O Spenglerovoj historiografiji Veliki njemaki historiar Friedrich Meinecke o djelu Oswala Spenglera.

"Znai li Oswald Spengler dogaaj ili puku senzaciju u naem duhovnom ivotu? Da li se u njemu oituju intenzivirana i rafinirana virtuoznost ili genij pronalazaa? Ili je, govorei njegovim vlastitim jezikom, to to nam on prezentira djelo krvi i rase, kozmikog takta ili puki literarni uinak, jedan od onih umjetnih misaonih sistema o kojima on sam veli: Volja za sistem jest volja za ubijanjem ivoga?" Friedrich Meinecke

O Spenglerovoj historiografiji U: Teorija i filozofija povijesti, Stuttgart 1965

Preveo: Dr. Samir Osmanevi Znai li Oswald Spengler dogaaj ili puku senzaciju u naem duhovnom ivotu? Da li se u njemu oituju intenzivirana i rafinirana virtuoznost ili genij pronalazaa? Ili je, govorei njegovim vlastitim jezikom, to to nam on prezentira djelo krvi i rase, kozmikog takta ili puki literarni uinak, jedan od onih umjetnih misaonih sistema o kojima on sam veli: Volja za sistem jest volja za ubijanjem ivoga? Kada se pojavio prvi tom Propasti Zapada, iz strunih se krugova esto uo sud: Ono to on kae o mom podruju, sve je besmisleno. No ostalo je vrlo domiljato. Spremno se priznavala neuobiajena nadarenost kao i neuobiajeni obim znanja, no ve njemu se prebacivalo da vie poiva na naitanosti u modernoj literaturi nego na istraivanju izvora te stoga u pojedinostima grijei na svakom koraku. S ovom tehnikom kritikom strunjaka nije se, dakako, kazalo sve o ukupnoj vrijednosti djela. Veliki sintetiki uinak koji obuhvata cjelokupan povijesni ivot danas mora ve riskirati izvjesne tehnike manjkavosti, on ne moe crpsti posvuda iz prve ruke i iz najvlastitijeg istraivanja izvora i otud se u obradi pojedinosti ne smije mjeriti standardom kojeg bezuvjetno valja primjeniti na svako specijalizirano istraivanje. Osim toga, ni strogi specijalist ne smije zaboraviti da su moderne historijske znanosti u Njemakoj prvotno suosnivali genijalni diletanti, da su im Herder i romantiari takoer dali idejno blago i naine miljenja koje je poivalo ne na egzaktnom specijaliziranom istraivanju ve na intuiciji, na jednom novom osjeanju ivota i svijeta. Adam Mller, na iji stil Spengler u kojeemu podsjea, antic ipirao je znaajne Rankeove misli, a ipak je njegova radna metoda pri tom bila krajnje neznanstvena, rasejana i subjektivna. U vremenima borbe izmeu starih i novih naina miljenja nova se svjetla pred oima suvremenika ne pojavljuju ba uvijek s evidentnom jasnoom i istotom, ve su esto obavijena maglom ljudskih i znanstvenih slabosti. Pa i tamo gdje nepomueno zasvijetle nove istine i spoznaje, stara se generacija instinktivno i s unutarnjim pravom moe odvratiti od
1

novog prizora kako bi ostala vjerna zvijezdama to su njihovom vlastitom ivotu pokazale put. Zar se od starog Friedricha Velikog, zar se od jednog Rousseaua jo moglo zahtijevati da u svojoj dobi primjereno prosudi Herdera i Goethea?[1] Sve to e sebi morati kazati savjestan kritiar Spenglera, upravo danas kad su historizam i historijske znanosti u tekoj krizi. Slom starog europskog svijeta uzdrmao je i respekt pred tradicijama duhovnog ivota. Moda se i njih same ini odgovornim za katastrofu koja nas je zadesila; u svakom sluaju, u oima mnogih iz mlade generacije one vie nisu dostatne kako bi se po njima iznova izgradio na cjelokupan ivot. Posebno se historijskim znanostima prebacuje da pretjeranom podjelom rada i specijaliziranjem paraliziraju centrifugalnu silu spoznaje, da pokazuju samo pranjave i uske puteve ka cilju koji se na takvim putevima nikad ne moe dostii. A vlada i umor od tog da se samo uvijek iznova trai da se dokau i dokazuju sveze izmeu uzroka i posljedica po racionalnoj spoznajnoj metodi, vlada i mnijenje da u ivotu i u ovjeanstvu postoji mnogo vie od aparata mehanikih kauzalnosti. Postali smo umorni od znanja i eljni ivota i hoemo da ivot, koji se krije u povijesnom ovjeanstvu, bez okolianja osvojimo jednim brzim zagrljajem. Odmah se hoe komunicirati s duom stvari, - a enormne koliine znanja nagomilane u istraivanjima proteklog stoljea tako se mogu iskoristiti da se brzim izborom ove ili one odgovarajue komponente izgrade novi hramovi za kojima se ezne. Pri tom se esto zaboravlja da se starim prezrenim specijaliziranim znanostima ima zahvaliti ne samo injenini materijal s kojim se teu nove odvane sinteze povijesnog ivota, ve i sublimiranje i produhovljenje historijskog pogleda, upravo onaj nagon k posljednjim dubinama stvari s kojima se sada razmee. Jer posvud se, ak i unutar specijaliziranog istraivanja, radilo i radi na razumijevanju duhovnog jezgra povijesnih fenomena i odgonetanju skrivenih pokretakih sila ljudske due iza vidljive igre uzroka i posljedica. Razlika izmeu dosadanje znanosti, barem njenih najbriljantnijih i najivljih zastupnika, i novih sintetiara ne lei samo u ciljevima spoznaje ve i u nainu rada kazano bez okolianja, u veoj mjeri osjeaja odgovornosti i obveze, skromnosti i samodiscipline s kojom se bavi svojim poslom. Ona je svjesnija tekoa i granica ljudskog saznavanja, onda ne eli graditi bez sigurnih fundamenata. A kad joj se prigovori da ona zna graditi samo elemente i da nezadovoljenom ostavlja potrebu za gotovim graevinama, za velikim, obuhvatnim sintezama, onda ona tuiteljima njihovim vlastitim jezikom moe uzvratiti da sam proces ivota znai vie od djela i uinaka koji proizlaze iz njega. itav jedan istraivaev ivot proveden u portvovnom i strogom radu ak i na malom i ogranienom isjeku povijesnog ivota, no ispunjen dubokim i strastvenim nagonom za spoznajom, osim svih pojedinanih uinaka stvara u onome koji ga vodi osjeaj cjeline, neispisan cjelovit nazor na povijesni ivot koji, dodue, s njim i propada, no koja mora vaiti kao, u najviem smislu, iva sinteza.[2] Ko udi sa sintezom znanja ne zahtjeva je od danas do sutra crno na bijelom, ve svoj ivot vodi u sintetikom duhu. To je stvarni smisao vita contemplativa. Ili je i ovoj vita contemplativa uskraena puna ivotnost za kojom se danas udi? Svaki ovjek koji ivi duhovno dubljim ivotom mui sebe sumnjom u to i povremeno dospijeva u faustiko raspoloenje u kojem bi da poleti daleko van u iroko polje i da se baci u naruje onom to mu se ini istinskim, punim ivotom, kao stvaranje, djelovanje, uivanje iz neoslabljenog nagona. Istinski mislilac i znanstvenik sebi e se uvijek uiniti krajnje nesavrenim ovjekom s fragmentarnom egzistencijom. No ipak je to neto drugo kada se ovi osjeaji enje i odricanja, nuni za unutarnje duevno irenje i krajnju uinkovitost, openito naine principima istraivanja svijeta i povijesti, kada se duhu ospori da moe oblikovati ivot ili ak, kako se
2

Schiller odvaio kazati, sebi gradi tijelo, kada ga se poalje u kut, degradira u puko sredstvo prirodnih sila u ovjeku, a ove namjesto njega uzdignu na tron ivota. Spengler sad ini upravo to, to je temeljni nazor i misao vodilja drugog toma njegove Propasti Zapada. Svijet se njime moda nee tako intenzivno baviti kao s prvim tomom iako ili mnogo vie zato jer on demonstrira iste deskriptivne stimulanse, isto hipertropiko mnotvo ideja[3], isto bogatstvo historijskih slika i perspektiva, istu umjetnost velike arhitektonske kompozicije. Izvjesno, to to se u njemu oituje jest po prirodi neuobiajeno bogat talent, no iz njega zrai narkotiko i zamagljuje dejstvo koje strog ukus od poetka ini nepovjerljivim i koje kod velike mase itateljstva u pravilu obino brzo otupi. No, globalni se duhovni uinak nije smanjio, dok je apsolutno interesantan daljnji razvitak njegovih temeljnih ideja u njihovoj primjeni na niz ivotnih podruja, prije svega na podruje drave i politike povijesti, zatim na svezu izmeu krajolika i kulture, na znaenje grada u procesu kulture itd. Karakter dopune i ekskursa u odnosu na prvi tom ima samo poglavlje o problemima arapske kulture u kojemu se pak u velikom obimu obrauje i podruje religioznog ivota. Ve je prvi tom pokazivao temeljnu naturalistiku crtu, tendenciju da se povijest razumije kao niz biolokih procesa. Svjetska je povijest rastvorena u biografije velikih kultura koje jedna za drugom i jedna pored druge cvjetaju poput biljaka i za ljudski pogled sluajno, svaka po svom vlastitom i individualnom zakonu razvitka, po imanentnom ivotnom osjeaju i oblikovnom principu koji se do najsitnijeg izraava u svim njenim ograncima. Ma koliko pak da su ovi oblikovni principi i due kultura meusobno razliiti, koliko se ne daju oponaati i transferirati, u istoj je mjeri njhov ivotni tijek u cjelosti odreen, precizan kao onaj neke biljke koja u odreenom periodu prolazi odreene faze kako bi nakon dovrenja svih mogunosti koje poivaju u njoj u odreenom trenutku konano odumrla po zakonu, po kom si se pojavio*. Ovaj pak zakon ni za ivu glavu ne treba biti, a u tome se pokazuje doticaj s najnovijim vitalistikim istraivanjem prirode, puki mehaniki kauzalitet ve sudbina, dakle neto mnogo dublje i znaajnije, dati pranagon ivota. Dok su dosadanja transferiranja prirodoznanstvenih metoda na povijest, zato jer su poivala na objanjenju svega preko mehanikog kauzaliteta, u obzir uzimala samo generalnu, opim zakonima ovladanu stranu povijesnog ivota te nije mogla biti pravedna prema inidvidualnom i singularnom u njemu, spenglerovsko shvatanje je to sada, dodue, moglo no samo tako to je velike jedinice povijesnih kultura transformiralo u vegetativna iva bia po analogiji s biljnim svijetom. A ovim se putem on sad konzekventno kree i u drugom tomu. U ljudskom ivotu on razdvaja tubitak i budnost. Tubitak je biljkovito-kozmiko u ovjeku, krv, vrsta. Budnost se, spremajui se ve u ivotinji, razvija u ovjeku u duh, u miljenje u kauzalitetima. Istinski ivot je pak u tubitku. Ono drugo, duh, samoslui ivotu. Ali ono drugo nee da slui. Ono hoe vladati i vjeruje da vlada i da upravlja tijelom, prirodom no ono vlada samo u carstvu misli. Miljenje e svoj rang u ivotu uvijek pogreno i previsoko odreivati, Ono sebi moe postavljati ma kako visoke ciljeve, u zbiljnosti se ivot slui miljenjem zasvoju svrhu i daje mu neki ivotan cilj sasvim neovisno od rjeenja apstraktnih zadaa. Ljudi se pak dijele na roene ljude sudbine i ljude kauzaliteta. Stvarno iv ovjek je opet samo onaj, dakle seljak, ratnik, dravnik, avanturist kojeg od duhovnog ovjeka razdvaja itav jedan svijet. Njega glas krvi i rase, siguran takt, znalaki pogled na ljude i situacije tjera da djeluje onako kako je adekvatno njegovoj uroenoj prirodi, onako kako hoe njegova sudbina. A ovo sudbinsko djelovanje, ne duh, odreuje i
3

politike, ratnike i privredne odluke. U zbiljskoj povijesti je Arhimed sa svim svojim znanstvenim otkriima moda bio manje efikasan nego onaj vojnik koji ga je na smrt izudarao pri juriu na Sirakuzu. Simbolina je bila scena izmeu Isusa i Pilata jer su se tu nepomirljivo suprotstavili svijet injenica i svijet istina. Izmeu njih nema nikakvog mosta, nikakva vjera nikad nije promijenila svijet i nikakva injenica nikad ne moe opovrgnuti neku vjeru. Tako se deava u itavoj povijesti. Apstraktan ideal pravednosti prolazi glavama i spisima svih ljudi plemenitog i jakog duha i slabe krvi, sve religije, sve filozofije, no injenini svijet povijesti poznaje samo uspjeh koji pravo jaega ini pravom svih. On nemilosrdno prelazi preko ideala. Prvo i posljednje jest borba za vlast ne naela ve ljudi, ne ideala ve rasnih osobina. Istina, ideologije i teorije, poput, recimo, marksizma, u rukama nasilnih mogu posluiti kao prvorazredan instrument moi, no uvijek u struji deavanja takt daje ivot, nikad sistem, zakon ili program. Pitam se kako se pri ovom grubom i sirovom naturalizmu jo moe govoriti o kulturi i o duama. Kultura, kako smo je mi ivotu tui, beskrvni ideolozi do sada shvatali, jest pobjeda duha nad ulnosti, kroenje i odgajanje niih nagona, proimanje ivota idealnim silama. Sada saznajemo da kultura nema nikakve veze s obrazovanjem ve znai disciplinu i uzgajanje, naime uzgajanje stalea koji tvore stvaralako sredite kultura, a od dvaju drutvenih prastalea, plemstva i sveenstva (koje onda od sebe odvaja profanu znanost) jest opet za gospodstvo pozvano plemstvo stale u kom pulsira stvarni stvaralaki ivot i koji vodi egzistenciju u formi. Uzgoj probranih vrsta vina, voa i cvijea, uzgoj konja najistije krvi jest kultura te u tano istom smislu nastaje probrana ljudska kultura kao izraz jednog tubitka koji je sam sebe doveo u veliku formu. Pribiljeimo jo to se pri ovom izokretanju nae slike o ivotu deava s moralom. Dobro i loe, pojanjava on, jesu plemika, dobro i zlo sveenika razlikovanja. Dobri su po aristokratskom shvatanju moni, bogati, sretni. Dobar znai snaan, odvaan, plemenite rase; loi su nemoni, siromani, nesretni, kukavice, minorni. Aristokratski moral je takt koji se osjea, a ne pojam, drugi moral je pak statut organiziran po razlogu i efektu, mogue ga je nauiti no mora se zakljuiti da on ne izvire iz stvarnog ivota. Moramo pomisliti na to kakve konzekvencije to ima za ivot moderne drave i naeg doba. Pored seljatva kao praelementa te plemstva i sveenstva kao drutvenih prastalea, graanstvo je za njega neorgansko, nestale. Plemstvo je istinski nositelj ive, organske drave; drava i prvi stale kao forme ivota srodni su do samog korijena. Na taki na kojoj kultura poinje postajati civilizacija, t. j. time se poinje takoer sputati, nestale odluujue intervernira u dogaajima kao stale slobode te dolazi do buroaske revolucije. Vrijedno je onda samo ono to se da opravdati pred umom, no s obzirom da ovaj apstraktni um navodno ne spada u sile istinskog ivota, to se gubi visina forme dostignute u dinamiko-aristokratskoj baroknoj dravi, a nacionalni ivot gubi snagu da se potvrdi usred struja povijesnog postojanja. Neka si pak sanjari o pravdi, slobodi i jednakosti ne umisle da sada vladaju njihove ideje. Iza njih u veoj mjeri djeluje novac kao zapravo vladajui faktor. Svi pojmovi liberalizma i socijalizma pokrenuti su tek novcem i to u interesu novca. Duh misli, novac ih vodi. Anorganski su pak, dakako, oba. Po sebi se razumije da pred njim nema milosti ni za modernu republiku. Ona je samo negacija, nemonarhija u formama posuenim od monarhije. Sve ove demokratske forme nisu izrasle ve izmiljene, ne na temelju dubokog poznavanja ljudi ve apstraktnih predodbi o pravu i pravednosti. One e proi, a u stareoj civilizaciji e se konano ponovno uzdii mo krvi i prirode. Sve to je preostalo od oblikujuih sila, od starih, plemenitih tradicija i starog plemstva
4

nenadano e postati zborite neizmjernih ivotnih sila, a tada e cezarizam, to ga trebaju utemeljiti gospodarske prirode, izbaviti iz demokracije i vlasti novca. Na drugom mjestu, dakako, itamo da je nacijama koje su apsolvirale normalni kurs ustavnih formi i koje su s visine forme pale na silaznu liniju dosuena jo samo bespovijesna, stacionarna egzistencija felakih naroda u kojoj mogu mirovati stoljeima, moda i tisuljeima. Tamno je i dalje kako to enormne ivotne snage starog plemstva mogu neto bitno promijeniti u ovoj tunoj sudbini. One igraju ulogu kiastog deus ex machina u looj alobnoj igri. Jer loe je ovo sitnjenje povijesti. Ono nije nita drugo do moderna i ekspresionistiki drukije naslikana kopija one stare kontrarevolucionarne i konzervativne ideologije nastale u ranom 19. stoljeu u ekstremnom protuudaru protiv radikalizma ideja uma iz 1789., a da bi se obranilo unutarnje pravo na ivot stare aristokracije, tradicije, onog organski postalog, stvaralakog i proizvodeeg sela protiv potroakog i atomizirajueg grada. Tada se to deavalo s izvjesnom naivnom izvornou koja jo draesno dolikuje ak i onome meu njima koji bi se u grubom naturalizmu mogao natjecati sa Spenglerom, teoriji bernkog patricija Hallera. A oni su jo bili zasjenjeni istinskom vjerom na nain pobonih otaca to je jae ili slabije jo djelovala u njima. to dublje u 19. stoljeu, to je vie hlapio ovaj daak, to su pak profaniji no i naturalistikiji postajali argumenti s kojima se staro dobro vrijeme branilo pred dezintegrirajuom modernom civilizacijom. Konzervativni se interes naposljetku povezao s modernim nacionalizmom i zajedno s njim propovijedao kult rase, moi, ratnikog odabira najboljih. No cjelokupno je dranje pri tom postajalo sve artificijelnije, nasilnije i s vie grimasa. Sada ga pak Spenglerov romantini nacionalizam mijea sa pokojim novim i, kako rado priznajemo, tu i tamo profinjenijim fermentom. On, n. pr., korigira dosadanju primitivnu i materijalnu predodbu o biti rase, potiskuje ono tjelesno u njoj i s dobrim pravom naglaava rasnouzgojne duevne snage istog takta usko povezanih zajednica. No on s istim kreveljenjem kao i njegovi pretee istjeruje ono duhovno iz svih dua kultura, drava i zajednica koje obrauje. to preostaje kao pokretna sila velike povijesti i kao njena najvia romantiki idealizirana vrijednost nije nita drugo do vegetativni nagon rasta i bujanja, elementarni instinkt moi i vladavine favoriziranih klasa i jakih viih ljudi. Ma na kakve jedinice ga rastavili, cjelokupan svjetskopovijesni proces, izvjesno, ima korijene u takvom elementarnom tlu s mranim biljnim i ivotinjskim ivotnim nagonima. Izvjesno je da u njima lei i specifino oblikovna sila koja see do najviih tvorevina kulture. Pleoneksija postoji i djeluje posvuda i stvari reorganizira po karakteristinim potrebama svojih nositelja. Ali da bi se prouzrokovale vie tvorevine, u sasvim drukijoj mjeri nego to nas Spengler uvjerava, pripomoi moraju duh i racionalne, etike i idejne sile. Njegov vlastiti prikaz pokazuje na svakom koraku mo odreenih ideja koje ne potiu samo od krvi i rasnog uzgoja ve i unutarnjeg spontanog kretanja duha, a i gdje je granica izmeu krvi i duha, elementarnog i idejnog? Shvatljivo je, no naposljetku nedostatno da se u biti ovjeka uvijek vidi samo dualizam. Onda se dolazi do takvih sistema koji povijesni ivot razdiru na dvije polovice, na jednu pravu i nepravu, sunanu i tamnu stranu, sistema kakvi su oduvijek cvjetali u zapadnom svijetu, ranije sa spiritualistikim, sada s naturalistikim predznakom. Oni u osnovi izviru vie iz pratkiko-etikih nego teorijskih potreba, oni su pomona sredstva za djelovanje u odreenim ciljevima te vidimo kako su robusni bili Spenglerovi praktiki ciljevi. No isto saznavanje e neporecivo, u smislu Goetheove prirode-boga (Gottnatur), teiti posljednjem jedinstvu stvari i slutiti ih i respektirati ak i ako ih i ne uspijeva dosegnuti. Na najtajanstveniji nain vidi se u svakom povijesnom tijeku
5

dogaaja kako elementarno prerasta u duhovno i kako se meusobno slijevaju. Duh ne moe djelovati bez krvi koja ga hrani. Sama krv pak ne moe nam nikad, kako to Spengler hoe, uiniti razumljivom nastanak viih kultura.[4] Ni on sam nije nita drugo do renegat od duha koji prezire granu koja ga nosi. On je duh s epigonskom rafiniranou. U njegovoj vlastitoj terminologiji moe mu se prigovoriti da pokazuje previe budnosti i premalo tubitka. On se usuuje da sve historijske pojave svih osam visokih kultura to sabira zajedno s aneksima preostalog ljudskog i neljudskog ivota ne, recimo, kauzalno objasni, to mu dakako zabranjuje njegova filozofija no svakako protumai i odredi s fiziognomikim taktom. On po navodno eljeznim pravilima dogaanja eli proraunati ne samo ono to je bilo ve i ono to dolazi te tako konano podie gorostasan sistem u kome se sad kao u zatvoru tiskaju dokumentirane i nedokumentirane injenice, plodne opservacije i smione kombinacije, fundirani rezultati i privremene hipoteze tuih istraivaa, a koje pilje u nas licem okrenutim u istom pravcu. Njegova metoda odvanim skokom ignorira zahtjeve uobiajenog induktivnog istraivanja, u unutarnjem svjetlu svoje intuicije odabira duu kao vodei princip jedne pojave i jednog razvitka te sad svim pripadnim pojedinostima komandira da se usmjeravaju prema njemu. Odjekuje komanda: nadesno, nalijevo[5], a od velikih papa srednjeg vijeka jedan, Nikola I, mora zaokrenuti ka magikom frontu, drugi, Gregor VII, ka faustikom frontu. Ne elimo odista uzeti crvenu olovku i poimence ponovno provjeriti tanost mnogih stvarnih pogreaka i nesporazuma. No svakako moramo izgovoriti da je omalovaavanje granice izmeu znanja i neznanja tipina greka diletantizma, gubitak bojazni od nesigurnog suda i jo neistraenih podruja te dekliniranje itavog kompliciranog i tamnog ivota po nekoliko opih pravila. Njemu koji toliko kazuje o osjeaju takta apsolutno nedostaje takt to ga se naziva znanstvenim[6]. To to on naziva kozmikim taktom mora mu se, previdimo li ovaj razmetljivi izraz, u velikoj mjeri priznati. Njegov smisao za prainjenice, pobude i forme ljudskog ivota, za nijanse i kontekste je velik i esto se doima inspirativno. Moemo, na primjer, uivati u duhovitoj i analogijama podranoj hipotezi da su govorni jezici, kojima su na dubljim stupnjevima ljudskog razvitka morala prethoditi druga izraajna sredstva, prvotno moda bila ljubomorno uvana tajna privilegiranih stalea. Sretnom e se smatrati i primjedba da je sakrament pokore u katolikoj crkvi koji je jedinku prisilio na ispovijed i samoispitivanje - svaka je ispovijed autobiografija -, plodnijom mogao uiniti tendenciju ka istraivanju povijesti i opis ivota koja je od poetka odlikovala Zapad. Odlina je i opservacija da su idovi, to su svojim razvitkom ve postali velegradski, ugraujui svoj geto u nastajue srednjevjekovne gradove u svakoj maloj idovskoj ulici prezentirali komad proleterskog velegrada. Uostalom, mnoge njegove dobre misli jesu posudba koju on s velikom paljivou uzima iz pojedinanih znanosti. U njegovoj teoriji o dravi, n. pr., ono najbolje je spoznaja da su drave individualna iva bia, da je unutarnja struktura pod primatom spoljnje politike, a to je ve odavno ope dobro njemakog razmatranja povijesti koje kree od Rankea. Bio je to najvei napredak u razumijevanju povijesne prolosti kada ga je Ranke oslobodio ishitrenog nagona za objanjenjem i tumaenjem filozofije povijesti i uio udubljivanje u osobenost i individualnost povijesnih fenomena pri emu, dodue, velike sveze meu njima nisu mogle sauvati laku preglednost i konkretnost koju im daje zatvoren sistem, ali koji su se do krajnje ivosti mogli osjeati i sa slutnjom promatrati. Sve to je na spenglerovskom razmatranju
6

povijesti dobro i plodno izvire iz primjene i daljeg razvitka ovih principa. Jer primjenjena s taktom, njegova morfoloka metoda upravo ne znai nita drugo do nakanu da se u povijesnom svijetu utvrde individualni oblikovni principi. No, namjera koja je nadilazi,otkrivanje opih pravila dogaanja u svim kulturama, jest recidiv u prevladani sistemski duh ranije filozofije povijesti te samo stvara prazan mlin pojmova u kojima se bez ostatka moe samljeti cjelokupan povijesni materijal. Od toga se brani respekt pred povijeu kojeg smo nauili u Rankeovoj koli. On nam sve u svemu nedostaje i kod modernih ekspresionistikih napora da brzim, no krajnje subjektivnim opaanjem biti dospiju iza tajni povijesti. Oni ne mogu biti trajni jer im nedostaje unutarnja solidnost. Kriza historizma, ma koliko da se da pojmiti iz duhovnih nevolja naeg doba, moi e se prevladati kada dosadanja historijska znanost bude u stanju da u sebe primi i stroije disciplinira ono to je na modernim impulsima istinsko i prvobitno. Onda e u Spengleru moi gledati ne pronalazaa i reformatora, no svakako jakog inicijatora i nagonitelja na novi rad koji vodi naprijed.

[1][ U Njemakoj na svim podrujima napetosti i proturjeja priblino jednako jakih potencija jae nego u Francuskoj, Engleskoj. Konfesionalna suprotnost! U apsolutistikoj dravi izmeu vlade i onih kojima se vlada, takoe izmeu starih kulturnih slojeva , novih polutvorevina, donjih slojeva. Tako i jaa napetost izmeu literature i znanosti nego u Francuskoj i Engleskoj. Tamo su specijalisti imali vie kontakta sa slobodnim piscima nego u nas. Tako se u Francuskoj ima vie smisla za literarne forme znanost i literatura vie udiu zrak drutva, jednog jedinstveno obrazovanog drutva. Ipak, ni tu nije sasvim prolo bez rascjepa. Prvi rascjep izmeu znanosti i literature desio se s prosvjetiteljstvom ve u 18. stoljeu. Friedrich Veliki. Volterovo izrugivanje onog us. Onda Rousseau. Herder. Romantika. Ofenziva genijalnih diletanata protiv specijalizirane znanosti. Adam Mller Spenglerov pretea. Onda pak uspijeva vrsto kontaktiranje romantike intuicije i znanosti jedan od velikih uinaka! Ranke, Savigny, Grimmovi. Dugo nakon sredine 19. stoljea odrao se ovaj savez na kojemu poiva procvat nae kulture u 19. stoljeu. Klasina stega, respekt i svijeta literature prema znanosti. Srednja pozicija Gustava Freytaga. Samo u filozofiji Schopenhauer stoji postrance. Docnije Hartmann. Nietzsche protiv kolske filozofije. Zatim oko konca 19. stoljea simptomi novog rascjepa izmeu literature i znanosti. Nietzsche rembrandtovski Nijemac dranje mlade Njemake iz 1890. literarni zastupnici (izuzev grupe iz Schererove kole) bez rezonancije u znanstvenom lageru. Meusobna indiferentnost, esto mnogo otuenosti tu i tamo postepeno svakako nove povezne niti. No historijske su znanosti nakon iezavanja jedinstva najviih impulsa sve vie i vie postajale specijalizirane znanosti, oslabio je opi interes za njih. Zato se katkad ipak postojei historijski interes laika i literatura od sada sve vie i vie zadovoljava preko odvanih diletanata Chamberlain takoer Lamprecht. Duhovni se svijet openito dijelio na one to su se hranili Neitzscheom i one koji se Nietzscheom nisu hranili. Prigovori protiv historizma. Samo mukotrpan put, ne cilj, preoptereenje balastom znanja. Manjak velikih jedinstvenih temeljnih misli, pregledne sinteze, nervno iscrpljujui relativizam, uz to dolaze ratni okovi. Sprangerova rije. 5643] [2][ Glavni prigovor protiv nas jeste da se zaglibljujemo na putu spoznaje i da ne dostiemo
7

stvarni cilj. Nije za svakog utjeha da je kao Kaerner priskribio jednu ciglu. Mi spoznaju ne elimo za druge ve za nas same. A tu nas jedno uvijek dri visoko u specijaliziranosti: I ne traei to s njime ipak steemo cjelovit osjeaj za povijesni ivot kojeg ne moemo i ne elimo uvijek staviti na papir nenapisana, iva sinteza raste sasvim iz sebe ak i kod najpovuenijeg istraivaa i usreuje ga. To mora stvoriti itav ivot. esto to osjeam u openju sa starijim istraivaima specijalnih podruja, a vidio sam i neto to mlai specijalist jo nema, vie mudrosti i blagosti, manje nadmenosti, manje nezadovoljstva sobom samim i svijetom. / Takva jedna nenapisana, ivo izrasla filozofija povijesti izrasla iz najstroe discipline i rada esto je vrijednija od dokonanog sistema. Mudrost se ne moe puniti na flae. Fluid. Zabluda, od jedne konkretne teorije, od jednokratnog sintetikog uinka oekivati spasenje. Otud diletantsko propitivanje o najboljoj svjetskoj povijesti. 5642] [3][ Na pozadini jednog rauna iz 1922: Dosjetke poput Pas Buhe / esto gute dosjetke / najmanji geto: komad jadnog grada / nenapisani ustav / primat spoljnje politike / unutarnja je struktura od poetka / borbe za mo / nema najbolje drave. 5645.] * Stih iz Goetheove pjesme Urworte. Orphisch. Prev. [4][ On odbacuje znanost koja traga za kauzalitetima, tvrdi primat ivota nad miljenjem i time se uvrtava u cjelokupan vitalistiki pravac naeg doba. Izvjesno, ivot je vie nego ratio (Dilthey) ali putem ratia ivot postaje vie od samo obinog ivota. Spengler to pogreno prosuuje. On pravi pukotinu izmeu ivota i miljenja... 5642] [5] [Da ne bi bilo nesporazuma, samo time to moe postrance ostaviti ovo mukotrpno istraivanje kauzalnosti on postie to da nam u jednoj globalnoj sintetikoj slici jasno pokae cjelinu povijesnog svijeta. - Nije to, dodue, svjetska povijest kao do sada, no klju za razumijevanje svega, kalauz za rjeavanje svih tajni i problema. / Takvo to opija i oduevljava. Tako konano imamo mnogo traenu sintezu, opu reviju ili duhovno ovladavanje ogromnim, gueim koliinama materijala. Tako se onda s ovim kljuem moe veselo krenuti ka svim zakljuanim vratima, bez mnogo oklijevanja i osloboen muka i uskoe specijaliziranosti te zbog nae nove sinteze daleko nadmoniji u odnosu na njega. On komandira stvarima: nadesno, nalijevo. 5642] [6] [Sam se Spengler zakukuljeno bavi istraivanjem kauzaliteta. to je sudbina drugo nego skriveni opi mistiki uzrok? Zadaa glasi iznai mistiki naturalizam, bezuzrone, nesvrhovite, isto bitkujue forme. A samo nas strogo istraivanje kauzaliteta uva od nediscipliniranih subjektivizama i nekontrolirane samovolje. Genij i takt su u redu, ali to su i kontrola i takt, a to je ono ega nedostaje. Tamo gdje ne vidi vidljiv uzrok istog trena on zanesenjaki preskae na sudbinu. On se bori protiv svoje vlastite sjenke! 5644]