1

Peter Christian Asbjrnsen i Jrgen Moe

NORVEKE BAJKE I PRIE

S norvekoga preveo Josip Tabak

Naslov izvornika: NORSKE FOLKEEVENTYR samlede ved P. Asbjrnsen og Jrgen Moe

Sadraj
Kari Drvenhalja Mueva ki i enina ki Poteno zaslueni srebrnjak Petar Bogatun Rian Istono od sunca i zapadno od mjeseca Bradonja Hoken Majstor u lupekom umijeu Mlinac na dnu mora Djevojka na staklenom brdu Tri godine sluio bez plae Ukrao divu srebrne patke S divom jeo za okladu Dvanaest divljih pataka Pravda i krivda Branin Gudbrand Prodrljiva maka Jo ima takvih ena Giske Naopaka ena Htio ovjek kuu urediti Pohitjela koko Poo pijevac po vodu Pogovor

KARI DRVENHALJA
Bio jednom kralj to je obudovio, a iza ene mu ostala ki tako lijepa i umilna da je ljepe i umilnije ne moe zamisliti. Kralj je dugo alio za kraljicom, jer ju je silno volio, ali mu naposljetku samoa i udovitvo dojadi, te se on ponovno oeni nekom kraljevskom udovicom, koja takoer imaae ker, ali ova bijae toliko runa i zla koliko je prva bila lijepa i blaga. Maeha i njezina ki zavidjele kraljevoj keri na njezinoj ljepoti, ali dok se kralj nalazio na dvorima, nisu se usuivale da joj ita naao uine, jer je kralj volio svoje dijete. Nakon nekog vremena kralj se zaratio s nekim drugim kraljem pa krenuo s dvora i otiao u boj. Sad je kraljica pomislila da moe raditi to hoe, te je uzela da bije i zlostavlja lijepu kraljevnu na svakom koraku i da je glau mori, a naposljetku je potjera da goveda pase. I tako je kraljeva ki ila gorom i dolinom, uvajui stado, a za jelo je dobila malo ili nita. Mravjela je i blijedjela lijepa kraljevna, gotovo uvijek bila tuna i alosna i suze ronila. U stadu to ga je kraljevna uvala bio lijep i golem bik, Bijelonja: uvijek on odisao istoom i svjeinom i esto prilazio kraljevni i putao da ga ee. Dok je ona jednom sjedila sva ojaena te suze lila, doe Bijelonja pa je upita zato je tako tuna i alosna. Ona mu ne uzvrati nego okrenu jo gore plakati sve joj suza suzu sustizala. Znam ja to je tebi, premda nee da mi kae rei e joj Bijelonja. Plae jer je kraljica prema tebi zla i okrutna, pa te glau eli ubiti. No nemoj se za jelo brinuti: u mome je lijevom uhu rubac: izvuci ga i prostri, pa e imati jela koliko ti drago. Kraljevna poslua, izvue rubac te ga prostrije po travi, a kako to uini, rubac se prekri najljepim jelima to ih moe zamisliti, a bijae i vina i medovine, i kolaa medenjaka. Kraljevna vrati duu u se, i odonda je uvijek rubac prostirala, pa joj se brzo vratila snaga i zdravlje, bila ona bijela i rumena, i tako se opet lijepo ispunila da je maeha sva pozelenjela od muke, a s njome i njezina kotunjava ki. Kraljici maehi nije u glavu ilo kako joj pastorka moe tako lijepo izgledati kad je stavljena na tako posnu i oskudnu hranu. I stoga naredi jednoj svojoj slukinji da za kraljevnom i njezinim stadom ode u umu te pripazi i razvidi to je posrijedi: miljae 4

kraljica da tko od slugu i slukinja daje kraljevni jela. Djevojka otila za kraljevnom u umu te pripazila, i tako vidjela gdje kraljevna izvlai rubac iz Bijelonjina lijevog uha, prostire ga po travi, a rubac se puni naj ljeptm jelom i pilom vidje onda kako se kraljevna lijepo gosti i sladi, pa kad razabra to je i kako je, odmah odjuri kraljici te joj sve ispria. Uto se i kralj vratio na dvore, poto je pobijedio onoga drugog kralja to je s njime ratovao. Na dvorima nastade radost i veselje, a najvie se obradovala kraljeva ki. A kraljica se meutim priinila bolesnom te lijenika bogato nagradila da ovaj kae kako joj nema spasa osim ako joj ne daju da jede mesa od bika Bijelonje. I kraljevna i mnogi drugi pitali lijenika zar nema kakva drugog lijeka: hotijahu zatititi bika, jer su ga svi voljeli, te kazivahu kako onakva nema u svoj kraljevini. Ali ne, Bijelonju je trebalo zaklati, ba njega, i tu nema druge. Kad je kraljeva ki to ula, sva se stui, te odjuri dolje u staju gdje bijae bik. Bijelonja stajao oborene glave i tako tuno izgledao da je kraljevna briznula u pla. Zato plae? upita je Bijelonja. A kraljevna mu ispria kako se kralj vratio i kako se kraljica razboljela te lijenika potkupila da kae kako e ozdraviti samo onda ako joj dadu Bijelonjina mesa, i tako e eto njega, Bijelonju, zaklati. Smaknu li mene, ubrzo e i na tebe doi red objasni joj Bijelonja. Nego ako si za to, bjeimo noas. Kraljevni se uini da nije od nje lijepo da oca ostavi, ali joj isto tako bijae jasno da je jo gora nevolja ostati te s kraljicom, zlom maehom, ivjeti pod istim krovom. I tako obea Bijelonji da e s njime. Kad su uveer svi pozaspali, iskrade se kraljevna te se odulja u staju Bijelonji. Bijelonja joj kaza da mu se vine na lea, a kad ona uzjaha, on potee odande to je mogao bre. Kad ujutro poranie i pooe da zakolju bika, ovoga vie ne naoe, a kad je kralj ustao i upitao za svoju ker, ni nje ne bijae. Kralj razasla glasnike na sve strane i udari u sva crkvena zvona, ali nitko ne mogae nita rei. A Bijelonja meutim jurio s kraljevnom i proao mnoge zemlje, te naposljetku doao do nekakve goleme bakrene ume: sve ondje bilo od bakra stabla i grane, lie i cvijee. No, prije nego to e u umu, rei e Bijelonja kraljevni: Kad uemo u umu, dobro pazi da ni listak ne otkine, jer ne 5

bude li pazila, gotovo je i sa mnom i s tobom: tu ti ivi div s tri glave, njemu uma pripada. Kraljevna obea da e dobro paziti i da nita nee trgati. I zaista bijae veoma paljiva te se uklanjala i lijevo i desno i rukom odmicala grane samo da se nita ne otrgne. Ali uma bila tako gusta da se gotovo nije moglo prolaziti, i ma koliko kraljevna pazila, ipak otkinu jedan list, koji joj ostade u ruci. Jao, jao! zajada Bijelonja to si to uinila! Sad mi se valja boriti na ivot i smrt! A list da si dobro skrila! Uto izbie nakraj ume, a kako oni iz ume, pred njima se pojavi div s tri glave. Tko to moju umu dira? zagrmje div. uma je moja koliko i tvoja odsijee bik. To emo tek vidjeti! povika div. Dobro! doeka bik. I nasrnue jedan na drugoga. Bik estoko udarao i b iz sve snage, ali i div bijae podjednako jak, pa je borba trajala cio dan, dok najposlije bik ne iznese pobjedu. Iznio je pobjedu, ali je zadobio tolike rane i ozljede i bio toliko slab da se jedva mogao kretati. Morade stoga jedan dan poivati. Bik kaza kraljevni da uzme rog s mau to je divovskoj tjelesini za pojasom i da ga njome namae. Kraljevna tako uini te namaza Bijelonju, a njemu nato zacijeljee rane pa on ozdravi, i tako sutradan nastavie put. Mnoge su i mnoge dane putovali i poto su golem put prevalili, stigoe do neke srebrne ume: stabla i grane, lie i cvijee sve tu bijae od samoga srebra. Prije nego to ue u umu, Bijelonja e kraljevni: Kad budemo u umi, pazi da nizato na svijetu nita ne odlomi i ni listak ne otkine, jer je inae gotovo i sa mnom i s tobom. Tu ti ivi div s est glava, njegova je to uma, a s njime ne smijem u borbu. Ne boj se, dobro u paziti da ni listak ne otkinem obea kraljevna. No, kad su unutra zali, uma bila tako gusta da se kroz nju moglo jedva proi. Kraljevna bijae oprezna koliko je samo mogla, uklanjala se granama ili ih odmicala rukama, ali su je grane svaki as udarale po licu, tako te joj uza svu smotrenost osta list u ruci. Jao, jao! zajada bik to si uinila! Sad mi se valja boriti na ivot i smrt, jer je div s est glava dvaput jai od prvoga. 6

Ali dobro uvaj list! Kako izioe iz ume, ve i div pred njih izbi. Tko to moju umu dira? zagrmje div. uma je moja koliko i tvoja! odbrusi bik. To emo istom vidjeti! povika div. Dobro! doeka bik. I navali na diva, iskopa mu oi i zabi mu rogove u trbuh, ali i div bio jak i uzvraao udarce, i borba potraja tri cijela dana, a u njoj bik naposljetku dotue diva. Pobijedio je, ali je bio tako iscrp ljen i umoran da se jedva mogao kretati, a tako prekriven ranama da je krv curila na sve strane. I sad bik kaza kraljevni da mu rane prema e mau iz roga to je divu za pasom, pa kraljevna tako i uini, a bik ozdravi. No jo su cio tjedan morali ondje ostati dok je bik mogao dalje. Napokon i opet krenue, ali polako, jer Bijelonja bijae jo slab. Kraljevna ga htjela potedjeti, te mu rekla kako je zdrava i mlada pa moe i pjeke. Ali joj Bijelonja ne dopusti: morala je i opet jahati. Dugo su i podugo ili i mnoge zemlje proli, a kraljevna nikako nije znala kamo je to Bijelonja nosi. Poto su prevalili golem put, stigoe do nekakve zlatne ume: bila to krasota kakve ne moe zamisliti, sve se sjalo i blistalo, sve bijae od samoga zlata stabla i grane, lie i cvijee... I tu se zbude kako se zbilo u bakrenoj i srebrnoj umi. Bik upozorio kraljevnu da nipoto ni listak ne otrgne, jer je u umi nastan divu s devet glava njemu uma pripada; taj je div i vei i jai od obojice prijanjih, te se ne moe s njime u borbu upustiti ni govora o tome. Kraljevna obea da e dobro paziti i da ni listak nee otkinuti, ba posigurno. Ali, kad su zali u umu, vidjee da je jo gua nego to bijae srebrna, i to su dalje ili, sve se tee probijali: uma bivala sve gua i gua i naposljetku bijae kao da i nee moi kroz nju. Kraljevna se bojala da togod ne otkine, ugibala se i savijala, odmicala grane pred sobom, ali su je one svaki as udarale po licu, tako da nije mogla gledati i vidjeti kamo see, pa joj se tako naposljetku nae zlatna jabuka u ruci. Strano se uplaila kraljevna, briznula u pla i htjela jabuku baciti, ali joj bik kaza da jabuku zadri i da je sakrije: tjeio je kraljevnu kako je najbolje znao i umio, ali je pred oima imao kako 7

mora estok boj biti, te sumnjao da e dobro ispasti. I dok oni tako, eto ti diva s devet glava: bijae tako straan da se kraljevna jedva usudila da ga pogleda. Tko to moju umu dira? zagrmje div. uma je moja koliko i tvoja! odsijee bik. To emo tek vidjeti! povika div. Dobro! doeka bik. I u tome jurnue jedan na drugoga da je sve tutnjilo. Bijae straan sudar da se kraljevna gotovo onesvijestila. Bik divu iskopa oi te ga probode rogovima. Ali i div bio jak i strahovito udarao, jer tek to bi divu jednu glavu usmrtio, ostale bi udahnule ivot u nju, i tako proe cijela nedjelja dana dok je bik uspio dotui diva. Pobijedio je, ali je bio tako slab i iscrpljen da se nije mogao vie ni maknuti. Osim toga, bijae sav ranama pokriven. Nije imao ni toliko snage da kraljevni kae neka s mrtve tjelesine uzme rog s mau i neka mu rane premae. Ali je ona to i sama uinila, tako te su biku rane iscijeljele. No tri su tjedna ondje poivali dok su uzmogli dalje. Najposlije oni polako krenuli, jer je Bijelonja rekao da im valja dalje, pa poto su preli preko mnogih brda i dolina i proli kroz mnoge guste ume, stigoe podno neke gore. Vidi li togod? upita Bijelonja kraljevnu. Ne vidim drugo doli nebo i tu goru odgovori ona. Ali to se oni vie peli, okolna brda bivala sve manja i nia, tako te je kraljevna imala sve vei vidik. Vidi li sada togod? opet e joj Bijelonja. Vidim sada male dvore u daljini uzvrati kraljevna. Nisu mali nego su daleko objasni Bijelonja. Naposljetku stigoe pod neko brdo s okomitom hridi. Vidi li sada togod upitat e bik kraljevnu. Vidim eno povelike dvore odgovori kraljevna. Valja ti onamo opet e bik. Pred dvorima ti je svinjac, a u svinjcu halja od drvenih ploica. Tu halju odjeni na se pa ui u dvore i kai da se zove Kari Drvenhalja i da slubu trai. A sada uzmi svoj no pa mi glavu odrei; zguli mi kou pa je smotaj i stavi podno hridi, a na nju metni ona dva lista, bakreni i srebrni, i zlatnu jabuku. Pokraj hridi ima tap: eli li togod od mene, udri tapom o stijenu. Kraljevna se skanjivala, nije htjela da uini to se od nje 8

zahtijeva. Ali, kad joj bik kaza da je to jed ina hvala koju od nje trai za sve ono to je za nju uinio, ne bijae joj druge nego posluati. Stijesnilo joj se oko srca, ali je ipak uzela no te rezala dok biku nije glavu odrezala. A onda mu zguli kou, lijepo je sloi i stavi podno hridi, a na nju metne bakreni i srebrni list, i zlatnu jabuku. Poto je s time bila gotova, poe gore u svinjac, sve plaui i jecajui: bijae silno tuna i alosna. Zatim odjenu na se drvenu halju pa ue u dvore. Kad je ula u kuhinju, kaza da se zove Kari Drvenhalja i d a slubu trai. Kuhar joj ree da je moe zaposliti ako je voljna sue prati, jer je sudopera ba nedavno otila. Tako kuhar, i jo nadoveza: No kad neko vrijeme ovdje bude, i ti e se zasititi pa otii. Ne, neu posigurno uvjeravala ga ona. Primila se posla te marljivo prala i istila, i bila vrlo spretna. U nedjelju na dvorima oekivali goste. Kari zamoli da smije kraljeviu odnijeti vodu za umivanje, a drugi se na to nadadoe smijati. to e ti gore u odajama? rekoe podsmjehujui se. Zar misli da kraljevi eli za tebe znati, za tebe tako runu i neuglednu. Ali ona bila uporna u svome te molila i molila, dok joj najposlije ne dopustie. Pola ona s vodom uza stepenice i dok je tako ila, kloparale drvene ploice na njezinoj halji, pa kraljevi izie i upita: Tko si ti? Nosim vam vodu za umivanje. Zar misli da mi treba voda koju mi ti nosi? doeka kraljevi. I u tim joj rijeima istre umivaonik iz ruku pa je zapljusnu onom vodom, i tako joj ne preosta drugo nego da ode. Kad je sila, opet stade moliti i salijetati da je puste u crkvu. Dopustie joj i to, jer se crkva nalazila odmah u blizini. No najprije ona ode do one hridi te tapom udari u stijenu, kako joj bik bijae kazao. Tek to je o stijenu udarila, ondje se stvori nekakav ovjek pa je upita to eli. Kraljevna mu kaza kako su joj dopustili da ode u crkvu i propovijed uje, ali eto nema ruba da se odjene. ovjek joj nato dade haljinu to bijae tako sjajna kao ona bakrena uma, a povrhu joj dade jo i konja i sedlo. Kad je dola u crkvu, bijae tako 9

lijepa da su se svi udili i pitali tko bi to mogao biti, te gotovo nitko nije sluao to propovjednik govori, svi su u nju gledali. I kraljeviu se toliko svidjela da ni aska nije skidao oiju s nje. Kad je izlazila iz crkve, kraljevi se pouri za njom da joj vrata pridri i da ih za njom zatvori, i tako se dogodi da mu je u ruci ostala jedna njezina rukavica. A kad je krasnica konja uzjahivala, kraljevi joj se i opet priblii te je upita odakle je. Iz Umivendvora odgovori Kari. I dok je kraljevi vadio rukavicu da joj je preda, ona prozbori: Svjetlo sprijeda, tama za mnom, da kraljevi ne razbere kamo konjic grabi sa mnom! Kraljevi jo nikad nije vidio tako krasne rukavice, pa je jahao daleko traei zaviaj otmjene dame to je ostavila svoju ipkastu rukavicu. Traio kraljevi i raspitivao se, ali mu nitko nije znao nita kazati. Druge nedjelje valjalo je da netko skokne kraljeviu da mu rubac odnese. Smijem li mu ga ja odnijeti? zamoli Kari. Ba si pogodila! doekae ostali koji bijahu u kuhinji. Valjda se sjea kako si se proli put provela. Ali Kari nije poputala nego je molila i salijetala, dok joj najposlije ne dopustie. I tako ona uza stepenice, a drvena joj halja klopara li, klopara. Zauvi klepetanje, kraljevi izie da vidi to je, pa kad razabra da je to Kari, uze joj rubac iz ruke te joj ga baci u lice. Nosi se, nakazo! izdere se kraljevi na nju. Zar misli da mi treba rubac to si ga ti dodirnula svojim prljavim prstima? Kraljevi nato ode u crkvu, a Kari sie u kuhinju te uze moliti da i nju puste onamo. Ta to e u crkvi kad nema ni pristojna ruha nego tu drvenu halju, i kad si tako runa i prljava! rekoe joj ostali. A Kari kaza kako sveenik lijepo govori i kako ga ona rado slua, te opet uze moliti i salijetati, dok joj najposlije ne dopustie. Otila Kari, no najprije je svratila do hridi te udarila tapom, a nato se opet pojavio onaj ovjek te joj dao haljinu jo ljepu od prve: bila je sva srebrom protkana, te se sjala i blistala ko ona srebrna 10

uma. I krasna je konja dobila, na kojem bijae sve od srebra pokrovac i sedlo, vala i uzde, i sva ostala oprema i nakit. Kad je dojahala pred crkvu, ljudi jo stajahu na breuljku pred vratima. Svi se zaudie i zapitae tko bi to mogao biti, a kraljevi odmah pristupi da konja pridri dok djevojka sjae. Ali ona brzo skoi te mu kaza kako ne treba da se trudi jer joj je konj veoma miran, a tako opet nauen da stoji i da se ne mie dok mu ona ne zapovjedi. Svi nato uoe u crkvu, ali nitko nije sluao to propovjednik zbori, svi su samo u nju gledali. A kraljevi se sada jo vie u nju zagledao negoli proli put. Kad se propovijed zavrila i kad je krasnica izila iz crkve te pola da konja uzjae, kraljevi potra za njom pa je upita oda kle je. Iz Rubacdvora odgovori ona i u isti as ispusti svoj bi. A kad se kraljevi sagnuo da ga pridigne, ona zaubori: Svjetlo sprijeda, tama za mnom, da kraljevi ne razbere, kamo konjic grabi sa mnom! I govorei to ieznu, te nitko nije znao kamo je odjurila i nestala. Kraljevi i opet jahao svuda naokolo i raspitivao se za njezinu postojbinu. No nitko mu nije znao nita kazati, pa se kraljevi najposlije morao vratiti neobavljena posla. I opet svanula nedjelja, a netko morao kraljeviu, da mu e alj odnese. Kari molila neka joj dopuste da mu ga ona odnese, ali joj drugi napomenue kako se proli put provela. Ta kako e se pojaviti pred kraljeviem tako runa i prljava i u toj drvenoj halji korili je u kuhinji, ali se ona nije dala, nego je molila i dodijavala, dok joj najposlije nisu dopustili. Pola ona uza stepenice, a drvene ploice njezine halje i opet klepetale. Kraljevi zauo klepet te iziao da vidi to se zbiva, pa kad je pred sobom ugledao Kari, istre joj ealj iz ruke te joj ga baci u glavu govorei joj neka se odmah nosi. Kraljevi zatim ode u crkvu, a Kari sie u kuhinju te zamoli da i nju puste onamo. I opet joj uzeli govoriti io e ona meu svijet onakva runa i prljava, a bez ikakva drugog ruha doli one drvene halje na sebi. Ako te kraljevi ili tkogod drugi ondje ugleda 11

pripomenue joj zlo i naopako: loe emo se svi provesti. Ali Kari uzvrati kako ljudi imaju za im e se osvrtati i to e gledati: nee nju nitko ni opaziti. I tako je molila i salijetala, dok joj najposlije ne dopustie. I sad bijae kao to je bilo i u dva prola navrata. Najprije je otila do hridi te o nju udarila tapom, a nato se i opet pojavio onaj ovjek te joj dao haljinu kudikamo ljepu i sjajniju negoli proli put: bila haljina sva zlatom protkana i draguljima ureena. I krasna je konja Kari dobila, a na konju sva oprema od samoga zlata. Kad je crkvi dojahala, sveenik se sa svojom pastvom jo nalazio vani: ekahu da ona doe. Kraljevi odmah pritra da joj konja pridri, ali ona hitro skoi i kaza: Hvala, nije potrebno da se trudite jer mi je konj miran i pitom, nee se maknuti dok mu ne zapovjedim. Svi potom uoe u crkvu, a propovjednik se uspe na propovjedaonicu. No nitko nije sluao to ovaj kazuje: svi su gledali u nju te se udili i pitali tko bi to mogao biti. A kraljevi se jo vie ponio eljom za ljepojkom, zagledao se u nju jo vie negoli proli put. Nita nije uo ni sluao nego je samo u nju gledao. Kad se sluba Boja zavrila te krasojka krenula da izie, kraljevi u trijemu izlio bavu katrana da bi nekako imao izliku da se nae uz ljepojku te joj pomogne. Ali se ona nije brinula, nego je jednom nogom zagazila posred katrana te skoila na istinu. No pritom joj jedna cipela ostade u katranu. Kad je pola da uzjae, kraljevi potra za njom te je upita odakle je: Iz ealjdvora odgovori Kari. A kad joj kraljevi htjede pruiti cipelu, ona opet izgovori: Svjetlo sprijeda, tama za mnom, da kraljevi ne razbere kamo konjic grabi sa mnom! Kraljevi i opet nije znao kuda je krenula i kamo je nestala, te je i opet dugo jahao naokolo te se raspitivao za ealjdvor. Kako mu nitko nije znao nita kazati, on objavi da e mu enom biti ona kojoj pristaje zlatna cipelica. I sabrae se djevojke sa svih strana, lijepe i rune, ali ni u jedne ne bijae tako mala noga da bi joj pristajala ona zlatna cipelica. Najposlije dola i zla maeha Kari Drvenhalje i sa sobom dovela 12

svoju ker. Ovoj pak pristajala zlatna cipelica. A bila ta djevojka tako runa i tako odurna da je kraljevi teka srca odrao obeanje. Priredilo se svadbeno slavlje, te rugobu nakitili kao mladu. Kad je kraljevi s njome jahao put crkve, sa drveta se oglasi ptica: Malo palac, malo zapetica lanoj mladoj odsjeena: Drvenhalje zlatna cipelica sva je krvlju zalivena. I pooe da vide je li istina to ptica pjeva, a kad tamo, imadoe to i vidjeti: iz cipelice krv prokapljuje. Ptiica je dakle istinu kazivala. Sad kraljevi naredi da sve ene i sve slukinje to bijahu na dvorima pokuaju obuti cipelicu, da se vidi pristaje li ko joj, ali se nijedna meu njima nije nala kojoj bi cipelica pristajala: nijednoj ne mogae na nogu. A gdje je Kari Drvenhalja? najposlije e kraljevi poto su se ve sve izredale i pokuale cipelicu obuti. Ta dobro je kraljevi razumio ptiji poj te imao na pameti to je ptica pjevala. Zar Kari? doekae ostali. Ne koristi nju zvati niti to ima smisla, jer u nje su noge ko u konja. Svejedno! odvrati kraljevi. Kad su se sve obredale, moe i ona. Kari! zovnu kraljevi na vrata, a Kari poe uza stepenice. Dok se uspinjala, kloparahu drvene ploice njezine halje, kloparahu i klepetahu da je sve odzvanjalo. Ti e sada cipelicu obuti i kraljicom postati! rekoe ostale djevojke pa okrenue u smijeh i ruganje. A Kari uze cipelicu te je bez ikakve muke, sasvim lako, nazu na nogu, a onda zbaci sa sebe drvenu halju i pokaza se u haljini zlatom protkanoj: sva se sjala od zlata i nakita. Sad se vidje da na drugoj nozi ima zlatnu cipelicu. Kraljevi je odmah prepozna i sav obradovan pritri te je zagrli i poljubi. Kad je pak uo da je kraljevska ki, jo se vie obradova. Potom se njih dvoje vjenae i proslavie svadbeno slavlje. Radosti njihovoj nije bilo ni kraja ni konca, ali naoj prii, znaj, 13

evo sad je doo kraj.

14

MUEVA KI I ENINA KI
Bio neko udovac koji je imao ker, pa se oenio enom u koje takoer bijae ki. enina ki bila zla i lijena i nikakva se posla nije laala. A mueva ki bila dobra i marljiva, satirala se od posla, pa ipak nikako da maehi ugodi: maeha i njezina ki nep restano mislile o tome kako da se djevojke rijee. Jednoga dana sjedile djevojke kraj studenca i plele: enina ki imala lanen konac za pletivo, a mueva ki nita drugo doli svinjske ekinje. Uvijek si tako marljiva i u radu si iskusna progovori enina ki a ja se ipak ne bojim da se s tobom kladim i u pletenju nadmeem. I stjerale razgovor na jedno te se okladile, a pogodba im bila ova: ona od njih dviju kojoj prvoj ponestane konca, mora u studenac. Poele one plesti, i tako muevoj keri prvoj konac izie, te ona morade u studenac. Skoila djevojka u vodu i nepovrijeena stigla na dno. Kad se nala na dnu, ogleda se oko sebe, a to svuda naokolo divna zelena livada. Poe dalje i kako je ila, isprijei joj se grmlje poput kakve ivice. Djevojka htjede preko grmlja, ali joj ono progovori: Nemoj me gaziti, pa u i ja tebi jednom pomoi. Djevojka uzela oprezno prelaziti, te je ila tako lako i paljivo da grmlja gotovo nije ni dodirnula. Idui dalje naie na kravu arulju to je muzlicu nosila na rogovima. Bila to velika i lijepa krava, a vime joj puno i oblo. Budi dobra pa me pomuzi kaza joj krava jer mi je vime nabreklo od mlijeka. Moe popiti koliko ti drago, a ostatak mi izlij po papcima, pa u i ja tebi jednom pomoi. Djevojka uini kako ju je krava zamolila, i tek to se dotakla vimena i sisa, iknu mlijeko u muzlicu. Poto je pomuzla kravu, djevojka se napi mlijeka i ugasi e, ostatak izli kravi po papcima, a divu opet objesi kravi na rogove. Zaputila se djevojka dalje sjenokoom pa tako naila na golema ovna: na njem tako gusto i dugo runo da mu se po tlu vuklo, a na jednom mu rogu povelike kare. Postrizi me, postrizi me! kaza joj ovan. Stenjem evo 15

pod teretom svoga runa, a tako mi je vrue da u zamalo svisnuti. Uzmi vune koliko ti drago, a ostatak mi spleti oko vrata, pa u i ja tebi jednom pomoi. Djevojka se odmah pokaza spremnom da uini to je ovan moli, a ovaj lee i poloi joj glavu na krilo. Mirno je i nepomino leao, a djevojka ga marljivo strigla i pritom bila tako palj iva da ga nijednom nije zarezala ni pritinula. Kad bijae gotova sa striom, djevojka uze vune koliko je htjela, a ostatak oplete ovnu oko vrata. Opet se zaputi pa poslije nekog vremena doe do nekog drveta. Bijae to jabuka to je tako urodila plodom da su joj se grane do zemlje svijale. Uza samo stablo bio prislonjen podugaak tap. Budi dobra pa mi jabuke oberi da bi mi se grane mogle ispraviti i uzdii zamoli je drvo. Teko je biti uvijek tako savijen. Jabuke koje ne moe rukom ubrati, omlati tapom, ali paljivo, da me ne povrijedi. Jedi koliko moe, a to ostane, lijepo mi podno stabla poredaj, pa u i ja tebi jednom pomoI. Djevojka uze brati jabuke, a koje ne mogae rukom dohvatiti, paljivo omlati tapom. Potom se najede koliko je mogla, a ostale lijepo poreda uza stablo. Ponovno poe dalje, a nakon nekog vremena eto je pred nekakvu veliku kuu: bio to nastan eni od divovskog roda i njezinoj keri. Djevojka ue te upita bi li mogla dobiti kakva posla. Ah, kakve nam koristi doeka ena. Tolike ih imaasmo, ali nijedna ne bijae ni za to. No djevojka je tako uljudno i uporno molila da je ipak uzmu u slubu dok je najposlije ne uzee. Sad ena tutnu djevojci reeto u ruke te je posla po vodu. Uini se djevojci nezgodnim i neprilinim da u reetu vodu nosi, ali ne ree nita nego posluno poe, a kad je dola na zdenac, ptiice joj zacvrkutae: Glinom oblijepi, slamom zaepi! Glinom oblijepi, slamom zaepi! Djevojka tako i uradi, te je sad mogla u reetu vodu nositi. I vrati se kui, a kad divovska grdoba ugleda vodu u reetu, rei e djevojci: 16

 Nisi to sama iznala! Nato je posla da staju kida i da krave pomuze. No, kad djevojka ue u staju, nae ondje lopatu golemu i tako teku da je nije mogla ni maknuti a kamoli njome se sluiti. Na la se djevojka u neprilici, nije znala to da pone. Ali je ptiice i opet izvukoe iz tijesna, te joj zapjevae da samo malo neisti metlom izbaci i sav e ostali smet izletjeti iz staje. Djevojka poslua, i tek to je metlom zamahnula, ve sva staja bijae kidana i pometena te je upravo odisala istoom. Sad joj valjade musti, ali se krave tako ritale i udarale da im se djevojka nije mogla ni prikuiti. O mui ni govora. A ptiice vani i opet se pjesmom oglasie: Kaplju-dvije, mnogo nije, nama daj, pa je kraj. Djevojka tako i uini: dade pticama malko mlijeka, a nato se sve krave umirie i pustie da ih djevojka muze nisu se vie ritale niti su udarale, nijedna ni nogom da makne. Kad je divovska nakaza vidjela gdje se djevojka s mlijekom vraa, rei e joj: Nisi to sama iznala! A sad uzmi onu crnu vunu pa je operi da bude bijela. Sad djevojka zaista nije znala kako e s tim poslom, jer jo nikad nije vidjela da je itko crnu vunu oprao da bude bijela. Ali joj ne bijae ni kud ni kamo, ve uze vunu i ode na zdenac. Kad ona onamo, ptice je doekae pjesmom u kojoj kazivahu da vunu stavi u golemi kabao to se ondje nalazi i vuna e pobijeljeti. Ne, nikako mi ne ide u glavu doeka divovska nakaza djevojku kad se ova vratila s bijelom vunom. Ne, s tobom mi nita ne pomae, jer sve uradi to ti se rekne, te e mi najposlije ivot zagorati. Najbolje e biti da ti dam tvoje pa da se pokupi. To rekavi, divovska grdoba iznese pred nju tri kutije: jednu crvenu, drugu zelenu, a treu plavu. Trebalo je da djevojka uzme jednu, i to da joj bude nagrada i plaa za slubu. 17

Opet se djevojka nala na muci, jer nije znala koju da izabere, ali joj se ptiice i sad javie svojom pjesmom i cvrkutom: Nemoj crvenu, nemoj zelenu! Hoe pravu, uzmi plavu! I djevojka odabra plavu, kako su joj ptiice u pjesmi kazale. Trista mu jada, to e mi platiti! zausti nakaza prijetei. Kad je djevojka pola, divovska grdoba za njom baci usijanu eljeznu ipku, ali djevojka brzo zamakne za vrata pa je eljezo nije pogodilo; i to joj bijahu ptice kazale i tako je svjetovale. Djevojka sad potee to je noge nose, a kad stie do drveta, za sobom na putu zau stranu buku: bila to divovska nakaza sa svojom keri, za djevojkom se nadala u potjeru. Djevojci se stijesnilo oko srca, strah joj u kosti uao, nije znala kamo da se djene. Hodi k meni, ja u ti pomoi prozbori joj drvo. Sakrij se meu moje grane, jer ako te nakaza i njezina ki ulove, uzet e ti kutiju i na komade e te razderati. Djevojka tako i uini, a ve eto i nakaze sa svojom keri. Vidje li kakvu djevojku? obrati se nakaza drvetu. Je li tuda prola? Jest, projurila je jedna ovuda uzvrati drvo ali je ve daleko odmakla, neete je vie stii. Nato se divovska grdoba okrenu te poe kui. Djevojka proslijedi put, a poto je malo odmakla i stigla do ovna, za sobom opet zau stranu buku. I opet je strah obuze, jer nije znala to e i kako e. Bijae joj jasno da se nakaza predomislila pa opet pojurila za njom. Hodi k meni, ja u ti pomoi javi joj se ovan. Sakrij mi se bre u vunu, pa te grdoba nee vidjeti. Jer ako te vidi, uzet e ti kutiju i jo e te na komadie raznijeti. Djevojka poslua, i tek to se skrila, eto ti ve i one nakaze. Vidje li kakvu djevojku? upita ovna. Je li tuda prola? Vidjeh jednu otoi, projurila je ovuda odgovori ovan. Ama ti je daleko odmakla, nee je vie stii, bjeala je kao da je vihor nosi. Nakaza se nato okrenu i poe kui. 18

Djevojka i opet uze put pod noge, a kad je stigla do krave, ponovno za sobom zau onaj strani tropot. Hodi k meni, ja u ti pomoi! spremno e joj krava. Sakrij mi se pod vime, jer ako te grdoba vidi, uzet e ti kutiju i svu e te rastrgati. Djevojka poslua. Ne proe dugo, kad eto ti one nakaze. Vidje li kakvu djevojku? upita kravu. Je li tuda prola? Vidjeh jednu prije nekog vremena odgovori krava ali je ona ve daleko, jer je svojski grabila; nee je vie stii. Nakaza se i opet okrenu te poe kui. Djevojka ponovno uze put preda se, pa poto je neko vrijeme ila i ve bila blizu grmlja, opet za sobom zau stranu onu buku i silno se prepade. Ta znala je da se to nakaza predomislila te jo jednom za njom pojurila. Bre k meni, ja u ti pomoi pozva je grmlje. Zavuci se u moje iblje da te zlotvorka ne opazi. J er ako te opazi, uzet e ti kutiju i na komade e te rastrgati. Djevojka ne budi lijena, bre-bolje u grmlje se zavue. Vidje li kakvu djevojku? upita divovska nakaza kad onamo stie. Je li tuda prola? Ne, nikakve djevojke ne vidjeh odgovori grmlje, pa se naljuti da je sve praskalo i pucketalo, i toliko se uzdie, te ne bijae ni govora da bi se onuda moglo proi. Divovskoj grdobi ne preosta drugo doli da se okrene i da se vrati odakle je i dola. Kad je najposlije mueva ki stigla kui, ena i njezina ki jo se vie na nju naozubie i zavist ih poe jo vie izjedati: djevojka postala stasita i toliko se proljepala da bijae milina pogledati je. Nisu joj dopustile da ostane i ivi s njima, u kui, nego je istjerae u svinjac: tu joj valjalo ivjeti. Djevojka lijepo oisti i opra svoj tijesni nastan, a onda otvori kutiju da vidi kakvu je nagradu dobila za svoju slubu. Kako podie poklopac, u kutiji se pokaza toliko zlato i srebro i toliko drugih dragocjenosti da je mogla i zidove i pod, vrata i strop zlatom pozlatiti te srebrom i draguljima uresiti. I ljepe sad bijae u njezinu svinjcu negoli na najljepim kraljevskim dvorima. Kad su maeha i njezina ki vidjele taj sjaj i krasotu, uskipjee silnim bijesom te uzee da kopkaju i da ispituju djevojku kakvu je to 19

slubu imala kad ju je takva nagrada zapala. I vi moete lako do nje objasni im djevojka. Sluila sam takvu eljad kakvoj nije ravne. I lijepo im izreda to je i kako je bilo. A maehina ki nato odmah htjede u slubu, da i ona dobij e onakvu kutiju s blagom. I opet djevojke sjele kraj studenca i uzele plesti. No sad je enina ki imala svinjske ekinje za pletivo, a mueva lanen konac, a kojoj prvoj ponestane konca, ta e u studenac. Ne potraja dugo, a eninoj keri izie konac, te ona morade u studenac. Sad bijae s njom kao to je bilo i s muevom keri: nepovrijeena stigla na dno te se nala na krasnoj zelenoj sjenokoi. Zaputila se ona, a poto je neko vrijeme tako ila, stie i ona do onoga grmlja. Nemoj me ugaziti, pa u i ja tebi drugi put pomoi prozbori grmlje. Ba me briga za bezvrijedno grmlje! odbrusi djevojka pa zagazi po grmlju da se sve lomilo i pucketalo. Malo kasnije naie na kravu kojoj vime bijae nabreklo od mlijeka. Budi dobra pa me pomuzi lijepo e joj krava. Popij koliko ti drago, a ostatak mi izlij po papcima, pa u i ja tebi jednom pomoi. Djevojka sjede te pomuze kravu, ali kad je potegla da pije, nita ne osta da se izlije kravi po papcima, a to se tie muzlice, zla je djevojka hitnu niza stranu pa krenu dalje. Poto je neko vrijeme ila, doe do ovna to je za sobom runo po tlu vukao. Budi dobra te me postrizi, pa u i ja tebi jednom pomoi zamoli je ovan. Uzmi vune koliko ti drago, a ostatak mi spleti oko vrata. Djevojka sjede da ovna strie, ali bijae tako nemarna i nepaljiva da ga je nekoliko puta pokrupno u kou zarezala, a to se tie vune, svu je sa sobom uze. Nakon nekog vremena eto je pod jabuku to je savila grane od mnogoga ploda. Budi dobra pa mi jabuke oberi da bi mi se grane mogle ispraviti i uzdii zamoli drvo. Teko je biti uvijek tako savijen. Pazi da me ne povrijedi, a moe jesti koliko ti drago. Ostatak mi lijepo poredaj podno stabla. Eto tako, pa u i ja tebi 20

jednom pomoi. Djevojka uze brati jabuke, potrga to joj bijae na dohvatu, a koje ne mogae dosegnuti, omlati tapom, ali se nije brinula da drvo ne povrijedi, nego je mlatarala i itave grane odlamala. Kad se pak naklopila da jede, jela je dok se nije prejela, a ostatak kojekako nabaca pod stablo. Sad je pola dalje i napokon dola do kue u kojoj ivljae ena od divovskog roda i njezina ki. Tu zatrai da je uzmu u slubu. ena joj kaza kako ne treba nikoga, jer da nijedna slukinja nije ni za to, a neke su opet takve da joj imovinu odnose. No djevojka se nije dala odbiti, nego je navaljivala da je prime, pa gospodarica najposlije pristade da je uzme ako je za to. Najprije joj dade reeto da u njemu vode donese. Djevojka ode na studenac te uze vodu zahitati, ali koliko god ona u reeto lijevala, sve je opet iz njega curilo, i tako nikad nakraj s poslom. A onda e ptiice: Glinom oblijepi, slamom zaepi! Glinom oblijepi, slamom zaepi! No djevojka se nije brinula za to to ptice pjevaju i kazuju, nego jo uze na njih bacati ljunak i kamenje, pa ptiice odletjee, a njoj valjade natrag s praznim reetom. Kad se vratila neobavljena posla, gospodarica je doeka pogrdama. Sad je imala staju kidati i krave pomusti. Nije bila za to, ali ipak ode. U staji nije mogla lopatom ni maknuti, jer bijae prevelika i preteka. Ptice joj zacvrkutae isto to i muevoj keri da samo malo neisti metlom izbaci, pa e sav ostali smet izletjeti iz staje. Ali ona pograbi metlu pa je baci na ptice. Kad je uzela musti, krave se toliko uzjogunie i poee ritati da su joj prolile i ono malo to je uspjela u muzlicu namusti. A ptice joj se i opet pjesmom oglasie: Kaplju-dvije, mnogo nije, nama daj, pa je kraj. 21

Ali djevojka nije marila, nego je krave udarala i bubotala, a na ptice bacala sve do ega mogae doi. I tako ostavi nered: niti je staju kidala niti je krave pomuzla. Kad se vratila neobavljena posla, gospodarica je doeka grdnjama i batinama. Doe na red da se vuna pere. Djevojci je valjalo crnu vunu oprati da bude bijela. Ali odakle bi ona za to bila! Gospodarici bilo dosta, ba joj dozlogrdjelo. Iznese ona tri kutije jednu crvenu, drugu zelenu, a treu plavu. Djevojci valjalo izabrati jednu, da joj bude nagrada za slubu. Ptice joj se i opet javie svojom pjesmom i cvrkutom: Nemoj crvenu, nemoj zelenu! Hoe pravu, uzmi plavu! No ona se nije brinula o tome to joj ptice u pjesmi kazuju, nego posegnu te uze crvenu kutiju: ta joj je bila najsjajnija i za oko najljepa. Uze kutiju i krenu kui. Mogla je ii mirno i bez brige, jer nikoga ne bijae tko bi je slijedio ili gonio. Kad je dola kui, mati joj se silno obradovala. Obje odmah uoe u veliku sobu i ondje stavie kutiju: bijahu uvjerene da je u njoj samo zlato i srebro, pa miljahu njime obloiti zidove i strop. No kad je otvorie, iz nje povrvjee same zmije i akrapi, a i djevojci, kad bi samo zazinula, iz usta ispadale guje i krastae, prava strahota, tako da se s njome nije moglo u kui ostati. To bijae nagrada to ju je dobila za svoju slubu u ene od divovskog roda.

22

POTENO ZASLUENI SREBRNJAK

Bila neko neka siromana ena pa ivjela u bijednoj kolibi daleko izvan sela. U kui joj se malo toga nalo ime bi duu okrijepila, a ba nita na emu bi se ogrijala, pa zato poalje svoga maliana u umu da sakupi drva. Skakao djeak i poskakivao, hopkao i cupkao da bi se ugrijao: ta bijae siv i hladan jesenski dan, i svaki put kada bi u svoj snop stavio granu ili suharak, valjalo mu se udariti po ramenima, jer su mu ruke pocrvenjele od hladnoe te bijahu ba ko bobe na grmlju borovke izmeu kojega je iao. Kad mu sveanj bude dovoljno velik, djeak okrene kui, a put ga navede preko nekog strnita. Tu opazi uglat bijel kamen. Ah, jadni stari kamene, kako li si bijel i blijed, zacijelo ti je strano studeno! rei e djeak, i u tim rijeima skine sa sebe kaput pa njime zaogrne kamen. Kad je sa svojim svenjem doao kui, mati ga odmah upita to ima to da znai te po takvoj studeni ide u samoj koulji. Djeak nato pripovjedi kako je vidio star uglat kamen, sav bijel i blijed od hladnoe, pa mu dao svoj kaput. Budalo! doeka mati. Zar misli da kamen osjea hladnou? A kad bi i bilo tako i kada bi se sav tresao od studeni, i opet je svatko sebi najblii. Dosta tvoja odjea stoji, da njome omata kamenje po polju. I otjera djeaka da donese kaput. Kad je djeak doao do kamena, kamen se okrenuo i jednom stranom izdigao iz zemlje. Sigurno je to stoga to si imao kaput, jadni kamene! zakljui djeak. No kad ga pogleda malo bolje, imade to i vidjeti: pod kamenom sandui pun bijelih srebrnjaka. Zacijelo su to ukradeni novci, pomisli djeak; nitko nee poteno zaslueni novac stavljati pod kamenje u umi. Djeak uzme sanduk, ponese ga do jezera to bijae odmah u blizini, pa sav onaj novac baci u vodu. Potonu srebrnjaci, ali jedan, od etiri ilinga, ostane vodi na povrju. Taj je poteno zasluen, takav ne tone, rekne djeak u sebi, uzme srebrnjak, pa s njime i svojim kaputom krene kui. Kod kue pripovjedi majci to je i kako je bilo: doao ja, veli, 23

onamo i naao kamen okrenut, a pod njim sanduk srebrnjaka, p a ja sanduk odnio na jezero i novac bacio u vodu, jer to bijahu ukradeni novci. Ali je jedan srebrnjak ostao na vodi i plovio nadovee djeak; taj sam uzeo, jer je poteno steen. Glupane! doeka mati, jer bijae ba gnjevna. Kad bi poteno bilo samo ono to na vodi pliva, onda na svijetu ne bi bilo mnogo potenja. Da su novci bili i deset puta ukradeni, ti si ih naao, a svatko je sebi najblii. Da si novce zadrao, mogli bismo lijepo poivjeti za sav svoj vijek. Ali si ti glupan, pa e takav i ostati, i zato vie neu da se s tobom jadim i nateem, nego idi pa sam sebi kruh zasluuj. I djeaku ne preostane drugo nego da se otisne u iroki svijet. Uzeo on put pod noge, i dugo je i dugo obilazio bijelim svijetom traei slubu. No, kamo god bi doao, ljudi nalazili da je malen i nejak, te kazivali kako ga ne mogu uzeti u slubu, jer da ga ne mogu ni za to upotrijebiti. Naposljetku doe nekome trgovcu. Tu ga zadre da pomae u kuhinji, da kuharici nosi vodu i drva. Tu je djeak dugo sluio, i ve se zamomio, kad jednoga dana trgovac opremi brod, da otplovi u tuinu, za svojom trgovinom. Na polasku svakoga svog slugu upita to bi da mu kupi i na povratku donese. Poto svi izredaju svoje elje, doe red i na momia to je u kuhinju nosio vodu i drva, a ovaj trgovcu prui svoj srebrnjak. to da ti za nj nabavim? upita trgovac. Nee to biti ba velika kupovina. Kupite mi to za nj mognete dobiti, poteno je zasluen, to znam odgovori momi. Trgovac obea da e tako uiniti, pa se ukrca na br od i odjedri. Kad trgovac u tuini iskrca brod i drugom ga robom nakrca, i kad nakupuje to su sluge eljele, lijepo se vrati na svoj brod i naumi otploviti. Istom se tada prisjeti da mu je momi iz kuhinje dao srebrnjak da mu za nj togod kupi. Zar da zbog toga srebrnjaka jo jednom odem u grad? pomisli trgovac. ovjek samo ima neprilike s tim tricama. Uto naie neka starica s vreom na leima. to ti je to u vrei, majice? upitat e trgovac. Ah, nosim evo maku odgovori ena; ne mogu je vie hraniti, pa sam naumila da je u more bacim. 24

Hm, momak je kazao da mu za srebrnjak kupim to mognem dobiti, rei e trgovac u sebi, pa e onda starici: Hoe li za nju etiri ilinga? ena bre-bolje prihvati ponudu i sklopi pazar. Kad se trgovac otisnuo na debelo more, obori se strano nevrijeme, oluja zahvati brod pa ga potjera tako da trgovac nije znao kamo plovi, i najposlije ga pritjera obali na kojoj nikad nije bio. Tu trgovac spusti sidro, sie s broda pa ode u grad. U krmi, u koju je zaao, bio prostrt stol, a na svakome mjestu za svakog gosta bila pripremljena iba. Zaudno to bude trgovcu, nije mu ilo u glavu to e im tolike ibe: Dobro u pripaziti to drugi rade, pa u i ja tako. A kad su jelo donijeli na stol, imade prilike vidjeti emu slue one ibe: sa svih strana povrvjeli mii, bile ih tisue i tisue, a svaki je gost za stolom morao svojom ibom razmahivati i oko sebe udarati, tako da se nita nije ulo do udaranja sve udarac za udarcem, praskanje i pucketanje, jedno gore od drugoga. Ponekad bi gosti jedan drugoga pogodili po licu, pa morali zastati da se ispriaju kazujui: Oprostite! Muno je jesti u toj zemlji primijeti trgovac. Ama zato ne drite make? Make? to vam je to? u udu e domai, jer nisu za make znali. Trgovac nato ode po maku to ju je kupio za kuhinjskog momka, pa kad se maka pojavila na stolu, mii bre-bolje u svoje rupe, tako te ljudi mogahu bez brige objedovati: od pamtivijeka nisu u toj zemlji jeli u takvu miru i tiini. I dakako, odmah ponu trgovca moliti i zaklinjati da im proda svoju divnu ivotinju. Toliko su ga molili i salijetali, te on naposljetku pristane, ali zatrai stotinu talira. Oni mu smjesta izbroje novac i jo mu lijepo zahvale na usluzi. Otisne se trgovac s one obale i odjedri dalje, ali tek to zaplovi puinom, ugleda maku gdje stoji navrh glavnog jarbola. Malo zatim opet se podigne oluja i strano se nevrijeme razmae, jo gore negoli prvi put, te brod ponovno bude pritjeran nekom kraju gdje trgovac jo nikad nije bio. Iskrca se trgovac pa u krmu, i gle i tu na stolovima ibe, ali vee i due. A bogme i bijahu potrebne, jer su tu vrvjeli mii dvaput vei od prijanjih. I tude trgovac proda maku i dobro je unovi: ovaj put dobije 25

dvije stotine talira, i to bez pogaanja. Kad je odjedrio i malko morem zaplovio maka i opet na jarbolu. Malo zatim eto i nevremena, nebo se sastavilo s morem i zemljom, vjetar potjera brod te ga pritjera nepoznatoj obali. Iskrca se trgovac pa hos-bos u krmu. Kad on onamo, a to u krmi stolovi i opet puni iba, ali kudikamo duih i debljih svaka iba lakat i pol duga, a debela ko drak na metli, tako te zapravo i nisu ibe ve tapovi. A ljudi se ale kako im nema nita gore i munije negoli sjesti za ruak ili veeru, jer tu vrve tisue i tisue debelih runih takora. Jedva na jedvite jade smogne zgodu da u usta strpa zalogaj, tako se tu teko obraniti od takora. Elem, da ne duljim, trgovac i opet na brod po maku, tako te su mogli u miru jesti. Navalili ljudi na trgovca te ga moli i salijetaj da im proda svoju maku. Dugo se on sustezao i zatezao, ali naposljetku pristane da im dade maku za tri stotine talira. Oni mu odmah izbroje novac, i po vrhu mu lijepo zahvale elei mu zdravlje i svaku sreu. Kad je trgovac isplovio na more, uzme sraunavati koliko je momak zaradio svojim srebrnjakom. Jest, pravo je, neto novaca treba da dobije, rei e trgovac u sebi, ali ne sve; ta meni ima zahvaliti to sam mu kupio maku, a svatko je sebi najblii. No u koji je as to u sebi dokonao, nadigne se strana oluja i silno se nevrijeme razmae, tako te svi pomisle gotovo je s brodom, ode na dno. I trgovac razabere da tu nema ale, nego mu se valja zavjetovati da e momku isplatiti sve do posljednjeg talira. I tek to se tako zavjetovao, gle oluja jenjala i more se smirilo, a povoljan mu vjetar okrene u jedra, tako te trgovac sretno stigne u zaviaj. Poto se iskrca, preda momku est stotina talira, i povrhu mu jo dade svoju ker za enu. Jer sad momak, to je u kuhinji sluio, bijae bogat ko i trgovac, i jo vie, te je odonda ivio u svakoj srei i zadovoljstvu. Svoju je majku uzeo k sebi i lijepo je pazio. Nije bio kao to su drugi, nego je kazao: Ja ne vjerujem u to da je svatko sebi najblii.

26

PETAR BOGATUN
Bio jednom neki ovjek koga su zvali Petar Bogatun jer je neko obilazio zemljom i torbario, to jest bavio se trgovinom nasitno, pa sastavio mnogo novaca i tako postao bogat i ugledan. Taj vam je nekadanji trgovac pokuar, a sada Petar Bogatun, imao ker koju je toliko volio da je odbijao sve prosce to su dolazili da je u njega prose: inilo se njemu da nijedan nije dobar za nju. Poto je sve tako jednoga za drugim odbio, najposlije vie nitko i nije dolazio, pa kad su godine zaredale, poboja se Petar da mu ki ne ostane usidjelica. udim se govorio on svojoj eni udim se kako nitko ne dolazi da nam ker prosi, a zna se da je imuna. udno mi je, velim, da nikoga nema, a djevojka iz bogate kue, ima novaca i nosi velik miraz. Sve mislim da mi valja poi do zvjezdoataca te ih upitati tko je eka, koga li je njoj sudbina namijenila kad se eto nitko iv ne javlja. A odakle da ti oni na to odgovore? upita ga ena. Pa oni sve itaju u zvijezdama uzvrati Petar Bogatun. I napuni depove novcem te se uputi do zvjezdoataca, a ka d k njima stie, zamoli ih da pogledaju u zvijezde i da mu kau kakav je mu suen njegovoj keri. Oni pogledae u zvijezde, ali rekoe da nita ne mogu vidjeti. No Petar ih zamoli da bolje pogledaju i da mu kau to ih pita, a on e im dobro platiti. Sad zvjezdoslovci zagledae bolje te mu rekoe da e mu ki poi za mlinarskog sinia koji se upravo rodio u mlinu to stoji tik podno njegova imanja. Petar nagradi zvjezdoslovce sa stotinu talira, pa s proroanstvom to ga je dobio krenu kui. Iao Petar, a putem sve u sebi prebirao one rijei udom se udei: nije mu ilo u glavu da e mu ki poi za onoga koji je istom na svijet doao i koji je, po vrhu, takav siromaak. To kaza i eni kad je kui doao, i nadoveza: Rad bih znati mogu li mlinara i mlinaricu privoljeti da mi prodaju dijete, jer ako ga jednom dobijem, lako u ga se osloboditi. Ja mislim da e moi doeka ena jer su puka sirotinja. Petar Bogatun sie k mlinu, ue te upita mlinaricu bi li mu 27

htjela prodati sinia. A ena ni da uje. Ne razumijem kako ne pristaje rei e Petar Bogatun mlinarici. U kui vam se gola neimatina zacarila, a ni dijete vam, bogme, nee ivot ba olakati. No ena je toliko voljela svoje dijete da se nije htjela s njime rastati. Kad je mlinar doao, Petar Bogatun i njemu kaza isto te mu ponudi est stotina talira za maloga svotu za koju su mlinar i mlinarica mogli kupiti imanje, pa vie ne bi morali da se mue i melju za druge i da gladuju kad voda presui. Mlinaru se ponuda ne uini loom, te se on porazgovori sa enom, tako te Petar Bogatun najposlije dobi maliana, a mlinar ponueni novac. Mlinarica udarila u pla i kuknjavu, a Petar je uzeo tjeiti kako e malome biti dobro; ali mu moraju obeati da nee pitati za sina, jer e ga on poslati u daleke zemlje da ui strane jezike. Kad je Petar Bogatun s malianom doao kui, naredi da se naini malen sanduk, a iznutra tako lijepo ureen da se ne moe ljepe zamisliti. Kad sanduk bijae gotov, Petar ga zali smolom, unutra poloi mlinarskog sinia, zatvori poklopac pa sanduk pusti niz rijeku. Sad sam ga se oslobodio, pomisli Petar Bogatun. A sanduk, poto je dugo plovio niz rijeku, zae u vodeni tok to je vodio nekome drugom mlinu, kliznu jazom i na kraju zape o mlinsko kolo, tako te se mlin ustavi. Mlinar nato sie da vidi zato mu je kolo stalo, pa nae sanduk te ga unese gore u mlin. A kad je o podne doao kui, rei e eni: Ba sam radoznao to je u sanduku: nanijela ga voda na mlinsko kolo, pa mi se jutros mlin ustavio. Odmah emo vidjeti doeka ena jer je klju eto u bravi: samo otkljuaj i otvori. Otvorie, a to u sanduku najljepe i najljupkije dijete to se moe zamisliti. Mu i ena silno se obradovali pa zadrali maliana: sami nisu imali djece, a bijahu u dobi dobrano odmakli, tako te se vie ne mogahu djeci nadati. Poto je i opet izminulo neko vrijeme, Petar Bogatun ponovno zapao u udo: kako to te nitko ne dolazi da mu ker prosi, a zna se da je bogata i da velik miraz nosi. udio se on i ekao, ali kako nikoga ne bijae, opet poe do zvjezdoataca, a kad k njima stie, ponudi im velik novac da u zvijezde pogledaju i da mu kau koga li 28

je sudbina odredila da bude mu njegovoj keri. Pa ve smo ti rekli da e poi za mlinareva sina odgovorie zvjezdoznanci. Dobro je to i lijepo otpovre Petar Bogatunama s njim je polo krivo: umro je. I tu sad Petar Bogatun ponudi zvjezdoznancima dvije stotine talira da mu kau tko je suen njegovoj jedinici. Zvjezdoznanci ne imadoe ni kud ni kamo nego i opet pogledae to u zvijezdama stoji. I silno se naljutie i rekoe: Ipak e poi za mlinareva sina, koga si pustio niz rijeku u nakani da ga se rijei. Za njega e poi, jer je on iv, a nalazi se u mlinu to je toliko i toliko udaljen ide li nizvodu. Petar Bogatun dade im dvije stotine talira za njihovo itanje i gonetanje, pa krenu kui sve usput prebirui u sebi i razmiljajui kako bi se rijeio mlinareva sina. Kad se vratio, Petar Bogatun najprije ode do onoga mlina. I gle: mlinarev sinak toliko je odrastao da je ve pomagao u mlinu. Postao to lijep i kran momak. Bi li mi dao tog momka? upitat e mlinara Petar Bogatun. Bogme ne bih uzvrati mlinar. Othranio sam ga i odgojio kao svoga sina; momak je valjan i radin, pa mi je na pomo i na korist u mlinu, a mene snage ve osta vljaju. I sa mnom ti je tako preuze Petar Bogatun. Zato i traim kome bih predao posao i u trgovinu ga uputio. Prepusti li mi momka, dat u ti est stotina talira; tim novcem moe kupiti imanje te u miru i sigurnosti provesti svoje stare dane. Kad je mlinar to uo, odmah se pogodio s Petrom Bogatunom te mu prepustio momka. Petar Bogatun i momak putovali daleko i obilazili bijelim svijetom trgujui, pa tako jednom stigli u neku gostionicu to se nalazila kraj goleme neke ume. Iz te gostionice posla Petar mladia kui, s pismom svojoj eni. Ide li se pravo, preko ume, put ne bijae dalek. Kaza momku nek pozdravi njegovu enu i neka joj porui da brzo izvri ono to u pismu stoji. A u pismu stajalo da ena ima odmah naloiti veliku vatru te u oganj baciti mlinareva sina, a ne uini li tako, on e je, Petar Bogatun, ivu spaliti. Momak s pismom udari preko ume, a kad bijae k veeru, eto ga pred neku kuu daleko u umi. Ue u kuu, a to u njoj ni ive 29

due. No u jednoj sobi bila raspremljena postelja, te se on lijepo isprui. Pismo je zadjenuo za vrpcu na eiru, a eir namaknuo na lice. Kad su razbojnici doli kui a tu, valja znati, bijae nastan razbojnika ugledae momka gdje na postelji lei, pa se zaudie i zapitae tko bi to mogao biti. Jedan izmeu razbojnika uze pismo, otvori ga i proita. Hm, hm proguna razbojnik. To se Petar Bogatun bavi na putu. Podvalit emo mi njemu, lopovu jednom, jer je grehota to je naumio da stari gavran na drugi svijet otpremi ovako mlada i zgodna momka. I razbojnici lijepo napisae drugo pismo eni Petra Bogatuna te ga zadjenue momku za eir dok je jo spavao. U pismu iskitie da ena ima odmah ker vjenati za mlinareva sina, prirediti svadbeno slavlje, mladencima predati miraz, konje i goveda, ovce i kuni namjetaj, te ih lijepo i udobno smjestiti na posjedu na obronku, a ne uini li sve tako dok se on vrati, teko njoj. Sutradan razbojnici pustie momka da ide, a kad je ovaj doao kui, predade trgovevoj eni pismo, izrui joj trgoveve pozdrave i kaza kako joj mu poruuje da ima odmah izvriti to u pismu pie. Zacijelo si ga valjano sluio napomenu ena momku kad mi evo ovakvo pismo alje. Jer kad ste polazili, bio je toliko ljutit na te da nije znao kako bi ti ivot uzeo. I brzo priredi svadbu te mladencima predade miraz konje, goveda, ovce i ostalo te ih lijepo smjesti na imanju na obronku. Malo zatim eto ti Petra Bogatuna kui, i kako banu, odmah enu upita je li sve izvrila kako joj je pisao. Jesam, sve sam uinila kako si traio odgovori ena. Bilo mi je dodue poneto udno, ama nisam smjela drukije. Nato Petar upita gdje je ki. Pa i sam dobro zna gdje je doeka ena. Gdje bi mogla biti nego s njime u kui na obronku, kako si i pisao. Kad je Petar Bogatun uo to je i kako je bilo, i kad mu je ena pokazala crno na bijelu, zapade u takav bijes da je gotovo puknuo od muke, pa odmah odjuri gore na imanje gdje bijahu mladenci. Dobro je, mladiu, dobio si moju ker kaza trgovac mlinarevu sinu ali ako je eli i zadrati, treba da potrai zmaja od Dibenfarta i da mi donese tri krljuti s njegova repa, jer tko ih ima, moe dobiti to god eli. 30

 A gdje da ga naem? u udu e mlai zet. Ne znam ja odsijee Petar Bogatun. To je tvoja stvar. Momak tuan i alostan uze put pod noge, i poto je neko vrijeme iao, stie do nekakvih kraljevskih dvora. Tu u ui i pitati, pomisli momak. Ljudi s dvora bolje i vie znaju o svijetu negoli drugi, moda u tu doznati za pravi put. Kad je stupio na dvore, kralj ga upita tko je, odakle je i to trai. Momak lijepo odgovori, a to se tie svrhe i puta, napomenu: Idem u potragu za zmajem od Dibenfarta: valja mi istrgnuti tri krljuti iz njegova repa, ako ga samo naem. Valja imati sree kaza kralj jer jo nisam uo da se itko odande vratio. Ako li ga kada nae, upitaj ga od mene zato u bunaru nemam iste vode: istio sam ga i istio, ali iz bunara nikad iste vode. Dobro je, upitat u ga obea momak. Na dvorima ga lijepo primili, nahranili, ukonaili, a kad je sutradan polazio, dadoe mu jela i novaca, da mu se na putu nae. Krenuo momak te je cio dan pjeaio, a kad je bilo k veeru, eto ga pod druge kraljevske dvore. Kad je uao u kuhinju, doe kralj te ga upita odakle je i kamo je namjerio. Valja mi potraiti zmaja od Dibenfarta te mu s repa otrgnuti tri krljuti. Za to se hoe sree kaza kralj jer jo nisam uo da se tkogod odande vratio. Ali stigne li onamo, upitaj ga od mene gdje mi je ki: nestala mi je prije mnogo godina. Tragao sam za njom i udarao na sva zvona, ali mi nitko nije znao nita o njoj kazati. Dobro je pitat u ga obea momak. Lijepo su ga primili i ugostili na dvorima, a kad je polazio, dadoe mu hrane i novaca. I opet je cio dan iao, a kad se usutonilo, eto ga ponovno podno nekih kraljevskih dvora. Tu mu se u kuhinji javi kraljica te upita odakle je i kamo ga put vodi. Idem zmaju od Dibenfarta da mu istrgnem tri krljuti s repa odgovori momak. Potrebna je za to srea, i te kakva srea preuze kraljica jer jo nisam ula da se itko vratio tko je tamo iao. No ako ga nae, upitaj ga od mene gdje da naem svoje zlatne kljue to sam ih izgubila. Hou, upitat u ga obea momak. 31

I opet je uzeo put preda se, pa poto je podugo iao, izbi na veliku i iroku rijeku. Tu je stao, i dok je razmiljao kako e na drugu stranu, ili mu pak valja obalom niz rijeku, ugleda nekakva ovjeka to bijae sav pogrbljen i sav grohnuo od starosti; ovaj ga upita kamo je namjerio. Idem zmaju od Dibenfarta, naem li koga da mi kae gdje je odgovori momak. Ja ti mogu kazati preuze starac jer ja prenosim ljude koji k njemu hoe. On ti je odmah prijeko. im se uspne na brijeg, vidjet e mu dvore. Bude li s njime govorio, upitaj ga dokle u ja ovdje biti i prenositi. Hou, upitat u ga obea momak. Starac ga uze sebi na lea te ga prenese preko rijeke, a kad se momak uspeo na brijeg, ugleda zmajeve dvore i stupi unutra. Kad on tamo, a to unutri kraljevska ki sama samcata. Ah, dobar ovjee! zausti kraljevna. Zar se to ljudsko bie ovamo usuuje? Otkad sam ovdje jo nitko nije ovamo kroi o, i bolje po te da to bre ode, jer doe li zmaj pa te opazi, odmah e te progutati, a meni zlo i naopako. Ne odsijee momak ne idem dok mu s repa ne otrgnem tri krljuti. Nikad nee do njih! uzvrati mu kraljevna. No momak ne bijae nakan da ide; htio je doekati zmaja, otrgnuti mu tri krljuti s repa i uti odgovor na svoja pitanja. Kad si ve navro, valja mi vidjeti mogu li ti ime pomoi najposlije e kraljevna. Hajde pokuaj moe li podii ma to na zidu visi. Momak pokua, ali uzalud: nije ga mogao ni maknuti. Gutni gutljaj iz ove uture opet e kraljevna. Momak gutnu i posjedi jo neko vrijeme, a onda mu valjade ponovno pokuati. Upe snagu i uzmoe ma krenuti. Treba da jo malo gutne i da mi onda ispria to te ovamo vodi. Momak opet gutnu, pa onda uze kazivati kako ga neki kralj zamolio da zmaja upita zato u kraljevu bunaru nema iste vode; od drugoga kralja valja mu zmaja pitati gdje je kraljeva ki to je nestala prije mnogo godina; neka pak kraljica pita gdje su zlatni kljui to ih je izgubila, a u ime starca s rijeke mora zmaja upitati dokle e starac ljude prenositi. 32

Poto je sve lijepo iznizao, momak opet posegnu za maem, i gle mogae ga podii, a kad je gutnuo jo gutljaj, lako je njime razmahivao. Ne eli li da te zmaj odmah proguta, sakrij se pod postelju svjetova kraljevna momka kad se veer primakla. Sad e uskoro zmaj na vrata. Pod posteljom uvuci duu u se, da te strani zmaj ne osjeti. Kad legnemo u postelju, ja u ga sve ono pitati. A ti pazi i sluaj. Miruj dok se zmaj ne utia i ne zaspi, a onda se iuljaj i uzmi ma, pa kad zmaj ustane, dobro gledaj da mu jednim zamahom glavu odsijee i da mu u isti as istrgne tri krljuti, jer ne bude li tako, on e ih sam otkinuti da od njih nikome ne bude koristi. Momak se zavukao pod postelju, a neko vrijeme zatim eto ti zmaja na vrata. Hu, hu, tu po ljudskom mesu vonja! zabrekta zmaj. Ah, to je ovuda proletio gavran s ljudskom kosti u kljunu, pa mu kost na krov pala objasni kraljevna. Bit e valjda da ti to vonja. Valjda doeka zmaj. Nato kraljevna iznese jelo i pilo, pa poto poveerae i veeru zalie, legoe na poinak. Neko su vrijeme leali, a onda se kraljevna uznemiri i odjednom probudi. A joj! povika ona. to ti je? upita je zmaj. Ah, tako nemirno spavam odgovori kraljevna. I udan sam san usnila. to si usnila? Kazuj! opet e zmaj. Usnilo mi se preuze kraljevna da je doao nekakav kralj pa te pita to bi i kako bi da mu u bunaru bude iste vode. Pa to bi morao i sam znati! uzvrati zmaj. Treba da prekopa bunar, pa da sa dna ukloni stari gnjili panj, i eto mu iste vode. A sada mirno spavaj. Poto je kraljevna neko vrijeme leala, opet se uznemiri, stade se bacati po postelji, pa se i opet probudi. A joj! povika ona. to je opet? upita zmaj. Ah tako nemirno spavam i tako udno sanjam! odgovori kraljevna. Kazuj to si sanjala? navali zmaj. Usnilo mi se proslijedi kraljevna usnilo mi se da je 33

doao nekakav kralj pa te pita gdje mu je ki, nestala je prije mnogo godina. Ti si ta ki preuze zmaj ali te on nee nikad vie vidjeti. A sada spavaj, i nemoj kojeta sanjati, nego me pusti na miru, jer u ti inae rebra polomiti. No nije kraljevna dugo mirovala: opet se poela trzati pa se ponovno probudila. A joj! povika kraljevna. to je opet? zabrekta zmaj, a bijae tako bijesan to ga je od sna trgla da se od pustoga bijesa htio gotovo raspuknuti. Ne smije se ljutiti prozbori kraljevna ali sam i opet udan san usnila. K vragu ti i tvoji snovi srdito e zmaj. to si to sada sanjala? Usnilo mi se produi kraljevna da je dola neka kraljica pa te pita bi li joj mogao rei gdje da nae zlatne kljue to ih je izgubila. Neka pogleda meu grmlje gdje se poslije ruka obino lei, pa e ih nai kaza zmaj. A sad me pusti na miru i nemoj mi vie sa snima dolaziti. Spavali su neko vrijeme, ali se kraljevna i opet uznemiri pa se odjednom probudi. A joj! povika kraljevna. Nee ti mirovati dok ti vratom ne zakrenem! gnjevno e zmaj. Bijae tako bijesan da je htio iz koe iskoiti. to je opet? Ne smije se Ijutiti, nisam kriva neduno e kraljevna. Eto i opet sam udan san usnila. Takve gluposti ja nikada ne sanjam preuze zmaj. to si to usnila? Eto, usnilo mi se proslijedi kraljevna doao ovjek s rijeke i pita dokle e on tako ljude prenositi. Glupan jedan, mogao bi se brzo muke rijeiti kad bi idueg namjernika bacio u vodu i kazao: Sad ti prenosi dok se ne otkupi! I da si me sad ostavila na miru sa svojim snovima, jer u ti u drugu sviralu zasvirati! Kraljevna ga je zaista ostavila na miru, a kad se sve stialo, i kad je mlinarev sin uo zmaja gdje hre, izvue se ispod postelje . Prije nego to je dan svanuo ustade zmaj iz postelje, ali tek to je dvjema nogama stao na pod, momak mu odsijee glavu te iupa tri 34

krljuti s repa. Sad nastade velika radost, te momak i kraljevna uzee zlata i srebra i drugih dragocjenosti koliko god mogahu ponijeti, pa kad su doli na rijeku, toliko su onog ovjeka zaposlili svim onim to je valjalo prenijeti da je zaboravio pitati to je zmaj kazao; prenosio je jedno za drugim, dok sve ne bijae na drugoj obali, zajedno s momkom i kraljevnom. Da, zaista, jesi li pitao zmaja to sam te molio? sjeti se ovjek kad momak i kraljevna htjedoe dalje. Jesam odgovori momak. Rekao je, kad i opet tkogod namjeri preko rijeke, da ga baci u vodu i kae: Sada ti prenosi dok se ne otkupi! Uini li tako, slobodan si. Trista mu jada! povika starac. Da si mi to prije kazao, bio bi me ti izbavio. Poao momak s kraljevnom dalje, pa kad je stigao na prve kraljevske dvore, ondje ga doekala ona kraljica i odmah zapovre je li zmaja pitao o njezinim zlatnim kljuima. Jesam odgovori momak, pa joj onda na uho priapnu: kazao je da pogleda u grmlje gdje poslije podne zna leati. Pst, pst, nita ne govori uutka ga kraljica te mu dade stotinu talira. Kad su stigli na druge dvore, upita ga onaj kralj je li govorio sa zmajem o onome to ga je molio. Jesam odgovori momak evo ovo ti je ki. Kralj se toliko obradovao da bi rado dao svoju ker i polovinu kraljevine. No kako je ovaj ve bio oenjen, to mu kralj dade dvije stotine talira, konje i kola, i toliko zlata i srebra koliko je momak mogao ponijeti. Kad je stigao do treih dvora, kralj ga odmah upita je li sa zmajem razgovarao o njegovoj brizi. Jesam odgovori momak. Kazao je da ti valja prekopati bunar te sa dna izvaditi stari panj, pa e imati iste vode. Kralj ga nadari sa tri stotine talira. Momak nato krenu pravo kui. Zlatom se i srebrom tako dotjerao da je nadaleko blistao. Sad je bio kudikamo imuniji negoli Petar Bogatun. Kad je pak ovaj dobio tri traene krljuti, nije vie nita imao protiv momka i sklopljenog braka. A kad je vidio sve ono bogatstvo, nije se mogao dovoljno nauditi, pa upita momka ima li u zmaja jo takva blaga. 35

 Ima odgovori momak. Ima ga kudikamo vie nego to sam mogao ponijeti, ima ga na tovare, i mnogi su konji potrebni da bi ga prenijeli. Ako e onamo, dosta e ga nai. Petar Bogatun zaista naumio da ide. Zet mu objasni kuda e ii, tako da mu ne treba za put pitati. A to se tie konj nadoveza mlinarev sin najbolje je da ih ostavi s ove strane rijeke, jer e ti onaj starac pomoi da prenese blago. Petar Bogatun krenu od kue, a sa sobom ponese veliku torbu s hranom i povede mnogo konja. Kad je izbio na rijeku, konje ostavi na obali, s ovu stranu, kako mu je zet rekao, a sam, onom starcu na leima, krenu preko rijeke. Kad bijahu nasred rijeke, starac ga baci u vodu i kaza: Sada ti prenosi dok se ne otkupi! Ako ga tkogod nije izbavio, onda Petar Bogatun jo i danas prenosi ljude i terete preko one rijeke.

36

RIAN
Bili jednom mu i ena pa ivjeli u obilju, a imali dvanaest sinova. Sinovi im jedrali i krupnjeli, a kad je i najmlai odrastao i snagom se opasao, ne htjede vie da kod kue bude, nego naumi u svijet poi i za sreom se ogledati. Roditelji ga svjetovali da ne odlazi: ljepe mu je kod kue, ima svega i svaega, nije mu potrebe u svijet se otiskivati. Ali u njemu sve neto kopkalo da ide, tabani ga svrbjeli, te mu roditelji najposlije dopuste da krene s postojbine. I tako momak uzme put preda se i pone svijetom obilaziti, a nakon nekog vremena stigne na nekakve kraljevske dvore. Ondje zatrai slubu te je dobije. U kralja one zemlje bila jedinica ki, ali mu nju ugrabio nekakav div pa je odnio i sakrio u neku peinu. Kako kralj nije imao druge djece doli tu ker, i on se i zemlja sva u crno zavili, u tugu i alost zapali. Obeao kralj svoju ker i polovinu kraljevstva onome tko mu ker izbavi. Ali se nije naao junak koji bi je izbavio premda su mnogi pokuali. Poto je poprilici proveo neku godinu dana u slubi na onim dvorima, momak se zaelio kue, napala ga ama za roditeljima. I krene u zaviaj. A kad kui stigne, razabere da su mu roditelji svijetom promijenili i braa batinu meu se razdijelila, tako da za nj nije nita ostalo. Zar me nita od oevine nee zapasti? upita momak. A zar smo mi mogli znati da si iv poslije tolikog izbivanja od kue i tolikog tumaranja po svijetu? uzvratie braa. Ali neka ti bude: gore u planini ima dvanaest kobila koje jo nismo razdijelili; ako ih hoe kao svoj dio, moe ih uzeti. Momak bijae sporazuman. Lijepo se brai zahvali te ode u planinu gdje kobile bijahu na ispai. Kad se uspeo u planinu i naao kobile, vidje da ve svaka ima drijebe, a meu njima bilo jedno tako krasno i tako jedro da mu se sva dlaka sjala: bio je divan malen rian, milina ga pogledati. Ba si krasan, konjiu moj! ushieno e momak. A kad bi ti htio da pobije ostalu drebad, tako da bih cijelu godinu mogao sisati sve kobile, vidio bi u kakva bih se divna i jaka riana prometnuo! kaza mu drijebe. Momak tako i uini: pobi svu ostalu drebad pa onda sie u 37

dolinu. Kad je dogodine doao da vidi drijebe i kobile, nae konjica tako ila i uhranjena da mu se sva dlaka prelijevala, a tako jedra i krupna da ga je momak jedva mogao uzjahati. U svake pak kobile i opet bilo drijebe. Dobro je bilo to sam te pustio da doji svih dvanaest mojih kobila ree momak jednogodinjem konjicu. Lijepo si se snagom opasao, sad bi mogao sa mnom. Ostavi me jo godinu ovdje odgovori konjic. Pobij dvanaestero jakonje drebadi da bih i ove godine mogao sisati svih dvanaest kobila, pa da naljeto vidi snage i ljepote. Momak tako i uini, a kad je dogodine doao na ispau u planini da vidi svoje kobile i svoga konjica, a to u svake i opet novo drijebe. Rian se pak tako uhranio i tako ojedrao da se sav prelijevao, a toliko opet okrupnio da mu se momak nije mogao na lea vinuti. Lijep si mi i jak lani bio, konjicu moj kaza mu momak ali si ljetos takav kakva ni u kraljevskoj staji nema. A sad u te povesti. Ne doeka Rian pusti me jo godinu! Pobij i opet ostalu drebad, da bih i ljetos mogao sisati svih dvanaest kobila, pa da naljeto stane i gleda! Momak i opet uini kako mu konjic kaza, pa pobi svu drebad i onda ode. Kad je dogodine doao u planinu da vidi svoje kobile i svoga konjica, imade to i vidjeti. Upravo se prepao kad je Riana ugledao nikad nije mislio da konj moe toliki biti. Rianu se valjalo spustiti na sve etiri da bi momak mogao uzjahati, a jo se i tada trebalo momku vraki namuiti. Uz to Rian bio tako io i jedar i tako uhranjen da se sjao poput ogledala. A kobile i opet imale drebad. Sad se Rian nije protivio da poe s momkom. Pojahao momak konja i tako stigao kui, svojoj brai, a braa se snebie od uda, jer jo nikada nisu za takva konja ni uli a kamoli ga vidjeli. Valjano mi konja potkujte, dajte mi sedlo i uzde da ih ljepih nema kaza momak brai pa eno vam svih mojih dvanaest kobila u planini: uzmite i njih i drebad. Braa rado na to pristadoe, pa mu konja tako potkovae da je ispod njega sve kamenje naokolo letjelo dok bi gorom jezdio, i 38

takvim ga zlatnim sedlom osedlae i zlatnim uzdama zauzdae da se sjalo nadaleko i iroko. A sad emo na kraljevske dvore! kaza Rian (to mu i bijae ime). Ali ne smei s uma da u kralja za me zaite dobru staju i dobru hranu. Momak obea da e to imati na pameti i da e tako uiniti. Pojahao momak konja i krenuo od kue, a konj zagrabio da su sve iskre vrcale. I moe ve misliti, nije mu dugo trebalo da na onakvu atu pod kraljevske dvore stigne. Kad momak pred dvore, a to kralj na stubama: stoji i gleda, divi se konju i junaku, ne ide mu u glavu tko bi to mogao biti. Svega mi, kazuje kralj u sebi, za cijeloga svog vijeka ne vidjeh takva delije ni takva ata. A kad momak upita bi li na dvorima mogao dobiti slubu, kralj se toliko obradovao da je od radosti gotovo zaigrao na stubama. Dakako da je momak mogao u slubu, ba dobro doao, i kralj mu to kaza. Dobro je doeka momak ali da mi se konju dade staja kakvu i zasluuje i da ga valjano hrane i timare. Sve e dobiti, a bit e mu sijena i zobi koliko eli prihvati kralj, te svi vitezovi moradoe svoje konje izvesti iz staje da Rianu bude mjesta i zgode. Nije dugo potrajalo, a na dvorima se u svih pobudi zavist, te bi svako zlo momku upriliili da su samo smjeli. Smiljali su put i nain kako da mu napakoste, pa naposljetku smislie da kralju kau kako se momak pohvalio da je kadar izbaviti kraljevnu koju je div odavno ugrabio i u goru skrio, moe je, veli, izbaviti ako samo hoe. Kada kralj to dou, odmah ga pozva preda se te ga podsjeti to je govorio i ime se hvalio, i najposlije mu kaza da mora rije i odrati. Mogne li taj pothvat izvesti, dobit e njegovu ker i polovinu kraljevine, a ne mogne li, neka zna da mu valja poginuti. Uzalud se momak branio i govorio kako takvo to nije nikad ni u snu sanjao a kamoli rekao uzalud, kralj ni da uje. Ne bijae mu druge nego obeati da e poi na taj pothvat. Ode momak u staju, sav tuan i alostan, te ondje sjede podnimivi se objema rukama. Kad ga vidje onakva, njegov ga Rian upita kakvi ga to jadi biju te je tako neveseo. A na to mu on ispria to kralj od njega trai, pa dometnu: Ni sam jadan ne znam to da ponem, jer izbaviti kraljevnu, 39

nemogu je pothvat. Pa nije tako nemogu doeka Rian. Ja u ti pomoi, ali me mora valjano potkovati. Treba da zatrai dvanaest funti eljeza i dvanaest funti elika, i dva kovaa da ti daju: jedan da kuje, a drugi da potkiva. Momak uini kako mu je Rian kazao, a kralj se nije skanjivao ni protivio da mu elji udovolji, pa mu dade eljezo i elik, i dvojicu kovaa povrhu, tako te konj bijae potkovan da ne moe bolje. Nato momak pojaha Riana i krenu iz kraljevskih dvora, a Rian zagrebe da se sve prailo. Kad je momak dojahao podno gore u kojoj kraljevna bijae zatoena, valjalo mu se uspinjati, a gora se uzdizala okomito poput kakva zida i bila glatka poput ogledala. No ipak natjera konja da se penje, i u prvom se naletu malko uspe, all se tada Rianu okliznue prednje noge, te on kliznu natrag da je sve tutnjilo i praskalo. U drugom naletu doprije malo dalje, ali se onda Rianu omaknu jedna prednja noga, te on kliznu dolje da se sva gora potresla. Trei put zarza Rian: Hajde da sad vidimo! I jurnu bijesno da je kamenje letjelo nebu pod oblake jurnu te uzie na goru. Momak pojaha u trku, zgrabi kraljevnu te je vinu preda se u sedlo, i prije nego to se div snaao i drljem istreptao iz oiju, jer bijae u san utonuo, oni zagreboe odande, i tako kraljevna bi izbavljena. Moete zamisliti koliko se kralj obveselio kad se momak s kraljevnom vratio na dvore. Obradovao se kralj gdje mu je ki izbavljena, ali ne bijae u njegovu srcu prave zahvalnosti, jer su mu ostali na dvorima svata protiv momka nagovorili, tako da se na njega ljutio. Hvala ti to si mi ker izbavio hladno e momku kad je ovaj s kraljevnom stigao na dvore. Samo toliko kaza, i ve htjede da se okrene, ali ga momak zadra: Ona je sada moja ko i tvoja: nadam se da si ovjek od rijei. Da, dobit e je, tako sam obeao kaza kralj ali mi najprije mora sunce pribaviti da mi dvore obasjava. Dvori naime stajali na osojnu mjestu, sjenila ih visoka hridina tako da sunce nije nikad u njih prodiralo. Nismo se tako pogodili doeka momak ali neka bude: 40

sve u pokuati i uiniti kako najbolje znam i umijem, jer kraljevnu bogme elim. I opet ode Rianu te mu ree to kralj trai, a Rian mu kaza kako tu ima lijeka i pomoi. Neka mu se nove potkove udare, i to od dvadeset funti eljeza i dvanaest funti elika, i dva kovaa da mu daju jedan da kuje, a drugi da potkiva, pa e ve sunce obasjati kraljevske dvore. Momak je dobio sve to mu je trebalo, kralj mu od stida nije mogao traenja odbiti, i tako Rian bijae valjano potkovan. Pojahao momak konja, a konj vatreno poskoi, tako da je za svakog Rianova skoka hridina po petnaest lakata u zemlju propadala, i tako potraja sve dok sasvim u zemlju ne utonu i sunce obasja kraljevske dvore. Kad se momak vratio na dvore, upita kralja hoe li mu sada dati svoju ker, jer je eto sunce obasjalo dvore. No drugi su opet svata kralju nagovorili, tako te ovaj momku kaza da e dobiti kraljevnu i da on, kralj, svoju rije ne porie, ali momak najprije mora svojoj odabranici nabaviti svadbenog ata kakva i sam ima. Momak uzvrati kako o tome prije nije bilo govora, te priklopi kako je kraljevnu sada zasluio. No kralj osta pri svome, i jo nadoveza: Ne uini li to se od tebe trai, da zna: ode ti glava! Tuan i alostan momak ue u staju te Rianu pripovjedi kako kralj sada od njega trai da kraljevni za svadbu pribavi isto takva ata kakva i sam ima, a ne nabavi li ga, ode mu glava sa ramena. A kako da to izvrim zajada momak kad takva kakav si ti na svem svijetu nema! Ima meni jednaka doeka Rian ali je teko do njega, jer je u paklu. No valja da pokuamo sve to se moe. Skokni gore pa od kralja zatrai da mi udare nove potkove: dvadeset funti eljeza i dvanaest funti elika, i dva kovaa neka ti dade: jedan da kuje, a drugi da potkiva. Ali dobro pripazi da potkove budu valjane i avli otri. I povrhu zatrai dvanaest tona jema, dvanaest tona rai i dvanaest zaklanih volova, jer sve to treba da sa sobom ponesemo. Valja nam zatraiti i ponijeti i svih dvanaest volovskih koa, svaku naikanu sa dvanaest stotina avala, jer sve nam to moe ustrebati. Potrebna nam je i jedna bava sa dvanaest tona katrana. Momak doe pred kralja i zatrai sve to mu je Rian rekao, a kralju se i opet uini da bi bilo ruglo i sramota kad bi mu togod 41

uskratio. I tako momak dobi sve to je nabrojio. Kad sve bijae gotovo, izjaha konjanik iz kraljevskih dvora. Poto je dugo i podugo jahao, i poto su ve preli mnoga brda i doline, upitat e Rian svog jahaa: uje li to? ujem strahovito zujanje u zraku, i strah me hvata odgovori momak. To su za nama nadale grabeljive ptiurine iz ume preuze Rian. Poslane su da nas zaustave. Nego prorei rupu na vreama sa itom, pa e se ptiurine zrnjem zabaviti, a nas zaboraviti. Momak poslua te proreza rupe na itnim vreama, i odmah se ra i jeam poe prosipati na sve strane. Uto doletjee strane ptiurine u tolikoj mnoini da se sve nebo od njih zacrnjelo. Kad opazie ito, ne mogoe odoljeti nego sletjee na tlo pa navalie kljucati ra i jeam, a naposljetku se meu sobom poupae. Tako ne stigoe da ita naao uine momku i Rianu: bijahu na njih sasvim zaboravile. Sad je momak i opet dugo i podugo jahao, preko brda i dolina, preko bara i movara. I dok su tako ostavljali put za sobom, odjednom Rian nauli ui te e momku: uje li togod? ujem strahovitu lomljavu iz ume, i strah me hvata odgovori momak. To su zvijeri iz ume preuze Rian. Poslane su da nas zaustave. Nego baci dvanaest zaklanih volova, pa e se zvijeri zabaviti, a nas zaboraviti. Momak tako i uini, a nato povrvjee sve mogue zvijeri: medvjedi i vuci, lavovi i svakovrsna druga udovita. Kad zvijeri vidjee meso, odmah onamo jurnue i navalie da ga razdiru i prodiru i meu sobom se tako poupae da je krv prskala na sve strane. Tako zaboravie momka i Riana. Jahao momak dalje, a vrhovi brda brzo promicali jedan za drugim, jer je Rian svojski grabio. Najedanput Rian zarza: uje li to? upita momka. ujem neto u daljini, kao da negdje drijebe njiti odgovori momak. Krupno je to drijebe prihvati Rian a to mu se njisak slabo uje, to je odatle to nam donde jo mnogo ima. 42

Dugo su i podugo ili, a naposljetku Rian ponovo zarza: uje li sada? upita momka. Jasno razabirem konjski njisak odgovori momak. Jo e ga jednom uti, a onda smo na cilju doeka Rian. I opet prevalie dobran put, a Rian i trei put zarza, no prije nego to je i stigao da momka upita uje li togod, s ispae odjeknu takvo rzanje te momak pomisli da e se gora raspuknuti. Tu je! javi se Rian. Bre na me baci volujske koe naikane avlima, a bavu s katranom na zemlju, pa se uzveri na onu veliku jelu. Kad konj doe, iz nozdrva e oganj sipati pa e upaliti katran. A onda dobro pazi: bude li plamen suknuo uvis, moja je pobjeda; padne li, izgubio sam. Vidi li da je pobjeda na mojoj strani, brzo na konja baci uzde to e ih sada sa mene skinuti, i odmah e se pripitomiti. Tek to je momak koe s avlima bacio na Riana, a bavu s katranom na zemlju te se uzverao na jelu, kad eto ti konja to mu iz nozdrva oganj bije, i uas se upali bava s katranom. Izmeu konja to je dojurio i Riana razvi se takav boj da je kamenje do neba letjelo toliko su se grizli i ujedali, bili se nogama i udarali, a momak as gledao njih, as svraao pogled na bavu, iz koje naposljetku liznu plamen: jer gdje god bi onaj konj zagrizao ili smjerio, svagdje bi se namjerio na kou s avlima i najposlije morade popustiti. Kad je momak to razabrao, bre-bolje puznu niz jelu te baci uzde na konja, a ovaj postade tako pitom da ga je mogao momak voditi na tankoj niti. Konj bijae takoer ri, a tako nalik na Riana da ih nitko ne mogae razlikovati. Sad momak pojaha novoga konja to ga je ulovio, pa usmjeri na kraljevske dvore, dok je Rian kasao sa strane. Kad momak onamo, a to kralj pred dvorima. Kai mi kojega sam konja ulovio, a kojega sam prije imao? obrati se momak kralju. Ne pogodi li, kraljevna je moja. Ne umijem kazati naposljetku e kralj. Ali, kad si mi keri pribavio takva divna svadbenog konj a, neka bude tvoja. No najprije da vidimo je li ti suena. Prvo e se ona dvaput sakriti, a onda e ti. Ako je oba puta nae, a ona tebe ne nae, onda ti je suena. Nismo se tako pogodili doeka momak ali emo 43

pokuati kad ve nije druge. I kraljevna poe da se prva skrije. Pretvorila se ona u patku te plovila na vodi to bijae tik pred dvorima. A momak otiao u staju te upitao Riana gdje se skrila. Samo uzmi puku kaza mu Rian pa naniani na patku to pliva na vodi pred dvorima, i odmah e ti se kraljevna pokazati. Momak dohvati puku pa odmah s njome pred dvore, na vodu. Ustrijelit u onu patku kaza momak te uze nianiti. Nemoj pucati, prijatelju, ja sam to! zapomaga kraljevna. Tako ju je momak prvi put otkrio. Drugi put se kraljevna prometnula u kruh to je izmeu etiri druga stajao na stolu. Svi hljebovi bili jedan ko i drugi i nitko ih nije mogao razlikovati. Momak, meutim, otiao u staju pa Riana opet upitao gdje se djela. Samo uzmi no i dobro ga naotri, pa izmeu hljebova to su u kuhinji na stolu posegni za treim s lijeve strane, kao da e ga prerezati, pa e ti se javiti kraljevna. Momak ode u kuhinju te uze otriti najvei no to ga mogae nai, pa posegnu za treim hljebom s lijeve strane i na nj poloi no kao da e ga prerezati. Ba bih komad ovog kruha kaza momak. Nemoj rezati, prijatelju, ja sam to! zavapi kraljevna, i tako je momak i drugi put nae. Sad je trebalo da se on skrije. Rian ga lijepo svjetovao, te se momak tako skrio da ga bijae teko nai. Najprije se pretvorio u konjsku muhu pa se skrio Rianu u lijevu nozdrvu. Kraljevna svuda vrljala i traila, njukala i pipkala, pa htjela poviriti i u staju u kojoj bijae Rian. Ali Rian iskesio zube i poeo se ritati i oko sebe udarati, tako te se kraljevna nije usudila unutra, pa nije mogla momka pronai. Ne mogu te nai, pa sam izii najposlije e kraljevna, a momak se na to pojavi pred njom, izie iz staje. I drugi put Rian ga svjetova kako e se skriti, te se momak prometnu u grumen zemlje pa se sakri pod kopito Rianove prednje lijeve noge. Kraljevna vrljala tamo-amo, izmuila se jadna traei, pa naposljetku i opet pola Rianu u staju. Sad joj je konj dopustio da mu se priblii, ali pod kopito nije mogla zaviriti, jer je Rian vrsto stajao na nogama. I tako nije mogla momka pronai. 44

 Izii sam kad ne mogu da te naem najposlije e kraljevna, a momak se nato pojavi pred njom. Sad si moja rei e joj momak. Vidi da mi je suena kaza kralju. Nek ti bude kad ti je suena doeka kralj. A onda se slavilo svadbeno slavlje, momak pojahao Riana, a kraljevna onoga drugog konja, i tako im bogme nije mnogo trebalo do crkve, moe vjerovati.

45

ISTONO OD SUNCA I ZAPADNO OD MJESECA

Bio jednom neki seljak nadniar koji je imao punu kuu dj ece, tako da ih nije mogao valjano ni hraniti ni odijevati; sva mu djeca lijepa, no najljepa meu njima najmlaa kerka: nju krasila takva ljepota da se nijedna s njome nije mogla mjeriti. Jedne veeri, a bijae etvrtak i kasna jesen, bjesnilo strano nevrijeme: od tame nisi mogao vidjeti ni prsta pred nosom, a od kie i vjetra sve su zidovi pucali. Sva je obitelj sjedila oko ognjita, i svako je eljade togod radilo. Najedanput netko triput zakuca na vrata. ovjek izie da vidi to je, a kad otvori pred njim velik bijeli medvjed. Dobr vee! pozdravi bijeli medvjed. Dobr vee! uzvrati mu ovjek. Bi li mi htio dati svoju najmlau ker? upita medvjed. Uinit u od tebe takva bogataa kakav si sada siromah. Ne uini se ovjeku loim da bude tako bogat, ali pomisli da najprije treba sa kerkom govoriti. I tako se vrati u kuu i ree kako vani stoji velik bijeli medvjed: obeava silno bogatstvo dobije li najmlau ker za enu. Kerka kaza ne, te ne htjede nita o tome uti. ovjek opet izie te se sporazumi s bijelim medvjedom da ovaj po odgovor navrati za tjedan dana. Za to su vrijeme roditelji salijetali ker te joj iznosili do kakva e bogatstva svi doi i u kakvoj e srei ona ivjeti toliko su joj toga nagovorili da je ona najposlije pristala. Oprala je i okrpala svoje jadno ruho, uresila se to je najbolje mogla i spremila za polazak. A nije imala mnogo da ponese. Kad doe drugi etvrtak, eto ti uveer bijelog medvjeda da je vodi. Djevojka uze zaveljaj i sjede medvjedu na lea, a medvje d s njom uze put pod noge. Je li te strah? Nije odgovori ona. Dobro je doeka medvjed. Samo se dri za moje krzno, pa je sve u redu. Jahala je tako i jahala, dugo i podugo, dok naposljetku ne stigoe do neke goleme stijene. Tu bijeli medvjed po kuca, a u stijeni se otvorie vrata, te oni uoe u neke dvore. Bile ondje mnoge dvorane, u svakoj svjetlo gori, sve se sja od zlata i srebra. Zaustavie 46

se u nekoj velikoj dvorani, u kojoj bijae prostrt stol, a na stolu obilje i divota kakve ne moe ni zamisliti. Tu joj bijeli medvjed dade srebrno zvonce: ako samo togod poeli, neka zazvoni, i sve e biti pred njom. Kad je djevojka jela, osjeti umor i drijem poslije puta, a bijae ve i dobrano zanoalo; zaelje da legne i da poine te zazvoni onim zvoncem. Tek to je zazvonila, ve se nae u spavaonici, gdje bijae raspremljena postelja, tako krasna da je krasnije ne moe poelj eti: svileno na njoj uzglavlje i podglav, a oko nje zastori sa zlatnim resama. Od zlata i srebra bilo sve to se u lonici nalazilo. No kad je djevojka legla i ugasila svjetlo, ue unutra ovjek i lee kraj nje. Taj ovjek bio bijeli medvjed, koji je nou smio sa sebe skinuti krzno. Djevojka ga nije mogla nikad vidjeti, jer je uvijek ulazio istom onda kad bi ona svjetlo ugasila, a nestajao prije nego to zora svane. Neko je vrijeme sve lijepo bilo, ali malo-pomalo djevojka postade sjetna i nevesela: snudila se i rastuila gdje po cio dan ide sama kao duh; napade je ama, i ona poe eznuti za roditeljima i za sestrama. Bijeli ju je medvjed pitao kakva joj je nevolja, a kad mu ona kaza to je mui, on joj ree: Ima tome lijeka, ali mi mora obeati da sa svojom majkom nee nikad nasamo govoriti, nego jedino onda kad je tkogod prisutan. Ona e te zacijelo uzeti za ruku, u nakani da te odvede u sobu, gdje moe s tobom nasamu govoriti. Ali ti ne smije to dopustiti, jer bi nas time oboje unesreila. Jedne nedjelje doe bijeli medvjed i kaza da mogu na put, u posjet njezinim roditeljima. I pooe. Ona mu sjede na lea, a on uze put pod noge. Podugo su ili i najposlije stigli pred veliku bijelu kuu. Pred kuom trale i igrale se njezine sestre, a sve na kui i oko nje bilo lIjepo milina pogledati. Tu ti ive roditelji kaza joj bijeli medvjed. Ne zaboravi to sam ti ono rekao, jer e nas inae oboje unesreiti. Boe sauvaj! Ta kako bih zaboravila! odgovori djevojka. Kad stie pred kuu, djevojka ue, a bijeli se medvjed okrenu i ode. Neizmjerno se obradovae roditelji kad pred sobom ugledae svoju ker. Rekoe joj kako nemaju rijei da joj dovoljno zahvale na onome to je za njih uinila. I poee iznositi sad ovo, sad ono, po emu se vidi kako im je svima dobro. A onda upitae kako je njoj. 47

Ona odgovori kako je i njoj dobro, ima svega to joj srce ite. Ne znam kazati to im je jo govorila, ali ne vjerujem da im je ba sve tono rekla. Poslije podne, poto su objedovali, doe na red ono i zbude se onako kako je bijeli medvjed i kazao: mati htjede u svojoj sobi nasamo sa kerkom razgovarati. Ali se ki sjeti na to ju je bijeli medvjed upozorio, pa ne htjede s majkom onamo, nego ree: to imamo razgovarati, moemo i ovdje. No zbilo se, ni sama ne zna kako, da ju je mati najposlije navela, te joj valjade kazati to je i kako je. Pripovjedi kako joj uveer, im svjetlo ugas i, dolazi neki ovjek i lijee kraj nje; nikad ga jo nije vidjela, jer on uvijek ode prije nego to zora zabijeli. I eto zbog toga se ona jedi, jer bi da ga vidi, a preko dana sama je samcata, pa joj je pusto i tuno. Uh! ta to bi mogao biti div! doeka mati. No, ja u te pouiti to ti je initi da ga vidi. Dat u ti svijeu, ponijet e je u njedrima; kad zaspi, upali je pa ga pogledaj, ali dobro pazi da na nj ne padne ni kap loja sa svijee. Ki uze svijeu te je sakri u njedra. Uveer doe bijeli medvjed po djevojku. Poto su malo popoili, bijeli medvjed upita nije li bilo onako kako je kazao. Da, bilo je tako, djevojka nije mogla zanijekati. Ako si posluala majin savjet proslijedi medvjed onda mene i sebe strovaljuje u nesreu, pa je meu nama svreno. Ne, nisam, nikako odgovori djevojka. Kad su stigli kui i kad je djevojka legla, sve bijae kao i uvijek: doe neki ovjek i lee kraj nje. No u noi, kad je ula da ovjek vrsto spava, ona ustade, kresnu kresivom i upali svijeu; prie da osvijetli ovjeka i vidje da je to najljepi kraljevi to su ga ljudske oi ikad vidjele. On joj se toliko svidje te ona pomisli da joj nema ivota ako ga odmah ne poljubi. to smislila, to i uinila, ali joj u nepanji kapnue tri kapi loja na njegovu koulju, i on se probudi. Ah, to si uinila povika on. Sad si nas oboje gurnula u nesreu! Da si samo godinu izdrala, bio bih spaen. Imam maehu, ona me zaarala, tako te sam obdan bijeli medvjed, a obno ovjek. Sad je izmeu tebe i mene sve gotovo, moram maehi. Ona ivi na dvorima to se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca. Ondje je kraljevna s nosom tri lakta dugim, njome mi se 48

valja oeniti. Djevojka briznu u pla i kuknjavu, ali ne bijae pomoi: kraljevi morade svojim putem. Ona ga upita moe li ga pratiti. Ne, ne moe odgovori on. A zar mi ne moe barem kazati put kako bih te mogla potraiti? priupita ona. To u valjda smjeti? Da, to je smjela, ali onamo nema nikakva puta. Dvori se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca, a onamo nee ona nikad stii. Kad se ujutro probudila, nigdje traga ni kraljeviu ni dvorima. Djevojka se nala na maloj zelenoj istini posred tamne guste ume, a kraj djevojke bio zaveljaj s njezinim jadnim ruhom tono ga bijae ponijela kad je onda od kue odlazila. Poto je istrljala san iz oiju i poto se dobrano isplakala, uze put pod noge. Pjeaila je tako mnoge i mnoge dane dok najposlije ne stie podno velika brda. Pod brdom sjedila starica, igrala se zlatnom jabukom. Djevojka upita staricu zna li put do kraljevia to je u svoje maehe, na dvorima koji se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca. Odakle ga ti poznaje? upitat e starica. Jesi li ti moda ona kojom se on imao oeniti? Jesam, ja sam odgovori djevojka. Ti si dakle? doeka starica. Tja, nita ti ne znam vie o njemu doli to da ivi na dvorima to se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca, ali ti nikad nee onamo stii. No dat u ti svoga konja da odjae do moje susjede: moda e ona znati da t i togod kae. Kad onamo stigne, lupi konja ispod lijevog uha i zapovjedi mu da se kui vrati. Evo, uzmi i zlatnu jabuku. Neka ti se nae. Djevojka uzjaha konja i krenu. Dugo je i dugo jahala dok naposljetku opet ne stie podno nekog brda. Brdu u podnoju sjedila starica sa zlatnim motovilom. Djevojka je upita zna li put u dvore to se nalaze istono od sunca i zapadno od mjeseca. Ta joj starica odgovori kao i ona prva: nita ne zna o dvorima doli to da lee istono od sunca i zapadno od mjeseca. A onamo nee nikad stii nadoveza ena. No dat u ti svoga konja da odjae do moje susjede: moda e ona togod znati. Kad onamo doe, lupi konja ispod lijevog uha i zapovjedi mu da se kui vrati. 49

Tako ree te jo djevojci dade zlatno motovilo i nadoveza: Moe ti ustrebati. Djevojka uzjaha na konja i krenu. Dugo je i podugo jahala, golem je i pogolem put prevalila, te naposljetku i opet stigla podno nekog velikog brda. Brdu u podnoju sjedila starica i prela na zlatnoj preslici. Djevojka i opet upita zna li put do kraljevia i gdje su dvori to lee istono od sunca a zapadno od mjeseca. I sad bijae kao to je bilo i dvaput prije. Jesi li moda ti ona kojom se kraljevi imao oeniti? upita je starica. Da, ja sam odgovori djevojka. No ni ta starica nije bolje znala put negoli one dvije prije nje. Znam da su dvori istono od sunca a zapadno od mjeseca, ali onamo nee nikad stii kaza starica. Nego, dat u ti svoga konja da odjae do istonog vjetra i njega upita: moda je on ondje poznat, pa te moe onamo otpuhati. A kad vjetru stigne, lupi konja pod uho: sam e se on vratiti. Tako ree te djevojci jo dade svoju zlatnu preslicu i napomenu: Tko zna, moe ti ustrebati. Djevojka je jahala mnoge dane, i podosta je vremena prolo dok je onamo stigla. No najposlije je stigla te istoni vjetar upitala zna li on kazati put to vodi kraljeviu koji boravi istono od sunca a zapadno od mjeseca. Da, i on je uo za kraljevia i za one dvore, ali joj puta onamo ne zna kazati, jer nikada nije puhao do takve daljine. No, ako ti je po volji predloi istoni vjetar mogu te odnijeti svome bratu, zapadnome vjetru: moda e on znati da ti togod kae, jer je mnogo snaniji i dalje dopire. Sjedi mi na lea pa u s tobom onamo. Djevojka uini kako joj bi reeno, i zaas odande daleko odmae. Kad stigoe zapadnome vjetru, uoe u njegov nastan, a istoni vjetar objasni radi ega dolazi: doveo je sa sobom djevojku koja bi da poe za kraljevia s dvora to se nalaze istono od sunca a zapadno od mjeseca; djevojka svuda traga za kraljeviem, a sad je eto dola zapadnome vjetru da uje zna li joj on rei gdje su dvori o kojima je rije. Ne, do takvih daljina nisam jo nikad puhao doeka zapadni vjetar. Nego, ako ti je sa eljom, mogu te odnijeti 50

junome vjetru, on je jai negoli ijedan od nas dvojice, i to mnogo jai, te dopire daleko, daleko: moda e on znati da ti kae to pita. Sjedni mi na lea, pa u te njemu odnijeti. Ona tako i uini. Kako vjetar brzo leti, put im, dakako, nije dugo trajao. Kad su cilju stigli, vjetar zapadnjak upita juni vjetar zna li on djevojci kazati put u dvore to lee istono od sunca a zapadno od mjeseca; to je eto djevojka kojom se onaj kraljevi treba da oeni. Tako? To je ta djevojka? doeka juni vjetar. Daleko sam doista za svoga ivota dopirao, ali nikada nisam zapuhao do takve daljine. Nego, ako ti je s voljom, mogu te odnijeti svojem bratu, sjevernom vjetru; on je najstariji i najsnanlji meu svima nama: ako on ne znadne gdje su ti dvori, onda ni u koga na svijetu nee odgovora dobiti. Sjedi mi na lea, pa u te njemu odnijeti. Djevojka mu sjede na lea, a on pojuri da je sve hualo i fijukalo. Nisu dugo putovali. Kad stigoe onamo gdje prebiva vjetar sjevernjak, ovaj se tako razmahao i razbjesnio da se na daleko i iroko na njegov dah sve ledilo. to elite? u mu se huka tek to ih je ugledao, a njih od te huke prooe hladni trnci. Ne treba da nas doekuje s tolikom hukom ozva se juni vjetar: ta ja sam, evo, i djevojka kojom se htio oeniti kraljevi s dvora to se nalaze istono od sunca a zapadno od mjeseca; ona bi da te pita jesi li ikad ondje bio i zna li joj kazati put, jer bi htjela pronai kraljevia. Znam gdje dvori stoje doeka vjetar sjevernjak. Jedan sam jedini put onamo dotjerao listak s jasike, ali sam se tada toliko umorio da mnoge i mnoge dane poslije toga nisam mogao puhati. No, ako si upela da svakako onamo stigne, te ako se ne boji mene, uzet u te sebi na lea, pa u pokuati da te onamo otpuhnem. Djevojka kaza da hoe: mora na one dvore, ako se ikako onamo moe. Nije ju strah nimalo, a ne bi se bojala sve ako bi i gore bilo. Dobro, dakle opet e vjetar sjevernjak. Valja ti onda ovdje prenoiti, jer treba da pred sobom imamo itav dan, elimo li onamo stii. Sutradan ranom zorom probudi sjevernjak djevojku, pa onda stade huati i toliko se osili i nadie da bijae strahota. Zatim s njome pojuri zrakom kao da e onog asa stii na kraj svijeta. 51

Posvuda se pod njima razmahivala tolika oluja da je ruila kue i upala stabla iz korijena. Kad su prohujali povrh mora, razbilo se na stotine brodova. Brzali su sve dalje i dalje, jurili u takve daljine kakvih nitko ne moe ni zamisliti, a svejednako su letjeli vrh povrja morskog. Sjevernjak se jurei i reui sve vie umarao, p omalo jenjavao, tako da gotovo i nije hukao: stiavao se i padao, tako da su mu naposljetku valovi morski zapljuskivali pete. Boji li se? upita vjetar djevojku. Ne, ne bojim se odgovori ona. Ne bijahu vie daleko od kopna, a u vjetra bijae jo to liko snage da je djevojku mogao iznijeti na obalu, ba pod prozore dvorima to stoje istono od sunca a zapadno od mjeseca. A tada vjetar ve bijae tako iznemogao i slab da je nekoliko dana morao poivati prije nego to je mogao natrag. Kad je objutrilo, djevojka sjedne da se igra zlatnom jabukom pod prozorima onih dvora. Prvo bie to ga je ugledala bijae nosata nakaza kojom se kraljevi imao oeniti. Hej, ti! to eli da ti dadem za tu zlatnu jabuku? upita je nosata kraljevna kad je prozor otvorila. Nije na prodaju ni za zlato ni za novac odgovari djevojka. to bi onda za nju kada je ni za zlato ni za novac ne da? opet e kraljevna. Dat u ti to eli. Htjela bih kraljeviu to je na tim dvorima kaza djevojka koja je dola sa sjevernim vjetrom. Mognem li jednu no provesti kraj kraljevia, dat u ti jabuku. Kraljevna joj uzvrati kako moe urediti da joj se ta elja ispuni. I kraljevna dobi zlatnu jabuku. No, kad je djevojka uveer ula u dvoranu u kojoj se nalazio kraljevi, ovaj je ve spavao. Zvala ga je i tresla, jadala se i plakala, ali ga ne mogae probuditi, jer ga uveer bijahu uspavali nekim napitkom. A ujutro, kad je zora sinula, doe dugonosa kraljevna te istjera djevojku. Toga dana sjede djevojka pod prozore onih dvora i p oe okretati svoje zlatno motovilo, pa se dogodi isto to i dan prije. Kraljevna upita djevojku to ite za motovilo, a ona odgovori da nije na prodaju ni za zlato ni za novac, no ako bi mogla no provesti pokraj kraljevia, dala bi kraljevni motovilo. No, kada je te noi dola u odaju, on je i opet spavao, i ma koliko ga ona zvala i tresla, i 52

ma koliko vikala i plakala, ne mogae ga probuditi: kraljevi je spavao kao da u njemu i ne bijae ivota. A ujutro, tek to je zora zabijeljela, eto ti dugonose kraljevne da istjera djevojku. I toga dana djevojka sjede dvorima pod prozore da prede na zlatnoj preslici, a dugonosa kraljevna htjede i tu imati. Otvorila je prozor i upitala djevojku to trai za preslicu. Djevojka odgovori isto to i u dva minula dana: da preslicu ne prodaje ni za zlato ni za novac, ali ako bi mogla gore kraljeviu, da kraj njega no provede, dala bi je kraljevni. Ova kaza da moe, te od djevojke uze zlatnu preslicu. Neke dobre due, meutim, to su na onim dvorima bile zasunjene, a nalazile se u dvorani tik do kraljevieve, bijahu za dviju minulih noi ule kako neko ensko eljade tuno plae i jada u kraljevievoj odaji, pa to rekoe kraljeviu. Kad je kraljevna uveer dola s napitkom koji uspavljuje, kraljevi se priinio kao da ga pije, ali ga je prolio iza sebe, jer je znao to je posrijedi. I tako, kad je djevojka ula, kraljevi bijae budan. Ona mu sad morade pripovijedati kako je na dvore dola. Dola si u pravo vrijeme kaza kraljevi jer sutra treba da se vjenam s kraljevnom. No ja ne elim nosate nakaze, i samo me ti moe spasiti. Rei u kako mi je elja da vidim je li mi zarunica valjana, te u od nje traiti da mi s koulje oisti tri lojane mrlje. Ona e, dakako, prionuti da pere, ne zna ona da si mi ti koulju svijeom pokapala. A samo ruke dobrih dua mogu je oprati, a nikako ruke te arobnjake drube. Kazat u kako u za enu uzeti samo onu djevojku koja mi moe oprati koulju, a dobro znam da ti moe. Tu no provedoe u radosti i veselju, a sutradan kad se imala obaviti svadba, kraljevi kaza: Najprije elim vidjeti to mi zarunica umije. Dobro je, neka bude prihvati maeha. Imam lijepu koulju proslijedi kraljevi; htio bih je za svadbu, ali su na njoj tri lojane mrlje: htio bih da se opere, a obea o sam da u se oeniti samo onom koja ih moe oprati. Ako mi zarunica ne mogne koulje oprati, nije vrijedna da je uzmem za enu. Nema u tome tekoe, miljahu mati i ki te prihvatie pogodbu. Nosata kraljevna prionu da pere to je mogla bolje, ali to je vie prala i trljala, sve to vee bijahu mrlje. 53

 Ne umije prati! kaza njezina majka, koja bijae stara arobnica. Pusti meni. No, tek to se ona primila posla, koulja postade jo umrljanija, a to je stara vie prala i trljala, sve to vee i crnje bivahu mrlje. Nato moradoe druge ene od one drube na posao: prionue da peru, ali to su dulje prale, koulja bivala sve prljavija, tako te naposljetku bijae takva kao da su je iz dimnjaka izvukli. Nijedna od vas nije ni za to kaza kraljevi. Vani pod prozorom sjedi neka bjelosvjetska djevojka: siguran sam da je u pranju vjetija negoli svi vi. Hej, djevojko, hodi ovamo! pozva kraljevi. Kad djevojka doe, on e je upitati: Moe li oprati ovu koulju? Ne znam odgovori djevojka pokuat u. No, tek to ju je dodirnula i u vodu umoila, koulja pobijelje, te bijae kao snijeg to je istom opraio, i jo bjelja. Ti e mi biti ena! odlui kraljevi. A na to stara arobnica toliko pobjesnje da se od bijesa raspukla, a prsnu i dugonosa kraljevna, i s njome sva ona druba, jer odonda nita vie o njima ne uh. Kraljevi i njegova zarunica oslobodie sve dobre due to bijahu na onim dvorima zatoene, ponesoe sa sobom zlata i srebra koliko god mogahu nositi, te odoe daleko od dvora to se nalaze istono od sunca a zapadno od mjeseca.

54

BRADONJA HOKEN
Bila neko kraljevna koja se toliko oholila i napuhavala da joj nijedan prosac ne bijae po volji; svima se ismijavala i sve ih otpravljala jednoga za drugim. A ipak prosci stizali sa svih strana, jer je neobino bila lijepa, vjetica jedna. Jednom tako doao i neki kraljevi te je zaprosio. Zvao se on Bradonja Hoken. Uveer toga dana kad je taj kraljevi stigao, kraljevna kaza svome dvorskom luaku da jednome kraljevievu konju odree uke, a drugoga da zadere po njuki sve do uiju. Luak tako i uini. Kad je prosac sutradan polazio, kraljevna stajae na trijemu. Gle uda! uzviknu kraljevna. Takvo to jo nisam vidjela. Otri sjevernjak to ovuda brije, odnio ui jednome tvom konju, a drugi se na to natrgao toliko smijati da mu se njuka razvalila od uha do uha. Ha-ha-ha! I duei se od pustoga smijeha ode odande, a kraljevia pusti da ide svojim putem. Odjahao kraljevi kui, ali u sebi smislio kako e se ve osvetiti i odaliti alu. Kad je doao kui, stavi na lice veliku bradu od mahovine, navue na se irok kouh te se preodjenu da bijae kao kakav prosjak. Zatim ode nekome zlataru, kupi u njega zlatan kolovrat, zametnu se njime te uze put pod noge. Zaputio se preodjeveni kraljevi i jednoga jutra osvanuo pod prozorima one kraljevne. Za stao on ondje te poeo turpijati i namjetati, sav se zabavio kolovratom, jer naprava zapravo jo nije bila sasvim gotova, nije na njoj bilo ni vretena. Kad je kraljevna izjutra prila prozoru, odmah ga otvori pa tuina upita ne bi li prodao zlatni kolovrat. Ne bih, nije na prodaju odgovori Bradonja Hoken ali se moemo pogoditi: pusti li me da noas prenoim pred vratima tvoje odaje, dobit e kolovrat. Kraljevni se ne uini loom kupnja: ta nita je ne stoji. Ona pristade te uze kolovrat, a uveer Bradonja Hoken lee pred vrata njezine odaje. A kad se dobrano unoalo, poe Hoken strahovito zepsti i drhtati. Hu-hu-hu! Strano je ovdje hladno, pusti me unutra! povika Bradonja. 55

 Ta zar si poludio! uplaeno e mu kraljevna iz odaje. Hu-hu-hu! Strano mi je hladno, pusti me unutra! opet e Bradonja Hoken. Pst! uti! uutkivala ga kraljevna. Budi miran, jer uje li mi otac da je neki ovjek tude, propala sam! Uh-hu-hu-hu! Sav u se smrznuti! zajada opet Bradonja Hoken. Pusti me unutra da spavam na podu. Kraljevni ne preosta drugo doli da ga pusti unutra, a kad Bradonja ue, lijepo se savi na podu te u san zavesla. Nakon nekog vremena Hoken opet doao te se poeo vrzmati kraljevni pod prozorima; donio vreteno pa uzeo turpijati, jer jo ne bijae sasvim dovreno. Kad je kraljevna zaula turpijanje, otvori prozor pa doljaka upita to ima. Evo imam vreteno za kolovrat to si ga onomadne od mene kupila odgovori Bradonja Hoken. Miljah, kad ima kolovrat, zacijelo e ti trebati i vreteno. A to trai za nj? upita kraljevna. Nije na prodaju, ali se lako moemo pogoditi odgovori Bradonja Hoken. Pusti li me da i noas noim u tvojoj odaji na podu, dobit e vreteno. Kraljevna pristade, ali ga upozori da bude miran, da ne cvokoe i ne dre. Bradonja Hoken obea da nee galamiti i drhtati, ali kad se unoalo, poeo zepsti i cvokotati, te kraljevnu moliti neka ga pusti da spava pred njezinom posteljom. Kraljevna se bojala da je otac ne uje, i tako joj ne bi druge nego Bradonju pustiti da se primakne njezinoj postelji. I Bradonja Hoken lijepo lee pred njezinu postelju, te je bio miran i spavao da ne moe bolje. Sad je prolo neto vie vremena dok se Bradonja Hoken opet pojavio. Kad je osvanuo kraljevni pod prozorima, imae zlatno motovilo u rukama. Sjedio je ondje i turpijao. Sve bijae kao i prije. Kad je zaula turpijanje, kraljevna pomoli glavu kroz prozor, nazva turpijau dobro jutro pa ga upita to trai za motovilo. Nije na prodaju odgovori Bradonja Hoken ali emo se lako pogoditi: pusti li me da noas spavam u tvojoj odaji, s glavom na tvojoj postelji, dobit e motovilo. Kraljevna kaza da pristaje ukoliko je on nakan da bude miran i 56

da ne die viku. On joj obea da e uvui duu u se te utjeti kao olovom zaliven. I u tom obeanju ue. Sve je prolo lijepo i dobro, ali kad bijae u gluho doba noi, Bradonja opet poe huktati i drhtati da su mu sve zubi cvokotali. Hu-hu-hu, to me studen ujeda! zajada Bradonja. Pusti me k sebi u postelju da se ugrijem. Ta jesi li poludio! prestravi se kraljevna. Hu-hu-hu! zadrhta i zacvokota Bradonja Hoken. Pusti me k sebi u postelju! Hu-hu-hu! Pst! uti za ime boje! umirivala ga kraljevna. Ako mi otac uje da je kakav ovjek ovdje, propala sam: ta odmah bi me ubio. Hu-hu-hu! Pusti me u postelju! zaintaio Bradonja, a drhtao od studeni i cvokotao da se sva soba tresla. Kraljevni ne bijae ni kud ni kamo nego Bradonju pustiti u postelju. A on se uvukao, te je spavao da ne moe bolje. Izminulo neko vrijeme, pa kraljevna dobila malo dijete, a kralj se, njezin otac, toliko razbjesnio te umalo to nije sasjekao i nju i dijete. Malo potom eto ti opet Bradonje Hokena, preodjevena u prosjaka. Doao on kao sluajno, pa kao i svaki drugi siromah zavirio u kuhinju. Doe kraljevna te ga vidje, a kako ga spazi, odmah zabugari: Ajme meni to si me unesreio! Otac se toliko na me naljutio i toliko je bijesan da e iz koe iskoiti. Hajde vodi me sa sobom, svojoj kui. I previe si ti na dobro vikla a da bi sa mnom pola doeka Hoken. Ja ti imam samo bijednu kolibicu da u nju glavu sklonim, a odakle bih ti hranu smogao, toga bogme ne znam, jer mi se valja vraki muiti da i sam nekako kraj s krajem sastavim. Svejedno mi je kako je u tebe kaza kraljevna samo me vodi sa sobom, jer ostanem li dalje ovdje, zacijelo e mi otac ivot uzeti. Naposljetku joj bi doputeno da poe s prosjakom, kako ga ona nazivae. Uzeli oni put preda se i podugo su tako ili, a njoj pjeaenje ba ne bijae lako. Kad su za sobom ostavili mee oeve joj kraljevine te stupili u drugu zemlju, kraljevna upita: ija je to zemlja? 57

 Bradonje Hokena odgovori njezin suputnik. Jadne li mene! uzdahne kraljevna. Da sam ga uzela i za nj pola, ne bih se sada kao prosjakinja ovuda potucala. I kad god bi tako naili na kakav krasan dvorac, umu ili imanje, pa kraljevna upitala ije je to prosjak bi joj uvijek odgovorio: To je Bradonje Hokena. A ona uzdisala i plakala, kajala se to nije pola za onoga koji sve to posjeduje. Najposlije stigoe do neke ume u blizini kraljevskih dvora. U umi bila kolibica, a lijepo se odande vidjeli dvori. Prosjak kaza da je ta kolibica njegovo stanite, tu im valja ivjeti. Priklopi kako je poznat na dvorima te e onamo, ne bi li joj ondje pribavio posla, da bi imali od ega ivjeti. On sam, ree, radi ondje cijepa drva i nosi vodu u kuhinju. I u tim rijeima ode, a nju i dijete ostavi u kolibi. Kad se uveer vratio, donio je sa sobom neto jela, ali ga nij e mnogo bilo. Uvijek je tako izjutra od kue odlazio, a uveer se vraao s kraljevskih dvora. Kad se tako jedne veeri opet vratio, kaza svojoj druzi: Sutra u ja ostati kod kue i dijete uvati, a ti e na dvore, jer je kraljevi rekao da mora pomoi u peenju. Ja da peem? u udu e kraljevna. Ne znam ja pei, jo nikada nisam pekla. Mora onamo opet e Bradonja Hoken. Valja ti ii kad je kraljevi tako odredio. A ako ne zna pei, moe nauiti. Treba da gleda to drugi rade, a kad bude polazila, ukradi koji krui za mene. Ne znam ja krasti odvrnu kraljevna. Valja da naui preuze Bradonja Hoken. Ta vidi da s jelom jedva izlazimo. I dobro pripazi da te kraljevi ne vidi, jer njegovo oko svuda stie i svagdje zaviruje. Kad je ona malo odmakla, Hoken udari kraticom, tako da je prije nje stigao na dvore. Ondje odbaci svoje dronjke i bradu, pa se preodjenu u kraljevsko ruho. Kraljevna je pomagala u peenju, a kad je bila gotova s poslom, uinila je kako joj je Hoken rekao: sve je depove napunila kruiima. No, kad je uveer pola kui, javi se kraljevi: Ovu prosjakinju ne poznajemo dobro, pa nee biti naodmet da pogledamo nije li togod uzela i sa sobom ponijela. I kako to ree, uze joj depove pretraivati i prevrtati, a kad u 58

njima nae kruie, silno se naljuti i uzgalami. A ona udarila u pla i kuknjavu: Prosjak mi je tako rekao, pa sam morala. Zlo bi s tobom bilo kaza kraljevi ali neka ti bude, opratam ti zaradi njega. Ode ona, a Hoken bre-bolje skide sa sebe kraljevsko ruho, opet na se navue kouh te na lice prilijepi bradu, pa se nae u kolibici, kraj djeteta, prije nego to je ona stigla. Natjerao si me da uinim neto zbog ega sam se pokajala ree mu kraljevna kad je kui dola. To mi je prva, ali i posljednja kraa. I onda mu ispria to je i kako je bilo i to joj je kraljevi nato rekao. Nakon nekoliko dana, kad se Hoken jedne veeri s dvora vrati kui, rei e svojoj druzi: Sutra u ja ostati kod kue i dijete uvati, a ti e onamo na dvore da i opet pomogne, jer se ondje kolje, pa ti valja kobasice nadijevati. Ja da kobasice nadijevam? u udu e kraljevna. Ne razumijem se ja u to. Kobasice sam jela, ali ih nisam nikad nadijevala. Pa e nauiti odsijee Hoken. Valja ti onamo, kraljevi je tako naredio. I objasni joj da gleda to i drugi rade pa e nauiti, a na kraju jo nadoveza neka ne zaboravi da koju smahne i njemu donese. Ne, ne znam ja krasti uzvrati ona. Ta sjea se kako je proli put bilo. Treba da naui opet e Hoken. I nije reeno niti je igdje zapisano da e uvijek zlo proi. Ona poe, a poto je malo odmakla, Hoken udari prijekim putem, te prije nje stie na dvore. Ondje odbaci kouh i lanu bradu, pa kad je ona dola, on je ve bio u kuhinji, u kraljevsko ruho odjeven. Kraljevna je pomagala u klanju i nadijevala kobasice, a kad bijae gotova s poslom, uini kako joj je Hoken rekao: sve depove natrpa kobasicama. No kad htjede kui, javi se kraljevi: Ovu prosjakinju od proli put znamo kao enu u koje su dugi prsti, pa e stoga najbolje biti da pogledamo nije li togod uzela i sa sobom ponijela. 59

I u tim rijeima uze da joj depove izvre. A kad nae kobasice, strano se naljuti i uzgalami te joj zaprijeti kako e je sudu predati. Ne, za ime boje! zakuka ona. Pustite me da idem! I plaui objasni kako joj je prosjak rekao da tako uradi. Zlo bi s tobom bilo preuze Bradonja Hoken, zlo i naopako. Ali neka ti bude, opratam ti zbog njega. Kad je otila i kui krenula, Hoken odbaci kraljevsko ruho, navue na se kouh i prilijepi bradu, pa onda zabrza kraticom. Dok je ona stigla, on ve bijae u kolibi. Sad mu ona poe priati to je I kako je bilo, te kaza kako joj je to posljednja kraa. Nee vie krasti, nee nipoto. Izminulo neko vrijeme, pa kad je Hoken s dvora jedne veeri doao kui, opet e svojoj druzi: Kraljevi se eni, ali mu je zarunica oboljela, tako te joj kroja ne moe uzeti mjeru za svadbeno ruho. I zato kraljevi hoe da doe na dvore, da ti ondje uzmu mjeru, veli da si istog stasa i uzrasta kao i njegova odabranica. Kad ti uzmu mjeru, nemoj se odmah natrag pouriti, nego pripazi i gledaj kako kroja tkaninu ree i kroji, pa uzmi najvee komade i ovamo ih donesi, da mi bude za kabanicu. Ne, ne znam ja krasti usprotivi se ona. Neu da kradem, ta zna kako je proli put bilo. Treba da naui uporno e Hoken. Nije reeno da e i opet zlo proi. Mislila je, dodue, da nije u redu to od nje trai, ali je otila i uinila kako joj je kazao. Stajala je i gledala dok je kroja rezao i krojio, pa je najvee komade smotala i u depove gurnula. Kad je htjela da poe, javi se kraljevi: Treba da pogledamo nije li i opet pokazala svoje duge prste. Tako ree pa joj poe po depovima preturati, a kad nae ukradenu tkaninu, silno se naljuti i uzvika, razgnjevi se toliko da se to opisati ne moe. A ona udarila u pla i kuknjavu: Prosjak mi je tako rekao, pa sam morala. Zlo bi s tobom bilo, zlo i naopako otro e kraljevi ali neka ti bude. Opratam ti zbog njega. Sad bijae kao i proli put. Kad je kui stigla, ondje ve Hoken bio. Ah, neka mi se Bog smiluje zavapi ona kad je kui dola. 60

 Sasvim sam se upropastila zbog tebe. Uvijek trai to se ne smije. Kraljevi se ovaj put toliko razbjesnio da mi je zaprijetio sudom i zatvorom. Nakon nekog vremena, kad se Hoken uveer vrati kui, rei e svojoj druzi: Sad kraljevi hoe da ode na dvore, da mu bude umjesto zarunice, jer je prava jo uvijek bolesna, ne ustaje iz postelje. On hoe da se svadba ve jednom odri, pa e se ti pojaviti umjesto zarunice. Tako si joj, veli, slina, da nitko nee vidjeti razlike. Valja ti se dakle spremiti, pa ujutro na dvore. ini mi se da ste obojica pamet izgubili, i ti i kraljevi doeka ona. Misli li da sam takva da mogu kneevsku zarunicu prikazivati? Ta nijedna prosjakinja ne izgleda gore od mene. Nita zato. Kraljevi tako hoe, pa e tako i biti odsijee Bradonja Hoken. Njoj ne bijae ni kud ni kamo, morade onamo. A kad je na dvore dola, ondje je tako odjenue i nakitie da nijedna kraljevna nije mogla biti ljepa ni naoitija. Odoe u crkvu, povedoe je i vjenae kao mladu, a na povratku priredie na dvorima veliko slavlje i veselje. Igralo se i sviralo, veselilo i slavilo, i dok je tako s kraljeviem igrala, ona sluajno pogleda kroz prozor te opazi da je koliba u plamenu. Ah, koliba! Prosjak i dijete! povika zaprepatena te umalo da se ne srui. Tu je prosjak i dijete, a koliba nek gori! doeka Bradonja Hoken. Prepozna ga ona, i tek sada nastade pravo slavlje i veselje. Tako je to bilo, i nita odonda nisam o njima uo.

61

MAJSTOR U LUPEKOM UMIJEU

Bio jednom neki nadniar pa imao tri sina; nije im mogao nita u nasljee ostaviti, a prevelika ga siromatina pritisla da bi ih mogao na zanat poslati. I zato im naposljetku rekne neka rade to im se svia i neka idu kamo ih volja, a on e ih rado malo otpratiti, pa tako i uini. Iao je s njima dok nisu izbili na raskrije. Tu se svi lijepo oproste, sinovi udare svaki svojim putem, a otac se vrati kui. Nisam nikad saznao kamo su stigla starija dvojica i to je s njima bilo, ali je najmlai daleko dotjerao. Jedne noi put ga nanio u nekakvu golemu umu, i ba kad je dobrano u nju zaao, strahovito se nevrijeme obori. Razmahala se oluja, udio vjetar, te momak nije mogao ni oka otvoriti, i prije nego to se i sabrao, bijae zabasao i zalutao, nigdje staze ni puta. No iao on dalje, onako nasumce, i naposljetku ugledao gdje u umi nekakvo svjetlo treperi. Odmah on usmjeri korak onom svjetlu, i najposlije stigne onamo. Bila ono povelika kua, a u njoj se rasplamsala vatra na ognjitu, tako te momak razabere da ukuani jo nisu zaspali. Ue on u kuu i unutri nae nekakvu staricu to se zabavila kunim poslovima. Dobr vee nazva momak. Dobr vee uzvrati mu starica. Uh, noas je vani strano nevrijeme proslijedi momak. Jest, zaista prihvati starica. Mogu li noas ovdje prenoiti? upita pridoli. Ne valja da ovdje noi odvrati starica jer kad se ljudi vrate pa te ovdje nau, ubit e i tebe i mene. Kakvi ljudi? priupita doljak. Ovo ti je nastan razbojnicima i slinoj eljadi objasni starica. I mene su ugrabili dok bijah dijete, pa me ovamo doveli da im kuu vodim. Svejedno u tu ostati, pa neka bude to bude odlui momak jer po ovom nevremenu ne mogu nikamo. Onda si sam sebi zlo pripravio doeka starica. Momak se oprui na postelju to je ondje stajala, ali se ne usudi zaspati. Uto banu i razbojnici, a starica im rekne kako je unutri nekakav momak namjernik koga nije mogla odvratiti od kue. Jesi li vidjela ima li novaca? upitaju razbojnici. 62

 On i novac? doeka starica. Taj vam jadnik jedva neto da na sebi ima! Razbojnici se ponu saaptavati i svjetovati to da s njim urade da ga ubiju ili pak to drugo. Meuto momak usta ne i s njima rasprede razgovor, pa ih upita bi li im trebao sluga, on bi rado da u njih slui. Bi prihvate oni: ako ima volje za na zanat, moe k nama u slubu. Imam preuzme momak svejedno mi je kakva se zanata laam: kad sam od kue polazio, otac mi ostavio na volju da zanat biram. Ima li volje da krade? priupitaju razbojnici. Imam, to ne bih imao odgovori momak, mislei da mu nee biti teko ni opasno da naui taj zanat. Neto dalje od njih ivio neki ovjek to je imao tri vola: jednoga je naumio povesti u grad, na pazar, da ga proda, a razbojnici to doznali. I tako reknu momku da e ga uzeti sebi u slubu ako uspije da onom ovjeku putem ukrade vola, a da onaj to ne opazi; uz to, ne smije ovjeku nita naao uiniti. Ne uspije li u toj pogodbi, ne trebaju ga u svojoj slubi. Momak u kui nae i sa sobom ponese lijepu cipelu sa srebrnom kopom. Kad je iziao te ispao na put kojim je imao proi ovjek s volom, postavi cipelu na cestu, a sam se sakrije u grmlje. Kad naie ovjek to je vodio vola na pazar, odmah opazi cipelu te e u sebi: Ba lijepa cipela, eh, da mi je i druga, ponio bih je kui da jednom enu obradujem. A imao je ovjek enu, i to tako zlu i naopaku da je jadni mu malo kada prolazio bez batina. No ovjeku se inilo da mu nema koristi od jedne cipele; nije znao to e s njome kad nema druge, pa tako on proslijedi putem, a cipelu ostavi gdje je i bila. Poto ovjek s volom malo odmakne, momak izie iz svoga zaklona, uzme cipelu, pa kroza umu prijekim putem prestig ne ovjeka te opet cipelu stavi na cestu. Kad naie onaj s volom i opazi cipelu, silno se naljuti to je bio glup te onu prvu cipelu ostavio umjesto da ju je uzeo i sa sobom ponio. Trknut u nazad pa uzeti i onu cipelu, rekne u sebi, pa privee vola za ogradu. Tako u imati par lijepih cipela za enu, valjda e jednom biti zadovoljna. I vrati se te stane traiti cipelu, i podugo je tako traio, ali cipele nigdje, uzalud mu trud. Najposlije mu ne preostane drugo doli 63

da s onom jednom to je imae, ode po vola i da proslijedi put. A momak, meutim, odvezao vola pa s njime odmaglio. Kad ovjek stigne do ograde i vidi da je vola nestalo, okrene u pla i kuknjavu: bojao se da e ga ena izbiti na mrtvo ime kad sazna da je vol otio na pazar. Smiljao ovjek to e i kako e, pa mu najposlije na um padne da iz staje odvede drugoga vola i da ga u gradu skupo proda, kako ena ne bi nita opazila. Kako smislio, tako i uinio: ode kui te izvede vola, sve krijui se da ga ena ne vidi, pa s njime ravno na pazar. No razbojnici i to nanjuili, pa momku kazali da ovjeku i drugog vola onako lijepo digne: bez ikakve sile i nasilja, a tako spretno da onaj to i ne opazi. Uspije li u tome, primit e ga kao sebi ravna. Nema u tome nikakve tekoe prihvati momak. Ovaj put uzme i sa sobom ponese konop pa se objesi ondje kuda je imao proi onaj dobrijan sa svojim volom; ali nije namakao omu oko vrata, nego se vezao ispod pazuha i tako objesio. Kad naie ovjek s volom i ugleda objeenika, postade mu neobino pri dui, te e ovako: Zlo si uradio, nevoljnie, to si se objesio, ali ti moje suze ne pomogoe: visi ti, brajko, jer ti ja ne mogu ivot udahnuti. Tako ree pa potegnu ue i povede vola. Kad on malo zamaknu, momak bre-bolje sa drveta pa prijekim putem opet preda nj, i ondje se objesi kraj ceste. Jesi li zaista objeenik ili utvara? rei e dobrijan kad onuda naie. Bio ti jedno ili drugo, meni svejedno: visi kako visi, to u ti ja! Tako ree pa pokroi dalje sa svojim volom. Momak i sad kao i proli put: im je dobrijan malko zamaknuo, on bre-bolje na zemlju pa kraticom opet preda nj, i ponovno se objesi kraj puta kuda je onaj imao proi. Zaista strano! zausti dobrijan kad ugleda i treega objeenog. Zar se ba sva trojica objesila? Ne, naprosto ne mogu vjerovati. Bit e prije da ja to prikaze vidim. Rad bih znati to je posrijedi: ako prva dvojica jo vise, onda je prava zbilja, strana stvarnost, a ako ih nema, onda nisu nita drugo nego utvare. Tako ree i priveza vola, te okrenu natrag, da vidi to je s objeenima. Dok se on vraao i redom gledao po drveu, momak skoio, odvezao vola i podbrusio pete. 64

Kad se dobrijan vratio po vola, u nakani da proslijedi put u grad, pa kada je vidio da ga nema, sav zanijemje od prepasti: bijae mu da iz koe iskoi, moe misliti. I opet dobrijan udari u pla i kuknjavu. No naposljetku se primiri te ovako u sebi rasprede: Ne preostaje mi drugo nego da se vratim kui, po treeg vola. Valja mi ga kriom izvesti, da ena ne vidi, a toga bogme moram dobro prodati. I zaista se vrati kui te izvede i treeg vola a da ena nije nita opazila. No razbojnici i to saznali, pa momku rekli: uspije li da dobrijanu i treeg vola smahne, kao to mu je smahnuo i prva dva, uzet e momka sebi za vou, on e im biti harambaa. Momak i opet u umu, pa kad ovjek unuda naie s volom, momak okrene rikati ba kao vol, da je sva uma odjekivala. Kad zauje riku, dobrijan se silno obraduje: uini mu se da to rie njegov vol, te pomisli da e eto nai i jednoga i drugog. I prevrui t ako u pameti, privee treeg vola pa zae po umi da trai ona dva. A momak, meutim, umakne s volom. Kad se dobrijan vratio iz ume te razabrao da je i treeg vola izgubio, zapade u takav oaj, udari u takav pla i kuknjavu da se opisati ne moe. Nekoliko se dana nije usuivao kui, od pustog straha pred enom: bojao se, ubit e ga ona im joj na oi izie. A razbojnici, opet, ne bijahu ba zadovoljni to im momka valja uzeti za harambau, da bude nad svima. Jednog dana naumili oni izvesti pothvat u kojem ih momak nije mogao slijediti. Otili svi do jednog, nestali, a momka ostavili sama u kui. Ostavi tako sam kod kue, momak najprije izvede iz staje ona tri vola te ih pusti, a oni se vrate svome gospodaru; moe misliti koliko se ovaj obradovao kad ih je opet vidio. Nato izvede konje to ih razbojnici imaahu, pa ih natovari svim najboljim i najljepim to mogae nai: zlatom i srebrom, skupocjenim tkaninama i ostalim lijepim stvarima, a starici kaza neka razbojnicima izrui lijep pozdrav, on im na svemu najljepe zahvaljuje, i eto odlazi, vie ga nee dostii. Tako ree pa uze put preda se. Dugo je i podugo iao i najposlije izbio na onaj put s kojeg je i svrnuo razbojnicima. Prije nego to je stigao kui, gdje mu otac ivljae, odjenu se u nekakvu odoru to je bijae naao meu razbojnikim stvarima. Bila to odora nalik na generalsku, on se u 65

njoj uzeo koiti kao kakav veliki gospodin. Takav sjaha pred oinskom kuom te zakorai unutra. Kad ue, upita bi li mogao tu prenoiti. Ta kako bih mogao ovdje ukonaiti tako otmjena gospodina? doeka domain. Jedva da i za se imam postelju, vidite kakva je jadna. Uvijek si bio tvrd, pa si takav i ostao preuze momak. Nee eto ni roenog sina da pod krov primi. Zar si ti to, sine? u udu e starac. Zar me vie ne poznaje? priupita momak. Starac prepozna sina. A ime si se to bavio da si se tako brzo prometnuo u tako otmjena gospodina? opet e starac. Odmah u ti rei odgovori momak. Kazao si da ponem to me volja, te sam otiao u nauk nekim lupeima i razbojnicima, pa evo izuio zanat, i sad sam majstor u lupekom umijeu. Tik kraj oinske mu kue ivio neki upravni inovnik; imao ovaj velik posjed i svu silu novaca ni sam nije znao koliko ga je u njega bilo; a po vrhu imao on ker, ba ljupku i milu djevojku. Nju je lupe htio sebi za enu, pa stoga kaza ocu da ide za nj u susjeda ker prositi. A upita li te kakav zanat imam nadoveza sin kai mu da sam majstor u lupetvu. ini mi se da si sasvim poludio u udu e starac. Pametan zacijelo nisi kad ti takve ludosti na um padaju. Nema tu druge nego valja da ide i da mi njegovu ker isprosi uporno e momak. Tako mora biti, tako i nikako drukije. Ama kud u ja u onakva gospodina i bogataa za te ker prositi zajada otac. Ne usuujem se ja onamo, neu ni za ivu glavu. Mora! zagrmi sin. I morade. Nije li htio milom, morao je silom. Svejednako se starac jo sustezao, ali sin pograbi podebelu brezovau pa njome poprijeti ocu, tako te ovome ne bi druge: uzdiui i jadajui upade veleposjedniku u kuu. to ti je, dobar ovjee? upita ga veleposjednik. Ama nevolja me snala odgovori starac, te otepi 66

kazivati kako je imao tri sina, kako im je rekao da idu kud ih oi vode i noge nose i nek ponu to ih volja... A sad se evo vratio najmlai najposlije e starac pa mi zaprijetio i natjerao me ovamo da za nj ovdje u vas ker prosim i da vam kaem kako je majstor u lupekom umijeu. Umiri se, dobar ovjee doeka bogatun. Vrati se kui pa mu kai da umijee mora najprije dokazati. Ako u nedjelju u mojoj kuhinji ukrade peenku s ranja kad svi paze, dobit e moju ker. Starac tako isporui sinu, a ovaj ree da je to njemu sitnica. Majstor lupe ulovi tri iva zeca, strpa ih u torbu, navue na se dronjke, pa se takav jadan i kukavan uulja sa svojom torbom u hodnik inovnike kue, kao da je kakav mladi prosjak. Sam gospodar i sva kuna eljad bijahu u kuhinji da peenku uvaju. Dok oni tako, momak najedanput ispusti jednog zeca, a zec nae bjeati preko vrta. Gle zeca vani! uzviknue oni u kuhinji pa htjedoe u vrt da ga uhvate. Pustite ga samo ree gospodar ta tko e zeca u trku uloviti. Malo zatim momak ispusti i drugoga, a kad ga oni iz kuhinje ugledaju, pomisle da je to onaj isti, pa i opet htjednu van, ali ih gospodar opomenu da se okane orava posla. Nakon nekog vremena momak ispusti i treeg, a ukuani pomisle da je onaj isti, pa opet htjednu van da ga uhvate. Neobian je to zec to se tuda etka i prolijee napokon e gospodar. Hajde da ga pokuamo uhvatiti! Gospodar van, ostali s njime, zec naprijed, a druba za njim, ba divota. I dok oni tako, majstor lupe lijepo u kuhinju te peenku s ranja, pa onda bje odande. Ne znam kakvu je peenku posjednik imao te nedjelje, ali znam da do zeje nije doao, premda je jurio to je najvie mogao i premda se svojski umorio i naznojio. U podne doe upnik, pa kad mu posjednik pripovjedi to mu je majstor lupe upriliio, upnik da pukne od smijeha. Rugao se upnik, sve mu se trbuh tresao od pustog smijeha. Ne znam kako se ovjeku moe dogoditi da ga takav klipan za nos povue mudrovao upnik. Meni se to ne bi dogodilo. Samo ekaj priklopi posjednik; moda te snae prije 67

nego to i pomisli. A upnik i dalje svoju tjerao, tvrdio jedno te isto i smijao se domainu to ga je lupe onako namagario. Poslije podne eto ti majstora lupea posjedniku u kuu: doao ovjek po njegovu ker, kako su se i pogodili. Valja ti dalje kunje izdrati rei e mu posjednik, lijepo ga doekujui. to si danas izveo, nije nita osobito. ujder: bi li mogao upnika nekako obrlatiti i za nos povui? Htio bih da mu odmastim alu: rugao mi se to si me namagario. Kako ne bih! Ta to je sitnica prihvati majstor lupe. I preodjene se u pticu: umota se u veliku bijelu plahtu, sa zaklane guske skine krila te ih pripne sebi na lea, pa se takav uveer popne na veliku bukvu to bijae u vrtu upnog dvora. Kad se u mrak upnik vratio kui, momak pone s drveta dovikivati: Gospodine Larse! Gospodine Larse! (Tako se upnik zvao.) Tko me zove? odazva se upnik. Ja sam, Aneo Boji to je poslan da ti objavi kako e iv u kraljevstvo nebesko zbog velike pobonosti svoje protisne lupe. Drugog ponedjeljka uveer treba da si spreman, doi u tada da te u vrei ponesem. Sve zlato i srebro, i sve drugo blago od ovog svijeta to ga ima, skupi na jednu hrpu na podu svoje dvorane. Gospodin Lars padne na koljena pred anelom i zahvali na tome poslanju, a u drugu nedjelju odri u crkvi oprotajnu propovijed: u njoj iznese kako mu se aneo nebeski ukazao na bukvi te mu objavio da e zbog velike pobonosti iv na nebo. A govorio je upnik tako zanosno i potreseno da je sve u crkvi plakalo, staro i mlado, muko i ensko. U ponedjeljak se uveer majstor lupe javi kao aneo, a upnik opet padne na koljena i zahvali anelu prije nego to e ga ovaj u vreu strpati. A kad upnik bijae u vrei, majstor lupe pone ga za sobom vui preko ravni i neravni, preko grmlja i kamenja. Avaj, avaj! zajada pop u vrei kuda to idemo? Uska je staza to na nebo vodi oglasi se majstor lupe, pa uzme upnika u vrei vui jo bre i nemilosrdnije, tako da su mu se gotovo polomile kosti. Najposlije ga baci u posjednikov gusinjak, guske zapsiu i navale da ga ujedaju, tako te pop u vrei bijae vie mrtav nego iv. Avaj, avaj! Gdje sam sada? protui pop u vrei. U istilitu, da se oisti i osvjetla za ivot vjeni! 68

priklopi lupe, pa onda ode u upni dvor i ondje pokupi sve zlato i srebro i ostale dragocjenosti to ih upnik bijae kod sebe nagomilao. Ujutro eto ti guarice da ispusti guske iz gusinjaka. Kako otvori vrata, zauje gdje netko u vrei stenje i kuka. Tko ste, za ime boje, i kakva vam je nevolja? u udu e guarica. Ah, ako si aneo nebeski, pusti me van i vrati me opet na zemlju, jer mi je ovdje gore negoli u paklu: sve me nekakvi sitni avoli bodu i klijetima tipaju protui upnik. Nisam ja nikakav aneo, Bog s vama doeka djevojka te pomogne popu da se iz vree izvue. Ja samo uvam guske poglavitog gospodina. A vas su sami vrazi pakleni ovamo strpali da vas guske izujedaju. Ah, to je onaj lupe nad lupeima, jadna li mene! zakuka upnik. Jao, moje zlato i srebro, odoe moje dragocjenosti! Zavajkao upnik i protuio, pa pojurio kui kao vihor, tako te djevojka pomisli da je onog asa s uma siao. Kad je posjednik saznao kako se upnik proveo, kad je douo kako je uzanom stazom iao u nebo i u istilitu bio, naduio se smijati tako i toliko da se jedva ustavio: bijae mu ba da pukne od smijeha. No, kad je majstor lupe doao da mu ker odvede, kako su se i dogovorili, posjednik ga lijepo doeka te e mu ovako: Jo ti valja jednu kunju izdrati. Ova je tea nego prola, jer treba da zaista vidim jesi li valjan i sposoban. Imam u staji dvanaest konja; svakoga e uzjahati po jedan sluga, pa ako si kadar da ispod slugu ukrade konje, svaka ti ast. Uspije li u tome, gledat u da to uinim. Dobro je suglasi se majstor lupe. Ako je to put i nain da dobijem vau ker, u redu... Jest prihvati posjednik izvede li to, uinit u to najbolje mogu. Nato majstor lupe ode u duan i kupi dvije boce rakije; u jednu nalije nekakav napitak to uspavljuje, a u drugoj ostavi rakiju kakva i bijae, pa onda pronae jedanaest momaka za se: ovi su se imali preko noi skriti iza posjednikova taglja. Za lijepe rijei i bijele novce u neke babe nabavi odrpanu suknju i bluzu, uzme tap u ruke i torbu na lea pa se tako preodjeven uveer uputi prema posjednikovoj staji. Kad je onamo stigao, sluge su upravo napajale 69

konje. Kojeg e bijesa tu? izdere se na staricu jedan izmeu slugu. Uh, uh, tako je hladno! zajada starica, to jest preodjeveni lupe, pa pone drhtati i cvokotati od zime. Uh, na toj studeni i dua bi se u ovjeku smrzla! Smijem li se stisnuti tu za vratima? Gle ti nje! javi se drugi. Ded se kupi otale, jer ako te vidi gospodar, zlo i naopako! Jadna starica! prozbori trei, komu se oito saalilo na nju. Nek sirota tu ostane, nee nam nesreu donijeti. A drugi ni da uju o tome, i dok su se tako rjekali i natezali i oko konja se brinuli, stara se sve vie uljala unutra i naposljetku se smjesti za vrata, tako te je isprva nitko nije ni vidio. Kad se unoalo, bijae hladno slugama to su onako morali mirno jahati na konjima. Hu, hu, ba je vraki hladno! javi se jedan izmeu njih pa se stane trljati i udarati po mikama i ramenima. I meni je bogme hladno, sav drem i cvokoem potui se drugi. Eh, kad bi tkogod imao malo duhana! oglasi se trei. Imam ja ozva se neki meu njima. I zaista izvue svitak duhana, koji meu se podijele: nije ga, dodue, bilo mnogo na svakoga od njih, ali su ipak mogli vakati i pljuckati. Malo su se tako zabavili, ali studen nisu odagnalL Hu-u-hu! opet e jedan izmeu njih, sav se tresui. Hu-u-hu! protisne starica i zacvokoe zubima da su joj vilice samo klopotale. I tako drui i cvokoui izvue iz torbe bocu s istom rakijom, malo je protrese i promuka, te potee dva-tri gutljaja, a u grlu samo to zaklopota klo-klo, klo-klo. to ti je u boci, enska glavo? upita jedan izmeu konjuara. Imam evo malo rakije odgovori tobonja starica. to? Rakije? Daj mi gutljaj! Daj mi gutljaj! zauste sva dvanaestorica kao iz jednih usta. Samo malo imam piskutne starica ne moete ni usta skvasiti. No momci navalili da im je rakije, ma bilo da jezik ovlae, a stara na to izvadi bocu s napitkom za uspavljivanje pa s njime 70

zareda od jednoga do drugog, tako da je svaki gucnuo, i dok je stigla do dvanaestog, prvi je ve, tono rije, hrkao sve u esnaest. Nato majstor lupe zbaci sa sebe one dronjke pa polako jednog slugu za drugim skine s njihovih konja te ih prebaci preko grede, zovne svoje ljude te odmagli s posjednikovim konjima. Kad je posjednik ujutro doao da vidi jesu li konjuari u staji i jesu li konji na broju, konjuari polako ponu dolaziti k sebi. Pruali su jadnu i smijenu sliku: jedni jahali na debelim gredama i mamuzali da je sve iverje letjelo, a drugi leali onako prevjeeni ili sjedili po balvanima ba kao luaci. Tako dakle! ljutito e gospodar. Vidim ve tko je tu bio. Jadnih li mi momaka to putaju da im lupe ispod nogu konja ukrade! I podijeli svakom to ga ide, zato to nisu bolje pazili. Kad je dan poodmakao, eto ti majstora lupea da izvijesti to je i kako je bilo i da zatrai posjednikovu ker, kako su se i dog ovorili. Posjednik mu dade stotinu talira te mu rekne da jo mora neto izvriti, neto bolje i vee od prijanjih pothvata. to misli, jesi li kadar da ispod mene ukrade ko nja dok na njemu sjedim i jaem? upita ga posjednik. Jesam kadar ako e mi onda pripasti tvoja ki odgovori majstor lupe. Valja mi vidjeti to valja i moe preuze posjednik te lupeu naznai dan u koji e on, posjednik, jahati na nekoj velikoj poljani. Majstor lupe odmah nabavi jadno i matoro kljuse, oplete uzde od vrbova lika i iblja, kupi stare taljige i veliku bavu, a nekoj siromanoj i bezuboj babi obea deset talira ako se uvue u bavu i na epnicu stavi usta: nita joj se nee dogoditi, jedino e se malo provozati, treba samo da zine na epnicu, a on e onuda uturiti prst, pa ako ga izvadi vie negoli jednom, dat e joj deset talira. Sam pako navue na se nekakve dronjke jadne i kukavne, nagaravi lice, stavi vlasulju i prilijepi bradu, tako da ga nitko ne mogae prepoznati. Takav se odveze na poljanu gdje je posjednik ve podugo jahao. Kad bijae kraj poljane, udesi te su se taljige vukle tako tuno i polako da su se jedva s mjesta micale: puznule bi malko naprijed pa zastale, opet pole pa zapele, i sve tako jadno, te posjedniku ne bi nikad na um palo da bi to mogao biti majstor lupe. 71

Kad ugleda bijedna kola, posjednik dojae i koijaa upita nije li vidio koga da po umi vrlja. Nisam nikoga vidio odgovori koija. ujder proslijedi posjednik: bi li htio malo pojahati po umi te pogledati ne vrlja li tkogod onuda. Moe uzjahati moga konja, a dat u ti dobru napojnicu za tvoj trud. Ne, ne mogu uzvrati ovjek jer mi valja ovu bavu medovine odvesti na neko svadbeno slavlje; osim toga, putem mi ispao ep, pa evo sve vrijeme moram drati prst u rupi. Ni brige te, samo ti odjai i razgledaj po umi doeka posjednik a ja u ti pripaziti na konja i na bavu. Dobro je prihvati ovjek ali morate odmah staviti prst u epnicu, im ja svoj izvuem. Posjednik ga uvjeri da e uiniti sve najbolje, a majstor se lupe lijepo vine u sedlo, pa naprijed. Promicalo vrijeme i prolazilo, ali nikoga natrag. Posjedniku najposlije dosadi da dri prst u epnici, te ga on izvue, a na to baba iz bave zaklepeta: Sad mi pripada jo deset talira! Tu sad posjednik razabere to je i kako je s tom bavom i medovinom, pa okrene kui. No, tek to malo odmakne putem, doe mu konj u susret, jer je majstor lupe na njem ve stigao kui. Sutradan eto lupea posjedniku: doao po njegovu ker, kako su se i pogodili. Posjednik ga lijepo doeka, dade mu dvjesta talira i napomene da mu valja jo jednu jedinu kunju izdrati: bude li kadar da i taj posljednji pothvat izvede, dobit e njegovu ker. Majstor lupe odmah zaeli da uje pogodbu, te posjednika pouri da kazuje to bi sad. Moe li mi s postelje ukrasti plahtu, a s moje ene koulju? upita ga posjednik. Nije ni to nemogue, ako me onda posigurno eka vaa ki uzvrati majstor lupe. Kad se unoalo, lupe ode pod vjeala, skine sa njih objeenika, uprti na lea pa s njim natrag; zatim donese ljestve, postavi ih pod prozor posjednikove spavaonice, uspne se te mrtvaca pone micati uz prozor gore-dolje, kao da se netko eli u sobu uuljati. eno, eno majstora lupea apne posjednik svojoj eni gurkajui je. Sad u ga ustrijeliti. 72

I u tim rijeima dohvati puku to mu bijae uz postelju. Ne smije to nikako! usprotivi se ena. Ta sam si ga naveo da ovamo doe. Ipak u pucati! otresito e posjednik, pa uzme nianiti. Nianio on i nianio, ali nikako da valjano naniani: as bi glava bila previsoko, da se od nje jedva neto pokazivalo, as bi se opet odmakla, tako da se nije ni vidjela. No naposljetku ispali, a mrtvac tresne o zemlju. Majstor lupe bre -bolje niz ljestve, pa bje odande. Ja sam dodue ovdje vlast rei e posjednik ali ipak ne bih htio ljudima dati prilike da se saaptavaju i da mrtvaca vide; najbolje e biti da siem i da ga pokopam. ini kako misli da je najbolje suglasi se ena. Posjednik sie, no tek to je iziao, ve se majstor lupe prokrade te se uulja eni u sobu. Onda? upita ena, jer miljae da je to njezin mu. Jesi li gotov s poslom? Ah, jesam uzvrati majstor lupe samo sam ga malo ukopao i zemljom prekrio da se ne vidi; toliko zasad, jer vani lije ko iz kabla; poslije u ga temeljitije zakopati. Nego, daj mi plahtu da se obriem: sav sam se krvlju umazao. ena mu dade plahtu. Daj mi svoju koulju proslijedi on jer plahta, kako vidim, nije dovoljna. Poto dobije i koulju, sjeti se da je zaboravio zakljuati kuna vrata, pa mu valja jo i to obaviti prije nego to opet legne. I tako ode s plahtom i kouljom. Za neko vrijeme eto pravog mua u sobu. Dugo ti je trebalo da vrata zakljua! doeka ga ena. to si uradio s plahtom i kouljom? Kako? u udu e posjednik. Pitam opet e ena to si uradio s plahtom i kouljom to sam ti dala da krv obrie? Sto mu gromova! zagrmje posjednik. Zar je i to odnio? Ujutro doe majstor lupe da odvede posjednikovu ker, kako su se i dogovorili. Posjedniku nije preostalo drugo nego da mu je dade, i mnogo novaca povrhu, kao miraz, jer se bojao da bi mu majstor lupe mogao ukrasti i oi iz glave i najposlije ga dovesti da 73

bude predmetom razgovora i sprdnje. Odonda je majstor lupekog umijea poivio u srei i zadovoljstvu. Je li i dalje krao, ja ti ne znam, ali ako jest, znaj da je bilo samo za zabavu.

74

MLINAC NA DNU MORA

U davno pradavno doba bila dva brata: jedan bogat, a drugi siromaan. Osvanuo Badnji dan, a siromani se brat zavrnuo u tijesnu: zatekao se bez mrve kruha i bez komadia mesa, pa stoga otiao svome bogatome bratu te ga zamolio da mu u ime boje dade togod. Nije to siromaak prvi put zakucao bratu na vrata: bogati mu je ve i prije davao, pa se zato nije ba obveselio kad mu se siromaak sad obratio. Uini li to ti reknem, dat u ti itavu svinjsku butinu predloi bogati siromanome. Ovome to bilo po volji, te on obea i lijepo se bratu zahvali. Bogati na to dohvati butinu te je dobaci bratu govorei: Eto ti je, a sad idi u pakao! Kad sam obeao, valja mi rije i odrati kaza siromaak, uze butinu te ode. Dugo je iao, putovao cijeli boji dan, a kad se smrklo, stie do nekog mjesta odakle se silna svjetlost prosipala. Valja mi vidjeti nije li to moda pakleno drijelo, pomisli ovjek koji je nosio osuenu butinu, pa usmjeri onamo. Malo dalje u umi naiao putnik na nekakva ovjeka: bio to starac s dugom bijelom bradom, a sjekao drvo za badnjak. Dobr vee! nazva putnik. Dobr vee! prihvati starac. Kamo e u to doba? Valja mi u pakao, a ne znam jesam li pravo pogodio odgovori siromaak. Dobrim si putem udario, tu je pakao preuze starac te ovako nadoveza: Kad ue onamo, svi e se pojagmiti da od tebe kupe tu butinu, jer je svinjetina jelo kakvo se rijetko kada nae u paklu; no nemoj je prodati ni za kakve novce, nego neka ti za nju dadu mlinac koji se nalazi za vratima. Vrati se onda s mlincem ovamo, pa u te nauiti kako ti valja njim baratati, jer mlin ima svoju svrhu i namjenu to ne smei s uma. ovjek koji je nosio svinjeu butinu, lijepo zahvali starcu koji ga je uputio, te zakuca na paklena vrata. Kad je uao onamo, bijae upravo onako kako je starac kazao: svi avoli, veliki i mali, okruie doljaka, ba kao mravi kad se 75

natisnu oko kakva crvia, te ga poee salijetati da im proda butinu, sve se meu sobom nadmeui tko e mu vie ponuditi. Bijae mi zapravo namjera da se ja i moja ena pogostimo ovim ukusnim zalogajem na Badnju veer objasni im putnik ali kad ve valja da butinu prodam, elja mi je da za nju dobijem mlinac koji se nalazi za vratima. Teko bijae metru paklenom da se rastane s onim mlincem, te se on poeo s ovjekom pogaati i kojekako izmicati, ali se ovaj tvrdoglavio u svome, ni za dlaku da popusti, tako da vragu najposlije ne preosta drugo nego da mu prepusti mlinac. Kad je ovjek iziao iz pakla, upita starog drvosjeu to i kako valja raditi s mlincem; starac mu pokaza, a siromaak mu na tome lijepo zahvali, pa se uputi kui to je mogao bre, no kako god zapeo, nije mogao doma prije ponoi. Gdje si toliko izbivao, za ime boje? doeka ga ena kad je ovjek o ponoi stigao kui. Uzalud sam te ekala iz sata u sat, nemam eto ni dvije trijeske da ih ukrstim ispod lonca s boinom kaom! Nisam mogao prije, valjalo mi svidjeti neki posao objasni joj ovjek a bijae mi dobrano daleko ii. No sad stani pa gledaj! Kad to ree, stavi mlinac na stol te zatrai da mu sprava najprije namelje svjetlosti, pak stolnjak, zatim jestvina i piva, i svega drugog bez ega nema prave asti o Badnjoj veeri; a mlinac sve mlio to je ovjek traio. ena se zapanjila od uda, krstila se i lijevom i desnom, pa zaintaila da joj ovjek kae odakle mu taj udesni mlinac. No ovjek nikako da pristane, nije htio kazivati. Svejedno je, eno, odakle mi uzvraao ovjek; vidi, eto, mlinac je dobar, a voda to ga tjera, ne ledi se. I ovjek nabrajao, a mlinac mlio i jela i pila i svakoga bojeg dara preko cijelog Boia, pa treeg dana ovjek pozva prijatelje na gozbu. Kad je bogati brat vidio koliko je toga u siromaka pripremljeno i gostima izneseno, raesti se, zapljusnu ga bijes i zavist. Jo na Badnji dan kaza bogata ostalim gostima bijae mi brat takav siromah, te je od mene traio da mu togod dadem, a sad eto odjednom prireuje gozbu, kao da je kakav grof ili kralj. 76

A onda, obraajui se svome dojako siromanome bratu: Gdje si se pri vragu dokopao svega tog bogatstva? Za vratima odgovori vlasnik mlinca, jer nije mario da i o emu kome raun polae. No uveer, kad je malo nalio glavu, nije vie krio, nego iznese to je posrijedi, izie s mlincem na vidjelo. Eto, tu je izvor moga bogatstva, od njega mi svako blago! ree, pokazujui mlinac, te uze nareivati da mu se izmelje sad ovo, sad ono. Kad je bogati vidio to udo, navro on i navalio da mu brat proda mlinac, pa se poslije mnogog natezanja na kraju pogodie za trista talira, ali da mlinac do sjenkosa ostane u koga je i dosad bio. Bude li dotad u mene, mogu sebi namljeti jela za mnoge godine, miljae dosadanji vlasnik. Dakako da se do sjenokosa nije na mlincu ra uhvatila, jer se mljelo bez prestanka, pa kad je dolo dogovoreno vrijeme, brat br atu predade kupovinu. No dojakonji vlasnik nije uputio novoga to e i kako valja s mlincem initi. Uveer bogati brat odnese mlinac kui, a ujutro kaza eni neka ide u polje i za koscima kupi sijeno, a on e meuto ruak spremiti. Prije nego to e dan prepoloviti, stavi ovjek mlinac na kuhinjski stol i zapovjedi: Melji ribe i juhe, a namelji pobrzo i podobro! A mlinac otpaoi, pone mljeti ribe i juhe te namelje toliko da se najprije napunie sve zdjele i lonci, a onda se preplavi sva kuhinja. ovjek se uzvrtio oko mlinca, okretao ga tamo i amo ne bi li kako zaustavio tu pustu meljavu, ali vraja sprava nikako da stane, nego je domala namljela toliko juhe da se ovjek gotovo uduio. Otvorio on vrata od sobe, no ne potraja dugo te se i soba napuni, a ovjek jedva stie da se uhvati za kvaku na vratima usred one poplave od orbe. Otvorio kuna vrata da van umakne, a kako ih otvori, juha za njim, te preplavi dvorite i potee poljem. ena meuto kupila sijeno, ali kako se oteglo, uini joj se da je mu nekako okasnio s pozivom na ruak. Kad nas mu ne zove, mi emo i sami kui ree ena koscima; sve mi se ini, ne moe on s juhom nakraj, pa treba da mu pomognemo. I pooe kui. Kako izbie iza brijega, ugledae kako se prema njima valja juha s ribom i kruhom, sve jedno preko drugoga, a pred 77

grdnim valom ovjek juri kako ga noge nose. Dao Bog da je u svakoga od vas stotinu trbuha! povika ovjek. Ali pazite da se u juhi ne uduite. Govorei to projuri mimo njih kao da ga avo goni, pa ravno bratovoj kui. Sav zasopljen zamoli brata da uzme nazad mlinac, ako za Boga zna, i da ga odmah nosi. Ta sve e selo propasti u ribi i juhi bude li mlinac jo imalo mlio! u strahu e bogata. No siromah ne htjede po mlinac dok mu bogata ne isplati jo trista talira. Ovome ne preosta drugo ve novac nasrijedu. Sad je siromah imao i novac i mlinac, pa je uskoro sagradio kuu, jo ljepu nego to je u brata; mlincem je namlio toliko zlata da je samim zlatnim ploama pokrio kuu koja mu je stajala odmah na obali, pa se blistala da se vidjelo s debelog mora. Tko bi god onuda morem plovio, navratio bi novom bogatau u zlatnu kuu da se divi krasotama i da vidi udesni mlinac o kojemu se glas pronio na daleko i iroko, tako da ne bijae nikoga tko o njemu nije uo. Jednom onuda plovio neki brodar pa navratio da vidi mlinac. Kad ga vidje, upita vlasnika moe li mlinac i sol mljeti. Dakako da moe! odgovori vlasnik. Kad je to uo, brodar navali da mu ovjek proda mlinac, pa stajao koliko mu drago. Budem li imao taj mlinac, kazivao brodar u sebi, nee mi vie trebati da tako daleko po sol plovim i da je brodom prevozim. Spoetka ovjek ni da uje o prodaji, ali ga je brodar toliko salijetao i tako ga usrdno molio da mu ga on naposljetku dade, a dobi za nj mnoge i mnoge tisue talira. Kad je brodar doao do mlinca, ne htjede dulje ondje ostati, jer se bojao da bi se vlasnik mogao predomisliti; stoga se pourio da otplovi, a u urbi zaboravio upitati to e i kako valja s mlincem initi. Kad se dobrano otisnuo i ve plovio debelim morem, dohvati brodar neobinu spravu. Melji soli, ali zapni svojski! zapovjedi brodar. A mlinac okrenu mljeti da je sve pucalo i praskalo. Kad se brod napunio solju, htjede brodar zaustaviti meljavu, ali to god poduzeo, mlinac nikako da stane, gomila soli bivala sve vea i vea, i naposljetku ode brod na dno. I sad je mlinac na dnu morskom te melje i dan-danas, a to je uzrok to je morska voda slana. 78

DJEVOJKA NA STAKLENOM BRDU

Bio neko neki ovjek koji je imao livadu u pobrdalju, a na njoj mu stajao sjenik u koji bi spremao sijeno. Za posljednjih mu godina sjenik bio prilino prazan, jer bi redovito za Ivanjske noi, u doba kad je trava najljepa i najbujnija, livada sasvim ogoljela, ba kao da je kakvo stado preko noi travu popaslo i p ogazilo. Tako bilo jedne godine, tako druge, pa se ovjek raestio te sinovima imae ih on trojicu rekao da jedan od njih mora dogodine na Ivanjsku no noiti u sjeniku i paziti: ne smije se dogoditi da mu i trei put sjenokoa ogoli. I tako najstariji sin poe da uva livadu; kaza kako nee nikome dati u travu ma poli na nju bilo ljudi, bilo ivotinje, bilo pak avo glavom. Kad je bilo k veeru, ode on u sjenik te ondje lee da spava, a kad se zanoilo, nadie se takva buka i takav trijesak nastade da su zidovi pucali I krov se lomio. Momka spopade strah, te on strugnu glavom bez obzira, pojuri to ga noge nose a sjenokoa i te noi ogolje, kao to je ogoljela i minulih godina. Dogodine, uoi Ivanjdana, ovjek ree kako ne smije biti da iz godine u godinu ostaju bez sijena: jednome izmeu sinova valja onamo, a taj mora dobro paziti. Sad je bio red na srednjemu da ide u sjenik i da ondje prenoi, te on i krenu, a kad stie, lee da spava kao to mu je i brat lani spavao. Kad se dobro unoalo, nastade buka i trnja, jo stranija negoli za prole Ivanjske noi. Kad je momak to zauo, sav premrije od straha pa utee da ga ni najbri hrt ne bi stigao. Prohujala godina, doao red na najmlaega da ide sjenokou uvati. Kad se spremio da krene, starija dvojica udarie u smijeh i ruganje. Ba se naao pravi da livadu uva! rugala se braa. Zar ti, koji ne zna drugo doli se na ognjitu grijati i po pepelu eprkati! Ali najmlai nije mario za njihovo brbljanje, nego kad se usutonilo, on pravo na livadu. Leao je u sjeniku, a u neko doba noi okrenu buka i trijesak da bijae strahota. Kad nije togod gore, lako u s time, pomisli momak. No malo kasnije nastade lomljava i zemlja se poe tresti tako da su slamke letjele na sve strane. Kad nije togod gore, lako u s time, opet e momak za sebe. Odmah 79

potom eto i tree tutnjave i zemljotresa, te momak pomisli da e se zidovi razletjeti i krov slomiti. A kad to minu, nastade takva tiina da se ni uanj nije uo. Hoe li i opet? pomisli momak, ali nita ne bijae, tiina svuda, ni s koje strane nikakva uma. Poto je jo malo tako leao, uini mu se odjednom kao da vani konj pase, i to tik ispred vrata. Priulja se momak, a kad proviri kroz pukotinu, imade to i vidjeti: pred vratima stoji konj i travu pase , a tako lijep i velik da takva jo nije vidio; na konju i sedlo i uzde, i jo potpuna oprema za jednog viteza, sva od bakra i tako svijetla da samo blista. Ah! Ti nam dakle uvijek travu popase! ree momak u sebi. Ali u ti ja ve zabraniti. I bre-bolje dohvati svoje ognjilo pa ga baci na konja tako da se ivotinja nije mogla ni s mjesta maknuti; bijae konj tako miran da je momak mogao s njim to je htio. Momak se vinu u sedlo i odjaha da negdje konja smjesti. Kamo je odjahao i gdje je konja smjestio to nitko ne zna osim njega. Kad se najmlai sin vratio kui, braa mu opet udarie u smijeh te ga upitae kako je bilo. Zacijelo nisi dugo leao u sjeniku, a tko zna jesi li ikako bio na livadi doekae ga starija dvojica. Leao sam u sjeniku sve dok se sunce nije rodilo, ali niti to uh niti to vidjeh odgovori momak; ne znam ega se bijaste onoliko prepali. ekaj malo: odmah emo vidjeti kako si livadu uvao uzvratie braa. I odoe na sjenokou, a kad tamo, teko im roenim oima vjerovati: trava ba kakva je i bila, visoka i gusta kao sino. Kad i opet bilo uoi Ivanjdana, sve polo po starom: starija se dva brata nisu usuivala da idu u sjenik da livadu uvaju, a najmlai htio i smio. I ovaj put sve se zbilo ko i minule Ivanjske noi: ponajprije strana buka i potresanje, zatim drugi pa i trei put, a sve trnje bile kudikamo jae negoli prole godine. Nato iznenada sve utihnulo, te se momku uinilo kao da konj pase pred vratima. I opet se on priuljao, provirio kroza ipilo, i gle vani opet, odmah kraj zida, stajao konj i travu pasao, no taj bio jo vei i ljepi nego prijanji, a na njem sedlo i uzda, i po vrhu potpuna oprema za jednog viteza, sva od srebra, i tako divna da je takve jo nitko nije vidio. Aha! Ti si nam noas htio travu popasti! pomisli momak. 80

Ali u te ja ve sprijeiti! I bre-bolje posegnu za svojim ognjilom te ga baci konju na grivu, pa je ivotinja stajala krotka kao ovca. Momak se vinu u sedlo pa s konjem onamo kamo i s prvim, a potom se vrati kui. Danas je zacijelo ljepota na livadi! podrugljivo ga doekae braa. Dakako! uzvrati im najmlai. I opet braa odoe da pogledaju, pa kad onamo, a to trava visoka i gusta ko i prije, milina je vidjeti. No nisu stoga bra a postala ljubaznija s najmlaim ba nimalo. Izminula godina, Ivanje i opet bilo na pragu, valjalo sjenokou uvati, no nijedan se od starije brae nije usudio u sjenik da ondje spava, a najmlai smio: starija se dvojica koila od straha pri pomisli na no to su je ondje zanoili, no koju nikad vie nee zaboraviti. Dogodilo se to i za dviju prolih Ivanjskih noi: zaredale tri lomljave i trnje, sve jedna gora od druge, tako da je za posljednje momak bio bacan od zida do zida. I onda iznenada mir, grobna tiina. Poto je jo malo leao, zau izvana nekakvo griskanje, pa i opet poviri kroz pukotinu na vratima, kadli vani krupan konj, jo vei i ljepi negoli prijanja dva; i na njemu sedlo i uzda, a po vrhu potpuna oprema, sva od suhog zlata. Aha! Ti si nam noas naumio travu popasti! pomisli momak. Ali nee, ne, ja u te sprijeiti! I u tome uze svoje ognjilo pa ga baci na konja, a ovaj osta kao da je ondje prikovan, tako da je momak mogao s njime to ga volja. Nije momak asa asio, ve odmah pojaha konja pa s njime onamo gdjeno je i ona dva ostavio. Poto je to obavio, vrati se kui. Braa mu, kad se vratio, i trei put udarila u ruganje. Priklopie kako je zacijelo dobro uvao livadu, kad je eto takav te se ini da jo nije drijem iz oiju istreptao. I jo mu priie kojeta na tu priliku. No najmlai nije mario za njihovo brbljanje, samo i m kaza da pou na sjenokou. Odoe oni da pogledaju, i gle! trava visoka i bujna ko i sino to bijae. Kralj one zemlje imao ker pa po svoj kraljevini objavio da e je udati samo za onoga koji se uspne na stakleno brdo, podno kojega bijahu kraljevski dvori. Stakleno brdo bilo visoko, a uglaano poput leda. Brdu na vrhuncu sjedila bi kraljevna, a tri joj zlatne jabuke na krilu leale: tko bi se uspeo na stakleno brdo i kraljevni uzeo tri 81

jabuke iz krila, njega bi zapala kraljevna i polovina kraljevine tako je objavio kralj po svim upama u svojoj zemlji i po mnogim kraljevinama u tuini. Kraljevna bila neobino lijepa, te bi se svaki tko bi je vidio, odmah u nju zagledao, htio ili ne htio. I tako svima kraljeviima i vitezovima, dakako, bila elja da ih zapadne kraljevska ki i pola kraljevine po vrhu, pa se oni sjatili sa svih strana svijeta, toliki i u tako krasnoj opremi da se sve na njima sjalo, a takvi im opet bili konji, da su samo poigravali. Ne bijae ni jednoga meu kraljeviima i vitezovima koji nije pomislio da bi njemu imala pripasti kraljevska ki i polovina kraljevine. Kad je svanuo dan to ga je kralj odredio, natislo se podno brda toliko kraljevia i vitezova da je sve vrvjelo od njih; bilo ondje i drugoga svijeta, jer svatko tko je samo mogao hodati i puzati hotijae onamo da vidi koga e zapasti kraljevska ki. I dva brata koja su uhvatila maglu kadno im valjade livadu uvati, naumili onamo, ali najmlaega ne htjeli sa sobom povesti. Budu li, rekoe, poveli takvo udovite, runo i prljavo kao to je on, koji samo sjedi uz ognjite i po pepelu eprka, svijet e im se smijati i rugati. Meni je i samu dobro, ostat u kod kue uzvrati im najmlai. Kad dvojica brae stigoe podno brda, kraljevii i vitezovi ve poeli da se penju uza stakleno brdo, te su se konji pod njima pjenili, ali sve uzalud: tek to bi konj stao kopitom na brdo, ve bi natrag kliznuo, tako da ne bijae ni jednoga jedinog koji bi se uspeo barem za lakat-dva. A nije bilo ni udo, jer brdo bijae glatko poput ogledala, a uspravno se dizalo gotovo kao zid. Svi koji bijahu poli da sreu okuaju, hotijahu da ih zapadne kraljevska ki i da steknu polovinu kraljevine, pa su jahali i natjerivali konje, ali su uvijek klizali natrag, zalud im bio sav trud i muka. Naposljetku se svi konji toliko umorili da vie nisu mogli s mjesta, znoj ih oblijevao i curkom sa njih tekao, a pjena im se s usta kidala. I tako kraljevii i vitezovi moradoe od nakane odustati. Kralj upravo naumio objaviti kako e se sutra iznova poeti jahanje uza stakleno brdo ne bi li koga ipak srea posluila, kadli u taj as banu vitez na tako krasnu konju kakva nikad nisu vidjeli, a u opremi od bakra, tako sjajnoj da se ovjek mogao u njoj ogledati. Kraljevii i vitezovi doviknue neznancu da se ne mui i ne 82

pokuava da se uzbrdo penje jer ionako nee uspjeti. A on kao da ne uje, pojaha ravno na stakleno brdo pa tako i dalje, ba kao da brdo i nije od stakla; uspe se poprilino bijae prevalio dobru treinu a onda okrenu konja pa natrag niz brdo. Kraljevni se inilo da jo nije vidjela tako lijepa viteza, te e u sebi: Da samo hoe ovamo! No kad vidje da je okrenuo konja, ona bre-bolje baci jednu zlatnu jabuku za njim, a jabuka mu se skotrlja u izmu. Kad se vitez tuinac opet naao podno brda, podbode konja pa odjuri svojim putem, i to tako brzo da nitko nije ni vidio ni znao to je s njim bilo. Uveer su svi kraljevii i vitezovi morali pred kralja da bi onaj to se toliko uspeo uza stakleno brdo mogao pokazati zlatnu jabuku koju mu je kraljevna dobacila. No nijedan meu njima ne imade to pokazati; izlazili pred kralja jedan za drugim, ali ni u koga ne bijae zlatne jabuke. Kad su braa stigla kui, uzeli oni najmlaemu nadugo i nairoko raspredati o tome kako je bilo s onim penjanjem na stakleno brdo. Priali mu kako najprije ni jedan izmeu sviju nije mogao ni koraka uz brdo, a onda doao nekakav neznani vitez u opremi od bakra, tako svijetloj da se sve za njim sjalo. Taj je znao jahati! rekoe braa. Preao je treinu staklenog brda, a mogao je i na vrh da je samo htio; onda okrenu konja pa natrag, jer je zacijelo mislio: dosta za ovaj put. Eh, to bih ga htio vidjeti! protisnu najmlai, a sjedio je kraj ognjita i eprkao po pepelu, kako mu ve bijae u navadi. Zar ti? prezirno e braa. Ba si takav da bi mogao meu veliku gospodu! Sjedi gdje i sjedi, nesreo! Sutradan braa opet odoe pod stakleno brdo; najmlai ih molio da ga povedu sa sobom da i on vidi, ali oni ni uti o tome: previe je, rekoe, ruan, ne smije on meu svijet. Meni je i smu dobro, ostat u kod kue doeka najmlai. Kad su braa stigla podno staklenog brda, kraljevii i vitezovi ba bijahu poeli da se penju, a jesu bogme ibali konje. Ali im koristi ne bijae: natjerivali konje pa se natrag klizali; upravo kao i proli put. Ni jedan se izmeu sviju nije uspeo ni za lakat uz brdo. Poto im se konji izmorie da se ne mogahu vie ni maknuti, moradoe kraljevii i vitezovi odustati od nakane. Kralj naumio objaviti kako e se sutradan pothvat ponoviti 83

posljednji put ne bi li moda ipak koga srea posluila, no prisjeti se viteza neznanca u opremi od bakra, te odlui da jo malo prieka nee li opet doi. Ali viteza u bakarnom oklopu ne bijae, nego se pojavi drugi, na konju koji je bio kudikamo ljepi, a u opremi od srebra, tako sjajnoj da se nadaleko blistala. Kad se vitez pojavi, drugi mu doviknue da se ne mui i ne penje uza stakleno brdo, jer je ionako uzalud. Ali on kao da i ne uje, okrenu konja ravno na stakleno brdo, pa pojaha gore i odmae jo vie negoli vitez u oklopu od bakra. Poto je preao dvije treine, okrenu konja pa opet dolje. Jo se vie svidio kraljevskoj keri, te ona jo vema poelje da on gore doe. No, kad vidje da je okrenuo konja, baci za njim drugu jabuku, a jabuka mu se skotrlja u izmu. Kad se vitez naao podno brda, obode konja pa odjaha tako brzo da nitko nije mogao vidjeti kamo je nestao. Uveer svima valjalo pred kralja i kraljevnu da pokae jabuku tko je ima, pa zaredali jedan za drugim, ali zlatne jabuke ni u kojeg. Braa opet stigla kui te se raspriali kako je bilo i kako nitko izmeu sviju nije mogao uza stakleno brdo. A onda rekoe starija dvojica iznenada doao nekakav vitez s opremom od srebra, i da vidi to je jahao! Preao vie od dvije treine pa onda okrenuo natrag. A jest momak od oka! Njemu je kraljevna bacila drugu jabuku. Eh, to bih ga htio vidjeti! uzdahnu najmlai. Nije on pepeo po kojem eprka, ti nakazo! odbrusie mu starija dvojica. I treeg dana bilo isto onako: najmlai molio da ga braa sa sobom povedu, ali oni ni da uju o tome. Kad su stigli pod brijeg, nitko da se gore uspne, ba ni za lakat -dva. Svi su sad ekali viteza s opremom od srebra, ali njega niotkuda. Najposlije eto ti nekakva viteza neznanca s opremom od zlata koja se sija na sve strane; dojaha na tako krasnu konju kakva jo nitko nije vidio. Koliko se zadivie, kraljevii i vitezovi ne stigoe doviknuti mu da se ne mui i ne pokuava uza stakleno brdo; kad su se pribrali od pustog udivljenja, on ve natjerao konja uzbrdo i odmakao, ba kao da poljem jezdi. Tako se brzo uspeo, te kraljevska ki ne imade kada zaeljeti da vitez gore doe. Kad izbi na vrh, uze treu zlatnu jabuku kraljevni s krila, okrenu konja pa opet niz brdo i nesta, kao da je u zemlju propao. Kad su braa stigla kui, opet udri priaj sve po redu, a 84

najposlije ispriae ono o vitezu s opremom od zlata. Ono ti je junak! napomenue braa. Onakva jahaa nee na svem svijetu nai! Eh, to bih ga htio vidjeti! uzdahnu najmlai. Misli da je to ugljen i pepeo po kojem si nauio eprkati odbrusie mu braa. Nije to za te, prljave. Sutradan valjalo svima kraljeviima i vitezovima pred kralja i kraljicu (one veeri, sve mi se ini, bijae ve kas no), valjalo je onamo da pokae zlatnu jabuku ako je tko ima. Redali se oni jedan za drugim, najprije kraljevii pa onda vitezovi, ali zlatne jabuke ni u koga. U nekoga mora biti kaza kralj; ta svi smo vidjeli da se jedan uspeo pa kraljevni uzeo jabuku s krila. I zapovjedi da mu svi podanici imaju doi na dvore, da pokae zlatnu jabuku tko je ima. I dolazili jedan za drugim, ali zlatne jabuke ni u koga. Konano dola i dva brata oni bijahu posljednji. Kad ni oni ne mogoe jabuke pokazati, kralj upita nee li jo tkogod biti u njegovoj kraljevini. Jest, jo je jedan brat u nas kod kue kazae dvojica starijih ali on posigurno nema zlatne jabuke, kad se od pepela nije micao. Svejedno! odsijee kralj. Kad su svi bili na dvorima, moe i on doi! I najmlaemu tako valjade na kraljevske dvore. Kako onamo stie, kralj ga upita: Ima li ti zlatnu jabuku? Imam odgovori momak: evo jedne, evo druge, evo tree. I u tim rijeima izvadi iz depa sve tri jabuke jednu za drugom, a onda sa sebe baci dronjavo ruho te se pojavi u svome zlatnom oklopu, da je sve zasjalo. Ti e dobiti moju ker i polovinu kraljevine ree kralj jer si i jedno i drugo poteno zasluio. Potom se odra svadba, te najmlai brat dobi i kraljevnu i polovinu kraljevine. Na svadbi bilo radosti i veselja, jer su u slavlju svi mogli sudjelovati, ako se i nisu popeli na stakleno brdo, pa ako ve nisu slavlje proslavili, onda ga valjda jo i danas slave.

85

TRI GODINE SLUIO BEZ PLAE

Bio jednom neki siromah koji je imao sina jedinca, a taj mu bio tako lijen i nespretan da nikakva posla nije ni htio ni znao. Ne elim li toga lijeninu hraniti itava svog ivota, treba da ga poaljem daleko gdje ga nitko ne zna, govorio otac u sebi. Bude li jednom daleko od kue, nee lako natra g pogoditi. I ovjek uzeo sina za ruku pa ga vodio daleko i iroko po svijetu nudei ga u slubu. No nitko ga nije htio. Poto su dugo tako obilazili, dooe nekome bogatau o kojemu se kazivalo da sedam puta okrene iling prije nego to se od njega odvoji. Taj je htio momka za slugu, ali da mu tri godine slui bez plae, a kad to vrijeme izmine, gospodar e dva dana zaredom rano u grad te e kupiti ono to najprije ugleda, a treeg e sam momak onamo da i on kupi prvo to vidi; sve tri stvari koje se tako kupe, bit e momku umjesto plae. Momak je sluio tri godine i za to se vrijeme pokazao boljim nego to se mislilo. Nije, dodue, bio uzorit sluga, ali ni gospodar ne bijae od najboljih, jer je pustio momka da sve ono vrijeme ide u istoj odjei u kojoj je i doao, tako da se vie i nije moglo govoriti o nekakvu ruhu, jer na momku bijae zakrpa do zakrpe. Kad je doao dan da se ide u kupovinu, gospodar se zaputi u grad to je samo mogao ranije. Skupe se stvari vide jedino po danu; nitko s njima nee na cestu tako rano, rei e gospodar u sebi. I ovako me jo moe skupo stajati, jer mi valja kupiti na to se namjerim. U gradu je na ulici najprije susreo neku staricu koja je nosila koaru, a na koari bio poklopac. Dobro jutro, bakice pozdravi je ovjek. Dobro jutro, gazda otpozdravi starica. to ti je u koari? upita ovjek. Zar bi htio znati? doeka ena. Bih, jer treba da kupim na to najprije naiem prihvati ovjek. Ako bi da zna, onda kupi! odvrnu starica. to stoji? opet e ovjek. etiri ilinga odgovori ena. Cijena mu se ne uini visoka te ostade pri njoj. Otklopi 86

poklopac, a to u koari sasvim mlado tene. Zar ste se ve vratili, gospodaru? upita momak. Jesam odgovori gospodar. A to ste to kupili? opet e momak. Nije, dodue, nikakva rijetkost to sam kupio, te ne znam treba li da to i pokazujem odgovori gospodar; no kupio sam ono na to sam najprije naiao, a to je psi. Od srca vam hvala doeka momak jer oduvijek pse jako volim. Drugog dana ne bijae nita bolje. Gospodar i opet iziao ranom zorom, pa tek to je stupio u grad, susrete staricu s koarom. Dobro jutro, bakice pozdravi je ovjek. Dobro jutro, gazda zaelje mu starica. to ti je to jutros u koari? upita ovjek. Kupi, ako bi da zna! kaza starica. to stoji? opet e ovjek. etiri ilinga odgovori ena. Uvijek ista cijena, pomisli ovjek pa kaza: Dobro je, daj ovamo a bijae uvjeren da e danas kupiti togod bolje negoli juer. Kad podie poklopac, a u koari sitno mae. Kad se vratio kui, momak opet stajao na vratima da vidi kakva li ga plaa stie za drugu godinu. Zar ste se ve vratili, gospodaru? doeka ga momak. Jesam odgovori gospodar. to ste danas kupili? opet e momak. Nita bolje negoli juer odgovori gospodar ali sam uradio kako smo se pogodili: kupio sam ono na to sam najprije naiao, a to bijae ovo mae. Bolje niste ni mogli doeka momak jer make oduvijek volim koliko i pse. Nisam loe proao, pomisli ovjek; ali e drukije biti kad momak poe sam u kupovinu. Treeg dana bijae red na momku da se on zaputi. Tek to je uao u grad, susrete onu istu staricu s koarom. Dobro jutro, bakice pozdravi momak. I tebi, mome uzvrati starica. to to ima u koari? upita momak. eli li znati, a ti kupi! doeka ena. 87

 Je li na prodaju? opet e momak. Starica kaza da jest i da stoji etiri ilinga, te se i pogodie. Nije mi loa kupovina, pomisli momak, jer mi valja kupiti na to prvo naiem. Htjede uzeti to je u koari, ali ga starica pretee. Tvoja je i pita i tepsija, to jest i koara i ono to je u njoj. Ali ne zaviruj dok ne stigne kui. Jesi li uo? Dobro je, neu, razumio sam uvjeravae momak. No, kad se kui vraao, neprestano je kopkalo u njemu da vidi to je u koari. Sve je o tom premiljao i najposlije nije mogao odoljeti nego poe da zaviri. Odmaknu malo poklopac, sasvim malo, no tek to ga je odmaknuo, iz koare iskoi malen guter te pojuri cestom da je sve italo a u koari nita vie. Stani, ekaj, ja sam te kupio! povika momak. Ubodi me u rep! Ubodi me u repi vikae guter. Momak ne bijae lijen, ve potee za njim pa mu zabode no u rep, ba kad se guter htio uvui u neku pukotinu u zidu a u taj as od gutera postade ovjek, tako lijep i naoit kao da je kakav kraljevi, a to zapravo i bijae. Sad si me spasio i sa mene skinuo arolije prozbori mu kraljevi. Ona ena s kojom si trgovao ti i tvoj gazda, vjetica je koja me pretvorIla u gutera, mog brata u psia, a sestru u maku. Da, udnih li stvari, pomisli momak. Jest proslijedi kraljevi vjetica se ba zaputila da nas baci u more da se ondje utopimo. No ako bi tkogod naiao, pa nas htio kupiti, morala nas prodati po etiri ilinga. Eto, tako je bilo. A sad hajde sa mnom mom ocu na dvore da te nagradi za ono to si uinio. Zacijelo je donde veoma daleko pripomenu momak. Ne, nije uvjeravae ga kraljevi; eno, ondje je i pokaza na visok brijeg u daljini. Ili su to mogahu bolje, ali ipak bijae dalje nego to se inilo: istom su u kasnu no cilju stigli. Kraljevi pokuca na vrata. Tko to kuca na moja vrata i san mi razbija? u se glas iz brijega. A glas taj bio tako gromak da se zemlja tresla. Otvori oe, ja sam, tvoj sin koji se evo vraa javi se kraljevi. Otac pohitje i sav radostan otvori. Ve sam mislio da si na dnu mora kaza starac. A gle, 88

nisi sm! To je momak koji me izbavio objasni kraljevi. Zamolio sam ga da doe sa mnom kako bi ga ti nagradio. Za to emo se ve pobrinuti, miljae starac, te ih pozva: Hajde uite, pa se lijepo odmorite. Uoe i sjedoe, a starac na vatru baci naramak cijepana drveta i dvije-tri klade, tako da se od plamena rasvijetli svaki kut kao u po bijela dana, a kamo god pogledae, bijae sama krasota. Neto takvo nije momak nikad vidio, a onakva jela i pila kakvo im je stari donosio, nije jo nikad kuao. Zdjele i pladnjevi, pehari i vrevi sve bijae od samoga zlata i srebra. Mladie nije trebalo nuditi: jeli su i pili i lijepo se zabavljali, a spavali do kasno sutradan. Prije nego to se momak probudio, starac mu ve donio jutarnje pie u zlatnoj kupi. Poto je momak navukao svoje jadno ruho i poto se najeo, starac ga povede naokolo te mu sve pokaza, ne zaboravi mu spomenuti da moe uzeti ono to mu srcu drago kao nagradu, zato to je izbavio kraljevia. A bijae ondje to i vidjeti, i jo vie ponijeti asne mi rijei. to eli? upita ga kralj. Moe uzeti to ti drago: ta vidi da ima odakle. Momak ree da e najprije razmisliti i s kraljeviem se dogovoriti. I to mu bi ostavljeno na elju. Sad si zacijelo vidio mnoge divote doeka ga kraljevi. Jesam potvrdi momak ali ded mi kai to bih od ove divote sa sobom ponio; tvoj otac veli da mogu birati. Od svega to si vidio ne treba nita da uzme kaza kraljevi. U mog je oca malen prsten na ruci, trai neka ti ga dade. Momak tako i uini: zamoli kralja da mu dade mali prsten koji nosi na prstu. To je najdragocjenije od svega to imam doeka kralj; ali sin mi je, dakako, jo drai, pa u ti stoga dati prsten. Zna li kakva se mo u njemu krije? Ne znam odgovori momak. Dok ti je na prstu, moe imati sve to zaeli objasni mu kralj. Momak lijepo zahvali, a kralj mu i kraljevi zaeljee sretan put i opomenue ga da dobro pazi na prsten. Nije daleko odmakao cestom, kadli mu na um pade da okua 89

to prsten moe. I tako zaelje da se odjene u novo od glave do pete. Tek to je to zaelio, ve bijae u novom ruhu, divan i sjajan poput srebrnjaka koji je istom skovan. A onda pomisli: Zgodno bi bilo da se sad naalim s ocem: nije ba bio ljubazan dok bijah kod kue. I zaelje da se nae pred vratima oinske kue, isto onako odrpan kakav bijae prije. I u isti as stajae ondje. Dobar dan, oe, i hvala ti na onome to je bilo oglasi se sin. No kad otac vidje kako dolazi jo odrpaniji nego to bijae kad je odlazio, naljuti se i poe grditi. Od tebe nikad nita kad ni za sve vrijeme to si izbivao, nisi stekao krpe da se odjene! Nemoj se, oe, ljutiti doeka momak: po dronjcima ne smije misliti da sam propalica. Sad e na kraljevske dvore da u kralja zaprosi ker meni za enu. Hajde to se ruga i budali ukori ga otac. No momak uzvrati da ozbiljno misli, te dohvati brezovu granu i pogna oca na kraljevske dvore tako da je starac spotiui se upao u dvoranu ba pred kralja. to je, kakva ti je nevolja, dobar ovjee? doeka ga kralj. Ako ti je tko nepravdu nanio, ja u ti pravdu priskrbiti. Starina kaza da nije nepravda posrijedi, ve drugo, te iznese kako ima sina koji mu je na najveu brigu; nikad nita od njega, a sad eto i ono malo pameti izgubio: Ta evo me brezovom granom dotjera dvorima na vrata, te mi zaprijeti: ne isprosim li mu kraljevu ker... Umiri se, dobar ovjee prekide ga kralj. Ded ovamo toga sina, neka preda me doe da vidim kako emo se pogoditi. Momak upade pred kralja, a tako je pohitao da su dronjci na njemu leprali. Hou li dobiti tvoju ker? istrese momak. Treba da se o tome jo porazgovaramo uzvrati kralj. Tko zna da li ti nju zasluuje, ili ona tebe. Vidjet emo! miljae momak u sebi. Ba nedavno u luku uplovio velik brod koji je stigao iz tuine; mogao se vidjeti s prozora kraljevskih dvora. Evo da vidimo proslijedi kralj: ako u sat-dva moe sagraditi isti onakav brod kakav je dolje u fjordu, da na nj bude u svemu nalik, a isto onako lijep, moda e dobiti moju ker. 90

 Samo kad nije nita vie! doeka momak, pa izduhnu iz odaje i odjuri na obalu. Na obali sjede na gomilu pijeska, a poto je podugo tako sjedio, zaelje da se u fjordu stvori potpuno opremljen brod, s jarbolima i jedrima i svom ostalom opremom, u svemu da bude slian brodu koji je ondje usidren. Tek to je to poelio, stvori se brod u fjordu, a kad kralj vidje gdje su dva umjesto jednoga, doe na obalu da izbliza vidi to je posrijedi. Kad stie onamo, ugleda momka kako stoji u amcu, s metlom u ruci, kao da e oistiti ako je jo gdjegod kakva mrlja, i na kraju osvjetlati grbove. Kad momak opazi kralja na obali, odbaci metlu i povika: Brod je evo gotov! Hou li sada dobiti tvoju ker? To je s brodom u redu, a to se tie keri, valja ti jo kunju izdrati odgovori kralj. Sagradi li za sat-dva dvore kao to su moji, onda emo vidjeti. Samo kad nije nita gore! odvrnu momak i ode odande. Poto se naokolo proetao toliko da se ve bijae primaknuo odreeni sat, momak zaelje da se ondje stvore dvori kao to su kraljevski. Ne potraja dugo, a ondje ve stajali dvori moe vjerovati. Tek to se to zbilo, eto ti kralja, s kraljicom i kraljevnom, da pogleda nove dvore. Momka i opet zatee gdje vitla metlom i isti. Evo su dvori gotovi! povika momak. Hou li je sada dobiti? To je s dvorima u redu odgovori kralj. Hajde da uemo pa da razgovaramo. Vidio kralj da momak zna vie negoli se samo najesti, pa uze smiljati kako bi ga se rijeio. Kralj poe naprijed, za njim kraljica, a kraljevna ba pred momkom. I dok su tako ili, momak zaelje da bude najljepi na svem svijetu, a to poelje, to mu se odmah i ispuni. Kad kraljevna vidje u kakva se krasnika odjednom prometnuo, gurnu laktom kraljicu, a ova opet kralja, pa poto su se sve troje dovoljno naudili, shvatie da je taj momak neto vie negoli samo onaj odrpanac kakav im se najprije prikazao. Sporazumjee se meu sobom da se kraljevna prema njemu pokae ljubazna da bi kako saznala to je s njime. Kraljevna je tako i inila i od puste ljubaznosti pretvorila se u 91

med i eer, neprestano je obilazila oko momka te mu se umiljavala i kazivala mu kako ni dan ni no ne moe bez njega. Kad je bilo k veeru toga prvog dana, kraljevna mu umiljato kroz ui provue: Eto emo nas dvoje biti svoji, pa kad je tako, ne treba da preda mnom ima kakve tajne; ne smije mi kriti kako si namaknuo sve te krasote. I onako e uskoro saznati uzvrati joj momak. ekaj da najprije budemo mu i ena, jer prije toga nita ne kazujem. Sutradan uveer kraljevna stala jadati i kukati; vidi ona jasno, veli, kako je njemu malo do nje stalo kad joj nee da kae ono to ga ona moli; kako li je onda to s njegovom ljubavi prema njoj kad joj u takvoj sitnici nee elji da udovolji. Dodijalo momku, pa da je umiri, pripovjedi joj sve to je posrijedi. A ona ne budi lijena, te s novou otra kralju i kraljici. Dogovorie se kako e mo mku skinuti prsten s prsta. A kad se domognemo prstena, pomislie, nee nam biti teko da se rijeimo momka. Kad se usutonilo, eto ti kraljevne k momku s napitkom koji uspavljuje; kaza kako mu donosi ljubavni napitak, jer joj se ini da je on ne voli koliko bi trebalo. Momak, ne mislei ni na kakvo zlo, ispi napitak, a kako ga ispi, onog asa zapade u tako tvrd san da se, tono rije, ne bi prenuo sve kad bi se kua nad njim sruila. Kraljevna mu nato skinu prsten s prsta i sebi ga nataknu, te onda poelje da se momak nae gdje lei na cesti, na gomili smea, a njoj da se, umjesto njega, stvori najljepi kraljevi na svijetu. Kako poeljela, tako i bilo. Nakon nekog vremena momak se probudi, pa se zaudi kad vidje da lei na gomili smea. Ponajprije pomisli da je sve samo san, ali kad opazi da nema prstena, pojmi to se zbilo, te pade u takav oaj da je potrao prema moru u nakani da u vodu skoi i da se utopi. Kako je namjerio na obalu, na putu susrete maku, koju mu gospodar bijae kupio. Kamo si namjerio? upita ga maka. U more, da se utopim odgovori joj momak. Nemoj tako proslijedi maka; opet e ti do svoga prstena. Kad je tako... promuca momak, ali maka ve zagrebla putem. Kako je ila, najednom naila na mia, pa e ovome: Sad u te zgrabiti! Nemoj, molim te procvilje mi pa e dobiti prsten. 92

 Kad je tako... Elem, poto je svatko na kraljevskim dvorima u san utonuo, mi poe naokolo uljajui se i traei gdje lee kraljevna i kraljevi; naposljetku nae rupicu pa se kroz nju provue unutra. u mi gdje njih dvoje jo razgovaraju i opazi kako kraljevi natie prsten sebi na prst, a kraljevna mu govori: Pazi dobro na prsten, prijatelju. Ni brige te odgovori kraljevi: ta nitko nee kroza zidove zarad prstena. Ako misli da mi nije siguran na prstu, mogu ga staviti u usta. Poslije nekog vremena kraljevi se oprui na lea da tako zaspi. No, kako se okrenuo poleice, prsten mu se zaletje u grlo, pa se kraljevi zakalja, a prsten nato iskoi te se zakotura po podu. Mi odmah cap! Zgrabi prsten pa se s njime odulja maki koja je vrebala kraj mije rupe. Meuto kralj pograbio momka, vrgnuo ga u neku golemu kulu i osudio na smrt zato to se, kaza kralj, egaio s njime i s njegovom keri. Tako je momak ondje morao amiti do dana kad se imala osuda izvriti. No maka se neprestano uljala oko kule i kuala da se onamo s prstenom uulja. A na maku se oborio soko, zgrabio je svojim pandama i s njome odletio preko mora. Nato iznenada doao orao, okomio se na sokola, a soko ispustio maku, te ona pala u more. Kad je osjetila mokrinu, toliko se prepala da je ispustila prsten pa zaplivala na obalu. Tek to je maka stresla vodu sa svoga krzna te se umila, naie pas tono ga gospodar bijae momku kupio. to da jadna zaponem zajadala maka pa udari u pla i kuknjavu. Prsten je izgubljen, momka e smaknuti! Ne znam nita o tome doeka pas znam samo da mi u trbuhu neto trza i udara kao da e mi se eludac prevrnuti; ta gore ve i ne moe biti! Vidi, zacijelo si se prederao umovala maka. Nikad ne jedem vie nego to mogu objasni joj pas a nisam pojeo nita doli uginulu ribu to su je valovi na obalu bacili. Moda je riba progutala prsten mudrovala maka pa i tebi sad valja ivotom okajati to ne moe zlato probaviti. Tkozna, moda i jest tako rei e pas, kao da se sa sudbinom pomiruje; kad ve valja umirati, bolje odmah nego poslije; moda e se tako momak izbaviti. 93

 Nije potrebe javi se mi, koji takoer ondje bijae; ne treba mi nego da se uvuem; ako je prsten zaista unutri, ja u ga ve nanjuiti. I mi se zavue u psa; nije dugo potrajalo, te se i opet pojavi nosei prsten. Maka odmah zagrebe putem, stie podno kule, uzvera se gore i kroz rupu dade momku prsten. Tek to je stavio prsten na prst, momak zaelje da se kula rasprsne. Tako i bi. Momak stajao na vratima te psovao kralja, kraljicu i kraljevnu i nazivao ih huljama. Kralj odmah pozva svoje ratnike te im zapovjedi da opkole kulu i da uhvate momka, iva ili mrtva. A momak samo zaelje da svi vojnici do vrata zapadnu u veliku movaru koja se nalazi iza brda, jer e tako imati dosta muke da se izvuku. Poto bijae gotov s vojskom, opet se obori na kralja, kraljicu i kraljevnu, zaelje da dovijeka ame u kuli u kojoj bijahu njega zatvorili. Nakon toga preuze zemlju i prijestolje u svoje ruke. Onaj se pas pretvorio u kraljevia, a maka se opet pretvorila u kraljevnu, kojom se momak oenio, pa se slavilo svadbeno slavlje, bogato i krasno.

94

UKRAO DIVU SREBRNE PATKE

U nekog siromaha bila tri sina. Kad im otac umrije, starija dvojica naume u svijet, da se za sreom ogledaju, a najmlaega ne htjednu sa sobom povesti. Nisi ba nizato podoban rekoe mu oni nego da sjedi uz ognjite i da po pepelu eprka. Onda mi valja samome na put odvrati najmlai. Zaputila se starija dvojica, pa poslije nekog vremena eto ih na kraljevske dvore; ondje se pogode u slubu, jedan u konjuara, a drugi u vrtlara. I najmlai krenuo s postojbine, a sa sobom ponio nave jedino to je iza roditelja ostalo, a za to starija dvojica nisu marila. Bijae dodue momku teko nave nositi, ali ih nije htio ostaviti. Poslije nekog vremena eto i njega na kraljevske dvore, te e i on slube da se primi, ali mu ondje odgovore da za njega nemaju posla. A kako je on lijepo molio, naposljetku mu dopuste da ostane u kuhinji, da kuharici nosi vode i drva. Momak bio okretan i marljiv, tako te ne proe dugo, a on ve cijenjen u oima sviju. Starija pak dvojica bila lijena, pa esto izvlaila batine, a malu nagradu. Kad vide kako najmlai lijepo prolazi, braa mu postanu zavidna te se na nj naozube. Nasuprot kraljevskim dvorima, s druge strane velike vode, bio nastan golemu divu, a taj div imao sedam srebrnih pataka, to su daleko plivale po vodi, tako da ih mogahu vidjeti s kraljevskih dvora. Kralj je esto ve poelio da mu se nekako domoi tih pataka; starija to braa znala, pa e stoga konjuaru: Kad bi na brat samo htio, mogao bi on kralju pribaviti srebrne patke: ta sam se time hvalio. Nije dugo potrajalo, moe misliti, a konjuar ve otrao kralju pa mu prenio to su braa kazala. A kralj nato pozove najmlaega te e mu rei: Braa ti evo vele da mi moe pribaviti srebrne patke; ja ti evo zapovijedam da mi ih pribavi! Nikad takvo to nisam ni pomislio, a kamoli kazao! u udu e momak. Rekao si uporno e kralj pa mi ih i stvori! Dobro kad nije druge prihvati momak; neka mi se 95

onda dade vrea rai i isto toliko penice, pa u pokuati. Dadu mu to je traio, a on ito prespe u nave tono ih bijae od kue donio, sjedne u njih pa zavesla preko vode. Kad pristane na drugu obalu, zae po obali tamo -amo i stane sipati ito, tako te naposljetku uspije da patke dovabi u nave, a onda iz sve snage zavesla natrag. Kad se nae nasred vode, pojavi se div te ga opazi. Jesi li to umaknuo sa sedam mojih srebrnih pataka? povika div. Jesam! odgovori momak. Hoe li opet doi? upita div. Moda doviknu mu momak. Kad je sa sedam srebrnih pataka stigao kralju, postane jo omiljeniji na kraljevskim dvorima, a i sam ga kralj pohvali. No braa mu jo nenavidnija i jo gnjevnija pa izmisle da konjuaru kau kako im se brat pohvalio da kralju moe pribaviti divov pokriva, ako mu se samo prohtije. A konjuar, ne budi lijen, ve i opet s time kralju. Kralj pozove momka preda se pa mu spomene to mu braa vele: da je kadar pribaviti divov pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama. Kad je tako ree kralj onda ga i pribavi, jer ti inae ode glava! Momak i opet ono isto: nije, veli, takvo to ni u snu sanjao, a kamoli kazao. No ne bijae druge, valjade mu se toga poduhvatIti ili se sa ivotom rastaviti, pa zato zatrai da mu kralj dopusti tri dana za premiljanje. Kad minu vrijeme, momak opet u nave pa preko vode, a kad na drugu stranu, izie na obalu, pa tamo-amo vrebaj i zasjedaj. Najposlije opazi kako su u divovskom prebivalitu u brdu izvjesili pokriva da se prozrai: ostavili pokriva vani pa se opet u stijenu zatvorili. Kako ga momak ugleda, odmah ga spodbi, pa s njime u nave, a onda zavesla natrag to je mogao bre i bolje. Upravo kad bijae nasred vode, pojavi se div te ga opazi: Jesi li ti onaj koji mi je odnio sedam srebrnih pataka? zagrmje div. Jesam odgovori momak. A jesi li ti sada umaknuo s mojim pokrivaem na kojem su srebrne i zlatne etvorine? opet e div. 96

 Jesam! uzvrati mu momak. Hoe li opet doi? upita div. Moda odgovori momak. Kad je iziao pred kralja i pokazao pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama, jo vie u sviju poraste u cijeni negoli prije, a kralj odredi da momak odsele bude njegov osobni sluga. Dvojica brae, ionako ve kivnI, sad se jo vie razbjesnie, pa da mu se osvete, odu konjuaru s novom lai to su je protiv najmlaeg skovali. Brat nam se pohvalio da je kadar kralju pribaviti zlatnu harfu to je div ima rei e starija dvojica konjuaru; ta je harfa takva te se svatko, ma koliko bio tuan, odmah razveseli im se na njoj pone prebirati. Konjuar s onih stopa ravno kralju, a ovaj odmah momka preda se. Kad si kazao, valja ti je i donijeti opet e kralj; pribavi li je, dobit e moju ker i polovinu kraljevine; ne mogne li, ode ti glava. Takvo mi to ne bijae ni nakraj pameti, a kamoli da bih to rekao u udu e momak; no kad nije druge, pokuat u, a est mi dana treba da bih o tome promislio. Kralj mu dopusti taj rok, a kad vrijeme izminu, momku valjade na put. Stavi on u dep eljezni klin, brezov tapi i kusatak svijee, pa zavesla preko vode. Kad pristane na drugu stranu, zae tamo -amo po obali da vreba. Malo zatim eto ti diva: opazio momka. Jesi li mi ti odnio srebrne patke? zagrmje div. Jesam! odsijee momak. A jesi li mi ti odnio pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama? opet e div. Jesam! doeka momak. Div ga nato pograbi pa ga odvue u svoje brdo. Evo, keri moja, ulovih onoga to mi je ukrao srebrne patke i pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama obrati se div svojoj keri; ded ga zatvori u kotac da se utovi, pa emo ga zaklati i prijatelje pozvati na gozbu. Odmah ki poslua oca te momka zatvori u kotac; tude on provede osam dana, i za to je vrijeme dobivao jela i pila kakva je samo poelio, a toliko opet koliko je samo mogao pojesti. Kad se napunilo osam dana, rei e div svojoj keri: 97

 Idi onamo pa mu zarei mali prst da vidimo je li se ugo jio. Ki poslua oca pa ravno pred kotac; tu e ona momku: Ded mali prst ovamo! A momak umjesto prsta prui klin, te divovska ki u nj zaree. Nije, ne! Tvrd je kao eljezo kaza ki kad se vratila da oca izvijesti; nije jo za klanje. Nakon drugih osam dana sve se ponovi, samo to je taj put momak pruio brezov tapi. Tja, neto je bolje ree ki divu kad se vratila da ga izvijesti; bio bi jo tvrd za vakanje, poput drveta. Poslije osam dana opet e div keri neka ode i pogleda je li se ve udebljao. Ovamo mali prst! kaza divovska ki momku, kad je dola pred kotac, a momak joj prui kusatak svijee. Sad je sami loj! izvijesti ki oca. Dobro je! doeka div. Idem ja da goste pozovem, a ti ga dotle zakolji, pa jednu polovinu ispeci, a drugu skuhaj! Kad je div otiao, ki uzme otriti golem i dugaak no. Zar e me time zaklati? upita je momak. A da ime drugim! odvrnu divovska ki. Nije otar preuze momak; ja u ti ga naotriti, pa es me lake zaklati. Dade mu no, a on prionu da ga otri i brusi. Ded da ga ogledam na tvojoj pletenici predloi joj momak; ini mi se, dobar je sada. Ona pristane, ali kad je on uhvati za pletenicu, nagne joj glavu unazad te je zakolje; potom polovinu divovske keri ispee, a drugu skuha, pa sve iznese na stol. Poto je to obavio, odjene se u njezine haljine i sjedne u kut. Kad je div s gostima prispio, pozove ker miljae on da mu je ono ki to u kutu sjedi pozove je da sjedne za stol i da jede. Ne mogu jesti odgovori momak. Silna me sjeta napala. Pa zna tome lijeka doeka div; eno ti zlatne harfe pa zasviraj. A gdje je preuze momak. Pa zna gdje je uzvrati div: sama si je onamo stavila kad si je proli put uzimala: eno ti je nad vratima. Momak ne pusti da mu se dvaput kae, nego skine harfu te je 98

iznese da svira. Kad je ponajbolje po njoj prebirao, prekine svirku, gurne nave u vodu pa zavesla nosei ugrabljenu harfu, a zaveslao je tako da se sve pjenilo. Nakon nekog vremena uini se divu da mu je ki podugo izostala, te on izie van da vidi to je s njome; kad on van, ugleda na vodi momka to se u navama ve daleko otisnuo. Jesi li ti onaj to si mi odnio sedam srebrnih pataka? povika div. Jesam! odgovori momak. A jesi li ti odnio pokriva sa srebrnim i zlatnim etvorinama? opet e div. Jesam! odreza momak. Jesi li to ti umaknuo sa zlatnom harfom? proslijedi div. Jesam! potvrdi mu momak. A zar te nisam pojeo? u udu e div. Nisi, ne! Pojeo si svoju ker! odvrnu momak. Kad je div to uo, toliki bijes u njem uskipi da se namjestu raspuknuo. Nato momak zavesla natrag i ponese sa sobom itavu gomilu zlata i srebra, koliko god mogae u nave stati. Vratio se momak s pustim onim blagom na kraljevske dvore, sa zlatnom harfom po vrhu, pa kad je s time doao pred kralja, ovaj mu dade svoju ker i polovinu kraljevine, ba kako je obrekao. No nije momak brai zlom uzvratio nego ih obasuo svakim dobrom, jer miljae: samo su mu najbolje eljeli, te mu se na najveu korist okrenulo to su kazali.

99

S DIVOM JEO ZA OKLADU

Bio neko siromaan seljak pa imao tri sina; zlo je ivio, bio on star i potrebit, sasvim iznemogao, a sinci opet nikakva posla da se late. Imao seljak poveliku, lijepu umu kraj kue, pa htio da sinovi idu u sjeu ne bi li togod zaradili da dg vrate. Bilo ba povuci-potegni, no najposlije ih otac privoli da se prihvate posla, tako te najstarijem valjade najprije poi. Kad je prvi sin doao u umu i poeo sjei usahlu jelu, eto ti nekakva golema diva preda nj: Bude li sjekao u mojoj umi, ubit u te! zaprijeti mu div. Kad je momak to uo, odbaci sjekiru pa pojuri kui to ga noge nose. Sav izbezumljen upade u kuu te ispria to mu se dogodilo. A otac na to kaza da je u momka zeje srce: njega, staroga, dok bijae mlad, nisu nikad divovi u sjei prijeili. Sutradan b red da srednji sin ide u umu. Otiao on, pa se s njime zbilo isto to i s najstarijim. Tek to je dva-tri puta zasjekao, preda nj se isprijei div te mu zagrmje: Bude li u mojoj umi sjekao, ubit u te! Momak se nije usudio ni da ga pogleda, ve odbaci sjekiru pa strugnu, ba kao i prvi. Kad je kui stigao, otac mu priu doeka istim rijeima kojima i prvu: kad je on, starac, bio mlad, nisu ga divovi u sjei prijeili. Treeg dana htjede najmlai u umu. Kamo e, ro, kad se nikad s ognjita nisi micao! rei e mu starija dvojica. No najmlai nita ne uzvrati, ve zatrai da mu daju podosta hrane. U kui nije bilo mesa, ali mati objesi lonac na vatru da mu barem togod skuha. Kad jelo bijae gotovo, sinak s njime u vreu pa izdunu iz kue. Doavi u umu, uze da sijee, ali se domalo pojavi div te e i njemu: Bude li u mojoj umi sjekao, ubit u te! Momak ne budi lijen, ve iz vree dohvati jedan sirac pa ga zgnjei u ruci da je iz njega sirutka potekla. Ne bude li tih i miran zaprijeti momak divu zgnjeit u te kao to sam ovaj kamen zgnjeio da sve iz njega voda tee. Nemoj, prijane zamoli div; potedi me, pa u ti 100

pomoi u sjei. Kad je tako, neu ti nita doeka momak. A div svojski prionuo da sijee tako da su toga dana mnogo stabala oborili i na gomilu dovukli. Kad je dan prevalio k veeru, rei e div: Moe sa mnom u moj stan; blie je negoli tvojoj kui. Momku to bijae po volji, te on prihvati. Kad su stigli divu u kuu, ovaj uze da na ognjitu vatru naloi, a momku valjade u kotao naliti vode da bi se kaa skuhala. Ali ondje stajala dva eljezna abra tako golema i teka da ih momak nije mogao ni s mjesta maknuti. No momak se brzo domislio, pa e divu: Ne vrijedi da idem na vodu s ovim naprnjacima: radije u s cijelim studencem ovamo. Nemoj, prijatelju prepade se div; ne mogu bez studenca ostati, evo ti, pa naloi vatru, a ja u po vodu. Kad je div vode donio, skuhae pogolem kotao pun kae. Ako si za to predloi momak jest emo za okladu. Moemo prihvati div, jer miljae da e s momkom lako nakraj. Sjedoe za stol, a momak kriom priveza svoju vreu preda se, tako da je vie trpao u vreu nego to je stavljao u usta. Kad se vrea napunila, izvue on no iz depa pa raspori trbuh to jest vreu, u koju je kau trpao. Div se nae u udu, ali nita ne ree. Poto su jo neko vrijeme jeli, div odloi licu. Ne mogu vie zapuhao se div. Mora! odvrnu mu momak. Ja nisam ni upola sit. Ded uradi kao to sam ja, raspori malo trbuh, pa e moi jesti koliko hoe. Ali to strano boli potui se div. Nije vrijedno rijei troiti doeka momak. I uze div no pa raspori trbuh kako mu je momak rekao, a kako ga raspori, tako se i sa ivotom rastavi. Moma k nato pokupi sve zlato i srebro koje nae u onom brdu gdje bijae nastan divov, pa s tim krenu kui. Sad je mogao dobrano dg vratiti.

101

DVANAEST DIVLJIH PATAKA

Jednom neka kraljica zaeljela da se proveze na saonama: bio zimski dan, a novi snijeg istom opraio. Izvezla se ona, no tek to se malo odmaknula, udari joj krv iz nosa tako da morade sii sa saona. I dok je stajala naslonivi se na ogradu kraj puta i gledala crvenu krv na bijelom snijegu, najedanput se neto prisjeti kako ima dvanaest sinova, a nijedne keri, te e za sebe: Da mi je ker bijelu kao snijeg i rumenu kao krv, ne bih za sinove marila. Tek to je to potiho izgovorila, pred njom se iznebuha stvori nekakva vjetica. Ker bi htjela, a? prozbori vjetica. I da ti je bijela kao snijeg i rumena kao krv. E pa dobro, imat e je, ali e sinci biti moji, a moe ih kod sebe zadrati do kerina krtenja. Kad doe doba, kraljica dobi ker, koja bijae bijela kao snijeg, a rumena kao krv, ba kako je vjetica obeala, i zato djevojici nadjenue ime Snjeguljica-Ruica. Velika radost nastade na kraljevskim dvorima, a kraljica se toliko obveselila da se ne moe rijeima iskazati. No, kad se sjetila to je obeala vjetici, porui nekome srebrnaru da naini dvanaest srebrnih lica, svakom kraljeviu po jednu, a isto tako jednu i za Snjeguljicu Ruicu. Onog dana kad su malu kraljevnu krstili, kraljevii se pretvorie u dvanaest divljih pataka koje odletjee s kraljevskih dvora; odonda ih nitko nije vidio ni togod o njima uo. Mala kraljevna meuto rasla i napredovala, i od nje postala krasna djevojka. No uvijek bijae nekako povuena i nujna, te nitko ne mogae razabrati to joj je na srce palo. Jedne veeri kraljica se neto snudila, glavom joj se vrzle mnoge misli, sve joj sinovi na pamet izlazili, pa ona sjede do Snjeguljice-Ruice te e ovoj: to si, kerce, uvijek alosna? Mui li te togod, samo kai; eli li togod, samo reci, i odmah e ti se srcu ugoditi. Tako mi je pusto odgovori Snjeguljica - Ruica; u svakoga ima brae ili sestara, a ja sam tako sama, nikog nemam, i eto zato sam alosna. I ti si, dijete moje, imala brau opet e kraljica; imaah dvanaest sinova, dvanaestero tvoje brae, pa sam ih sve za te dala. I tu kraljica pripovjedi svojoj keri to je i kako je bilo , kaza joj 102

o vjetici i o kraljeviima. Kad je kraljevna to ula, nije vie mira imala; koliko god je kraljica plakala i molila, nije pomagalo: kraljevna odluila da ide u potragu za braom; smatrala je da je ona kriva nesrei to je brau snala. I kako naumila, tako i uinila: otila kraljevna s dvora. Ila ona po svijetu, ila neprestance i tako daleko dospjela da ti je upravo neshvatljivo kako je onako njena djevojka mogla onoliki put prevaliti. Na svome dugom putu namjerila jednom kroz nekakvu umu, kojoj kanda kraja ne bijae, pa se jednog dana tako umorila da nije mogla dalje, nego se spusti na tlo i zaspa. i dok je ondje spavala, usnije neobian san: Zala ona u umu pa sve dalje, dok ne doe do nekakve kolibe, a kad tamo u kolibi sva njezina braa. Kraljevna se u taj as probudi te pred sobom u zelenoj mahovini ugleda ugaenu stazu koja vodi duboko u umu. Ona udari tuda pa najposlije stie pred onakvu kolibu kakva joj se u snu ukazala. Kad ue unutri nikoga, no bilo ondje dvanaest postelja i dvanaest stolica, na stolu pak dvanaest srebrnih lica, i tako od svega po dvanaest to god se u kolibi nalazilo. Kraljevna se toliko obradovala da tako radosna ne bijae ve mnoge i mnoge godine: ta odmah je razabrala da joj tu braa ive i da su to njihove postelje, stolice i lice. Odmah ona naloi vatru, pomete kuu, pospremi postelje, skuha jelo i sve lijepo uredi milina pogledati; poto je priredila jelo i sve razdijelila kako treba, sjede i sama za stol da porua, ali joj lica ostade na stolu, a kad bijae sa svime gotova, ode te se sakri pod postelju najmlaega brata. Tek to se onamo zavukla, zau nekakvo zujanje u zraku, a odmah zatim doletje dvanaest divljih pataka; kako prijeoe preko praga, pretvorie se u kraljevie. Gle kako je tu ugodno i toplo! kazae braa. Bog ga blagoslovio tko nam je tako lijepo naloio i jelo skuhao! I u tome svaki prihvati svoju srebrnu licu da jede. No, kad je svaki svoju uzeo, ipak jo jedna ostade, a ta bijae sasvim ko i druge, nikakve na njoj razlike. Kraljevii pogledae jedan drugoga pa se zaudie. To je lica nae sestre ree jedan izmeu njih a kad je tu lica, nee ni sestra biti daleko. 103

 Je li to naa sestra ovdje mrko e najstariji treba da pogine: ta ona je kriva naoj nesrei. A sestra leala pod posteljom i sve ula. Ne! doeka najmlai. Bio bi grijeh da je ubijemo; nije nas ona u nesreu strovalila; ako nam je itko kriv, onda je to naa roena mati. Poeli oni svuda traiti, zagldati i tamo i amo, a najposlije zavirili pod postelje; kad su doli do postelje najmlaega kraljevia, naoe kraljevnu te je izvukoe odande. Najstariji kraljevi i opet zahtijevao da je ubiju, ali ona udarila u pla i lijepo molila da je potede: Nemojte me, brao, ubiti zajadala sestra ta tolike sam godine ila za vama u potragu, pa kad bih vas mogla izbaviti, i ivot bih svoj dala. Kad nas hoe izbaviti doekae braa onda ostaj na ivotu, a mogla bi nas izbaviti, samo ako hoe. Kaite mi to i kako treba, pa u uiniti, ma bilo ne znam to preuze kraljevna. Valja ti sabirati svilu s jurjevskog cvijetka objasnie joj kraljevii izgrebenati je i ispresti od nje preu, pa otkati tkaninu od koje e nam onda saiti dvanaest kapa, dvanaest koulja i dvanaest vratnih rubaca, a dok to bude radila, ne smije ni govoriti, ni smijati se, ni plakati; mogne li tako, izbavljeni smo. A gdje u nai toliku svilu za tolike kape, koulje i rupce? upita Snjeguljica-Ruica. Ve emo ti pokazati odgovorie kraljevii, pa je odvedoe na neku veliku livadu. Na livadi bilo toliko onog cvijea s bijelom svilom koja se njihala na vjetru i sjala na sunevu sjaju, te se inilo kao da je snijeg opraio. Nikad kraljevna jo nije vidjela toliko jurjevskog cvijea. Odmah poe trgati i skupljati, te nabra toliko svile koliko je mogla nositi. Kad se uveer vratila kui, prionu da grebena i da preu prede. Dugo je tako skupljala svilu pa preu prela, a sve to vrijeme brinula se za kraljevie: jelo im kuhala, postelje spremala, kuu redila. Tako je ilo svakog dana, a uveer bi se kraljevii utei i umei vraali kui; tu bi nou bili kraljevii, a izjutra bi odlazili kao divlje patke. Jednog dana izila kraljevna na livadu da svile nakupi mislim, bijae to pola posljednji put kadli onuda naie mladi 104

kralj koji je upravljao onom dalekom zemljom: bio on u lovu pa na konju dojurio i ugledao kraljevnu. Kad je kralj vidje, zadivi se lijepoj djevojci koja svilu sa cvijea kupi, pa je upita za to e joj. Kad na pitanje ne dobi odgovora, jo se vie zaudi, a kako mu se djevojka svidjela, htjede je sa sobom odvesti na dvore da mu enom bude. I stoga kaza svojim slugama da mu je podignu na konja. Snjeguljica - Ruica zamoli rukama i poe pokazivati na torbe u kojima se nalazio njezin rad. Kad je kralj razabr ao to bi ona da kae, zapovjedi slugama da ponesu torbe. Sad se kraljevna umiri. Vidje ona da je kralj dobar i lijep ovjek i da joj je naklonjen. Stigla pratnja na kraljevske dvore. Kad stara kraljica, koja bijae maeha mladoga kralja, ugleda Snjeguljicu-Ruicu, silno se razbjesnje od zavisti to je djevojka onako lijepa, i zato prvom prilikom ree mladom kralju: Zar ne vidi da si vjeticu doveo? Zar njome da se eni? Ta ona ne otvara usta, niti se smIje, niti plae. No mladi kralj nije mario za ono to maeha kazuje nego odredi da se svadba proslavi. I poivjee sretno i zadovoljno, ali u svoj srei nije Snjeguljica-Ruica prestala koulje iti. Kad je godina minula, sudbina obdarila Snjeguljicu - Ruicu malim kraljeviem, a stara se kraljica nato jo vie razbjesnje, te umalo to nije pukla od zlobe i zavisti. I tako, kad se unoalo, uulja se u odaju gdje je spavala mlada kraljica, uze joj dijete pa ga baci u jamu punu zmija; zatim se vrati, zareza mladoj kraljici u prst te je krvlju namaza oko usta, a onda ode mladom kralju pa mu ree: Hodi da vidi koga si za enu uzeo! Sad je eto svoje dijete pojela! Kralj se toliko rastuio da mu umalo suze ne navrijee, te e i sam: Bit e da je tako, kad eto na svoje oi vidim! No zacijelo to nee vie uiniti: ovaj put u joj oprostiti. Prije nego to je druga godina izminula, mlada kraljica dobi drugog sinia, a s njime bijae to i s prvim. Maeha se jo vie grizla u zavisti i bila jo bjenja: i opet se nou uuljala mladoj kraljici u lonicu, uzela dijete pa ga bacila meu zmije, a onda kraljici zarezala u prst te joj krvlju umastila usta; Evo, kanimo spaliti moju enu jer je vjetica odgovori kralj svoju je djecu pojela. Nije ona svoje djece pojela uzvratie kraljevii, a onda e 105

svojoj sestri: Govori, sestro, jer si nas izbavila, pa sada i sebe izbavi. I onda Snjeguljica - Ruica ispria to je sve i kako je bilo, pripovjedi kako joj se stara kraljica uvlaila u lonicu i djecu joj odnosila, pa je zatim u prst zarezala i krvlju je mazala po ustima. Nato kraljevii odvedoe kralja nad jamu punu zmija: u jami bilo troje djece i sa zmijama se i abama krastaama igralo, a ljepe djece valjda na svijetu ne bijae: nikako oko da s njih skine. Kralj povede djecu sa sobom pa s njima maehi; upita je to zasluuje i kakvom kaznom da se kazni onaj koji ima srce da okrivi nedunu enu i uniti troje tako krasne djece. Taj zasluuje da ga dvanaest divljih konja na komade rastrga! odgovori stara kraljica. Sama si osudu izrekla, sama e kaznu podnijeti! kaza kralj te zapovjedi da se kazna izvri. Dvanaest neukroenih konja raznese zlu mae hu na komade, a Snjeguljica-Ruica s kraljem, s djecom i braom ode svojim roditeljima te im pripovjedi to se sve s njome zbilo. U svoj kraljevini nasta radost i veselje to se kraljevna spasila i to je izbavila svoje dvanaestero brae.

106

PRAVDA I KRIVDA
Bila neko dva brata, jedan pravedan, a drugi nepravedan. Pravedni bio iskren i dobar sa svakim, a nepravedni tako zao i pun lai da mu se nikad nije moglo vjerovati. Mati im ivjela u udovitvu, pa se muno kroza ivot probijala, i tako je sincima, kad su poodrasli, valjalo u svijet, trbuhom za kruhom. Kad su polazili, svakome mati dala na put torbu s hranom, te sinci krenuli od kue. Putovala braa, a kad je sunce k veeru prevalilo, sjedoe na deblo to ga je oluja u umi iupala, pa svoje torbe preda se, jer kako su cio dan hodili, bijahu dobro ogladnjeli: valjalo je da uzmu koji zalogaj. Zna li to? predloi nepravedni pravednome. Jest emo najprije iz tvoje torbe, dok u njoj togod bude, pa emo onda iz moje. Pravednome to bilo s voljom, te se oni prihvatili jela; no sve najbolje nepravedni trpao u se, a pravednoga zapale samo kourice i korice. Ujutro su opet jeli iz torbe pravednoga, a isto tako o podne, te u pravednoga vie nita i ne osta. Ili oni dalje, pa kad je bilo k veeru i trebalo glad utaiti, htjede pravedni da jede iz bratove torbe, ali ovaj ne dade, ve kaza da je jelo njegovo i da nema vie nego to mu samome treba. A ti si jeo iz moje, sve dok je togod u njoj bilo potui se pravedni. Nitko nije kriv to si takva budala te puta da ti drugi jelo izjede odbrusi mu nepravedni; sad sjedi i oblizuj usta kad nita nema. Nepravedan si i takav e do smrti ostati kaza pravedni. Kad je nepravedni to uo, toliko se raestio da je skoio na brata te mu oi iskopao. Sad e vidjeti tko je pravedan, tko li nepravedan, slijepa volino procijedi nepravedni i ostavi brata. Siromah pravedni poe dalje kroz gustu umu pipajui oko sebe; bijae slijep i sm, nije znao to da pone. Najposlije doe pod golemu lipu te se uspe na drvo da se preko noi zatiti od zvijeri. Kad ptice zapjevaju, onda je dan, pomisli slijepac, te mi valja nastojati da se odavde izvuem. Poto je malo posjedio na lipi, odjednom zau kako netko doe 107

pod drvo te prionu da kuha i pee, a ubrzo eto cijelog drutva, pa kako se poee pozdravljati, razabra da se tu sastali medvjed, vuk, lisica i zec da proslave Ivanje. Naklopili se oni na jelo te poeli uivati, a kad sve pojedoe, sjedoe da malo meu sobom prodivane, pa tako lisica predloi: Hajde, dok smo ovdje, da prie priamo. Svidje se ostalima njezin prijedlog, te prvi poe medvjed, jer on bijae najugledniji meu njima. U engleskog su kralja slabe oi zaveze medvjed ne vidi gotovo ni korak pred sobom; kad bi se ujutru uspeo na ovu lipu, dok je jo rose na liu, pa rosom namazao oi, odmah bi progledao, te bi mu vid bio ko i prije. Jest preuze vuk u engleskog je kralja gluhonijema ki, ali kad bi znala to ja znam, bilo bi joj odmah lijeka. Kad se lani priestila, ispljunula je kruh, a nato dola velika kornjaa te ga progutala. Kad bi samo kopali pod crkvenim podom, nali bi kornjau; skupila se ona pod rtvenikom, a kruh joj se isprijeio u grlu; kad bi je razrezali pa kruh dali kraljevni da ga pojede, opet bi mogla uti i govoriti kao i drugi ljudi. Jest, jest prihvati lisica kad bi engleski kralj znao to ja znam, na dvorima mu ne bi bila onako loa voda. Pod velikim kamenom nasred dvorita krije se najia izvor-voda koju moe poeljeti, te bi je i nali kad bi bili pametni te ondje kopali. Jest najposlije e zec u engleskog je kralja najljepi vonjak u cijeloj zemlji, ali mu od njega ni jabuke, jer je u zemlji zakopan zlatni lanac, koji je triput opasan oko vrta; kad bi ga iskopao, imao bi najljepi i najbolji vonjak u svoj kraljevini. Ve je kasna no, pa nam je najbolje da idemo kui opomene ih lisica, pa tako odoe. Poto su otili, pravedni brat, koji je bio na lipi, odmah zaspa, a im su ujutro ptice zapjevale, on se probudi, pa uze rose s lia i namaza oi, a kako ih namaza, odmah progleda. Sad on poe pravo na dvore engleskoga kralja, pa kad stie , zatrai da ga uzmu u slubu, i tako se ondje zaposli. Jednog dana iziao kralj na dvorite, pa poto je malo proetao, htjede da se napije vode na svome studencu jer bijae od vruine oednio. No kako mu je zahitie, voda sva kalna i mutna. Kralj se naljuti i prozbori: Mislim da u svoj kraljevini nema ovjeka u ijem je 108

dvoritu tako loa voda, i jo je moram iz tolike daljine dovoditi! Kad to u pravedni brat, progovori: Dade li mi, gospodaru, nekoliko ljudi u pomo da razbijem golem kamen koji je nasred dvorita, bit e ti iste i bistre vode koliko ti srce ite. Kralj odmah bijae za to: tek to su razbili kamen i malo kopali, iknu voda u najbistrijem mlazu, te je istije i svjeije ne bijae u svoj Engleskoj. Neko vrijeme poslije toga kralj i opet siao na dvorite; najedanput se velik jastreb ustremi na pilie, a sve sluge poee pljeskati rukama i vikati: Eno ga! Eno ga! Kralj pograbi svoju puku da ustrijeli jastreba, ali nije mogao donde vidjeti, pa se stoga sneveseli i ree: Kad bi Bog koga poslao da mi oima nae lijeka! ini mi se da u uskoro sasvim oslijepiti. Ja u ti, gospodaru, kazati kako e oi izlijeiti! javi se pravedni brat te ispria kralju o udotvornoj rosi od koje je i sam progledao. Kralj se nato jo iste veeri uputi onoj lipi, pa kad je ujutro rosom s lia oprao oi, mogae vidjeti ko i neko. Od tog vremena nitko kralju ne bijae blii od pravednog brata, tako da je ovaj, gdje god se kralj nalazio, uvijek morao uza nj biti. Jednog jutra izili oni zajedno u vrt. Ne znam odakle to pojada se kralj ali nitko zacijelo nije u svoj vonjak uloio toliko koliko ja, pa ipak mi od tolikih voaka ni jabuke nema. Dade li mi ono to je triput opasalo tvoj vonjak, a u zemlji je zakopano javi se pravedni i dade li mi ljudi da to otkopam, vonjak e ti raati plodom. To je kralj rado htio. Pravedni dobi ljude, te oni prionue da kopaju i naposljetku iskopae cio zlatni lanac. Pravedni postade sada bogat ovjek, bogatiji i od samoga kralja, no ovaj bijae zadovoljan, jer mu se u vonjaku grane k zemlji svijahu od pustoga ploda, a takvih kusnih jabuka i kruaka jo nitko nije kuao. Jednog dana etali kralj i pravedni brat te razgovarali sad o ovom, sad o onom, a uto naila kraljevna, pa se kralj rastui kad je vidje. Zar nije grehota potui se kralj da tako krasna 109

kraljevna kao to je moja ki, ne moe ni uti ni govoriti. Ima tome lijeka doeka pravedni brat. Kralj se silno obradovao kad je to uo, pa u silnoj radosti obea pravednome bratu da e mu dati svoju ker, ako je izlijei, i pola kraljevine po vrhu. Pravedni povede sa sobom nekoliko ljudi u crkvu, iskopa ondje kornjau koja se krila pod oltarom, zareza je pa izvadi kruh i dade ga kraljevni da ga pojede. Onog asa kraljevna se izlijei, te mogae uti i govoriti ko i drugi ljudi. Sad se imala proslaviti svadba, sve se za nju spremalo, a imala je biti takva da se glas o slavlju pronese svom kraljevinom. Kad je na dvorima zavladala radost i veselje odjeknulo, eto ti odjednom nekakva siromaha pred vrata: zakuca on i zamoli da mu daju malo jela: bijae tako poderan da su se u udu svi pred njim kriali. Pravedni ga brat prepozna i razabra da je to njegov nepravedni brat. Zar me ne poznaje? upita pravedni brat. Ta odakle bih znao takva gospodina! odgovori mu nepravedni. Ipak me poznaje opet e pravedni. Lani si mi oi iskopao. Nepravedan si i takav e do smrti ostati, tako sam onda rekao, pa ti i sada velim. No, bez obzira na to, brat si mi roeni, pa te ne smijem pustiti da gladan odavde ode; dobit e jela, pa e onda k onoj lipi na kojoj sam ja lani sjedio; ondje e uti neto to e ti biti na veliku korist. Nepravedni ne pusti da mu se dvaput kae. Kad je pravedni imao toliko koristi od toga to je jednu no na lipi sjedio, ree u sebi nepravedni, te je eto postao kraljem polovini Engleske, onda... Tako pomisli nepravedni pa se odmah tamo zaputi, a kad stie, uzvera se na lipu. Nije dugo gore sjedio, dok eto ti ivotinja pod drvo da jedu i piju i da slave Ivanje. Kad s jelom bijae gotovo, lisica htjede da priaju prie, a nepravedni naulio ui, pa slua li, slua. No medvjed bio mrzovoljan pa zabrunda: Netko je izbrbljao to smo lani govorili, tako da nam valja utjeti o onome to znamo. ivotinje na to zaeljee jedna drugoj laku no, pa se razioe, tako te nepravedni ne imade prilike da postane pametniji, a sve stoga to je nepravedan bio i takav ostao. 110

BRANIN GUDBRAND
Bio jednom ovjek po imenu Gudbrand; imao on kuu koja je bila daleko, na obronku nekog brda, pa su ga stoga zvali Branin Gudbrand. Taj ovjek ivio tako lijepo sa svojom eno m i u takvoj slozi da se sve ono to bi mu uradio, eni inilo tako dobro i valjano da ve bolje i ne moe, i ma to mu uinio, eni uvijek bilo po volji. Imali oni komadi zemlje, stotinu talira u krinji i dvije krave u staji. Jednog dana rei e ena muu: Sve mislim da bi nam s jednom kravom valjalo u grad da je prodamo kako bismo sastavili i u rukama imali neto novaca kao to i drugi imaju; onih stotinu talira to su u krinji ne smijemo dirati, a ne znam zato bi nam ba trebale dvije krave. Uz to, ruku na srce, imat u manje brige i posla oko jedne krave negoli oko dviju, kao to dosad imaah. Uini se Gudbrandu da ena pravo i razborito govori, pa stoga povede kravu u grad da je proda. No, kad je stigao u grad, ne nae nikoga tko bi kravu kupio. Eh, sto mu jada, miljae Gudbrand, idem ja s kravom kui, imam za nju i staju i jaram, a jednako mi je daleko natrag kolik i ovamo. I u tim mislima okrenu ovjek kui. Poto je neko vrijeme tako iao vodeI kravu, susrete ovjeka koji je imao konja pa ga htio prodati. Gudbrand pomisli kako je bolje imati konja negoli kravu, pa se tako s njim promijeni. Zaputio se dalje, pa kad je malo odmakao, susrete ovjeka koji je pred sobom gonio ugojenu svinju. Pomisli Gudbrand da je bolje imati ugojenu svinju negoli konja, pa se i opet promijeni. Poto je prevalio dio puta, naie na ovjeka koji je imao kozu. Zaista je bolje imati kozu negoli svinju, pomisli B ranin Gudbrand, pa se promijeni s ovjekom koji je imao kozu. Poao Branin dalje pa se nakon nekog vremena namjerio na ovjeka koji je imao ovcu. Branin i opet u zamjenu, mislei za se: Uvijek je bolja ovca negoli koza. Klimao Branin dalje pa susreo ovjeka koji je nosio gusku pod rukom; i s ovim se Gudbrand brzo pogodi te dade ovcu za gusku. Usmjerio on dalje pa naiao na ovjeka koji je nosio pijetla; i tu Branin Gudbrand obavi zamjenu, sve kazujui u sebi: Jest, svagda je bolje imati pijetla negoli gusku. 111

Iao dalje, pa kako je ve i dan poodmakao, osjetio ovjek glad te prodao pijetla za dvadeset ilinga, a za taj novac kupio jela. Ta bolje je ivot spasiti negoli imati pijetla, miljae Branin Gudbrand. Proslijedio on dalje na putu kui pa tako naiao pokraj prvog susjeda i svratio unutra. Kako si proao u gradu? upitae ga u susjeda. Tako, tako odgovori Branin Gudbrand; ne mogu se ba kakvom sreom pohvaliti, ali nisam ni loe proao. I na to ispria sve po redu, od poetka do kraja. Lijepo li e te ena doekati kad joj s tim kui doe! podrugljivo e susjed. Bogme ne bih htio da sam u tvojoj koi! Moglo je jo i gore biti doeka Branin Gudbrand. Sad, bilo dobro ili loe, u mene je tako dobra ena da nikad nita ne kae, to god ja uinio. Moe biti, ali ne vjerujem opet e susjed. Hoemo li se okladiti? predloi Branin Gudbrand. Imam u kui na dnu sanduka stotinu talira; smije li staviti toliko? Stavljam, vrijedi! prihvati susjed, i oni se okladie. Branin Gudbrand ostao u susjeda dok se nije smrklo, a onda se obadvojica uputie Gudbrandovoj kui. Kad su stigli, susjed osta vani, pred vratima, da prislukuje, a Gudbrand ue unutra. Dobr vee! pozdravi Branin Gudbrand kad ue unutra. Dobr vee! uzvrati mu ena. Jesi li se to, Bogu hvala, vratio iz grada? Jesam evo kaza Gudbrand. Sad ga ena upita kako je bilo u gradu. Ah, tako, tako odgovori Gudbrand ne mogu se ba osobitom sreom pohvaliti; kad sam doo u grad, ne bijae nikoga da kravu kupi, pa sam je zamijenio za konja. E, ba ti hvala doeka ena i zasluujemo da se vozimo u crkvu kao i drugi, pa kad moemo drati konja, zato ga ne bismo drali? Hajde, muiu, pokai mi konja! Bih, ali nemamo konja uzvrati Gudbrand jer kad sam malo popoiao, zamijenih ga za svinju. Divota! Kao da si mene pitao! uskliknu ena. Ba ti hvala! Imat emo slanine da doekamo gosta kad nam se u kuu navrati. Pa i to bismo s konjem? Samo bi nam prikrpljivali kako smo se ponijeli te vie ne moemo pjeke u crkvu, kao i prije. Hajde, 112

muiu, da vidimo svinju. Ali ni svinje nemam opet e Gudbrand jer sam je, idui dalje putem, zamijenio za kozu. E, sve ti tako dobro radi! oduevi se ena. to bih ja sa svinjom, kad pravo razmislim? Samo bi nam priivali: Gle onih: poderu sve to imaju. A sad eto imam kozu, bit e mlijeka i sira. Hajde, tatice, da vidimo kozu! Ni koze nemam proslijedi Gudbrand jer sam na putu i kozu mijenjao pa za nju dobio krasnu ovcu. E, jesi mi elji udovoljio, kao da sam sama ondje bila! uzviknu ena. Pa i to bismo s kozom? Morala bih vascijeli dan s njome po brijegu, da brsti. A sad imam ovcu, bit e vune i odjee, i jela po vrhu! Hajde, muiu, da vidimo ovcu. Bih, ali ni ovce nemam prihvati Gudbrand jer sam je usput zamijenio za gusku. Od srca ti hvala! primetnu ena. Ta to bih zapravo s ovcom? Nit imam vretena nit preslice! Ne moram trti glave radi odjee, ne moram se pletivom muiti. Odjeu moemo kupovati kao to smo i dosad radili. Bit e guetine, koje sam se odavno zaeljela, a bit e i perja za jastuke. Hajde, tatice, da vidim gusku! Jest, ama ni guske nemam opet e Gudbrand jer sam je na putu dao u zamjenu za pijetla. Kako si se samo divno dosjetio! preuze ena. Ba kao da si mene pitao! Dakle, pijetla si donio! Pa to je kao da si kupio uru budilicu, jer svakog jutra pijetao kukurikne u etiri sata, tako te onda i mi moemo u pravo vrijeme na noge. Pa to bismo s guskom? I ne znam ja guetinu stavljati u salamuru, a jastuke mogu napuniti i travom svjetlikom. Ded, muiu, da vidim pijetla! Ama ni pijetla nemam! najposlije e Gudbrand. Kako sam iao putem, ja pregladnio, pa mi valjade prodati pijetla za dvadeset ilinga da ivot spasim. Dobro si uinio, Bogu hvala! uzviknu ena. to god bilo, ini ba onako kako samo poeljeti mogu. Pa to bismo s pijetlom? Sami smo sebi gospodari, te moemo izjutra leati dokle nas volja. Bogu hvala, kad si mi opet ovdje, ti, koji sve zna uraditi da ne moe bolje, pa mi ne treba pijetla ni guske, svinje ni krave. Gudbrand nato otvori vrata. Jesam li dobio stotinu talira? povika susjedu, a ovome ne bijae druge nego priznati da je izgubio okladu. 113

PRODRLJIVA MAKA
Ono ti neko bio neki ovjek pa imao maku, a ta bila tako strano prodrljiva da je vie nije htio drati. Naumio on o vrat joj objesjti kamen pa s njome u rijeku, ali prije nego to je baci, hotijae da je jo jednom nahrani. Kaza eni neka maki dade jela, a ena pred maku stavi anak kae i loni masla. Maka sve to podera, a onda obliza brke i strugnu kroz prozor. Na gumnu stajao ovjek i ito mlatio. Dobar dan, goso, na gumnu oso javi se maka. Dobar dan, mako uzvrati ovjek jesi li jutros ve jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate odgovori maka. Zapao me samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, pa evo premiljam bih li i tebe progutala. To rekavi pograbi ovjeka te ga proguta. Zatim okrenu u staju. U staji sjedila ena i krave muzla. Dobar dan snajo, u staji majo1 pozdravi maka. Dobar dan, mako, jesi li ti to? doeka ena. Jesi li pojela togod? Ah, malo me jutros zapalo, gotovo sam jo natate odgovori maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, pa evo premiljam ne bih li i tebe progutala. I u tim rijeima pograbi enu pa je proguta. Zatim prie kravi prethodnici to bijae za jaslama. Dobar dan, miljenice, kravo prethodnice kaza maka kravi za jaslama. Dobar dan, mako uzvrati krava. Jesi li jutros ve jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate preuze maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu i snaju u staji maju, te evo premiljam ne bih li i tebe poderala. Tako ree, obori se na kravu pa i nju podera. Potom ode u vrt i ondje sjede. U vrtu stajao ovjek i skupljao
1

Maja = redua, stanarica. Prev.

114

lie. Dobar dan, vrtlaru u vrtu prtljaru javi se maka. Dobar dan, mako doeka vrtlar. Jesi li jutros ve jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate odgovori maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, a sad evo premiljam bih li i tebe progutala. Tako ree pa pograbi vrtlara te i njega podera. Potom poe do gomile kamenja. Na kamenju bila lasica i vrebala naokolo. Dobar dan, lasico na kamenju krasico proslovi maka. Dobar dan, mako odbesjedi lasica. Jesi li jutros ve jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate preuze maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu i vrtlara u vrtu prtljara, pa sad evo mislim da i tebe progutam. I to govorei jurnu na lasicu te i nju podera. Pola maka dalje, a nakon malo vremena eto je podno neke lijeske. Na lijeski uala vjeverica i brala ljenjake. Dobar dan, vjeverice na lijeski proverice nazva joj maka. Dobar dan, mako ozva se vjeverica. Jesi li jutros ve jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate poali se maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, pa sad mislim da i tebe progutam. To izusti pa pograbi vjevericu te i nju podera. Proslijedi dalje, a malo zatim susrete lisicu to je vrljala i njukala na rubu ume. Dobar dan, prijo lukavice lijo javi se maka. Dobar dan, mako, jesi li jutros ve jela? doeka lisica. Ah, sitnicu, gotovo sam jo natate rei e maka. Pojela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo 115

splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, pa sad mislim da i tebe progutam. I u tim rijeima pograbi lisicu te i nju podera. Poto je malo odmakla, susretne zeca koji je stranom skakutao. Dobar dan, skoivrae zeiu kratki repiu prozbori maka. Dobar dan, mako prihvati zec. Jesi li odjutros ve togod jela? Oh, malenkost, gotovo sam jo natate potui se maka. Pojela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, pa evo mislim da i tebe progutam. Tako ree i pograbi zeca te i njega proguta. Odetala maka dalje, a nakon nekog vremena susrela vuka. Dobar dan, vuino gorska hajduino kaza maka. Dobar dan, mako prihvati vuk. Jesi li odjutros togod zagrizla? Ah, malenkost, jo sam gotovo natate odgovori maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju i skoivraga zeia kratkog repia, pa sad mislim da i tebe smaem. To kaza pa srnu na vuka te i njega podera. Zala maka u umu, i poto je dugo i podugo ila, preko brda i dolina, susrela medvjee mladune. Dobar dan, mee maljo mrka haljo otpoe maka. Dobar dan, mako preuze mee. Jesi li danas ve togod jela? Ah malenkost, jo sam gotovo natate procijedi maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu 116

liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, pa sad mislim da i tebe progutam. I u tim rijeima dohvati maloga medu te i njega proguta. Poto je jo malo odmakla na svom putu, susrete medvjedicu to je udarala po drveu da se sve kora gulila, koliko meka bijae bijesna to je izgubila svoje mlado. Dobar dan, meko ljuta kmeko zapoe maka. Dobar dan, maco prihvati meka. Jesi li danas togod prigrizla? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate otepi maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, pa sad mislim da i tebe pojedem. I tek to je to izrekla, jurnu na meku te i nju podera. Pola maka dalje, pa nakon nekog vremena susrela i samoga mrkog medvjeda. Dobar dan, dundo medo brundo javi se maka. Dobar dan, mako prihvati medvjed. Jesi li se danas omrsila? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate uzvrati maka. Izjela sam svega anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, pa sad mislim da i tebe pojedem. Tako ree, dohvati medvjeda te i njega podera. Ila maka dugo i podugo, dok i opet nije zala u naseljen kraj. Tu susrete svatovsku povorku na putu. Dobar dan, namjernici svati veselnici pozdravi maka. Dobar dan, mako uzvratie svatovi. Jesi li danas ve omastila brke? Ah, malenkost me zapala, gotovo sam jo natate rasprede maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u 117

staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda brundu, pa sad mislim da i vas pojedem. I u tim rijeima zae po svatovskoj povorci te i nju podere mladu i mladoenju, sve svatove redom, kuhare i svirce, konje i sve ostalo, uzdu i poprijeko. Uzela maka put pod ape, pa poto je izminulo neko vrijeme, izbi pred neku crkvu. Tu se namjeri na pogrebnu povorku. Dobar dan, ukopnici tuni sprovodnici pozdravi ih maka. Dobar dan, mako otpozdravie alobnici. Jesi li danas togod niz grlo pustila? Ah malenkost, jo sam gotovo natate zavajka se maka. Izjela sam anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splasla, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda brundu, i na putu namjernike svate veselnike, pa sad mislim da i vas pojedem. I ne asei asa navali na sprovodnike, pa proguta i njih i mrtvaca. Kad je to progutala, uputi se ravno na nebo, i poto je dugo i podugo ila, naie na mjesec u oblaku. Dobar dan, mjesee gegave u oblaku mirave proslovi maka. Dobar dan, mako uzvrati joj mjesec. Jesi li svoje omastila brke? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zaveze maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike 118

tune sprovodnike, pa sad mislim da i tebe progutam. To ree pa navali na mjesec te i njega podera, zajedno s njegovim srpom i punom ploom. Dugo je i podugo maka ila pa tako dola do sunca. Dobar dan, klatilo nebesko svjetilo prozbori maka. Dobar dan, mako uzvrati joj sunce. Jesi li danas ve togod jela? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zapovrnu maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak, a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike tune sprovodnike i mjeseca gegavca u oblaku miravca, pa sad premiljam ne bih li i tebe progutala. I u tim rijeima pade po suncu te i njega podera. Zaputila se maka dalje, ila dugo i podugo, pa izbila na neki most sastavljen od brvana. Na mostu susretne krupna jarca. Dobar dan, na mostu jare bradati stare rei e mu maka. Dobar dan, mako doeka jarac. Jesi li danas ve togod prigrizla? Ah, malenkost, gotovo sam jo natate zaveze maka. Izjela sam samo anak kae i loni masla, anak tanak a maslo splaslo, i k tome gosu na gumnu osu, i snaju u staji maju, i za jaslama miljenicu kravu prethodnicu, i vrtlara u vrtu prtljara, i lasicu na kamenju krasicu, i vjevericu na lijeski provericu, i priju lukavicu liju, i skoivraga zeia kratkog repia, i vuinu gorsku hajduinu, i mee malju mrku halju, i meku ljutu kmeku, i dundu medvjeda brundu, i na putu namjernike svate veselnike, i kraj crkve ukopnike tune sprovodnike, i mjeseca gegavca u oblaku miravca, i sunce klatilo nebesko svjetilo, pa sad premiljam ne bih li i tebe smazala. To emo tek vidjeti! isprijei se jarac, pa rozima gurnu maku da se prevrnula s mosta, pala u rijeku te se ondje raspukla. Sada svi izmiljee i svatko ode na svoje mjesto, te svi oni to ih je maka progutala bijahu ko i prije i goso na gumnu oso, i snaja u staji maja, i za jaslama miljenica krava prethodnica, i vrtlar u vrtu 119

prtljar, i lasica na kamenju krasica, i vjeverica na lijeski proverica, i prija lukavica lija, i skoivrag zei kratki repi, i vuina gorska hajduina, i mee malja mrka halja, i meka ljuta kmeka, i dundo medvjed brundo, i na putu namjernici svati veselnici, i kraj crkve ukopnici tuni sprovodnici, i mjesec gegavac u oblaku mir avac, i sunce klatilo na nebu svjetilo.

120

JO IMA TAKVIH ENA

Bio jednom siromaan ovjek sa enom, pa se njih dvoje nalo u nevolji, ba u doba sjetve: valjalo im sijati ito, a u njih ni zrna sjemena, niti pak imahu novaca da ga drugdje kupe. Imali oni jednu jedinu kravu, i nije preostalo drugo nego da je prodaju: morao ovjek s kravom u grad da bi onda od utrka kupio ita za sjetvu. ovjek ve poveo kravu, ali se ena dosjetila kako ne smije mua pustiti da sam ide bojala se da on novac ne zapije. I stoga potee da sama povede kravu, a usput ponese jo i jednu koko. Tik pred gradom namjeri se na nekakva mesara. Je li krava na prodaju, majice? upita mesar. Jest odgovori ena. A koliko za nju trai? Traim za kravu etiri novia, ali koko moe dobiti za deset zlatnika odgovori ena. Ne treba mi koko kaza mesar kad vidje s kime ima posla; nju e lako prodati kad u grad dade; a za kr avu evo ti etiri novia. ena prodade kravu i primi etiri novia. No, kad doe u grad, ne nae se nitko lud da za jadnu i mravu koko dade deset zlatnika. Stoga ena pohitje natrag mesaru pa mu ree: Ne mogu, kume, kokoi da prodam; mora i nju uzet i kad si ve kravu uzeo. Ve emo se pogoditi kaza mesar, te poasti enu jelom i tolikim pilom da se opila i sasvim pamet izgubila. Zaspala baba kao klada, a mesar je dotle smolom oblijepio i u perje zavaljao. Kad se probudila ena u perju od glave do pete, pa zinula od uda, sve kazujui: Jesam li to ja ili nisam? Ne, to nikako ne mogu ja biti, zacijelo je to kakva golema neobina ptica. A kako u, dobijesa, saznati jesam li to ja ili nisam? Ah, sad znam: budu li mi telii ruke lizali kad kui doem, a pas ne zalaje na me, onda sam to ja. Zaputila se ena kui, a kad pas opazi onu nakazu, okrenu lajati kao da su svi vrazi na dvorite povrvjeli. Ne, ja to nisam, ba posigurno, kaza ena pa krenu dalje. A kad je dola u staju, telii joj ne htjedoe ruku lizati, vonj ih smole odbijao. Ne, to nisam ja, 121

zacijelo je to kakva neobina ptica, zakljui ena pa se pope staji na krov, razmaha se rukama kao da su krila, hotei da uvis prhne. Kad ovjek vidje prikazu na krovu, istra iz kue s pukom u rukama pa naniani. Ah, ne pucaj, to sam ja! povika ena. Zar ti? u udu e mu. Pa to se onda gore vere, kao da si koza. Ovamo silazi da mi raun podnese! Puznu ena s krova, ali u nje ni pare u depu: kadno se opila, bacila i ona etiri novia to ih je od mesara dobila. Kad je mu uo kako je otila krava, raesti se i kaza kako odlazi od kue, i nee se vratiti prije negoli se namjeri na jo tri ene koje su tako lude. Otiao mu od kue pa poslije nekog vremena stigao do neke kolibe koja je istom sagraena: as iz kolibe izlijee, a as u nju ulijee ena s praznim reetom u ruci; a svaki put kad u kolibu ulazi, pokriva reeto svojom pregaom, kao da u njemu neto ima, te ga onda prevre na pod, kao da togod istresa. to to radi, majice? upita ovjek. eljela bih eto barem malo sunca u kuu unijeti odgovori ena ali evo ne znam kako mu je to: kad sam vani, imam sunca u reetu, a im unutra doem, nema ga vie. Dok sam ivjela u staroj kolibi, imaah dosta sunca, premda ga nikad nisam unosila, ba ni mrve. Da mi tkogod hoe pribaviti sunce, dala bih mu trista talira. Ima li sjekiru? upita ovjek. Ovamo je, ja u ti sunca priskrbiti! Dade mu ena sjekiru, a on prosijee okna na zidovima brvnare, jer su ih tesari zaboravili; i odmah ue sunce, a ovjek dobi svojih trista talira. To je eto jedna! kaza ovjek u sebi te proslijedi svojim putem. Iao je neko vrijeme pa stigao pred nekakvu kuu iz koje se ula strahovita vika i zapomaganje. Ue unutra, a kako banu, imade to i vidjeti: ena prakljaom udara mua po glavi i navlai mu koulju na kojoj nema proreza za vrat. Zar si, enska glavo, naumila mua ubiti? upita je ovjek. Nisam odgovori ena nego bih da na ovoj koulji nainim prorez za vrat. Mu vikao, jer je zlo s njime bilo, a kad u doljaka, prostenja jadnik: Bog da se smiluje svakome tko novu koulju navlai! Kad bi tkogod mojoj eni pokazao kako se drukije pravi prorez na 122

koulji, dao bih mu trista talira. Odmah u joj pokazati: Nice ovamo! prihvati doljak. Dadoe mu nice, a on naini prorez, pa onda s novcima koje je dobio krenu dalje. To je druga! kaza ovjek u sebi. Hodio je dalje, a malo poslije eto ti ga pred neki seoski dvor; ovjek naumi da se tu asak odmori, pa ue unutra. Kad stupi u kuu, seljanka ga doeka: Otkud ti, kume? Evo iz svog kraja... odgovori ovjek i tu htjede da kae ime svog sela, ali ne stie da dorekne, jer ga ena ve prekide: Kako? ak iz raja?2 Onda zacijelo poznaje pokojnog Petra, moga drugog mua? Ta se ena, naime, triput udavala: prvi joj i trei mu bili zli, pa stoga za drugoga, koji bijae dobar, miljae da je u raju. Dobro ga znam uzvrati doljak. A kako mu je gore u raju? upitat e ena. Oskudica ga bije doeka doljak; ide siromah od vrata do vrata, nema ime da se nahrani nit ima ruha da se odjene, a o novcu da i ne govorim. Bog mi se smilovao! povika ena. Nije Petru nuda da oskudijeva kad je toliko iza sebe ostavio. Eno puna potkrovnica ruha to ga je nosio, i po vrhu pun sanduk novaca. Jesi li, kume, hoak da mu to odnese, dat u ti kola i konje da moe odvesti. Konj i kola neka mu ostanu da ne mora pjeke od kue do kue. Putnik dobi puna kola ruha i po vrhu sanduk pun samih srebrnjaka, a od jela i pila koliko je htio, pa onda krenu sa svojim tovarom. To je trea! kaza ovjek u sebi. U polju se nalazio trei mu one seljanke i zemlju orao. Kad vidje kako neznanac odlazi s njegovim konjem i kolima, pohitje kui te upita enu tko se to izvezao s njegovim konjem sivaljem. Ah odgovori ena bio tu ovjek koji je doao iz raja, pa pria kako je Petra, moga drugog mua, pokoj mu dui, pritisla nevolja, te on obija tue pragove, nema ni odjee ni novaca, a ja mu eto poslala sve njegovo staro ruho i stari sanduk sa srebrnjacima. Razabra mu kamo to smjera i kakav je vjetar okrenuo, te on odmah osedla drugog konja i nadade za strancem. Nije dugo
2 U norvekom igra rijeima: Ringerike (ime okruju) i Himmerike (raj, nebo). Prev.

123

potrajalo pa on ve sustigao onog to se na kolima vozio. Kad kum s onog svijeta vidje da ga netko goni, skrenu s kolima u umarak, iupa s konja aku dlake pa se uspe na breuljak; ondje konjsku dlaku razmetnu po brezi te lee na zemlju i poe buljiti u oblake. Da uda li neviena! poe se iuavati putnik, kao da sam sa sobom govori, kad je seljanin onamo dojahao. Takvo to za svoga ivota nisam vidio! Seljanin stao pokraj njega te ga neko vrijeme gledao, udei se to bi to moglo biti, s ega se onaj toliko snebiva, te ga najposlije upita: Zato tu lei i u to to gleda? E, takvo to nisam u svem ivotu vidio! uzvrati upitani. Eto maloas tuda naiao ovjek s konjem sivaljem pa uziao ravno u nebesa. Jo je evo konjska dlaka na brezi. A, eno, gore u oblacima vidi mu sivalja. Seljanin sad gledao u oblake, sad u ovjeka, pa e naposljetku: Ne vidim nita drugo doli konjsku dlaku po brezi. Pa i ne moe nita vidjeti otuda prihvati putnik; valja ti ovamo lei pa gledati u oblake ne skreui oiju. Legao seljanin na zemlju te se zagledao u oblake, a dok je tako buljio da su mu se oi vodom nalile, putnik se vinuo na nj egova konja pa potjerao i ovoga i kola to je mogao bre. Kad su kola poela tandrkati cestom, skoi seljanin na noge, ali se nemalo iznenadi kad onoga ugleda kako je odmaglio s kolima i sa oba njegova konja; toliko se ubezeknuo od uda da ve bijae kasno kad se sjetio da bi valjalo u potjeru. Oborio seljanin nos pa zaklimao kui. Kad se vratio pa ga ena upitala gdje mu je konj, on joj odvrnu: I njega sam poslao Petru da ne mora po raju kolima tandrkati: nek ih proda pa neka kupi koije da se u njima vo zi. E, ba ti hvala razdragano e ena; nisam nikad vjerovala da si tako dobar. Kad je putnik doao kui sa svojih est stotina talira, sa kolima ruha i sandukom novaca, vidje da mu je itavo polje uzorano i posijano. I stoga ponajprije upita enu odakle joj sjeme za sjetvu. Ah odgovori ena uvijek sam sluala gdje kazuju kako tu sve lijepo rodi to god posije; i zato sam posijala sol to je ovamo donose seljaci sa sjevera: bude li ubrzo kie, lijepo e proklijati. 124

 Luda si, pa e takva i do smrti ostati doeka ovjek; ali nek ti bude, jer druge nisu nita pametnije.

125

GISKE
Bio jednom neki udovac pa imao gazdaricu koja se zvala Giske; htjela ona da se uda za udovca, te ga neprestano salijetala i kroz ui mu provlaila kako bi trebalo da se njome oeni. ovjeku to najposlije dodijalo, ali nije znao ega bi mu se valjalo poduhvatiti da se rijei Giske. Bilo nekako izmeu kosidbe i etve, konoplja dozrela, pa dolo doba da se upa, a kako se Giske uvijek smatrala spretnom i marljivom, otila ona da upa konoplju, te je upala sve dok joj se od jaka mirisa nije zanesvijestilo, i tako se ona prostrije po zemlji i ondje ostade ne miui se. Dok je ona spavala, doao ovjek sa noicama u ruci pa joj podrezao haljinu sve do koljena, te ju onda namazao najprije lojem, a potom au, tako da bijae kao sam avo. Kad se Giske probudila pa vidjela kako je runa, nije mogla samu sebe prepoznati. Jesam li to ja ili nisam? stala se ona pitati. Ne, to posigurno nisam ja; za sveg ivota nisam bila tako runa ; zacijelo je to avo. Da bi bila naistu i saznala to je posrijedi, poe kui, odkrinu vrata i upita gospodara: Je li vaa Giske kod kue? Kod kue je, dakako odgovori ovjek, jer se htio otarasiti nametljivice. Onda ja nisam njegova Giske, zakljui gazdarica u sebi, te ode, a ovjek osta zadovoljan to je maknuo brigu s vrata. Ila Giske pa u neko doba stigla u veliku umu i ondje se namjerila na dvojicu lopova. Valja da se njima pridruim, ree u sebi, jer kako sam avo, bit e to pravo drutvo. Ali lopovi nisu tako mislili, jer kad ugledae nakazu, ugrabie istac i strugnue da se sve prailo: miljahu da im je sam neastivi za petama te hoe da ih pograbi. No nije im trka mnogo pomogla: Giske imala duge krake pa ih pruila u potjeru za onom dvojicom i stigla ih prije nego to su mogli ita razabrati. Ako ete u krau, ja u s vama da vam pomognem kaza Giske jer dobro poznajem ovaj kraj. Kad lopovi to ue, pomislie eto im dobra drutva, pa se vie nisu bojali. Kazae kako bi rado na posao da ukradu jednu ovcu, ali ne 126

znaju gdje bi je mogli nai. Nita lake od toga! doeka Giske. Dugo sam sluila u nekog seljaka, tu kraj ume, te i po mrklom mraku mogu pogoditi u staju gdje su ovce. Svidje se lopovima to to ue, pa kad stigoe do ovare, morade Giske unutra da im doda ovcu. Ovara bila odmah kraj kue, s onu stranu gdje je soba u kojoj je gospodar spavao; i zato je Giske ulazila tiho i oprezno. A kad ve bijae unutri, povika van lopovima: Hoete li ovna ili ovcu? Ima ovdje i jednoga i drugoga. Pst! pst! uutkivali je lopovi. Gledaj samo da je to deblje! Dobro, dobro, ama hoete li ovna ili ovcu? povika Giske, jer moete birati ko mekih kruaka. Pst! uti! upozoravali je lopovi. Gledaj samo to je pretlje,3 a svejedno nam je li ovan ili ovca. Hou, hou, ama recite elite li ovna ili ovcu? tvrdoglavila se Giske. Ta moete birati. Zavei ve jednom i uzmi to je tusto, a ne gledaj je li ovan ili ovca odrezae lopovi. Dok su se oni tako natezali, na viku se probudio gospodar, pa istrao onako u koulji da vidi to se zbiva. Kad ga lopovi ugledae, uhvatie maglu, a Giske s njima, tako da je oborila ovjeka. Stanite! Stanite! uzvika se ona za lopovima. ovjek nije opazio lopova nego je ugledao samo crnu nakazu, pa se tako prestravio da se sprva nije usudio ni ustati: miljae da je sam avo sunuo iz njegove ovare. Nije znao to da pone, nego se vratio i probudio kunu eljad, te svi zajedno poee da se mole, jer je ovjek uo da se molitvom avo goni. Sutradan uveer naumili lopovi da ukradu tustu gusku, a Giske im imala put pokazati. Kad su doli pred gusinjak, Giske morade unutra da im gusku doda, jer je ona poznavala prilike. Hoete li gusku ili guska? Ima tu svega! povika Giske kad je ula u gusinjak. Pst! pst! uutkivali je lopovi. Uzmi samo to je deblje! Dobro, dobro, ama hoete li gusku ili guska? zaintaila se Giske. Ima tu da moete birati! Kazujte to ete!
3

Pretio (debeo), komparativ: pretlji Prev.

127

 uti! uti! opominjali je lopovi. Uzmi to je tusto, a svejedno nam je li guska ili gusak. Dok se Giske tako pogaala s lopovima, zagaka jedna izmeu gusaka, za njom druga, te najposlije graja u gusinjaku, zagakale sve guske i zadaktale iz sveg glasa. Probudio se gospodar pa istrao da vidi to se zbiva. Kad ga lopovi opazie, odmah podbrusie pete, a Giske ndala za njima poput vihora, tako te seljanin pomisli da je projurio sam avo pakleni: Giske naime bila dugonoga, a podrezana joj haljina nije u trku smetala. Stanite! Stanite! vikala Giske za lopovima. Ta moete dobiti to vas volja: gusku ili gska! No lopovima se inilo da im nije vrijeme da zastajkuju, a to se tie seljanina, on se vratio u kuu pa sa svojom eljadi, velikom i malom, okrenuo u molitvu, jer bijae uvjeren da je ono avo posukao iz gusinjaka. Trei dan uveer pregladnjeli i lopovi i Giske da im je sve kruljilo u crijevima, pa smislili da provale u smonicu nekom seljaku iji dvor bijae kraj ume, i da ondje sebi jela namaknu. Kad su doli pred smonicu, lopovi ne htjedoe unutra, nego mo rade Giske, a oni e vani doekivati to im bude dobavila. Kad je Giske ula, nae se sred obilja svega i svaega mesa, slanine, kobasica, grakova kruha... Lopovi je opomenue da uti i da im samo izbaci kakva jela, te je podsjetie kako su proli i praznih aka ostali u dva prijanja pokuaja. No Giske i opet povika da je sve odzvanjalo. Hoete li mesa ili slanine, kobasice ili kruha? Ima tu to vam srce ite, pa moete po volji birati! Vika iz smonice ula se u kui, tako te se probudio seljanin pa istrao da vidi to se zbiva. Kako ga ugledae, lopovi zagreboe, ni hrt ih ne bi stigao. A Giske skoi za njima, onako crna i nakazna kakva bijae. Stanite! Stanite! uzvikala se ona za lopovima. Moete dobiti to hoete! Svega ima! Kad je seljanin ugledao onu nakazu, pomisli da je avo, jer bijae uo to se u drugih dogodilo prole i pretprole noi. I poe se moliti, a s njime i sva ostala eljad, da bi avla otjerali. U subotu uveer lopovi naumili ukrasti tusta jarca da im bude za nedjelju. A jest im i trebao, jer su ve nekoliko dana gladovali. Ne htjedoe da Giske ide s njima, jer im, kako kazae, svojim 128

jezikom samo nesreu na glavu navlai. ekala ih Giske u nedjelju ujutro, a bila gladna, pregladnjela: tri cijela dana nije nita u se stavila. I zato ode na repite, iskopa repu-dvije i poe jesti. U seljanina, ije ono repite bijae, uao neki nemir, te on poao da pregleda svoju repu; krenu preko moaline pod brijegom, kako mu ve bijae u navadi, pa kad stie na repite i ugleda crnu prikazu gdje mu po repi vrlja, pomisli da je sam neastivi ulomio zub na njega i na repite mu pao. Potee seljanin kui to ga noge nose te ondje pripovjedi kako mu je avo repite poklopio. Svi se u kui zaprepastIe kad to ue, pa rekoe: najbolje je poslati po upnika da on avola epa. Ne ide to da po upnika aljemo usprotivi se ena; ta nedjeljno je jutro, nije veleasni jo ni ustao, a ako i jest, ne moe on ovamo, jer se sprema za propovijed. Obeat u mu ugojeno tele, pa e ve doi odreza ovjek. Rekavi to, odjuri u upni dvor. Kad je onamo stigao, upnik jo ne bijae ustao. Djevojka pusti ovjeka unutra pa ode gore upniku da mu kae kako ga dolje eka taj i taj ovjek, koji bi rad s njime govorili. Kad upnik razabra da ga tako ugledan seljanin dolje eka, odmah ustade, navue hlae, te sie onako u papuama i s nonom kapom na glavi. ovjek mu izie sa svojom nevoljom, kaza kako mu je neastivi na repite pao; veleasni neka bude ljubazan pa nek doe da epaju avla, a on e, seljanin, veleasnome poslati tusto tele. upniku bijae s voljom, samo htjede zovnuti momka da mu konja osedla dok se on odjene. Ne moe to veleasni pobrza ovjek jer avo nee dugo ekati, pa ako jednom ode, tko e ga onda uloviti; nego vi odmah sa mnom takvi kakvi jeste. I ne bijae druge, ve upnik pohitje s njim onakav kakav se zatekao, u papuama i u nonoj kapi. Kad bijahu kraj barutine, upniku papue popadale u glib, te ih nije mogao izvui. Seljak na to uprti upnika na lea pa tako s njime poe oprezno dalje, sve stajui tu na humak, ondje na panj. Kad bijahu nasred movare, opazi ih Giske pa pomisli da se to lopovi vraaju s ukradenim jarcem. Je li mastan, a? Je li tust? povika Giske da se sve naokolo razlijegalo. Vraga ja znam je li tust ili mrav promrsi seljak. 129

Hajde ovamo pa vidi ako ti je volja znati! To ree, te u silnom strahu koji ga je spopao, zbaci upnika s lea, te ovaj pade u glib, a seljanin oprui kui to ga noge nose. I tako, ako upnik nije odande ustao, onda jo i sada ondje lei.

130

NAOPAKA ENA
Bio jednom neki ovjek koji je imao zlu enu, a bila ona tako zla i naopaka da nipoto nije valjalo s njome imati posla. ovjek nije naprosto znao kako da s njome nakraj izie; to god on htio, ona uvijek bila protivna i osorno odbijala. Jedne nedjelje ovjek sa enom iziao da vidi kako je na njihovu polju. Kad su doli do neke njive, koja bijae na drugoj strani rijeke, ovjek ree: Ala eno, lijepo li je ova livada pokoena! Sutra valja i nama kositi. Jest, sutra moemo strii! doeka ena. Bog s tobom, enska glavo u udu e ovjek. Kakvo te strienje spopalo? Ta velim, sutra emo kositi. Strii! Strii! uporno e ena. Nikad nije naodmet da eljade togod zna prihvati ovjek ali mi se ini da si ti izgubila i ono malo pameti to si je imala. Zar si vidjela da je itko njivu strigao? Malo ja znam, i malo ja elim znati tvrdoglavila se ena ali posigurno znam da su njivi potrebne nice, a ne kosa. Ne treba da o tome preklapamo; velim, strii emo, i eto! Tako su ili te se putem prepirali i svaali, pa u tome doli na most koji je vodio preko rijeke, a bila ondje poduboka jama. Stara poslovica veli, kaza ovjek u sebi, da bez alata nema zanata i da valjano orue znai ve polovinu posla, ali mi se ipak ini da bi neobino bilo to koenje s nicama u ruci, kao da je stria ovaca posrijedi. I okrenu se eni: Hoemo li kositi, a? Ne, nego strii, strii! povika ena i poskoi pa mu i lijevom i desnom unese dva prsta pred nos, strigui njima kao da s u noice, a sve viui: Strii, strii! No, kako se uzjogunila, nije gledala preda se nego u ovjeka i u svoje strickanje, pa se tako spotaknu o kraj neke grede na mostu i pade u rijeku. Navika je jedna muka, a odvika dvije, pomisli ovjek, ali nee biti naodmet da i to pokuam. I sie, zagazi u vodu, uhvat i enu za kosu na zatiljku, pa joj glavu izvue nad povrje. Hoemo li onda kositi, a? upita je ovjek. 131

 Strii, strii! povika ena. Dat u ja tebi tvoju striu! ljutnu se ovjek pa je zagnjuri u vodu. No ni to nije pomoglo, jer kad ju je izvadio iz vode, ena i opet kaza da e strii. Ne mogu da mislim, ree ovjek u sebi, nego da je luda. Mnogi je lud, a ne zna, mnogi bio pametan, pa vie nije. Ipak valja da jo jednom pokuam. No tek to je ovjek enu zagnjurio, ona podie ruku vrh vode i poe prstima strickati kao nicama. ovjek se razljuti, pa je poduboko zagnjuri i tako ju je podugo drao. Ruka najednom klonu, a ena toliko otea da ju je morao ispustiti. Misli li i mene potegnuti u dubinu, onda ostaj dolje, nakazo! ree ovjek. I ena ostade. Poslije malo vremena uini mu se da nije u redu to ju je ostavio dolje i to je nije izvukao na svijet, pa poe niz rijeku da je trai. No koliko god se muio i traio, nije je mogao nai. Pozva zatim ukuane i susjede da je trae. Traili su svuda nizvodu, pretraili svu rijeku, ali ene ne mogoe nai. Eto, nema pomoi kaza ovjek. Bijae to ena mimo sve ene, jer se sveg ivota tvrdoglavila, uvijek tjerala naopako, uvijek uzvodu, pa zacijelo nije nisad drukija. Treba da pogledamo uzvodu, ak i vie vodopada; moda je zaplovila uzvodu. Pooe uzvodu i stadoe traiti, ak i iznad vodopada, i z aista je ondje ena leala. Ta bjee to ena to je uvijek ila uzvodu, to jest uvijek radila naopako.

132

HTIO OVJEK KUU UREDITI

Bio jednom neki ovjek koji je uvijek prigovarao, zlovoljio se i mrgodio, nikad mu ena nije mogla ugoditi. Jedne veeri, a bijae to u jeku etve, vratio se on pokasno iz polja te poeo grditi i kleti da je sve praskalo. Mani se, tatice, te vjene zlovolje umirivala ga ena; sutra emo se promijeniti s poslom: ja u s koscima u polje, a ti e kuu rediti. ovjeku to bilo po volji, te on odmah prihvatio to mu je ena predloila. Ranim jutrom ena kosu na rame pa s koscima u polje da kosi, a mu ostao da kuu redi. Ponajprije ovjek ulio mlijeko u stap i prihvatio meaju da maslac mt, pa poto je neko vrijeme stapao, navalila na nj e, te on siao u pivnicu da piva natoi. Upravo kad je odvrnuo slavinu te pivo poteklo u pivski vr koji je pod curkom drao, zau domain roktanje prase bijae u kuhinju dovrljalo; kako ga zau, potee s vrem u ruci, pojuri to ga noge nose, ali zaboravi da zavrne slavinu. Kad se iz pivnice uspeo u kuhinju, imade to i vidjeti: stap ve prevrnut, mlaenica se s maslacem izlila po podu, a prase mljaska li, mljaska. Kad vidje to se zbilo, ovjeka spopade takav bijes da je zaboravio bure i kao lud sunuo za prasetom, dostigao ga na vratima i tako ga estoko udario da je odmah otegnulo papke. Sad mu na um pade da mu je pivski vr jo u ruci, pa pohitje u pivnicu, a kad tamo iz bureta isteklo pivo. ovjek ode u smonicu, napuni stap vrhnjem te opet prionu da mt, jer je htio maslaca za ruak. Stapao je neko vrijeme, pa se prisjetio da mu je krava jo u staji te nema ni hrane ni vode, premda je ve davno odjutrilo. Pomisli ovjek kako mu je daleko da je tjera na pau, pa naumi da je na krov odvede, jer je krov tratinom pokriven, na njemu krasna povisoka trava, a kua je opet uz breuljak tako da mu nee biti teko da kravu dovede kad samo onamo prui dasku s breuljka. Opametio se ovjek pa sad ne htjede stap u kuhinji ostaviti, jer mu ondje bijae sini: mogao bi malian puui naokolo stap prevrnuti. I stoga uprti stap na lea te izie. No najprije hotijae kravu napojiti prije nego to e je na krov odvesti, pa zato dohvati vedro da na studencu vode zahvati. No kako se sae studencu, sve mu vrhnje iz stapa potee po vratu. 133

Jo je malo trebalo pa da i dan prepolovi, a u njega sveudilj ne bijae maslaca; stoga ovjek preumi te odlui da kau skuha. I priao ognjitu, napunio lonac vodom te ga objesio nad vatru da voda u njem zavri. Upravo s time bijae gotov kadli mu na um pade da bi krava mogla pasti s krova te nogu prebiti ili pak vrat slomiti, pa se stoga pouri na krov da je privee. Jedan kraj ueta sveza kravi oko vrata, a drugi baci kroz dimnjak na ognjite, pa onda sie i sebi ga sveza za butinu; voda meuto zavrela, tako da mu valjade kau zamijeati. Dok je on mijeao, krava pade s krova te ovjeka na uetu povue u dimnjak; tu se on zaglavio pa ni tamo ni amo, a krava vani visjela izmeu neba i zemlje, otimala se i klatila ne mogavi ni gore ni dolje. ena podugo ekala te se valjano naekala da je mu zovne na ruak; ekala ona i izgldala, ali njega nema te nema. Naposljetku joj dodijalo pa krenula kui. Kad vidje kako krava visi, odmah prie te kosom presijee ue, a uto i ovjek pade iz dimnjaka. Kad ena u kuhinju, a to ovjek stoji naglavce u loncu s kaom.

134

POHITJELA KOKO
Bila jednom neka koko, pa ti ona uveer uzletjela na visok hrast i ondje sjela da prenoi. Nou joj se usnilo ne doe li ona na Dovrefjell, sav e svijet propasti. I zato odmah, im se probudila, sletjela koko sa hrasta pa uzela put pod noge. Ila koka i brzala, pa nakon nekog vremena susrela pijetla. Dobar dan, pjetliu, zeleni repiu pozdravi koko. Zdravo, koko voko uzvrati joj pijetao. Kamo si to tako uranila? Ah, valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne odgovori koko. A tko ti je to kazao, koko voko? upita pijetao. Noas mi se usnilo dok sam na hrastu spavala odgovori koko. Onda u i ja s tobom naposljetku e pijetao. I njih se dvoje zaputie. Podugo su tako ili, pa onda susreli patku. Zdravo, patko igo - migo pozdravi je pijetao. Zdravo, pjetliu crveni krestiu uzvrati mu patka; kamo si to udario, i jo tako rano? Valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne odgovori pijetao. A tko ti je to kazao, pjetliu crveni krestiu? upita ga patka. Koka voka pohitje pijetao. A tko je to tebi rekao, koko voko? priupita patka. Noas mi se usnilo dok sam na hrastu spavala objasni koko. I ja u s vama odlui patka. I tako u lijepu drutvu pooe dalje. Ili njih troje pa nakon nekog vremena susreli gusku. Dobar dan, gusko eveljajko pozdravi patka. Dobar dan, patko igo - migo uzvrati joj guska; kamo si to tako uranila? Valja mi na Dovrefjell da svijet ne propadne zakloca patka. A tko ti je to kazao, patko igo-migo? zaakta guska. 135

 Pjetli zeleni repi odvrnu patka. A tko je to tebi rekao, pjetliu crveni krestiu opet e guska. Koka voka pobrza pijetao. A odakle ti to zna, koko kokorajko? zaintaila guska. Noas mi se snilo, gusko eveljajko objasni koko; usnilo mi se dok sam na hrastu spavala. Onda u i ja s vama najposlije e guska. Zaputilo se drutvance dalje, a u neko doba eto mu lisice u susret. Dobar dan, teta lijo pozdravi guska. Dobar dan, gusko eveljajko uzvrati joj lisica. Koje dobro, teta lijo? A kamo e ti, gusko eveljajko? Evo idem na Dovrefjell da svijet ne propadne zagaka guska. Tko ti je to kazao, gusko guice? upita je lisica. Patka iga-miga odbesjedi guska. Tko je to tebi rekao, patko igo -migo? Pjetli zeleni repi zapakala patka. A tko je to tebi u glavu ulio, pjetliu crveni krestiu? Koka voka odvrnu pijetao. Odakle ti opet zna, koko kokorajko? Noas mi se snilo, teta lijo objasni koko; usnilo mi se dok sam na hrastu spavala, da e sav svijet propasti ne doem li na Dovrefjell. Tek kojeta! doeka lisica. to muka: nee svijet propasti ako vi tamo ne doete! Radije vi poite sa mnom u moj lisinjak, bit e vam bolje: ondje je toplo i ugodno. Drutvu koje se nalo na putu svidje se taj prijedlog, pa sve etvero krenu s lisicom u njezin nastan. Kad stigoe onamo, lisica naloi dobru vatru na ognjitu, pa ih od topline sve obuze drijem. Patka i guska zakunjae u kutu, a pijetao i koko uzletjee na preku. Kad guska i patka zaspae, lisica zakla gusku te je ispee. Zapahnu koku vonj s ognjita, pa se ona uspela na preku vie i onako polusnena protisnula: Fuj, kako tu smrdi! Kojeta! doeka lisica. To je samo dim s ognjita. Zavezi se ti, prijo, u san i ne troi rijei! 136

Koko i opet zaspala, a lisica tek to je gusku smazala, zakla i patku, ispee je na aru pa se naklopi na peenku. Probudila se koko od pustoga onog vonja koji je ozdo dopirao, pa se uspela za jo jednu preku navie, i dok se uspinjala, i opet protisnula: Fuj, kako tu smrdi! No istodobno koka i oi otvorila, a kako ih otvori, imade to i vidjeti: lisica smazala i gusku i patku. Kad razabra to se zbilo, pobrza koka na najviu preku, pa kroz dimnjak pogleda van. Da divnih li gusaka to tuda lete! zakakota koko lisici, a ova odmah izduhnu van ne bi li se plijena domogla. Dok se lisica zabavljala vani, koka probudi pijetla te mu kaza to se zbilo s guskom eveljajkom i s patkicom gegavicom. Nato pjetli zeleni repi i koka kokorajka izletjee kroz dimnjak, i da nisu stigli na Dovrefjell, doista bi svijetu bio kraj.

137

POO PIJEVAC PO VODU

Pijevac jednom etat poo i u umu tako doo s kakotavom tustom vokom, enom svojom arenkokom. Meu lijeskam sve se vere, ljenjake on s njome bere. Sve po jedno i po dva guta koka zrna ta, popana je, nuto jada, te e stradat iznenada: od ljenjaka ljuska mala u grlu je koki stala. Vrat je koka istezala, krilima je razmahala, noicama eprkala i na zemlju bolna pala. Po vodu je pijevcu ii te na izvor bre stii, da pomogne tako voki, eni svojoj arenkoki, to u umi bolna lee smrt je, jadnu, za vrat stee. Kraj izvora pijevac stao i glas njemu podigao: Vode meni, izvoriu, bre davaj, dragoviu: vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mora mori sa smru se jadna bori. Izvor njega doekaj: Prvo meni listak daj, 138

onda vodu uzimaj. I pijevac lipi haj: Lipo moja, krasotice, daj mi listak, mirisnice: izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mora mori sa smru se jadna bori. Ovako mu lipa zbori: Listak uzmi onaj as kad mi dade zlatan pas. K divu pijevac die glas: Ja sam koki nao spas da li meni zlatan pas: s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mora mori sa smru se jadna bori. Div oima samo krui: izme prvo ti mi prui, pa se onda pasom slui. A pijevcu korak dui: Hej izmaru, dragi krpo, bi li izme meni skrpo: izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori 139

sa smru se jadna bori. izmar njega blago kori: ekinje mi prvo stvori, pa o izmam onda zbori. Pijevac odmah vepru smjeri: Grdan vepre, umska zvijeri, ekinja mi ti saberi: s njima ja u krenut krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Velja mudrost vepra resi: ita, pijeve, ti donesi, pa ekinje tad odnesi. Pijevac onda gumnu hita: Vrioe (pijevac pita), hoe li mi dati ita; sa itom bih vepru tade, da ekinja on mi dade; s ekinjama ja u krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. 140

Od vepra je mlatac gori: Najprije mi po kruh hitaj, pa za ito onda pitaj. Slua pijevac savjet i taj: Pekarice (njojzi ree), daj mi kruha, gospo sree: na gumno u s kruhom ii i u mlatca ito dii; sa itom bih vepru tade, da ekinja on mi dade; s ekinjama ja u krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Pekarica njemu zbori: Kad mi drva ti nanese, moe kruha da odnese. Drvosjei pijevac kuko: Drvosjeo, snana ruko, bi l' mi koje drvo svuko: pekarici da ga nosim, u nje kruha da isprosim; na gumno u s kruhom ii i u mlatca ita dii; sa itom bih vepru tade, da ekinja on mi dade; s ekinjama ja u krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, 141

te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Nato e mu drvar rei: Sjekiru ja moram stei, da bih mogo drva sjei. Pijevac dalje poskakuj: Kovaino, ded me uj, sjekiru mi bre kuj: drvosjei to je prvo, da bi meni sjeko drvo; pekarici da ga nosim, u nje kruha da isprosim na gumno u s kruhom ii i u mlatca ita dii; sa itom bih vepru tade, da ekinja on mi dade; s ekinjama ja u krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Kova pijevcu dri slovo: Zna li, brajko, to je novo: uglja treba da bih kovo. Ugljenaru pijevac ovo: Ded enicu sad potakni, ugljena mi ti namakni: 142

kova ugljen potrebuje, da sjekiru meni skuje; drvosjei to je prvo, da bi meni sjeko drvo; pekarici da ga nosim, u nje kruha da isprosim; na gumno u s kruhom ii i u mlatca ita dii; sa itom bih vepru tade, da ekinja on mi dade; s ekinjama ja u krpi, da on meni izme skrpi; izme ja u divu dati, zlatan ps tad opasati; s njime ja u lipi hodit, te u od nje listak dobit; izvoru u listak dati, pa u vodu uzimati; vodu nosit ja u voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Ugljenaru pijevca ao pa on njemu uglja dao. Do uglja je kova doo, sa sjekirom drvar poo, pekarica drva ima, mlatac meki kruh uzima, vepar tako dobi ita, s ekinjam se krpi hita, izme gorski div obuva, zlatan ps sad lipa uva, na izvor je listak pao, izvor pijevcu vode dao, s njome ovaj brza voki, eni svojoj arenkoki, koju strana mra mori sa smru se jadna bori. Gutnu gutljaj tusta voka, 143

na samrti arenkoka: voda bolnoj zdravlje dade i na noge koka stade.

144

POGOVOR
Ne znamo otkad postoje bajke i kako su nastale. Ima vie teorija o njihovu postanku, i moda su sve istinite i pr ihvatljive. A oito je da su bajke dole iz duboke davnine, iz djetinjstva ljudskog roda, iz prapovijesti ovjeanstva, kad je ovjek sa svijetom b io jedno, kad se tek uio ivjeti, misliti, raditi, govoriti... Zato su djeca i bajke duboko vezani. I djeca se, kao i onaj davni ovjek (u ponedjeljak ujutro kad svijet bijae nov novcat, kako je rekao Kipling), tek ue ivotu. Sve j e novo, sve nepoznato, vrata su irom otvorena... Sve je mogue u svijetu djetinjstva i u svijetu bajke. Mogue je preletjeti preko mora i gora na leteem ilimu; mogue je svladati divove i zmajeve i zadobiti kraljevnu, sve ako to bila i djevojica iz susjedstva; mogue je pretvoritt se as u lava, as u patku, pa zastraiti i nadmudriti neprijatelja, sve ako to bio onaj umiljeni djeak iz prve klupe (jai od tebe). Bajke svih naroda naizgled su sline. Slino je u njima ono mitsko, praiskonsko, sjeanje na vlastite poetke, ali kako je vrijeme prolazilo (a bijahu to tisuljea i tisuljea) i povijest se stvarala, stvarali se jezici, narodi i granice, bajke se poee razlikovati: osnovna je misao ostala, ali se kazivanje promijenilo svaki je narod u njih unosio spoznaje vlastitog iskustva i zaodio ih u vlastiti izriaj. I tako svaki narod ima svoje bajke i prie, graom svoga jezika i svoga sjeanja pripovijeda jedan prastari motiv iz dalekoga opeg sjeanja, smjeta ga na svoje tlo, pod svoje nebo. I tako je bivalo da je svaki narod, unosei svoje elemente, stvarao prepoznatljivo svoje prie. U norvekim pukim priama, primjerice, nema vil: smrzle bi se u neprijaznim, hladnim, vjetrovitim i snjegovitim gorama u svojim pauinastim haljinama. Vile emo zato potraili u pitomijim podnebljima. Ali emo u skandinavskim umama i planinama naii na umske i gorske patuljke, na duhove i divove (zovu ih troll), i na medvjede, nekad i zaarane oni onamo upravo pristaju, nisu toliko osjetljivi na hladnou: divovi mogu obarati i upati stabla iz korijena (jednom rukom to je to njima) i grijati se u svojim peinama, a patuljci, predani uvari gorskog blaga, ruda i dragog kamenja, mogu svoj nastan nai u samom srcu planine. Domai pak duhovi i patuljci borave u kakvu zakutku u kui, uz toplo ognjite, tu im je udobno, 145

nema vjetra ni studeni. A medvjedi opet e, nisu to medvjedi nego esto zaarani kraljevii koji su se zaljubili u siromane umareve keri... Kako su stoljea prolazila i dolo poznato vrijeme europske povijesti: kranstvo, feudalizam, kriarske vojne, vojske i obrti (mnogo toga dobroga i loeg, ali nita ni posve dobro ni posve loe, jer ovjek je kroio velikim koracima i utirao put civilizaciji i kulturi) uoe u bajke i prie elementi te povijesti i tog iskustva. Uoe sveci koji su hodili zemljom potapajui se kvrgavom batinom i ispunjavajui tri elje dobrim ljudima (nagrada za dobrotu i milosre izrazito kranska kategorija); uoe junaci i vitezovi zveckajui oklopima, i zlatnim maevima poskidae glave zmajevima (pazite, to je borba izmeu dobra i zla); uoe pametna i glupa braa traei po svijetu majstore koji e ih uiti zanatima i vjetinama; uoe napokon islueni vojnici (dakako, neustraivi), suci i gradonaelnici (dakako, podmitljivi), tako da se mnogo toga moe razvidjeti izmeu redaka. Eh, gotovo zaboravismo kraljeve: bilo ih je svakakvih. Veina je teila za zlatom i moi, a bilo je (izuzetno) i posve skromnih kraljeva, gotovo malo boljih seljaka, s dvorima koji bijahu malo vee seljake kue, i tako jednostavnih i primitivnih da su njihove keri biskale junake zaspale im na krilu. I tako su bajke ivjele iz narataja u narataj, priale se uz ognjite za dugih zimskih veeri, a bilo je i pravih priala, specijalista to bismo danas rekli, koji su tako umjeno i lijepo pripovijedali da su bili nadaleko poznati i aeni. Dolo je tako vrijeme kad su se europski narodi poeli buditi (dakako, ne odjednom) i postali svjesni sebe, svoje vlastitosti, svoga jezika i povijesti. To se vrijeme naziva romantizmom (u europskim okvirima) i poklapa se s buenjem nacionalne svijesti i stvaranjem nacionalnih drava onako kako ih danas shvaamo. Ueni ljudi poeli su odlaziti na sela, u narod, oslukivati to i kako govore puani, traiti korijene svoje prolosti. Oarani pukim pjesmama i priama, poee ih zapisivati. * Bilo je razliitih sakupljaa norvekih narodnih pripovijedaka, a najpoznatiji i najzasluniji bijahu dva prijatelja: Peter Christen Asbjrnsen (P. Kristen Asbjernsen, 1812 1885) i Jrgen Moe (Jergen M, 1813 1882). Oni su u Norvean ono to su braa 146

Grimm u Nijemac. Prvi bijae sin nekog staklara iz Osla, spretan pripovjeda i prirodoslovac (prvi je u Skandinaviji upozorio na Darwina), a drugi bijae sin imuna seljaka iz okruja Ringerike, lirik, pripovjeda i poslije biskup. Upoznali su se i vezali prijateljstvo jo kao mladii i ostali prijatelji cio ivot. Obojica itahu bajke i prie to ih u Njemakoj sakupie braa Grimm, i to ih je poteklo da godine 1837, i dalje, zareaju po selima i zaseocima i ponu skupljati puke prie svoje domovine. U prosincu 1841, objavili su prvu zbirku, a 1844. drugu. Zatim su stali. A stali su zato to su te prie, lako kazivane narodnim jezikom, oni objavili na slubenom jeziku riksmaalu jeziku uprave, vojske, novina i kole, to su ga nametnuli Danci za etiri stoljea svoje vladavine u Norvekoj (1380-1814). To vrijeme Norveani nazivaju mrak od etiri stoljea. Sada su se prijatelji dogovorili da jezik pripovijedaka ostave u narodnom govoru i kazivanju i da u nj ne unose ukoene, tvrde i neprirodne izraze vladajueg jezika. Do sljedeeg izdanja proteklo je osam godina, i u njemu je, i u svima nadalje, vidljiv tok toga ienja i ponarodnjavanja. Nije to teklo posve glatko, jer su kritiari prigovarali sirovosti pukog jezika to ga sakupljai nisu htjeli ni uljepavati ni stilizirati. Konano su norveke bajke i prie zasjale u svome istom pukom jeziku landsmaalu onako kako su i kazivane, i odraavaju pravi duh, pravi still norveki. I oni koji su poslije obilazili selima, zapisali su te bajke i prie u gotovo istom kazivanju, gotovo istim izriajem. Objavljivanje narodnih pripovijedaka za norveki je knjievni jezik imalo veliko znaenje, kudikamo vee negoli u nekih drugih europskih naroda. One su dole kao objava: ule su u sve pore ivota i umjetnosti u slikarstvo, glazbu i knjievnost, jer pokoljenje knjievnik to bijae mlado kad su objavljene, svojski je prigrlilo norveki stil i puki jezik, i nikad ga vie nije napustilo. * Ove su bajke i prie izabrane iz kritikoga norvekog izdanja to ga je priredio norveki strunjak na tom podruju Knut Liestl, a pod naslovom Samlede Eventyr (Sabrane bajke) objavila ga naklada Gyldendal Norsk Forlag u Oslu 1944. Prevoditelj je prevodio s izvornika i potovao ga, drei se 147

naela: nita ne vadi, nita ne domei. Nastojao je ritmom i glazbom naeg narodnog jezika prikazati izvornu tenost i jedrinu norvekog izraza. Trebalo je jednostavnosti, ak i krutosti, nikakva uljepavanja ni biranja izraza, jer su i norveke bajke takve. Izriaji to ih dosad moda niste uli, primjerice utiha na moru, dan upolovio, jutro prosivjelo, opasao se snagom samo su obini narodni izrazi koji se pomalo zaboravljaju ili su zaboravljeni, pa nam se jezik sve vie osiromauje i izrazom i glazbom. A izgubiti i zaboraviti rijei i izraze vlastitog jezika isto je kao izgubiti dragocjeni obiteljski nakit to su ga proli narataji brino uvali od koljena do koljena i diili se njime. A jezik je mnogo, mnogo vie od toga. Jezik je nae duhovno narodno blago, nae obiteljsko blago i tvoje vlastito. Josip Tabak

148

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremio: Dubravko Deletis website: www.josiptabakknjige.org 22/07/2013

149

150