NAA BRAA IVOTINJE

Nakladnik Vegan, Zagreb Izvorni nakladnik Waerland Verlagsgenossenschaft AG, Manheim, Njemaka Izvornik Die Tierbrder: eine Betrachtung zum ethischen Leben Urednik Luka Oman Prijevod Zdenka Parat Doek Lektura Valentina Kamber Grafika i likovna oprema Ksenija Kordi Tehnika priprema i layout TO JE TO. design Tisak LDK promet d.o.o.

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 639486

Edgar Kupfer-Koberwitz

NAA BRAA IVOTINJE

Razmatranje o etinom ivljenju

Drugo, dopunjeno izdanje

Objavljeno u suradnji s udrugom PRIJATELJI IVOTINJA www.prijatelji-zivotinja.hr

Zagreb, srpanj 2007.

Predgovor
Sljedee stranice napisane su u koncentracijskom logoru Dachau, u paklu svakakvih okrutnosti. Kriom su nakrabane u bolnikoj baraci u kojoj sam boravio dok sam bio bolestan, kad je Smrt posezala za nama iz dana u dan, kad nas je 12.000 pomrlo tijekom etiri i pol mjeseca.

Edgar Kupfer-Koberwitz

Prijatelju!
Kako da ti ponem govoriti to bih elio? Teko je, gotovo da i ne znam poeti. Ipak u se potruditi, nastojat u ti priopiti svoje openite zamisli, prije nego to se usmjerim na pojedinane. Vjerujem da e ljudi biti ubijani i mueni sve dok ovjek ubija i mui ivotinje bit e i ratova jer se ubijanje ui i vjeba u malom, iznutra kao i izvana. Sve dok ima ivotinja u kavezima, bit e i zatvora jer se zatvaranje ui i vjeba u malom, iznutra kao i izvana. Sve dok ima porobljenih ivotinja bit e i ljudskih robova jer se dranje robova vjeba i ui u malom, iznutra kao i izvana. Mislim da je nepotrebno zgraati se nad onim to drugi ine, uz mali ili veliki uas i strah, ali smatram veoma nunim zgroziti se kada mi sami u velikom ili malom, grozno postupamo. Jer lake je postii malo od velikoga, stoga mislim da bismo trebali pokuati prevladati svoje male nepromiljene grozote, izbjegavati ih ili jo bolje: izostaviti ih. Tako nam jednoga dana nee biti teko pobijediti i svoje velike bezdunosti. Ali mi svi jo spavamo u uobiajenom. To uobiajeno je poput slasnog, masnog umaka koji nam omoguuje progutati vlastitu bezdunost, ne osjeajui njezin gorak okus. Ipak, ne elim upirati na njega ili nju ne, elim sebe samog probuditi u malom i postati suosjeajniji, bolji i spremniji pomoi svima. Zato mi to kasnije ne bi uspjelo i u velikom? Vidi, to je to: elim rasti iznutra, ivjeti iznutra u ljepem svijetu po zakonitostima koje vie usreuju, sukladno boanskom zakonu svih vremena: voljeti sve. Pita me zato ne jedem meso i zamilja najrazliitije razloge za to odbijanje. Misli da sam moda poloio zavjet kao vrstu pokore da sebi vie ne dopustim divan okus mesa. Misli pritom na sonu peenku, krasne riblje plate,

}}

}}

udesno slasne umake, prekrasne dimljene unke, mekou peradi i tisuu razliitih divota od mesa, to oduevljavaju nepca milijuna gurmana. Kako ja sve te krasote slobodnom voljom odbacujem, misli da su me samo pokora, zavjet ili velika rtva mogli potaknuti na odricanje od ivotnog zadovoljstva takve vrste. Zatim se opet pita nisu li me moderni lijenici uvjerili kako uivanje mesa nije odve zdravo, da ista biljna prehrana odrava tijelo elastinijim, pomlauje ga, ak moda produljuje ivot. Prijatelju, ne brinem se mnogo oko toga to govore lijenici, jer su njihove spoznaje, kao i sve ostale, podlone estim mijenama. Moda imaju pravo. Moda je biljna prehrana primjerenija ljudskom tijelu, a moda imaju pravo drugi lijenici, koji tvrde da svi ljudi ne podnose iskljuivo biljnu hranu. U ovo posljednje i sam vjerujem, jer ima mnogo ljudi koji su po svom ponaanju, nagonima, pa ak i po osjeajima, poput grabeljivih ivotinja. Neki lijenici opet govore kako je u mesu ve potpun, koncentriran proizvod, jer su biljke, koje ivotinje pojedu, ve sadrane u mesu i ovjeji eludac ne mora ih vie sam probavljati. Umjesto velike koliine razliitih biljaka bilo bi, dakle, dovoljno pojesti razmjerno mali komad mesa. I to mi se ini vrlo vjerojatnim, ali ipak vjerujem da ovjek, pa i mesojed, ne bi mogao ivjeti bez biljaka i plodova. Nasuprot tomu, vrlo mnogo ljudi ivi i ivjeli su bez mesa. Sveenicima starih religija bilo je zabranjeno jesti meso jer ono budi nie nagone i zatvara put viim spoznajama. Ali sva ta miljenja lijenika nisu nikako utjecala na moj nain prehrane, ona me zanimaju samo kao i sva ostala miljenja i ne bih se usudio rei koje je od njih ispravno. Svakako, moj mi osjeaj kae: svako od tih miljenja tono je do odreenog stupnja. Svako je otkrilo jedan dio istine jer ono to mi primamo, uvijek je samo zraka i krhotina one potpunosti, koju zovemo istinom. Ali ne dajem pravo samo lijenicima, nego dajem i tebi pravo kada kae kako su jela od mesa tako dobra, ukusna, naslada za nepce, uitak jedenja. Vjetom pripremom ona postaju doista tako slasni obroci, da zaboravljamo kako su pripremljeni od trupla. Trupla. Ta je rije tako strana kao to zvui. Ima, dodue, ljudi koji tvrde da se moe govoriti o biljnim truplima, kao i o ivotinjskim. Vidim da bi bilo nelogino proturjeiti im. Jedini izuzetak je plod koji nije truplo, nego ono to nam priroda baca u krilo i kae: "Jedi!"

Da, plodovi su istinski darovi prirode, koje nam ona sama daje. Uzima ih ne uzrokujui patnju oni dozrijevaju za tebe, a njihova zrelost baca ih u tvoje krilo. Zrelost je jedan vid savrenstva. Bilo bi dakle najplemenitije i najpotpunije hraniti se samo voem. Vjerujem da bi to bila hrana za ovjeka koji je blizu savrenstva, ostali bi uz takvu prehranu jedva mogli opstati, jer bi sve nesavreno u njima teilo za hranom primjerenom njihovu stupnju razvoja. Vidi, govorio sam ve puno, ali ti jo nisam izravno odgovorio na pitanje, nego sam s tobom samo raspravljao o tvojim nagaanjima. Na tvoju prvu pretpostavku o zavjetu nisam jo doao uinit u to sada. Svojom pretpostavkom pribliio si se sutini pitanja. Da, ono to me prijei da jedem meso jest skoro zavjet, ipak posve drugaiji od onog koji zamilja. Nastao je iz spoznaje, koja se odigrala u meni, spoznaje, koja je u trenu kad sam je pokuao provesti u djelo, izazvala teku unutarnju borbu. Nije to bio zavjet nekom boanstvu, niti rtva poloena na neki oltar, nego samo vrsto unutarnje obeanje, koje sam dao sebi, da vie neu jesti meso. I to sam obeanje odrao s radou. Sada, kad piem ove retke, proteklo je dvadeset godina od onog dana dvadeset godina u kojima nisam jeo meso. I opet e zgranuto pogledati i pitati: "Ali zato?" I ako ti jednom kratkom reenicom objasnim pravi uzrok, udit e se kako si blizu stigao, a ipak unato svemu, pravi ti je pokretaki poticaj izmakao. Sluaj! Ne jedem ivotinje jer se ne elim hraniti patnjom i umiranjem drugih bia budui da sam sm trpio toliko da mogu osjetiti patnju drugoga kao vlastitu. Zato bih ja, koji sam sretan kad me ne progone, proganjao druga bia? Zato bih, sretan kad nisam zatoen, druga bia zatvarao ili dao zatvarati? Zato bih, kad mi nitko ne nanosi bol, drugim biima nanosio zlo ili navodio nekoga da to ini? Zato bih, sretan jer nisam ranjavan ni ubijan, druga bia ranjavao ili ubijao ili dao da ih ranjavaju i ubijaju za mene? Nije li prirodno da ono to ne elim da mi se dogodi, ne doputam da se dogodi ni drugim biima? Ne bi li bilo drsko od mene, kada bih za volju svog sitnog uitka uinio da drugi pati i umire? Kako su ta stvorenja manja i slabija od nas ljudi, koji bi razuman i plemenit ovjek sebi uzeo pravo zlorabiti njihovu slabost i krhkost? Nije li u stvarnosti tako da vei,

}}

}}

snaniji, nadmoniji uvijek tite, a ne proganjaju ili ubijaju? "Plemenitost obvezuje!" Ja elim biti plemenit. ujem kako mi se protivi: "Ali u prirodi se dogaa isto to i mi inimo. Ne gutaju li jaki slabije? Mi, dakle, djelujemo u skladu s prirodom!" Odgovaram ti da ima pravo. U prirodi je tako kod ivotinja, ak i biljaka. Ali ubraja li sebe u ivotinje i biljke? Ne vjeruje li da si ipak na viem stupnju razvoja i ne naziva li se ponosno ovjekom? Razumije li, dakle, kada vjerujem da moja djela trebaju biti djela ovjeka, vieg bia, a ne uvjetovanou vezano ponaanje ivotinje? Ne zahtijeva li upravo naa ljudskost da se istrgnemo, oslobodimo od tih vezanosti? Ti e mi se protiviti: "Da, ali mi ljudi nismo jo savreni, prilino smo jo vezani za sve nisko imamo u sebi jo puno ivotinjskog, to jo nismo nadrasli, to jo moramo zadovoljiti." Da, i u tom ti dajem pravo. Veina ljudi neto su izmeu svjesne ivotinje i neosvijetenog ovjeka, tako da trpimo velika razoarenja, kada ih, sudei po njihovu izgledu, smatramo stvarnim ljudima. ak i oni meu nama, koji zauzimaju visoke poloaje, u svojim su najsnanijim porivima esto vie ivotinje nego ljudi, oni su vuk ili ovca, ono to je njihovoj naravi primjereno. Ipak, ne dajem ti tako potpuno za pravo, kako se ini. ivjeli su i ive ljudi, koji su razvijeniji, u kojima je ivotinja slabija, a ovjek snaniji. Stoga te sada pitam: trebaju li oni zbog udobnosti potonuti natrag i dalje ivjeti tupim ivotom ivotinje ili trebaju nastojati prijei taj stupanj i popeti se na stubu koja se zove ovjek? Pitam dalje: ne trebam li se i sam radije usavravati, izdignuti i postati ovjekom umjesto lijenog preputanja ivotinjskim navikama? Jer, znaj, ono to je u ovjeku ivotinjsko, tupe su i manje lijepe sastavnice njegovog bia; iroki pogled, veliku istou, nedunost i mnoge druge dobre i lijepe osobine mi vie ne posjedujemo. Drsko je kada ovjek za sebe vjeruje da je vie bie jer on to jo nije. Oni pak, koji ozbiljno tee da postanu istinskim ovjekom, ne bi li trebali svjesno, s punom ozbiljnou i arkom eljom stupiti na taj put put k
10

viem, Bogu bliem ovjeku, k biu kakvim bismo htjeli postati, kakvi smo jedva u svojim snovima? Nije li sve to zovemo kulturom putokaz prema tom cilju, koji nam pomae pronai put iz divljine? Meutim, ono to nam govori umjetniko djelo, ili dobra knjiga, moramo tek ivjeti kroz djelovanje. Time to se bavimo plemenitim predmetima kulture, okruujemo se umjetnikim djelima, tek je poetak prihvaanje kulture. Ali kultura mora u nama rasti, postati djelom i etvom. Lijepe misli koje ujemo kao i nae vlastite, postat e ivotne tek onda kada po njima djelujemo. Tek tada one postaju arobni tapi, koji nas pretvara u via bia, u bogove u istinske ljude. Misli li da bi se s te toke gledita mogao promijeniti, svjesno se truditi ne ubijati, ne uzrokovati patnju? Ne misli li takoer da bi to mogao biti korak koji nas vodi blie onom emu teimo i za im udimo: pravoj ljudskosti? Ne vidi li da je umjesto unitavanja i progona puno ljepe ivjeti u miru sa svime stvorenim, razumjeti ga i pruati ljubav? Ne zna kako ja dvadeset godina mogu svim biima pristupati drugaije, kako slobodno mogu gledati u oi srnu ili goluba, kako snano osjeam bratstvo sa svima, voljenim bratom puem, crvom ili konjem, ribom i pticom. ita "crv" i smijei se. Pa ipak, istina je to kaem: crv. Podiem ga s puta gdje bi mogao biti pregaen, nosim ga tamo gdje e nai zaklon, na zemlju ili travu. I sretan sam zbog toga, daleko sretniji, nego da ga je moja potpetica zgazila, a on bi se jo satima bolno grio na putu. to znai mala rtva sagnuti se. Zaprljati vrhove prstiju? to je to prema velikom osjeaju stupanja u zajednitvo prirode, u krug subia ne kao izaziva uasa, ne kao razoritelj, nego kao nositelj mira, kao stariji, vii brat. A brau ne progonimo, ne ubijamo ih. Razumije li sada, zato ne jedem meso?

}}

}}

11

Prijatelju!
Primio sam tvoje pismo s prigovorima. Kae mi ono to sam oekivao, jer itav svijet misli tako i odgovara mi poput tebe. Malo me to rastuilo, jer sam se nadao da e biti blii razumijevanju, blii od ostalog svijeta. Ali kako svi tako govore i pitaju, vjerojatno svi imaju pravo te se ini posve naravnim tako razmiljati; neu se dakle dulje alostiti zbog toga jer i ti tako govori. Odgovorit u ti i objasniti: Kae da su ivotinje stvorene kako bi ovjeku sluile kao hrana. Oprosti ali dok sam to itao, od srca sam se smijao. Dodue, priznajem da u domainstvu prirode nita ne ostaje neiskoriteno, pa tako i truplo jednog stvorenja slui kao hrana drugima. Da, vrlo esto jedna ivotinja ubija drugu da bi se hranila njezinim mesom. Doputam i da je to predvieno prirodnim zakonima. ak je i takva nasilna smrt predviena, to umiranje u svrhu prehrane umjesto smrti koja bi kasnije uslijedila starou, ne koristei niemu. Sve to ja uviam. Ipak, tvoja tvrdnja: "ivotinja je stvorena da slui ovjeku kao hrana", ini mi se kao kada bi lav ili drugi grabeljivac oblizujui se rekao: "ovjek je stvoren, da nam bude dobar obrok." Ne bi li se ti smijao takvoj izjavi? Vidi, i ja se smijem. Na tvoju primjedbu da kratak, skoro bezbolan trenutak umiranja ivotinja ipak nije nita u usporedbi s koriu i zadovoljstvom koji slijede za druge (tj. ubojice), moram ti se suprotstaviti. Mnogi, skoro svi, misle tako. Ipak, je li ti, je li ti sve jasno? Nije li te, neometena unutarnjim skrupulama, zavela elja da se prepusti uivanju u jelu od mesa? Nije li to bila tek napola svjesna elja koja ne doputa nita do povran pogled kroz poluzatvorene vjee, da bi onda umiren samom sebi mogao rei: "To i nije takvo zlo." Nije li moda tako, prijatelju? Gledaj, elim ti rei kako to ja vidim, jasno u potpunoj stvarnosti. Ne elim ti priati o velikim guterima, masnim leguanama June Amerike, koje domoroci love poradi njihova ukusna mesa, reu im tetive i onda vezane njihovim vlastitim tetivama danima ostavljaju leati u sjenovitim podrumima, dok njihovo meso ne postane uporabljivo za jelo. Pomisli kakva patnja, kakva bol. Rei e mi da je to vrlo daleko, previe neobino i ne tie se naeg ivljenja i naih navika. Ima pravo. Stoga ti neu priati o junim
12

zemljama u kojima peruaju pilie, kokoi i golubove jo ive. Sm sam vidio kako ene takve nesretne, vezane ptice dre u krilu i upaju ih do zadnjeg perca, neometane jecajima muenih ivotinja. A zato to ine? Samo zato to je meso naknadno zaklanih ivotinja bjelje. Rei e s pravom da takvi srednjovjekovni naini vie ne postoje, da se kod nas "ovjenije" ubija. Sjeam se upravo jedne mlade engleske dame koja mi je jednog dana rekla kako e ona i njezin suprug nou isploviti s ribarima i promatrati ribolov. Odvratio sam joj da bi moda bilo bolje to ne initi. Ribari, naime, u tom okruenju stanovnike vode mame velikim svjetiljkama te ribe privuene jakim svjetlom, dolaze na povrinu vode. Tada ih gaaju harpunima, iji eljezni iljci prodiru u tijelo ribe, a zakrivljena kuka vrsto je dri. Kad je riba nabodena i izvuena, skida se s harpuna tj. upaju se metalne kuke iz tijela i bacaju se k ostalim ulovljenima te tamo umire u ranama. Samo je malo ribara tako dobrog srca da ribe koje pate, ubiju odmah. Sve sam to ispriao mladoj dami koja mi je inae mnogo priala o dobrim knjigama, napretku i lijepim mislima, rekao sam joj to elei je zatititi od takvog doivljaja koji bi sigurno morao predstavljati pravu muku za tako njenu osobu. Ona se meutim nasmijala, rekavi da peca od djetinjstva, poznaje sve naine ribolova te su joj sentimentalnosti kakve ja iskazujem, posve strane. I jo uvijek se smijeei, izjavila je njena mondena dama: "Pritom ne osjeam ba nita. Kad lovim ribu, jo im ivima izrezujem utrobu, jer to neobino poboljava okus mesa." Jo sada vidim kako ju je moje zaprepatenje zabavljalo. To je bila jedna moderna, tankoutna engleska dama, dakle ovjek sjevera. Rei e opet da je to bila iznimka, skoro nevjerojatna, koja s uobiajenim nainom ribolova nema nikakve veze. Ima pravo. Da mi se to nije samom dogodilo, jedva bih povjerovao. Znajui da ti sve, s pravom, odbija kao iznimke, ispriat u ti kako ja vidim "pravila" u ribolovu. Posluaj, pa razmisli je li to ista i gola istina ili nije. Primjerice, netko peca i mnogi kau: "Lijep sport, umirujui za ivce." ovjek sjedi u prirodi, uz vodu, dri tap, promatra plovak i mora uiti kako u pravom trenutku vjetim pokretom izvui ribu. Ako uspije, to je

}}

}}

13

velika radost, kako za ribia tako i za okolinu. Svi se dive lijepom ljuskavom koprcajuem ribljem tijelu. Ribi je ponosno odlae uz ostali ulov, prije toga je zatue, ili je stavlja u posudu s vodom. Sve to izgleda skoro neduno a prije svega... poluzatvorenih oiju zamiljajui aromatino riblje jelo. Ali ja to vidim izbliza, otvorenih oiju, jasnije. Vidim kinog crva koji se gri, kojeg prima ruka ribia (moda ruka slikara njenih pastela, moda nekog ljubitelja umjetnosti), hvata ga bez imalo osjeaja. Vidim eljeznu udicu, kvaice. Ruka uzima crva, probada ga, provlai elinu kuku kroz dvije treine njegova tijela. Crv se gri, uvija, propinje se u bolu. Ribi se smjeka zadovoljan i ponosan jer je crva "struno" nataknuo. Udica je pokrivena, vidi se samo mala ivotinja koja se panino i oajniki gri u mukama. Tako je ispravno, to je pravi mamac za ribe! I ribi baca udicu u vodu. Zadovoljan sobom i svojom vjetinom pecanja, pui svoju lulu, eka i zuri u udicu, odnosno plovak. Minute prolaze, mnogo, mnogo minuta svaka ima ezdeset sekundi kakvu vjenost za muenika na udici predstavlja svaka od njih? Sm sam ve iskusio velike tjelesne bolove i znam to je meni, snanom velikom ovjeku znaila jedna sekunda, kakav ogroman, straan bezdan trajanja. Svi koji su patili, znat e to. Zamisli kako bi ovjek trpio s takvom udicom u trbuhu. Moe li to zamisliti? Ribi jo uvijek pilji u svoj pluteni plovak. Nije li se upravo pomaknuo? On izvlai uzicu. Stvarno, riba je zagrizla, ali bila je ba prepredena, rastrgala je crva, a da nije dotakla udicu. Ribi ljutito odstranjuje ostatak crva to se jo slabo gri. Gleda na sat. Taj mamac je izdrao deset minuta. Sada otvara kutiju s crvima, trai novu rtvu, nabada je struno istim bezdunim rukama, kao sve one stotine ili tisue crva koje je ranije u svom dugom ribikom vijeku probadao. Crv se previja u muci. Nezamisliva bol uasna, polagana smrt! Kada bi to bio ovjek, oajan bi se sigurno pitao, je li mogue da Bog takvo neto doputa. Nema ni samilosti ni pomoi, izbavljenje dolazi samo od prirode, kroz pohlepan ugriz i prodiranje neke ribe ili smrt polaganim gaenjem. Ribi meutim sjedi uz vodu, gleda plovak, razmilja i osjea divan nedjeljni mir oko sebe. Sav je utonuo u osjeaj divljenja prirodi, oslukuje pjesmu ptica i veseli se to ti mali pjevai danas u naoj okolici ive sigurno i zatieno, bez zasjeda od ljudi, a sve to zahvaljujui jednoj udruzi, kojoj i sm, kao priznati lan, pripada: drutvu za zatitu ivotinja.
14

Evo! Plovak je potonuo! Ribi napinje, vue i trza uzicu. Jedna srebrna riba bacakajui se visi na njoj. Udica je dobro zahvatila, prola je kroz gornju eljust i viri sprijeda preko usta. Vjeto ribi oslobaa dvostruku udicu. To ne ide lako, jedna takva udica doista je vrsta ribi je mora vui amo-tamo te na kraju spretnim, energinim trzajem mora izvaditi poprene eljezne vrhove. Ostaje mala rupa, ali nita zato, za nekoliko sati uhvaena e riba svakako biti pojedena. ovjek vae ribu u ruci, veseli se i baca je meu ostale. Ribi misli da bi sada bilo dobro uporabiti drugu vrstu mamca. Otvara kutiju u kojoj puu areni kukci i muhe, uzima arenog kukca koji mu je doao meu prste, spretno hvata udicu i provlai je kroz tijelo kukca tono sredinom. ivotinja bjesomuno mie noge i ticala, iri krila kao da bi poletjela. Ribi se smjeka: "E, to vie ne moe." Onda baca uzicu u vodu. Kukac pliva prelijevajui se u svim bojama, miui svim udovima. To je ono pravo to e privui ribe! On tone u misli, ne isputajui pritom kukca iz oiju. Ribi ne osjea nita, ne misli uope kako ta mala bespomona ivotinja trpi besprimjeran bol. Ne, on je ljubitelj prirode, veseli ga lijepo arenilo krila i ivahnost pokreta. Kukac ne urla on je samo kukac, k tome jo i tetan. I dok je tako utonuo u misli, dodirne jezikom zub upravo pokvareni. Odmah se javlja bol. Ribi trpi bol se pojaava. Misli kako sutra bezuvjetno mora zubaru. Pun jeze predouje sebi kako zubar svojim instrumentima od tvrdog metala prilazi zubu, kako moe biti strano ako dodirne ivac. Dodue, dat e mu ve neto da ne osjeti bolove potpuno, ali ipak... Neto bola ipak e osjetiti ve se sad toga grozi. Da, boji se ak i fine igle, koju e mu zabosti u zubno meso i od malog, trenutnog uboda koji donosi osloboenje od svih drugih bolova. I ribi pilji u kukca koji se trza, kojemu dvostruka kuka viri izmeu krila i misli filozofski kako je ipak na ovom svijetu strano da miran ovjek mora trpjeti tako grozne bolove. Uope, zato ovjeka pogaaju bolesti i sve mogue nevolje? Zato? Je li pravo da najblai ljudi moraju tako patiti je li to moda velika pravda? A zubobolja postaje sve stranija. Tada on povlai uzicu, istrgne udicu iz tijela kukca, baca ivotinju koja se trza bilo kamo. Onda namata uzicu, hvata se povremeno za obraz, skuplja sve na kup te uzima posudu s ribama i odlazi kui. Iznenada, kad je stigao kui, zubobolja prolazi. On se veseli ribama, dobrom nainu na koji e ih njegova ena pripremiti. Mislei na enu,

}}

}}

15

sjeti se i sina. Malac ve dugo eli s njim na pecanje. Sljedee nedjelje povest e ga sa sobom, djetetu ne kodi upoznati tako lijep sport. I sljedee nedjelje otac ribi pokazat e svom sinu kako se struno crv nabada na udicu. To je slika ribia kakvu sam esto viao. Sm nisam mogao spasiti rtvu na udici. Uvijek me ispunja jeza kad pomislim da se u itavoj Europi svakoga dana posebice svake nedjelje stotine tisua ljudi predaju tome sportu kao nedjeljnom zadovoljstvu. Nisam mogao pronai zadovoljstva u pripremanju patnikog razapinjueg umiranja crvima i kukcima. A ljudi koji to ine, dijelom su oni koji inae u ivotu njeguju fine osjeaje. No je li to dovoljno duboko? Toliko o pecanju, nainu ribolova koji ti vidi kao lijep sport i "uope nita strano". Sad zna kako ja na to gledam drugim oima. ak i kada bih smatrao da pecanje izaziva podnoljiv bol kod riba, patnika smrt crva dostajala bi da nikad ne okusim ribu. Kaem ti opet: I crv je moj brat, suosjeam s njim. Vidim tvoj smijeak; pri itanju ovih redaka tvoje lice poprima nadmoan izraz i htio bi se usprotiviti: "A to je kad se riba hvata mreom? Gdje je sada crv, gdje je tu muna smrt ribe? Jednostavno ih hvataju mreom, potom zatuku udarcem u glavu. Gdje je tu velika patnja?" ujem kako to izgovara, i moram ti odvratiti: "I sada si gledao tek poluotvorenih oiju." Smijei se s nevjericom? Posluaj kako mi je oduvijek izgledao ribolov mreom, gledan mojim oima, iroko otvorenim od uasa i jeze, nastalim iz suosjeanja. Ribari izvlae mreu. Mree su velike i iroke. Potrebna je snaga mnogih snanih ljudi da bi se mree izvukle. Snaga raste automatski, raste iz radosti zbog ulova u mrei. Stotine, tisue riba izvlae iz vode, istresaju iz mrea u nutrinu broda, gdje lee jedne na drugima. Od teine te srebrne svjetlucave uzbibane mase brod tone dublje u vodu. Donje ribe, pritisnute teinom onih nad sobom ne mogu se ili se jedva malo mogu pomaknuti. Gornje ribe udaraju repnim perajama, pomiu ostale peraje, upiru svu svoju snagu da bi, slijedei instinkt, skoile uvis i moda dosegnule opet spasonosnu vodu. Smjekajui se, ribari pale lulu. Lov je bio dobar! Ponovo odlaze za

16

kormilo ili uobiajena mjesta. Ako je to veliki brod, svojim mornarskim izmama gacaju kroz masu riba, gaze mekana riblja tijela, drobei ih, ranjavajui, ubijajui. Pritom se smiju, alei se dok prolaze kroz svoj srebrni plijen. Njihove izme kao ni njihova srca ne osjeaju nita, jer je navikom preko njihova srca narasla koa debela, vrsta i neosjetljiva poput one na njihovim izmama. Do njih ak ne dopire misao da gaze tijela ivih bia, da ih svojim koracima i teinom ranjavaju. No ta sudbina pogaa samo pojedinane ribe to se ne dogaa redovito, pa se na tome neemo zadravati. elimo vidjeti kako je tom mnotvu, tisuama, desecima tisua riba. uje me, kaem: tisue, deseci tisua. Svaki bi ti se ribar nasmijao u lice kada bi od njega zahtijevao da ubije to mnotvo vodenih ivotinja. Kako bi on to i mogao? Za to ne bi ni bilo mjesta, jer je brod ispunjen gomilom lovine. Zato se ribar zadovoljava time da tu i tamo poneku ribu usmrti udarcem u glavu. On to ini onima koje previe skau, pokazuju previe energije, a taj in milosra ukazuje samo onima na vrhu, koje bi mogle izvesti skok do vode. Samo poneke od njih ribar ubija, kako bi sprijeio da vrijedna lovina pobjegne samo iz tog praktinog razloga, a ne da bi prikratio patnje ivotinja. O, ne! Zato bi se time gnjavio? Riba umire sama od sebe i nema potrebe za tolikim trudom. Trzanje ribljih tjelesa polako poputa, vie nisu tako divlje i neobuzdane, svakog trena sve vie gube snagu, postaju sve slabije. Ne, o njima se vie ne treba brinuti, one e umrijeti same od sebe. Tako misli i postupa ribar. On zna to radi, jer ima iskustvo u svom poslu. A riba? Riba je istrgnuta iz svojega ivotnog elementa vode i baena u zrak, u kojemu je do tada bivala svega po nekoliko sekundi. Ako mi, koji smo u elementu zraka kod kue, dospijemo u vodu, ako nas ona potpuno okrui i pokrije, davimo se u kratkom vremenu od nekoliko minuta. Ali to je samo dio prie. Veina riba, ponajprije one u naem podruju, ivi izvan vlastitog elementa vrlo dugo: od jednog sata ili dva do pola dana. Kaem: "ivi". No to i nije pravi izraz rije suprotna znaenja, umiranje, bila bi tonija. Da, riba umire, ne minutama nego satima, groznom smru, koja pritie, usporedivom jedino s naim pojmom utapanja. Zamisli da se mora polagano utopiti uz sve manje zraka oko tebe, koji ti sve vie nedostaje. Sav bi se tvoj ivot sastojao u tome da se bori za dah, sve

}}

}}

17

tee i tee, dok ne nestane posve zraka. Misli na ribe ili ne radije otii na obalu ili riblju trnicu i sam pogledaj ivotinje kako lee na zemlji ili u koari. Tada e moi vidjeti i doivjeti njihovu stranu smrt, kako polagano postaju sve slabije, kako u smrti guenjem sve jae otvaraju usta, dok se grevito ne razjape u muci polaganog umiranja. Ti koji sebi moe puno toga predoiti, zamisli da si ta riba i mora tako umrijeti, tako strano, svake sekunde, svake minute borei se za dah! A sekunde samrtne borbe postaju minute, pa dugi, beskonani sati. Misli na tu patnju... Svaki put kada prolazim ribljom trnicom ili pokraj mjesta gdje se koprcaju svjetlucava tijela stanovnika voda, usta iskrivljenih u muci, kao u velikom samrtnikom kriku svaki put patim s njima, kao da i sam, borei se za zrak, umirem. U tim trenucima osjeam da sam jedno s ribom, potpuno sjedinjen s bratom iz drugog elementa. Moda se smijei. Taj te smijeak ne bi uljepao. Ali nisam jo sve rekao, jo ti moram priati o ribama, koje love na milijune o haringama. Nitko ih ne ubija. ive ih istovaruju s brodova, slau u pripremljene bave, polau na sol, i posipaju ih jo jednim slojem bijelih kristala, zatim dolazi sljedei sloj haringa, pa opet sloj soli. Po gipkim, drhtavim tijelima sjajnih krljuti posipaju zain koji nagriza. Po ivoj ribi! Te su bave njihovi ljesovi u koje su ive poloene u sol koja pee, grize, ubija. Milijuni riba tako umiru i milijuni ljudi kasnije ih jedu, a veina ne zna i nikad ne razmilja kako to jelo nastaje, koji put bola i smrti prolaze. Trebam li neto dodati toj maloj istinitoj slici? Ali elim ti jo priati. Govorit u ti o drugim stanovnicima hladnih voda i o zavretku koji im ovjek prireuje da bi nakon njihove smrti ugodio svom nepcu i elucu. Mislim sada na ribu ije je podrijetlo, unato svim istraivanjima ostalo tajnom, onu, koja je veoma nalik zmiji. Mislim na tajnovitu jegulju. Posluaj kako se ona priprema. Poznato je da je ona kao i zmije, vrlo otporna. ini se skoro nemoguim ubiti je morala bi se odvojiti glava od trupa, ali to bi unitilo njezin dekorativan izgled. Vrlo joj rijetko odrube glavu. Obino je pokuavaju omamiti udarcem u glavu ili bacanjem na pod. Onda joj ivoj oderu kou, to je, molim, uobiajen, kuharski postupak, pa je ivu bace u lonac ili na tavu! Poklopac treba dobro vezati ili opteretiti kamenjem ili drugim teretom, jer se jegulja u svojim

18

muenikim bolovima izvija svom snagom, trza, skae, udara u paklenom zatvoru, pokuavajui pobjei, sruiti ga. Ponekad se dogodi da jegulja zbaci poklopac s lonca te izie, onako oderana, polukuhana ili polupeena. Ali ljudska ruka odmah je hvata i vraa u muilite. esto je to njena enska ruka, ruka dobre majke, koja svojoj djeci i suprugu priprema tako ukusan obrok. To je ruka ene koja je moda posve dobrog srca, moda ak vrlo tankoutna, barem za svoje blinje, koja se lako gane videi ljudsku patnju. Ali za patnju jegulje ona nema osjeaja. Da, ima toga, esto imamo dva srca, jedno od mesa i osjeaja, a drugo od kamena i beutnosti. Jegulja se priprema ba tako, od pamtivijeka i majka te majke nije postupala drugaije, kao ni baka. Dobra se ena veseli da svojim dragima moe ponuditi tako slastan obrok; veseli se ne mislei da se to zbiva po cijenu paklenog muenitva jednog subia, muenitva veeg no to je podnio ijedan svetac. Takvih je velikih muenika na stotine tisua svake godine, no nitko se ne sjeti niti itko prolije suzu za njima. Ili ipak? Da, vidio sam djecu kako plau, ali ona su jo budalasta, ipak samo djeca. Susreo sam i ljude, odrasle osobe s neim poput suza u oima, kad su gledali jadna stvorenja na trnici i mislili o tome to je prethodilo. Naravno, ljudi su se tomu smijali... tako dugo dok im se samima neto slino ne dogodi. I jo mi jedna slika dolazi pred oi: jegulje, ive povezane jedna uz drugu konopcem koji im je provuen kroz krge. ivui snop, objeen u kaminu, gdje se tijela svijajui iva dime. Tako nastaje poznata delikatesa dimljena jegulja. Kad govorimo o delikatesama, nisu li rakovi i poznati prugovi moda i tvoja omiljela jela? Nije li za tebe praznik svaki put kad ti ih netko ponudi? Opisat u ti put rakova i prugova iz vodenih dubina do gozbe za tvoje nepce, to te u velikoj zdjeli eka na profinjeno postavljenom stolu. Iz hladne vode rak ili prug izvuen je na svjetlo sunca. Obje ivotinje sretnije su na zraku od riba, stoga to one bez velikih potekoa mogu ivjeti izvan svog vodenog elementa. Ulovljene rakove obino stavljaju u koare ili slino. esto sam vidio kako prugovima otkidaju njihova lijepa duga ticala, jer s njima zauzimaju previe mjesta. Mogu zamisliti kakav to mora biti bol kad im u korijenu upaju te najosjetljivije organe, u kojima

}}

}}

19

su najfiniji senzori osjeta. Tako osakaeni ekaju kupca. Kupac raka ili pruga nosi ga kui s predosjeajem zadovoljstva. Prugovi i rakovi kuhaju se svatko to zna, jer tek tada dobivaju oni dobro znanu, upravo poslovinu crvenu boju. Kuhaju ih ive mislim da je i to opepoznato. A domaica mi s neusiljenim smijekom kae: "Ali nije to nita, oni se bacaju u kipuu vodu, za vrlo kratko vrijeme su mrtvi. Osim toga oni su ivotinje nie vrste, s posve primitivnim ivanim sustavom, koji sve to ne osjea kao to bi, primjerice, osjeao ljudski ivani sustav." Rakovi i prugovi se kuhaju, to je tako oduvijek, jasno kao jedan puta jedan. Ali ja znam kako izgleda njihova smrt. U mnogim kuharskim knjigama stoji da je najbolje staviti ih u mlaku vodu, opteretiti kamenom, i tako pustiti da polagano kuhaju, kako bi okus bio to bolji. No ostavimo to po strani. Razmislimo jednom, kad ne bi bilo takvih uputa, ljudi bi rakove bacali u kipuu vodu i tako im priredili naglu smrt. To bi bio korak prema ovjenosti kad bi posuda s kipuom vodom bila usklaena s veliinom ivotinje. Drugim rijeima: prug bi se morao staviti u lonac s velikom koliinom kipue vode kako bismo mu omoguili donekle brzu smrt, ne previe barbarsku. Uobiajeni nain pripreme izgleda posve drugaije. Najee se uzima posuda u koju ivotinja stane. Ali umjesto jednog pruga ili raka najee se u vodu baca vie njih, jer ima jo mjesta. Ali kako su te ivotinje same hladne i pokrivene debelom ljuskom, svojom masom ohlade trenutano malu koliinu kipue vode, tako da vrela voda postane topla. U toj vodi sada puu izbezumljene ivotinje, naviknute na hladnu, ak ledenohladnu vodu. Pokuavaju pobjei, ali uzalud. Poklopac je pritisnut na lonac, oajni penjai prije toga nemilosrdno su gurnuti natrag. Poklopac se vrsto vezuje ili optereuje kamenjem. Za to vrijeme vatra gori i pali pod loncem, voda postaje sve vrelija, pari se i polako blii vrelitu ah! Vrlo polako. A u toj rastuoj vruini ivotinje su zatvorene, bez ikakva izgleda za spas, izloene neprestano sve veem bolu. ak i kad voda zakipi, to jo nije smrt; oni se puni patnje jo jedno vrijeme moraju kuhati u pari. "Dakako da rakove i prugove treba dobro pariti", kae ef kuhinje. "ive dobro kuhati", trebao bi rei. Ja meutim pomiljam na strano doba inkvizicije i na to da to vrijeme jo traje, da ljudi u kipuu vodu bacaju druga bia, koja su nam bespomona dospjela u ruke. I s uasom

20

postajem svjestan da to ine obrazovani, tankoutni, niti primitivni barbari niti divljaci, a ipak primitivci, civilizirani primitivci, primitivni tzv. kulturni ljudi, zapadnjaci preplavljeni lijepim mislima i rijeima koji nasmijeena lica ine uasna zlodjela, ne stoga to moraju, nego jer to ele. Imaju sposobnosti prosuditi ono to ine, ali ne ele razmiljati, jer bi to omelo njihovo uivanje. "Ne biste vjerovali kako mi je ao svaki put kad bacim pruga u kipuu vodu, kad on tada pokuava ispuzati i ja ga opet moram gurnuti natrag. Ali mi tako rado jedemo prugove. A kako bismo ih inae trebali pripremati?" To mi je jednom rekla njemaka barunica koja je rado jela prugove, ali nije mogla gledati kako koija udara konja ili kako goni zlostavlja svog magarca. U tim bi prigodama uvijek pobjesnila. Zbog ptiice slomljene noge, prolijevala je suze. Lijepo je biti osjeajan i lan drutva za zatitu ivotinja; to obvezuje, ali ne tako da bismo svoju ljubav prema ivotinjama proirili i na one "jestive". to vrijedi takva ljubav prema ivotinjama? Postoji li ona uope? Ja meutim znam da prugovi, te nijeme ivotinje, kad se ivi kuhaju, u svojoj muci isputaju glasove. To je jezivo, kuhar i domaica za to struno i poetino kau: "Prugovi pjevaju..." Je li ti to dovoljno? Trebam li ti jo to rei? Ne, vjerujem da e sada shvatiti da ne mogu jesti ribe i druge vodene ivotinje. Izdao bih sebe da to uinim.

}}

}}

21

Prijatelju!
Oekivao sam prigovor jer sam za svoj prikaz odabrao ivotinje koje ive u drugom elementu te one moda veoma pate zato to su druga vrsta, a mi im i ne elei moda pripremamo stranu smrt svojim posve drugaijim sredstvima. U ovo "ne elei" ne vjerujem, ve bi blie istini bilo "ne promiljajui pravo ili ne elei promiljati". Dobro, dakle, ti vjeruje da je smrt drugih, toplokrvnih ivotinja koje ive u naim uvjetima na zemlji, a ne u vodi, drugaija, gotovo bezbolna, da je one i ne primijete ili je jedva osjete? Razumije se, ne njihova prirodna smrt, nego ona koju im mi odreujemo klanje. Ponajprije u ti rei to o tome kao ovjek osjeam i mislim, a onda u ti tek ispriati o onomu to znam o njihovu umiranju, o ubijanju i klanju. Vrlo dobro razumijem ovjeka koji obitava u prirodi, brani svoj ivot i bori se za svakidanju hranu, to ga u odreenom stupnju ini divljim. Njegovi su mi postupci sami po sebi razumljivi jer proizlaze iz prirodnih datosti koje vladaju oko njega iz zakona divljine. ulja se, kao to ine velike zvijeri, skriva se od opasnosti, u skrovitu kako se i one skrivaju. Mora strahovati da e postati plijenom, a tamo gdje je on jai, slabiji e drhtati da ne postane njegovim. Vreba na divlja, kao to velika zvijer vreba na njega. Postupa poput svih oko njega, on, dio svih, moda najinteligentniji i zato najopasniji dio. To je ono to ga ini zastraujuim kraljem divljine. Ali u svemu tome postoji jedna lijepa velika ravnotea njemu kao svakom drugom biu mogue je pobjei. Moe u divljini ivjeti godinama, desetljeima, dok ne postane plijenom drugih. Sav njegov instinkt, intuicija, inteligencija, svaka ilica njegova tijela rade na tome preivjeti, izbjei opasnosti. I uspijeva mu sada, danas, sutra tko zna, tko moe rei koliko dugo? U punom zamahu uiva u ivotu, slobodi, prirodi, uiva ak i u naporima i borbi s opasnosti. Umre li, umire kao slobodno bie moda usmren, rastrgan od mone divlje zvijeri, ali sve vrijeme do tada bio je slobodan, ivio je krasnim ivotom, ak i strana smrt koja ga eka, njemu je bliska cijelog ivota bila mu je pred oima. To je ono od ega je vjeto bjeao, to je obilazio, izigravao, ono zbog ega je svoje miie i tetive, svoju inteligenciju

22

naprezao do krajnosti. Dugo je bio majstor te ozbiljne igre, a sada je konano poraen. Ono to vrijedi za njega, u istoj mjeri vrijedi i za proganjanu ivotinju. Gazela, srna, divlje govedo, ak i zec, ive po istim zakonima kao i on, iako sami ne ubijaju da bi ivjele. ovjekov se plijen isto veseli lijepom i slobodnom ivotu u prirodi. ivi punu snagu svoga tijela, nagona i inteligencije, s ciljem da moe sada, i opet i ponovno pobjei. Katkad uspije preivjeti, katkad mu se ne prua ta mogunost. I sva su bia, pa i ovjek, manje ili vie majstori te ozbiljne igre. to bolje vladaju tom mogunou, tim ee osvajaju ivot ponovo. Tako slobodni uivaju u danima, tjednima, mjesecima i godinama svoga postojanja... Kada doe smrt, za njih je ona stara poznanica pred kojom se uvijek bjealo, kojoj se esto gledalo u oi te koja ni u asu konana susreta nije dobrodola, ali je uvijek neoekivana. Kraljevski slobodan ivot koji imaju i ovjek i njegov plijen, zavrava dramatino, ali bilo je lijepo i vrijedno ivljenja i ovjek ga je sm mogao produbiti, mogao je uvijek iznova biti pobjednik u toj igri. Sve je to kruni tijek jedne lijepe zakonitosti. Priroda je pravedna, ona uravnoteuje, esto milostivo ve unaprijed plaa za rane koje nas pogaaju poslije. I ona je istinita, ne skriva svoje okrutnosti niti opasnosti. Ona igra otvorenim kartama i bie joj vjeruje unato svemu, unato nevolji i okrutnosti, jer prava istina svemu oduzima trnje. Vidi dakle: razumijem ovjeka divljine, trudim se razumjeti ovjeka kao lovca. Gledam ga kao neto prirodom dano, neto to i danas ivi u prirodi, poput naeg pretka otprije tisue godina. Rekao sam lovac, ali time nisam mislio na ovjeka koji nedjeljom glatko izbrijan, dobro odjeven i naoruan pukom u pratnji pasa odlazi u umu, u "lov". To je ovjek koji za sebe vjeruje da je kulturan, zauzima u drutvu visok poloaj, naitan je i uen, opepoznat kao "ovjean".

}}

}}

23

Taj ovjek ide umom, voli prirodu i divi joj se, ona ga privlai. On je doista iskreno voli. Oduevljeno uiva u svemu: u bisernoj rosi, zelenilu lia, svjetlu to prodire kroz kronje drvea, pjesmi ptica. Zanesen oslukuje glasanje ivotinja, veseli se svemu. Ali on bi se sramio kad bi samo zbog tih osjeaja odlazio u umu. Ne, on je "ovjek"! I on mora imati cilj. Nije li lov opjevan kao stara i plemenita tradicija? I taj ovjek, koji voli sve, cijelu prirodu oko sebe, koji osjea njezin sklad i trebao bi nainiti samo jedan korak da se s njome potpuno sjedini, organizira potjeru, ranjavanja, patnju i smrt. Umjesto da voli, on ubija ono to bi trebao voljeti, razarajui time vlastiti raj. Tog "lovca", dakle, to nesretno bie koje samo sebe stavlja izvan prirodnih zakona, jer je ono to ini u najdubljoj osnovi neprirodno, uope ne potujem. On, kulturan ovjek, svojevoljno naputa visine to su dosegnute radom i znojem predaka vodile od divljine do hrama mira, rtvuje njemu zavijetano naslijee niim nagonima, onima to su mu preostali od divljih ivotinja. Ne vie u krugu prirodnih nunosti kakve su nekada djelovale, organizira potjeru, ranjavanje i munu smrt i pretvara to u svoje zadovoljstvo i uitak. Kakav alostan pad! to je ovjek civiliziraniji, ueniji i neovisniji, vie ga alim gledajui kako se udaljuje od cilja primjerenoga njemu i ostalim ljudima: od sree i sklada. Zaudno je takoer, kako esto takve lovce pogodi alosna sudbina koja ih ranjava onako kako su oni sami ranjavali. To je ruka koja bi im htjela pokazati put k njima samima, pokazati im to znai biti ranjen i trpjeti. Ali to samo malobrojni razumiju. Toliko o razlozima prehrane ivotinjama, o ubijanju lovom u divljini, ubijanju iz nude, izopaenosti nedjeljnog lovca. Rekao sam to o tome ja mislim. A ti promisli sm. Ono to ovdje rekoh nije moda ono to si oekivao, ali to je samo uvod onomu to slijedi, kamen temeljac na kojemu poiva ustrojstvo nae prehrane ivotinjama. Obiaj lovaca, lov, bio je prvi nain kako rekoh kamen temeljac. Neu duiti jer znam da nestrpljivo eka to u rei o drugim ivotinjama, ijim se mesom ovjek preteito hrani mesom koje je, barem u naim krajevima, postalo delikatesa. Govorit u ti dakle o govedu, jednoj od najveih ivotinja za klanje.

24

Naziv "ivotinja za klanje" sroili smo mi ljudi, kao da je to posebna vrsta ili obiljeje bia da budu zaklana. Ima okruenja u kojima goveda ive slobodna na livadi, barem u dijelu godine, onomu ljepemu. To su sretnici meu njima. Oni ive u prirodi, u vie ili manje ogranienu prostoru livade, uivaju u svjeim, sonim biljkama i travi, vide sunce, mjesec i zvijezde, udiu ist zrak polja i bregova, uivaju u romonu kie, toplini sunca, u okrjepljujuemu mirovanju u mirnoj prirodi, na zelenom travnjaku. Njihov ivot protjee lijepo, ak zbrinuto. Ne moe ih zatei nikakva nezgoda, ovjek sm nastoji zatititi ih. Krave daju viak svog mlijeka mirno preivajui, okruene umirujuom veliinom prirode. Da, to su najsretniji meu njima. Oni tako ive danima, tjednima, mjesecima, esto godinama. O, kako na takvoj sudbini goveda mora zavidjeti jedna stajska krava! Jer ima mnogo sredina gdje goveda ugledaju svjetlo dana u staji, najee nisku skuenu prostoru u koji prodire tek malo svjeeg zraka, u prostoru koji nije mnogo vei od onoga to ovjeku treba za posljednji poinak od lijesa. Dakle, mjesto gdje dre ivotinju neto je ire i due od nje same tek neznatno. Govedo se tu ne moe okrenuti oko sebe. Ako i moe u odnosu na prostor, neto se drugo isprijei: lanac. Jer krava, ili tele, vezana je glavom za gredu ili kamen na valov. Ta okovanost doputa ivotinji stupiti tek korak unatrag kako bi, kad se umori, legla i spavala. Legla na to? Na stelju od suha lia ili slame. Na tom se moe odmarati. Ako se skrbnik ne brine i ne obnavlja stelju dostatno esto da bude ugodan leaj, jadna je ivotinja prisiljena leati u vlastitoj neistoi. A tako je esto slamu ostavljaju da se dugo proima neistoom kako bi dobili gnojivo to bolje kakvoe. Ipak, dobar skrbnik ivotinja ne postupa tako, nego odstranjuje i sakuplja neistou. Govedo tako ivi u zaguljivu konaitu u kojemu je ljeti esto nepodnoljivo sparno. Poinje jutro. ivotinjama iste krzno kako bi sprijeili razvoj gamadi i konih bolesti. To je dobroinstvo. U jasle stavljaju sijeno ili svjeu travu, u valov mekinje ili vodu. Tada dolazi dug, predug dan. Mogue je initi samo troje: jesti, stajati, leati. A tele roeno u tali raste meu tim tmurnim zidovima, u prostoru usku poput groba dane,

}}

}}

25

tjedne, mjesece... Njegova majka krava isto je tako odrastala. Nikad nije vidjela livadu niti uivala u srei slobodna koraanja panjakom, nikad iskusila olakanje okreui se slobodno oko sebe. Gotovo neprimjetno tako prolaze godinja doba, njihove mijene, nepoznat i neuivan ostaje sunev sjaj i kia. Samo se smrdljiv zrak mijenja, a nozdrve udno udiu ono to daak zraka donese izvana, mirise sijena i trave koji ivotinjsku duu pune slutnjom neega udesnoga, to mora postojati u daljini gdje raste mirisno bilje. Lanac vezuje za zatvor. Preostaje samo jedno: nijema preputenost i snovi? Mogu li goveda sanjati o livadi, umi, poljima i brdima koja ne poznaju? Jednom u godini lanac se odvezuje. Krava nesigurnim korakom, gonjena udarcima tapka i izlazi u strahu na dvorite. Sunce sja gotovo bolno za oi. To nije panjak, nego strana, nepoznata okolina. Tu su kuni zidovi, sjenik, moda kakvo stablo. Ali sve to krava dobro i ne vidi i ne razumije jer je uzbuena udnim dogaanjem, promjenom mjesta to je ini nesigurnom, plaljivom, jer je napustila uobiajeno. Tu stoji drugo govedo, daui, bik u punoj snazi. Ona ga ne poznaje, boji ga se, ne zna tko je, ne moe nijednom onjuiti njegovu dlaku, a u dahtanju nasluuje njegovu surovost. Kravu dre bika putaju da svom snagom skoi na nju. Ona se trza, pobjegla bi, izmaknula se. S jedne je strane dre, udaraju, s druge se na nju svom silinom nagona za parenjem baca punokrvni bik. Borba je kratka. Nasilje pobjeuje. Krava se predaje i konano u njoj nie radost tkanja vrste te ono to bijae gorko postaje slatko. im je onaj, glasno daui, otiao, a da ga pravo nije ni vidjela, odvode je natrag u talu, vezuju lancem, na tijesno mjesto. Tek kad opet

26

protekne godina dana, izvest e je ponovno na isti nain. itavo vrijeme ivi ona u svomu turobnu, tijesnu zatvoru jedui, leei, trgajui se na lancu. Ne oslobaaju je ak ni kad u bolovima raa. Kad se tele porodi i legne uz nju, rodilja ga iscrpljena, ali sretna lie. U njezin je ivot stupio netko nov, u njezinoj se ivotinjskoj dui probudio nadahnjujui osjeaj. Zatvorenica vie nije sama ima dijete, a s njime i blaenstvo majinstva. Ali srea nee dugo trajati. im njezino mladune pone samostalno uzimati hranu i moe biti bez majina mlijeka, oduzimaju joj ga, vezuju u drugi kut staje, na mjesto gdje ga majka moda nikad vie nee vidjeti. Jecajui na svoj nain, krava doziva svoje dijete. Ljudi, koji toliko govore o majinskoj ljubavi, piu i itaju, koji su tom osjeaju stavili aureolu uzvienosti, sluaju pla, oajnike krikove krave, preklinjanje, ali ne usliaju ih. Oni su potreseni i prolijevaju suze kad ljudskoj majci oduzmu dijete, ali misle da krava ne moe plakati jer oni ne vide njezine suze. Smatraju da ne bi mogla moliti za svoje dijete i dozivati ga, oajniki preklinjui. Oni prema nainu glasanja ivotinje dodue uju da se u njoj zbiva neto poput onoga u ljudskoj majci. Ali kako to i ne ele razumjeti, kau jednostavno da krava ne moe govoriti. Ne ele razumjeti jer bi inae morali usliati njezine vapaje, to bi bilo nezgodno. Naime, mnogo je praktinije i korisnije odvojiti majku od djeteta jer to donosi mnoge prednosti: ukusno mlijeko, zapravo prirodno jelo kravljeg djeteta. A umjesto djeteta otrgnuta od njezina krila, umjesto voljenog bia koje je obasjalo i dijelilo njezinu samou, sada svakodnevno dolazi ovjek i muze je, izvlai iz vimena hranu njezina potomka. Na kraju postaje za to zahvalna jer bi joj inae vime puno mlijeka prouzroilo samo bol. I sve je opet kao to je uvijek bilo: lanac, valov, jasle; stajanje, leanje, a sad je jo i muzu. Zaguljiv zrak uokolo, zidovi, tek neto svjetla kroz mutne male prozore. Ona ostaje okovana zatoenica, jadnica iz ije patnje drugi izvlae korist. Jer to je uvijek tako: jadni i bijedni moraju najvie dati. Jesu li joj darovani snovi o mirisu sijena, o prolom doivljaju s bikom, snovi i sjeanja na majinsku sreu i njezino dijete? Nadam se. Tako prolaze godine, mnoge duge godine, jedna poput druge, est, osam, deset, dok ne postane stara i koata, dok iz zatoeniine utrobe

}}

}}

27

ne prestanu dolaziti djeca i izvor mlijeka ne presahne. Tada... ali o tome poslije. Govorio sam o govedu s panjaka i govedu iz tale, o tome kako provode ivot. Sada elim govoriti o njihovu umiranju i smrti koju je ovjek za njih smislio i odredio jo prije njihova roenja. Goveda s panjaka iznenada hvataju i odvode nekamo. Tu su mlade ivotinje to tek pola godine uivaju na panjaku, ali i one koje su tu ve godinu ili dvije. Meu njima je i krava oko koje skakue njezino tele, koja ne daje dostatno mlijeka, sestra one krave iz staje. Razdvajaju kravu od teleta. Mladune alosno doziva majku, a ona oajno mue za njim. Ipak je radnik svojim debelim i tvrdim drvenim tapom neumoljivo tjera naprijed. to se ona vie opire, to bezdunije i ee padaju udarci. Nju poput ostalih goveda vezuju za glavu i vode na konopcu dok udarci padaju po njima. Gonii misle da moraju tako postupati, da nema drugog sredstva kojim bi se gospodarilo velikim ivotinjama. Udarci pogaaju najosjetljivija ovjeku poznata mjesta: glavu, mekani nos. Nastaje prava borba. Volja i nagon ivotinje kazuju: natrag prema sigurnosti panjaka! Namjera gonia je, meutim: naprijed odreenim putom. Dvije oprene tenje meusobno se bore, a pobjeuje ipak nadmona ovjekova inteligencija povezana s brutalnou kojom stremi k cilju. A put je dug. ivotinjama s panjaka i onima iz staja dogaa se isto strah, bol, rastanak, patnja, isti su. Oni iji su ivoti do tog asa bili tako razliiti, susreu se na putu koji vodi u smrt. To moe biti vrlo kratak, ali i dugaak put seoskom cestom, na kraju kojega najee eka stoni vagon nekog teretnog vlaka. Kae: "Konano! Sad je muno putovanje zavreno, u vagonu umorno govedo nalazi mjesto mira, udarci ga vie ne pogaaju, nitko ga ne tjera jer je dolo do cilja." Slijed tvojih misli je ispravan, dosljedan, ali ipak je drugaije. Put, teak put bola kojim govedo vie ne koraa, nego ga njime voze, put je gladi i ei. Razrogaenih oiju pita: "Kako to gladi? Govedo e ve opskrbiti sijenom, u svakom vlaku i teretnom prometu postoji takva briga i strogo se provodi." Ima pravo, ali to posve ovisi o ovjeku koji organizira otpremu. On za to mora izdati nalog jer bi trebao biti skrbnik ivotinje duan platiti

28

njezino zbrinjavanje ili se sam za to pobrinuti. Ali kupac stoke izdaje taj nalog malokad ili nikad. Dat e ga veinom kad je rije o vrlo dugu putu, na kojem bi stoka stigla na odredite izgladnjela. U suprotnome, on prateem osoblju daje uputu da izostave svako hranjenje jer je ovjek o kojemu govorimo, mesar ili kupac. Za obojicu je prijevoz samo meufaza. Pred oima im je neprestano cilj: klaonica ve vide ivotinje ubijene, razrezanih tijela, vide kako ih kolju, a iz otvorenih tijela to se pue, vade crijeva. to su crijeva praznija, istija su i zahtijevaju manje posla. Pun eludac znai i puna crijeva. Ne, crijeva moraju biti to praznija! Pritom je poeljno da je i eludac to prazniji. Drugim rijeima to znai: ivotinje se ne smiju hraniti. I tako one ne dobivaju hranu. Teretni vlak vozi razmjerno sporo, tako da ivotinje ne stiu na cilj brzo. esto putuju jedan, dva, tri i vie dana bez hrane. Do tri dana gladovanja nije tetno, jo nema opasnosti da govedo umre. Konano, moe se riskirati i jedan do dva dana dulje. Kad ivotinji "ne nedostaje previe mesa", znai da nije mrava. Tele bi naravno umrlo. Samo bez rizika! Tako razmilja ovjek kojemu ivotinje pripadaju i koji ih alje na klanje. Napajanju se najee ne protivi, ali zbog nemarnosti ili lijenosti to se ipak esto proputa. Svatko od nas zna kakva patnja moe biti ed. to moe osjeati ustraena ivotinja, koja konano u polumraku vagona nae malo mira, nakon straha, udaraca i mnotva nepoznatih novih dojmova? Isprva e joj dobro doi taj mir i samoa, bez nazonosti ovjeka koji znai opasnost i strah. Ali tada? Govedo iz staje zna kada je vrijeme hranjenja, njegov eludac je poput sata. Govedu s panjaka bolno nedostaje mirisna trava, koju je uzimalo kada bi poeljelo ili kada bi osjetilo glad. U svemu novome i

}}

}}

29

neobinome glad se u poetku gubi. Tako prolaze sati, pola dana, itav dan, no. U svakom satu glad je tu, raste i dovodi do oaja. ivotinje najprije zovu, mole, trae, a zatim i viu u pomo. Nikoga nema da im pomogne. Pod njima se kotrljaju kotai, svaki glas ostaje bez odgovora, kao da ga nije ni bilo. Nastupa slabost, malaksalost, smrtni strah. Ipak, kada se ve ini da nema nade (jer znam da se ivotinje mogu nadati), vlak usporava i zaustavlja se. Vrata se otvaraju i zasljepljujue, zlatnouto svjetlo prodire unutra. Gruba ruka odvezuje konopac, nemilosrdna, tvrda batina udara, tjera. Ali to to znai u usporedbi s injenicom da su se vrata otvorila, a kroz njih zatoenici koraaju kao u novi ivot, novu sreu? Glad je ipak djelovala na tijelo. Prvi muni koraci uspijevaju, potom hod tetura. Jedno je govedo pokleklo i snaan udarac tjera ga da se podigne. "Dobro ispranjeno", struno priznaje goniev pomonik. "No, ve emo ih uspjeti dopremiti tih nekoliko kilometara do tamo." ivotinje teturajui tekim korakom idu naprijed. Govedo poklekne, potom jo jedno. Od asa do asa postaje sve tee udarcima podizati posrnule. Jedno govedo ne moe se vie podignuti. To je najslabija ivotinja u skupini. Gonii se uzalud trude. Ipak, oni to znaju jer stalno se ponavlja pa imaju za to svoje noeve. Kad podbace najei udarci, udaranje nogom i uvrtanje repa, znaju oni jo toga to se moe uiniti. Naravno, to su tajne zanata, ne smije se otkriti, osim kolegama. Kad bi to znali drugi ljudi, poeli bi govoriti o zlostavljanju ivotinja, a kad bi oni sami, jednom trebali dopremiti do klaonice stoku koja se uporno rui, ve bi vidjeli! to se drugo moe? ivotinja se ipak ne smije ostaviti leati. Stiu na cilj. U klaonicu. Izdaleka se uje urlikanje goveda, glasno onih na otvorenom i prigueno onih u stajama. To nije usklik koji radosno pozdravlja dan ili hranu u punom valovu. Takvi su povici u klaonici rijetki. To su zvukovi straha i oaja, pomijeani s krikovima gladi. Gonjeno stado oslukuje, preplaeno prelazei prag klaonice. ivotinje imaju vrlo profinjen instinkt, a u trenutku opasnosti on je puno otriji nego inae, primaju signale koje ovjek ve odavna nije u stanju primiti. Jo samo ponekad javlja se ono to zovemo slutnjom, to nae unutarnje poimanje upuuje na uznemirujua budua dogaanja,
30

}}

poput nagrizajueg dima, upozorava na blizinu vatre. Govedo prestraeno iri nosnice, njui krv i posljednjom preostalom snagom eli pobjei. Prekasno! Iscrpljenost i ovjek su jai. Posvuda se iri isparavanje krvi, ore se oajniki krici i mijeaju se meusobno. Put kojim su stigli zavren je, prvi i drugi put, ali trei i najtei jo im predstoji. On je najkrai jer je to put u smrt. Ostali dogaaji bili su samo predvorja kojima su prohodali i proteturali. Na arkom suncu ili ljutoj zimskoj hladnoi govedo dugo eka u kutu dvorita klaonice, slutei i strahujui. Tada ga uvode u kuu smrti. Opiranje ne pomae. Zadah krvi se svakim korakom sve vie uvlai u nosnice, muan zadah otvorenih toplih tjelesa, koji je straniji od reske hladnoe, prodorniji od areeg sunca. Zgruana se krv lijepi na podlogu, krv je posvuda po podu, pokriva ga i ini klizavim dovodei ovjeka i ivotinju u opasnost da se poskliznu i padnu. iroko i ustraeno razrogaene su oi goveda, nosnice nadute od jeze. Vidi rasporena tijela iz kojih zaposlene ljudske ruke prekrivene krvlju rujui izvlae iznutrice. Tada primjeuje golemog bika koji tamo stoji tresui se, vidi kako pogoen tekim udarcem pada poput drveta koje obara drvosjea. Pad je potmuo i teak. Iz otvorene ile tee krv iroko poput mlaza vode crveni izvor koji se pui. Ogromno tijelo ivotinje jo se trza. Tada ruke poprskane krvlju hvataju novopridolo govedo povlaei ga da uini posljednji korak, korak u smrt. Priguen jezom, zamire glas ivotinje, samo razrogaene oi krie, vrite uasnuto, upomo, vape za milou. No tada se i te oi pune straha zatvaraju. Tama obuhvaa bie osueno na smrt. Nozdrve uasnutih ivotinja tjeskobno dru. Udarac pada, taj posljednji i zato vjerojatno najmilosrdniji koji su u ivotu primile. Put je zavren, cilj dostignut. Gusta tama sputa se nad nau brau ivotinje, ista tama koja e se jednom spustiti i nad nas. Ili to nije tama? Nije li to moda tako neizmjerno iroko more svjetla da ga nae slabe, zaslijepljene oi ne mogu razaznati te tako najsvjetlije vide kao najtamnije? Doveo sam te do kraja puta i znam da si ga vidio, ili smo zajedno. Mislim da se ovom pismu nema to dodati; sve to bih ti jo mogao rei ut e u sebi samome.

}}

31

Prijatelju!
Kako su ljudi i mogli drugaije odgovoriti? ujem ih kako govore o svrsishodnosti, uporabljivosti i neprijepornosti postupaka u klaonicama. Moda su te ak u to i uvjerili. Tvoje pismo daje to osjetiti. Da, ako se poe samo od nunosti, mogli bismo im u poneemu dati za pravo. No, postoji li takva potreba? O tom bi se moglo raspravljati. Moda ona postoji za one koji jo nisu postali "pojedinci". Ali ja ne govorim njima piem ova pisma tebi, pojedincu, probuenoj individui, svjesnoj sebe, koja se izvana i iznutra osjea odgovornom za svoja djela. Moe li u takvu svjesnu ovjeku postojati potreba za klanjem? Ako postoji, onda on mora imati hrabrosti to initi vlastitim rukama, jer posve je bijedan kukaviluk plaati druge da obave krvav posao kojega se sami plaimo. Daju nekoliko novia, a zauzvrat uzimaju eljeni dio ubijenoga, ako je mogue, ve tako obraen da vie ne podsjea na ono to je bilo, na ivotinju, ubijanje, krv. Mislim pritom na Lava Tolstoja i priu koja se o njemu pripovijeda. Njegova ga je teta htjela posjetiti, ali put je bio dalek, a i pribojavala se njegove poznate bezmesne kuhinje. Ona je inae voljela jesti meso pijetla. Pismom je Tolstoja obavijestila o svojim nedoumicama. On joj je odgovorio neka mirno doe, a na stolu e nai sve to eli, pa i pijetlove. Teta je doputovala. Pri posluivanju prvog jela uz tetin je tanjur bio i no za klanje, a za nogu njezina stolca bio je privezan raskoan pijetao. "Draga teto, mora ga samo zaklati, a onda emo ti ga rado pripremiti kako najbolje znamo'', rekao je Lav Tolstoj, smijeei se prijateljski. Naime, on je dobro poznavao ljudsko srce, prije svega ono svoje tete, koja je s jedne strane bila preslaba da ubije ivotinju, a s druge isto tako

32

preslaba da odoli iskuenju poslastice. Mesojetka je pogledala iva pijetla, bacila pogled na veliki koljaki no i shvatila da bi za vlastiti uitak trebala uiniti neto strano, uviajui istodobno da je do tada traila od drugih da za nju obave tu grozotu. Pria se da ona vie nikada nije jela meso. Ona je bila jedan poluprobuen ovjek, kojem je dostajao grublji ili blai povod da se probudi do kraja, do potpune jasnoe u prosudbi vlastitih postupaka. Ali pogledaj to bez razmiljanja ine ostali, neprobueni, pa reci moe li jo tako postupati. Mi ljudi, spremni smo na sva djela i nedjela; u naem je htijenju jednako mogue sve zlo i dobro. Ipak, poneto smo prerasli. Stoga sam te pitao jesi li jo za to sposoban, jer jednom si moda bio. Gledaj, tamo skakue mlado janje, mladi kozli; bijeli, neduni, puni povjerenja skau cvjetnim livadama obasjanima suncem. A ovjek koji sve to osjea i uiva hvata no i ree ivotinji grkljan. Moda ga to ak malo i zaboli, mali ubod u njegov osjeaj, ali on ne doputa da se taj osjeaj razvije. Kako on postupa, tako mora biti to je obiaj od davnine. Sutra je praznik, a slavi se uvijek uz meso mladih, njenih janjaca. On pere ruke od krvi i misli na praznik: Uskrs praznik ljubavi. Nije li alosno to je jednom prije dvije tisue godina jedno ljudsko janje zaklano zbog svoje vjere i blagosti? Nije li alosno to ovjeanstvu nije dostatan jedan takav straan dogaaj, nego se on svake godine u vrijeme Uskrsa ponavlja na milijunima janjadi. Kae da je to iznimka, da ljudi nisu tako zli kako ih ja vidim. Pokazat u ti druge ivotinje koje ovjek svojom brigom i prividnom ljubavlju obmanjuje da bi ih sigurno zadrao u mrei smrti koju im je namijenio. Pogledaj golubicu kojoj njeno tepaju. Koliko se dirljivoga i lijepoga o njoj kae; opjevana je kao simbol mira! Ipak u stvarnosti je ona danas razonoda, ukras, a sutra poslastica. Vjeruje li sada u ovjekovu plemenitost? Zaklati golubicu je poput ina monstruma, no u naoj svakodnevnici to je posve obian dogaaj o kojemu nitko ne govori, jedva netko razmilja. Tako su malo usklaeni osjeaji i djela ovjekova, uje li kako slatko i umiljato zvui glas hraniteljice kad kokama i drugoj peradi baca zlatna zrna? Gledaj kako upravo tom istom rukom hvata vrat ivotinje, davi je

}}

}}

33

kao to je ve stotine udavila. Ne vjerujem toj ruci koja je upravo gladila kunia, a u kuhinji je ve pripremila i naotrila no, za njega ili drugoga, moda masnijega. Da, bojim se tih ruku. Ne bi li mogle biti sposobne za isto djelo prema ovjeku? Odmahuje glavom. Ali kaem ti, mnoge od tih ruku isto bi tako zgrabile vrat ovjekov kao i kokoji, isto bi ga tako ubile. I kao to zakolju kunia kad je dostatno tust, tako bi te iste ruke smaknule i ovjeka kad bi korist od njegove smrti bila dostatno velika, kada bi se isplatila. Ti kae ne, ja kaem da! Jer, sve poinje od maloga, sve se ui od maloga... pa i ubijanje. Znam: ista bi ruka bila spremna. Ono to ih tako vrsto dri, to se samo neki ohrabre pomaknuti, to je zakon. Odstrani li se taj zakon, primjerice u ratu, kako li se samo okrvave ljudskom krvlju. To uope nije tako teko, ta ovjek je uio... na malome... Ispriat u ti zgodu koja se dogodila u malomu francuskom mjestu, a doivio ju je jedan od mojih najboljih poznanika. Uliicom je tralo dijete, djevojica od kojih pet godina. Potpuno oduzeta od straha i uasa, uzdignutih ruku oajno i zapomaui vikala je: "Moja mama je ubojica! Moja mama je ubojica!'' Gonjeno furijama stranog saznanja, dijete je tralo selom, ne znajui gdje bi se skrilo od takva uasa. U selu je nastao mete. to se zbilo? Poli su vidjeti. Ali tada... tada su se svi vratili vedrih lica, glasno se smijui. Kod djevojiine majke Katarine bilo je sve u redu. Dijete, ludica, posve je nepotrebno vikala. A zgoda je zapravo bila zabavna. Majka, Katarina, samo je priklala Klarina najdraeg patka, Jeana. Klara e se ve smiriti. Svi su se vedro vratili svojim dunostima. A dijete? Je li njegova dua smijeei se nala put do starog mjesta? Hoe li prema majci osjeati isto to i prije? Vjerujem da mnogi roditelji ne ubijaju samo patke i kunie, mnogi u dui svoje djece ubijaju najplemenitiji, najnjeniji i najvaniji dio, ve vrlo rano ubijaju najljepe i mirotvorno pravilo: "Ne ubij!" Kad na to mislim, vidim pred sobom sva nedjela ovjeanstva, grijehe poinjene nad ivotinjama, strahote od kojih su neke stare kao ovjeanstvo.

34

I mislim pritom na ivotinju koja se, koliko moe, pere i dri istom na svinju. Govorim o stajskoj svinji, ne o njezinoj brai u drugim zemljama, koja ive u krdu na panjaku. Kakav obrat pojmova je ovjek tu proizveo. Od iste ivotinje nastao je pojam najneistijeg stvorenja. Da bi utovio svinju, ovjek ju je stjerao u malen prostor u kojem se jedva moe kretati. Prisiljena je leati u vlastitoj neistoi. Po naravi je ta ivotinja inae tako ista da, ako ima dostatno prostora, uvijek obavlja nudu na istom mjestu, u istom kutu, ne oneiujui okolinu ili svoj leaj. A ovjek koji joj namee neistou i nered ini i nasilje uvodei pogrdni pojam "svinja". I kae: "Gledajte kako je neista, kako se valja u vlastitu izmetu!" injenice mu daju za pravo ono to se kratkovidnim oima takvim ini. Tako je od svinje postao pojam svega neistoga. A uzroci? Njih je stvorio ovjek i zapravo je on taj koji bi morao postati pojam neistoe. Moda tako i jest u ivotinja, tko zna? Moda je "ovjek" u njih jednako pogrdna rije kao u nas "ivotinja". Ali umiri se (osjeam da postaje uzrujan), ne misli da ljudi tako postupaju samo prema bezazlenim etveronocima. Vjeruj mi, istu metodu primjenjuju i meusobno jedan protiv drugoga. Pogledaj kako ljudska pohlepa grabi sve. Ne samo da eli meso ivotinja kao hranu i njihovo krzno za odjeu nego ovjek udi i za sjajem. Ubija stvorenja arena, meka krzna, svjetlucava perja, ne iz nude, ne, ve radi ukrasa. I ide tako daleko da zbog koe uzgaja ivotinje koje inae izbjegava, primjerice krokodila. On postaje pitom i slijedi ga, vjerno poput psa. Ali ovjekova je dobrota manje stvarna od krokodilskih suza to ih je sam izmislio. On ga hrani, pripitomljuje i ubija zbog koe. Da, ovjek ak uzgaja i svoju smrtnu neprijateljicu, zmiju. No zato njezina smrt bude utoliko strasnija. Njoj ivoj skidaju kou s trupa. Fine dame potom nose cipele i ljupke torbice od te koe. Razumije li sada zato ja ne nosim nita od koe? Rei e da je koa samo sporedan proizvod, govedo se ubija radi mesa, a ne radi koe. Neko sam i sm tako mislio. Ipak, danas znam da esto itava stada ubijaju radi krzna, radi koe. To rade onda kada se meso ne moe dobro prodati.

}}

}}

35

No, dosta bi bilo o smrti. Govorit u ti o neemu drugomu, o suanjstvu na koje ovjek osuuje mnoga bia i kakav je on neumoljiv tlaitelj. Ropstvo ne pripada davnim vremenima prije tisue i stotine godina. Ne, ima ga i danas, uz uvjete koji na ovjeka, njegovo dostojanstvo i pravednost bacaju tunu sjenu. Mislim na nae teglee i teretne ivotinje, prije svega na snana vola, posluna magarca, mazgu sigurna koraka, odvana konja. Pogledaj, primjerice, ivot jednoga konja u naim zapadnoeuropskim zemljama. Ako mu je pruena srea i zadovoljstvo, onda je to u prve dvije godine njegova ivota. Nakon toga sudbina, neshvatljivo okrutna, a ipak stvarna i doista je nose i podnose tisue i stotine tisua konja. Konj je ukroen. Ne govorim ovdje o sretnom bratu, jahaem konju, kojeg e moda maziti i paziti nakon dresure, ve govorim o nesretnom bratu, konju za vuu. On dobiva boravite u tali, najee skuenu mjestu s malo svjetla. alostan prostor gdje je smjeten malo je vei od njegova tijela. Pred njim su jasle. Gospodari se mogu promijeniti, ali tala pokazuje uvijek istu sliku: prostor jedva vei od konja samoga uvijek. Konj ivi ivotom roba: kad se ujutro veselo rui probudi, nahrane ga i napoje, iste mu dlaku i etkaju je da sjaji. Tada zapoinje dan to znai dnevni rad. Veselo njitei konj izlazi iz tijesne tale, pozdravlja bljetavo svjetlo sunca i posve slobodan vidik, no ekaju ga kola. Ve ga u tali sveu remenjem i pojasevima, postavljaju ular i uzde. Sada uad vezuju za kola, sputavaju ga i vezuju za kola, okivaju za dnevnu tlaku. I posao zapoinje. Iznad svega nevidljivo lebdi ono to zovemo sudbinom. Ona dijeli zgoditke, jednom laku, drugom teu zadau. Jedan svojim posljednjim snagama vue ogromna teretna kola iji kotai kripe pod teretom svega i svaega, a drugi radosno kaskaju pred lakim vozilom. Sudbina. Jedan ima milosrdnoga gospodara, koji nikad ne trai odvie, nekad mu priuti odmor i mir, pribavi hlad da se skloni od ege i zaklon od kie i snijega, bogato ga hrani i dodaje poneki ukusan zalogaj povrh toga, govori mu blagim rijeima i miluje ga, a drugi je rob koji ima drugaijega gospodara, koji zahtijeva

36

previe, biem iz njega izvlai zadnju snagu bez milosti. On dijeli mnogo udaraca, a malo zobi. Onom tko mu je izruen doputa malo mira, ne titi ga od ege sunca, kie i mraza, umjesto dobrih rijei dijeli psovke, umjesto poslastica udarce nogom u trbuh. Sudbina. Ali jedan je zgoditak obojici robova zajedniki: uad stee, rudo ih dri, iza njih je stalno teret koji moraju vui, nebrojenim danima, mjesecima, godinama, itava dugog ivota, poput robova u galijama prolih vremena, koji su na nogama vukli prikovanu teku eljeznu kuglu. S desne strane livade u cvatu, s lijeve strane potok radosno romori kroz zelenilo. Ali uzde i bi dre roba. Kako mora biti ukusna ona svjea trava uz puteljak, one duge travke! Da mu je samo malo otii u sjenu prijeko! Ali uzde i bi dre roba. Nedaleko braa i sestre upregnuti, vrsto vezani uz teret proivljavaju istu sudbinu. Otii k njima, zaeljeti im dobrodolicu, utjeiti ih, pomaziti, primiti od njih to isto! Eto, sada su blizu. Jo jedan korak i osjea blizinu njihova daha, njeno puhanje iz mekih nozdrva. Ali bi tjera roba, a uzde ga dre. Dan je dug, breme teko; kao arolijom postaju kola lagana pa opet teka, ekanje na pranjavoj cesti, malo hrane pred sobom, pa opet dalje, uvijek dalje, beskonanim putom. Da, beskonanim, jer taj put je doista bez kraja. ak i kad broji samo nekoliko kilometara, nema kraja. Samo veer malo razbija tu beskonanost. Umoran je ovjek, umoran je rob. Izmorene ruke razvezuju uad, oslobaaju konja od njegova dnevnog tereta. Rui od sree on stupa u talu, na svoje malo mjesto, jedva vee od njegova tijela. Konj nalazi jasle, svoju veeru i gutljaj vode. Osvjeava se nakon sveg napora i truda proteklog dana za sutra. Zlatno mu se osmjehuje dar svih jadnika: san. Jer bogovi u snu i smrti izjednauju sve: bogate i siromane, slobodne i potlaene. No onda dolazi jutro, buenje, buenje roba, i tlaka zapoinje, bez obzira na to pada li kia, ili je sunano, snijei li, smrzava li se ili grmi. Napeti miie, uprijeti tijelo, vui, trati! Tko vue? Tko tri? Tko posrne, rui se, lei u praini, tko izdahne nakon dugogodinje tlake? Rob. Da, rob u dvadesetom stoljeu.

}}

}}

37

Ljudi na cesti zastanu na as, pogledaju skoro dobrohotno razmiljajui, a onda se okreu meni jer su uli kako sam rekao: "Rob!" I netko smijeei se susretljivo ree: "Volite se aliti, to je samo konj." Samo konj... Godinama je taj rob radio za svojega gospodara, moda prehranjivao njega i cijelu obitelj. Bez njegova rada ne bi tako dobro ivjeli. A sada dobroinitelj koji ih je uvao od gladi, taj prijatelj, lei na podu hropui, umirui. Pokraj njega stoji onaj kojemu su dobroinstva iskazivana. Vidi li suze u njegovim oima? Vidi li da mu usne podrhtavaju, izgovaraju rije ganutosti? Da, usne podrhtavaju i izgovaraju: "Prokletstvo, opet u morati kupiti novoga konja!" To je potresenost, alost, to je zahvalnost biu koje je due od desetljea vuklo teki teret, koji ovjek sam nikad ne bi mogao vui, zahvalnost biu koje je pomagalo zasluiti zajedniki kruh. Tu ono lei, umire, izdiui naputa svoje milosrdno ivljenje. Rob. Dijete stoji u blizini i plae. Majka ga hvata za ruku: "Smiri se, pa tko je vidio odmah plakati! To je samo konj." Skoro svaki konj ima slinu sudbinu. Dodue, ne srue se svi. Neki ostanu vrsti do starosti. Tada meutim vie ne mogu vui teak teret, on mora biti laki, ceste ne smiju biti tako strme i kaskanje vie ne uspijeva. Dah biva slabiji, oskudniji, noge krute, itavo tijelo koatije, kako ve bude u starosti. Da, rob je ostario, prije vremena ostario i istroio se. Ali jo posve vrsto stoji na nogama, vue laki teret, jo mu godi njegova djetelina, njegova zob. ovjek koji je iskoristio njegovu snagu, stoji pokraj njega s lulom u ustima i promatra kretnje kostoboljna starca. Zatim premjesti lulu u drugi kut usta i kae svom sinu: "Uskoro je vrijeme da Hansa odvedemo konjoderu, moda idueg tjedna. Dodue, jedva da e neto platiti za staru ragu." Takav je njegov osjeaj zahvalnosti prema izdrljivu staru robu. Tako otac ui sina zahvalnosti, ui ga velikim stvarima "na malome". No kada vjerni radni drug bude odlazio na umiranje, moda e i otac ispustiti suzu, koju e rado i pokazati da svi vide kako je dobra srca. "Da, Hans, stari dobri Hans. Tako vjernu ivotinju neemo uskoro

38

dobiti! A sad moramo kupiti drugoga konja, kakav troak!" Uzdah koji slijedi iskren je i dubok. to je robu prueno da mu se ivot uljepa, kakvo je uzdarje primio za silnu uloenu snagu koju je darovao? Nita. Nita. Udarce, moda. No to mu je zapravo i trebalo dati? Komad zemlje, mali komadi livade na kojem bi mogao provesti veeri eznutljivo sanjajui daljine, maleni komad zemlje za odmor nakon tekog dana, nekoliko etvornih metara livade umjesto zaguljiva kuta u tali. Ima konja koji rade na velikim posjedima. Pregrt sijena i zobi koju oni trebaju u starosti ne znai u kuanstvu mnogo, ali ne daje im se. Malobrojna su mjesta gdje konj rob smije u starosti mirno pojesti svoje jelo. Ako se negdje i nau, to se prepriava poput legende. Kao da na tom posjedu ivi bijela vrana: dobrota jer nama je ljudima udno kad se primljena dobrota nagradi i ako uinimo neto bolje od ostalih oko nas, to se upisuje kao velik dogaaj. No elim te podsjetiti na drugog roba, koji ne moe nositi ni vui nikakav teret: pticu u kavezu. Pticu, ijim krilima pripada beskonani zrani prostor, koja leti od zemlje do zemlje, kako samo nae misli mogu, zatvaramo u uski prostor, jedva toliko irok da otvori krila, a kamoli da leti. A nae njene i osjeajne ene nazivaju ih svojim ljubimcima, daju pozlatiti ipke njihovih kaveza, a zrnje im sipaju vlastitom njegovanom rukom. Ne ele se podsjeati da je ptica njihov suanj koji iz enje i boli pjeva svoju pjesmu. S uitkom sluaju njezin pjev, smatraju je krasnom, i to im je lijepa razbibriga. Njihovu duu ne dira razumijevanje patnje i enje njihova zatoenika, ona unato dirljivoj pjesmi ostaje posve tupa. Ipak se moe dogoditi da ta pjesma dopre do njih, na neki nain. Tada se same usporeuju sa zatoenom pticom i njezinom boli, njezinu enju usporeuju sa svojim jadom. Smatraju to poetinim, dirnuto gledaju svoga raspjevanog roba i uzdiu: "Ja sam zatoena kao i ti! O, kako patim! O, kakva muka, bol, enja!" I prolijevaju beskorisne suze. Njihova bol nije ni toliko duboka da shvate kako u njihovim rukama lei obrat sudbine njihova roba, da mu barem ublae enju i bol. Mali pokret rukom i nesretnik je slobodan i

}}

}}

39

sretan, rob koji je iz ume donesen kao zatoenik. Dok ti ovo piem, osjeam kao da me gledaju oi najvjernijega ovjekova prijatelja, njegova skoro dragovoljnog roba, oi psa. I njegov se pogled alosti, govori o nasilju, o uobiajenoj nagradi. I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da itav ivot provede na lancu, da ivi u bavi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpadcima. Tada doe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina sluenja dobiva "milost" metak ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala ovjeka onomu koji je deset godina uvao njegovu kuu i dvorite, enu i dijete, posjed i ivot i sva njegova blaga. Posljednji udarac nekoliko kapi otrova. Zastraujua je uobiajenost, uestalost takva ponaanja: kad pas ostari, "to" se tako radi. Ispriat u ti dvije prie. uo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja. U nekoj se kui za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to jo danas, jer postaje i slijep kakav teret! Pas je bio blizu i sve je uo. To nikad ne bi trebalo initi. ivotinje razumiju vie nego to mislimo, ako ne same rijei, onda njihov smisao. Kad su Garu poslije zazvali, pogladili i pozvali na etnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakoga od ukuana, prijateljski, kao da je htio rei zbogom, a onda je poao za svojim gazdom. Kad su se vrata kue zatvorila, pas i ovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio jo jedanput, liznuo kvaku na vratima kue koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tuno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad vie nema povratka. I onda je poao za gospodarom u smrt. A njegov gospodar, ovjek koji mi je to priao, imao je hrabrosti svoga psa, to osjetljivo bie, odvesti u smrt. Da, Garo je bio vrlo star i poeo je slijepiti. Pogledao sam ovjeka. Zar nikad nee ostarjeti? Hoe li moda i on jednoga dana oslijepjeti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to priao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: "Ali vi hulite! Usporeujete ovjeka sa psom!" I jedan je drugi ovjekov prijatelj, takoer dragi pas, uo o svojoj smrti, kako to ve bude, za vrijeme objeda. Nakon obroka on je iao od jednoga do drugoga, svakome liui ruke,
40

to inae nije bio njegov nain, kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je iziao u vrt, gdje je za njega ve bio iskopan grob. Hrabrou, koju samo vjernost moe dati, skoio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave poloene na prednje ape, i nijemim i tunim oima gledao preda se. Tako je leao i bio spreman. Nita ga nije moglo izmamiti da izie ekao je smrt. I kraj je stigao. Njegov gospodar pribliavao se s pukom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upuena sva njegova vjernost, ustrijelio ga je. To mi je ovjek sam ispriao, potpuno priseban. Donekle mu je jo bilo ao, ali stari pas, koji pobolijeva... Kad bi i njegov sin tako razmiljao o oevoj starosti? Mislim: dok ovjek ubija i mui ivotinje, ubijat e i muiti i ljude, bit e ratova jer ubijanje se vjeba i ui na malome, iznutra i izvana. Mislim da se ne treba uditi tomu to drugi ine, ali mislim da je vrlo potrebno poeti se zgraati nad onime to mi sami u velikome ili malome, jo stranije inimo. Budui da je lake postii malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromiljenim grozotama, izbjegavati ih ili, jo bolje, napustiti ih. Onda nam jednoga dana nee biti teko pobijediti svoje velike bezdunosti. Ali svi jo spavamo u uobiajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji ini da progutamo vlastitu sebinu bezdunost ne primjeujui njezin gorak okus. Ipak neu upirati prstom u njega ili nju ne, sam u se probuditi u malome i poeti biti suosjeajniji, spremniji na pomo, bolji. Zato mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome? Vidi, to je to: elim rasti iznutra, ivjeti iznutra u jednomu ljepem svijetu, u skladu s viim zakonima, koji jame vie sree, u skladu s Bojim zakonom svih budunosti voljeti sve.

}}

}}

41

Biljeka o piscu
Edgar Kupfer-Koberwitz jedan je od mnogih koji su tek nakon svoje smrti stekli zaslueno priznanje i proslavili se. Ovaj se skromni ovjek rodio 24. travnja 1906. godine, kao sin upravitelja imanja Koberwitz (ime kojim se poslije koristio kao umjetnikim imenom), u blizini Wroclava u Poljskoj. Vei dio mladosti proveo je u Stuttgartu. Nakon zavrene realne gimnazije bio je agronom, novinar dopisnik, a pisao je i poeziju. Budui da ga je proganjao Gestapo, 1934. godine odlazi u Pariz. Tu je ivio do 1937. godine kada seli u Italiju na otok Ischiju, odakle je deportiran u koncentracijski logor Dachau, u blizini Mnchena. U paklu logora napisao je majstorsko djelo kakvo svijet ne pamti. Rije je o dnevniku o zbivanjima u Dachauu, koji je pomno vodio usprkos stalnom strahu od nenajavljenih obilazaka SS-ovaca. Naime, da su otkrili njegov rad, ubili bi ga. Taj rukopis ima 1900 stranica. Veliina Edgara Kupfer-Koberwitza oituje se u beskrajnoj blagosti njegove due i suosjeanju za sva iva bia, osobito u uvjetima zarobljenitva, kada ovjek lako klone pod teretom bolesti i smrti. Malo je onih koji su u takvim okolnostima spremni pomoi drugome i po cijenu svoga ivota, koji su mogli ostati vrsti i do kraja se rtvovati za druge. Takav ovjek je bio Koberwitz. Nije pokleknuo ni pred stranim poniavanjima i maltretiranjima, ostao je u svim okolnostima ovjek. Pomagao je svakome, bez obzira na nacionalnu, drutvenu i vjersku pripadnost. U svima je gledao samo ljude koji trpe u logoru, ljude kojima treba pomoi. Podjednako je suosjeao i sa ivotinjama i u njima vidio svoje suputnike. Bio je vegetarijanac i u

}}

}}

43

nemoguim se uvjetima logora pridravao takve prehrane. Svoje je oskudne obroke redovito ustupao drugima. Osim toga, postio bi po tri dana. Stoga ne udi to je 1941. godine teio 44 kilograma. Jo jedna zanimljivost: prouavao je stare metode lijeenja i pripremanja lijekova i tako pomagao i drugima i sebi. O osobi Edgara Kupfer-Koberwitza ouvano je 75 svjedoanstava logoraa. Navodimo dva od njih. "Kupfer je uvijek bio prijatelj, krajnje nesebian. esto se odricao posljednjega komadia kruha u tzv. razdobljima gladi. Kao ovjek bio je drugima primjer, nije mogao nauditi ivotinjama, a kamoli ovjeku." Peter Bach, logora broj 27185 Piersbach, Njemaka "Poznavao sam ga tri tjedna. Sa svima u sobi bio je pravi prijatelj, uvijek spreman pomoi. Budui da je bio vegetarijanac, dijelio je svoje obroke mesa i juhe. Kad bi dobio povre ili salatu, i toga bi se odrekao za bolesne. Ako bi ga tkogod zamolio za uslugu, uinio bi sve to je u tim uvjetima bilo mogue." Pierre Andr, logora broj 101694 St. Marguerite, Francuska U knjiici Naa braa ivotinje Edgar Kupfer-Koberwitz je na posebno osjeajan nain izrazio svoja stajalita o ivotu, o muenju ivotinja iji je ovjek pokreta u svojoj prevelikoj lakomislenosti. Ouvajmo njegovu ostavtinu.

44

Nakladnik zahvaljuje Drutvu Joga u svakodnevnom ivotu na ustupanju prijevoda djela Naa braa ivotinje: razmatranje o etinom ivljenju te kratkog ivotopisa autora dobivenog ljubaznou gospodina Kurta Nintera i zalobe F. Hirthamer Verlag za objavljivanje u drugom izdanju.

}}

}}

Pogovor
Epistolarij o ivotu ivotinja
Spoznavi patnju nad patnjama u koncentracijskom logoru Dachau, u esejistikim pismima Naa braa ivotinje: razmatranje o etinom ivljenju (Die Tierbrder: eine Betrachtung zum ethischen Leben) Edgar KupferKoberwitz (1906.1991.) svjedoi o jednoj drugoj patnji o nehumanim odnosima ovjeka prema ivotinjama ili kako ih imenuje naoj brai, iznosei pritom razloge zbog kojih ne jede, kako kae, ivotinjska trupla. Pritom, prvo esejistiko pismo otvara analogijom izmeu ubojstva ivotinja (ubojstva u "malom") i ubojstva ljudi (ubojstva u "velikom"), ili kao to aforistiki biljei u etvrtom, posljednjem pismu: "(...) dok ovjek ubija i mui ivotinje, ubijat e i muiti i ljude, bit e ratova jer ubijanje se vjeba i ui na malome, iznutra i izvana". Prema biografskim podacima o Edgaru Kupferu-Koberwitzu koje podastire Charles Patterson u knjizi Vjena Treblinka: nae postupanje prema ivotinjama i holokaust (Genesis Prijatelji ivotinja, Zagreb 2005.), posljednje je tri godine u koncentracijskom logoru Dachau Kupfer-Koberwitz radio kao pisar u skladitu logora, to mu je omoguilo voenje dnevnika na ukradenim ostacima papira, koje je, kako bi ih sauvao, zakopao, a kad su Amerikanci 29. travnja 1945. oslobodili Dachau, prikupio je te dnevnike zapise, koje je objavio 1956. godine (Als Hftling in Dachau geschrieben von 1942 bis 1945 im Konzentrationslager Dachau, Bundeszentrale fr Heimatdienst, Bonn 1956). Pojedine biografske injenice iz ivota Edgara Kupfera-Koberwitza mogue je saznati i iz samih pisama. Tako iz prvoga pisma doznajemo da dvadeset godina ne jede meso, a iz drugoga da je vjerojatno lan drutva za zatitu ivotinja. Nadalje, u etvrtome pismu saznajemo da odbija nositi konu obuu i odjeu, navodei, meu ostalim, primjer kako se ivim zmijama skida koa s tijela radi izrade konih artikala. U treem esejistikom pismu moemo naslutiti da Edgar Kupfer-Koberwitz iz etikih razloga ne pije mlijeko, te svime navedenim izgleda da potvruje ne samo vegetarijansku ve i vegansku etiku.

}}

}}

47

Epistolarni esej o vegetarijanstvu Naa braa ivotinje: razmatranje o etinom ivljenju, pisan u formi etiriju pisama, a koji okvirno zavrava idejom o Bojem zakonu svih budunosti voljeti sve, zbirka je zooetikih promiljaja o naim bezdunim postupcima prema ivotinjama, kojima Edgar Kupfer-Koberwitz upozorava da "(...) sve poinje od maloga, sve se ui od maloga... pa i ubijanje".

Suzana Marjani (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

48

}}

}}

Mi poslujemo etino.