Dobre vibracije iz zemlje Dugog Bijelog Oblaka ili New Zealand/Aotearoa rock glazba u zadnje dvije-tri decenije Moj

prvi susret sa novozelandskim rock n roll-om dogodio se potpuno sluajno, bez mog znanja. Naime jedne subotnje veeri, ranih 80-tih, dok sam ispijao svoje zadnje pivo u lokalnom kafiu i spremao se krenuti dalje u no, na televizoru koji je prenosio MTV video spotove iznenada se pojavila grupa pod imenom Split Enz. Ono to je meni ostalo u sjeanju bio je njihov izgled, manje glazba. Glazbenici na ekranu su izgledali gotovo apsurdno, obueni u raznobojne kostime i naminkani, podsjeajui vie na cirkusante negoli na pop band iju glazbu bi trebalo shvatiti ozbiljno. Sve je to trajalo par minuta i ja sam ve bio vani, uurbano grabei prema svom novom odreditu. Ni sanjao nisam da u gotovo 30 godina kasnije u Aucklandu, koji e u meuvremenu postati moj drugi dom, utonuti u udobnu fotelju Aotea Centra i gledati balet na glazbu Split Enz-a. Predstava je bila odlina, a glazba sve samo ne parodija. Split Enz su bili NZ pop/rock grupa, predvoeni braom Tim i Neil Finn, koji su krajem 70tih i poetkom 80-tih godina postigli ono to ni jednoj NZ grupi do tada nije uspjelo, pokoriti Australsko i Britansko glazbeno trite. Nakon raspada grupe 90-tih Neil Finn e osnovati novu grupu pod imenom Crowded House, koja e ponoviti taj uspjeh i postati ni manje ni vie nego prava novozelandska glazbena institucija. Iako glazba brae Finn nije bitno utjecala na druge novozelandske grupe 80-tih, njihov znaaj je bio u tome da su pokazali da je mogue izai iz svojih lokalnih okvira (bez obzira koliko mali i izolirani oni bili) i predstaviti svoju glazbu Svijetu. Nakon toga nita vie nije bilo nemogue, bar ne na Novom Zelandu u tom povijesnom trenutku. Internacionalni uspjeh Split Enz-a se manje-vie poklopio sa pojavom punka u New York-u i Britaniji. John Dix u svojoj knjizi Stranded in paradise : New Zealand rock and roll 1955 to the modern era tvrdi da su na NZ rock glazbu najvei utjecaj imala dva svijetska dogaaja. Prvi je bio pojava Beatlesa, a drugi pojava punk-a. Za razliku od Australije, pa i dobrog djela Sjedinjenih Drava, novozelandski klinci (naroito oni na junom otoku zemlje) prigrlili su punk i gotovo u isto vrijeme poeli osnivati svoje grupe. Nakon par godina kaotinih koncerata i grupa koje su su se pojavljivale i jo bre nestajale, iskristalizirao se the Enemy, punk grupa predvoena mladim Chris Knox-om koja e izvriti presudni utjecaj na razvoj NZ post punk scene 80-tih. Naime , nakon to su ispunili svoju povijesnu ulogu, the Enemy se rasformirao, a Chris Knox ulazi u druge glazbene projekte, kao to su bile grupe Toy Love i Tall Dwarfs. Poetak 80tih je i vrijeme kada se osnivaju prve nezavisne diskografske etikete, nastale kao reakcija na politiku velikih kompanija, poglavito CBS-a i Australskog Mushroom a, koje su jo uvijek u to vrijeme odbijale da ponude ugovore mladim novovalnim grupama. Slina situacija je vladala na radiju i ostalim medijima. Osim studentskog radija i par asnih iznimaka, nitko nije htio emitirati alternativnu glazbu. Jedini medij kroz koji su mladi glazbenici ranih 80-tih

imali kontakt sa svojom publikom bio je besplatni magazine Rip it up koji je i danas aktivan. Svakako najpoznatija novozelandska nezavisna etiketa Flying Nun osnovana je poetkom 80tih godina u Christchurch-u i odmah zaposlila Chris Knox-a kao svog producenta. Chris je sa svojim dolaskom, izmeu ostalog, utjecao i na standard pod kojim se snimala glazba. Naime, filozofija iza koje su stajali Flying Nun i Chris Knox se zasnivala na anti-tehnolokom pristupu. Argumenti za to su bili da zvuk mlade, neiskusne grupe nikako ne bi trebao biti pretjerano ispoliran kao to je to esto bio sluaj kad su producenti bili dodjeljeni od velikih etiketa, nego da treba zadrati i snimiti orginalni zvuk grupe bez velikih tehnolokih intervencija. Vano je i spomenuti da su glazbenici imali potpunu umjetniku slobodu i puno slobodnog studijskog vremena za eksperimentiranje . Na rezultate, uz takve uvjete rada, nije trebalo dugo ekati . Prve grupe koje su snimale za Flying Nun bile su the Gordons i the Playthings koji su izdali vrlo dobre prve albume. Prekretnica za budunost etikete se dogodila kada iz Dunedin-a dolaze, danas ve legendarni, the Clean koji snimaju svoj utjecajni Boodle, boodle, boodle album. Na krilima uspjeha the Clean, Flying Nun nastavlja s radom i ulazi u nove projekte. 1982. godine Chris Knox producira svoje Tall Dwarfs, a zatim i druge grupe iz Dunedina: the Chills, Sneaky Feelings, Stones and the Verlaines. Ove snimke su objavljene na albumu pod imenom Dunedin Double, na kojem je svaka od spomenutih grupa bila zastupljena sa tri pjesme . Bilo je to vrijeme kada je stvoren tako zvani Dunedin sound, mjeavina kristalno istih gitara, pop melodija, i off-key vokala, kojeg su the Clean bili zatitni znak. Predvoeni braom Hamish i David Kilgour-om, the Clean su kao grupa imali nestabilnu karijeru, raspadali se i ponovno skupljali par puta (i danas povremeno zajedno nastupaju). Meutim, unato tome uspjeli su snimiti neke od najuzbudljivijih i najorginalnijih pjesama u povijesti NZ rock glazbe. esto okarakterizirani kao pshihodelina garage grupa, njihov utjecaj je bio mnogo iri od novozelandskih obala. Zvuk koji su oni stvorili tih pionirskih godina danas priznaju kao utjecaj puno poznatije alternativne grupe kao to su the Fall, Sonic Youth, Pavement ili napr. Dinosaur Jr. Danas su ti prvi albumi the Clean-a pravi rariteti. Flying Nun je 2003. godine objavio dupli CD pod nazivom Anthology na kojem se nalaze sve njihove velike pjesme . David Kilgour je i dalje aktivan i redovno objavljuje samostalne albume. Kvalitetom se posebno istiu A feather in the engine iz 2001. i Frozen orange iz 2004.godine. Na ovim glazbeno eklektinim albumima mogu se uti razliiti utjecaji kao napr. Gram Persons-a, the Ramones, Can-a, starih Kalifornijskih surf-rock bandova, the Beatles and the Band, hipnotikih ritmova koji kao da dolaze sa Velvet Underground albuma i predivnih melodija pola pjevanih, pola izgovorenih. Drugi lan the Clean-a, Robert Scott takoer nastavlja samostalnu karijeru (uz to to je paralelno i lan the Bats-a) i objavljuje odline albume The creeping unknown iz 2000. godine, pa i nedavno objavljeni Ends run together iz 2010. Pored the Clean, najuspjeniji predstavnici prvog vala Flying Nun grupa su bili svakako the Chills, the Verlaines and the Bats. The Chills predvoeni Martin Phillipps-om snimili su odmah na poetku karijere pjesme koje e postati njihov zatitni znak, Pink frosti

Doledrums, a krajem 80-tih izvrsne albume Brave worlds i Submarine bells koji su prave male kolekcije klavijaturama obojenih pop pjesama, podsjeajui na ameriki acidrock Byrds-a., ali sa junjako-novozelandskim okusom. Pjesme misteriozne i egzotine kao da dolaze sa nekog drugog svijeta. The Chills and the Verlaines e krajem 1980-tih godina usmjeriti svoje snage na proboj internacionalnog trista u emu su i djelomino uspjeli. The Verlaines 1987. godine objavljuju svoje remek djelo, album The bird dog koji je odlino primljen i od kritike i od publike, a The Chills snimaju 4 pjesme za legendarnu John Peel-ovu BBC radio emisiju (Peel je za ivota bio veliki oboavatelj Flying Nun grupa). Za vrijeme boravka u Britaniji The Chills nastupaju na glasovitom Glastonbury festival ispred 60 000 ljudi, da bi nakon toga otili na turneju po Sjedinjenim Dravama. Tijekom 1990-tih obje grupe e stvoriti vrsto kult sljedbenitvo u Evropi, Britaniji i Americi. The Bats, osnovani neto kasnije nego predhodne dvije grupe su takoer stvorili svoj orginalni zvuk . Izuzeno melodini i plesni the Bats, predvoeni Robert Scott-om su tijekom zadnjih 30 godina snimili niz izvrsnih albuma kao to su Daddys highway iz 1987. godine, Couch masteriz 1995. godine i noviji At the national grid iz 2005. Slino kao i predhodne grupe the Bats su i dalje aktivni i cijenjeni u glazbenim krugovima irom svijeta. Kao poklonici njihove glazbe spominju se naroito amerike grupe R.E.M. i Pavement. U drugom valu grupa koje snimaju za Flying Nun krajem 80-tih i tijekom 90-tih vano je spomenuti sljedee grupe: the Jean-Paul Sartre Experience, the 3Ds, Straitjacket Fits, the Snapper, Supperete, Able Tasmans, the Headless Chickens, a u novije vrijeme i the D4. The 3Ds iz Dunedina su bili grupa glazbenika sklona experimentu, humoru i kaotinim gitarama. 1992. godine izdaju izvanredni album Hellzapoppin a potom, sljedee godine The Venus trail. Straitjacket Fits su bili moda najpoznatija Flying Nun grupa koja je zvuala kao the Byrds na punk rock nain. Do polovice 90-tih snimili su niz dobrih albuma, a njihov lider Shayne Carter nastavlja nakon raspada grupe kao samostalni autor pod imenom Dimmer. 2001. godine, nakon to je proveo 4 godine experimentirajui sa novim aranmanima i zvukovima, izdaje prvi samostalni album pod nazivom I belive you are a star, a 2004. godine se pojavljuje sa drugim albumom Youve got to hear the music koji je bio proglaen za album godine. Flying Nun 90-tih nastavlja objavljivati najbolju NZ alternativnu muziku, ali u procesu postaje sve vea i sve vie komercijalno orijentirana. Kao reakcija na to pojavljuju se nove nezavisne etikete za koje snimaju dananje mlade alternativne pop grupe kao napr. the Brunettes, Goldenhorse i Lawrence Arabia. Poetkom 90-tih odnos medija prema domaoj/lokalnoj glazbi se drastino mijenja na bolje. Domaa glazbena industrija dobiva potporu velikih diskografskih kua, lokalnih radio stanica i naroito utjecajne New Zealand On Air (nezavisne vladine udruge kojoj je uloga da financijski podupire mlade autore, grupe i projekte). Radio business doivljava pravu renesansu i do kraja 90-tih grad Auckland ima najvie radio stanica na svijetu po glavi stanovnika. Svaka od tih radio stanica jedan dio svog programa posveuje domaoj glazbi.

1996. godine pokree se godinja manifestacija pod imenom New Zealand Music Month (May), u koju su ukljueni mediji, lokalni promotori, diskografske kue i lokalna glazbena industrija. Ovakva klima je urodila time da u zadnjih 20 godina novozelandska glazba postaje izuzetno raznovrsna i jo vie zagrijana da se plasira na druga trita. 1994.godine glazbeni festival Big Day Out, koji je samo par godina prije bio pokrenut u Australiji, dolazi na Novi Zeland i od tada redovno svake godine u Auckland-u slui kao platforma za predstavljanje internacionalnih i domaih grupa, pokrivajui vjerovatno sve glazbene pravce. Danas je taj trodnevni festival postao nezaobilazna nacionalna glazbena manifestacija. Pored alternativne glazbe, 90-te godine su bile obiljeene i uspjehom par izvanrednih mainstream rock grupa, kantautora i usponom glazbenih pravaca kao to su napr. electronica i hip-hop. Tih godina dolazi i do revitalizacije roots/reggae muzike, jazz-a i iznenadjujue popularnosti hard/heavy metal rock-a. Pored ve spomenutih Neil i Tim Finn-a i grupe Crowded House, 1991. godine pojavljuju se The Mutton Birds predvoeni Don Mc Glashan-om. Grupa je u 5 godina izdala 4 odlina albuma od kojih bih naroito istakao Envy of angels iz 1996. godine i hit singlove Dominion Road, the Heatheri Anchor me koji su ih proslavili kod kue i u Britaniji. Uz brau Finn i David Dobbyn-a (jo jedan veteran domae glazbe sa preko 30 godina na sceni), Don Mc Glashan je po mom miljenju naj- novozelandskiji autor. Njegove pjesme su pune motiva i osjeaja koji instantno asociraju na novozelandske pejsae, ljude i mjesta. Nakon raspada the Mutton Birds, Don djeluje kao samostalni umjetnik. Greg Johnson, Anika Moa i Liam Finn (sin Neil Finn-a, od kojeg se mogu oekivati velike stvari u budunosti sudei po njegovom prvom albumu Ill be lighting iz 2007. godine) i Bic Runga pripadaju novoj generaciji novozelandskih autora. Runga 1995. godine izdaje album Drivekoji je bio jedno vrijeme najprodavanija ploa u povijesti NZ glazbe. Od drugih mainstream rock grupa tijekom zadnjih 20 godina neizostavni su Supergroove, the Feelers, Strawpeople i Garageland. Sa novozelandske heavy metal scene po. 90-tih kvalitetom su se izdvojila dvije grupe, obje iz glavnog grada Wellington-a. Head Like A Hole koji su stvorili puno buke i zabave svojim ivim nastupima, naroito u NZu i Australiji (scenski nastup vrlo slian Hrvatskom Let-u 3). Slian pristup su imali i Shihad, grupa koja je upornou, tekim radom i energetinim scenskim nastupima po cijelom svijetu stvorila, kao ni jedna NZ grupa prije njih, gotovo fanatino sljedbenitvo. 1994. godine izdaju svoje remek djelo, album Killyoj koji bi se mogao gotovo opisati ne kao rock album ve vie kao zvuna manifestacija iste i prisutne opasnosti totalna audio apokalipsa. Brutalan, ljut, teak i industrijski. Nakon promocije ploe, komplimenti su stizali sa svih strana, izmeu ostalih, nacionalne TV, Iggy Pop-a i Faith No More. Od kasnijih albuma spomenuo bih jo The general electric iz 1999. godine. Od 1999. godine djeluje i hard rock grupa iz Cambridga pod imenom the Datsuns. Igrom sluaja the Datsuns nastupaju kao predgrupa, tada manje poznatim the White Stripes, 2002. godine u Aucklandu, koji im predlau da odu u Sjedinjene Drave i tamo se pokuaju afirmirati. Nakon niza koncerata po amerikom jugu, grupa odlazi u Britaniju, gdje postiu

veliki uspjeh sa svojim istoimenim albumom. The Datsuns su i danas aktivni i uglavnom ive i rade u Londonu. Gotovo u istom vremenskom periodu, dolazi i do uspona glazbenog pravca pod imenom electronica ili elektronska glazbe koji je izrastao iz urbane Auckland-ske scene kasnih 80-tih. Naime, eksplozija klubske scene u Auckland-u kasnih 80-tih godina urodila je prvim ozbiljnijim snimkama. 1988. godine Propeller Records izdaje prvu NZ hause plou pod nazvom Jam this record. 90-te su bile obiljeene pojavom i novih nezavisnih etiketa koje su objavljivale elektronsku muziku kao to su napr. Kog Transmissions i Joost Langeveldova Reliable Record (za koje su snimali autori kao Roger Perry, Denver McCarthy, Soane i Greg Churchill). Denver McCarthy 1998. godine pod imenom Micronisam, izdaje jedan od najboljih techno/elektronskih albuma objavljenih na NZ-u ,Inside a quiet mind. Mnogi djelovi ovog izuzetnog albuma podsjeaju na ambijentalnu muziku kompozitora kao to su napr. Brian Eno-a i Erik Satie-a. Poetkom novog milenija, pojavljuje se epohalni album Sideways koji je na svom omotu upozoravao da je sadraj A sizzling selection of stinking southern hemispherical sound. I doista, DJ/muziar Stinky Jim Pinckney je od uzoraka zvukova i melodija skupljenih sa polovnih LP-a od zadnjih 50 godina popularne glazbe, napravio jedinstveni kola, koji i danas, kao i prije 10 godina, zvui svjee, iznenaujue kompaktno i revolucionarno. Od ostalih elektronskih ploa i autora koji su objavljivali zadnjih 10 godina naveo bih sljedee: Lost soul music album iza kojeg stoji Sean James Donnelly, zatim Rotor Map key window iz 2004. godine, Bevan Smith koji objavljuje pod pseudonimom Singer i njegov album Low light dreams iz 2002. godine, Sola Rosa alias Andrew Spraggon i High Dependency Unit (HDU) i njihov album Fire works iz 2001. godine. Nekako u isto vrijeme razvijala se i dub/reggae scena u Wellingtonu i Future Jazz scena u Aucklandu oko Cause Celebre nonog kluba i jazz muziara Nathan Haines-a. U zadnjih deset godina Salmonella Dub, Tiki Tane i Shapeshifter su najpopularniji predstavnici te scene. Bas/Roots/ Reggae/ grupe kao to su Katchafire, the Black Seeds, Trinity Roots, King Kapisi, P. Money i Fat Freddys Drop predstavljaju novi val grupa koje kombiniraju razliite muzike stilove kao napr. jazz, soul, reggae, hip-hop i groove bazirani rock i stvaraju lokalnu varijantu nazvanu Pacific style dub/drum & bass sound. Fat Freddys Drop, sedmerolana grupa iz Wellington-a 2005. godine potpuno nezavisno od bilo koje izdavake etikete izdaju album Based on true story, album koji na ope iznenaenje svih obara sve NZ rekorde u prodaji glazbe. Neprestanim ivim svirkama, naroito u Australiji i Evropi, ostvariti su i znaajnu internacionalnu reputaciju. 2009. godine izdaju svoj drugi album Dr Boondigga and the Big BW kojim uvrsuju svoj status i titulu najorginalnije NZ grupe pored legendarnih the Clean. Na kraju samo par rijei o NZ hip-hop muzici, koju bi bilo teko ignorirati nakon njenog doprinosa NZ glazbi zadnjih 20 godina. NZ hip-hop scena se razvila ranih 90-tih godina na ulicama junog i zapadnog Auckland-a. Glazbenici i producenti su uglavnom polineanskog i maorskog porijekla, koji su prvotni ameriki utjecaj vrlo brzo pretvorili u lokalni stil nazvan

Urban Pasifika. Che Fu, Nesian Mystik i Scribe su najkvalitetniji predstavnici ovog glazbenog pravca. U zadnjih par godina na internacionalnom tritu je naroito upjean Savage, koji je 2009. godine uspio dosegnuti platinasti status u Sjedinjenim Dravama sa singlom Swing. Na kraju prvog desetljea 21 stoljea, NZ rock glazba je u zadnjih 30 godina prela dugi put od inicijalnog Big pUNK Bang-a pa do afirmacije i ugleda koje danas zauzima u drutvu. Neprestano u koraku sa svijetskim muzikim tokovima, ali i u dosluhu sa domaom glazbenom i kulturnom tradicijom, koji joj i daju taj udni, jedinstveni kiwi swing.

Tekst: D. Trupini Prvotno objavljeno u asopisu za umjetnost i kulturu RE, 19, veljaa 2011. http://casopis-re.net/