ANTUN

GOLOB

CRVENOG SELA

ANTUN

GOLOB

HEROJ CRVENOG SELA

1965.

BIBLIOTEKA PODODBORA MATICE HRVATSKE AKOVEC Knjiga 4. NARODNI HEROJI VARADINSKOG KOTARA Knjiga II MARKO KOVA

IZDAJE I TAMPA: Novinsko-izdavako i tamparsko poduzee akovec ZA IZDAVAA: Dragutin Saek LIKOVNA OPREMA: Stjepan Triplat

PREDGOVOR
Napor novinara Antuna Goloba da napie prvu opirniju biogra fiju narodnog heroja Marka Kovaa i inicijativa Novinsko-izdavakog i tamparskog poduzea iz akovca da tu knjigu objavi zasluuju puno priznanje. Prvo stoga to tako prijeko potrebne knjige nismo imali, a drugo zato to ona pored evokacije svijetlog Kovaevog lika i ivota evocira istovremeno i zapaenu djelatnost Komunistike partije na ovom podruju u meuratnom i ratnom periodu. Najvaniju vrijednost ove knjige u kojoj je autor nastojao da se koristi svim dostupnim, od nosno sauvanim dokumentima, a najveim dijelom sjeanjima Mar- kovih roaka, znanaca i drugova, nalazim u tome to e mladi itaoci * iz redova poslijeratnih generacija u njoj nai svijetao primjer zanosnog revolucionara i izuzetno estitog i humanog ovjeka. Drago mi je to je autor tako predano osvjetljavao upravo intimni . ljudski lik Marka Kovaa koji se od bistrog seoskog djeaka, gonjen neprekidnom tenjom za novim spoznajama razvio u iskusnog i hrab rog borca Revolucije, ija je nemila smrt na Dravi 1944. bila logian fi- ' nale njegovog vrlo ranog etikog i politikog opredjeljenja. Posebno me, meutim, raduje okolnost to ova knjiga izlazi up ravo prigodom 20-godinjice osloboenja, jer to smatram naim zajed nikim skromnim oduenjem ovjeku koji je u temelje svih naih ka snijih uspjeha zajedno sa jo mnogo drugih Meimuraca ugradio nese bino i svoj dragocjeni ivot. Svima onima koji su ga poznavali ova e knjiga biti neobino dragi podsjetnik iako moram i to istaknuti nije obuhvatila kompletnu Markovu aktivnost za vrijeme njegova borav ka u Zagrebu i funkcije u okviru Okrunog komiteta KPH Varadin za vrijeme NOB-a, a onima koji ga nisu znali bit e primjeran prirunik i svjedoanstvo o neobinoj veliini Markove linosti, koja je obino os tajala prikrivena iza njegove priroene jednostavnosti. Pripadam onim drugovima koji su imali posebnu sreu da su li no poznavali Marka Kovaa. Moje prvo vienje s njime bilo je 1938. g. u Zagrebu na Sigeici, kod njegovog brata Tome. Iz dva-tri usputna ra zgovora odmah sam naslutio u njemu ar predanog revolucionara, neo- < bino upuenog u aktuelnu politiku situaciju, a posebno me impresio- nirala njegova irina pogleda i iznenaujue marksistiko obrazovanje. ', Premda u redovima Komunistike partije to nije bio izuzetak, sve je to bilo posebno primjetljivo s obzirom na Markovo seljako podrijetlo i njegov tadanji poloaj obinog radnika. Iz ovih i kasnijih susreta sauvao sam u sjeanju i njegov fizi ki lik. Bio je uoljivo crnomanjast, to je posebno naglaavala i njei gova vrlo crna kosa, srednjeg rasta, ali neobino pokretan. Meu nje govim karakternim crtama posebno sam upamtio njegovu smirenost i 5

ozbiljnost to mu je i omoguavalo da smiljeno donosi zrele zaklju ke i odluke, a moram istai i posebnu panju kojom je obiavao saslu ati svog sugovornika. Po tome je i budio povjerenje u svojoj sredini, jer je bio linost koja ga i zasluuje i opravdava. Odatle i mo Marko vih rijei, podvrgavanje prisutnih njihovoj uvjerljivosti. U neobino mi je dragoj uspomeni ostala jedna partizanska mobilizaciona akcija u je dnom podravskom selu, gdje se ta Markova sposobnost najuvjerljivije oitovala i gdje su prisutni prihvatili predloenu akciju zahvaljujui upravo Markovoj uvjerljivoj agitaciji. U pravom smislu rijei Marko je bio politiki radnik, neumoran za kontakte i razgovore s ljudima, is kren u tim razgovorima, uvijek promiljen i uvjerljiv. Upamtio sam ga kao ovjeka koji plemenito izgara na svom velikom poslu. Moj prvi partizanski susret s Markom desio se u listopadu 1943. g. t u Velikom Bukovcu. Bio je tada lan Okrunog komiteta KP. Iz ovog i iduih estih susreta sjeam se njegove tenje za irenjem pokreta u ' Meimurju, a vrlo mnogo bio je zaokupljen organizacijom vlasti. Nju t je elio imati razraenu i organiziranu, jer im okupator ode, Mei murje e se nai u partizanskim rukama. Jasno, poput svih nas ostalih 'i i Marko se iskreno radovao slobodi koja je ve bila na vidiku i njezin je dolazak svojim akcijama pourivao. Naalost, na jednom zadatku koji > je upravo bio posveen proirivanju partizanskih akcija u Meimurju, 'i Marko je pao. Za tu njegovu smrt saznao sam zajedno sa svojim dru govima jo iste veeri. Bio sam, naime, u jednoj drugoj grupi koja je prije Markove tas koer krenula iz Kalnika preko Drave u Meimurje. One kobne lipanj ske nedjelje 1944. godine nali smo se sasvim blizu Marku i njegovoj grupi. Bili smo na oblinjem otoku, neto nie i tu, ekajui vezu koja nije stizala, zauli smo pucnjavu. Nismo znali na koga se odnosi i pret postavljali smo da smo izdani. Meutim, uspjeli smo se prebaciti na si gurnije mjesto na drugoj obali i udaljiti se od nesmiljene pucnjave koja nam je tako resko i kobno zujala u uima. Uvee nas je stigla vijest o M Markovoj pogibiji, pa je stoga ona pucnjava jo uvijek neodvojivi dio %mojih uspomena na Marka Kovaa. Nisam s ovim sjeanjima namjeravao dopunjavati autora knjige. Iznio sam ih na ovome mjestu i to potaknut njome jedino kao svoju intimnu obavezu. Osjeam da smo svi koji smo poznavali Marka Kovaa zadueni njegovom linou i da e ovaj prvi znaajan korak utnjen izdavanjem njegove biografije biti ujedno i poticaj da se ona, kao i itavo bogato djelovanje Komunistike partije u Meimurju, jo dalje istrauje. JOSIP SLI BAR &

DJETINJSTVO U TURIU
I Svako selo ima svoju umu i svoj potok. Kako bi djeca mogla biti bez njih? uma selu daje poezije, koju mnogi ne razumiju, ali je osje aju, a potok unosi svojim obalama i grgotanjem vode svjeinu i veselost Ima li, zapravo, neto ljepe za seosku djecu nego su radosti ume i potcfca? Pomou njih djeca dobivaju svoj prvi pojam o ivotu, o borbi za samoodranje, o kolektivu. Tu naue prve igre, disciplinu cjeline, tu osjete prvi put teror jaeg, spretnijeg voe, kojeg i najmanja djeca na selu brzo izaberu, ili im se on nametne bistrinom i snagom. U umi dijete prvi put vjdi divlja ili zvijer d poinje se boiati. a ujedno snovati plan, kako da uhvati mladu lisicu, koja se zajedno s maj kom i braom igra pred rupom, draesna kao mai. Onda se rodi ideja o zamki, koju seosiko dijete najprije postavi da bi uhvatilo pticu. Dugo se eka na uspjeh, a kad se postigne, prepriava se danimaU ribolovu je uspjeh dohvatniji. Svako dijete ima udicu od savije ne gumbanice i majinog konca, kao to nijedno ne ide bez depnog noia. Kako bi moglo u umu bez noa? Pomalo u podsvijesti djea koj tinja sigurnost zbog toga malog peroreza, a i treba mu da odree prut za udicu. Djevojice su zbog toga esto nesretne. One prate iz prikrajka ak cije svojih vrnjaka. Gledaju kako vrebaju na divlja, kako love ribe, kako se tuku za prevlast. Ne usuuju se prii. Uostalom, ne bi ih ni primili. Zar bi se djevojica usudila ui u igru lopova i andara? Ismi jali bi je, u najboljem sluaju, a uporniju i istukli. Jer, igrati se s dje vojicama na selu je sramota, kao to je i ratniku sramota izjednaiti ga sa enama. To je odgoj ume i potoka. Ima, dodue, primjera, pogotovo u onim selima gdje je vie enske djece nego djeaka, da se djevojice podjeae. One love ribe, igraju nogomet i vrebaju na fazane, a prakom spretno gaaju vrapce. Takve djevojice neko vrijeme vode djeju koloniju, ali ne za dugo. Brzo e netko od djeaka tome uiniti kraj. Nee biti zbog toga mnogo diskusije, 7

nego e odluiti aka. Djeaci su u tome vrlo okrutni. Nesueni enski voa pretuenih lea otii se plaui kui, tuei se majci na djeake. Osim ume i potoka, djeji karakter na selu oblikuju i panjaci. Na njima seoska djeca proborave najvei dio svoje najranije mladosti, sve dok ne ojaaju za poljske poslove. Tamo oni tota naue ali, po pravilu najbre prihvaaju loe navike i izraze. Tu se formiraju dobra ili loa djeca. Sve ovisi o najjaima, o djejim voama. Ako oni vole pravdu, potenje i ljubaznost, takvi e biti svi ostali. Marko je bio dobar voa. Bio je pravedan. Kad se nametnuo da bu de prvi, uinio je to vrlo lako, jer je svima imponirao svojini postupci ma. Crnomanjast djeak, snaan, najbri kad je trebalo na panjaku vratiti kravu, vjet jaha neosedlana konja, uvijek punih ustiju zani mljivih rijei, bio je vrlo cijenjen na svom panjaku kraj Trnave i u umi karje, gdje su djeca iz Turia imala svoje carstvo, i u selu, po sjenicama, gdje su se skupljala kad je padala kia. Imponirao je i po tome to je bio sin najbogatijeg gazde u selu. uvao je konje svoga oca i jahao ih, a za malu uslugu dao je i drugima da to ine. Bio je neumoljiv sudac, kad je netko uinio neto to se Marku i nilo da nije pravedno, lijepo ili korisno selu. Kanjavao je sam prestup nika. Nije mu mogao pomoi bijeg. Stekao je brzo sigurnost voe i njegovim su se imenom prijetila djeca. Biio je dovoljno da jednome kae da se svi skupe i za kratko vrijeme svi su bili na okupu, ekajui to je Marko za taj dan lijepog izmislio i u kakvu e ih akciju povesti. II Bio je sunan ljetni dan kad je Marko, leei kraj Trnave, nagovorio svog najboljeg druga Peru: Danas emo se igrati lopova i andara. Ali Janko, tef i Pepek ne smiju. Krali su sino jabuke kod moje susjede. Zar se to smije? Istina je, ali pusti ih za danas. Premalo nas je bez njih poku ao je Pero izvui nestanu trojku od Markova gnjeva i uiniti igru intere santnijom. Uzalud. Marko je bio nepopustljiv. Pero ode da skupi djecu i igra uskoro pone bez trojke koja je izolirana Markovim utjecajem, zavidno gledala jurianje i divlje tranje ostalih, protkano zanosnim podcikivanjem. To se nije moglo izdrati. Trojka je bila kao na iglama. Bili su bi jesni, a posebno Janko, Markov stalni suparnik u borbi za vou. Brzo su se neto dogovorili i nestali. Otili su u selo i proli kroz mnoge vo njake. Nije im bilo do voa, nego su iz prkosa tresli drvee i unitavali plodove. Otresli su mnoge kruke i jabuke Markova oca. A kad su za vrili osvetnikim poslom, opet su se vratili, pa su podozrivim pogledi ma i zajedljivim primjedbama pratili igru. Uskoro su se djeca umorila i poela se vraati na panjak, crvena u licima, koja su evala od zadovoljstva. Vratio se i Marko. Trojku nije ni pogledao isprva, a kasnije, kad su malo posjedili, komentirajui igru, on im se obratio blago: 8

 Janko, nemojte vie to initi. Ako *lite voa, ja u vam ga dati koliko vam j e drago. A ne da idete staroj Jagi i tresete joj jedinu jabuku! To je naa stvar. to se ti brine o nama? drsko e Janko. To nije vaa nego naa stvar. Svi smo mi okrivljeni kao lopovi. Zar je to lijepo i poteno? Marka je bilo teko pobiti i Janko je zautio, mislei u sebi, to e tek rei kad se sazna za tetu koju su malo prije poinili. Ubrzo se saznalo. Jedno je dijete dotralo iz sela i sve isprialo. Od mah je bilo svima jasno tko je to uinio. Krivci su to i sami otkrili s prkosnim zadovoljstvom. Marko ustane i poe prema Janku. Svi su znali to e se dogoditi, Janko se, meutim, nije bojao, nego je povukao no: Ne prilazi mi, jer u te rasporiti! divlje je zaurlao. Marko nije ustuknuo. Korak po korak pribliavao se protivniku, koji je mahnuo noem, ali samo do njegove ruke. Brz pokret iskrene ruku Janku. Ispustivi bolan krik, pobijeeni legne u travu. Markove su oi sijevale. Nekoliko tekih udaraca padne po protivnikovim leima i glavi. Ista je kazna stigla i ostale kradljivce. Djeca su navalila na njih i dobrano im namjestila kosti, kako se to kae. Pravda je bila za dovoljena . . . Trojka je zatim trkom napustila panjak, zaustavivi se daleko na zavoju Trnave da odahne i zasnuje osvetu, barem na rijeima, jer se te ko bilo odluiti opet na neto slino. Nije to ipak znailo da Marko nikada nije bio na tuoj voki. I njega je privlailo, kao i svu djecu, ukradeno voe. On i njegovi najbolji pri jatelji Pero, Adam, Rafo, Ivan i drugi znali su gdje ima najboljih tre anja, a u jesen gdje jabuke ili kruke nitko ne uva. A spor s Jankom zbog tueg voa? Neki razlog da se dokae presti trebalo je nai. Pravda i potenje bile su rijei za koje su se svi borili u knjigama, u priama, pa je bio red da i on, kao djeji voa, dijeli od vremena na vrijeme pravdu. Ipak je on od svih ostalih vie volio praved nost i potenje, a kasnije je to sve vie razvijao. Pod Markovim su vodstvom djeca poduzimala esto izlete na obli nju Muru. Kroz umu Murak, sa ribolovnim tapovima na ramenu, provlaili su se gutarama po prijekom putu i izbijali na sivozelenu ri jeku, na granici s Maarskom. Bilo je tuda zabranjeno hodati ali su oni vjeto zaobilazili strae i zaklonjeni zelenilom postavljali udice. Ribe je bilo u izobilju, ali i opasnosti. Graniari se nisu alili kad bi kojeg uhvatili nemilosrdno bi ga istukli. Na Dravi je bilo ljepe i mirnije, ali je daleko bilo do nje. Trebalo je do Podbresta dobrano pjeaiti i proi mnoga sela. Najradije su ili kod crvenog kamena, mjesta na Dravi prozvanog po nekakvu meau crvenkaste boje, kojega vie nema, ali su ga ljudi zapamtili. Taj crveni kamen je bio cilj mnogih djejih akcija, tema za prepriavanje na pai i na seoskim sastancima. Marka je taj crveni kamen pratio do kraja njegova ivota k njemu ga je esto vukla neka neodoljiva sila, lje pota prirode, zeleni i brzi rukavi Drave, uvijeni u umarke, divljina nje nih obala, hladna voda l j e t i . . . 9

III Marku Kovau je djetinjstvo prolazilo brzo, jer su i dogaaji bili sLreloviti u ono vrijeme. Prohujao je rat, odnizivi se u njegovim dani ma kao bauk koji prijeti u karju za najtamnije noi, kakav mu se javljao kad je bio u bunilu. Sjeao se nekakve vojske i plaa ena, prepriavanja o nekakvim dalekim bitkama, o Karpatima i ruskim ravni cama, o talijanskom frontu. to je to ljude tako obuhvatilo, pa samo o tome svakodnevno govore, djeaku od pet, est godina bilo je teko
shvatiti. -, *

U Turiu je tada svakog dana netko javno naricao. Jednom mu je tef Vlahek objasnio na svoj djeaki i seljaki na in to se zapravo dogaa na dalekim bojitima i zbog ega. Jedni na valjuju na druge, ubijaju se i zarobljavaju ljude i plijen. Bogati na padaju siromane i slabije, jer nee, valjda, slabi poi na jae. Carevi i kraljevi bore se za nove zemlje. Pa zar se ne mogu boriti da ne ubijaju, kao djeca, igrajui se lopova i andara? mislio je Marko. Te su se misli uplele u njegovo djeatvo, kao polip, ne putajui ga nikada, a pogotovo kad je poao u kolu. Njegov uitelj Kova pomogao mu je da shvati rat, nazivajui ga divljanjem, masovnim ludilom, nedostojnim ljudi. Mnoge mu je ne jasne stvari razjasnio njegov stari uitelj, kao i etiri godine stariji od Marka, tef Vlahek. Iako ga je misao o ubijanju progonila i plaila, pomalo je shvaao da je to dio ivota, da tako mora biti. Netko puca, a drugi se brani, pa i ubije napadaa. Tko moe znati, tko je koga ubio, kad svi pucaju iza rovova jedni na druge? Tih su godina i djeje igre u Turiu postale okrutnije. Djeca su izmiljala sve gore igre, pa se nisu gnuala ni da kradu i kolju koko i, bacajui ih obezglavljene u Trnavu. I u djecu je tih dana uao neki udan prohtjev da budu okrutna, nemilosrdna i uprljana krvlju. U Turiu je vladala glad. Vie od polovine zemlje bila je vlasni tvo grofa Fetetia, a veina mukaraca u ratu, pa su mnoge oranice ostale neobraene. Zato nije bilo udo to je glas o svretku rata doekan s veseljem. Ljudi su se poeli vraati, selo je opet ojaalo, a mukarci, do juer vojnici negdje na nekakvoj fronti, u stranom svijetu, grubi i nervozni, poeli su mrko gledati sve one koji su bili kod kue dok su oni lutali svijetom glavom u torbi. Naroito su bili ogoreni na grofa, vlasnika pola sela i najbolje zemlje, koju su oni i njihovi oevi za male pare kvasili slanim i prljavim seljakim znojem. Kad se potvrdila njihova pretpostavka, da su grofovi hambari puni, brzo je donesena odluka treba provaliti zidove i uzeti hranu. Ta nee valjda jo gladovati, nakon svih ratnih stradanja ! Provalio je bunt nekontrolirano, sam od sebe, a gnjev se razlio neumoljivou lave. Od luka je brzo izvrena, im je reeno da idu po brano i svinje. Seljaci iz Turia, Domainca, Palinovca i susjednih sela bez dogovora su se udruili i provalili u grofov dvorac i njegove gospodarske zgrade. Bu10

jicu nitko nije mogao zaustaviti, a nije ni pokuao. Kolima su seljaci vozili kui vree brana, tjerali svinje . . . Prosinac 1918., studen, sa snijegom, donio je konano veselje u siro mane kuerke Turia. I Perova majka je dotjerala svinju iz grofova koca. Zatvorivi je knjuki, obradovala je djecu rijeima: Djeco, sutra emo klati! i Djeca su dobro znala da nemaju ve godinama svinje i udila se, to e to klati. Ipak nisu klali. Drugi dan su veleposjednici organizirali vojsku, stigli u Turie i povratili grofove svinje i stoku. Dolo je i do pucnjave, pa su u Domaincu ubijena dva seljaka, a u Gorianu jedan. Mnogi su seljaci zatim pobjegli u umu, u zeleni kadar, alei to su odmah po povratku iz rata predali puke seoskom starjeini. Samo su u Turiu bile predane 32 puke. Tako je bilo u cijelom Meimurju, u kojem su feudalci i vele posjednici jo drali preko 30.000 jutara zemlje. Revolt je bio usmjeren i protiv seoskih bogataa, biljenika, buroazije i svih drugih to su godinama ugnjetavali seljaka i ivjeli na njegovoj grbai. Bivi vojnici s raznih frontova uli su za oktobarsku revoluciju i nisu vie pokazi vali volje da i dalje budu robovi. U ono burno vrijeme u Meimurju nije bilo vlasti koja bi mogla sprijeiti opravdani revolt masa. Maari su bili preslabi pa su zatraili pojaanje. Doli su maarski mornari s Jadrana i uinili krvoprolie. Preko 100 ljudi u Meimurju je tada povjeano i postrijeljano. Ubijene su ostavljali da dugo vise, kao prijetnja. Najtee je stradalo Nedelie koje se pokualo organiziranim straama oduprijeti ugnjetaima. Uza lud: preko 200 maarskih vojnika je probilo odbranu i povjealo i po strijeljalo ispred crkve sedam mjetana. Ovaj spontani i neorganizirani otpor meimurskog seljaka prova lio je kao rezultat vjekovne mrnje na ugnjetae i eksploatatore, ali nije mogao donijeti rezultate, jer nije bilo vodee politike snage. IV Turie je jedno od rijetkih veih sela u Meimurju koje nikada nije imalo crkvu, ni kapelicu. Teko e objasniti stariji seljaci, zato oni nemaju crkvu, pa moraju 6 km u crkvu k Jurju u Trnju, pa i na tamonje groblje. Moda zato to je selo siromano. Zemlja je pjer na, nerodna, najgore klase. Sva su ostala susjedna sela bogatija. I Hodoan, i Domainec, i Gardinovec, a da se o Belici i ne govori. Antun Kova je bio jedan od najbogatijih u selu Imao je u gor njem kraju, kako su nazivali taj dio sela, kuu i na raznim stranama 18 jutara zemlje. Bio je nadasve proraunljiv, tedljiv, i strog gospodar. Umio je i na looj zemlji postii dobre prinose, jer je tajne gnojenja i pravodobnog sijanja poznavao bolje od mnogih drugih, ali je znao i bolje raunati. Upravo zato je i bio cijenjen u tom siromanom selu. Kovai su odvajkada, valjda, u Turiu ivjeli, jer nitko nezna da su se doselili. Antun se oenio Anom Lackovi i imao osmero djece. Najprije im se rodila ker Suza, 1904. godine, a onda svake druge, tree godine po jedno dijete Ivan, Bla, Toma, Marko i Antun, da spome nemo samo one koji nisu odmah umrli. Marko se rodio 6. rujna 1910. godine. U

Bila je to bogobojazna obitelj, kao i mnoge druge u ono vrijeme Pogotovo je Markov otac potivao crkvu i traio od djece da se redo vito mole bogu i da idu nedjeljom u crkvu k Jurju u Trnju. Ali to nije uvijek postizavao. Kad su djeca sama pola u crkvu, obino bi se zaustavila na pola puta, u Palinovcu, gdje su zajedno s ostalima u jed nom od tamonjih umaraka provodila vrijeme u igri do svretka mise, a zatim se neprimjetno uvukla u povorku svojih mjetana koja se vra ala kui. Kojiput je otac upregao konje u kola i s cijelom obitelji se polagano, da ih svi vide, odvezao k Jurju. Onda je bilo teko pobjei, a kad bi to netko pokuao, nemilosrdna i teka oeva ruka uinila bi brzo reda. ivjeli su skladno, ali ne i u izobilju. Otac je bio vrlo tedljiv i svaki je komad kruha bio dobro odmjeren. Ve od ranih dana svi su morali raditi i zaraditi, ako su htjeli jesti. A zaraivati je dijete poi njalo im bi prohodalo. Na selu se uvijek nae neki posao i za najma njeg lana obitelji. Za Marka je ivot poeo kad je sa starijom braom stao goniti stoku na panjak kod Trnave i ume karje, ve u etvrtoj, petoj go dini. Ve onda je pojahao konja, pa i prvi put pao. Nije plakao mnogo. Ve od najranije mladosti stiskao je zube kad ga je neto boljelo. Imali su lijepe konje, tim vrijednije zato to je onda malo tko mogao drati konje u Turiu. Tko je imao konje bio je potovan mjetanin. Miran, za djecu gotovo bezbrian ivot prestao je, meutim, jednog dana kad je otac otiao u rat. Majka i starija joj djeca prihvatili su se pluga i motike i nejakim rukama pokuali su da nastave oelo djelo. Otac se sretno povratio, naavi imanje donekle zaputeno, pre ostalu stoku mravu, fasadu svoje kue dugo neobijeljenu. Njegove spretne i snane ruke brzo su unijele u kuu nekadanje blagostanje, a glas mu se, od kojeg su svi u kui strepili, ponovno orio dvoritem. Djeca su pola u kolu, a oca su poele moriti nove brige, to e uskoro s tolikom djecom? Ne mogu svi ostati na imanju! Ker e se, vjerojatno, udati i otii, ali svi ostali su muki! Iako je to jo bilo prerano ocijeniti, ocu se uinilo da je Marko meu onima koji e prvi otii od kue, pogotovo kad je vidio da je vrlo nadaren ak. Uitelj Kova navraao je esto Markovu ocu i uvijek je bio pun pohvala za sina mu: Marko mi je najbolji ak. Bistar je i brzo shvaa! Prokleti crnjak, pa nigdar se ne vui! upala bi veselo u raz govor majka, oito zadovoljna uiteljevom pohvalom. Dobri aci ne ue kod kue, nego u koli. A to Marko jednom uje, to zapamti! objanjavao je uitelj. A zatim je predloio da Marka daju na kolovanje. Kuda? Najbolje za sveenika sloilo se svo troje. Izgledalo je da je Markova sudbina bila zapeaena. Kad je kola zavrila, Kova je s uiteljem posjetio upnika u Jurju i dogovorili se da Marko nastavi kolovanje u fratarskoj gimna ziji, u Zagrebu ili negdje drugdje, to e upnik izvidjeti, pa su se po godili i koliko posredniku treba platiti. 12

Markova rodna kua u

Turiu

Povratak je bio veseo, jer su uitelj i otac kod upnika proslavili uspjeno zavren posao. Kad je trebalo da Marko ode sa upnikovom preporukom, dolo je do svae. Lukavi upnik htio je od bogatog Kovaa vie nego su se ra nije bili dogovorili. Iako su se napili upnikova vina, da nisu pravo znali ni za sebe, stari Kova nije zaboravio pogodbu, a sad, eto, upnik hoe vie. Neu, neka ostane radije na gruntu! A vi ste prevarant, da zna te, gospon veleasni! ljutio se Kova, dozvoljavajui si slobodu zbog svog bogatstva i ugleda da uvrijedi popa. I tako Marko nije postao sveenik. V Otac Pera Pintara, Markova najboljeg druga, nije se vratio iz rata. Njihovo se prijateljstvo zbog toga produbilo, pogotovo kad je Pero ostao i bez majke, pa je preao da ivi baki, koja je ujedno bila i Mar kova baka. Otada su postali gotovo braa. Peru je zato bilo osobito drago to Marko nije otiao u popove. Bolje da je tako ispalo! Pero e, komentirajui jednog dana svau starog Kovaa i upnika. To mi je rekao i tef Vlahek! odgovori mu Marko. Ali ja bih ipak volio dalje u kolu. U to se u selu zau nekakva buka, tranje i vika. Oni odmah rado znali istre iz dvorita. Uskoro su vidjeli etu ljudi na konjima i koli13

ma, obuenih u neke udne uniforme. Upravo su ulazili u selo. Ljudi su ih doekivali sa uenjem i jedva drali pse, koji su uz gromoglasno lajanje htjeli napasti doljake. Brzo se razjasnilo tko su ti ljudi u udnim odijelima, s kosim oi ma. Bili su to ruske izbjeglice, Vrangelovci, kako su se nazivali, koje je vlast poslala da se smjeste na imanje ipafla grota Fetetia, nje gova nadglednika. U selo je tim trenutkom ulo neto novo. Ovi ljudi koji su govorili smijenim, iskrivljenim meimurskim jezikom, kako se seljacima inilo, postali su potovani i dobroprimljeni, pogotovo kad se saznalo da meu njima ima i visokih carskih oficira. Za djecu su ti vojnici s dalekih ruskih ravnica postali neobino pri vlani. Bili su to junaci, koji se spremaju, vjebajui svakog dana, za nove bitke. Njihovi su ih konji oduevljavali. Marko i Pero, kao i sva ostala djeca, svakog su dana upijali u svijest njihove vjebe, nauili napamet njihove zapovjedi, poznavali njihove inove. S njima su se i sprijateljili. I nije prolo dugo vremena, a Marku su dali i d2 jae. Svoj ostaloj djeci je stao dah. Drugo je bilo pojahati konja njegova oca, tekog i polaga nog, a drugo ovog vatrenog bijelca, kojem iz nozdrva suklja plamen... Marko se nije bojao. Pomognut vojnikom, on se baci na lea konju i pojase jedan krug. A onda pone da ga podbada n a sve jai galop. Jahao je vjeto, lagano i smjelo, da ga je bilo ffrilma gledati. Onda su pokuali i drugi djeaci, ali nijedan nije bio dorastao Mar ku. On je i bez sedla, na golom bijelcu, punim trkom jurio selom uz zadovoljan smijeh Vrangelovaca, koji su s interesom promatrali nje govu vratolomnu trku. Vrangelovci nisu dugo ostali u Turiu. Jednog su jutra nestali. Bili su, valjda, premjeteni u neko drugo mjesto. Ostala su ipak etvo rica, ali bez uniforme i konja. Sakrivali su se nekoliko dana, a onda se pomolili sa sjenika svojih buduih ena i postali seljaci, sjeajui jo dugo seljane na drugove u ipanovoj kui. VI / * Ve od rana Marko je volio knjige. Ljubav za itanjem rasplamsao i je u njemu tef Vlahek, koji je stalno odnekuda dobivao knjige i ta koer ih je, kao i Marko, proitao vrlo brzo, znajui ih gotovo u detalje prepriati. Nakon zavrene osnovne kole Marko je postao poljoprivrednik. I taj mu je posao iao od ruke. Kad mu je bilo 12 godina, prestao je da ide na pau. Dobio je motiku i vrlo se brzo uveo u okopavanje kuku ruza i krumpira. Hranjenje svinja i ienje kotaa na selu pored ena obavljaju najmlai, pa je to i njega dopalo. A kad je ojaao, dali su mu kosu. To je najtei poljoprivredni posao kositi travu. Marko je, ve snaan i miiav, s lakoom mahao kosom ve od rana jutra pa do kasne veeri, a onda se kao klada bacao u krevet, umoran da nije mo gao ni veerati. Otac je u tim njegovim prvim danima teakih poslova odmah uoio njegove radne kvalitete. Radio je brzo, s poletom i temeljito. Mo glo se vidjeti kako uiva kad mu redovi rosne trave padaju ravno, je14

dni iza drugoga, kao da je netko povukao pagu. I oeva zamisao da ga koluje, gledajui ga onako spretna, uskoro se promijenila. Markec je odlian radnik, a bit e i takav gospodar govorio bi Antun Kova svojoj eni, u razgovoru poslije ruka, kad je druina ruala i povukla se u hlad da se malo odmori. On bi toliko elio da ui pokuala je majka braniti Markovu tenju. Nije u koli sve bio je otac uporan. Ni ja nemam nikakve kole, pa, eto, imamo sve to nam treba, kao nitko u Turiu. Neka ostane na imanju, bit e to za njega najbolje. S druge strane. Marko je esto vodio duge razgovore s Perom Pintarom o svojoj neispunjenoj elji. Bilo kuda, u bilo kakvu kolu kad bi mogao otii, samo da neto vie naui, govorio je Marko i kombini rao, zajedno s Perom, i sa tefom Vlahekom, ali nikakva izlaza nije bilo. Jednog je dana doprla i u Turie vijest da se primaju svreni osnov ci u financijsku kolu, za carinike. Marko i Pero su se oduevili. Pero je lako mogao ii, jer nije imao roditelja, ali Marku je to trebalo da odobri otac. Jesen se uvlaila u selo. U umi karje, u predveerje, uli su se glasovi fazana koji su se spremali na spavanje i udarajui krilima, pje vali na drvetu. Blago je mukalo pred odlazak s panjaka. Odjekivali su glasovi djece, koja su svravala jo jedan veseo dan kraj Trnave i urila u selo. Marko i Pero su leali kraj umskog puta i gledali suton. Ja u, Pero, pobjei i otii u tu financijsku kolu! ponovi Marko po tko zna koji put, namrtenim licem. Moda e te otac ipak pustiti. Treba mu rei. Da mu kaemo veeras? nastojao ga je Pero udobrovoljiti. Osjeam da je to uzalud, ali pokuat u! Poslije tih rijei ustali su i poli prema selu. No se ve hvatala i zahladilo je, a oni su bili bosi. To im ipak nije smetalo. Potrali su da zateknu oca jo kod kue, jer je kojiput naveer znao izai u seosku gostionicu da popije au vina i sazna novosti. ' Kad su stigli pred kuu, otac je upravo izlazio. Oe, ja ti imam neto rei! zaustavi ga Marko. to bi ti, sinko? Htio bih u financijsku kolu, zajedno s Perom, elim da neto nauim. Otac ga je neko vrijeme gledao bez rijei, a onda je strogo rekao: Ne ide ti u nikakvu kolu. Ti e ostati na naem imanju. To e za tebe biti najbolje. Izbij si to iz glave. A Pero, ako hoe, neka ide. Ne spominji mi vie nikakvu kolu, a sada na spavanje! Ali ja hou da uim! protestirao je temperamentno Marko, povisivi glas. Nee! zavikne otac i opali mu amar da je sve zazvonilo. U kuu i da mi vie to nisi spomenuo! Marko je stegnuo vilice i bez rijei uao u kuu a Pero je trkom pobjegao da i njega neto ne dopadne. 15

Marko nije otiao u kolu, niti Pero, iako je mogao, jer nije htio bez Marka . . . Marko je rastao i jaao .miii su mu bubrili, vjeto je svladavao sve poljoprivredne poslove. Prolazile su i godine, trinaesta, etrnaesta i petnaesta godina megova ivota. Postao je momak, stasit, vitak i svaki dan sve obljubljeniji u selu, naroito otkako je tef Vlahek otiao u Zagreb na posao. Kao to je nekada na panjaku bio voa djece, tako je i sada, naveer, poslije rada, vodio glavnu rije meu okupljenom mlaarijom u selu Proitao je ve mnogo knjiga i znao je lijepo i za nimljivo govoriti. Svi su ga rado sluali. Navrio je esnaestu godinu ivota. Davno je ve prestao biti dijete, pa su ga sada zanimale druge igre, a prije svega ples. Subotom je esto * sa svojim prijateljima iao na seoske zabave u druga sela i sklapao poznanstva. Volio je ljude i htio je razgovarati sa to vie ljudi. Bio je jedan od onih ko^i su voljeli druge sluati neko vrijeme, a onda iznijeti i ono to oni misle. Kad bi ?n doao do rijei, dugo nije prestajao. Priao je o tome kako seljaci mnogo rade, a kad bi imali novaca za ( traktor, bilo bi im mnogo lake, polja bi bila kvalitetnije obraena. Je. dnu knjigu o traktorima i modernoj poljoprivredi bio mu je donio Vla' hek iz Zagreba i on ju je dobro prostudirao, pa je govorio o njenu sa draju i stavljao svoje primjedbe. Muili su ga u to vrijeme i drugi problemi. Na primjer, s Perom Pintarom je mnogo razgovarao o nepravdi. Dok su druga susjedna sela bogata, s dobrom zemljom crnicom, njihovo Turie je siromano, jer je i zemlja krta, treerazredna. Zato nisu svi jednaki? pitao je Pera, a ovaj mu nije znao od govoriti. E moj, Pero, rekao bi tada nije samo zemlja razliita, nego su i ljudi nejednaki. Neki se, kao mi, cijelog dana mue, a drugi nita ne rade, ive u izobilju, obueni u lijepa odijela, vozei se u fijakeri ma i automobilima. Jesi li vidio prole nedjelje one lovce, grofove i vi soke inovnike? Mi smo prema njima bokci. Umjesto u crkvu, nedjeljom su Marko i Pero kojiput otili u ako vec. Pjeke, naravno. etajui ulicama razgledavali su izloge i divili se raskou gradskog ivota. Vidjeli su i gradsku sirotinju, radnike u po deranim odjelima, koji su ivjeli od korice raenog kruha i sira. Sreli su i svoje suseljane, koji su radili u pletionici ili bojadisaonici. Poe ljeli su da se i oni zaposle. Kako bi to bilo divno raditi u tvornici, pa makar i gladovali, mislili su etajui akovcem, malim mjestom, ali za njih velegradom, nedokuivom enjom da u njemu ive. jo je neto Marka veselilo u ono vrijeme. To je bio susret, vei nom subotom i nedjeljom, s radnicima koji su radili u Zagrebu i vra ali se na dan, dva porodici. Oni su donosili za Marka vanredno zani mljive novosti. Nije to ba bilo lijepo, jer su priali o tekom radni kom ivotu, o iskoritavanju seljake radne snage, o spavanju u upa ma i po tavanima, o gladovanju i progonima tih jadnika, kad bi se po bunili radi niskih nadnica. Nije, prema tome, bilo lijepo u gradu, kako je pisalo u mnogim knjigama... Ipak, nije se pokolebao. Trebalo je to vidjeti i oprobati taj ivot, trebalo se boriti. Takvim se mislima bavio Marko, sluajui radnike iz Zagreba. I odluka, da kad tad ode i on na posao u Zagreb, u njemu se uvrstila. 16

Ti sti radnici donijeli u Turie i sasvim druge knjige nego ih je on dotada itao. U njima se opisivala teka borba radnike klase, ivot radnika u inozemstvu, koji slave 1. maj. Tako je doao i do prvog ro mana Emila Zole i do knjige Maksima Gorkog. S druge strane, kao izvrsnog radnika, Marka je otac cijenio, kao i svi drugi ukuani, jer ih je sve po redu osvojio ne samo radinou, nego i veselim duhom, alama i prisnou, lijepim rijeima, koje su mu tekle iz ustiju potokom. Ali oeva zaunica ga je jo uvijek pekla. Od svega je najtee podnosio da ga netko udari. Ocu se nikada nije odu pirao nego je utke primao kaznu u mlaim danima, jer ga je mnogo tovao, no zlo bi proao onaj tko bi ga udario ili mu opsovao nekoga od porodice. Upravo zato je doao u sukob s ocem. Marko nije volio nepravdu, a otac, proraunat i krt seoski gazda, esto je bio nepravedan. Ili je krtario na hrani, ili na odijevanju, ili je traio iz svojih rauna da djeca redovito polaze u crkvu, a sve se to Marku nije svialo. Osim toga, jo nije zaboravio kolu i svoju davnu elju za znanjem. I ja u otii, oe, u Zagreb. Otili su mnogi, pa idem i ja. Bile su to Markove rijei nakon jednog razgovora s ocem, povo dom odlaska u Zagreb Markove brae Blaa i Tomaa. Otac se samo slatko nasmijao: Ne ali se, Marko, ti si jo premlad da nekuda ode. Tek ti je 18 godina. Zar ti nije kod mene dobro? Nije! otro e MarKo. A to ti, molim te, fali? Ne alim se to mnogo radim, ali, to osim toga imam? Niti imam poteno odijelo, niti kupuje knjige, ni novine, a vino sam pije. Nemam esto ni cigareta. I veli, to mi fali? Stari se razljuti i sa psovkom pojuri na Marka, ne bi li ga udario, ali se ovaj izmakne i preskoi plot, pa se zaustavi: Oe, ja to vie ne mogu izdrati. Ja u otii! Samo pokuaj! zaprijeti mu se stari. Takvih je razgovora bilo esto. I uvijek su oni zavravali obostra nom prijetnjom, koju, meutim, nijedan nije izvravao. Sve dok ko nano u proljee 1929. godine nije Marko odluio da ode. Jedne je veere na zabavi u Domaincu Marko bio neraspoloen. Na seoskim je priredbama uvijek imao glavnu rije, a sve su djevojke prieljkivale da s njima zaplee. Plesao je izvrsno. Volio je ples i raz govor s djevojkama. Sastajao se s mnogima od njih, kao i svi ostali njegovi vrnjaci. Ti sastanci, meutim, nisu bili posebno privlani za djevojke, jer je on previe ozbiljno razgovarao o temama koje one nisu razumjele. One su se htjele ljubiti, eljele su da ih taj toliko poznati seoski momak, kojeg su znali i u Drimurcu, i u Hodoanu, u Donjem Kraljevcu, kao i Podturnu, pritisne na svnja snana prsa, da ih pogladi po licu i rekne im koju njenu rije. A on je govorio o tome kako je revolucija pobijedila u Rusiji i kako e radnici nadvladati nekakve ka pitaliste, to je seoska djevojka razumjela od toga? Nijednu rije. Taj je veseljak, inae, te veeri bio zamiljen. Pero je znao da ga ve davno mui misao da ode u Zagreb, ali nije ni slutio da je doao as njegova odlaska, pa da je upravo zbog toga i tako snuden. 17

 Da nisi bolestan Marko? zapita ga Pero, elei ga odvui iz osame ispod jedne jabuke gdje je uporno sjedio, dok su drugi plesali. Nije mi nita, Pero. Hajde, onda, zaplei, poruila ti je Ivanka da doe po nju, htjela bi neto s tobom razgovarati? pokua Pero da ga udobrovolji. Marko se nasmije: U redu, bit e to zadnji ples! Ma, to to govori! Istinu govorim. Idem sad da pleem jo malo, a sutra rano ujutro idem u Zagreb. Odluio sam. Bit u zidarski radnik, nosit u cigle. Takve trae, rekli su mi, i sam si uo. I Marko ustane i poe prema Ivanki Ijepukastoj malenoj crnki, koja je imala oi kao dva crna dijamanta. Prije nego joj se Marko naklonio da je zamoli za ples, Pero mu apne u uho: Ako ide ti, ja u za tobom. Ples nije dugo trajao. Bila je ve pono i harmonika se umorio, a plesai su se malo pomalo gubili po seoskim ulicama. Po vedroj mje senoj noi Marko je zastao s Ivankom i zagrlio je. Pero je odluio da ga prieka na kraju ulice, na putu za Turie. Zapalivi cigaretu, mislio je da e trebati ekati moda i polasata, jer su Markovi ljubavni sastanci trajali dugo i sastojali su se veinom od Markovih lijepo oblikovanih i zanosno izreenih misli, potpuno ne razumljivih djevojkama. Ovaj put. Pero nije popuio ni cigaretu, a Marko se ve pojavio. Brzo si doao? malo prekorno e Pero. Tako misli i Ivanka. Plakala je jer sam joj rekao da sutra od lazim u Zagreb. to da je zavaravam? Ona nije za mene niti ja za nju. Ona bi se odmah, valjda, htjela i vjenati. I ti zaista sutra ide? jo uvijek Pero nije vjerovao. Idem. I drugog jutra Marko zaista nije bio na poslu. Trebalo je kositi livade. Svi su kosci ve oko 3 sata radili, a Marka nema. Otac je bio ljut i nekoliko je puta slao po njega, ali ga nitko nije mogao nai. Napo kon je Pero objasnio ocu, da je Marko otiao a Zagreb. Stari Kova se nije mogao isprva snai. Nije vjerovao, a zatim je prkosno i Ijutito promrmljao kroz zube: Vratit e se on kui. Natjerat e ga glad. Ali ja ga neu primiti, neka ide kuda hoe. Ne treba mi takav sin! Tako je mrmljao, a u stvari je mislio kako su mu otili Bla, Toma i Suzana, koja se udala u Gardinovec, pa je ostao bez etiri rad nika, besplatna i dobra.

18

ZAGREBAKI DANI
VII Svaki seljak u Meimurju zna zidarske i tesarske poslove i odmah se moe kao nekvalificirani radnik ukljuiti u neku gradnju. Meimurce su rado poduzetnici primali, jer su bili dobri radnici, skromni i po duzetni. Znali su ih na svim stranama, u svim veim gradovima, a po sebno u Zagrebu. Vlak iz Kotoribe vraao ih je svake subote kui, svo jima, jer ti su radnici imali i slabost neodoljivo ih je vuklo rodno selo. I makar bili daleko, gdje nema vlakova, oni su se vraali kui na dan dva, a onda opet odlazili na posao. I Marko Kova je u Zagreb otiao s odreenim ciljem, da se za posli negdje na nekoj graevini. Nije se prevario. Brzo je dobio posao / na gradilitu nove klaonice. Nije pitao koliko e zaraditi, jer je bio sretan to je bio odmah primljen. Radio je najtee zidarske poslove.' Mijeao je beton lopatama i nosio cigle. Zaraivao je 100 dinara na tjedan. To je bilo tek da proivi, da plati skromnu prehranu i neki kut za spavanje u zajednikoj sobi u Trnjanskim ledinama. Tjeio se da je to samo poetak i da e kasnije, kad se uvede, biti bolje. Samo da je otiao od kue, da se uzdigne iz one zaostale sre dine mislio je i trpio. Njegova iroka plea lako su podnosila na pore ovog zaista tekog posla. On nije prigovarao ni mrmljao, kao to su to inili drugi. Jo nije osjeao iskoritavanje poslodavca, niti je znao koliko je jeftina radna snaga. Prolo je nekoliko mjeseci. Upoznao se s mnogim radnicima i sa znao tota o radu i svojim gazdama.. Poeo je polagano ulaziti u taj ne ivota eksploatiranih i shvaati njihove jade, daleko vee nego su seljaki. Poeo je, ujedno, nazrijevati i zraku svjetla koja je vodila iz te tmurne, naizgled bezizlazne atmosfere i amotinje, sline robovskoj, na starim galijama. Poela ga je ujedno muiti i nostalgija za starim krajem, za dru govima u Turiu, za majkom, za lipama koje su u to vrijeme ba cvale u njegovu selu. Tko zna, kako je u karju? Neki radnici iz Turia i Domainca, koji su gotovo svake subote odlazili kui, priali su mu o novostima, ali to mu nije bilo dosta da 19

utoli elju. Mogao je i on, dodue, otii barem jedne subote kui, ali je bio preponosan da opet ue u oevu kuu. Zar otac nije uvijek go vorio da e se Bla i Toma vratiti, jer e ih glad natjerati, ali da ih on nee primiti? To i o njemu misli i prieljkuje, vjerovatno, no to nee doivjeti govorio je u sebi Marko, matajui o mogunostima povratka. I upravo kad mu je bilo najtee, kad je izgledalo da vie nes moi izdrati, pojavio se Pero Pintar, kao melem na ranu. On je doao svom stricu, uvaru u graevinskom poduzeu, da ui za zidara. Odmah po dolasku, ve drugo jutro, potraio je Marka. I jedan i drugi su se iskreno razveselili vienju. Kad su se izgrlili, upita ga Pero: Nekako si se osuio i pogled ti je previe ozbiljan? Kako si? Ide nekako, ivi se odgovorio je Marko, a onda mu je sve ispriao i dodao da nee kui, p a m a k a r nemao to jesti. Radi ponosa, da dokae kako e sam osigurati dobar ivot. Skoro svaki dan su se sastajali. A kad je poduzee u kojem je ra dio Perov stric propalo, Pero je ostao bez posla, pa se takoer zapo slio na gradnji klaonice. Slijedee godine Marko je ostao bez posla. Na gradnji vie nije trebalo toliko radnika i jednostavno su suvini dobili otkaz. Sreom ga Pero nije dobio. Iz Bosutske ceste Pero se doselio Marku u Trnjanske ledine, pa su zajedno ivjeli. Marko je nastojao nai posla, ali uzalud. Nije se, meutim, sra mio da radi bilo to, p a je cijepao drva, nosio ih u podrum, ureivao vrtove i vrio kojekakve druge poslove. Zaradu su drali na jednom mjestu i skromno je troili. Ipak, taj ivot nije bio bez ikakvih radosti. Upoznali su Zagreb, njegove bogate izloge, gledali predveer lijepo obuene djevojke na Zrinjevcu, kako bezbrino korziraju i ne primjeuju dva loe obu ena mladia to iz prikrajka upijaju njihove lagane, graciozne ko rake. Jednog su dana sreli Roka Vinkovia, svog suseljanina, bavarskog ( egrta. On im je govorio o sindikatu i odveo ih jedne veeri na preda vanje u sindikat u Haulikovoj ulici. Bilo je to neko predavanje o je ziku, koje oni nisu shvaali, ali ih je fascinirao velik broj ljudi i vjet predava koji je jasno i razgovjetno govorio o njima dotada nepoznaI tim pojmovima, kao to su gramatika i jezik. Marko je bio oduevljen ' i rekao je Peru da e opet doi na idue predavanje, a Rok je obeao da e ih svakako izvijestiti. i Sreli su se i sa tefom Vlahekom i upoznali s Joom Macanom, / Istraninom, za kojeg su kasnije saznali da je, kao i tef Vlahek, lan KPJ. \ Cesto su se s njima sastajali na dananjem Trgu Republike, kod Maieva spomenika, i vodili razgovore o nepravdi i nejednakosti u svijetu. Eno, gledajte tamo u kavani, netko bezbrino sjedi s debelim buelarom u depu, a mi nemamo prebijene pare rekao bi Vlahek. I ova sloboda neto vrijedi! dodao bi Marko. 20

 Tano je, Marko, ali trebalo bi j e iskoristiti nastavio bi tef, a zatim im priao o Rusiji, o njihovim petoljetkama, o jednakosti sviju graana i o tome kako e budunost pripasti radnikoj klasi. Tako se Marko poeo uvoditi u politiki ivot i shvaati borbu ' radnike klase. Imao je dobre uitelje, a bio je jo bolji ak. Sindikal- * ne prostoriie su mu uskoro postale drugim domom, inilo mu se, bo ljim nego to mu je bio onaj u Turiu. U ono se vrijeme u Zagrebu na djelu mogao svaki oprobati u bor bi za svoja osnovna prava i osjetiti u punoj slici nepravdu koju su vlastodrci vrili svakodnevno i na svakom koraku. Marko je vidio te ror i gnjev potlaenih, razne manje i vee trajkove i tarifne akcije, tunjave s policajcima i andarima, hapenja i maltretiranja. Sluao je Krasa, Adiju, Vlaheka i druge radnike borce u sini- 4, kalnim prostorijama i spoznao da je i on dio te borbene mase. Daljnje dviie godine bile su prava politika, borbena kola za % Marka, koju je on Drihvaao s velikim interesom, s Duno elana i lju bavi. Aktivno se ukliuio u rad Dodrunice graevinskih radnika URS-a koji je poslije estojanuarske diktature poeo ponovo oivljavati i ja-, ari. Bio je neumoran agitator meu graevinskim radnicima, bb-i rei se za omasovljenje radnikih sindikata. Redovno je pohaao sin-' dikalne sastanke svoie podrunice i upoznavao se s teorijom i prakti nom borbom radnike klase za poboljanje ivotnih uvjeta radnike klase. Tu je stekao osnovna znania iz historije radnikog ookreta, o nauci naunog socijalizma i o velikoj oktobarskoj revoluciji u Rusiji, o prvoj socijalistikoj dravi. Sve to neobino ga je interesiralo i odu evljavalo, pa je traio nova i nova znania. Za razmierno vrlo kratko vrijeme boravka u Zagrebu upoznao se sa suvremenim radnikim pokretom i najhitnijim teoretskim i prak tinim osnovama revolucionarne borbe radnike klase. Postepeno s e . irooznao s cilievima i programom KPJ. Pretpostavlja se da je te godine, nrimlien u jednoj od partijskih elija u Zagrebu i za simpatizera te za '. kandidata Partije, a moda i za lana. Zato se to ne zna danas? Iz jednostavnog razloga to su organizacije djelovale u najstrooj ilegalno sti, pa se ak ni pojedini lanovi iste organizacije nisu poznavali. Postao ie buntovan, otar u svojim diskusijama, nepomirljiv re volucionar. To, naravno, nije ostalo skriveno njegovu poslodavcu, niti * policiji. Kad su prole tri godine od Markova odlaska iz Turia, on je jednog dana odluio bilo je to u rano proljee 1932. godine da'. se vrati kui. Otac mu je stalno poruivao da ga oekuje i slao mu ak i novac za povratak. U tim pozivima nije vie bilo bahatosti seos kog gazde koji je svijestan da svi o njemu ovise, nego se Marku pri inio kao vapaj oca izgubljenom sinu, koji e ga, moda, naslijediti na imanju. U stvari bio je t o poziv iz nevolje, jer su gotovo svi sinovi otili, a mnoge je parcele trebalo o b r a i v a t i . . . Marka je golicao taj poziv. Drugovi m u nisu branili da se vrati, jer je bio bez posla i sumnjiv policiji. Pero Pintar nije takoer htio nita rei protiv njegove elje, iako je u sebi elio da ostanu zajedno. Jednog jutra u njihovoj hladnoj sobici u Trnju, Marko je iznena da poeo pakovati svoj pinklec, kako su zvali sveanj /rublja i odije la. Bio je brzo gotov. Pero je bio na poslu, pa je Marko zakljuao so bu i otiao na gradilite. Brzo je naao prijatelja. 21

 Ipak si se odluio? rekao je Pero. Idem da vidim kako je. Ovdje sam ti i onako na teret, a tame u raditi. Moda u se vratiti. Pozdravi sve drugove! Iza tih rijei Marko je pruio ruku svom najboljem drugu i nag lo se okrenuo, uputivi se prema kolodvoru. Bilo je teko obojici. VIII Kako je lijepa meimurska zemlja, razmiljao je Marko kad je vlak preao Dravu i prolazio kraj Puina. Ve tri godine nije bio kod 'kue. Sigurno se sve izmijenilo. I za sat vremena, koliko po prilici tre ba da se doe do stanice Mala Subotica, Marko je u mislima pro< ao cijelo svoje djetinjstvo u Turiu, svoje mladenake dane i tri godine u Zagrebu, gdje je upoznao toliko odlinih drugova. Postao je ' sjvijestan da je izabrao svoj ivotni put, put borca za slobodu. Iako * su mu bile 22 godine, i imao je tek tri godine politikog uenja, osje ao je silnu ljubav prema radnikoj klasi, i ponosio se to je njen dio. I kad je vlak stao u Maloj Subotici, on se prenuo iz sanjarenja, uzeo svoj zaveljaj pun knjiga i brzo iskoio. Radoznalo je gledao oko sebe i pozdravljao se s mnogim poznatima. Veselo se raspitivao za do gaaje, za znance, za ljetinu, za zdravlje svoga oca i majke. Susret s majkom je bio dirljiv. Marko je bio osieajan ovjek, pa su mu gotovo dole suze na oi kad je majka zaplakala. Otac je bio veseo i dobroduno ga je tapao po ramenima. Osjeao se izvan redno u toplom, starom dom, u krilu majine brige, uz oca, koji se, izgleda potpuno promijenio. Ubrzo je pokazao zahvalnost za njihovu ljubav. Radio je opet pu nim elanom, snanim pokretima, s pjesmom na ustima i uvijek kao i nekada pun duhovitih primjedbi koje su svakoga u njegovoj bli zini razveseljavale. Svi koji su ga poznavali, vidjeli su na njemu ogromne promjene. Bio je pun znanja i znao je odgovoriti na svako pitanje. Govori kao iz knjige priali su o njemu u Turiu gotovo kao tef Vlahek. I tef je uskoro svratio kui i sastao se s Markom. Tome su sa stanku prisustvovali i neki drugi napredni suseljani. Vlahek je od njih traio politiku aktivnost, inicijativu i pripremanje tla za organizaci ju, a Kova je trebao biti pokreta svega u selu. U to je vrijeme om ladina bila mahom u sokolskoj organizaciji, koju je vodio seoski ui telj Slavko Buculi. Treba preuzeti inicijativu i omladinu odvratiti od utjecaja So kola inzistirao je Vlahek, a to je bio zadatak, kojeg je Marko jasno shvatio. Ljeto se pribliavalo. Dani su brzo prolazili u velikim poljskim radovima. Jedne je veeri na Markov prozor pokucao Pero Pmtar. Upravo se vratio iz Zagreba. Bio je to veseo susret. Nisam vie mogao izdrati, pa sam i ja doao! objasnio je kratko. A zatim su dugo u no na sijenu iznad staje, gdje su ljeti spavali, razgovarali o svemu i svaemu, a najvie o svom buduem djelovanju u selu, o tome kako e izvriti zadatak kojeg im je povjerio tef Vla hek. Trebalo je najprije prikupiti odane omladince. Nabrajali su:
22

Ivan Srpak, Josip Koren, Dragutin Mislovi, Antun Pintar, Ivan Vlahek. Oni su pouzdani i na Markov nagovor poduzet e svaku akciju. Ali kako odvojiti ostale od Sokola? _ Osnovat emo nogometni klub rekao je Marko. Nogomet svi vole, a njega nema u Sokolu. Ve je svanjivalo kad su zaspali, a za koji sat trebalo je ustati i poi na konju. Akciju su zapoeli istog dana. Sakupili su novaca i kupili loptu u akovcu. Okupili su omladinu i napravili dobru ekipu. Odrali su skup tinu, nazvali klub NK Turie a za predsjednika izabrali Marka, ko ji je ujedno bio i golman momadi. Redovno su trenirali na gmajni kod Trnave, gdje su napravili vratnice. Uskoro je dolo i do prve utakmice s ekipom Drimurca. A onda su uslijedila gostovanja u Do njem Hraanu, Palinovcu, Donjem Kraljevcu, pa ak i Novom Selu Roku i Buzovcu. Te su utakmice, a posebno gostovanja, oduevile omladinu. For mirali su i drugu ekipu. U svemu tome je Marko uveo sistematski red. Poslije svakog treninga i utakmice organizirao je razgovore o nogo metu, a zatim prelazio neprimjetno n a druge dogaaje, na ulogu om ladine u borbi za bolji ivot seljaka, za savez s radnicima. Ipak, u Sokolu je ostalo jo dosta omladine. Marko je tada po slao Pera da se i on upie u Sokol i da viebaiui agitira za prelaz u nogometni klub. I, zaista. Pero je u Sokolu ostao pola godine i za to vrijeme uspio predoHiti sve nreostale vriiedniie omladince, tako da je seoski vod u Turiou izgubio vei dio lanstva i pored svih nasto janja uitelja Buculia i ostalih. Taj je klub postao jezgra budue skojevske organizacije, prve u Meimurju. Marko se nije time zadovoljio. On je smatrao da treba u Turiu osnovati organizaciju KP. I jedne veeri, nakon prethodnog dogovora s Perom Pintarom, on je donio odluku o tome. Pored njih dvojice, u tu eliju bili su obuhvaeni Josip Koren i Draeutin Mislovi. U jednu ruku bila je to neslubena, na Markovu inicijativu osnovana elija, bez znanja viih partijskih foruma, ali je njen rad i program bio na li niji direktiva tefa Vlaheka i svega onoga to je Marko uo i nauio u Zagrebu. IX Godina 1932. znaajna je u Markovu ivotu jo zbog neega. Te se godine bio zagledao u Jelku, sestru svog dobrog druga, vrnjaka i imenjaka Marka Horvata, koji se rodio istog dana kao i on. Njih dvojica su se dobro znala jo iz djetinjstva. Zajedno su ili u kolu, zajedno se igrali u umi karje i na gmajni kod Trnave. a i kasnije su zajedno esto bili kad su poodrasli. Marko je zalazio u kuu Horvatovih od malena i dobro je poznavao Jelku, ali o nioi nikada nije vodio rauna, pogotovo zato to je etiri godine bila mlaa od njega. Ali kad je doao iz Zagreba, odmah ju je primijetio. Bila je to ljepukasta crnVa. omanjeg rasta, vesela i razgovorljiva. I ona je njega od mah zavoljela. 23

 * * " *

"trn.

Marko u vrijeme kad se sprijateljio s Jetkom Horvat Njihovi su sastanci u poetku bili rijetki. Nasuprot njegovim rani jim sastancima s djevojkama, kojima je on nadugo priao ozbiljne stvari, ne dajui im da dou do rijei, na sastancima s Jelkom je ugla vnom utio, a ona govorila. Bio je zbunjen, jer je osjeao neto novo. Jelka ga je oarala ljepotom i veselou tako da se vie puta sam sebi udio, kako je nemoan da joj odoli. Neko mu je vrijeme ta veza mnogo smetala u njegovim politikim planovima. Sve je vie vremena naveer troio na etnje i razgovore s Jelkom. Upravo u vrijeme, kad su poslije dnevnih poslova njegovi dru govi bili slobodni i oekivali ga, njega nije bilo. Samo se njegov ime njak, Jelkin brat, smjekao, jer je znao za tu vezu, koja mu je bila vrlo draga. Upravo je takva mua svojoj sestri i elio. Zato nikada nije Jelki, koja je bez majke ostala ve u devetoj godini, predbacivao vezu s Mar kom i njezino izostajanje od kue u kasne sate. U Marka je imao pu no povjerenje. Sastajali su se veinom u karju. etnje tom arobnom umom bile su mu s Jelkom nadasve drage.
24

Jelka Horvat, Mar kova drugarica. I seoski plesovi bili su mu sada mnogo privlani ji. Nije vie odlazio na te plesove samo zato da se sretne s drugim omladincima i porazgovori s njima o ozbiljnim temama, da ih predobije za svoje ideje, nego i da plee s Jelkom. Kao to je brzo prolo ljeto, prola je i Markova ljubavna zanesenost. I on i Jelka poeli su svoju vezu sve ozbiljnije shvaati. Nauili su se bili jedno na drugoga i poeli misliti, kako e to dugo trajati? Marko je, siguran u sebe, znao da je naao u Jelki novog, sigurnog druga i nastavio je svoje djelovanje u selu jos veim elanom. Razvio je posebno aktivnost svoie p a r t i j e organizacije i nogometnog kluba. Imao je svaki dan sve vie istomiljenika. Protiv Markove veze s Jelkom jedini je bio njegov otac. Cim je to saznao, okomio se na sina, jednog jutra, kad su se upravo spremali da pou na iskapanje krumpira. Cuo sam da se vrti oko Horvatove Jelke ? poeo je otac otro.
25

 Ne vrtim se oko nje, nego mi je dobra drugarica! odgovori na oko mirno Marko, dok je u njemu kuhalo, kao u vulkanskom dri jelu. Kakva drugarica? To nije djevojka za tebe. Ti si sin bogata o vjeka, a ona? to bi ti ona donijela za miraz? Ona je zaista siromana, ali to mi nije nimalo vano. Vano je meni, a ti e raditi onako kako to ja budem htio, jesi li razumio? vikao je otac, sav zapjenjen, u lice Marku. Oe nastavi Marko jo uvijek mirno ako treba djevojku izabrati, onda u to uiniti jedino ja. I sada ti kaem da je to Jelka, 0 tome ne elim vie govoriti, bilo to tebi pravo ili krivo. Ovo je bilo previe za strogog oca. On je i dalje vikao, spominjui svoje bogatstvo i pravo oca da odluuje, a Marko ga je neko vrijeme mirno sluao, a onda naglo izaao iz sobe. Majka je bila uz Marka, ali se nije usudila to i izraziti. Kad je Marko otiao, njeno se lice nabora i ona ,ree neuobiajeno otro: Zato se mijea u to? Pusti Marka da sam odlui. On e ivje ti sa svojom enom, a ne mi! I ti si na njegovoj strani? proapta Kova piskutljivo, podrugujui se, a zatim sjedne. A onda udari akom o stol da je kruh otskoio i doda: Ili e biti onako kako ja hou, ili e iz moje kue! Marko je otiao Jelki i ispriao joj sukob s ocem. Vidi da ja nisam za tebe skromno ga je poela uvjeravati djevojka, elei na taj nain saznati to on o tome misli. Vano je to ja kaem. A ja tebe volim i u tome me nitko nee sprijeiti, a najmanje zato to si siromana. Tako je utvrena ljubav dvoje mladih, ime je poeo novi penou sukoba s ocem. Prkosno Markovo srce, kad je u pitanju bila nepravda, nije se da lo slomiti oevim prijetnjama, pogotovo kad mu je poeo predbacivati i politiku. Otac je saznao sve o Markovoj djelatnosti, o njegovim politikim stavovima, o odlunosti da se suprotstavi svakome tko e njegu i nje s;ove pristalice ometati u izvoenju Dlanova, esto ga je napadao rije ima, ali bez rezultata. Njegove klerikalne smicalice o svijetu i ounosima ljudi Mairko je vjeto i lako izvrgavao ruglu, to bi oca dovodilo do bjesnila. Kad bi takva jedna diskusija bila pri kraju, a pobjeda, razumljivo, na Markovoj strani, otac bi se pokuao rehabilitirati svojom starom postavkom: Ti. Marko, ima od ega ivjeti. Ti e naslijediti moje gospodar stvo. Ti si bogat. Pa zar je tebi potrebno da se bori za druge, za ne kakve timce, Lepene i druge seoske bokce, koji uope nee da se ba ve politikom? Na taj argument Marko se samo nasmijeio i onda ocu poeo tu maiti o borbi radnika i seljaka, o njihovu jedinstvu, o komunizmu. Meutim, im bi spomenuo rije komunizam, stari bi prekidao disku siju i prekriivi se izaao iz sobe, mrmljajui: I to je moj sin . . . 26

Zimi na selu ima najmanje posla i najvie dosade. Snijeg i hlad noa zakoe svaku aktivnost i uine selo zakopanim, na oko beivot nim. Marko je znao iskoristiti zimsko ljenarenje svojih vrnjaka, oku pljajui ih sad u jednoj, sad u drugoj kui, upoznavajui ih svojim jednostavnim, seljakim govorom, ali ipak argumentiranim reenica ma, gotovo o svemu to je nauio u Zagrebu. Mnogo je puta upra/o Jelkina kua bila mjesto gdje su se rojili omladinci, do prije dva, tri mjeseca zaneseni nogometom i utakmicama u svim oblinjim selima. Ti razgovori prelazili su u sistematski rad, u zanimljivo uenje za da gih zimskih veeri, na sijelima, protkanim plesovima i flertovanjcm. Te je zime Jelka, a jo vie brat joj, poela misliti na svoju budu nost s Markom. Ve je godina dana to se sastaju na oigled sviju, us prkos protivljenja Markova oca. Kako e to dugo trajati? Jelka je poela sanjati o vjenanju u bijeloj haljini, s vijencem oko glave, kako ide k oltaru s Markom. Nije se, ipak, usudila da mu to i povjeri. Vidjela je i sama da prilike jo nisu povoljne da bi go vorili o vjenanju i oekivala je da e se Marko konano izmiriti s ocem. S druge strane, on se sve vie zanimao politikim radom. Priao joj je kako su drugovi na njegovoj strani, kako vode i oni prave rato ve protiv svojih staromodnih, bogobojaznih roditelja. im je prola zima, Marko joj je jednog dana rekao da mora u Zagreb. Osjeao je potrebu da opet vidi stare drugove, da s njima porazgovori i upozna ih sa svojom aktivnou. Nije se dugo zadrao. Mnogo ga je razloga vuklo kui. Otac je bio nemoan da ga zadri, ali se nije protivio da se opet vrati, jer mu je trebalo radne snage. A Marko se vratio ponovno naoruan novim mislima, vijestima iz Sovjetskog Saveza, iz sindikalnog pokreta, s punim koferom novih knjiga. Bile su mu ve 24 godine. Njegovi su se vrnjaci ve bili oenili i imali su djecu. I na^njega su neki poeli gledati podozrivo, nagaaju i sad ovo, sad ono. Stariji su mislili da mu je Jelka tek za zabavu, a zenit e se s drugom, bogatijom, to je potvrivao i njegov otac. Mla i, gledajui ih svakodnevno kako se slau i potuju, ekali su samo da ih pozove u svatove, a to se to otee, uzrok je oevo protivljenje. Jelkin brat je bio uznemiren, a Jelka esto zamiljena, kad je bila sama. Jednom ju je brat naao zaplakanu. Odmah je pogodio o emu se radi. Ti sigurno misli na one babe u selu koje govore da te Marko ne eli oeniti, jer si siromana. Ne vjeruj im! pokuao je brat utje iti sestru, a da sam nije mnogo vjerovao u uspjeh. Ja vjerujem samo njemu odgovorila je tiho. Ipak bi trebalo govoriti s njim i pitati ga, to kani. Teko mi je, mislit e da elim bogata mua. Otac mu na to ne bi pristao. uo si, valjda, to pria po selu o meni. Brat je zabrinuto gledao sestru. Ja u govoriti s njim! ree odluno. Nemoj. Ako treba, bolje je da to ja uinim.
27

Tako je i bilo. Jelka j e te veeri, kad su se sastali na starom mje stu u Skarju, poela zaobilazno govoriti o njihovu vjenanju. Marke je to odmah razumio. Znam ja, Jelko, to tebe titi. Ljudi govore o meni i o tebi, pa j c vjenanju. I ja bih to rado, kao i ti, ali moj otac ne bi pristao. Gdje emo ivjeti, Ja nita nemam, kao ni ti. Treba se malo strpiti. Obeajem ti i zaklinjem se da u se, ako se ikada budem, jedino s tobom vjenati. Jelka ga je razumjela, kao i njen brat, kad m u je ona ispriala to su (razgovarali. Markove rijei, da e samo nju oeniti, bile su melem na njenu ranu bojazni i nestrpljenja, ali kratkotrajan. Dola je i 1934. godina. Prilike se nimalo nisu promijenile. Promijenila se samo jedna stvar. Jelka je jednog dana osjetila da je zatrudnjela. Bio je to udarac kakvom se nije nadala ni u snu. Ali i jedna nada. U stvari, od te velike nesree koja joj je zaprijetila, najednom ioj je sinula nada da e to Marka ponukati da razmisli o vjenanju. Bio je vru majski dan kad m u je predloila da odu na crveni kamen. Nije joj mogao odbiti elju, tim vie to ga je to mjesto uvijek privlailo. Ponijeli su neto jela i pribor za ribolov. Ta strast mladih dana nije ga ostavljala. Ugodan dan s Jelkom na Dravi, u zelenilu, unaprijed sa ie veselio kad su prolazili kroz Drimurec, Palovec, Malu Suboticu i izbili na Podbrest. Jo malo pa su kod crvenog kamena. Jelka je po ela ve skretati razgovor na svoju veliku nepriliku. Kad bi se oenili, Marko, onda ne bi mogli odlaziti na crveni kamen, ni na Muru! Zato ne. To su mi draga mjesta i nisu daleko. Pa kad bi bili oenjeni, imali bi djece, ne bi imali toliko vreme na kao sada..." poela je Jelka aputati, susteui pla. Nemoj o tome, Jelko, tako govoriti. Kako ti je to sada palo na pamet? Pourimo da stignemo jo prije podne. I pourili su. Jelka je utihnula i naumila da mu svakako kae im stignu na Dravu. Rekla m u je bez sustezanja, udei se samoj sebi, koliko je naje dnom hrabra. Bio je iznenaen, zateen, osupnut. Neko ju je vrijeme gledao svojim kao ugljen crnim oima, kao da e je hipnotizirati. Moda si se prevarila? Nisam. Sigurna sam. Najednom mu se lice razvedrilo. Poeo se smijuljiti, a zatim je povikao veselo: Pa to je divno! Imat emo dijete. Bit emo cijela obitelj. I Jelka se smijala. Nije oekivala d a e m u t o biti toliko drago. Odmah je pomislila da je, vjerojatno, odluio da se njome oeni. A to e rei tvoj otac? to je njega briga za to. Ja sam svoj i slobodan ovjek pa mogu imati i dijete. On ionako ne dozvoljava da se enimo, p a i ne treba. Zar je to uope vano? Ti ne misli, valjda, da u dijete roditi nevjenana? sva je zgranuta, sa stravinim izrazom lica, oekivala Jelka odgovor. 28

 Zato bi se morali vjenati? Zar misli da je ono to pop u uru blagoslovi tako vano? Meni nije, ako je mom ocu i onim drugi ma u selu, koji drugo ne znaju nego nedjeljom odlaziti u crkvu i lizati oltare. Da odem i ja tamo i poklonim se pred upnikom, to bi znailo predati se, izdati sve one ideale o kojima toliko govorim, za koje se borim zajedno s drugovima. Ja se poniziti pred njim neu. Doi e vrijeme kad se popovska rije nee vie priznavati. Vano je da te ja priznajem mojom enom. I moji drugovi. Imam ih ovdje u Meimurju, a imam ih i u Zagrebu, u Varadinu i drugdje. Svi te oni priznaju mojom drugaricom... Pao je u vatru, vikao je kao na govornici, kao pred stotinama ljudi, zanesen, opsjednut, vjerovatno, saznanjem da ima obitelj, da e imati dijete. A Jelka je plakala. Ona nije razumjela njegove rijei, ni dokaze. Ona je znala samo jedno, da e roditi vanbrano dijete. I mislila je, tiho plaui, da je to najvea nesrea za nju, siromanu seosku djevojku. to e joj rei brat? A to ljudi u Turiu, u susjednim selima? Marko ju je tjeio i hrabrio: Ne boj se, Jelko, ja u uvijek biti uz tebe. Ne treba se plaiti to e tko r e i . . . Izlet na crveni kamen bio je pokvaren. Marko je sve poduzimao, da je utjei i umiri. Iako su sjedili na obali, ona nije vidjela brze virove matice, kako reflektiraju zelenilo dravskih uma, ni osjetila ar majskog podnevnog sunca, ni ula kako je Marko doziva da izvuku poveliku tuku, koja se bila uhvatila na postavljeni mamac. Prisilno se smijeila, ali u srcu ju je ario emerni ubod noa, koji je krvario suzama i prijetnjama budunosti. Tek pred veer se smirila. Povjerovala je njegovim loginim uvjera vanjima. Pa, razumljivo, zar da pogne glavu pred upnikom koji ga je svakom prilikom napadao i proglaavao ak i u crkvi komunistom. Da mu sad doe i zamoli ga da ih vjena? Pitanje je da li bi uope to i prihvatio. Vjerojatno ne bi, uvjeravao ju je Marko. Pa zato onda da ga moli? Da ode negdje drugdje s njome, u akovec ak? upnik bi ih onemoguio. Svi su oni povezani. Zar mu nije poruivao da e ga stii kazna boja, da e ga satrti gnjev gospodnji? Znao je on zato to govori nadao se upnik da e Marko kad tad doi u crkvu, ili da se vjena, ili da nekoga pokopa, pa e ga onda nauiti pameti. Jelka je bila sigurna da je Marko nee ostaviti i smirila se, ali je razmiljala to e biti kad ostali u selu saznaju? I to se brzo saznalo. Glas je pukao daleko, jer su Marka poznavali mnogi ljudi. Malo ih je razumjelo Markove razloge da se ne pokori upniku. Malo pomalo, poeli su se ljudi opredjeljivati. Nitko popa iz Jurja nije volio. Koliko puta je Marko bio inicijator otvorene borbe protiv njega, protiv njegovih lukna i drugih davanja, koja je udarao nemilosrdno na sirotinju u Turiu, za spas njihove due. S druge strane, kad nije uspjevao da dobije ono to je traio, paktirao je sa andarima i nije se ustruavao da proglasi mnoge Markove prijatelje, pa i ostale seljake komunistima, nevaljalcima, ili vrajim izrodom, to protiv Marka ipak nije poduzimao jo otrije mjere, radio je to samo zbog njegova oca, bogatog i bogobojaznog gazde, koji se jo uvijek nadao da e Marko doi pameti kako je govorio upniku. 29

Te su diskusije oko Marka i Jelke izdiferencirale selo. I, zaudo, Marko je stekao nove drugove, emu se ni sam nije nadao. I tako je Jelkina trudnoa sve manje bila predmetom seoskog ogo varanja. Jedan za ono vrijeme velik dogaaj atentat na kralja Alek sandra u Marseillesu, 9. X 1934. godine potpuno je bacio u zasjenak sve seoske dogaaje, pa i njezinu trudnou. Turie je primilo ovaj atentat hladno, bez odavanja poasti, kakva se onda slubeno traila. Sokolai su pravili kojekakve ceremonije, zajedno sa upnikom, a Marko i njegovi drugovi nisu smatrali potreb nim da se previe zbog kraljeve smrti aloste. Naprotiv. Niti smo ga postavili, niti eljeli, niti voljeli, pa zato da se alo stimo? govorio je Marko. On je na elu onih koji nas ugnjetavaju i svakog dana osiromauju toliki radni narod. aliti za njim mogu samo oni koje je on plaao da nas ugnjetavaju. Treba se veseliti njegovoj smrti i poeljeti da to zadesi i njegova nasljednika kao i sve one koji mu stoje uz bok. I veselili su se. Upravo na dan kad je kraljevo tijelo putovalo za domovinu i u cijeloj je zemlji trajala slubena alost, u Jelkinoj kui se skupilo drutvance i ak zapjevalo. U zao as! Seoski straar je ba prolazio cestom i zaprepastio se. Brzo je uao u kuu i zatekao ih kako pjevaju. Svi su se razbjeali, ali Jelka nije dospjela. Drugi dan je morala u Prelog, gdje je bila est dana u zatvoru, zajedno s jo nekima iz toga drutva. Nije andarima nimalo smetalo to je ena bila trudna. U sijenju 1935. godine Jelka je rodila Vinka, crnpurastog djeaia, vrlo nalik Marku. Otac je popustio u tvrdoglavosti da Jelka ne spada u njegovu kuu, im je saznao da je rodila. Mnogo je tome pridonijela i Markova majka, nagovorivi, konano, mua, da uzme Jelku u kuu.

30

U BUJICI TRAJKOVA XI Marka su u njegovu politikom nastojanju hrabrile i prilike u cije lom Meimurju, pa i u Zagrebu, kuda je redovito odlazio na dogovore s drugovima. Tih godina u Meimurju poinje da izrasta sindikalni pokret. Mlada radnika klasa akovakih tvornica zbija tridesetih godina svoje redove i organizirano nastupa u nizu sitnih akcija. Oko radnike itaonice u akovcu okupljaju se grupe radnika, posiui i za marksistikom lite raturom, za Komunistikim manifestom, Engelsovim Antidiihringom, Lenjinovim Imperijalizmom i drugim knjigama, pored Nolitovih i Binozinih izdanja i suvremene beletristike sa socijalno-drutvenim problemima. Pored radnika, posebno se rado oko ove knjinice okupljala omladina Uiteljske kole, odravajui vezu i s naprednom omladinom Varadina. U Varadinu se u toku 19311932. godine obnavlja partijska organi zacija KP. Sekretar Mjesnog komiteta bio je tada sudski pripravnik Blao Jovanovi (danas predsjednik Ustavnog suda SFRJ), koji je 1934. g. premjeten u Crnu Goru, pa je dunost sekretara Mjesnog komiteta preuzeo sudac Kotarskog suda dr Josip Hrnevi (danas predsjednik Ustavnog suda SRH). U travnju 1935. godine doli su u akovec Anka Butorac i Stjepan Vlahek, koji su pohaali politiku kolu u Sovjetskom Savezu. Dok se Anka Butorac zaposlila u akovcu kao tekstilna radnica, Vlahek je boravio u Turiu i razvijao iroku politiku djelatnost po cijelom Meimurju. U akovcu je tada bilo nekoliko tekstilnih tvornica, sa 1500 radnika i radnica, preteno iz oblinjih sela. Satnica im je bila mizerna, izmeu jedan i dva dinara.. Prekovremeni rad se nije plaao, a otputanja je bilo svaki dan. Osjeajui opasnost, kapitalisti su svakog radnika za kojeg su uli da se bavi sindikalnim radom odmah otpustili. Sistem naganjanja u radu, maltretiranja, cijeenja znoja do posljednje kapi, bila je svakidanja praksa. Velik broj jeftine radne snage i nedovoljna organiziranost radnika u ono vrijeme dovodili su kapitaliste do kulmi nacije arogantnosti. Ali ne za dugo. 31

. ' /

/(

Djelovanje Anke Butorac, Stjepana Vlaheka, Josipa Hrnevia i dru gih komunista u akovcu urodilo je uskoro prvom velikom akcijom, trajkom u prvoj meimurskoj tkaonici Bruner, gdje je nadnica bila pala na 6 dinara. Borba radnika akovakih tvornica danomice se prepriavala u Turiu, zahvaljujui ne samo nekolicini radnika, koji su svakodnevno pjeaili na posao u akovec, nego i sistematskoj aktivnosti Marka Ko vaa i Stjepana Vlaheka. U to vrijeme dolazi i do osnivanja prve partijske organizacije jer je od 1935. g. pod Markovim rukovodstvom aktivno radila simpatizerska grupa KP. Formirao ju je u Turiu Marko Kova ljeti 1935. godine. Bila je to samo formalnost, jer je ona u stvari postojala od 1932. godine, djelujui vrlo aktivno. Ta je elija brojila pet lanova. Bili su to, pored sekretara Marka, Josip Koren, Ivan Vlahek, Ivan Srpak i Drago Mislovi, sve Markovi vrnjaci i dugogodinji drugovi. Pera Pintara nije bilo meu njima zato jer je otiao u Zagreb. Isto su tako te godine uspo stavljene elije u Prelogu, Donjem Kraljevcu i Kotoribi. Te je godine formiran i Kotarski komitet KP Prelog, kojeg su sainjavali pored Marka jo Ivan V'izer, Viktor Habu, Rudi Vlahek (sekretar) i Vinko Mikec. Bili su direktno povezani sa Zagrebakom partijskom organiza cijom, zahvaljujui stalnim odlascima i dolascima radnika iz Donjeg Meimurja na posao, kao i estim Markovim i Vlahekovim putovanjima u Zagreb. trajk tekstilnih radnika u tvornici Bruner u akovcu, ljeti 1936. godine, pobudio je veliko razumjevanje meu Turicancima. Gotovo se cijelo selo opredijelilo za trajkae, to se oitovalo u skupljanju hrane i novaca za trajkae. Pet lanova Partije, pomognuti omladin cima, pa i mnogim omladinkama, svakog su dana sakupljali hranu i nosili je u akovec, gdje je bila organizirana kuhinja za trajkae. Jedne se veeri, kad su radnici stigli kui, proulo da trajkolomci prijete da osvoje tvornicu, razbiju trajk i upropaste sve dotadanje napore ne samo akovakih radnika nego i svih onih koji su ih poma gali. Marko je odmah sazvao sastanak elije, u taglju svoga oca. U polumraku Marko je ostalu etvoricu upoznao s najnovijim sta njem u akovcu i akcijom trajkbrehera. Mi ne moemo ostati mirni i ekati kako e se to zavriti. Mo ramo i mi pridonijeti odvijanju dogaaja. Predlaem da organiziramo grupu i odmah odemo u akovec da pomognemo drugovima u njihovoj borbi. Prijedlog je odmah bio prihvaen. Iste je veeri 12 mladia iz Turia krenulo pjeke u akovec. U selu su, naime, tada bila svega tri, etiri bicikla. Oni su 16 km do akovca proli za manje od tri sata i odmah uli u tvornicu, jer su poznavali dobro neke od trajkakih voa. I, zaista, jedna grupa trajkolomaca, ustvari, plaenika vlasnika, nastojala se uvui u tvornicu Bruner i otvoriti vrata ostalim izdajnici ma. Uz pomo grupe iz Turia, trajkbreheri su bili brzo rastjerani i mir je bio uspostavljen. Tvrde seljake i radnike ake udruene su udarale kao maljem po izdajnikim glavama. Kasno u noi, ili, bolje reeno, rano ujutro, Markova ekipa vratila se kui umorna ali puna dojmova o dobro izvrenom zadatku i radniko-seljakom jedinstvu, potvrenom na djelu.
32

Grupa skojevaca iz Turia 1936., g., Markovi omladinci, koji bi za njega skoili i u vodu i u vatru: Stjepan Pogaj, Mato Patafta, u ro Pintar, h/lijo Patafta, Antun Pintar, uro Krmar, Alojz Mesarek, Stjepan Barat, Drago Kontrec i Vida Lepen. Poslije est tjedana trajk je pobjedonosno zavrio. Time nije je njao i rad organizacije KP u Turiu. Trebalo je organizirati i sakup ljanje pomoi trajkaima u Zagrebu. Najvie se sakupljao grah, kojeg su pruni radnici Gabro Mislovi, Tomo Pintar i Filip Patafta nosili vlakom svakog ponedjeljka u Zagreb. I kada su stupili u trajk radnici tvornice Tivar u Varadinu, komunisti u Turiu su razvili najveu aktivnost za pomo trajka ima. itavo vrijeme trajka sakupljali su pomo u hrani i novcu. Hranu su u vreama otpremali na eljezniku stanicu u Donjem Kra ljevcu, otkuda su je kao komadnu robu slali trajkakom odboru u Varadin. Akcijom sakupljanja pomoi neposredno je rukovodio Marko Kova. trajkovi se nastavljaju u akovcu. Iste godine trajkaju postolarski pomonici, koji energino istupaju i nakon est tjedana slave pobjedu. Zatim dolazi do trajka u tvornici Neumann, pa u Vajdi. Slijedee godine su 14 dana trajkali koaraki radnici, borei se za skraenje radnog vremena od 10 sati i za bolje plae. Vrlo je uspjeno zavrila i tarifna akcija u tekstilnoj tvornici brae Graner, potpisiva njem kolektivnog ugovora, bez trajka, jer su vlasnici ove najvee akovake tvornice uvidjeli dotadanje velike uspjehe udruenih radnika i njihove organizacije, pa su radije potpisali ugovor i prihvatili uslove radnikih voa. 33

Bilo je to doba kad su za Markove ideale mnogi znali u Turiu, pa i mnogo dalje od njegova sela. Manifestacije, kao to su prvomajske parole, vjeanje crvenih zastava na neko visoko drvo kraj Trnave, ili na borove u Domaincu, ili rad na prikupljanju crvene pomoi, koja se kretala u prosjeku od 100 dinara dnevno bile su uobiajene i od ljudi prihvaene akcije. Partijska organizacija u Turiu se proiruje na 11 ljudi, a jo vei broj omladinaca raunao se u skojevce. Turianci znaju i prilike u svijetu. Kad je izbila panjolska revolucija, komu nisti Turia su donijeli odluku da poalju u borbu na strani repu blikanaca devet drugova, ali se do panije uspio probiti samo Stjepan Mezga iz Domainca. XII Prola je burna 1936. godina, godina trajkova, smjelih akcija, agitacije, zadobijanja velikog broja pristalica u Turiu i okolnim selima. Pored partijske organizacije u to vrijeme postojala je snana orga nizacija SKOJ-a i jo vei broj simpatizera na koje se oslanjala partij ska organizacija i SKOJ. Broj komunista je porastao u Donjem Meimurju. Rije komunizam nije vie zastraujua, povezana s vragom i paklom, kako je govorio upnik u Jurju u Trnju, niti su se ljudi zgraali, kad bi netko pokazao na prolaznika komunistu. Naprotiv, govorili su sasvim druga ije, onako kako ih je Marko uio: Kad bu doel taj komunizam, da bu malo bole iveti? pitali su ga stariji, a on se smjekao, tumaei im: To je jo daleko, daleko, ali poeli smo ii naprijed! Zimi 1937. godine odran je sastanak Kotarskog komiteta KP Prelog. Meu ostalim, trebalo je na terenu prouiti Uskrsnu pisanicu, kamufli rani referat Georgi Dimitrova sa VII kongresa Komunistike internacionale. U sveopem zanosu zaboravljena je opreznost. andari su otkrili aktivnost komunista. Stjepan Malek je povjerio jednome od lanova ko miteta taj referat, a kad su toga lana uhvatili andari, dolo je do pro vale sastanka u Prelogu. Bilo je to u veljai. Marko je vozio kolima svatove s vjenanja, kad su iznenada doli andari i uhapsili ga. Odmah su mu vezali ruke i ko lima ga vozili po selu. Kad su prolazili blizu njegove kue, zatraio je da vidi sina. Jelka je izala iz kue sa sinom, plaui i ridajui, a on je po ljubio dijete, ne dospjevi da neto kae i Jelki, jer su andari nemilo srdno oinuli konje. Zajedno s njim su bili uhapeni Stjepan Malek, Ivan Vizer, Rudolf Vlahek i Franjo Frani iz Preloga te Antun Balent i Vinko Mikec iz Donjeg Kraljevca i otjerani u Prelog. U tamonjem kotarskom zatvoru podvrgnuti su grubom muenju. Prebili su i Marka, ali on nije odao nikoga, ni iznio bilokakve podatke. To se vidi i po tome to iz Turia nitko nije osim njega bio uhapen, a upravo je u ovom selu bilo najvie komunista. Jelka je ve nakon nekoliko dana otila u Prelog i tamo nala sestru Rude Vlaheka, pa su zajedno ule u zatvor. Sluajno nikoga nije bilo u predsoblju andar je valjda u taj as izaao. One su neko vrijeme e34

kale, pa kad nitko nije dolazio, pribliile su se vratima jedne sobe. Kroz pukotinu su ule glasove: bili su to glasovi Marka i njegovih dru gova. Javile su se. Marko je tada kroz kljuanicu rekao Jelki: Vratit u se kad se bude kukuruz brao! A Jelka mu je javila jo jednu alosnu vijest, da je trudna... Iz Preloga su ih otpremili u Varadin, gdje su trebali ekati suenje pred Okrunim sudom. Zatvoreni i nadzirani, esto maltretirani, ovi su komunisti i dalje odrali vjeru u skoro osloboenje i nastavak svoga djelovanja. Mjeseci su im ipak vrlo lagano prolazili. Sedam mjeseci u pritvoru jedva su izdrali, tim tee to nisu znali za dogaaje u Mei murju, niti slutili svoju sudbinu. Vlastodrcima, kojima se ljuljalo pri jestolje, nije se moglo vjerovati. Jednog jutra, kad su zatvorenici po obiaju etali dvoritem bez ijedne rijei, pristupi Marku jedan straar i priapnu mu: Kova, ima curiku! Mrako ga nije shvatio, jer je mislio da mu se, valjda, ruga. Kad se drugi put pribliio straaru, upitno ga je pogledao, a ovaj mu je jo jednom apnuo: Ima curiku, ena ti je rodila. Oi su mu se zasvijetlile. Ve ima dvoje djece! Otkuda to straar zna? Saznao je i to. Neki mesar iz Turia donio je vijest i proturio je u zatvor. Okruni sud ih je osudio na kazne zatvora od sedam mjeseci do tri godine. Najvie je dobio Rudi Vlanek, tri godine, a veina ostalih, zajedno s Markom, putena je odmah kui. Kod kue je Marka doekala Jelka sa dvoje djece, s dvogodinjim Vinkom i netom roenom Marijom (14. VIII 1937.). Veselju nije bilo kraja. Sad imam cijelu obitelj! rekao je Marko, a majka mu se ra splakala, mislei vjerovatno na to kako bi bilo lijepo da je oenjen Jelkom. Nije dugo bio kod kue. Uskoro je dobio poziv za vojsku i otiao da odslui rok od 18 mjeseci. Jelka je za nekoliko mjeseci otila za njim, ali samo do Beograda. Tamo se zaposlila kod neke obitelji i ekala da zavri vojni rok. Jednom je doao k njoj u Beograd na kratak dopust. Negdje u proljee 1939. godine Marko se vratio kui. Mnogo se tota izmijenilo u selu. Sjeme koje je bio posijao niklo je i bujno se razvilo. Partijska organizacija se znatno proirila i ojaala. t' Turiu je tada bilo opasno ivjeti. Sva panja andara iz opine Dekanovec bila je usredotoena na ovo malo, siromano i ozloglaeno ko; munistiko selo. Zvali su ga crvenim selom. Svakog su dana patrolirali andari, nastojei uhvatiti i najbezazleniju rije mjetana, da bi ih pre sluavali i maltretirali. Protiv tih svakodnevnih nedaa Marko je naao lijek. Sve je, naime, ovisilo o seoskom starjeini, koji je bio prva vlast, dounik andarski. Trebalo je proturiti svog ovjeka za starjeinu pa e se lake disati. Na sastanku u k'.ihinji Feliksa Janeca Marko je iznio svoj plan kako e preuzeti vlast:
35

 Moramo nastojati da izaberu nekoga od naih govorio je Marko. Ali koga? Znaju oni koji su nai, pa upravo nikoga od naih nee l>tjeti za starjeinu zabrinjavao se Jartec. Treba forsirati Ivana Lepena. Mlad je, jak i nije se dosada isticao u politici, a na je. Siguran sam, da e raditi sve to od njega zatraimo. Svi su se sloili s prijedlogom. I tako je proturen Lepen za starjei i'U i izabran u opini Dekanovec. Bio je starjeina tri godine, utedjevi mnogima zatvor ili batine. Lepen je esto vrio pretres u selu, po nalogu iz opine. S jednim ili dva andara poao bi osumnjienome i pretresao mu cijelu kuu. Ako je bio komunista, onda ga je obavijestio ranije o pretresu, da sakrije kom promitirajue materijale. ' Jednog je dana Lepen doao k Marku s dva andara. Nije ga dospio obavijestiti, jer su andari iznenada stigli i zatraili da odmah pou. . Nisu nita pronali, jer je sav materijal Marko imao u taglju, pa su f mu, ljutiti, htjeli podvaliti neku marksistiku knjigu, koju su sobom donijeli, da bi tako nali razlog za hapenje. Starjeina Lepen je to primjetio i odupro se podvali te su andari, konano, otili neobavljena posla. U partijskoj organizaciji Turla bio je lan i Martin Putek, ui telj iz Domainca. Kod njega su esto odravali sastanke, na koje je do llazio i dr Josip Hrnevi. Jednom je bio u Turiu na sastanku i Karlo JMrazovi. U akovcu je jedne veeri drao predavanje Boidar Adija, a Marko je pjeke iz Turia otiao da ga uje. Kratko vrijeme poslije povratka s odsluenja vojnog roka. Marko je bio izabran u Okruni komitet KP, iji je lan bio sve do svog hapenja 1942. godine. Taj mu je izbor nametnuo jo vee zadatke i odgovornost, pa je sve vie vremena morao posveivati iskljuivo partijskom radu i zadacima te je esto puta morao naputati rad na imanju svoga oca, to je dovodilo do jo eih sporova meu njima. Markova aktivnost poslije dolaska iz zatvora znatno se poveala, ali i opreznost. Dok ranije nije mario hoe li ga netko uti to govori, sada je slobodno iznosio svoje misli samo u odabranom drutvu. Vratio se i Pero Pintar iz Zagreba i donio mnoge novosti. Povremeno je na vi aao i Stjepan Vlahek i priao to je vidio u Sovjetskom Savezu. Mar kov otac i dalje je bio na strani manjine u Turiu, koja je bila protiv politike, a posebno komunistike. Sin mu je i dalje ostajao pobjednik u duelima o tome to e biti i to je za koga bolje, ali je stari ipak kao gazda u svojoj kui drao Marka, njegovu nevjenanu enu i dvoje djece iz praktinih razloga i raunice, jer je imao dva dobra, besplatna radni ka. A majka, dobra i tiha ena, esto je bacala vodu u oganj to su ga u kui svojim temperamentnim dvobojima stvarali otac i sin. U selu je postajalo sve opasnije. Svi zu znali za crveno selo, i u a kovcu, i u ostalom Meimurju, ali i u Zagrebu. Znalo se da najvaniju rije vodi Marko. Dolo je vrijeme kad se on sigurnije osjeao u drugim mjestima nego u vlastitoj kui i pored toga to je unaprjied znao za go tovo svaku akciju andara. Napetost je rasla naroito zato to su se 1938. godine odravali iz bori. Komunistika partija je suraivala s lijevim krilom Hrvatske se ljake stranke i zajedno s njom izala na izbore. U Turiu su Marko 36

i ostali drugovi htjeli postaviti listu Stranke radnog naroda, ali je vlast to zabranila. Meutim, za vrijeme skuptinskih izbora, a osobito 1939. godine, KP nastoji osnovati to vie odbora Stranke radnog naroda. Taj je zadatak uspjeno provela u Turiu partijska elija. Ve na izborima 1940. godine ova je stranka izala sa svojom listom na kojoj su veinom > bili komunisti. , Ratni vihor koji je divljao nad Evropom, donosio je i u Maimurje * slravu, a komunisti su bili oni koji su svakom prilikom, pogotovo na e- / stim zborovima vladajuih partija, uzimali rije i tumaili da se treba ' pripremiti na velike nevolje. Njihov je broj porastao. U Meimurju je prije poetka rata djelovalo 12 partijskih organizacija sa 77 lanova. Pred sam rat u Turie dolazi Josip Kras, lan Centralnog komi teta KPH. On je tada na sastanku partijske organizacije govorio o ne ophodnosti sakupljanja oruja i municije, jer borba tek dolazi... Kras je sastavio i letak u ime CK u kome se govorilo o predstojeoj njema koj agresiji i pozivalo narod da se pripremi za otpor. Taj je letak u akovcu umnoio Martin Putek i razdijelio ga, a lanovi partijske or ganizacije u Turiu dobili su zadatak da s njegovim sadrajem upo znaju sve simpatizerske grupe u okolnim selima kao i ostale ljude,

37

MEIMURJE U BORBI
XIII Ono to su komunisti oekivali dogodilo se 6. travnja 1941. godine. Tada su rano ujutro i akovec napali njemaki avioni. Ve drugi dan poslije toga nije u Meimurju bilo nijednog vojnika kraljevske vojske. Zapovjednik manjih njemakih snaga, koje su stigle u Meimurje, pro glasio je ovaj kraj njemakim okupacionim podrujem, koje se pri paja novoosnovanoj dravi NDH. Odmah je u akovcu formiran ustaki stoer, ali on je djelovao samo osam dana, do 16. travnja, kada je jedan maarski puk preao Muru, nakon druge deputacije akovakih maaro na, koja je otila u Maarsku i zatraila da se Meimurje prikljui Maarskoj. Tako poinje maarska okupacija, jedna od najcrnijih stranica u historiji Meimurja. Oduvijek je Maarska svojatala Meimurje, opravdavajui to svo jim historijskim pravom. Po njihovoj teoriji, Hrvatska je jedna od zemalja krune sv. Stjepana, a Jadransko more maarsko. Posebno su pravo maarski revizionisti polagali na Meimurje kraj svega toga to u Meimurju i nije bilo maarske manjine, osim nekoliko porodica to su tu ostale iza prvog svjetskog rata i jedne grupe domain maarona. Ve 1937. g. u akovcu je osnovano drutvo Maarska kulturna zajednica, sa zadatkom da radi na ostvarenju revizionistikih zahtjeva u pogledu Meimurja. Na elu mu je bio Oto Peornik, maaron, vje ran pomaga maarskih faista, koji je kriv za mnoga zvjerstva u Me imurju. Cim je maarska vojska prela Muru, vlast je preuzela Maar elet part, dok se dotadanja kulturna zajednica ukida, a svi njeni lanovi na elu s Peornikom, prelaze u MEP. Upravo ova je partija bila glavni izvrilac maarizacije Meimurja, a to znai i masovnog hapenja, stri jeljanja, muenja i zlostavljanja rodoljuba u Meimurju, a prije svega komunista. Trebalo je ovaj kraj uiniti dijelom maarskog teritorija, a stanovnitvo milom ili silom pomaariti. Jo je jedna deputacija maarona otila u Maarsku i kod samog predsjednika vlade dra Bardoija dobila suglasnost da poradi na dalj njem pripajanju ovog kraja kruni sv. Stjepana, ali pod uslovom da 39

"

. ,
/

prikupi potpise stanovnitva, da bi se s takvom peticijom opravdala akcija maarske vlade pred svjetskom javnou. I Peornik se odmah po povratku delegacije dao na posao. Sve to nije ni izdaleka ilo glatko, kako su maaroni prieljkivali. Meimurje nije u toj sveopoj guvi, izazvanoj faistikom najezdom, ostalo bez svoje politike snage. Ve jaka organizacija KP usmjerila je svoje snage prije svega da pojaa otpor naroda protiv aktivnosti ma arskih faista, pripremajui konani obraun. Partijska organizacija u Meimurju ostala je u prvim danima oku pacije bez veze sa Okrunim komitetom KP u Varadinu, ali je uskoro Rade Konar poslao u akovec Stjepana Hajdarevia i Stanka Zormana, instruktore Okrunog komiteta KP Varadin, da porade na jaa nju organizacije. Ve koncem travnja 1941. g. odran je u Gornjem Pustakovcu sastanak nekih lanova KP, a zatim, za mjesec dana, sastanak ireg kruga lanova KP u Zelenboru, da bi se 29. lipnja na istom mjestu sastalo tridesetak najboljih komunista Meimurja, meu kojima Hajdarevi, Zorman, Ivan Lovrec, Josip Horvat Zdelar, Ivan Horvat, Martin Putek, Mirko Vurui, Ivan Petri, Josip Bajkovec, Miko ari i drugi, a takoer i Marko Kova. Razmotrena je situacija u svijetu jer je Hitler napao Sovjetski Savez, a zatim su se komunisti upoznali s prvo majskim proglasom CK, koji je stigao i u Meimurje. Zakljueno je da se pristupi sakupljanju oruja i municije, kao i pripremama za oru ani otpor protiv okupatora, najprije pisanjem komunistikih parola i irenjem propagandnog materijala, a zatim sabotaama i diverzijama. Slian je sastanak odran u umi karje u Turiu, za lanove Parti je Donjeg Meimurja, kojeg je organizirao Marko. Ubrzo su se osjetili prvi rezultati djelovanja partijskih organizacija u Meimurju. Meutim, ve 5. srpnja uhapena je grupa omladinaca ra di pisanja parola, a 14. srpnja 1941. godine veina komunista Meimurja, 30 komunista i skojevaca, od 81 uhapenog rodoljuba. Naravno da je rad partijske organizacije time paraliziran. Veina ih je bila osuena na . procesu u Pei. I u Turiu je dolo do hapenja. Meu ostalim, uhapeni su ui telj Martin Putek i Ivan Srpak, koji je prema Markovu traenju postao mjesto njega sekretar partijske organizacije. Marko nije bio uhapen, jer je bio kod brata u Zagrebu, a Pero Pintar je bio otiao u Fehervar, rekavi eni da ide raditi na gradnji eljeznike pruge negdje u Maar skoj. Poslije tog masovnog hapenja komunista ponovno je veza s Okru nim komitetom bila prekinuta. Mnoge stvari u novonastaloj situaciji po stale su nejasne. Zato je partijska organizacija odluila da Marka Ko vaa poalje u Zagreb, da uspostavi vezu, to je on i uinio.

XIV
U to je vrijeme u Meimurje prebjeglo nekoliko komunista iz Zagieba pred ustakim i njemakim terorom i hapenjem. Meu njima je bio i Mato Lackovi, lan Rajonskog komiteta KP u Zagrebu. On se vra tio u Turie, gdje je uspio renomeom istaknutog komuniste zadobiti povjerenje jednog dijela lanova KP. Lackov. je propovjedao, podra van od svojih istomiljenika, kako jo nije vrijeme za podizanje ustan40

ka, da su to luake i samoubilake ideje, propast za svakoga tko u to me sudjeluje. Lackovi je naao pristalice, najprije meu onima koji su se vratili iz Zagreba, ali i u redovima komunista u Turiu. Stvorila su se dva tabora Markov i Lackoviev. Dobro upoznat s linijom KPJ na podizanju ustanka. Marko se svom estinom bacio na raskrinkavanje ove grupe oportunista i dezertera u najodsudnijim trenucima. Veze s Okrunim komitetom KP Varadin i Centralnim komitetom KPH nije bilo, pa ni direktiva za rad. Zima je prola u diskusijama i dokazivanjima, tko ima pravo, uz vjenu bojazan od maarskih dounika. Jedan od njih je bio Ivan Cemerika, maarski seoski starjeina. Ne moe se ovako dalje' poalio se Marko Peru Pintaru. Ja znam da ljudi meni vjeruju, ali i Lackovi ima pristalica. Zavedeni su. Njegov autoritet ih je zaslijepio. Neto emo morati poduzeti. Da je sad Vlahek ovdje, bilo bi nam lake. tef Vlahek nije vie bio iv. On je pog'nuo u ustakom logoru. I drugi su bili likvidiram, ili daleko od Meimurja. A da zlo bude jo vee mnogi su bili zavedeni, slijepi. Ne bi im trebalo mnogo zamjeriti. Malo ih se u ono vrijeme, 1941. g., znalo pravilno orijentirati. Kasnije su mnogi od njih progledali, nali sebe i postali ak istaknuti borci NOP-a, pa i poginuli u NOB-u, kao na primjer Mijo Boi Heg. Moralo se, zaista, neto poduzeti. Partijska organizacija u Turiu je zakljuila da uputi Marka u ' Zagreb, da uspostavi vezu. Tada je postojala samo veza s partijskim ru- '. kovodstvom u Sloveniji, otkuda su stizala direk'dvna pisma i okrunice, ali je Lackovieva grupa negirala ova uputstva i govorila da su to falsi fikati. Vezu Meimurja sa Slovenijom su odravali Slovenci, sada narod ni heroji tefan Kova i Vinko Megla. Na putu za Zagreb Marko se najprije prebacio kod Donje Dubrave preko Drave i otiao bratu Blau u Borovljans. nedaleko Koprivnice, a zatim nastavio put prema Zagrebu, gdje mu je bio drugi brat Toma. Pero ga je uputio na Matu Kvakana, lana Rajonskog komiteta KP Za greb, a ovaj mu je dao javku za Okruni komitet KP u Varadinu. Tako je opet uspostavljena veza s Okrunim komitetom i s Centralnim komitetom KPH. Nekoliko dana iza Markova povratka, jedne veeri, doao je u Tur- ! ie Karlo Mrazovic, u ime Centralnog komiteta KPH. Poznavao je iz ', Zagreba Peru Pintara, pa se najprije njemu obratio. Zakazan je sastanak jo iste veeri. Prisustvovalo mu je osam ljudi: Mrazovic, Marko, Pero, ,' Luka Lepen, Drago Mislovi, Joa Koren, Rok piljak i Stjepan Patafta. ' Raspravljalo se o podijeljenosti miljenja u organizaciji KP Turie, ' o potrebi da se zauzme jedinstven stav, a taj je da treba raditi na dizanju ustanka u Meimurju. Svi su se sloili, no, kasnije su neki radili i govorili d r u g a i j e . . . Nije bilo lako ivjeti i djelovati u ono vrijeme u Meimurju, ali pravi borci i komunisti nisu ustuknuli pred opasnou. Drugovi, smjelo u boj! Stavite se na elo narodnooslobodilake borbe, prednjaite svojim borbenim primjerom svagdje i na svakom 41

mjestu, prezirite opasnost i smrt, dokaite da ste najvrijedniji i naj bolji sinovi svog potlaenog naroda, dokaite da ste dostojni asnog imena komuniste. Tako je zavravala okrunica CK KPH br. 3. koja je kolala u ono vrijeme Meimurjem. Ta je okrunica ponovo oivjela rad komunista. Poeli su djelovati i narodnooslobodilaki odbori, a meu ostalima u Turiu, Domaincu, Palinovcu, Jurju, Pustakovcu, Drakovcu i trigovi. I' Onda je dolo do drugog velikog hapenja komunista, 27. sijenja 1942. godine. Partijska organizacija u Meimurju je ponovo izgubila (najbolje lanove, oko 50 komunista, koji su uhapeni i osueni u SomIbathelju na kazne od 10 mjeseci do doivotne robije. 1 Meu njima su bili Marko Kova i Pero Pintar. XV Snijeg je bio visok te zime, a sijeanj studen i vjetrovit. Marko je malo dolazio toga mjeseca u Turie, ali kad bi doao, potajno bi se uvlaio na sjenik nekog poznatog. U noi 27. sijenja 1942. godine doao je Marko iz Buzovca, s dogovora s Mikom ariem (na kojeg ga je uputio Karlo Mrazovi), da bi slijedeeg dana naveer prili formiranju Kotarskog komiteta KP Prelog, nakon ega bi se osnovao i Kotarski komitet akovec. Ovaj put je otiao spavati u kuu svoga oca. Oko 3 sata po noi banuli su iznenada andari u selo i zajedno s maarskom vojskom opkolili kue poznatih komunista. Uhapeni su , Marko, Pero, Mislovi, Koren, Luka Lepen, Stjepan timec, Rok piljak, Stjepan Patafta i Rafo Jalovec iz Turia. Uz najgore pogrde vezali su ih u lance. Pintar je pokuao u Turiu pobjei, trei svezanih ruku kroz selo, no bio je brzo savladan. Svi su se nali kod emerike, maarskog seoskog starjeine. Uslijedila je pre metaina u kuama uhapenih. A zatim su ih potjerali kao stoku pjeke do Gardinovca. Tu je doao kamion i utovario ih. Uskoro su stali pred akovakim starim gradom, najveim muilitem u Mei murju, gdje metode maarskih faista nimalo nisu zaostajale za meto dama panjolske inkvizicije. ,' Tri je mjeseca potrajala tortura u starom gradu. Marka su teretili uhapeni iz Cehovca i Preloga za politiki rad i da je imao pisau mal inu i ciklostil. On nije priznao ni jednog slova. To je muitelje razbije" smio. Udarali su ga nemilosrdno. Slomili su mu i vilicu. Tri puta je lijenik dolazio k njemu, a to se dogaalo samo onda kad je zaista netko bio u tekom stanju. Razapinjali su ga na klupi, da su mu kosti i pucale, udarali pendrecima po tabanima, palili ga strujom. Uzalud. Optuba je bila tana, jer su na ciklostilu tampali letke, pa i na ma arskom jeziku, za maarsku vojsku, pozivajui narod u Meimurju da se bore protiv okupatora. Tu je optubu, meutim, trebalo dokazati. I drugi su podnijeli teke muke. Nakon tri mjeseca istrage otpre mili su ih u Sombathelj, gdje su bili sedam mjeseci. Na suenju je ukupno izreena kazna meimurskim rodoljubima iznosila 187 godina J robije. Marko i Pero dobili su po dvije godine, a izdrali su 19 mjeseci. U istranom zatvoru u Sombathelju Marko je bio u sobi s jo sed moricom. To su bili Pero Pintar, Vinko Kos iz Preloga, Kusti i Andrija Pigac iz Cirkovljana, Slavko Kupee iz Cehovca, advokat Singer iz Pre42

loga, Dragutin Blagus iz Jurja u Trnju, a kasnije su doli jo Mijo Tizaj i Josip Zadravec iz Jurja u Trnju. Hrana je bila slaba, ali nije bilo torture kao u akovcu. Dolazili su im u posjet roaci i poznati. Marka je esto posjeivala Jelka i brat mu Tonek. Nisu dozvoljavali da im nose hranu, ali su im tu i tamo proturili masti i eera. Bili su slabi i izmrcvareni tako da su se jedva uspinjali stepenicama na prvi kat ovoga poznatog zatvora upanije ale. Marko je jedva imao 52 kg, Pintar 47, a Rudi Vlahek, koji je prije hap enja teio 85, imao je Sombathelju samo 57 kg. Mnogi su mislili da se vie nikada nee vratiti kui. Marko ih je hrabrio. Njegov optimizam nije izgubio na snazi. Govorio im je da je pobjeda SSSR-a sigurna i da treba izdrati, pa e se sve dobro svriti. Poslije istrage, njih je ezdeset dolo pred vojni sud. A zatim su otpremljeni u Ungvar (Uhorod), na krajnjoj istonoj strani Maarske. Tu su Marko i Pero Pintar izdrali jo devet mjeseci zatvora. Hrana je u novom zatvoru bila neto bolja, kao i opi uslovi zatvo renika. Njihovi uvari, Slovaci, mrzili su Maare, pa su im zatoeni Hrvati, valjda, bili simpatini. U tome je zatvoru bilo oko 700 zatvore nika. Oni su radili u mnogobrojnim radionicama, im se saznalo da je Pintar zidar, odmah su ga zaposlili na kreenju soba. Marko je spretno iskoristio poboljano stanje i uspostavio veze sa zatoenim Rusima, e sima i drugima, uvjeravajui ih da dolazi sloboda. Formirao je, tovie, i partijsku organizaciju u kojoj su bili, pored njega i Pera, jo Josip Zadravec, Mijo Tizaj i Andrija Pigac, nastavljajui njen poetak rada b Sombathelja. Sekretar je bio Marko. Sprijateljili su se sa straarom Slavkom Buogom, Slovakom. Kad su jednog dana bili na poljskim radovima, zauo je Marko da Buog pjevui poznatu rusku pjesmu Ej uhnjem, o laarima na Volgi. To mu je bilo udno, ali je oito bio znak da Buog ima simpatija za Ruse. Marko je prihvatio pjevuenje, a Buog ga je iznenaen pogledao. to ti to pjeva? Zna li da ne smije pjevati? strogo ga je opomenuo straar. Ponavljam ono isto to i ti, rusku pjesmu. Nau slavensku! smjelo odgovori Marko. Razgovor se nastavio. Straar je Marku priznao kako mrzi Maare i sve ostale faiste. Od toga su dana preko Buoga Marko i njegovi dru govi mnogo tota uradili da olakaju svoje zatoenitvo. Naklonjen im je bio i upravitelj zatvora Joa Bukovski, takoer Slovak.Upraviteljevu je ocu Pintar isklesao nadgrobni spomenik, pa je ste kao naklonost Bukovskog. Rusija je blizu Ungvara, a u Rusiji je bilo partizana, iza lea Hitlerovih trupa. Marko je zato stvorio plan da pobjegnu iz zatvora u Karpate i nau partizane. Plan je bio skovan u detalje. Pridruio bi im se i straar Buog, koji je svakome trebao osigurati civilno odijelo, a takoer su s njima naumili poi i neki zatvorenici Rusi i esi. Upravo u to vrijeme, ljeti 1943. g., doao je u Ungvar Pintarov brat Drago i saopio im da e biti puteni kui. To se stvarno i dogodilo, zahvaljujui upravniku zatvora Bukovskom, koji im je dao odline pre poruke. Tri dana nakon to je Drago Pintar otputovao. Oni su dobili rjeenja da se putaju kui, a krajem srpnja su se vratili u Meimurje.
43

XVI im se Marko, s jo desetak ostalih, vratio iz Ungvara, ponovno je ivnuo politiki rad u Turicu i cijelom Meimurju. Bilo je opet po trebno da se uspostavi veza sa Zagrebom. To je ovaj put uinio Pero Pintar preko svog roaka Tome Lepena u Zagrebu, koji je poslao svog sinia bratu u Turie. S druge strane. Marko je uspostavio vezu sa akovcem i tamonjim komunistima, preko Mika aria. Uskoro je dolo do veze s Vinkom Neeralom, lanom Okrunog komiteta KP Va radin i s Franjom Franiem u Prelogu. Krajem kolovoza, kao rezultat te akcije, bilo je prebacivanje devet ljudi iz Meimurja na Kalnik. To prvo vee prebacivanje preko Drave izvreno je kod Otoka. Pintar ih je odveo do Drave, gdje ih je prihvatio Frani, a kuriri su ih doekali u Hrenici. Prebacivanje boraca preko Drave za Kalnik bio je vaan zadatak partijskih organizacija Meimurja. Iako je poumljene obale Drave bilo teko kontrolirati, ipak su maarski faisti esto s dosta uspjeha one moguavali ovu aktivnost. Postavljali su na sumnjivim mjestima ak i

Marko kao partizan. 44

kalniki

elektrinu icu, u koju su se mnogi partizani smrtonosno zapleli. Pa ipak je broj boraca iz Meimurja, koji su prelazili na Kalnik, rastao iz dana u dan. Samo je preko Marka i Pintara prebaeno u partizane veliki broj boraca. Na osnovu toga je u listopadu 1943. godine u Ribnja ku, na Kalniku, formirana u okviru Kalnikog odreda Meimurska eta. Ona je prebaena u Meimurje s odreenim zadacima, koje je s velikim uspjehom izvrila. Krajem 1943. godine u Varadinskim Toplicama dolazi do osnivanja 01, runog narodnooslobodiJakog odbora Varadin. Osnivakoj konferen- , iji prisustvovali su iz Meimurja Tomo Vinji, Josip Horvat Zdelar, < Marko Kova, kojeg ilegalnim imenom zovu najder, Pero Pintar i jo ' neki. Tom prilikom je u Izvrni odbor Okrunog NOO-a izabran Tomo Vinji. Delegati su se u Ludbregu javno b r a l i , to je bio dokaz snage pokreta. Marko se sve rjee zadrava u Turiu. Maari ga posvuda trae, t On vri politike poslove po cijelom Meimurju i na Kalniku, a po- ( sebno u ivanekom kotaru. Marko je kooptiran u Okruni komitet KP Varadin, a formirao je Kotarski komitet KP Prelog, na elu sa sekreta rom Perom Pintarom. Ustaniki duh se razvija, a broj boraca raste. Kui je navraao uglavnom samo onda kad je imao kakav specijalni zadatak, ili kad se poelio djece, Jelke ili majke, koja je za njega strepila i njeno ga voljela. Zaudo, njegove veze s ocem su se sasvim promije nile. Prestala su neugodna obraunavanja, oeve prijetnje su se pretvo rile u blage prijekore, a Markovim rijeima je otac poeo sve vie odo bravati. Lako je bilo Marku, kao i ostalima, protumaiti ovaj preokret starog, prilino krtog, kapitalistikom logikom orijentiranog seoskog bogatuna. On se sastojao u tome to je stari Kova osjetio i na svojoj koi, na svojem imanju, prodrljive okupatorske ruke. Vrlo esto su maarski vojnici i andari dolazili u njegovo dvorite i uzimali to im je trebalo, od jaja do stoke, a da starog nisu ni pitali. Na njegove pro teste jedva su se obazirali, a kad bi pretjerao, jednostavno su ga utiali zaprijetivi mu smru. Stari se bojao smrti i muenja za koje je dosta siuao od Marka i njegovih drugova. U sebi je iskonskom snagom mrzio porobljivae, shvativi da je Marko imao pravo prije mnogo godina i da se on, otac, ogrijeio o njegovu borbu. Ipak, kad bi mu nezasitni okupatorski vojnici odnijeli i posljednje biae, u svojoj srdbi, koja je graniila s ludou, i Marka je okrivlja vao za sve to, pa ak i najmanjeg sina Toneka, to je sasvim prihvatio Markova ideje. Da nije tebe i tvoje organizacije, mene bi potedjeli! prekoravao bi Marka, ako se sluajno tada naao u kui, ili bi majci jo eim rijeima prebacivao Markovu komunistiku djelatnost. Potedjeli bi te samo da nema nita. Onome tko nema ni kue, ni polja, ni hambara, nemaju to oduzeti, ali takve proglaavaju komu nistima i tjeraju u zatvor. Vidi, dakle, da ti ja nisam nita kriv. Krivi su oni. I jedno ti preostaje da se i ti ukljui u borbu zajedno s nama. Treba zmiji glavu zgnjeiti pa nee gristi! Marko je, govorei to, povisio ton, stisnuo ake, a oi su mu se zakrijesile. Otac ga je gledao i razmiljao pri tome. I sam je vidio da je tako. Primjera je u Turiu bilo mnogo .

45

 Ima pravo, Marko. Njima je svejedno s kim imaju posla. To su razbojnici. Doi e i oni pred pravdu boju! tiho bi govorio ubjeeni siarac. Ne pred boju pravdu, nego pred nau! nasmijeio bi se Mar ko. Mi emo im suditi. Potopit emo ih u Muri i Dravi kao mieve. Taj je as blizu! Ipak, Marko nije rado s ocem dugo razgovarao, niti ga je kad bi se navraao s kakve akcije u Turie ljubio onako njeno, kao majku i ostale. Viegodinje uljive diskusije s njime nisu se mogle lako prebroditi. Otac mu je bio stian. Marko ga je, dodue, potpuno shvaao. Zar je tipini predstavnik burujske klase, koji je cijeli svoj ivot temeljio na iskoritavanju drugih i bogaenje smatrao najvanijim, ivotnim zadatkom, mogao drugaije reagirati, pogotovo kad je i po prirodi bio malo osoran, uvuen u se, samouvjeren i nadmen? U stvari, nikad mu to nije ni zamjerao. Uivljavajui se da je u njegovoj i koi, Marko je ak ocu opratao i ispade protiv svoje komunistike djelatno sti, kako je otac govorio, ne shvaajui nikada, zato se Marko, sin jed nog gazde, uputa u takve poslove, branei interese najsiromanijih. Ipak ga je i volio, jer se otac P moe otpisati, kao da nikad nije postojao. Pogotovo sada kad je njegova kua postala prolazni dom mno gih partizana, kurira, izbjeglica i svih onih koje birov emerika i ma arski andari nisu smjeli vidjeti, sastajalite mnogih rodoljuba, mje sto partijskih sastanaka, partizanska kuhinja u kojoj je majka pripre mala izvrsna jela, vadei meso odnekuda, kad su svi mislili da ga Vie nema. Volio ga je po prilici onako kako se voli zimsko sunce, koje ne grije, ali sjaji nadom da e jednog dana ozariti.

46

SMRT KOD CRVENOG KAMENA XVII Visoki su kukuruzi obeavali bogatu berbu te, 1944. godine, jer su im povoljne kie i lijepo vrijeme pogodovali. Svi su se tome radovali, kako se samo mogu radovati ljudi bez dovoljno hrane. Ali su se i bojali, jer su do berbe preostala dva cijela mjeseca, esto optereena i suom, i ledom. U lipanjskoj noi, obavijeni tajanstvenou ponoi i svjetlucavim platem krijesnica, Marko i Drago Pintar su stigli s Kalnika i najprije pogledali svoj bunker u karju. uljali su se kao zvijeri, kroz grmlje pazei da ih ne oda puknuta granica, oekujui da su Maari otkrili njihovo skrovite i sad ih ekaju. Pribliivi se na dvadesetak metara, promatrali su povieni humak izmeu dvaju bukvinih debla, obrastao iprajem, a zatim su ekali vie od pola sata. Maari nisu, izgleda, jo nita otkrili. Nisu ni mogli. Svi oni koji su znali za bunker, a njih nije bilo mnogo, bili su provjereni i odani Partiji. Maari se nisu usudili u ovu malu umu kraj Trnave, bojei se zasjede i moda postavljenih mina, a nisu ni vjerovali da bi tako blizu sela netko mogao iskopati bunker i u njemu se sakrivati. U tom su podzemnom prostoru mnogo puta Marko, Pero i drugi spavali, a Jelka im je kuhala. Ipak, trebalo je raunati da je netko pro dro u to skrovite, pa mu je oprezno trebalo prii. Zato su mu se pri vukli na nekoliko metara, a tada Marko podigne busenje. Bilo je ona ko kako su sve ostavili prije nekoliko tjedana. Spremili su revolvere za pojas i uvukli se u jamu, zatim vjeto zatvorili ulaz i kamuflirali ga travom. I u bunkeru je bilo sve u najboljem redu. Odteretili su se ruksaka s propagandnim materijalom, posakrivali ga na odreena mjesta i od luili da posjete selo i svoje drage. Marko zatim nagne svijeu nad svoj runi sat, poklon sekretara Okrunog komiteta KP Varadin Stjepana Ivica, i ree: Prola je pono, Drago. Ja bih otiao da vidim djecu. Nai emo se za jedan sat pred bunkerom.
47

Nakon toga su se izvukli i istim putem poli kroz umu, a onda visokim kukuruzom doli pred samo Jelkino dvorite, koja se opet vra tila svojoj kui, zajedno s djecom. Priuljavi se tiho Jelkinom prozoru, Marko je dugo zavirivao unutra. I tu su ga mogli ekati andari. Onda je nekoliko puta pokucao ugovorenim znakom. Ona se odmah pojavila na prozoru, apnuvi da moe ui, dok je Drago otiao. Nije ostao dugo u kui. Natovario je torbu raenim kruhom i sa dvije svinjske lopatice, koje je Jelka spremila za njega. Htio bih vidjeti Mariju! proapne Marko, kad je zakopavao opasa s orujem, uzimajui njemaki Smajser, kojeg je u jednoj borbi u ivanekom kotaru oduzeo prostrijeljenom njemakom oficiru. Kerka mu je bila kod njegovih. Baka se nije mogla odvojiti od nje, to je Jelki bilo drago, jer je imala dosta brige oko Vinca, a Mariju je svakog dana vidjela, boravei u Markovoj kui od jutra do mraka. Otila je od njih iz vie razloga, a jedan od najvanijih bio je da je u njenoj kui pristup Marku bio mnogo laki. Jelka se na Markovu elju brzo obukla i pola s njim. Samo da pas ne bi zalajao! Marko nije htio da ga otac uje, jer bi ga mogao tota rjilati, pa bi se razgovor oduljio, a njemu se urilo. Jelka je psa dobro poznavala i pola je k njemu im su otvorili vrata od dvorita. to da kaem, zato sam doao? apne Jelki na uho kad su ulazili u kuu, koja, zaudo, nikada naje bila zakljuana i pored svih oevih predrasuda. Rei u majci, da sam dola po mlijeko Vincu, jer je bolestan! Tako je i uinila. Kad se majka razbudila. Jelka joj tiho apne: Markec je tu! Zar je umro? zgrozi se majka, jo uvijek sanjiva. Ne, on je doao da vas vidi! Marko je stajao iza vratiju i kad vidje da se otac ne mie, ue na prstima. Snano zagrli majku, koja je tiho ridala od radosti. Bi li se pokazao japi? upita majku, elei vrue da i oca po ljubi. Nije odmah odgovorila, a onda procijedi kroz zube: Ne, bolje je da spava. Mogao bi tko doi. Jo jedan poljubac maloj Mariji, zagrljaj majci, tuan pogled ocu i sobi u kojoj se rodio, a onda tiho zatvori vrata iza sebe i Jelke. S Jelkom se rastao pred njenom kuom. Kad j u je na rastanku po ljubio, proape nekim udnim, tunim glasom, kojeg e Jelka pamtiti cijelog ivota: Marija je tako malena. Vine je porastao, ali i njemu treba jo mnogo njege. Kad bih mogao s njima ivjeti! Ako te opet budu hapsili, nemoj priznati da si u zadnje vrijeme ivjela samnom. Reci da ne nosi ni moje ime. To e vas spasiti. Crne slutnje su se nadvile nad dvoje progonjenih. Jelka je plakala i snano drala Marka za kaput. On joj se blago otrgne i pokaza na silu etu Draga Pintara, koja se jedva primjeivala iza plota. Moram ii, vrijeme je. Najprije idemo u bunker, a onda na Kalnik. 48

I na to se izgubi u mraku, neprivuen izduenim rukama Jelkinim i njenim suzama, ali i sam alostan kao za nijednog rastanka, kojih je bilo sijaset u zadnje dvije, tri godine. Bio je to zadnji rastanak... XVIII Okruni komitet KP Varadin bio je odluio na sastanku u Apatovcu da se Marko odmah vrati u Meimurje i organizira formiranje zajed nikog komiteta KP akovecPrelog. Dodijeljena su mu etiri druga. To su bili Tomo Vinji, iz Preloga, lan Okrunog narodnooslobodilakod odbora Varadin, Alojz Mato, iz Kotoribe, lan Centralnog komiteta USAOJ-a, Mijo Smolek, iz Palinovca, lan Okrunog komiteta SKOJ-a i sekretar Kotarskog komiteta SKOJ-a Prelog i Nikola egota, organi zacioni sekretar Okrunog komiteta SKOJ-a.

Okrutni komitet KP Varadin 1943. godine: Josip Tucman, Tomo Janui, Tomo Blai, Marko Kova, Stjepan Ivi, Stjepan Puklek i Vinko Neeral. udnovata je sudbina ove slike. Snimak je napravio jedan od te renaca u nekom kalnikom selu. Nosio je film, da ga negdje razvije u Varadinu, ili Lubregu, ali je bio zarobljen od Nijemaca. Nijemci su mu nali film, razvili ga i stavili slike u povjerljivu arhivu! Na slici se vide strijelice: to su znakovi da su Nijemci nagaali, tko je tko od partizana. Poslije osloboenja slika je naena u njemakoj arhivi, pa su je tek tada mogli vidjeti prvi put oni koji su se slikali. 49

Istoga dana, 13. lipnja popodne poli su s Kalnika i Josip libar i Mato Lonari. Cijelu je no padala kia koja im je mnogo smetala u napredovanju. Pred zoru su stigli na jedan dravski rukav nasuprot Prelogu i Oporovcu. Trebalo ga je pregaziti i na otoku potraiti sakriveni amac, a zatim na slijedeem otoku, pokrivenom visokim drveem i gustim grmljem, pro boraviti dan, da bi se slijedee noi prebacili preko glavnog toka Drave i preli u Meimurje. Naalost, voda je uslijed kie nabujala i rukav se nije mogao prega ziti. Poelo je svanjivati, pa je trebalo pouriti. Marko je naredio da pou obalom nizvodno i pokuaju nai amac. { Uzalud. amac nisu nali ni kod mlina, gdje je obino bio privezan. U traenju je proteklo dosta vremena i potpuno se razdanilo. Kia je prestala. Videi da ne moe prei Dravu, Josip libar je odluio da se vrati na Kalnik, jer je bio prije kratkog vremena ranjen u koljeno, pa se pri hodu sluio tapom. U traenju amca, najednom netko iz Markove grupe zavikne: Banda! Zaista, na jednoj okuci, jedva stotinjak metara od njih, kretala se kolona ustaa. Odmah su opazili partizane i poeli pucati. Partizani su uzvratili jednakom mjerom, ali su brzo prestali i stali se povlaiti, jer su bili na istom prostoru. libar i Lonari ve su se bili povukli i sakrili, predviajui, da e se Marko i ostali prebaciti na otok i izgubiti se u bunju. Ustae su se, meutim, razvili u streljaki lanac. Na obalu rukava! Plivaj na otok! naredi Marko. U tren oka partizani su preplivali rukavac, a zatim potrali malim otoiem do otvorene Drave. Cilj im je bio prepliyati rijeku i dokopati se suprotnog, poumljenog otoka. Tu bi se mogli sakriti. Na otok su prenijeli oruje i dva ruksaka propagandnog materijala, namijenjenog Meimurju. Ustae su ve stigli na obalu i pucali, iako nisu vidjeli partizane, dok su se na otvorenoj Dravi uli maarski mo torni amci. Partizani su upali u pripremljenu klopku, jer se, valjda, doznalo, da se na tome mjestu prebacuju u Meimurje. Nije im preostalo drugo nego preplivati glavni otok Drave, i to to bre. Neki su se odmah svukli, a zatim su ruksake s materijalom, odi jela i oruje posakrivali u grmlju. Omladinci Smolek i egota prvi su bili u vodi. Kova se nije svukao, ni ostavio oruje. Imao je izme na nogama, koje u brzini, valjda, nije dospio izuti. Zato ga je voda zanosila i polagano je napredovao. Mala kolona plivaa pomicala se nizvodno brzom Dravom i postala ine tom za ustake strijelce. Meci su frcali oko njihovih glava, ali nisu pogaali. Svi su sretno preplivali Dravu i posakrivali se na otoku. Bez oruja, izmoreni ranijim putovanjem i plivanjem, partizanima nije preostalo nita drugo nego da se sakriju i saekaju, a ako budu pronaeni, da se uhvate u kotac s faistima. Uskoro su i ustae zajedno s Maarima preli na otok i u strelja kom lancu, gusto poredani, kao u lovu na zeeve i fazane, nekoliko puta su polako pregazili cijeli otok, pucajui na svaki pokret lia ili ' granja. Kova je u toj pucnjavi bio teko ranjen. To je bila velika nesrea za cijelu grupu. Nije mogao ni hodati, ali nije pokazivao da ga to boli. 50

Drugovi su ga prihvatili i htjeli ponijeti. U tome ih je sprijeila straho vita udruena paljba ustaa i maarskih andara. Marko je izdao posljednje naredbe. Poto su u vodi ostali bez oru ja, bilo je najbolje da se posakriju na sve strane i tako se moda spasu. To su i uinili. Smolek i egota su ostali sakriveni u vodi, provirujui u au samo ustima i nosom, a Vinji i Mato su takoer nestali u nabujalom ele-/ nilu otoka. I Marko se sakrio. Njegovo je mjesto bilo dobro izabrano) a drugovi su ga prekrili granjem. U gust^u trnja oekivao je da proe kolona neprijatelja. Bio je tako dobro sakriven da su ga mogli otkriti samo ako netko stane na njega. Nesreom, izgleda, da se upravo to dogodilo. Smrtno ranjenog Mar ka su pronali u besvijesnom stanju. Njihovo je veselje bilo tako veliko i bezduno da su ga proreetali mitraljezima iz blizine. U svom nemo nom bijesu, krvnicima i nije preostalo nita drugo. Kad su se nauih kivi, ostavili su mrtvo tijelo i poli u potjeru za ostalima. Nisu pronali nikoga, a podveer su obustavili traenje. Tako su se svi spasili osim Marka i Vinjia, koji je vjerojatno nastradao negdje blizu vode te ga je ona nakon toga odnijela, jer mu tijelo nije nikad pronaeno. egota se vratio, promrzao i gol, na Kalnik, da ispria o Markovoj junakoj smrti, koju je vidio iz prikrajka, sakriven u vodi. Spasili su se toga puta i Mato i Smolek. Meutim, nitko osim egote vise nije iv. Mato je umro u logoru Dachau, nakon to je bio uhvaen malo kasnije kod Donje Dubrave, a Smolek je poslije mjesec i pol dana od Markove pogibije, 9. VIII, na stradao od maarskih andara u Palinovcu. Kad je egota doao na Kalnik, odmah je otiao u Okruni komitet i ispriao o kobnom dogaaju. Svi su bili potreseni vijeu, jer je Mar ko bio nesamo dobar rukovodilac, dugogodinji revolucionar i lan Okrunog komiteta, nego i nadasve omiljen, svima simpatian, druelju biv i prisan. Mnogima su dole suze na oi kad su to uli. A pogotovo su se svi u Okrunom komitetu zabrinuli za najmlaeg Markova brata Toneka, partizana, kako e reagirati kad uje tunu vijest. Franjo Culjak je do bio zadatak da ga obavijesti, a Stjepan Puklek je preuzeo na sebe da provede istragu oko Markove i Vinjieve pogibije. Tonek, je, meutim, saznao ve ranije za Markovu smrt. Kad je doao u Okruni komitet, Culjak mu se obratio sa suzama u oima: Tonek, Tonek, Markeca smo izgubili! Sve znam! odgovori Tonek tuno. Markovo tijelo je pokopao Filip ardin, uvar uma mjesne zajed nice Dubovica. On je bio suradnik NOP-a, pa je nekoliko puta primio k sebi u kuu Marka i druge partizane, koji su na tom podruju prelazili Dravu. Marka nije znao po imenu.Sjea ga se dobro kad je etrnaest dana prije pogibije doao k njemu s Tomom Vinjiem. Imao je crne jahae hlae, izme i torbu za spise. Nekoliko dana nakon Markove pogibije, ardin je bio obavijeten da se kod struge na Dravi nalazi neije mrtvo tijelo, koje treba poko pati. Odmah je poao s Jakobom Bogdanoviem da to uini. Sjeli su u koritp, koje su u sluaju niske vode mogli prenijeti i zaveslali su. Nisu znali tano mjesto gdje se nalazi le, ali su ga, pretraujui obalu, usko ro nali. ardin je odmah po crnim hlaama i ostaloj odjei prepoznao
51

onog partizana koji je k njemu zalazio. Le je uasno bio izmrcvaren mitraljeskim rafalima iz blizine, a posebno po licu i prsima. Utovarili su ga u korito, ali nabujala Drava nije dozvoljavala ta kav teret te se korito moglo lako okrenuti. Zato su odustali od namjere da partizana pokopaju na kopnu, nego su to uinil' na otoku. To je bilo etvrtog dana nakon pogibije, 20. lipnja 1944. g. Nakon nekoliko dana ardin je pronaao obilazei umu, i Markovu konatu torbicu. U njoj je bilo nekoliko manjih knjiga i tampani mate rijal. Bojei se da mu tko ne pronae komunistiku literaturu, umar je ispraznio torbicu i posakrivao sadrinu po travi, da bi to odnio kui ko jom drugom zgodom, ali kad se drugi put vratio, vie nije bilo niega, jer je u meuvremenu narasla voda i sve odnijela... XIX Markova je smrt bila veliki udarac za cijelo Meimurje. Mnogo je suza proliveno onih dana kad se za nju saznalo. U Turiu gotovo nitko nije vjerovao da vie nema Marka. Doli su, meutim, partizani s Kalni ka i potvrdili kobnu vijest. Nesretna Jelka nije nikome vjerovala. Nadala se da je Marko izmi slio svoju smrt da bi izveo neki novi manevar i zavarao neprijatelje. Ali kad je doao Pero Pintar i ispriao neke detalje o pogibiji, koje je na Kalniku doznao od egote, izgubila je i posljednju nadu. Ostala je na kraju sama, sa dvoje siroadi. Bilo je komunista u Turiu, pa i u Meimurju, koji su mislili da e bez Marka biti teko izdrati nejednaku borbu s porobljivaima. Marko je zaista mnogo znaio u borbenoj historiji Meimurja, no nje gova smrt nije umrtvila preostale snage nego ih je, naprotiv, pokrenula na daljnje podvige. Palo je jo dosta boraca za slobodu. Najvei je broj pao 18. prosin ca 1944. u Muraku kod Turia, kada je poginulo 12 partizana. Jedna od najznaajnijih akcija bio je dolazak bataljona Kalnikog odreda u Meimurje. Dobro naoruan, sa dvije ete i 126 boraca, bataIjon je krenuo 27. listopada 1944. godine, predvoen Franjom Franiem i Perom Pintarom. Stigavi u Meimurje, svuda je bio srdano pozdrav ljen od naroda. Bataljon je napao i likvidirao nekoliko znaajnih ma arskih uporita, zarobio mnoge maarske vojnike, znatne koliine oruja, odjee i hrane, a meu ostalim rastjerao maarske posade u Murskom Srediu, Peklenici, Selnici i eleznoj Gori. U Podturnu je nastalo takvo oduevljenje naroda, to je stigla narodna vojska, da je po bijelom danu odran veliki miting. Ova uspjena akcija kalnikog bataljona snano je djelovala na daljnje irenje NOP-a u Meimurju, na osnivanje novih narodno-oslobodilakih odbora i na poveanje broja boraca koji su se prebacivali na Kalnik. To je, meutim, bio i razlog da su se udvostruile represalije okupatora prema stanovnitvu. Partijska organizacija s uspjehom i dalje rukovodi ustakom u Me imurju. Markov primjer esto se spominje i daje mnogima poleta. Po vean je broj boraca, ali i onih koji su znaili i vie od toga, koji nisu alili ni svoj ivot, kad su u pitanju bili Partija i narod. To su bili Jo sip Bajkovec, Mijo Maar Baranai, Mijo Bartoli, Josip Bogdan, Pero Drk, Franjo Frani, Josip Gila, Viktor Habu, Josip Horvat Zdelar, Dra ko Kaniaj, Vinko Karlovi, Ivan Knez, Josip Kostolic, Marko i Antun Kova, Mihovil Krinik, Ivan Lovrec, Josip Mlinarec, Ivan Oreki, Ivan 52

Marija i Pero Pintar te Terezija Baranai iz Turia u Miklou (Moslavi na) 1944. godine.

Palatinu, Ivan Petri, Drago i Pero Pintar, Martin Putek, Mijo Smolek, Miko ari, Josip libar, Marko Tilar, Mirko Vajs, Tomo Vinji i Petar Zeleni. Vie od polovice ovih najistaknutijih komunista dalo je svoje ivote u borbi. Osloboenje se pribliavalo, toliko eljno oekivano u ovom najsje vernijem dijelu Hrvatske, Nakon prethodnog sporazuma s Vrhovnim tabom NOV i POJ, jedinice junog fronta pod komandom marala Tolbuhina prele su Muru 2. travnja 1945. godine. Saveznikim je dinicama su se pridruili borci kalnikog partizanskog odreda, kao i poli tiki radnici, koji su se nali u Meimurju, a dalje od akovca priklju ilo im se jo 500 boraca Meimuraca. Tako je 4. travnja osloboen Prelog, a 6. travnja akovec. Veselju nije bilo kraja. Susret s oslobodilakom vojskom bio je naj sretniji dan svakog rodoljuba ovoga kraja u etiri godine, dan koji e svaki od njih pamtiti. Ostvarile su se rijei Marka Kovaa i drugih komunista, koji su sve to predvidjeli. XX Osloboenje je Jelki donijelo nove alosti. Znala je da Marka vie nema, ali kad su se svi vraali i bili veseli, ona je opet poela na njega misliti i na svoju djecu keja su ostala bez oca. Vidjela je njegove crne oi, smijeak, koji mu nije silazio s lica, u la njegove rijei, barunasti bas, ljubak i topao: uvaj se Jelko, skoro e osloboenje, bolje je da nema moje ime, lake ete se probiti i sakriti, .. Znala je, uskoro e se sresti s njegovim posmrtnim ostacima. Tre bat e potraiti njegov grob, iskopati mu kosti negdje na nekom 53

sprudu i prenijeti ga na seosko groblje u Jurju u Trnju. Hoe li ga nai? Godinu dana nakon osloboenja pola je grupa koja se sa stojala od lijenika, suca, brae Markove Toneka i Tomaa i Jelke, u pratnji umara ardina, na Markov grob. Nakon vonje amcem, brzo su ga nali, zahvaljujui ardinu. Markovo je tijelo bilo plitko poko pano. ardin je kopao bez napora pjeano tlo. Odmah je na povrini bila lubanja, gola i bijela. Zar je to Markova? Jelka je krila ruke i tiho plakala, a ostali su jedva suzdravali suze. Jelka je uzela lubanju u ruke. Prepoznala je odmah Markove bijele i zdrave zube, meu ko jima su neki bih izbijeni u akovakom starom gradu, u andarmerijskoj stanici Prelog, u posljednjem okraju na ovom otoku... ardin je kopao dalje. Pokazala se koulja, zelena kao trava. A zatim uta vesta, civilni kaput i crne vojnike hlae. Oficirskih izama Markovih nije bilo. Krvnici su mu ih svukli i odnijeli. Tada je Jelka skupila kosti i dugo plakala, luaki, kako to znaju initi seoske ene. Svima je bilo vrlo teko. U tim sekundama kad je Marko bio pri sutan, vedar, pun elana i prisnosti, kad su ga vidjeli pred sobom, kako im govori tuno i sablasno su se doimale te jadne prnje, pogdjekoja kost, raskopani pijesak i saznanje da ga vie nema. Tonek se najednom sagne i kao da se neeg sjetio, digne ostatke Markovih hlaa i laganim pokretom zavue dva prsta u mali dep za sat. Zatim se okrene sav u udu, pogleda ostale i prui ruku, u kojoj se svjetlucao okrugli predmet. Nisu nali sat! To je pravo udo procijedi tiho kroz zube. U ruci je drao depni sat kojeg je Marko dobio na dar od sekre tara Okrunog komiteta KP Varadin Stjepana Ivica, to je s ponosom esto isticao, pa su to gotovo svi prisutni dobro znali. Posjeta grobu na dravskom sprudu bila je pri kraju. Zamotali su sve kosti u jedan papir. ardin je opet zatrpao jamu i poravnao je. A onda su se oprostili od umara, koji je ostao na svojoj obali, dok su oni otplovili preko Drave, da pokopaju Marka na seoskom groblju u Jurju u Trnju. Drava je umila, vjerojatno kao i onog jutra prije 26 mjeseci, kad su Marko i njegovi drugovi plivali, a zatim se posakrivali na otoku. I kad je amac pristao uz meimursku obalu, obojenu mirisnim zelenilom vrba, bila je okrenuta zadnja stranica knjige burnog, ali plodonosnog ivota jednog heroja. A na drugoj je obali umar ardin jo uvijek mahao polaganim, ali suosjeajnim kretnjama, sve dok se doljaci nisu izgubili u zelenilu.

54

SADRAJ 1. Predgovor 2. Djetinjstvo u Turiu 3. Zagrebaki dani 4. U bujici trajkova 5. Meimurje u borbi 6. Smrt kod crvenog kamena 5 7 19 31 39 47