OD BOBOKE DO FILIPA

Velimir Viskovi

U toku 1932. godine poinju u izdanju zagrebakog nakladnika Minerva izlaziti Sabrana djela Miroslava Krlee koja su inicijalno planirana u osamnaest knjiga. U nakladnikom prospektu sabranih djela najavljeno je i nekoliko posve novih naslova poput romana Povratak Filipa Latinovicza, potom povijesnog romana Juraj Kriani, knjige novih pjesama, knjige lanaka koji dotad iz raznih razloga nisu bili objavljeni. U toj je fazi Krlea oito drame Galicija i U logoru zamiljao kao dva posve razliita dramska teksta jer je Galicija bila predviena za objavljivanje u knjizi Drame (zajedno s Golgotom i Vujakom), a drama U logoru trebala se pojaviti u zasebnoj knjizi. Sabrana djela su poela izlaziti u travnju 1932., a izdavanje je prekinuto nakon devetog sveska u svibnju 1934. Objavljene su sljedee knjige: 1932. tiskani su Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza i Knjiga lirike; 1933. Hrvatski bog Mars, Hiljadu i jedna smrt (ta je zbirka novela zabranjena odlukom Dravnog tuilatva), Simfonije, Legende; 1934. jo je objavljena knjiga U logoru, Vujak (Dvije drame). KAKO JE NASTAJAO ROMAN POVRATAK FILIPA LATINOVICZA? Meu objavljenim knjigama sabranih djela karakter potpunog noviteta ima Povratak Filipa Latinovicza. Roman je zapravo najavljen proznim fragmentom Boboka tiskanim 1930. godine (Hrvatska revija, 2). Poetkom 1931. Krlea je pregovarao s Pavlom Bihaljijem o njegovu tiskanju u beogradskom Nolitu, ali je 157

odustao od ve postignutog dogovora jer je u meuvremenu sklopio aranman s Minervom. Potom ga je ubrzano zavravao potkraj 1931. i poetkom 1932. za boravka u ehoslovakoj i Poljskoj jer je trebao izii ve u proljee 1932. godine. Brojne su spone koje taj roman veu za glembajevski ciklus (na to je upozorio ve niz kritiara, a posebno I. Frange u tekstu U potrazi za izgubljenim djetinjstvom ). Lik Boboke spominje se, primjerice, u Ledi , a neki likovi glembajevskog ciklusa (Kriovec, Urban, Klanfar) spominju se u ovom romanu, opet u poglavljima koja su vezana za Boboku. Drim da postoji dosta razloga za pretpostavku da Krlea u vrijeme kad je pisao prozni fragment Boboka (objavljen u oujku 1930., to znai da je vjerojatno pisan potkraj 1929.) jo nije imao potpuno istu predodbu o tome da e Boboka naposljetku biti dio romana iz slikarskog ivota. To je vrijeme kad on dovrava Ledu i pie glembajevske prozne fragmente vezane za likove iz te drame: Svadba velikog upana Klanfara, Karijera viteza Olivera Urbana i Klanfar na Varadijevu. Na vezu s glembajevskim ciklusom upuuju nas i dijelovi Boboke, koje je Krlea izbacio kad je taj fragment ukljuio u roman. U uvodu fragmenta Boboka iz 1930. Krlea spominje dva Bobokina propala braka: onaj s ministrom Henrikom Pavliniem i drugi s predsjednikom Jugo-holandeske banke, veleindustrijalcem Klanfarom. Boboka je, naime, bila prijateljica Klanfarove supruge Melite plemenite Szlouganovechke od koje se Klanfar razveo zaljubivi se u Boboku bedasto i sasvim primitivno. Iz varijante teksta koja je ula u roman Krlea je, meutim, izbacio informaciju o braku s Klanfarom, oito nastojei olabaviti vezu romana s prozom i dramama glembajevskog ciklusa. Inae, po svojim strukturnim karakteristikama fragment Boboka mogao bi u knjizi glembajevske proze funkcionirati kao jedan od njezinih kompozicijski zaokruenijih, vrih segmenata. Zato je Krlea odustao od ukljuivanja toga proznog fragmenta u glembajevski ciklus? Drim da je najvaniji razlog prevelika podudarnost izmeu likova barunice Castelli i Boboke. Oba lika karakterizira upravo demonska erotinost: i jedna i druga unitavaju mukarce koji im se priblie. Krlea o njima ne sudi s moralistikog motrita; i sam je fasciniran silovitou enskog erotizma, njegovom maginom privlanou koja pristojne i ugledne graane, oeve obitelji, tjera u propast. Ni Castellica ni Boboka nisu tek hladne, promiljene manipulatorice: one ne mogu potpuno obuzdati vlastitu strast; njihova ih senzualnost vodi u razvrat

158

(poguban za njihove partnere), ali u svemu tome one zadravaju neku gotovo infantilnu nevinost; one su svjesne svoje moi nad mukarcima, znaju koliko je ta mo destruktivna, ali ne uspijevaju dokraja ovladati mranom stranom svoje senzualnosti. STATUS INICIJALNOG FRAGMENTA U CJELINI ROMANA U elji da izbjegne ponavljanje, Krlea je vjerojatno negdje potkraj 1930. odluio Boboku izdvojiti iz glembajevskog ciklusa i oko nje sagraditi svoj roman iz slikarskog ivota. Unato tome to kritika dri da je Povratak Filipa Latinovicza najharmoniniji Krlein roman (Lasi, 1974.), na pretpostavku da je prvo nastao fragment Boboka kao dio glembajevskog proznog ciklusa (koji je tek poslije ukljuen u roman) upuuje nas i narativna impostacija Povratka Filipa Latinovicza. Naime, sve negdje do sredine, do pojave lika Boboke, roman funkcionira kao primjer romana s izrazitim sreditem svijesti: sam Filip Latinovicz jest glavni fokalizator u romanu, optika implicitnog naratora poklapa se s Filipovom vizurom, pripovijedanje prati tokove njegovih misli, reminiscencija na djetinjstvo; slike koje nam se predouju natopljene su specifinom senzibilnou slikara, njegovim osjeajem svijeta, osobito njegovim estetskim ukusom. Narator i lik ipak nisu posve izjednaeni, odnosno lik se ne pojavljuje u ulozi naratora jer nam povremeno narator ostavlja signale svoje prisutnosti i neidentinosti s Filipom. Ali, ipak, naratorsko opaajno polje uglavnom je podudarno s Filipovom vizurom. Meutim, pojavom Ksenije Radajeve Boboke implicitni narator odustaje od vezanosti za Filipovu vizuru, informira nas o Bobokinoj pretpovijesti koristei se Bobokom i njezinim ljubavnikom Baloanskim kao fokalizatorima. Budui da Filip i narator do tog trenutka nisu bili posve identificirani, Krlea nije flagrantno naruio narativne konvencije: postoji mogunost da se u tako narativno impostiran roman uvede dinamina fokalizacija koja e pratiti vizure razliitih likova, ali nas odstupanje od Filipove vizure ipak upuuje na sud da je tih dvadesetak stranica posveenih Bobokinoj pretpovijesti naknadnim zahvatom ukljueno u roman te se od zaokruenog proznog fragmenta koji je trebao pripadati glembajevskom ciklusu pretvorilo u dio romana.

159

Evidentna je i srodnost izmeu Filipa Latinovicza i Leonea Glembaja: obojica su hipersenzibilni, neurotini, optereeni problemima u odnosu prema roditeljima. I jedan i drugi su slikari, slinih nazora kad je posrijedi likovna poetika; Krlea zapravo preko njih dvojice eksplicira svoje stavove o slikarstvu (ne treba gubiti iz vida injenicu da je Krlea dok je pisao ovaj roman napisao vie eseja o slikarstvu, jednako kao to je 1926. dok je pripremao ciklus o Glembajevima intenzivno promiljao probleme likovne poetike). U biti, i Leone i Filip razmiljaju na crti Krleinih stavova o tome kako se ne treba slijepo povoditi za najnovijim slikarskim modama; i jedan i drugi dobro poznaju aktualne tokove europskog slikarstva, godinama ive i rade u europskim metropolama, na izvorima su umjetnikih zbivanja, neto su od modernistikog senzibiliteta i integrirali u osobne autorske poetike, ali osjeaju otpor prema nekritikom oponaanju stranih uzora. I jedan i drugi se nakon dugogodinjeg izbivanja vraaju u zaviaj, to nije samo diktirano specifinostima njihovih obiteljskih situacija, ve i potrebom u kriznim trenucima relativno uspjenih umjetnikih karijera kad osjeaju da gube autentinost stvarajui lani identitet da uspostave vezu sa zaviajem, sa svojim korijenima, s podlogom (kako to Krlea naziva u ovom romanu). OPREKA CIVILIZACIJA PRIRODA Valja imati na umu da je tih godina umjetnika avangarda, osobito nadrealizam, u poetikim razmatranjima zaokupljena odnosom prirode i civilizacije, nasiljem modernog Zapadnjaka nad prirodom, njegovim odustajanjem od iskonske biti. Otud i interes za primitivne kulture, koje nisu saturirane civilizacijskim nanosima, u kojima je ouvana inicijalna spona ovjeka s prirodom. Oprekom civilizacija priroda Krlea je zaokupljen jo od ranih dana: sjetimo se njegovih simfonija, koje su apoteoza svijeta iskonske prirode nasuprot civilizaciji. Zanimljivo je da se tim tematskim kompleksom uglavnom bavi u poeziji; u netom objavljenoj Knjizi pjesama zaokupljen je time osobito u ciklusu Pjesme na livadi u lipnju. U ovom romanu ta opreka osobito dolazi do izraaja u sekvenciji Filipove vonje kolima i razgovora s koijaem Joom Podravcem. Ve na samom poetku te sekvencije u jednoj jedinoj dugoj reenici sueljene su biofilne slike ivosti u prirodi s Filipovim morbidnim opsesijama nezdravom, turpistikom seksualnou:

160

Roje se pele, roku svinje, tele se krave po talama, bolesna telad se slini u povojima, umi vjetar pod svjeim, mladim grabovim i hrastovim kronjama, teki proljetni oblaci plove nad umama, a Filip putuje na kostanjevaki vinograd poslije jedanaestogodinje skitnje po evropskim gradovima, i sanja o svojoj novoj kompoziciji jednog prijesnog, enskog trbuha, u mranokurom osvjetljenju morbidnog i alosnog djeakog doivljaja. (Krlea, 1932.: 47) Ta panonska Hrvatska u Krleinoj (i Filipovoj percepciji) jest neka vrsta Brabanta s Bruegelovih slika: njezina crna, masna zemlja simbol je plodnosti i ivota; njezini ljudi, kvrgavi i napaeni, ali puni iskonske vitalistike energije, po nainu doivljavanja svijeta jo su u poganskom dobu, katolianstvo nikad nije uspjelo prekriti supstrat praiskonskih, magijskih vjerovanja. Zameci brabantske simbolike na fonu koje Krlea doivljava sjevernu Hrvatsku oituju se u Pismu iz Koprivnice, objavljenom na poetku 1925.; poslije se ta simbolika dograuje u druenju sa slikarom Krstom Hegeduiem. Krleini tekstovi o Grafikoj izlobi (i polemika koja je uslijedila) te o Georgeu Groszu nesumnjivo su snano utjecali na formiranje poetike grupe Zemlja, koja je utemeljena 1929. I Filip razmilja u skladu s poetikim naelima zemljaa: treba odbaciti slikarske pomodnosti, treba se vratiti izvornoj percepciji prvotnim oskvrnuima naih sjetila: ovjek vidi samo onda, kad je neto ugledao. Slikanje je vidovito otvaranje prostora pred nama, ako nema tu dimenziju pretvara se u lijepljenje i priljepljivanje poznatih ve i naslikanih slika; kvantitativno umnoavanje ve vienog: To priljepljivanje i razreivanje, to su slikarski smjerovi, pravci, kole, a to se to sve njega tie, kad on ne e da pripada ni jednom slikarskom smjeru, ni pravcu, ni koli. (Krlea, 1932.: 47) Joa Podravec je takav jedan iskonski divljak, nepovjerljiv prema Filipu koji dolazi iz civilizacije (ima mnogo kofera: to bi mogao biti kakav cirkusant ili varckinstler); Filipa fascinira njegova ivotna energija kojom on brodi kroz sve ivotne potekoe, zadivljen je njegovom imaginacijom (divljim jelenima koji plivaju uz lau), njegovom prirodnou, izravnim uranjanjem u ivot, snagom njegova poganskog doivljaja svijeta, on melankolino konstatira da se sam ne moe vratiti u takvo prastanje: A ova uta, graniarska, erarska, barokna crkva tamo na livadi, i ona je jedan svijet za sebe. Stoji tu kao neka vrsta utvrde u ovom blatu i govori ve nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje osnovne programe i rezolucije, a bez 161

ikakvog naroitog rezultata; nain miljenja ovih koijaa nije se ni u emu izmijenio ve dvije hiljade godina. Taj ovjek pokraj njega na boku blie je panonskoj prapojavi nego Mattisseu! To je marvogojac doslovno i kako je daleko od tih njegovih uljevitih dlanova do Filipova osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede tako dva ovjeka na boku, ovakav nastrani neurastenik, slikarski sekta, relativista, fauvista, kolorista, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta! (Krlea, 1932.: 49) Filip osjea snanu potrebu za izvornou, za prvotnom, originalnom i snanom percepcijom predmeta i pojava, on eli odbaciti stereotipe i konvencije koje mu namee kulturno nasljee, ali je svjestan istodobno da se ne moe vratiti u prastanje u kojemu spontano ivi Joa Podravec; on ne moe zaboraviti osjeaj svile meu prstima, ne moe posve istisnuti iz sjeanja Mattissea, njegova su rana sjeanja impregnirana hipersenzitivnou i morbidnom senzualnou i toga se ne moe osloboditi, ali Filip udi za izvornou, trai svoju autentinu snagu vraajui se zaviaju, motrei prirodan nain ivota i doivljaja svijeta svojstven ljudima koji nisu izgubili prirodnost. SLIKARSTVO KOJE IZRAAVA GIBANJA, MIRISE I ZVUKE Iz dananje perspektive moemo kritiki opservirati Krleinu (i Filipovu) opsesiju originalnou, vraanju izvornom opaaju, osloboenom od svih kliea i konvencija. Budui da su Filipova razmiljanja o slikarstvu, pa i zamisli o slikama, detaljno predoeni itatelju, moemo konstatirati da ni ta koncepcija slikarstva nije bez povijesnih uzora: ona se zasigurno naslanja na Boscha i Breugela, a od modernijih slikara kao jednog od uzora zasigurno ima i Georgea Grosza. Tonko Maroevi je ak u tekstu Slikarstvo Filipa Latinovicza pokuao na temelju opisa slika i likovnopoetikih reminiscencija rekonstrirati kakvo bi moglo biti Filipovo slikarstvo, kontekstualizirajui ga u hrvatsku tradiciju i povezujui ga s razvojnom linijom: Kraljevi Babi Junek Hegedui. U svojim razmatranjima o prirodi slikarstva i specifinostima likovne percepcije svijeta Filip se posebno bavi sinkretizmom umjetnikih osjeta; on je opsjednut idejom o slikarstvu koje bi moglo izraziti gibanje, miris, zvuk: Sjedi tako Filip i promatra ljudsko gibanje na ulici i misli o tome, kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednom platnu i naslikati. I kopita na 162

asfaltu, i krip teretnih osovina pod teinom tokova, i grmljavinu metala na granitu i injama, kako bi sve to stvarno i istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju, fiksirati u nekoj vioj objektivaciji, a istodobno osjea kako je nemoan spram svih tih koliina i kako se pasivno gubi pod njima kao pregaen i nemoan detalj. Jer: kako bi bilo mogue da se svi ti razliveni mirisi pilovine, benzina, ulja, praha, dima, bagoa, glicerina i pneumatika naslikaju u onom amoru i kaljanju, u onim trenutanim neshvatljivim polutiinama, gdje se ne uje ni zvek gumene trube ni zvono tramvajskog gonga i kao da je itav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog paralitika, koji vue svoju mrtvu cipelu po asfaltu i ne uje se u taj tren drugo nita nego samo to, kako taj paralitik vue svoju poderanu cipelu po ploniku. Pretjerano jaka akustina razdraenost smetala je Filipa u posljednje vrijeme; on se ve dugo borio s tim pitanjem, kako da izlui itave komplekse zvunih dojmova iz svojih slikarskih zamisli. (Krlea, 1932.: 28) Krlein Filip intenzivno i strastveno proivljava probleme svoje slikarske poetike, cijelu stvarnost on percipira kao mogui predmet slikarskog postupka; opsjednut je zapravo istim onim fenomenom o kojemu sam Krlea govori u eseju O tajnovitosti boja, mirisa i zvukova iz 1926., potom uvrtenom u knjigu Izlet u Rusiju. Krleina osobna razmiljanja, zasigurno inicirana svjeim itanjem Prousta, o vanosti mirisa, boja i zvukova u ljudskoj percepciji, a osobito u umjetnikom doivljavanju svijeta, ovdje su predoena kao dio Filipova unutarnjeg svijeta. Ta estetska koncepcija podrazumijeva svojevrsni umjetniki sinkretizam jer svakoj bi umjetnosti bio cilj uhvatiti ono to je objektivnim, racionalno zasnovanim motrenjem nemogue postii, upravo su boje, mirisi i zvukovi perceptivna osnova subjektivnog, umjetnikog doivljaja svijeta, preko njih izravno dopiremo do potisnutih slojeva emocionalne memorije, rekonstruiramo elementarna emotivna stanja i vane dogaaje iz djetinjstva koji su trajno odredili nau osobnost. Ve je u tekstu iz 1926. Krlea posebnu pozornost poklonio fenomenu djeje percepcije svijeta koja je po svojoj izvornosti najblia umjetnikoj; djeca su po Krlei arobnjaci boja, mirisa i zvukova, ona ive u apsolutnoj ljepoti i apsolutnoj riznici, stoje pred dogaajima djevianski; to gledanje je najsenzacionalnije, jer je to prvotno razotkrivanje i doivljavanje tajne. Odrasli racionaliziraju svoj sustav percipiranja potiskujui mirise, boje i zvukove kao efemerne senzacije, nebitne za raumijevanje praktinoracionalne svrhe nekog fenomena. U nastojanju da situira Filipova estetika razmiljanja u povijesni slijed poetika, Viktor mega konstatira (1986.:114) da se ta razmiljanja, kao i Krlein 163

roman u cjelini opiru jednostavnom razvrstavanju prema krilaticama i ablonama. S obzirom na vanost impresionistikih elemanata u tom djelu, moglo bi ga se tumaiti kao primjer za poetoloku paradigmu impresionizma. Ali, konstatira mega, Povratak Filipa Latinovicza tonije bi bilo nazvati romanom o impresionizmu nego impresionistikim romanom jer to djelo svojom sloenom strukturom prua uvid u psihike i drutvene preduvjete odreene umjetnike koncepcije. Posebno su zanimljiva megaeva upuivanja na moguu vezu Krlee s teorijom osjetilnosti koju je austrijski fiziar Ernst Mach razradio u knjizi Analiza osjeta, a koja je znatno utjecala na austrijske impresionistike autore poput Bahra i Hofmannsthala, koje je Krlea dobro poznavao. Osim toga Krlea je prema zapisima u Davnim danima i sam itao Machovu knjigu. Utjecaj Machove teorije oituje se osobito u prikazu Filipove umjetnike krize. On ve dugo nije naslikao nita jer je izgubio onu prvotnu sposobnost djejeg elementarnog percipiranja svijeta, njegova se percepcija raspada na niz atomiziranih detalja, osjeti se sudaraju, on se osjea nemonim pred gomilama tih nepovezanih detalja, nesposoban da ih umjetniki konceptualizira i pretoi u likovno djelo. Stoga se Filip vraa u zaviaj nadajui se u kontaktu sa svojom prirodnom podlogom probuditi nekadanju elementarnost senzacija, izvornost prvih osjetilnih iskustava, ma koliko ona bila traumatina; ini mu se da su veliki europski gradovi u kojima je ivio prethodnih godina utrnuli svojom artificijelnom civilizacijom sposobnost izvornog doivljavanja, da je izgubio vezu s prirodom, osobito s prirodnim ljudima koje prepoznaje u koijau Joi Podravcu. PSIHOANALITIKI PRISTUP KOMPLEKSU OINSTVA Vraajui se u zaviaj Filip je odluan da rijei jo jednu enigmu koju je dotad godinama potiskivao premda ga je neprekidno muila: da ustanovi tko mu je otac. Krlea psihoanalitikom interpretacijom potencira kompleksan psihiki ustroj lika. Njegov odnos s majkom bio je oduvijek optereen nedostatkom spontane komunikacije, izostajanjem mogunosti da se izravno iskau emocije; taj odnos je permanentno ostao obiljeen gomilom neizreenog; tek u zrelim godinama Filip pronalazi u sebi snagu da se stvarno suoi s tom hladnom enom i da joj izravno postavi pitanja koja su ga cijeli ivota muila. Nastojanje da razrijei enigmu oinstva sastavni je dio opeg Filipova nauma da se nemilosrdno suoi s pitanjem vlastitog identiteta; otkrivanje biolokog identiteta jedan je od koraka u razgrtanju nanosa 164

frustracija koje su na posljetku blokirale njegovu kreativnu energiju i dovele do rasapa linosti. Otkrivanje tko mu je otac, znai i suoavanje s injenicom tko je zapravo njegova majka; itav je ivot bjeao od toga osjeajui da e ga odgovor suoiti s neim nezdravim i mranim. Sjea se te ene kakva je bila neko: utljiva, mrana, zatvorena, mrka, nepristupana, koju neto iznutra grize, koja u sebi nosi tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome to prizna; ona je vjeno obuena u crninu, s votanim izrazom lica i molitvenikom u ruci odlazila svaki dan na ranu jutarnju misu kleei u crkvi okrutno hladno muei sina svojom hladnoom. Muila ga je i krtost majke koja je, radei kao trafikantica, prodavala sireve, salamu i sardine nikad ne ponudivi svoje gladno dijete. Slika koju zatjee u Kostanjevcu sada je bitno razliita: majka ivi u relativnom blagostanju; ona koja se je neko zamatala u crninu, sada u ezdesetoj godini nosi kostime od sirove svile i bijele haljine upotpunjene naranastim suncobranom, uiva u kupovanju luksuznih sitnica, upadljivo se minka, neprekidno se ogledava u zrcalu. Sada ona svojega sina obasiplje znacima panje, ali Filip u sebi nosi jo iva sjeanja na onu mranu, krtu i utljivu enu. Promjene u ivotu majke samo ga iritiraju, u njezinu hedonizmu on prepoznaje samo vulgarnost, a njezini iskazi naklonosti, za kojima je neko toliko udio, sad ga beskrajno nerviraju. Filipove frustracije u odnosu prema majci oituju se posebno kad prihvati njezinu molbu da je portretira: ispoetka dok obrisi njezina lica tek izranjaju pod prvim namazima kista majka je oduevljena, ini joj se da sin pokuava fiksirati njezinu zrelu ljepotu i otmjenost; meutim, kako slikarski proces odmie, sin sve ivlje zalazi pod kou, rastvara epidermu nastojei doprijeti do biti lica, do karaktera. Kad skine s lica sve lutkasto, bazarsko i pozersko, predoavajui ono to dri bitnim za dubinski lik svoje majke, ona je uasnuta, reagira grevitim plaem. Provalija izmeu majke i sina definitivna je, nikakav naknadni trud ne moe je premostiti. Definitivno Filipovo saznanje da je njegov otac illustrissimus Liepach plemeniti Kostanjeveki, nee mu donijeti smirenje, on taj krug kostanjevikih patricija duboko prezire motrei, kako bi rekao Vaupoti, taj svijet provincijalne glembajevtine s kritike pozicije umjetnika-autsajdera.

165

PROMILJANJE MODERNITETA U Bobokinu krugu on upoznaje apatrida i cinika, Grka s Kavkaza, doktora medicine i filozofije, pustolova Sergija Kirilovia Kyrialesa; dijaloke scene s estetikim raspravama Filipa i Kyrialesa vrhunac su romanesknog esejizma. On okrutno razara Filipovo samopouzdanje, otvoreno sumnja u njegov slikarski talent, ali istodobno dovodi u pitanje i sam smisao suvremene umjetnosti. Ruga se okrutno teroru pomodnosti u slikarstvu; nije vano tvrdi Kyrijales, kao da citira teze iz Krleinih eseja u kakvim je relacijama neko djelo prema prethodnicima, ve ima li onaj koji stvara to djelo svoje unutarnje lice. Premda su u replikama antitetiki postavljeni, tj. suprotstavljeni, Kyriales nije isti antipod Filipu, on kao to su to ve vie puta primijetili interpreti ovog romana (Engelsfeld, mega, Vukovi, Nemec i dr.) jest samo eksteriorizacija jedne dimenzije Filipova lika koji u sebi nosi permanentnu sumnju u smisao vlastitoga umjetnikog djelovanja. Njegova funkcija slina je onoj koju ima Sjena u Legendi ili Nepoznati u Kristoforu Kolumbu. Filip nastoji u sebi nanovo uspostaviti vjeru u smisao slikarstva; on je proao iskustvo modernih slikarskih kola i tehnika, spoznao je da pomodna trka za inovacijama ne moe biti smisao umjetnosti; ne zanima ga ni konformistika pozicija udovoljavanja zahtjevima trita kakvom se zadovoljava Aurel iz Ledi; smisao umjetnosti on vidi u potrazi za dubinskim identitetom, koji podrazumijeva i vezu s izvornim duhom vlastitog naroda, s njegovom nepatvorenom kulturom i repertoarom slika i izraajnih sredstava; Filipov povratak u zaviaj nije stoga samo pokuaj da se razjasni tajna vlastitoga biolokog podrijetla i pokua uspostaviti veza s majkom; to je i pokuaj da se vlastitom stvaralatvu ubrizga svjea krv uspostavljanjem veza s izvornom narodnom imaginativnou i elementarnim pukim izrazom koji e biti prirodno amalgamiran s modernim izraajnim postupcima europske umjetnosti bez lane pomodnosti. A Kyriales iz temelja podriva Filipov napor da ponovo konstituira poetiku podlogu na kojoj bi ponovo uspostavio i vlastiti stvaralaki integritet: Osjea Filip, kako je u njemu poelo ponovno neko sudbonosno raspadanje, kako se rastvara u inferiornoj nemoi, kao da sanja da se utaplja u blatnoj vodi. Tu njega ovaj ovjek svlai! On vadi iz njega sistematskim redom sve: i njegova zapaanja, i podraaje, i ljepote, i osjeaj ivotne punoe, prikazujui mu ivot takvim kakav ivot doista jest, i kakvim ga Filip i sam doista i smatra! Kao lutku, tako ga svlai taj ovjek i on postaje potpuno prazan, kao soba, iz koje su iznijeli

166

sve, jedan komad pokustva za drugim i nita nije ostalo nego jedna mala istina, to jo tiho pucketa na stolu, kao svijea, kada dogorijeva. (Krlea, 1932.: 153) Iako Krlei danas modernisti poput Radovana Ivia prigovaraju da je svojim djelima nastalim tridesetih godina izdao modernizam, moemo rei da je Krlea i ovim dijalogom Filipa i Kyrialesa pokazao da ne odbacuje modernizam u cijelosti ve nastoji promiljati svrhu modernistikih inovacija, povezati ih s kulturnim nasljeem svoje sredine i naroda kojemu pripada, ali ne ostati zatvoren u autarkinom svijetu nacionalne kulture. Povratak Filipa Latinovicza u ivom je dijalogu i s Marcelom Proustom, i sa slikarskim poetikama tog vremena, i s psihoanalizom i s impresionistikim teorijama zasnovanim na Machovoj doktrini, on anticipira i egzistencijalistike romane. Funkcionira zasigurno kao semantiki jedno od najkompleksnijih djela hrvatske knjievnosti.

LITERATURA: D. Cvitan, Mitska interpretacija romana Povratak Filipa Latinovicza, Kolo, Zagreb, 1963., 6. M. Engelsfeld, Interpretacija Krleina romana Povratak Filipa Latinovicza, Liber, Zagreb, 1975. I. Frange: U potrazi za izgubljenim djetinjstvom, Krlein zbornik, Naprijed, Zagreb, 1964. M. Krlea, Povratak Filipa Latinovicza, Minerva, Zagreb, 1932. S. Lasi, Struktura Krleinih Zastava, Liber, Zagreb, 1974. S. Lasi, Krlea. Kronologija ivota i rada, GZH, Zagreb, 1982. S. Lasi, Krleologija , I-VI, Globus, Zagreb, 1989...-93. A. Leitner, Die Gestalt des Knstlers bei Miroslav Krlea, Heidelberg, 1986. A. Leitner, Miroslav Krleas Rckkehr des Filip Latinovicz und Rainer Maria Rilkes Aufzeichr Laurids Brigge, Zagreber germanistische Beitrge: Jarbuch fuer Literatur und Sprachwissens, 2, Zagreb, 1993.

167

T. Maroevi, Slikarstvo Filipa Latinovicza, Zbornik III. programa Radio-Zagreba, 1978, 2. K. Nemec, Povratak Filipa Latinovicza, Krleijana, sv. II, LZ Miroslav Krlea, Zagreb, 1999. S. Schneider, Studien zur Romantechnik Miroslav Krleas, Slavistiche Beitrge, Otto Sagner, Mnchen, 1969. M. Vaupoti, Siva boja smrti, Znanje, Zagreb, 1974. R. Vukovi, Krleina dela, Osloboenje, Sarajevo 1986., J. Wierzbicki, Miroslav Krlea, Liber, Zagreb, 1980. V. mega, Krleini evropski obzori, Znanje, Zagreb, 1986.

FROM BOBOKA TO FILIP Summary Boboka, a prose fragment printed in the Hrvatska revija (1930, no 2) is usually interpreted in Krlea criticism as a fragment in which Krlea announces his novel The Return of Filip Latinovicz, which was to appear two years later in the Minerva edition of the writers collected works. In a comparison with the text in the journal with that which was published in the novel, the paper shows that at the moment he wrote the first published fragment, Krlea was most probably not in possession of any complete idea of this novel, and that this prose fragment in fact probably belonged to the body of Glembaj prose (later to appear in a separate book, The Glembays, prose). A comparative analysis of the narrative technique in that early fragment and that in the remainder of the novel tends to bear out this proposition. The second part of the paper analyses the structure of the novel, Krleas poetic ideas, his attitude to modernity in the fine arts and in literature, the opposition between nature and civilisation, the importance of the psychoanalytical approach and so on, concluding that the Krlea novel functioned as one of the semantically most complex works in Croatian literature.

168