jom, Kierkegaarda s problemom ponavljanja i istine, Husserla s

temom filozofije kao povezane s historijom nae

racionalnosti. A preko tih filozofskih sve oblasti
znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoa
nalizu s logikom elje, matematiku i formali:zaciju dis
kursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi ivog, ukratko
sve oblasti na osnovi kojih se moe postavljati pitanje o logici i
egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze.
Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali
jo vie zastupljeno u istraivanjima, u nastavi, u neprekidnoj pozor
nosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodunosti, u naizgled admini
strativnoj i pedagokoj (to u biti dvostruko odgo
vornosti zahvatilo i formuliralo najbitnije probleme naega vremena.
Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni.
Upravo zbog toga to sam od njega preuzeo smisao i
onoga to upravo zbog toga to me on vrlo prosvjet1jivao
kada sam se naslijepo trudio, elio sam svoj rad staviti pod njegov
znamen i se na njega zavriti prikaz svojih zamisli.
da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor to ste
ga me da ovdje dijelom
pohvalu koju njemu Duboko sam vam3ahvalan za
koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan a ono to u tom
izboru pripada njemu. Iako se ne doraslim njegova
sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me ohrabri
vao njegovoprost.
I sada bolje razumijem zato mi je maloprije bilo tako teko
Sada znam koji je to glas to sam ga prieljkivao da mi
prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom
vlastitom diskursu. Znam to mi je toliku tegobu da
uzmem - uzimam je na ovom mjestu gdje sam je sluao. a gdje
vie nema njega da me
S francuskoga preveo
Rade Kalanj
Mikrofizika
(Intervju s Michelom Foucaultom)'"
- Vi ste za talijanskujavnost autor Povijesti ludila, i stvari
a sada i Nadgledati i kanjavati. Da li biste ukratko mogli
put koji Vasje od teme ludila u doba doveo do istraiivanja
kriminaliteta i delikvencije?
- Kada sam svoja istraivanja 1950-1955. godine jedan
od velikih problema bio je tada status znanosti i ideoloke
funkcije koje je ona mogla prenositi. Nije dominirao problem
Lisenko, premda mislim da se oko te rune kojaje tako dugo
ostala zatakana i briljivo skrivena, pojavio sklop zanimljivih
pitanja. Dvije rezimiraju ih sve: i znati.
Mislim da sam Povijest ludila napisao donekle na tragu ovih
problema. Radilo se za mene o Postavimo li znanostima
kao to su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o njihovim
odnosima spram i ekonomskih struktura drutva. nismo li
postavili suv.ie problem? Ne postavlja li se moda razina
tumdnja suvie visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kao
to je psihijatrija, problem biti puno lake rjeiv, obzirom na to
daje njen epistemoloki profil tanan a psihijatrija vezana
za niz institucija, neposrednih ekonomskih zahtjeva,
prioriteta, socijalnih regulacija. U jedne tako sumnjive
znanosti kao to je psihijatrija ne bismo mogli na pouzdaniji
razrijeiti splet i znanja. Taj sam isti problem u
klinike htio postaviti obzirom na medicinu: ova ima sigurno
znanstvenu strukturu od psihijatrije. ali je i sama jako zapletena u
socijalne strukture.
Ono to me je tada malo skrenulo, u pravom smislu skre
nulo, jest da pitanje koje sam sebi postavljao nije
Ovaj intervju su Alessandro Fontana i Pasquale Pasquino u lipnju 1976.
142
143
'1::]' 1::1: -t::lr -OiO: l-l, Ll
Ll
zanimalo one kojima sam ga postavljao. Mislili su da je to problem
a epistemoloki bez digniteta. I to, mislim, zbog
tri razloga. Prvi je taj da je problem intelektualaca u
Francuskoj bio - a na taj su i vrili ulogu koju im je nalagala
KPF - da ih prizna institucija univerziteta i establishment; morali
su dakle postavljati sebi ista pitanja, baviti se istim problemima i
istim Imamo ugled marksista, nije nam strano ono
se bavite; ali jedini smo koji vaim starim preokupacijama dajemo
nova rjeenja. Marksizam je elio da ga se prihvati kao obnovu
liberalne tradicije, univerzitetske (ba kao to su se, u irem smislu,
u istoj epohi komunisti predstavljali kao jedini koji su u stanju
ponovo preuzeti i okrijepiti nacionalnu tradiciju). Odatle, na polju
koje nas zanima, da su oni preuzeti najtradicionalnije
i najplemenitije probleme povijesti znanosti: matematiku, fiziku
- ukratko teme koje su razmatrali Duhem, RusserI, Koyre. Medici
na, psihijatrija, nisu bile dovoljno plemenite, niti dovoljno ozbiljne,
niti na razini velikih formi racionalizma.
Drugi je razlog taj da poststaljinski staljinizam, iz
diskursa sve ono to nije bilo bojaljivo ponavljanje
nije doputao da se pristupi jo neist1Jlenim
ma. Nijedan oblikovani pojam, nikakav vokabular za
pitanja kao to su psihijatrije ili funkciuonira
nje medicine; dok su nebrojene promjene koje su se deavale od
Marxa do dananjeg doba, preko Engelsa i Lenjina,
tarcima i marksistima nataloile jednu tradiciju govora o
znanosti u onom smislu kojeg je podrazumijevalo 19.
Marksisti su svoju vjernost starom pozitivizmu uz cijenu
, . radikalnog og1llenja o niz problema koji su se odnosili na
znanost.
postoji moda i razlog. Ali ne mogu biti apsolutno
siguran daje on imao utjecaja. Pitam se ipak, nije li intelektu
alcima KPF (ili njima bliskima) postojalo odbijanje da se postavi
problem renfermementa, koritenja psihijatrije na
tiji nego to je to discipliniranje drutva. Jo pedesetih i
ezdesetih godina vjerojatno su malobrojni znali razmjere Gulaga u
stvarnosti, ali mislim da su ih mnogi da su mnogi imali
da je o tim stvarima u svakom bolje ne govoriti:
opasna zona, crveno svjetlo. Naravno, teko je unatrag procjenjivati
stupanj njihove svjesnosti. Ali na svaki vi dobro znate kojom
144
L-l, L..l. L-l, L....J.
'--1! ........,.
IO....O.L
"'-L : "'--'
je vodstvo partije - koja je, da se razumijemo. znala sve
- moglo provoditi upute, da se govori o ovome ili
onome, diskvalificirati ovaj ili onaj tip istraivanja. U svakom
ju, ako se nekim bliskim KPF diskutiralo o Pavlov
ljevoj psihijatriji, psihijatrija, psihijatrija kao pOlitika, nije
cvala.
Ono to sam ja sa svoje strane pokuao na tom
bilo je od intelektualaca francuske ljevice s velikom
utnjom. I tek su oko '68, uz inat tradiciji i usprkos KP,
sva ta pitanja poprimila svoje i to otrinom koju
nisam slutio a koja je pokazivala koliko su moje prethodne knjige
bile jo plahe i zbunjene. Da nije otvaranja onih
godina vjerojatno ne bih imao hrabrosti da ponovno razmatram te
probleme i da nastavim svoje traganje na padini kriminala, zatvora,
disciplina.
- Postoji dakle stanoviti vid diskontinuiteta na Vaem teorij
skom putu. S time u vezi, to vi danas mislite o onom stajalitu prema
kojem se od Vas prebrzo i olako pokualo

- Ova o diskontinuitetu uvijek me je malo
Izdanje Petit Laroussea koje je upravo izalo kae: Foucault. Filo
zof koji svoju teoriju povijesti zasniva na diskontinuitetu. To me
zapanjuje. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u i stvari
ma, iako se o tome mnogo govori1o;-treinilo mi Se da u nekim .
empirijskim formama znanja, kao to je biologija, ekono
mija, psihijatri.bt(medicina itd., ritam transformacija nije slijedio
rastezljive i kontinuirane sheme razvoja koje se
Velika bioloka slika sazrijevanja znanosti podrazumijeva jo uvijek
ne malo povijesnih analiza: ona mi ne izgleda historijski vjerodostoj
nom. U znanosti kao to je medicina na primjer, do kraja 18.
postoji stanoviti tip diskursa, su spore transformacije, u dvade
setpet-trideset godina prekinule ne samo s istinitim pretpostavka
ma koje su do tada mogle biti formulirane, nego jo vie s
govora, s s sklopom praksa koje su podr
avale medicinu: nisu to naprosto nova to je novi reim u
diskursu i u znanju. I to u nekoliko godina. To je stvar koja se ne moe
negirati ukoliko se tekstovi gledaju dovoljno paljiyo. Moj problem
nije bio da kaem: pa dobro, u diskontinuitetu smo pa tu i
ostanimo. Nego da postavim pitanje: kako se moglo dogoditi da se u
145
nekim momentima i u nekim poretcima znanja javljaju grubi prekidi,
ove naglosti evolucije, ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj
i kontinuiranoj predodbi koju imamo.
Vano u tim promjenama nije to da bi one bile brze ili od velikog
domaaja. Ili, bolje ova brzina i ovaj domaaj nisu do li znak
drugog: modifikacije u pravilima oblikovanja koji su
kao znanstveno istiniti.
Nije to dakle neka promjena sadraja (pobijanje starih greaka,
novih istina), nije to niti preinaka teorijske forme (obnavlja
nje paradigme, modifikacija sistematskih cjelina); u pitanju je ono
prema se ravnaju i na koji podravaju jedni druge
da bi znanstveno prihvatljivi i otuda podobni skup pretpo
stavki koje mogu biti verificirane ili falsificirane znanstve
nih procedura. Dakle, problem reima, politike, znanstvenog izri
Na ovoj razini radi se o tome da se zna, ne koja je to to
izvana znanost, nego koji krue znanstve
nim na neki koji je njihov unutarnji reim i
kako, zato se on u nekim trenucima globalno modificira.
Te sam reime pokuao ustanoviti i opisati u i
stvarima. u vidu da ih tada nisam pokuavlf,O objasniti i da bi
to trebalo nastojati u nekom radu. Ali ono to je
nedostajalo mome radu bio je ovaj problem diskurzivnog reima,
svojstvenih igri Previe sam ih brkao sa
s teorijskom formom poput paradigme. Na
stjecitu Povijesti ludila i i stvari postojao je, sa dva vrlo
aspekta, ovaj sredinji problem kojeg sam tada bio jo
vrlo loe izdvojio.
- Treba dakle pojam diskontinuiteta postaviti ponovo tamo gdje
muje mjesto. Moda postoji pojam kojije va!liji, centralniji II Vaem
miljenju, pojam Sad, to se jedna je
generacija bila u impasseu, se kao posljedica radova etnolo
ga, i to velikih etnologa, uspostavila ova dihotomija struktura
s jedne strane (ono to je mislivo) i s druge, to bi bilo
sjedite iracionalnoga, nemiljivoga, onoga to se ne uklapa i ne
moe se uklapat; u mehaniku i u igru analize, barem ne u obliku koji
su prihvatili unutar strukturalizma. Jo nedavno, u jednoj debati
objavljenoj u L'homme, tri eminentna etnologa ponovno
sebi postavljaju ovo pitanje i obzirom na kau: je
ono to nam to je mjesto apsolutne kontingencije. Mi smo
146
mislioci, struktura. Povijest nas se ne ne znamo to
bismo s njom itd. Dakle, ova opozicija bila je i proizvod stanovite
antropologije. Onaje izvrila pustoenja, mislim, i
rima koji su uspjeli diskvalificirati l'histoire
evenememielle, kao historiju malim,
ma, itd. je da se u povijesti stvaraju zapleti u
kojima se ne radi ni o malim ni o onoj lijepoj
strukturi, prozirnoj i prikladnoj za analizu. Grand renfermement na
primjer, kojeg Vi opisujete u Povijesti ludila, moda je jedan od tih
zapleta koji suprotnosti i strukture. Da li
biste moda mogli obzirom na sadanje stanje stvari precizirati ovu
reprizu i ovu rejormulQJ:iju pojma
- Ako se prihvati daje strukturalizam bio napor
da se pojam eliminira ne samo iz etnologije, nego i iz
niza drugih znanosti a u krajnjem i iz same povijesti,
ne vidim tko bi mogao biti antistrukturalista od mene. Ali vano
je to da se ne s ono to se sa strukturom. Ne
radi se o tome da se sve svede na stanovitu razinu, koja bi bila razina
nego o tome da se dobro ima na umu da postoji jedan
raspored na pojedine razine tipova koji nemaju
niti isti domaaj, niti istu kronoloku obuhvatnost, niti istu sposob
nost
Problem je istodobno to da se razlikuju da se diferenci
raju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju, da se nanovo sastave
niti koje ih veu i da se pni jedni iz drugih. Otuda
odbijanje analiza koje se odnose na polje ili na
struktura i pribjegavanje analizama koje bi se provodile
u terminima genealogije, odnosa snaga, stratekih razvoja, taktika. Ja
mislim da ono se treba obratiti nije veliki model jezika i
znakova, nego model rata i bitke. Povjesnost koja nas i koja nas
je nije u poretku jezika. Odnos ne odnos
smisla. Povijest nema smisao; to ne da je apsurdna ili
nekoherentna. Ona je naprotiv shvatljiva i mora se analizirati
sve do najsitnijeg detalja: ali prema shvatljivosti bitaka, strategija i
taktika. Niti dijalektika (kao logika protuslovlja), niti semiotika (kao
struktura komunikacije) ne bi mogle objasniti unutarnju shvatljivost
sukoba. DijaleIctika je da se izbjegne uvijek neizvjesna i
otvorena stvamost,jer je Svodi na hegel ijanski kostur; semiologija
147
1 ___________IIiHtlI'
'i r---- J,
I i H f----1 ,..-1 .---1 !l---J
je da se izbjegne siloviti, krvavi, njezin karakter
je na smireni i oblik jezika i dijaloga.
- U vezi s ovim problemom diskurzivnosti, mislim da se mimo
moe kazati da ste Vi bili prvi koji ste diskursu postavili pitanje
postavili ga u trenutku u..kojem je mahnitao jedan tip analize koji je
prolazio preko pojma 'teksta, s metodologijom, tj. semiolo
gija, strukturalizam itd. Dakle, postaviti diskursu pitanje
u osnovi pitati: kome slui? Ne radi se toliko o tome da se diskurse
poremeti u njihovom u njihovom implicitnom itd.,'
diskursi su, Vi ste to ponavljali, prozirni, ne trebaju interpre
taciju ili nekoga tko bi doao da im dade smisao. Kada se
tekstovi na neki se vidi da govore jasno i da im ne treba
dodatni smisao i interpretacija. Ovo pitanje postavljeno dis
kursima, podnosilo je naravno stanoviti tip efekata i stanoviti broj
implikacija na metodologijskom planu i na planu povijesnog
istraivanja. Da li biste ukratko mogli obrazlotiti ovo pitanje koje ste
Vi postavili, ako je istina da ste ga postavili?
- Ne mislim da samja bio prvi kojije postavio to pitanje.
sam kojom sam ga formulirao. ,Kada na to mislim
ponovno, pitam se o sam mogao govoriti, npt. u Povijesti ludila
ili klinike, ako ne o Ipak potpu'11' sam svjestan toga
da nisam upotrijebio ovaj termin i da nisam imao na
raspolaganju ovo polje analize. Mogu daje bez sumnje postojala
neka nesposobnost. koja je bila povezana s situaci
jom u kojoj smo se nalazili. Ne vidi se s koje se je strane - s lijeva
ili s desna - problem mogao postaviti. S desna nije bio
postavljen do li u tenninima ustavnosti. suverenosti, slobode, dakle
u pravnim tenninima. A od strane marksista u tenninima aparata
Drave. Ali na koji se on iskazuje konkretno i u
me. sa svojom svojim tehnikama i svojim taktikama,
nije bio istraivan; zadOVOljavalo se potkazivanjem u drugome, u
protivnicima i to na koji je istodobno bio i globalan:
je u sovjetskom socijalizmu nazivana od protivnika totalitariz
mom; a u zapadnom kapitalizmu bilajeod marksista potkazivanakao
klasna vladavina. Ali mehanika nije nikada bila analizirana.
Moglo se je to raditi tek nakon '68, tj. nakon svakodnevnih
bitaka u bazi sa onima koji su debatirali argumentima finijim
od mree Tu se je pojavila konkretnost a s njome i
vjerojatna plodotvomost ovih analiza za osvjetenje ovih stvari koje
148
w
,
(L_J wu L.-J W; UL.J! l __l
LJ
I

su do tog trenutka bile ostale izvan polja analize. Da kaemo
a

sasvim jednostavno: psihijatrijsko intemiranje, mentalna nonnaliza
,j
cija individua, kaznene ustanove imaju vjerojatno
1
nu vanost, ako se gleda samo ekonomsko Naprotiv, u
l
funkcioniranju vjerojatno su bitni. Tako dugo
J
",i
i dok se pitanje postavljalo tako da ga se ekonom
skoj instanci i sistemima interesa koje je ona :osiguravala, gledalo se
na te probleme kao na malo vane.
- Stanoviti marksizam i stanol!.ita fenomenologija su dakle,p[.ed
stavljali objektivnu prepreku ove problematike? '
- Da, ako u onoj mjeri u kojoj je istina da su pripadnici
moje generacije, dok su bili studenti, bili zadojeni ovim dvjema
fonnama analize; jednom koja je konstitutivni subjekt i
drugom koja je na ekonomsko u posljednjoj instanci. na
ideologiju i na igru struktura i nadstruktura.
- I dalje u ovom metodologijskom okviru, kako biste onda
situirali genealogijski pristup? Odakle njegova potreba kao pitanja
o uvjetima i modalitetima konstitucije objekata i
sektora koje ste Vi ponekad analizirali?
- Volio bih vidjeti kako bi se ovi problemi konstitucije mogli
rijeiti unutar jedne historijske potke umjesto da ih se usmjerava
prema nekom konstitutivnom objektu; ali ova histOrijska potka ne bi
trebala biti jednostavna revitalizacija fenomenolokoga SUbjekta. Ne
vjerujem da se problem Jjeava tako da se subjekt, kojem su se
fenomenolozi, povijesnim i da se tako dolazi do svijesti
koja se transf0n9ifa kroz povijest. Treba se otarasiti
subjekta. otarasiti se subjekta samog. ti. dospjeti do historijske
analize koja moe poloiti o konstituciji subjekta u povijesnoj
potki. A to je ono to bih nazvao genealogijom, dakle takav oblik
povijesti koji vodi o konstituciji znanja, diskursa, polja subje
kata itd., bez potrebe da se nekom subjektu koji bi bio
transcendentan u odnosu na polje koje pOkriva u svom
praznom identitetu tijekom povijesti.
- fenomenologija, stanoviti marksizam su sigurno
predstavljali zaslon i prepreku; postoje dva pojma koji su i dalje
zaslon i prepreka danas, to je ideologija s jedne strane i represija s
druge. I tako se, sve u svemu, misli povijest, i tako se daje smisao
ovim fenomenima normalizacije, seksualnosti, U osnovi. upo
trebljava li se ona ili ne, mi se uvijek s jedne strane na
149
ideologiju, pojam koji se lako moe pripisati Marxu. a s druge na
potpuno neadekvatan za objanjenje onoga toje upravo produktivno
represiju, koji je Freud i rado upotrebljavao u svom
opusu. Dakle, dozvolio bih si da predloim ovo: postoji kao neka
vrsta nostalgije za ovim poimanjima i u onih koji ih upotrebljavaju
krivo i olako; iza poimanja ideologije postoji nostalgija za jednim
znanjem koje bi bilo prozirno samome sebi ifunkcioniralo bez iluzija,
bez greke; s druge strane, iza poimanja represije, nostalgija za
koja bi funkcionirala bez prinude, bez discipline, bez normalizacije.
Neka vrsta bez batina s jedne strane i neko znanje bez iluzija s
druge. Ova dva poimanja ideologije i represije Vi ste definirali kao
negativne, kao psiholoke, kao nedovoljno eks plika tivne.
ste to nadasve u svojoj posljednjoj knjizi Nadzirati i kanjavati, u
kojoj, ako i nema velike teorijske diskusije o tim pojmovima, postoji
jedan tip analize koji doputa da se ide s onu stranujormi tradicio
nalnih koje se u krajnjoj, i ne samo u krajnjoj instanci,
temelje na pojmovima ideologije i represije. Da li biste moda sada
mogli odrediti mjesto i priliku da pojasnite svoju misao to se toga
U Nadzirati i kanjavati moda se po prvi puta bez ideologije i
bez represije ocrtava neka vrsta pozitivne povijesti, oslobo
svake negativnosti i svakog psihologizma koje.pvi passe-partout
instrumenti impliciraju. i
Pojam ideologije mi se teko upotrebljivim iz tri razloga.
Prvi je, htjelo se to ili ne, daje on uvijek u virtueinoj opoziciji s
to bi bila istina. Mislim da problem nije u pravljenju podjela
onog to u jednom diskursu zavisi o zrianstvenosti i o istini i onoga
to bi zavisilo od drugog, da se historijski sagleda kako se
proizvode istine unutar diskursa koji po sebi nisu istiniti ni
lani. Drugi nedostatak je da se ideologija, mislim, nuno odnosi na
neto kao subjekt. I na mjestu, ideologija je u
poloaju obzirom na neto to mora funkcionirati u odnosu na nju
kao struktura ili ekonomska, materijalna itd. determinanta. Zbog ova
tri razloga mislim daje to pojam koji valja oprezno upotrebljavati.
Pojam represije pak, sa svoje strane, nepouzdaniji je ili u svakom
tee sam ga se otarasio utoliko to zapravo izgleda kao da tako
dobro pristaje nizu fenomena koji zavise od
Kada sam napisao Povijest ludila sluio sam se barem implicitno tim
pojmom; mislim da sam tada pretpostavljao jednu vrstu ivog ludila,
nepostojanog i tjeskobnog koje bi mehanika i psihijatrije
uspjela potisnuti i svesti na tiinu. mi se danas da je taj pojam
u Kada se definiraju uz represije tada
dobivamo pravno poimanje ove iste nju se
sa zakonom koji kae ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari,
ja mislim da je to jedna potpuno negativna, oskudna kon
cepcija s kojom su se slagali pomalo svi. Da nije drugo
j
do li represivna, da nikada ne nita drugo do da kae ne, mislite
J li zaista da bije se slualo? To to da vlada, daju se
jest dakle jednostavno to to ona ne samo kao neka
1
snaga koja kae ne, nego to ustvari proima tijela, producira stvari,
l
l
inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je
smatrati produktivnom mreom koja proima socijalno tijelo
mnogo vie nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da
suzbija. Ono to sam u Nadzirati i kanjavati htio pokazati jest k8.ko
se je sa XVII-XVm dogodilo realno tehnoloko
deblokiranje produktivnosti Ne samo da su monarhije
nog doba razvile velike aparate Drave - vojsku, policiju, fiskalnu
administraciju - nego se u ovoj epohi nadasve uspostavilo ono lto
bi se moglo nazvati jednom novom ekonomijom tj. postupci
koji da cirkuliraju na koji je istodobno
kontinuiran. neprekidan, adaptiran, individualiziran u
socijalnom tijelu. Ove nove tehnike su u isto vrijeme mnogo efika
snije i mnogo jeftinije manje neizvjesne u svom
rezultatu, manje podlone izgovorima ili otpQru) od tehnika koje su
se upotrebljavale,go tada i koje su se oslanjale na mjeavinu vik ili
manje (od prepoznatog privilegija do endem
skog kriminaliteta) i skupe razmetljivosti i isprekidane inter
vencije je najsilovitiji oblik bio egzemplaI1lo kanjavanje
kao izuzetno).
...:..... Represijaje pojam koji je bio upotrebljavan u vezi sa
Reklo se je da drutvo potiskuje seksual- "
nost, guji elju itd. l, na primjer, ako se gleda ova kampanja protiv
masturbacije od XVIlI ili diskurs o homo
seksualnosti u drugoj polovici XIX, ili diskurs o seksualnosti
to, onda On zaista izgleda kao represivni diskurs. Ustvari, On doputa
niz radnji koje su u biti pozitivne, i taktika nadziranja, cirkula
cije, kontrole itd., radnji koje se usko povezanima s onom
tehnikom koja se ili moe biti dekodificirana kao
151
r
150
tehnika represije. Mislim da je kriarski rat protiv masturbacije
primjer za to.
- Doista. se da je drutvo do te mjere
potisnulo seksualnost daje odbilo da govori o njoj i da je
vidi tamo gdje ona jest. Bilo je potrebno Freuda da se
otkrije da djeca imaju seksualnost. Moete sve knjige
o pedagogiji, o medicini, o savjetima roditeljima koje su bile
objavljene u XVIII stalno se tu govori o svemu to se
spola. Moe se da su ovi diskursi bili smiljeni upravo
zato da to da bi ona imala spolnost. Ali ti su diskursi
funkcionirali na takav da roditeljima utuve u glavu da postoji
fundamentalni problem u njihovoj odgojnoj spol njihove
djece; a s druge strane u glavu djece da postoji kapitalan problem za
njih, odnos prema vlastitom tijelu i prema vlastitom spolu, tako da se
naelektrizira tijelo djece, dok su se pogled i panja roditelja usredo
na spolnost. Seksualiziralo se tijelo, seksuali
zirao se odnos tijela s roditeljskim, seksualizirao se obiteljski
prostor. Prije je seksualnost pozitivni proizvod nego to bi
bila potiskivanje seksualnosti. Mislim da ove pozitivne meha
. nizme treba pokuati analizirati se pra40g ematizma,
kojeg seje do danas pokuavalo dati neki Otuda
proizlazi povijesni problem: znati zato Zapad je imao nije
tako dugo htio vidjeti do li u pravno-negativnom smislu,
umjesto da je vidi na
- Moda zato to se uvijek mislilo da prolazi za velike
pravne ifilozofske teorije i da postojiJundamentalno i nepromjenjivo
razdvajanje onih koji su je vrili i onih koji su je snosili.
Pitam se nije li to povezano s institucijom monarhije. Ona se
je uspostavila u srednjem vijeku na pozadini stalnih borbi
ranije feudalnih Predstavila se je kao arbitar, kao
koja obustaviti rat, nasilja, utjerivanja, koja
ne borbama i privatnim zavadama. je sebe prihvatljivom
davi pravnu inegativnu ulogu, koja je dakako odmah prevlada
la. Vladar, zakon. zabrana, sve to konstituiralo je sistem predstavlja
nja koji je kasnije preuzet od pravnih teorija: teorija
je ostala opsjednuta vladara. Sve ove teorije postavljaju jo
uvijek problem suverenosti. Ono to nam treba jest filow
fija koja ne bi bila oko problema suverenosti, dakle zakona,
dakle zabrane. Treba kralju odrubiti glavu: to se u teoriji
jo nije .
- Nije bila odrubi jena kralju a s druge strane pokuava se drugu
staviti disciplinama, tj. na onaj prostrani sistem koji se osniva u
XV/l-XVIII sistem nadzora, kontrole, normalizacije a ka
snije kanjavanja, popravljanja, odgoja itd. Pitamo se odakle dolazi
ovaj sistem. Zato se pojavljuje, koju korist donosi? Danas postoji
donekle tendencija da mu se pridoda subjekt, veliki masivni subjekt,
totalitarni, moderna Drava, koja se je konstituirala u XV/-XVlJ
i koja nosi sa sobom vojsku slubi i, prema teoriji,
policiju i tijelo.
Postavljanje problema u tenninima Drave jo je uvijek njego
vo postavljanje u terminima vladara i suverenosti i u terminima
zakona. Opisati sve te fenomene u funkciji aparata Drave
u biti njihovo postavljanje u terminima represivne funkcije: vojska
koja je smrti, policija i pravda koje su kaznene instance itd. Ne
elim da Drava nije vana; ono to elim jest da su odnosi
a otuda i analiza koja se mora provesti, mora okvir
Drave. Ona to mora u dva smisla: prije svega jer je Drava,
i sa svojom i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da
prekrije realno polje odnosa a zatim zato to Drava ne
moe funkcionirati do li na osnovi ranije odnosa
Drava je strukturalno nizu mrea koje
prolaze kroz tijela - spolnost, obitelj, stajalita, znanja, tehnike itd.
- a ovi su odnosi u relaciji naspram neke
vrste )oja je u biti strukturirana oko stanovitog broja
velikih funkcija zabrane; ali ova s funkcijom zabrane ne
moe realno imati domaaja i ne moe se odrati osim u onoj mjeri
u kojoj se ukorjenjuje u nizu odnosa koji su mnogo
struki, nedefinirani i koji su nuna osnova ovih velikih oblika nega
tivne to je ono to bih htio da se pokae.
- Ne otvara li se od ovog diskursa prevla
davanja ovog dualizma i na planu borbi koje neko vrijeme ive
od suprotnosti Drave s jedne strane i revolucije s druge? Ne
ocrtava li se tako prostranije polje sukoba od onoga koje za supar
nika ima Dravu?
Rekao bih da je Drava ozakonjenje mnogostrukih odnosa
koji joj da funkcionira. a revolucija drugi tip
ozakonjenja ovih odnosa. To implicira postojanje mnogih tipova
152
153
revolucije. tolikih koliko je ozakonjenja od
nosa a otuda se mogu savreno koncipirati revolucije koje u biti
ostavljaju netaknutima odnose koji su Dravi dozvoljavali da
funkcionira.
- to se kao objekta istraivanja, Vi ste rekli da bi
Clausewitzovu formulu trebalo obrnuti i na ideju da je politika
nastavak rata drugim sredstvima. Na bazi Vaih nedavnih analiza
se da je vojni model onaj koji bolje prikazuje rat je dakle
model ili pravilno i svakodnevnojunkcioniranje

U svakom to je problem s kojim se danas
Zapravo. se nastoji izolirati s njenim tehnikama i procedu
rama, od pravne forme unutar koje su je dosadanje teorije prisilja
vale da bude, treba se postaviti problem: nije li naprosto
dominacija ratnoga tipa? Ne treba li prema tome sve probleme
postavljati u terminima odnosa sile? Vrsta generaliziranog rata koji
u nekim trenucimajednostavno poprima oblik mira i Drave? Mir bi
bio jedan oblik rata, Drava da ga se vodi.
Odatle izranja niz problema: rat koga protiv koga? Borba
dviju ili vie klasa? Borba svih protiv sviju? i vojnih
institucija u tom civilnom drutvu u kojem se vodi J>ermanentni rat;
vrijednost poimanja taktike i strategije u analizi stni'ktura i
procesa; priroda i pretvorba odnosa sile. Sve bi to trebalo
U svakom je vidjeti kojom kojom
kvazi-evidencijom se govori o odnosima sile ili klasnoj borbi, a da
se nikada jasno ne precizira, radi li se o obliku rata i o kojem bi se
obliku moglo raditi.
- Govorili smo o ovoj disciplinarno j na funkcionira
nje, pravila, konstitucije Vi ukazujete u svojoj posljednjoj
knjizi,- mogli bismo se onda pitati: nadziranje? Koja je korist
od nadziranja? Postoji fenomen koji se pojavljuje u XVIII
onaj uzdizanja stanovnitva u objekt znanosti; se
rodenja, smrti, seobe stanovnitva, se i govoriti da na primjer
jedna Drava ne moe vladati ako joj je stanovnitvo nepoznato.
Moheau, na primjer, koji je medu prvima organizirao ovu vrstu
istraivanja sa administrativnog stajalita, izgleda uvodi to u igru
obzirom na probleme kontrole stanovnitva. Funkcionira li
dakle ova disciplinarna sama? Ne oslanja li se ona na neto
od te fiksne ideje stanovnitva koje se dobro obnavlja,
osoba koje dobro sklapaju brakove, koje se dobro i prema dobro
definiranim normama ponaaju? Postoji li, dakle, masivno tijelo,
veliko tijelo, ono stanovnitva, i niz diskursa koji se njega dre
a, s druge strane, u nizini, mala podatljiva tijela,
mikro tijela disciplina. Kako se mogu misliti, iako se moda za sada
radi tek o Vaeg istraivanja, tipovi odnosa koji se uspostav
ljaju, ako se uspostavljaju, izmedu ovih dvaju tijela: masivnog tijela
stanovnitva i mikrotijela individua?
Pitanje je savreno postavljeno. Teko mi je odgovoriti, jer
upravo sada na tome radim. Mislim da svakako treba voditi o
,j
tome, da se svim fundamentalnim izumima
I
l
XVII-XVm pojavila nova tehnologija obnaanja koja
je vjerojatno vanija od ustavnih reformi ili od novih oblika vlasti
koji su bili uspostavljeni krajem xvm S lijeva, se
je ono to apstrahira, to negira tijelo, to i
potiskuje, itd. Ja bih radije rekao da ono to me u ovim novim
j
tehnologijama uspostavljenim s XVII-XVm


najvie jest njihov karakter koji je istodobno konkretan i
precizan, njihov zahvat u mnogostruku i diferenciranu stvarnost.
kako se je obnaala u drutvima feudalnog tipa, funkcionirala
je velikim dijelom u znakovima i predujmovima. Znaci odanosti
gospodaru, rituali, ceremonije itd., i predujmovi dobara, putem na':
meta, lova, rata itd. od XVII-XVm postojala
je koja se je ozbiljavati preko proizvodnje i doprinosa
Radilo se je o to?, da se od pojedinaca u njihovom konkretnom
ivotu dobiju pnxluktivni doprinosi. I zato je bilo potrebno pravo i
stvarno utjelovljenje u tom smislu daje ona morala doprijeti
do tijela pojedinaca, do njihovih gesta, do njihovih stavova: do
njihovih svakodnevnih ponaanja; otuda vanost razvoja disciplina
kao to su koje su od tijela uspjele objekt
vrlo kompleksnih manipulacija i uvjetovanja. Ali s druge strane te su
nove tehnike morale obuhvatiti fenomene stanovnitva. Dakle,
tretirati, kontrolirati, dirigirati akumulaciju ljudi (ekonomski sistem
koji je favorizirao akumulaciju kapitala i sistem koji je zapovi
jedao akumulaciju ljudi bili su od XVII dva kore1ira
fenomena neodvojiva jedan od drugog): otuda pojava problema
demografije, javnog zdravlja, higijene, stanovanja, i
plodnosti. I vanost problema seksa proizlazi, mislim, iz
154
155

da se on nalazi na spoju disciplina tijela i kontrole popula
cija.
- Na kraju, jedno pitanje koje Vam je bilo postavljeno:
istraivanja koja provodite, Vae preokupacije, rezultati do kojih
dolazite, kako ih je na kraju upotrebljavati u svakodnevnim
borbama? Vi ste govorili o posebnoj preciznoj borbi kao o
mjestu sukoba s kojaje s one strane svih
instanci koje su instance partija. klasa u njihovoj globalnosti, u
njihovoj Dakle, kojaje uloga intelektualaca danas? Ako
netko nije organski intelektualac (koji govori dakle, koji je glasno
govornik neke globalne organizacije), kada nije gospodar (maltre)
istine, gdje da ga se smjesti? *
- Ustvari, dugo je vremena 1ijevi intelektualac uzimao i
priznavano mu je pravo da govori ukoliko je bio gospodar (maltre)
istine i pravde. ga se je ili je pretendirao na to da ga se slua
kao predstavnika univerzalnoga. Biti intelektualac je pomalo
biti svijest sviju. Mislim da se ovdje ponovno ideja preuzeta
od marksizma i to jednog izblijedjelog marksizma: kako je proleta
rijat nuno, zbog svog historijskog poloaja, nosilac univerzalnoga
(ali neposredovani nosilac, malo svjestan sebe), i'6telektualac, po
moralnom, . teorijskom i izboru,' nosilac ove
univerzalnosti u svjesnom i elaboriranom obliku. Intelektualac bi bio
jasna i individualna figura one univerzalnosti koje bi proletarijat bio
tamna i kolektivna forma.
se mnogo godina od intelektualca ne trai da obavlja ovu
ulogu. Ustanovio se novi tip veze teorije i prakse. Inte
lclctualci su poprimili naviku da rade ne na univerzalnom, eg
zemplarnom, ispravnom i istinitom za sve, nego na
sektorima i na preciznim na koje su ih smjetali njihovi
profesionalni uvjeti rada i njihovi uvjeti ivota (stanovanje, bolnica,
ludnica, laboratorij, univerzitet, obiteljski ili seksualni odnosi). Oni
su stekli jednu mnogo konkretniju i neposredniju svijest o
borbama i susreli su probleme koji su bili neuniverzalni,
od onih proletarijata ili masa. A ipak su im se realno
pribliili, mislim iz dva razloga: jer se radilo o realnim, materijalnim,
svakodnevnim borbama i jer su susretali, ali u drugoj formi,
istog protivnika proletarijata, seljaka ili masa (multinacionalnosti,
.. Michel Poucaultje bio ljubazan da pismeno odgovori na ovo pitanje.
156
sudski i policijski aparat, pekulacija nekretninama itd.); to je ono to
bih nazvao intelektualcem nasuprot univerzalnog
intelektualca.
Ova nova figura ima drugo onaje
ako ne da poravna a ono da bar reartikuIira bliske kategorije,
koje su bile ostale odvojene. Intelektualac je do tada bio u pravom
smislu pisac: univerzalna svijest, slobodni subjekt, suprotstav
ljao se onima koji nisu biIi drugo do li kompetencije u slubi Drave
ili Kapitala (inenjeri, visoki profesori). Od trenutka u
kojem se politizacija provodi od aktivnosti sva
koga, prijestolje pisanja, kao znak intelektualca, nestaje;
i mogu se tada proizvesti transverzalne veze od znati do znati, s
jednog mjesta politizacije na drugo; tako visoki i psihijatri,
i socijalni radnici, oni koji rade u laboratorijima i sociolozi
mogu, svatko na vlastitom mjestu i posredstvom izmjena iskustava i
potpora sudjelovati u jednoj globalnoj politizaciji inte
lektualaca. Ovaj proces objanjava da, ako pisac kao ista
knuta figura, profesor i univerzitet pojavljuju se, moda ne kao
osnovni elementi, ali da kao privilegirane razmjene i ukrtanja.
To je vjerojatno razlog da su i nastava postala
ultraosjetljiva I ono to se opisuje kao kriza
ne treba biti interpretirano kao gubitak nego napro
tiv kao umnoavanje i njegovih efekata u sreditu
jedne mnogolike cjeline intelektualaca koji svi prolaze kroz
njega i se njemu. Sva teoretizacija pisanja, kojoj
smo bili godina, nije bila vjerojatno drugo do
pjev: pisac se je zalagao za opstanak svog privile
gija, to da se radilo upravo o teoriji, da je ona imala potrebu za
znanstvenim jamstvima baziranim na lingvistici, semiologiji, psiho
analizi, da je ta teorija imala svoje reference od strane Saussura ili
Chomskog i da je potakla tako osrednja literarna djela, sve
to dokazuje da djelatnost pisca vie nije bila aktivni centar.
mi se da se je ova figura intelektualca razvila
od drugog svjetskog rata. Moda je atomski ili
bolje imenom Oppenheimer bio taj koji je povezao univerzalnog i
intelektualca. I to zato to je imao direktan i lokalizirani
odnos s institucijom i sa zn<lflstvenim znanjima u kojaje kao atomski
intervenirao; ali poto se atomska prijetnja ticala ljud
ske vrste i sudbine svijeta, njegov je diskurs mogao biti u isto vrijeme
.::'
157
i diskurs univerzalnoga. Pod okriljem ovog protesta, koji se ticao
svih, atomski je znanstvenik funkcionalnom svoju
poziciju u redu znanja. I po prvi puta, vjerujem, intelektualac je bio
proganjan od ne vie u funkciji diskursa kojeg
je bio nosilac, nego zbog znanja je bio posjednik; je na toj
razini predstavljao opasnost. Ovdje govorim samo o zapad
nim intelektualcima. Ono to se je desilo u Sovjetskom Savezu je
sigurno analogno u nekim ali u mnogim drugima.
Mogla bi se studija o znanstvenom Dissentu na Zapadu
i u zemljama nakon 1945.
Moe se pretpostaviti daje univerzalni intelektualac, takav kakav
je funkcionirao u XIX. i XX. ustvari proizaao iz
jedne vrlo precizne povijesne figure: pravde, zako
na, onoga koji despotizmu, zloupotrebama, aroganciji bogat
stva suprotstavlja univerzalnost pravde i idealnoga zako
na. Velike borbe XVIII. su oko zakona,
prava, ustava, oko onog to je pravedno po umu i po prirodi, onog to
moe i mora univerzalno vaiti. Ono to se danas zove intelektua
lac intelektualac u a ne sociolokom ili
profesionalnom smislu tj. onaj koji upotrebljaf,a svoje znanje,
svoju kompetenciju, svoj odnos prema istini u poretku
borbi) "mislim, od pravnika ili u od onoga
koji se pozivao na univerzalnost pravnoga zakona, eventualno protiv
pravnih profesionalaca (Voltaire u Francuskoj, prototip ovih intelek
tualaca). Univerzalni intelektualac proizlaZi iz pravnika-ugled
nika i nalazi svoj puni izraz u piscu, nosiocu i vrijednosti
u kojima se svi mogu prepoznati. intelektualac proizlazi
od sasvim druge figure, ne vie od pravnika-uglednika nego od
znanstvenika-eksperta. Rekao sam malo prije da je sa atomskim
znanstvenicima ovaj potonji zauzimati proscenij. Ustvari pri
premao se je iza kulisa odavno, bio je prisutan barem u
jednom kutu scene, otprilike od kraja XIX. Vjerojatno se on
s Darwinom ili bolje s evolucionistima jasno
pojavljivati. Burne relacije evolucionizma i socijalista, vrlo
dvojbeni utjecaji evolucionizma (na primjer na sociologiju, na krimi
nologiju, psihijatriju, eugenizam) trenutak u kojem se u ime
lokalne znanstvene istine - ma kako ona vana bila - izvodi
intervencija znanstvenika u borbe njegova vremena. Povi
jesno, Darwin predstavlja ovu prijelomnu il povijesti zapadnog
intelektualca (Zola je s te gledanja vrlo signifikantan; on je tip
univerzalnog intelektualca, nosilac zakona i borac za
ali svoj diskurs nizom nosolokih, izvje
za koja misli da su znanstvena, a kojima, uostalom, vlada vrlo
loe i su u njegovom diskursu vrio
Trebalo bi, kad bi se ovo izbliza, vidjeti kako su
na prijelomu uli u debatu. Debate teoreti
socijalizma i relativnosti bile su u ovoj kapital
ne.
U svakom biologija i fizika bile su na privilegirani
zone stvaranja nove i intelektualca irenje teh
struktura u poredak ekonomije i strategije dalo
mu je njegovu realnu vanost. Figura u kojoj se koncentriraju funk.
cije i presti ovog novog intelektualca nije vie genijalni pisac,
sada je to apsolutni znanstvenik; ne vie onaj koji sam nosi
vrijednosti svih, oponira vladaru ili nepravednim vlastodrcima i
se da njegov krik do u besmrtnost; to je onaj koji zajedno s jo
nekim, u slubi Drave ili protiv nje, raspolae (nekim) koje
mogu promicati ivot ili ga definitivno unititi. Ne vie pjesnik
nego strateg ivota i smrti. Danas proivljavamo nestanak
l

velikog pisca.
Vratimo se na preciznije stvari. Pretpostavimo, s razvojem
J
j
ko-znanstvenih struktura u suvremenom drutvu, vanost koju je
!

intelektualac dobio prije nekoliko desetaka godina i ubr
i
zanje ovog pokreta nakon 1960. intelektualac
prepreke i izlae Riziku da se na konjunktume
borbe, sektorska svojatanja, riziku da se dade manipulirati od
kih partija ili sindikalnih aparata koji vode ove lokalne borbe, iznad
svega riziku da ne moe razvijati ove borbe zbog" pomanjkanja
globalne strategije i vanjskih podrki, uz to jo riziku da ga ne slijede
ili da ga slijede vrlo grupe. U Francuskoj imamo danas
primjer za to. Borba u vezi sa zatvorom, kaznenim siste
mom, policijsko-pravnim aparatom, zbog toga to se razvila na
izolirani od socijalnih radnika i bivih. kanjenika sve
se je vie odvajala od svega onoga to je moglo njeno
proirenje. Dopustila je da se u nju jedna naivna i
ideologija, koja od izgrednika istodobno nedunu rtvu
i pukog buntovnika, Janje velike socijalne rtve i mladog vuka
revolucija. Ovaj povratak temama s kraja XIX.
158
159
I'
bio je samo zbog nedostatka integriranja u aktualne
- istina je na formu znanstvenog diskursa i na
strategije. A rezultat je duboki raskol ove monotone i
institucije koje ga proizvode;
pjesmice, koja se slua samo u vrlo malim grupama, ijedne mase koja
je konstantnom ekonomskom i potica
ima dobrih razloga da ju ne uzima zdravo za gotovo ali koja, zbog
nju (potreba za istinom, kako ekonomske proiZvodnje tako i
brino suspregnutog straha od kriminala, odravanje, tovi

e sudskog i policijskog aparata.
- objekt je, u raznim oblicima, difuzije i neizmjerne potronje
mi se da je ovo trenutak u kojem se funkcija
(krui odgojnim i informacijskim ustanovama je rasprostranje
intelektualca treba nanovo razraditi. Ne treba je napustiti, usprkos
nost u socijalnom tijelu relativno velika, usprkos nekim
nostalgije nekih za velikim univerzalnim intelektualcima (po
ma);
trebna nam je - kau - jedna filozofija, jedna vizija svijeta);
- proizvedena je i prenoena pod kontrolom, ne ekskluzivnom
dovoljno je pomisliti na vane rezultate postignute u psihijatriji: oni
ali dominantnom, malog broja velikih i ekonomskih apa
dokazuju da ove lokalne i borbe nisu bile pogrene i nisu
rata (univerzitet, vojska, mass media);
dovele do mrtve Moe se da uloga
intelektualca mora postati sve vanija, srazmjerno odgo - ona je ulog u igri jedne debate i
vornostima koje je, htio ne htio, obvezan prihvatiti i atomski jednog socijalnog sukoba (ideoloke borbe).
i i farmakolog itd. Ne samo da bi bilo opasno
mi se da ono to se danas uzima u obzir kod intelektualca,
diskvalificirati ga u njegovom odnosu prema nekom
dakle, nije to da je nosilac univerzalnih vrijednosti; prije je to
lokalnom znanju, s izlikom da su to pitanja koja ne
da on zauzima poloaj - ali to je
zanimaju mase (to je dvostruko pogreno: one su ih svijesne i na
koja je povezana s funkcijama dispozitiva istine u jednom
svaki u njih ili s izlikom da on iui interesima
drutvu kao to je nae. Drugim intelektualac je karakteri
Kapitala i Drave (to je istina, ali u isto vrijeme njegovo
ziran trostrukom svojim klasnim poloajem (malogra
j
strategijsko mjesto). ili, jo dalje, da proputa rieku znanstvenu u slubi kapitalizma, organski intelektualac proletarijata);
ideologiju (to nije uvijek istina i vjerojatno je drugorazredno obzi uvjetima svoga rada i ivota vezanim za njegov poloaj intelektualca
rom na ono to je glavno: efekti istinitih diskursa).
i
(njegovo istraivanja, njegovo mjesto u laboratoriju, eko
nomski i zahtjevi kojima se podvrgava ili protiv kojih se
Vano je, mislim, da istina nije izvan niti bez (ona nije.
i
.'.
,\ to je vano, usprkos mitu od kojeg bi trebalo preuzeti i
\ funkcije, naknada slobodnih duhova, plod dugih privilegija
( onih koji su se znali oduprijeti). Istina je od ovog svijeta, ona je
stvorena se mnogostrukim prisilama. I sadri obvezatne
efekte Svako drutvo ima svoj reim istine, svoju
politiku istine: tj. tipove diskursa koje i da funkcioni
raju kao istiniti; mehanizme i instance koji da se razlikuju
istiniti ili pogreni na koji se sankcioniraju jedni i
drugi; tehnike i postupke koji se koriste da se do istine; status
onih koji su zadueni za to da ono to funkcionira kao
istinito.
U drutvima kao to su naa, ekonomija istine karak
terizirana je s pet historijski vanih
160
buni, na u bolnici itd.); politike
istine naih drutava. I tu njegov poloaj moe poprimiti
lokalna ili borba koju vodi donosi sa sobom neke
neke implikacije koje nisu jednostavno profesionalne ili sektorske.
On funkcionira ili se bori na razini ovog reima istine tako
bitnog za strukture i funkcioniranje naeg drutva. Postoji borba za
istinu iIi barem oko istine - jo jednom da
pod istinom ne razumijem skup istinitih stvari koje treba otkriti ili
prihvatljivim, nego skup pravila po kojima se odjeljuje
istinito od pogrenog a istinitome se pripisuju
da se ne radi o borbi U korist
istine, nego oko statusa istine i uloge koju ona
igra. Mora se misliti problem intelektualaca ne u terminima
znanostlideologija, nego u onima A otuda slijedi da
161
pitanje profesionalizacije intelektualca. podjela na manualni i inte
lektualni rad moe ponovo biti uzeta u razmatranje.
Sve to mora izgledati konfuzno i neizvjesno. Neizvjesno. bez
sumnje. i ono to kaem ovdje ima nadasve karakter hipoteze. Da bi
bilo malo manje konfuzno, htio bih ipak predloiti neke propozici
je. ne u smislu stvari, nego samo predloenih za
pokuaje i dokaze.
_ Pod istinom podrazumijevati skup regulirani h procedura za
proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje

_ Istina je kruno vezana za sisteme koji ju proizvode i
podravaju i za koje ona inducira i koji nju reproducira
ju. Reim istine.
_ Ovaj reim nije jednostavno ideoloki ili nadstruktura1an; bio
je to uvjet stvaranja i razvoja kapitalizma i, uz neke modifikacije,
funkcionira dijelom i u zemljama (ostav
ljam otvorenim pitanje Kine, koju ne poznajem).
_ Bitni problem za intelektualca nije da kritizira ideo
loke sadraje koji bi bili vezani za znanost ili da djeluje tako da
njegova znanstvena praksa bude ispravn0ljp ideologijom,
nego da zna da lije uspostaviti novu politikU istine. Problem
nije da se promijeni svijest ljudi iIi onog to imaju u glavi, nego
ekonomski, institucionalni reim proizvodnje istine.
_ Ne radi se o tome da se istina oslobodi svakog sistema
bila bi to himera, poto je istina sama po sebi - nego da se
istine odvoji od oblika hegemonije (socijalnih, ekonomskih, kultur
nih) unutar kojih za sada funkcionira.
pitanje dakle nije zabluda, iluzija, svijest ili
to je istina sama. Otuda vanost Nietzschea.
S talijanskoga prevela Nicoletta Burger
Briga za istinu
Volja za znanjem najavi/aje skoranju Povijest seksualnosti.
Nastavak se pojavljuje osam godina kasnije i to prema posve druga
planu nego to je onaj koji je prvotno najavljen.
Promijenio sam miljenje. Rad koji nije istovremeno i pokuaj
da izmijenimo ono to mislimo, pa i ono to jesmo, nije odvie
zabavan. sam pisati dvije knjige sukladno mom prvobitnom
planu, ali sam ubrzo To je za me bilo nerazborito
i suprotno mojim navikama.
- Zbog ste to onda
- Zbog lijenosti. Sanjario sam da jednog dana unaprijed znati
to elim i mi preostati nita drugo nego da to,k*m. Bio
je to odraz starenja. Zamiljao sam da sam napokon dospio u doba
kad samo treba odmotati ono to imam u glavi. Bio je to istodobno
oblik pretpostavke i reakcija naputanja. No raditi uZI)astojati
da se misli neto drugo od onoga to smo prethodno mislili.
- jepo povjerovao. '

- Prema qjemu gajim u isti mah malo Qbzira i povjere

nja. je kao sluatelj predavanja On umije savreno prepozna

I
ti kada smo se pripremali a kada smo se zadovoljili time da
I
ono to nam je u glavi. On moda biti obmanut, ali ne zbog toga
to nisam rekao nita drugo osim onoga to sam kazao.
- Upotreba uitaka i Briga za sebe ispostavljaju se ponajprije
kao rad pozitivnog kao sistematiVJcija seksualnog mo
rala od vremena antike. Radi li se doista o tome?
- To je historijski rad, ali uz napomenu da su te, kao i druge
knjige, rad na povijesti miljenja Povijest ne samo
povijest ideja ili predodbi nego i pokuaj da se odgovori na pitanje:
kako se neko znanje moe oblikovati? Kako miljenje, ukoliko je
povezano s istinom, moe imati i svoju povijest? To je postavljeno
162
163