SlMULACIJA I ZBIIJA

Jean Baudriilard
Izvori: Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. Gallimard, 1972 Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. Gallimard, 1976 Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979 Jean Baudriilard, Au - del du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. PUF, 1987 Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 115; 241 - 243. Galilee, 1979 Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. Galilee, 1990 Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. Galilee, 1992 Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 Galilee, 1999

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo

2001.

Sadraj

Predgovor: Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) 1. Kritika politike ekonomije znaka Magijska misao ideologije Metafizika znaka Privid referenta Denotacija i konotacija S one strane znaka - simbolika Rekvijem za medije Introitus Enzensberger: "socijalistika" strategija Govor bez odgovora Subverzivna strategija i "simbolika akcija" Teorijski model komunikacije Kibernetika iluzija 2. Simbolika razmjena i smrt Uvod Strukturalna revolucija vrijednosti Kraj proizvodnje Rad Tri vrste simulakra Aneo od gipsa Automat i robot ,

I 3 4 9 12 18 21 25 25 28 32 35 40 44 49 49 55 61 65 69 69 73

Industrijski simulakr Metafizika koda Taktilno i digitalno Hiperrealizam simulacije 3. O zavoenju Posveeni obzor privida Varka za oko ili zaarana simulacija Tajna i izazov Zavoenje je sudbina 4. Fatalne strategije Ekstaza i inercija Za naelo zla 5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike 6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima Nakon orgije Transestetsko Transseksualno Transekonomsko A gdje je onda zlo? Nekrospektiva Post scriptum Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! Sudbina energije Teorem ukletog dijela 7. Iluzija kraja Patafizika 2000 Vraanje povijesti

76 79 85 100 109 109 115 121 127 129 129 145 155 163 163 172 176 180 188 194 197 197 202 207 211 211 219

Uspon praznoga prema rubu Besmrtnost 8. Nemogua razmjena Kazalo imena

222 229 241 261

Predgovor

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila ba rem tri posljednja desetljea dvadesetoga stoljea osobito zanim ljivo mjesto pripada poststrukturalistikoj i postmodernistikoj struji miljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunk turu, izgradila specifinu mreu pojmova i kvazipojmova i stvo rila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznoli kost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvrile znaajan utjecaj na drutveno-humanistike znanosti, filozofiju, knjievno-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu openito. Najvei broj njezinih tvorakih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon ezdesetih godina kada se gasi snaga "klasinih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, struk turalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kri tiku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemolokog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro svjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linear 1 ni razvoj, industrijska racionalnost itd.).
1

0 tome vrlo iscrpno pie Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. takoer Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova koji ma se bez pretjerivanja moe pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne uinke postmoderne kul ture. Oni su otili najdalje ne samo u distinktivnim odreenjima postmodernistikog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. Rije je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da ve pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veliina jednog tipa refleksije koji je pokuao tematizirati ljud sku, drutvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, infor matiko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalistikog i postmodernistikog zaokreta, uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moi, odnosno oblikovanjem disciplinamo-normalizirajuih i diskurzivnih (mikrofiziki sveprisutnih) mehanizama moi posve razliitih od tradi cionalne "centralnosti" drave, suvereniteta, "vladajue klase", prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitiku kritiku politike racionalnosti, pokazujui da se politika sfera svodi na "nesvjesnu ekonomiju elje" i da je svaki subjekt proet nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne "makroorganizme" te im na taj nain osiguravaju beskrajnu repro dukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovorni ka "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumaenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zakljuka da jezini znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", da oznaitelj nije u izravnom odnosu s oznaenikom, da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje tenja za kona nom podudarnou znanja i znaenja puki "nemogui san". So ciolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istrauje i objanjava odnose meu znanostima u razdoblju nestanka vrstih epistemo lokih granica meu njihovim pojmovima, metodama i iskazima.
Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou dclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000. Il

U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki mo dificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom prirodoznanstvenom diskursu, ime je, po miljenju kritiara, relati vizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj nain posvjedoio bitne manjkavosti postmodernistikog epistemolokog kljua.2 r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernistikih sta jalita razvio je Jean-Franois Lyotard koji je, na izvjestan nain, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog pokreta". Stoga nije ni udno da se svi oni koji ele dokuiti "o emu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmodernizma, iako ta etiketa naelno odudara od njegove logike i intencije. Lyotard ve krajem sedamdesetih energino naglaava da su vodee znanosti i tehnologije sve vie zaokupljene jezikom: lingvistikim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom, kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevoenja, po hranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehnike su promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercijalizacija strojeva promijenile su naine njegova stjecanja, klasificiranja i koritenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard oznaava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatikim kvan titetama" jednostavno e biti naputena a usmjerenje novih istra ivanja ovisit e ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim naelom pre ma kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vjebanja duha ili pojedinca. Znanje vie nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se ba zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti to su ga u osamnaestom stoljeu zamislili filozofi prosvjetiteljstva
2

Vidjeti posebni tematski broj asopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je u cijelosti posveen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. takoer Jean Brucmont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences sociales en France, La Dcouverte, Paris, 1986. 3 Jean - Franois Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris, 1979. Ill

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzal na moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se da e umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, pravednost institucija i sreu ljudskih bia. No ono to se dogodi lo u rjeitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. Dolo je do postepene institucionalizacije svih tih podruja. Zna nost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvoje nima od ivotnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, moralno-praktike i estetiko-ekspresivne racionalnosti dole su pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("ve like prie") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, uglavnom kreu svi njegovi zagovornici i epigoni. Pa ipak, najatraktivniji, to ne znai i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalistikog i postmodernistikog kruga nedvojbe no je Jean Baudrillard. On je tu struju miljenja eksponirao naj irim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je djelo specifian i gusti splet posve opih (filozofskopovijesnih, kulturnoantropolokih, socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angairano misli i izrie decidirane sudove o svemu to tvori nepre gledni kolorit suvremenog ivota, od dogaajnog ritma takozva ne obine svakodnevnice do najsloenijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejis tikog stila, raznolikosti ideja i interpretativne vieznanosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteris tike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretiar, inte lektualni terorist, razobliitelj klasinih ideolokih sustava, deurni krivac "ozbiljnog akademskog miljenja", papa postmodernizma na prijelazu u 21. stoljee itd. Sve te znaajke najrjeitije dolaze do izraaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji dre
IV

da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno tvr dio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju meu najznaajnije suvremene socijalne teoretiare (Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.). Neki ga skrupulozniji teoretiari ne uzimaju uvijek ozbilj no, njegove radove smatraju povrnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne porie originalnost na podruju sociologije kulture i, os obito, sociologije medija. Britanski ga tumai, primjerice, ocje njuju kao nezaobilazno i inspirativno uporite kulturnih i komu nikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ide ja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja.5 Baudrillard je roen 1929. godine i po akademskom je obra zovanju germanist. ezdesetih godina, nakon dravnog doktora ta, okree se prema sociologiji i svoju socioloku karijeru otpoinje na Sveuilitu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije ukljuuje u rad Instituta za istraivanje drutvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraivanja, to je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelek tualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije drutvene di namike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njego vu nainu teorijskog miljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime oigledna stalna napetost, kontrast ili specifina stilsko-konceptualna podvojenost izmeu pozitivne analize socijalnog znanstvenika i knjievne analize sociokulturno relevantnog umjet nikog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i ezdesetih godina snano utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na
4

Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/ 1995, str. 71. U tom interpretativnom duhu pie i arko Pai, u svom iznimno pounom i dis kurzivno uvjerljivom ogledu Viak zbilje manjak mogunosti. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, sijeanj/oujak, 2001), koji ima tu prednost da kom pleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objanjava na vrlo jasan nain, usredotoujui se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu. V

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije transcendentnog oznaitelja". Usredotouje se na Marxa (kritika poli tike ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio (poput Marcuseova pokuaja objedinjavanja mark sizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajue vanosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahva ljujui toj specifinoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog miljenja, koju Pierre Bourdieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslo vino inventivne i aurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz asopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i urnalistiki angairanih intervencija, objavio vie od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedee knjige: Sustav predmeta (1968), Potroako drutvo (1970), Kri tika politike ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje (1973), Simbolika razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta (1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni utljivih veina (1998), KP ili umjetni rajevi politikog (1978), O zavoenju (1979), Simulakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Boanska ljevica (1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o eks tremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Ilu zija kraja (1992), Nemogua razmjena (1999). Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejistikih osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademinosti, najee tumai kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rjeavaju na te meljit nain nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombasti na uinka. To su, drugim rijeima, djela mislioca, socijalnog teo retiara, sociologa - kako ga ve kvalificiramo - koji "osobito
6

Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des intellectuels franais, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.

voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim kriteri jima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podlone ukusu po modnog oponaateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u biti impresionistika interpretacija Baudrillarda pridonijela nje govoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jedno strana jer ispada da iza te povrinske dojmljivosti tekstova nema nikakva vrstog polazita i uporita, nikakve logike sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas, meutim, da se iza njiho va povrinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazita i vrlo sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i konceptualno-teorijskih pomaka. Polazite mu je kritika analiza pro izvodnje, razmjene i potronje, koju postepeno nadilazi, modifi cira njezine kategorije, prerauje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatiko-komunikacijske i medijske zbilje, gdje one igraju drugaiju ulogu nego u doba moderno-industrijske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju vanost. To je put od kritike politike ekonomije do dematerijalizacije politike eko nomije u promijenjenim okolnostima posvemanje vladavine slike, informatikog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kae da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito zna ajni po tome to nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komu nikacija, to je potpuno tono ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promiljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonom skih i kulturnih promjena u razvijenim drutvima. U tom emo smislu, slijedei Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpoinje u znaku prihvaanja ali i kritikog nadilaenja "marksistike kulture". Sredinje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcionizma, svoenja cijelog drutvenog ivota na ekonomske pred znake. Jedan od loginih zahvata proizalih iz takva uvida jest pokuaj da se Marxova kritika kapitalizma proiri na podruja koja su ostala izvan domaaja teorije o nainu proizvodnje. BauVII

VI

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistika "produktivistika metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svije ta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam nipoto ne znai kraj proizvodnje nego prenoenje njezina teita i dominantnog znaenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potro nje informacija. Na toj crti, on e postepeno naputati marksizam i sve se vie priklanjati zagovornicima postmodernizma. U Sustavu predmeta, jednom od prvih znaajnijih radova, Baudrillard ve misli iz neomarksistike a ne strogomarksistike per spektive. Tematski favorizira sferu potronje, to je naelno uvijek odudaralo od determinirajueg ontolokog statusa proiz vodnje u marksistikoj teoriji. Pravei vidan teorijski odmak, on se bavi pretvaranjem potronje u temeljnu pretpostavku drutve nog poretka. Tvrdi da potroaki predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utjeu na strukturiranje ponaanja. Predmeti imaju svoj uinak samo ako se troe, ako svoje znaenje prenose na individualne potroake postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifinim skupovima potroakih pred meta, hijerarhizirani potroaki proizvodi i predmeti oblikuju svo jevrsni "grupni moralitet". Uz potronju idu i sve savreniji rek lamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono to ih razlikuje od drugih, uobiajeno percipiranih proizvoda i omoguuje im da predmete predoavaju, doaravaju i prezenti raju u serijama. Odatle proizlazi beskonana igra znakova koja "ureuje" drutvo i pojedincu prua iluzorni smisao slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potroako drutvo, iji je engleski prijevod (1998) opsenim predgovorom popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije drutva? To je, kae Ritzer, "rano djelo vodeeg postmodernistikog socijal nog teoretiara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, jo uvi jek na pozicijama kritikog prihvaanja Marxa, Baudrillard raz7 8

vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju meu ljudima. Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja elja. To znai da se dobra vie ne mogu promatrati samo sa stajalita korisnosti, kao utjelov ljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se moe dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo govorei, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljud skim biima, kao to je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova svakodnevica nije vie toliko zaokupljena bliskim ljudima, ve ponajprije - u rastuoj statistikoj krivulji recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je ve posve vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" politike ekonomije prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka. Oigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve vie okree pre ma problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom, to e osobito doi do izraaja u knjizi Kritika poli tike ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokuaj da se naznae na manjkavost marksizma prevlada izvoenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru amerikom izdanju izabranih Baudrillardovih radova, Mark Poster izrie ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teo riji znaka oznaitelj (rije) razlikuje se od oznaenika, to jest mentalne slike i referenta. Stoga on naglaava arbitrarnost odno sa izmeu oznaitelja i oznaenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Polazei od toga, Baudrillard zagovara posve drukiju "strategi ju". On dri problematinim to to je Saussure razdvojio elemen te znaka i oznaitelja i referentom se posluio kao "alibijem". Tako postupa i politika ekonomija koja robu podvaja na razmjensku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri9

George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi cations, London, 1998.

10

Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol, Paris, 1970. Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University Press, Stanford, 1998. IX

VIM

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to je kritika politike ekonomije teorijski iskuavala na tumaenju robnoga svijeta, Baudrillard sada iskuava na teoriji znakova. Time je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao naina oznaa vanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom po tronju valja razumjeti ne kao potronju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potronju znakova. Ona nije samo krajnja toka ekonomskog, s proizvodnjom poinjueg lanca nego i sus tav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotikim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo naini koritenja drutvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na razliite naine povezuju s drutvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcio nalna, i teroristika, organizacija kontrole smisla u znaku pozitiv nosti i vrijednosti, znaenje zadobiva neto od postvarenja. Ono je poprite elementarne objektivacije koja se oituje preko susta va znakova proirenih gotovo do drutvenog i politikog terori zma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistika stra tegija ve sadrana u unutranjoj logici znaka, kao to je sadrana u unutranjoj logici razmjene u politikoj ekonomiji".12 Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i znaenja, izve den nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju najviu, doista kritiku toku taj je zahvat dosegnuo u Ogle dalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odluno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksistike teorije da konceptualizira jezik, znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvanija stajalite (po jam rada, dijalektika, teorija naina proizvodnje, kritika kapitala) eksplicitno su protumaena kao zrcalna slika kapitalistikog dru tva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma ve kao najvii ob11 12

lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologi ja kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija mark sizma ovjek kao samoproizvoa, to drugim rijeima znai da je ovjek u oba sluaja poistovjeen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je kritika politike ekonomije supstancijalno zavrena. Materijalistika je dijalektika iscrpila svoj sadr aj reproducirajui svoj oblik. Situacija na toj razini nije vie kritina nego nerazmrsiva... Drimo da valja prijei na radikal no drukiji plan koji bi... omoguio konano razrjeenje poli tike ekonomije. A to je razina simbolike razmjene i njezine teorije. Kao to je Marx mislio da za proboj puta do kritike poli tike ekonomije valja poeti s kritikom filozofije prava, tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprita prethodno valja obaviti kritiku metafizike oznaitelja i koda u cijelom njegovu sadanjem opsegu, to, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom politike ekonomije znaka".13 Namee se zakljuak da je kritika politike ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike politike ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kri tike teorije drutva. Vidimo da je problem znaka, oznaiteljstva i znaenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neu hvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. U predindustrijskim drutvima znakovi su podrazumijevali rijei povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogunost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poi nje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstrakt nog koda slinog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u kasnije, u dvadesetome stoljeu, potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorita. Upravo ta povijesna sudbina znakova objanjava Baudrillardov posebni interes za simboliku razmjenu. Ona se retematizira i objanjava kao opreka proizvodnji, potro nji i svim vrijednostima buroaskog drutva. Cijeli je taj problem najtemeljitije razraen u knjizi Simbolika razmjena i smrt, koja
13

M. Poster, Ibid., str. 3. Jean Baudrillard, Pour une critique de l'conomie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, str. 199.

Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40. XI

Rade Kala nj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se dogaa zaokret i u njegovim politikim stajalitima. S rasapom politikih opcija iz ezdesetih godina gasi se i njegov radikal izam. Iako poneto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocje njuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajalita na stajalite tmurnog fatalizma u okruju "digitalne logike koda". Oslanjajui se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboliku razmjenu shvaa kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalent nost. Povezana sa svetkovinom, rasipnitvom i potlachom (jav nom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moi) simbolika je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog drutva i nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju sredinju misao Baudrillard izlae kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nas toji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, ob likuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri drutvenoga svi jeta i kakva je specifina struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporita ni u kakvoj stvar nosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra moemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu socioloke historizacije s metodikog stajalita kritike politike ekonomije znaka. Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi modernost a trei postmodernost. Rana je modernost razdoblje od renesanse do poetka industrijske revolucije. Prije renesanse, u feudalnom drutvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je vezan za posebni drutveni prostor a pokretljivost je drutvenih klasa nemogua. Neupitni poloaj svakog pojedinca u drutvenom prostoru jami potpunu transparentnost i jasnou. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kanjava svako mijeanje znakova. S usponom buroazije taj
14

kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni pore dak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razli kovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endogamiju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotoen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. "Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti os tat e od Renesanse problematikom svake buroazije".15 Primje reno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posve titi oponaanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje buroazije i primata industrij ske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tra dicije, koji se nikada nee sueliti sa statusnim ogranienjima... Problem njihove osobitosti i porijekla vie se ne postavlja. Iz vorite im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji indus trijskog simulakra". 16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su meusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogu nosti jest proizvodnja. Zahvaljujui tehnici, u beskonanim se seri jama proizvode potencijalno identina "bia" (predmeti/znakovi), i to je ono to tvori kljunu znaajku industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnoloke revolucije, drutvena je reproduk cija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko nae lo drutva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani aneli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa doba tehnike reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira osla njajui se na nezaobilaznog Waltera Benjamina. Trei poredak simulakra, onaj u kojemu danas ivimo, defini ran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i znaenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logi ka binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje ovjek gradi kreu se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i
15 16

Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. takoer David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford Univer sity Press, Stanford, 1989.

Jean Baudrillard, L'change symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79. J. Baudrillard, Ibid., str. 84. XIII

XII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih opo zicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike ener gije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17 Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izraena u obrascima kao to su, primjerice, kibernetika kontrola, pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomou modela, diferencijalna modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugaiji nain. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razi ni, kae on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, nji hove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njiho va zaobilaenja, iluzije koju oslikavaju, onoga to preuuju ili njihovih paralelnih znaenja - sve je to poniteno". 18 Ono to ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili, jo reduciranije, puka molekula koja emitira zasljepljujue znakove, uvodi digitalnost u meuljudske odnose i zapo sjeda sve poruke, sve znakove drutava u kojima ivimo. Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zasta rjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve rtvuju esencijalizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knji ga O zavoenju najveim je dijelom kritiki obraun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju povrin sku pojavnost stvari i od manifestnog bjee prema latentnom. Svim takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlateni sta tus. Za razliku od njih, Baudrillard velia Nietzscheovu kritiku "istine" te zagovara model koji zahvaa "povrinu" i temelji se na onome to se odreuje kao "zavoenje". Enigma je zavoenja u tome to se ono odvija na povrini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. Ono to su marksisti smatrali nebit nim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacij ska mrea) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si17 18

J. Baudrillard, Ibid., str. 89. J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.

mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje. Tim stajalitima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama, Baudrillard takoreku "hiperbolizira" svoju teo riju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intonira nog naslova ali i svog sadraja, najee iitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izriitost i koncentracija njihove doreenosti. U medijima i potroakom drutvu ljudi su zahvaeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo ivimo u svijetu simu lakra gdje slika ili oznaitelj dogaaja nadomjeta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporitu i oznaeniku. Novi postmoderni univerzum tei sve pretvoriti u simulakr. To je za Baud rillarda svijet u kojem se sve oko nas oituje u simulacijama, koje su liene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Vie nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imi tacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard dri da su masovni mediji obiljeje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potronje prerastaju u novi univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staro ga (koji ukljuuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijar halnog Oca), poiva na meupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi narcistiki i bremeniti su stalnim povrinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas vie nema ni "scene" ni "ogledala" ve da je sve pretvoreno u "zaslon" i "mreu". Razdoblje proizvodnje i potronje preraslo je u epohu meuodnosa i povratnih veza. ivimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nesta nak javnog prostora, koji je na suptilan nain popraen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije vie tajna. Neko je postojala jasna granica izmeu izvanjskog i unutranjeg a danas je ta opre ka nestala na opscen nain tako da najintimniji sklopovi naega ivota postaju virtualnim izvoritem kojim se hrane mediji. MedijsXV

XIV

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost nije vie na neposredni dodir sa svijetom ve ono to nam daje televizijski "zaslon". Pojednostavljeno reeno, televizija je svijet. Ili, poneto kompliciranije, televizija se rastvara u ivotu, ivot se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju. Nije teko uoiti neizbjene paralele izmeu Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuhana. Baudrillard naime potvruje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije vaan sadraj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odiu atmosferom pesi mizma. Funkcija se medija po njegovu miljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univer zum simulakra u kojemu je nemogue praviti razliku izmeu spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da ivi mo u svijetu u kojem je sve vie informacija a sve manje znae nja. Odbijanje znaenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u drutvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenut ku naega ivota mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini nain da se s time suelimo, da se odupremo toj moi nad naim ivotima jest prihvaanje slika samo kao oznaitelja, kao povrinskih entiteta, te odbacivanje njihovih znaenja, nji hovih oznaenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizij ske su vijesti puki slijed povrinskih slika. ovjek se ne moe pozvati na vijesti od prole veeri jer se nema na to pozvati, jer nema niega osim slika, osim oznaitelja iskustva. Vijesti su kola fragmentiranih slika, pri emu svaka od njih potie i priziva jo vie slika. Svaka je slika simulakr odnosno savrena kopija bez originala. Vijesti su slike slika, u konanici hiperrealnost. U vijes tima je utjelovljeno postmodernistiko nijekanje povijesti koja se zahvaa kao puko spremite slika za usputnu i ponovnu upo trebu, kao uviranje svega u sadanjost. Lingvistiki reeno, postmoderno je iskustvo sinkrono, ono prolost liava njegovih sliXVI

ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i uklapa ih u neku vrstu vjene sadanjosti. Baudrillard je tvorac golema mnotva neologizama. Mogue ih je odgonetnuti i itati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvede ni. Jedan od osobito vanih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se izrazom oznaava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost izmeu stvarnosti i iluzije, izmeu stvarnosti kak va jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hiper" ili vlastiti suviak. Biti "hiper" znai zapravo rastvoriti stare opreke, to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada je granina crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, real nost nije vie sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona se preobraava u jedini vid postojanja i stoga postaje jo realni jom. U tom je sklopu osobito vano razumijevanje odnosa izme u medija i masa. Kao to nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, meutim, valja primijetiti da se Baudrillardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom dru tvu", koje masama pristupaju kao razornom imbeniku auten tine buroaske kulture. Ne dijeli on ni miljenje Frankfurtske kole koja zagovara tezu da je kapitalistika kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudril lard dri da je to poznato umjetniko sredite svojevrsni minijaturizirani model dananjeg sustava. Prema tradicionalnom kriti kom miljenju, umjetnika radilita, muzeji, kulturni centri (kao to je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomou kojih buroaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnika radilita uzdiu mase do najvie kulturne razine i istodobno promiu narastanje kritike svijesti. Baudrillard zago vara drugaije miljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u znaenju ve samo u simulaciji.
XVII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku spo sobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opi zakljuak da je Baudrillardov postmodernistiki diskurs u cjeli ni pesimistiki. On dodue ne izraava eksplicitnu nostalgiju za prijanjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogu nost takvog zakljuka. Na taj se interpretativni nain mogu i tati svi njegovi radovi napisani od poetka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se drutveni svijet sve vie misli sa stajalita objekta. Okonano je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet vie ne moemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzronosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam vie ne daje nadmo nad stvarnou. Povlateni poloaj sada pripada objek tu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umje sto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono to Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo ime za imploziju znanja, znaenja i drutvenosti. U esto citira nom ogledu Mase: implozija drutvenog u medijima (1985), koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knji ge, Baudrillard saima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. Rije je, primjerice, o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionalistiku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suvika informacija, kao instrumenti koji iskljuuju odgovor primatelja. Trea je tema ta simulirana realnost koja je liena referencije, uporita i izvorita. Simulirana realnost djeluje izvan logike pre doavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom ut nje ili pasivnosti. Apsorbirajui simulacije medija, izbjegava jui odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajui kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta utljiva mno tva, toliko pasivno troe robne artefakte, televiziju, sport, poli tiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. Rije je o eri potro ake kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna
XVIII

kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju se i veliaju samo ki, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu konstruirane razlike. Izmeu modernosti i postmodernosti do godio se radikalni raskid i nae je doba obiljeeno implozijom i slomom negdanjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobraz ba od vrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari mo derni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta, odnosima fizike snage i izravnoj komunikaciji nadomijeten je poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u sreditu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajue naelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i meusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativ nog raskida. Imajui na umu barem najvanije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hiperrealnost itd.) mogli bismo izvesti zakljuak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko drutvo doveo do ukidanja subjekta, znaenja, istine, prirode, drutva, moi i same realnosti. Vieznana logika tog prijelaza otvara prostor za mnotvo moguih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono to daje osobitu kon tekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja sto ljea i poetka novog tisuljea. Taj milenijski horizont glavno je obiljeje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih 19 i tijekom devedesetih godina. U njima se, dakako, konzekventno reproduciraju i variraju sva kljuna stajalita o simulakru i simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovi ma i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih, znanstvenih, politikih i opeintelektualnih dogaanja koja su oznaila milenijsku zgodu. Dvije su Baudril lardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kra ja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po emu drugome onda
19

O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadrajnu studiju Christophera Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. XIX

Rade Kalanj

Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui "ak tualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakter izirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslo boenja u svim podrujima. Politiko osloboenje, seksualno osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje de struktivnih snaga, osloboenje ene, djeteta, nesvjesnih nago na, osloboenje umjetnosti. Prihvaanje svih modela predoa vanja, svih modela protupredoavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog, kritikog i antikritikog, rasta i krize ras ta. Proli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proiz vodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, uitaka. Danas je sve osloboeno i kolektivno smo sueljeni s kljunim pita njem: to da se radi nakon orgije?"20 Na to je pitanje teko, moda i nemogue odgovoriti iz postmodernistikog vidokruga. Od samog je odgovora, meutim vaniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastikih osloboe nja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili naela zla. Iako je sve osloboeno i prozirno, zlo ostaje uporno, ilavo, nesvodivo i mrano. Ono je posvuda na djelu, izraava se na sve vie naina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akceleraciji zbilje, u kovitlacu njezinih uinaka, u preobilju paradok sa, u meusobnom "nadjaavanju uzroka", u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlai naelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard eli ostaviti dojam moralizma. Rije je zapravo o naelu neravnotee i vrtoglavice, naelu kompleksnosti i zaudnosti, naelu zavodnitva, nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapae, to naelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu ivotne osloboenosti. Na prvi bi se pogled moglo zakljuiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastrofistiku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofistikim tonovi ma, on samo eli naglasiti, bolje rei prenaglasiti, da se postmodernistiko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko20

nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta nadilaenja ne znae premoivanje zla nego samo njegovu "osloboenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet ponavlja, i to u uveanim omjerima. Seksualno je osloboenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u dananjem "Monistikom drutvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u sredinju temu "estetskih teh nologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropolokih refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnev nog ivota, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema vie ideje politike, ali se politika igra nastavlja ne brinui se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemanjoj ravnodunosti prema vlastitim slikama. Dovretak i nestanak istodobne su znaajke do krajnosti dovede nog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah potpuni dovretak jedne ideje, usavravanja moder nog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernou, irenjem preko vlastitih granica, po prima oblije transpolitikog, transseksualnog, transestetskog".21 Vie nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni politikih ni umjetnikih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prolosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendentnom idealu, to je bio san estetske utopije, nego u opoj estetizaciji svakodnevnog ivota. Ona je "nestala u korist pukog op 22 ticaja slika, u transestetskoj banalnosti". Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamiki fak tor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni diskurs o povijesti. Vienje povijesti kao slijeda linearnih, dijalek tikih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima, orkestriranim ritualima, dramatinim dogaajima koji su struk turirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu21 22

Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris, 1990.

J. Baudrillard, Ibid., str. 17. J. Baudrillard, Ibid., str. 19. XXI

XX

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i nel judskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podovjeku a ne prema nadovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijed nosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim okolnostima ili uvjetima preivljavanja, nego u gubitku simbo likog. U doba kada se gasi izvorna snaga simbolikog a imaginarijem poinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija teh niko, dogaajno i medijsko ubrzanje ivota, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje svih oblika osloboenja stjee se dojam o nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti. Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest shvaena kao pripovijest nije vie mogua jer ona poiva na nekom moguem slijedu smisla. No ako je svaki dogaaj posre dovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("osloboen od sebe samoga") tada se dogaajna zbilja atomizira, fragmentira i par tikularizma, kulturni se i dogaajni sklopovi dezartikuliraju i ula ze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuu" logiku raunalnoinformacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obr nutoj hipotezi, povijest se oituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim to se nama nadaje kao prolaznost vremena. Drugim rijeima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava nae poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari oituje i na planu drutvenih fenomena. Suvremenim drutvima, primjerice, vladaju masov ni procesi, ne samo u sociolokom nego i u demografskom smi slu. Da bi se dogodila neka znaajna promjena ili neki nepovratni prijelom, potrebna je kritika masa demografskog i sociolokog "materijala". Posrijedi su, oigledno, dvije mogunosti poima nja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili usporavanje prema naelima fizike inertnosti. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprenu" tezu. "Povi jest, smisao i napredak, kae on, vie ne uspijevaju pronai svoXXII

ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od tog odvie zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko usporava vrijeme da nam ve sada izmiu percepcije i zami ljaj i budunosti. Ta masa svojom preutnom imanencijom guta svaku drutvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Poli tiki dogaaji vie nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas oarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu zavrava povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previe), ni zbog nedostatka dogaaja (jer ih je, zahvaljujui medijima i in formacijama, ionako previe), nego zbog usporavanja, ravnodu nosti i zaprepaenja. Povijest se vie ne moe prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom uinku, iscrpljuje se u poseb nim uincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju povijesti ne moe se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijanskih linearistikih razloga protumaenih u Fukuyaminom kljuu koliko zbog toga to vie nema vremena da samu sebe sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko uspora va da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek izno va zaudimo kad se ona vraa i reciklira. "Valja se drati inje nice da se sve ono to nije bilo unitivo, neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konanog rjeenja. Neemo iz mai onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, su kobi, ideologije - beskonano mogu reciklirati. Fantastino je to da sve ono to smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhajski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u du bini tijela. Povijest se otrgnula od ciklikog vremena tek toliko da 24 bi potpala pod reciklirajui poredak". Mislei povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epis temolokog naela neodreenosti dolazi se do postmodernisti23 24

Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992, str. 15. J. Baudrillard, Ibid., str. 47. XXIII

Rade Kalanj

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li kraj povijesti. Nije vie sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih drutava. Dapae, nastupilo je doba nemo gue razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, na kon to je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraa svojoj poetnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijalnog meuljudskog odnoenja preko kojeg se oituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje drutvenosti. Razmjena je izgubila svoje naelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu vie razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporite. Ni sam svijet vie nema svog ekvi valenta i sve pliva u moru neodreenosti. Bez ekvivalentnih oslo naca razmjene nema vie ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. Govorimo o tome da ivimo u "interaktivnoj drutvenosti" ali ba se u njoj gubi ono to u tradicionalnoj, kritiki usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dija lektiko poricanje "objektivnih mogunosti". U dosadanjim ana lizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jas nih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonistikog para drutveno konstituirajue razmjene. Danas ta opreka vie ne fungira na tako jasan razmjensko-antagonistiki nain. "Sfera je rada neodreena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonistike dinamike. Drutveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i drutveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o "socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom dananji sociolozi oznaavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog naina miljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je jo uvi jek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatike i virtualne zbilje pokuava oivjeti drutvene odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika ilu zorna a intencija deplasirano utopijska. Budui da se dogodila "razorna revizija" naela stvarnosti i naela spoznaje, taj stari nain
25

miljenja nema vie nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upueno navodi na pogreni radikalizam bez referencijalnosti. Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja, mogu je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno strukturira oko informatike i virtualne mree, oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i oituje se kao njezina simu lirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) drutva utjelovljena u politikoj ekonomiji, anatomi- ju postmo derne drutveno-povijesne situacije (postindustrijskog drutva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Im perij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije in formatikog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazei od kritike politike ekonomije kao supstancijalne znaajke moder nog drutva i preusmjeravajui je na kritiku politike ekonomije znaka dospio do informatikog i virtualnog oblikotvornog nae la drutvene stvarnosti.27 On to naelo relativistiki nemilosrdno raarava, ali usprkos tom postmodernistikom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril26

Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str. 32.

Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le Grand Systme, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak, Uspon umreenog drutva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kree u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome to su Castellsove analize socioloki organiziranije, empirijski zasnovanije i neoptereene esejistiko-retorikim emfazama postmodernistikog kova. 27 Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz drutvenog oblika potronje stvari u drutveni oblik potronje imaterijalnih predmeta, koja se namee na sve zavodljiviji nain". G. Balandier, Images, images, images. U: Cah iers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog sociolokog asopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog Baudrillarda, piu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez, Jean-Michel Berthelot itd. XXV

XXIV

Rade Kalanj

Predgovor

lardova kova ne uspijevaju izbjei esencijalistika i supstancijalistika pribjeita u objanjavanju drutva i drutvenih promjena. * * * Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela voen prije svega idejom da se stekne to potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. No ipak je teite na onim njegovim radovima koji svje doe o bitnom zaokretu prema postmodernistikom diskursu, a to znai knjigama u kojima se postepeno naputa "produktivistika" tematika tradicionalne politike ekonomije i sve vie dola zi do izraaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po emu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" re centne teorijske intelektualnosti. Voeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedeih Baudrillardovih knjiga: Pour une critique de l'conomie politique du signe {Kritika politike ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 228. L'change symbolique et la mort (Simbolika razmjena i smrt), Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117. De la sduction (O zavoenju), Galile, Paris, 1979, str. 75 - 92; 107 - 115; 241 - 243. Les stratgies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris, 1983, str. 10- 33. Au - del du vrai et du faux, ou le malin gnie de l'image (Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 145. La Transparence du Mal. Essai sur les phnomnes extrmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galile, Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115. L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galile, Paris, 1992, str. 11 27; 129 - 142.
XXVI

L'change impossible (Nemogua razmjena), Galile, Paris, 1999, str. 11-38. Oigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedosta je knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Ga lile, Paris, 1981), koja je, moda, najpogodnija za prepozna vanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na alost, izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdava koji e je objaviti u integralnom obliku.

Rade Kalanj

SIMULACIJA I ZBILJA

1.

Kritika politike ekonomije znaka

Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti ralambu oblika/robe. Kao to je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost pri emu se cjelovita analiza tog oblika namee dvjema stranama sustava - jednako je tako znak istodobno i oznaeno i oznaitelj, a ralamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Naporedno se namee, dakako, logika i strateka analiza odnosa izmeu dva pojma, naime: 1. Izmeu sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo rabne vrijednosti) ili izmeu oblika/robe i oblika/predmeta. 2. Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju vrijednost/znak i oblika/znaka. Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija izmeu prevladavajue forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja je u isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Magijska misao ideologije To jednakoznano ustrojavanje vrijednosti u onome to se uo biajeno naziva ekonomskim poljem i poljem znaenja ima za posljedicu premjetanje i radikalno razliito pojmovno odreenje svekolikog procesa ideologije. On se vie ne temelji na infra/superstrukturalnom odnosu izmeu materijalne proizvodnje (sus tav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturjenosti. Sve je to nadalje dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, ope politike ekonomije (njezine kritike), koju s kraja na kraj proima isti oblik i njome upravlja ista logika. Valja podsjetiti da tradicionalno shvaanje ideologije, s njezi nim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim to iziskuje nepodnoljivu terminsku gimnastiku ("superstrukturalna", "dijalektika", "prevladavajue strukturalna" itd.), uzrokuje i nemogunost shvaanja "ideoloke" uloge kulture i znakova koji su na taj nain drukije odvojeni nego samo na razini ozna enih. Ideologija (neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhva a velike teme, velike sadraje, velike vrijednosti (nacija, moral, obitelj, humanizam, srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadraji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija se odreuje kao uzmak kulture pred ekonomijom. Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji proima u jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proiz vodnju - ili radije logiku podjelu tog oblika u dva pojma: RV/UV Ozlj / Ozn - funkcionalnu podjelu, strateku, preko koje se oblik proiz vodi. To znai da je ve cijela ideologija sadrana u odnosu RV i UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadrana i u odno su Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka.
4

Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne poiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se nahodi poetak svake kritike teorije. Jednako analitiko svoenje valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne poiva u nje zinoj "idealnosti", tj. u realistinoj metafizici sadraja misli, nego u njezinoj formi. "Kritika" (i ona marksistia) ideologije poiva na magijskoj misli ideologije. Ona je ne iitava kao oblik, nego kao sadraj, kao transcendirajuu danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi se nadovezivala na nekoliko velikih predodaba koje magijski obiljeuju plutajue i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "svijeu". Kao to se pod "potrebom" podrazumijeva odnos iz meu "korisnosti predmeta" i "potranje subjekta", tako se i ide ologija nadaje kao odnos izmeu projekcije svijesti i idealnosti neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magina poveznica nahodi se iz meu umjetnih, pa ak i metafizikih pojmova, preinaenih od materijalnih dobara u kolektivne predodbe i vrijednosti1 Ideologija je ustvari cijeli proces svoenja i apstrahiranja sim bolike grae u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija ne posredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadraj (transcendirajui), kao predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog tog istog procesa robu iitavamo kao neovisnu vrijednost, transcen dirajuu stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i ap strahiranja drutvenoga rada koji ona vri. Na taj nain graanska (ili marksistika, naalost!) misao odreuje kulturu kao transcendnost sadraja, povezanih sa svijeu ljudi preko "predodbe", te oni kolaju meu njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao to se fetiizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti, stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vri jednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti. Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza oevidnosti sadraja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predouje iza oe1

Valja napomenuti daje "otuenje" takoer jedan od maginih pojmova, koji bi trebali onemoguiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono izmeu "svijesti" subjekta i njegova idealnog sadraja (njegova "ponovno pronaenog" totaliteta).

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadraja forma konzumira svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina magija, jer u isti mah utjee na proizvodnju sadraja i svijesti da bi ih se domogla (kao to proizvodnja istodobno proizvodi proiz vode i njima odgovarajue "potrebe") - smjetavajui na taj nain kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadr aja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene izmeu dva pojma. I ako je graanska vulgata smjetava u tu transcendentnost da bi je tamo posvetila kao kulturu, marksistika je vulgata pak smjeta va u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali, dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2 Gotovo se sveukupna suvremena misao optereuje pogrenim pitanjima, beskonanim raspravama proizalima iz umjetnih pod jela: 1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magini po jam "potrebe". Sve bi jo bilo dobro kad se ne bi javio nerje ivi problem "ponude i potranje" u opem sustavu proiz vodnje/potronje. Je li rije o neovisnosti izbora ili o manipu laciji? O pseudodijalektici izmeu toga dvoga? Beskonane litanije i lani problemi. 2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao to smo vidjeli, potajno obuhvaa neunitivo razlikovanje izmeu materijal nosti sadraja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola povezuje magini pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi ostao vjeno visjeti u zraku - na veliku sreu narataja intelektualaca - problem "odreujueg inite lja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne automnosti" i "nadreenosti" koja odatle proizlazi. 3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lani problem na razinu politike ralambe. Beskrajna se rasprava vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to bes misleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe
2

koji se ne ralanjuju u njihovu obliku i ne shvaaju kao sadr aji (jedan znaenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje izmeu "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko zna kova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znai"! Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna drutve na proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene poopenih vrijednosti! Ideologija na taj nain nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je ta ista i jedina forma koja proima sva polja drutvene proizvod nje. Ona obuhvaa cijelu proizvodnju (materijalnu ili simbolinu) u istom procesu apstrakcije, redukcije, ope istovjetnosti i eks ploatacije. 1. Upravo zato to je logika robe i politike ekonomije u samom srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti oznaitelja i oznae nog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao upo rabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna dru tvena uporaba). 2. Upravo zato to je struktura znaka u samom srcu oblika/robe moe ona neposredno zadobiti uinak znaenja - ne u smislu "vie", poput "poruka" i konotacija - nego zato to se us postavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sus tav komunikacije koji upravlja svekolikom drutvenom raz mjenom. Kao oblik/znak, roba je kd koji upravlja razmjenom vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadraj proizvodnje ili nematerijalni sadraj znaenja, kd je odluni initelj: pravi lo igre oznaenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upra vo on ponekad, poopen u sustavu politike ekonomije, uki da svaku simboliku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kola nje i igru razmjena. Ovdje se pojam otuenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njego va uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao to mi7

Na taj se nain "kritiko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama" pridruuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduevljenosti potronjom.

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

tovi primitivnih drutava nisu "lane" pripovijesti koje svijesti sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju, povezujui skupinu samim tim kolanjem, a ne znaenjem mitskih "sadraja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni kod naih drutava, koji je onaj politike ekonomije (oblik/roba i oblik/znak), ne djeluje preko otuenja svijesti na sadraje: on racio nalizira i upravlja razmjenom, on omoguuje komunikaciju, ali sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla. Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mis tificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu prema apstraktnome opem obrascu. Sam pojam pojedinca proiz vod je tog opeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj idealnoj referenciji, nije drugo doli uinak, simptom, sjena koju na nj baca sustav. Otuenje, magini pojam preko kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadraj (svoj iznova pronaen "totalitet") jest ideoloki pojam - a ideologija, u svojoj nadstrukturalnoj inaici sadraja svijesti, jest otueni pojam. Danas potronja - ako ta rije ima neko znaenje izuzev ono ga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - odreuje upravo stu panj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vri jednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji", posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na speci jaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ide ologije (znakovi, kultura), ili na dijalektiare koji ne smjeraju to talitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da danas nita od onoga to se proizvodi i razmjenjuje (predmeti, slube, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije vie ni strogo iitljivo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi opoj politikoj ekonomiji iji presudni predmet vie nije roba (ak ni ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi oznaitelja, sa svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da jo postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (ak ni u svojoj "kritikoj" inaici: znak, vrijednosti, ideje posvuda
8

komercijalizirane ili "obuvaene" vladajuim sustavom, ali tako er jo prisutna kao da je jo preostalo neto ija je transcendentnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta uzviene uporabne vrijednosti kulture preinaene u razmjensku vrijednost). Predmet te politike ekonomije, naime njezin najjed nostavniji dio, njezin nukleus - upravo to to je prema Marxu bila roba - to to danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak, nego nerazdvojivo oboje, pri emu se oboje ponitilo kao speci fina odreenja, ali ne kao oblik, taj predmet moda je naprosto predmet, oblik/predmet na koji se, na sloeni nain koji opisuje najopenitiji oblik politike ekonomije, nadovezala uporabna vri jednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.

Metafizika znaka Znak se nadaje s istom oevidnou vrijednosti znaenja kao i roba u "prirodnoj" oevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjed nostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput poli tike ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno dje lovanje.3 Kao to smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti odrava se jedino kao uinak konkretne stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potre ba. Takva je strateka logika robe, te ona od drugog pojma ini satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom zna ka. Ta pretpostavka niti "znanstvene postulate" semiolingvistike, posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saus sure i ispravio Benveniste. Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloenosti, u inje nici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" odreenje da znai pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemakome itd.), nego u
3

Dvije su se vrste ralambe poduhvatile toga naporednog fetiizma robe i znaka. Kritika politike ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio Marx - kritika semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko asopisa Tel Quel. 9

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

samoj injenici da uspostavlja istoznanost izmeu odreenog Ozlj i odreenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako po svemanje u sluaju "simbola" 4 , pri emu analogija izmeu Ozlj i Ozn ne mijenja nita u naelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u temeljnom uspostavljanju potpune korelacije izmeu nekog "dis kretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim rijeima, proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogunost jednadbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znai nita drugo. Ta je pritajenost stoga samo naelo racionalnosti znaka koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualnosti znaenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajueg okvira, iz istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladava jua i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "kon kretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, to bi je znakovi apstrak tno iznova dohvaali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve to izlazi iz sheme istovjetnosti i znaenja znaka, u samom zahvatu koji ga ini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn, svedenog, potisnutog, ponitenog. Racionalnost znaka te melji se na iskljuenju, na ukidanju svake simbolike dvosmisle nosti, u korist vrste i jednadbene strukture. Znak je diskriminira jui: on se strukturira iskljuivanjem. Nadalje kristaliziran na toj iskljuivoj strukturi, oznaujui svoje strogo odreeno polje, odrekavi se svega ostalog i odreujui Ozlj i Ozn u sustavu primje rena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i razmjenjivom vrijednou. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake virtualnosti znaenja. To odreenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, moe se vrlo lako usloiti u dvosmislen, viesmisleni odnos a da se ne ogrijei o logiku znaka. Neki Ozlj moe se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: naelo istovjetnosti, dakle iskljuivanja i svoenja, na kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je na prosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja4

jui ambivalentnosti. Sama dvosmislenost jo nije drugo doli kole banje naela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeenje znaenja ne dovodi u pitanje naelo racionalnosti znaka, dakle njegovo naelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezi vanja izmeu Ozlj i Ozn koji zadravaju svoju "pritajenost", kd znaenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora znaenja. Jedina ambivalentnost (koju drimo nadasve snanim inite ljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i simbolikog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje itljivost, lanu prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno iitavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije). Ona ukida politiku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgo varajua odreenja Ozlj i Ozn, pojmove obiljeene znaenjem, koji dobivaju smisao tek preko klasinog prihvaanja procesa znaenja, pa stoga ne bi bili kadri preivjeti, u bilo kojem obliku, ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suoeni smo s procesom ponitenja znaka, ponitenja jednadbe pomou koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad nije ponitena. Cjelovita, nepronina, nikad rasvijetljena, ona tako utemeljuje istu vrstu drutvene tajne kao i onaj drugi medij, roba, koji takoer poiva na toj apstraktnoj jednadbi svih vrijednosti.5 Kritika politike ekonomije, koju je Marx primijenio na razini razmjenske vrijednosti, ali iji sveukupni raspon podrazumijeva i uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine im plicitne jednadbe, rastvaranje robe kao forme i koda ope ekvi valentnosti. Upravo to kritiko ponitenje valja proiriti na polje znaenja u Kritici politike ekonomije znaka.

Ovdje uzet u znaenju klasine semiolingvistike, simbol kao istovjetna inaica znaku. Mi se, naprotiv, uvijek sluimo pojmom simbola (simbolika, simbolika razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i znaenja.

To raspadanje znaka povlai za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje u smislu nekog mistinog nitavila grae smisla i djelovanja smisla. Simbolika radnja smisla obavlja se takoer na zvunoj, vizualnoj, gestualnoj (i drutvenoj) grai, ali slijedno posve drukijoj logici o kojoj e jo biti rijei.

10

11

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Privid referenta Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funk cionalnog smisla, Ozlj upuuje na Ozn, a zajedno upuuju na neki referent. Znak kao apstraktna struktura upuuje na fragment objektivne stvarnosti. Uostalom, izmeu ta dva pojma Benveniste, ispravljajui Saussurea, smjetava proizvoljnost znaka - koja se nahodi izmeu znaka i stvari koju oznauje, a ne izmeu Ozlj i Ozn, koji su oba psihike prirode i nuno su povezani u duhu subjekta odistinskom konsupstancijalnou. I dalje: (Problemi ope lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to to se neki znak, a ne neki drugi, vezuje uz odreeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U tom smislu, i jedino u njemu, moe se govoriti o dodirivanju, ali i to ne zato da bi se problemu iznalo rjeenje, nego prije stoga da bi ga se naznailo i privremeno od njega udaljilo... Polje proiz voljnog je na taj nain prebaeno izvan razumijevanja lingvis tikoga znaka." Iskljuiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znai premjestiti problem, a vjerovati da se moe "od njega udaljiti", znai ponu diti mu rjeenje koje bi, budui da nipoto nije "privremeno" i metodoloko, lako moglo i opet voditi vjenome metafizikom rjeenju problema. Tim zahvatom Benveniste pokuava spasiti unutarnji ustroj znaka, njegovu loginu nunost (i onu semiolingvistike), dok kod Saussurea hipoteka proizvoljnog jo tei na uzajamnoj poveza nosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podeenost jedino mogua na os novi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rjeenje Ben veniste preputa filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo metafiziki nain, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmo va "motivacije" i "proizvoljnoga". Jer stvari se nipoto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i onoj drugih) idealistikoj shemi. Rez se ne povlai izmeu znaka i "stvarnog" referenta. On prolazi izmeu Ozlj (oznaitelj a) kao forme, i, s druge strane, Ozn (oznaenog) i Rft (referenta) koji se zajedno upisuju kao sadraj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra12

dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je rije ov dje nije vie izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak, on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on odreuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "go vorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadraja. "Za go vorni subjekt postoji izmeu jezika i stvarnosti potpuna podudar nost: znak prekriva i upravlja stvarnou: tonije - on jest ta stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako nita o proizvoljnosti znaka (on nije semioloki subjekt!), nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Benvenisteovo proizvoljno (izmeu znaka i stvarnosti) ne postoji u veoj mjeri negoli Saussureovo izmeu Ozlj i Ozn. Ako se, suprotno Saussureu, sloimo da je Ozn konsupstancijalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikova nja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na drugi, od Ozlj do Rft (zakljuno). Kako god bilo, moe se rei: 1. Ili je motivacija openita s jednoga do drugoga kraja lanca ali tada to vie nije supstancijalna motivacija psihologistikog tipa, ona sadraja, koja se na neki nain uspinje od Rft prema Ozlj, nego je rije o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon koda i Ozlj obavjetava i odreuje ak i "stvarnost". Kod pos taje odistinsko naelo stvarnosti. 2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Kon kretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o aps trakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj iri se nad svijetom (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga). Bitno je uoiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, dis krecije, oblikovanja znaka obuhvaa jednako Rft kao i Ozn "svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije drugo doli uinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pantografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao
13

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

to smo vidjeli - jedan te isti sadraj koji djeluje poput sjene koju baca Ozlj, uinak stvarnosti preko kojega se zaokruuje igra oznaitelj i dolazi do promjene. Ovdje se javlja slinost izmeu logike znaenja i logike poli tike ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i aktualizaciji uporabne vrijednosti poput antropolokog obzora, a da pritom one u osnovi ne utjeu na njegovo djelovanje i vlastitu strukturu. Jednako tako, referent se odrava izvan razumijevanja znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj iskljuuje. Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u cijelosti obuhvaa oblik politike ekonomije kao njezino dovre nje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je cijela obuhvaena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije prevladavajue forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombina cija oznaitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadraj, alibi i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizikim znakom potrebe ili motivacije. Svekolika dobra stara psihologija hrani semioloko zdanje: 1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadraj per cepcije i ivljenog iskustva subjekta - na pola puta izmeu fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene formi. 2. Taj sadraj percepcije na neki nain izranja, on je na razini znaka zamijenjen oznaenim, sadrajem misli. Izmeu toga dvoga, prisiljeni smo prijei od ivljene percepcije pojmovnome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i ap straktnome asocijacionizmu ve dobrano pranome u 19. sto ljeu. A na koji se nain odvija artikulacija izmeu znaka i referenta (ili izmeu Ozlj i Ozn) tako istanano odijeljenih, a da istodobno jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao to ini Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje14

ne, ali jedino s unutarnjeg stajalita semiolingvistike) -jedini zamislivi odnos, jedini pojam pomou kojega se moe misliti artikula cija fenomenalnog (psiholokog) i znaka, jest motivacija. Prazan i magini pojam, ali drukije i nije moglo biti im smo stvorili metafiziku predodbu o referentu, apstraktno odvajanje izmeu znaka i svijeta - potrebna je neka magina poveznica da bi ih se povezalo, a nekim sluajem to je upravo onaj isti mosti kojim politika ekonomija pokuava povezati subjekt i objekt koji su takoer shvaeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACI JA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafiziko lukav stvo. U jednom sluaju, pojam ima mahom logiku rezonanciju, u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomijeane: semioloka moti vacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do eko nomske potrebe, ona je mnogo vie od potranje subjekta: sveko lika logika artikulacija ekonomske "znanosti" trai je kao svoj funkcionalni postulat. Ti pojmovi nisu sluajno prazni. Pojam ne kazuje nita ako eli popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje izmeu zna ka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafiziko vie nje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i ivljeni svijet, jedan kao formu, drugi kao sadraj, u njihovoj formalnoj suprotstavljenosti. Polazei od pogrenih razlikovanja, metafiziko ih stajalite moe razrijeiti jedino pomou pogrenih pojmova. Ali ta su razlikovanja strateka i djelotvorna i razrijeiti ih (ukinuti magijsku nestvarnost tih pojmova), to bi bio jedini nain da se rijei lani problem proizvoljnog i motivacije znaka, znailo bi u isti mah i ukinuti mogunost svake semiologije. Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mo gue naporedno ralaniti na polju znaenja i ekonomije. Moti vacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautoloki proces izmeu dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sa draja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske
15

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

vrijednosti i koda oznaitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli smo da potrebe (UV) ne ine neku konkretnu realnost, neuspore divu, izvanjsku politikoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva sustava na neki nain spojena u istoj formi, tada je oevidno da pojam potrebe ne ralanjuje nita i jedino opisuje, u vidu iluzor ne artikulacije, ope kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje. To prevodi tautoloka definicija potrebe (nema druge): ljudi prihvaaju neku stvar kao uporabnu vrijed nost "zbog toga to im ona treba". Jednaka krunost, ista psiholoka tautologija vrijedi i za Benvenisteovu motivaciju: 1. Znak zadobiva svoju nunost iz psiholokog konsenzusa koji nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjelj ka "stvarnog" u misli). 2. Ali: objektivnost tog odjeljka "oznaena" kao stvarno, oe vidno je perceptivni konsenzus subjekata. 3. A on se, jednako oevidno, hrani psiholokim konsenzusom koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn. Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvar no preko znaka doista je poroan, ali to je kolanje, kao to zna mo, sama tajna svake metafizike (ideoloke) djelotvornosti.

vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U tom smislu i u ovom sluaju ne postoji temeljna razlika izmeu referenta i oznaenog, a simptomatina je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vri jednosti doli one oznaenog, ija eli biti supstancijalna referencija in vivo, iako je tek njezin produetak in abstracto.6 Na taj nain strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari for malnu cjelovitost, pri emu joj uporabna vrijednost, kojom uprav lja sustav razmjenske vrijednosti, prua, unato svemu, svoje "naturalistiko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje se moe generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formal nu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logika forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak slue kao referencija/ alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.
6

Jednako kao to potrebe nisu pokretaki i izvorni izraz subjekta, nego uvijek ve njegovo funkcionalno svoenje od strane susta va uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske vrijednosti, tako i referent nipoto ne predstavlja neku samostal nu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenolokog svijeta predodbe) ekstrapolira odsjeak uspostavljen logikom zna ka. Takav je svijet vien i protumaen preko znaka - naime, vir tualno oblikovan i podloan razoblienju po volji. "Stvarni" stol ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), to znai da je on ve oznaen, apstrahiran i racionaliziran obliko16

Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljaa 70., br. 1 ,:"Referent nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je odreen, oznaen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaa se vie kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj, kao stoje sluaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistiki fetiizam, fetiizam ma terije posljednji stupanj idealizma koji od materije ini privid. Pa ipak, semiologija se temelji na tim pomijeanim materijalistikim i idealistikim ostacima proizalim iz svih kutova zapadne metafizike. Stajalite J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semioloke misli, kako god ona bila kritina, ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Na taj nain ona svjedoi o nemogunosi izlaska iz metafizikih problema to ih postavlja znak ako se radikalno ne propita semioloka artikulacija. On doslovce kae:"Referent nije stvarnost (naime predmet ije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga vidimo kao stvarnoga, ali upravo je ta intencionalnost in duha koji porie svoju stvarnost, koji od nje ini fikciju, umjetnu konstrukciju." Na taj nain, u nekoj vrsti bijega prema naprijed, referent je je lien svoje stvarnosti, ponovno postaje simulakrum iza kojega se, unato svemu, neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. Na taj se nain artikulacija znaka moe smanjivati unedogled, do "bezdanosti", neprekid no iznova izmiljajui stvarno kao svoju onostranost i svoje posveenje. Znak u osnovi progoni enja za nadilaenjem vlastite konvencije, svoje proizvoljnosti, na neki ga nain progoni totalna motiviranost. Tako on smjera stvarnosti kao svojoj onostranosti i svom unitenju. Ali on ne moe "preskoiti svoju sjenu": to stvarno proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek njegov obzor. Stvarnost je fantazam preko kojega se znak ubeskraj titi od sim bolike dekonstrukcije koja mu prijeti. 17

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Saussureovo nauavanje o listu papira (dvostruko lice znaka koji oblikujemo), prema tome, savreno je idealistiko. Progla sivi Ozlj i Ozn "jednakima", kao sastavnim dijelovima znaka, ono zaklanja cjelokupni strateki dispozitiv znaenja, koji upra vo poiva na nespojivosti dvaju pojmova i na temeljnoj krunosti prevladavajueg pojma: 1. Metafizika Ozn/Rft, istovjetna onoj potreba i uporabne vrijed nosti. Ozn/Rft dano je kao izvorna stvarnost, supstancija vri jednosti i povratne svrenosti preko igre oznaitelja kao oslonca (cf. analiza J. Derrida u Tel Quel). Jednako tako, uporabna se vrijednost proglaava za izvor i konanost, potrebe za temelj nog pokretaa ekonomije - ciklus razmjenske vrijednosti nadaje se poput nunog obrata, ali stranog istinskim svrhama. 2. Ustvari, ta moralna i metafizika povlastica sadraja (UV i Ozn/Rft) samo maskira odlunu povlatenost forme (RV i Ozlj). Ta dva pojma su svaki za sebe posljednji "Razlog", struk turalno naelo cijelog sustava, dok druga dva predstavljaju jedino obrat. Cjelinom upravlja racionalna apstrakcija susta va razmjenske vrijednosti i igra oznaitelja. Ali ta temeljna strategija (iji operacionalni odjek na svim razinama suvre menog drutva nije potrebno7 dokazivati, od kibernetike programacije do birokratskih sustava i onoga "konzumacije") brino je zaslonjena rasprostiranjem znaenja na dva (ili tri) polja (Ozlj, Ozn, Rft), i igru njihova razlikovanja i njihove istovjetnosti.

Denotacija u cijelosti poiva na mitu o "objektivnosti" (bilo da je rije o jezinome znaku, njegovoj fotografskoj ili ikonikoj istoznanici itd. ), o neposrednoj istovjetnosti Ozlj nekoj odre enoj stvarnosti. Niti tekoa koja se time javlja u vezi sa slikom (ne-skrivenost, kontinuum oznaitelja i oznaenog), ne dovodi u pitanje pravilo ekvivalentnosti znaka, to spajanje dvaju pojmova koje omoguuje spajanje fiktivnog stvarnoga s dobivenom slikom znaka, i, prema tome, racionalizaciju i opi nadzor nad znakom. Ozn konotacije8 se dakako takoer opravdava istom ralam bom, budui da i ono ponovno postaje "uinkom denotacije" no vog procesa "osloboenog" znaenja. Neto drugo je jo zanim ljivije. Uzmimo Barthesovu analizu reklamne slike za tjesteninu Pariani, s njezinom konotacijom "talijanstva". "Talijanstvo" samo prividno pripada oznaenom, pojmovnom sadraju itd., ustvari, ono samo po sebi tvori neki kod - mit ako hoete, ali znano je da mitovi nisu dio sadraja, nego je na djelu proces razmjene i kola nja koda, proces pripisivanja i razvrstavanja iji je oblik odluu jui. Tako stvari stoje s konotacijom - i ako je ona mjesto ideologije, to nipoto ne znai da e ona nakalemiti dodatna, parazitna znaenja na "objektivnu" denotaciju, ne znai da e propustiti naporedne, infrastrukturi strane sadraje znaka, jer bi to bio proces denota cije9, a ona je upravo igra ulanavanja i razmjene oznaitelja, proces beskonane reprodukcije koda (cf. "Fetiizam i ideologija": ideo logija je vezana uz formu, a ne uza sadraj, ona je strast koda). Sada se moemo vratiti procesu denotacije kako bismo poka zali da se on nipoto ne razlikuje od konotacije: denotirani Ozn, ta objektivna "stvarnost", i sama nije drugo doli kodirana forma (kod percepcije, "psiholoki" kod, kod "realistinih" vrijednosti itd.). Moe se jo rei da je "ideologija" jednako totalna u proce8

Denotacija i konotacija Ista metafizika na djelu je na razini poruke, u pojmovima denotacije i konotacije (cijelu pojmovnu aparaturu semiolingvistike treba podvrgnuti istoj radikalnoj ralambi kakvu je Marx proveo nad pojmovima klasine politike ekonomije).
7

Poznataje shema konotacije "izmamljivanjem": cijeli znak postaje Ozlj nekoga drugoga Ozn: Ozli/Ozn Ozlj /Ozn 1 opet nije sluajno ako mitska shema infra i superstrukture djeluje implicitno na isti nain na polju znaenja, kao i na onome ekonomije: denotativna infrastruktura i "ideoloka" superstruktura. 19

Nipoto nije nekorisno, ali rije je o procesu razvoja politike ekonomije znaka, i na nj emo se jo vratiti.

18

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

su denotacije kao i u onome konotacije i da, napokon, denotacija nikad nije drugo doli najljepa i najistananija konotacija. Bar thes u S/Z: "Denotacija nije prvi od smislova, ali ona hini da to jest. Pod tim prividom, ona naposljetku nije drugo doli posljednja kono tacija (ona koja izgleda kao da utemeljuje i dovrava itanje), vrhovni mit zahvaljujui kojemu tekst hini da se vraa prirodi jezika, jeziku kao prirodi: ne izgleda li nam da reenica, kakav god smisao oslo baala nakon svog izricanja, iskazuje neto jednostavno, primi tivno, doslovno - istinito, spram ega je sve drugo literatura?" Sve se to, kao to smo vidjeli, moe doslovce primijeniti i na uporabnu vrijednost kao "denotativnu" funkciju predmeta. Ne izgleda li da predmet ,"sluei", kazuje neto objektivno? Taj oevidni diskurs najistananija je njegova mitologija. Lana bezazlenost, nastranost objektivnosti. Korisnost, kao i literarnost o kojoj govori Barthes, nije priroda, nego kod prirodne oevidnosti, koja ima u odnosu na druge mogue kodove povlasticu da se pojav ljuje, ona i samo ona, kao racionalna, dok se drugi oituju tek kao racionalizacije vie ili manje "ideolokih" svrha. Denotacija ili uporabna vrijednost, objektivnost ili korisnost, uvijek je na djelu suuesnitvo izmeu stvarnosti i koda pod znakom oevidnosti. I kao to se uporabna vrijednost, "doslovna" i idealna svrhovitost predmeta, trajno iznova pomalja iz sustava razmjenske vrijedno sti, tako i uinak konkretnoga, stvarnoga i denotacije neprestano proizlazi iz sloene igre preklapanja mrea i kodova, kao to bijela svjetlost proizlazi iz preklapanja boja spektra. Bijela svjetlost de notacije nije nita drugo doli igra spektra konotacija. Na taj se nain razlika denotacija/konotacija nadaje uzalud nom i samo ideolokom. Ona bi se, unato svemu, mogla iznova uvesti u paradoksalnom smislu, upravo suprotno od uobiajenog shvaanja. Jer, denotacija se razlikuje od drugih znaenja (konotiranih) svojom posebnom ulogom brisanja tragova ideolokog pro cesa iznova ga vraajui univerzalnome i "objektivnoj" nevinos ti. Daleko od toga da bude objektivni pojam kojemu se suprotstavlja konotacija kao ideoloki pojam, denotacija je prema tome, budui da uprirouje sam taj proces ideologije, najideolokiji pojam, ideo20

loki na drugom stupnju - vrhovni mit o kojemu govori Barthes. Upravo smo istu takvu taktiku ulogu prepoznali i kod uporabne vrijednosti u njezinu odnosu naspram razmjenske vrijednosti. Na taj se nain oba polja uzajamno rasvjetljuju u cjelokupnom pro cesu ideologije.10 S one strane znaka - simbolika Kritika politike ekonomije znaka podrazumijeva neke mogu nosti nadilaenja, neku onostranost tog procesa znaenja na ko joj se ustrojuje razmjenska vrijednost /znak, pa onda i neku ono stranost semiologije, koja u svekolikoj "objektivnoj bezazlenosti" tek opisuje njezino djelovanje. Openito, kritika razmiljanja o nadilaenju znaka (njegove apstraktne racionalnosti, njegove "proizvoljnosti") provode se u ime jednog od dvaju termina koji ga ine: bilo u ime Ozn (ili Rft, to je isto), koje treba osloboditi vladavine koda (Ozlj) - bilo u ime Ozlj, koje treba osloboditi pritiska Ozn. Prvu perspektivu - polje Ozn - valja ralaniti u sklopu kritike prvenstva Ozn u zapadnom propitivanju znaenja, koju su izvr ili Derrida i Tel Quel . Moralni i metafiziki poloaj znaenja, pri
10

Analiza se moe nastaviti na razini metajezika (obratni pomak): Ozli / Ozn Ozn / Ozlj (cijeli znak ponovno postaje Ozn nekog novog Ozlj). Ozn metajezine denotacije i sam je u krajnjoj liniji tek uinak Ozlj, tek obrazac simulacije ija cjelokupna poveza nost proizlazi iz razmjene kojom upravljaju oznaitelji. Bilo bi zanimljivo dovesti do paradoksa pretpostavku (kojajedva da to jest): - Rasplinjavanje povijesnog dogaaja u njegovu slijednu kodiranju preko medija, njegovo otkrivanje i manipulacija njime jednostavnom operacijom koda, kombinatoriki uinak diskursa; - Na isti nain, na metajezinoj razini, pretpostavka da predmet znanosti nije drugo doli uinak njegova diskursa, u oblikovanju polja spoznaje koje utemeljuje njego vu racionalnost iskljuujui sve ostalo (isti proces, kao to smo vidjeli, kao i u uspostavljanju samoga znaka), ili se pak taj diskurs naprosto nadaje njegovim predmetom kao obrascem simulacije. A znamo da se znanost, u krajnjoj liniji, temelji na konsenzusu jezika znanstvene komunikacije.

21

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

kojemu se znak moralizira u svom sadraju (misli ili stvarnosti) na raun njegove forme. Ta "prirodna filozofija" znaenja podra zumijeva "idealizam referenta". Na djelu je kritika apstrakcije i proizvoljnosti znaka u ime "konkretne" stvarnosti. Njezin je san posvemanje uskrsnue "stvarnoga" u neposrednoj i prozirnoj intuiciji, preko ekonomije znaka (Ozlj) i koda, kako bi se oslo bodili oznaeni (subjekti, povijest, priroda, proturjenosti) u nji hovoj pokretnoj, dijalektikoj, autentinoj istini ... To se vienje danas uvelike razvija u kritici apstrakcije sustava i kodova u ime "autentinih" vrijednosti (uvelike izluenih iz individualistikog graanskog sustava vrijednosti). Na djelu je velika moralistika tirada o otuenju preko sustava koja, irenjem tog istog sustava, postaje neka vrsta univerzalnog diskursa. Taj pokuaj kritike Ozlj u ime Ozn (Rft), stvaranja od "stvar noga" idealne alternative formalnoj igri znakova, nadovezuje se upravo na ono to smo ralanili kao "idealizam uporabne vrijed nosti". Spasiti UV nasuprot sustavu RV, ne uoavajui da je UV solidaran sustav i satelit sustava RV: u tome je temeljni idealizam, transcendentalni humanizam sadraja kojeg iznova nalazimo u pokuaju izbavljenja Ozn (Rft) od terorizma Ozlj. U svakoj ideo logiji znaenja javlja se elja za osamostaljenjem i osloboenjem "stvarnoga" - jednako kao to je ve u cijeloj ideologiji politike ekonomije prisutna elja za idealnim osamostaljenjem uporabne vrijednosti. Svaki pokuaj nadilaenja politike ekonomije znaka koji se oslanja na jednu od njegovih sastavnica, zbog toga to na taj nain ozakonjuje razdvajanje koje utemeljuje logiku znaka, nuno pro izvodi njegovu proizvoljnost (dakle, ideologiju) na izmjenjivu modusu Ozn ili Ozlj". Kljuna upitnost znaka proizlazi iz inje nice da on u samoj svojoj uspostavljenosti iskljuuje i niti pri mjereno pojavljivanje i strukturalno odreenje Ozlj i Ozn. A taj proces znaenja, koji je zapravo tek divovski obrazac simulacije smisla, ne ukida "stvarno", referent, neka vrijednosna supstanci11

ja baena u izvanjsku sjenu znaka, nego ga ukida SIMBOLIKA. I upravo simbolika nastavlja progoniti znak, razarati formalnu povezanost Ozlj i Ozn. Ali simbolika u svojoj virtualnosti sub verzivnog znaenja znaka moe se imenovati jedino pomou alu zije, proboja, jer znaenje koje sve imenuje polazei od nje, moe iskazati jedino vrijednost, a simbolika nije vrijednost. Ona je gu bitak, ukidanje vrijednosti i pozitivnosti znaka. Jer, u konanici, rije je o pozitivnosti znaka. O njegovu "stje canju vrijednosti". O onome to je izvan znaka, drugo od znaka, mi ne moemo nita rei, izuzev da je rije o ambivalentnosti, naime nemogunosti razlikovanja odgovarajuih odvojenih poj mova i njihova pozitiviranja kao takvih. Kao i to da se na toj ambivalentnosti temelji vrsta razmjene radikalno razliita od raz mjene vrijednosti (razmjenske vrijednosti ili vrijednosti/znakovi). Znak to odbija, niti naporednim uvoenjem: 1. Razdvajanja, razlikovne strukture; 2. Pozitivnog odnosa, neke vrste strukturalnog spajanja dvaju pojmova, koje, dakako, tek produljuje u vjenost njihovu raz dvojenost. To je spajanje objektivizirano pregradom struktural nog rastavljanja Ozlj i Ozn (Ozlj/Ozn)12. Ona je mnogo vie
12

Ta pregrada pomou koje se prikuplja sve proizvoljno i pozitivno znaka, ta strukturalno/inkluzivna kopula procesa znaenja kao pozitivnog zamrauje ono stoje on naj prije bio: proces svoenja i nitenja smisla (ili ne-smisla: ambivalentnost), proces nepoznavanja i nijekanja s kojim znak, uostalom, nikad nije raskrstio - ta pregrada, koja je ustvari prepreka ije bi dizanje znailo dekonstrukciju znaka, njegovo ukida nje i raspadanje njegovih sastavnih dijelova Ozlj i Ozn, kao takvih, dobiva svoje puno znaenje u Lacanovu grafu: S/S (podjeljeno;razlomak) Ona postaje sama pregrada povlaenja, ne vie pregrada koja artikulira nego ona koja cenzurira, dakle mjesto transgresije. Ta pregrada pokazuje ono to znak nijee, ono na emu se on uspostavlja negativno, i ega je on u svome pozitivnom uspostavljanju tek simptom. Pa ipak, Lacanov graf uvodi tu radikalno novu pregradu u tradicionalnu shemu znaka, zadravajui vlastito mjesto Oznaenom. Ono vie nije Ozn/Rft lingvistike, nego je potisnuto. Unato tome, ono zadrava neku vrstu sadraja, a predodba o njemu uvijek je neka supstancija, ne vie odreena s kraja nakraj, nego se samo u nekim tokama preklapa s metaforikim lancem oznaitelja (toke isturenja). Suklad no veoma razliitoj logici lingvistike, i opet je rije o podjeli dviju instanci, sa znaaj

Prolaz je mnogo suptilniji u sluaju "oslobaanja oznaenog". Vratit emo se tom pitanju.

22

23

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

objektivizirana i pozitivizirana u R-u Hjemslevljeve formule: E R C. Taj pozitivni odnos ini od znaka vrijednost. Proizvolj nost, motivacija, nije vano: ti pojmovi izokreu problem upi sujui ga u ve uspostavljenu logiku znaka. Istinski proizvoljno, ili istinska motivacija znaka, koja ini njegovu racionalnost, upravo je ta pozitivacija koja nije nita drugo, preko svoje dvostruke apstrakcije, doli radikalna redukcija svake ambi valentnosti. Motivacija znaka, prema tome, nije nita drugo doli njegova strategija: strukturalna kristalizacija, ukidanje am bivalentnosti "solidifikacijom" vrijednosti. A ta motivacija do gaa se, dakako, preko proizvoljnosti njegove forme: odbi janja i redukcija. Proizvoljnost i motivacija nisu, prema tome, uope proturjeni u stratekoj perspektivi (politici). Pa ipak, proizvoljnost je znaka u osnovi neodriva. Jednako kao to se ni razmjenska vrijednost, vrijednost/znak, ne moe potvrditi u svojoj reducirajuoj apstrakciji. To to ona nijee i potiskuje poku at e izbaciti i ukljuiti u svoj zahvat: takav je poloaj "stvarnoga", referenta, koji je uvijek tek privid simbolike, njezin reducirani i znakom ovladani oblik. Tim prividom referenta, koji je uvijek tek privid onoga to sam znak potiskuje u svome djelovanju13, znak
nim pozivanjem najednu od njih. ini nam se, naprotiv, da shvatiti znak kao cenzuru, kao pregradu iskljuenja, ne znai eljeti sauvati potisnutom njegov poloaj znaeega, latentne vrijednosti - znai to pojmiti ga kao ono to ga, zanijekanog znakom, nijee u njegovoj formi te nikad ne nalazi mjesto, ono je ne-mjesto i ne-vrijednost, za razliku od znaka, poput simbolike ambivalentnosti pregraene ili prekriene znakom, i koje se pojavljuje jedino u posvemanjem ukidanju znaka, u prasku strukturalne pozitivnosti znaka i vrijednosti. Simboliko se nigdje ne upisuje. Ono nije to to se upisuje ispod potiskivanja, Lacanovo Ozn. Ono je to to rainja svekoliko Ozlj i svekoliko Ozn, budui da je ono to to rastavlja njihov ustroj i njihovo simultano oblikovanje. S obzirom na sve to, postupak smisla i psihoanalitiki oznaitelj imaju tako malo zajednikog s jezinim oznaiteljem i postupanjem znaka da i samo rabljenje istih pojmova izaziva nerjeive nesporazume. Jednom zauvijek treba prepustiti pojmove Ozlj i Ozn (kao i ostale) njihovoj lingvistikoj mjerodavnosti i vratiti, u oekivanju radikalne kritike lingvistike ekonomije vrijednosti, svekoliku neprijateljsku vrijed nost simbolikom pojmu poput ne-mjesta vrijednosti, ne-mjesta znaenja.
13

pokuava unijeti promjenu: doputa si pojaviti se kao totalitet, izbrisati tragove svoje apstraktne transcendentnosti i proglasiti se naelom stvarnosti znaenja14. Pri funkcionalnoj, i teroristikoj, organizaciji nadzora smisla pod znakom pozitivnosti i vrijednosti, znaenje dobiva neto od postvarenja. Ono je mjesto temeljne objektivacije koja se poma lja du sustava osnaena znakovima sve do drutvenog i politi kog terorizma uokviravanja smisla. Svekolika represivna i reduktivna strategija sustava moi ve je sadrana u unutarnjoj logici znaka, kao to je to i u unutarnjoj logici razmjenske vrijednosti i politike ekonomije. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i praktinu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na raun znaka i vrijednosti. I znakovi moraju gorjeti.

Rekvijem za medije Introitus Ne postoji teorija medija. "Revolucija medija" ostala je do danas empirijska i mistina kako kod McLuhana, tako i kod njegovih sljedbenika. On je pak direktnou teksakog Kanaanina obzna nio da je Marxova teorija, suvremenica parnog stroja i eljeznice, bila ve nadiena za ivota, pojavom telegrafa. Na svojstveno naivni nain, znailo bi to rei da je Marx, u svojoj materijalis tikoj analizi proizvodnje, praktiki ograniio podruje pridrano za proizvodne snage, iz kojega su bili iskljueni jezik, znakovi i komunikacija. Istini za volju, Marx ak i ne spominje eljeznicu kao "medij", kao nain komunikacije: ona nije u polju njegova
malo svoje stvarnosti. U tom smislu, referent je samo "simbolian", jer je svekoliko naelo stvarnosti prelo u kod. 14 Niti razmjenska vrijednost moe postojati u istome stanju, u svojoj posvemanjoj apstrakciji. Ona moe djelovati jedino pod zaklonom uporabne vrijednosti, gdje se iznova uspostavlja, na obzoru politike ekonomije, privid totaliteta, i gdje ona fan tomski iznova uskrsava, u funkcionalnosti potreba, upravo ono stoje unitila: sim boliku elje.

udnim obratom, moe se rei da referent ponovno postaje "simboliki", ne u radikalnom znaenju rijei, nego u smislu "simbolike" geste, tj. s obzirom na ono

24

25

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

zanimanja, dok svekoliki tehnoloki razvoj openito, u vidu pro izvodnje, proizvodnje sirovina, materijalnih, infrastrukturalnih, jedini odreuje drutvene odnose. Posveen posredujuem idealitetu i slijepoj drutvenoj praksi, "nain komunikacije" bio je u prigodi da tijekom cijelog stoljea "provodi svoju revoluciju" ne promijenivi nita u teoriji naina proizvodnje. Poevi od toga i pod uvjetom (to je ve revolucija u odnosu na naslijeeni marksizam) da se razmjena znakova ne shvati kao marginalna dimenzija, superstrukturama biima koja jedina istin ska teorija (materijalistika) beziznimno odreuje kao "proizvo ae vlastitoga stvarnog ivota" (dobara namijenjenih zadovo ljavanju njihovih potreba) - moemo uoiti dvije perspektive: 1. Zadrati openitu formu marksistike analize (dijalektiko pro turjeje izmeu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa), ali prihvatiti da je "klasina" definicija proizvodnih snaga ogra niena, i proiriti analizu u smislu proizvodnih snaga koje bi obuhvatile cijelo slijepo polje znaenja i komunikacije. To podrazumijeva da se u svekolikoj njihovoj izvornosti izlue proturjeja proizala iz tog teorijskog i praktikog proirenja polja politike ekonomije. To je bila Enzensbergerova polazina pretpostavka u njegovu lanku objavljenu u New Left Re view ("Temeljne sastavnice teorije medija", jesen 1970.): "Monopolistiki kapitalizam bre razvija industriju svijesti i na ekstenzivniji nain negoli bilo koje drugo polje proizvodnje. Ali istodobno on je mora koiti i suavati. Tom proturjenou treba se pozabaviti socijalistika teorija medija". Ta pretpostav ka ustvari (i u tom se smislu ona pojavljuje prilino kasno) predstavlja samo virtualno proirenje para oblik/roba na sva polja drutvenog ivota i priznanje injenice da sada ve po stoji "klasina" teorija komunikacije, "buroaska" politika ekonomija znakova i njihove proizvodnje, kao to je mogla postojati i teorija materijalne proizvodnje od 18. stoljea 15 teorijska misao o klasama na koju dosad nije odgovorila
15

nijedna temeljita kritika koja bi bila logini izraz one Marxove u njegovo doba. Tu je kritiku politike ekonomije znaka onemoguilo prebacivanje cijelog tog polja u superstrukturu. U najboljem sluaju, dakle, Enzensbergerova pretpostavka tek nadoknauje golemo zakanjenje klasine marksistike teo rije. 2. Ta se pretpostavka ini radikalnom jedino u odnosu na slubeni marksizam, koji si, posve uronio u prevladavajue obrasce, i radi vlastitog preivljavanja, ak i zabranjuje da je postavi. Ali, radikalna je alternativa drugdje. Umjesto da iznova pro tumai kljuni problem to ga revolucionarnoj teoriji posta vlja proizvoenje znaenja, poruka i znakova u terminima klasinih proizvodnih snaga - to jest, da poopi marksistiku analizu koju "glasnogovornici Revolucije" smatraju kona nom i zapeaenom - alternativa se nahodi u obrtanju te ana lize u svjetlu prodora tog problema na teorijsko polje (to nijedan marksist koji "dri do sebe" ne bi napravio, ak niti kao pretpostavku). Drugim rijeima, moda je marksistika teorija proizvodnje nepo pravljivo djelomina i ne bi se mogla generalizirati. Ili pak: teori ja proizvodnje (dijalektiko nizanje proturjenosti povezano s razvojem proizvodnih snaga) tijesno je povezana sa svojim pred metom, materijalnom proizvodnjom, i ne bi se mogla prebaciti, kao postulat ili kao teorijski okvir, na sadraje kojima se nikad nije bavila16. Dijalektika je forma primjerena odreenom sadraju, onome materijalne proizvodnje: iz njega ona crpi smisao, ali ne
drutvene znanosti itd., kao to su to u svoje vrijeme bile politika ekonomija, socio logija te "moralne i politike" znanosti. U tom sluaju, izraz "industrija svijesti" kojim se koristi Enzensberger da bi oznaio dananje medije nije drugo doli opasna metafora. Meutim, ona je u osnovi cijele njegove analitike hipoteze, kojaje proirivanje marksistike analize kapitalistikog naina proizvodnje na medije, dok se ponovno ne uspostavi strukturalna analogija u odnosima: vladajua klasa / podvlatena klasa proizvoa-poduzetnik / potroa odailjatelj-prenositelj / primatelj

16

Ta politika ekonomija znaka jest strukturalna lingvistika... Znamo daje ona, u sklopu ope ideologije, danas glavna disciplina koja je nadahnula antropologiju,

26

27

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

nadilazi, poput arhetipa, definiciju tog predmeta. Dijalektika se posula pepelom, jer se odredila kao tumaenje odjelitog sustava materijalne proizvodnje. Ta je pretpostavka, sve u svemu, logina. Ona daje marksis tikoj analizi globalnu koherentnost, unutarnju cjelovitost koja onemoguuje da se prisvoji neki njezin dio ili iz nje iskljui neki drugi, prema nekoj tehnologiji "uradi sam" iji su najistananiji zagovornici pristae Althussera. Zauzvrat, mi emo marksistikoj teoriji priznati njezinu maksimalnu koherentnost, a upravo iz tog razloga kazat emo da tu koherentnost treba razbiti, zato to ona nema odgovora za drutveni proces koji izdaleka nadilazi razinu materijalne proizvodnje17. Enzensberger: "socijalistika" strategija

U nedostatku ofenzivne teorije i strategije, kazuje Enzensberger, "ljevica" ostaje razoruana. Zadovoljava se denunciranjem kul ture masovnih medija kao ideoloke manipulacije. Ona sanja o preuzimanju vlasti nad medijima, jednom, kao sredstvo pomoi revolucionarnom osvjetavanju masa, drugi put, kao posljedica radikalne promjene drutvenih struktura. Proturjeno htijenje, koje naprosto odraava nemogunost uklapanja medija u neku teoriju infra i superstrukture. Zbog toga to se ne shvaaju kao novi i
17

divovski potencijal proizvodnih snaga (Enzensberger), mediji (i, treba li dodati, cijelo polje znakova i komunikacije) ostaju za "ljevicu" drutvena tajna: ona je podijeljena u miljenju izmeu arobnosti i prakse te arolije koju ne izbjegavaju, ali je moralno i intelektualno osuuju (dakako, Enzensbergerom progovara "lijevi intelektualac" koji sam iznosi i svoju samokritiku). Ta dvosmisle nost samo odraava dvosmislenost samih medija, ne prevlada vajui je niti umanjujui. Kao dobar marksistiki sociolog, En zensberger objanjava tu "fobiju" intelektualaca i lijevih pokreta njihovim graanskim ili malograanskim porijeklom; oni se nagon ski brane od masovne kulture jer ona ukida njihovu kulturalnu povlasticu18 Bilo to istinito ili lano, moda bi se prije trebalo zapitati kolika je odgovornost u tom zaslijepljenom preziru, toj taktikoj pomutnji i tom odbijanju lijeve inteligencije da se angaira u medijima, kolika je pri tome uistinu odgovornost marksistike predrasudnosti, njegov nostalgini idealizam infrastrukturalnog i njegova teorijska alergija prema svemu to nije "materijalna" pro izvodnja i "proizvodni rad". "Revolucionarna" doktrina nije nikad pridavala vanost razmjeni znakova izuzev kao funkcionalnoj uporabi: informacija, difuzija, propaganda. A aktualni new-look javnih odnosa {public relations), cjelokupna modernistika supkultura lijevih stranaka nije sposobna stati na put toj sklonosti: ona jasno pokazuje kako se graanska ideologija moe provui i na druge naine izuzev "drutvenog podrijetla". Sve to rezultira, nastavlja Enzensberger, u politikoj shizofre niji ljevice. S jedne strane, cijela se jedna revolucionarna frakcija (subverzivna) uputa u apolitino istraivanje novih medija (supkultura, underground) , a s druge, "militantne" politike skupine jo uglavnom rabe arhaini nain komunikacije, odbijajui "zai grati igru" i iskoristiti divovske mogunosti elektronskih medija.
18

Ustvari, marksistiku se analizu moe dovesti u pitanje na dvije vrlo razliite razine radikalnosti: ili kao odvojeni sustav tumaenja materijalne proizvodnje, ili pak kao odvojeni sustav interpretacije proizvodnje (openito). U prvom sluaju, s pretpo stavkom o nemjerodavnosti dijalektike izvan njezina "izvornog" polja, valja logino nastaviti i dalje: ako se "dijalektike" proturjenosti izmeu proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa uvelike briu na polju jezika, znakova i ideologije - moda nikad nisu bile uistinu na djelu niti napolju materijalne proizvodnje, budui daje stanoviti kapitalistiki razvoj proizvodnih snaga mogao spuvom prebrisati, dakako, ne svaki sukob, ali revolucionarne suprotnosti na razini drutvenih odnosa. to bi, prema tome, mogla biti valjanost tih pojmova, ako ne posve pojmovna koherentnost? U drugom sluaju, sam korijen (i ne u svojim razliitim sadrajima) pojma proizvod nje mora se dovesti u pitanje s odvojenom formom koju ustanovljuje, sa shemom predoavanja i racionalizacije koju namee. Zacijelo, u konanici upravo dotle treba stii.

Tu vrstu redukcijskog determinizma nalazimo kod Bourdieua i u frazeologiji K P F. Ona je bez teorijske vrijednosti - od mehanizma demokracije svara revolucionarnu vrijednost po sebi. injenica da se intelektualci uasavaju masovne kulture nije dostatna da ona postane i neka revolucionarna alternativa. Aristokracija se jednako uasavala graanske kulture: ali to nikad nije bilo dostatno da od nje stvori neto drugo doli klasne kulture. 29

28

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

Zato on prigovara studentima iz Svibnja 68. da su se koristili zanatskim sredstvima (umjetnost i obrt) za odailjanje svojih pa rola i zbog toga to su zauzeli Odon, staru kolijevku kulture, umjesto O.R.T.F.-a (zgrade televizije). Enzensbergerova misao, naprotiv, eli biti optimistina i ofen zivna. Mediji su trenutno monopol klasa na vlasti, koje ih "okreu" sebi u korist. Ali njihova struktura ostaje "temeljno egalitaristika" i upravo je na revolucionarnoj praksi da razotkrije tu virtualnost skrivenu u njima, ali koju je politiki poredak pervertirao tonije, da ih oslobodi, vrati im njihov drutveni poziv otvorene komunikacije i neograniene demokratske razmjene, njihovoj istinskoj socijalistikoj svrsi. Jasno, ovdje je na djelu ista ali proirena shema, oduvijek zacr tana, od Marxa do Marcusea, koja se odnosila na proizvodne snage i tehnologiju. One su obeanje ljudskog ispunjenja, ali kapitalizam ih zamrzava ili ih zapljenjuje. One jesu osloboditeljske, ali ih jo valja osloboditi19. Mediji, kao to vidimo, ne izmiu toj fantastinoj logici filigranskog upisivanja revolucije u stvari. Podrediti medije logici proizvodnih snaga tada vie ne bi bio kritiki in, jer bi to zapravo znailo bolje ih zatoiti u revolucionarnu metafiziku. Kao i obino, taj se poloaj uostalom gubi u proturjenostima. S jedne strane, mediji, samim svojim razvojem (kapitalistikim), osiguravaju sve veu socijalizaciju - iako je to moda tehniki zamislivo, ne postoji zatvoreni krug televizije za happy few, "zbog toga to bi bilo suprotno strukturi televizijskog medija" {against the grainn of the structure) - "prvi put u povijesti, mediji omo guuju masovno sudjelovanje u socijalnom i socijalizirajuem procesu, sudjelovanje ija su praktna sredstva u rukama samih masa" - s druge strane, "socijalistiki pokreti moraju se boriti i borit e se za vlastite valne duine". Zato se boriti (posebice za valne duine) ako mediji i sami ostvaruju socijalizam? Ako je to njihovo strukturalno odreenje?
19

Tako je s institucijama, vlau i dravom: ovisno o tome jesu li u apama Kapitala ili ih se narod domogao, oni se ispranjuju ili pune revolucionarnim sadrajem, a da njihov oblik pritom nikad ne postaje upitan.

Sadanji poredak, kae Enzensberger nakon Brechta {Teorija radija, 1932.) svodi medije na jednostavni "medij odailjanja", a od njega treba svoriti odistinski medij komunikacije (uvijek isti san progoni marksistiku imaginaciju: osloboditi predmete razmjenske vrijednosti kako bi ih se vratilo njihovoj uporabnoj vri jednosti), a ta preobrazba, dodaje, "tehniki ne predstavlja pro blem". Ali: 1. Pogreno je miljenje da su mediji u dananjem poretku "puko i jednostavno odailjanje". To bi naime znailo od njih na praviti prijenosnika jedne ideologije ije bi se odrednice nahodile drugdje (u nainu materijalne proizvodnje). Drugim rijeima, mediji kao marketing ili marchendizing vladajue ideologije - odakle poistovjeenje odnosa kapitalist/plaeni radnik s onim proizvoaa - odailjatelja medija/masa neodgo vornih primatelja. Mediji ne ureuju drutvene odnose kao prijenosnici nekog sadraja, nego svojom oblikom i djelova njem, a to nije odnos eksploatacije nego apstrakcije, odvaja nja, ukidanja razmjene. Mediji nisu koeficijenti nego efektori (prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po namjeni, nego nisu ak, na drugi nain ili virtualno, neutralni ili neideoloki (izmiljotina o njihovu "tehnolokom" statusu ili njihovoj drutvenoj "uporabnoj vrijednosti"). Sukladno tome, ni ideologija ne postoji negdje drugdje kao diskurs vladajue klase prije no to se ukljui u medije. Jednako je tako i na polju robe: ona nigdje nema status stvarnosti ("upo rabna vrijednost proizvoda") doli u obliku koji poprima u dje lovanju sustava razmjenske vrijednosti. A ni ideologija nije neto izmiljeno to pluta brazdom razmjenske vrijednosti, ona je samo djelovanje razmjenske vrijednosti. Nakon Re kvijema za Dijalektiku, treba svirati Rekvijem za Infra i Super strukturu. 2. Iz toga slijedi da Brechtovu ili Enzensbergerovu tvrdnju kako preobrazba medija u istinski medij komunikacije ne predsta vlja tehniki problem ("ona je", kazuje Brecht, "samo prirod na posljedica njihova tehnikog razvoja"), valja zapravo ra31

30

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

zumjeti (obratno i uope se ne igrajui rijeima) na nain da naime upravo nije rije o tehnikom problemu, budui da je ideologija medija na razini forme, razdvajanja koje oni us postavljaju i koje predstavlja drutvenu podjelu. Govor bez odgovora Masovnim je medijima svojstveno da su ne-posredovateljski, neprijelazni, da proizvode ne-komunikaciju - ako komunikaciju odredimo kao razmjenu, kao uzajamni prostor govora i odgovo ra, dakle neku odgovornost - ali ne psiholoku i moralnu odgo vornost, nego osobni suodnos jednog prema drugome u razmje ni. Drugim rijeima, ako je odredimo kao neto drugo nego to je puka emisija/recepcija informacije, pa bila ona i povratna preko feed baka. Meutim, cjelokupno se zdanje medija danas temelji na potonjoj definiciji: oni su ti koji zauvijek zabranjuju odgovor, ti koji onemoguuju proces razmjene (izuzev u oblicima simulacije odgovora, koji su i sami ukljueni u proces odailjanja, to nita ne mijenja na jednostranosti komunikacije). U tome je nji hova odistinska apstrakcija. I upravo se na toj apstrakciji zasniva sustav drutvenog nadzora i moi. Da bismo dobro razumjeli pojam odgovora, valja ga uzeti u punom znaenju, pa se stoga valja pozvati na to to bi bila njego va istoznanica u "primitivnim" drutvima: mo je u rukama ono ga tko moe dati i kojemu se ne moe uzvratiti. Dati i djelovati na nain da se vama ne moe uzvratiti, znai prekinuti razmjenu sebi u korist i uspostaviti monopol: drutveni je proces na taj nain neuravnoteen. Uzvratiti, naprotiv, znai slomiti taj odnos moi i uspostaviti (ili iznova uvesti), na osnovi antagonistike uzajam nosti, kolanje simbolike razmjene. Jednako je i na polju medija: oni govore i djeluju na nain da im se nikako ne moe odgovoriti. Zbog toga je jedina mogua revolucija na tom polju - i svugdje uostalom, rijeju, revolucija - iznova uspostaviti tu mogunost odgovora. Ta jednostavna mogunost pretpostavlja ruenje sveko likoga dananjeg ustroja medija.
32

Nema druge mogue teorije ili strategije. Svekoliko htijenje da se demokratiziraju sadraji, da se podruju, da se uspostavi "prozirnost koda", da se nadzire proces informiranja, uspostavi neka vrsta povratnog kolanja, ili da se preuzme vlast nad mediji ma, beznadno je - ako se ne srui monopol govorenja, i to ne zato da bi se rije podarila svakome pojedinano, nego da se go vor moe razmjenjivati, da se rije moe uputiti i uzvratiti20, po nekad kao pogled ili osmijeh, i da se nikad ne moe prekinuti, zakoiti, uskladititi i iznova odailjati na neko mjesto drutve nog procesa 21 . Za sada, mi prebivamo u ne-odgovoru, neodgovornosti. "Mini malno samostalno djelovanje od strane gledatelja ili biraa", kae Enzensberger. Na prvome mjestu i najljepe u vezi s masovnim medijima jest ustvari izborni sustav: referendum je njegova kru na, u kojemu pitanje podrazumijeva odgovor, kao pri ispitivanju javnog mnijenja - tu je na djelu govor koji sam sebi odgovara preko simuliranog obilaznog odgovora, a i u tom je sluaju apsolutizacija rijei pod slubenom maskom razmjene sama definicija moi. Barthes ukazuje na istu ne-uzajamnost u knjievnosti: "Nau knjievnost obiljeuje nemilosrdni raskid izmeu proizvoaa i korisnika teksta, izmeu njegova vlasnika i njegova kupca, nje gova autora i itatelja. Taj je itatelj na taj nain uronjen u neku vrstu lijenosti, neprijelaznosti i, kaimo do kraja, ozbiljnosti: umje sto da se sam igra, da u punini i oaranosti dosegne oznaitelja..., preputena mu je tek jadna sloboda da tekst prihvati ili da ga odbaci: itanje vie nije drugo doli referendum" (S/Z). Poloaj potroaa danas odreuje to zatoenitvo, a u opi poredak po tronje nije nita drugo doli poredak u kojemu vie nije dopute no davati, uzvratiti ili razmijeniti, nego samo uzeti i okoristiti se
20

Nije rije o "dijalogu", koji nikad nije drugo doli funkcionalno podeavanje dvaju apstraktnih izrijeka bez odgovora, pri emu dva "sugovornika" nikad nisu prisutni jedan naspram drugoga, nego je to samo njihov modelizirani diskurs. 21 Kao to vidimo, zauzimanje O.R.T.F.-a 1968. ne bi nita promijenilo po sebi, izuzev to bi omoguilo "odailjanje" subverzivnih "sadraja" - ili se pak eljelo sabotirati televiziju kao takvu, iji cijeli tehniki i funkcionalni ustroj odraava monopolistiku uporabu govora.

33

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

(prisvajanje, individualizirana uporabna vrijednost). U tom smi slu, "potroaka" dobra takoer su masovni medij: ona odgo varaju opoj formi koju smo opisali. Nije vana njihova specifi na uloga: potronja proizvoda i poruka uvodi apstraktni drutveni odnos, na djelu je zabrana baena na svaki oblik odgovora i uza jamnosti. Stoga nije istina, kao to tvrdi Enzensberger, da "prvi put u povijesti mediji omoguuju masovno sudjelovanje u proizvod nom drutevnom procesu", kao niti to da su "praktina sredstva tog sudjelovanja u rukama samih masa". Kao da bi posjedovanje televizijskog prijemnika ili kamere moglo predstavljati novu mo gunost odnosa i razmjene. Doslovce, to bi onda moglo uiniti i posjedovanje hladnjaka ili tostera. Nema odgovora na neki sluni predmet: njegova je sluba tu, integrirani izrijek na koji je ve odgovoreno i koji ne ostavlja nikakva mjesta igri, uzajamnom ulogu (izuzev da ga uniti ili odvrati od njegove slunosti)22. Sluni predmet, poput svih poruka koje mediji ine funkcionalnima, poput postupka referenduma, na taj nain nadzire raskid, pomaljanje znaenja i cenzuru. Naposljetku, vlast bi (kad i sama ne bi bila opsjednuta sadrajima i uvjerena u snagu ideoloke "uvjerljivo sti" medija, pa onda i nunosti kontrole poruka) ponudila sva kom graaninu televizijski prijemnik ne optereujui se programi ma. Beskorisno je zapravo fantazirati o tome da je vlast televiziji nametnula ulogu policajca (Orwell, 1984.): sama je televizija ve svojim prisustvom drutveni nadzor u naem domu. Ne treba je zamiljati u vidu pijunskog periskopa poretka u privatnom ivo tu svakog pojedinca, budui da je ona i vie od toga: ona prua izvjesnost da ljudi vie ne razgovaraju, da su konano izolirani i suoeni s govorom bez odgovora. U tom je smislu, McLuhan, kojega Enzensberger prezire sma trajui ga trbuhozborcem, mnogo blii nekoj teoriji kada kae da
22

je "medij poruka" (izuzev kada, posve slijep za drutveni oblik o kome govorimo, s mahnitim plemenskim optimizmom, die u zvijezde medije i njihovu planetarnu poruku ). Medium is Mes sage nije kritiki iskaz, nego, u svome paradoksalnom obliku, ima analitiku vrijednost, dok Enzensbergerova dosjetka o "struktural noj prirodi medija23, takvoj te si "nijedna vlast ne moe dopustiti da oslobodi njihov potencijal", elei se smatrati revolucionar nom, zapravo je mistika. Mistika socijalistike predodreenosti medija, suprotna je ali komplementarna orwelijanskom mitu o njihovoj nasilnikoj manipulaciji od strane vlasti. I sam bi Bog bio za socijalizam: to kau krani. Subverzivna strategija i "simbolika akcija" Moglo se primijetiti da su masovni mediji odigrali svoju ulogu u Svibnju 68., spontano osnaivi odjek revolucionarnog pokreta. Barem u jednom trenutku djelovanja, okrenuli su se (i ne htijui) protiv vlasti. Na tom rascjepu i moguem obratu poiva subverziv na strategija amerikih jupija (Hoffman, Rubin), a u svjetskim pobunjenikim pokretima razrauje se teorija "simbolike akcije". Preusmjeriti mo medija za lananu reakciju. Iskoristiti njihovu ulogu trenutne generalizacije informacije. To podrazumijeva: utje caj je medija reverzibilan, rije je o inaici klasne borbe koju val ja znati usmjeriti sebi u korist. Valja se zapitati to je jo moda samo velika strateka iluzija. Svibanj 68. moe posluiti primjerom. Sve ukazuje na subver zivni utjecaj medija tijekom tog razdoblja. Pokrajinske radioposta je, novine, posvuda irile su odjeke studentske akcije. Ako je potonja bila detonator, mediji bijahu njezin rezonator. Vlast uosta lom nije propustila osuditi ih da se "igraju" revolucionara. Ali taj se zakljuak temelji na odsustvu analize. Ja bih, naprotiv, rekao
23

Multifunkcionalnost oevidno tu nita ne mijenja. Multifunkcionalnost, multidisciplinarnost, polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu opsjednutost centralizmom i jednoobraznou. Na djeluje reakcija sustava na vlasti tu patologiju, ali ne dirajui u njegovu logiku.

Enzensberger to tumai ovako: Medium is Message je graanski iskaz. On znai da graanstvo vie nema to rei. Budui da vie nema poruke koju bi moglo odaslati, ono igra na kartu medij-radi-medija. Ako graanstvo vie nema to rei, bilo bi bolje i "socijalizmu" da zauti.

34

35

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju ulogu i da su, u svojoj uobiajenoj ulozi drutvenog nadzora, bili na visini doga aja. To stoga to su sauvali svoju formu (unato pometnji sadr aja) i da ih upravo ta forma, bez obzira na kontekst, ini neu moljivo solidarnima sa sustavom na vlasti. Odailjui dogaaj apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja, oni su mu nametnuli neoekivani i pretjerani razvoj, a tim forsiranim i unaprijed smi ljenim irenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ri tam i smisao; rijeju, oni su ga prekinuli. Na tradicionalnom polju politike (lijeve ili desne)24, tamo gdje se razmjenjuju posveeni modeli i kanonizirani govor, mediji pre nose ne mijenjajui smisao. Oni se poistovjeuju s tim govorom, kao to to ine i s kolanjem roba. Ali transgresija i subverzija ne mogu proi kroz eter a da ih se suptilno ne zanijee kao takve: preobraene u modele, neutralizirane u znakove, ispranjuje ih se od njihova znaenja25. Nema modela transgresije, ni prototipa, ni serije. Ispada tako da je njezino reklamiranje na smrt najbolji nain njezina ukidanja. U prvo vrijeme taj zahvat moe dopustiti da se povjeruje u "spektakularne" rezultate. Ustvari, on odgovara razbi janju pokreta oduzimajui mu vlastiti poticaj. in raskola promet nuo se u birokratski model na daljinu - a upravo to je posao medi ja 2 6 .
To razlikovanje nema vie smisla kad je rije o medijima. Valja im izraziti potu utoliko to su uvelike pridonijeli njegovu ukidanju. Ono odgovara poretku kojemu je svojstvena transcendentnost politike, i vie nema nieg zajednikog s onime to se obznanjuje u svim vrstama oblika kao transverzalnost politike. Ali, tu se ne treba prevariti: mediji pridonose ukidanju transcendentnosti politike samo da bije odmije nili vlastitom transcendentnou, onom apstraktnom forme masovnih medija kojaje definitivno ukljuena u sustav i vie ak i ne prua mogunost sukoba struktura (lijevo/desno). Transcendentnost masovnih medija ustvari ukida tradicionalnu tran scendentnost politike, a to u jo veoj mjeri ini s novom transverzalnou politike. 25 Taj oblik "objavljivanja" ili "irenja" moe se jednako dobro ralaniti na polju znanosti ili umjetnosti. Openita ponovljivost ponitava radni i smisleni proces isporuujui tek modelizirane sadraje (cf. Raoul Ergmann, "Le miroir en miettes", Diogne br. 68,1969.; Baudouin Jurdant, "La vulgarisation scientifique", Communications, br. 14). 26 Valja istaknuti da taj posao uvijek prati odabir i reinterpretacija na razini pripadne skupine (Lazarsfeldova sintagma two step/low of communication). Odatle vrlo rela36
24

Sve se to moe iitati u izvoenju i iskrivljavanju pojma "sim boliko". Akcija od 22. oujka u Nanterreu bila je simbolina zbog toga to je bila transgresivna, zbog toga to je, u tom trenut ku i na tom mjestu, ona uvela radikalni raskol ili, da se posluimo gornjom analizom, pruila je odgovor tamo gdje je jedino admi nistrativna i pedagoka vlast imala rije i zadaa joj je bila da je ne prepusti nikome drugome. Ta akcija nije uope bila simboli na po odailjanju i zaraznu utjecaju masovnih medija. Danas, meutim, upravo potonje odreenje (utjecaj objavljivanja) dosta je za odreenje simbolike radnje. Naposljetku, subverzivni se in vri jo jedino u slubi svoje mogue reprodukcije27. On se vie ne izmilja, odmah se proizvodi kao model, kao gesta. Sim boliko je iskliznulo iz poretka same proizvodnje smisla (politi kog ili drugoga) u onaj svoje reprodukcije, koja je uvijek repro dukcija vlasti. Simboliko postaje naprosto simboliki koeficijent, transgresija postaje razmjenska vrijednost. Sveukupna racionalistika kritika misao (Benjamin, Brecht, Enzensberger) u tome vidi odluni napredak. Mediji samo aktu aliziraju i pojaavaju "demonstrativnu prirodu bilo kojeg politi kog ina" (Enzensberger). To se dakako slae s didaktikim poitivna vanost sadraja medija i viestruki otpor to ga oni izazivaju (valja se uostalom upitati nisu li ti otpori, prije negoli na sadraje, usmjereni na apstraktnost samog medija: Lazersfeldova dvostruka artikulacija mogla bi ii u tom smjeru, budui da je druga artikulacija, suprotno openitosti medijima posredovanih poruka, ona mree osobnih odnosa). Pa ipak, to "drugo" iitavanje, u kojemu skupina pripadnosti suprotstavlja svoj vlastiti kod onome odailjatelja (cf. str. 47, teza Umberta Eca), zacijelo ne uspijeva neutralizirati, "ukinuti" prevladavajue ideoloke sadraje na isti nain kao kritiki ili subverzivni sadraji. U mjeri u kojoj su prvi (kulturalni modeli, sustavi nametnutih vrijednosti, bez alternative niti odgovora, birokratski sadraji) istovjetni opem obliku masovnih medija (neuzajamnost, neodgovornost) i u nj se uklapaju podvostruujui ga, rezultat je nadreenost, pa prema tome i vea vanost vladajuih ideolokih sadraja. Oni imaju bolju "prou" nego subverzivni sadraji. Ali to nije najvanije. Valja naime znati da oblik transgresije ne prolazi "vie ili manje dobro": njega radikalno negira oblik masovnih medija. 27 Tako, prema Walteru Benjaminu (Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reproduk cije), reproducirano djelo postaje sve vie djelo "nastalo" u ime svoje reproduktivnosti (ono je nastalo zbog svoje reproducibility). Na taj nain, prema njegovu miljenju, djelo prestaje biti obred i postaje "politika". "Izlobena vrijednost" revolucionira umjetniko djelo i njegove uloge.

37

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

manjem revolucije i, potom, s "dijalektikom osvjetavanja" itd. Ta racionalistika misao nije ponovno zanijekala graansku mi sao prosvjetiteljstva, ona je nasljednica svih njezinih poimanja demokratske (u naem sluaju revolucionarne) vrline prosvjetitelj ske objave. U svojoj pedagokoj iluziji, ta misao zaboravlja da politiki in koji je namjerno upuen medijima i od njih oekuje zadobivanje moi - i sami mediji ga namjerno biraju za metu kako bi ga depolitizirali. To moemo potkrijepiti jednom zanim ljivom injenicom: dananji prodor crne kronike u polje politike (to se preklapa s Benjaminovom misli o prijelazu umjetnikog djela na stupanj politike na osnovi njegove reprodukcije). Plimni val u Pakistanu, me crnakih boksaa u SAD-u, vlasnik kafia koji je pucao na mladia, itd. - ta vrsta dogaaja, koje se nekad smatralo manje vanima i apolitinima, danas je zadobila silnu difuzijsku mo to im podaruje drutvene i "historijske" razmje re. Besumnje, novo znaenje koje oni zadobivaju, konfliktualizacija dogaaja koji su neko spadali u kroniku dana i u kojoj su se kristalizirali novi oblici politike, u velikom dijelu nije djelo medija. Te svakodnevne zgode nenamjerne su "simbolike ak cije", ali one spadaju u isti proces politikog znaenja. Takoer, nema sumnje da njihovo sluateljstvo nije dvosmisleno i da ako se, zahvaljujui medijima, politika pomalja u kategoriji crne kro nike, jednako tako, zahvaljujui medijima, i kategorija crne kro nike posvuda preplavljuje polje politike. Uostalom, irenjem me dija kronika dana je promijenila status: od sporedne kategorije (proizale iz almanaha i puke kronike), postala je ona totalni sustav mitoloke interpretacije, stegnuta mrea modela znaenja kojemu nijedan dogaaj ne promie. To je masmedijizacija. Nije to skup tehnika odailjanja poruka, nego nametanje modela. Vra timo se McLuhanovoj formulaciji: Medium is Message obavlja prijenos ula nad samim medijem kao tehnolokom strukturom. Jo smo na polju tehnolokog idealizma. Ustvari, veliki Medij je Model. Ono to se medijem posreduje nije ono to razdaje tisak, televizija ili radio: to je ono to je iznova obuhvaeno oblikom/ znakom, artikulirano u modele, upravljano kodom. Jednako kao
38

to roba nije ono to se industrijski proizvodi, nego ono to se posreduje sustavom apstrakcije razmjenske vrijednosti. Vidimo da se u najboljem sluaju pod znakom medija moe formalno nadii kategorije crne kronike i politikog te njihovu tradicional nu odvojenost, ali samo zato da bi se bolje zajedno podveli is tome opem kodu. udno je da nismo nikad poeljeli izmjeriti strateki domet te prisilne socijalizacije kao sustava drutvenog nadzora. Ponovimo, izborni je sustav njegov prvi veliki povijesni primjer. A nikad nije nedostajalo revolucionara (neko meu naj veima, danas meu onim manjima) spremnih povjerovati kako mogu "odigrati igru". I sam je opi trajk, taj pobunjeniki mit tolikih narataja, postao shema redukcije. Ona, Svibnja 68., kojoj su mediji uvelike pridonijeli, proirujui trajk na sve zakutke Francuske, bila je prividno krajnja toka krize, a ustvari to je bio trenutak njezina poputanja, njezina slabljenja zbog pretjeranog irenja, njezina poraza. Dakako, milijuni su radnika trajkali. Ali s tim "medijski posredovanim" trajkom, koji se prenosio i pri mao kao uzor djelovanja (bilo preko medija ili sindikata), oni nisu znali to bi poeli. Apstraktan u stanovitom smislu, on je neutralizirao oblike lokalnih, transverzalnih, spontanih djelova nja (ne svih). Dogovori u Grenelleu nisu izdali trajk. Oni su oza konili prijelaz na openitost politike akcije koja dokida pojedinanost revolucionarnog djelovanja. Danas, on je postao (u obliku proraunanog irenja trajka) apsolutno oruje sindikata protiv divljih trajkova. Izborni sustav, opi trajk, i oni su na neki nain mediji. Igra jui na kartu formalne ekstenzivne socijalizacije, oni su najistan aniji i najsigurniji instrumenti filtriranja, razbijanja i cenzure. Nema iznimaka, nema ni uda. Odistinski revolucionarni medij u Svibnju 68. bili su zidovi i grafiti, serigrafije i transparenti u ruci, ulica na kojoj se govor prima i razmjenjuje - sve to je neposredni upis, odaslan i uz vraen, pokretan, onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjes tu, uzajaman i suprotstavljajui. U tom je smislu ulica alternativni i subverzivni oblik svih masovnih medija, jer ona nije, poput njih,
39

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

objektivizirana podrka porukama bez odgovora, tranzitna mrea na daljinu, ona je iskreni prostor simbolike razmjene rijei, pro lazne i smrtne, rijei koja se ne odraava na platonskome ekranu medija. Institucionalizirana ponavljanjem, spektakularizirana me dijima, rije umire. Dakle, strateka je iluzija vjerovati u kritiki obrat u mediji ma. Takav iskaz danas se moe odnositi na destrukciju medija kao takvih, na njihovu dekonstrukciju kao sustava ne-komunikacije. Ali to ne podrazumijeva ukidanje, kao to ni radikalna kritika diskursa ne podrazumijeva negaciju jezika kao znaee grae. To, meutim, zasigurno podrazumijeva ukidanje sveko like njihove sadanje funkcionalne i tehnike strukture, njihove operacionalne forme, ako tako moemo rei, koja je posvudanji odraz njihove drutvene forme. U krajnjoj liniji, dakako, sam pojam medija iezava, i treba ieznuti: razmijenjeni govor, uza jamna i simbolika razmjena nijee pojam i ulogu medija, ulogu posrednika. On moe podrazumijevati neki tehniki dispozitiv (zvuk, sliku, valove, energiju itd.), kao i tjelesni dispozitiv (pokrete, jezik, seksualnost), ali on vie, u tom sluaju, ne djeluje kao medij, kao neovisni sustav kojim upravlja kod. Uzajamnost se postie razaranjem medija kao takvog. "Susreemo se sa susjedima jedi no kada zajedno s njima promatramo njihovu zgradu u plamenu" (Jerry Rubin, Uini to). Teorijski model komunikacije Samimo razliite pretpostavke: 1. McLuhan (promemorija): mediji djeluju, oni su revolucija, neovisno o svom sadraju, samom svojom tehnolokom struk turom. Nakon fonetskog alfabeta i knjige, radija i filma. Na kon radija i televizije. Mi smo nadalje u eri trenutne i plane tarne komunikacije. 2. Medije kontrolira vlast. Treba ih iupati iz njezinih ruku, bilo oduzimanjem vlasti, ili njihovom obratom uslijed spektaku40

larnog poveanja zastupljenosti subverzivnih sadraja. Ovdje medije shvaamo jedino kao poruku. Njihova se forma ne dovodi u pitanje (ona to dakako nije niti kod McLuhana, koji medij shvaa jedino kao medij). 3. Enzensberger: sadanji oblik medija uvodi stanovitu vrstu dru tvenog odnosa (slinog onom kapitalistikog naina proiz vodnje). Ali u njihovoj strukturi i razvoju virtualno je prisutan socijalistiki i demokratski nain komuniciranja, racionalnost i univerzalnost informacije. Dostaje osloboditi taj potencijal. Nas jedino zanima (ne govorimo o praksi slubene ljevice, bila ona marksistika ili ne, koja se preklapa s onom graanstva) Enzensbergerova hipoteza (prosvijetljeno marksistika) i ona radi kalne amerike ljevice (spektakularno ljeviarska). Mi smo ih ralanili kao strateke iluzije, a razlog je tome injenica da jedna i druga dijele s vladajuom ideologijom implicitno pozivanje na istu teoriju komunikacije - posvuda prihvaenu teoriju, snano prihvaenu oevidnost i visoko "znanstveno" formalizirane od strane jedne discipline, semiolingvistike komunikacije, koja se, s jedne strane, oslanja na strukturalnu lingvistiku, a, s druge, na informatiku, koju su objeruke prihvatila sveuilita i masovna kultura (masovni medijski posredovalelji luduju za njima). Cjela pojmovna infrastruktura te teorije ideoloki je suglasna s prevla davajuom praksom, kao to je to bila, i jo jest, ona klasine politike ekonomije. Semiolingvistika komunikacije, naime, jest ekvivalent graanske politike ekonomije na polju komunikacije. A kazao bih da su revolucionarne prakse ostale pri stratekoj ilu ziji medija zbog toga to su je oduvijek tek povrno kritiki ana lizirale, ne uputajui se u radikalnu kritiku ideolokog obrasca koji je teorija komunikacije. Nju je posebno formalizirao Jakobson i temeljna joj je jedini ca sljedei niz: ODAILJATELJ - PORUKA - PRIMATELJ ( ENKODER - PORUKA - DEKODER)
41

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

budui da samu poruku strukturira kod i odreuje kontekst. Sva kome od tih "koncepata" odgovara posebna funkcija: referencijalna, poetika, fatika itd. Svaki se proces komunikacije na taj nain prenosi (vektorira) u samo jednom smjeru, od odailjatelja do primatelja: on pak moe i sam postati odailjatelj, ista se she ma ponavlja, jer se komunikacija uvijek moe svesti na to jed nostavno jedinstvo u kojemu se dva krajnja termina ne razmje njuju. Ta se struktura smatra objektivnom i znanstvenom, budui da slijedi pravilo metode: rastaviti svoj predmet na jednostavne initelje. Ustvari, ona se zadovoljava formalizacijom neke empirike danosti, apstrakcijom oevidnosti i ivljene stvarnosti: to jest, ideolokim kategorijama kojima se iskazuje stanoviti tip drutvenih odnosa, upravo onaj u kojemu jedan govori a drugi ne, u kojemu jedan ima izbor a drugi jedino slobodu da mu se podredi ili da se izuzme. Ta se struktura temelji na istoj proizvolj nosti kao i struktura znaenja: dva termina pritom su umjetno izdvojeni i umjetno spojeni objektiviziranim sadrajem nazvanim poruka. Nema uzajamnog odnosa ni prisustva dvaju termina 28 jednoga u drugome, budui da se i jedan i drugi odreuju izdvo jeno u njihovu odnosu prema poruci i kodu, "intermedij" koji odrava oba u respektivnoj situaciji (kod ih oboje odrava u odno su "respekta" drugoga), na udaljenosti jedan od drugoga, razmak koji je ispunila puna i osamostaljena "vrijednost" poruke (ustvari: njezina razmjenska vrijednost). Ta "znanstvena" konstrukcija uspostavljena je u modelu simulacije komunikacije iz koje su otprve iskljueni uzajamnost, neprijateljstvo partnera, ili ambivalent nost njihove razmjene. Ono to kola ustvari jest informacija, sadraj znaenja za koji se pretpostavlja daje itljiv i jednoznaan. Tu jednoznanost jami upravo nadlenost koda, a samim time i odgovarajui poloaji enkodera i dekodera. Sve se dri na oku pu: formula ima formalnu koherentnost koja je osigurava kao jedinu shemu mogue komunikacije. Ali pretpstavimo li posto janje ambivalentnog odnosa, sve se uruava. Jer ne postoji kod
28

ambivalencije. Bez koda, nema ni enkodera, ni dekodera, statisti nestaju. Nema vie ni poruke, budui da se ona definira kao "odaslana" i "primljena". Sva je ta formalizacija ovdje samo da bi se izbjegla katastrofa. U tome se sastoji njezina "znanstvenost". Ustvari, ona utemeljuje terorizam koda. Kod postaje u toj shemi vodilji jedini initelj koji govori, koji se sam razmjenjuje preko razdvajanja dvaju pojmova i jednosmislenosti (ili dvosmisleno sti, ili viesmislenosti, nije vano: preko ne-ambivalentnosti) po ruke. (Jednako tako, u ekonomskom procesu razmjene, vie se ne razmjenjuju osobe, nego se sustav razmjenske vrijednosti pre ko njih reproducira). Ta osnovna formula komunikacije uspijeva na taj nain ponuditi, kao reducirani model razmjene, savrenu kraticu drutvenoj razmjeni takvoj kakva jest, u svakom sluaju takvoj kakvu iziskuje apstrakcija koda, prisilna racionalnost i tero rizam razdvajanja. Na tome se osniva objektivnost znanosti. Odvajanje i ograivanje: to je ve ista shema koja djeluje na razini znaka u lingvistikoj teoriji. Svaki znak rastavljen u oznaitelja i oznaenog, koji su dodijeljeni jedan drugome ali na "odgo varajuim" poloajima, a svaki znak iz osnove svoje proizvoljne izdvojenosti "saobraa" sa svim drugima preko koda nazvanog jezik. I ovdje znanost zabranjuje pojmu da se koristi svojom mo gunou simbolike razmjene, preko razlikovanja oznaitelj/ oznaeno, u pjesnikome jeziku, primjerice. U njemu kao i u sim bolikoj razmjeni, pojmovi si odgovaraju preko koda. Upravo smo taj odgovor tijekom cijelog teksta oznaili kao dekonstruktivan za svaki kod, za svaki nadzor, za svaku mo, koja se, obrat no, uvijek temelji na odvajanju pojmova i njihovoj apstraktnoj artikulaciji. Na taj nain teorija znaenja slui kao nuklearni model teoriji komunikacije, a proizvoljnost znaka (teorijska shema ukidanja znaenja) poprima sav politiki i ideoloki zamah u proizvolj nosti teorijske sheme komunikacije i informacije. To se pak odra ava, kao to smo vidjeli, ne samo u prevladavajuoj drutvenoj praksi (kojoj je svojstven virtualni monopol odailjakog pola i neodgovornost primateljskog pola, diskriminacija pojmova raz43

Dva su pojma tako malo prisutnajedan u odnosu na drugoga daje valjalo stvoriti kategoriju "kontakta" kako bi se teorijski iznova uspostavilo jedinstvo!

42

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

mjene i diktat koda), ali takoer, a da ona toga nije svjesna, u svekolikoj hirovitosti revolucionarne prakse medija. Jasno je, pri mjerice, da svi prohtjevi koji smjeraju promjeni njihova sadraja samo osnauju u svojoj neovisnosti izdvojeni pojam poruke, a, prema tome, i apstraktnu bipolarnost pojmova komunikacije. Kibernetika iluzija Enzensberger, osjetljiv na neuzajamnost aktualnog procesa, vje ruje da e ublaiti stanje traei da se ista revolucija dogodi na razini medija, kao i ona koja je potresla egzaktne znanosti i odnos subjekt/objekt u spoznavanju, koji nadalje radi na neprestanom "dijalektikom" meudjelovanju. Mediji bi trebali uzeti u obzir sve posljedice meudjelovanja, a posljedica bi toga bila ruenje monopola i omoguavanje povezivanja svih u otvoreni proces. "Programi oblikovanja svijesti trebaju u sebi ukljuivati vlastite rezultate, reakcije i ispravke koje iziskuju... Ne treba ih shvatiti kao potroaka sredstva nego kao sredstva vlastite proizvodnje." Meutim, ta zavodljiva perspektiva: 1. Ostavlja nedirnutom odvojenu instancu koda i poruke; 2. Ona nastoji, naprotiv, ukinuti razlikovanje dvaju polova ko munikacije radi istananijeg ustroja razmjene uloga i feed-backa ("reverzibilnost kolanja"). U svome sadanjem obliku, sredstva poput televizije ili filma ne slue komunikaciji, ona joj naprotiv predstavljaju prepreku. Ona ne ostavljaju mjesta nikakvu uzajamnom djelovanju izmeu odailjatelja i primate lja. S tehnikog stanovita, ona svode feed-back na minimalni stupanj to ga sustav moe prihvatiti. I ovdje ne prelazimo kategorije "odailjatelja" i "primatelja " unato svekolikim naporima da ih pokrenemo pomou "obrtanja". Reverzibil nost nije ni u kakvoj vezi s recipronou. Upravo to i jest duboki razlog zbog kojega danas svi kibernetiki sustavi sil no nastoje uspostaviti tu sloenu regulaciju, taj feed-back, ni ta ne mijenjajui u apstraktnosti ukupnog procesa i niemu
44

ne odriui stvarnu "odgovornost" u razmjeni. To je ak i za sustav najbolje sredstvo da se time dopuni, budui da na taj nain unaprijed obuhvaa mogunost takva odgovora. Vie se ustvari ne moe zamisliti, kao to to pokazuje Enzesberger u svojoj kritici orwelovskog mita, megasustav centraliziranog nadzora (kontrolni sustav dananjeg telefonskog sustava morao bi ga n-puta nadii po sloenosti, pa je stoga praktino iskljuen). Ali pomalo je naivno misliti da je cenzura ukinuta injenicom irenja medija. ak i na dugi rok, nemogunost uspostave poli cijskoga megasustava znai naprosto da sadanji sustavi sami obuhvaaju, preko feed-backa i autoregulacije, te nadalje besko risne nadzorne metasustave. Oni su kadri uvesti ono to ih nijee kao dodatnu varijablu. Oni su cenzura u samom svom djelova nju: nema potrebe za metasustavom. Tako oni ne prestaju biti totalitarni: oni ostvaruju na neki nain ideal onoga to bi se mog lo nazvati decentraliziranim totalitarizmom. Na praktinijoj razini, i mediji dobro znaju uspostaviti formal nu "reverzibilnost" kolanja (pisma italaca, telefonske interven cije sluatelja, ankete itd.), ne ostavljajui mjesta bilo kakvom odgovoru, i nita ne mijenjajui u diskriminaciji uloga29. To je drutveni i politiki oblik feed-backa. Enzensberger je stoga da nas, u svojoj "dijalektizaciji" komunikacije, tako zaudno blizak kibernetikoj regulaciji, rtvi, iako na istananiji nain, ideolo kog modela o kojem je bilo rijei. U istome smislu, kako bi se ukinula jednostranost komuni kacije, koja se istodobno prevodi monopolom specijalista i pro fesionalaca i onime klasnog neprijatelja nad medijima, Enzens berger nudi revolucionarno rjeenje prema kojemu bi svatko postao manipulator om, u smislu aktivnog operatera, montera itd.,
29

1 ovdje Enzensberger, analizirajui i otkrivajui te krugove nadzora, ipak zapada u idealizam: "Ali to je, prirodno (!), protivno strukturi, a nove proizvodne snage ne samo da omoguuju nego i trae (!) ruenje te tendencije." Feed-back i interakcija sama su logika kibernetike, a tu je prisutna ista iluzija podcjenjivanja mogunosti sustava da obuhvati te "revolucionarne" inovacije, kao i podcjenjivanje sposobnosti kapitalizma da razvije proizvodne snage.

45

Simulacija i zbilja

Kritika politike ekonomije znaka

ukratko preao bi s poloaja primatelja na poloaj proizvoditelja/ odailjatelja. U tome se na neki nain sastoji kritiko naputanje ideolokog koncepta manipulacije. Ali i tada, zbog toga to ta "revolucija" u osnovi zadrava kategoriju "odailjatelja", zado voljavajui se da ju generalizira kao odvojenu i inei od sva koga svoga vlastitog odailjatelja, ona ne rui sustav masovnih medija. Znamo to moe proizai iz injenice da svatko posje duje svoj talkie-walkie ili svoj kodak i da snima vlastiti film: poosobljeni amaterizam, istoznanica kunoj radinosti na rubu sus tava 30 . To, pak, oevidno nije ono to je imao na umu Enzensberger. On je imao na umu novinstvo u kojem e pisati, razdavati ga, obraivati njegovi itatelji (kao to je dijelom sluaj s tiskovina ma undergrounda), mislio je na videomree kojima e se koristiti politike grupacije itd. Bio bi to jedini nain odmrzavanja blokiranog stanja: "U soci jalistikim pokretima, dijalektika discipline i spontanosti, centra lizma i decentralizacije, autoritarnog liedershipa i anti-autoritarne dezintegracije ve je dugo dosegnula mrtvu toku. Jedino bi modeli komunikacijskih mrea, koji bi se temeljili na naelu reverzibilnosti kolanja, mogli omoguiti da se nadie to stanje."Valja, prema tome, iznova uspostaviti dijalektiku praksu. Ali, moe li se problem i nadalje odrediti dijalektikim terminima? Nije li i sama dijalektika nadomak mrtve toke? Primjeri koje on navodi zanimljivi su utoliko to nadilaze "dija lektiku" odailjatelja i primatelja. Na djeluje naime proces neposred ne komunikacije, koji nisu isfiltrirali birokratski obrasci, originalni oblik razmjene zbog toga to ustvari vie nema ni odailjatelja ni primatelja, nego je rije o ljudima koji si uzvraaju. Problem spon tanosti i organizacije nije ovdje dijalektiki nadien, nego je transgresiran u svojim pojmovima.
30

Enzensberger to dokazuje injenicom da Xerox zadrava monopol nad roneo-ispisom na obinom papiru (mogunost opeg "freepressa") i pristaje ih iznajmiti jedino po nevjerojatnoj cijeni. Ali kad bi svatko i imao svoj Xerox ili ak i njegovu valnu duinu, to ne bi bilo najvanije. Istinski monopol nikad nije onaj tehnikih sredstava, nego onaj govora.

U tome je kljuna razlika: druge pretpostavke doputaju dalje postojanje odvojenih kategorija. U prvom sluaju (privatno obuzdavanje medija), odailjatelj i primatelj naprosto su spojeni u jed noj osobi: manipulacija je na neki nain "interiorizirana"31. U dru gom sluaju, ("dijalektika kolanja"), odailjatelj i primatelj su naporedno na obje strane: manipulacija je postala uzajamna (hermafroditska kombinacija). Sustav moe djelovati na te dvije slike u isto vrijeme, kao i na klasinom birokratskom obrascu. On moe djelovati u svim moguim kombinacijama dviju kategorija. Bitno je da te ideoloke kategorije budu spaene, a s njima i temeljni ustroj politike ekonomije komunikacije. Jo jednom, u simbolikom odnosu razmjene, odgovor je nepo sredan, nema ni odailjatelja ni primatelja ni na jednoj ni na dru goj strani poruke, kao to nema niti "poruke", naime korpusa informacije koji valja iitati na istovjetni nain pod egidom koda. Simboliko se upravo sastoji u ukidanju te jednostranosti "po ruke", u uspostavljanju dvosmislenosti znaenja, i u istodobnom ukidanju instancije koda. To nam moe pomoi da promislimo o pretpostavci Umberta Eca32. Ukratko, niemu ne slui promijeniti sadraje poruke, va lja izmijeniti kodove itanja, nametnuti druge kodove. Primatelj (koji to zapravo vie nije) ovdje djeluje na bitnome, on suprot stavlja vlastiti kod onom odailjatelja, pronalazi vlastiti odgovor izmiui zamci upravljane komunikacije. Ali to se dogaa s tim "subverzivnim" iitavanjem? Je li i nadalje rije o itanju, od nosno iitavanju jednoznanog smisla? I kakav je kod kojemu se suprotstavlja? Je li rije o posebnome minikodu (onaj osobni i utoliko nezanimljiv), ili je pak ponovno na djelu upravljaka she ma itanja? U tom bismo sluaju imali posla tek s jednom tekstu alnom inaicom. Jedan primjer moe ilustrirati Ecovo stajalite: publicitarni obrat to su ga izvrili grafiti 1968. Transgresivni obrat, ne stoga to bi podastro novi sadraj, novi diskurs, nego zato to
31

Zbog toga.pojedinani amaterski snimatelj ostaje u apstrakciji, odvojen od masovne komunikacije. Tom unutarnjom odvojenou izmeu dviju instancija, propada cijeli kod i vladajui modeli te iznova uspostavljaju svoju praksu. 32 U Struttura assente, Bompiani, 1968.

46

47

Simulacija i zbilja

odgovor prua odmah, na licu mjesta, i ukida temeljno pravilo ne-odgovara svih medija. Suprotstavlja li on jedan kod drugome? Ne vjerujem, on naprosto razbija kod. On se ne doimlje kao da iitava publicitarni diskurs kao suparniki tekst, nego izgleda kao transgresija. Tako duhoviti izrijek, transgresivni obrat diskursa ne djeluje sukladno drugome kodu kao takvome, nego izaziva trenutnu dekonstrukciju prevladavajueg diskurzivnog koda. On rasplinjuje kategoriju koda i kategorija poruke. Upravo je tu klju problema: eli se sauvati (ak i "dijalekti ki ih nadilazei") bilo koji od initelja izvan strukturalistike re etke komunikacije, ne eli se nita temeljno izmijeniti, a na taj smo nain osueni na krhke manipulacijske prakse koje bi bilo opasno shvatiti kao "revolucionarnu strategiju". U tom je smislu jedino strateko ono to radikalno rui prevladavajuu formu.

2.

Simbolika razmjena i smrt

Uvod Vie nema simbolike razmjene na razini modernih drutvenih formacija, kao to nema niti organizacijske forme. Dakako, sim bolika ih progoni kao i vlastita smrt. Upravo zato to ona vie ne odreuje drutvenu formu, drutveni oblici poznaju tek proga njanje, traenje kojemu neprestance postavlja prepreku zakon vrijednosti. I ako je stanovita ideja Revolucije nakon Marxa poku ala prokriti put preko tog zakona vrijednosti, odavno je i ona iznova postala Revolucija sukladno Zakonu. Psihoanaliza pak krui oko te tjeskobe, ali je istodobno i obre upisujui je u poje dinano nesvjesno, i svodi je, pod vladavinom Zakona Oca, na strah od kastracije i Oznaitelja. Uvijek Zakon. Pa ipak, s one stranu libidinalnih i politikih topika i ekonomija, koje sve krue oko neke proizvodnje, materijalne ili eljene, na pozornici vri jednosti postoji i shema drutvenog odnosa koji se temelji na ukinuu vrijednosti, iji nas obrazac podsjea na prvobitne for macije, ali ija radikalna utopija poinje polako pucati na svim razinama naega drutva, u vrtoglavici pobune koja nema nieg zajednikog s revolucijom niti sa zakonitou povijesti, pa ak ni
48
49

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

- ali da se to iskae trebalo bi dulje razdoblje, jer je san o tome novijeg datuma - s "oslobaanjem" neke "elje". Pri takvu stanju stvari, drugi teorijski dogaaji dobivaju pre sudnu vanost: Saussureovi anagrami, Maussov par razmjena/ darivanje - dugorono radikalnije pretpostavke od onih Freuda i Marxa, mogunosti koje cenzurira upravo imperijalizam i mark sistikih tumaenja. Anagram ili razmjena/darivanje nisu zanim ljive epizode na rubovima lingvistikih i antropolokih discipli na, sporedni modaliteti u odnosu na velike pogone nesvjesnoga i revolucije. Svjedoci smo profiliranja jedne iste velike forme iz koje psihoanaliza i marksizam, vjerojatno tek iz neznanja, jedino izvode formu koja stavlja u stranu nerijeeno pitanje politike ekonomije i libidinalne ekonomije - zacrtavajui od tog mjesta, od tog trenutka, neku onostranost vrijednosti, neku onostranost zakona, potisnutosti, nesvjesnoga. Te se stvari dogaaju. Jedan je jedini teorijski dogaaj za nas istog reda veliine kao i ovi o kojima je rije: Freudov iskaz o nagonu prema smrti. Pod uvjetom da ga, protivno samom Freudu, radikaliziramo. Kako god bilo, u sva tri sluaja rije je o proturjenoj referencijalnosti: valja postaviti Maussa nasuprot Maussu, Saussurea protiv Saus surea, Freuda protiv Freuda. Valja postaviti naelo reverzije (protu-dara) nasuprot svim ekonomistikim, psiholokim i struktura listikim interpretacijama kojima Mauss utire put. Valja Saussurea iz Anagrama suprotstaviti Saussureu lingvistike, pa ak i nasu prot njegovoj suenoj hipotezi u vezi s Anagramima. Freuda s njegovim nagonom prema smrti valja suprotstaviti cjelokupnom prethodnom zdanju psihoanalize, pa ak i nasuprot freudovskome tumaenju nagona prema smrti. Po toj paradokslanoj cijeni teorijskog nasilja, te tri pretpostavke, svaka na svom polju - iako se upravo to odgovarajue polje gubi u openitoj formi simbolikoga - zacrtavaju izvanjsko naelo funkcioniranja premono i opreno naem ekonomskom "naelu zbiljnosti". Reverzibilnost dara u protu-dar, reverzibilnost razmjene u rtvu, reverzibilnost vremena u ciklus, reverzibilnost proizvodnje u raza50

ranje, reverzibilnost ivota u smrt, reverzibilnost svakog pojma i vrijednosti u anagram: jedna jedina velika forma, ista na svim poljima, ona reverzibilnosti, ciklike reverzije, nitenja - ona koja posvuda dokida linearnost vremena, jezika, ekonomskih razmje na i akumulacije, moi. Posvuda ona za nas poprima oblik istrebljenja i smrti. To je sama forma simbolikoga. Ni mistina, ni struk turalna: neminovna. Naelo zbiljnosti preklopilo se s odreenim stupnjem zakona vrijednosti. Danas se cijeli sustav ljulja u neodreenosti, sveko liku je realnost usisala hiperrealnost koda i simulacije. Nadalje nama upravlja naelo simulacije umjesto starog naela zbiljnosti. Svrhe su nestale, nas raaju modeli. Nema vie ideologije, pos toje tek simulakri. Valja dakle iznova uspostaviti cijelu genea logiju zakona vrijednosti i simulakra da bi se shvatila prevlast i arolija dananjeg sustava - strukturalna revolucija vrijednosti. A u tu genealogiju valja iznova smjestiti politiku ekonomiju: tada se ona nadaje kao simulakr drugoga stupnja, jednako kao i oni koji zagovaraju jedino stvarno - stvarno proizvodnje, stvarno znaenja, u svijesti i u nesvjesnome. Kapital vie ne pripada redu politike ekonomije: on se koristi politikom ekonomijom kao obrascem simulacije. Cijeli mehani zam trinog zakona vrijednosti apsorbirao je i reciklirao iri mehanizam strukturalnog zakona vrijednosti, te tako potpada pod trei stupanj simulakra (vidi u nastavku). Na taj je nain poli tikoj ekonomiji osigurana druga vjenost, u sklopu reda stvari u kojemu je ona izgubila svako navlastito odreenje, ali u kojemu zadrava svoju uinkovitost kao referencija simulacije. Upravo se isto zbilo i s ranijim mehanizmom prirodnog zakona vrijedno sti, koji je sustav politike ekonomije i trinog zakona vrijedno sti protumaio kao imaginarnu referenciju. ("Priroda"): rije je o uporabnoj vrijednosti koja fantomski opstoji unutar razmjenske vrijednosti. Ali ona je, pak, na sljedeoj okuci, shvaena kao alibi u prevladavajuem poretku koda. Svako oblikovanje vrijednosti obuhvaa sljedee u poretku vieg simulakra. A svaka faza vri jednosti ukljuuje u svoj mehanizam raniji mehanizam, poput
51

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

fantomske referencije, marionetske referencije, referencije simulacije. Revolucija dijeli svaki red od sljedeega: to su ak i jedine istinske revolucije. Trei je red na, on vie ne pripada realnosti, nego hiperrealnosti i jedino ga se tu, i same plutajue i neodre ene, teorije i prakse mogu domoi i usmrtiti ga. Sve se dananje revolucije odreuju prema neposredno prethodeim fazama sustava. Sve se one naoruavaju nostalginim uskrsnuem zbiljskoga u svim njegovim oblicima, naime prividi ma drugoga reda: dijalektikom, uporabnom vrijednou, prozirnou i konanou proizvodnje, "osloboenjem" nesvjesnoga, potisnutog znaenja (oznaitelja ili oznaenog nazvanog eljom) itd. Sva se ta osloboenja podastiru kao idealni sadraj fantomi ma to ih je sustav progutao u svojim slijednim revolucijama i koja on istanano uskrsava poput fantazama revolucije. Sva su osloboenja tek prijelazni stupnjevi prema poopenoj manipu laciji. I sama revolucija vie nita ne znai na stupnju neizvjesnih procesa nadzora. Industrijskim strojevima odgovaraju strojevi svijesti, racional ni, referencijalni, funkcionalni, povijesni. Proizvoljnim naprava ma koda odgovaraju proizvoljne naprave nesvjesnoga, nereferencijalne, transferencijalne, neodreene, plutajue. Ali i nesvjesno se vratilo u igru: odavno je ono izgubilo vlastito naelo zbiljnosti da bi postalo operacionalni simulakr. Upravo u toci u kojoj se njegovo naelo psihike stvarnosti preklapa s naelom psihoana litike stvarnosti, nesvjesno ponovno postaje, poput politike eko nomije, obrazac simulacije. Svekolika strategija sustava sastoji se u hiperrealnosti plutajuih vrijednosti. S nesvjesnime je jednako kao i s novanicama ili teorijama. Vrijednost vlada sukladno neuhvatljivu poretku raa nja na osnovi modela, preko beskonanog ulanavanja simulacije. Kibernetika operacionalnost, genetski kod, sluajni slijed mutacija, naelo neodreenosti itd., sve je to odmijenilo odre enu, objektivistiku znanost, dijalektiko shvaanje povijesti i spoznaje. I sama kritika teorija i revolucija dio su privida drugoga
52

stupnja, kao i svi odreeni procesi. Uspostavljanje privida tree ga stupnja pomelo je sve to, i nasuprot njima ne slui niemu eljeti uskrsnuti dijalektiku, objektivne "proturjenosti" itd. - na djelu je beznadno politiko nazadovanje. Ne moemo se protiv neizvjesnosti boriti orujem svrhovitosti, protiv programirane i molekularne disperzije ne moemo se boriti osvjetavanjem i di jalektikim nadilaenjem, ne moemo se protiv koda boriti orujem ekonomske politike niti onima "revolucije". Svo to staro oruje (naime, ono koje bismo traili meu simulakrima prvoga stupnja, u etici i metafizici ovjeka i prirode, u uporabnoj vrijednosti i drugim referencijama oslobaanja) postupno neutralizira ope niti sustav koji je na viem stupnju. Sve to se uvlai u prostor-vrijeme kojemu je kod oduzeo svrhu ili to pokuava na nj inter venirati odvojeno je od vlastitih svrha, dezintegrirano i apsorbi rano - na djelu je dobro znani uinak rekuperacije, manipulacije, cikliranja i recikliranja na svim razinama. "Svaki initelj ospora vanja i subverzije sustava mora pripadati nekoj vioj logici" (An thony Wilden, Sustav i struktura). Simulakrima treega stupnja valja dakle suprotstaviti barem jednaki ulog, ali, je li to mogue? Postaje li teorija ili praksa subverzivna zato to je neizvjesnija od samog sustava? Postaje li subverzija neodreena te je poretku koda ono to je revolucija bila poretku politike ekonomije? Moe li se boriti protiv DNA? Zacijelo ne u smislu klasne borbe. Ili pak otkriti simulakre nekog vieg loginoga reda (ili neloginoga) iznad dananjega treega stupnja, s one strane odreenosti ili neo dreenosti - bi li to i nadalje bili simulakri? Moda je smrt i samo ona, reverzibilnost smrti, viega reda od onoga koda. Jedino sim boliki nered moe prodrijeti u kod. Svaki sustav koji se pribliava savrenoj operacionalizaciji blizu je svog raspada. Kada sustav kae "A je A" ili "dva i dva su etiri", on se u isti mah pribliava apsolutnoj moi i posvema njoj slabosti budui da neposrednoj i vjerojatnoj subverziji - dosta je pucnuti prstom da se on urui. Poznata je snaga tautologije kad ona podvostrui tenju sustava za savrenom sferinou (Ubuov "gidouille").
53

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

Identitet je neodriv: nastupa smrt, jer on ne uspijeva upisati vlastitu smrt. To se dogaa sa zatvorenim ili metastabiliziranim, funkcionalnim ili kibernetikim sustavima kojima prijeti nitenje, trenutna subverzija, jednim okretom ruke (a ne vie dugotrajnim dijalektikim radom) zbog toga to se svekolika inercija sustava ustremila na nj. Ambivalentnost koja vreba najdovrenije sustave, one koji su uspjeli obogotvoriti svoje naelo djelovanja, poput Leibnizova binarnog Boga. Oaranost koju oni pobuuju sai njena je od dubokog opoziva, kao to je sluaj i u fetiizmu, rever zibilna je u hipu. To objanjava njihovu krhkost, koja se povea va razmjerno njihovoj idealnoj povezanosti. ak i kad se ti sustavi temelje na radikalnoj neodreenosti (gubitak smisla), oni iznova postaju plijenom smisla. Oni padaju pod teinom svoje udovinosti, poput paleozojskih udovita, i smjesta se raspadaju. To je kobni ishod svakog sustava koji vlastitom logikom tei posvemanjem savrenstvu, pa onda i posvemanjem zatajivanju, apso lutnoj nepogreivosti i, prema tome, neopozivu nitenju: sve po vezane energije smjeraju njegovoj smrti. Upravo zato jedina je strategija katastrofika, a nipoto dijalektika. Stvari treba tjerati do granice na kojoj e se prirodno obrnuti i uruiti. Jer, na vrhun cu vrijednosti najblii smo ambivalentnosti, na vrhuncu poveza nosti najblii ponoru obrata koji progoni znakove podvostruene kodom, u simulaciji treba ii dalje od sustava. Sa smru treba igrati protiv smrti - radikalna tautology a. Uiniti od vlastite logike sustava apsolutno oruje. Jedina strategija protiv hiperrealistikog sustava jest patafizika, na neki nain, "znanost imaginarnih rjee nja", naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog, na krajnjoj granici simulacije, reverzibilne simulacije u hiperlogici destrukcije i smrti1.
1

Podrobna reverzibilnost simbolika je obveza. Svaki termin eks-terminirati, vrijednost ponititi u toj pobuni pojma nad sobom samim - jedino se takva simbolika silovitost moe mjeriti i po bijediti strukturalnu silovitost koda. Trinom zakonu vrijednosti i ekvivalentnosti odgovarala je dijalektika revolucije. Neodreenosti koda i strukturalnom zakonu vrijednosti nadalje odgovara jedino pomni povrat smrti2. Istini za volju, ne ostaje nita na emu bismo se mogli temelji ti. Preostaje nam tek teorijska silovitost. Spekulacija na smrt ija je jedina metoda radikalizacija svih pretpostavki. ak i kod i sim bolika jo su simulacijski pojmovi - valjalo bi ih moi jednog za drugim povui iz diskursa.

Strukturalna revolucija vrijednosti

Saussure je dao dvije dimenzije razmjeni jezinih pojmova, prispodobivi ih s novanicom: jedna se kovanica mora moi raz mijeniti za dobro od neke stvarne vrijednosti, s druge, pak, strane, mora se moi staviti u odnos sa svim drugim pojmovima iz mon etarnog sustava. Potonji vid Saussure je sve vie odreivao poj mom vrijednosti: relativnost, koja postoji unutar opeg sustava, a sainjena je od razlikovnih suprotnosti, od svih pojmova meu sobno - u suprotnosti prema drugoj moguoj definiciji vrijedno2

Smrt je uvijek u isti mah ono to nas eka na kraju sustava i simboliko istrebljenje koje prijeti samom sustavu. Nema dviju rijei kojima bi se mogla oznaiti svrnost smrti unutar sustava, smrti koja se upisuje posvuda u njegovoj operacionalnoj logici, i radikalne protu-svrnosti, izvanjske sustavu kao takvome, ali koja ga posvuda vreba: isti pojam "smrt", i samo on, namee se sjedne i s druge strane. Ta se dvosmislenost ve moe iitati u Freudovu nagonu prema smrti. Nije to dvosmislenost. To naprosto prevodi blizinu ostvarenog savrenstva i neposrednog raspadanja sustava.

Smrt nikad ne treba shvaati kao stvarni dogaaj subjekta ili tijela, nego kao formu moda onu drutvenog odnosa - u kojoj se gubi odreenje subjekta i vrijednosti. Obvezatna reverzibilnost dovrava u isti mah i odreenost i neodreenost. Ona dokida energije povezane u upravljanim suprotnostima, i utoliko se nadovezuje na teorije plime i intenziteta, libidinalne i shizoidne. Ali, razdvajanje energija sama je forma aktualnog sustava, ona stratekog odstupanja vrijednosti. Sustav se moe ukljuiti i iskljuiti -jednog mu se dana vraaju sve osloboene energije: on je proizveo i sam pojam energije i intenziteta. Kapital je energetski i intenzivni sustav. Odatle nemogunost razlikovanja (Lyotard) libidinalne ekonomije i same ekonomije sustava (one vrijednosti) - nemogunost razlikovanja (Deleuze) kapitalistike i revo lucionarne shizoidnosti. Jer sustav je gospodar: on moe, poput Boga, povezati i razdvojiti energije, ali ne moe uiniti (a to ne moe niti izbjei) da bude reverzibilan. Proces vrijednosti jest ireverzibilan. Stoga je za nj smrtna jedino reverzibilnost, a ne razdvajanje ili skretanje. A izraz simbolika "razmjena" eli upravo to iskazati.

54

55

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

sti: odnos izmeu svakog pojma i onoga to on oznauje, svakog oznaitelja u odnosu na njegovo oznaeno, kao i svake kovanice za koju se moe dobiti neto u zamjenu. Prvi vid odgovara struk turalnoj dimenziji jezika, drugi njegovoj funkcionalnoj dimen ziji. Dvije su dimenzije razliite, ali su artikulirane, recimo da djeluju zajedno i da su povezane - prvoj je povezanosti svojstve no "klasino" oblikovanje jezinog znaka, dok druga potpada pod trini zakon vrijednosti, pri kojemu se odreenje uvijek po javljuje kao svrnost strukturalne operacije jezika. Na tom "kla sinom" stupnju znaenja, s mehanizmom vrijednosti u materi jalnoj proizvodnji, kako je Marx ralanjuje, paralela je potpuna: uporabna vrijednost predstavlja obzor i svrnost sustava razmjenske vrijednosti - prva odreuje konkretno djelovanje robe u po tronji (naporedni trenutak s onim oznaavanja za znak), druga upuuje na meusobnu razmjenjivost svih roba sukladno zakonu ekvivalentnosti (trenutak naporedan strukturalnoj organizaciji zna ka) - a obje se dijalektiki artikuliraju u svim Marxovim analiza ma i odreuju racionalno uobliavanje proizvodnje, kojom uprav lja politika ekonomija. Jedna je revolucija okonala tu "klasinu" ekonomiju vrijed nosti, revolucija same vrijednosti koja ju je, s one strane njezina trinog oblika, privela njezinu radikalnom obliku. Ta se revolucija sastoji u tome da se dva vida vrijednosti, za koje smo vjerovali da su jedinstveni i zauvijek povezani neime poput prirodnog zakona, dezartikuliraju, referenci]alna je vrijed nost ponitena jedino u korist strukturalne igre vrijednosti. Struk turalna se dimenzija osamostaljuje do iskljuenja referencijalne dimenzije, ona se uspostavlja na smrti one druge. Gotovo je s referencijalnostima proizvodnje, znaenja, afekta, supstancije, povijesti, sa svom tom istovjetnou s "realnim" sadrajima koji su jo optereivali znak nekom vrstom korisnog tereta, ozbiljno sti - s njezinim oblikom reprezentativnog ekvivalenta. Prevlada va drugi stupanj vrijednosti, onaj totalne relativnosti, ope promje ne, kombinatorike i simulacije. Simulacije u smislu da se nadalje svi znakovi meusobno razmjenjuju, a da se uope ne razmje56

njuju sa stvarnime (a oni se razmjenjuju dobro, savreno se me usobno razmjenju jedino pod uvjetom da se vie ne razmjenjuju za stvarno). Emancipacija znaka: osloboen "arhaine" obveze da neto oznaava, on se napokon oslobaa za strukturalnu ili kombinatoriku igru sukladno posvemanjoj ravnodunosti i neo dreenosti, koja je odmijenila ranije pravilo odreene ekvivalent nosti. Isti postupak, na razini radne snage i proizvodnog procesa: nitenje svake svrhovitosti sadraja proizvodnje omoguuje joj da djeluje poput koda, a novanom znaku, primjerice, da utekne u beskonanu spekulaciju izvan svakog pozivanja na neku stvar nost proizvodnje ili ak na zlatni parametar. Kliznost novanica i znakova, kliznost "potreba" i svrha proizvodnje, kliznost samoga rada - promjenjivost svih tih pojmova koju prate beskonana spekulacija i inflacija (doista smo u posvemanjoj slobodi; gubi tak osjeajnog odnosa, obveznosti, opa razoaranost: jo je na djelu neka vrsta magije, neka vrsta magine obvezatnosti koja je drala znak ulanan u stvarnost, da bi kapital oslobodio znakove te "naivnosti" i prepustio ih istom kolanju) - sve to ni Saussure ni Marx nisu jo predosjetili: oni su se jo nalazili u zlatnome dobu dijalektike znaka i stvarnosti, to je u isti mah bilo i "klasino" razdoblje kapitala i vrijednosti. Njihova se dijalektika rasturila i stvarno je umrlo pod udarom tog nevjerojatnog osamostaljenja vrijednosti. Odreenost je mrtva, neodreenost vlada. Dolo je do eks-terminacije (u doslovnom znaenju rijei) stvarnosti pro izvodnje, stvarnosti znaenja3. * * *
3

Da je jedino bila na djelu premo razmjenske vrijednosti nad uporabnom (ili ona strukturalne dimenzije nad funkcionalnom dimenzijom jezika) - Marx i Sausure bi to ve naznaili. Marx nije daleko od toga da od uporabne vrijednosti napravi medij ili naprosto alibi za razmjensku vrijednost. A cijela se njegova analiza temelji na naelu istovjetnosti kojaje u sreditu sustava razmjenske vrijednosti. Ali, ako je ekvivalent nost u srcu sustava, ne postoji neodreenost globalnog sustava (uvijek postoji odre enje i dijalektika svrnost naina proizvodnje). Dananji se sustav, naprotiv, teme lji na neodreenosti, ona ga usmjerava. Drugim rijeima, progoni ga smrt svakog odreenja.

57

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

Ta strukturalna revolucija zakona vrijednosti bila je naznaena u iskazu "politike ekonomije znaka", ali taj je termin tek izlaz za nudu, jer: I. Ima li jo uope politike ekonomije? Ima, u smislu da je jo rije o vrijednosti i o zakonu vrijednosti, ali mijena koja na nju djeluje toliko je duboka, tako odluna, svi su sadraji njome toliko promijenjeni, ako ne i poniteni, da je pojam nadalje samo aluzivan, i, tonije, politiki, u mjeri u kojoj vrijednost koja je u igri uvijek uzrokuje razaranje drutvenih odnosa. Ali ve je dugo rije o neemu veoma razliitom od ekono mije. II. I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Jer strukturalni zakon vrijednosti utjee na znaenje jednako kao i na ostalo, njegov oblik nije oblik znaka openito, nego stanovita orga nizacija koda - kod, meutim, ne upravlja bilo kakvim znako vima. Jednako kao to zakon trine vrijednosti ne predstav lja neku odluujuu instanciju u danom trenutku materijalne proizvodnje, tako i, obratno, strukturalni zakon vrijednosti ne znai bilo kakvu prevlast znaka. Ta iluzija proizlazi iz inje nice da se jedna razvila s Marxom u sjeni robe, a druga sa Saussureom u sjeni jezinoga znaka - ali nju valja ukloniti. Trini zakon vrijednosti zakon je ekvivalentnosti, a taj je za kon na djelu na svim poljima: on jednako dobro oznaava konfiguraciju znaka u kojoj isto vrijednost nekog oznaitelja i oznaenog omoguuje razmjenu kojom rukovode referencijalni sadraji (drukiji od naporedne modalnosti: linearnost oznaitelja naporedna je linearnom i kumulativnom vremenu proizvodnje). Taj klasini zakon vrijednosti djeluje tako istodobno na sve in stancije (jezik, proizvodnja itd.), ali one ostaju razliite, ovisno o njihovu referencijalnom polju. Obratno, strukturalni zakon vrijednosti znai meusobnu neo dreenost svih polja, kao i navlastitog sadraja (dakle, takoer prijelaz odreene sfere znakova na neodreenost koda). Rei da
58

polje materijalne proizvodnje i polje znakova razmjenjuju sebi odgovarajue sadraje, jo je daleko od onoga to se uistinu zbi va: oni doslovce nestaju kao takvi i gube svoju svojstvenost isto dobno kad i svoje odreenje, u korist jednog oblika vrijednosti, jednog openitijeg podeavanja, u kojemu se nite i odreenje i proizvodnja. Politika je ekonomija znaka jo bila posljedica irenja trinog zakona vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Dok struk turalno uoblienje vrijednosti naprosto okonava u isti mah i sus tav proizvodnje i politike ekonomije, kao i onaj predstavljanja i znakova. Sve se to, zajedno s kodom, zaljuljalo prema simulaciji. Ni "klasina" ekonomija znaka, ni politika ekonomija ne presta ju zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost, postaju nekom vrstom fantomskog naela obrane. Govoto je s radom. Gotovo s proizvodnjom. Gotovo s poli tikom ekonomijom. Gotovo je s dijalektikom oznaitelj/oznaeno koja je omo guavala gomilanje znanja i smisla, s linearnom sintagmom kumulativnog diskursa. Samim time nastupio je i kraj dijalektike razmjenske vrijednosti/uporabne vrijednosti, koja je jedina omo guavala akumulaciju i drutvenu proizvodnju. Gotovo je s line arnom dimenzijom diskursa. Gotovo s linearnom dimenzijom robe. Gotovo je s klasinim razdobljem znaka. Gotovo je s razdobljem proizvodnje. Ne okonava sve to revolvttija, nego sam kapital. On ponita va drutveno odreenje preko naina proizvodnje. On odmjenjuje trini oblik strukturalnim oblikom vrijednosti. A ona upravlja cjelokupnom dananjom strategijom sustava. * * * Ta povijesna i drutvena mijena moe se iitati na svim razinama. Na taj je nain posvuda zapoelo razdoblje simulacije na osnovi mogue zamjene pojmova neko proturjenih ili dijalektiki su protnih. Posvuda je na djelu ista "geneza simulakra": komutabilnost lijepog i runog u modi, lijevog i desnog u politici, istinitog
59

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

i lanog u svim porukama medija, korisnog i nekorisnog na razini predmeta, prirode i kulture na svim razinama znaenja. Svi veliki humanistiki kriteriji vrijednosti, oni cijele jedne civilizacije mo ralnog prosuivanja, estetikoga, praktinoga nestaju u naem sustavu slika i znakova. Sve postaje neodluljivo, to je svojstve ni uinak vladavine koda koji posvuda djeluje na naelu neutral izacije i ravnodunosti4. To je poopeni bordel kapitala, ne bor del s prostitutkama, nego bordel supstitucije i komutacije. Taj proces, koji je ve odavno na djelu u kulturi, umjetnosti, politici ako ne i u seksualnosti (na "superstrukturalnim" poljima), danas pogaa i samu ekonomiju, cijelo takozvano polje "infra strukture". Na njemu vlada jednaka neodreenost. I, dakako, s nestankom odreenosti ekonomije nestaje i svaka mogunost nje zina poimanja kao odreujueg initelja. Budui da se povijesna odreenost ve dva stoljea mahom dovodila u vezu s ekonomijom (u svakom sluaju od Marxa nao vamo), upravo na tom polju valja najprije propitati prodor koda.

Kraj proizvodnje Dospjeli smo do kraja proizvodnje. Taj se oblik na Zapadu pre klopio s uvoenjem trinog zakona vrijednosti, naime s vladavi nom politike ekonomije. Prije toga, nita se u pravom smislu nije proizvodilo: sve se izvodilo, posredstvom milosti (Boje) ili darom (prirode) initelja koji nam razdaje ili uskrauje svoja bogat stva. Vrijednost proizlazi iz vladavine boanskih ili prirodnih os obina (one se za nas unatrano preklapaju). Na takav nain fiziokrati zamiljaju ciklus zemlje i rada: on ne posjeduje vlastitu vrijednost. Moemo se stoga zapitati postoji li uistinu zakon vri jednosti budui da ovaj vie nije na snazi a da se njegov izraz nije mogao racionalizirati. Njegov oblik nije osloboen, budui da je povezan s neiscrpnom referencijalnom graom. Ako zakon i po stoji, on postoji jedino u suprotnosti s trinim zakonom, prirodni zakon vrijednosti. Otkad je vrijednost postala proizvedena, njezina referencija rad, njezin zakon poopena ekvivalentnost svih radova, mijena je poljuljala to zdanje raspodjele ili prirodnog razdavanja bogat stava. Vrijednost je nadalje dodijeljena odjelitoj i racionalnoj ope raciji ljudskoga rada (drutvenog rada). Ona je mjerljiva i samim time - viak vrijednosti. Poinje kritika politike ekonomije, kojoj je referencija dru tvena proizvodnja i nain proizvodnje. Jedino pojam proizvod nje omoguuje ostvarenje, preko analize posebne robe kakva je radna snaga, neki viak (viak vrijednosti) koji odreuje racionalna dinamika kapitala i, povrh toga, jednako racionalna dinamika revolucije. Za nas se danas sve iznova izmijenilo. Proizvodnja, oblik tr govine, radne snage, ekvivalentnost i viak vrijednosti oznaavali su kvantitavni, materijalni i mjerljivi lik, koji se za nas ukinuo. Proizvodne su snage jo posjedovale neku referenciju - protu rjenu proizvodnim odnosima - ali ipak referenciju drutvenog bogatstva. Sadraj proizvodnje jo je podrazumijevao neki dru tveni oblik nazvan kapital i svoju unutarnju kritiku nazvanu mark61

Teorijska proizvodnja, kao i materijalna proizvodnja gubi svoja odreenja i poinje se vrtjeti oko sebe, vodei nas "u bezdan" nenalaljive stvarnosti. Evo gdje smo danas: u neodluivosti, razdoblju kliznih teorija poput kliznog novca. Sve dananje teorije, s kojeg god obzora dolazile (jednako tako i one psihoanalitike), kakvom se god silovitou oboruale i pokuavale pronai nekanvu imanentnost ili pokretljivost bez referencijalnosti (Deleuze, Lyotard itd.), sve teorije klize i jedini im je smisao u tome da jedne drigima postanu znakom. Uzaludno ih je pokuavati otkupiti u nekakvoj povezanosti s bilo kakvom "stvarnou". Sustav je oduzeo svako referencijalno jamstvo teorijskoj radnoj snazi, kao i onoj drugoj. Takoer, nema vie uporabne vrijednosti teorije, jerje zrcalo teorijske proizvodnje takoer napuknulo. A to je dio poretka. elim, naime, rei da je sama ta neodlunost teorije jedna od posljedica koda. Ustvari, ne treba gajiti iluzije: to klizanje teorija nema nieg zajednikog sa shizofrenikim "zastranjejnem" u kojemu bi naplavine slobodno zapljuskivale tijelo bez organa (ime? kapitalom?). Ono naprosto znai da se nadalje sve teorije mogu meu sobno razmjenjivati sukladno stupnju varijabilnoh promjena, ali ne ulaui se nigdje, izuzev u zrcalu svog ispisa.

60

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

sizam. A revolucionarni se zahtjev temelji na ukidanju trinog zakona vrijednosti. Meutim, s trine smo zakonitosti preli na strukturalnu za konitost vrijednosti, a to se preklapa s rasplinjavanjem drutve nog oblika nazvanog proizvodnja. Jesmo li jo, nakon toga, u kapitalistikom nainu proizvodnje? Moda smo u hiperkapitalistikome ili u nekom veoma razliitom poretku. Je li kapitalistiki oblik povezan sa zakonom vrijednosti openito, ili s odreenim oblikom vrijednosti? (Moda smo ak doista ve u socijalistikom nainu proizvodnje? Moa je ta preobrazba kapitala pod znakom strukturalne zakonitosti vrijednosti upravo njezin socijalistiki doseg? Avaj!) Ako se ivot i smrt kapitala odvijaju prema trinom zakonu vrijednosti - ako se revolucija odigrava ovisno o nainu proizvodnje, tada mi vie nismo ni u kapitalu ni u revoluciji. Ako se ona sastoji u osloboenju drutvene i generike proizvodnje ovjeka, tada vie nema revolucije u perspektivi - jer vie nema proizvodnje. Ako je, naprotiv, kapital modus dominacije, tada je jo dobro, jer je taj strukturalni zakon vrijednosti najii oblik drutvene dominacije, neitak, poput vika vrijednosti, nadalje bez referencije u nekoj vladajuoj klasi ili odnosu snaga, bez nasi lja, bez traga krvi cijeli resorbiran u znakovima koji nas okru uju, posvuda operacionaliziran u kodu u kojemu kapital napo kon posjeduje svoj najii diskurs, s one strane industrijskih, robnih, novarskih dijalekata, s one strane dijalekata klase kojim se sluio u svojoj "proizvodnoj" fazi. Simboliko nasilje posvu da upisano u znakovima, pa i u znakovima revolucije. Strukturalna revolucija vrijednosti rui temelje "Revolucije". Gubitak referenata najprije smrtno pogaa revolucionarne refe rente, koji vie ne nalaze izvjesnost obrata ni u kojoj drutvenoj grai proizvodnje, ni u kojoj istini radne snage. Jer rad vie nije snaga, on je postao znak meu znakovima. On se proizvodi i troi kao i sve ostalo. On se razmjenjuje s ne-radom, razonodom, sukladno posvemanjoj istovjetnosti, zamjenjiv je sa svim dru gim odjeljcima svakodnevnog ivota. Ni vie ni manje "otuen", on nije mjesto nekog posebnog povijesnog "praksisa" koji stvara
62

posebne drutvene odnose. Poput veine praksi, on je tek ukup nost identifikacijskih operacija. On ulazi u opi nacrt ivota, to jest u okvir koji ine znakovi. On ak vie nije niti ta patnja, po vijesna prostitucija koja je djelovala kao obratno obeanje nekog konanog osamostaljenja (ili, kao u Lyotarda, kao prostor rad nikog uitka, ispunjenje elje koja se arko obruila na vrijed nost i vladavinu kapitala). Vie nita od toga nije istinito. Oblik znak ovladao je radom da bi ga ispraznio od svakog povijesnog i libidinalnog znaenja i upio ga u proces vlastite reprodukcije: zahvat je znaka da se podvostrui u sebi samom, iza ispranjene naznake onoga to oznauje. Rad je mogao neko oznaavati stvarnost drutvene proizvodnje, drutveni cilj gomilanja bogat stva. ak ako je eksploatiran kapitalom i vikom vrijednosti upravo je utoliko zadravao neku uporabnu vrijednost za proi renu reprodukciju kapitala i za njegovo konano unitenje. Neka ga je svrnost proimala na svaki nain - ako je radnik i sveden na puku i jednostavnu reprodukciju svoje radne snage, nije istina da se proizvodni proces doivljava kao sumanuto ponavljanje. Rad unapreuje drutvo, samim svojim podreivanjem, poput robe iji potencijal uvijek nadilazi puku i jednostavnu reprodukciju vrijednosti. Danas tome nije tako: rad vie nije produkcija nego reproduk cija posveenosti radu, poput opeg habitusa drutva koje vie ak i ne zna eli li proizvoditi ili ne. Vie nema mita o proizvod nji, vie nema sadraja proizvodnje: dravni prorauni nadalje biljee jedino brojani, statistiki rad lien znaenja - inflaciju izbrojivih znakova nad kojim zajednika volja ak ne uspijeva vie niti sanjariti. Sam patos rasta je mrtav, kao i patos proizvod nje iji je on bio posljednji sumanuti, paranoini uspon - koji se danas sveo na brojke - u nj nitko vie ne vjeruje. Ali zato je to nunije reproducirati rad kao drutveno oitovanje, kao refleks, kao moral, kao konsenzus, kao propis, kao naelo zbiljnosti. Ali naelo zbiljnosti koda divovski je obred znakova rada koji se nadvio nad cijelo drutvo - pri emu je malo vano je li na djelu jo produkcija ili reprodukcija. Socijalizacija preko obreda, pre63

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

ko znakova, mnogo uinkovitija od one udruenih snaga proiz vodnje. Od vas se ne trai da proizvodite, da nadiete sami sebe u naporu (takva bi klasina etika prije bila sumnjiva), nego jedi no da se socijalizirate. Znai to da vrijednostima iskljuivo prilazite, sukladno strukturalnu odreenju koje ovdje dobiva sav svoj so cijalni zamah, kao uzajamno odreujuim pojmovima. Znai to djelovati kao znak u opem scenariju proizvodnje, jednako kao to rad i proizvodnja nadalje djeluju jedino kao znakovi, kao zamjenski pojmovi za ne-rad, potronju, komunikaciju itd. Vie struki odnos, neprestan, krivudav, na cijeloj mrei drugih znako va. Rad, na taj nain lien svoje snage i grae (i sasvim openito poharan) uskrsava kao model drutvene simulacije, koja za sobom povlai sve druge kategorije politike ekonomije na neizvjesno polje koda. Uznemirujua je neobinost to iznenadno uranjanje u neku vrstu drugorazredne opstojnosti, od vas odvojene cijelom ma som nekog ranijeg ivota, jer prije je bilo bliskosti, neke intim nosti u tradicionalnom procesu rada. ak i konkretnost eksploa tacije, silovita socijalnost rada budi neki osjeaj bliskosti. Danas ne postoji nita takvoga, i tome nije jedini razlog tako esto spo minjana operativna apstrakcija radnog procesa - koliko prijelaz svekolikog znaenja rada na neko operacionalno polje na koje mu ono postaje kliznom varijablom koja povlai za sobom sveko liku uobrazilju ranijeg ivota. * * * S onu stranu osamostaljivanja proizvodnje kao modusa (ponad greva, proturjeja i unutarnjih pobuna modusa), valja istaknuti kod proizvodnje. Takve razmjere ona poprima danas, na kraju "materijalistike" povijesti koja ju je uspjela ozakoniti kao nain stvarnog pokreta drutava (prema Marxu, umjetnost, religija, pravo itd. nemaju vlastite povijesti - jedino proizvodnja ima povijest, tonije, om. jest povijest, ona utemeljuje povijest. Nevjerojatno velianje rada i proizvodnje kao povijesnih razloga i generikih obrazaca ispunjenja).
64

Kraj tog religioznog osamostavljivanja proizvodnje doputa pretpostavku da se sve to jednako tako moglo i proizvesti (ovaj put u znaenju uprizorenja i scenarija) ne tako davno, i s ciljevi ma posve razliitim od unutarnjih svrha (meu ostalim i revolu cije) koje lui proizvodnja. Ralaniti proizvodnju kao kod znai prijei materijalnu oevidnost strojeva, tvornica, radnog vremena, proizvoda, plae, novca i onu, formalniju ali jednako "objektivnu", vika vrijednosti, trita, kapitala, kako bi se utvrdilo pravilo igre - unititi logiku povezanost initelja kapitala i ak kritiku povezanost marksistikih katego rija koje ga analiziraju i koje jo nisu drugo doli prividnosti kapi tala na drugom stupnju, one njegove kritike pojavnosti, kako bi se utvrdilo osnovne oznaitelje proizvodnje, drutveni odnos koji ona uspostavlja, zauvijek zakriven povijesnom iluzijom proizvo aa (i teoretiara).

Rad
Radna snaga nije snaga, ona je definicija, aksiom, a njezina "stvar na" djelatnost u radnom procesu, njezina "uporabna vrijednost" samo je podvosruenje te definicije u operaciji koda. Nasilje je uvijek fundamentalno na razini znaka, a nikad na razini energije. Mehanizam kapitala (a ne njezin zakon) na djelu je nad vikom vrijednosti - neistovjetnost plae i radne snage. Ali ak kad bi i postojala istoznanost izmeu toga dvoga, dakle vie ne bi bilo vika vrijednosti, dolo bi do istog uruavanja plaa (prodaje radne snage), a ovjek bi ostao obiljeen tim aksiomom, tom sudbinom proizvoenja, tim radnim sakramentom koji ga proima poput spola. Ne, radnik vie nije ovjek, nije ak ni mukarac ili ena: posjeduje on vlastiti spol, radnu snagu koja ga vodi nekoj svrsi on je njome obiljeen kao to je ena obiljeena spolom (svojim spolnim odreenjem), kao to je sluaj s crncem i njegovom bo jom koe - a sve su to sami znakovi, i nita doli znakovi. Valja razlikovati to je pripadno nainu, a to kodu proizvod nje. Prije nego to postane initeljem trinog zakona vrijednosti,
65

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

radna je snaga ponajprije odreeni status, struktura podreenosti nekom kodu. Prije nego postane razmjenskom ili uporabnom vri jednou, znak preobraaja prirode u vrijednost, ono ime se odre uje proizvodnja i ono to je temeljni aksiom nae kulture i nijedne druge. Mnogo dublje nego kvantitativne istoznanosti, roba na jprije ispotiha razdaje sljedeu poruku: otrgnutost prirode (i ovje ka) od neodreenosti da bi se podredila odreenosti vrijednosti. To se moe razabrati u konstruktivnom aru buldoera, autoces ta, "infrastruktura", u civilizacijskoj raspomamljenosti proizvo akoga doba, taj ar da se nijednu parcelu ne ostavi neproizvod nom, da se sve namijeni proizvodnji, ak i bez nade u neko poveanje bogatstva - proizvoditi da bi se obiljeilo, proizvoditi da bi se reproduciralo obiljeenog ovjeka. to je drugo danas proizvodnja doli terorizam koda? To ponovno postaje jednako razvidno kao i prvim industrijskim naratajima koji su se odnosili spram stroja kao prema apsolutnom neprijatelju, nositelju posve manje destrukcije, prije nego se rodio slatki san o povijesnoj dijalektici proizvodnje. Ludike prakse koje iskrsavaju pomalo posvuda, divljatvo koje se obruava na sredstvo proizvodnje (i ponajprije na sebe samo kao proizvodnu snagu), endemska sa botaa i odbijanje, mnogo govore o krhkosti proizvodnog poret ka. Unitavanje strojeva neobini je in s obzirom da je rije o sredstvima za proizvodnju, ako ostaje upitnom vrijednost njihove budue uporabe. Ali ako se urue svrhe te proizvodnje, tada nestaje i dunog potovanja prema sredstvima, a strojevi se oituju suklad no vlastitoj svrsi kao direktni, operativni znakovi smrti drutvenog odnosa od kojeg ivi kapital. Tada se vie nita ne suprotstavlja njihovu neposrednom unitenju. U tom smislu, ludisti su bili mnogo lucidniji od Marxa u prosudbi dometa prodora industrij skog poretka, i oni su na neki nain danas dobili svoje zadovolj enje, na katastrofalnome kraju tog procesa, u koji nas je pogre no naputio sam Marx, u dijalektikom zanosu proizvodnih snaga. * * *

Rei da je rad znak ne uklapa se u smisao konotacija prestia koji se mogu pripisati takvoj vrsti rada, niti ak u znaenje promaknua koje predstavlja plaeni rad za alirskog imigranta u odnosu na njegovu plemensku zajednicu, za marokanskog mladca s Gor njeg Atlasa iji je jedini san uposliti se kod Simce, a tako je i danas sa enama kod nas. U tom sluaju, rad upuuje na vlastitu vrijednost - poboljanje ili razlika u poloaju. Prema dananjem scenariju, rad nije u vezi s tim referencijalnim odreenjem znaka. Nema vie vlastitog znaenja za tu vrstu posla, ili za rad openi to, nego je na djelu sustav rada u kojemu se mjesta razmjenjuju. Vie nema onoga right man in the right place, starog adaggia znanstvenog idealizma proizvodnje. Ali nema vie niti meusob no zamjenjivih a ipak prijeko potrebnih pojedinaca u odreenom radnom procesu. I sam je radni proces postao zamjenjiv: struk ture upoljavanja pokretne, polivalentne, privremene, ravnodune spram bilo kojeg cilja, ravnodune ak i spram rada, pa i onog shvaenog u svome klasinom odvijanju, nastojei jedino loka lizirati svakoga u njegovoj drutvenoj jezgri iz koje nita niemu ne smjera izuzev prevlasti operacionalne mree, bez obzira bila rije o paradigmi koja savija sve pojedince prema istoj osnovi ili o sintagmi koja ih povezuje na nain beskonane kombinatorike. Rad (a jednako i oblik razonode) preplavljuje cijeli ivot kao temeljna represija, kao nadzor, kao trajno bavljenje na odree nim mjestima i u propisom utvrenom vremenu, sukladno samo jednom sveprisutnom kodu. Posvuda ljude treba fiksirati, u koli, u tvornici, na plai ili ispred TV-a, ili pak u reciklai - trajna opa mobilizacija. Ali taj rad vie nije produktivan u izvornom smislu: on je tek zrcalo drutva, njegov imaginarni dio, njegovo fan tastino naelo zbiljnosti. Moda i nagon prema smrti. Tome tei svekolika dananja strategija koja se vrti oko rada: posao koji obogauje, promjenjive satnice, pokretnost, perma nentno obrazovanje, neovisnost, samouprava, decentralizacija radnog procesa, sve do kalifornijske utopije kibernetiziranog rada koji se obavlja kod kue. Vie vas ne udaljuju divljaki iz vaeg ivota da bi vas predali stroju - sada vas u nj ukljuuju zajedno s
67

66

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

vaim djetinjstvom, vaim tikovima, vaim ljudskim odnosima, vaim nesvjesnim nagonima i samim vaim odbijanjem rada - sa svim time za vas e se sigurno pronai neko mjesto, neki personalizirani posao ili, u njegovu nedostatku, dodijelit e vam se novana pomo za nezaposlenost sukladno vaoj osobno jed nadbi - u svakom sluaju, vie vas nikad nee napustiti, os novno je da svatko bude terminal cijele mree, siuni terminal, ali ipak kraj - a nadasve ne neki neartikulirani krik, nego neki termin u jeziku i terminal svekolike strukturalne mree jezika. I sam izbor posla, utopija o radu po mjeri svakoga znai da su karte podijeljene, da je struktura prihvaanja potpuna. Radna se snaga ne prodaje niti ne kupuje okrutno, ona se dizajnira, marketira, ona se utrgovljuje - proizvodnja se povezuje sa sustavom znakova potronje. Prvi stupanj analize bio je shvaanje polja potronje kao ire nje polja proizvodnih snaga. Ali, valja uiniti obratno. Cjelokup no polje proizvodnje, rada, proizvodnih snaga valja shvatiti kao njihanje na polju "konzumacije" razumljene kao polje poopene aksiomatike, kodirane razmjene znakova u sklopu opeg dizajna ivota. Tako je sa znanjem, spoznajom, ponaanjem (Verres: "Kako se ne bi ponaanje osoblja shvatilo kao jedno od sredstava kojima raspolae vlasnik ija je uloga upravljanje?"), ali takoer i sa seksualnou tijela, imaginacijom (Verres: "Imaginacija moe jedina ostati povezana s naelom uitka, dok je tjelesni ustroj podreen naelu zbiljnosti /Freud/. Valja okonati tu zbrku. Neka se i imaginacija aktualizira kao proizvodna snaga, neka se in vestira. Imaginacija na vlasti: geslo tehnokracije.") A tako je i s nesvjesnim, s Revolucijom itd. Da, sve je to na putu k "investi ranju" i upisavanja na polju vrijednosti, ali ne toliko trgovake vrijednosti koliko brojevne - to jest, nije mobilizirano za proiz vodnju, nego oznaeno, obiljeeno, zbrojeno za djelovanje po put operativne varijable, ne postavi u tolikoj mjeri proizvodna snaga koliko ahovske figure koda, podreene istom pravilu igre. Aksiom proizvodnje tek tei tome da sve svede na faktore, dok aksiom koda sve svodi na varijable. Prvi vodi jednadbama i bi68

lancama snaga. Drugi vodi pokretnim i proizvoljnim cjelinama koje neutraliziraju to to im odolijeva ili im izmie koneksijom, a ne aneksijom.

Tri vrste simulakra Naporedno s promjenama zakona vrijednosti, od renesanse nao vamo, izmijenila su se tri poretka simulakra: - Krivotvorina je prevladavajui obrazac u "klasinom" razdob lju, od renesanse do industrijske revolucije. - Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revolu ciji. - Simulacija je obrazac dananjeg stupnja kojim upravlja kod. Simulakr prvog reda odvija se prema prirodnom zakonu vrijed nosti, onaj drugoga reda, sukladno trinom zakonu vrijednosti, a onaj treega, prema strukturalnom zakonu vrijednosti. Aneo od gipsa Krivotvorina (i njezina moda) rodila se s renesansom, s ruenjem feudalnog poretka od strane graanskoga i s pojavom otvorenog nadmetanja na razini razliitih znakova. Nema naina proizvod nje u drutvu kasti i klasa, budui da je raspodreenost posve manja i gibanje klasa zanemarivo. Jedan zabran titi znakove i osigurava im posvemanju razvidnost: svakome je bespogovorno dodijeljen neki poloaj. U ceremonijalu nema moguih krivo tvorenja - izuzev pomou crne magije i krivokletstva, a to je i nain na koji se kanjava mijeanje znakova, tj. kao teka povre da samog poretka stvari. Ako nam se jo dogodi da sanjamo nadasve danas - o nekom svijetu izvjesnih znakova, o snanom "simbolikom poretku", budimo bez iluzija: takav je poredak postojao, i bio je to poredak okrutne hijerarhije, jer prozirnost i okrutnost znakova idu zajedno. U drutvima kasti, feudalnim ili
69

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

arhajskima, okrutnim drutvima, znakovi su ogranienog broja, svedene rasprenosti, svakome su jasno razgraniene zabrane, svatko je uzajamno obvezan izmeu kasti, klanova ili osoba: zna kovi dakle nisu proizvoljni. Proizvoljnost znaka poinje kada, umjesto da povee dvije osobe nekom nepremostivom uzajamnou, on poinje, kao oznaitelj, upuivati na neki raarani svi jet oznaenog, zajedniki nazivnik stvarnoga svijeta prema koje mu nitko nema obveza. Gotovo je s obveznim znakom, slijedi vladavina osloboenog znaka kojim e se moi neovisno koristiti sve klase. Natjecatelj ska demokracija odmijenila je endogamiju vlastitih znakova u statusnim poretcima. Istodobno, s prijelazom vrijednost/znak pre stia iz jedne klase u drugu, nuno dospijevamo na polje kri votvorenja. Jer, iz ogranienog poretka znakova, u kojemu je zabrana onemoguavala "slobodnu" proizvodnju, dolazi do bu janja znakova po narudbi. Ali umnoeni znak vie nema nieg zajednikog s obvezatnim znakom ogranienog irenja: on je nje gova krivotvorina, ne po odreenosti od nekog "izvornika", nego po rairenosti grae iji je svekoliki sjaj proizlazio iz ogranienosti koja mu je bila nametnuta. Ne diskriminirajui (nadalje je samo natjecateljski), osloboen svake prisile, univerzalno raspoloiv, moderni znak, unato svemu, jo simulira potrebu prikazujui se povezanim sa svijetom. Moderni znak sanja o prijanjemu znaku i rado bi se, sa svim pozivanjem na stvarno, iznova domogao obvezatnosti; pronalazi, meutim, samo razlog, tu referencijalnu razlonost, to stvarno, to "prirodno" od ega e ivjeti. Ali ta je odrediteljska veza samo smulakr simbolike obveze: ona nadalje proizvodi tek neutralne vrijednosti, one koje se razmjenjuju u objektivnom svijetu. Znak ovdje doivljava istu sudbinu kao i rad. "Slobodni" radnik slobodan je jedino proizvoditi istovrsnost - "slobodni i emancipirani" znak slobodan je jedino proizvoditi istovrsne oznaene. Tako moderni znak nalazi svoju vrijednost jedino u simulakru "prirode". Problematika "prirodnoga", metafizika stvarnosti i izvanjskosti postat e vlasnitvo svekolikog graanstva od rene70

anse naovamo, zrcalo graanskoga znaka, zrcalo klasinoga znaka. Danas je jo iva nostalgija za prirodnom referencijom znaka, usprkos nekolikim revolucijama koje su ruile takav pore dak stvari, meu ostalima i ona proizvodnje, u kojoj su se zna kovi prestali odnositi na prirodu, nego samo na zakon razmjene, te potpadaju pod trini zakon vrijednosti. To su simulakri drugo ga reda o kojima e jo biti rijei. Tako je u renesansi s prirodnim roeno i lano. Ono se pros tire u rasponu od lanog prsluka samo sprijeda, do uvoenja vilice koja je umjetna proteza, do unutarnjih prostora ukraenih tukaturom i velikih teatralnih mainerija baroka. Jer cijelo je to klasino razdoblje teatralno par excellence. Kazalite je forma koja ovla dava cijelim drutvenim ivotom i svekolikom arhitekturom od renesanse naovamo. Upravo tu, u smionosti tukature i barokne umjetnosti, iitava se metafizika patvorine i nove ambicije izno va roenog ovjeka - a to su ambicije mondenog demiurga, transsupstancijacija svekolike prirode u jednu jedinstvenu grau, tea tralnu poput drutvovnosti ujednaene pod znakom graanskih vrijednosti, s one strane razlika krvi, poloaja ili klase. Stukatura predstavlja pobjedu demokracije nad svim umjetnim znakovima, apoteozu teatra i mode koja prevodi mogunost nove klase da sve uini, jednom kad je uspjela slomiti iskljuivost znaka. Na kon to se prometejski cilj graanstva najprije uruio u imitaciji prirode , a potom se uputio u proizvodnju, sva su vrata otvorena nevienim kombinacijama, svim igrama, svim krivotvorinama. U crkvama i palaama, stukatura poprima sve oblike, oponaa sve materijale, barunaste zavjese, drvene kornie, tjelesne obline. Gips istjeruje nevjerojatnu pometnju meu materijalima odmje njujui ih jednom jedinom novom graom, nekom vrstom ope nitog ekvivalenta svima drugima, podatnom za sve teatralne do mete budui da je i sama predstavljaka supstancija, zrcalo svih ostalih. Postoji uska veza izmeu mentalne poslunosti jezuita (perinde ac cadaver) i demiurke ambicije da se prirodna tvar istjera iz stvari kako bi je odmijenio sintetiki materijal. Poput ovjeka
71

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

podreena organizaciji, stvari tada poprimaju idealnu funkcional nost lesa. Svekolika tehnologija, sva tehnokracija ve su prisut ne: pretpostavljeno postojanje idealne krivotvorine svijeta koja se izraava u otkriu univerzalne supstancije i univerzalne kom binacije supstancija. Iznova objediniti razjedinjeni svijet (nakon Reformacije) u jednu cjelovitu doktrinu, podvesti svijet pod jed nu rije (od Nove panjolske do Japana: misije), ustanoviti poli tiku elitu Drave, s istom centraliziranom strategijom - to su bili ciljevi jezuita. Da bi se to ostvarilo, valjalo je stvoriti djelotvorne simulakre: organizacijski ustroj bio je jedan, a to je bio i simulakr velebnosti i kazalita (na djelu je veliko kazalino uprizorenje kardinala i sivih eminencija), a takoer i simulakr odgoja i obra zovanja koji eli, prvi put sustavno, iznova stvoriti idealnu pri rodu djeteta. Arhitekturalno ruho od gipsa i barokni stil velika su aparatura iste vrste. Sve to prethodi produktivistikoj racionaliza ciji kapitala, ali sve to ve svjedoi - ne o proizvodnji, nego o krivotvorini, o istom projektu univerzalnog nadzora i hegemonije, o drutvenom obrascu u kojem je u osnovi ve na djelu unutarnja povezanost sustava. Nekad je u Ardennesima ivio stari kuhar kojega je vrhunsko umijee u izradi oblika od dizana tijesta i ovladanost slastiaskom plastikom nadahnulo uznositim naumom da se lati daljeg mode liranja svijeta na mjestu gdje ga je Bog ostavio... na njegovu pri rodnom stupnju - u elji da iz njega ukloni organsku spontanost i odmijeni je jednom jedinstvenom i polimorfnom graom, armi ranim betonom: namjetaj od betona, stolice, ladice, ivai stroj od betona, a vani u vrtu cijeli orkestar, ukljuujui i violine, be ton, stabla od betona ukraena stvarnim listovima, divlja svinja od armiranog betona, s pravom lubanjom divlje svinje iznutra, ovce od betona prekrivene pravom vunom. Konano je Camille Renault pronaao izvornu supstanciju, smjesu od koje se mogu izraditi razliite stvari - od onih svarnih razlikuju se jedino u "re alistikim" nijansama: lubanja divlje svinje, lie na stablu - ali to je zacijelo bio tek ustupak demiurga posjetiocima... jer, taj je dobri 80-godinji bog s arobnim smijekom priputao posjetite72

lje svome djelu. Nije mu bila namjera nadmetati se s boanskim djelom, naprosto ga je ponovio kako bi ga uinio shvatljivim. U tome nije bilo nikakve avolske pobune, parodijskoga htijenja ili naknadnog retroopredjeljenja za "naivnu" umjetnost. Kuhar iz Ardennesa naprosto je vladao jedinstvenom mentalnom supstan cijom (jer beton je mentalna supstancija koja poput koncepta omoguuje zapovijedanje pojavama i njihovo krojenje po volji). Njegov projekt nije bio daleko od onog graditelja u tuku iz ba rokne umjetnosti, niti veoma razliit od projekcije na terenu ur bane zajednice u velikim dananjim gradskim sreditima. Krivo tvorina jo djeluje samo u odnosu na supstanciju i na formu, a jo ne utjee na odnose i strukture, ali ve na toj razini smjera nadzo ru nad pacificiranim drutvom, oblikovanim u kalupu sintetike supstancije koja izmie smrti: neunitivi artefakt koji jami vje nost vlasti. Nije li udo ovjeka upravo u tome da je, stvorivi plastiku, izumio nerazgradivi materijal i na taj nain prekinuo ciklus koji je, gnjiljenjem i smru, preobraavao iz jedne u druge sve supstancije svijeta? Supstancija izvan ciklusa, od koje ak i na kon vatre preostaje tek neunitivi ostatak - ima u tome neeg nevienog, simulakr u kome se saima ambicija univerzalne semiotike. To vie nije ni u kakvoj vezi s "napretkom" tehnologije ili s racionalnim ciljem znanosti. Na djelu je projekt politike i du hovne prevlasti, fantazam zatvorene duhovne grae - poput ba roknih anela od gipsa iji se udovi spajaju u iskrivljenu zrcalu.

Automat i robot Cijeli jedan svijet razdvaja ta dva umjetna bia. Jedan je teatralna krivotvorina, mehanika i satni mehanizam ovjeka, tehnika je u njemu u cijelosti podreena analogiji i uinku simulakra. Drugime pak vlada naelo tehnike, stroj je prevagnuo, a sa strojem se uvodi jednadba. Automat se ovjeku udvara i dobro mu je dru tvo, on sudjeluje u kazalinoj i drutvenoj igri prije Revolucije. Robot, pak, kao to mu ime kazuje, radi: gotovo je s kazalitem,
73

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

poinje doba ljudske mehanike. Automat je analogon ovjeku i ostaje mu sugovornikom (igra s njime ah!). Stroj je ekvivalent ovjeka i prisvaja si ga kao istoznanika u jedinstvu radnog pro cesa. U tome je svekolika razlika izmeu simulakra prvoga i dru goga stupnja. Stoga se ne treba zavaravati s "figurativnom" slinou. Automat postavlja pitanje o prirodi, pita o tajni due ili ne, o problemu izmeu privida i bia - on je poput Boga: to se nalazi odispod? Sto je unutra? Sto je iza? Samo ovjekova patvorina moe postaviti takva pitanja. Svekolika ovjekova metafizika kao protagonista prirodnog teatra stvaranja bila je utjelovljena u au tomatu prije no to je nestao zajedno s Revolucijom. A jedina je svrha automata da bude neprestance izloen pogledu iva ovje ka - s nakanom da bude prirodniji od njega iji je on idealni lik. Dvostruko savrenstvo ovjeka, sve do savitljivosti njegovih po kreta, do funkcioniranja njegovih organa i inteligencije - gotovo da izazove ovjekovu tjeskobu kad shvati da nema nikakve raz like, da se, naime, oprostio s duom na raun idealno naturali ziranog tijela. Svetogre. Ta je razlika tako i nadalje sauvana, kao u sluaju onog tako savrenog automata da je maioniar na pozornici podraavao njegov skokoviti pokret kako bi se bar, makar uloge i bile zamijenjene, onemoguilo brkanje. Tako pi tanje automata ostaje otvoreno, to ga ini optimistikom me hanikom napravom, ak i ako krivotvorina uvijek podrazumije va i neku dijabolinu konotaciju5.
5

Krivotvorina i reprodukcija uvijek podrazumijevaju neku tjeskobnost, uznemirujuu stranost: uznemirenost pred fotografijom, nalik na vraarski trik - i, openitije, pred svekolikom tehnikom aparaturom, koja je uvijek i aparatura reprodukcije, a Be njamin ih usporeuje s nemirom povezanim s pojavljivanjem slike u zrcalu. I u tome ve ima vradbine. Ali koliko je bude vie ako se ta slika moe odvojiti od zrcala i postati prenosiva, uskladitiva, ponovljiva do mile volje (vidi Praki student, gdje vrag odvaja od zrcala sliku studenta i potom ga nasmrt strai tom istom slikom). Svaka reprodukcija pretpostavlja na taj nain neki opaki in, od injenice da se bude zaveden vlastitom slikom u vodi poput Narcisa, do proganjanja dvojnika i tko zna do ega sve ne vodi ubitani obrat te goleme tehnike aparature to je danas ovjek lui kao svoju vlastitu sliku (narcisoidna fatamorgana tehnike, McLuhan) i kojamuje

Posve je drukiji sluaj s robotom. Robot vie ne postavlja pitanja prividima, njegova je jedina istina mehanika djelotvor nost. Njega vie ne zanima slinosti s ovjekom, s kojim se, uosta lom, vie ne usporeuje. Siuna metafizika razlika koja je pred stavljala tajnu i dra automata vie ne postoji: robot ju je upio u svom imenu. Bie i privid stopili su se u samo jednu proizvodnu i radnu supstanciju. Simulakr prvoga reda nikad ne uklanja raz liku: on pretpostavlja vazda osjetljivo sporenje izmeu simulakra i stvarnoga (igra nadasve istanano prisutna u slikarstvu varke za oko, ali i cijela umjetnost ivi od tog odmaka). Simulakr drugoga stupnja pak pojednostavnjuje problem upijanjem privida, ili ukidanjem stvarnosti, kako god htjeli: u svakom sluaju, on uspo stavlja neku stvarnost bez slike, bez jeke, bez zrcala, bez privida. Takav je upravo rad, takav je upravo stroj, takav je upravo sustav svekolike industrijske proizvodnje utoliko to se radikalno supro tstavlja naelu kazaline iluzije. Nema vie slinosti ni razliko vanja, Boga ili ovjeka, na djelu je imanentna logika operacionalnog naela. Poevi odatle, roboti i strojevi mogu bujati, to je ak njihova zakonitost - ono to automati nisu nikad uinili, budui da su bili sublimne i neobine mehanike naprave. ak i sam ljudski rod nije poeo bujati dok nije, s pojavom industrijske revolucije, ste kao status stroja: osloboen svake slinosti, osloboen ak svog dvojnika, razvija se on kao proizvodni sustav, iji je tek mini jaturni ekvivalent. Osveta simulakra koja pothranjuje mit o vjetijem pripraviku ne dogaa se s automatom - naprotiv, ona je zakonitost drugoga stupnja. Odatle proizlazi stalna vladavina ro bota, stroja, mrtvog rada nad ivim. Ta je prevlast nuna ciklusu proizvodnje i reprodukcije. S tim se obratom izlazi iz polja krivo tvorine i ulazi u ono (re) produkcije. Naputa se prirodni zakon i
otad uzvraa, iaranu i iskrivljenu - beskonana reprodukcija njega samog i njegove moi do granica svijeta. Reprodukcija je dijabolina u svojoj biti, ona zadire u neto temeljno. Za nas se time nita nije promijenilo: simulacija (koju ovdje opisujemo kao operaciju koda) jo je mjesto divovskog poduhvata manipulacije, nadzora i smrti, jednako kao to je i predmetu simulakru (primitivni kipi ili slika ili fotografija) oduvijek bio cilj zahvat crne magije.

74

75

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

njegove igre forme da bi se unilo u polje vladavine trinog za kona vrijednosti i njegovih prorauna snaga. Industrijski simulakr S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. Znakovi bez tradicije klase, koji nee nikad upoznati uskraivanja uslijed poloaja - i koji stoga vie nee trebati biti patvorine, budui da e namah postati proizvodi na divovskoj ljestvici. Pitanje njihove neobinosti i podrijetla vie se ne postavlja: njihovo je podrijetlo tehnika, a dobivaju smisao jedino u dimen ziji industrijskog simulakra. To jest serije. To jest samom mogunou da postoje dva ili bezbroj istih proizvoda. Odnos izmeu njih vie nije onaj origi nala i imitata, ni analogije, ni odraza, nego istovrsnosti, ravno dunosti. U seriji predmeti postaju beskonani simulakri jedni drugih, a s predmetima to postaju i ljudi koji ih proizvode. Jedino ukinue izvorne referencije omoguuje poopeni zakon ekviva lentnosti, to jest samu mogunost proizvodnje. Svaka analiza proizvodnje otpada budui da se u njoj vie ne sagledava izvorni proces, ako ne i onaj koji je u izvoritu svih drugih, nego je, naprotiv, na djelu proces upijanja svakoga izvor nog bia i njegovo uvoenje u niz istovrsnih bia. Dosad se pro izvodnju i rad smatralo potencijalom, snagom, historijskim pro cesom, generikom djelatnou: energetsko-ekonomskim mitom svojstvenim modernome dobu. Valja se upitati ne uplie li se proiz vodnja, u poretku znaka, kao posebna faza - nije li ona ustvari tek epizoda u rodoslovlju simulakra: upravo epizoda proizvoe nja, zahvaljujui tehnici, biima (predmetima/znakovima) poten cijalno istovjetnima u beskonanim serijama. Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici, industriji i ekonomiji, ne trebaju skrivati da se u osnovi eli jedino dosegnu ti tu beskonanu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja "pri rodnom" poretku, ali u osnovi simulakr "drugoga reda" i prilino siromano imaginarno rjeenje ovladavanja svijetom. U odnosu
76

na razdoblje krivotvorine, dvojnika, zrcala, kazalita, igara s mas kama i prividima, serijalno i tehniko razdoblje reprodukcije je, sve u svemu, razdoblje manjeg raspona (ono koje slijedi, razdob lje modela simulacije, razdoblje simulakra treega stupnja, mno go je znaajnijih dimenzija). U djelu Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije Walter Benjamin je prvi ukazao na bitne posljedice tog naela reprodukcije. On pokazuje da reprodukcija usisava proces proiz vodnje, mijenja mu svrhe, mijenja status proizvoda i proizvoa a. To dokazuje na polju umjetnosti, kinematografije i fotografije, jer se upravo na njima u 20. stoljeu otvaraju nova podruja, bez tradicije "klasine" proizvodnosti, i koje odmah potpada pod znak reprodukcije - ali danas znamo da sva materijalna proizvodnja potpada pod tu sferu. Danas znamo da se na razini reprodukcije mode, medija, reklame, mrea informacija i komunikacija - na razini onoga to je Marx nemarno nazvao lanim trokovima kapi tala (neizmjerljiva je ironija povijesti), naime, na polju simulakra i koda, uvoruje jedinica ukupnog procesa kapitala. Benjamin prvi (a potom McLuhan) nije shvatio tehniku kao "proizvodnu snagu" (na emu zavrava marksistika analiza), nego kao medij, kao formu i princip posve nove generacije smisla. Ve i sama injenica da se neka obina stvar moe naprosto ponoviti takva kakva jest, kao dvostruki primjerak, predstavlja revoluciju: dostaje prisjetiti se zaprepatenja Crnaca kad su prvi put vidjeli dva primjerka iste knjige. injenica da su dva tehnika uratka ekviva lenti pod znakom nunoga drutvenog rada dugorono je manje vana od serijske reprodukcije istog predmeta (koja je i ona poje dinaca kao radne snage). Tehnika kao medij prevladava ne samo nad "porukom" proizvoda (njegova uporabna vrijednost) nego i nad radnom snagom, koju Marx eli uiniti revolucionarnom porukom proizvodnje. Benjamin i McLuhan vidjeli su jasnije od Marxa: uvidjeli su da se stvarna poruka, istinski ultimatum nahodi u samoj reprodukciji. A sama proizvodnja vie nema smisla: njezina se drutvena svrha gubi u serijalnosti. Simulakri su odnijeli pobjedu nad povijeu.
77

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

Uostalom, taj je stupanj serijske reprodukcije (onaj industrijs kog mehanizma, lanane proizvodnje, proirene reprodukcije itd.) privremen. im mrtvi rad prevagne nad ivim, to znai od kraja prvobitne akumulacije, serijska proizvodnja ustupa mjesto stva ranju na osnovi modela. A pritom je na djelu odricanje od podri jetla i od svrhe, jer se svi oblici mijenjaju od trenutka kad se vie ne reproduciraju mehaniki, nego se zainju na osnovi njihove same reproduktivnosti, difrakcija od neke raajue jezgre naz vane modelom. Tu smo na polju treega stupnja simulakra. Nema vie krivotvorine originala, kao to je bio sluaj na prvome stup nju, ali niti serije, kao u drugome: postoje modeli iz kojih proi zlaze svi oblici sukladno modulacijma razlika. Jedino privrenost modelu ima smisla, i nita se vie ne odvija sukladno svojoj svrsi, nego proizlazi iz modela, iz "oznaenog referencije" koja se nadaje poput neke prijanje svrhe i jedine vjerojatnosti. Mi prebivamo u simulaciji u modernome znaenju rijei, a industrijalizacija je samo njezin prvotni oblik. Napokon, nije temeljna serijska reproduktivnost, nego modulacija, ne kvantitativne istovjetnosti, nego zamjena pojmova - na djelu vie nije trini zakon, nego strukturalni zakon vrijednosti. I ne samo da ne treba traiti tajne koda u tehnologiji ili ekonomiji, nego genezu koda i simulakra valja traiti upravo u obrnutom smislu od same mogunosti in dustrijske proizvodnje. Svaki poredak sebi podreuje onaj pret hodni. Jednako kao to je serijska proizvodnja obuhvatila pore dak krivotvorine (primjerice, svekolika se umjetnost prometnula u "mehaninost"), tako se i svekoliki poredak proizvodnje uruava u operacionalnu simulaciju. Benjaminove i McLuhanove analize kreu se po tim meugranicama reprodukcije i simulacije. Do stupnja te nestaje referen cijalnog razloga, a proizvodnja je zahvaena vrtoglavicom. Uto liko one predstavljaju odluni napredak u odnosu na analize Veblena i Gobliota; potonji su se, opisujui, primjerice, znakove naina, jo pozivali na klasinu konfiguraciju: znakovi predstav ljaju neku razlikovnu grau, imaju svrhu i prestinu uporabu, poloaj i drutveno razlikovanje. Oni podastiru strategiju napored78

nu onoj profita i robe u Marxa, u trenutku kad se vie ne moe govoriti o uporabnoj vrijednosti znaka ili radne snage, kad se naprosto jo moe govoriti o ekonomiji zbog toga to je jo na djelu neka Razlonost znaka i Razlonost proizvodnje.

Metafizika koda
Leibniz, taj matematiki duh, vidio je u tajnovitoj eleganciji binarnoga sustava, koji ine jedino nula i broj jedan, samu sliku stvaranja. Jedinstvo Vrhunskoga bia, koje djeluje preko binarnih operacija u nitavilu, dostatno je, vjerovao je on, da odatle proizau sva bia. (MacLuhan)

Veliki simulakri to ih je stvorio ovjek prelaze iz svijeta prirod nih zakona u svijet snaga i napetosti, a danas u svijet binarnih struktura i suprotnosti. Nakon metafizike bia i privida, nakon metafizike energije i odreenosti slijedi metafizika neoodreenosti i koda. Kibernetiki nadzor, raanje prema modelima, diferenci jalna modulacija, feed-back, pitanje/odgovor itd.: to je novo operacionalno uoblienje (industrijski su simulakri bili samo opera tivni). Digitalnost je njezino metafiziko naelo (Libizov Bog), a DNA je njegov prorok. "Geneza simulakra" ustvari danas zadobiva svoj dovreni oblik u genetskome kodu. Na granici sve vie pri jeteeg ukinua referencija i svrha, gubitka slinosti i oznaka, nalazimo digitalni i programatski znak ija je "vrijednost" isto taktika, na raskriju s drugim znakovima (estice informacije/ test) i ija je struktura ona mikromolekulamog koda zapovijedi i nadzora. Na toj razini, pitanje znakova, njihova racionalnog cilja, nji hova stvarnoga i imaginarnoga, njihova odbacivanja i njihova obrtanja, iluzije koju zacrtavaju, ono o emu oni ute ili njihovo
79

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

naporedno znaenje - sve je to izbrisano. Ve smo vidjeli kako se znakovi prvoga reda, sloeni znakovi i bremeniti iluzijom, mije njaju, zahvaljujui stroju, u sirove, bez sjaja, industrijske, ponov ljive znakove bez jeke, operativne i efikasne. Koliko se jo ra dikalnija promjena zbiva sa znakovima koda, neitkima, bez mogueg tumaenja, ukopanim poput programatskih matrica u godinama prosvjetiteljstva u osnovu "biolokog" tijela - crnim kutijama iz kojih sazrijevaju sve zapovijesti, svi odgovori. Goto vo je s kazalitem predstavljanja, s prostorom znakova, s njiho vim sukobljavanjem, s njihovom tiinom: jedino crna kutija koda, molekula to isijava znakove koji nas ozrauju, proeti pitanji ma/odgovorima poput upozoravajuih zraenja, neprestance testi rani vlastitim programom koji nam je upisan u elijama. Zatvor ske elije, elektronske elije, stranake elije, mikrobioloke elije: organska e sinteza prema danostima koda uvijek pretpostavljati traganje za najmanjom nedjeljivom esticom. Ali i sam je kod tek genetska, raajua elija, u kojoj milijarde ispreplitanja postav ljaju sva mogua pitanja i rjeenja, na osnovi kojih se (tko?) vri odabir. Ta pitanja (informatiki ili upozoravajui impulsi) nemaju nikakve svrhe izuzev odgovora, genetski su nepromjenjiva ili iskrivljena beznaajnim i sporednim razlikama. Prostor je ak jo linearniji ili jednodimenzionalniji: celularni prostor beskonanog stvaranja istih znakova koji su poput tikova zatvorenika pomahnitalog od samoe i ponavljanja. Takav je genetski kod: zaustav ljena, nepomina ploa ije smo mi, nadalje, tek elije iitavanja. Svekoliko ozraje znaka, i samo znaenje odluno je poniteno: sve je pretvoreno u upis i dekodiranje. Takav je simulakr treega reda, na simulakr, takav je "misti ki element binarnog sustava, nitice i broja jedan", iz kojega proi zlaze sva bia, takav je poloaj znaka koji je i kraj znaenja: DNA ili operacionalna simulacija. Sve je to savreno saeo Sebeok ("Genetika i semiotika", u Versusu): "Bezbrojna promatranja potvruju pretpostavku da unutarnji organski svijet proizlazi u ravnoj crti iz prvobitnih oblika ivota.
80

Najznaajnija je injenica sveprisustvo molekule DNA. Genetska graa svih organizama poznatih na zemlji u velikom je dijelu sai njena od DNA i RNA koje u svojoj strukturi sadre informaciju, koja se prenosi reprodukcijom iz jednog narataja na drugi i koja je, osim toga, obdarena sposobnou samoreprodukcije i opona anja. Rijeju, genetski je kod univerzalan, ili gotovo tako. Nje govo je otkrie bilo beskrajno znaajni dogaaj u mjeri u kojoj je pokazalo da su "dva jezika velikih polimera, jezik nukleinske kiseline i proteina, tijesno povezani" (Crick, 1966., Clarck/Narcker, 1968.). Sovjetski matematiar Ljapunov pokazao je 1963. da svi ivi sustavi precizno prenose preko strogo zacrtanih kana la malu koliinu energije ili materije koja sadri veliku koliinu informacija i odgovorna je za kasniji nadzor goleme koliine ener gije i materije. S tog se stajalita brojne pojave, kako bioloke, tako i kulturalne (skladitenje, feed-back, kanaliziranje poruka i drugo), mogu shvatiti kao vidovi obrade podataka. Napokon, in formacija se velikim dijelom nadaje poput ponavljanja informacije ili pak kao druga vrsta podatka, neka vrsta nadzora koji izgleda da je univerzalna osobina ivota na zemlji, neovisno o obliku i grai. "Prije pet godina, upozorio sam na preplitanje genetike i ling vistike - neovisnih disciplina ali naporednih na irem polju zna nosti o komunikaciji (iji je sastavni dio i zoosemiotika). Termi nologija genetike puna je izraza preuzetih iz lingvistike i teorije komunikacija (Jacobson, 1968.), to je takoer istaknulo osnov ne slinosti ili znaajne razlike u strukturi i funkcioniranju ge netskih i verbalnih kodova... Danas je jasno da se genetski kod mora smatrati najtemeljnijim od svih semiotikih mrea, pa je, prema tome, prototip svih drugih sustava oznaavanja kojima se slue ivotinje ukljuivi i ovjeka. S tog stajalita, molekule, koje su kvantni sustavi i stabilni su prijenosnici fizikih podataka, zoosemiotikih i kulturalnih sustava, ukljuivi tu i jezik, pred stavljaju trajni lanac stupnjeva, sa sve sloenijim energetskim razi nama u sklopu jedinstvenog svjetskog razvoja. Stoga je mogue opisati bilo jezik ili ivue sustave s jedinstvenog kibemetikog
81

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

stajalita. Za sada, rije je tek o korisnoj analogiji ili predvia nju... Uzajamno pribliavanje genetike, ivotinjske komunikacije i lingvistike moe dovesti do potpune spoznaje dinamike znae nja (semiosis), a ta se spoznaja naposljetku moe razotkriti kao nita drugo doli definicija ivota." Na taj se nain ocrtava dananji strateki model koji svugdje po staje prijenosnikom velikoga ideolokog modela kakav je svoje dobno bila politika ekonomija. Ponovno emo se s njim susresti, pod strogim znakom "zna nosti", u djelu Jacquesa Monoda Sluaj i nunost. Gotovo je s dijalektikim razvojem, ivotom upravlja isprekidana neodree nost genetskoga koda - svrnost je pritom unaprijed upisana u kod. Kao to vidimo, nita se nije promijenilo - naprosto je pore dak svrha ustupio mjesto igri molekula, a poredak oznaenika igri infinitezimalnih oznaitelja, svedenih na njihovu nasuminu komutaciju. Sve su transcendirajue svrhe svedene na jednu ko mandnu plou. Pa ipak, uvijek se posee za prirodom, za upisom u neku "bioloku" prirodu: ustvari, uvijek se zamiljalo neku tak vu prirodu, metafiziki rtvenik ne vie porijekla i supstancija nego ovaj put koda - kod mora imati "objektivni" oslonac. Sto tome moe bolje posluiti od genetske molekule? Monod je stro gi teolog te molekularne transcendency e, dok je Edgar Morin nje zin gorljivi zagovornik. Ali u obojice se fantazam koda, koji odgo vara stvarnosti moi, brka s idealizmom molekule. Iznova se susreemo s mahnitom iluzijom ponovnog objedi njenja svijeta pod samo jednim naelom - onim jedinstvene sup stancije kod jezuita iz Protureformacije, onim genetskoga koda kod tehnokrata biologijske znanosti (ali i lingvistike) s preteom Leibnizom i njegovim binarnim boanstvom. Jer program koji se ovdje ima na umu nema nieg genetikoga, rije je o drutvenom i povijesnom programu. U biokemiji se pretjerano uveliava ide al drutvenog poretka kojim upravlja neka vrsta genetskoga koda, makromolekularnog rauna, PPBS (Planning Programming, Bud geting System, koji ozrauje drutveno tijelo svojim operaciona82

lnim strujanjima. Tehnokibernetika ovdje nalazi svoju "filozofiju prirode", kao to kae Monod. Oaranost biologijom i biokemi jom oduvijek je, od poetaka znanosti, bila prisutna. Ona je u organicizmu Spencerova tipa (biosociologizmu) dola do izra aja bila na djelu struktura na razini drugoga i treega reda (Jacobova klasifikacija u Logici ivoga), dok danas, s modernom bioke mijom, djeluje na razini struktura etvrtoga reda. Kodirane slinosti i razlinosti: to je prava slika kibernetizirane drutvene razmjene. Sada jo samo valja dodati "stereospecifini kompleks" da bi se komunikacija iznova uspostavila meu elijama, to e Morin preobraziti u molekularni Eros. Praktino i povijesno, to znai zamjenu drutvenog nadzora svrhom (vie ili manje dijalekikom providnou koja bdije nad ispunjenjem te svrhe), drutveni nadzor preko predvianja, simulacije, programacijske anticipacije, neodreene mutacije, ali kojim upravlja kod. Umjesto procesa, koji se dovrava sukladno svome idealnom razvoju, suoeni smo s raanjem putem modela. Umje sto proroanstva, preostaje nam pravo na "upis". Izmeu toga dvoga nema radikalne razlike. Jedino se mijenjaju i, valja to rei, fantastino usavravaju obrasci nadzora. Od proizvoakoga kapi talistikog drutva do kibernetikoga neokapitalistikog poretka, koji ovaj put tei apsolutnom nadzoru: u tome se sastoji preo brazba kojoj oruje prua biologijska teoretizacija koda. U toj mutaciji nema nieg "neodreenog": ona je dostignue cijele jedne povijesti u kojoj slijedno Bog, ovjek, Napredak, pa i sama Povi jest umiru u ime koda, u kojoj transcendency a umire u ime imanentnosti, koja pak odgovara mnogo naprednijoj fazi u vrtoglavoj manipulaciji drutvenim odnosom. *** U svojoj beskonanoj reprodukciji, sustav dokida mit o svome porijeklu i o svim referencijalnim vrijednostima koje je sam izluio tijekom svog procesa. Dokinuvi mit o svom porijeklu, on ukida i svoje unutarnje proturjenosti (vie nema stvarnoga ni referent noga kojemu bi se suprotstavio) - te na taj nain on dovrava i
83

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

mit o svojoj svrsi: samu revoluciju. Zajedno s revolucijom uobliila se i pobjeda ljudske i generike referencijalnosti, izvorni ovje kov potencijal. Ali to ako kapital izbrie s karte i samog ovjeka kao generiko bie (u ime genetikog ovjeka)? Zlatno doba re volucije bilo je doba kapitala, u kojemu su jo kolali mitovi o porijeklu i o kraju. Jednom kad su mitovi dospjeli u slijepu ulicu (a jedina opasnost kojoj je povijesno bio izloen kapital dolazila mu je od tog mitskog zahtjeva za racionalnou koji gaje proimao od poetka) u injeninoj operacionalnosti, operacionalnosti bez diskursa, jednom kad je kapital postao vlastiti mit, ili radije neo dreeni, nasumini stroj, neto poput genetikoga drutvenog koda, on vie ne ostavlja nikakav izgled odlunome obratu. U tome je njegova istinska silovitost. Preostaje saznati nije li i ta sama operacionalnost mit, nije li i sam DNA mit. Jednom za svagda postavlja se zapravo pitanje poloaja zna nosti kao diskursa. Dobra prigoda da ga postavimo ovdje, kad se diskurs apsolutizira s toliko otvorenosti. "Platon, Heraklit, Hegel, Marx: ta ideoloka zdanja, predstavljena kao a priori, bila su ustva ri konstrukcije a posteriori, namijenjene opravdanju unaprijed smiljene etiko-politike teorije... Jedini a priori za znanost jest postulat objektivnosti koji joj brani da se upusti u tu raspravu" (Monod). Ali, i sam je taj postulat posljedica nikad nevine odluke za objektivacijom svijeta i "stvarnoga". Ustvari, on je postulat koherentnosti stanovitog diskursa i svekolika znanost zacijelo nije drugo doli prostor tog diskursa koji se nikad ne pokazuje kao takav i iji "objektivni" simulakr prekriva politiki i strateki go vor. Neto dalje, uostalom, Monod dobro objanjava njegovu pro izvoljnost: "Moemo se pitati nisu li sve nepromjenjivosti, ou vanosti i simetrije koje ine potku znanstvenog govora fikcije koje odmjenjuju stvarnost kako bi joj podarile neku operacionalnu sliku... Logika koja se temelji na naelu isto apstraktnog, moda konvencionalnog identiteta. Konvencija iji se, unato svemu, ljudski razlog ini nesposobnim da se ostvari." Teko da se moe jasnije iskazati kako znanost odluuje sama o sebi kao tvornikoj formuli, kao uzornom diskursu, kao vjeri u konvenci84

onalni poredak (ne bilo koji, uostalom, nego onaj potpune redundancije). Ali Monod brzo prelazi preko te opasne pretpostavke naela "konvencionalnog" identiteta. Bolje je znanost utemeljiti na sigurnome tlu, na nekoj "objektivnoj" realnosti. Fizika je tu da bi svjedoila o tome kako identitet nije samo postulat - on je u stvarima, budui da postoji "apsolutna identinost dvaju atoma u istome kvantnom stanju". to onda? Konvencija ili objektivna stvarnost? Istina je da se znanost organizira, kao i bilo koji dis kurs, na konvencionalnoj logici, ali za svoje opravdanje trai, kao i svaki ideoloki diskurs, neku stvarnu, "objektivnu" referenciju, u stvarnom procesu. Ako je naelo identiteta negdje "istinito", makar to bilo i na infinitezimalnoj razini dvaju atoma, tada je "istinito" i svekoliko zdanje znanosti koja se njime nadahnjuje. Pretpostavka genetskoga koda, DNA, takoer je istinita i nepre mostiva. Tako stvari stoje s metafizikom. Znanost izvjetava o stvarima koje su prije zacrtane i formalizirane kao njoj podre ene - "objektivnost" je jedino to, a etika koja sankcionira tu objektivnu spoznaju uvijek je samo sustav obrane i neznanja koji eli zadrati taj zatvoreni krug6. "Dolje sa svim pretpostavkama koje su omoguile vjerovanje u istiniti svijet", govorio je Nietzsche.

Taktilno i digitalno Prema modelu genetskoga koda, to upravljanje ne ograniava se samo na laboratorijske rezultate ili na zanesena vienja teoreti ara. Ti su modeli proeli i najobinije oblike ivota. Digitalnost je meu nama. Ona opsjeda sve poruke, sve znakove naega dru tva, a najkonkretniji oblik u kojemu je moemo prepoznati jest test, pitanje/odgovor, poticaj/reakcija. Svi su sadraji neutralizi6

Uostalom, u Monodovoj se knjizi nalazi jedno bjelodano proturjeje koje odraava dvosmislenost svake dananje znanosti: njezin diskurs smjera kodu, to jest simulakrima treega reda, ali on to jo ini sukladno "znanstvenoj" shemi drugoga redaobjektivizam, "znanstvena" etika spoznaje, naelo istine i transcendencije znanosti itd. Sve stvari nepomirljive s modelima neodreenosti treega stupnja.

85

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

rani trajnom procedurom upravljanih pitanja, zabrana i ultimatu ma koje valja dekodirati, koji ovaj put vie ne proizlaze iz osnove genetikoga koda, nego posjeduju jednako taktiku neodree nost - budui da je ciklus smisla beskrajno skraen i sveden na pitanje/odgovor, na jedinicu informacije - bit, ili na beskonano malu koliinu energije/informacije koja se vraa na svoju poet nu toku, budui da taj ciklus opisuje jedino trajnu reaktualizaciju istih modela. Ekvivalent posvemanje neutralizacije oznaenih od strane koda, na djelu je trenutnost zabrane naina ili svake reklamne ili medijske poruke. To se dogaa posvuda gdje ponu da guta potranju, gdje pitanje prodire odgovor, ili ga usisava i izbacuje u iitljivu obliku, ili ga izmilja ili anticipira u predvid ljivu obliku. Posvuda isti "scenarij", scenarij "pokuaja i pogre aka" (pokusnih kunia u laboratorijskim opitima), scenarij lepe ze izbora koji se posvuda nude ("testirajte svoju osobnost") posvuda test, kao temeljni drutveni oblik nadzora, na osnovi bes konane djeljivosti postupaka i odgovora. Mi ivimo na nain referenduma, upravo zato to vie nema referencijalnog. Svaki znak, svaka poruka (a to se odnosi na pred mete "funkcionalne" uporabe, kao i na neka obiljeja naina ili na bilo koju televizijsku obavijest, ispitivanje ili izborniko savje tovanje) predouje nam se kao pitanje/odgovor. Svekoliki komu nikacijski sustav proet je sloenom sintaktikom strukturom jezika s binarnim i oznaiteljskim sustavom pitanje/odgovor neprestanim testom. Meutim, testovi i referendumi su, kao to znamo, savreni oblici simulacije: odgovor je sadran u pitanju, on je unaprijed odreen. Stoga je referendum uvijek neka vrsta ultimatuma: jednostranost pitanja koje zbog toga vie i nije pita nje, nego neposredno nametanje znaenja u kojemu se ciklus iznenadno zatvara. Svaka je poruka zabrana, poput one koja se izluuje iz istraivakih statistika. Simulakr razdaljine (ako ne i proturjenosti) izmeu dva pola, kao uinak stvarnosti u samoj nutrini znaka, tek je taktika halucinacija. ***
86

Benjamin konkretno ralanjuje, na razini tehnikog aparata, to djelovanje testa: "Performanca filmskoga glumca prenosi se pu blici preko cijele tehnike aparature. To ima dvije posljedice. Ta aparatura nije obvezna u cijelosti potovati izvedbu. Pod uprav ljanjem kamermana, te naprave tijekom cijeloga filma zauzimaju poloaje u odnosu na izvedbu. To slijedno zauzimanje poloaja ini grau od koje e montaer nainiti konanu montau... Na taj nain performanca glumca podreena je nizu optikih testo va... Druga posljedica: publika (budui da vie nije u neposrednu dodiru s glumcem) dospijeva tako u poloaj strunjaka: ona se poistovjeuje s glumcem samo u mjeri u kojoj se on poistovjeuje s tehnikom aparaturom. Prema tome, ona poinje jednako po stupati kao i taj aparat: ona testira." "Biljeka: Sirenje polja mogueg testiranja koje vri tehnika aparatura nad filmskim glumcem odgovara nevjerojatnoj irini polja testiranja provedenog nad pojedincem od strane ekonom skog konteksta. Tako postaju sve vanija ispitivanja profesional ne orijentacije. Ona se sastoje od stanovitog broja ulomaka izba enih iz izvedbe pojedinca. Filmska pokusna snimanja, ispiti profesionalne orijentacije odvijaju se pred areopagom eksperata. Voditelj snimanja u posve je istom poloaju kao i nadzornik tes tova pri ispitivanju (Umjetniko djelo u razdoblju tehnike repro dukcije). "Umjetniko djelo kod dadaista postaje projektil. Ono poinje nasrtati na gledatelja, dobiva taktilno svojstvo. initelj diverzije filma takoer je ponajprije taktilan, jer se zasniva ustvari na pokretnosti mjesta i vidnih kutova koji e djelovati na gledatelja." Kontemplacija nije mogua, slike fragmentiraju percepciju u slijedne sekvencije, u stimulanse na koje je, nadalje, jedini odgo vor trenutni, jedno da ili ne - reakcija maksimalno skraena. Film vie ne doputa da se o njemu pitate, on vam neposredno postav lja pitanje. U tom smislu moderni mediji trae, prema McLuhanu, 7 vee neposredno sudjelovanje , neprestani odgovor, posvema7

"To je slaba 'definicija' televizije koja osuuje svog gledatelja da iznova raspolae s nekoliko toaka zadranih u prostoru apstraktnog djela. On u isti mah sudjeluje u

87

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

nju savitljivost (Benjamin usporeuje djelovanje kamermana s onim kirurga: taktilnost i manipulacija). Uloga poruke vie nije informacija, nego test i ispitivanje, i napokon kontrola ("kontrarola" u smislu da su svi vai odgovori ve upisani u "roli", na unaprijed smiljenu registru koda). Montaa i kodiranje iziskuju ustvari da primatelj skine i iita poruku sukladno istom procesu. Svako itanje poruke na taj je nain trajno propitivanje koda. Svaka slika, svaka medijska poruka, ali takoer i svaki funk cionalni predmet iz okruenja jedan je test - to jest, u svoj strogosti pojma, on oslobaa mehanizme odgovora suglasno stereotipima ili analitikim modelima. Danas, predmet vie nije "funkcionalan" u tradicionalnom znaenju rijei, on vam ne slui, on vas testira. On vie nema nieg zajednikog s ranijim predmetom, kao to ni posredovana poruka nema veze sa "stvarnou" injenica. Oboje, predmeti i informacije, ve proizlaze iz nekog odabira, montae, neeg snimljenog, oni su ve testirali "stvarnost" i postavljali su joj jedino pitanja koja su im "odgovarala", analizirali su stvarnost u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije upravljanih suprotnosti, upravo kao to fotograf namee svom sadraju kontraste, svjetlosti, kutove (svaki e vam fotograf to rei: Sve se moe napraviti, dostaje uhvatiti original pod dobrim kutem, u trenutku ili pregibu koji e ga uiniti neposrednim odgo vorom na trenutni test aparata i njegova koda) - jednako kao to test ili referendum svode bilo koji sukob ili problem na igru pita nje/odgovor - a na taj nain testirana stvarnost zauzvrat vas testi ra sukladno istoj reetci, i vi je dekodirate prema istome kodu, upisanom u nju u svakoj poruci, u svakom predmetu, poput mini jaturnog genetskog koda. injenica da se sve danas predouje sukladno nekoj lepezi ili nizu, i sama vas ve testira, budui da vam namee odabir. To
stvaranju stvarnosti koja e mu se predstaviti samo u tokastu obliku: telegledatelj je u poloaju pojedinca kojemu se predlae da projicira vlastite fantazme na mrljama od tinte za koje se ne pretpostavlja da neto predstavljaju". Televizija nalikuje na nepre stani Rorschachov test. I jo: "Televizijska nas slika u svakom trenutku prisiljava da upotpunjujemo bjeline potke grevitim, duboko kinetikim i taktilnim sudjelovanjem osjetila."

pribliava nae globalno koritenje okolnim svijetom preko iitavanja i selektivnog deifriranja - mi u manjoj mjeri ivimo kao korisnici nego kao itai i selektori, elije itanja. Ali, panja, u isti mah i vas mediji neprestano selekcioniraju i testiraju. Kao to se na kraju ispitivanja izabire uzorak, tako i svi mediji uokviruju i izdvajaju snopove poruka, koje su ustvari snopovi izabranih pitanja, uzorci primatelja. Krunim zahvatom pokusnog podea vanja, neprestanog uplitanja, poput onog ivanih valova, tak tilnih i retraktilnih, koji istrauju neki predmet na osnovi kratkih perceptivnih sekvencija, sve dok ga ne uspiju lokalizirai i nadzi rati - to to na taj nain lokaliziraju i strukturiraju nisu stvarne i neovisne skupine, nego uzorci, naime, drutveno i duhovno ob likovani arom baterije poruka. "Javno mnijenje" je zacijelo naj ljepi od tih uzoraka - nije to neka nerealna politika graa, nego hiperrealna, fantastina hiperrealnost koja ivi jedino od montae i manipulacije testovima. Prodor binarnog obrasca pitanje/odgovor nesagledivih je po sljedica: on dezartikulira svaki diskurs, odvodi u slijepu ulicu sve to je neko, u zlatnome dobu nadalje nadienom, bilo i dijalek tika oznaitelja i oznaenog, predstavljatelja i predstavljenog. Go tovo je s predmetima ije bi oznaeno bilo funkcija, gotovo je s miljenjem iji bi glasovi ili "reprezentativnim" predstavljateljima, gotovo je sa stvarnim pitanjem na koje odgovara odgovor (nadasve je gotovo s pitanjima na koja nema odgovora). Cijeli je taj proces dezartikuliran: proces proturjean istinitom i lanom, stvarnom i imaginarnom uruio se u hiperrealnoj logici montae. U svojoj knjizi Kvocijent inteligencije, Michel Tort to veoma do bro ralanjuje: "Odgovor na pitanje nee odreivati pitanje kao takvo, u obliku u kojemu je ono bilo postavljeno, nego e ga odrediti znaenje to e ga pitanju dodijeliti onaj kome je postav ljeno, jednako tako e ideja koju si stvara subjekt kojemu je pita nje upueno odluiti o najprimjerenijoj taktici koju valja preuzeti da bi se na nj odgovorilo u skladu s onime to on misli da se oekuje u vezi s postavljenim pitanjem." I dalje: "Artefakt je posve druga stvar negoli nadzirana preobrazba predmeta u svrhu spozna89

88

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

je: na djelu je divlja intervencija u stvarnost na kraju koje nije mogue razlikovati ono to u stvarnosti proizlazi iz objektivnog spoznavanja od onoga to je posljedica tehnike intervencije (medija). QI je artefakt." Vie nema ni istinitog ni lanog, jer vie nema ni uoljivog odmaka izmeu pitanja i odgovora. U svjetlo sti testova, inteligencija, kao i miljenje, i, openitije, svaki proces znaenja svodi se na "sposobnost proizvoenja reakcija koje se suptrotstavljaju sve veem nizu odgovarajuih poticaja." Cijela ova analiza neposredno upuuje ma McLuhanovu for mulaciju: Medium is message. Ustvari upravo medij, sam nain montae, izdvajanja, interpelacije, solicitacije, saimanja od stra ne medija upravlja procesom znaenja. I zato razumijemo zato je McLuhan shvaao razdoblje velikih elektronskih medija kao taktilno razdoblje. Ustvari, u tom smo procesu blii taktilnome nego vizualnom svijetu, u kojemu je razlikovanje vee, razmi ljanje uvijek mogue. U trenutku u kojemu dodir gubi za nas svaku osjetnu, osjetilnu vrijednost ("dodir je meudjelovanje ula prije negoli puki spoj koe i nekog predmeta"), mogue je da on iznova postane shemom svijeta komunikacije - ali kao polje tak tilne i taktike simulacije, gdje poruka postaje "masaa", tentakularna solicitacija, test. Posvuda vas testiraju, opipavaju vas, meto da je "taktika", polje komunikacije je "taktilno". Da i ne govorimo o ideologiji "dodira", koja u svim tim oblicima tei nadomjestiti ideju o drutvenom odnosu. Oko testa krui cijela strateka kon figuracija (elija pitanje/odgovor) kao oko nekog molekularnog koda upravljanja. * * * Cijelo polje politike gubi svoju posebnost kada ulazi u igru medi ja i ispitivanja, to jest u polje zatvorenog kruga pitanje/odgovor. Polje izbora u svakom je sluaju prva velika institucija u kojoj se drutvena razmjena svodi na dobivanje odgovora. Zahvaljujui tome oznaujuem pojednostavljenju ono se prvo univerzalizira: ope pravo glasa prvi je masovni medij. Tijekom 19. i 20. stolje a, politika praksa i ekonomska praksa sve e se vie povezivati
90

u isti tip diskursa. Propaganda i reklama spojit e se u istoj marketizaciji i merkantilizaciji predmeta ili ideja-vodilja. Ta konvergentnost jezika izmeu ekonomije i politike jest uostalom ono to obiljeuje drutvo poput naega, u kojemu je "politika ekono mija" u cijelosti ozbiljena. To je takoer samim time i njegov kraj budui da se dva polja meusobno ponitavaju u posve drukijoj stvarnosti, hiperrealnosti, koja je hiperrealnost medija. I tu su izno va, preko pridodavanja svakom pojmu vee snage, na djelu simulakri treega reda. "injenica da mnogi ale zbog 'korumpiranja' politike preko medija, jadikujui to su gumbi na TV-u i predvianja PMU-a (ispitivanje glasova) radosno zamijenili oblikovanje miljenja, samo svjedoi da nita u politici nisu razumjeli" {Le Monde). Taj stupanj politikog hiperrealizma obiljeuje nuno povezi vanje dvostranakog sustava i ulaska u igru ispitivanja, kao zrca la te alternativne istovjetnosti politike igre. Ispitivanja se smjetavaju iznad svekolikog drutvenog proi zvoenja miljenja. Ona se nadalje odnose jedino na simulakre javnog mnijenja. Zrcalo mnijenja svojim je poretkom analogno poretku nacionalnog bruto proizvoda: imaginarno zrcalo proiz vodnih snaga, bez obzira na njihovu svrhovitost ili drutvenu nesvrhovitost - bitna je injenica da se "to" reproducira - jednako je i za javno mnijenje kljuno da se ono neprestano podvostruuje u vlastitoj slici: u tome je tajna masovnog predstavljanja. Vie nitko ne treba proizvoditi mnijenje, mi svi trebamo reproducirati javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom opem ekvivalentu, i iz njega ponovno djeluju (reproducirajui ga, to god on bio, na razini pojedinanog izbora). Za mnijenja kao i za materijalna dobra, proizvodnja je mrtva, ivjela reprodukcija! McLuhanov iskaz dobiva svoje najdublje znaenje upravo u 8 vezi s tim predmetom . Javno mnijenje, par excellence, u isti je mah medij i poruka. A ispitivanja koja ga obavjetavaju nepresta8 "Medium iz message", glasi osnovno geslo politike ekonomije znaka kad ona do segne simulaciju treega stupnja-jer je razlikovanje medija od poruke jo svojstve no znaenju drugoga stupnja. 91

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

no su nametanje medija kao poruke. Utoliko oni pripadaju istom redu stvari kao i TV i elektronski mediji, koji su, kao to smo vidjeli, takoer neprestana igra pitanja/odgovora, orue trajnog ispitivanja. Ispitivanja manipuliraju s neodlunim. Utjeu li ona na glaso vanje? Jesu li ona istinita ili lana? Pruaju li ona tonu snimku stvarnosti, ili naprosto iskazuju sklonosti, ili su pak odraz one stvarnosti u hiperprostoru simulacije ija nam ak ni krivulja nije poznata? Istina ili la? Neodluno. Najvea sofisticiranost njihove ralambe uvijek ostavlja prostor reverzibilnosti pretpostavki. Statistika je samo kazuistika. To neodluno svojstveno je svim procesima simulacije. Unutarnja logika tih procedura (statistike, vjerojatnosti, operacionalne kibernetike) zasigurno je stroga i "znanstvena", ali negdje ona ipak gubi tlo pod nogama, na djelu je bajkovita fikcija iji je pokazatelj odraavanja u nekoj stvar nost (istinitoj ili lanoj) nikakav. U tome lei i snaga tih modela, ali to je u isti mah i ono to im kao jedinu istinu preputa istinu testova koji su paranoina projekcija neke klase ili skupine koja sanja o udesnoj podudarnosti stvarnosti s njezinim modelima i, prema tome, o apsolutnoj manipulaciji. To to je istinito za statistiki scenarj jednako je istinito za dio kojim upravlja polje politike: izmjena prisutnih snaga, naizmjeni na veina/manjina itd. Na toj granici istog predstavljanja, "to" vie ne predstavlja nita. Politika umire uslijed odve dobro upra vljane igre svojih razliitih suprotnosti. Polje politke (i, openitije, polje moi) ispranjuje se. Na djelu je na neki nain naplata za ispunjenu elju politike klase: elju za savrenom manipulaci jom drutvenim predstavljanjem. Ispotiha i polako, taj je stroj po troio cijelu drutvenu supstanciju u samom trenutku njezine savrene reprodukcije. Jednako je tako s ispitivanjima: jedini koji u njih vjeruju na posljetku su pripadnici politike klase, kao to su voditelji mar ketinga i reklamnih ureda jedini koji uistinu vjeruju reklami i ispi tivanjima trita. Tome nije tako zbog neke posebne gluposti (koja nije iskljuena), nego zato to su ispitivanja istovjetna sadanjem
92

djelovanju politike. Ona tako zadobivaju "stvarnu" taktiku vri jednost, djeluju kao initelj upravljanja politike klase, sukladno vlastitim pravilima igre. Stoga ima razloga da im vjeruje, pa to i ini. A to joj drugo zapravo preostaje? Preko ispitivanja i medija ljudi zapravo sudjeluju u burlesknom uprizorenju politikog po lja, koje je hiperreprezentativno za ama ba nita. Postoji neka vrsta ushiene radosti svojstvene spektakularnoj nitavnosti, a posljednji je njegov oblik onaj statistike kontemplacije. Nju pak, kao to znamo, uvijek prati duboko razoaranje - neka vrsta ra zoaranja koju izazivaju ispitivanja usisavajui svekoliku javnu rije, prekidajui svaki izraajni proces. Oaranost koju oni iza zivaju odgovara neutralizaciji prazninom, vrtoglavicom koju ispi tivanja izazivaju anticipacijom slike svekolike mogue stvarno sti. Problem ispitivanja stoga nije uope njihov objektivni utjecaj. Kao to je sluaj s propagandom, s reklamom, i njega, kao to znamo, uvelike ponitavaju otpori ili pojedinane ili kolektivne inercije. Njihov je problem onaj operacionalne simulacije koju uspostavljaju na cijelom prostoru drutvene prakse, onaj leukemizacije svekolike drutvene supstancije: mediji uzrokuju pretjer ano stvaranje bijelih tjeleaca u krvi na raun crvenih. * * * Krug pitanja/odgovori nalazi svoje produetke na svim poljima. Postupno uoavamo da cijelo polje anketa, ispitivanja, statistika valja iznova propitati zbog krajnje sumnjivosti njihove metode. Ali, ista sumnja lei i na etnologiji: ako ne prihvatimo da su uroenici savreno prirodna bia koja su nesposobna za simulaciju, problem koji se u vezi s njima javlja isti je: nemogunost dobijanja na neko upravljano pitanje drugog doli simuliranog odgovora (dakle drukijeg od onog koji ponavlja pitanje). Nije ak sigurno da bi se u sklopu egzaktnih znanosti moglo ispitati biljke, ivotinje i nepokretnu materiju s izglednou da se dobije "objektivni" odgovor. Koliko je do odgovora ispitanika ispitivateljima, uroenika etnolozima, analiziranog analizatorima, moemo
93

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

biti sigurni da je cirkularnost tamo posvemanja: ispitanici se uvi jek pokazuju takvima kakvima ih pitanje zamilja i to od njih oekuje. ak i psihoanalitiki transfer i protu-transfer danas blijede u odnosu na taj stimulirani, simulirani, anticipirani odgovor koji nije drugo doli modalitet selffulfilling prophecy (samoispunjavajueg proroanstva)9. Tako dolazimo do udnog paradoksa: rije
9

Sveukupno dananje "psiholoko" stanje obiljeuje taj kratki spoj. Ne nadaje li se osamostaljenje djece i mladih ljudi, nakon prvoga razdoblja pobune i jednom kad je uspostavljeno naelo prava na neovisnost kao stvarno osloboenje roditelja? A mladi (studenti, srednjokolci, adolescenti), ini se, tek ga ovla dotiu u svome sve grevitijem traenju (iako uvijek nepomirljivu) prisustva i rijei roditelja ili odgojitelja. Napokon sami, slobodni i odgovorni, iznenadno im se ini da su se "drugi" moda u tom pothvatu domogli prave slobode. Tako ne dolazi u obzir da ih ostave na miru: progonit e ih, ne afektivnim potraivanjem ili neposredno - mate rijalnim, nego ponovno propitanim i ispravljenim zahtjevom implicitne edipovske spoznaje. Hiperovisnost (mnogo vea od one druge), iskrivljena ironijom i odbija njem, parodija izvornih libidinalnih mehanizama. Zahtjev bez sadraja, bez referen ta, neutemeljen, ali time samo jo ari - golo pitanje bez mogueg odgovora. Budui da je inom osloboenja ukinut sadraj znanja (obrazovanje) ili osjeajni odnosi (obitelj), dakle pedagoki ili obiteljski referent, preostaje tek pitanje vezano uz prazni oblik institucije - nastrano i tim upornije pitanje. "Transferencijalna" elja (dakle nereferentna, ireferentna), elja koju hrani nedostatak, prazno mjesto, "osloboeno", elja uzeta u vlastitoj vrtoglavoj slici, elja elje, i ona ponorna, hiperrealna. Liena simbolike supstancije, ona se podvostruuje u sebi samoj, izvlai vlastitu energiju iz svog odraza i vlastitog razoaranja. U tome se danas doslovce sastoji "traenje", nerjeivo i nedovrivo. Simulirani Edip. Franois Richard: "Studenti trae da budu zavedeni tijelom i rijeju. Ali istodobno znaju da je o tome rije i ironiki se igraju s time. 'Podari svoje znanje, podari svoje prisustvo, ti ima rije, govori, ovdje si zbog toga.'" Osporavanje, dakako, ali ne samo to: to se vie autoritet osporava, izruguje, to je vee potreba za autoritetom po sebi. Takoer, oni se igraju Edipa, kako bi ga bolje zanijekali. Profesor je otac, kae se, i to je smijeno, igramo se incesta, nelagode, nedodirivanja, raspaljivanja - da bismo se nakraju deseksualizirali." Propituje li osoba podvrgnuta psihoanalizi iznova Edipa, pripovijeda li "edipovske" trice, sanja li "analitike" snove da bi odgovorila na pret postavljeno traenje psihoanalitiara ili da bi mu pruila otpor? Jednako tako, uitelj glumi svoju edipovsku toku, svoju toku zavoenj a, obraa nam se sa ti, draka nas, pribliava se, vlada nad nama - ali na djelu nije elja, nego njezina simulacija. Edipovska psihodrama simulacije (koja zbog toga nije nita manje stvarna, nita manje dramatina). Sve je to vrlo razliito od istinskoga libidinalnog ulaganja znanja i moi ili ak od istinske pogrebne rabote znanja i moi (kao to je mogao biti sluaj na sveuilitima nakon ezdesetosme). Sada smo na stupnju oajnike reprodukcije

ispitanika, analiziranih, uroenika nepopravno je dovedena u slijepu ulicu i izgubljena, a na osnovi tog odbijanja odgovarajue disci pline - etnologija, psihoanaliza, sociologija - moi e se nevjero jatno razviti. Ali to e biti samo prividno, jer je cirkularni odgovor ispitanika, analiziranih, uroenika zapravo izazov i pobjednika osveta: oni, naime, pitanje vraaju sebi samome, izoliraju ga pruajui mu zrcalo odgovora koje ono oekuje - ne nadajui se da e ikad izii iz paklenog kruga koji je ustvari krug moi. Upra vo kao to u izbornom sustavu, u kojemu predstavnici vie ne predstavljaju nita budui da tako dobro nadziru odgovore izbor noga tijela: na nekom im stupnju sve izmie iz ruku. Zbog toga je odgovor kojim upravljaju oni koji upravljaju oajnika osveta: a sastoji se u tome da se moi prepusti da pokopa mo. * * *

na kojemu je ulog nula, a simulakr je maksimum - pretjerana i u isti mah parodika simulacija -jednako beskonana kao i psihoanaliza, i iz istih razloga. Psihoanaliza je beskonana. Cijelo jedno poglavlje valja dodati povijesti prijelaza i protuprijelaza: poglavlje njiho va ukidanja simulacijom. Ono nerjeiva transfera nemogue psihoanalize zbog toga to ona nadalje producira i reproducira podsvijest kao svoju institucionalnu supstan ciju. I psihoanaliza umire zbog razmjene znakova nesvjesnoga. Jednako kao to revolucija umire uslijed razmjene kritikih znakova politike ekonomije. Taj je kratki spoj Freud pravilno predvidio u obliku poklona analitikog sna ili u "unaprijeddidadiktiziranih" osoba koje se analizira, u vidu poklona njihova analitikog znanja. Ali to se jo tumailo kao otpor, kao zaokret, i nije u temelju dovodilo u pitanje proces analize i naela prijelaza. Drugo je kad sama podsvijest, diskurs nesvjesnoga postane nepronalaziv - prema istom scenariju simulacijske anticipacije za koju smo vidjeli da funkcionira na svim razinama strojeva treegareda. Tada se analiza ne moe rasplesti, ona postaje logiki i povijesno beskonana, budui da poiva na fantomskoj supstan ciji reprodukcije, na nesvjesnoj programiranoj potranji - nepremostivom initelju koji preudeava cijelu analizu. I opet je "poruke" ICS-a "medij" psihoanalize doveo u slijepu ulicu. Na djeluje libidinalni hiperrealizam. Glasovitim kategorijama stvar noga, simbolikoga i imaginarnog, trebat e pridodati kategoriju hiperrealnoga, koje obuhvaa i obre igru triju ostalih. 95

94

Simuiacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

"Napredni demokratski" sustavi uvuju se na osnovi dvostranake alternative. Monopol ustvari ostaje u rukama homogene politike klase, od desnice do ljevice, ali ne moe se na taj nain provoditi: jednostranaki poredak totalitarnosti nesiguran je ob lik - on ispranjuje politiku pozornicu, vie ne osigurava feed back javnoga mnijenja, minimalno pritjecanje u objedinjenu struju koju predstavlja tranzistorizirana aparatura politike. Smjena je, naprotiv, kraj krajeva predstavljanja, jer je snaga puke formalne prisile maksimalna to smo blii savrenoj suparnikoj jednako sti dviju stranaka. To je i logino: demokracija provodi u poli tikom poretku zakon istovjetnosti, a taj se zakon dovrava u igri izbora izmeu dvaju pojmova koji reaktivira njihovu istovjetnost ali omoguuje, njihovom beznaajnom razlikom, ostvariti javnu usuglaenost i zatvoriti krug predstavljanja. Pozornica izvedbe na kojoj je jo iskljuivo na djelu tamni odraz politikog Raz loga. "Slobodni izbor" pojedinaca, koji je credo demokracije, vodi, ustvari, upravo suprotnome: glasovanje je postalo u osnovi obvezatno; ako pravno tome i nije tako, ipak je to na djelu zahva ljujui statistikom, strukturalnom pritisku izmjenjivanja, koje je pojaalo ispitivanje10. Glasovanje je postalo u temelju neodluno: kada demokracija dostigne napredni formalni stupanj, ona vodi do jednakog broja glasova (50/50). Glasovanje postaje istovjetno Brownovim esticama ili raunu vjerojatnosti, te se ini kao da svi glasuju nasumino, kao da glasuju majmuni. Na tom stupnju vie nije vano da prisutne stranke povijesno i drutveno izraavaju bilo to - ak i treba da ne izraavaju vie nita: oaranost igrom, ispitivanje, formalna i statistika prinuda time su samo jo vei. "Klasino" ope pravo glasa ve podrazumijeva stanovitu neutralizaciju politikog polja, preko konsenzusa o pravilu igre. Ali tu se jo razlikuju predstavnici od predstavljenih na osnovi stvarnih drutvenih suprotnosti miljenja. Upravo e neutraliza10

cija tog proturjenog initelja, pod znakom javnog mnijenja na dalje istovjetnog samome sebi, medijatiziranog i homogeniziranog anticipacijom (ispitivanjem) omoguiti smjenu "na vrhu": simulaciju opozicije meu strankama, usisavanje njihovih cilje va, reverzibilnost svakog diskursa iz jednoga u drugi. S one strane predstavnika i predstavljenog nahodi se ista forma predstavlja nja - jednako kao to je obljeje simulacije, s one strane oznae nog i oznaitelja, ista forma politike eknomije znaka - jednako kao to kliznost novca i odstupanje od kursa odreuje, s one stra ne uporabne i razmjenske vrijednosti, istu formu vrijednosti. * * * Moe se priiniti da se povijesno kretanje kapitala odvijalo od otvorene konkurencije prema oligopolu, a potom prema mono polu - da se demokracija kree od viestranatva prema dvostranatvu te zatim prema jednostranatvu. Nita od toga: oligopol ili dananji bipol zapravo je posljedica taktikog udvostruavanja monopola. Na svim poljima, bipol je dovreni stupanj monopola. Ne moe politika volja (dravna intervencija, anti-trustovske zakonske odredbe itd.) sruiti monopol trita - nego cijeli uni tarni sustav, eli li preivjeti, mora pronai neku binarnu zakoni tost. To nita ne mijenja za monopol: naprotiv, mo je apsolutna jedino ako se umije razdvojiti na istovjetne inaice, ako se zna raspoloviti da bi se udvostruila. To vrijedi kako za marke deterdenata, tako i za miroljubivu koegzistencije. Moraju postojati dvije supersile da bi se svijet odrao pod nadzorom: samo jedno carstvo uruava se samo od sebe. Tek ravnoteje terora omoguuje ustanovljavanje upravljane opozicije, jer strategija je strukturalne a nikad atomske prirode. Ta se upravljana opozicija uostalom moe granati u sloeniji scenarij, ali matrica e ostati binarna. Vie nikad nee biti na djelu dvoboj ili otvorena suparnika bor ba, nego e se suprotstavljati parovi naporednih opozicija. Od najmanje razlikovne jedinice (estice pitanje/odgovor) do makroskopske razine velikih alternirajuih sustava koji upravlja ju ekonomijom, politikom, svjetskom koegzistencijom, matrica
97

Atenska je demokracija, mnogo razvijenija od nae, logiki dola dotle da plaa glasove kao da je rije o usluzi, nakon to je pokuala sa svim drugim mjerama pritiska ne bi li osigurala kvorum.

96

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

se ne mijenja: uvijek je odnos 0/1, binarno skandiranje potvruje se kao metastazirajui ili homeostatiki oblik dananjih sustava. On je jezgra procesa simulacije koja nama vlada. On se moe preustrojiti u igru nestalnih inaica, od polivalentnosti do tautologije, a da se pritom ne dovede u pitanje strateki oblik bipola: to je boanski oblik simulacije". * * * Zato na zgradi World Trade Centera u New Yorku postoje dva tornja? Sve velike zgrade na Manhattanu uvijek su se zadovolja vale ogledavanjem u konkurentskoj vertikalnosti, odakle je proizala arhitekturalna panorama koja je oliavala kapitalistiki sus tav: piramidalna dungla, sve zgrade prkosile su jedne drugima. Sam se sustav oitovao u znanoj slici New Yorka koja bi nam se ukazala pri dolasku u grad s morske strane. Tijekom nekoliko godina, ta se slika posve promijenila. Lik kapitalistikog sustava prometnuo se od piramide u izbuenu karticu. Zgrade vie nisu obelisci, nego se lijepe jedna uz drugu ne razdvajajui se vie poput stupaca statistikog ispisa. Ta nova arhitektura ne utjelov ljuje vie konkurentski, nego raunalni sustav, a konkurencije je nestalo na raun korelacije. (New York je jedini grad na svijetu u kojem se moe pratiti, s nevjerojatnom vjemou i u svekolikom rasponu, tijekom cijele njegove povijesti sadanje stanje kapita listikog sustava - on se neprestance mijenja u skladu s promjena ma tog sustava - tome se ne moe svjedoiti ni u jednom europ skom gradu). Taj je arhitektonski grafizam - grafizam monopola: dva tornja Svjetskog trgovakog centra, savreni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratinoj osnovi, spojene posude pot11

U tom smislu treba radikalno kritizirati Lvi-Straussov postavku o binarnim struktu rama kao "antropolokim" duhovnim strukturama i o dualistioj organizaciji kao osnovnoj strukturi primitivnih drutava. Dualistika forma koju Lvi-Strauss eli pripisati primitivnim drutvima uvijek je tek naa strukturalna logika, na kod. To je uostalom i kod nae dominacije nad "arhajskim" drutvima. Lvi-Strauss ga stoga i moe dobrohotno i njima pripisati u obliku zajednikih duhovnih struktura svekolike ljudske vrste. Ta e drutva na taj nain biti bolje pripremljena da prime pokrtenje Zapada.

puno uravnoteene i slijepe - injenica da postoje dva jednaka zdanja znai kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referencijalnosti. Paradoksalno, kad bi postojao samo jedan toranj, mo nopol ne bi bio utjelovljen, jer se, kao to smo vidjeli, on sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio ist, mora se udvostruiti u sebi: udvostruavanje znaka doista okonava to to on znai. Cijeli Andy Warhol je u tome: umnoene replike Marilyninog lica u isto vrijeme oznauju smrt originala i kraj pred stavljanja. Dva tornja Svjetskog trgovakog centra vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostruenja, dok su drugi neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se nepre stance nadilaze u krizi i izazovu. Postoji neka posebna arobnost u podvostruavanju. Kako god bili visoki, i vii od svih ostalih, dva tornja ipak oznaavaju zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodatavaju ostale zgrade, oni nisu iste vrste, oni ih vie ne izazivaju i s njima se ne usporeuju, stapaju se jedan u drugoga i doseu vrhunac u tom prestiu slinos ti. Meusobno si upuuju ideju modela, to su oni jedan drugome, a njihova blizanaka visina nije vie vrijednost koju treba nadi laziti - ona naprosto znai da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konku rencije. Zgrade Rockefellerova centra jo su odraavale svoje fa sade od stakla i elika jedne u drugima, u beskonanoj spektakularnosti grada. Tornjevi su pak slijepi, oni vie nemaju fasade. Izbrisano je svako pozivanje na habitat, na fasadu kao lice, na unutarnji i vanjski prostor, kakvo jo nalazimo u Chase Manhat tan Bank ili u najsmionijim zgradama/zrcalima iz 60-ih godina. U isto vrijeme kada nestaje retorike vertikalnosti, nestaje i one zrca la. Preostaje tek zatvoreni niz u znaku broja dva, kao da arhitek tura, prema uzoru na sustav, slijedi tek jedan nepromjenjivi ge netski kod, jedan konani model.

98

99

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

Hiperrealizam simulacije Sve to odreuje digitalni prostor, magnetsko polje koda, s pola rizacijama, difrakcijama, gravitacijama modela i uvijek, uvijek s bujanjem najmanjih razaberivih jedinica (elija pitanje/odgovor koja je kibernetiki atom znaenja). Valja dobro odmjeriti razliku izmeu tog polja nadzora i onoga tradicionalnog polja pritiska, policijskog polja koje je jo odgovaralo znaenjskoj silovitosti. Prostor uvjetovane reakcije koji se nadahnjivao cijelim pavlovljevskim arsenalom programirane, ponavljane agresije i s kojim smo se iznova susreli, ali umnoenim u reklamiranju "pendreenja" i u politikoj propagandi 30-ih godina. Zanatsko i industrijsko nasilje, koje je teilo uvesti postupke terora i ivotinjske poslu nosti. Sve to vie nema smisla. Totalitarna, birokratska koncen tracija obrazac je koja potjee iz razdoblja trinog zakona vrijed nosti. Sustav ekvivalentnosti namee, ustvari, oblik ope istozna nosti, prema tome, centralizaciju globalnog sustava. Arhajska racionalnost u odnosu na onu simulacije: ovdje vie nije rije o jednoj opoj istoznanosti, nego o difrakciji modela koja igra zapovjednu ulogu - ne vie oblik ope istoznanosti nego raz vidne suprotnosti. Od povezivanja prelazimo na razdvajanja pre ko koda, od ultimatuma dolazimo do nagovara, od propisane pasivnosti do modela neposredno nastalih na osnovi "aktivnog odgovora" subjekta, njegovim uplitanjem, njegovim "ludikim" sudjelovanjem itd., prema totalnome modelu okruenja sainjenog od neprestanih spontanih odgovora, veselih feed-backova i zrakastih dodirivanja. Na djelu je "konkretizacija opeg okruenja", kao to navodi Nicolas Schffer. Na djelu je velika sveanost Su djelovanja: ona se sastoji od milijardi stimulusa, minijaturnih test ova, pitanja/odgovora razdjeljivih u beskonanost, koje sve mag netskom snagom dri na okupu nekoliko velikih modela na svjetlosnome polju koda. Svjedoimo nadolasku velike Kulture taktilne komunikacije pod znakom tehno-lumino-kinetikog prostora i totalnoga prostornodinamikog kazalita!
100

Na djelu je cijeli imaginary dodira, osjetilnog mimetizma, tak tilnog misticizma, zapravo svekolika se ekologija nakalemila na taj svijet izvedbenih simulacija, multistimulacija i multiodgovora. Taj e neprekidni test uspjene prilagodbe postati posve prirodan poistovjeujui se sa ivotinjskim mimetizmom: "Prilagodba ivo tinja bojama i oblicima svog okruenja pojava je koja se zbiva i s ljudima" (Nicolas Schffer), a prisutna je ak i u Indijanaca, s njihovim "uroenim osjeajem za ekologiju!" Tropizmi, mimetizmi, empatije: cijelo ekoloko evanelje otvorenih sustava, s negativnim ili pozitivnim feed-backom, zaglavit e se u toj brei, s ideologi jom upravljanja preko informacije koja je samo utjelovljenje, sukladno elastinijoj racionalizaciji Pavlovljeva refleksa. Tako smo od elektrooka doli do tjelesnog izraaja kao uvjeta mentalnog zdravlja. Posvuda dispozitivi snage i prisile ustupaju mjesto dispozitivima ugoaja sredine, s operacionalizacijom poimanja po trebe, percepcije, elje itd. Poopena ekologija, mistika "nie" i konteksta, simulacija sredine do "Centara za estetsku i kulturalnu reanimaciju" predvienih u VII. Planu (zato ne?) i do Centra za seksualne uitke, konstruiranom u obliku grudi, koji e ponuditi "dodatni zanos zahvaljujui pulsirajuem okruenju... Radnici svih klasa moi e ui u te poticajne centre". Prostornodinamika oaranost, poput tog "totalnog teatra", uspostavljenog "na hiperbolikoj krunoj podlozi koja se okree oko cilindrine osovine": vie nema pozornice, nema rezova, nema "pogleda". To je kraj spektakla i kraj spektakularnog, na putu prema totalnom, objedinjujuem tak tilnom, estezikom (a ne vie estetikom) okruenju itd. Moemo jedino s dozom crnog humora pomisliti na Artaudov totalni teatar, na njegovo kazalite Okrutnosti, kojega je ova prostornodinami ka simulacija tek bijedna karikatura. Ovdje su okrutnost odmije nili "pragovi stimulusa", minimum i maksimum, preko otkria "perceptivnih kodova izraunanih na osnovi pragova zasienja". ak i dobra stara "katarza" klasinog kazalita strasti postala je danas preko simulacije homeopatija. Tako je i sa stvaralatvom. Na djelu je i uruavanje stvarnosti u hiperrealizam, u brino podvostruavanje stvarnosti, po mogunosti poevi od nekoga
101

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

drugoga reproduktivnog medija - reklama, fotografija itd. - od medija do medija stvarnost se rasplinjuje, ona postaje alegorija smrti, ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem, ona posta je stvarnou stvarnosti radi, fetiizam izgubljenog predmeta ne vie predmet predstavljanja, nego vrhunac nijekanja i vlasti tog obrednog istrebljenja: hiperrealnost. Realizam je ve pokrenuo tu sklonost. Retorika realnoga ve naznauje da je njegov poloaj ozbiljno promijenjen (zlatno doba je ono nevinosti jezika, u kojemu jezik ne mora podvostruavati ono to kazuje o nekom uinku stvarnosti). Nadrealizam je jo solidaran s realizmom kojeg osporava, ali ga podvostruava svo jim prodorom u imaginarno. Hiperrealno predstavlja mnogo raz vijeniji stupanj u mjeri u kojoj je u njemu ak izbrisana i ta pro turjenost izmeu stvarnoga i imaginarnoga. Nestvarnost vie nije ona snova ili fantazama, neke onostranosti ili ovostranosti, nego ona halucinantne slinosti stvarnoga sebi samom. Da bi se izalo iz krize predstavljanja, stvarno valja osuditi na stalno ponavlja nje. Prije no to se pojavila u pop-artu i pikturalnom neorealizmu, ta se tendencija ve moe iitati u novom romanu. I tamo se ve teilo da se oko stvarnoga stvori praznina, da se iskljui svaka psihologija, svaka subjektivnost, kako bi stvarno postalo ista objektivnost. Ustvari, ta objektivnost tek je ona pukog pogleda objektivnost napokon osloboena objekta, koja je nadalje tek slije pi prijenosnik pogleda koji ga niti. Kruno zavoenje u kojemu nije lako utvrditi nesvjesni pothvat da se vie ne bude vien. To je doista dojam koji pobuuje neo-roman: ar da se izlui smisao u podrobnoj i slijepoj stvarnosti. Sintaksa i semantika nestale su - nema vie pojavljivanja, nego odazivanja predmeta, grozniava propitivanja njegovih rasprenih dijelova - nema vie ni metafore ni metonimije: slijedna imanentnost pod policijskim nadzorom pogleda. Ta "objektivna" mikroskopija izaziva vrtogla vicu stvarnosti, vrtoglavicu smrti na granici predstavljanja pred stavljanja radi. Gotovo je sa starim iluzijama o reljefu, perspek tivi i dubini (prostornoj i psiholokoj) povezanima s percipiranjem predmeta: sada je cijela optika, skopika, postala djelatna na povr102

ini stvari, na djeluje pogled koji je postao molekularni kod pred meta. Ta se realistika simulacija moe odvijati na nekoliko naina: I. Dekonstrukcija stvarnoga u njegovim pojedinostima - ogra nieni paradigmatski otklon predmeta - rasprostiranje, line arnost i serijalnost odvojenih predmeta. II. Vienje u beskraj: sve igre dijeljenja i podvostruavanja pred meta u njegovim pojedinostima. Ta demultiplikacija nadaje se kao dubina, ako ne i kritiki metajezik, i to je zacijelo bilo na djelu u misaonom uoblienju znaka, u dijalektici zrcala. Nadalje je ta beskrajna refrakcija samo druga vrsta serijalnosti: stvarno u njoj vie ne razmilja o sebi, ono se zaplie u sebe do ieznua. III. Doslovno serijalna forma (Andy Warhol). Kod nje ne samo da je sintagmatska dimenzija sruena nego i ona paradigmat ska, budui da vie nema fleksije oblika, pa niti unutarnje refleksije, nego samo dodirivanje istoga - fleksija i refleksija na nultoj toci. Poput onih dviju blizankinja na erotskoj fo tografiji: tjelesna stvarnost njihovih tijela ponitena je njiho vom slinou. Kako se postaviti kad ljepotu jedne odmah podvostruava ljepota druge? Pogled moe jedino kruiti od jedne do druge, i cijelo je vidno polje zatvoreno tim kreta njem amo-tamo. Na djelu je istanani nain ubojstva origina la, ali i posebna vrsta zavodljivosti, pri kojoj cijeli doseg pred meta predusree njegov beskonani lom s njime samim (obratni scenarij od platonovskog mita i spajanja dviju odvo jenih polovica simbola - ovdje se znak demultiplicira, poput praivotinja). Ta je zavodljivost moda zavodljivost smrti, u smislu u kojemu za nas, seksualna bia, smrt moda nije nitavilo, nego naprosto nain reprodukcije koji prethodi seksuaciji. Raanje preko modela u beskonanom lancu pois tovjeuje se ustvari s onim praivotinja i suprotstavlja se raanju preko seksa, koji mi poistovjeujemo sa ivotom.
103

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

IV. Ali ta ista mehaninost besumnje je tek paradoksalna grani ca: istinska formula raanja, ona koja obuhvaa sve druge, i koja je na neki nain stabilizirani oblik koda, jest ona binarnosti, digitalnosti - nije to samo puko ponavljanje, nego mini malni odmak, minimalni otklon izmeu dvaju pojmova, to jest "najmanja zajednika paradigma" koja moe podrati fikciju znaenja. Kombinirajui unutarnju razlikovnost u odnosu na pikturalni objekt kao na predmet potronje, ta se simulacija suava u suvremenoj umjetnosti dok ne postane tek najbeznaajnija razlika koja jo dijeli hiperrealno od hiperslikarstva. Ono kao da se eli pritajiti do rtvenog ukida nja pred stvarnou, ali znamo kako sve prednosti slikarstva iznova iskrsavaju pred tom malom razlikom: svekoliko sli karstvo se povlai na rubno polje koje odvaja oslikanu povr inu od zida. A tako je i s potpisom: metafiziki znak slikar stva i cijele metafizike predstavljanja, na granici na kojoj se i on sam smatra modelom ("istim pogledom") i okree se oko sebe u prinudnu ponavljanju koda. I sama definicija stvarnosti glasi: ono emu je mogue dati isto vjetnu reprodukciju. Ona je suvremenica znanosti, koja tvrdi da je neki proces mogue u cijelosti reproducirati u odreenim okol nostima, i industrijske racionalnosti, koja uspostavlja univerzalni sustav istoznanosti (klasino prikazivanje nije istoznanost, ono je prijepis, tumaenje, komentar). Na kraju tog procesa reproduktivnosti, stvarno nije samo ono to moe biti reproducirano, nego ono to je uvijek ve reproducirano. Hiperrealno. Prema tome, je li na djelu kraj stvarnoga i kraj umjetnosti us lijed posvemanjeg upijanja jednog i drugoga? Nije: hiperrealizam je vrhunac umjetnosti i vrhunac stvarnosti uzajamnom razmje nom na razini simulakra, povlastica i predrasuda koje ih uteme ljuju. Hiperrealno je iznad predstavljanja (cf. Jean Lyotard, L'Art Vivant, broj posveen hiperrealizmu) jedino stoga to je cijelo u simulaciji. Obrtaljka predstavljanja tu postaje sumanuta, ali obuze ta nekom praskavom sumanutou, koja, nipoto ekscentrina,
104

smjera prema sreditu, prema vlastitom ponavljanju u beskraj. Istovjetan uinku unutarnje suzdranosti u odnosu na san, koja nas navodi da si kaemo kako je rije o snu, iako je ovdje na djelu igra prekida i nastavljanja sna, hiperrealizam je sastavni dio kodirane stvarnosti koju nastavlja i na kojoj nita ne mijenja. Ustvari, hiperrealizam treba shvatiti suprotno: danas je sama stvarnost hiperrealistina. Ve je tajna nadrealizma bila u tome da i najprizemnija stvarnost moe postati nadnaravna, ali samo u povlatenim trenucima, koji su jo bili u vezi s umjetnou i s imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost, svakodnevnu, politiku, socijalnu, povijesnu, ekonomsku itd., proela simulirajua dimen zija hiperrealizma: ve svugdje ivimo u "estetskoj" halucinaciji stvarnosti. Stari slogan, "Stvarnost nadilazi fikciju", koji je jo odgovarao stupnju nadrealistike estetizacije ivota, nadien je: vie nema fikcije s kojom se ivot moe suoiti, makar i pobije dio u tom suoenju - svekolika je stvarnost prela u igru stvar nosti - radikalno razoaranje, stupanj cool i kibernetika odmije nili su stupanj hot i onaj fantazmatike. Tako grenost, tjeskobu i smrt moe odmijeniti svekolika ra dost znakova grenosti, oajanja, silovitosti i smrti. Sama euforija simulacije eli se predstaviti kao unitenje uzroka i posljedice, porijekla i kraja, to je ona zamijenila podvostruenjem. Na taj se nain svaki zatvoreni sustav istodobno titi od referencijalnog i od tjeskobe referencijalnog - kao i od cjelokupnog metajezika kojemu doskae igrajui se s vlastitim metajezikom, naime, podvostruujui se u vlastitoj kritici. U simulaciji, metalingvistika iluzija podvostruuje i upotpunjuje referencijalnu iluziju (patetinu halucinaciju znaka i patetinu halucinaciju stvarnosti). "To je cirkus", "To je kazalite", "To je kino", stare uzreice, stare naturalistike optube. Vie nije rije o tome, ovaj je put rije o satelizaciji stvarnosti, o stavljanju na orbitu neodredljive stvarnosti koja nema nieg zajednikog s fantazmima to su je neko ilustrirali. Ta je satelizacija uostalom materijalizirana u dvosobnome-stanu-kuhinja-tu koji smo uistinu uzdigli na orbitu, podarili mu prostornu mo, kazali bismo, zajedno s posljednjim
105

Simulacija i zbilja

Simbolika razmjena i smrt

mjeseevim modulom. I sama svakodnevica zemaljskog habitata podignuta je na razinu kozmike vrijednosti, apsolutnog dekora - hipostazirana u prostoru - nastupio je kraj metafizike, poinje doba hiperrealnosti 12 . Ali, prostorno trenscendiranje banalnosti dvosobnoga stana, kao i njegovo cool i mehaniko olienje u hiperrealizmu13, kazuju samo jedno: da taj modul, takav kakav jest, sudjeluje u hiperprostoru predstavljanja u kojemu svatko ve tehniki posjeduje trenutnu reprodukciju vlastitog ivota, u kojoj su piloti Tupoljeva, koji se sruio u Bourgetu, mogli na svojim kamerama izravno pratiti vlastitu smrt. Na djelu nije nita drugo doli kratki spoj odgovora preko pitanja u testu, proces trenutne ponovne provodljivosti, u kojemu je stvarnost neposredno zaga dio njezin simulakr. Neko je postojala posebna vrsta alegorijskih i pomalo dijabolikih predmeta: zrcala, slike, umjetnika djela (koncepti?) simulakri ali prozirni, oevidni (u kojima se lice nije brkalo s nalijem) koji su imali svoj stil i vlastite karakteristine postupke. A zadovoljstvo se tada prije sastojalo u otkrivanju "prirodnoga" u umjetnome i krivotvorenom. Danas, kad se stvarnost i imagi nacija preklapaju u istoj operacionalnoj totalnosti, estetska je fas12

Koeficijent stvarnosti razmjeran je zalihi imaginacije koja joj podaruje specifinu teinu. To vrijedi za geografsko i za prostorno istraivanje: kada vie nema djevian skih podruja, dakle onih kojima bi mogla raspolagati imaginacija, kada karta prekri va cijeli teritorij, nestaje neeg takvog kao to je naelo zbiljnosti. Osvajanje prostora u tom smislu predstavlja ireverzibilni prag prema gubitku zemaljske referencijalnosti. Na djeluje upravo gubitak stvarnosti kao unutarnje povezanosti nekog ogra nienog svijeta budui da su se njegove granice povukle prema beskonanosti. Os vajanje prostora nastupilo je nakon osvajanja planeta, kao da je isti fantazmatiki proces proirio ovlast stvarnosti -noenje, primjerice, zastave, tehnologija i dvosob ni stan na Mjesecu - isti pokuaj poput materijalizacije pojmova ili teritorijalizacije nesvjesnoga- to je ravno obestvarenju ljudskog prostora ili njegovu ponovnu ura njanju u hiperrealno simulacije. Ili hiperrealizam metalizirane karavane ili supermarketa tako dragog hiperrealistima, ili onaj juhe Campbell drage Andyu Warholu, ili onaj La Joconde otkad i ona, zahva ljujui satelitu, krui oko planeta kao apsolutni model zemaljske umjetnosti, te vie uope nije umjetniko djelo, nego planetarni simulakr u kojemu cijeli jedan svijet svjedoi o samome sebi (u stvarnosti, o vlastitoj smrti) u odnosu na neki budui svijet.

13

cinacija svugdje prisutna: subliminalna percepcija (neka vrsta es tog ula), koritenje trikova, montaa, scenarij, pretjerana ekspo zicija stvarnosti svjetlosti modela - ne prostor proizvodnje, nego traka iitavanja, traka kodiranja, traka dekodiranja, traka koju su magnetizirali znakovi - estetska stvarnost, ne vie na osnovi prethodnog razmiljaja i razdaljine od umjetnosti, nego svojim uzdizanjem na drugu razinu, do zadobivanja druge moi, preko anticipacije i imanentnosti koda. Neka vrsta neproizvoljne paro dije lebdi nad svim stvarima, taktike simulacije, neodredljive igre kojoj se pripisuje estetska radost, ona ista itanja i pravila igre. Travelling znakova, medija, mode i modela, slijepog i blistavog okruenja simulakra. Umjetnost je davno predvidjela taj zaokret koji je danas dio svakodnevnog ivota. Veoma rano djelo se podvostruuje u sebi samome kao manipulacija znakovima umjetnosti: nad-znaenje umjetnosti, "akademizam oznaitelja", kao to bi kazao Lvi-Strauss, koji je doista uvodi u formu-znak. Tada umjetnost ulazi u svoju beskonanu reprodukciju: sve to se podvostruuje u sebi, bila to svakodnevna i banalna stvarnost, samim time pada pod znak umjetnosti i postaje estetsko. Jednako je i s proizvodnjom, za koju se moe rei da danas ulazi u to estetsko podvostruavanje, u fazu u kojoj, iskljuujui svaki sadraj i svaku svrnost, ona postaje na neki nain apstraktna i nefigurativna. Tada ona izraava istu formu proizvodnje i, poput umjetnosti, sama zadobi va vrijednost svrhe bez kraja. Umjetnost i industrija tada mogu razmijeniti svoje znakove: umjetnost moe postati stroj za re produkciju (Andy Warhol), a da ne prestane biti umjetnost, budui da je stroj nadalje tek znak. A proizvodnja moe izgubiti svaku drutvenu svrhu da bi se naposljetku potvrdila i dosegnula vrhunac zanosa u prestinim, hiperbolikim, estetikim znakovima velikih industrijskih postrojenja, tornjevima visokim 400 m ili tajanstve nim iznosima bruto nacionalnog dohotka. Tako je umjetnost posvuda, budui da je izvjetaenost u srcu stvarnosti. Tako je umjetnost mrtva, budui da nije samo mrtva njezina kritika transcendentnost nego stoga to se i sama stvar107

106

Simulacija i zbilja

nost, cijela proeta estetikom koja je dio njezine vlastite struk ture, zamijenila vlastitom slikom. Ona ak vie nema vremena da djeluje poput stvarnosti. Ona ak vie ne nadilazi fikciju: ona hvata svaki san prije no to je zadobio uinak sna. Shizofrenina vr toglavica tih serijalnih znakova, bez patvorine, bez mogue sub limacije, imanentnih u svom ponavljanju - tko bi mogao rei gdje je stvarnost onoga to oni simuliraju? Oni ak vie nita ne skrivaju (zbog ega, ako hoete, simulacija zadire u polje psihoze): u nji ma se ukidaju ak i prvobitni procesi. Hladni svijet digitalnosti apsorbira onaj metafore i metonimije. Naelo simulacije djeluje kao naelo zbiljnosti i kao naelo uitka.

3.

O zavoenju

Posveeni obzor privida Zavoenje je ono to diskursu oduzima znaenje i okree ga od istine. Ono bi dakle bilo suprotno psihoanalitikom razlikovanju manifestnog i latentnog diskursa. Jer, latentni diskurs nije okre nuo manifestni diskurs od njegove istine, nego prema njegovoj istini. On ga navodi da iskazuje ono to on ne eli izrei, on u njemu ini razvidnima dubinske odreenosti i neodreenosti. Dubina se vazda naviruje iza reza, znaenje uvijek viri iza ograde. Manifestni diskurs predstavlja razraeni privid, koji je ispresije can pomaljanjem nekog znaenja. Interpretacija je ono to e, slamajui privide i igru manifestnog diskursa, osloboditi znae nje nadovezujui se na latentni diskurs. U zavoenju, naprotiv, na neki se nain ono manifestno, dis kurs o onome to je u njemu "najpovrnije", odvraa od duboke zapovijedi (svjesne ili nesvjesne) da bi je ponitio i odmijenio je drai i zamkom privida. Prividi koji uope nisu beznaajni, nego su mjesto igre i uloga, strasti odvraanja - zavesti same znakove vanije je od pojavljivanja bilo koje istine - koju interpretacija previa i unitava u svom traganju za nekim skrivenim znae njem. Zbog toga je upravo ta strast par excellence ono to se
109

Simulacija i zbilja

0 zavoenju

suprotstavlja zavoenju, ono zbog ega je svaki interpretativni diskurs zavodljiv u najmanjoj mjeri. Ne samo da su njegova pus toenja nepredvidljiva na polju privida, nego bi se lako u tom povlatenom traganju za nekim skrivenim znaenjem mogla kriti i ozbiljna pogreka. Jer ne treba traiti negdje drugdje, u nekom hinterweltu ili u nesvjesnome ono to obre diskurs - ono to ga odistinski premjeta, "zavodi" ga u doslovnom smislu i ini ga zavodljivim, njegov je vlastiti privid, neizvjesno ili besmisleno kolanje, ili ritualno i podrobno, njegovih znakova na povrini, njegovih pregiba i stupnjeva, sve ono to brie nositelja znae nja, i upravo to je zavodljivo, dok znaenje nekog diskursa jo nije nikoga zavelo. Svaki smisleni diskurs eli ukinuti privide, to je njegova varka i obmana. Ali, istodobno je to i nemogui pot hvat: diskurs je neminovno osuen na svoj vlastiti privid, pa, pre ma tome, i na svoje uloge zavoenja, dakle na vlastiti neuspjeh kao diskursa. Ali, moda i svaki diskurs potajno mami taj neus pjeh i to rasplinjavanje njegovih ciljeva, njegovih uinaka istine u uincima povrine koji djeluju poput zrcala, koji upijaju, prodiru znaenje. To se najprije dogaa kada neki diskurs zavodi sam sebe, prvotni oblik kojim on upija sebe i ispranjuje se od svog znaenja ne bi li bolje oarao druge: prvotno zavoenje jezika. Svaki je diskurs sudionik te zadivljenosti, tog zavodljivog zastranjenja, i ne zastrani li sam, drugi e to uiniti u njegovo ime. Svi prividi nastoje svladati znaenje, iskorijeniti znaenje, namjerno ili ne, i preobraziti ga u igru, podrediti ga drugom pravilu igre, ovaj put proizvoljne, drugom neuhvatljivom obredu, pustolovnijemu, zavodljivijemu od linije koja upravlja znaenjem. Ono pro tiv ega se diskurs treba boriti nije u toj mjeri tajna nekog nes vjesnoga, koliko povrni bezdan vlastitoga privida i ako treba slaviti pobjedu nad ime onda to nije pobjeda nad sanjarijama i privienjima bremenitima smislom i besmislom, nego naprosto nad blistavom povrinom ne-smisla i nad svim igrama koje ona omoguuje. Tek se nedavno uspjelo ukloniti taj ulog zavoenja, onaj kojemu je prostor posveeni obzor privida, da bi se odmije nio ulogom "u dubinu", nesvjesnim ulogom, ulogom interpre110

tacije. Ali nita nam ne kazuje da ta zamjena nije krhka i privre mena, da ta vladavina koju je omoguila psihoanaliza salijetanja latentnog diskursa, koja je ravna poopavanju na svim razinama terorizma i silovitosti tumaenja, nitko ne zna nije li taj dispozitiv pomou kojega se uklonilo, ili se nastojalo ukloniti svako zavo enje i sm veoma krhki model simulacije, koji se predstavlja kao nenadmaivi ustroj samo da bi bolje prikrio sve naporedne uinke, upravo uinke zavoenja koji ga poinju pustoiti. Jer za psihoanalizu je najgore sljedee: ono nesvjesno zavodi, ono zavo di preko svojih snova, ono zavodi svojim poimanjem, ono zavo di im "se progovori" i im se rodi elja za govorenjem, posvuda je dvostruka struktura na djelu, naporedna struktura dosluha izme u znakova nesvjesnoga i njihove razmjene, koja prodire onu drugu, strukturu "rada" nesvjesnoga, onu istu i trajnu strukturu prijelaza i protu-prijelaza. Svako psihoanalitiko zdanje uruava se zbog toga to je samo sebe zavelo i sve drugo povuklo za sobom. Budimo analitiari makar u blijesku jednog trenutka i kaimo da je na djelu osveta izvornog potiskivanja, potiskivanja zavoenja koje je u izvoritu uspostavljanja psihoanalize kao "znanosti", u pristupu samoga Freuda. Freudovo se djelo kree izmeu dviju krajnosti koje radikalno dovode u pitanje posredujue zdanje: ono izmeu zavoenja i nagona prema smrti. O potonjemu, shvaenom kao vraanje ranijeg ustroja (topikog, ekonomskog) psihoanalize, ve je bilo rijei u Simbolikoj razmjeni i smrti. O prvome, koje se nadovezuje na drugi nekom tajnom privlanou, onkraj brojnih zaple ta, valja rei da je ravno izgubljenom predmetu psihoanalize. Klasino je smatrati Freudovo naputanje teorije zavoenja (1897.) odlunim korakom u uspostavljanju psihoanalitike teorije i stavljanjem u prvi plan pojmova poput nesvjesnog umiljanja, psihike zbiljnosti, spontane djeje seksualnosti, itd.
(Rjenik psihoanalize, Laplanche i Pontalis)

111

Simulacija i zbilja

0 zavoenju

Zavoenje kao izvorni oblik tako se vraa na stanje "prvobit nog fantazma" i stoga se shvaa, slijedei logiku koja vie nije njegova, kao preostatak, zaostavtina, dimna zavjesa u logici i nadalje pobjednikoj strukturi psihike i seksualne stvarnosti. To nitenje zavoenja nipoto ne treba smatrati prirodnim stupnjem u razvoju, valja misliti da je rije o kljunom dogaaju bremeni tom posljedicama. Kao to znamo, zavoenje e u nastavku nestati iz psihoanalitikog diskursa, ili e se u njemu pojaviti jedino da bi iznova bilo odbaeno i zaboravljeno, sukladno nekoj logikoj obnovi utemeljujueg ina samog utemeljitelja. Ono nije samo uklonjeno kao drugorazredni initelj u odnosu na druge koji su bitniji, poput djeje seksualnosti, potiskivanja, Edipa itd., zavoe nje je zanijekano kao opasni oblik, ija bi mogua prisutnost mogla biti pogubna za razvoj i cjelovitosti kasnijega zdanja. Iste su okolnosti na djelu kod Freuda kao i kod De Saussurea. Potonji je takoer poeo, u svojim Anagramim, s opisom nekog oblika jezika, ili pogubljenja jezika, s podrobnim i obrednim obli kom, s dekonstrukcijom znaenja vrijednosti. Potom je od svega toga odustao da bi preao na gradnju lingvistike. Treba li taj zaokret zahvaliti oevidnom neuspjehu njegova pothvata dokazivanja ili odustajanja od stajalita anagramatskog izazova, kako bi preao na konstruktivni, trajni i znanstveni pothvat, na nain proizvoenja znaenja, izuzevi njegovo mogue ukinue? Nije vano, kako god bilo, iz tog besprizivnog preobraenja rodila se lingvistika i ona e na osnovi njega izraditi svoj aksiom i temeljno pravilo za sve one koji e nastaviti De Saussureovo djelo. Ne vraamo se na ono to smo ubili, a zaborav prvotnoga ubojstva dijelom je logi nog i pobjednikog razvoja jedne znanosti. Sva snaga uloena u alovanje i mrtvi predmet pretoit e se u simulirano uskrsnue zahvata ivog predmeta. Jo valja rei da je Saussure, barem on, potkraj ivota nagonski shvatio neuspjeh toga lingvistikog pot hvata, ostavivi u zraku stanovitu neizvjesnost i nasluujui ne dostatnost, moguu obmanu tog tako dobro uhodanog ustroja zamjene. Ali ti obziri, preko kojih se provialo neto od silovitog i preuranjenog ponitavanja iz Anagrama, bili su posve strani
112

nasljednicima koji su se zadovoljili time da predvode jednu disci plinu, i koji nikad nee niti pomisliti na mogui ponor jezika, ponor zavoenja jezika, postupak temeljno razliit od upijanja i neproizvoenja znaenja. Sarkofag lingvistike bio je vrsto zapeaen i na nj je bio poloen mrtvaki plat oznaitelja. Na taj je nain mrtvaki pokrov psihoanalize iznova pao na zavoenje, pokrov skrivenog znaenja, skrivenog vika znaenja, u korist povrnog ponora privida, povrine upijanja, uspaniene trenutne povrine razmjene i suparnitva znakova koji sainja vaju zavoenje (ija je histerija samo "simptomatiko" oitova nje, ve zaraeno latentnom strukturom simptoma, koja je, pre ma tome, pred-psihoanalitika, i, prema tome, uniena, ono zbog ega je mogla posluiti kao "matrica obraanja" samoj psihoana lizi). Freud je takoer unitio zavoenje kako bi na njegovo mjesto postavio mehanizam strogo operacionalne interpretacije, meha nizam strogo seksualnog potiskivanja koji ima sva obiljeja objek tivnosti i cjelovitosti (ako zaboravimo na sva unutarnja grenja psihoanalize, bila ona osobna ili teorijska, koja mogu ugroziti tu tako lijepu cjelovitost, preko kojih, poput ivih mrtvaca, iznova uskrsavaju svi izazovi i sva zavoenja pokopana ispod strogosti diskursa) - ali, u osnovi, rei e oni dobrohotni, to onda znai da je psihoanaliza iva? Freud je zasigurno prekinuo sa zavoenjem i opredijelio se za interpretaciju (do metapsihologije u posljed njem razdoblju, koja se nedvojbeno od nje odvaja), ali sve to je bilo potisnuto u tom izvanrednom opredjeljenju iznova se pomo lilo u sukobima i zapletima povijesti psihoanalize, ponovno je osnaeno u odvijanju bilo kojeg lijeenja (nikad kraja histeriji!), dok smo, s pojavom Lacana, mogli samo s radou svjedoiti ponovnom preplavljivanju psihoanalize zavoenjem, u halucinantnu obliku igre oznaitelja, u kojoj psihoanaliza, u svom ob liku i strogoj zahtjevnosti, u obliku koji je zagovarao Freud, umire jednako izvjesno, ak i mnogo izvjesnije negoli od svoje institu cionalne prizemljenosti. Lacanovsko je zavoenje zasigurno neka vrsta obmane, ali ona na svoj nain ispravlja, popravlja i okajava izvornu obmanu
113

Simulacija i zbilja

O zavoenju

samog Freuda, onu odbacivanja forme/zavoenja u ime znanosti koja u osnovi ak to i nije. Lacanov diskurs, koji poopuje zavod niku praksu psihoanalize, osveuje na stanoviti nain to odbaeno zavoenje, ali i sam je donekle kontaminiran psihoanalizom, to jest i nadalje pod obiljejima Zakona (simbolikoga) - varljivo zavoenje koje se uvijek odvija pod obiljejima zakonitosti i lika Gospodara koji preko Rijei vlada histerinim masama nesposob nima za uitak... S Lacanom nastupa, unato svemu, smrt psihoanalize, smrt koja je nastupila pod udarom, pobjednikim ali zagrobnim, ono ga to je na poetku bilo zanijekano. Nije li to ispunjenje jedne sudbine? Psihoanalizi je barem bila pruena prilika da je dokraji Veliki Varalica nakon to je zapoela s Velikim Nijekanjem. Morala bi nas odueviti i pobuditi osjeaj olakanja injenica da se najljepe zdanje znaenja i tumaenja to je ikad bilo po dignuto na taj nain uruilo pod teinom i zahvaljujui igri svojih vlastitih znakova koji su, od pojmova bremenitih znaenjem kakvi su bili, iznova postali lukavstva zavoenja bez konica, pojmovi nezakoeni nekom urotnikom razmjenom i lienom znaenja (ukljuujui tu i lijeenje). Znak je to da e nam u najmanju ruku istina biti uskraena (razlog zbog kojeg jedino varalice vladaju). Kao i to da ono to bi se moglo initi poput neuspjeha psihoana lize nije drugo doli iskuenje, kao to je sluaj sa svakim velikim sustavom znaenja, naime, da se uruava u vlastitoj slici do gu bitka znaenja, to je zapravo povratak izvornog plamena zavo enja i osveta privida. Gdje je onda zapravo prijevara? Zbog toga to je od poetka odbila oblik zavoenja, psihoanaliza moda i nije bila drugo doli obmana, obmana istine, obmana interpreta cije, koju je razobliila i nadoknadila lacanovska varka zavoe nja. Tako se zavrava jedan ciklus koji moda prua mogunost drugim upitnim i zavodljivim oblicima. Jednako se zbilo i s Bogom i s revolucijom. Ukloniti sve pri vide kako bi se rascvjetala Boja istina bila je obmana ikonoklasta. Jer boanske istine nije bilo, a oni su moda to potajice i znali, to je i razlog da je njihov neuspjeh proizlazio iz iste intu114

itivne spoznaje kao to je bila i ona oboavatelja slika: ivjeti je mogue jedino na osnovi ideje o nekoj drugoj istini. To je jedini nain ivljenja od istine. Drugo je nepodnoljivo (upravo zato to istina ne postoji). Ne treba eljeti ukloniti privide (zavodlji vost slika). Taj pothvat mora propasti kako se odsustvo istine ne bi iskazalo u svoj svojoj golotinji. Ili odsustvo Boga. Ili odsus tvo Revolucije. Revolucija jedino ivi u ideji da joj se sve su protstavlja, a posebno njezin majmunski, parodijski dvojnik: staljinizam. Staljinizam je besmrtan zbog toga to e uvijek biti prisutan kako bi sakrio injenicu da Revolucija, istina Revolu cije ne postoji, i prema tome odrava ivom nadu u njezino pos tojanje. "Narod", rekao je Rivarol, "nije elio Revoluciju, on je samo elio njezino uprizorenje" - jer je to jedini nain da se odri na ivotu zavodljivost Revolucije, umjesto da se ona poniti u svojoj istini. Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo koprenu (Nietzsche).

Varka za oko ili zaarana simulacija Raarana simulacija: pornografija - istinitije od istinitog - u tome je vrhunac simulakra. Zaarana simulacija: varka za oko - lanije od lanoga - u tome je tajna privida. Nema prie, nema pripovijedanja, nema skladanja. Nema pozor nice, nema kazalita, nema djelovanja. Varka za oko zaboravlja sve to i okruuje ga beznaajnijim uoblienjem obinih predmeta. Isti su predmeti prikazani u velikim sloajima vremena, ali prika zani su sami, te se ini da su uklonili diskurs slikarstva - samim time oni vie ne "predstavljaju", oni vie nisu predmeti, oni vie nisu obini. Oni su bijeli znakovi, prazni znakovi koji obznanjuju protu-sveanost, drutvenu, vjersku ili umjetniku protu-predodbu. Otpaci drutvenog ivota, oni ustaju protiv njega i parodiraju svoju teatralnost: zbog toga su razbacani, rasporeeni sluajnou svog
115

Simulacija i zbilja

0 zavoenju

pojavljivanja. ak i to jo ima neko znaenje: ti ga predmeti nema ju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao to je sluaj s mrtvom prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figu rativne hijerarhije koja odreuje initelje neke slike, kao to odre uje i politiki poredak. Nije rije o obinim statistima koji bi bili premjeteni s glavne pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Nji hovo zavoenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u sli karstvu i slinosti, nego je to izotreno i metafiziko zavoenje unitenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafiziki predmeti suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraanju, svakom predodbenom prostoru renesanse. Njihova je beznaajnost napadaka. Jedino predmeti bez referencije, ispranjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare knjige, avli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbaeni, sablasni predmeti u svojoj bivoj upisanosti svakog pripovijedanja, mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, neto poput ranijeg ivota subjekta i njegove osvijetenosti. "Razvidnu, aluzivnu sliku, kakvu oekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nas toji odmijeniti upornom nepropusnou nekog Prisustva" (Pierre Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko po javljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoi, kao da su lieni ozra ja smisla i uronjeni u eter praznine. isti prividi, njihova je ironija previe stvarnost. U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bije ga niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdie u iste znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog kontek sta. Prozranost, napetost, krhkost, ovjetalost - odakle upornost papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i nadieni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici zrcalo istroenih ploa na kojima vorovi i koncentrine linije bjeline oznauju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam do puta da sami pogaamo koliko je sati: to su stvari koje su ve
116

istrajale, vrijeme koje se ve dogodilo. Jedini je reljef onaj ovjetalosti, zamreni lik vremena i prostora. Tu nema voa, mesa ili cvijea, nema koara ni kitica, niti sve ga onoga to ini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspore uje se voena tjelesnim ulom na vodoravnome polju, na polju poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotejem, s iskrza nim rubom stvari i krhkou njihove uporabe, ali uvijek ima teinu zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko dje luje besteinski, a to jo naglaava okomita podloga. Sve je tu u napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa ak i svjetlost i perspektiva, jer ako se mrtva priroda poigrava s klasinim volumenima i sje nama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput ovjetalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg ivota, privida koji prethodi zbiljnosti. Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u ijem iskoenom nagi bu nema vie nieg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, mirujuu vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su stvari ve odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih ne osvjetljuje suneva svjetlost, nego neto drugo, zvijeda koja snanije zrai, bez atmosfere, eter bez odraza - moda ih nepo sredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao? Ta sjena ne prati sunevu putanju, ne poveava se s nadolaskom veeri, ne pomie se, ona je neistroivi obrub. Ona ne proizlazi iz odnosa svijetlo-tamno, niti iz razraene dijalektike svjetlosti i sjene, koja jo pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino pro zirnost predmeta naspram crnoga sunca. Osjeamo da se ti predmeti pribliavaju crnoj rupi iz koje nam dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obino vrijeme. Taj uinak unaprijednog odmicanja od sredita, taj iskorak zrcala objekata pri su sretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad nevienih predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj uinak zavoenja, tog obuhvaanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica koja iznova zacrtava sumanutu elju subjekta da obuhvati vlasti tu sliku, i samim se time poniti. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,
117

Simulacija i zbilja

O zavoenju

izuzev ako se u njoj izgubi naa osobnost, ili ako se iznova po javi kao privid nae vlastite smrti. Tjelesno htijenje da se stvari dohvati, ali i ono skanjujue, samim time postaje metafizikim - predmeti varke za oko zadr avaju jednaku fantastinu znakovitost koja je znakovitost dje tetova otkria vlastite slike, neto poput neposrednog privianja koje prethodi poretku predodbe. Ako dakle postoji udo varke za oko, ono nikad nije sadrano u realistikoj izvedbi - Zeuxisovo groe toliko je stvarno da ga ptice dolaze zobati. Besmislica. udo se nikad ne moe nahoditi u preobilju stvarnosti, nego upravo obratno, u iznenadnom ne dostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da emo se u njoj poniti ti. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izraava nadrealnu bliskost predmeta. Kad se raini hijerarhijska organizacija pro stora koja povlauje oko i vid, kada se ta perspektivna simulaci ja - jer na djelu je upravo simulakr - raskine, pojavljuje se neto drugo to, u nedostatku boljega, izraavamo kao dodir, taktilno nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". Ali taj taktilni privid nema nieg zajednikog s naim ulom dodira: on je metafora "hvatanja" koja vodi unitenju pozornice i predodbenog prostora. Samim time, to se hvatanje iznova pojavljuje u okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu, otkrivajui nam da "zbiljnost" nije nita drugo doli uprizorenje svijeta, objektiviziranog sukladno pravilima dubine, da je ona naelo promatranja kojim se rukovode slikarstvo, kiparstvo i arhitektura vremena, ali samo naelo, i simulakr koji dovrava eksperimentalna hipersimulacija varke za oko. U varci za oko nije rije o brkanju sa zbiljskim, eli se naime proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvjetaenosti - glumei treu dimenziju, bacajui sumnju na zbiljnost te tree dimenzije glumei i nadilazei uinak zbiljskoga, bacajui radikalnu sum nju na naelo zbiljnosti. Obuhvaanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbilj skoga. Predmeti pritom odve nalikuju na ono to oni jesu, a ta je slinost poput nekog drugotnog stanja, dok je njihov istinski re118

ljef, preko te alegorijske slinosti, preko dijagonalne svjetlosti, reljef je ironije previe zbiljnosti. Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor rene sanse upravlja prema liniji bijega u dubinu, kod varke za oko uinak se perspektive na neki nain projicira prema naprijed. Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih niti (povlastica panoptikog oka), upravo oni "varaju" oko nekom vrstom unutarnjeg reljefa - ne to bi nas oni uvjeravali u postoja nje nekog zbiljskog svijeta kojega nema, nego utoliko to osujeuju povlateni poloaj pogleda. Umjesto da pogled stvara raz vedeni prostor, on je tek toka unutarnjeg bijega istosmjernosti predmeta. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed - nema obzora, nema horizontale, nepronino je zrcalo postavljeno pred oko, iza njega nema niega. To je u pravom smislu polje privida - nieg nema to biste mogli vidjeti, stvari vide vas, one ne bjee ispred vas, one se postavljahu pred vas, s onom svjetlou koja im dolazi od negdje drugdje, i sa sjenom koju nose sa sobom, nikad ne stvarajui odistinsku treu dimenziju. Jer ona, dimenzi ja perspektive, uvijek je takoer dimenzija loe savjesti znaka prema zbiljnosti, a ta je loa savjest iskvarila cjelokupno slikar stvo od renesanse nadalje. Odatle proizlazi, razliita od estetskog uitka, uznemirujua neobinost varke za oko, neobina svjetlost koju ona baca na tu posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjedniki pomalja iz renesanse: varka je njezin ironijski simulakr. Ona je ono to je nadrealizam bio za funkcionalistiku revoluciju na poetku 20. stoljea - jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost naelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka za oko, on nije u pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: nji hova je dimenzija metafizika. Stilske figure ne spadaju u njiho vo polje djelovanja. Toka na kojoj nas oni pogaaju sm je ui nak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle takoer uinak svjesnoga. Oni smjeraju poleini i obratnoj strani, oni rainjaju oevidnost svijeta. Zbog toga je njihov uitak, njihovo zavoenje krajnje, makar bilo i najmanje, jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenaenja
119

Simulacija i zbilja

0 zavoenju

privida, iz ivota koji prethodi nainu proizvoenja zbiljskoga svijeta. Na toj toci, varka za oko vie nije slikarstvo. Poput tuka, koje mu je suvremenikom, ona moe sve uiniti, sve podraavati, sve mu se narugati. Ona postaje prototip zloudne prakse privida. Ta igra u 16. stoljeu poprima fantastine razmjere i zavrava ukida njem granica izmeu slikarstva, skulpture, arhitekture. U zidnom i stropnom slikarstvu renesanse i baroka, slikarstvo i skulptura se preklapaju. Na muralima ili na ulicama u varkama za oko Los Angelesa, arhitektura je nestvarna i rainjena obmanom. Zavoe nje prostora prostornim znakovima. Toliko se govorilo o proiz voenju prostora, nije li vrijeme govoriti i o zavoenju prostora? Takoer i o zavoenju politikog prostora. Tako je i sa studiolima urbinskoga vojvode Federiga da Montefeltria, u vojvod skoj palai u Urbinu i Gubbiu - mali oltari cijeli prikazani u nainu varke za oko, unutar golemog prostora palae. Sama je palaa vrhunac znalake arhitekturalne perspektive, prostora razvede nog sukladno propisima. Studiolo je obrnuti mikrokozmos: odije ljen od ostalog zdanja, bez prozora, bez prostora u pravom smi slu rijei prostor je u njemu proizveden simulacijom. Ako cijela palaa predstavlja arhitektonski in bez premca, manifestni diskurs umjetnosti (i moi), to je onda s majunom elijom studiola, koja se nadovezuje na kapelicu kao jo jedno posveeno mjesto, ali s prizvukom vradbine? to se ovdje podmee prostoru, pa, prema tome, i cijelom sustavu predoivanja koji odreuje grad nju palae, pa i drave, nije sasvim jasno. Prostor privatissime, nasljedno je dobro Princa, kao to su in cest i transgresija bili monopol kraljeva. Ustvari, ovdje je na djelu cijeli obrat pravila igre, koji ironijski doputa pretpostavku, pre ko alegorije varke za oko, da izvanjski prostor, onaj palae, i jo dalje onaj grada, da ak i prostor vlasti, politiki prostor moda i sm nije drugo doli uinak perspektive.Tajna jednako opasna, pretpostavka jednako radikalna, te je Princ nuno mora zadrati za sebe, u svome srcu, u najveoj tajnosti: jer, upravo je to tajna njegove moi.
120

Priblino od Machiavellia nadalje, politika je zacijelo to na neki nain znala: naime, da je vladanje nekim simuliranim pros torom zapravo izvor moi, da politika nije zbiljska funkcija ili prostor, nego obrazac simulacije, iji pojavni inovi nisu drugo doli njezin ostvareni uinak. Ta slijepa toka palae, to ogranie no mjesto arhitekture i javnog ivota, koje na stanoviti nain up ravlja cjelinom, ne ini to sukladno nekoj neposrednoj odreeno sti, nego nekom vrstom unutarnjeg vraanja, obratom propisa koji se tajno primjenjuje kao u primitivnim obredima, rupe u zbiljnosti, ironijskog preoblikovanja - vjerni simulakr skriven u srcu zbilj nosti, o kojemu ona ovisi u svekolikom svom djelovanju: to je sama tajna privida. Tako su Papa, Veliki inkvizitor, ili ugledni jezuiti ili teolozi znali da Bog ne postoji - u tome je bila njihova tajna i njihova snaga. Na taj je nain Montefeltriov studiolo na nain varke za oko tajna suprotna nepostojanju u dnu zbiljnosti, tajna uvijek mogue reverzibilnosti "zbiljskog" prostora u dubinu, ukljuuju i i politiki prostor - tajna koja zapovijeda politikom i koja se otad dobrano zagubila u iluziji "zbiljnosti" masa.

Tajna i izazov Tajna: zavodniko, inicijacijsko svojstvo onoga to ne moe biti izgovoreno zbog toga to nema smisla, onoga to nije izreeno dok unato svemu kola. Na taj nain ja znam tajnu drugoga, ali ju ne iskazujem, kao to i on zna da ju ja znam ali ne die s nje veo: intenzitet izmeu dvoje ljudi nije nita drugo doli te tajno sti tajne. To sudionitvo nema nita zajednikog sa skrivenom informacijom. Uostalom, ak kad bi partneri i eljeli razotkriti tajnu, to ne bi mogli, jer se nema to rei... Sve to se moe razot kriti mimoilazi tajnu. Jer ona nije neko skriveno oznaeno, nije ona klju neke stvari, ona kola i prelazi preko svega to se moe nazvati zavoenjem i potpada pod besramnost govora - ona je suprotnost komunikaciji, pa ipak se razmjenjuje. Jedini zalog
121

Simulacija i zbilja

O zavoenju

njezine snage jest to to nije iskazana, kao to zavoenje djeluje preko injenice da nikad nije iskazano, nikad eljeno. Dok se skriveno i potisnuto mora oitovati, tajna to uope ne mora. Na djelu je inicijacijska, implozivna forma: u nju se ulazi, ali se iz nje ne zna izai. Nikad nema otkrivanja, nikad komuni kacije, ak tajna nikad i ne "procuri" (Zempleny, Nouvelle Revue de Psychanalyse, br. 14): odatle ona zadobiva svoju snagu, aluzivnu i ritualnu snagu razmjene. Tako u Dnevniku zavodnika, zavoenje ima oblik zagonetke koju valja odgonetnuti - djevojka je zagonetka i, da bismo je zaveli, valja za nju postati drugom zagonetkom: na djelu je enig matski dvoboj, a zavoenje je njegovo razrjeenje, a da njego va tajna ne bude proniknuta. Otkrie proniknute tajne bila bi seksualnost. Zadnja rije te pripovijesti, kad bi je uope bilo, bio bi seks - ali upravo njega u njoj nema. Tamo gdje bi trebao nastupiti osjet, tamo gdje bi trebalo doi do seksa, tamo gdje ga rijei oznauju, tamo gdje drugi na nj misle, nema niega. A to nita tajne, to neoznaeno zavoenja kola, tee ispod rijei, tee ispod osjeta i bre od njega: ono vas prvo dodiruje, prije nego vam nadou reenice, vrijeme potrebno da proteknu. Zavoe nje ispod diskursa, nevidljivo, od znaka do znaka, tajno kola nje. Upravo suprotno od psiholokog odnosa: biti upuen u tajnu drugoga ne znai dijeliti njegove snove ili elje, ne znai dijeliti neko neiskazano koje bi to moglo biti: kad "se" progovori, upra vo to nije zavodljivo. Ono to je pripadno izraajnoj snazi, potis kivanju, nesvjesnome, onome to eli progovoriti i u kojemu se ja treba pojaviti, sve to pripada egzoterikome i proturijei ezoterikoj formi tajne i zavoenja. Pa ipak nesvjesno, "pustolovina" nesvjesnoga moe se oito vati kao posljednji pokuaj velikog pothvata obnove tajne u dru tvu bez tajne. U drutvu priznavanja i razvidnosti, nesvjesno bi bilo naa tajna, na misterij. Ali ono nije uistinu takvo, jer ta je tajna jedino psiholoke naravi i nema vlastite opstojnosti, budui
122

da se nesvjesno raa u isto vrijeme kao i psihoanaliza, to jest kad i postupci njezina upijanja i tehnike nepriznavanja tajne u njenim dubinskim oblicima. Ali, moda se neto osveuje za sva tumaenja i istanano im ometa odvijanje? Neto to odluno ne eli biti iskazano i koje, budui zagonetka, zagonetno posjeduje vlastito rjeenje i prema tome tei jedino ostati u tajni i u radosti tajne. Usprkos svim naporima da bi se ogolio, izdao, prisilio na zna enje, jezik se vraa svome tajnom zavoenju, mi se uvijek vraa mo vlastitim nerjeivim zadovoljstvima. Ne postoji vrijeme zavoenja, niti vrijeme za zavoenje, nego ono ima svoj ritam, bez kojega ga nema. Ono se ne razdaje po put kakve instrumentalne strategije, koja si probija put preko posredujuih faza. Ono djeluje u trenutku, tek jednim potezom, i uvijek je cilj samome sebi. Nema zastoja u ciklusu zavoenja. Moemo zavoditi nekoga da bismo zaveli drugoga. Ali, takoer, zavoditi drugoga da bismo se sebi svidjeli. Zamka je istanana i vodi od jednoga drugome. Je li zavodljivo zavoditi ili biti zaveden? Ali biti zaveden jo je najbolji nain zavoenja. Pjesma bez kraja. Kao to u zavoenju nema ni aktivnog ni pasivnog initelja, nema ni subjekta ni ob jekta, ni unutarnjeg ni vanjskoga: ono djeluje na licu i naliju i nikakva ih granica ne odvaja. Nitko tko nije zaveden nee zavesti druge. Zbog toga to se zavoenje nikad ne zaustavlja na istini zna kova, nego na mamcu i na tajni, ono zainje kolanje koje je i samo tajno i obredno, neku vrstu neposredne inicijacije koja slua jedino svoje pravilo igre. Biti zaveden, znai biti odvraen od svoje istine. Zavesti znai odvratiti drugoga od njegove istine. Ta istina nadalje tvori tajnu koja mu izmie (Vincent Descombes). Zavoenje je neposredno povratno, a njegova je povratnost sainjena od izazova koji ono podrazumijeva i od tajne u kojoj se niti.
123

Simulacija i zbilja

0 zavoenju

Snaga privlanosti i odbojnosti, snaga upijanja i oaranosti, snaga uruavanja ne samo seksa nego i stvarnosti u cijelosti, sna ga izazova - nikad ekonomija seksa i govora, nego viak milosti i siline, trenutna strast koju seks moe pobuditi, ali koja se jed nako tako moe istroiti u sebi samoj, u tom procesu izazova i smrti, u krajnjoj neodreenosti preko koje se razlikuje od nago na koji je neodreen u odnosu na svoj predmet ali odreen po snazi i podrijetlu; dok je strast zavoenja bez materije i bez po drijetla: ono snagu ne dobiva od nekog libidinalnog ulaganja, od neke energije elje, nego od istog oblika igre i puko formalnog vika. Takav je i izazov. I on je suparnikog oblika koji se troi u trenut ku i ija snaga proizlazi iz te neposredne povratnosti. I on je oaravajui, poput diskursa lienog znaenja, i na koji, zbog tog besmislenog razloga, ne moemo ne odgovoriti. Zbog ega odgo varamo na izazov? Isto tajanstveno pitanje kao i ono: to nas za vodi? to je zavodljivije od izazova? Izazov ili zavoenje uvijek znai drugoga uiniti mahnitim, ali uza svakome primjerenu vrtoglav icu, mahnitim uslijed vrtoglavog odsustva koje ih povezuje, i us lijed uzajamnog prodiranja. U tome je neminovnost izazova i to je razlog zato se na nj nuno odgovara: on naime zainje neku vrstu sumanutog odnosa, vrlo razliitog od onog komunikacije ili razmjene: suparniki odnos na osnovi nesuvislih znakova, ali povezanih jednim temeljnim pravilom i njegovim tajnim pridra vanjem. Izazov skonava svaki ugovor, svaku razmjenu ruko voenu zakonom (zakonom prirode ili zakonom vrijednosti) i nadomjeta ga uvelike konvencionalnim i ritualiziranim savezom, neprestanom obvezom uzvraanja i nadmetanja, kojom upravlja temeljno pravilo igre koja se odvija prema navlastitu ritmu. Za razliku od zakona koji je uvijek ispisan bilo na ploicama, u srcu ili na nebu, ovo temeljno pravilo nema nikad potrebu da se iskae, ono se nikad ne mora oitovati. Ono je neposredno, svojstveno, bezuvjetno (zakon je transcendentan i eksplicitan).
124

Ne moe postojati sporazum o zavoenju, ugovor o izazovu. Da bi bilo izazova ili zavoenja, svaki ugovorni odnos uzmie pred suparnikim odnosom, sainjenim od tajnih znakova, po vuenih iz razmjene i koji zadobivaju svu snagu u svojoj formal noj raspodjeli, u svome neposrednom odbljesku. I u tome se pot vruje arobnost zavoenja koje skonava svaku ekonomiju elje, svaki seksualni ili psiholoki dogovor, nadomjetajui ga vrtogla vicom odgovora - nikad ulaganjem, ulogom - nikad ugovorom ili savezom - nikad pojedinanim, nego dvojnim - nikad psiho lokim nego obrednim - nikad prirodnim ve umjetnim. Strategi ja je osobe njegova sudbina. Izazov i zavoenje beskrajno su bliski. Pa ipak, izmeu njih, kazali bismo, postoji razlika utoliko to se izazov sastoji u tome da se drugoga dovede na teren svoje snage, koja e biti i njegova, u smislu neogranienog nadmetanja, dok se strategija (?) zavoenja sastoji u tome da se drugoga dovede na polje vlastite propasti koja e biti i njegova. Proraunana ili neproraunljiva propast: izazov drugome da se uhvati u zamku. Pukotina ili prekid: nije li i sam miris pantere raspuklina, ponor kojemu se ivotinje pribliavaju zahvaene vrtoglavicom? Ustvari, pantera s mitskim mirisom tek je epicentar smrti, a iz te se usjekline oslobaaju istanane isparine. Zavoditi znai uiniti ranjivim. Zavoditi znai slabiti. Svojom krhkou mi zavodimo, nikad svojim moima ili snanim zna kovljem. Upravo ta ranjivost koju ulaemo u igru zavoenja po danoj e mu toliku snagu. Mi zavodimo svojom smru, svojom ranjivou, prazninom koja nas progoni. Tajna je u tome da se umijemo okoristiti tom smru na tetu pogleda, na tetu pokreta, na tetu znanja, na tetu osjeta. Psihoanaliza kae: preuzmite njezinu pasivnost, preuzmite nje zinu krhkost, ali ona od nje ini neku vrstu pomirenja, prihvaa nja, sluei se jo gotovo religioznim pojmovima, ne bi li se us postavila dobro ugoena psihika ravnotea. Zavoenje se pak pobjedniki slui tom krhkou, promiui je u igru prema vlas titim pravilima.
125

Simulacija i zbilja

O zavoenju

Sve je zavoenje, nita nije doli zavoenje. eljeli su nas uvjeriti da je sve proizvodnja. Lajtmotiv preo brazbe svijeta: na djelu je igra proizvodnih snaga koje upravljaju tijekom stvari. Zavoenje je tek nemoralni, frivolni, povrni, su vini proces, pripadan polju znakova i privida, posveen zadovolj stvu i uivanju u beskorisnim tijelima. A to ako se sve, obratno nego to izgleda - ustvari odvija sukladno tajnom pravilu privida - ako se sve pokree na osnovi zavoenja: trenutak zavoenja napetost zavoenja neizvjesnost zavoenja zgoda zavoenja zanos zavoenja odmor zavoenja. Proizvodnja samo gomila i nikada se ne odvaja od svoga cilja. Ona nadomjeta sve obole jednim jedinim: svojim, koji postaje naelom zbiljnosti. Proizvodnja, kao i revolucija, okonava epi demiju privida. Ali zavoenje je neminovno. Nitko mu iv ne moe umai - ak ni mrtvi u spominjanju njihovih imena i sjeanju na njih. Oni su mrtvi tek kad ih vie nikakva jeka svijeta ne dolazi zavesti, kad ih vie nikakav obred ne izaziva na postojanje. Za nas je jedino mrtvo ono to vie uope ne moe proizvodi ti. U stvarnosti jedino je mrtvo ono to vie uope ne eli zavoditi niti biti zavedeno. Ali zavoenje ga se domae usprkos svemu, kao to se ovla dava svekolikom proizvodnjom i naposljetku je niti. Jer praznina, odsustvo podriveno u bilo kojoj toci povrat kom plamena bilo kojeg znaka, mahnitost koja predstavlja izne nadnu dra zavoenja, to prazno je takoer ono koje eka, ali razoarano, proizvodnju na kraju svoga truda. Sve se vraa praz nini, ukljuivi i nae rijei i pokrete, ali neke su, prije no to su iezle nale vremena, predvidjevi njihov kraj, obaviti zavoe nje koje druge nikad nee upoznati. Tajna zavoenja je u tom
126

spominjanju i prisjeanju na drugoga, u pokretima ija je polaganost, napetost poetina kao to je to usporeni filmski prikaz pada ili praska, jer neto prije nego se dovri, nae vremena da nam nedostaje, a ono predstavlja, ako je uope ima, savrenstvo "elje".

Zavoenje je sudbina
Treba li, dakle, pomisliti da je ista forma to raspreno zavoenje, bez drai, bez uloga, taj duh zavoenja koji progoni naa kruenja bez tajni, nae sanjarije bez osjeaja, mree naih dodira bez dodira? Kao da bi ista kazalina forma bila ona, moderna, hepening sudjelovanja i izraajnosti, u kojoj je nestalo pozornice i arolije pozornice? Kao da bi ista forma slikarstva i umjetnosti bio nain hipotetike, hiperrealistike intervencije u stvarnost acting pictures, land-art, body-art - u kojoj je nestao predmet, okvir i uprizorenje iluzije? Mi ustvari ivimo u istim formama, u krajnjoj besramnosti, odnosno vidljivoj i jednoznanoj, u likovima neko tajnim i raz liitim. Jednako je tako s drutvenim, koje takoer danas vlada u svome istom obliku, naime besramno i prazno - a isto je i sa zavoenjem koje je, u svome sadanjem obliku, izgubilo neiz vjesnost, napetost, vradbinu da bi zadobilo oblik povrne i nerazluene besramnosti. Treba li se pozvati na genealogiju koju Walter Benjamin pripi suje umjetnikom djelu i njegovoj sudbini: djelo ima najprije sta tus obrednog predmeta, obuhvaena u predakom obliku kulta. Potom ono poprima, u sustavu manje obvezatnosti, kulturalni i estetski oblik koji jo obiljuje neka posebna kakvoa, ne vie imanentna kao to je bio sluaj s obrednim predmetom, ali transcendentna i individualizirana. A ta pak estetska forma ustupa potom mjesto politikoj formi, onoj nestanka djela kao takvog u sudbini neizdvojivoj od tehnoloke reprodukcije. Ako ritualna forma ne poznaje original (ako posveeno ne mari za estetsku izvornost predmeta kulta), on se iznova gubi u politikoj formi:
127

Simulacija i zbilja

postoji tek umnaanje predmeta bez originala. Ta forma odgo vara njihovu maksimalnom kolanju i minimalnoj snazi. Na taj bi nain zavoenje imalo svoju ritualnu fazu (supar niku, maginu, samrtnu), svoju estetsku fazu (onu koja se odra ava u "estetskoj strategiji" Zavodnika i gdje se njegova orbita pri bliava onoj ene i seksualnosti, ironijskome i dijabolikome, te tada zadobiva za nas smisao koji posjeduje, onaj skretanja, strate gije, igre, moda i proklete, privida) te napokon svoju "politiku" fazu (sluei se, ovdje pomalo dvosmislenim, Benjaminovim ter minom), onu posvemanjeg nestanka izvora zavoenja, njegove ritualne i njegove estetske forme, u ime nekog svekolikog azimutalnog vjetrenja u kojemu zavoenje postaje neslubena politika forma, svedena (upojedinjena, pojednostavljena, demultiplicirana) potka neuhvatljive politike, posveene beskonanu ponav ljanju forme bez sadraja. (Ta neslubena forma neodvojiva je od tehnizacije; to je forma mrea - jednako kao to je politika for ma predmeta neodvojiva od tehnologije lanane proizvodnje.) Kao i kod predmeta, ta "politika" forma odgovara maksimalnoj rasprenosti i minimalnoj snazi zavoenja. Je li to sudbina zavoenja? Ili se pak moe, nasuprot takvoj zapletenoj sudbini, suprotstaviti zavoenje kao sudbinu? Proiz vodnja kao sudbina ili zavoenje kao sudbina? Nasuprot istini dubinskih struktura, sudbina privida? Mi u svakom sluaju ivi mo u ne-smislu, ali ako je simulacija njegova razoarani oblik, zavoenje je pak njegova oaravajui oblik. Anatomija nije ni sudbina ni politika: zavoenje jest sudbina. Ono je to to preostaje od sudbine, uloge, vradbine, predesti nacije i vrtoglavice, ali i od tihe djelotvornosti u svijetu vidljive djelotvornosti i nerazigranosti. Svijet je ogoljen, kralj je gol, stvari su jasne. Svekolika pro izvodnja, pa i sama istina, smjeraju tom ogoljavanju, odakle tako er proizlazi u najnovije vrijeme nepodnoljiva "istina" seksa. Sreom, nita se od toga ne zbiva dubinski, i zavoenje jo uva najsibihnskiji klju istine same, a mi je "moda i ne elimo obnaiti jedino zbog toga to ju je tako teko zamisliti golu".
128

4.

Fatalne strategije

Ekstaza i inercija Stvari su iznale nain da umaknu dijalektici znaenja, koja ih je kinjila: nadalje je njihova imanentna svrha i sumanuta misao vodi lja da bujaju u beskraj, da proiruju svoje mogunosti, da nastoje nadii i samu svoju bit, u usponu do krajnjih granica. Nita ne prijei miljenje da se isti uinci mogu postii i u su protnom smjeru - to je druga nerazboritost, takoer pobjedni ka. Nerazboritost pobjeuje u svim smjerovima - upravo tu se nahodi naelo Zla. Svijet nije dijalektian - priklonio se ekstremima, a ne ravnotei. Opredijelio se za radikalni antagonizam, a ne za pomirenje ili sintezu. Takvo je i naelo Zla, i ono se oituje u zloduhu objekta, oituje se u ekstatikoj formi istog objekta, u svojoj pobjednikoj strategiji nad onom subjekta. Zadobit emo istanane oblike radikalizacije tajnih svojstava i borit se protiv bestidnosti vlastitim orujem. Istinitijemu od istini toga suprotstavit emo lanije od lanoga. Neemo suprotstavlja ti lijepo i runo, trait emo najrunije od runoga: udovino. Neemo suprotstavljati vidljivo skrivenome, tragat emo za naj skrivenijim od skrivenoga: za tajnom.
129

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

Neemo traiti promjenu i suprotstavljati nepokretno pokret nome, trait emo najpokretnije od pokretnoga: metamorfozu... Neemo razlikovati istinito od lanoga, trait emo najlanije od lanoga: iluziju i privid... U tom usponu prema krajnostima, moda bi ih trebalo radikal no suprotstaviti, ali moda treba gomilati uinke bestidnosti i one zavoenja. Trait emo neto bre od komunikacije: izazov, dvoboj. Ko munikacija je odve polagana, ona je posljedica sporosti, ona se odvija preko dodira i govora. Pogled je bri, on je medij medija, najbri. Sve se treba odigravati trenutno. Ne komunicira se uope. U odailjanju i uzvraanju komunikacije, ve se gubi trenutnost pogleda, svjetlosti, zavoenja. Ali, takoer, nasuprot ubrzanju mrea i kolanja, mi emo traiti sporost - ne nostalgino usporenje duha, nego nerazrjeivu nepokretnost, najsporije od sporoga: inerciju i tiinu. Inerciju nerazrje ivu trudom, tiinu nerazrjeivu dijalogom. I tu se nahodi jedna tajna. Jednako kao to je model istinitiji od istinitoga (budui da je kvintesencija odredbenih obiljeja nekog stanja) i na taj nain podaruje vrtoglavi osjet istine, tako i moda ima bajkoviti znaaj ljepega od lijepoga: oaravajueg. Njezina je zavodljivost neo visna o svakoj vrijednosnoj prosudbi. Ona nadilazi estetski oblik u ekstatinom obliku bezuvjetne metamorfoze. Nemoralna forma, dok estetska forma uvijek podrazumijeva udoredno razlikovanje izmeu lijepoga i runoga. Ako postoji tajna mode, s one strane zadovoljstava svojstvenih umjetnosti i ukusu, to je ona nemoralnosti, te vladavine prolaznih modela, te krhke i posvemanje strasti koja iskljuuje svaki osjeaj, te proiz voljne metamorfoze, povrne i upravljane koja iskljuuje svaku elju (izuzev ako upravo to nije elja). Ako to jest elja, nije zabranjeno misliti da se i u drutvenome, u politici i na svim drugim poljima koja se ne tiu ukraavanja, elja radije upuuje prema nemoralnim formama, koje su takoer
130

zaraene potencijalnim nijekanjem svake vrijednosne prosudbe i mnogo sklonije ekstatinoj budunosti koja otimlje stvarima nji hove "subjektivne" kvalitete da bi ih prepustila jedinoj privlanosti podvostruenog obiljeja, podvostruene definicije, koja im odu zima njihove "objektivne" uzroke da bi ih prepustila jedinoj sna zi njihovih raspomamljenih posljedica. Svakom znaenju, na taj nain uzdignutom do superlativne moi, uhvaenom u spiralu podvostruenja - najistinitije od is tinitoga, najljepe od lijepoga, najstvarnije od stvarnoga - zajam en je uinak vrtoglavice neovisan o svakom sadraju i svakom navlastitom svojstvu, te on danas nastoji postati naom jedinom strasti. Strast podvostruavanja, uspinjanja, rasta moi, ekstaze bilo koje osobine pod uvjetom da, prestavi biti u odnosu prema svojoj suprotnosti (istinito prema lanome, lijepo prema runome, stvarno prema imaginarnom) postane superlativna, pozitivno uz viena te se ini da je usisala svu energiju svoje suprotnosti. Zamis lite neto lijepo koje je upilo svu energiju runoga: eto vam mode... Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lanoga: eto vam simulacije... I samo je zavoenje vrtoglavo utoliko to nije posljedica jed nostavnog privlaenja, nego privlanosti podvostruene nekom vrstom izazova, ili kobnosti svoje biti - "Ja nisam lijepa, ja sam gra", kazivala je Marie Dorval. Od ivih bia prometnuli smo se u modele, od ivih bia opredijelili smo se za modu, od ivih bia odluili smo se za simulaciju: moda je Caillois bio u pravu sa svojom terminologijom, i moda je svekolika naa kultura u procesu sklizanja od igara natje canja i izraavanja prema igrama neizvjesnosti i vrtoglavice. Sama neizvjesnost u osnovi nas gura vrtoglavom nad-umnoavanju formalnih osobina. Dakle formi ekstaze. Ekstaza je ta osobina svojstvena svakome tijelu koje krui oko sebe sve do gubitka smisla i koje se potom rascvjetava u svojoj istoj i praznoj formi. Moda je ekstaza lijepoga: ista i prazna forma vrtoglave estetike. Simulacija je ekstaza stvarnoga: dostaje gledati televiziju - svi se
131

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

stvarni dogaaji na njoj niu u posve ekstatinu odnosu, to jest s vrtoglavim i stereotipnim obiljejima, nestvarnima i ponavljajui ma, omoguujui njihovo sumanuto i neprekinuto nizanje. Pred met reklame je ekstaziran, a takav je i potroa u reklamnu pro miljanju - vrtloenje uporabne i razmjenske vrijednosti do po nitenja u istoj i praznoj formi etikete... Ali valja ii i dalje: antipedagogija je ekstatika forma, to jest ista i prazna forma pedagogije. Antiteatar je ekstatika forma kazalita: vie nema pozornice, nema sadraja, kazalite na ulici, bez glumaca, kazalite sviju za svih, koje se naposljetku pois tovjeuje upravo s odvijanjem naih ivota bez iluzija - gdje je snaga iluzije ako je njezin vrhunac ponovno ocrtavanje naega svakodnevnog ivota i preobrazba naega radnog mjesta? Ali tome je tako, pa i umjetnost dananjice nastoji izai iz sebe same, za nijekati samu sebe, i to se vie eli na taj nain realizirati, to se vie hiperrealizira, to se vie transcendira u svojoj praznoj biti. Vrtoglavica, i tu je prisutna vrtoglavica, ponitenje i umrtvljenost. Nita nije snanije pridonijelo umrtvljenju "stvaralakog" ina i potaknulo ga da se razbuja u svojoj istoj i praznoj formi od iznenadnog Duchampova izlaganja nosaa za boce u galeriji sli ka. Ekstaza sirovog predmeta istodobno podaruje slikarskome inu njegovu ekstatinu formu - nadalje bez predmeta, on e kruiti oko sebe i na neki nain nestati, ali pobudivi u nama konanu oaranost. Umjetnost danas proizvodi tek aroliju svog nestaja nja. Zamislite neko dobro koje bi se razbujalo svekolikom snagom Zla: bio bi to Bog, nastrani Bog koji stvara svijet iz prijezira i poziva ga da sam sebe uniti... Takoer se moe oekivati nadilaenje drutvenoga, prodor najdrutvenijega od drutvenoga - masa - i u tom je sluaju dru tveno upilo sve suprotne energije protudrutvenoga, inercije, ot pora, tiine. Logika drutvenoga tu dospijeva do svoje krajnosti do toke u kojoj ona obre svoje svrhe i dostie toku inercije i istrebljenja, i to u istom trenutku kada dodiruje ekstazu. Mase su
132

ekstaza drutvenoga, ekstatina forma drutvenoga, zrcalo u ko jemu se ono odraava u svojoj posvemanjoj imanentnosti. Stvarno se ne niti u korist imaginarnoga, ono se ponitava u korist najstvarnijega od stvarnoga: hiperrealnoga. Istinitije od is tinitoga: to je simulacija. Prisustvo se ne niti suoeno s prazninom, ono se niti pred podvostruenjem prisustva koje ponitava suprotnost izmeu pri sustva i odsustva. Niti se praznina ne ponitava pred puninom, nego uslijed pretilosti i zasienja - punije od punoga, to je reakcija tijela u gojaznosti, seks u bestidnosti, njegova abreakcija na prazninu. Pokret ne nestaje toliko u nepokretnosti koliko u brzini i ubr zanju - u pokretnijemu od pokreta, ako se tako moe rei, i koji ovoga vodi do krajnosti u isti ga mah liavajui smisla. Seksualnost se ne gubi u sublimaciji, potiskivanju i udorednosti, ona mnogo sigurnije iezava u najseksualnijem od seksa: pornografiji. Hiperseksualno koje je suvremenik hiperrealnoga. Openitije, vidljive stvari ne skonavaju se u mraku i tiini iezavaju one u najvidljivijemu od vidljivoga: u bestidnosti. Primjer te eks-centrinosti stvari, tog zastranjenja u pretjera nom rastu, prodor je sluaja u na sustav, neodreenosti, relativ nosti. Reakcija na to novo stanje stvari nije bila pomireno na putanje starih vrijednosti, nego radije sumanuta nadodreenost, pretjeranost referentnih vrijednosti, funkcije, svrhe, uzronosti. Moda se priroda zapravo uasava praznine, jer se upravo tamo, u praznini, raaju, da bi je uklonili, prebujni, hipertrofini i zasieni sustavi - uvijek se neto zalino smjesti tamo gdje vie niega nema. Odreenost se ne niti u ime neodreenosti, nego u korist hiperodreenosti - prekomjernost odreenosti u praznini. Svrhovitost ne nestaje na raun neizvjesnosti, nego u korist hipersvrhovitosti, hiperfunkcionalnosti: funkcionalnije od funk cionalnog, svrhovitije od svrhovitoga - hipertelija.
133

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

Budui da nas je sluaj ubacio u nenormalnu neizvjesnost, mi smo na nj odgovorili pretjeranom uzrononou i svrhovitou. Hipertelija nije nezgoda u razvoju ivotinjske vrste, ona je upra vo izazov svrhovitosti koji odgovara rastuoj neodreenost. U sustavu u kojemu su stvari sve izloenije sluaju, svrhovitost dosee delirij i razvijaju se initelji koji odve dobro znaju nadii svoju svrhu sve dok ne obuhvate cijeli sustav. Tome je tako od ponaanja kancerozne stanice (hipervitalnost u samo jednom smjeru) do hiperspecijalizacije predmeta i ljudi, do operacionalnosti najmanje pojedinosti, do hiperznaenja naj manjeg znaka - leitmotiv naih svakodnevnih ivota, ali i tajna rak-rana svih pretilih i kanceroznih sustava, onih komunikacije, informacije, proizvodnje, destrukcije - od kojih su svi odavno nadili granice svoje slunosti, uporabne vrijednosti, da bi krenu li u fantomski juri svrnosti. Obratna histerija od one svrnosti: histerija uzronosti, koja odgovara naporednom ukidanju porijekla i uzroka: sumanuto traenje izvora, odgovornosti, referencije, pokuaj iscrpljivanja pojava do traganja za njihovim inifinitezimalnim uzrocima. Ali takoer i optereenost genezom i genetikom, iz koje proizlazi, u razliitim smjerovima, psihoanalitika palingeneza (cjelokupni psihiki ivot hipostaziran u najranije djetinjstvo, svi su znakovi postali simptomi), biogenetika (sve su vjerojatnosti prezasiene kobnim djelovanjem molekula), hipertrofija povijesnog istrai vanja, strahotna potreba da se sve odredi, sve neemu pripie, sve na neto referira... Sve to postaje fantastino optereenje sve referencije ive jedna od druge i jedna na raun druge. Pri tom se takoer razvija sustav pretjeranog rasta tumaenja bez ika kva odnosa s ciljem. Sve to proizlazi iz bijega prema naprijed pred hemoragijom objektivnih uzroka. Sve su ei sluajevi inercije. Bujaju zaustavljene forme, a rast se zaustavlja u pretjeranom rastu. To je oblik hipertelije, ono ga to ide dalje od svoga cilja: koljka koji se udalji od mora (s
134

kojim tajnim ciljevima?) nikad vie nema vremena vratiti se u nj. Rastui gigantizam kipova s Uskrnjih otoka. Ticalno, polipsko, prebujno, hipersvrhovito: to je sudbina iner cije zasienog svijeta. Ne sastoji li se i kancerozni proces upravo u nijekanju vlastite svrhe radi hipersvrnosti? Osveta rasta u pre tjeranom rastu. Osveta i saimanje brzine u inerciji. I mase su preko ubrzanja zahvaene tim divovskim procesom inercije . Masa jest taj proces pretjeranog rasta koji ubrzano tjera svaki rast nje govoj propasti. Ona je to kolanje prekinuto udovinom svrhovi tou. Exxon: amerika Vlada trai na multinacionalnoj razini glo balni odnos u svim djelatnostima svijeta. Rezultat: dvanaest sveza ka od tisuu stranica, ije bi iitavanje, da i ne govorimo o ana lizi, iziskivalo rad od nekoliko godina. Gdje je informacija? Treba li iznai neku dijetetiku informacije? Treba li ukloniti pretilost, pretilost sustava i osnovati zavode za dezinformaciju? Nevjerojatna, razorna superpotencijalnost stratekog naoru anja - s njom se jedino moe mjeriti pretjerani svjetski demograf ski rast. Kako god se paradoksalnim to inilo, oboje su iste prirode i odgovaraju istoj logici pretjeranog rasta i inercije. Pobjednika anomalija: nijedno naelo prava ili mjere ne moe ublaiti jedno vie negoli drugo, oboje se uzajamno potiu. A najgore je da u tome nema nikakva prometejskog otpora, nikakve neumjerenost strasti ili uznositosti. Naprosto, ini se da je vrsta dosegnula speci finu, tajanstvenu toku na kojoj nije mogue ustuknuti, zakoi ti, usporiti. Bolna pomisao: da je nakon stanovite toke u vremenu, povi jest prestala biti stvarna. A da toga nismo bili svjesni, ukup nost ljudskoga roda kao da je iznenadno napustila stvarnost. Sve to se otad dogaalo, kao da uope nije bilo istinito, ali mi toga nismo mogli biti svjesni. Naa dunost i zadaa bila bi sada da otkrijemo tu toku, a sve dok ju ne dosegnemo, morat emo nastaviti ivjeti u sadanjem razaranju (Canetti).

135

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

Dead point: mrtva toka na kojoj svaki sustav prekorauje tu tanahnu granicu reverzibilnosti, proturjenosti, upitnosti kako bi iv uniao u ne-proturjenost, u vlastitu sumanutu kontemplaci ju, u ekstazu... Tu poinje patafizika sustava. To logiko prekoraenje, taj uspon ne prate uostalom samo nelagodnosti, iako uvijek poprima oblik usporene katastrofe. Tako je i sa sustavima stratekog raza ranja i naoruanja. Na toci nadilaenja razornih snaga, zavrava se uprizorenje rata. Nema vie korisnog suodnosa izmeu poten cijalnog ponitenja i njegova cilja, i postaje suludo njime se sluiti. Sustav se brani sam od sebe, i to je paradoksalno dobrodoao vid obrane: vie nema prostora za ratovanje. Valja stoga poeljeti nas tavak nuklearnog razvoja i trke u naoruanju. To je cijena koju valja platiti za isti rat1 , tj. za istu i praznu formu, za hiperrealni i vjeno obrambeni oblik rata, te si prvi put moemo estitati zbog odsustva dogaanja. ak i rat, kao i stvarnost, vie se nikad nee dogoditi. Izuzev ako upravo nuklearne snage uspiju u svom opa danju i uzmognu ograniiti nove prostore rata. Ako vojna mo, po cijenu opadanja te izvanredno korisne ludosti na drugome stup nju, iznova pronae neku pozornicu rata, neki ogranieni pros tor, budimo dokraja precizni, ljudski prostor rata, tada e oruja iznova zadobiti svoju uporabnu vrijednost i svoju vrijednost... razmjene: bit e iznova mogue razmjenjivati rat. U svom orbital nom i ekstatikom obliku, rat je postao nemogua razmjena, a ta nas orbitalnost titi. to je onda s Canettijevom eljom da iznova dosegnemo slijepu toku nakon koje su "stvari prestale biti stvarne", povijest je presta la postojati a da mi toga nismo bili svjesni - zbog ega moemo jedino nastaviti ivjeti u sadanjem razaranju? Kad bismo i mogli odrediti tu toku, to bismo uinili? Kojim bi udom povijest mogla iznova postati stvarna? Kojim bismo udom mogli vrijeme vratiti unatrag kako bismo uzmogli pripremi ti njegovo razaranje? Jer ta je toka u isto vrijeme i ona kraja
1 Cf. Djela Paula Virilia. 136

linearnog vremena, a sva uda znanstvene fantastike o "vraanju vremena" beskorisna su ako ono nadalje vie ne postoji, ako je iza nas prolost ve doslovce nestala. Kakve bi mjere opreza valjalo poduzeti da se izbjegne taj povi jesni kolaps, ta koma, to rasplinjavanje stvarnoga? Jesmo li sami poinili neku greku? Je li ljudski rod negdje pogrijeio, odao neku tajnu, poinio neku kobnu neopreznost? Jednako je uza ludno postavljati to pitanje kao i pitati se o tajanstvenom razlogu zbog kojega vas je neka ena napustila: u svakom sluaju, kako god bilo, nita se nije moglo promijeniti. Uasavajui vid nekog dogaaja toga reda jest to da ga, nakon to se prijee odreena toka, svi napori to ih ulaemo da ga uklonimo samo jo ubrza vaju, nikakav predosjeaj ne slui niemu, svaki dogaaj u cijelosti opravdava ono to mu je prethodilo. Naivno je povezivati svaki dogaaj s uzrocima, jer nas to navodi na pomisao da se on i nije morao dogoditi - isti dogaaj, bez uzroka, moe se odvijati jedi no neminovno - stoga ga i nikad nije mogue ponoviti dok se s uzronim procesom to uvijek moe dogoditi. Ali upravo: tada vie nije na djelu dogaaj. Canetttijeva je elja, prema tome, nabona, ako mu je pret postavka radikalna. Toku o kojoj on govori po definiciji nije mogue otkriti, jer kad bi se ona mogla dosegnuti, to bi znailo da nam je vraeno vrijeme. Toka od koje bi se moglo obrnuti proces rasprivanja vremena i povijesti izmie nam - upravo zato smo je i preli ne opazivi je, i dakako, mimo svoje volje. Uostalom, Canettijeva toka moda uope ne postoji. Ona ne postoji, izuzev ako moemo dokazati da je povijest postojala i prije - to je nemogue jednom kad smo tu toku preli. Na polju stranome povijesti, ni sama se povijest vie ne moe promiljati, niti ju je mogue dokazati. Upravo zato mi i pozivamo sva pret hodna razdoblja, sve naine ivljenja, sve mentalitete da se historiziraju, da pripovijedaju o sebi oslonjajui se na dokaze i do kumente (sve postaje dokumentarno): mi, naime, dobro osjeamo da je sve to na naem polju obogaljeno i da je ono polje kraja povijesti.
137

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

Ne moemo se ni vratiti unatrag, niti se pomiriti s tim stanjem. Neki su radosno razrijeili tu dilemu: otkrili su toku anti-Canetti, onu usporenja, koja omoguuje povratak u povijest, u stvarno, u drutveno, poput zalutala satelita u hiperprostoru koji se ponov no domogao Zemljine atmosfere. Zbog pogrene radikalnosti zalutali smo u centrifugalne prostore, a jedan nas je ivotni odskok vratio u stvarnost. Sve iznova postaje stvarno, sve ponovno poprima znaenje, jednom kad smo svladali tu tjeskobu nestvarnosti povijesti, to iznenadno propadanje vremena i stvarnosti. Moda su oni u pravu. Moda je trebalo zaustaviti to odlije vanje vrijednosti. Dosta je teroristike radikalnosti, dosta simulakra - ponovno snaenje morala, vjerovanja, smisla. Dolje sa sumranim ralambama! Iza te toke postoje samo dogaaji bez posljedica (i teorije bez posljedica), upravo zbog toga to oni upijaju svoje znaenje u sebe same, ne odraavaju nita, ne predviaju nita. Iza te toke postoje jedino katastrofe. Savren je dogaaj ili jezik koji objanjava vlastiti nain nesta janje, zna ga uprizoriti i na taj nain stjee maksimalnu snagu privida. Katastrofa je maksimalni sirovi dogaaj, i on dogaajniji od dogaaja - ali dogaaj bez posljedica koji svijet ostavlja u nape tosti. Jednom kad je povijest izgubila znaenje, jednom kad je nadiena ta toka inercije, svaki dogaaj postaje katastrofa, postaje isti dogaaj i bez posljedica (a u tome i jest njegova snaga). Dogaaj bez posljedica - poput Musilova ovjeka bez svojsta va, poput tijela bez organa, poput vremena bez pamenja. Kada svjetlost zatoi i proguta svoj vlastiti izvor, dolazi do okrutne involucije vremena u samom dogaaju. Katastrofa u doslovnom smislu: otklon ili krivulja koji izazivaju preklapanje, u istoj stvari, i njezina poetka i njezina kraja, koji vraaju kraj na poetak da bi ga ponitili, omoguuju dogaaj kojemu nita ne prethodi niti slijedi nakon njega - isti dogaaj.
138

Na djelu je takoer i katastrofa smisla: dogaaj bez posljedica odreuje injenica da mu se mogu pripisati svi uzroci bez razlike, a da nita ne omoguuje izbor... Njegovo je porijeklo nerazaberivo, a tako je i s njegovim ciljem. Ne moe se vratiti ni tijek vre mena ni tijek smisla. Svaki je dogaaj danas virtualno bez posljedica, on doputa sva mogua tumaenja, ali nijedno ne moe sadravati smisao: podjednaka vjerojatnost svih uzroka i svih posljedica - viestru ko i neizvjesno pripisivanje znaenja. Ako se valovi smisla, valovi pamenja i povijesnog vremena oko dogaaja suze, ako se valovi uzronosti oko uinka izbriu (a dogaaj nam se danas nadaje poput vala, on ne putuje samo "na valovima", on jest val neodredljiv u smislu jezika i znaenja, iitljiv jedino i trenutno kao boja, taktilnost, ugoaj, pojmovima osjetnih uinaka), razlog je tome injenica da se svjetlost uspora va, znai to da je negdje gravitacijski uinak prouzroio da se svjetlost dogaaja, ona koja nosi njegovo znaenje preko doga aja samog, svjetlost nositeljica poruke, usporava do zaustavljanja, i na taj nain svjetlost politike i povijesti nadalje tek slabo per cipiramo, a tako je i sa svjetlou tijela, od kojih do nas dopiru tek prigueni simulakri. Katastrofu koja nam prijeti valja prepoznati u usporavanju svjetlosti - to je svjetlost sporija, to manje izmie svom izvoru na taj su nain stvari i dogaaji skloni vie ne isputati svoje zna enje, usporiti svoje zraenje, uhvatiti ono to su prije odraavali da bi ga upili u jedno crno tijelo. Znanstvenu su fantastiku uvijek privlaile brzine koje su nadi lazile brzinu svjetlosti. Pa ipak, mnogo bi zanimljiviji bio registar manjih brzina na koje bi se trebala spustiti sama svjetlost. Brzina svjetlosti jest ono to titi stvarnost stvari, jer nam ona jami da su slike koje o njoj posjedujemo iz istog razdoblja. Sa znaajnijom promjenom brzine nestalo bi svake vjerodostojnosti kauzalnog svijeta. Sve bi se stvari ispreplele u posvemanjem neredu. U tolikoj je mjeri istina da je brzina na referent, na Bog,
139

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

i da za nas predstavlja oblije apsoluta. Ako svjetlost zapadne u relativne brzine, vie nee biti transcendencije, vie nee biti Boga koji bi priznao svoje stado, svijet bi zapao u neodreenost. Upravo to se danas dogaa s elektronskim medijima, infor macija poinje kolati posvuda brzinom istovjetnom onoj svjetlo sti. Vie nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza tog ubrzanja neto se apsolutno poinje usporavati. Moda se mi poinjemo apsolutno usporavati. Sto ako se svjetlost uspori do stupnja da se spusti na "ljudske" brzine? to ako nas preplavi plimom usporenih slika sve dok ne postane sporija od naeg kroenja? Tada bi valjalo generalizirati sluaj u kojemu nam svjetlost dolazi od zvijezda koje su odavno nestale - njihova slika prelazi svjetlosne godine kako bi jo stizala do nas. Da je svjetlost bes krajno polagana, mnotvo stvari, i one najblie, odavno bi doivjele sudbinu tih zvijezda: mi bismo ih vidjeli, bile bi tu, ali ve tu i ne bi vie bile. I samo stvarno u tom sluaju ne bi postojalo: neto ija slika jo dospijeva do nas, ali ve vie nije? Analogija s men talnim predmetima i mentalni eter. Ili bi se, pak, pretpostavimo li da je svjetlost veoma polagana, tijela mogla pribliiti do nas bre od svoje slike, i to bi onda s njima bilo? Predmeti bi se s nama sudarali, a mi ne bismo niti vidjeli kad su prispjeli. Moemo uostalom zamisliti, obratno od naeg univerzuma, da se spora tijela sva kreu mnogo sporije od brzine svjetlosti, svijet u kojemu bi se tijela premjetala nevjero jatnim brzinama, izuzev svjetlosti, koja bi bila veoma spora. Pos vemanji kaos, kojim vie ne bi upravljala trenutnost svjetlosnih poruka. Svjetlost bi bila poput vjetra, razliitih brzina, ako ne bi nastu pala i posvemanja zatija tijekom kojih nam nijedna poruka ne bi stizala iz podruja patnje. Svjetlost poput parfema: razliita ovisno o tijelima, razdaje se jedino neposrednom okruju. Polje svjetlosnih poruka koje se postupno gasi. Slike tijela vie se ne ire nakon stanovitog svjet losnog podruja: s one strane, ono vie ne postoji.
140

Ili pak svjetlost koja se premjeta sporou kontinenata, ploe kontinenata klize jedna preko druge, te bi na taj nain izazvale potrese koji bi izobliili sve nae slike i nae vienje prostora. Zamislimo li polagani lom lica i pokreta, poput pokreta plivaa u tekoj vodi? Kako pogledati nekoga u oi, kako ga zavesti ako nismo sigurni da je jo ovdje? to ako se kinematografsko us porenje domogne cijeloga svijeta? Komini zanos ubrzanog koji transcendira znaenje eksplozijom - ali poetska oaranost us porenog koji unitava znaenje implozijom. Napetost i usporenje na su dananji oblik traginoga, otkad je ubrzanje postalo naim uobiajenim stanjem. Vrijeme vie nije oevidno u svome obinom odvijanju, otkad se rastegnulo, pro irilo na plutajuu dimenziju stvarnosti. Njega vie ne rasvjetljuje volja. Prostor takoer vie nije osvijetljen pokretom. Budui da im je cilj izgubljen, potrebno je svakako da se iznova uplete neka vrsta predodreenosti ne bi li im podarila poneto traginog uin ka. Tu predodreenost iitavamo u napetosti i u usporenju. Smisao koji je u tolikoj mjeri inio napetim razvijanje forme vie se ne kristalizira. Ili se pak ispod diskursa znaenja sporo odvija neki drugi diskurs i implodira ispod prvoga. Tako usporena da bi se mogla presaviti preko sebe i ak posve zaustaviti, brzina bi unijela posvemanju napetost u svijet. Tu vrstu igre sustava oko toke inercije moe ilustrirati oblik katastrofe sukladan onome razdoblja simulacije - seizmika for ma. Ona u kojoj ponestaje tla, ona pomicanja slojeva i podrhta vanja, ona rastvaranja i fraktalnih predmeta, ona golemih ploa, cijelih ploha koje klize jedne ispod drugih i proizvode estoke povrinske potrese. Vie nije rije o prodiruoj vatri s neba koja se obruila na nas: o onom obnoviteljskom gromu, koji je jo bio kazna i proienje, i koji je plodio zemlju. Nije rije o potopu: na djelu je prije majinska katastrofa koja se dogaa na poetku svijeta. Nas proganjaju velike legendarne i mitske forme. Novijeg je datuma forma eksplozije, koja je dosegnula vrhunac u opsjed nutosti nuklearnom katastrofom (ali, obratno, ona je podarila i
141

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

grau za mit o Big Bangu, o eksploziji kao poetku svijeta). Jo je prisutnija seizmika forma kao dalja potvrda istine da katastro fe poprimaju oblik kulture koju pogaaju. I gradovi se razlikuju prema oblicima katastrofe za koje pretpostavljaju da bi ih mogle zadesiti i koje ine kljuni dio njihove drai. New York je King Kong ili black-out, ili okomito bombardiranje: Tower Inferno. Los Angeles je vodoravna pukotina, lom i sklizanje Kalifornije u Paci fik: Earth Quake. Danas je taj oblik blii, evokativniji: pripada poretku fisije i trenutnog irenja, redu valnog irenja, grevitog i onog okrutne komunikacije. Vie vam nebo ne pada na glavu, danas klize teritoriji. Mi smo u fisionom svijetu, lutajue sante, vodoravna skretanja. Nas vreba meuprostorno uruavanje, to je uinak potresa, i onog duhovnoga. Rastvaranje i najbolje zape aenih stvari, podrhtavanje stvari koje se iznova steu, gre se nad svojom prazninom. Jer, u osnovi (!), tlo nije nikad postojalo, nego samo napuknuta kora, nije bilo niti dubine, za koju se zna da je fuzija. O tome govore potresi, oni su rekvijem infrastruk ture. Mi vie neemo eljno gledati zvijezde i nebo, nego pod zemne bogove koji nam prijete uruavanjem u prazninu. Sanjamo o tome da se domognemo i te energije, ali to je isto ludost. To je kao da se elimo domoi energije automobilskih nesrea ili pregaenih pasa, ili svih stvari koje se uruavaju. (Nova pretpostavka: ako stvari pokazuju sve veu sklonost nestajanju ili uruavanju, moda e glavni budui izvor energije biti nesrea ili katastrofa.) Jedno je sigurno: ak ako i ne uspijemo ovladati seizmikom energijom, simbolikim valom potresa, to ne znai da je ona blizu smirivanja: simbolika energija, ako tako moe mo rei, naime snaga oaranosti i poruge koja se oslobaa pri takvu dogaaju, nema nieg zajednikog s materijalnim razara njem. U tom mahnitom projektu nastojimo se u stvarnosti domoi upravo te snage, te simbolike energije raskola, ili u drugom, za nas neposrednijem sluaju, preduhitriti potrese scenarijima eva kuacije. Najsmjenije je da su strunjaci izraunali kako bi stanje hitnosti to bi ga izazvalo predvianje potresa prouzroilo takvu
142

paniku te bi joj posljedice bile stravinije od onih same katastro fe. I tu smo u posve smijenu poloaju: u nedostatku istinske katas trofe, dopustivo je izazvati simuliranu katastrofu koja e biti rav na onoj pravoj i mogla bi je odmijeniti. Pitamo se ne mota li se neto takvo i u glavama "strunjaka" - jer se posve ista stvar dogaa na nuklearnom polju: ne djeluju li svi sustavi zatite i obrane poput virtualnih ognjita katastrofe? Pod izlikom da je ele izigrati, oni neposredno materijaliziraju sve njezine posljedi ce. Jednako je tako istina da ne moemo raunati na sluaj da bismo prizvah katastrofu: valja iznai njezin programirani ekvi valent u sigurnosnim mjerama. Na taj nain, oevidno je da bi drava, ili dovoljno sofisticira na vlast, koje bi bile kadre predvidjeti potrese i predusresti sve njihove posljedice, predstavljale mnogo nevjerojatniju opasnost za zajednicu i vrstu od samih potresa. Terremotati iz june Italije estoko su napali talijansku dravu zbog nebrige (mediji su se pojavili na licu mjesta prije slubi pomoi, to je oevidni poka zatelj dananje hijerarhije hitnosti), s pravom su za katastrofu osu dili politiki poredak (u mjeri u kojoj on pretendira na openitu skrb za stanovnitvo), ali nisu ni u snu pomiljali na takvu obranu od katastrofa: cijena koju bi trebalo platiti bila bi tolika da bi se svi zapravo radije opredijelili za katastrofu - ona, sa svojim nevo ljama, barem odgovara proroanskom zahtjevu za silovitim nes tankom. Isto je i s terorizmom: kako bi izgledala drava koja bi se bila kadra razraunati i ponititi svekoliki terorizam u zaetku (Njemaka)? I sama bi trebala raspolagati istim teroristikim sna gama, trebala bi generalizirati terorizam na svim razinama. Ako je to cijena sigurnosti, je li to onda ono o emu u dnu due svi sanjamo? Pompeji. Sve je metafizika u tom gradu, do sanolike geometrije koja nije geometrija prostora, nego duhovna geometrija, ona labirin ta - budui da je zaleenost vremena jo otrija u vrelini podneva. Zapanjujue je za duh taktilno prisustvo tih ruevina, njihova napetost, sjene koje se pomiu, njihova svakodnevnost. Odnos
143

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

izmeu banalnosti jedne etnje i neposrednog prisustva nekoga drugog vremena, drugoga trenutka, jedinstvenog, koji je bio tre nutak katastrofe. Ubitano ali oslabljeno prisustvo Vezuva daje mrtvim ulicama dra halucinacije - iluzija da smo ovdje i sada, uoi erupcije, i injenica da isti vulkan moe ponovno uskrsnuti, nekim udom nostalgije, dvije tisue godina kasnije, u prisutno sti nekog ranijeg ivota. Malo koje mjesto pobuuje takav dojam uznemirujue stranosti (ne udi da su Jansen i Freud tu smjestili psihiku radnju Gradiva). Ovdje se osjea sva toplina smrti, koju ine jo ivljom fosilizirani i nestalni znakovi tekueg ivota: upljina kotaa u kamenu, istroenost bunarskih ograda, skamenjeno drvo polu otvorenih vrata, nabor na togi tijela koje je progutao pepeo. Ni kakva povijest ne prebiva izmeu tih stvari i nas, poput one koja stavlja spomenike u povlateni poloaj: ti se predmeti materijali ziraju ovdje, odmah, u samoj vrelini u kojoj ih je smrt zatekla. Ni monumentalnost ni ljepota nisu bitne za Pompeje, nego kobna bliskost stvari i oaranost njihovom trenutnou, kao savre nog simulakra nae vlastite smrti. Pompeji su na taj nain neka vrsta varke za oko i izvornog uprizorenja - ista vrtoglavica zbog jedne dimenzije manje, one vremena - isto haluciniranje o jednoj dimenziji vie, onoj prozir nosti i najmanje pojedinosti, poput posve jasnog vienja stabala to se iva pomaljaju na dnu umjetnog jezera i koje vi letimino motrite dok plivate. Takav je duhovni uinak katastrofe: zaustaviti stvari prije nego se skonaju i zadrati ih na taj nain u napetosti njihove prividnosti. Ponovno potresom uniteni Pompeji. to rei o katastrofi koja se obrui na ruevine? to je ruevina koju treba ponovno sruiti i unititi? Sadistika ironija katastrofe: ona ispotiha eka da stva ri, pa bile one i ruevine, iznova zadobiju svoju ljepotu i znaenje da bi se ponovno na njih obruila. Ona ljubomorno bdije nad time da razori iluziju vjenosti, ali se s njome i poigrava, jer
144

zaustavlja stvari u drugoj vjenosti. Upravo to, taj skamenjeni uas, to ponitenje prisustva koje je kljualo ivotom jednim tre nutkom katastrofe, upravo to je inilo dra Pompeja. Prva katas trofa, ona Vezuva, bila je uspjena. Drugi je potres mnogo problematiniji. Pomislili bismo da on slijedi pravilo podvostruavanja dogaaja s parodijskim uinkom. Bijedna repriza velike prem ijere. Dokrajenje jedne velike sudbine hirom nekog bijednog boanstva. Ali moda on ima i neko drugo znaenje: dolazi nas upozoriti da vrijeme vie nije primjereno velianstvenim odroni ma i uskrsnuima, igrama smrti i vjenosti, nego malim fraktalnim dogaajima, blagim ponitenjima, preko postupnih klizanja i nada lje bez sutranjice, budui da sami tragovi briu tu novu sudbinu. Sve nas to uvodi u vodoravno doba dogaanja bez posljedica, budui da je posljednji in uprizorila sama priroda uz odbljesak parodije.

Za naelo zla Postoje li kobne strategije? Nemam ak ni dojam da sam ih opi sivao, pa niti dotaknuo, a i pretpostavka o tome puki je san - u toj mjeri mo stvarnoga nadilazi imaginaciju. Odakle preuzimate to to pripovijedate o predmetu? Objektivnost je suprotnost fatal nosti. Predmet je stvaran, a stvarno je podreeno zakonima, i nema druge. Eto, nasuprot mahnitome svijetu, postoji tek ultimatum reali zma. To znai - elite li izbjei ludilo svijeta, treba rtvovati i svekoliku njegovu dra. Svijet time postaje samo jo sumanutiji, poveava se nadmetanje u rtvovanju. Iznuda stvarnoga. Danas, da bi se preivjelo, iluzija vie ne pomae, valja se pribliiti ni tavnosti stvarnoga. Postoji moda samo jedna kobna strategija: teorija. I, besumnje, jedina razlika izmeu banalne i fatalne teorije sastoji se u tome to u jednoj subjekt uvijek vjeruje da je promuurniji od
145

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

objekta, dok se u drugoj uvijek pretpostavlja da je objekt lukaviji, cininiji, nadareniji od subjekta, kojega podrugljivo eka na oku ci. Metamorfoze, lukavstva, strategije objekta nadilaze razumije vanje subjekta. Objekt nije ni dvojnik ni potisnuta svijest subjek ta, nije ni njegov fantazam ni njegova halucinacija, ni njegovo zrcalo, ni odraz, nego posjeduje vlastitu strategiju, njegovo je pravilo igre subjektu nedostupno, ne zato to bi ta strategija bila duboko tajanstvena, nego zato to je beskrajno ironina. Nas vreba objektivna ironija, ona ispunjenja objekta bez obzira na subjekt i na njegovo otuenje. Na stupnju otuenja pobjeuje subjektivna ironija, subjekt predstavlja nesavladivi izazov slije pome svijetu koji ga okruuje. Subjektivna ironija, ironijska su bjektivnost pravi je cvijet svijeta zabranjenog, Zakona i elje. Mo subjekta proizlazi iz njegova obeanja o ispunjenju, dok je polje objekta, poredak onoga to jest, ispunjeno i od ega, zbog tog istog razloga, ne bismo mogli pobjei. Mi fatalno zamjenjujemo s pojavljivanjem potisnutoga (ono ga od ega ne uspijevamo pobjei, a to je elja), ali poredak fatal noga suprotan je onome potiskivanja. Mi ne bjeimo od elje, nego od ironinog prisustva objekta, od njegove ravnodunosti i njegovih ravnodunih spojeva, od njegova izazova, zavodljivos ti, njegova nepridravanja simbolinoga poretka (dakle, takoer i od nesvjesnoga ako ga subjekt uope posjeduje), rijeju od naela Zla. Objekt otkazuje poslunost naoj metafizici, koja oduvijek nastoji odijeliti Dobro od Zla. Objekt je, naprotiv, prijemiv za Zlo. Zbog toga on zlurado, dijaboliki dokazuje svoje voljno sluenje i dobrovoljno se, poput prirode, podreuje svakom za konu koji mu se nametne, ogluujui se na taj nain o svaku za konitost. A kad govorim o objektu i o njegovoj dubinskoj dvojno sti, govorim o svima nama i o naem drutvenom i politikom poretku. U tom smislu valja iznova propitati cjelokupni problem dobrovoljnog robovanja, ne da bismo ga razrijeili, nego da bismo umijeli predosjetiti njegovu zagonetnost: poslunost je ustvari banalna strategija kojoj ne treba objanjenja, jer ona tajno sadri,
146

svaka poslunost potajno u sebi sadri neposlunost kobnu po simboliki poredak. U tome se sastoji naelo Zla, ono nije mistini i transcendentni initelj, nego se nadaje poput izdaje simbolikog reda, otmice, silovanja, utaje i ironine zloporabe simbolikog poretka. Uto liko je objekt prijemiv za naelo Zla: naime, za razliku od sub jekta, on je lo provodnik simbolikog poretka, ali, naprotiv, dobar provodnik fatalnoga, to jest iste, suverene i nepomirljive, ima nentne i zagonetne objektivnosti. Uostalom, nije Zlo zanimljivo, nego i spirala najgorega. Jer subjekt u svojoj nesrei, u svome zrcalu, jasno odraava naelo Zla, ali objekt eli ispasti gori i trai ono najgore. On svjedoi o radikalnijoj negativnosti, naime ako sve naposljetku otkae po slunost simbolikom poretku, to znai da je sve bilo izokrenuto jo na poetku. ak i prije nego je bio stvoren, svijet je bio zaveden. udan prethodni dogaaj koji i danas optereuje svekoliku stvarnost. Svijet je bio demantiran u samom svom izvoru - stoga se nikad nee moi potvrditi. Povijesna i subjektivna negativnost nisu ni ta: doista dijabolian, ak i u misli, jest izvorni obrat. Utopiji o Posljednjem sudu, koja se nadovezuje na onu o iz vornom krtenju, suprotstavlja se vrtoglavica simulacije, avol ski ushit, ekscentrinosti poetka i kraja. Zbog toga bogovi mogu ivjeti i skrivati se jedino u neljudskome, u predmetima i ivotinjama, na polju tiine i objektivne tuposti, a ne na polju ovjeka, koje je ono jezika i subjektivne zatupljenosti. Bog-ovjek jest besmislica. Bog koji odbacuje ironinu obrazinu neljudskoga, koji proizlazi iz ivotinjske meta fore, iz objektivne metamorfoze, u kojoj je u tiini utjelovio nae lo Zla da bi sebi podario duu i lice, u isti mah pristaje i na licemje rnu psihologiju ljudske vrste. Valja stei potovanje neljudskoga. Tako postupaju neke kul ture, koje smo nazvali fatalistikima, da bismo ih osudili prije ikakve rasprave: zbog toga to su iznale svoje vladare na strani
147

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

neljudskoga, na strani zvijezde ili ivotinjskog boga, u konste lacijama ili boanstvu bez slike. Nita nije suprotnije naoj mo dernoj i tehnolokoj ikonolatriji. Metafizika proputa jedino isijavanje dobrih zraenja, ona eli od svijeta napraviti zrcalo subjekta (nakon to je i sam proao stupanj zrcala), svijet oblika razliitih od njihovih dvojnika, nji hove sjene, njihove slike: to je naelo Dobra. Dok je objekt uvi jek feti, lano, feiticho, izvjetaen, varka, sve to utjelovljuje nepodnoljivu mjeavinu jedne stvari i njezinog arobnog i izvjetaenog dvojnika kojega nijedna religija razvidnosti i zrcala nikad nee razjasniti: to je naelo Zla. Kad govorim o objektu i njegovim kobnim strategijama, go vorimo o ljudima i o njihovim neljudskim strategijama. Naprimjer, ljudsko bie moe u praznicima traiti dublju dosadu od dosade svakodnevice - podvostruenu dosadu, stoga to je sainjena od svih initelja sree i razonode. Znaajna je pojedinost predodredenost praznika za dosadu, gorki i pobjedniki predosjeaj da joj neemo umaknuti. Kako pomisliti da e se ljudi odrei svakod nevnog ivota traei mu alternativu? Naprotiv, od njega e na praviti sudbinu: podvostruit e ga prividima suprotnoga, u njih se udubiti do zanosa, zapeatiti mu jednoobraznost jo veom jednoobraznou. Nadbanalnost je istoznanica fatalnosti. Ako to ne razumijemo, uope ne razumijemo to kolektivno uproenje, koje je zapravo velianstveni in nadilaenja. Doi sta, ljudi ne tee za tim da se zabave, oni trae kobnu razonodu. Nije vana dosada, bitan je viak dosade; viak je spas, vrhunac zanosa. Pritom se moe zaneseno produbljivati bilo to. ak i viak pritiska i ponienja mogu djelovati poput osloboditeljskog zanosa podreenosti - kao to apsolutna roba predstavlja osloboditeljski oblik robe. To je jedino rjeenje problema "dobrovolj nog robovanja" i, uostalom, jedini je oblik oslobaanja produb ljivanje negativnih uvjeta. Svi oblici koji tee racvjetavanju udesne slobode samo su revolucionarne tirade. Logiku oslobo enja razumiju jedino pojedinci, u biti pobjeuje logika fatalizma.
148

Drugi oblik temeljnog cinizma jest elja za spektaklom i iluzi jom, za razliku od bilo kakve elje za znanjem i moi. ivo pri sutna u srcu ljudi, ona jednako tako zaokuplja i dogaajne pro cese. Kao da postoji neki nagon za sirovim dogaajem, za objektivnom informacijom o najtajnijim dogaajima i mislima, za time da se prometnemo u spektakl, da doivimo vrhunac zanosa na pozornici umjesto da ivimo na prvome stupnju. Isticati se potrebno je, ali biti zanesen pitanje je od krajnje ivotne vanosti. Stvari se dogaaju jedino u toj pretjeranoj mjeri, to jest ne u sklopu svog predstavljanja, nego u aroliji svog uinka - jedino se tamo one pokazuju genijalnima i osmjeluju se na rasko posto janja. Kae se da je priroda ravnoduna, i ona to zacijelo jest u odnosu na strasti i pothvate ovjeka, ali ona to moda i nije u odnosu na mogunost da sebe uprizori u spektaklu prirodnih ne pogoda. Na djelu je parabola (?), ali ona je tu samo da oznai tu strast nad strastima, simuliranu strast, strast zavoenja, strast obra ta, koja ini da stvari dobivaju smisao jedino preobliene tom iluzijom, tom porugom, tim uprizorenjem koje uope nije ono predstavljanja, nego njihov bajkoviti oblik, njihova nastranost, sklonost preziranju svojih uzroka i iscrpljivanju u njihovim pos ljedicama, a posebno u onoj njihova nestanka. Izvanredni oblik koji su moralisti svih razdoblja okrutno osuivali, jer se upravo tu stvari cinino okreu od svog izvora i svoga kraja, kao udalje na jeka od svog izvornog obrata. Uostalom, upravo ta ekscentrinost titi nas od stvarnosti i nje zinih poraznih posljedica. injenica da se stvari iscrpljuju u svom spektaklu, u svojoj magijskoj i umjetnoj fetiizaciji, predstavlja izoblienje protiv kojeg e se uvijek boriti ozbiljni duhovi, u uto pijskoj elji da proiste svijet kako bi ga na dan Posljednjega suda izruili ispravnog, nedirnutog i izvornog - ali to je moda i naj manje zlo. Jer sam bog zna kamo nas moe odvesti razularenost ula ako se odbiju predstaviti kao pojava. ak i revolucija se dogaa jedino ako je njezin spektakl mo gu: uzviene due ale to mediji dovravaju stvarni dogaaj. Ali imamo li na umu nuklearnu opasnost, moda nas upravo nje149

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

zino iskazivanje u svakodnevno simuliranoj panici, u spektaku larnim tjeskobnostima i grevima kojima razveseljujemo svoju ustraenost, moda nas upravo to titi od nuklearnog udara, a ne ravnotea straha (nema nikakvog stratekoga jamstva u obrani, kao, uostalom, niti u nagonu za ouvanjem vrste). Ono to nas titi jest injenica da bi nuklearni udes mogao ukloniti svaku mogunost spektakla. Zato do njega nee doi. Jer, ovjeanstvo moe prihvatiti da tjelesno nestane, ali ne moe se pomiriti s time da rtvuje spektakl (izuzev ako ne uspije pronai neku publiku na drugome svijetu). Nagon za spektaklom moniji je od nagona za odranjem, i na njega valja raunati2. Ako se moralnost stvari nahodi u njihovoj posveenoj upo rabnoj vrijednosti, tada ivjela nemoralnost atoma i oruja, koja omoguuje da su ak i oni podloni konanoj i cininoj naplati rauna za spektakl! ivjelo tajno pravilo igre koje uzrokuje da svaka stvar otkae poslunost simbolikom zakonu! Nas nee spasiti ni racionalno naelo ni uporabna vrijednost, nego nemo ralno naelo spektakla, a to je ironino naelo Zla. Zaokupljenost tom drugom posljedicom neka je vrsta strasti, fatalne volje. Jednako tako, nijedan se ivot ne moe pojmiti bez potke nekog drugoga roka. Cilj ivota ne moe se zamisliti bez te snane izvjesnosti nunog povratka, prije ili kasnije, kao to je uskrsnue tijela, ali bez Posljednjeg suda, nekih trenutaka ili nekih lica to su se jednom pojavila. Ali oni e se vratiti, jer su nestali jedino s obzora vaeg ivota, ija putanja, koju su preokrenuli upravo ti dogaaji, zadobiva potrebnu, nesvjesnu krivulju kako bi im pruila mogunost drugoga postojanja, ili konanog pov ratka. Jedino e se tada oni uistinu dogoditi. Jedino e tada oni biti dobiveni ili izgubljeni. Od stanovitog trenutka, ti drugotni dogaaji tvore samu potku ivota, kada vie nita nije preputeno sluaju. Sluajno se zbiva
2

samo prvotni dogaaj, koji po sebi nema smisla i gubi se u banal noj noi ivljenoga. Jedino njegovo podvostruenje ini od njega istinski dogaaj, podarujui mu znaaj fatalnoga dospijea. To je poput znaka koji vrijedi jedino podvostruen svojim podznakom sam znak je ravnoduan, podvostruen on postaje neminovan. Kad se tako nekim dogaajima u ivotu prui druga prilika, kad ih ivotni ciklus jednom i samo jednom vrati, taj je ivot dovren. Kada ivot ne poznaje nikakvo drugotno dogaanje ta kvoga reda, on se dovrava prije nego to je poeo. Fatalno se nahodi negdje ovdje. U tom smislu, stara su krivo vjerja bila u pravu. Svatko ima pravo na drugo roenje, ono istin sko, i svatko je predodreen, ne nekom obznanom zvijezda, nego unutarnjim predodreenjem, svojstvenim naem ivotu, za nuni povratak takvih dogaaja. Zbog toga je, nakon to je sluaj bio ukinut, Posljednji sud postao beskoristan. Zbog toga je teorija predodreenosti beskrajno nadreena onoj slobode due. Jer, ako i uklanja iz ivota sve to je samo odre eno a ne i predodreeno, sve to je sporedno, budui da se do godilo samo jedanput, dok ono to se dogaa drugi put postaje kobno, ona time i podaruje ivotu snagu tih drugotnih dogaaja, kojima dubinu daje prijanji ivot. Nema ni forme ni znaenja pri prvom susretu, jer je on uvijek obiljeen nepoznavanjem i banalnou. Kobnost dolazi tek kas nije, preko sadanjeg djelovanja toga prijanjeg ivota A tu pri godu, o kojoj nitko nita ne zna, i koja nipoto nije iskrsavanje nekoga skrivenog poretka, prati neka vrsta volje i energije. Neke stvari tek pri punoj svjetlosti dobivaju svoje jasno odreenje. Kad bi se zvijezde uzdizale i sputale slijedno bilo kojem redu, i samo nebo ne bi imalo smisla. Ponavljanje tih fatalnih zapleta ini dogaaj ivota. Na kraju svega toga, ako je objekt genijalan, ako je fatalan, to se moe uiniti? Slijedi li nakon umijea preivljavanja ironino umijee ne stajanja? O njemu je subjekt uvijek sanjao, na djelu je obratni san
151

Dakako, nije rije o spektaklu koji su situacionisti proglasili vrhuncem otuenja i krajnjom strategijom kapitala. Prije bi bilo obratno, budui da je ovdje strategija pobijedila nad objektom, na djeluje njegov nain izokretanja, a nije rije o tome da se njega izokrene. Na taj smo nain mnogo blii bajkovitosti robe u Baudelairea.

150

Simulacija i zbilja

Fatalne strategije

od sna o totalizaciji, a taj nije nikad ponitio drugi, upravo obrat no. Njegov neuspjeh danas potie istananije strasti. Moe li se, prema tome, kazati da se u srcu banalnih strategija krije grevita elja fatalnih strategija? Nita nas ne moe uvjeriti u fatalnost, a jo manje u strategiju. Uostalom, ta su dva pojma nespojiva: kako bi moglo biti fatalnosti ako ima strategije? Ali, zagonetka je upravo u tome to u srcu sva ke strategije ima fatalnosti, to je ono to proviruje od fatalne strate gije u srcu najprizemnijih strategija, to je objekt kojemu bi fatal nost bila strategija - neto poput pravila neke druge igre. U osnovi, objekt ne mari za zakone koji mu se nameu, rado bi bio zastup ljen u raunima kao sarkastina varijabla i prepustio jednadbe njihovoj provjeri, ali pravilo igre, uvjete pod kojima prihvaa su djelovati u igri, nitko ne poznaje i oni se mogu promijeniti u hipu. Nitko ne zna to je strategija. Nema na svijetu dovoljno sred stava da bismo mogli odluivati o ciljevima. Stoga nitko nije sposo ban iskazati konani proces. I sam je Bog prisiljen biti sam svoj majstor. Zanimljivo je ono to se nazire iz neiscrpivoga loginog procesa kojim objekt stupa upravo u onu igru u koju ga se eljelo ukljuiti i podvostruuje ulog na neki nain, nadmee se sa stra tekim prisilama koje mu se nameu, uvodei na taj nain strate giju koja nema vlastite svrhe - "razigranu" strategiju koja izigra va onu subjekta, fatalnu strategiju utoliko to je subjekt u njoj prisiljen nadii vlastite ciljeve. Mi smo sudionici tih pretjeranih svrnosti objekta (to moe biti pretjeranost ula, i prema tome nemogunost iitavanja jedne rijei, koja se odve upire da vam dade znak). Sve strategije smi ljamo u nadi da ih vidimo kako se raspliu u neki neoekivani dogaaj. Svekoliku stvarnost izmiljamo u nadi da vidimo kako se rasplie u neku velianstvenu izvjetaenost. Od svakog pred meta nadamo se slijepu odgovoru koji osujeuje nae planove. Od strategije oekujemo neiju vladavinu, dok od zavoenja oe kujemo iznenaenje. Zavoenje je kobno, ono je uinak suverenog objekta koji u vama obnavlja izvornu pometnju i nastoji vas iznenaditi - kob152

nost je naprotiv zavodljiva, poput otkria skrivenog pravila igre. Otkrie pravila igre zasljepljuje i unaprijed nadoknauje najo krutnije gubitke. Tako je i s duhovitim iskazom. Ako traimo fatalno oslobaa nje u jeziku, nailazimo na duhoviti iskaz koji je sam po sebi ras plet jezika svojstven jeziku (i upravo je to kobno: isti znak pred stavlja zgunjavanje i rastvaranje ivota, zaplet i rasplet dogaaja). U jeziku koji je postao isti objekt, ironija (Witz) je objektivni oblik tog raspleta. Posvuda, kao u Witzu, podvostruavanje i preobilje duhovni su oblik raspleta. Sve se mora rasplesti na kobni i duhoviti nain, kao to se sve na poetku pomijealo u izvornom obratu. ak je i predodreenost oblik ironinog obrata svrnosti. Ali tako je i sa sluajem. emu utemeljivati sluaj kao objektivni proces, kad je rije o ironikom procesu? Naravno, on postoji, ali protivno svekolikoj znanstvenosti, kao ironija kocke, podrazu mijevajui i razinu molekula. I, dakako, i kobnost postoji, naporedno - u tome nema nikakva paradoksa. Razlika je u tome to je ironija fatalnosti vea od one sluaja, to je ini traginijom i zavodljivijom. Istina, tu je prisutan i neki tamni i teki dio: zaobii predmet, stati na stranu predmeta. Traiti drukije pravilo, drugu aksiomatiku: u tome nema nita mistinoga, nita od ultramondenih delirinih tvrdnji o subjektivnosti uhvaenoj u stupicu i koja bjei prema naprijed u paroksistikom opisu. Treba naprosto nacrtati tu drugu logiku, izigrati te druge strategije, ostaviti slobodno pol je objektivnoj ironiji. I to je izazov, moda i besmislen, i koji se izlae opasnosti onoga o emu pie - ali opasnosti se treba izloiti: pretpostavka fatalne strategije mora biti takoer fatalna. Ako tu ima moralnosti i ona je uhvaena u ekscentrini ciklus svojih posljedica, ona je i sama hipermoralna, kao to je realno hiperrealno. Vie nije na djelu moralna staza, nego moralna eks taza. Ona je sama posebni uinak. Lvi-Strauss je govorio da nas je napustio simboliki poredak, u korist povijesti. Danas, kazuje Canetti, i sama se povijest po153

Simulacija i zbilja

vukla. to preostaje kako bismo zaobili objekt, njegove nastrane i izvitoperene uinke, njegove fatalne uinke (fatalnost je tek ap solutna sloboda njegovih posljedica). Semioragija. Danas, kad je svaka kritika radikalnost postala nepotrebna, svaka negativnost razrijeena u svijetu koji stvara privid da se ostvaruje, kad je kritiki duh naao u socijalizmu svoje drugo boravite, kad je posljedica elje uvelike prola, to nam preosta je kako bismo stvari vratili na zagonentu nultu toku? Meutim, zagonetka se izokrenula: neko je Sfinga postavljala ovjeku pi tanje o ovjeku, koje je Edip vjerovao da je razrijeio, koje smo svi vjerovali da smo razrijeili, a danas ovjek postavlja pitanje Sfingi, neljudskome, pitanje o neljudskome, o fatalnome, o nehajnosti svijeta u odnosu na nae pothvate, o nemarenju svijeta za objektivne zakonitosti. Predmet (Sfinga), koji je istananiji, uope ne odgovara. Ali, ipak mora, ogluujui se o zakon, izi gravajui elju, potajno razrijei neku zagonetku. to preostaje nego zaobii tu zagonetku? Naposljetku, sve se svodi na sljedee: pretpostavimo samo na trenutak da je u poretku stvari neto kobno i zagonetno. Kako god bilo, neto je glupo u naem dananjem poloaju. Ima neeg glupog u sirovu dogaaju, na koji sudbina, ako uope postoji, mora biti osjetljiva. Ima neeg glupog u sadanjim oblici ma istine i objektivnosti ija nam vrhunska ironija mora udijeliti milost. Sve se iskupljuje u jednom ili u drugom smislu. Sve se odvija na jedan ili na drugi nain. Istina samo oteava stvari. A ako je Posljednji sud, kao to svi znamo, za svakoga od nas, u tome da spasimo ili ovjekovjeimo jedan trenutak svog ivota i samo jedan, s kime podijeliti taj ironini kraj?

5.

Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike

U vezi sa slikom openito (slikom medija, tehnolokom slikom) elio bih podsjetiti na nastranost odnosa izmeu slike i njezinog referenta, pretpostavljeno stvarnoga, na virtualnu i ireverzibilnu zbrku polja slika i polja stvarnosti ije naelo sve manje razumi jemo. Postoje najrazliitiji modaliteti tog upijanja, te pometnje, tog dijabolikog zavoenja slika. Valja radikalno posumnjati u nae lo referentnosti slike, strategiju preko koje ona uvijek stvara priv id da se odnosi na neki stvarni svijet, na stvarne predmete, da reproducira neto to joj logiki i kronoloki prethodi. Nita od toga nije istinito. Kao simulakr, slika prethodi stvarnosti u mjeri u kojoj obre logiki, uzroni slijed stvarnoga i njegove reproduk cije. Benjamin je to ve snano istaknuo, tu modernu revoluciju poretka proizvodnje (stvarnoga, smisla) preko precesije, antici pacije njezine reprodukcije, u svome eseju Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije. Upravo tu se slika nadaje najvjerodostojnijom, najvjernijom, najprimjerenijom stvarnosti (a nae tehnoloke slike, bilo da je rije o fotografiji, filmu ili televiziji, u velikoj su veini mnogo "figurativnije", "realistinije"od svih slika prolih kultura) - i upra-

154

155

Simulacija i zbilja

Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike

vo tu je slika najdijabolinija, u svojoj slinosti (ne samo analokoj nego i tehnolokoj) slika je najnemoralnija i najnastranija. Ve su zrcalo i njegov privid uveli u svijet percepcija ironijski uinak varke za oko, a znamo kakve se urokljivosti povezuju s pojavom dvojnika. To je takoer istina za sve slike koje nas okru uju - openito ih ralanjujemo u funkciji njihove vrijednosti predstavljanja, to jest medija koji posreduje prisustvo i znaenje. U golemoj veini sluajeva, dananje slike, fotografije, film, tele vizija trebaju predstavljati svijet s naivnom slinou, s dirljivom vjernou. Mi spontano vjerujemo u njihovu stvarnost. U krivu smo. One samo prividno nalikuju stvarima, stvarnome, dogaaji ma, licima. Ili radije, one su stvarno sline, ali upravo je sam njihov konformizam dijabolian. Mogao bi se pronai socioloki i politiki istoznanik tom di jabolinom konformizmu, tom zloduhu konformizma u suvre menom ponaanju masa koje takoer umiju tako dobro slijediti ponuene modele, znaju tako dobro odraavati nametnute im ci ljeve i samim time apsorbirati ih i ponititi. U tom se konformizmu nahodi neka mo zavoenja u doslovnom smislu rijei, to jest obrtanja, iskrivljavanja, zahvaanja, neka ironijska oaranost. Po stoji neka vrsta kobne strategije konformizma. (Nedavni filmski primjer jest film Woodyja Allena: Zelig). Openitije, slika nije zanimljiva po svojoj ulozi odraza, zrcala, suprotnome polu stvarnosti, po reprezentativnoj formi, nego kad poinje kontaminirati stvarno i modelizirati ga, kad se prilagouje stvarnosti samo da bi je bolje izobliila, tonije: kad istanano preureuje stvarno sebi u korist, kad ga unaprijed odreuje do stupnja te se stvarno vie nema vremena proizvesti kao takvo. U dijalektikom odnosu izmeu stvarnoga i slike (za koji mi elimo vjerovati da je dijalektian, naime itljiv u smislu stvar noga u odnosu na sliku i obratno), ve je odavno za nas prevla dala slika i nametnula svoju logiku, imanentnu, prolaznu, bez dubine, nemoralnu logiku, s one strane istinitog i lanog, s one strane dobra i zla, logiku istrebljenja vlastitog referenta, logiku praska smisla u kojoj poruka nestaje na obzoru medija. U odnosu
156

na to pitanje svi mi ostajemo nevjerojatno naivni, i uvijek vje rujemo da emo iznai neku ispravnu uporabu, to jest moralno, razborito, pedagoko, informacijsko koritenje slike, ne uvia jui da se slika na neki nain buni protiv te primjerene uporabe, da ona nije prevoditeljica smisla ni razboritosti, nego, naprotiv, praska, nijekanja smisla (dogaaja, povijesti, pamenja itd.). Pomislimo na prizor iz Holokausta u televizijskoj emisiji o kon centracijskim logorima... Zbog svih tih razloga, ne vjerujem u pedagogiju slike, ni one filmske, ni, a forteriori, one televizijske. Ne vjerujem u dijalek tiku izmeu stvarnoga i slike, ni, prema tome, izmeu slike i pe dagogije poruke i smisla. Tajnu slike (uvijek govorimo o tehni kim i suvremenim slikama) ne treba, prema tome, traiti u njezinu razlikovanju od stvarnoga, dakle, u njenoj vrijednosti predstav ljanja (estetska, kritika i dijalektika vrijednost), nego, naprotiv, u njezinu teleskopiranju stvarnoga, u njezinu raskidu sa stvarnim te napokon u prasku slike i stvarnosti - postoji za nas konano nerazlikovanje izmeu slike i stvarnosti koje vie ne ostavlja pros tor predstavljanju kao takvome. Tom dosluhu izmeu slike i ivota, ekrana i svakodnevnog ivota svjedoimo svaki dan, najprirodnije na svijetu. Posebice u Americi, u kojoj je zacijelo jedna od znaajnijih drai injenica da je izvan samih kinematografskih dvorana cijela zemlja kinematografizirana. Prolazite pustinjom kao u westernu, prolazite metropolama kao preko ekrana punog znakova i formula. ivot je travelling, na djelu je kinetiki, kinematiki, kinematografski prijelaz. Pri tome nalazimo jednako zadovoljstvo kao i u talijan skim ili nizozemskim gradovima, u kojima, iziavi iz muzeja, vidimo gradove koji su slika i prilika onih na slici, kao da su s njih sili. Postoji tu neko udo koje podaruje, ak i amerikoj prizemnosti, neku vrstu estetske forme, idealne pometnje koja preobraava stvari na nain kako se one dogaaju u snu. Pri tome film ne zadobiva izvanredni oblik djela (ak i genijalnog), ovdje on cijeli ivot uranja u mitski ugoaj, tu je on uistinu oaravajui. Zbog toga idolatrija zvijezda, kult holivudskih idola nije posre157

Simulacija i zbilja

Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike

dovana patologija, to je velianstveni oblik filma, to je njegova mitska preobrazba, moda posljednji veliki mit naeg moderni te ta. Upravo u mjeri u kojoj idol ne predstavlja nita, nego se nudi kao ista strastvena, zarazna slika, brie se razlika izmeu stvar noga bia i njegove imaginarne uznesenosti. Zvijezde nisu romantini oslonac, one su silovito ostvareni ideal. Kaemo: one nas potiu na snove, ali sanjati znai neto drugo negoli biti oaran slikama. Meutim, idoli ekrana imanen tni su odvijanju ivota u slikama. Oni su sustav raskone prefabrikacije, blistava sinteza stereotipa ivota i ljubavi. Oni utjelov ljuju samo jednu strast: onu slike, i prisustvo elje u slici. Oni ne potiu snove, ont jesu san i imaju sva njegova obiljeja: oni proiz vode snani uinak kondenzacije (kristalizacije), bliskosti (nepo sredno su priljepive) i, nadasve, oni imaju svojstvo trenutne vi zualne materijalizacije (Anschaulichkeit) elje koja je takoer elja sna. Oni nas tako ne navode na romantine ili seksualne imagi narne tvorbe, oni su trenuta vizualizacija, neposredni ispis, ma terijalni kola, uruavanje elje u sliku. Fetii, predmeti-fetii, koji nemaju nieg zajednikog s imaginarnim, ali imaju sve s materi jalnom fikcijom slike. Sva ta pomalo divljaka razmiljanja primjerena su divljem amateru poput mene, a takav sam elio i ostati - to jest u stanovi tom smislu neobrazovan i oaran. Postoji neko prvobitno zadovo ljstvo, neki antropoloki uitak u slici, sirova oaranost koja se ne optereuje estetskim, moralnim, drutvenim ili politikim pro sudbama. Ona je nemoralna, a ta je nemoralnost temeljna. Ta sirova oaranost, s ove i one strane svakog moralnog ili drutvenog odreenja, nije ona sna ili imaginacije, u tradicional nom smislu. Jer na snove i matanje mogle su nas navesti i druge slike, slikarstvo, grafika, kazalite, arhitektura i druga izraajna sredstva (besumnje, jezik nas bolje navodi na snove od slike). Postoji jo neto to je svojstveno naim modernim slikama-medijima: one nas toliko oaravaju ne zato to bi bile mjesto proiz vodnje smisla i predstavljanja, nego zato to su, naprotiv, mjesto nestajanja smisla i predstavljanja - mjesto koje nas oslobaa
158

svake prosudbe o stvarnosti, dakle mjesto fatalne strategije nije kanja zbilje i naela zbiljnosti. Doli smo do paradoksalne situacije u kojoj slika, nae slike, one koje zapljuskuju nau svakodnevicu, koje preplavljuju na ivot i ije je bujanje praktiki beskonano (dok je irenje smisla uvijek ogranieno upravo svojim krajem, svojom svrnou - slika duboko u sebi nema nikakve svrhe i djeluje preko krajnje blisko sti, umnaajui se sukladno neodoljivom epidemijskom procesu, koji danas nitko ne moe nadzirati - na je svijet uistinu postao beskonaan, ili radije eksponencijalan preko slike, zahvaen je sumanutom trkom za slikom, u sve veoj oaranosti koja se samo jo poveava s videom i numerikom sintetikom slikom), doli smo, dakle, do paradoksa da te slike za nas opisuju jednaku nemo gunost stvarnoga i imaginarnoga. Izmeu stvarnoga i imaginarnoga, i ponitavajui ravnoteu izmeu njih, medij, medij-slika, nametnuo nam se nekom vrstom fatalnosti koja posjeduje vlastitu logiku. Kaem da je na djelu neki kobni proces, u smislu konane prisutnosti slike, bez mo gue transcendencije smisla, bez mogue transcendencije povije sti - kobni takoer u eksponencijalnom smislu: vie nije na djelu linearno odvijanje slika i poruka, nego eksponencijalno obavijanje medija oko sebe samog. Kobnost se nahodi u toj zanesenosti slika ma bez svrhe (doslovce bez cilja), uslijed ega slika vie nema druge sudbine doli da bude slika. Ista se stvar dogaa danas po svuda, kada vie nema druge sudbine za proizvodnju doli proiz vodnje - nadodreenost proizvodnje njom samom - kada seks vie nema druge sudbine doli seksa - seksualna naododreenost seksualnosti. Taj se proces danas moe svugdje zamijetiti - u na jboljem i u najgorem smislu. I tada, u odsustvu pravila igre, stvari se preputaju vlastitoj igri - slika postaje stvarnija od stvarnoga i sam film postaje filmskiji od filma, u nekoj vrsti vrtoglavice u kojoj on samo nalikuje na sebe, bjei u vlastitu logiku, u savren stvo vlastitog modela. Odatle, kazao bih, proizlazi posebna erotska dimenzija naih dananjih slika. U mnogim sluajevima te erotske i pornografske
159

Simulacija i zbilja

Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike

slike - cijela ta reklamna panoplija grudi, stranjica, seksa, izla ganje golog tijela i seksualnog tijela - ima samo jedan smisao: ne izraavanje neke elje, nego predstavljanje beskorisne objektiv nosti stvari (dok je zavoenje izazov beskorisnoj objektivnosti stvari). Seksualnost, golotinja, u reklami i drugdje, nadalje slui tek kao specijalni efekt, uinak vjerodostojnosti, oajniki pokuaj da se podcrta opstojnost neke stvari. Seksualnost je nadalje tek obred prozirnosti. Seksualnost koju je valjalo skrivati, danas, para doksalno, slui jedino maskiranju ono malo istine, malo stvar nosti - i ona dakako takoer pridonosi toj obestijeljenoj strasti. Ali odakle nam onda oaranost tim erotskim i pornografskim slikama? Zacijelo ne od njihove zavodljivosti. Mi ih zapravo i ne gledamo. Da bude pogleda, predmet se mora prekriti i otkriti, nestati u svakom trenutku, to je razlog zbog kojega u pogledu postoji neka vrsta titranja. Te slike golotinje, naprotiv, nisu snim ljene u nekoj igri pojavljivanja i nestajanja. Tijelo je na njima ve tu, poput drugih predmeta, bez iskre nekog mogueg odsustva, u stanju posvemanjeg izostanka iluzije koje je ono istog prisust va. U istinskoj slici neki su dijelovi vidljivi a drugi nisu, vidljivi dijelovi ine druge nevidljivima, i uspostavlja se neka vrsta ritma pojavljivanja i tajne, crta kliznosti imaginarnoga. Dok je ovdje sve jednako vidljivo, sve dijeli isti prostor bez dubine. A oara nost proizlazi upravo odatle, od te obestijeljenosti, na djelu je estetika obestijeljenosti o kojoj je govorio Octavio Paz. Oara nost je upravo ta obestijeljena strast pogleda bez predmeta, po gleda bez slike. Odavno su svi nai medijima posredovani spek takli, ukljuujui i onaj tijela, ukljuujui i onaj seksa, premostili zid zapanjenosti. Zapanjenost paroksizmom tijela staklene pro zirnosti, jednakim paroksizmom seksa, praznom pozornicom na kojoj se vie nita ne dogaa, a kojom je, unato svemu, pogled ispunjen. To nije sluaj samo s prizorom seksa nego i s pozorni com informacije, ili onom politike: nita se tamo ne dogaa, pa ipak mi smo time zasieni. elimo li tu oaranost? elimo li taj oblik istog prisustva, eli mo li tu pornografsku objektivnost svijeta? Kako to saznati? Be160

sumnje, na djelu je kolektivna vrtoglavica bijega prema naprijed u bestidnosti iste i prazne forme, gdje je istodobno na djelu neumjerenost seksa i njegovo unienje, pretjeranost vidljivoga i nje govo nazadovanje. Jer ta oaranost, koja je neka vrsta magije nestajanja, jednako je prisutna u pornografskim slikama, kao i u cijeloj modernoj umjetnosti iji je cilj, ija je opsjednutost do slovce to da vie ne bude gledljivo, da ukloni svaku zavodljivost pogledu. Moderna umjetnost vie uope nije umijee zavoenja, kao to to nije niti moderna seksualnost. Ali, s druge strane, ta bestidnost, i ravnodunost koja joj je svojstvena, ne vodi nuno nekoj mrtvoj toci. One mogu s vre menom iznova postati zajednike vrijednosti, vrijednosti pribjeita, vidimo uostalom kako se oko njih uspostavljaju novi obredi, obredi prozirnosti. S druge pak strane, mi zacijelo tek glu mimo komediju bestidnosti, komediju seksualnosti, kao to druga drutva glume komediju ideologija, kao to talijansko druto, pri mjerice, glumi komediju pomutnje i terorizma. U reklami, na dje lu je komedija ogoljenog i "prostituiranog" enskog tijela (stoga je naivno optuivati "prostituciju" enskoga tijela, kao to su na ivne i sve zakonske odredbe u ime udorednosti). Seksualno oslo boenje, sveprisutna pornografija, ukljuujui i onu informacije, sudjelovanja, slobodnog izraavanja - kad bi sve to bilo istina, bilo bi to nepodnoljivo. Kad bi sve to bilo istina, mi bismo uisti nu prebivali u bestidnosti, to jest u ogoljeloj, prvobitnoj, neizvjetaenoj istini, ali ne bez pretenzija: suludo presezanje stvari da izraze svoju istinu. Sreom, jo nismo doli dotle, jer se stvari na svom vrhuncu, u trenutku svog obistinjenja, uvijek reverzibiliziraju, a ta reverzibilnost titi tajnu. Nitko ne moe rei je li seks bio osloboen ili nije, nitko ne bi mogao rei je li se postotak seksualnog uitka poveao ili nije. U seksualnosti kao i u umjetnosti, ideja napretka je besmislen?. Naprotiv, bestidnost, kao i prozirnost, pripadaju redu napredo vanja. I one neumoljivo napreduju, upravo zato to vie ne pri padaju redu seksualne elje, nego grozniavosti slike. Zahtjevnost i prodrljivost, kad je rije u slici, rastu neumjereno. One su post161

Simulacija i zbilja

ale na odistinski seksualni predmet, jedini predmet nae elje. I upravo u toj zamjeni, u toj pomutnji izmeu elje i njezine mate rijalizirane inaice u slici (ne samo seksualne elje nego i elje za znanjem i njezine materijalizirane inaice u "informaciji", od elje do sna i njezine materijalizirane inaice u svim Disneylandima svijeta, od elje za prostorom i njezine programirane inaice u putovanjima za praznika, od elje za igrom i njezine programira ne inaice u brojnim telematskim formama), u toj promiskuitetnosti, u toj posvudanjosti slika, u toj viralnoj zaraenosti stvari preko slika nahodi se prozirnost i bestidnost nae kulture. I tome nema ni granica ni nadzora, jer slike, za razliku od spolnosti ivotinjskih vrsta, nad kojima bdije neka vrsta unutar nje bioloke zakonitosti, nisu ni na koji nain zatiene od besko nanog bujanja, budui da se spolno ne razmnoavaju te ne pozna ju ni seks ni smrt. Zacijelo je i to razlog zbog kojega nas opsjedaju, u tom razdoblju recesije i seksa i smrti, ije su mjesto one zau zele. Mi zacijelo preko njih sanjamo o besmrtnosti praivotinja koje se razmnoavaju ubeskraj uslijed bliskosti i poznaju samo aseksualizirano ulanavanje.

6.

Prozirnost zla
Ogled o ekstremnim fenomenima

Budui da svijet vodi sumanutom stanju stvari, Na nama je da se spram njeg sumanuto ophodimo. Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.

Nakon orgije Ako treba odrediti sadanje stanje stvari, kazao bih da je to stanje nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajui trenutak modernosti, onaj oslobaanja na svim poljima. Politiko osloboenje, seksu alno osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje razornih snaga, osloboenje ene, djeteta, nevsvjesnih pobuda, osloboenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja, svih obrazaca protu-predstavljanja. Bila je to posvemanja orgija stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritikog i protu-kritikoga, rasta i krize rasta. Proli smo svim putanjama proizvodnje i virtu alne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i uitaka. Danas je sve osloboeno, kocke su baene, i svi smo se nali pred kljunim pitanjem: to initi nakon orgije?
162 163

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Nadalje moemo samo simulirati orgiju i osloboenje, hiniti da idemo sve bre u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini, zbog toga to su sve konanosti oslobo enja ve iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo nasluivanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih elja. to onda initi? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu jedino moemo jo jednom odigrati sve scenarije budui da su se oni ve dogodili - stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno nastaviti ivjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budui da jesu, i zato to vie ne moemo ivjeti u nadi da emo ih ostvariti, ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonanoj simulaciji. Mi ivimo beskonano reproducirajui ideale, fan tazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unato svemu, moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodu nosti. U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uope ne onako kako smo oekivali. Posvuda je sve to je bilo osloboeno, osloboeno samo zato da bi prelo u puko kolanje, da bi dospjelo u orbitu. Uza stanovitu zadrku, moglo bi se rei da je neminovno dostignue svakog osloboenja podravanje i napajanje mrea. Osloboene su stvari osuene na neprekidne izmjene, pa, prema tome, na sve veu neodreenost i na naelo neodreenosti. Nita (ak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smru, nego bujanjem, zaraznou, zasienjem i prozirnou, gaenjem i istrebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost simulacije. Vie nije na djelu kobni modus ieznua, nego onaj fraktalne rasprenosti. Nita se vie doista ne odraava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji i nije drugo doli beskonano podvostruenje svijesti). Logika viralne rasprenosti mrea vie nije ona vrijednosti, dakle niti istoznanosti. Nema vie revolucije, nego je na djelu cirkonvolucija, involucija vrijednosti. U isti mah tlaenje prema unutra i odreenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, groznia164

vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih granica, da nadiu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u porastu snage, u nevjerojatnu osnaivanju pri emu rade na vlas titu unitenju. Sve nas ti neoekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti. Neko sam, u neodreenoj elji za razvrstavanjem, ustanovio trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-znaka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti. Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti fiziara, koji svakog mjeseca otkriju novu esticu. Jedna ne is kljuuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipotetikoj putanji. Tako u i ja pridodati novu esticu mikrofizici privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgo varao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajui se na prirodno ponaanje svijeta. Drugome je odgovarao opi ekviva lent, a vrijednost se razvijala pozivajui se na logiku robe. Tree mu je odgovarao kd i vrijednost se unutar njega rasprostirala pozivajui se na ukupnost modela. Na etvrtome, fraktalnom stup nju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti vie uope nema referencije, vrijednost zrai u svim smjerovima, u svim meuprostorima, ne pozivajui se ni na to, pukim dodirivanjem. Na fraktalnom stupnju vie nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni openite, vie nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji tek neka vrsta epidemije vrijednosti, ope metastaze vrijednosti, bujanja i nasuminog rasprivanja. U strogom smislu, vie ne bi trebalo govoriti o vrijednosti, budui da ta vrsta umanjenja i lanane reakcije onemoguuje svaku procjenu. Ponovno se sve dogaa kao u mikrofizici: jednako je nemogue raunati u ter minima lijepo ili runo, istinito ili lano, dobro ili loe, kao i utvrditi istodobno brzinu i poloaj neke estice. Dobro vie nije na ver tikali zla, nita se vie ne rasporeuje po apscisama i ordinatama. Svaka estica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djeli
165

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u praznini, slijedei razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je dananja shema nae kulture. Kad su stvari, znakovi, radnje osloboeni svoje ideje, kon cepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada poinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati dok je njihova ideja davno ieznula. One nastavljaju funkcioni rati u posvemanjoj ravnodunosti u odnosu na vlastiti sadraj. A paradoks je u tome da funkcioniraju samo jo bolje. Na taj nain nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nas tavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je, ali proizvodnja se samo jo bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, jo ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnoduna spram svojih prvot nih ciljeva. I za politiku se moe rei da je njezine ideje nestalo, ali se politika igra nastavlja u ravnodunosti koje ne poznaje niti vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemanjoj ravnoduno sti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati ak i uz pretpostavku da ovjeka nestane). Moda u svakom sustavu, u svakom pojedincu postoji tajni nagon da se rijei vlastite ideje, svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, ekstrapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastoenosti mogu jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na ovjeka koji je izgubio sjenu - ona zapada u mahnitost u kojoj se gubi. Tu poinje red ili metafiziki nered, opadanje uslijed dodiri vanja, kancerozno bujanje (koje se vie ne podvrgava niti gen etskom kodu vrijednosti). Tada se na neki nain na svim poljima zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bia - na raun ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bia koja su se raz mnoavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklo nom od koda. Dananja tehnologizirana bia, strojevi, klonovi, proteze, sva ona tee toj vrsti razmnoavanja i posve polako uvode isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bia. Svi dana166

nji pokuaji, na elu s biolokim istraivanjima, nastoje utanaiti taj genetski nadomjestak, linearno razmnoavanje u nizu, kloni ranje, partenogenezu, male samake strojeve. U vrijeme seksualnog osloboenja, geslo je bilo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga drutva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju moguu koliinu seksa. Neko je tijelo bilo metafora due, po tom je bilo metafora seksa, danas pak ono vie nije metafora bilo ega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulanavanja svih tih pro cesa, programiranja u beskraj bez simbolike organizacije, bez transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim koja je u isti mah i promiskuitetnost mrea i objedinjenih kolanja. Mogunost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od vidova ope transseksualnosti koja se iri daleko preko seksa na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifini znaaj i ulaze u proces pometnje i prijemivosti, u viralni proces neraz likovanja koje je glavni dogaaj svih naih novijih dogaanja. Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzal nom procesu u kojemu nijedan diskurs ne moe vie biti metafo rom drugoga budui da metafore moe jedino biti ako postoje razlikovna polja i razliiti predmeti. Meutim, kontaminacija svih disciplina ukida tu mogunost. Totalna metonimija, viralna po odreenju (ili po neodreenju). Viralna tema nije premjetanje biolokog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti nain zahvaa zatrovanost, lanana reakcija, neizvjesno i suludo irenje, metastaza. Moda naa melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora jo bila lijepa, estetina, kod nje je jo na djelu bila razlika i iluzija razlike. Danas je metonimija (nadomjetanje cjeline i jednostavnih dijelo va, opa zamjena pojmova) odmijenila razoaranost metafore. Slijedi odgovarajua zatrovanost svih kategorija, zamjena jed nog polja drugim, brkanje rodova. Seks vie nije u seksu, nego posvuda drugdje. Politika vie nije politika, nego se zarazno iri na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport... I sam sport
167

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

nije vie u sportu - u opem stilu izvedbe, on pripada polju poslo vanja, seksu, politici. Sve je proeto sportskim koeficijentom iz vrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaenja. Na taj nain svaka kategorija doivljava prijelaz u fazi, u kojoj se nje zina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze u cjelokupnu rjeenju, sve do ponitenja te ostavlja tek neutvrdivi trag, kao to je sluaj s tragovima na vodi. Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i uitku, koliko seksuanog raspadanja zbog opeg uvlaenja u sva polja ivota, tog izraivanja seksa u sve prizemne inaice seksu alne oaranosti. U posvemanjoj seksualizaciji imunitet opada, gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom lomu naela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobioloku i nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije. Moda jo pamtimo seks kao to voda uva sjeanje na bes konano rasprene molekule, ali upravo to i jest molekularno pamenje, sjeanje atoma na neki raniji ivot, to nije pamenje oblika i pojedinosti (moe li voda zapamtiti oblik crta lica, boju oiju?). Na taj nain mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez lica, beskonano razvodnjenog u loncu politike, medijske, ko munikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side. Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno. Sve je politiko. Sve je estetiko. Naporedno. Sve je zadobilo politiko znaenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni ivot, ali i ludost, jezik, mediji, pa i elja, svi oni postaju politikom u mjeri u kojoj su prisutni na polju oslobaanja i kolektivnih masovnih procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet elje: vlast, znanje, sve se tumai fantazmima i potiskivanjem, seksu alni je stereotip sve proeo. U isto vrijeme sve se estetizira: poli tika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji, ukupnost djelatnosti u onome to se obino nazva kulturom, neka vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najveeg stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i razvodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, vie nita
168

nije politika i rije vie nema smisla. Kad sve postane seks, vie nita nije seksualno i seks gubi svako odreenje. Kad je sve este tika, nita nije ni runo ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To para doksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemanje ispunjenje jedne ideje, savrenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje, njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranou, njegovim ire njem preko vlastitih granica moe se saeti na jedan nain: transpolitika, transseksualnost, transestetika. Vie nema ni politike, ni seksualne, ni umjetnike avangarde koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i mogunosti radikalne kritike u ime elje, u ime revolucije, u ime oslobaanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadien. Velian stveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti, kao to smo sanjali, nego raprenosti i zamrenosti vrijednosti iji je rezultat za nas posvemanja pometnja, nemogunost ponovnog saimanja naela estetskoga odreenja stvari, jednako kao ni sek sualnoga ili politikoga. Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, to je povijesna oevidnost stoljea i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati kao klasa i samim time ukinuti klasno drutvo. Moda je tome tako i zato to on i nije bio klasa, kao to se govorilo, a da je jedina istinska klasa bilo graanstvo, te se prema tome jedino ono moglo zanijekati. To to je ono zapravo uinilo, a kapital zajedno s njime stvorilo je neko drutvo bez klasa, ali koje nema nieg zajednikog s onime koje bi proizalo iz revolucije i nega cije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao. Uruio se u isto vrijeme kad i klasna borba. Da se kapital nastavio razvijati sukladno vlastitoj proturjenoj logici, proletarijat bi ga zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema to zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogunost da se kapi tal, suoen s tom imanentnom prijetnjom, na neki nain transpolitizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i poli tikih suprotnosti, da se osamostali u plutajuem, zanesenom i proizvoljnom obliku, i na taj nain cijeli svijet podredi svojoj sli ci. Kapital (ali, moemo li ga jo tako zvati?) stvara slijepu ulicu
169

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

izmeu politike ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu on uspio izbjei svoj vlastiti kraj. Nadalje, on djeluje s onu stranu vlastitih ciljeva, i ne pozivajui se ni na to. Poetni dogaaj te mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda istog procesa. U revolucinarnoj je teoriji takoer bila iva utopija o nestanku drave, o tome da se politika zanijee kao takva, u apoteozi i razvidnosti drutvenoga. Nita od toga. Politika je dodue nesta la, ali se nije transcendirala u drutveno, nego je drutveno po vukla u svome ieznuu. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti stupanj politike koji je takoer stupanj njezine reprodukcije i bes konane simulacije. Jer sve to nije nadilo samo sebe ima pravo na revival bez kraja. Stoga politika nikad nee prestati nestajati, ali nee niti bilo emu drugome dopustiti da se postavi na njezino mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike. Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik ivota (pri je nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je on ve bio ovdje, a on bio je religijski). Umjetnost se nije poni tila u nekoj transcendirajuoj idealnosti, nego u opoj estetizaciji svakodnevnog ivota, nestala je u ime pukog kolanja slika, u transestetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je ak prestigla i kap ital. Ako je odluan politiki dogaaj bila strateka kriza 1929., kojom je kapital otvorio transpolitiko razdoblje masa, temeljni dogaaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa, u kojoj je umjetnost, nijeui vlastito pravilo estetske igre, zapoe la transestetiko razdoblje banalnosti slika. Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunje nja kao totalnog ivota - onoga o emu jo sanja seksualno oslo boenje: totalitet elje i njezina ispunjenja u svakome od naj, naporedno mukoga i enskoga, sanjane seksualnosti, ustolien ja elje s one strane razlike izmeu spolova. Meutim, preko sek sualnog oslobaanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se kao ravnoduno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu
170

prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema niega od revolucije ivota preko seksa, nego je u svemu prisut na pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnoduno sti seksa. Nije li, jednako tako, posljedica uspjenosti komunikacije i informacije nemogunost drutvenog odnosa da nadie sebe kao otueni odnos? U nedostatku toga on se podvostruuje u komu nikaciji, umnaa se u brojnosti mrea i pada u ravnodunost mrea. Komunikacija je neto drutvenije od drutvenoga, neto hiperrelacionalno, drutvenost koju su preaktivirale tehnike drutveno sti. A drutvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija, konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom sluaju povremeni i izuzetni dogaaj. Banalizirajui meuprostor, komunikacija vodi drutvenu formu u ravnodunost. Zbog toga nema utopije komu nikacije. Utopija komunikacijskoga drutva nema smisla, budui da upravo komunikacija rezultira nesposobnou drutva da se nadie u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretjeranost znanja jednomjerno se raspruje po povrini u svim smje rovima, ali se jedino komutira. U meuprostoru, sugovornici su ukljueni jedan u drugoga poput utikaa u utinicu. Komunicira "se", kao to dobro iskazuje neodreeni subjekt, nekom vrstom jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tiinu. Tiina je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne ute: slike i poruke trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Meutim, upravo je tiina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve znaajnim prekid optereen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrujui da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij, neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekra na, ali takoer praznina naega duhovnog ekrana, ije slike vre bamo s istom oaranou. Slika ovjeka koji, u danu trajka, sje di i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog e dana biti meu najljepim slikama antropologije 20. stoljea.
171

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Transestetsko
Umjetnost, kao to vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti jo bre, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavlja nja stvarnome drukijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo neke vie igre, transcendirajui lik u kojemu bia, prema uzoru na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje znaenje, nadii vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjet nosti nestalo. Nestala je kao simboliko ortatvo zahvaljujui kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znako va u beskraj, reciklaa prolih u sadanjih formi. Vie nema te meljnog pravila, kriterija prosudbe niti uitka. Danas na polju estetike vie nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijed no drugoj metafori, nema vie zlatne podloge prosudbe niti es tetskog uitka. Tako je i s novanicama koje se vie ne mogu promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez mogue kon verzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo. Jednako je i s umjetnou: na stupnju smo ultrabrzog kolanja i nemogunosti razmjene. "Djela" se vie ne razmjenjuju ni meu sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema vie onog tajnog ortatva s njima koje ini snagu kulture. Vie ih ne iitavamo, dekodiramo ih sukladno sve proturjenijim kriterijima. Nita u njima vie ne proturjei. Neogeometrija, novi ekspre sionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to udesno supostoji u posvemanjoj ravnodunosti. Upravo zato to sve te tenden cije vie nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome kulturalnom prostoru. Zato to u nama pobuuju duboku ravno dunost mi ih moemo primati naporedno. Svijet umjetnosti doimlje se neobino. Kao da je nastupila stan ka u umjetnosti i nadahnuu. Kao da se neto to se velianstveno razvijalo tijekom nekoliko stoljea iznenadno zaustavilo, uasnuto vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grevitog pokreta su172

vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, neto to se vie ne uspijeva nadii i to krui oko sebe u sve brem ponav ljanju. Zastoj ivue forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje, burno preobilje, brojne inaice svih ranijih formi (ivot koji po kree u sebi ono to je mrtvo). Sve je to logino: gdje ima staze ima i metastaze. Kad se prestane upravljati ivuom formom, kad prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), elije poinju bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetno sti, moglo bi se iitati raspad tajnoga koda estetike, kao to se u nekim biolokim zastranjenjima moe prepoznati raspad genet skoga koda. Oslobaanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mje avinom svih kultura i svih stilova nae je drutvo proizvelo opu estetizaciju, promaknue svih oblika kulture, ne previdjevi niti oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i protu-predstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle neto to izmie svakoj realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje. ak se i antiumjetnost, naj radikalnija od umjetnikih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj nosa za boce, a Andy Warhol poelio postati strojem. Cijela je industrijska mainerija svijeta postala estetizirana, svekoliku beznaajnost svijeta preobrazila je estetika. Kaemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta, injenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizore nje, prenoenje u slike, njegova semioloka organizacija. Ponad trgovakog materijalizma, mi svjedoimo semiurgiji svih stvari preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve izraava, sve poprima snagu ili nain znaka. Sustav u manjoj mjeri djeluje na osnovi vika vrijednosti robe, nego na osnovi vika estetske vrijednosti robe, nego na osnovi vika estetske vrijedno sti znaka.
173

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali, ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona ini ve dulje od pola stoljea, prema svim pravilima igre. Poput svih formi koje nestaju, ona se pokuava podvostruiti u simulaciji, ali uskoro e je posve nestati, ustupivi mjesto golemome umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami. Eklektika vrtoglavica oblika, eklektika vrtoglavica uitaka: to je ve obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umjenosti (varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baro ka, mi smo stvorenja oarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji unitavaju slike, nego od onih koji proizvode mnotvo slika na kojima se nema to vidjeti. Veina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastine umjetnosti, audiovizualone sin tetike slike doslovce su slike na kojima se nema to vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino nasluujemo da je neto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag neega to je nestalo. Na jednobojnoj slici oarava nas izvanredno odsustvo svake forme. Na djelu je brisanje - jo u formi umjetnosti - svake estetike sintakse, jednako kao to nas u transseksualnosti oara va nestanak - jo u obliku spektakla - spolne razlike. Te slike nita ne skrivaju, one nita ne otkrivaju, one posjeduju, kazali bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome to se vie ne postavlja pitanje lijepog i runog, stvarnog ili nestvarnosg, transecendencije ili imanencije, jednako kao to su bizantske ikone doputale da se vie ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga - a da se ipak u nj ne prestane vjerovati. U tome je udo. Nae su slike poput ikona: one nam doputaju da nastavimo vjerovati u umjetnost iskljuujui pitanje njezine opstojnosti. Stoga moda valja svekoliku nau suvremenu umjet nost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredoto174

ujui se jedino na njezinu antropoloku ulogu i ne pozivajui se ni na kakav estetski sud. Na taj smo se nain vratili na stupanj kulture primitivnih drutava (spekulativni fetiizam trita umjet nina i sm je dio obreda prozirnosti umjetnosti). Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u naoj umjetnosti traiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao kad bismo traili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubiastome. Utoliko smo, ne prebivajui vie ni u lijepom ni u runom, nego u nemogunosti da o njima sudimo, osueni na ravnodu nost. Ali, s one strane te ravnodunosti i odmjenjujui estetski uitak, pomalja se jo jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i runo osloboeni svako svoje prisile, na neki se nain umnaaju: postaju oni ljepe od lijepoga odnosno runije od runoga. Na taj nain dananje slikarstvo ne njeguje naprosto runou (koja je jo estetska vrijednost), nego ono runije od runoga ("bad", "worse", "kitsch "), runoa na drugome stupnju zbog toga to je osloboena odnosa prema svojoj suprotnosti. Osloboeni "istinskog" Mondriana, slobodni ste initi "veeg Mondriana od Mondriana". Osloboeni pravih naivaca, moete biti "naivniji od naivaca" itd. Osloboeni stvarnoga, moete initi stvarnije od stvarnoga: hiperstvarno. Uostalom, sve je poelo s hiperrealizmom i pop artom, uzdizanjem svakodnevnog ivota do ironijske snage fotografskog realizma. Danas taj pokret obuhvaa sve umjetnike forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetiko polje simulacije. Naporednica tom pokretu je samo trite umjetnina. I na nje mu se to zbilo zbog toga to je ukinuta svaka trgovaka zakonito st vrijednosti, sve postaje "skuplje od skupoga", skupo na kvad rat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao to se igra poinje iriti u svim smjerovima kad vie nema pravila estetske igre, jednako tako i trite, kad se izgubi svako pozivanje na za kon razmjene, zapada u pekulacije bez konica. Jednako oduevljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost. Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemo175

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

gunosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti. Tako danas postoje dva trita umjetnina. Jedno se jo uprav lja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one ve sporne. Drugo se ugledalo na primjer plutajuih i neukrotivih kapitala na tritu novca: na djelu je ista pekulacija, posvemanja pokretljivost koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prko siti zakonu vrijednosti. To trite umjetnosti blie je pokeru, potlachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog toga sablanjavati? U tome nema nieg nemoralnog. Budui da je umjetnost dananjice s one strane lijepog i runog, trite je s one strane dobra i zla.

Transseksualno
Seksualno tijelo danas je preputeno nekoj vrsti umjetne sudbine. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u anatomskom smislu, nego u openitijem smislu travestije, igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spol nog razlikovanja, igre spolne ravnodunosti, nerazlikovanja spol nih polova i ravnodunosti prema seksu kao uitku. Seksualno smjera uitku (to je lajtmotiv oslobaanja), transseksualno smjera artificijelnosti, bilo da je rije o promjeni spola ili o igri znakova koji se oituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim travelosima. U svakom sluaju, bilo da je rije o kirurkom, semiurkom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, kada je sudbina tijela da postane protezom, logino je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavoenja. Svi smo mi transseksualci. Jednako kao to smo potencijalni bioloki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pita nje biologije. Mi smo svi simboliki transseksualci. Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja sek sa, pornografske nevinosti seksa? Usporeivali su je s Madonn176

om, nevinim plodom aerobika i ledenjake estetike, lienim svake drai i senzualnosti, miiavim androidom koji je upravo zbog toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina transseksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, poudni erotizam stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksual nog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvema nja transgresija s kljuem u ruci; idealna ena za voenje ljubavi preko telefona plus mesoderna erotska ideologija koju nijedna ena dananjice nije spremna provoditi - izuzev upravo transseksulake, travestita: jedino oni, kao to znamo, ive od neumjerenih znakova, mesodernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin, ili na androginu i frankensteinovsku dra Michaela Jacksona. Svi su oni mutanti, travelosi, bia genetski barokna, iji erotski look skriva generiku neodreenost. Svi su oni gender-benders, pre bjezi, otpadnici seksa. Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mu tant, prethodnik savrenog mjeanca zbog toga to je univerza lan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru od drutva mjeanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson utjelovljuje ono to oni zamiljaju idealnom budunou. Tome jo valja dodati injenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati kosu, izbijeliti kou, rijeju, da je brino iskonstruirao svoj iz gled: na taj je nain postao nevinim i istim djetetom - umjetnim androginom iz bajke koji, bolje od Krista, moe ovladati svije tom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza, embrij svih sanjanih oblika mutacije koji e nas osloboditi rase i seksa. Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi amblematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy Warhol je samaki mutant, pretea savrenog i univerzalnog mje anca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jack sona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i ist, androgin nove
177

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

generacije, neka vrsta mistine proteze i umjetnog stroja koji nam svojim savrenstvom u isti mah isporuuje seks i estetiku. Kad Warhol kae: "Sva su djela lijepa, nemam to birati, suvremena su djela vrijedna...", kada kae: "Umjetniko je djelo svugdje, prema tome, ono vie ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav kakav jest, ak i u svojoj banalnosti, jest genijalan", nitko u to ne moe vjerovati. Ali on time opisuje olienje moderne estetike, a to je ono radikalnog agnosticizma. Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Vie nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovi jedamo. Mit o seksualnom osloboanju ostaje iv u razliitim oblicima stvarnosti, ali u mati prevladava transseksualni mit, sa svojim androginim i hermafroditskim inaicama. Nakon orgije, travesti ja. Nakon elje, zraenje svih erotskih simulakra, darmar i trans seksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako hoete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicciolinu moe izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je upravo stoga to se transseksualno i transpolitiko spojilo u istoj ironinoj ravnodunosti. Ta performansa, nezamisliva prije sve ga nekoliko godina, svjedoi o injenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politika kultura prela na stranu trave stije. Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzor cizma elje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelo tvornija od sluenja zabranom dobre stare represije. Ali, za raz liku od potonje, vie uope ne uoavamo kome ona koristi, jer je podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je reim travestije postao sama osnova naeg ponaanja, sve do naeg traganja za identite tom i razlikom. Vie nemamo vremena traiti identitet u arhivima, u pamenju, niti u projektu ili nekoj budunosti. Nama treba tre nutno pamenje, neposredno ukapanje, neka vrsta publicitar178

nog identiteta koji se moe provjeriti u istom trenutku. Stoga se danas ne trai u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravno tee, nego prolazno higijensko i publicitarno zraenje tijela - u mnogo veoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. U terminima mode i izgleda, vie se ne trai u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost, nego look. Svatko traga za svojim lookom. Budui da vie nije mogue iznai dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek in privida ne brinui se o bivstvovanju, ak niti o tome da nas drugi gledaju. Nije na djelu iskaz "Postojim, tu sam.", nego: "Vid ljiv sam, ja sam slika - look, look !" Nije ak niti rije o narcisoid nosti, nego o poizvanjtenju bez dubinskog, nekoj vrsti publicitarne prostodunosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda. Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje odreenosti, poput videoslike, taktilne slike, kao to bi kazao McLuhan, koja ne izaziva ak ni pogled ni divljenje, to je moda jo inila, nego puki posebni uinak bez posebnog znaenja. Look vie nije moda. to je nadieni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razliko vanja, vie nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujui u nju. Na djelu je ravnodunost. Biti "ja" prolazna je izvedba bez sutranjice, razoarani manirizam u svijetu bez manira... Gledajui unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobino svjetlo na seksualno oslobaanje ranijih narataja. Ono pak, prema vlastitu diskursu, nipoto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela, povlateno ustolienje enskoga i uitka, i vjerojatno predstavlja tek meufazu prema pometnji rodova. Seksualna e revolucija moda biti tek stadij na putu prema transseksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije. Kibernetika revolucija vodi ovjeka, suoena s poistovjei vanjem mozga i kompjutora, kljunom pitanju: "Jesam li ovjek ili stroj?". Genetika revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li ovjek ili virtualni klon?". Oslobodivi se virtualnosti elje, seks ualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li mukarac ili
179

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

ena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela naelu seksualne neiz vjesnosti.) Koliko je do politike i drutvene revolucije, koja je prototip svake druge, ona je navela ovjeka, omoguivi mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, to on zapravo eli i to s pravom moe oekivati od sebe - nerjeivi problem. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom poinje neo dreenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovrila, osloboenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generikim i seksualnim identitetom, uza sve manje moguih odgovora, s obzi rom na kolanje znakova i mnotvo zadovoljstava. Na taj smo nain postali transpolitini, to jest politiki ravnoduna i nerazluiva bia, androgini i hermafroditi, nakon to smo uloili, probavili i odbacili najproturjenije ideologije, nosei jo jedino masku i postavi, u glavi, moda na svoju tetu, politiki travelosi.

Transekonomsko Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neiz vjesnost u vezi s moguim nastupanjem karastrofe. Je li u toku, hoe li doi do istinske katastrofe? Odgovor: nee doi do stvar ne katastrofe, jer mi ivimo pod znakom virtualne katastrofe. U vezi s time, bjelodano se oitovao raskol izmeu fiktivne ekonomije i realne ekonomije - upravo to, taj raskol titi nas od stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija. Je li to dobro ili loe? Na djelu je isto to i distorzija izmeu orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali nuklearni rat ne izbija. Da nije dolo do razdvajanja izmeu dvoga, ve bi odavno dolo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe, ali virtualne katastrofe ne izbijaju: meunarodni burzovni i finan cijski slom, atomski rat, dunika bomba Treega svijeta, de mografska bomba. Dakako, moe se govoriti da e se sve to neiz bjeno rasprsnuti jednoga dana, kao to je i predvieno da e uslijed seizmikih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije180

kom sljedeih pedeset godina. Ali injenice su tu: mi smo u situ aciji u kojoj stvari jo ne pucaju. Jedina je stvarnost to groznia vo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlai za sobom bitnu neravnoteu u realnim ekonomijama (za razliku od krize 1929., kad raskol izmeu dviju ekonomija nije ni izdale ka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga to su polja tekueg i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi trzaji ne ostavljaju traga. No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitanog tra ga, te je ona posve razoruana pred tim rastvaranjem svoga sadr aja. Jednako su razoruani i teoretiari rata. Jer i tamo Bomba nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao to je sluaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se navik nuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distor zija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hiroimi, dakle dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nada lje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao to je tvrdio Marx), niti je rat iao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj toki, i to je sve. Ono to je uslijedilo neto je drugo: hiperrealizacija krupnog novanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razara nja, oba orbitalizirana ponad naih glava u vektorima koji nam izmiu, ali koji u isti mah izmiu samoj stvarnosti: hiperrealizirani rat, hiperrealizirani novac - kolaju u nedostupnom prostoru, ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, eko nomije i dalje proizvode, unato tome to bi logika posljedica i najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za nji hovo ponitenje (ne zaboravimo da je opseg trgovakih razmje na danas etrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala). Svijet i dalje postoji dok bi i tisuina raspoloive nuklearne snage ve dostajala da ga uniti. Trei svijet i ostali preivljavaju, iako bi i najmanji pokuaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave sve razmjene. Uostalom, dug poinje dobivati svoje mjesto na orbiti, poinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje
181

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

do druge, koje ga prekupuju - napokon e se na nj i zaboraviti i odloit e se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji kolaju, to negativno bogatstvo koje e zacijelo jednoga dana i samo kotirati na burzi. Kada dug postane odve teak, izgoni se u neki virtualni pros tor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput mili jardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno krui oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreu, pa ak ako i eksplodiraju u prostoru (poput "izgubljenih" milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono emu se u najboljem sluaju moemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde plutajuih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju sreom, uostalom, jer kad bi se kojim udom mogli iznova uloiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastro fu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo titi i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj udovinoj eks centrinosti, nuklearna opasnost je naa najbolja zatita. I naviknimo se ivjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bom ba, financijska pekulacija, svjetski dug, napuenost (za koju jo nije pronaeno orbitalno rjeenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajui svijet na neki nain nedirnutim, osloboenim svoga dvojnika. Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budui da je udaljava nje od jedne toke ve znailo pribliavanje drugoj. Linearnost na kugli zadobiva udesnu zakrivljenost, onu jednolinosti. Od trenutka otkad su atsronauti poeli kruiti oko zemlje, svatko je potajice poeo kruiti oko samoga sebe. Zapoela je orbitalna era ija je sastavnica i prostor, ali takoer, par excellence, televizija i jo mnoge druge stvari, meu ostalim i kolanje molekula i spiral na gibanja DNA u tajnosti naih stanica. S putanjom prvih svemir182

skih letova dovrila se mundijalizacija, ali je sam napredak po stao kruan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj. Poeo je "turizam", kao to je kazao Segalen. Neprestani turizam ljudi koji vie ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u svome ogranienom podruju. Egzotika je umrla. Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo ire znaenje. Ne samo da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika nadilaenja, otkria prestalo postojati u korist pukog kolanja nego se i sve to je smjeralo nadilaenju, transcendency i, beskonanosti suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike, spoznaja. Prestajui biti transcendentni u svom naumu, stali su oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je znanje koje vie nikad nee nadii samo sebe, nee se transcendirati, niti se vie u beskonanost iznova promiljati, nego vie ni kad nee niti doticati zemlju koja nema vie uporita niti istinskog referenta. Sve kola, okree se, provodi svoje revolucije, ponekad savreno beskorisne (ali upravo se vie i ne moe postaviti pita nje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji. Televizija je slika koja vie ne sanja, vie ne mata, ali koja vie i nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnou. Na djelu je orbitalno kola nje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, takoer je orbi talna: ona nee prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali nije ni nainjena da bi dotaknula tlo: to vie nije neka dovrena bomba, niti ona koja e doekati svoj kraj (bar se tome nadamo), ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva uas, ili barem strah. Ona ak vie ne potie ni na zamiljanje uasa, razaranje je nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i ob navljanju u beskraj. Isto se moe rei i za eurodolare i gomilu kliznog novca... Sve se satelizira, mogli bismo ak kazati da nam vie ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbroj nim hercovskim grananjima valova i struja. To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o "ovjekovim produecima". Sve to je pripadno ljudskome biu, njegovo bioloko, duhovno, miino, mo dano tijelo pluta oko njega u obliku mehanikih ili informatikih
183

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

proteza. Jedina je razlika u tome to McLuhan sve to shvaa kao pozitivno irenje, kao univerzalizaciju ovjeka preko njegovih me dijskih produetaka. To je veoma optimistino miljenje. Ustvari, umjesto da krue oko njega u koncentrinim krugovima, sve fun kcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentrinom poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija, ovjek se naao u stanju pretjeranosti i ekscentrinosti. U odnosu na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam ovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan. Satelizirajui sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo ovje ka. Sve funkcije naih drutava, nadasve one vie funkcije, odva jaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novane razmjene, tehnosfera, komunikacije, sateliziraju se u nedostinom prostoru, preputa jui ostalo samome sebi. Sve to ne dosegne orbitalnu snagu osu eno je da bude naputeno, nadalje besprizivno, budui da vie nema utoita u bilo kakvoj transcendenciji. U razdoblju smo besteinskog stanja. Na je model model svemirske kabine ija kinetika energija niti onu zemljinu. Cen trifugalna sila brojnih tehnologija oslobaa nas svake teine i preobraava nas podarujui nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslo boeni svake gustoe i teine, povueni smo u orbitalno kretanje koje prijeti da postane trajno. Mi vie nismo svjedoci rasta nego exrasta. Nae je drutvo drutvo bujanja, onoga to nastavlja rasti ne mogavi se razmjeriti sukladno vlastitim ciljevima, onoga to se razvija neovisno o vlastitu odreenju, ije se posljedice umnaaju s nestankom uzro ka, i to vodi udesnom zaguenju sustava, naruavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasienja. Stanje se najbolje moe usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da odreena skupina stanica moe oitovati svoju nesuzdrljivu i ubitanu vitalnost, ogluiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonanost.
184

Vie nije na djelu kritini proces: kriza je uvijek stvar uzronosti, neravnotee izmeu uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi svoje rjeenje u preinaavanju uzroka. Ali, u naem sluaju, sami uzroci postaju neitki, ustupajui mjesto snaenju procesa u praz nini. Sve dok u sustavu ima disfunkcija, ogluivanja na poznate zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rjeenje pomou nadila enja. Ali to rjeenje nije vie mogue kada sustav sam sebe nadie, kad preskoi vlastite ciljeve te mu vie nema lijeka. Nedosta tak nije nikad dramatian, fatalno je zasienje: ono u isti mah stvara stanje tetanije i inercije. Zapanjuje prije svega glomaznost svih dananjih sustava, ta "dijabolika bremenitost", kako Susan Sontag naziva rak, naih sredstava informacije, komunikacije, pamenja, skladitenja, pro izvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigur no da nam vie ne mogu posluiti. Ustvari, nismo ni ukinuli upo rabnu vrijednost, sm ju je sustav unitio suvikom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad nee nai vremena da nam poslue (to je zacijelo sretna okolnost kad je rije o nuklearnom naoruanju). Toliko se poruka i toliko znako va proizvodi i razdaje te vie nikad nee biti vremena da se proi taju. Srea za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, ve smo u stanju trajnog elektrinog udara. Postoji neto posebno muno u toj stravinoj nekorisnosti. Munina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne us pijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim dogaajem, svo sofisticirano oruje koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat! To zasienje nadilazi prekoraenje o kojemu je govorio Ba taille, to su ga sva drutva uvijek umjela unititi u uincima ne potrebnog i rasipnog troenja. Vie nema mogueg troenja sve te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje - sva ki initelj ubrzanja djeluje kao initelj inercije, pribliavajui nas toci nepominosti.
185

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome, vika proizvodnje u odsustvu drutvenog uloga i cilja, odraava dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i neza poslenost. Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene u jednadbu rasta: na toj razini uope nema krize - na djelu su anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada. Doista uznemirujua jest anomalija. Anomalija nije razvidni sim bol, ona je neobini znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre, ili koje barem nama nije poznato. Moda je na djelu neka pretje rana svrnost, ali mi o tome nita ne znamo. Neto nam izmie, mi sami sebi izmiemo u procesu bez povratka, preli smo stano vitu toku reverzibilnosti, proturjenosti u stvarima, i ivi smo unili u svijet ne-proturjenosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred univerzalnim procesima, koji unato svemu nemaju smisla. Neto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je masa kliznog novca koji okruuje zemlju svojim orbitalnim ko lom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchan ged - orbita na kojoj se die i sputa poput umjetnog sunca. I nezaposlenost je promijenila znaenje. Vie nije rije o strate giji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritiki initelj u igri drutvenih odnosa - da tome nije tako, s obzirom da je toka uzbune odavno nadiena, nezaposlenost je morala izazvati neu vene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom koji ak i nije negativan, statikim elektricitetom, sve veim odjelj kom drutva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena, iza razdraenosti pokreta, neto se u nama, u svakome od nas, usporilo do stupnja ponitenja kolanja. I cijelo drutvo poinje kruiti oko te toke inercije. Kao da su se polovi naeg svijeta pribliili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne uinke i gaenje potencijalnih energija. Vie nije rije o krizi, nego o fatalnom dogaaju, o usporenoj katastrofi.
186

U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjedni ki vraa na dnevni red. Moe li se jo govoriti o "ekonomiji"? Ta nedvojbena aktualnost vie nema isto znaenje kao u klasinoj ili marksistikoj analizi. Jer njezin pokreta vie nije infrastruktu ra materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destrukturacija vrijednosti, destabilizacija trita i realnih ekonomija, pob jeda je to ekonomije liene ideologija, drutvenih znanosti, povijesti, ekonomija liena Ekonomije i preputena pukoj peku laciji, virtualna ekonomija liena realnih ekonomija (ne doista, dakako, nego virtualno - ali danas mo nije u rukama stvarnosti nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj nain pridru uje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzor nom pozornicom aktualnosti, mjestom izvoenja specijalnih efekata, nepredvidljivih dogaaja iracionalne igre. O kraju politike ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukida nje klasa i drutvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih postulata Ekonomije i samim time marksistike kritike: alternati va koja nijee svako prvenstvo ekonomije ili politike - ekono mija naprosto ponitena kao epifenomen, pobijeena vlastitim simulakrom i nekom viom logikom. Danas o tome ne moemo vie niti sanjati. Politika Ekono mija skonava pred naim oima, promeui se sama od sebe u transekonomiju pekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom (zakon vrijednosti, zakonitosti trita, proizvodnje, vika vrijed nosti, klasina logika kapitala) i u kojoj stoga nema vie nieg ekonomskog niti politikog. ista igra prema plutajuim i proiz voljnim pravilima, igra katastrofe. Politika Ekonomija se na taj nain okonala, ali nipoto na nain na koji smo to oekivali. Izobliila se do parodije. Ne spe kulira se o viku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednou bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je ista i prazna forma, forma liena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajui samu
187

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

sebe, udovino, gotovo ironino, Politika je Ekonomija presjekla mogunost bilo kakve alternative. to se moe suprotstaviti to likoj ponudi koja na svoj nain obuhvaa energiju pokera, potlacha, ukletog dijela koji na neki nain predstavlja prijelaz na estetiku i obnevidjelu fazu Politike Ekonomije? Taj neoekivani kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od svih politikih utopija.

A gdje je onda zlo?

Terorizam u svim svojim oblicima transpolitiko je zrcalo zla. Jer istinski problem, jedini problem ostaje sljedei: gdje je onda zlo? Posvuda, a izobliena slika suvremenih oblika Zla jest beskona na. Drutvo koje uslijed pretjeranih zatitnih mjera, usmrenja svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svo jih klica i svih prokletih strana, drutvo estetske kirurgije nega tivnog, eli nadalje imati posla samo sa smiljenim upravljanjem i diskursom Dobroga, drutvo u kojem vie nije mogue izgovo riti Zlo, preobrazilo je sve viralne i teroristike oblike koji nas opsjedaju. Mo anateme, snaga da se iskae Zlo izmakle su nam. Ali, one se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie - izvan munog podviga kojim je sam Zapad uinio njegovim zatitni kom, te je na taj nain cijeli postao nekom vrstom taoca - pruio spektakularni dokaz mogunosti obrata svih odnosa snaga preko simbolike moi uzimanja rijei. Naspram cijelog svijeta, u posve podreenom odnosu poli tikih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolae jednim je dinim nematerijalnim orujem, ali koje je gotovo apsolutno: na elom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka, racionalnosti, politikog morala, demokracije itd. Nijekanje univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog dijela. Danas jedino on ima rije, jer se jedini protiv svih opredijelio
188

za maniheistiko stajalite naela Zla, jedino se on usuuje ime novati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasi ljem. To to ga odreuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, moemo utvrditi nadmo koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na koje mu se vie nigdje ne moe zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja negativnost gui virtualnim konsenzusom. I same nae politike vlasti jo su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino preko te simbolike moi da oznaimo Drugoga, Neprijatelja, ulog, prijetnju, Zlo. Danas nje vie nema i, slijedno tome, nema niti opozicije koja bi mogla ili htjela oznaiti vlast kao zlo. Postali smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemikoj, antago nistikoj energiji, postali smo fanatiki mlitava drutva ili mlitavo fanatika. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i doputali razdavanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatino ra njivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi moemo suprotstaviti jedi no prava ovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom sluaju potvr da nedostatka politike imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava ovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha "Apsolutnim Zlom" (Mitterand), dakle poseemo za proklinjuim odreenjem, to je suprotno pravilima prosvijeenog diskursa. (Zar danas luaka na zivamo "luakom"? ak se ni hendikepiranu osobu danas ne naziva "hendikepiranom", toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpa vamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da oznaimo Drugoga, nesreu, nesavladivo). Ne udimo se da netko tko je u stanju go voriti doslovno, pobjedniki, jezikom Zla razotkriva toliku sla bost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog je tome to legalitet, ista savjest, pa i sam razum postaju sudio nici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme, ali samim time upadaju u stupicu naela Zla koje je bitno zarazno. Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadr avamo mo da ga unitimo, ali simboliki je on pobjednik, a simbolika je mo uvijek iznad one oruja ili novca. Na djelu je svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Trei svijet nije mogao postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom
189

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

nekoliko desetljea bio utjelovljenje naela Zla, oevidno se po lako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog voenja poslova (ak se on, udesne li ironije, nudi da bude posrednikom izmeu Zapada i teheranskog Sotone, nakon to je tijekom pet godina branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u dovoljnoj mjeri svjesni). Uinak svjetske oaranosti, privlanosti i odbojnosti to ga je proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle depresuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na trupu aviona (ak i ako nastane sluajno, uvijek nalikuje na tero ristiki in). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o tlanoj razlici izmeu dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu, rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam, uzimanje talaca, par excellence je in koji proizvodi takvu puko tinu u umjetnome i umjetno zatienom svijetu (naemu). Cijeli islam, dananji islam, koji nije nipoto onaj srednjovjekovni i valja ga strateki vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo stvara prazninu oko zapadnog sustava (ukljuivi i istone zem lje) te povremeno stvara, tek jednim inom ili rijeju, pukotine u tom sustavu, kroz koje se sve nae vrijednosti gube u praznini. Islam ne vri revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opas nosti da e ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da nas tom viralnom agresijom u ime naela Zla destabilizira, a mi se tome nemamo ime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe koju predstavlja razlika u pritiscima izmeu dviju sredina, svijet (na), zatien od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udiemo, u stalnoj je opasnosti. Dodue, ve je prilino kisika izvje trilo iz naeg zapadnog svijeta zahvaljujui svim tim rupama i meuprostorima. Bilo bi dobro da sauvamo maske za kisik. Ajatolahova je strategija zauujue moderna, suprotno ono me to se obino tvrdi. Mnogo modernija od nae, budui da se ona sastoji u tome da se tankoutno injektira arhaine initelje a moderni kontekst: neka fatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo to. Da je na zapadni svijet vrst, to ak ne bi imalo smisla. Naprotiv, cijeli se na sustav pri tome gui i ponaa se kao rezonantna kuti190

ja: slui kao supravodi tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje nas eka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironinim obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim arhajskim mikrobom. I samo talatvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u svojoj posljednjoj knjizi {Zanat talatva) kako se taj dio zapad nog svijeta, izokrenut u prazninu, ne moe, pa ak niti ne eli vratiti sebi, zacijelo i zbog toga to je ponien u vlastitim oima, ali nadasve stoga to su svi njegovi, zemlja, sugraani kolektivno osramoeni svojom prisilnom pasivnou, svojim uobiajenim kukavilukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je poni avajui po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja, svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukaviluka cijelih zajednica u odnosu na svog i najbeznaajnijeg lana. Ta ravno dunost zajednice ima svoj korelat u ravnodunosti svakog poje dinca u odnosu na zajednicu: na taj nain (lo) mi funkcioniramo na Zapadu i upravo ta politika bijeda nemilosrdno razotkriva strategiju talatva. Destabilizirajui samo jednog pojedinca, de stabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talatvo ne moe ak niti svojima oprostiti da su od njega u meuvremenu napravili junaka, kojeg uostalom odmah sakriju. Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslima na. Ali to to bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog milje nja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da smo loe oboruani za pruanje otpora tom simbolinom nasilju upravo u trenutku kad pokuavamo potisnuti Teror iz sjeanja na Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsen zusa, sve vie poprima izgled strukture koja bi se mogla samo jo dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako smo odluili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti? Mi vie ne znamo kazivati Zlo. Umijemo tek promicati diskurs o pravima ovjeka - bogobo jazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja
191

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

poiva na "prosvijetljenoj" vjeri u prirodnu privlanost Dobroga, u idealne ljudske odnose (dok se oevidno zlu moe sueliti jedi no zlom). Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamilja na protekcionistiki, mizerabilistiki, negativni, reakcionarni na in.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost. To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino o svijetu ispravnosti i odbija suoiti se s krivuljom, promiljeno u Zla. Postoji "pravo govora" jedino ako se govor zamilja kao "slo bodni" izraz pojedinca. Ako ga zamiljamo kao oblik dvoboja, sudionitva, antagonizma i zavoenja, tada pojam prava nema vie nikakva smisla. Postoji li pravo na elju, pravo na nesvjesno, pravo na uitak? Besmislica. Seksualno osloboenje postaje smijeno kad se slui pravnim terminima. To ini smijenom i nau "komemoriranu" Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava ovjeka. "Pravo na ivot" kadro je ganuti sve bogobojazne due, sve dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskae sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti - a jednako tako i ivjeti - jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije rije o pravu. Zato se ne boriti za "pravo" da se bude mukarac ili ena? Zato da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali to znai biti mukarac ili ena ako na to imamo pravo? Oaravajue je da vas je ivot postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se upustite u igru. Pravilo je te simbolike igre da transgresija nema nikakvog smisla. Ja mogu traiti pravo da ahovskog konja pomaknem udesno, ali kakvog to moe imati smisla? Pravo je u takvim stvarima glupost. Pravo na rad: doli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na nezaposlenost! Pravo na trajk! Nitko vie ne prepoznaje nadrealistiki humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama blje sne taj crni humor, primjerice, u sluaju amerikog osuenika na smrt koji trai pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za pra192

va ovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista pos taje zanimljivo. Na popisu prava naii emo i na neoekivane inaice: Izraelci promiu kao neku vrstu svoga prava injenicu da i meu njima ima zloinaca, nakon to su sami oduvijek bili rtve. Napokon si ele i slubeno priutiti rasko kriminalnosti. Zacijelo su ernobil, potres u Armeniji, potop atomske pod mornice, SSSR-u omoguili da napravi gigantski korak u smislu prava ovjeka (mnogo vei nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo - pravo na nepogodu, pravo na zloin, pravo na pogreku, pravo na zlo, na najgore, a ne samo na najbolje - to od nas ini ovjeka dostoj na svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreu. Neizbjeno, pravo slijedi zloudnu krivulju prema kojoj je za neto to se odvija samo od sebe svako pravo suvino, a ako se pak namee potreba traenja tog prava, to znai da je stvar izgub ljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog nestajanja svih tih initelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsus tvo dijaloga itd. Prava pojedinca gube svoj smisao im on prestane biti otueno bie, lieno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u drutvi ma eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj postmodernistikoj inaici, samodostatno, samodjelatno bie. Sustav prava ovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu ras poredu stvari - prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom geometrijom vie nije pravni subjekt, nego taktiar i promotor vlastite opstojnosti, vie se ne poziva na neko pravno tijelo, nego jedino na vrsnou svog djelovanja ili izvedbe. Pa ipak, upravo danas prava ovjeka postaju svjetska aktual nost. To je danas jedina raspoloiva ideologija. to pak znai nulti stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo ovjeka i ekologija dvije su temeljnice jednodunog suglasja. Dananja pla netarna povelja jest ona Nove Politike Ekologije. Treba li u apoteozi prava ovjeka prepoznavati neizbjeni po rast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obeava rasvi jetliti kraj stoljea svim vatrama konsenzusa?
193

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Nekrospektiva Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko znaenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se, u nemogunosti da se domogne nove snage, opsesivno vraa svojim izvorima, istoi svojih referencija te na kraju stoljea bolno iznova oivljava prvotno uprizorenje s njegova poetka. Ope nitije, Heideggerov sluaj simptomatian je za kolektivni revival koji je ovladao ovim drutvom u trenutku svoenja stoljetnih rau na: ponovno oivljavanje faizma, nacizma, istrebljenja - i tu je prisutna sklonost ponovnom uvoenju prvotnog uprizorenja, izbjeljivanju leeva i proiavanju rauna i istodobno nastrana oaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija povijesnom istinom Zla. Naa dananja mata mora biti dobrano slaba, naa ravnodunost spram vlastita poloaja i vlastite misli prilino velika kad nam treba takva nazadnjaka taumaturgija. Heideggera se optuuje da je bio nacist. Zato bi uostalom bilo vano optuivati ga ili ga pokuavati opravdati: svi se, na ovaj ili na onaj nain, hvataju u istu stupicu prizemne misli, razdraene misli, koja vie nema ak ni uznositost vlastitih refe rencija, kao ni snagu da ih nadie, i koja se uzalud troi na ono to joj je jo preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere. Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenou svojih ui telja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana cijelog drutva koje je, zbog toga to nije bilo kadro stvoriti drukiju povijest, prisiljeno prevakavati svoju dosadanju povijest ne bi li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zloine. Ali to je zapravo taj dokaz? Zbog toga to smo danas politiki i povijesno nestali (to je na problem), elimo dokazati da smo umrli negdje izmeu 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi - ako nita barem su ti dogaaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako Armenci iscrpljuju dokazujui da su 1917. doivjeli krvoprolie, to je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki nain vitalni dokaz. Upravo zato to je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: kako ivjeti u stanju ieznua?), ona mora dokazati da je, s
194

Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela u Auschwitzu. Sve je to oajniko povijesno traganje za nekom posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem - a sve u trenutku kada upravo vie nema dovoljno istine da se po stigne bilo kakva provjera, kada upravo vie nema dovoljno filo zofije da se uspostavi bilo kakav odnos izmeu teorije i prakse, kada upravo vie nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila bilo kakav povijesni dokaz o tome to se dogodilo. Odvie se olako prelazi preko injenice da su nau stvarnost ve preradili mediji, ukljuujui i tragine dogaaje iz prolosti. To znai da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povije sno razumijevanje, jer upravo je naem dobu, naem kraju sto ljea, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nesta li. Povijest je trebalo razumjeti dok je jo bilo povijesti. Heideggera je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je jo za to bilo vrijeme. Neki se proces moe istraiti jedino kada za njim slijedi drugi kao njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti ve pre bacile na neto drugo, u to smo se lijepo mogli uvjeriti gledajui Holocaust na televiziji, pa ak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u vrijeme kad smo jo raspolagali sredstvima za njihovo razumije vanje. Nadalje to vie nee biti mogue. Nee vie biti mogue zato to su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog razloga, smisla (ili ne-smisla) povijesti, nestali ili su na putu nesta janja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti su medijski posredovane, to potvruje terapeutski ar s kojim pokuavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko joj je jo ostalo. Nikad neemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori, Hiroshima bili shvaeni ili nisu, mi naime vie ne prebivamo u istom duhovnom okruenju. Reverzibilnost rtve i krvnika, difrakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline naeg izvanrednog meuprostora. Vie ne posjedujemo snagu zaborava, naa je am nezija ona slika. Tko e udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko je do autopsije, nitko vie ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost injenica: mi radimo prema modelima. ak i kad bi injenice bile
195

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

tu, bjelodane, pred naim oima, ne bi mogle zadobiti snagu doka za niti uvjerljivosti. to su se vie propitivale pojave poput naci zma, plinskih komora itd., u elji da ih se ralani, to su one pos tajale nerazumljivije, te se naposljetku logino postavilo upravo nevjerojatno pitanje: "Ali, ustvari, je li to doista postojalo?" To je pitanje moda nepodnoljivo, ali zanimljivo je upravo to to ga ini logiki moguim. A moguim ga ini medijska supstitucija dogaaja, misli, povijesti, uslijed koje to ih vie budemo propiti vali, to emo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele, a to e vie oni prestajati postojati, to e se manje initi moguim da su se uope dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamenja. Rav nodunost pamenja, ravnodunost prema povijesti razmjerna je samim naim naporima da ih objektiviziramo. Jednog emo se dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski para doks moe se initi odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak tono prevodi usmjerenje cijele jedne kulture - slijepa ulica kraja halucinirajueg stoljea, oaranog uasom svjih izvorita, za koji je zaborav nemogu te mu je jedini izlaz poricanje. Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer vie nema povi jesnog diskursa koji bi istraio proces, kazna je takoer nemo gua. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi bila primjerena, a nestvarnost kazne povlai za sobom nestvarnost injenica. To pak to mi danas ivimo, posve je drukije. Ono to se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smuen nain, i to je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska rekonstrukcija svih tih dogaaja. A u stanovitom smislu to mitsko obraenje jedini je postupak koji nas dodue ne moe iskupiti u moralnome smislu, ali moe stvoriti privid da nas razrjeuje od toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se ak i zloin prometne u mit, mora se okonati njegova povijesna stvarnost. U protivnome, sve te sadraje, faizam, koncentracijske logore, is trebljenje, budui da su bili i ostali za nas povijesno nerjeivi,
196

prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije opasna faistika nostalgija, opasna je i razorna patoloka reaktualizacija jedne prolosti koje smo svi, kako oni koji nijeu, tako i oni koji potvruju stvarnost plinskih komora, i optuitelji i brani telji Heideggera, naporedni initelji i gotovo suuesnici, to je ta kolektivna halucinacija koja upuuje svekoliku imaginaciju odsut nu u naem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne pre ma tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oiv ljavanja i duboke krivnje to nas u njoj nije bilo. Sve to objanjava oajniku abreakciju na injenicu da nam ti dogaaji upravo izmiu na na zbiljskoj razini. Sluaj Hiedeggera, proces Barbie itd., po razni su grevi tog gubitka stvarnosti, naega danas, i iji su ciniki prijevod Faurissonove postavke u prolosti. "To nije postojalo", znai naprosto da mi ak vie ne postojimo u dovoljnoj mjeri kako bismo sauvali pamenje te su nam nadalje jedino orua halucinacije kadra potvrditi da smo ivi.

Post scriptum Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli potedjeti kraja stolje a? Predlaem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz 1989. odmah prijeemo u 2000. godinu. Jer, budui da je kraj stoljea ve ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim patosom, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i ime sve ne, zato da se jo deset godina dosaujemo na toj galiji?

Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! Dogaaj kraja stoljea pred nama je. Svi s olakanjem pomiljaju da e Povijest, neko vrijeme zakoena prevlau totalitarne ideo logije, nakon prekida blokade u zemljama Istoka, s novim poletom krenuti naprijed. Polje povijesti napokon se iznova otvorilo nepredvidljivom kretanju naroda i njihovoj ei za slobodom. Za
197

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

razliku od depresivne mitologije koja openito prati kraj stoljea, ovaj bi, izgleda, trebao zapoeti s blistavim uzletom konanog procesa, uliti novu nadu i dati nov poticaj svim ulozima. Pogleda li se poblie, dogaaj je neto tajanstveniji i prije na likuje nekom neodredljivom "historijskom" predmetu. Zacijelo, izvanredan je dogaaj bilo odleivanje zemljama Istoka, odleivanje slobode - ali to se dogaa sa slobodom jednom kad se odledi? Opasan pothvat s dvosmislenim rezultatom (bez obzira na injenicu da se neto to je odleeno ne moe ponovno zaledi ti). Sovjetski Savez i zemljama Istoka uspostavile su, u isti mah kad i zamrziva, testiranje i eksperimentalno okruenje za slo bodu, te je ona u njima bila pod prinudom i podvrgnuta veoma snanim pritiscima. Zapad je pak bio tek skladite ili, radije, ropo tarnica slobode i ljudskih prava. Ako je ultrazaleenost bila za titni i negativni znak Istonoga svijeta, ultrasavitljivost naega Zapadnog svijeta jo je spornija, jer se pri tolikoj osloboenosti i oslobaanju obiaja i miljenja pitanje slobode vie naprosto ne moe postaviti. Ono je virtualno rijeeno. Na Zapadu je sloboda, ideja slobode preminula jednom i zauvijek, pa smo se tako lijepo mogli uvjeriti, u svim novijim komemoracijama, da je njezina ideja ieznula. Na Istoku je, dodue, ona bila ubijena, ali zloin nikad nije savren. S eksperimentalnog e stajalita biti veoma zanimljivo vidjeti to e se dogoditi sa slobodom kad ona iznova izroni na povrinu, kada je uskrsnemo, nakon to smo joj zatrli svaki trag. Vidjet emo kako e izgledati proces njezina ponovnog oivljavanja, rehabilitacija post mortem. Odmrznuta sloboda mo da i nije tako lijep prizor. A to ako uoimo da joj se jedino uri dospjeti na trite u nabavku automobila i kuanskih elektrinih pomagala, ako ne i onih psihotropskih i pornografskih, tj. da se eli neposredno razmijeniti za zapadnu likvidnu valutu, to jest da prijee od jednog kraja povijesti svoje zaleenosti do drugog kraja povijesti ultrasavitljivosti i kolanja? Jer ono to oarava u tim dogaajima na Istoku zacijelo nije njihovo spremno prigrljivanje ponovno steene demokracije, kojoj e jo pridodati svjee snage (i nova trita), nego uvid u to kako e se teleskopirati dva speci198

fina modaliteta kraja Povijesti: onaj u kojemu ona skonava za leivanjem, u koncentracijskim logorima, ili pak onaj u kojemu, naprotiv, okonava totalnim i centrifugalnim irenjem komuni kacije. Konano rjeenje u oba sluaja. A moe se dogoditi da odmrzavanje ljudskih prava bude socijalistika istoznanica "depresuraciji Zapada": puko rasturanje energija Istoka u Zapadnoj praznini, suspregnutih tijekom pola stoljea. Grozniavost dogaaja moe prevariti: ako su zbivanja u zem ljama Istoka tek ar dezideologizacije, tek mimetiko stremljenje prema liberalnim zemljama u kojima se svekolika sloboda ve razmijenila za tehniku lakou ivljenja, saznat emo konano koliko vrijedi sloboda, kao i to da je, moda, drugi put vie nije mogue ostvariti. Povijest nikad dvaput ne posluuje obrok. Na protiv, odmrzavanje Istoka dugorono moe biti jednako tetno kao i pretjerane koliine ugljinog dioksida u visokim slojevima atmosfere, stvarajui uinak politikog staklenika, takvo zatopljavanje ljudskih odnosa na planetu otapanjem komunistikih santi, da bi Zapadne obale mogle njima biti preplavljene. Zaud no, apsolutno se straimo i doivljavamo kao katastrofu klimat sko otapanje ledenjaka i santi, dok istome svim snagama demo kratski teimo na politikome polju. Da je neko Sovjetski Savez plasirao svoje zalihe zlata na svjet skom tritu, posve bi ga destabilizirao. Ako zemlje Istoka po novno stave u opticaj goleme zalihe slobode koje su uvale na hladnome, takoer e destabilizirati vrlo krhki metabolizam vri jednosti Zapada, koji iziskuje da se sloboda tamo vie ne pojavi kao akcija, nego kao virtualni i konsenzusni oblik meudjelova nja, ne kao drami, nego kao univerzalna psihodrama liberalizma. Iznenadna injekcija slobode kao stvarna razmjena, kao djelatna i silovita transcendency a, poput Ideje, bila bi u svakom smislu katas trofalna za na nain klimatizirane preraspodjele vrijednosti. A upravo to, unato svemu, od njih traimo: slobodu, sliku slobode, u razmjenu za materijalne znakove slobode. Ugovor savreno dijabolian, pri kojemu se neki izlau opasnosti da izgube duu, a drugi svoju udobnost. Ali moda je tako bolje za obje strane.
199

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Drutvima s maskom (komunistika drutva) sada je maska strgnuta. Kakvo im je lice? Mi, koji smo odavno strgnuli masku, vie nemamo ni maske ni lica. Takoer, mi nemamo niti pame nja. Mi u vodi traimo sjeanje bez tragova, to jest nadamo se da ipak ostaje neto i nakon to su molekularni tragovi ieznuli. Tako je i s naom slobodom: nadasve bi nam teko bilo proizvesti neki njezin znak, i upravo nastojimo ustanoviti njezinu infinite zimalnu, nedodirljivu, neustvrdivu opstojnost, u okruenju tako silne oskudnosti (programske, operacionalne) te jedino njezin duh jo pluta u pamenju koje je tek ono vode. Izvor slobode na Zapadu toliko je presuio (o emu svjedoi komemoracija Revolucije) te nam se svemu valja nadati iz rudnih naslaga s Istoka, napokon otvorenih i otkrivenih. Ali jednom kada ta zaliha slobode bude osloboena (budui da je Ideja Slobode postala tako rijetka kao i prirodni izvor), moe li odatle proizai ita drugo doli, kao i na cijelom tritu, snana povrna energija razmjena, a potom brzo uruavanje diferencijalnih energija i vri jednosti? to znai "glasnost"? Retroaktivnu prozirnost svih znakova moderniteta, ubrzanu i iz druge ruke (gotovo je na djelu postmodernistiki remake nae izvorne inaice moderniteta) - pometnju svih pozitivnih i negativnih znakova, dakle ne samo ljudskih pra va nego i zloina, katastrofa, udesa, ijem "radosnom" oivljava nju svjedoimo u Rusiji od liberalizacije poretka. Da i ne govori mo o ponovnom otkriu pornografije i izvanzemaljaca, to je sve dosad bilo cenzurirano, a sada slavi svoj povratak, kao i sve drugo. Upravo to je ono eksperimentalno u tom globalnom odmrzava nju: vidimo da su zloini, katastrofe atomske i prirodne, da je sve to je bilo potisnuto sastavni dio prava ovjeka (religijsko, tako er, dakako, ali i moda, ne iskljuujui nita) - a to je dobra pou ka stvari demokracije. Jer, svjedoimo pomaljanju svega onoga to mi jesmo, svih takozvanih univerzalnih obiljeja ljudskoga u nekoj vrsti idealne halucinacije i povratku potisnutog, ukljuuju i i onog najgorega, najprizemnijeg i najiskrivljenijeg u zapadnoj "kulturi" i za to nadalje nee postojati granica. Nastupio je, da200

kle, trenutak istine za tu kulturu, kao to je to bilo i suoenje cijelog svijeta s kulturom divljaka (a ne moe se rei da se iz toga ba dobro izvukla). Ironija stvari je takva da emo moda mi, jednoga dana, biti prisiljeni spaavati povijesno pamenje staljinizma, dok ga se zemlje Istoka vie nee sjeati. Morat emo uvati zamrznutim sjeanje na tog tiranina koji je zamrznuo kre tanje povijesti, jer je to ledenjako razdoblje takoer sastavni dio svjetske batine. Ti su dogaaji znaajni i iz drugoga aspekta. Oni, koji se odnose krijeposno neprijateljski prema kraju Povijesti, morali bi se zapi tati o zaokretu koji Povijesti doivljava danas, u aktualnim doga anjima koji ne vode samo njezinu kraju (koji je jo sastavni dio linearnog fantazma o Povijesti), nego njezinu sustavnom pre okretu i brisanju. Mi upravo briemo cijelo 20. stoljee. Jedan za drugim, mi ponitavamo sve znakove hladnog rata, moda ak i sve znakove Drugoga svjetskog rata, pa i one svih poli tikih i ideolokih pokreta 20. stoljea. Ponovno ujedinjenje Nje make i mnoge druge stvari neizbjeni su, ne u smislu skoka Povijesti prema naprijed, nego u smislu unatranog ponovnog ispisivanja cijeloga 20. stoljea koje e uglavnom zaokupiti posljednjih deset godina kraja stoljea. Prema nainu na koji se stvari odvijaju, doskora emo se vratiti u doba Svetoga Rimsko-Germanskoga Carstva. I moda upravo tu lei rasvjetljenje toga kraja stoljea i istinsko znaenje prijeporne formulacije o kraju povijesti. Naime, upravo smo, u nekoj vrsti zanosnog pogreba, spremni progutati sve znaajne dogaaje ovog stoljea, izblijediti ga, kao da je sve to se u njemu dogaalo (revolucije, podjela svijeta, istrebljenje, silovita transnacionalizacija drava, nukle arna napetost), rijeju, Povijest na svome modernom stupnju, bila tek pometnja bez ishoda, a svi su se latili rainjanja te po vijesti s istim arom s kojim je i stvarana. Restauracija, regresi ja, rehabilitacija, ponovno oivljavanje starih granica, starih raz lika posebnosti, religija, pokajanja, ak i na razini obiaja izgleda da se svi znakovi steenog osloboenja unatrag jednog
201

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

stoljea priguuju i moda emo se naposljetku, jedan za drugim, ugasiti; svjedoci smo divovskog procesa revizionizma, ne ide ologijskoga, nego revizije same povijesti i izgleda da se urimo tamo dospjeti prije kraja stoljea - moda u potajnoj nadi da emo, s nadolaskom novog tisuljea, iznova krenuti od nule? A to ako bismo i uzmogli sve vratiti u prvotno stanje? Ali, u stanje prije ega, prije 20. stoljea, prije Revolucije? Kamo nas moe odvesti to usisavanje, to stanjivanje? Sve se to moe do goditi vrlo brzo (kao to to pokazuju dogaaji na Istoku) upravo zato to nije rije o konstrukciji nego o masovnoj dekonstrukciji povijesti koja poprima govoto viralnu i epidemijsku formu. Moda se ak, napokon, i 2000. godina nee dogoditi, kao to smo neko pretpostavljali, naprosto zato to e se krivulja povi jesti do te mjere saviti u obratnom smjeru te vie nikad nee premostiti taj obzor vremena? Povijest bi utoliko bila asimptotski prijelaz koji se beskonano pribliava svome kraju, ali ga nikad ne sustie i napokon se udaljuje od njega u obratnom smjeru.

Sudbina energije Svi ovdje opisani dogaaji proizlaze iz dvostruke dijagnoze: fi zike i metafizike. Fiziki, na djelu bi bila neka vrsta divovskog prijelaza u neuravnoteeni ljudski sustav. Taj prijelaz, kao i u tje lesnim sustavima, ostaje nam uvelike tajanstven, ali katastrofiki razvoj nije po sebi ni dobroudan ni zloudan, on je naprosto katastrofalan, u doslovnom smislu rijei. Prototip toga kaotinog opadanja, te hiperosjetljivosti na prvo bitne danosti jest sudbina energije. Naa je kultura svjedoila raz voju ireverzibilnog procesa osloboenja energije. Sve su ostale proizale iz reverzibilnog sporazuma sa svijetom, iz stabilnog ras poreda u koji su ulazile i energetske sastavnice, ali nikad i naelo oslobaanja energije. Energija je prvo to je bilo "osloboeno" i prema tom su se obrascu odvijala sva kasnija oslobaanja. I sam
202

je ovjek osloboen kao izvor energije i time je postao pokre taem povijesti i ubrzanja povijesti. Energija je vrsta fantastine projekcije koja hrani sve indus trijske i tehnoloke snove moderniteta, a ona u isti mah upuuje shvaanje ovjeka u smjeru dinaminosti volje. Pa ipak, mi zna mo, na osnovi analize procesa turbulencije, kaosa i katastrofe u najnovijoj fizici, da bilo koje strujanje, bilo koji linearni proces, kad se ubrza, poprima neobinu krivulju, onu katastrofe. Katastrofa koja nam prijeti nije katastrofa iscrpljenosti izvo ra. Energije e u svim oblicima biti sve vie, barem u vremenskome roku u kojem nas se to u ljudskome smislu moe ticati. Nuklearna je energija neistroiva, suneva energija, ona plime i oseke, velikih prirodnih strujanja, pa ak i ona prirodnih katas trofa, potresa ili vulkana, neiscrpiva je (moe se imati povjerenja u tehnoloku imaginaciju). Naprotiv, dramatina je dinamika neravnotee, zalet samog energetskog sustava koji moe proiz vesti ubojite pometnje u vrlo kratkom roku. Ve imamo nekoliko spektakularnih primjera oslobaanja nuklearne energije (Hiroshi ma i ernobil), ali svaka lanana reakcija, viralna ili radioaktiv na, potencijalno je katastrofalna. Nita nas ne titi od totalne epidemije, ak ni brisani prostor koji okruuje atomske centrale. Moda je cijeli sustav preobrazbe svijeta energijom uao u viralnu ili epidemijsku fazu, koja odgovara onome to energija jest u svojoj biti: troenje, opadanje, diferencijal, neuravnoteenost, ka tastrofa u minijaturi koja najprije proizvodi pozitivne uinke, ali koji, nadmaeni vlastitim kretanjem, dobivaju razmjere globalne katastrofe. Energija se moe shvatiti kao uzrok koji proizvodi posljedice, ali takoer i kao posljedica koja se sama umnaa, i na taj nain prestaje slijediti bilo kakvu uzronost. Paradoks energije jest i njenica da je ona u isti mah revolucija uzroka i revolucija poslje dica, gotovo meusobno neovisnih, te postaje mjestom ne samo ulanavanja uzroka nego i razularenosti posljedica. Energija ulazi u nadfuziju. Cijeli sustav preobrazbe svijeta ulazi u fazu nadfuzije. Materijalna i proizvodna varijabla, energija pos203

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

taje vrtoglavi proces koji se hrani sam sobom (to je, uostalom, i razlog zbog kojega nema opasnosti da nam je ponestane). Pogledajte grad New York. Pravo je udo da svakoga dana sve iznova poinje raditi, toliko je energije bilo potroeno dan prije toga. To se jedino moe objasniti injenicom da nema racional nog gubitka energije, da funkcioniranje megalopolisa poput New Yorka proturijei drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani vlastitom bukom, vlastitim otpadom, vlastitim ugljinim diok sidom, energijom koja nastaje iz utroka energije, nekom vrstom uda supstitucije. Strunjaci koji izraunavaju jedino kvantitativ ne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije koji je samo njezino troenje. U New Yorku taj je utroak pot puno spektakulariziran, a napon mu poveava sama njegova sli ka. Ta nadfuzija energije, koju je Jarry opisao u seksualnoj aktiv nosti (Nadmujak), vrijedi i za duhovnu i za mehaniku energiju: na trkaoj stazi koja prati transsibirsku eljeznicu, neki biciklisti umiru, ali unato tome nastavljaju pedalirati. Ukoenost lesa po staje pokretljivost lesa, smrt pedalira u beskraj, ak postie i ubr zanje, zahvaljujui inerciji. Energija se umnoava inercijom smrti. To podsjea na Mandevilleovu basnu o pelama: energija, bo gatstvo, razvoj nekog drutva proizlazi iz njegovih poroka, nje govih zala, neumjerenosti i nedostataka. Besmislenost ekonom skog postulata: da bi se neto potroilo, treba biti proizvedeno. To nije istina. to se vie troi, to vie rastu energija i bogatstvo. To je sama energija katastrofe koju nijedan ekonomski proraun ne moe objasniti. Stanoviti oblik zanesenosti s kojim se susreemo u mentalnim procesima danas nalazimo u materijalnim procesi ma. Sve su te stvari neshvatljive u smislu ekvivalentnosti, one su to jedino u smislu reverzibilnosti i vika. Na taj nain Njujorani dobivaju energiju iz svoga zagaenog zraka, ubrzanja, panike, nediljivih uvjeta, ljudski nezamislivog okruenja. ak je mogue da droga, i sve prinudne radnje koje ona povlai za sobom, ulaze u cijenu vitalnosti i sirovog metabo lizma grada. Sve tu ulazi, najuzvienije i najodvratnije radnje.
204

Lanana je reakcija totalna. Nestala je svaka pomisao o normal nom funkcioniranju. Sva bia sudjeluju u uroti, kao to bi se ka zalo u 18. stoljeu, u istom prelijevanju, u istom dramatinom pretjeranom uzbuenju, koje uvelike nadilazi potrebu za ivo tom i u vezi je s nerealnom opsjednutou za preivljavanjem, hladnom strau za preivljavanjem koja obuzima sve i hrani se vlastitim gnjevom. Liiti ljude tog preobilja, tog rasipnitva, tog neljudskog ritma bilo bi dvostruko pogreno, budui da oni iz onoga to bi iscrpilo normalno bie crpu izvore za nenormalnu energiju i, s druge stra ne, za njih bi bilo poniavajue kad bi je morali usporiti ili ekonomizirati njome: bila bi to degradacija njihova kolektivnog standinga, neumjerenosti i urbane pokretljivosti jedinstvene u svijetu iji su oni svjesni i nesvjesni initelji. Opasnosti kojima je izloena ljudska vrsta, prema tome, u ma njoj su mjeri opasnosti zbog nedostatka (iscrpljenosti prirodnih izvora, unitenje okolia itd.), koliko opasnosti zbog pretjeranosti: bujanje energije, nenadzirljiva lanana reakcija, mahnita autonomizacija. To je razlikovanje kljuno, jer ako se Novom Poli tikom Ekologijom moe doskoiti opasnostima nastalima uslijed nedostatka, iji je princip danas prihvaen (on je sastavni dio Meunarodnih prava vrste), apsolutno nita ne moe doskoiti toj drugoj unutarnjoj logici, ubrzanju koje igra na sve ili nita s prirodom. Ako, s jedne strane, postoji mogunost ponovnog us postavljanja ravnotee stanita, ako je mogue uspostaviti ravno teu energija, s druge smo strane suoeni s pokretom koji je de finitivno out of balance. Ako se, s jedne strane, mogu pokrenuti etika naela, naime konanost koja transcendira materijalni pro ces, pa bila ona i konanost pukog preivljavanja, s druge je jedi na konanost beskonanog procesa bujanja koje apsorbira sveko liku transcendentnost i prodire svoje aktere. Na taj nain u punom jeku planetarne shizofrenije, svjedoimo uvoenju svih vrsta eko lokih mjera, strategiji dobre prakse i idealne interakcije sa svije tom, uz istodobno bujanje pothvata razaranja i grozniave uin205

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

kovitosti. Osim toga, nerijetko iste osobe sudjeluju u obim ovim radnjama. Uostalom, ako se cilj prvog pokreta moe initi relativno raz vidan (ouvanje vrste preko ekolokog suivota), to znamo o tajnome usmjerenju drugoga? Ne nahodi li se na kraju tog ubrza nja, tog nastranog pokreta, sudbina ljudske vrste, drugi simboli ki odnos sa svijetom, mnogo sloeniji i dvosmisleniji od onoga ravnotee i meudjelovanja? To je zacijelo ivotno usmjerenje, ali koje ukljuuje i posvemanju opasnost. Ako nam je takav cilj, oevidno je da racionalna boanstva ekologije ne mogu nita protiv tog hitanja tehnologija i energija prema svom nepredvidljivom kraju, u nekoj vrsti Velike Igre ije nam pravilo nije znano. ak nismo niti zatieni od nastranih uinaka to ih pretpostavljaju mjere sigurnosti, nadzora i zatite. Poznato je do kakvih opasnih krajnosti moe dovesti profilaksa na svim poljima - drutvenom, medicinskom, ekonomskom, poli tikom: u ime najvee sigurnosti mogue je uvesti endemski ter or, opsjednutost nadzorom koja je nerijetko istovjetna epidemijskim opasnostima katastrofe. Jedno je sigurno: sloenost prvotnih danosti, potencijalna reverzibilnost svih posljedica onemoguuju iluziju u mogunost bilo kakvog oblika racionalne intervencije. Suoeni s procesom koji u tolikoj mjeri nadilazi individualnu i kolektivnu volju njegovih sudionika, nuno je priznati da svako razlikovanje izmeu dobra i zla (i, prema tome, u tom sluaju i mogunosti da se prosudi o pravoj mjeri tehnolokog razvoja) doslovce vrijedi jedino na krajnjoj rubnici naega racionalnog obrasca - unutar tih granica mogue je etiko promiljanje i prak tina odlunost - izvan tog ruba, na razini ukupnosti procesa koji smo i sami zapoeli, i koji se nadalje odvija bez nas, s neumoljivou prirodne katastrofe, vlada, sreom ili nesreom, neodvoji vost dobra od zla, dakle nemogunost promicanja jednoga bez drugoga. To je doslovce teorem ukletog dijela i nema mjesta pita nju treba li tako biti, iako jest, a ne prepoznati to znai pasti rtvom najvee iluzije. To ne obesnauje ono to je mogue uraditi na etikome, ekolokom, ekonomskom polju naeg ivota, ali mu
206

posve relativizira domet na simbolikoj razini koja je razina sud bine.

Teorem ukletog dijela

Zastraujua je posljedica neprestanog proizvoenja pozitivno sti. Jer, ako negativnost uzrokuje krizu i kritiku, pozitivnost pak hiperboliki raa katastrofu svojom nemogunou da izlui kri zu i kritiku u homeopatskim dozama. Svaka struktura koja sputa va i uklanja, izbacuje svoje negativne initelje, izloena je opas nosti katastrofe svojom posvemanjom reverzijom, jednako kao to je svako bioloko tijelo koje obuzdava i iskljuuje svoje klice, bacile, svoje nametnike, svoje bioloke neprijatelje izloeno opas nosti metastaze i raka, naime pozitivnosti koja prodire vlastite stanice, ili je u viralnoj opasnosti da je prodru vlastita antitijela koja su nadalje ostala bez posla. Sve to uklanja svoj ukleti dio potpisuje vlastitu smrt. To je teorem ukletog dijela. Energija ukletog dijela, silovitost ukletog dijela, ona je naelo Zla. Pod providnou konsenzusa neproninost zla, njegova upor nost, opsjednutost, nesvodivost, njegova suprotna energija pos vuda unosi nered u stvari, viralnost, ubrzanje, gomilanje uina ka, nadilaenje uzroka, pretjeranost i paradoks, krajnju neobinost, udna privlaenja, neartikulirana ulanavanja. Naelo Zla nije moralno, to je naelo neravnotee i vrtogla vice, naelo sloenosti i udnovatosti, naelo zavoenja, nepomir ljivosti, neprijateljstva i neizbjenosti. Nije rije o naelu smrti, naprotiv, na djelu je ivotno naelo odvajanja od Raja, koji je njegova pojava ukinula, to je naelo spoznaje. Ako smo iz Raja bili protjerani zbog pretjeranog znanja, izvucimo odatle barem sve koristi. Svaki pokuaj oslobaanja od ukletoga dijela, od naela Zla, moe jedino dovesti do uspostavljanja novih umjetnih raje va, umjetnih rajeva konsenzusa koji su ovaj put odistinsko nae lo smrti.
207

Simulacija i zbilja

Prozirnost zla

Ralaniti suvremene sustave u njihovu katastrofinu obliku, u njihovu neuspjehu, aporijama, ali takoer i u nainu na koji odve dobro uspijevaju i propadaju u deliriju vlastitog funkcio niranja, znai sve obuhvatiti teoremom i jednadbom ukletoga dijela, posvuda provjeriti njegovu nerazorivu simbolinu snagu. Zaobii naelo Zla podrazumijeva u svakoj stvari ne samo kri tiku nego i kriminalnu prosudbu. Ta prosudba ostaje u svim dru tvima, ak i liberalnima (poput naega!) javno neizgovoriva. Sva ko stajalite koje zagovara neljudsko ili naelo Zla odbacuje bilo koji sustav vrijednosti (pod naelom Zla podrazumijevam tek jed nostavni iskaz nekih okrutnih oevidnosti u vezi s vrijednostima, pravom, moi, stvarnosti...). U tom smislu nema nikakve razlike izmeu Istoka, Zapada, Juga i Sjevera. I nema nikakvog izgleda da te netrpeljivosti nestane, jednako nepronine i prozirne kao zid od stakla, i koji nije nimalo promijenilo bilo kakvo napredo vanje u suvremenoj moralnosti ili nemoralnosti. Svijet je tako pun pozitivnih osjeaja, naivne sentimentalno sti, kanonske tatine i ulizitva da u odnosu na njih ironija, poru ga, subjektivna energija zla uvijek izvlae deblji kraj. Kako se stvari odvijaju, svaki e iole negativni pokret due ubrzo morati iznova prijei u ilegalu. Ve i najmanja duhovita aluzija postaje nerazumljiva. Uskoro e postati nemogue iskazati suzdranost u vezi s bilo ime. Preostat e tek zgaenost i zgranutost. Na sreu, zloduh je preao u stvari, u objektivnu energiju zla. Nazvali mi kako god htjeli to to pritom sebi probija put: ukleti dio ili neobini privlaitelji, sudbina ili osjetljiva ovisnost na pr votne danosti, neemo uspjeti umaknuti tom rastu snage, tom eksponencijalnom prijelazu, toj odistinskoj patafizici nesagledivih posljedica. Ekscentrinost naih sustava neminovna je. Kao to je kazao Hegel, mi smo do grla uronjeni "u ivot, pokretan po sebi, u ono to je smrt". S one strane odreenih granica, vie nema uzrono-posljedinih odnosa, postoji jedino virilni odnos od uin ka do uinka, a cjelokupni sustav djeluje po inerciji. Film tog zadobivanja snage, te brzine i uasa smrti moderna je povijest ukletoga dijela. Nije rije o tome da ga se objasni, valja biti nje208

govim zrcalom u stvarnom vremenu. Valja nadii brzinu doga aja koji su i sami odavno premaili brzinu oslobaanja. I treba ustvrditi nekoherentnost, anomaliju, katastrofu, valja iskazati vi talnost svih tih krajnjih dogaaja, koji se poigravaju s istrebljenjem i naporedni su stanovitim tajanstvenim propisima. Zlo je, poput ukletoga dijela, ono to se obnavlja vlastitim troenjem. To je u ekonomskom smislu nemoralno, kao to moe biti u metafizikom smislu nemoralna neodvojivost Dobra od Zla. To je nasilje izvreno nad razumom, ali valja priznati ivotnost tog nasilja, tog nepredvidljivog obilja koje vodi stvari s one stranu njihove svrhe, u hiperovisnost o drugim konanim okolnostima - kojima? Svako osloboenje utjee jednako na Dobro i na Zlo. Ono oslobaa navike i duhove, ali uzrokuje i zloine i katastrofe. Oslo boenje prava i uitka neizbjeno vodi osloboenju zloina (to je Sade dobro razumio i to mu nikad nije oproteno). U Sovjetskom Savezu, perestrojku je pratio, istodobno s et nikim i politikim zahtjevima, nagli porast nesrea i prirodnih nepogoda (ukljuujui i naknadno otkrie ranijih zloina). Neka vrsta spontanog terorizma proizlazi iz oslobaanja i poveanja ljudskih prava. Sve je to navodno postojalo i prije, samo to je bilo cenzurirano. (Jedna od najdubljih zamjerki Staljinovu reimu bila je injenica da nam je zatajio tolike krvave dogaaje, koje je cenzurirao i na taj ih nain uinio neuporabljivima, izuzev kao politiko nesvjesno za budue narataje. injenica da je zamrz nuo, duboko zamrznuo sladostrasne, krvave oblike njihova odvi janja. To da se, jednako kao i nacisti s Holokaustom, koji je tak oer bio gotovo savreni zloin, ogrijeio o univerzalni zakon informacije). Ali dogodilo se i vie od ukidanja cenzure: zloini, delinkven cija, katastrofe doista su se obruili na ekran glasnosti poput muha na umjetnu svjetlost (zato se nikad tako ne sjuruju na prirodnu svjetlost?). Taj katastrofalni viak vrijednosti posljedica je zanesenosti, istinske radosti prirode, jednako kao i spontane tenje tehnike da se potvrdi u svojim mogunostima im se za to ukae
209

Simulacija i zbilja

povoljna politika prigoda. Dugo zamrznuti, zloini i katastrofe stupaju na veselu i slubenu pozornicu. Da ih nije bilo, trebalo bi ih izmisliti, u toj su mjeri oni napokon istinski znak slobode i prirodnog nereda svijeta. Taj totalitet Dobra i Zla nadilazi nas i valja nam ga totalno prihvatiti. Nema nikakva spoznavanja stvari izvan toga temelj nog pravila. Iluzija o razlikovanju toga dvoga, ne bi li se promaknulo samo jedno od njih, besmislena je (to osuuje i zago varatelje zla njega radi, jer e i oni naposljetku poiniti dobro). Svjedoci smo svakovrsnih, nepredvidljivih dogaaja. Oni su se ve zbili, ili nam se upravo dogaaju. Sve to mi moemo uraditi jest da upalimo neku vrstu projektora, da zadrimo teleskopski otvor prema tome virtualnom svijetu nadajui se da e se neki od tih dogaaja nuno uhvatiti na lijepak. Teorija moe biti samo to: zamka postavljena u nadi da e stvarnost biti dovoljna naivna da se dade namamiti. Bitno je upraviti snop svjetlosti projektora u pravome smjeru. Ali mi i ne znamo koji je pravi smjer. Valja prekopati nebo. Uglav nom, rije je o dogaajima tako dalekima, metafiziki udaljeni ma, te oni izazivaju tek lagano svjetlucanje na ekranima. Valja ih razviti i poveati, poput fotografije. Ne da bi im se iznaao neki smisao, jer oni nisu logogrami nego hologrami. To se jednako ne moe objasniti ni kao fiksni spektar neke zvijezde ili varijacije crvenoga. Da bi se uhvatilo te neobine dogaaje, valja i od same teorije uiniti neto neobino. Valja je uiniti savrenim zloinom ili udesnim atraktorom.

7.

Iluzija kraja

Patafizika 2000.
Postoje razliite prihvatljive pretpostavke u vezi s nestajanjem povijesti. Canettijev izraz - "ukupnost ljudskog roda iznenadno je napustila stvarnost", neodoljivo podsjea na brzinu oslobaanja potrebnu tijelu da bi izbjeglo gravitacijsku silu neke zvijezde ili planeta. Prema toj slici, moe se pretpostaviti da nam je ubrzanje moderniteta, tehnoloko, dogaajno, medijsko, ubrzanje svih raz mjena, ekonomskih, politikih, seksualnih omoguilo toliku brzinu oslobaanja da smo ispali iz referencijalnog polja stvarnoga i povi jesti. Mi smo "osloboeni" u svim znaenjima rijei, toliko oslo boeni da smo napustili stanoviti prostor-vrijeme, stanoviti obzor u kojemu je stvarno mogue zbog toga to je gravitacija jo do voljno snana da se stvari mogu odraavati i, prema tome, imati neko trajanje i neke posljedice. Stanovita sporost (to jest odreena brzina, ali ne prevelika), stanovita udaljenost, ali ne prevelika, odreeno osloboenje (ener gija loma i promjene), ali ne preveliko, potrebni su da se proiz vede ta vrsta zgunjavanja, znaajne kristalizacije dogaaja koje nazivljemo povijeu, ta vrsta povezanog rasprostiranja uzroka i posljedica koje nazivljemo stvarnou.

210

211

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

S one strane toga gravitacijskog uinka koji odrava tijelo na orbiti, svi se atomi smisla gube u prostoru. Svaki atom slijedi svo ju putanju ubeskraj i gubi se u prostoru. Upravo to mi proivlja vamo u naim dananjim drutvima, i to je ono to utjee na ubrza vanje svih tijela, svih poruka, svih procesa u svim smjerovima i koje je, zajedno sa suvremenim medijima, stvorilo za svaki doga aj, svako pripovijedanje, svaku sliku, simulaciju putanje u bes kraj. Svaka injenica, politika, povijesna, kulturalna raspolae nekom kinetikom energijom koja je odvaja od navlastita prosto ra i nagoni u hiperprostor gdje gubi sve svoje znaenje, jer se ono odatle vie nee vratiti. Nije potrebno posezati za znanstvenom fantastikom: nadalje mi posjedujemo, ovdje i sada, s naom in formatikom, naim kolanjima i naim mreama, tog ubrzavatelja estica koji je definitivno razbio referencijalnu orbitu stvari. Koliko je do povijesti, pripovijedanje o njoj postalo je nemo gue, budui da je ona po odreenju (re-citatutn) mogue pojav ljivanje slijeda znaenja. Meutim, svaki je dogaaj, preko poti caja razdavanja i posvemanjeg kolanja, sam za sebe osloboen - svaka injenica postaje atomska, nuklearna i slijedi svoju pu tanju u praznini. Da bi se razdavala u beskraj, treba je fragmentirati kao esticu. Na taj nain ona moe postii brzinu ne-povratka, koja je konano udaljuje od povijesti. Svaka cjelina, kulturalna, dogaajna treba se fragmentirati, dezartikulirati, kako bi ula u krug kolanja, svaki se jezik mora rastaviti u binarni dispozitiv da vie ne bi kolao u naem pamenju, nego u onom raunala, elek tronskom i svjetlosnome. Nijedan ljudski jezik ne odolijeva brzi ni svjetlosti. Nijedan dogaaj ne odolijeva svojoj planetarnoj di fuziji. Nijedan smisao ne odolijeva svom ubrzanju. Nijedna pripovijest ne odolijeva centrifugaciji injenica, ili njihovu krat kom spoju u stvarnom vremenu (u istom redu promiljanja: nijedna seksualnost ne odolijeva svom osloboenju, nijedna kultura ne odolijeva svom promaknuu, nijedna istina ne odolijeva svojoj provjeri itd.). Ni teorija nije vie sposobna "razmiljati" o neemu. Ona moe jedino istrgnuti pojmove iz njihove kritine zone referencije,
212

navesti ih da prijeu toku ne-povratka - a i ona prelazi u hiper prostor simulacije - pri emu gubi svaku "objektivnu" vrijednost, ali dobiva znaajno u stvarnoj bliskosti s dananjim sustavom. Druga hipoteza, koliko je do ieznua povijesti, obratna je od prve, i vie nije u vezi s ubrzanjem, nego s usporenjem pro cesa. I ona neposredno proizlazi iz fizike. Materija usporava prolaz vremena. Tonije, vrijeme na povr ini veoma zgusnutog tijela kao da se usporava. Pojava se pove ava ako se gustoa poveava. Uinak tog usporenja bit e pro duenje vala svjetlosti to ga emitira to tijelo, a takvog e ga primiti promatra. Jednom kad je prekoraena sanovita granica, vrijeme se zaustavlja, duina vala postaje beskonana. Val vie ne pos toji. Svjetlost se gasi. Oevidna je analogija s usporenjem povijesti kad se ona nae u blizini astralnoga tijela "utljivih veina". Naim drutvima vla da taj masovni proces, ne samo u sociolokom i demografskom smislu nego i u smislu "kritine mase", prekoraenja toke nepovratka. Tu je njihov najvaniji dogaaj: uspostavljanje, samim tijekom njihove mobilizacije, njihova revolucionarnog procesa (sva su drutva revolucionarna u odnosu na prola stoljea), odgo varajue sile inercije, prevelika ravnoduja i potihe sile tog ravnoduja. Ta nepokretna materija drutvenoga ne rezultira nedostat kom razmjena, informacije ili komunikacije, ona naprotiv rezultira umnaanjem i zasienou razmjena. Ona nastaje zbog prevelike zgusnusti gradova, roba, poruka, kolanja. Ona je hladna zvijezda drutvenoga i, oko te mase, povijest se hladi. Dogaaji slijede jedni druge i iezavaju u ravnodunosti. Neutralizirani, otporni na trovanje zahvaljujui informaciji, mase uzvratno neutralizira ju povijest i igraju ulogu zaslona upijanja. Same mase nemaju povijesti, nemaju smisla, svijesti, elje. One su potencijalni preostatak svekolike povijesi, svakog smisla, svake elje. Sve te lijepe stvari, koje su se razvile u naoj modernosti, iznjedrile su jednu tajanstvenu protustranu ije nepoznavanje danas razara sve poli tike i drutvene strategije.
213

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

Ovaj put na djelu je suprotno. Povijest, smisao, napredak vie ne uspijevaju dosegnuti svoju brzinu oslobaanja. Oni se vie ne uspijevaju istrgnuti iz tog odve zbijenog tijela koje usporava nji hovu putanju, usporava vrijeme tako da nam nadalje izmie per cepcija, zamiljanje budunosti. Svu drutvenu, povijesnu, vre mensku transcendentnost upila je ta masa u svojoj tihoj prisutnosti. Politiki dogaaji ve nemaju dostatne samostalne snage da nas pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji smo mi kolektivno neodgovorni. Povijest se ne dovrava zbog greke njezinih initelja, ni zbog nasilja (nasilja e uvijek biti jo vie), ni zbog dogaaja (dogaaja e uvijek biti samo jo vie, zahvaljujui medijima i informaciji!), nego uslijed usporenja, ra vnodunosti i zapanjenosti. Povijest se vie ne uspijeva nadii, zamisliti vlastitu svrnost, sanjati o svome kraju, ona se gubi u svome neposrednom uinku, iscrpljuje se u posebnim efektima, ona praska u aktualnosti. U biti, ne moe se ak ni govoriti o kraju povijesti, jer ona nee imati vremena dosegnuti svoj kraj. Njezini se uinci ubrza vaju, dok se smisao neumoljivo usporuje. Naposljetku e se zaustaviti i ugasiti, poput svjetlosti i vremena na rubovima bes konano guste mase. ovjeanstvo je takoer doivjelo svoj big bang: stanovita kritina gustoa, svojevrsna koncentracija ljudi i razmjena zadaje tu ekploziju koju nazivamo povijeu, a koja je naprosto disper zija gustih i hijeratskih jezgara ranijih civilizacija. Danas je na djelu obratni uinak: nadilaenje praga kritine mase, u smislu populacije, dogaaja, informacije, nalae obratni proces inercije povijesti i politike. U kozmikome poretku, mi ne znamo jesmo li postigli brzinu oslobaanja koja bi mogla dovesti do konane ekspanzije (to e zacijelo ostati zauvijek neizvjesno). U ljudskom poretku, iji su izgledi ogranieniji, mogue je da i sama energija oslobaanja vrste (ubrzanje roenja, tehnika i razmjena tijekom stoljea) stvori stanoviti viak mase i otpora koji e odnijeti pre vagu nad poetnom energijom i, prema tome, odvui nas u neu moljivi pokret zgrenosti i inercije.
214

To da Univerzum postane beskonana ili skupljajua ekspan zija prema nekoj beskrajno zgusnutoj jezgri ovisi o njegovoj kri tinoj masi (u vezi s kojom je i sama spekulacija beskonana, ovisno o otkriu novih estica). Analogno tome - hoe li naa ljudska povijest biti evolutivna ili involutivna, ovisi moda o kri tinoj masi ovjeanstva. Jesu li povijest, razvoj vrste dosegnuli brzinu oslobaanja potrebnu da se svlada inercija mase? Jesu li, poput galaksija, zahvaeni u konani pokret koji nas udaljuje jedne od drugih nevjerojatnom brzinom, ili pak to rasprivanje u bes kraj eka neki kraj, a ljudskim je molekulama dano da se priblie jedne drugima sukladno nekom zamahu obratnom od gravita cije? Moe li ljudska masa koja raste svakoga dana zapovijedati nekim nagonom takve vrste? Trea pretpostavka, trea analogija. Uvijek je, meutim, rije o toki iezavanja, o toki rasplinjavanja, o vanishing pointu, ovaj put na polju glazbe. To bih nazvao stereofonskim uinkom. Svi smo mi opsjednuti visokom vjernou, kvalitetom glazbenog "uzvrata". Na svom nosau zvuka, oboruanom tjunerima, poja alima, zvunicima mi miksamo, namjetamo, umnaamo zvune zapise u traganju za glazbom bez greke. Je li jo rije o glazbi? Gdje je prag visoke vjernosti iza koje glazba nestaje kao takva? Ona ne nestaje zbog nedostatka glazbe, nego zbog toga to je prela tu graninu toku, nestala je u savrenstvu svoje materijalnosti, u svome vlastitom posebnom uinku. Iza te toke, vie nema ni prosudbe ni estetskog uitka, na djelu je ekstaza muzikalnosti, i to je njezin kraj. Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo preli granicu na kojoj, uslijed pretjerane dogaajne i informacijske sofistikacije, povijest prestaje postojati kao takva. Neposredno razdavanje u velikim dozama, posebni uinci, drugotni uinci, izbljeivanje (fading) - i onaj famozni uinak larsen, do kojeg dolazi u akustici uslijed prevelike blizine izvora i primatelja, a u povijesti uslijed prevelike blizine, pa prema tome i razornog ispreplitanja dogaaja i njegova razdavanja - kratkog spoja izmeu uzroka i posljedice, kao i izmeu objekta i subjekta eksperimenta
215

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

u mikrofizici (i u drutvenim znanostima!). Sve to uzrokuje neku radikalnu neodreenost u vezi s dogaajima, poput visoke vjer nosti, uzrokuje i krajnju neodreenost, u ovom sluaju glazbe. Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane nita vie nije stvarno. To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmie, gubi se u mikroskopiji, ili u stereofoniji informacije. U samom aritu informacije povijest je opsjednuta vlastitim ieznuem. U aritu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. U aritu ekperimenta, znanosti prijeti nestanak njezina predmeta. U aritu pornografije, seksualnosti prijeti nestanak. Posvuda isti stereofonski uinak, apsolutne blizine stvarnoga: isti uinak simulacije. Prema definiciji, vanishing point, ta toka na kojoj je s ove strane bilo povijesti, bilo je glazbe, nenadoknadiva je. Gdje da se zaustavi stereoperfekcija? Njezine se granice neprestano pomiu, jer su to granice tehnoloke opsjednutosti. Gdje da se zaustavi informacija? Na tu oaranost "stvarnim vremenom", koja je is toznanica visoke vjernosti, moe se iznijeti samo moralni prigo vor, koji nema previe smisla. Nadilaenje te toke stoga je neminovno, suprotno onome emu se, izgleda, nada Canetti. Mi vie neemo nai glazbu otprije sterea (izuzev preko dodatnog uinka tehnike simulacije), nee mo vie pronai povijest prije informacije i medija. Izvorna bit glazbe, izvorni pojam povijesti nestali su zbog toga to ih mi vie nikad neemo moi razluiti od njihova modela savrenstva, koji je u isti mah i njihov model simulacije, njihovo prisilno uznese nje u hiperrealnost koja ih brie. Vie nikad neemo moi saznati to je bilo drutvo ili glazba prije nego to su se pretjerano razbujali u svom dananjem beskorisnom savrentvu. Vie nikad nee mo znati to je bila povijest prije nego se pretjerano razbujala u tehnikome savrenstvu informacije - nikad vie neemo saznati to su bile sve stvari prije nego to su se ponitile u ispunjenju svog modela. Samim time, stanje iznova postaje izvorno. injenica da izla zimo iz povijesti da bismo unili u simulaciju samo je posljedica
216

injenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi model simulacije. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti izuzev u pripovijedanju o njoj ili u tumaenju koje joj dajemo, nego u odno su na vrijeme u kojemu se ona odvija, to linearno vrijeme koje je u isti mah ono kraja i beskonane napetosti kraja. A to je jedino vrijeme u kojemu se neka povijest moe odvijati, to jest neki slijed nesumanutih injenica, koje prate putanju od uzroka do posljedi ce, ali bez apsolutne nunosti i sve u neravnotenu stanju u odnosu na budunost. Toliko razliito od vremena ritualnih drutava u kojima se sve stvari dovravaju na poetku i gdje obred iznova ocrtava savrenstvo toga izvornog dogaaja. Za razliku od tog poretka dovrenog vremena, oslobaanje "stvarnog" vremena po vijesti i proizvodnja linearnog i razliitog vremena mogu nam izgledati kao posve izvjetaeni proces. Odakle ta napetost, zato se ono to se mora dovriti (Posljednji sud, izbavljenje ili kata strofa) mora dogoditi na kraju vremena i u neznano kojem neproraunljivom roku? Taj model linearnosti morao se initi savreno fiktivnim, posve besmislenim i nestvarnim kulturama koje nisu imale nikakva osjeaja za razliite rokove, za slijedno nizanje i za svrhovitost. Scenarij koji se, uostalom, nametao uza silne tekoe. Prvo vrijeme kranstva obiljeio je siloviti otpor poma ku vremena uspostavljanja Kraljevstva Bojega. Prihvaanje te "povijesne" izglednosti spasa, to jest njegovo neposredno neispunjavanje, nisu mogli proi bez silovitosti, a sva e krivovjerja ponavljati taj lajtmotiv neposrednog ispunjenja obeanja. Neto poput izazova vremenu. Cijele su zajednice ak bile spremne usmrtiti se ne bi li ubrzale uspostavljanje Kraljevstva. Budui da im je ono bilo obeano na kraju vremena, preostalo im je jedino da ga okonaju odmah. Cjelokupnu povijest prati milenijski (milenaristiki) izazov vremenitosti povijesti. Povijesnom sagledavanju, koje stalno premje ta uloge o nekom hipotetikom kraju, uvijek se suprotstavljao fatalni zahtjev, fatalna strategija vremena, koja eli spaliti etape i dospjeti s one strane kraja. Ne moe se rei da je neko od tih stremljenja uistinu pevagnulo nad nekim drugim i tijekom povi217

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

jesti to je pitanje ostalo goruim: treba li ili ne treba ekati? Od mesijanskih greva prvih krana, preko krivovjerja i pobuna, uvijek se provlai ta elja za predvianjem kraja, moda i preko smrti, nekom vrstom zavodljivog samoubojstva koje smjera odvra anju Boga od povijesti i suoavanju s njegovim odgovornosti ma, onima s one strane kraja, onima ispunjenja. to uostalom ini terorizam ako na svoj nain ne zagovara kraj povijesti? On nekim neposrednim i totalnim inom pokuava uhvatiti u stupicu vlast. Ne ekajui konani rok, on se postavlja u ekstatini poloaj kra ja, nadajui se stvoriti okolnosti Posljednjega suda. Iluzorni iza zov, dakako, ali koji uvijek oarava, jer u dubini ni vrijeme ni povijest nikad nisu bili prihvaeni. Svatko ostaje svjestan proiz voljnoga, izvjetaenog znaaja vremena i povijesti. A mi nikad ne nasjedamo onima koji od nas trae da se nadamo. ak i izvan terorizma, ne postoji li neka svjetlost tog parusijskog traenja u globalnom fantazmu katastrofe koji lebdi nad suvre menim svijetom?. Traenje silovitog rjeenja stvarnosti kad nam ona izmie u hiperrealnosti bez kraja? Jer hiperrealnost ukida i sam rok Posljednjeg suda ili Apokalipse ili Revolucije. Svi pred vieni krajevi izmiu nam, a povijest nema nikakva izgleda da ih ostvari, budui da e se ona u meuvremenu okonati (uvijek je rije o povijesti Kafkinog Mesije: on dolazi prekasno, jedan dan prekasno, i to je odlaganje nepodnoljivo). Stoga, moda je bolje ukinuti Mesiju, preduhitriti kraj. To je uvijek bilo demonsko isku enje: krivotvoriti krajeve i raune o krajevima, krivotvoriti vri jeme i dogaanje stvari, ubrzati im tok, u nestrpljivosti ispunje nja, ili, pak, to prevodi potajni predosjeaj da je i obeanje ispunjenja na svaki nain lano i dijabolino. ak i naa opsjednutost stvarnim vremenom, trenutnou in formacije odgovara nekome potajnom milenarizmu: ponititi tra janje, odgoeno vrijeme, unititi drugotnost dogaaja, predvidje ti njegov kraj izuzimanjem linearnog vremena, domoi se stvari gotovo prije nego to su se dogodile. U tom smislu, stvarno je vrijeme mnogo vea izvjetaenost od odgoenog vremena, a u isto vrijeme ono je njegova negacija - elimo li smjesta uivati u
218

dogaaju, elimo li ga ivjeti u trenutku, kao da se on upravo zbiva, to znai da nemamo nimalo povjerenja u smisao i svrhovi tost dogaaja. Jednako se nijekanje moe uoiti u prividno su protnim postupcima - elji da se sve historzira, sve arhivira, sve upamti iz nae prolosti i one svih kultura. Nije li to simptom kolektivnog predosjeanja kraja, toga da je gotovo s dogaajem i ivuim vremenom povijesti te se valja naoruati svim umjetnim pamenjem, svim znakovima prolosti, da bismo se suoili s odsus tvom buduega i s ledenjakim vremenima koja nas oekuju? Nisu li mentalne i intelektualne strukture u tijeku svog pokapa nja, nitenja u memorijama, arhivima, u traganju za nekim nevjero jatnim uskrsnuem? Sve se misli pokapaju s predvianjima u vezi s nadolaskom 2000. godine. One ve navjeuju uas 2000. One nagonski prihvaaju rjeenje zamrznutih tijela uronjenih u duinu kiselinu u oekivanju da se iznae nain njihova ponovnog oiv ljavanja. Drutva koja vie ne oekuju nita od nadolaska budunosti i imaju sve manje povjerenja u povijest, koja se pokapaju iza svo jih prospektivnih tehnologija, iza svojih skladita podataka i u saastim mreama komunikacije, u kojima je vrijeme napokon poniteno pukim kolanjem - ti se narataji moda nikad nee probuditi, ali oni o tome ne znaju nita. Godina 2000. moda se i nee dogoditi, ali oni o tome ne znaju nita.

Vraanje povijesti Negdje tijekom 80-ih godina 20. stoljea povijest je doivjela zaokret u drugome smjeru. Jednom kad je bio premaen vrhunac vremena, vrh krivulje evolucije, solsticij povijesti, poinje kliza nje dogaaja prema dolje, odvijanje u suprotnom smjeru. Kao i u kozmikom prostoru, na djelu je krivulja povijesnog prostor-vremena. Istim kaotinim uinkom u vremenu kao i u prostoru, stva ri se odvijaju sve bre kada se blie svome kraju, jednako kao to voda neobjanjivo ubrzava tok kad se pribliava vodopadu.
219

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

U euklidovskom prostoru povijesti, najkrai put od jedne toke do druge jest ravna crta, ona Napretka i Demokracije. Ali to vrije di jedino za linearni prostor Prosvjetiteljstva. U naem, ne-euklidovskom prostoru kraja stoljea, zlehuda krivulja neumoljivo zakree sve putanje. Ona je zacijelo u vezi sa sferinou vreme na (vidljivom na obzoru kraja stoljea, poput sferinosti zemlje na obzoru pri smiraju dana) ili s istananom zakrivljenou gra vitacijskog polja. Sgalen kae da na Zemlji koja je postala kugla svaki pokret koji nas udaljuje od jedne toke poinje time da nas njoj pribliava. To vrijedi i za vrijeme. Svaki vidljivi pokret povijesti nevidljivo nas pribliava njezinoj suprotnoj toci, ako ne i onoj poetnoj. Na djelu je kraj linearnosti. Gledana u toj perspektivi, budunost vie ne postoji. Dakle, nije ak rije niti o kraju povijesti. Na djelu je paradoksalni proces obrata, s povratnim uinkom modernosti, koja se, nakon to je dosegnula svoju spekulativnu granicu i ekstrapolirala sve svoje virtualne razvoje, raspada na svoje jed nostavne sastavne dijelove sukladno katastrofinom procesu do gaanja i turbulentnosti. Tim vraanjem povijesti u beskraj, tom hiperbolinom krivu ljom, i samo stoljee izmie svome kraju. Tom retroakcijom doga aja mi izmiemo vlastitoj smrti. Metaforiki, dakle, mi neemo doivjeti niti simboliki dogaaj kraja, simboliki kraj godine 2000. Moemo li izbjei toj retrokrivulji povijesti koja uzrokuje njezino vraanje na put kojim je kroila i brisanje vlastitih tragova, iz maknuti toj kobnoj asimptoti koja na neki nain iznova namata modernitet kao da je rije o magnetofonskoj vrpci? Toliko smo naviknuti na ponovno vrenje svih filmova, onih fikcije kao i onih naeg ivota, toliko smo zaraeni retrospektivnom tehnologi jom, da smo sposobni, u estini suvremene vrtoglavice, ponoviti povorku povijesti poput filma koji se vrti unatrag. Jesmo li, u uzaludnoj nadi da neemo izdrati sadanje razara nje, kao to kae Canetti, osueni na retrospektivnu melankolinu elju da sve iznova preivimo kako bismo sve ispravili, da sve
220

iznova preivimo kako bismo sve razjasnili (donekle kao kad bi psihoanaliza proirila svoju sjenu na cjelokupnu nau povijest kada bi se isti dogaaji, iste okolnosti ponavljale gotovo u istim vremenskim razmacima, kada bi se isti ratovi razbuktavali meu istim narodima i kada bi sve to je proivljeno iznova uskrsnulo kao potaknuto nekim nezatomljivim fantazmom, svjedoili bis mo gotovo nekom obliku nesvjesnoga i odvijanju prvotnog pro cesa), jesmo li prisiljeni navesti sve prole dogaaje da se iznova pojave, da se sve ponovno dogodi na kraju procesa? Nas je u posljednje vrijeme obuzeo delirij procesa, istodobno i delirij odgo vornosti, upravo kada ona postaje sve neuhvatljivija. Preraditi vlastitu povijest - izbijeliti sve udovine procese: preko bujanja skandala, mranog (re)santimana znai da je i sama ta povijest skandal. Retroproces koji nas moe odvesti u delirij podrijetla, sve do one strane povijesti, do ivotinjskog suivota, do primi tivne duplje, kao da je ve na djelu u ekolokom flertu s nemo guim izvorom. Jedini nain da to izbjegnemo, da prekinemo s tom recesijom i opsesijom, bio bi da se odmah smjestimo na neku drugu vre mensku orbitu, da preskoimo vlastitu sjenu, preko sjene stolje a, da se zaputimo nekom eliptikom kraticom i prijeemo preko kraja, ne ostavljajui mu vremena da se dogodi. To bi barem ima lo prednost - sauvali bismo ono to je ostalo od povijesti, umjesto da je podreujemo razarajuoj reviziji i da je prepustimo onima koji e obaviti autopsiju nad njezinim lesom, kao to beskonanom ralambom vrimo autopsiju njezina djetinjstva. To bi barem znailo sauvati sjeanje na nju i njezinu slavu, dok upravo, pod izlikom revizije i rehabilitacije, ponitavamo jedan za drugim sve dogaaje koji su nam prethodili, prisiljavajui ih na iskupljenje. Kad bismo mogli izmaknuti tom moratoriju kraja stoljea, tom zakanjelom kraju koji neobino nalikuje nekoj pogrebnoj raboti, nekom promaenom pogrebu, koji se sastoji u tome da se sve iznova vidi, sve obnovi, sve iznova proguta da bi se, ini se, u paranoinom zanosu, provelo savreno raunovodstvo kraja sto ljea, univerzalni pozitivni zavrni raun; vladavina prava ovje221

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

ka nad cijelim planetom, demokracija posvuda, konani prekid svih sukoba, i, ako je mogue, brisanje iz naeg sjeanja svih "negativnih" dogaaja - kada bismo, dakle, mogli izbjei tu rabotu izbjeljivanja, meunarodnog poliranja o kojemu svi narodi danas eljno razmiljaju, kad bismo se mogli potedjeti te krajnje de mokratske pomasti kojom nam se navjeuje Novi Svjetski Pore dak, sauvali bismo barem dogaajima koji su nam prethodili njihovu slavu, znaaj, smisao, posebnost. Dok se mi, izgleda, tako silno urimo zabauriti najgore prije polaganja rauna (cijeli je svijet potajno ustraen zbog uasnog rauna koji valja poloiti godine 2000), te nam nee ostati vie nita od nae povijesti na tom kraju tisuljea, nita od njegova blistavila, silovitosti nje govih dogaanja. Ako postoji neko jasno razlueno obiljeje doga aja, onoga to ga tvori dogaajem i, prema tome, tvori njegovu povijesnu vrijednost, to je injenica da je on ireverzibilan i da neto u njemu uvijek nadilazi njegovo znaenje i tumaenje. Meutim, upravo je obratno danas na djelu: sve to se dogodilo u tom stoljeu, u smislu napretka, osloboenja, revolucije, silovito sti, upravo je u postupku revizije u dobrom smjeru. Problem je u sljedeemu: je li zamah modernosti reverzibilan, je li i samo ta reverzija ireverzibilna? Dokle moe ii ta retrospektivna forma, taj san o kraju milenija? Ne postoji li neki "zid povi jesti", istovjetan onome zvuka ili brzine, preko kojega ona ne moe preskoiti u svome oporunom zamahu?

ANATHEMATIC ILLIMITED (Transfatal Express Viral Incorporated International Epidemics) Budui da je zadaa ureda bila hvatanje nestvarnih dogaaja kako bi o njima dezinformirala javnost, to je i sama agencija osta la nestvarna. Na taj je nain savreno ispunila svoju ulogu, izmiui svim radarima, jedinstven i zauvijek virtualni obrazac. Ona podrazumijeva da vie nema ideja koje bi bile povezane s injenicama - to je bila "Utopija" 1960-ih i 1970-ih godina naime, da vie doista nema aktera koji bi bili bilo kako povezani s dogaajima, niti intelektualaca koji su zadrali bilo kakvu vezu sa smislom, nego je na djelu mete nevanih dogaaja bez odistinskih initelja i bez ovlatenih tumaa: pojam actio nestao je u isto vrijeme kad i auctoritas. Ostaje jedino aktualnost, "akcija" u kinematografskom smislu i "aukcija", licitacija dogaaja u preobilju informacija. Dogaaj koji vie nije obuhvaen akcijom, nego spekulacijom i lananom reakcijom, lanano se produuje prema krajnostima neke patvorenosti koju nijedno tumaenje ne moe dosegnuti. Simulacija je upravo to neodoljivo odvijanje, to ulanavanje stvari kao da imaju neki smisao, dok njima upravlja jedino umjet na montaa i bez-smisao. Licitacija dogaaja preko radikalne dezinformacije. Procjena dogaaja neovisno o njihovu sudjelo vanju u igri, neovisno o njihovu povijesnom ulogu. Ako jo i postoji ulog, on ostaje nejasan, zagonetan, rastavlja se na dogaaje koji se zapravo ne dogaaju. I pritom nemam na umu obine dogaaje, nego dogaaje na Istoku, govorim o Zaljevskom ratu itd. Meutim, Agencija je upravo eljela suprotstaviti toj simulaciji radikalnu desimulaciju, dakle podii veo nad ne-dogaajnou dogaaja. I tako ostati skrivena i suzdrana spram nji hove slike, ne bi li prokrila put stanovitoj praznini, stanovitom ne-smislu, nasuprot grozniavosti medija da ispune sve meu prostore. Kretati se u praznini dogaaja, poput mesara iz uangCeua, u najsitnijim meuprostorima tijela. Dakako, ta vrsta potaj223

Uspon praznoga prema rubu U zoru 1990-ih godina, u pozadini neoekivanih dogaaja i u izglednosti drugih nepredvidljivih zbivanja, rodila se meu neko licinom prijatelja namisao o osnivanju ureda koji bi i sam bio nevidljiv, anoniman i tajan, Agencije Stealthy, koja se nazivala na razliite naine:

222

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

ne i podmukle intervencije u smjeru praznine nasuprot grotes knoj, samoivoj zaluenosti informacije i politike pozornice bila je samo san i budui da je bila zatvorena i suzdrana, naposljetku se nije ni odigravala kao ni sami dogaaji. Zapala je u istu crnu rupu, u isti virtualni prostor kao i ne-dogaaji o kojima je trebala govoriti (tajno, bez iijeg znanja, istodobno ostajui operacionalna, ugledajui se na te nove dogaaje, koji su medijski ili to nisu). Prividno nerjeivi paradoks. Ali ideja nije mrtva. Agencija Stealthy mogla se usporediti sa trajkom dogaaja, trajkom povijesti. Ona je, poput povijest, bila pretplaena na odsut ne dogaaje, nastojei pruiti najtoniju ne-informaciju koja se ticala tog odsustva dogaaja, tog bezgraninog trajka sa zauzi manjem povijesti, praznog prostora nad kojim jo plutaju duhovi Moi, kao to trajkai zauzmu tvornicu, prazni prostor Rada, nad kojim jo lebdi duh Kapitala. Kao da su dogaaji meusobno prenosili lozinku trajka. Od jednog do drugog, svi su napustili svoje vrijeme, preobrazivi ga u praznu sadanjost, gdje se jo jedino odigrava vizualna psihodrama informacije. A taj trajk dogaaja povlai za sobom lock out povijesti. injenica da dogaaji vie ne stvaraju informaciju, nego upravo obratno, ima nesagledive posljedice. Jer cijeli posao negativa iezava s obzora medija - upravo kao to rad nestaje s obzora kapitala. I ovdje su se odnosi obrnuli: rad vie ne slui reprodukciji kapitala, nego kapital proizvodi i reproducira rad. Divovska parodija proizvodnih odnosa. Ta pomutnja izmeu uzroka i posljedica ne proizlazi vie iz kritike svijesti, nego jedino iz objektivne ironije. Kako bi se do mogla izvornosti tog ne-dogaaja, koja je izvornost objektivne ironije, Agencija nije trebala samo odoljeti iskuenju informacije o dogaajima u trajku nego takoer i ulanavanju kritikog diskursa. Jer, radikalna ironija nae povijesti jest u tome da se stvari vie odista ne dogaaju, iako se ini kao da se dogaaju - suprot nost od tradicionalnog lukavstva povijesti koje se sastojalo u tome da se bitne promjene dogaaju a da to tako ne izgleda.
224

Kad samo pomislimo da smo zdravo za gotovo primili dogaaje na Istoku, a njihov su zlatni paritet bile slobode i "demokratske vrijednosti", i Zaljevski rat, ija su podloga u zlatu bila Prava ovje ka i Novi Svjetski Poredak! Za te je dogaaje plaena mnogo via cijena nego to je njihova vrijednost - na pozornici povijesti dogaa se isto to je danas prisutno na tritu umjetnina. Protiv te spekulativne inflacije, koja ivcira cijeli svijet, to jest istodobno ga ini prerazdraenim i ravnodunim, zgrenim i apatinim, pro tiv tih vrtaljki dogaaja, dostojnih Velike Vrtaljke Povijesti, treba lo je pronai neki ironini oblik iskrivljavanja informacije, neki isprazni oblik pisanja koji e odgovarati jalovu odvijanju doga aja naeg vremena, a u isti mah biti i istanano katastrofini ob lik primjeren pribliavanju kraja stoljea. Trebalo je u tom trajku dogaaja iznai neku makar i najmanju mjeru odvraanja, razo aravajui oblik koji upravlja nitavnou naeg vremena. Odvraanje je vrlo posebni oblik djelovanja: ono je to to ini da se neto ne dogodi. Ono prevladava tijekom cijelog naeg su vremenog razdoblja koje vie ne nastoji u toj mjeri proizvoditi dogaaje koliko uiniti da se neto ne dogodi, istodobno pobu ujui dojam povijesnog dogaaja. Ili se, pak, dogaaji zbivaju umjesto neeg drugoga to se nije dogodilo. Odvraanje se jed nako odnosi na ratove, na povijest, stvarnost, strasti. Ono omo guuje (!) neobine dogaaje, koji uope ne pridonose napredo vanju povijesti, nego je ponavljaju u obratnom smjeru, slijedei obratnu krivulju, neshvatljivu za nae povijesno poimanje (povi jesnog smisla ima samo ono to se dogaa u smjeru povijesti), koji vie nemaju negativne moi (progresistike, kritike, revolu cionarne), budui da je njihova jedina negativnost u injenici da se ne dogaaju. Zbunjujue. Carstvo odvraanja proiruje se ak i na prolost. Ono moe ponititi svaku izvjesnost u vezi s injenicama i svjedoanstvima. Ono moe destabilizirati pamenje kao to destabilizira svako pred vianje. Ono je dijabolika snaga koja ponitava prijelaz doga aja u stvarni in, a ako se on unato tome dogodi, ako se dogo dio, niti njegovu vjerodostojnost.
225

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

Moda je ta krivulja stvari, koja ini da one vie nemaju smi sla ni linearne svrhe, zapravo jedino depresija u meteorolokom znaenju rijei - budui da praznina koju osjeamo nije posljedi ca poremeena smisla ili pamenja, nego neke udne privlano sti koja od drugdje dolazi. Moda atoniju, katatoniju koju ivimo valja protumaiti u obratnom smislu - ne kao prazninu koju je ostavila bujica prolih dogaaja, nego kao prazninu nastalu us lijed aspiracije, kao posljedicu upijanja budueg dogaaja, neke bliske dogaajne mase koja anticipacijom privlai sav kisik koji udiemo i time stvara okrutno sniavanje drutvenoga, politi kog, kulturalnoga i mentalnog polja? Patafizika pretpostavka, ona o protu-gravitaciji, protu-gustoi, ona o znanosti imaginarnih rjeenja koja se uzdie iznad fizike i metafizike. U djelu Potezi i miljenja doktora Faustrolla, Jarry ve naznauje profil te neobine privlanosti, koju valja zahvaliti obrtanju naela fizike: "Dananja znanost temelji se na naelu indukcije: veina ljudi uoila je da stanovita pojava pret hodi ili slijedi neku drugu, i, prema tome, zakljuuju da e uvijek tako biti... Ali, umjesto da potvruju zakon pada tijela prema sre ditu, zato se radije ne priklone usponu praznine prema rubu, pri emu treba prazninu shvatiti kao jedinicu ne-gustoe - pret postavka mnogo proizvoljnija od izbora konkretne jedinice pozi tivne gustoe." Obratna privlanost praznine, umjesto privlanosti punine pre ko punine. Moda bi to naim dogaajima moglo podariti ono posebno obojenje, okus, ili, radije, onu bljutavost praznine i onu nitavost. Nain na koji se dogaaju odvijaju ini ih ve vanishing events s malo smisla, zbog toga to su ve okrenuti praznini. Staroj fizici smisla valjalo bi suprotstaviti novu gravitaciju, istinsku, jedi nu: privlanost praznine - zacijelo temeljni prirodni zakon. To bi objasnilo brojne anomalije, ukljuivi i one duhovnog svijeta i "psiholokog" polja. Tako nai oblici djelovanja i pokretnosti vie ne ovise u toj mjeri o pozitivnom nagonu nego o odba civanju i odbojnosti. emu se ele prikloniti estice koje se u
226

svojoj centrifugalnoj pokretljivosti pokuavaju osloboditi gustoe i protu-gravitacije? Tajanstvena rubnost prostora, protu-gravitacija. Na taj bi se nain, preko ekscentrinosti, mnogo istananije od zavoenja, izbjegla teka forma, teina "elje" shvaene kao pozitivna privlanost, te bismo, posluimo se starom kozmogonijom koja nije bila liena drai, umaknuli u zadnji as, izvan tijela, domogli se mnogo lakih molekula, koje poznaju samo jedan smjer bijega, onaj praznine (tako je s poetskim jezikom u kojemu svaka estica nalazi svoje ponitenje u anagramskoj rezonanciji). Mogli bismo rei da novi dogaaji probijaju prazninu koja je ispred njih i u koju tonu. ini se da jedino ure osigurati svoj zaborav. Oni ne ostavljaju nimalo prostora za tumaenje, izuzev za sva odjednom, na osnovi ega izmiu svakoj elji za smislom, i tekoj privlanosti neprekinute povijesti, da bi se domogli lagane orbite isprekidane povijesti. Oni stiu bre od svoje sjene - uglav nom nepredvieni - ali ne izazivaju posljedice. To su meteorski dogaaji koji proizlaze iz iste kaotine nedosljednosti kakva je ona oblikovanja oblaka.Tako i s dogaajima na Istoku: stjeemo dojam da je na djelu bilo dugotrajno negativno nakupljanje, a nastupilo je iznenadno rjeenje, kao oevidni i trenutni zakljuak operacija koje nam izmiu. U tim uvjetima, takvi unato svemu ipak brojni dogaaji proizvode neki udni dojam ve-dogoenog, unatranog odvijanja koje nipoto ne zapoinje neku znaajnu budunost. Jedino se udimo tome da ih nismo znali predvidjeti, a nae je jedino aljenje da nismo znali odatle izvui zakljuke. Zaslon povijesti mijenja se istom olujnom brzinom kao i prirodne pojave. Stjee se dojam da se dogaaji sami pouruju, da nepredvidl jivo skreu prema toci bijega - rubnoj praznini medija. Jednako kao to fiziari svoje estice vide jedino kako prelaze preko ekra na, tako i mi vie ne primamo otkucaje dogaaja, nego samo nji hov kardiogram, ne vie predodbu ni pamenje, nego jedino encefalogram (plosnat), ne vie elju ni uitak, nego samo psihodramu i katodno vienje.
227

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

To pomalo nalikuje na zaee in vitro: prenosimo embrij stvar nog dogaaja u umjetnu maternicu informacije i tamo se poraa ju brojni fetusi siroadi koja vie nemaju ni oca ni majke. Doga aj ima pravo na istu prokreativnu praksu, kao i roenje, i na iste eutanazijske postupke kao i smrt. Besumnje, upravo tome valja zahvaliti zabavni tjelesni ui nak: dojam da se kolektivni i individualni dogaaji strovaljuju u bezdan pamenja. To je opadanje zacijelo posljedica zamaha vraanja, te parabolike krivulje povijesnog prostora. Jer pro lost se ne moe predoiti, o njoj se se ne moe razmiljati izuzev ako nas gurne u drugom smjeru, onome neke budunosti. Retro spektiva odgovara prospektivi koja omoguuje da se neto oznai kao nadmaeno, kao proivljeno i, prema tome, kao neto to se stvarno dogodilo. Ako nekim udnim obratom iznova krenemo u suprotnom smjeru i obremo se u dimenziji prolosti, mi je vie ne moemo predoiti. Zraenje pamenja iskrivljuje se i od svakog dogaaja ini crnu rupu. To doivljavamo i na subjektivnom po lju, u iznenadnom gubitku uspomena, u rascijepu neprekinutog niza imena, lica, poznatih oblika. U toj vrsti katastrofe pamenja, vie nije rije o prirodnom zaboravu ni o nesvjesnom potiskiva nju. Upravo to obrtanje polja vremenske gravitacije uzrokuje da znakovi prolosti vie nemaju svoju specifinu masu, nuklearnu masu dostatnu da ih zadri na okupu, niti zrcalo sadanjosti koje bi ih odrazilo. Pukotine u pamenju donekle nalikuju na one u ozonskome omotau, kroz njih se rastvara na zatitni zaslon. Ali moda takoer one nisu dovoljno velike da bi se ono to se u njih uruilo moglo poeti vrtloiti oslobaajui lagane estice od tekih, proirujui i produbljujui crnu rupu, kroz koju e mrtva tijela osloboditi svoju zranu supstanciju, kao to je bio sluaj s Dan teom ili Giordanom Brunom. Apsolutni se dogaaj dogaa u ap solutnoj praznini. Praznina bi stoga morala biti samo relativna, budui da je smrt ostala virtualna.

Besmrtnost
Zaudno, sve pretpostavke, eksplicitne ili implicitne, Biosfere 2 odgovaraju na pitanja postavljena u srednjemu vijeku u vezi sa besmrtnou i s uskrsnuem tijela. Hoe li tijela uskrsnuti sa svim svojim organima (ukljuujui i spolne), sa svojim bolestima, svo jim razlikovnim obiljejima, sa svime to ih je inilo posebnim ivim biima - danas bismo pitanje mogli proiriti upitavi se hoemo li uskrsnuti sa svojim eljama, nedostacima, neurozama, sa svojom podsvijesti, otuenjem? Sa svojim hendikepima, vi rusima, delirijima? Biosfera 2 odgovara na sve to simulakrom idealnog uskrsnua, uklanjanjem svih negativnih obiljeja. Nema virusa, nema klica, nema korpiona, nema reprodukcije. Sve je proieno, idealizirano, imunizirano, obesmreno prozirnou, obestjeljenjem, dezinfekcijom, profilaksom - upravo kao u raju. Uostalom, ako teolozi u srednjemu vijeku nisu bili daleko od hereze kad su postavljali pitanje o konkretnim oblicima uskrsnua tijela, odgovorni za Biosferu 2 jasno e vam obznaniti da je svako podrobnije propitivanje uvjeta iskustva posljedica rabote zloduha. Rije je, naime, o uprizorenju stanovite besmrtnosti vrste u stvarnom vremenu. U besmrtnost due, besmrtnost u razliitom vremenu, ve odavno ne vjerujemo. U onu koja je pretpostavlja la transcendiranje kraja, snano ulaganje u svrhovitosti onostranog i simboliki zahvat smrti, mi vie ne vjerujemo. Mi elimo njezino neposredno ostvarenje, svim sredstvima. Ustvari, na kra ju milenija, iznova smo postali milenaristi - traimo neposrednu trajnost egzistencije, upravo kao to su svi oni u srednjemu vijeku traili raj u stvarnome vremenu, Kraljevstvo Boje na zemlji. Meutim, mi elimo tu besmrtnost hic et nunc, onostranost kraja u stvarnom vremenu, a da nismo razrijeili problem kraja. Jer nema kraja u stvarnom vremenu, nema stvarnog vremena smrti. To je besmislica. Kraj se uvijek doivljava kao razliiti, u svome simbolikom zahvatu. Odatle proizlazi da je besmrtnost u stvar nom vremenu i sama besmislica (dok sanjana besmrtnost to nije bila: ona je bila iluzija). Biosfera 2 je besmislica. Ali problem je
229

228

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

mnogo openitiji. Jer, u osnovi, nita se ne zbiva u stvarnom vre menu. ak ni povijest. Povijest u stvarnom vremenu jest CNN, trenutna informacija, ono to je upravo suprotno od povijesti. Ali tu se nahodi na san o svladavanju kraja, oslobaanju vremena. A spiker CNN-a, zatvoren u svom studiju u virtualnom sreditu svijeta, istoznanik je svoje brae i sestara iz Bia 2 - oni su svi preli u stvarno vrijeme, jedan u stvarno vrijeme dogaaja, drugi u nad-ivot u stvarnom vremenu. I, dakako, u istoj nestvarnosti. Zacijelo se ovjek zbog toga to nije mogao razrijeiti pro blem kraja (naprosto zato to problem nije rjeiv) okrenuo prema poetku. Na neki smo nain preli od okrenutosti prema konanim uvjetima, na usmjerenost prema poetnim uvjetima s vienja u smislu konanosti na vienje u smislu geneze. Dakako, ne u smislu Postanka, nego u smislu odreenja porijeklom, nizanja i genetske manipulacije svim stvarima. Za razliku od iluzije kraja i konanih odreenja, istina je postala istina onoga to prethodi. Iluzija svrhe ustupila je mjesto iluziji uzroka. U tom sagledavanju stvari vie nema mjesta za svrhovitu misao o besmrtnosti. Mi vie ne moemo pojmiti besmrtnost due ili zvijezda koju Kepler nije mogao a da ne pojmi. Ta je konanost za nj bila oevidnost sama, dok je za nas oevidno neto posve suprotno. U tom genetskom poretku, ili u tom neizvjesnom neredu kakav je na, vie nema mjesta za konanu misao, kakva god ona bila. Time smo mi svedeni na djelovanje s one strane kraja, na teh niku besmrtnost, a da nismo preli onkraj smrti, putem simboli kog izvoenja kraja. Besmrtnost se jasno poimlje jedino u stabilnu i nepromjenji vom svijetu. U svijetu u kojemu boansko jamstvo osigurava bes konanost kozmikog poretka, onog Keplerova, besmrtnost je poput prirodne osobine ljudskog mikrokozmosa - ona je samo logini nastavak trajnosti poretka. Univerzum se ne bi mogao pro mijeniti budui da sve proizlazi iz neke vrhovne zapovijesti. Na protiv, im taj poredak stane dobivati pukotine, im se gubi ta transcendentnost, kozmiki poredak, kao i ljudski poredak, neo230

visan o Bogu i svakoj svrnosti, postaje pokretan i nestabilan, pada pod udar entropije, konanog slabljenja energije i smrti. Gotovo je s istom savjeu vjenosti i besmrtnosti. Problem kra ja postaje kljuan i nerjeiv. Vie nee biti kraja. Nastupa neka vrsta krajnje neodreenosti. Jer, ne samo da se gubi transcendentna svrnost nego se ona okree protiv sebe same i gubi se u gru, remeti ak i uzroke i odvijanje stvari. Jer ako se prisilimo zaboraviti problem kraja, ili ga pokuamo zaobii umjetnim teh nikim rjeenjima, nas kraj ne zaboravlja. Sve dok postoji svrhovita misao o ivotu i smrti, dui, onostranost i besmrtnost su dane, poput svijeta, i nema razloga u njih vjerovati. Vjerujete li vi u stvarnost? Ne, naravno. Ona postoji, ali u nju se ne vjeruje. Ona je poput Boga. Vjerujete li u Boga? Ne, naravno: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem. Kladiti se da Bog postoji i vjerovati u njega, ili da ne postoji, i ne vjerovati u njega, tako je prizemno da gotovo pobuuje sumnju u samo pita nje. Dok dva iskaza: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem - ili: Bog ne postoji, ali ja u njega vjerujem - oba zaudno ukazuju na to da ako Bog postoji, tada nema potrebe u nj vjerovati, a ako ne postoji, tada je krajnje nuno u nj vjerovati. Ako neto ne postoji, u nj treba vjerovati. Vjerovanje nije odraz opstojnosti, ono je tu umjesto opstojnosti, jednako kao to jezik nije odraz znaenja, nego je tu umjesto znaenja. Vjerovati u Boga znai sumnjati u njegovu opstojnost, u nje govu oevidnost, njegovo prisustvo. Znai to imati potrebu zak linjali ga, proizvoditi ga, subjektivno o njemu svjedoiti - ali, ako postoji, zato bi mu trebalo nae svjedoenje? Znailo bi to gotovo pomisliti da Bog postoji jedino preko zamaha due, to nije daleko od skrnavljenja. Ustvari, vjera je zamah due koji svje doi o najdubljoj neizvjesnosti u vezi s opstojnou Boga (a tako je i sa svim teolokim vrlinama: nada je zamah due koji svje doi o najdubljem oajanju u vezi sa stvarnim stanjem stvari, a milosre je zamah due koja svjedoi o najdubljem preziru dru gih ljudi).
231

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

Vjerovanje je suvino, kao to je Canetti kazao u vezi s osve tom, koja postaje beskorisna uslijed neiscrpive reverzibilnosti stva ri, jednako kao to je strast beskorisni dodatak prirodnoj pri vlanosti meu biima - a to se moe rei i za istinu, koja samo nepotrebno oteava pojave. Tako vjerovanje samo nepotrebno oteava pitanje postojanja ili nepostojaja Boga. Ako Bog postoji, on ne vjeruje u svoje postojanje, nego preputa subjektu da u nj vjeruje i da vjeruje u to da vjeruje ili da u nj ne vjeruje, ali da ne vjeruje da ne vjeruje (Stavrogin). Nepronini labirint vjerovanja, danas poniten rasprenou samog pojma stvarnosti. Danas vie nije pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u slike koje prolaze pred naim oima. Mi ravnoduno odraavamo stvarnost i znakove ne vjerujui u njih. Nije ak niti rije o nevjerovanju: nae slike na prosto putuju naim mozgom ne prelazei preko odjeljka "vjero vanje", kao to mi putujemo politikim poljem ne prelazei pre ko odjeljka "predstavljanje". Mi naprosto odraavamo iluziju politike, kao to informacija jedino prelama posredovateljsku ilu ziju dogaaja (ona sama u njih ne vjeruje), kao to zrcalo napro sto odraava vau sliku, ne vjerujui u nju. Koliko je do vjerodostojnosti, koja je odmijenila vjerovanje, ona je vjerodostojnost objekta a ne subjekta. Objekt je vjerodos tojan. Ili radije, ako vjerovanje jo pretpostavlja odnos (imagi narni) subjekta i objekta, vjerodostojnost nadalje pretpostavlja jedino odnos objekta prema kodu. Taj je razvoj dogaaja vaan, jer on odraava besmrtnost, koja danas za nas nije vie ona su bjekta, nego ona biolokog procesa. Kada besmrtnost postane predmet vjerovanja, kada Bog, dua, onostranost i uskrsnue prestanu biti radikalna iluzija da bi po stale predmet vjerovanja, oni u isti mah postaju predmet filozof ske kritike. Ta se pak ne obara na radikalnu iluziju nego na pred stavljanje i vjerovanje, to jest na odnos ve oslabljen zbog svoje dvosmislenosti. To je razlog zbog kojega se vjerovanje samo poi grava s nevjerovanjem, ono postaje ranjivom metom i nadasve podlonim filozofskoj kritici (zbog toga je i kritika pojma vjero vanja za nas dovrena u supstanciji, kao to je Marx govorio o
232

religiji: valja prionuti uz radikalnu iluziju ili radikalnu ravnodu nost, iskljuujui posredovateljske oblike vjerovanja). U Mislima o smrti i besmrtnosti, Feuerbach poduzima dekonstrukciju cijele religiozne konfiguracije onostranosti, besmrtnosti due i uskrsnua. To osloboenje od svih predrasuda znai nado mjetanje izgubljene biti ljudskoga roda. Ali to e biti s ljudskim rodom lienim svakog vjerovanja? On sebino ivi sukladno isklju ivom i suverenom individualizmu (Stirner) ili pak, kolektivno, preko dugoga povijesnog ivota, kao to je sluaj u Marxa, ili se preusmjeruje prema Nadljudskome, preobrazbom vrijednosti vrste - a taj je put utabao Nietzsche, prema kojemu ljudska vrsta ne moe biti preputena sama sebi, nego treba smjerati prema vlasti toj onostranosti i iznova doivjeti veliku metamorfozu, onu budu nosti. Sve te misli imale su duboke posljedice u naem svijetu - nijed na se nije ostvarila. One sve smjeraju idealnoj preobrazbi, sve one namjenjuju osloboenome ljudskom rodu suverenu svrhu, neku onostranost koja nije ona religije, nego onostranost ljud skoga u ljudskome, nadilaenje vlastitoga stanja, transcendency a koja proizlazi iz njezinih vlastitih snaga, iluzija moda, ali vrhun ska iluzija. Nietzsche je izvanredno govorio o ivotnoj iluziji, ne o onoj nekadanjih svjetova, nego o iluziji privida, o onoj formi postajanja, onoj vela, svih vela koja nas, sreom, tite od objektivne iluzije, one istine, prozirnosti svijeta za objektivnu istinu, prozir nosti ovjeka za vlastitu istinu. To je iluzija smisla, koju stvara ovjek kad se postavlja kao subjekt svijeta i povijesti. Tome se moe suprotstaviti jedino iluzija svijeta samog, ija su pravila, dodue tajanstvena, ali i proizvoljna, unato svemu imanentna i nuna. Za razliku od transcendirajue iluzije religija, igra privida je nadljudska, to jest ljudska vrsta moe dosegnuti suverenost jedino preko prevrednovanja vrijednosti jer, u protivnome, ostaje posveena svim predrasudama, ukljuujui i one, modernije, psi hologije i tehnologije, ukljuivi i predrasudu o sebi samoj kao o
233

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

konanoj vrsti. Ne besmrtna po svojoj slavi, nego konana po vladavini preivljavanjem, po tehnikom fetiizmu, udomljenjem sebe same koje je tek parodija prihvaanja vlastite sudbine, pre ko bioloke manipulacije koja je samo karikatura prevrednovanja vrijednosti. Nepotrebno je rei da se to prevrednovanje vrijednosti, prema Nietzscheu, nije dogodilo, ako nije i krenulo upravo u drugom smjeru, ne s one strane dobrog i zlog, ne s one strane nego s ove istinitog i lanog, lijepog i runog itd. Zamrena preobrazba koja vodi nerazlikovanju, nerazabiranju vrijednosti, koja je i sama fetiizirana u estetici pluralnosti, razlike itd. Fetiizacija ne vie boanstava, velikih ideja ili velikih pripovijesti, nego minimalnih razlika i estica. Utoliko je fetiizam postao radikalan, u tome je postao minimalan i molekularan, vie nije onaj forme nego obine formulacije - podsvjesne, podljudske. Granice ljudskoga i ne ljudskoga doista se briu, ali ne u smjeru nadljudskoga - nego u smjeru podljudskoga, u smjeru nestajanja samih simbolinih oso bina vrste. Verklrung des Untermenschen. Preobrazba pod-ovjeka. Ono to se upravo dovrava na mjestu prevrednovanja jest transkripcija Ideje, one o besmrtnosti, koja, u svojoj tehnikoj izvedbi, od transkripcije same ljudske vrste do besmrtne i izvjetaene vrste, osigurava svim sredstvima svoje generiko i ge netiko preivljavanje. To pak daje donekle za pravo Nietzscheu: ljudska vrsta, preputena sama sebi, sposobna je, ustvari, jedino podvostruiti se ili unititi. Ne samo unitenjem svog okolia i njegova biolokog oslon ca nego razaranjem svoga simbolikog prostora, i, posebno, svekolike ivotne iluzije, one privida, ideja, snova, utopija, ide alnih projekcija, ali takoer i one koncepata i predodaba, meu kojima je i predodba smrti i tijela, koja sve vie nestaje - i to neposrednim ostvarenjem svega toga, umjesto njegove simbolike izvedbe. Razaranje bezuvjetnom aktualizacijom svega to je do tad bilo samo san, mit, idealnost, privid i koje je, makar i osueno
234

da to ostane ili ne, bilo sastavnim dijelom simbolike ravnotee ivota i smrti. To ukidanje razlike izmeu ljudskog i neljudskog, ta resorpcija metafore ivoga u metastazi preivjeloga, odvija se postupnim svoenjem na najmanji zajedniki nazivnik. Na razini gena, genoma i genetske batine, razlikovni znakovi ljudskoga briu se; kako god bilo, oni vie nemaju simboliku vrijednost, posjeduju tek funkcionalnu svrhu. Nema vie preobrazbe, nema vie meta fore: besmrtnost prelazi na stranu koda (biolokog, genetskog), koji je jedini besmrtni pokazatelj koji ostaje, jedino obiljeje koje se obesmruje u ivoj materiji. Na djeluje neprestani zamah koda, metonimijska vjenost stanica. Posvuda roenje preko formule, algebarsko, genetsko odmijenilo je igru i sudbinu formi. Najgore je to iva bia, roena na osnovi formule, nee nadivjeti tu vlas titu formulu, pa su stoga otprve mrtvoroena. Paradoksalno, na djelu je prodor biologije, to jest znanosti o ivome, koji oznauje taj prodor ne-ivoga, kraj transcendencije ivoga nad ne-ivim. Jednako tako, prodor psihologije obiljeuje kraj transcendencije due u korist analitike dekonstrukcije unu tarnjeg svijeta. Jednako tako, prodor anatomske znanosti obilje uje kraj tijela i smrti kao metafore i njezino pojavljivanje na po zornici kao stvarnosti, bioloke fatalnosti. Dobro ste uli, "po javljivanje na pozornici", na pozornici objektivne istine, na kojoj se odvija pometnja uslijed nedostatka ljudskoga i neljudskoga, ivoga i ne-ivoga, spola i spolno neodreenog. Izvorni humanizam, onaj Prosvjetiteljstva, temelji se na ovjek ovim svojstvima, na njegovim vrlinama, njegovim prirodnim na darenostima, njegovoj biti, proizalima iz prava na slobodu i na odjelotvorenju te slobode. Dananji humanizam, takav kakav jest, posveen je novom irenju ljudskih prava, vie nastoji na ou vanju pojedinca i ovjeka kao vrste (u jednom sluaju besmrt nost je vrlina, u drugome ona je tek pravo ouvanja). Ali samim time prava ovjeka postaju problematina, jer postavljaju pitanje
235

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

eventualnih prava drugih vrsta, prirode itd., u odnosu na koje im se valja odrediti. Meutim, postoji li uope pravo ovjeanstva na vlastiti genom? to znai za vrstu pravo na vlastitu genetiku definiciju, i, prema tome, na njegovu eventualnu genetsku preo brazbu? Mi dijelimo 98 posto svojih gena s majmunima, 90 posto s mievima. Kakvo se pravo pridaje toj zajednikoj batini? S druge strane, ini se da 90 posto gena ljudskog genoma ne slui niemu. Hoemo li traiti tu slijepu stranu koja je bez vidljive svrhe? Otkad se ljudsko bie vie ne odreuje u smislu slobode i trencendentnosti, nego pojmom gena, definicija se ovjeka brie, pa, prema tome, i ona ovjeanstva. Crta razgranienja ljudskoga postaje sve neodreenija u mjeri u kojoj uranjamo u biologiju, u molekularne tajne biosfere. Ako se zapadni humanizam osjetio ugroenim od 16. stoljea prodor om drugih kultura, sada zasun koji puca nije samo onaj jedne kulture nego onaj vrste. Antropoloka deregulacija. I istodobni poremeaj etike, svih moralnih, pravnih, simbolikih zakona koji su vrijedili za ovjeanstvo. Virtualna trenscendencija ovjeka, razliita od njegova smrtnog tijela, isparuje s nastupom ganetikog genija. Odreenost (ili ra dije, neodreenost) postaje imanentna u upisu genoma i njegove manipulacije. Moe li se jo govoriti o dui i o savjesti u perspek tivi automata, privida, klonova koji e odmijeniti ljudsku vrstu? Moe li se jo uope govoriti o nesvjesnom u perspektivi genetike definicije ovjeka? Ozbiljno je ugroena ak i besmrtnost ne svjesnoga, tako draga Freudu. Tim rasplinjavanjem granica ljud skosti nije samo ugroen individualni, ontogenetski kapital poje dinca nego i filogenetski kapital vrste, ne vie u boanskome, nego u neljudskome i uostalom, ak ne vie niti u neljudskome, nego u neemu to je ve s one strane ljudskoga i neljudskoga, u genetikoj simulaciji ivoga bia. Bogovi, dua, besmrtnost, sve to se nazivalo predrasudom ili fetiizmom, jo je predstavljalo duhovnu, metaforiku ekstrapolaciju ovjekovih sposobnosti, uraunavi tu i tijelo kao metaforu uskrsnua. Artefakti, zacijelo, ali nematerijalni i koji zadravaju
236

projektivnu snagu u isto vrijeme kao i snagu i igru iluzije. Za razliku od toga, s biologijom i genetikom smo u istoj materijal nosti, u materijalnoj simulaciji objektivno besmrtnih bia, budui sastavljenih od nuklearnih elemenata i od bezvremenog genet skoga koda. Izvjetaenost vie nije ona razliite svrhe, nego ona proteze - doslovni fetiizam, u smislu u kojemu je on fetiizam doslovnosti istoga i njegove reprodukcije. Vie nije rije o imag inarnoj protezi, o predrasudnosti nadvremenite due, nego o ma terijalnoj protezi - o simulaciji mnogo razornijoj negoli je iluzija due. Uostalom, iluzija samog tijela, igra privida tijela ponitena je simulacijom funkcija ivoga bia, prividi su se isparili genetskom transkripcijom. Nestaje i jo jedna ivotna iluzija: ona misli, koja se niti u instrumentalizaciji duhovnih sposobnosti, u fetiizmu umjetne inteligencije. Ima vie oblika smrti: jedna razlikovna, dvobojna, tragina smrt, vezana uz seksualnost, sudbina visokorazvijenih sisavaca seksualizirani oblik smrti na neki nain. Ali postoji i aseksualna forma, nerazlikovna - nazadni stupanj koji se vraa na moleku larni i protozojski stupanj ivih bia, na njihovo brisanje bez iska za, bez drugoga oblika sudbine. U koncentracijskim logorima istrebljivala se smrt mnogo vie nego ivot. Zatvorenicima je tamo bilo oduzeto pravo na vlastitu smrt - mrtviji od mrtvih, nestali. Ali, smrt se moe istrijebiti i stvarajui procese neunitiva ivota. To mi inimo kada pokua vamo obuhvatiti besmrtnost u anatomskim, biolokim i genetikim procesima. Zaokupljeni njihovim nerazlikovnim oblicima, bilo definitivnim osamostaljenjem brojnih funkcija ili svoenjem na sve manje jednostavne initelje, ivotni procesi postaju neuni tivi, a upravo automatizmom tih procesa mi polagano istrebl jujemo smrt. Upravo je tom obliku besmrtnog ivota, tom aljenju za pukim susjedovanjem ivoga bia i njegovu molekularnom vezivanju, Freud pripisao nagon ka smrti. I upravo smo toj vrsti besmrtnosti mi danas posveeni kao odsustvu sudbine, negativnoj besmrt237

Simulacija i zbilja

Iluzija kraja

nosti onoga to se ne moe okonati pa se, prema tome, repro ducira u beskraj. Neko je ovjek vjerovao da je besmrtan, ali to nije bio. Ili, radije, potajice je sumnjao da to jest, u protivnome ne bi imao potrebu da u to vjeruje. Danas, mi vie ne vjerujemo da smo be smrtni, a upravo smo sada u tijeku da to postanemo, da polako postanemo besmrtni a da to i ne znamo, a da to i ne elimo, a da u to ne vjerujemo, pukom injenicom pometnje granica izmeu ivota i smrti. Besmrtni ne vie na osnovi due, koja je nestala, niti na osnovi tijela, koje je na putu da nestane, nego prema for muli, besmrtnici prema kodu - to jest bia za koja uskoro vie nee biti smrti niti predodbe smrti, niti ak, to je jo gore, iluzije smrti. U svome klasinom veliajnom poimanju, besmrtnost je svojs tvo onoga to nadilazi granice smrti, svojstvo nad-ivoga. U svo joj suvremenoj inaici, to je osobina preivjeloga, to jest onoga tko je ve mrtav i tko zbog toga postaje besmrtan, ali vie uope ne na isti nain. To vie nije neko kobno svojstvo, to je prizemna osobina onoga emu vie ne prijeti smrt, budui da je ve mrtvo. Onoga to vie nema svrhe, budui da je ve nadilo sve svoje svrhe, prelo onkraj svojih mogunosti, to je u nekoj vrsti hipertelije, ili u nadienoj komi. Ta je besmrtnost najgora sudbina koja nas je mogla zadesiti, jer smrt je bila naljepa ovjekova pobjeda - subjektivna smrt, dramatizirana smrt, ritualizirana i proslavljena smrt, smrt traena i eljena: njome se ovjek razlikuje od svih drugih ivih bia ob darenih prirodnom besmrtnou, koja im je, uostalom, zajedni ka s bogovima, ija je besmrtni lik najprije ivotinjski. Valjalo bi pitati se i saznati nismo li mi u tijeku da se ponovno vratimo, preko izruenja smrti, toj prvotnoj besmrtnosti, s one strane svih vjerskih i duhovnih obrata, s one strane svakog vjero vanja. Nismo li u tijeku, preko svih svojih tehnolokih dostig nua, vratiti se vjenosti injenice (klonske, metastatike) koja je bila ranija sudbina neljudskoga? Samo ta funkcionalna besmrt238

nost, umjesto da se dogaa u nekom bivem svijetu, koji je ipak imao prednost utoliko to je bio drugi svijet, odvija se u ovome svijetu, naemu, koji je tako postao naim bivim svijetom. Nes tanak granica ljudskoga i neljudskoga, granica ivota i smrti uinio je od samog naeg svijeta bivi svijet - ovaj put konaan, budui da vie nema alternative u stvarnome svijetu, jer on jest stvarni svijet. Upravo on je postao mjestom totalnog praznovjerja.

239

8.

Nemogua razmjena

Sve poinje s nemoguom razmjenom. Neizvjesnost svijeta u tome je to nigdje nema ekvivalenta i to se ne razmjenjuje ni za to. Neizvjesnost misli u tome je to se misao ne razmjenjuje ni s isti nom ni sa zbiljnou. Je li misao ta koja vodi svijet u neizvjes nost, ili je na djelu obratni proces? I samo to pitanje dijelom je neizvjesnosti. Svijet nema ekvivalenta. Upravo to je njegovo odreenje ili njegovo neodreenje. Ako nema ekvivalentnosti, nema dvojni ka, nema predodbe, nema zrcala. Jer, svako bi zrcalo jo bilo dio svijeta. Nema istodobno mjesta i za svijet i za njegovo podvostruenje. Dakle, nije mogua provjera svijeta - zbog toga je "stvarnost" obmana. Bez mogue provjere, svijet je temeljna ilu zija. Unato mogunosti lokalne provjere, neizvjesnost je svijeta u globalnome smislu besprizivna. Ne postoji integralni raun svi jeta - moda postoji njegov diferencijalni raun? "Svijet se sas toji od nebrojenih cjelina, ali sm nije cjelina" (Denis Guedi). Tako je i s bilo kojim sustavom. Ekonomsko polje, polje svih razmjena, uzeto globalno, ne razmjenjuje se ni sa ime. Nigdje ne postoji meta-ekonomska ekvivalentnost ekonomiji, nita sa ime bi se mogla razmijeniti kao takva, nema niega to bi je
241

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

moglo otkupiti u drugome svijetu. Na neki nain, ona je nelikvid na, u svakom sluaju nerazrjeiva za globalnu inteligenciju. Dak le, i ona poiva na nekoj temeljnoj neizvjesnosti. Ona se eli ponaati kao da tome nije tako. Ali ta neodree nost uvodi, u samu iu ekonomskog polja, promjenjivost njezi nih jednadbi i njezinih postulata, i, napokon, njezino spekula tivno zastranjenje, u sumanutom meudjelovanju njezinih kriterija i njezinih initelja. Druga polja, politiko, pravno, estetsko, pogoena su jedna kom neekvivalentnou, pa, prema tome, i jednakim zastranjenjem. Doslovce, ona nemaju znaenja izvan sebe samih i ne raz mjenjuju se ni sa ime. Politika je optereena znakovima i znae njima, ali, gledana izvana, ne posjeduje ona nijedno, nita to bi je moglo opravdati na svjetskoj razini (propali su svi pokuaji utemeljenja politike na metafizikoj ili filozofskoj razini). Ona upija sve to joj se priblii i preobraava ga u vlastitu supstanciju, ali sama se nije kadra preobraziti ili se promiljati u nekoj vioj stvarnosti koja bi joj podarila neko znaenje. I ovdje ta nemogunost ekvivalentnosti vodi sve veoj neo dreenosti njezinih kategorija, njezinih diskursa, njezinih strate gija i njezinih uloga. Bujanje politikoga, njegova uprizorenja i njegova diskursa, odvija se upravo razmjerno njegovoj temeljnoj prividnosti. Velika neizvjesnost zadire sve do u polje ivoga i biolokoga. Sheme istraivanja, genetskog eksperimentiranja granaju se u bes konanost, i to se vie granaju, to je neizvjesnije kljuno pitanje: tko upravlja ivotom, tko upravlja smru? Koliko god bilo sloena, pojava ivota ne moe se razmijeniti za neku krajnju svrhovitost. Ne moemo u isti mah pojmiti ivot i njegov krajnji razlog. I ta neizvjesnost pogaa polje biolokog, inei i njega, tijekom ot kria, sve spekulativni)im - ne zbog prolazne nesposobnosti zna nosti, nego zbog toga to je ona sve blia konanoj neizvjesnosti koja je njezin apsolutni obzor. U osnovi, ispis i "objektivni" zakljuni raun globalnoga sus tava nemaju vie smisla negoli procjena teine zemlje na milijune
242

milijardi tona, broj koji je lien smisla, izuzev u nekom unutar njem izraunu zemaljskog sustava. Metafiziki gledano, to je isto: vrijednosti, svrhovitosti i uzro ci koje zacrtavamo vrijede jedino za ljudsku, odve ljudsku mi sao. Oni su irelevantni u odnosu na bilo koju drugu zbiljnost (mo da i u odnosu na "zbiljnost" naprosto). Samo polje zbiljnoga nije vie razmjenjivo s poljem znaka. Njihov je odnos istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodredljiva, a njegova procjena nesigurna. Jedno i drugo postaje spe kulativno, svako na svom podruju. Zbiljnost postaje sve strunija i usavrenija, sve se ostvaruje bezuvjetno, ali s time da nadalje vie nita ne znai. A i sami metajezici zbiljnosti (humanistike i dru tvene znanosti, tehniki i operativni jezici) razvijaju se neujedna eno, kao i njihov predmet. Znak pak prelazi u simulaciju i puku spekulaciju virtualnog svijeta, svijeta totalnog ekrana, u kojemu jednaka neizvjesnost pluta nad stvarnime i nad "virtualnom stvar nou", otkad su one razdvojene. Stvarno vie ne dobiva snagu preko znaka, a znak vie ne zadobiva snagu preko znaenja. Svaki sustav ustanovljuje neko naelo ravnotee, razmjene i vrijednosti, uzronosti i svrhovitosti koje poiva na utvrenim suprotnostima: onima dobra i zla, istinitog i lanog, znaka i nje gova referenta, subjekta i objekta - a sve je to prostor razlike i upravljanja preko razlike koja, sve dok je na snazi, osigurava postojanost i dijalektiki razvoj cjeline. Dovde je sve u redu. Ali, kad vie nije na snazi taj bipolarni odnos, sustav sam sebe obust avlja stvarajui vlastitu kritinu masu i poinje eksponencijalni otklon. Kad vie nema sustava unutarnje referentnosti, ni "pri rodne" ekvivalentnosti, ni svrhovitosti s kojom bi se mogla os tvariti razmjena (primjerice, izmeu proizvodnje i drutvenog bogatstva, izmeu informacije i stvarnog dogaaja), tada nastupa eksponencijalni stadij i spekulativni nered. Obmana je ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje neko naelo zbiljnosti i racionalnosti, previdjevi onu zadnju zbijnost nemogue razmjene. To naelo, meutim, vrijedi jedino unutar umjetno ogranienog polja - izvan njega vlada krajnja
243

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

neizvjesnost. I upravo ta izgnana, iskljuena neizvjesnost pogaa sustave i zadovoljava se prividom ekonomskoga, prividom poli tikoga itd. Upravo to neznanje tjera sustave u nepovezanost, hi pertrofiju i na neki ih nain vodi vlastitu unitenju. Jer, iz same svoje unutarnjosti, iz vlastite preobilnosti, sustavi nite vlastite postulate i uruavaju se u osnovi. Drugim rijeima: je li ikad bilo "ekonomije" - ustroja vrijed nosti trajne povezanosti, ope usmjerenosti, znaenja? U apso lutnom smislu - nije. U tom ponoru neizvjesnosti, zbiljsko, vri jednost, zakon jesu iznimke, iznimne pojave. Privid je temeljno, pravilo. Sve to se eli razmijeniti za neto naposljetku se sudara o Zid Nemogue Razmjene. Najusredotoeniji i najistananiji pokuaji da se svijetu podari znaenje vrijednou, da mu se podari neki smisao, propadaju na toj nepremostivoj granici. A ono to se ne razmjenjuje ni za to, buja na sumanuti nain. Najvri sustavi mogu se samo poremetiti rovareim djelovanjem toga Niega koje ih pogaa. I pritom nije rije o nekoj buduoj katastrofi, sve se to dogaa ovdje i sada, od sada se, naime, svekoliko zdanje vrijed nosti razmjenjuje za Nita. Prije negoli u filozofijskim ili etikim promiljanjima, upravo tu je na djelu odistinska formula suvremenog nihilizma - nihili zam vrijednosti same. To je naa kobnost iz koje proizlaze isto dobno najbolje i najgore posljedice. Najprije emo istraiti "kobne" posljedice, a potom, poetskim nadilaenjem stanja, blistave i do brodole posljedice nemogue razmjene. Iza razmjene vrijednosti, i sluei joj na neki nain kao nev idljiva protutea, iza te sumanute spekulacije iji je vrhunac vir tualna ekonomija, iza razmjene Neega, uvijek se tako nahodi razmjena Niega. Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Niega ute meljuje mogunost Velike Igre Razmjene. Sve se dananje strate gije svode na to: uiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne moemo razrijeiti. Tako Nietzsche, rala244

njujui Boju strategiju, kae: "Time to je sm Veliki Vjerovnik vratio dug ovjeka rtvujui svoga Sina, uinio je da ga njegov dunik vie nee moi namiriti, budui da je to ve uinio njegov vjerovnik - i na taj je nain stvorio mogunost beskrajnog kola nja tog dugovanja koje e ovjek nositi kao svoj vjeni grijeh". U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve vei dug, naporedno radi na tome da ga otkupi, uslijed ega se taj dug vie nikad nee moi ponititi, niti razmijeniti za bilo to. A to vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga uinit e da se Zbilj sko vie nikad nee moi razmijeniti ni za to. A ako zaborav i nijekanje Niega uzrokuju katastrofiki pore meaj sustava, niemu ne slui da se taj proces pokua zaustaviti magijskim uvoenjem nekog korektiva ex machina - ispravlja nje kojemu svjedoimo u disciplinama fizike, biologije i ekono mije otkrivanjem uvijek novih pretpostavki, novih snaga, novih estica, ne bi li se popunile jednadbe. Ako odsustvu nedostaje Nita, to Nita valja staviti ili vratiti u igru, uz opasnost nepres tane unutarnje katastrofe. Prodor krajnje neodreenosti na svim poljima, kraj umirujueg svijeta odreenosti, nipoto ne znai negativnu kobnost, ukoliko sama neizvjesnost postane pravilo igre. Ne treba je pokuavati ispraviti uvoenjem novih vrijednosti, novih izvjesnosti, nego nje zino kolanje treba postati temeljno pravilo. Tako je i s voljom: ona se razrjeava jedino prijelazom (poetskim) u igru drugotnosti, a da nikad ne teimo razrjeenju pitanja njezine svrhe i njezi na predmeta. U trajnosti i uzajamnoj razmjeni Niega, privida, odsustva, ne-vrijenosti temelji se trajnost Neega. Neodreenost u tom smislu postaje samim uvjetom razmjene misli. Jednako kao to se neodreenost u fizici nahodi u osnovi onoga da objekt uzvratno ralanjuje subjekt, tako i neodreenost misli proizlazi iz injenice da ja nisam jedini koji misli svijet nego i svijet, zauzvrat, misli mene. Nita je jedino polje, ili protupolje, na ijoj osnovi moemo razumjeti opstojnost - ono je mogunost njegova odsustva i ni245

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

tavnosti, ali takoer i njegove snage (analogija s kvantnom praz ninom). U tom smislu, nita postoji jedino ex nihilo. Nita postoji jedino poevi ni od ega. Nita ne prestaje postojati poevi od trenutka kada neto jest. Nita nastavlja (ne)postojati u najmanjoj stvari. Na djelu je "traj no nastavljanje Niega" (Macedonio Fernandez). Sve to postoji nastavlja tako u isto vrijeme nepostojati. Ta je antinomija nezamis liva naem kritikom razumu. Ex nihilo in nihilum: to je krug Niega. To je, takoer, nasu prot misli o izvoru i o kraju, o razvoju i o kontinuitetu, misao diskontinuiteta. Jedino misao o nekom kraju omoguuje poima nje kontinuiteta, a nae znanosti i tehnologije naviknule su nas sve gledati sa stajalita trajnog razvoja, koji je uvijek samo na teoloka forma nae nadmoi. Meutim, bitna je forma ona dis kontinuiteta. Posvuda u svijetu jedino je diskontinuitet vjerojatan. I sm Big Bang njegov je apsolutni obrazac. Nije li isto i sa ivim biem, s dogaajem, s jezikom? Koliko god bio beznaajan prijelaz iz jed nog oblika u drugi, uvijek je to skok, katastrofa, iz koje i nesvjesno proizlaze najneobiniji, najnakazniji oblici, bez obzira na kona ni ishod. Blie nama, jezici takoer pruaju lijepi primjer toga neobinog diskontinuiteta (od jednog oznaitelja do drugoga, od jednog jezika do drugoga), jer je njihov razvoj uvelike neizvjestan, bez stalnog napredovanja niti nadmoi jednoga nad drugim. Za analitiku misao, jedina je pretpostavka ona razvoja i na pretka ivih oblika. Ako svijet ima povijest, mi moemo teiti " tome da ga dovedemo do njegova konanog objanjenja. Ali, kae Cioran, "ako ivot ima smisla, onda smo svi mi promaeni". To znai da je konana pretpostavka beznadna. Ona naglaava nae opadanje i baca nas u nesretnu neizvjesnost. Naprotiv, ako je svi jet nastao iz jednog praska, on ne moe imati ni kraja ni odree nog smisla. Od njegova nas kraja titi taj ne-smisao koji zadobiva snagu poetske iluzije. Zasigurno, svijet postaje savreno zago netan, ali ta je neizvjesnost, kao i ona privida, sretna okolnost. Budui da je iluzija par excellence umijee privida, izranjanja ni
246

iz ega, ona nas titi od bivanja. Budui da je ona umijee nesta janja, ona nas titi od smrti. Svijet je zatien od svoga kraja svo jom dijabolikom neodreenou. Prema toj drugoj pretpostavci, biomasa se pojavila odjednom, bila je tu cijela od poetka - kasnija povijest njezinih sloenih oblika nita ne mijenja na Big Bangu ivoga. Upravo kao to je sluaj i sa svijetom, u kojemu je sve prisutno u prvotnome trenut ku. Upravo kao to je sluaj i s jezikom kod Lvi-Straussa: logomasa, masa oznaitelja, cijela se pojavljuje odjednom. Nita joj se nee pridodati u smislu potencijalne informacije. Nje ak ima i previe - pretjeranost oznaitelja koja se (nadamo se) nikad nee smanjiti. Jednom kad se pojavila, ona je neunitiva. Jednako ne unitiva kao to je i materijalna supstancija svijeta ili, nama blia, supstancija sociolokih masa, ije je pojavljivanje, jednako izne nadno, jednako ireverzibilno (do mogueg sloma, jednako nepre dvidljivog na naoj ljestvici kao i njihovo pojavljivanje). Astromasa, biomasa, logomasa, sociomasa, semiomasa svima je njima besumnje zacrtan kraj, ali ne postupan: bit e on iznena dan, kao i njihovo pojavljivanje. Prema uzoru na kulture, koje su takoer nastale odjednom. Pojava kultura neobjanjiva je evolucionistikim pojmovima, a kojiput one nestaju bez vidljiva raz loga, kao i ive vrste. Koliko je do naeg duhovnog svijeta, on zacijelo djeluje suklad no istom katastrofinom pravilu: sve je tu otpoetka, o stvarima se ne pregovara malo-pomalo. Tako je i s pravilom neke igre: takvo kakvo je, ono je savreno, svaka pomisao o napretku ili promjeni besmislena je. Igra se raa ex nihilo i moe nestati jedi no ex abrupto. Ta iznenadnost, to pojavljivanje iz praznine, ta ne-prethodnost stvari njima samima, nastavljaju utjecati na doga aj svijeta u samom srcu njegova povijesnog tijeka. Dogaaj ini ono to raskida sa svekolikom ranijom uzronou. Dogaaj je zika, ono to ga udesno iznova raa svakoga dana, kao dovrenu formu, izvan svakog ranijeg znaenja, ak izvan njegova sada njeg znaenja - kao da nikad nije postojao. Gosseova hipoteza i Russellov paradoks.
247

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

Konano, uostalom, nama je drae ex nihilo, ono to svoju arobnost zahvaljuje proizvoljnom, odsustvu uzroka i povijesti. Nita nam ne prua vee zadovoljstvo od onoga to se pomalja i odmah nestaje, od nizanja praznoga nakon punoga. Iluzija je sainjena od toga arobnog dijela, toga ukletog dijela koji stvara neku vrstu apsolutnog vika vrijednosti ukidanjem uzroka ili izobliavanjem posljedica i uzroka. Temeljna je neizvjesnost u tom lukavstvu Niega, u tom naporednom djelovanju Niega. Privid da smo je "nadili" samo je posljedica umiljaja razuma. A taj je umiljaj prisutan kod svih sustava vrijednosti i predoa vanja nekog objektivnog svijeta - ukljuivi i tradicionalno filo zofijsko pitanje: Zato Neto a ne radije Nita? Dok bi pravo pita nje prije trebalo glasiti: Zato Nita a ne radije Neto? Ali tada, ako je Nita potka svih stvari, njegova je vjenost izvjesna i ne slui "niemu" njime se zaokupljati, kao ni privid nom hegemonijom objektivnog svijeta. to god se s njime zbilo, Nita e prepoznati svoje stado. Ali, Nita upravo nije stanje stva ri. Ono proizlazi iz dramatske iluzije pojavnih stvari. I ono je una prijed utvrena meta pothvata dosezanja istine, provjere i objektivacije svijeta - divovskog pothvata homeopatskog lijeenja svijeta jedinstvenim naelom stvarnosti - koji dokrajuje tu dra matsku iluziju, dokrajuje ju preko konanog povezivanja s bo anskom nepovezanou svijeta, onom koja se ne mjeri vlastitim krajem, koja se ne mjeri Ni Sa ime. Da i ne spominjemo kako bi se na svijet odavno rasplinuo kada ne bi postojala ta "crna tvar". Uostalom, uspijemo li je uklo niti, najvjerojatnije nas oekuje propast. Gdjegod se poniti ta praznina, taj naporedni neprijateljski svijet, ta radikalna iluzija, nesvodiva na danosti zbiljskoga i racionalnoga, smjesta nastupa katastrofa zbiljskoga. Jer je i sama materija po sebi obmana, a materijalni se svijet odrava jedino zahvaljujui nedostajuoj masi, ije je odsustvo presudno. Realno protjerano iz anti-realnoga po staje hiperrealno, realnije od realnoga, i nestaje u simulaciji. Ma terija izgnana iz anti-materije osuena je na entropiju. Ukinuem
248

praznine, ona je osuena na gravitacijsko uruavanje. Subjekt lien svake drugotnosti uruava se u sebe samoga i ponitava se u au tizmu. Ukinuem neljudskoga, ljudsko se uruava u grozno i smi jeno (u tome se sastoji svekolika uobraenost i licemjernost hu manitarnoga). U povijesti Ishia nalazimo vrlo lijepu parabolu toga stanja. Ishi, posljednji Indijanac iz svoga plemena, jednom preseljen u San Francisco, zgranut je prizorom bezbrojnoga mnotva. On moe jedino pretpostaviti da su svi umrli, svi raniji narataji, ovdje prisut ni, meu ivima. Na taj nam nain mrtvi priteuju da budemo stalno nazoni jedni drugima. Ako se ukloni mrtve, tada ivi pos taju stranci jedni drugima, uslijed promiskuitetnosti. To se dogaa u naem stanju gradske prenapuenosti, preobavijetenosti, prekomuniciranosti: cijeli je prostor zaguen tim hiperprisustvom. To je stanje mase, u kojoj vie nema mrtvo-ivih. Pa ipak, ostaje pitanje: zato mi pod svaku cijenu elimo pro tjerati prazninu, protjerati odsustvo, protjerati smrt? Odakle nam ta opsjednutost iskljuivanja crne tvari, kako bismo sve uinili vidljivim, sve ostvarili i silom izrazili ono to takvim ne eli biti? Zato elimo silom iskopati iz zemlje ono to nam jedino osigura va trajnost onoga Nita i tajne? emu ta smrtonosna opsjednutost prozirnou, identitetom, opstojnou pod svaku cijenu? Nerjei vo pitanje. Ali moda taj nagon za pronicanjem svake tajne i sm ima neki tajni cilj? Neko, Bog je sasvim prirodno bio poticatelj Dobra, preko Postanka i Prirode, putem providnosne transcendentnosti. Budui da je Bog bio prirodno dobar, a i ovjek u osnovi takoer, u svo joj modernoj rousseauovskoj inaici, mi nismo trebali preobraziti svijet da bismo ga uinili pozitivnim, a Zlo je uvijek bilo samo nesretni sluaj. Tek otkad je Bog mrtav, nas optereuje sudbina svijeta. Bu dui da ga vie nee biti mogue opravdati na nekom drugom svijetu, valja ga opravdati odmah. Ostvariti tehniku istoznanicu Kraljevstvu Bojem, to jest prisustvo posve pozitivnog svijeta (a ne transcendentnost idealnog svijeta) - to je, s teolokog stajali249

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

ta, potpuno oskrvnue. Dijaboliki je pokuaj elja za Kra ljevstvom Dobra, jer to znai prokriti put apsolutnom Zlu. Na taj nain neemo izbjei obrat vrijednosti, a svijet e postati polje metastaza Boje smrti. Drugo objanjenje nae nemilosti: svijet nam je dan. A ono to je dano, valja moi i vratiti. Neko, moglo se pomilovati, ili odgo voriti na dar rtvom. A ako svijetu vie nita ne moemo ponuditi u razmjenu, on postaje neprihvatljiv. Stoga valja ukinuti dani svijet. Unititi ga odmijenivi ga umjet nim svijetom, koji je u cijelosti konstruiran, za koji nikome neemo morati polagati raun. Odatle taj divovski tehniki pothvat ukida nja prirodnoga svijeta u svim njegovim oblicima. Sve to je pri rodno bit e zanijekano, od vrha do dna, u ime tog simbolikog pravila o protu-daru i nemoguoj razmjeni. Ali, za tu e umjetnu tvorevinu doista trebati, sukladno istom simbolikom pravilu, platiti cijenu, i oistiti taj novi dug prema sebi samima. Kako nas izbaviti iz toga tehnolokoga svijeta i te umjetne svemoi? Kako drukije nego razaranjem, jedinim mo guim raspadanjem u tom novom stanju - to je jedini budui rasplet zahvaljujui kojemu vie neemo morati odgovarati ni za to. Na taj se nain svi nai sustavi sabiru u oajnikom naporu da izbjegnemo krajnju neizvjesnost, kako bismo se mogli nositi s kobnou nemogue razmjene. Robna razmjena, oznaiteljska razmjena, seksualna razmjena, sve se mora moi razmijeniti. Tre ba pronai konanu ekvivalentnost svake stvari, pronai joj zna enje i svrhu. Jednom kad emo imati u rukama tu svrhu, tu for mulu, taj cilj, raskrstit emo sa svijetom, sve e biti "otkupljeno", dug e biti plaen i okonat e se krajnja neizvjesnost. Dosad su svi sustavi propali. Magijski, metafiziki, religijski poretci, koji su neko nalazili svoju potvrdu, pali su u nemilost. Ali, ovaj put, doista izgleda da je u naim rukama konano rjeenje, konani ekvivalent: Virtualna Stvarnost u svim svojim oblicima - polje numerikog, informacija, svjetska kompjuterizacija, kloniranje. Rijeju, uprizorenje savrenog artefakta, virtualnog i tehnolo250

kog, takvog koji omoguuje razmjenu svijeta sa svojim umjet nim dvojnikom. Rjeenje mnogo radikalnije od svakog drugog, budui da svijet nee morati ulaziti u razmjenu s nekom transcendentnou ili svrhovitou koja dolazi od negdje drugdje, nego sa sobom samim, zamjenom s dvojnikom beskonano "istinitijim" od njega, beskonano zbiljskijim od zbiljskoga svijeta - dakle, rjeenje koje okonava pitanje zbiljnosti i svake elje da joj se podari neko znaenje. Apsolutno oslobaanje mree koja je po put nie, u kojoj je tako lako nestati. Internet misli mene. Virtual no misli mene. Moj dvojnik luta mreama u kojima ga ja nikad neu susresti. Jer, taj naporedni svijet nije ni u kakvu odnosu s ovim svijetom. On je njegov umjetni ispis, posvemanji odblje sak, ali ga ne odraava.Virtualno vie nije zbiljsko po snazi, kao to je neko bio sluaj. Nadalje bez referentnosti, orbitalno i egzorbitalno, cilj virtualnog vie nikad nee biti preustroj zbiljskoga svijeta. Nakon to je upilo izvornik, ono proizvodi svijet kao ne to neodluivo. Ali, nije li i taj naporedni svijet, koji ivi od nestanaka onog drugoga, i sm osuen na nestajanje, i ne pada li i on pod udarom neodluivoga? Nije li on tek izraslina u tome svijetu koji se igra svog podvostruenja - u kojem sluaju ovaj svijet nastavlja pos tojati takav kakav jest, a mi samo glumimo komediju Virtualnog? Dok smo s ranijim religijskim svjetovima upriliivali komediju trenscendentnosti, sada bi bila rije o komediji imanentnosti, operacionalne moi, komediji jedine misli i automatskog pisanja svi jeta. Tako bi i u ovom sluaju bio na djelu bio sustav osuen na neuspjeh, nemona opsjena kojom se eli otkloniti neizvjesnost i poremeenost koji proizlaze iz nemogue razmjene. U naoj opoj antropologiji, jedini je smisao sadran u Ljud skome. Smisao je povijesti jedini sadran u njezinu upisivanju u razvoj i racionalnu svrhovitost. Nema drugoga razloga postoja nja Povijesti, niti razloga postojanja Razuma doli u tome pobjed nikom evolucionizmu. Ocjenjivati ivot prema njegovu smislu. 251

Simuiacija i zbilja

Nemogua razmjena

Ocjenjivati svijet prema mjeri Ljudskoga. Ocjenjivati dogaaj u odnosu na Povijest. Ocjenjivati misao u odnosu na Zbiljsko. Ocjenjivati znak u odnosu na stvar, itd. Umjesto da se mjerimo prema svijetu, mjerimo se prema doga aju, mjerimo se sukladno misli... Svugdje se tei uklanjanju Neljudskoga, antropolokom ob jedinjenju koje eli sve podrediti nadlenosti Ljudskoga. Pothvat opeg oovjeenja ivotinja, prirode i svih drugih vrsta pod zna kom prava ovjeka, moralne antropologije i univerzalne ekolo gije - osnova pripajanja Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga. Planetarni cilj istrebljenja Neljudskoga u svim njegovim oblici ma, integristiki cilj udomaenja svekolike drugotne zbiljnostikrajnji domet imperijalizma kojim se, to je ironijski i osvetniki paradoks, liavamo svake misli o Ljudskome kao takvom. Jer do nje moemo dospjeti jedino preko Neljudskoga. Jedino radikal nom promjenom vlastitog stajalita moemo stei vienje sebe samih i svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego da bismo iznova pronali snagu i izvornost svijeta prije nego to on zadobije snagu smisla, i samim time postane mjestom sveko like moi. I sama misao mora sudjelovati u tom procesu. Ona mora obiljeiti skok, promjenu, uspon moi. Ulog se vie ne sastoji u tome da se sustav suprotstavi sam sebi (znamo da se on obnavlja u toj spirali proturjeja), nego da ga uneravnoteimo unoenjem neke viralne, to jest neljudske misli, misli koju moe misliti Neljud sko. U osnovi, nije li i sama misao ve neki oblik Neljudskoga, neki raskoni zastoj koji se suprotstavlja svekolikom razvoju ivo ga vraajui ga unatrag i hvatajui ga u stupicu njegove vlastite slike? Ne predstavlja li i sam razvoj ivanih stanica mozga ve kritini prag u odnosu na razvoj i na vrstu? Zato onda ne ubrzati proces i pouriti druge veze, druge oblike - one objektivne kobnosti o kojima nemamo ni najmanje namisli?
252

To iskljuivanje Neljudskoga uzrokuje da nadalje upravo ono misli nas. Mi moemo obuhvatiti svijet jedino polazei od neke toke omega koja je izvan Ljudskoga, poevi od predmeta i pret postavki koje za nas igraju ulogu stranih atraktora. Ve se neko misao sudarila s tom vrstom predmeta na granici neljudskoga - u srazu, primjerice, s primitivnim drutvima. Ali danas valja gledati dalje od te kritike misli, bliske zapadnom humanizmu, prema predmetima jo mnogo stranijima, koji su nositelji krajnje neiz vjesnosti i kojima vie ni na koji nain ne moemo nametnuti svoja gledita. Sukladnost misli vie nije sukladnost istine nego sukladnost sudionitva s objektom i s pravilom igre u kojoj subjekt vie nije gospodar. Imaju li i same ovdje iznesene pretpostavke neki ekvivalent, uporabnu vrijednost, razmjensku vrijednost? Apsolutno ne, nji hova razmjena nije mogua. To se nuno odvija nautrb svijeta, i misao se moe jedino ponititi u predmetu koji nju misli, istodob no dok niti predmet koji ona misli. Na taj nain ona izmie istini. Meutim, treba uzmaknuti istini, to je najlake. A da bi se uzmaknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt, valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobinu priv lanost, na svijet i njegovu konanu neizvjesnost. Cijeli je problem u tome da se napusti kritika misao koja je sama bit nae teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povije sti i ivota. Uobiajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog i lanog, dobra i zla vie ne odgovara stanju naega svijeta. "Nor malne" dimenzije, one vremena, prostora, odreenosti, predodbe, dakle i kritike i refleksivne misli, varljive su. Diskurzivni svijet psihologije, sociologije, ideologije koji nas okruuje jest zamka. On jo funkcionira u euklidovskoj dimenziji. Mi, meutim, ne mamo gotovo nikakvog teorijskog uvida o tom svijetu koji je postao kvantan a da to nije ni znao - jednako kao to smo odu vijek raspolagali tek slabim teorijskim znanjem o poretku simulacije u kojemu na suvremeni svijet gubi ravnoteu a da to i ne
253

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

zna, ostajui slijepo vjeran ideji objektivne zbiljnosti. ak bih rekao da se upravo tu, u toj histerezi "zbiljskoga" i naela zbilj nosti nahodi odistinska obmana naeg vremena. Proveli smo deterministiku analizu deterministikog drutva. Danas valja provesti indeterministiku analizu indeterministikoga drutva - fraktalnog, nasuminog, eksponencijalnog, onog kritine mase i ekstremnih fenomena, drutva kojim u cijelosti vlada odnos neodreenosti. Sve u tom drutvu pada pod udarom odnosa neodreenost. Stoga se o njemu vie ne moe govoriti sluei se pojmovima drutvene odreenosti, pa bili oni i kritiki. Kriza je uvijek ubira la svoj namet napetosti, proturjenosti, ona je prirodni pokreta nae povijesti. Ali, mi vie nismo u krizi, mi smo u katastrofinom procesu, ne u smislu materijalne apokalipse nego u poremeenosti svih pravila igre. Katastrofa je prodor neega to vie ne djeluje sukladno pravilima, ili djeluje prema pravilima koja mi ne poznajemo i koja moda nikad neemo upoznati. Pri tome vie nita nije naprosto proturjeno ili iracionalno nego je sve paradoksalno. Prijei s onu stranu kraja, uz suviak zbiljnosti, suviak pozitivnosti, suviak dogaaja, suviak obavijesti, znai dospjeti u paradoksalno stanje koje se vie nije kadro zadovoljiti ponovnim uspostavljanjem tradicionalnih vrijednosti nego potrebuje misao koja je i sama paradoksalna, koja vie ne slijedi neko naelo istinitosti i koja pristaje uza samu nemogunost vlastite provjere. Preli smo toku ne-povratka, dospjeli na stranu na kojoj se stvari odvijaju slijedei neku drugu krivulju. Vie ne moe biti govora o linearnom tijekom. Sve je uurbano u vrtlonosti koja onemoguuje upravljanje stvarima - ukljuujui i upravljanje vre menom, jer naporednost svjetske informacije, ta prozirnost svih mjesta okupljenih u samo jednom trenutku, nalikuje na savreni zloin izvren nad vremenom. Naelo neodreenosti, prema kojemu nije mogue naporedno izraunavati brzinu i poloaj estice, ne ograniava se na fiziku. Jednako je tako s nemogunou istodobnog vrednovanja zbilj254

nosti i znaenja dogaaja u obavijesti, razlikovanja uzroka i pos ljedica u nekom sloenom procesu, terorista i taoca (u stockholmskome sindromu), ili virusa i stanice (u viralnoj patologiji) - jedna ko tako nije mogue razlikovati subjekt i objekt u mikrofizikome pokusu. Svaki je na postupak na istome nestalnom stupnju kakav je onaj mikroskopske estice: ne moe im se u isti mah procijeniti svrha i sredstva. Ne moe se vie u isto vrijeme proraunati cijenu jednoga ljudskog ivota i njegovu statistiku vrijednost. Neodre enost je prodrla u sva polja ivota. I to ne u ime sloenosti para metara (s njom se, naime, uvijek moe izai na kraj), nego konane neodreenosti povezane s nepomirljivim znaajem prisutnih da nosti. Ako u isti mah ne moemo obuhvatiti postanak i jedin stvenost dogaaja, izgled stvari i njihovo znaenje - na djelu je jedno od dvoga: ili smo ovladali smislom a prividi nam izmiu ili nam smisao izmie a prividi su ostali netaknuti. Samom igrom privida stvari se sve vie udaljuju od svog znaenja i odolijevaju silovitosti tumaenja. Kako god bilo, mi ivimo u zbiljskome i u poretku racionalne odreenosti kao u stanju iznimke. U nekoj vrsti double bindet: dvostruko rastereenje, dvostruka obvezanost. U osnovi mi ivi mo u newtonovskom svijetu, ali njime temeljno upravljaju indeterministike jednadbe. Je li na djelu nerazrjeiva nepomirlji vost? U fizici drutva i u fizici prirode makroskopske pojave jo podlijeu deterministikoj analizi, ali to vie nipoto nije sluaj s mikroskopskim pojavama. Na razini fizikih procesa, odatle ne proizlaze razdirue proturjenosti - mi vrlo dobro ivimo u new tonovskom svijetu. Ali u drutvenome, povijesnome svijetu, u svijetu drutvenih odnosa, zastranjenje u ponaanju i analizi po staje bjelodano. Cijeli jedan dio drutvenog djelovanja jo odgo vara deterministikoj analizi, "realistikoj" sociologiji (bila ona marksistika, empiristika, bihavioristika ili statistika) i velikim se dijelom razvijamo na toj razini "zbiljskoga". Ali, naporedno, prevladava druga vrsta djelovanja, probabilistikog, relativistikog, nasuminog, u koju je drugi tajno uronjen. U tom depolariziranom drutvenom prostoru (je li on jo drutveni, je li jo povi255

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

jesni?) tradicionalna analiza vie nema utjecaja, a rjeenja do kojih se dolazi na toj razini zapadaju u globalnu neodreenost jednako kao to klasina matematika zapada u kvantnu fiziku. Vie nema drutvenog determinizma; ubrzanje ini sve polo aje nevjerojatnima. Na polju iskljuenosti, ne moe se istodob no izraunati sadanji poloaj pojedinca i brzina njegova isklju enosti. Takvoj vrsti rada, poloaja (ili burzovnim dionicama) ne moe se istodobno izraunati stvarna vrijednost i brzina pada vri jednosti. Nikakvim kategorijama nije mogue istodobno izrau nati napredovanje i virtualno opadanje (promaknue ena kao nekim sluajem prati sve snanije obezvreenje profesije koje ponitava drutvenu korist zahvata). Znakovima nije mogue u isti mah izraunati znaenje i zastarjelost, i, openito, svim se stvarima ne moe istodobno izraunati uinak u stvarnom vre menu i njihovo trajanje. Tako djeluje neodreenost drutvenoga. Do sada smo uvelike zagovarali analizu odreenih povijesnih oblika suglasno jasnim suprotnostima: kapital i rad. Ali danas je polje rada postalo plutajue i sam je pojam izgubio svoje odre enje. Mi smo, kao to kazuje Canetti u vezi s povijeu, preli "slijepu toku" drutvenoga i neosjetno smo preli onkraj kapi tala i rada i njihove oprene dinamike. Drutveni ustroj nadalje prolazi kroz globalni ciklus ili Moebiusov prsten, a initelji su i nadalje istodobno na obim stranama ugovora. Pojam "drutveni lom" i sm proizlazi iz pokuaja ponovnog uspostavljanja starih objektivnih okolnosti kapitala i rada. Jedna ko kao to su utopisti 19. stoljea pokuavali, u vrijeme punog industrijskog zamaha, iznova uskrsnuti vrijednosti povezane sa zemljom i zanatstvom, tako i mi pokuavamo, u jeku infor matikoga i virtualnog svijeta, iznova uspostaviti drutvene odnose i sukobe povezane s industrijskim dobom. Ista utopija, ista opti ka varka. To gore za ono zlatno doba odnosa prisile i dijalek tikih opreka. Ve je i sama Marxova analiza proizlazila iz deter ministikog pojednostavnjenja sukoba i povijesti, ali ona je bila povezana s uzlaznim pokretom i s mogunou odreene nega cije: drutveno, kao i proletarijat, jo su bili pojmovi namijenjeni
256

tome da sami sebe nadiu i zanijeu. To nema nieg zajednikog s pozitivistikom mistifikacijom drutvenoga i rada u naem dana njem kontekstu. U naoj "interaktivnoj" drutvenosti izgubio se upravo rad negativnog i mogunost odreene negacije objektivnih okolnosti. Vie nema "objektivnih okolnosti". Openitije: virtualnost informacije vie ne prua mogunost odreene negacije zbilj nosti. Vie nema "objektivne" zbiljnosti. Imajmo to na umu i ne sanjajmo o nekom mrtvom stanju. Mi vie ne prebivamo u nega tivnom i u povijesti, mi smo u nekoj vrsti obezivotvorenja odnosa snaga i drutvenih odnosa u korist virtualnog meuprostora i difuzne kolektivne uinkovitosti, na raskriju svih spekulativnih strujanja, zapoljavanja, kapitala, informacije. Ali, to stanje valja shvatiti kao dosad nevieno, i ako je povijest postala farsa, pre ma Marxovu iskazu, lako bi se moglo dogoditi da ta farsa, repro ducirajui samu sebe, postane naa povijest. Razdirua revizija naela zbiljnosti, razdirua revizija naela spoznaje. Potonje ustvari pretpostavlja dijalektiku subjekta i objek ta, iji je gospodar subjekt, budui da ju je on izmislio. Meutim, dostaje da se pravila igre promijene, ili da postanu neodreena, pa da mi vie ne budemo gospodari naela i da objekt vie ne trpi iitavanje u pojmovima u koje smo ga upisali, da spoznaja postane metafiziki nemogua. Nemogunost koja nije samo metafizika: od sada znanosti vie nisu u mogunosti po dariti svom predmetu neki konani poloaj. Objekt vie nije to to je bio. On se prikriva na svim poljima. Pomalja se jo samo u obliku prolaznih tragova na ekranima virtualizacije. Na kraju svog eksperimentiranja, najnaprednije zna nosti mogu jedino ustvrditi njegov nestanak. Nije li na djelu neka vrsta ironijske osvete objekta, strategija obrane koja se poigrava protokolima eksperimenta te uzrokuje da i sm subjekt gubi svoj poloaj subjekta? U osnovi, znanost nije prestala izraivati umirujui scenarij koji pretpostavlja iitavanje svijeta uz pomo napretka razuma. I u sklopu te pretpostavke, mi smo "otkrili' svijet, atome, mole kule, estice, viruse itd. Ali nikad nije iznesena pretpostavka da
257

Simulacija i zbilja

Nemogua razmjena

stvari nas otkrivaju u isto vrijeme dok mi otkrivamo njih, i da u otkrivanju postoji dvostruki odnos. Razlog je tome injenica da mi objekt ne primamo u njegovoj izvornosti. Mi ga doivljavamo kao pasivnoga, kao onoga koji eka da bude otkriven, priblino kao to su panjolci doivljavali Ameriku, ali stvari tako ne stoje. Kada subjekt otkrije objekt - bilo da je rije o virusu ili o primi tivnim drutvima - dogaa se i obratno otkrie, koje nikad nije bezazleno, otkrie subjekta od strane objekta. Danas se kae da znanost vie ne "otkriva" svoj predmet, nego da ga naprosto "izmilja". Trebalo bi tada rei da i objekt ini vie od toga da nas "otkriva", da nas on naprosto "izmilja" - da nas misli. ini nam se da smo pobjedniki istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove ravnodunosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred naim oima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna boriti ne bi li sauvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj izmeu subjekta i objekta povlai za sobom gubitak vladavine subjekta, inei od samog objekta obzor njegova nestanka. U svakom sluaju, izgleda da je zbiljnosti, ravnodunoj spram svake istine, posve nevana spoznaja do koje se moe doi na osnovi njezina promatranja i njezine analize. Posluna, preposluna, ona se podreuje svim pretpostavkama i sve ih bez razlike potvruje. Za nju je sve to tek "nerasudnost" (u heideggerovskom smislu), povrna i prolazna. I sama je zbiljnost postala simulacijska i ukazuje nam na svoju temeljnu nemudrost, u kojoj nema nieg mistinoga, nego je prije na djelu ironija. Dospjevi do stup nja paroksizma (upravo prije kraja, kao to samo ime naznauje), ona se i sama klati u parodijskome stanju - ironija, parodija bile bi posljednja svjetlost koju nam odailje zbiljnost prije svog nestan ka, posljednji znak koji nam upuuje objekt iz dna svoje tajne. Kritika bi misao eljela biti zrcalo svijeta, ali svijet ne pozna je stupanj zrcala. Misao stoga treba nadii taj kritiki stupanj pre ma kasnijem stupnju objekta koji nas misli, svijeta koji nas misli. Ta misao/objekt nije vie refleksivna, nego reverzibilna. Ona je samo jedan posebni sluaj ulananosti svijeta i nema vie povlas ticu univerzalnog. Vie uope nije povlatena u odnosu na neus258

poredivi dogaaj svijeta (ali zacijelo posjeduje dra posebnosti). U svakom sluaju, ona je nesvodiva na svijest subjekta. U neredu svijeta, misao, kao atribut i iznimna sudbina vrste, odve je dragocjena da bi se svela na svijest subjekta. Na djelu bi dakle bila igra misli i svijeta koja ne bi imala nieg zajednikog s raz mjenom istine - koja bi ak pretpostavila tu razmjenu kao nemo guu. Misao/objekt, postavi neljudskom, sudjeluje u nemoguoj raz mjeni - ona vie ne tei tumaenju svijeta niti ga eli zamijeniti idejama, ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti, uinivi od nje svoje pravilo igre. Ona postaje misao svijeta koji nas misli. Ui nivi to, promijenila mu je tijek. Jer, ako je ekvivalentnost izme u svijeta i misli nemogua, postoji naprotiv, onkraj svakog kri tikog stajalita, uzajamna drugotnost materije i misli. Obrat igre: ako je subjekt mogao postati dogaaj u svijetu objekta, danas objekt postaje dogaaj u svijetu subjekta. Ako je prodor svijesti postao dogaaj u tijeku svijeta, danas je svijet dogaaj u tijeku svijesti u mjeri u kojoj je on nadalje dijelom njegove materijalne sudbine, sudbine materije, i, prema tome, njegove krajnje neiz vjesnosti. Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizika drugot nost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to poinje, niti "tko koga misli"? Ulog je naporedan i svatko odvraa drugo ga od njegova kraja. Nije li ovjek, sa svojom uroenom svijeu, svojom dvojbenou, svojim simbolikim poretkom, svojom spo sobnou stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnou koja je i njegova vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (iji je, unato svemu, sastavni dio) svojim ne-biem, svojim nainom ne-bivanja-u-svijetu? To postavlja brojna pitanja u vezi s mjerodavnou znanja, ne samo klasinoga nego i kvantnoga i probabilistikoga, jer onkraj eksperimentiranja koje mijenja svoj objekt - sluaj s danas ba nalnim likom - ovjek je danas na svim razinama suoen s izmi jenjenim i destabiliziranim svijetom preko ljudske misli. ak je
259

Simulacija i zbilja

iznesena i pretpostavka (Diran) da se, kad bi i postojale objek tivne zakonitosti svijeta, one zbog ovjeka ne bi mogle ni ustvrditi niti uistinu provesti. Umjesto da ovjek unosi razum u zbrkani svijet, on bi bio taj koji bi u nj unosio nered, svojim inom spozna je, misli, to predstavlja nevieno nasilje: uspostaviti jednu toku (makar i simuliranu) izvan svijeta, s koje bi se gledalo i mislilo svijet. Ako je to ono to nema dvojnika, budui da nita ne posto ji izvan njega, tada je i sm pokuaj uspostavljanja te toke izvan njega, ravan volji da ga se dokraji.

Kazalo imena

A
Alighieri, Dante 228 Allen, Woody 156 Althusser, Louis 28 Ansart, Pierre XXV

B
Balancier, Georges XXV Barthes, Roland 19, 20, 21, 33 Bataille, Georges XII, 185 Baudelaire, Charles 150 Benjamin, Walter XIII, 37, 74, 77, 78, 87,88,127, 155 Benveniste, Emile 9, 12, 13, 14, 16 Berthelot, Jean-Michel XXV Bosquet, Alain 191 Bourdieu, Pierre 29 Brecht, Bertholt V,31,37 Brucmont, Jean III Bruno, Giordano 228

260

Simulacija i zbilja

Kazalo imena

H
Habermas, Jrgen V Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 84,208 Heidegger, Martin 194 Heraklit 84 Hoffman, Abby 35 Homeini 188 Horrocks, Christopher XIX Hutton, Will XXV

Canetti, Elias 135, 136, 137, 153, 211, 216, 220, 232, 256 Castells, Manuel XXV Charpentrat, Pierre 116 Ciccolina 176 Conor, Steven I Corcuff, Philippe I

D
Deleuze, Gilles II, 55, 60 Derrida, Jacques II, V, 18,21 Descombes, Vincent 123 Dorval, Marie 131 Duchamp, Marcel 132, 170, 173

J
Jackson, Michael 177 Jakobson, Roman Osipovi 41 Julliard, Jacques VI Jurdant, Baudouin 36

E
Eco, Umberto 37, 47 Edip 94, 112, 154 Enzensberger, Hans Magnus 26, 28, 29,30,31, 33,37,41, 44, 45,46 Ergmann, Raoul 36

K
Kafka, Franz 218 Kant, Immanuel XVIII Kellner, David XII

F
Fernandez, Macedonio 246 Feuerbach, Ludwig 233 Foucault, Michel II, V Freud, Sigmund VI, 50, 68, 95, 111, 112, 113, 144,236

L
Lacan, Jacques 23, 113, 114 Lash, Scott V Latour, Bruno II Lazarsfeld, Paul F. 36 Ledrut, Raymond XXV Lefebvre, Henri 17 Leibniz, Gottfried Wilhelm 82 Lvi-Strauss, Claude 98, 107, 153, 247 Ljapunov, Aleksandr Mihajlovi 81 Lyotard, Jean-Franois III, V, 55, 60, 63,104

G
Giddens, Anthony V Guillaume, Marc III

M
Machiavelli, Niccol 121 262 263

Simulacija i zbilja

Kazalo imena

Madonna 176 Marcuse, Herbert VI, 30 Marx, Karl VI, VII, VIII, XI, 5, 8, 11, 18, 25, 27, 30,49, 56, 57, 58, 60, 64, 66, 77, 79, 84, 169, 181, 187, 232, 256 Mauss, Marcel XII, 50 McLuhan, Marshall XVI, 34, 38, 40, 41, 74, 77, 78, 87, 90, 179, 183 Moles, Abraham A. XXV Mondrian, Piet 175 Monod, Jacques 82 Monroe, Marylin 99 Montefeltria, Federigo da 120 Morin, Edgar 82

Rushdie, Salman 188

S
Saussure, Ferdinand de II, IX, 9,12,13, 14,18, 50,55,57,58,112 Schffer, Nicolas 100 Segalen, Victor 182 Sfez, Lucien XXV Sontag, Susan 185 Spencer, Herbert 83

T
Tort, Michel 89 Touraine, Alain III V Veblen, Thorstein 78

N .
Narcis 74 Negri, Antonio XXV Nietzsche, Friedrich XIV, XXII, 85,115

O
Orwell, George 34 V.

W
Warhol, Andy 99, 103, 106,107, 173, 177 Wieviorka, Michel II Wilden, Anthony 53 Winock, Michel VI

.. ;

P
Pai, arko V Pavlov, Ivan 101 Platon 84 Poster, Mark IX

Z
Zempleny 122 Zeuksid 118

R
Rawls, John V Renaud, Alain XXV Renault, Camille 72 Richard, Franois 94 Ritzer, George VIII Rorty, Richard V Rubin, Jerry 35, 40 264

Socioloka biblioteka
Za izdavae Miso Nejami (NJT) Davorka Mati (HSD) Urednitvo Goran Batina, aa Boi, Ivan Buri, Snjeana Delali (glavna i odgovorna urednica biblioteke), Rade Kalanj, Vjeran Katunari, Josip Kumpes, Slaven Letica, Silva Menari, Miso Nejami, Josip Prgomet, Pavle Schramadei, Aleksandar tulhofer Urednik izdanja Rade Kalanj Prijevod Gordana V. Popovi Lektura Ljiljana Cikota Grafiki urednik Mario Ostoji

, ISBN UDK

953-222-035-6 316

BAUDRILLARD, Jean Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard; < prijevod Gordana V. Popovi> . - Zagreb ; Naklada Jesenski i Turk, 2001. (Socioloka biblioteka) ISBN 953-222-035-6 411022081 Copyright za prijevod na hrvatski jezik Naklada Jesenski i Turk " Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske