Josip Grubišić

Priča

Pogled iz našeg vrta najljepši je krajem kolovoza; ogromna bijela i plava površina tek što će
početi dobivati rumenije boje, a iza nje kočoperit će se zeleni i snažni borovi. Nikada nisam
zamišljala da će mi se u to doba desiti ono što će mi promijeniti život; ljudi dolaze i odlaze u
ledenim zimama ili po neprestanim kišama; što bi nam se uopće moglo desiti dok su sunca
snažna i sveprisutna?

Te je jeseni na naplatu dolazila naivnost i nepobjediva želja za bivanjem svojim. Naša ulica
lagano se uzdiže uz obronak brda što gleda na more; naš grad smjestio se između brda što ga
čuva s leđa i mora, pa se u njega ulazi zavojitim putem preko mosta; naši stari nisu imali
novaca graditi kuću negdje bliže uzvisini brda, pa je naša kuća jedna od nekoliko onih što se
pružaju S... ulicom; s donje strane dvorišta mogao si iz konobe vidjeti čitavu ravnicu s
kanalom i cestom koja se pruža s druge strane. Uzalud smo govorili stričevima i poznanicima
da ne mašu šarenim krpama; već od proljeća naši susjedi iz obližnjih sela gledali su nas s
podozrenjem; nije ih bilo teško nagovoriti na to. Kako je vrijeme prolazilo, grad je ostajao sve
pustiji i pustiji; prvo su s krajem školske godine nestala djeca gradonačelnika, ravnatelja i
upravitelja; onih što su ponajviše mahali barjacima; zatim su nestale i njihove žene i rodbina,
a na koncu i oni sami.

Ostali smo zapravo ponajviše – mi koji nismo znali što bismo drugo sa svojim životima.

Jednog sparnog i teškog popodneva ostalo je u gradu možda ne više od petstotinjak ljudi,
računajući i one koji su stigli tko zna otkuda, pokušavajući ljudima pomoći da se obrane od
sile što se valjala ravnicom s druge strane kanala, prebacujući velikom cestom svoja vozila i
ljude. Nisam popustila pod dozivanjem oca; jednostavno sam mu se istrgla iz ruku i uhvatila –
kao i uvijek – posla s kašetama i pecivima. Otkada znam za sebe, bila sam debela i ružna i
bavila sam se pecivima i kruhom: moji najmiliji ukrcali su se na tovarni sanduk jednog od
posljednjih kamiona što je prevozio ljude do velikog sigurnoga grada; a ja sam se sakrila u
podrum i – ostala. Nije me bilo briga hoće li me ovi koji dolaze počastiti zlosiljem ili
batinama – jer drugog osim zla i nisu što imali za donijeti; teško sam mogla zamisliti da bi
mene itko ikada poželio – zato sam vjerovala da me čeka kratka i ne previše bolna smrt.
Nisam nikada ni pomislila na to da bih svoj život mogla nastaviti drugdje, u svijetu – van

1
ovog lijepog vrta, borova i mora…

Spušta se sumrak, prekriven prvim hicima i granatama što su odjekivale pustim ulicama,
odbijajući vruće i snažne gelere od zidova kuća. Izlazila bih povremeno na ulicu, pa sam na
licima onih nekoliko ljudi što sam ih srela uočila tešku i neopisivu mržnju i bol. Doista,
štogod da smo učinili, nismo nikome davali pravo na ubijanje i protjerivanje; srela sam tako u
mojoj ulici tek četvero ljudi. Gosponu Mirku su žena, djeca i punica već odavna otišli u neko
odmaralište, a znalo se da je s njima već dugo u svađi; kao da mu je to što je ovdje sam
davalo blagoslov i snagu. Mali susjed Ivo bio je već oprobani švercer i kradljivac; za petama
mu je bila policija barem triju županija, pa ni on ovdje nije imao baš bogzna što izgubiti. Uz
njih, srela sam još i Loleka i Boleka – bili su to lokalni pankeri koji su vriskali od ljutnje, jer
im je neko puščano zrno probilo zvučnik na najnovijoj liniji što su je netom nabavili preko
posredničke firme – jedne od rijetkih što su ostale raditi u gradu; iz njihovih riječi kao da si
shvaćao da nema druge negoli obraniti ga do posljednjeg koraka, do posljednje kale, do
posljednje konobe i kuće.

Stigao je tu s prvim mrakom i peti, posljednji čovjek; njegove korake prečula sam povlačeći
prazne kašete podrumom; kada sam se okrenula, vidjela sam starijeg gospodina u crnoj majici
i trapericama, s nehajno prebačenom puškom preko ramena. Oko struka bila mu je svezana
maskirna bluza sa amblemom naše vojske; kada sam ustala i okrenula se prema njemu uočila
sam njegove tople, smeđe i crne oči kako me molećivo promatraju. Ne bih sada nakon svega
baš mogla reći da je bio smiren; više je unosio neki spokoj u mene: nisam se osjećala samom i
napuštenom pored njega dok je prilično nepovezano zborio o tome kako su dobili zapovijed
satnika Kurtovića da čitavu S... ulicu isprazne od civila; prilazio mi je polako i neodlučno, ne
znajući kako ću na sve reagirati; mogla sam u tom času promatrati njegovu prilično dugu
prosijedu kosu koja je padala sa strane; gusta brada obrubljivala je pravilne crte njegova lica.
Gledao me molećivo i oprezno; uvjeravajući me kako je krajnji čas da napustim ulicu i pođem
prema glavnome trgu, gdje su skupljali preostale ljude; govorio je da treba izdržati samo ovu
noć, a da već sutra dolaze Vrane i da će ova noć biti strašna, pa da se nikako ne bih željela
zateći negdje sama i napuštena. Kako mi se približavao, uočavala sam suze u kutevima
njegovih očiju; ni sam nije bio uvjeren u to što govori; nastojao je tješiti i djelovati sigurno,
kako bi pobjegao od svojih strahova i zabluda štiteći ljude oko sebe.

U tome sam trenutku sama začula svoj glas, kao glas neke nepoznate osobe, koji ga je snažno

2
i odrješito, ali polako, upitao:

– Da li bi me mogao voljeti?…

-------

Čovjek je bio osupnut mojim riječima i pogledom; zastao je sada već blizu mene, uhvativši
me blago – i držeći lagano i dugo za ruku. Prihvatila sam njegovu ruku i stavila svoju na
njegov obraz, milujući ga i šapćući mu da će sve biti dobro.

Već možda sekundu ili dvije nakon toga našli smo se u snažnom i nerazdvojnom zagrljaju iz
kojeg više nikada nisam poželjela izići.

-----

Padala je noć, prožeta sve češćim nasumičnim hicima i eksplozijama, a nas dvoje nismo
odvajali svoja tijela jedno od drugoga. Cjelivala sam mu čelo i vrat, izvijajući se na njemu;
osjećala bujice topla sjemena što je ulazilo u mene, sve dok ga nisam počela moliti da stane.
Kada je negdje u dubokoj i tamnoj noći obližnji požar osvijetlio nebo, ugledala sam njegove
lijepe oči kako me mole da konačno odem. Nije mi govorio ništa, baš ništa, osim toga da
odem; čitavo je vrijeme – tek sam poslije shvatila – dovršavao odgovor na moje pitanje što
sam mu ga postavila kada je stigao. Bila je to strašna i čudna situacija; ja sam njemu –
čovjeku koji bi mi mogao biti otac – govorila ti i nježno ga oslovljavala milujući ga; on je pak
zbunjen od svega oslovljavao mene sa Vi, nagovarajući me da se konačno pridružim ostalima;
jer neprijatelj samo što nije prešao most. I u nekom času, tako nježno me izgurao na stražnji
izlaz i zatvorio vrata; pod svjetlom strašnih plamičaka ugledala sam njegovu bluzu koju mi je
ogrnuo oko ramena gurajući me prema centru gradića. Tek poslije shvatila sam da u džepu te
bluze preteže nekakva futrola s dokumentima, što li; ispala mi je kroz bijeg, eksplozije i noć –
već u obližnjoj ulici u neki kanal, da je otamo u more odnesu prvi kasnoljetni pljuskovi što su
pali sljedeće noći, kada smo već bili sigurni.

Bio mi je to jedini mogući trag do Njega: znala sam ja dobro kako se On zove; nadjenula sam
mu već te iste večeri ime – Nenad; no, baš ništa drugo o njemu ne znam niti danas.

3
Ili, znadem sve što trebam znati.

Čitave te noći njih petorica, po uputi i planu moga Nenada, kojeg sam čula kako dovikuje
drugovima kroz tminu i požar, trčali su iz jedne kuće u drugu, i tako stotinama metara – više
od čitava kilometra; sad ovdje-sad ondje – pucajući i izbacujući bez prestanka, naslijepo, mine
iz mnogobrojnih bacača što su ostali za onima koji su utekli. Napadači, pijani od moći i
značaja, nisu iz sigurnosti svojih zaklona u ravnici previše pažnje pridavali takvim detaljima,
računajući kako će – ako nisu u grad ušli noćas, to zasigurno učiniti sutra, iznenađeni ipak
brojem i snagom hitaca koji su ispaljivani prema njihovim položajima.

No, sutradan ujutro, već negdje poslije svitanja, uspeo se polako ali zamjetno u gradić pun
autobus Vrana, zajedno s dva tenka na dugo čekanoj labudici i nekoliko oklopnih transportera.
Grad je te noći utvrđen – i sva je ona zla i tamna sila otjerana preko kanala, mosta, brda i
ceste da je više nikada s naših prozora ne ugledamo – a ja još i danas sasvim sigurno znadem
da je za to što smo uspjeli bio zaslužan samo moj Nenad.

Prije svega, znadem to nedvojbeno iz riječi poručnika Babića, kada se uspeo našom S...
ulicom, pa u nevjerici na motorolu izvijestio svoga brigadira o tome kako ih u ovoj ulici
čitavu noć nije bilo više od petorice, a da su četvorica – ovdje; pa sada uz nevjericu i osmijeh
šutke grabe prva peciva i kruh koje sam dovukla iz podruma, časteći se svježim jogurtima što
su im iz nekog vozila dobacili pristigli vojnici.

Samo peti nikada nije izišao na ulicu: pronađen je mrtav u nekoj napuštenoj kući, s krvavom i
malom rupom u svojim snažnim i lijepim grudima; bilo je to neko nesretno, zloćudno tane,
ispaljeno nasumce tko zna otkuda već pred samo svitanje; kao zlokoban kukac zujao je i
odbijao se od zidova, da počine u srcu moga Nenada.

Šutjela sam omatajući ljepljiva, nabujala tijesta i gledala u more što se naziralo kroz vrata; u
meni dugo još, dugo nije bilo ni suza, ni riječi, ni sna. Slutila sam da od te noći sebi više neću
biti ona ista, neželjena i ružna žena koju se trude ne zamijetiti; znala sam da sam tako postala
voljena i doživjela ono najvažnije što čovjek pod kapom nebeskom od dobra umije doživjeti.

Već sljedećeg dana, s prvom kišom toga ljeta, vratio se Stari; za njime i mater i baka; bez

4
riječi počeli su otada prepuštati vođenje posla meni, uvidjevši kako o svemu možda znadem
više i bolje od njih.

Jednog ledenog i sunčanog dana na početku zime, baka me, sjedeći na trijemu, kroz nalete
bure što je donosila miris borova iz daljine - dok sam lagano prolazila pored nje, pomilovala
po trbuhu i s osmijehom mi u njega udijelila cjelov.

Pa kada se jednog toplog svibanjskog dana od mene odvojio dječak; nisam imala baš nikakvih
dvojbi kako ga nazvati. Moj Nenad bio je oduvijek smireno i šutljivo dijete; poznavao je grad,
dvorište i sve guštike bolje od ikoga i vodio ljude koji su u nevjerici demontirali mine iz zone
ceste - s nepogrešivom točnošću do posljednje. Potom se, kako je počeo rasti, sve više počeo
baviti kašetama, pecivima i kruhom – isprva pomažući, a poslije i vodeći posao sasvim sam.
Nije bilo čovjeka koji ulazeći u grad ranim jutrom ne bi poželio ono što bi Nenad pripremio
za vruć doručak, odmah iza svitanja. O tome se pročulo daleko – sve do velike ceste iza brda,
što je spajala najveće gradove – s koje su benzinske pumpe, trgovine i restorani počeli
naručivati hranu od nas. A cesta ne miruje; po njoj putuju ljudi, glasovi i peciva; džemovi i
slatko; kolači i pite; daleko, i dugo, i stalno. Potom su u grad počeli stizati i turisti, jedan za
drugim, pa potom autobusima, brodovima, automobilima – i njih je trebalo hraniti. U svako
od tih peciva utkala bih jedan maleni poljubac nekome tko će toga jutra putovati i tražiti što
već treba naći; želeći mu neka nađe sve ono što sam i ja našla.

Sada u životu više nisam bila sama; imala sam dva Nenada.

A da je onaj moj Nenad napravio one noći nešto što nitko drugi nije, zaključila sam nakon
svega i iz toga što su mi već nakon koju godinu upravo Lolek i Bolek, isposlovavši neku
invalidninu, naknadu, pomoć, što li – počeli s vremena na vrijeme donositi svežnjeve novca u
najlonskim vrećicama na kućni prag; odlazeći bez ikakve riječi ili pitanja. U početku –
pokušavala sam ih od toga odvratiti, da bi mi jednoga dana potiho odvratili:

– Pusti, nije to naše.

U godinama što su slijedile, blagoslovljeno blagim dodirom Nenadovih ruku u onoj noći,
moje tijelo postajalo je neko drugo – preoblikovano ljubavlju i njenom puninom; otkada je
moj dječak stasao radeći u tišini i s trudom, umjesto na poslu, dane sam provodila hodajući

5
besciljno brdima i slušajući vjetar nad kamenjem i morem. U neko sam vrijeme stala čitati
knjige koje je netko za onih dana iz gradske knjižnice odbacio u neku obližnju halu; pa sam –
što dopisno, što u velikome gradu (u koji me, bez pitanja, jutrom odvozio šutljivi gospodin
Mirko, odlazeći svojim poslom, i vraćajući me uvečer), dovršila studije fizike i biotehnologije
što sam ih mogla upisati. Ugodno gibanje automobila omogućavalo mi je da naučim i ono što
sjedeći negdje za stolom ili na livadi nikada ne bih; zato sam s vremenom zavoljela putovanja
u kojima pored mene promiče svijet, a ja sam zagledana u rečenice na svojim koljenima.
Nikada me, međutim, veliki grad, kao niti bilo koje drugo mjesto – ničim nije privuklo da bih
otišla iz svoga grada; u njemu sam imala sve što mi treba; a trebalo mi je sve manje i manje;
čitav sam svoj rad konačno posvetila stvarima i poboljšanjima na strojevima koji danas mome
Nenadu u podrumu i još nekoliko velikih, velikih zgrada što ih je izgradio i preuredio – služe
za preradu hrane i omogućuju mu spokojan život od svoga rada. Na koncu je taj svijet počeo,
umjesto da mi odlazimo u njega, dolaziti kod nas; pa su u našu tvornicu dolazili strani, daleki
i nepoznati ljudi, da uče o onome što radimo i pokušaju blagost našeg sjemenja ili mekoću
našeg mlijeka i voća utkati u svoje priče.

Zapravo, rekla bih da svijet, kojega gotovo da i nisam vidjela, osim kao neki drvored što brzo
prolazi pored mene – nikada nije niti bio veći – i stao je tako velik i lijep u čitav jedan pogled
koji bi ga želio pojmiti; slaveći ga i veseleći mu se kao da je samo dobar, tih i mio. Jednoga
me jutra, kada sam prilično teško ustala uslijed bolnih leđa što su me pomalo savijala, paleći
računala u postrojenju i navlačeći svoju radnu kutu, Nenad pod žmirkajućim svjetlima stotina
stropnih lampi što su se palile – pogledao smiješeći se i čudeći što uopće radim tako rano
izjutra na nogama; pa je, kao da iz njega progovara netko sasvim drugi, čiji glas već dugo
ovdje nisam čula – tiho uzdahnuo:

– Kako si lijepa, mama!

------------

Konačno i ja, dovršavajući u sebi, a gdje bih drugdje – do kraja moga vremena – ono svoje
jedino pitanje u onoj čarobnoj i strašnoj noći, slušam, kroz strah i tutnjavu, jedinu čitavu
rečenicu koju mi je tada, opraštajući se sa mnom, uputio moj Nenad – a koja nije bila molba
ili nagovaranje; rečenicu zbog koje sam mu uopće i dopustila da me istjera u zaklon:
– Naravno da bih mogao, gospođo!

6
Svime što je učinio, pokazao je kako mi je nije izrekao samo zato da bi me otjerao u
sigurnost. Bez nje, mene ne bi niti bilo i svijetu bi moglo biti svejedno baš sve što se zbilo. S
njom; iskrenom i snažnom, taj isti svijet postao je lijep, bogat i važan.