Franjo Ledi MITOLOGIJA SLAVENA

Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena II knjiga

Danica i Zora, astralne boice u slavenskih naroda Kult drvea - stabla u vjerovanju drevnih predaka Drevna Rujana - o postanku najranije slavenske drave

Danica i Zora, astralne boice u slavenskih naroda Kult astralnih boanstava postojao je od najdavnijih vremena, a kod mnogih arhaikih naroda upravo su i proizala stara vjerovanja iz strahopotovanja prema nebeskim pojavama. Promatranjem zvjezdanog neba, ljudi su zapaali da Sunce, Mjesec i zvijezde predstavljaju svemone sile prirode koje donose i dobro i zlo, pa su im nastojali ugaati i prinositi rtve kako bi ih privoljeli da budu obazrivi prema svijetu. Po tom vjerovanju proizalo je tovanje Sunca, Mjeseca i Venere. Za najstarije od astralnih boanstava dre, da su to bili Sunce i sumerijska boica plodnosti, ljubavi i braka Itara, kojima su sumerski i akadski kraljevi ve oko 3000 godina prije nove ere podigli velebne hramove u Uruku, Babilonu i Arbeli. Hram boga Sunca Marduka nalazio se u Babilonu, a boga Sunca Samaa u Uruku. Sumerijsko-babilonska boica Itara bila je posveena planeti Veneri, odnosno Zori zvijezdi (kako je nazivaju Slaveni). Na vrhu babilonske kule bila je astronomska promatranica. Babilonski sveenici uveli su kalendar sa 365 dana, te otkrili planete Veneru, Merkura, Jupitera, Marsa i Saturna, pa su sedam tjednih dana dali astralna imena: Sunev dan bila je nedjelja, Mjeseev dan ponedjeljak, dan Marsa utorak, dan Merkura srijeda, dan Jupitera etvrtak, dan Venere petak i dan Saturna subota. Ve za urukoga osvajaa kralja Lugalzaggisija (2709-1684. pr.n.e), ini se, da je u gradu Uruku postojao glasoviti hram boice Venere Itare, ranije sumerijske boice plodnosti i poroda, koju su Babilonci tovali i kao boginju rata i mira, a prinosili joj i ljudske rtve. Taj kralj bio je gospodar cijeloj junoj Babiloniji. Veliajnu sliku o Babilonu daje nam grki historik Herodot jo za prvoga vremena perzijskoga gospodstva. Herodot, koji je i sam bio u Babilonu zove cijeli kompleks Svetinjom Zeusa Bella. U sredini grada je sagraena visoka tvrda kula, zvana Zigurat a na najviem katu veliki je hram, i tu je zlatni kip boga Bella (Marduka), nainjen od 800 talenata zlata i do njega na velikom stolu kipovi od zlata boanstava Mjeseca (Sin), Sunca (ama), i boginje Venere - Itare. U prednjoj Aziji tovana boica poroenja Itar, kao i asirska Isthar identine su babilonskoj Itari, a sline boginje postojale su i kod drugih naroda: Astarta feniko-sirijska boginja vegetacije, kasnije i boginja ljubavi, onda kod Semita Astarot, kod nekih Aschera ili Aerah itd. Pored drugih starih naroda i davni prei Slavena oboavali su Sunce, Mjesec, i Itaru (tj. Zoru i Danicu) jo u svojoj pradomovini. Evo isjeak iz babilonske himne o Itari:

Vapim tebi gospoo-gospoa, boice boica, Itaro kraljice, domova, ravnaice ljudi, divna boice, uzviena si - nad svim bogovima O silasku Itare u podzemni svijet, Babilonci su pokuali da razjasne smjenu godinjih doba, da shvate zamiranje i oivljavanje prirode. Nadalje Itarin kult se irio i po Grkoj, kod Rimljana i u Egiptu, gdje su njezine osobine prenijete na boginju Afroditu kod Grka, Veneru kod Rimljana, Izidu kod Egipana, a posebno kod Slavena. tovali su je kao Danicu i zvijezdu Veernjicu. Oboavanje Venere proteglo se sve do Germana i Nordijaca pod imenom Ostara i Eostra, a neki nordijski vitez koristio je lik Venere na vrhu svoga ljema, kao ukras. I kod starih Slavena od davnine su oboavali boicu Veneru, i kako su uoili njene jutarnje i veernje pojave prozvali su je za veernju imenom Danica, a jutarnjoj su dali ime Zora. Kod Rusa je dobila ime Denica i Veernjuja zvezda. Planeta Venera poznata je u naem narodu pod imenom Danica ili Veernjica. (Ovo je ime dobila, jer se vidi ili samo na veer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru prije izlaza Sunca, zato ju onda zovemo imenom Zora. Najsvijetlija planeta na naem obzorju Venera, tj. Danica ili Veernjica kree se oko Sunca, kao i ostale planete naega sunanog sistema. U Junih Slavena nastavljen je kult Venere i poslije doseljenja u nau dananju domovinu, takoer pod imenom boice Danice i boice Zore. Danica, svijetla boica predveernjeg sutona, veoma je bila tovana kod naih drevnih prea. Prvo svjetlosno tijelo to se pojavljuje na veernjem nebu je Veernja zvijezda ili Veernjaa Danica. Njeno je mjesto na zapadu gdje se veernja vrata rasklapaju mrkloj noi. Po zalazu sunca ona preuzima zublju svijetla. Visoko na nebeskom svodu, u posljednjem sutonskom rumenilu zabljeti lu Danice svijetle boice predveerja. A kod drevnih Slavena smatrali su je i zatitnicom ljudskog sna. Zora - je svijetla boica jutarnjeg svanua. Na izmaku noi, prije nego dan osvane ponovo se pojavljuje zvjezdana boica, ali sada na istonom nebeskom svodu, gdje se jutarnja vrata otvaraju danjem svijetlu. To je svijetlea lu danjega praskozorja, Jutarnja zvijezda - Zora. Zablista buktinja Zora, ranorane boginje svemirske Svitave da ljudima i zemlji donese lu bogova. Zora ili Venera jutarnja je boginja neviene ljepote, ali njena ljepota je ar kratkog vremena, kao to je i jutarnje arobno svijetlo kratkotrajno, te brzo nestaje da ustupi mjesto arkim tracima sunca. Makar je gospodstvo jutarnje boice Zore kratkog vijeka, ipak na njeno svijetlo ustaju orai, sijai i kopai; zakuckaju i ekii kovaa, a mornara sidra se uzdiu i jedra se raspinju na udar jutarnjem vjetru. Drevni Slaveni su jutarnjoj Veneri dali ime Zora i prozvali je svijetlom

boicom mira i sloge, kao i zatitnicom jutarnjega rada. Od najveega boga rodie se Sunce i Zora, Mjesec i zvijezda Danica; sve dina djeca svijetlog neba, a Sunce izvor svega zemaljskog ivota. Sunce je najglavnije nebesko stvorenje, a suneve sestre, Danica i Zora njegove su pomonice. Sunce se raa svaki dan, a Danica i Zora dvije svijetle boice pripremaju bratu konje ognjene i od vjekova najavljuju dolazak Sunca, izvor sree i svakoga dobra svim Slavenima.

Danica i Zora Izvora izvjea - dokumentacije - svjedoanstva Objavi, Danice, jasni zvnk objavi, uj tihe vjetrice u ovoj Dubravi! Prat su poeli po listju zelenu Zovui dan bijeli i zoru rumenu. Sve te oi gledaju i srca sva klipe. Da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe. Da nam prije svane dan, blagi sveani uden i ekan u ovoj svoj strani. (Iz DUBRAVKE od Ivana Gundulia) VENERA (DANICA ZORA) Venera se obino pojavljuje u predveerje i pred zoru. I ta je pojava bila zapaena kod mnogih naroda, koji su tom planetu, dali dva oblika veernji i jutarnji. Kod starih Germana ona je Apandasterno (Abendstern) - veernja zvijezda, a ujutro Tagessterno (Tagesstern) jutarnja zvijezda. Slaveni su takoer oboavali ta dva Venerina oblika, Rusi su tovali zvijezdu Denicu i Veernjuju zvezdu. One su pomonice Sunca i vode brigu oko Suneve palae i njegovih bijelih konja. I Juni su Slaveni razlikovali ta dva oblika kao Danicu i Zoru i zamiljali ta dva boanstva kao dvije krasne djevojke. (Maja Kolman-Rukavina, Dr Oleg Mandi: SVIJET I IVOT U LEGENDAMA - Zagreb 1961.) Od svijetlih boanstava noi na prvom je mjestu Danica. U sutonu je zovu Veernjicom. To je lu Danice, svijetle boice noi, koja jo prije zalaska sunca pali na njem svoju zublju i uznosi je podno visoko k rubu neba. Zora je po svome obliju, bajna, vesela i ila boica praskozorja. Zora je srodna sa germanskom Ostarom koju Anglosaksonci zovu Eostra. Ime Ostara sauvalo se jo u rijei Ostern (Uskrs), jer se tada slavilo uskrsnue od zimskog sna. (Dr Nikola Sui: HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA - Zagreb 1943.) Personificirano Sunce predstavljalo je u borbi s tamnim crnim silama, koje su zamiljene u oblacima. Posebnu boicu pobjediteljicu smiljala je fantazija kod sjevernih Slavena u Vesni, a u nas je to zlatovlasa djeva ili Zora, koja daje Suncu snagu, poto se okupalo u jutarnjoj rosi ili u

dadevnih potoci, da neuvenom krasotom uzade na visine nebeske. Tim je istom Zora dobila znaaj boice. (Tade Smiiklas: POVIJEST HRVATSKA str. 116 - Zagreb 1882) Od najveeg boga potekli su Sunce, Zora, Mjesec i zvijezda Danica. Sunce je izvor svega ivota i od njegovog ponovnog raanja za zimskog solsticija dan postaje opet dulji. U slavenskoj mitologiji spominje se stari i mladi bog. Narodna popijevka pjeva o starome badnjaku i o mladome boiu. U to se doba mora Sunce boriti, sve do proljea, da dode do svoje prave snage. U borbi ga pomae sestra Zora. (Vid Balenovi: NARODOZNANSTVO - Zagreb 1941) Danica ili Veernjica narodno ime za planetu Veneru. (Marijan Filipovi: ABC LEKSIKON OSNOVNOG ZNANJA - Zagreb 1961.) Djeca Perunova bijahu: Sunce, Mjesec i zvijezda Danica, i drugi mali bogovi; Sunce su nazivali Dajbog. (Dragutin iler: POVIJEST HRVATA, SRBA I SLOVENACA - Zagreb 1926.) Zora i Vidovi sinovi Prijezda i Pojezda. Zora miljenica Prijezde i Pojezde, ima tri hipostaze: ona je jutarnja, veernja i nona. Prijezda i Pojezda predstavljaju praskozorje i suton. Oni su razliita udesa; svaaju se zbog Zore. Prijezda koji granuem dana jezdi za Zorom preko neba, tone pred veer u no; brat ga ubija kao Nenad Predraga u narodnoj pjesmi. Pojezda vodi veernju Zoru u taman grad ili u more, te ona postane nonom. (Vladimir Nazor: Iz biljeki u njegovi EPOSI - Zagreb 1946) Itara. Babilonci su Itaru tovali kao boginju rata i mira i prinosili joj Ijudske rtve. Istovjetna je sa asirskom Isthar i i biblijskom Astaroth. Pod imenom Astarta poznata je feniko-sirijska boginja vegetacije, kasnije i boginja ljubavi. Njezin se kult irio po Grkoj, kod Rimljana i u Egiptu, pa su njezine osobine prenesene na boginju Afroditu kod Grka, Veneru kod Rimljana i Izidu kod Egipana. (OPA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA - Zagreb 1963) Za urukoga osvajaa kralja Lugal-zaggisija (27092684). ini se da u Uruku postoji glasoviti hram boice danice Itare. Taj kralj gospodar je Uru, Larsi i Nippuru, (to su tri grada-drave u Babilonu) dakle cijeloj junoj Babiloniji: Sumeru. U Gilgame-epopeji spominju se Uruk-torova tj. nomadska i pastirska bratstva, koja su pasla svoja stada blizu Uruka, pa su boicu Itaru osobito potivali. Ali provala elamskoga kralja Kutur-Nakhunta oko god. 2180. u Babiloniju, razori mnoge gradove, tako i Uruk; Elamci odnesoe Itarin kip u svoj glavni grad Susu, gdje taj kip ostade 1635 godina

zarobljen, i tek tada ga je asirski Asurbanipal (668-626) oteo i njezinu hramu u Uruku povratio. (Gavro Manojlovi: POVIJEST STAROGA ORIJENTA I. knjiga - Zagreb 1923.)

Danica i Zora u Narodnoj poeziji Danica - Svie. Prah se zlatan po svem nebu prosu. Trnu zvijezde manje, bl'jede zv'jezde vee. Sjajnom stazom, to se varnicama osu, Danica ve tee, da sunce pretee. Vladimir Nazor: EPOSI. Zora - Probl'jedie zlatne are Nono velo Zemlju krije. Kroz nj samo zv'jezda trepti i dvorogi mjesec sije. Zemnik die pogled knebu: Sjajte, zv'jezdo i mjesee, Dok vas Zora, crvenkosa, u dan novi ne zatee! Vladimir Nazor: MITI I LEGENDE. ARKO SUNCE DANICU DOZIVA O Danice, moja sestrenice! Ja te zovem i molim bratinski Kad sa Zorom na istok izae, Priekaj me na istoku, seko, Valja sutra igrat na veselju, Seka brata posluala svoga I Danica priekala Sunce Desila se s bratom na veselju ... Od radosti triput zaigrae, Sve po redu: na istoku Sunce I sa njime Danica sestrica I ostale po nebu zvijezde . .. (M. Popovi: SRPSKE NARODNE BOZINE PJESME - Novi Sad 1883.) Zora - Zorja, Zarja Kod Rusa postoji legenda prema kojoj su dvije sunane keri - Aurore, stajale sa strane Sunca. Za Zoru - slavenski Zorja ili Zarja - takoer se vjerovalo da je boanstvo. Aurora jutra (Zora Jutarnja) otvarala je vrata nebeske palae kad je sunce odlazilo na svoje dnevno putovanje po nebu. Aurora veeri (Zora Veernja) opet ih je zatvarala kad bi se Sunce vratilo kui. (Larousse: ENCYCLOPEDIA OF MYTHOLOGY SLAVONIC - London 1959.)

Kult drvea - stabla u vjerovanju drevnih predaka

U sjeni hiljadugodinjeg stabla U centru Ohrida, hiljadugodinje stablo prozvano inar jo i danas raste i podmlauje svoje grane. Prije estdeset godina presahli su izvori hladne vode koja je izvirala sa svih strana ovog drveta. Legenda kae da se car Samuilo napio ove vode. Najveu popularnost stekao je inar kad je nastao mit o ljekovitosti vode koja izvire kraj njega. Nerotkinje iz dalekih krajeva dolazile su po vodu ohridskog inara, u nadi da e postati majke. Prije dvije stotine godina Ohriani raistili su upljinu stabla i njegovoj unutranjosti uredili kafanu, koju i danas odravaju.

Oboavanje drvea u cijelom svijetu bijae vrlo raireno. Razliita su stabla tovana od raznih naroda u Africi, Aziji, Americi i Oceaniji, a bilo je tovanja drvea i kod starih naroda u Evropi. Mnogi znanstvenici bavili su se prouavanjem kultova drvea, i objavljene su o tome studije sa zanimljivim objanjenjima. Istraujui Junu Ameriku, Darwin je pribliujui se Buenos Airesu primjetio jedno drvo koje su Indijanci oboavali kao olienje svog boga Valihua koji ivi u unutranjosti zemlje. Ovo stablo se uzdizalo na jednoj poljani, i im bi ga Indijanci ugledali, iskazivali bi svoje divljenje glasnim klicanjem i ivim pokretima. U predjelima Nigerije neki istraiva iznosi da su tamo prinoene rtve svetim mimozama. U Egiptu, doskora je postojao kult u okolini Kaira jednom drvetu sa velikim granama i zvali ga Veliki ljekar. Tu su dolazili bolesnici na hodoae. A to stablo bilo je toliko sveto, da je zakonom bilo zabranjeno da se fotografski snima. I u Indiji postoji kult drvea koje je posveeno bogu Vini. Sudei po knjigama Rigvede, taj kult je stariji za deset stoljea od dolaska kranstva. Kod nekih naroda bilo je opet drvee okieno gomilom raznovrsnih drvenih i metalnih predmeta, kao i zemljanim suem, vrpcama, primjercima odjee i tkanina, pa plodina i cvijea itd. Na pitanja odgovoreno je, da je to uinjeno - iz potovanja prema tom svetom drveu. I kod evropskih starih naroda poznat je kult drvea, tako su Germani tovali stabla hrasta, kod Nordijaca brezu i jasen, a Gali su ukazivali tovanje imeli koja raste na hrastu kao parazit. U praumi Kambode, khmerski hram u upljini 1000-godinjeg drveta.

Kult stabla susreemo kod svih starih naroda. Sama vrsta drvea je razlina. Negdje je to jela, negdje jasen, ili hrast - lipa - breza, opet u tropskim krajevima cipresa, smokva itd. Kult drvea kod starih Slavena bio je uglavnom povezan sa tovanjem lipe, hrasta i breze. O tome je mnogo pisano u starim knjigama i kronikama. Kako su stari Slaveni prebivali nekada u velikim lipovim umama, prirodno je da je njihov ivot bio usko vezan s lipom. U literaturi se lipa spominje kao sveto slavensko drvo, to znai da su svi Slaveni, - kako oni na sjeveru izmeu Baltika i Karpata, tako i Juni Slaveni (Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Slovenci i Bugari) prije prijelaza na kranstvo, oboavali ume i drvee, a prvenstveno lipu i hrasta. Svako bujno drvo oplemenjuje i krasi prirodu. Gdje nema stabala i ume tamo se zemlja izrouje u pustaru, pa emo razumjeti, zato su stari Slaveni, a takoer i Hrvati toliko potivali ume i lijepa stabla, i dali im ime svete ume, ili ih negdje nazivali svetim gajevima. Slavenski davni prei bili su duevno povezani naroito s lipom. Prema predaji oni su vrili obrede i prinosili rtve lipi kao prema nekom boanstvu. Da su lipu smatrali ljubimcem bogova, svjedoi injenica, da su oni Slaveni koji su napustili staru domovinu, a meu ovima i Hrvati, Srbi i Sloveni jo dugo zadrali obiaj, da utiu ogranke lipe u krov svoje kue ili stana, da je time ouvaju od gromova i poara. Po ovoj zamisli nastala je i narodna uzreica: Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, Niti Perun arkom strijelom ne nagrdi! A postojalo je vjerovanje, da lipa uva ovjeka od zla i uroka. U lipovim umama stari su Slaveni sabirali med i vosak. Medovina ili medica bilo je kod svih Slavena omiljeno pie, pa i danas se na raznim pukim sveanostima i protenjima pije medica. Slaveni su mnogo iskoritavali liko od lipova stabla za razne potrebe, a iz lipova drveta gradile su se kue i izraivalo pokutvo. Lipa je u kranskoj eri kao omiljenik poganskih slavenskih bogova prestala biti svetim drvom, ali je opet postala svetim drvom, kad su se iz lipova drveta poeli izraivati kipovi svetaca i raspela, jer lipovo drvo najbolje zatiuje drvene kipove od crvotoine i od savijanja. U ekoj je poznata i mnogo oboavana 700-ljetna Lukasova lipa. Juni Slaveni, preselivi se iz svoje sjeverne pradomovine, ponijeli su u svoje nove postojbine i stare tradicije, pa je lijepa i mirisava lipa i dalje ostala mnogo cijenjeno drvee. Vrlo rano lipa je bila zasaena u blizini naselja, i mnoge ulice i aleje u gradovima ukraene su divnim lipovim stablima. Kao u ostalim slavenskim zemljama, tako i u naoj domovini ima mnogo mjesta koja se zovu Lipa i slino, kao Lipik, Lipovani, Lipnica, Lipovljan, Lipovica, Lipov Vrh, Lipova, Lipovako Humlje itd. Davno prije nego se razvilo vjerovanje u razlina poganska boanstva, iznikli

su kod pranaroda prvi zaeci tovanja prirode. Uporedo s kultom vode, ognja, groma i na nebu svijetla Sunca, razvio se i kult stabla. Nekad su narodi drali, da se u kronjama stabala nalaze sjedita monih bogova, opet kod Slavena mnoga su stabla bila posveena pojedinim bogovima, kao npr.: hrast Perunu, jasen Sutvidu (Svantevidu), lipa boici Vidi, a breza bogu etve Potrimbi. Kad bi povjetarac zanjihao njihovim granjem, a lie zautalo, vjerovalo se, da se to zbiva po volji nekog boanstva. Pod starim granatim stablom hrasta sabrali su se nekad starjeine vijeajui o potrebama svoga roda; pod drugim starim hrastom na humku prikazivao je starjeina ili rec rtvu bogu Perunu, a negdje ispred sela pod lisnatim hrastom ili lipom skupljena je mlade pjevala pjesme u slavu Perunovu. Ostaci kulta stabla sauvani su ne satno u hrastu, lipi i javoru, nego i u jeli, boru i cipresi. Jela predstavlja najljepe zimzeleno drvo u svim gorama i svuda dokle dopire jela oznauje granicu zimskog snijega i leda na gorskim visinama. U pribaltikim krajevima istoni Porosjani drali su golema stabla svetima, osobito stare hrastove i breze, a potovali su staro trojstvo, sastojee iz tri botva: Peruna gromovnika, Potrimbe boga etve i Pokola zloduha podzemlja. Kultne obrede odravali su u sjeni granatih hrastova, a imali su na sve strane i drugih svojih svetita i svetih gajeva koje su nazivali Svantomesto. U takovim svetim mjestima vidjeli su se pod starim hrastovima ogromni kameniti rtvenici na kojima su u staro vrijeme starjeine ili reci odravali obredne slube, a tu se prinosilo i rtve u obliku zemaljskih plodina, novca i manjih ivotinja, a ponekad klalo se i vola. Jedno od tih molbia nalazilo se na Romavskoj Poljani koja se rasprostire u umovitom predjelu izmeu rijeke Pregole i Ale. Tamo je od davnine postojalo ograeno uveno Svantomesto tj. sveto mjesto, u sjeni mnogobrojnih kronjastih hrastova, kamo su ljudi hodoastili sa svih strana da se poklone i bogovima trobotva prinesu rtve, te da po starom obiaju koji listak ili granicu sa svetih hrastova svojim kuama ponesu za ouvanje zdravlja i za dobrobit sebe i svojih lanova obitelji. Najvea znamenitost ovoga Svantomesta bila su tri hrasta, koja su izrasla u tom svetom gaju, i na kojima su bila urezana nalija od tri boanstva: Peruna, Potrimbe i Pokola. Na svakom od tih stabala bilo je po jedno oblije od ovih botava prosto urezano na stablu. Na srednjem hrastu isticao se lik Peruna, a sa strane vidjelo se Potrimbu i Pokola. Kod obavljanja obreda reci su gatali i molili pomo za rodnost zemaljskih plodina, i izricali zahvalnice za dobru etvu itd. Perunu i etelakom bogu Potrimbi seljaci su palili desetinu ita, te klasjem i cvijeem kitili njihove likove, a ispod lika Pokola zapalili su ovlaeno lie hrasta i dimom kadili zloduha lik, kako nebi narodu nahudio ili tetu nanio. Ujedno su obhodili oko svetita i najzad u veselju kolo zaigrali. Poslije pokrtenja, bilo je jo uvijek tovalaca trojstva pod hrastovima,

kitilo se i palilo rtveno ito, ali to je dalo povoda, da su kranski glavari daljnje tovanje stabala zabranili, te najzad ih dali posjei, a na starim svetim mjestima sagradie crkve i kapele. O Pomeranskim Slavenima iz okoline eina pripovijeda se da su tamo imali velik kronjat dub, pokraj kojega je bio izvor vode i narod je vjerovao da tu prebiva neko boanstvo, koje se u veliko tovalo. A kada je biskup bamberki naredio, da se taj dub posijee, doao je narod i molio da mu ga ostavi za uspomenu, a obeavali su mu da tamo nee vie obavljati nikakva neznaboakoga ina, nego da e se samo u njegovoj sjeni odmarati. Ogromna stabla hrasta rasla su na humcima, i esto su po vie stotina godina stara, a narod ih je osobito tovao. Takovih ogromnih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kranskog doba veoma potivali. Obino su se viali pod tim stablima ogromni kameniti rtvenici na kojima su ljudi u staro vrijeme rtvovali bogovima doline rtve. Tih rtvenika bilo je vidjeti u slavenskim zemljama sve do konca 15. stoljea, jer su jo uvijek ljudi drali stabla svetinjama. I grane hrasta bile su im svete, pa su majke hrastovo lie i grane prinosile bolesnicima, da bi prije ozdravili. I u naoj domovini zapaeni su mnogi tragovi tovanja gorostasnih hrastovih stabala; u gorovitim i umovitim predjelima. Naroito u Bosni bilo je starih vjerovanja, da se ne smije posjei stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teko oboljeti. A ako bi to ipak netko uinio, morao je na panju odsjeenog stabla prinijeti rtvu, time, da nekoj domaoj ivotinji, kokoi ili janjetu odsijee glavu sa istom sjekirom kojom je stablo sjekao, pa mu se nee nita dogoditi. U Bugarskoj je takoer narod prilazio izvjesnim svetim drveima da moli za kiu i priloi zavjetne darove. Mnoge sline vijesti, sauvane su nam u starim crkvenim zapisima. Opet kienje bora i jele pred Novu Godinu, znai slavljenje mladog Sunca kad se raa da zemlju sve toplije obasjava, i da nadvlada zimske zle duhove. Napokon, zimzelene vitke ciprese sretamo esto nad grobovima pokojnika. Cipresa smiruje i dira u osjeaje ljudske, zato se cipresom kiti grobove, jer simbolizira zagrobni ivot, ivot prolosti i zaborava. U ono vrijeme rairilo se miljenje, da su ljudi postali od stabala i da se njihov duh po smrti ponovno vraa u okrilje stabla. I kod predaka slavenskih postojalo je jednako miljenje. U stanovitom su stablu zamiljali sijelo dobrog djedovskog zatitnika. Takvo se stablo gajilo i prinosilo mu se rtve. Bit oboavanja stabla sastojao se u tome to su drevni prei stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih titi. SVETA STABLA ... i sveto drvee tuju kao svece: U stabla u svetom gaju kao u svece gledaju.

Stabla pred bogom stoje poklonika tisue broje. Liem hraa junake se slavi, lipov cvijet med i svijee pravi, stabla su predaka mrtve due uje im apat kad vjetar pue. Kako pjevue, kad ih grije Sunce! Ta stabla navjek tee na vuhunce, jednako kao i na svijetu ljudi. I stabla umiru, kad grom u njih zabludi. Boro Pavlovi

Kod Istonih Slavena bilo je tovanje drvea, bilja i cvijea veoma razvijeno i u proljetno doba odravane su velike sveanosti u sjeni nekog starog stabla i u ast boice Vesne, Lade i mladog boga Jarila, a pred etvu slavilo se i kult Kupala. Za vrijeme ovih sveanosti, cvijeem okieni lik nekog od navedenih idola smjeten je ispod granatog stabla, hrasta ili lipe. Zatim je okupljeni svijet prilagao svoje darove ispred idola, a uz to se pjevalo pjesme i najzad zaigralo kolo. Zna se o starim Rusima da su tovali dub kao sveto drvo. Naroito na jednom otoku na Dnjepru imali su oni jedan takav sveti i, kad su dizali vojnu na Carigrad, skupljali su se pod njegovom sjenom rtvujui pijetlove i kokoi i u njegovu koru zabadajui strijele. (Iz napisa Constantin Porphirogenet: De administrando imperio 9). Na rijeci Desni je pronaen stari dubov panj i u njemu utaknuti kaljci divlje svinje, to nam slui kao oigledan dokaz i svjedoanstvo za kult demona, o kojem se vjerovalo da ivi u dubu, a kaljci bi kao takovi trebali da budu neki trofeji iz lova na veprove, poklonjeni zatitniku duhu odnosno demonu, koji je u njemu.

Stablo u svjetlu legendi O Stablu svjetlosti priaju potomci gotovo svih starih naroda. U poetku nije bilo nita, samo beskonanost i more, a kraj mora Jasen-Svantibor, svjetsko stablo, osovina Svijeta. To svijetotvorno stablo nadvisuje sve visove, kronja mu sie iznad Svarogovih i Perunovih dvori, a ile zadiru u carstvo Crnoboga. Tu su dvori bogova: Vidingrad, Svitava i Svitogorski gajevi.

Mit o ''Svetom svjetlu'' Kraj puta pod brijega podnojem, Tisuljetni, uplji hrast stajae to proroku-starcu, slugi bojem, Davno, nekad, nastamba bijae. Starac, mudrac, od naroda tovan, Nakon smrti proslavljen i dien, Sav vijek svoj mu bogu ugodan, Samoraslim cvijeem, grob mu kien. Na prelomu stoljea kad bilo, Prouli se glasi iz naroda: Sveto svjetlo da je zasvjetlilo, Podno hrasta, s prorokova groba. Svjetlo udno, svijetlilo tamo, A palilo, se od sebe samo. Silan narod grobu dohoae, Sveto svjetlo za udo drae. Al kad vjetar srui hrasta trulog, Nestade i svjetla ovog udnog. F. L.

Posljednjih godina prolog stoljea, kraj derventskog groblja Rabi stajao je prastari uplji hrast i pod njim grobni humak. Seljaki svijet, vidjevi svjetlucanje iz upljine hrasta (to je potjecalo od fluorescirajuih gljivica), iz neznanja, to drae za udo, pa je narod hodoastio tom hrastu. Proljetnih dana 1901. godine vjetar je sruio taj stari hrast, a s tim je i mit o svetom svjetlu nestao. Ovaj dogaaj i sijevanje munja s gromotresima, pobudili su u meni za mlaih dana, dubok utisak o udesnim zbivanjima u prirodi i njihovu utjecaju na ljude. Po tom se, u mojoj rodnoj Derventi rodila poetna zamisao o traenju uzroka sujevjerju kod ljudi, iz ega je kasnije iznikla elja za ispitivanjem mitologijskih zbivanja u prolosti slavenskih naroda. Poslije smrti biskupa Ditmara godine 982, u Pragu je za biskupa izabran Vojtjeh sin ekog vojvode Slavnika. U ono vrijeme u ekoj, Moravskoj, leziji i u podrujima Poljske sve do obala Baltika, vladalo je neznabotvo i praznovjerje u stalekim krugovima, pa i u narodu.

Sve nastojanje mladog biskupa oko kranskoga napretka u ekoj bilo je uzaludno. Vidjevi da ga nisu htjeli sluati, on se odrekne asti biskupa i ode kao misionar u neznaboake krajeve Sjeverne Poljske i pone u Pomorju istono od Gdanskog drati kranske propovijedi. Ali ni ovi pribaltiki Slaveni nisu htjeli sluati propovijednika, ve su ga vrijeali i progonili od mjesta do mjesta. Kad je stigao do bazena rijeke Pregole, gdje se u lokaciji Romowog Polja nalazilo (misterijem ovito) neznaboako svetite, zvano Svanto-mesto tj. sveto mjesto, on se odluio da i ovdje odri svoju propovijed. Svantomesto na Romovom Polju to je bio kompleks stare ume, gdje se potovalo staroslavensko trojstvo, koje su sainjavali boanstva Perun Trebun - Pokola. Te svete ume bile su ograene plotom za zatitu od stoke i zlih ljudi i u njih nije smio nitko osim reca i sveenika ovoga svetita ulaziti, i teko onom nesretniku, koji bi se usudio ulaziti u ovo sveto mjesto. Odmah bi ga nesmiljeno, svome boanskom trojstvu, rtvovali. Ni ovdje nisu htjeli sluati propovijednika, a pristae poganskog vje-rovanja na Romovom Polju oprijee se i na 23. travnja 997. god. Vojtjeh je dovrio svoj ivot tragino. Kod Baltikih Slavena sveto drvo je bila breza. ene, upregnute ispred kola, ile bi u povorci u umu i odabrale brezu koja je sveano prenesena do mjesta sveanosti. Drvu su bile odsjeene sve grane osim onih na vrhu koje su ostale kao kruna na vrh stabla. Na isto tako svean nain to je drvo zabodeno u zemlju i okieno girlandama cvijea. Sve ove radove vrile su ene. Mukarci nisu smjeli taknuti to sveto drvo. Uz neki ceremonijal, ispred svetog drva prinaane su rtve, i na kraju jednom pijetlu se rezao vrat, u znak krvne rtve prema slavljenom botvu. Kult drvea Izvorna izvjea - dokumentacije - svjedoanstva Stari Slaveni prebivali su u velikim lipovim umama. U literaturi se lipa spominje kao sveto slavensko drvo, to znai da su Slaveni prije prijelaza na kranstvo potivali boanstvo ume, dakle i duama bili povezani s lipom. Prema predaji, vrili su obrede i podnosili rtve ovom boanstvu. (N. Smoli: LIPA U IVOTU STARIH SLAVENA - Vjesnik - 1960.) Kult stabala je u glavnom, posljedica vjerovanja, da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produuju ivot u njima, ili pak da su ona sjedita viih bia, od kojih je primitivan ovjek inio zavisnom svoju sreu ili nesreu u ivotu, pa otuda, moe da nara bude jasna i pojava da su u svih Indoevropljana, pa i u Slavena u tom pogledu bila objektom naroitog tovanja napose ona drvea, koja se istiu svojom velikom starou, kao napr. dub, hrast, lipa i dr. U stanovitom su stablu zamiljali sijelo dobrog djedovskog zatitnika.

Takovo se stablo gajilo i prinosilo mu se rtve. Mnoga su stabla bila posveena pojedinim bogovima, tako hrast Perunu, a jasen Sutvidu (Svantevidu). Kao to je jela i ostali crnogoriin zimzelen simbol sjevera, tako su i zimzelene vitke ciprese simboli blagog juga. Cipresom se kiti grobove, jer simbolizira zagrobni ivot. (Dr Nikola Sui: HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA - Zagreb 1943) Od iskona, o drevni dube, to dva ti sv'jeta prekri grana, gdje Jadran-vali alo ljube, do Tihog tamo Oceana, i preko gnjezdo, ptica ista i rod i rijeca materina! Sto miri svetog Kremlja irom, sred grada cvate Libuina, nad savskim ape biser-virom, i lovenskih vrh visina, nad Labom ini hlada, i vrhu kama Vavelova, i sveto to ti sjeme pada po grudi grada Metodova! (Silvije Strahimir Kranjevi: SLAVENSKA LIPA - Zagreb 1960.) Za sjeverozapadne Slavene imamo svjedoanstvo u pripovijedanju kroniara Helmolda (oko 1170. g), koji potvrduje Prokopijeve vijesti o kultu Slavena i upotpunjuje ih utoliko, to veli, da su Slaveni pored jednoga glavnoga boga, o kojem govori Prokopije (Prokop. B. G. III. 14 ed. Bonn. p. 334) priznavali i imali razlinih drugih boanstava, a medu njima i takovih quibus arva, silvas, tristitias atquev voluptates attri-bunt... (Helmoldi Chron. I. 83.) O Slavenima iz Meklenburkoga kraja on takoer u tom pogledu tamo (op. c. 47) spominje da imaju mnotvo predrasuda i praznovjerica o gajevima i izvorima, da ti Slaveni obiavaju zaklinjati se drveem, izvorima i kamenjem: et inhibiti sunt Sclavi de cetero jurare in arboribus, jontibus et lapidibus (op. c. 83). U njihove svete gajeve kranima je bio zabranjen pristup tako da se Helmold ali: .... sve do dananjeja dana, pored svega toga da im je sve drugo s naima zaiedniko, ne dozvoljavaju jedino da se ulazi u gajeve i pristupa vrelima, za koje dre, ia bi dolaskom krana bili oskvrnjeni. (Helmold 1.1.) Preneeno iz Helmolda CHRONICA SLAVORUM. Na ostatke poganskoga kulta raznih prirodnih pojava, po i stabala u starih iako pokrtenih Rusa odnosi se mjesto u Nikonovskom letopisu za god. 1396.), gdje se spominje permski episkop Stefan i o njemu se kae da ivi po sredi nevjernyh elovjek, ni Boga znajuih, ni zakona 'jedjaih, moljesja idolom, solncu, ognju . .. dreviju ... (cit. Niederle op. c. 66). I u ivotu Konstantina Muromskoga kae se o poganskim obiajima tadanjih ruskih Slavena: duplinam drevjanym vjetvi ubrucem ob vjeivajue i sim poklonjajuesja .. . . Novgorodski arhiepiskop Makarije u poznatom pismu na Ivana Groznoga konstatira, da se je medu novgorodskim Slavenima sve do njegovih vremena (prvom polovinom 16. stoljea), pored drugoga, sauvao i poganski obiaj tovanja gajeva i prinoenja rtava njima u ast. Kiril Turovski se raduje, to su se primanjem kranstva prestali nazivati razlini prirodni pojavi

predmeti, pa i drvea, bogovima: Obnovisja tvar: ue bo ne narekutsja Bogomstihija ... ni drevesa ... Otsele no ne priemlet' ad treby zakalaemyh otci mladenec' ni smert' poesti: bresta bo idolosluenie. (Preneeno iz Ponarew: PAMENT. I. 136., te iz Niederle: SLOVANSKE STAROITNOSTI - Praha 1916.) U Homilijaru biskupa prakog odnosi se na sujeverje ekoga naroda mjesto gdje stoji: (...tovali su jedni rijeke i oganj, drugi gore i drvee. I kao to to mnogi pogani dosad ine, ima ih i u ovoj naoj zemlji rlo mnogo koji se klanjaju demonima.) Zatim zabranjuje vjernicima .. i, da ne bi ni pod kakav nain prinosili rtve bilo stablima bilo izvorima, i da ne trae pomoi ni od stabala ni od izvora ni bilo gdje od poganskih idola. (Hecht: HOMILIAR DES BISCHOFS VON PRAG - Prag 1863) Prerna starom poljskom kazivanju iz 15. stoljea, postavljali su Poljaci posude sa jelom stablima i biljkama. (Briickner, Kazania II. 330, 341.) Godine 1629-30. sveenik javlja u Rim, da narod u Bosni dri u velikoj asti neko drvo zvano lipa koje se nahodi u pustonom kraju, i gdje svake nedjelje za devete lune skuplja mnotvo naroda, krana i muslimana, sa zavjetnim darovima, svijeama i sitnim predmetima. upnik iz okoline slui pod njom slubu, i sabira darove od prisutnoga svijeta. O spomenutoj lipi, hodoau naroda i njenu tovanju od kranskog svijeta pisao je Ivan Toma Mrnjavi u ivotu blaenog Augustina, biskupa zagrebakog, o kome kae Mrnjavi, da je on tu lipu zasadio. (Svjedoanstvo u Appendic. ad comentarios de rebus Hungaricae provinciae ordin. praedicatorum. Viennae 1637.) (Preneeno iz ACTA BOSNAE - MONUMENTA SPECT. HIST. SLAV. MERID. XXIII. 1892. 391) Prosti je narod ipak i dalje drao u asti stara drvea, priao o duhovima, koji prebivaju u gustim umama; pod njihovim hladom odravane su njihove igre, a obavljani su tu i razlini bogoljubni obredi. Neke praznine sveanosti, koje padaju u proljetno doba i danas se od slavenskog seljakog svijeta svetkuje, kadto u gori i dubravama. (Afanasjev). Uspomena na nekadanji kult drveta sauvala se i u ruskim poslovicama, kao: V ljesu ivut, penju Bogu moljatsja. - ili v ljesje, molilis' pnjam, ili penju. - V ljesju rodilis', pnjam molilis'. - V ljesje it' - pen kam Bogu molitsja. (Ajanasjev, op. c. II. 325.) (A. Afanasyev: POETIESKIJA VOZZRENIJA SLAVJAN NA PRIRODU - Moskva 1866/9) Stari Slaveni su nazirali u svakom stablu po svoga dobroga ili zloga duha koji oivljuje i tu se odrava. Stoga su ona stabla i ume tedjeli, a pojedina odabrana stabla i oboavali, (trenju, jabuku, ljenjak itd) osobito ona koja su bila plodna i podavala hranu. Ponajsvetije drvo kod Starih Slavena bio je dub ili hrast, zato se nalazilo

staroslavensko trojstvo (Perun, Trebun i Pokola) pod granatim hrastom. ume gdje su se ovi bogovi potovali i kojima su vjenu vatru loili bile su ogradene plotom, za zatitu od stoke i zlih ljudi. U njih nije smio nitko osim sveenika ulaziti i teko onom nesretniku, koji bi se usudio u takvo sveto mjesto ulaziti. Odmah bi ga nesmiljeno bogu rtvovali. Kroniari pripovijedaju, da je u svetim umama raslo i po vie tisua ogromnih hrastova. Takav jedan stari hrast je rastao kod Torunja, kau da je imao 2030 lakata u opsegu, te se je uvijek zelenio. (Dr Greti Nikola: O VJERI STARIH SLAVENA PREMA PRAVERI ARIJACA... - Mostar 1900.) Po carskoj kronici Konstantina Porfir., zna se o starim poganskim usima, da su tovali dub kao sveto drvo. Naroito na otoku svetoga ura na Dnjepru imali su oni jedan takav sveti dub, i kad su dizali vojnu na Carigrad, skupljali su se pod njegovom sjenom rtvujui pijetlove, kokoi, meso i u njegovu koru zabadajui strijele. (Constantin Porphirogenet: DE ADMINISTRANDO IMPERIO (9) Carigrad.) O ruskim Poljanima pria se u Novgorodskom Letopisu o njihovu vjerskom ivotu prije nego su primili kranstvo (za god. 854.): bjahu e oganje, rue ozeromi kladjazemi i roeniem, jakoe proii pogani. (Cit. Niederle Sl. St. o. 27) Poput, ve na drugom mjestu spomenutoga Svatobora, tj. svetog bora eha imamo analogno Sivietni Dab (sveti dub) u enstohovu u Poljaka. Nied. c. 27.) (L. Niederle: SLOVANSKE STRAITNOSTI - Praha 1916) Na rijeci Desni je pronaen stari dubov panj i u njemu utaknuti kaljci divlje svinje, to nam slui kao oigledan dokaz i svjedoanstvo za kult demona, o kojem se vjerovalo da ivi u dubu, a kaljci bi kao takovi trebali da budu neki trofeji iz lova na veprove, poklonjeni svetome dubu odnosno demonu, koji je u njemu. Poljani su imali svetih dubova koji su i bili posveeni bogu Provenu, tj. bogu Perunu. Okolo tih dubova bili su i drevni plotovi sa dvoja vrata. Tu su se prinosile rtve i obavljala sluba. Unutra su smjeli samo reci i oni koji su htjeli prinositi rtve, i koji su bjeali da se spase od smrti i tamo nau utoite. Jo se spominje o Poljacima da su u ast bogu Perunu (in dei Piorun laudem) uvali dan i no oganj od dubova drva. (Petar Bulat: POGLED U SLAVENSKU BOTANIKU MITOLOGIJU - Zagreb 1932) Kod Baltikih Slavena sveto drvo je bila breza. ene, upregnute ispred vola, ile bi u povorci u umu i odabrale brezu koja je sveano bila prenesena do mjesta sveanosti. Drvu su bile odsjeene sve grane osim onih a vrhu koje su ostale kao kruna na vrh stabla. Na isto tako svean nain to je drvo zabodeno u zemlju i okieno girlandama cvijea. Sve ove radove vrile su ene. Mukarci nisu smjeli taknuti to sveto drvo. Uz neki ceremonijal, ispred

svetog drva prinaane su rtve, i na kraju idnom pijetlu se rezao vrat, u znak krvne rtve prema slavljenom botvu zamiljenom u liku okienog svetog drveta. (Iz objavljenih biljeki u BROCKHAUS LEXICONU izdanja Leipzig 1886.) Poslije pokrtenja, bilo je jo uvijek tovalaca trojstva pod hrasto-vima, kitilo se i palilo rtveno ito, ali to je dalo povoda da su kranski glavari daljnje tovanje stabala zabranili, te najzad ih dali posjei, a na starim svetim mjestima sagradie crkve i kapele. O Pomeranskim Slavenima iz okoline eina pripovijeda se da su tamo imali velik kronjat dub, pokraj kojega je bio izvor vode i narod je vjerovao da tu prebiva neko boanstvo, koje se u veliko tovalo. A kada je biskup bamberki naredio, da se taj dub posijee, doao je narod i molio da mu ga ostavi za uspomenu, a obeavali su mu da tamo nee vie obavljati nikakva neznaboakoga ina, nego da e se samo u nje-govoj sjeni odmarati. (Petar Bulat: POGLED U SLAVENSKU BOTANIKU MITOLOGIJU Zagreb 1932.) Prokopije, koji je prvi zabiljeio vijest o vjeri i bogosluju starih Slavena (oko 552. god) ne spominje izriito da bi u njih bio rairen kult umskih i stabalnih demona, ali zato nalazimo potvrdu, napose za June Slavene u Makedoniji, koje je jamano, u prvom redu imao u vidu gdje se s obzirom na to pitanje o njima kae: i pae panon nerazmjejaja, kameniam i dreviam vjerue ... (Iz objavljenih biljeki pod naslovom: ED LAVROV fol. 11.) Tragovi starijeg kulta drveta zapaaju se u vjerovanju naega naroda o takozvanim sjenovitim stablima, kako ih Vuk Karadi opisuje: U Grblju kod Kotora priaju da izmeu velikih drvea ima i sjenovitih, i ako ih tko posijee moe da umre ili teko da oboli. Tko je posjekao takvo drvo valja da na panju njegovu ivoj kokoi odsijee glavu onom sjekirom, kojom je drvo sjekao, pa mu nee nita biti. Time se oevidno smjera na nekadanje prinoenje krvnih rtava. (Iz Vukovih ivot i obiaji... str. 236) (Vuk St. Karadi: IVOT I OBIAJI NARODA SRPSKOGA - Be 1867) U Bugarskoj obiava narod izlaziti pod izvjesna sveta drveta, da se tamo moli za kiu, pod njima blaguju i daju zavjetne darove. U selu Lokorsku (okrug Sofija) bila su tri velika duba, pod kojima su se seljani skupljali na slubu o svetkovinama. U drugom mjestu u Bugarskoj skupe se seljani s popovima i krenu na tzv. Borovu mogilu nosei jagnje, vino i drugo i pod jednim visokim drvetom se klanjaju i drvee podaruju sitnim darovima. U bugarskom zapisu iz 14. vijeka stoji, da je jedan tzv. Perunov dub sluio kao mea imanja, to ga je kne Lav Danilovi darovao premialjskoj biskupiji (Golovackii, Rusk, hrest. 317.). Neki su u Bugarskoj traili da se obnove stara prostonarodna vjerovanja, i da bi se jednom dubu iskazivala boanska poast, i pod njegovim hladotn da bi se prinosile rtve u ovcama i

drugim ivotinjama. - Poput svetog Bonifacija u Nijemaca, i Vratislava u eha, naredio je sv. Teodosije trnovski, da se taj dub odsijee. (Obavijesti iz SPOMENIKA O IVOTU prep. SV. TEODOSIJA - Sofija 1302.) God. 982. praki biskup Vojtjeh, sin vojvode Slavnika brinuo se da narod privede kranstvu koji je jo bio preostao poganski, i da se unite poganske nepodobtine. - Ipak nalazilo je njegovo nastojanje dosta otpora onih, koji ne htjedoe napustiti svoje poganske obiaje. Nastojanje Vojtjehovo da omeai mnogoenstvo i enidbu meu roacima i da se prekine trgovina s ljudima imae na putu potekoe koje se ne mogahu nadvladati. Oslobodivi se asti biskupa, on ode u Poljsku, gdje ga knez Boleslav Hrabri uputi laom na Visli kao misionara u poganske naseobine istono od Gdanskoga. Tu je dovrsio svoj ivot tragino, jer mu se pristae poganskog vjerovanja na Romovu Polju, koje su pogani tovali kao sveto, oprijee i god. 997. okrutno ga umorie. (Vaclav Vladivoj Tomek: Iz I. knjige - POVIJEST PRAGA - Prag 1857) U Pragu je 982. god. izabran za novog biskupa Vojteh, sin eskog vojvode Slavnika. Sve nastojanje biskupa Vojtjeha oko kranskog napretka njegova i tada u ekoj bilo je uzaludno. Stalei i narod podali se neznabotvu praznovjerju, nisu ga htjeli sluati. - On se odlui da kao misionar ide u neznaboake krajeve, sve do Pomorja baltikog i grada Gdanskoga. Ali ni ovdje nisu htjeli sluati propovijednika, nego ga vrijeali i gonili od mjesta do mjesta. No tim putem kod Romovog Polja, bude ubijen. To se dogodilo 23. travnja 997. godine. (S. K. Saka: Iz starih Kronika - u Arhivu PONTEFICE ISTITUTO ORIENTALE - ROMA 1967)

Drevna Rujana - o postanku najranije slavenske drave

Nestale rujanske drevnosti Vrijeme gradi i razgrauje. Od davno minule slave, danas stre samo jo strme hridi iz mora.

NAJSTARIJA POVIJEST otoka Rujane (njem. Rgen) velika je nepoznanica. Tek ostanci iz kamenog i eljeznog doba pokazuju, da je tada ivot tamo bujao, a stanovnici, da su bili starogermanski doseljenici iz nordijskih krajeva. Zvali se, po nekim izvorima Rugijci, ali u 4. stoljeu u povodu seobe naroda oni su otisnuti sve do Dunava i Italije, gdje su u ljutim bojevima kraj Vezuva izginuli. Otok Rujan naselila su tada slavenska vendska plemena Rujani. Tu osnovae svoju nezavisnu dravu, i ostadoe tamo kroz hiljadu godina, sve do u 13. stoljee. O njihovu ivotu u najdavnije doba zna se vrlo malo, tek od 8. stoljea poznato je, da su po itavom otoku imali svoje utvrde i gradine i da su pokapali svoje mrtve u grobne humke od kojih i danas ima jo ostataka. Sa sigurnou moemo ubrajati u starodrevne gradine slijedee lokalitete: Pradrevni URKAN i JAROMIRGRAD na Arkunu, RUJANGRAD (Rugard) kod Bregane dananjeg Bergena, PASTUHGRAD (Hengst) kod Sasnice, utvrde i opkopi kod Werdera, te ostaci gradine KORJENCI u junom dijelu otoka Rujane kod Garz-a. Grad Korjenci (Karenc) nalazi se kraj Korjenikog jezera, a dobio je svoje ime po slavenskom plemenu Korjenci, koji su se tamo naselili.

TVRAVA HAMMABURG Slika od slavenskih utvrda nemamo, ali iz opisivanja nordijskih ljetopisaca Gramatika i Helmolda, moemo naslutiti kako je izgledala arkunska utvrda. Tu nam pomae i uuvana slika franake gradine Hammaburg kraj rijeke Labe, koju je podigao sin Karla Velikog Ljudevit Poboni oko 820. god. i utvrdio je palisadama i bedemima visokim preko 6 metara.

O ovim slavenskim gradovima postoje mnoge prie, i jedna od tih je slijedea: U tom gradu ivio je nekad zarobljen moni poganski kralj, kojega je jedna djevica trebala nakon hiljadu godinjeg prokletstva osloboditi. Ona je morala svake Ivanjske noi izmeu 12 i 1 sat na zidine grada se popeti, sve dok se pred njenim nogama ne otvori zemlja i ona se spusti u dubinu. Tamo se nae veliko blago, ali se nijedna djevica nikad nije vratila. Pored gradina, velika su znamenitost jo i ogromni grobni humovi (Hunengraber) koji se nalaze razasuti po otoku Rujani.

To su grobovi nasuti zemljom dugi 1216 m, iroki 48 m i do 10 m visoki. Kameniti grobovi sloeni su od ogromnih kamenih gromada. Unutranjost grobova je kroz tanje ploe razdijeljena u odjele 70 110 cm velike, koji su pokriveni kamenim ploama. Mrtvaci su pokopani u ueem poloaju. Najbolje ouvani grobni humci su: humak Dubberworth kod Sagarda, onda grobni kolos-hum Nobin nedaleko Arkuna, humski grob umski dvor (Waldhalle) kod Sasnica, otvoreni grobovi u Mukranu, humski grobovi kod Putbusa, i onih uvenih devet ogromnih grobnih tiumova kod Rambina sjeverno od Stralsunda, starih hiljadu i vie stotina godina. Na sjevernoj strani otoka Rujane, na strmoj hridi, stri iznad morske

razine rt ARKUN, lat. Arkona, a od Nordijaca zvan Orekunda. Na vrhu te hridi nalazio se jo od prvog doba dolaska Slavena na Rujanu, stari slavenski grad URKAN, kojega su Rujani podigli i po kojemu je rt Arkun dobio ime. Ostaci temelja i kamenja od bedema postoje i danas. Unutar toga prostora nalazilo se staro slavensko svetite posveeno bogu SVANTEVIDU. To je izgleda jedno od najstarijih poznatih kultnih mjesta Slavena, postojee jo od 4. stoljea.

Lik Vida iz najranijeg doba Kod O Garza postojao je u 8. stoljeu grad Korijenci (Karenc) sa tri slavenska hrama

Kasnije je tu izgraen i hram, a obnavljan je vie puta u toku vremenskih razdoblja, dok nije napokon u 11. stoljeu bio podignut mnogo spominjani velianstveni hram s ogromnim kipom rujanskoga boga Sunca i rata Svantevida. Otok Rujan spominje se u mnogim legendama i starim ruskim kronikama, u kojima je njegovo ime navedeno pod nazivom otok Bujan. Ruski historiar Vilinbahov uspio je otkriti da se legendarni Bujan po geografskim i historijskim obiljejima potpuno podudara sa drevnim otokom Rujanom, i da se na njemu nalazilo opeslavensko pogansko svetite Arkun.

Karakteristina strma kredna stijena na obali otoka Rujana U prvim stoljeima nakon svog dolaska na otok Rujanu, Slaveni su tovali boanstvo Sunca Svantevida s jednom glavom, po uzoru na svoje stare slavenske bogove Svaroga i Peruna. O tome svjedoe pronaeni reljefi i statue koji prikazuju jednoglavo sunano boanstvo Svantevida. Kao to se vidi, na slici je prikazan kameni reljefni lik rujanskog boga Sunca Svantevida koji ima jednu glavu, a u rukama dri rog obilja. Ovaj dragocjeni spomenik i svjedok iz najdavnije prolosti drevnih Rujana, nalazi se na uvanju u staroj crkvi gradia Altenkirchena, koji po ovoj crkvi i nosi svoje ime. To je mjesto udaljeno svega 10 km od rta Arkuna, gdje je nekad stajao uveni Svantevidov hram, a moda je potom, u doba pokrtenja Rujanaca taj kip i dospio u riznicu ove crkve.

SVETOVID ili SVANTEVID

Staroslavensko boanstvo plodnosti Kasnije, kad su Rujani postali jakom silom na Baltiku, pretvorili su Svantevida u etveroglavo boanstvo, kao simbol svoje moi na etiri strane svijeta. U junom dijelu otoka Rujane, na 15 km do Stralsunda nalaze se razvaline starodrevnog slavenskog grada Korjenci (Karenc), tamo postoji danas gradi Garz. Ostaci gradine Korjenci, takoer su od historijskog znaaja, jer je to bio drugi glavni grad starih Rujana, a ujedno je tu bilo i drugo kultno sredite rujansko. U samom gradu Korjenci postojala su tri hrama za tri razliita idola udnovatog nalija, bili su to: Rugievit ili Ruievit sa sedam lica, Porevit sa pet glava, i Poremut sa 5 lica. Izgleda, po tim oblicima da je raen i lik arkunskog etveroglavog boga Svantevida. Od svoga doseljenja Rujani su ivjeli u rodovskim zadrugama, a bavili su se poljoprivredom, stoarstvom, lovom i sitnim obrtima. Vladali su nad njima domai knezovi u vezi sa sveenstvom koje je imalo velik utjecaj u dravotvornom ivotu. Vjekovima odvijao se kultni ivot starodrevnog slavenskog plemena Rujana i premnoga povjesna zbivanja prela su preko otoka Rujane, kao i o njihovim borbama na kopnu i moru, a naroito o njihovom tovanju starih slavenskih boanstava, a napokon i o tome kako su odrali svoju nezavisnost kroz itavih tisuu godina.

U SPOMEN RUJANI Sjetite se otoka Rujanskog, Izronula iz mora Baltijskog. udesne mu razvedene obale, Svud zatoni, drage, luke, uvale. Po zbivanji u dalekoj prolosti, Slavan bijae taj otok Slavena. Znan, silovit, po svojoj gordosti, I junatvu rujanskih plemena. Od etvrtog dalekoga vijeka, Slavenska su plemena Rujani Tu ivjeli kroz tisuu ljeta, Dre zemlju vrsto u obrani. Na pustome sad rtu Arkunu, Na vrhuncu strmoglave hridi, Gdje predaka davnih kosti trunu Od gradine ostatke se vidi.

Razvaline to su starog grada i svetita Svetovida boga. Spomen zadnji slavlju od nekada, Na prapretke roda rujanskoga. Sjetite se otoka Rujanskog Izronula iz mora nordijskog. udesne mu razvedene obale Svud zatoni, drage, luke, uvale. F. L. U mnogim historijskim djelima opisani su bojni podvizi Starih Rujana, a takoer opirno je pisano i o njihovu fanatinom kultu u idola SVANTEVIDA, staro slavensko boanstvo Sunca i rata. O njima je spomena i u svjetskim enciklopedijama: Brockhaus-Leksikonu, Izdanjima Larousse-a u Parizu, Mythology Slavonic u Londonu, Spammers Weltgeschichte u Leipzigu, u Velhagen-Klassings Die Insel Rgen, Otto Wendlers Geschichte Rgens, u Jugoslavenskoj Enciklopediji Zagreb, u ruskoj literaturi, u djelima junoslavenskih pisaca i napokon u znamenitoj Povjesnici HISTORIA DANICA koju je godine 1208. napisao danski ljetopisac Sakson Gramaticus.

POSEBNI PRILOG U vezi kamenog reljefa sa likom arkunskog boga Svantevida, koji se nalazi u Altenkirchenu na otoku Rujani, suoen sam s vrlo zanimljivom obavijesti u naem VJESNIKU od 6. 5. 1962. da je u Laussellu u Francuskoj pronaen kameni reljef prethistorijske tzv. Venere, koja potjee jo iz doba od 10.000 godina pr. n. e. UDOVINA SLINOST PRETHISTORIJSKE VENERE IZ LAUSSELLA S RELJEFNIM LIKOM SLAVENSKOG BOANSTVA SVANTEVIDA Oigledno se vidi, da je po istovjetno zamiljenom principu lasselske Venere, raen i lik arkunskog Svantevida, s rogom obilja u ruci kod jednog i drugog spomenika, a jedino s razlikom to je Venera enski lik, a Svantevid muko boanstvo. Nevjerojatno je velika slinost ovih dvaju likovnih figura, iako njihov postanak vremenski razdvaja punih dvanaest milenija godina.

Venerina statua iz doba od 10.000 godina pr. n. e.

Drevna Rujana Izvorna izvjea - dokumentacije - svjedoanstva Otok Rujan koji lei u zapadnom dijelu Baltikog mora, naseljen je u 4. stoljeu od slavenskih vendskih plemena RUJANA. Oni su na itavom otoku imali svoje naseobine i utvrene gradine, a bavili su se zemljoradnjom, lovom i pomorstvom. Svoje mrtve pokapali su u grobne humke, tovali su stara slavenska boanstva i podizali poganske hramove; bili su ratoborni i tu se odrali kroz tisuu godina. Glasovito rujansko svetite Arkun bilo im je vjersko sredite. (Librairie Larousse: MYTHOLOGIE SLAVE - Paris 1962.) RUJAN RUGEN. Istraivanjem ruskih uenjaka otkriveno je, da se na otoku Rujanu prije tisuu i vie godina nalazilo opeslavensko pogansko svetite Arkona. Rujan je bio naseljen pripadnicima ratobornog slavenskog plemena koje je dulje od svih ostalih zapadnih Slavena sauvalo svoje jezine i plemenske osobine. U prvobitno doba taj otok je nosio ime Bujan, to spominju mnoge legende i stare ruske kronike. (Vadim Vilinbahov, historiar Lenjingrad 1966.) ARKONA. Arkona je rt na sjeveru otoka Rujane. u Baltikom moru. Nakon seobe naroda nastavali su otok i susjedno kopno Slaveni. Kraj Arkone se dizao slavenski grad URKAN, od kojeg jo i danas postoje bederai. Tu se nalazilo veliko svetite boga Svantevida, otkopao ga je arheolog Schuchardt. (OPA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA I/229 Zagreb 1963) Arkona stajae na visoku vrhu jednoga poluotoka, s istoka, juga i sjevera

bijae utvrdena utvrdama od prirode, a ne ljudskom rukom; utvrde su bile naokolo kao zidovi, kojima vrhunca nije mogla dohvatiti hitalom izmetnuta strijela. S tih strana optjecalo ih je more. A sa zapadne ju je zatvarao 50 lakata irok nasip; donja mu je polovica bila od zemlje, a gornja je bila od drvenih palisada, Usred grada bila je ravan, a na njoj se vidio drven, krasan hram. (Dr Stjepan Srkulj: IZVORI ZA POVIJEST - Zagreb 1911) U junom dijelu otoka Rujana, nalaze se razvaline starodrevnog vendskog grada Karenca, danas tamo postoji gradi Garz. Ostanci gradine Karenca su historijskog znaaja, jer je tu bilo drugo kultno sredite rujanskih Slavena sa tri hrama i s tri razlina idola: Rugievita, Porevita i Poremuta. (Alfred Wien: INSEL RGEN - OTOK RUJANA - Leipzig 1920 ) Nedaleko rta Arkuna nalazi se gradi Altenkirchen, gdje postoji stara crkva, sagraena na mjestu nekadanje crkvice podignute iza pokrtenja Rujanaca. U toj crkvi se uva jedinstven spomenik iz poganskog doba, kameni reljefni lik arkunskog boanstva. Na tom reljefu Svantevid je prikazan sa rogom obilja u rukama i s jednom glavom, to se tumai da ovaj spomenik potjee iz najranijeg doba, dok su Rujani tovali Svantevida u tom obliku. (F. Schuld: PRAHISTORIJSKI MEKLENBURG - Schwerin 1954) Po arheolokim nalazima iz kamenog i eljeznog doba zna se da je na tisue godina prije n. e. bujao ivot na otoku Rujani. Prvi stanovnici bili su starogermanski doseljenici iz nordijskih krajeva Rugieri koji su u ratovima na jugu Evrope izginuli. U 4. stoljeu otok je naseljen po slavenskim plemenima, koji se zvahu RUJANI. Oni su na itavom otoku podizali utvrde i gradine i pokapali su mrtve u ogromnim grobnim humovima, o emu svjedoe mnogobrojni arheoloki nalazi. - Kod Rujana bio je osobito rairen kult boga Sunca Svantevida, ali su tovali i druge slavenske idole. Svantevid je predstavljao boanstvo plodnosti, a smatran je i zatitnikom bojovnih podhvata. (Otto Wendler: POVIJEST OTOKA RUJANE OD NAJSTARIJEG DOBA DO U SADANJOST Geschichte Riigens von der altesten Zeit bis auf die Gegemvart - Sassnitz 1895) Bilo je to u 4. stoljeu posl. Krista., Valovi seobe naroda potisnuli su i starogermanske Rugiere, prastanovnike otoka Rujane, daleko dolje do Dunava i Italije, gdje su kao ratnici Totile i Teja u posljednjim krvavim borbama izginuli. Naputeni otok Rujanu naselila su tada vendska plemena RANI, zvani i Ruani ili Rujani, koji se tamo odrae kroz hiljadu godina do u 13. stoljee. (Alfred Wien: OTOK RUJANA (Insel Rgen) - Leipzig 1920) Poznati istraiva rujanskih starina, Menz tumai u svojoj knjizi u vezi grobnih humaka, da se ne moe sa sigurnou dati tane podatke o njihovu postanku; svakako su vendski stanovnici svoje mrtve pokapali ovim

nainom, to posvjedouju nalazi rtvenih kamena (Opfersteine) s udubinom, kao i mnotvo ostataka glinenog sua i urna, dobro peenih i brino aranih u valovitim i paralelnim linijama. (Heinrich Menz: PREDHISTORIJSKI NALAZI NA OTOKU RUJANI - Sassnitz 1910.) Vorgeschichtliche Funde auf Riigen Prema osebujnom karakteru rujanskih ljudi usklaena su im i boanstva; to su drastina krupna botva, pralikovi divlje prirodne snage. Takav im je Rugievit sa sedam lica, petoglavi Porevit i Poremut sa etiri lica na glavi i petim na prsima, pravi monstrumi. Ipak je glavni bog Rujana bio Svantevit, sa etiri glave, a njegovo svetite stajalo je na Arkoni, sjevernom rtu otoka Rujana. (Iz 14. knjige: HISTORICA DANICA od Saksona Grammaticus-a, Kjobenhaven 1208. god)