“Ramazanski dnevnik”

Autor: Faiza Saleh Ambah

Dovoljno vjere za post?

Džidda, Saudijska Arabija - Nizovi višebojnih sijalica svijetlucaju sa šoping aleja u neposrednoj
blizini ogromnog natpisa “RAMAZAN JE DAREŽLJIV”. Fotelje u restoranima ogrnute su tradicionalnim
crvenim, zelenim, bijelim i crnim beduinskim tkaninama. Osjeća se slična atmosfera kao za vrijeme Božića
u Americi. Kada sam stigla da kuće svojih roditelja zatekla sam radnike kako postavljaju majušne, obojene
sijalice oko palminog drveća, farbaju zidove i aranžiraju novi tapicirani namještaj.

- Šta se dešava? – upitah majku.

- Dočekujemo ramazan – reče ona – sve ovo činimo zbog radosti koju ramazan donosi sa sobom.
- Sve ovo činite zbog mjeseca gladi!? – ponovo upitah.
- Ne gladi – odgovori ona – već duhovnosti. Bog nam nikada nije tako blizu kao što je uz ramazan.

Mjesec dana dug muslimanski praznik, poznat po cjelodnevnom postu, počinje u petak, sa viđenjem
mlađaka. To je deveti mjesec muslimanskog lunarnog kalendara koji su Arapi i prije pojave Poslanika
Muhammeda, a.s., provodili u pobožnosti, asketizmu i osamljivanju od društva radi meditacije. Kako tvrde
Poslanikovi biografi, Utemeljitelj islama imao je običaj da se svake godine za vrijeme ramazana osami u
praznoj pećini dvije milje sjeverno od Meke. Nosio je sa sobom vrlo malo opskrbe posvećujući se meditaciji
toliko da nije bio svjestan sebe, hrane, niti svijeta koji ga je okruživao. Upravo tokom mjeseca ramazana,
prije 1400 godina melek Džebrail je objavio Muhammedu, a.s., prve ajete iz Kur’ana, Svete knjige
muslimana. Post tokom mjeseca ramazana, treći stub islama, predstavlja formu samoodricanja i
suzdržavanja koja ojačava duhovnu vezu s Bogom. Post također pomaže ljudima da budu zahvalni na
Božijim blagodatima i da suosjećaju sa siromašnim i gladnim. Tokom posta muslimani nisu dužni
suzdržavati se samo od jela, pića i spolnog odnosa, već moraju napustiti psovku, trač i loše misli. Sufije to
nazivaju postom od svega osim od Božijeg prisustva.
 Post za spas

Uvjek ostajem zapanjena oduševljenjem i ushićenjem s kojim moja porodica i drugi muslimani
dočekuju mjesec posta. Ali kakav je smisao biti savršen musliman samo jedan mjesec u godini!?

- To je jedna od veličanstvenih stvari vezanih za islam – reče moja sestra Tedžrid, povremena “grešnica”
koja se upravo vratila iz Londona gdje je provela dva mjeseca – pruža ti toliko šansi za spas, a
ramazan je jedna od njih.
- Isposti mjesec ramazan, pa ćeš očistiti ne samo dušu, već i svoju grešnu prošlost. I nadajmo se da će
ostati tako – reče Tedžrid.

Moj mobitel je slao zvučne signale gotovo svaki sat prenoseći mi desetine poruka od porodice i
prijatelja. Jedna poruka sadržavala je polumjesec i zvijezdu, simbole islama. U njoj je pisalo: “Ramazan je
blizu, sve najbolje u nastavku godine.” Od prijatelja iz Rijada primila sam poruku sa slikom đavola koji u
ruci drži vile i poručuje: “Nemoj se previše opustiti. Ramazan traje samo mjesec dana. Ja ću se brzo vratiti.”
Primila sam poruku od Udruženja mladih u kojoj mi se nudi prilika da obezbjedim hranu za udovicu ili
siroče tokom cijelog mjeseca ramazana za 300 rijala (80$). Razmišljala sam o tome, ali sam na kraju
odlučila da to ne učinim. Više sam pristalica omogućavanja ljudima da žive bolje tokom čitave godine,
umjesto pomaganja gladnih samo za vrijeme mjeseca ramazana. Na jednoj poruci bila je slika nage, debele
žene. Ispod slike bio je natpis: “Pazi na masnu hranu i tjesteninu ukoliko ne želiš da izgledaš poput nje.”

Iftar, odnosno prekid posta, koji svaki dan nastupa u vrijeme akšamskog ezana, veoma je obilan i
raskošan. Na televizoru se odmah nakon iftara, u vrijeme kada su ljudi uglavnom prepunjeni da bi se kretali,
smjenjuju jedna za drugom vrhunske zvijezde egipatske opere. Većina ljudi ostaje budna tokom noći, s
jednim okom okrenutim ka sljedećem danu posta, provodoći vrijeme u grickanju slastica. Sklonost ka
debljanju tokom ramazana bila mi je na pameti od kada sam prvi put odlučila da pišem sedmični dnevnik.
Na um mi je padala ideja da i ja, po prvi put u životu, ispostim čitav mjesec.

Da bih saznala što više kupila sam nekoliko knjiga o ramazanu, uključujući i dvije knjige za djecu.
Tokom djetinjstva u saudijskom domu, nikada se nisam pridržavala ramazanskog posta, niti sam bila
pobožana muslimanka. Upitala sam sestru za savjet.

- Post nije samo suzdržavanje od hrane i pića – nježno me je kritikovala – tokom dana moraš se odreći
cijelog svijeta kako bi bila što bliže Bogu. Post je tvoj poklon Bogu. To je jedina stvar koju Bog
zahtjeva da učiniš isključivo radi Njega. Osim toga, svake noći dužana si zanijetiti da ćeš postiti i
sljedeći dan. A sve to mora biti iskreno.
 Mogu li ja to?

Nisam sigurana da li mogu postiti tokom dana jednu sedmicu, a kamo li čak trideset dana. Ideja da
postim čitav mjesec dana sledila me. Odlučila sam, ako ću to učiniti, onda ću to učiniti kako treba i ne želim
da razočaram.

U srijedu navečer gledala sam kroz prozor nastojeći da opazim mlađak. Palmino drveće u vrtu
svjetlucalo je prema meni. Nebo je bilo tamnosive, memerne boje. Da bi ramazan službeno nastupio
najmanje dva svjedoka moraju vidjeti mlađak i o tome obavijestiti Velikog muftiju ili službenika zaduženog
za to. Ja ništa nisam vidila, a očigledno nije ni niko drugi. Državna televizija je objavila da ramazan
započinje u petak.

Savjeti od Ahmeda i Izeta

Moj prijatelj Ahmed koji nije planirao da posti tokom ramazana vršio je sopstvene pripreme. Kupio
je mali frižider od gradskog restorana, zatvorenog tokom dana, i napunio ga sa pepsijem, grickalicama i
čokoladom. Ispijajući kahvu s njim, priznao mi je zašto ne posti.

- Ne volim da mi se komanduje da nešto činim. – rekao mi je – Zar je Bog neka vrsta diktatora poput
Sadama Husejna!? Post bi trebao biti dobrovoljan. U svakom slučaju, ja suosjećam sa siromašnim i
slabim tokom čitave godine. Nije potrebno da se identifikujem s njima samo tokom ramazana.

Post je obaveza za sve muslimane, osim bolesniku, trudnici, djeci i putnicima. Musliman koje ne
može postiti dužan je tokom mjeseca ramazana obezbjediti hranu za siromaha.

- Ne želim da povrijedim bilo koga i nemam zle namjere. Prema mojim zapažanjima nisam počinio ni
jedan grijeh. – nastavio je Ahmed – Ipak, moraš stvarno biti ubjeđen u to ukoliko želiš da ti post bude
primljen. Trenutno, to se ne odnosi na mene.

Ni ja nisam bila sigurana da li se to odnosi i na mene.

Upitao sam Izeta, našeg vozača iz Jemena, veoma umjerenog muslimana, da li će on postiti?

- Naravno, nikada nisam propustio ni dan – odgovorio mi je.

- Ali – primjetila sam – čekaj malo, uočila sam da ne obavljaš namaz i da povremeno piješ pivo.
- Ovo je drugačije – rekao mi je – Jedna od najljepših stvari vezanih za ramazan je osjećaj mira koji se,
nakon dugih sati gladovanja i suzdržavanja, javlja sat i po vremena prije iftara.
- To je vjerovatno osjećaj umora i olakšanja zbog prekida posta – rekala sam.
 - Ne, u tim trenucima stvarno izgledaš drugčije: koža ti sjaji; osjećaš se čisto, kao da si se iznutra oprao
sa šamponom; osjećaš se ujedinjen sa svim stanovnicima grada jer su i oni poput tebe: u isto vrijeme
svi postite i u isto vrijeme svi jedete; tokom posta govoriš manje i ne trošiš vrijeme govoreći
beznačajne stvari; osjećaš se prosvijetljenim; svaki put kada osjetiš muku zbog gladi sjetiš se da
ispunjavaš Božije naređenje. To je izvanredan osjećaj. Volio bih da i sama osjetiš kako to izgleda –
rekao je.
- Pokušaj to učiniti ove godine – nastavi Izzi – Ti i ja postit ćemo zajedno.

Bila sam na kušnji, ali nisam bila sigurana da li ću moći učiniti tako mnogo, ili da li ću to učiniti sa
ispravnom namjerom.

Nekada kasnije izvadila sam mobitel i brzo pregledala poruke dok nisam došala do one u kojoj mi se
nudi da uplatim iftare za udovicu i siroče. “Samo nam pošalji potvrdan odgovor, možeš platiti i kasnije’,
pisalo je. Odgovorila sam da ću sponzorirati jednu udovicu ili siroče. Za svaki slučaj.

Mjesec posta i raskošnih gozbi

Džedda, Saudijska Arabija - Sedam dana prije početka ramazana bila sam spremana da otpočnem
sa postom. Međutim, pošto nikada prije nisam postila imala sam tremu slučnu uzbuđenosti kada sam trebala
polagati ispit iz meni ne baš dragog predmeta. U petak ujutru, prvi dan posta, probudila me je žestoka
zubobolja. Doktor mi je propisao antibiotike i zabranio mi post do kraja sljedeće sedmice. U tom trenutku
osjetila sam olakšanje koje je nadvladavalo razočarenje zbog toga što neću moći postiti. Sa svojim
prijateljom Ahmedom, koji inače nije postio, večerala sam pizzu u nedjelju navečer.
- Vrećica čipsa i pepsi – rekao mi je između dva zalogaja – je sve što ručam svaki dan.
Trgovine i rostorani su tokom ramazana uglavnom zatvoreni od zore do sumraka. Ahmed mi je
pričao kako njegov djed i nana koji misle da on posti nastoje da ga svaku noć nahrane. Tada mi je rekao:
- Od sutra počinjem postiti.
- Šta? – upitah iznenađeno.
- Imam specijalnu molbu za Boga. Zbog toga ću ići u Meku da obavim umru, a namjeravam da od sutra
otpočnem s postom. Želja mi je da s jakim adutima izađem sa svojim zahtjevom pred Boga – rekao je.
- Zašto to činiš? – upitah.
- Moja djevojka Nadija namjerava iduće sedmice odlučiti hoće li se udati za mene ili ne – odgovorio je.
- Mislila sam da ti ne vjeruješ u snagu posta? – rekoh.
 - Očajna vremena iziskuju očajna sredstva – reče on – Poslao sam Nadiji veliki buket cvijeća u obliku
srca sa velikim ‘N’ s ružama u sredini. Sada se trebam posvetiti pobožnosti i uvjeravanju Boga. Hoću
da zna da sam, uprkos činjenici da sam bio griješnik, veoma ozbiljan u vezi s Nadijom.
Ostala sam zbunjena s ovim preokretom. Kako iko može ulaziti u Božiju naklonost i izlaziti iz nje
tako nonšalantno?
Iznenada sam shvatila zašto sam bila toliko prestrašena namjerom da se u potpunosti posvetim
ibadetu u ramazanu. Obavila sam hadž, jedanput u životu obavezno hodočašće u Meku, u februaru i na
veliko iznenađenje iskusila sam pet najdivnijih dana u životu. Vratila sam se sa hodočašća osjećajući
zadivljujući mir i spokoj. Ali, bez vjerskih obreda i hadžske atmosfere bilo je samo pitanje vremena kada će
mir biti prekinut, a ja ostati duhovno ispražnjena. Prema tumačenju našeg vozača Izeta, ako budem kako
treba postila tokom ramazana, opet ću osjetiti istu bliskost s Bogom. Međutim, ja sam se bojala još jednog
obeshrabrujućog razočarenja.
Svake noći oko 18 sati u kući mojih roditelja, niski stol za dvadesetero optereti se pilećim
paprikašom, rižom s janjetinom, graškom, supom i salatama. Strane stola ulegnu od težine raznoraznih
poslastica koje se serviraju na njih. Kuća se ispuni rođacima i tetkama koje nisam vidila još od dženaze
rahmetli babe koji je umro prije dvije godine. Nakon iftara u utorak navečer sjedili smo na podu i gledali
TV. Okrenula sam se svom bratu.
- Da li ćeš ići na teravih-namaz? – upitala sam.
Moje pitanje odnosilo se na ramazansku molitvu koja je otpočinjala svake noći u 21 sat u džamiji.
Tokom molitve potrebno je izvršiti najmanje osam sedždi, ili čak dvadeset, a može trajati dva sata. Pažnju
mog brata odvratila je žena oskudno odjevena u odjeću za plesanje sa otkrivenim trbuhom.
- Hej ljudi, ramazan je! Hoće li neko promijeniti kanal? – povikao je.
- ‘Vidiš li ti ovo? – reče mi – To nije ono što čini duhovnost ramazan i odvraća pažnju od nje. Umjesto
ostajanja do kasno, prejedanja i gledanja televizije ljudi bi trebali ustajati ranije, raditi i osjetiti tegobe
posta.
Njegove riječi podsjetiše me na tri različite karikature koje sam vidjela u lokalnim novinama. One su
prikazivale državne ili službenike u privatnom sektoru kako spavaju za radnim stolom dok gomila papira
ispred njih koju bi trebali obrađivati sve više raste. U Saudijskoj Arabiji sve škole i gotovo sve službe
otpočinju s radom jedan sat kasnije, a završavaju jedan sat ranije. S druge strane, trgovine su zatvorene
gotovo cijeli dan, a ostaju otvorene do zore. Čak mi je i zubar zakazao termin u ponoć.
Kasnije te noći pojavila se moja četrnaestogodišnja sestra koja se upravo vratila iz šopinga po
Americi i rekla:
- Mama, mogu li ići na teraviju?
- Želiš ići na teraviju? – upita majka.
Prevrnula je očima prema meni.
- Da, majko, već kasnim. Mogu li ići?
- S kim? – ponovo upita majka.
- Sa Hedijom i Selmom – odgovorila je. To su njene prijateljice s plaže.
Bila sam zapanjena.
- Zašto želite ići? – upitao sam.
- Trebala bi biti sretna umjesto što me ovdje saslušavaš. Onda, mogu li, molim vas, ići? One me čekaju.
Klimnula sam glavom i ona je otišla.
Te noći sam odmarala u svojoj sobi čitajući o ramazanu. “Ima mnogo ljudi koji poste, a za to nemaju
nikakvu drugu nagradu osim gladi i žeđi’, rekao je Poslanik Muhammed. ‘Post se kvari ogovaranjem i
klevetom’, objašnjava druga knjiga. Prepuštanje strastima i prejedanje je u kontradiktornosti sa svrhom
ramazanskog posta koja se sastoji od nastojanja da se umanje putene želje, a poveća vjera i duhovnost.
Natječite se da budete što bolji muslimani tokom ramazana; sve što učinite tokom ovog mjeseca nagrađuje
se sedamdeset puta. Osjetila sam da se moj takmičarski duh pojačava i uzbuđuje čitajući literaturu.
Opkladila bih se da mogu postiti i biti prijatana, i čak za iftar jesti samo supu, ako bih se upotpunosti
usredotočila na to.
Slika moje sestre kako odlazi na tereviju pojavila mi se u mislima, i ja sam iznenada osjetila veliku
zahvalnost za svoje zdravo djetinjstvo i sve druge blagodati u životu. Iako Allah i ja nismo u najboljim
odnosima, sa svim svojim srcem želim da kažem: “Bože, hvala ti!’
A moj prijatelj koji jede čipseve, Ahmed reče:
- To ne može nauditi, ali može pomoći.

Na pola puta do izvršenja ramazanskog posta

Džedda, Saudijska Arabija - Počela sam postiti sedmicu kasnije usljed doktorove zabrane zbog
zubobolje. Međutim, sada nakon što sam ispostila svoju prvu sedmicu još uvijek osjećam isto kao što sam
osjećala i prije nego što sam počeola postiti. Pitala sam se šta sam učinila pogrešno i odlučila sam da
potražim savijet od svoje sestre Tedžrid. Ona je pokušavala da posti svaki dan, no nije uspjevala radi izrazite
potrebe za cigaretama.
- Kako se osjećaš u tim momentima kada bireš cigarete umjesto Boga? – upitala sam je tokom odlaska
na iftar.
- Osjećam se jadno kada ne postim, a osjećam se jadno i kada postim – rekla je i okrenula glavu na
drugu stranu.
 Iako sam odrasla u muslimanskom domu moja tri brata bili su mnogo posvećeniji prakticiranju
islamskih obreda od mene. Ali, i ja sam iskreno želila da se potrudim da što bolje razumijem islam i pišem o
njemu. Zbog toga sam odlučila da po prvi put u svom životu postim.
Probudila sam se u utorak polovinom noći veoma žedana, a nisam znala da li je vrijeme sehura
prošlo. Prema Kur’anu, musliman treba otpočeti dnevni post kada je moguće razlikovati bijeli konac od
crnog konca. Otvorila sam prozor sobe. Vani je vladao potpuni mrak. Moja žudnja za vodom otpočela je u
ponedjeljak kada me je moj prijatelj Izet poveo u šetnju, rekavši mi:
- Ne možeš provesti dan u svojoj sobi čitajući i spavajući. Moraš ustati ranije, izaći van i vježbati!
Moraš osjetiti glad i žeđ! U suprotnom post se ne računa.
Izet i ja šetali smo utabanom stazom pored mora sat prije zalaska sunca. Šetalište je bilo gotovo
prazno. Sunce se lagano približavalo sutonu. Na drugoj strani neba uočila sam gotovo pun Mjesec. Nije čak
ni polovina mjeseca. Kako je to moguće upitala sam Izeta?
- Mlađak označava početak posta; pun Mjesec nam kazuje da smo na pola puta do kraja posta; a kada
Mjesec ponovo nestrane ramazan završava – rekao je on.
Bilo me je stid što ja to nisam znala.
Prošli smo znak na kojem je pisalo 2 km i odlučili da se vratimo.
- Da li si žedana? Jesi li gladana? – očekivano upita Izet.
- Ne baš – rekoh i ponovo pogledah Mjesec i Sunce koje je sada ležalo nešto bliže moru.
Samo što nije vrijeme iftaru. Promjena koja se dešavala u meni tokom posta veoma me je začudila.
Primjetila sam da su moji dani od početka posta postali isprepleteni i povezani sa nebesima, kao da sam bila
otrgnuta iz svojih zemaljskih sidrišta.
Na povratku kući stali smo na semaforu u blizini niskih zgrada sale za vjenčavanje, kineskog
restorana i džamije. Primjetio sam dugačak stolnjak postavljen na trotoaru oko kojeg je sjedilo osamdesetak
ljudi, uglavnom radnika s Indijskog potkontinenta.
- To je besplatan iftar – objasnio mi je Izet – Veliki je sevab nahraniti potrebnog za iftar.
Većina ljudi iftari se hurmama, na način kako je to činio Poslanik Muhammed, a.s. Međutim, ja sam
bila veoma žedana, pa sam čim sam stigla kući zgrabila flašu s vodom i prinjela je usnama. Pijući vodu na
um mi je palo šta je Poslanik govorio u sličnim situacijama, pa sam napravila stanku i izgovorila dovu:
“Allahu moj, postih sa Tvojim imenom i sa Tvojom dobrotom se iftarim.” Proučih dovu i žedno popih
ostatak vode.
Sljedećeg je dana moja četrnaestogodišnja sestra izrazila želju da ode u Meku na umru sa svojim
prijateljicama. Prema islamskim učenjacima, umra obavljena tokom ramazana ravna je, ali ga ne
zamjenjuje, hadžu – petom stubu islama. Očekuje se da oko milion i po muslimana dođe u Meku ovog
ramazana. Moja mlađa sestra je već dva puta odlazila u džamiju da prisustvuje teravih-namazu. Da li je to
ona ista djevojka koja je prije samo tri sedmice obilazila bikini prodavnice u Americi!? Nakon duge
diskusije ja sam se složila da ide, ali ne mogu reći da li je njena želja za odlaskom u Meku potaknuta
pobunom protiv majčinog relativnog sekularizma, ili je ona stvarno postala privrženija islamu, ili želi da što
više vremena provede sa svojim prijateljicama?
U utorak navečer otišla sam na predavanje o ramazanu u Centar za islamska istraživanja. Oko
petnaest muškaraca i sedam žena sjedilo je u velikom dnevnom boravku sa malom fontanom u sredini.
Dvije pregrade dijelile su muškarce i žene. Neke od nas su pomjerile jednu pregradu radi boljeg pogleda,
dok su dvije žene s velima na licu sjele iza preostale pregrade. Saslušala sam predavanje i uplatila 300 rijala
(80$) ispunivši ranije dato obećanje da ću obezbjediti hranu tokom ramazana za udovicu ili siroče.
Moja sestra Rima sve nas je iznenadila došavši nam u posjetu iz svog doma u Dubaiju u srijedu
navečer. Njoj sam povjerila da prolazim kroz poteškoće tražeći duh ramazana.
- Jedini način da iskusiš ramazan jeste da se prepustiš – rekla je galantno – Nemoj samo sjediti i čekati
da se nešto dogodi. Ramazan je veliki učitelj. On te suoči sa samim sobom lice u lice i pokaže ti tvoje
slabosti. Svaki put kada ogovaram, loše mislim o nekome ili žudim za nekim grijehom znam da to nije
đavo, jer đavo je tokom ramazana sputan. To sam ja. Ramazan nam pruža priliku da vidimo sebe kakvi
stvarno jesmo i da, jedanput godišnje, očistimo unutarnje nedostatke i mane. Nemoj dozvoliti da to sve
tek tako prođe kraj tebe – zamolila me je.
Okrenula se prema Tedžrid i dodala:
- I ti također.
Mjesec je bio pun. Ostale su nam još dvije sedmice do kraja ramazana.

Unutarašnji džihad sa praznim stomakom

Medina, Saudijska Arabija – Nakon unutarnje borbe sa samim sobom tokom mog prvog
ramazanskog posta, moja sestra Rima došla nam je u goste i mi smo odlučile da posjetimo Meku i Medinu
unatoč činjenici da se ove godine za vrijeme ramazana očekuje posjeta blizu dva miliona muslimana.
Stigle smo u Medinu neposredno prije sabah-namaza. Hodočasnici su se tiho kretali mračnim
ulicama, kao hipnotisani, u sve većem i većem broju kako su prilazili bliže džamiji. Visoki minareti sa
šerefama parali su nebo. Poslanikova džamija sijala je iznutra plamteći u noći. Zelena kupola na krovu
džamije označavala je mjesto gdje je Poslanik, a.s., ukopan.
Kasnije tokom dana, nešto prije nego što će akšamski ezan najaviti vrijeme iftara, moja rođaka, koja
je u Medinu stigla ranije, i ja išle smo na namaz u džamiju. Džamija je bila pretpana ženama koje su sjedile
na liniji crvenih tepiha. Neke od njih su klanjale, druge učile u Kur’anu, a neke su jednostavno ćaskale. Mi
smo se stisnule između grupe hodočasnica iz Tunisa. Moja rođaka je izvadila knjigu molitvi otvorila je, pa
smo naglas počele učiti dovu: “Allahu moj, podari mi svijetlost u mom srcu, svijetlost u mom sluhu,
svijetlost u mom govoru, svijetlost ispred mene i svijetlost iza mene.” Neko me je potapšao po ramanu i ja
sam podigla pogled. Starija žena nešto mi je govorila na urdu jeziku. Nasmiješila sam joj se i klimnula
glavom. Nekoliko minuta kasnije ona je prostrla plastični stolnjak. Neka žena iz Egipta razdijelila je tri čaše
jogurta, dok je hodočasnik iz Maroka dijelio hljeb. Smatra se velikim sevapom nahraniti postača tokom
posta, tako da smo do akšamskog ezana na stolnjaku ispred sebe imali: vodu, hurme i hljeb. Kada je
nastupio iftar proučili smo dovu i halapljivo jeli. Želila sam posjetiti Poslanikov, a.s., mezar, i rewdu, prostor
s lijeve strane njegovog mihraba, koju je Poslanik, a.s., opisao kao dio Dženneta na Zemlji, ali me je rođaka
upozorila da je na tom mjestu trenutno velika gužva i da je vrijeme određeno za posjetu ženama ograničeno.
Nakon dva dana provedena u Medini, ona je posjetila Poslanikov, a.s., mezar jedanput, dok je njen suprug
išao više od tri puta.
- Ponašaju se kao da je Bog samo za muškarce, a nije – rekla je.
Njene riječi posjetile su me na događaj koji mi se desio u subotu za vrijeme posjete Svetom Haremu
u Meki. Sestra i ja išle smo u Meku da obavimo umru, jer je vrijednost umre obavljene tokom ramazana
izuzetno velika. Tokom molitve koju sam izvršavala na mermernoj liniji koja okružuje Kabu, kockastu
građevinu prema kojoj se prilikom klanjanja namaza okreću svi muslimani svijeta, žene prekrivene crnim
velovima od glave do pete sa džamijskim značkama stale su ispred nas i pljeskajući rukama uzvikivale:
- Hadžinice, dođi ovamo, ovamo!
Sa rukama spuštenim na hladni mermer sjetila sam se riječi islamskog učenjaka koji mi je rekao: “Nikada
nisi bliža Bogu kao za vrijeme sedžde kada ti je čelo spušteno na pod u molitvi.” Jedna od žena stala je
ispred mene i pljeskala rukama da bi zadobila moju pažnju.
- Hadžinice, dođi ovamo – naredila mi je.
Ustala sam.
- Zašto?
- Ženama nije dozvoljeno da budu ovdje.
- Zašto ne? – upitah s oštrinom u glasu – Ko kaže?
- Naređenja – odgovorila je.
Jedna od njenih koleginica mi je prišla i rekla:
- Ne kvari post svađajući se. Sjedi na stepenice, a ja ću pokušati da ti nađem bolje mjesto.
To me nimalo nije smirilo.
Ono što mi je najviše zadavalo problema tokom posta nije ni glad ni žeđ, već nastojanje da dan
provedem u ramazanskom duhu: bez ljutnje, pretjerenog raspravljanja ili lošeg mišljenja o drugima.
 - To je unutarnji džihad – rekla je moja druga sestra, Tedžrid – Boriš se sama sa sobom kroz nastojanje
da obuzdaš negativne pobude tokom ovog mjeseca i nadaš se da će tako ostati do kraja godine.
U srijedu navečer raspravljali smo o tome da li da sehurimo kod kuće ili da odemo u neki restoran.
Rima je ušla u sobu i rekla:
- Večeras nastupa posljednjih deset dana ramazana. Moguće je da je večeras Lejletul kadr. Bolje vam je
da ostanete kod kuće i vrijeme provedete u molitvi umjesto da idete u restoran.
Lejletul kadr je noć u kojoj su Poslaniku Muhammedu, a.s., objavljeni prvi ajeti iz Kur’ana. Prema
Kur’anu u Noći kadr “Spuštaju se meleki i Ruh s dozvolom svoga Gospodara.” Niko ne zna koja noć je
Lejletul kadr. Zna se samo da je u zadnjih deset noći mjeseca ramazana. Poslanik, a.s., je kazao: “Ko
provede Noć kadr vjerujući u Allaha i nadajući se nagradi od Njega, bit će mu oprošteni svi grijesi koje je
počinio.”
Odlučile smo da ostanemo kod kuće. Ručale smo lagana jela, a potom se razišle. U slučaju da je
večeras Lejletul kadr proučila sam dovu: “Podari mi duševni mir, moj Bože. Podari mi duševni mir.”

Kako se post završava ramazanske pouke ostaju

Džedda, Saudijska Arabija – Prije nego što je otpočeo naš trodnevni praznik, Ramazanski bajram,
koji označava kraj posta, pročitala sam naslove saudijskih novina tragajući za odgovorom na pitanje: “Šta
mjesec ramazan čini uspješnim?”
Prvo na listi: “Shvatanje da je neko u stanju promjeniti se na bolje i steći strpljivost i snažnu volju.”
U ovom mjesecu moje mane su se pokazale kao da je neko uperio svijetlo na njih.
Članak u novinama nastavlja: “Uspješan post ne znači samo sustezanje od hrane, pića i putene
požude od zore do zalaska Sunca, već i nastojanje da se bude pošten, strpljiv i milosrdan.” Bila sam ljuta na
svoju djecu, a sa sestrama sam se redovno raspravljala. Ali boš zbog toga što sam postila i nastojala da
ispunim sve ramazanske obaveze, postala sam veoma brzo svjesna tog momenta kada osoba sebi da zeleno
svijetlo za srdžbu i ljutnju.
“Budi darežljiviji’, pisalo je u članku. U utorak navečer na brzinu sam izračunala koliko novca sam
dužna dati za zekat – novčani doprinos za siromašne tokom ramazana koji iznosi 2,5 % od viška imovine
kada odbijem sve godišnje troškove. Moja pobožna prijateljica, koja se također zove Faiza, dijeli svoj i
zekat svoje porodice i prijatelja. Izračunala sam koliko su moje sestre bile dužne dati zekata, uzela novac i
pridružila joj se. Odvezle smo se u Sebil, susjedni kvart uglavnom naseljen ilegalnim doseljenicima iz
Somalije. Izašle smo iz auta i slijedile pazikuću koja je tu živjela, a koja je radila na univerzitetu gdje je
Faiza predavala. Djeca su trčkarala jedna za drugom po mračnim, prljavim sokacima. Kretali smo se
oprezno izbjegavajući otpatke na putu. Pazikuća je pokucala na željezna vrata. Iza njih djeca su trčala unutar
prljave sobe. Faiza je insistirala da uđe kako bi se uvjerila da su ljudi kojima će dati zekat uistinu siromašni.
- Zašto vi ne radite, tetka? – upitala je stariju ženu okruženu s troje djece – I ti bi, također, mogla da
budeš pazikuća na univerzitetu.
- Tamo sam radila 25 godina. Jedne prilike slomila sam ruku i oni su me zamjenili – odgovori starica.
- Allah neka je s vama – reče Feiza i dade joj svoju kovertu s novcem.
Obilazili smo kuću po kuću. Priče su bile različite, ali je očaj kod svih bio isti. Muž od jedne žene je
u zatvoru i vlasnik stana izbacio je njene stvari van zbog toga što nije mogla plaćati stanarinu. Šutjela sam
sjedeći u autu na povratku kući. Priče koje sam čula i mirisi naselja ostali su u meni. Ali, Feiza je bila
ushićena zbog dobrih djela koje je učinila. Njena oduševljenost mogla se uočiti čak i kroz uski prorez za oči
na velu koji je nosila.
- Poslanik, a.s., je rekao da je Bog veoma zadovoljan kada činimo dobročinstvo siromasima – rekla mi
je.
- Dobročinstvo čak i preljubnicu može uvesti u Džennet – brzo je izgovorila i ispričala mi priču o
prostitutki koja je ušla u Džennet zbog toga što je napojila žednog psa.
- Sutra idem u drugi kvart da podjelim još zekata. Hoćeš li ići sa mnom?
Klimnula sam glavom, a ona se osmjehnula.
- Da li znaš zašto je Bog naredio da se zekat daje krajem ramazana? Zbog toga što si čitav mjesec kušala
život siromaha, suosjećala si s njima, i sada im pomažeš. Tako ramazan stvara savršeni krug.
- Ali, siromasi nisu gladni samo tokom ramazana – rekla sam.
- Dobročinstvo se ne bi ni smjelo svesti samo na ramazan – nastavila je – Mi ne obožavamo ramazan,
mi obožavamo Allaha, Boga koji više cijeni umjerena, ali neprekidna dobra djela, umjesto
grandioznih, ali rijetkih dobrih djela.
Tokom vožnje čula sam učenje Kur’ana sa džamijskog zvučnika koje je dopiralo do nas u različitim
intervalima. Imami tokom ramazana prouče cijeli Kur’an, a njihovo učenje se kasnije nekoliko puta emituje
po gradu.
Članak koji je nudio odgovor na pitanje: “Šta mjesec ramazan čini uspješnim?’, dalje je nastavljao:
“Osjećaj zajedništva s drugim muslimanima.” Prošlog ponedjeljka učinila sam još jednu ramazansku
dužnost koja nije obavezna, ali je veoma pohvalna. Radi se o tedžehhudu – noćnom namazu koji se obavlja
u džamiji pred zoru. Destine žena hitalo je u jedan sat poslije ponoći u našu mahalsku džamiju. Ja sam došla
s majkom i kućnom pomoćnicom Mahbubom. U džamiji je bilo oko 500 žena tako da smo mi zauzele
mjesto na kraju jednog safa. Deset minuta kasnije neka žena je ušla i stala rame uz rame sa mnom. Osjetila
sam nelagodu zbog njene blizine, pa sam se pomjerila do Mahbube. Držale smo Kur’an u rukama i pratile
imamovo učenje. Međutim, ja sam bila toliko zbunjena, da se nisam mogla koncentrisati. Tokom stanke
požalila sam se majci.
- Tako i treba biti. Ti bi trebala stajati rame uz rame s njom – rekla je.
- Sa nepoznatom osobom!? – upitah začuđeno.
- Vi ste muslimanske i molite se zajedno – odgovorila je.
Dva sata kasnije završili smo s noćnim namazom i imam je počeo učiti dovu: “Bože, pomozi nam da
slijedimo Tvoju uputu. Bože, približi nas Sebi, a udalji nas od đavola.’ Čula sam zvuk poput udaranja
morskih talasa od obalu, ali nisam znala šta je to. ‘Bože, pomozi nam da idemo Pravim putem, a udalji nas
od grijeha.’ Zvuk je postajao jasniji, ali mi je još uvijek izmicao. ‘Bože, pomozi našu braću u Palestini,
Iraku, Čečeniji i Kašmiru i omogući im da oslobode svoju zemlju. Pomozi im da poraze svoje neprijatelje.’
Prigušeni huk se uobličio. Bilo je to zajedničko izgovaranje riječi amin koje je dopiralo iz muškog dijela
džamije. ‘Bože, podari zdravlje našim roditeljima i našoj djeci’, reče imam, a njegov glas prekinu amin.
Nakon desetominutne dove žene su uzimale toaletni papir iz kutija koje su stajale ispred njih i brisale suze.
Duhovna snaga u džamiji bila je čišća i jasnija. Osjetila sam mir i uzdignutost, a žene čija remena su me
neprestano dodirivala bile su mi bliske kao sestre.
U članku je također stajalo: “Ramazan utiče na povećanje svijesti o Božijem blagoslovu.’ Kada je
mlađak, od novog hidžretskog mjeseca, viđen u petak, ramazan je bio okončan. Jučer je bila proslava kojoj
sam se toliko radovala, ali sam, ispijajući zeleni čaj, shvatila da mi ramazan veoma mnogo nedostaje.
Nedostaje mi uronjenost u Boga, dobročinstvo i nastojanje da se bude što bolji. Nedostaje mi ravnanje po
Suncu čiji zalazak mi je dopuštao da jedem, a čiji izlazak me tjerao na suzdržavanje. Nedostaje mi društvo
Mjeseca i proučavanje njegovog oblika kako bih saznala koliko je dana ostalo da se posti.
Na kraju, članak nalaže blizinu s Allahom. Tokom ramazana postala sam veoma svjesna Božije
prisutnosti – kada sam jela i pila, zapravo, čak i kada nisam. Mislila sam o Bogu uvijek kada sam željela da
nekoga ružim, ljutim se ili poželim nekome zlo, što se dešavalo, i to sam shvatila, češće nego sam očekivala.
Smatram da je i to dio ramazanske lekcije. Ali, jedina lekcija kojoj još uvijek težim je balans. Molim se za
to iako je ramazan prošao. Bog je ostao prisutan u mom životu, ne samo kroz velike, a rijetke geste, već
neprestano u manjim dozama.
Objavljeno u The Christian Science Monitor od 15.10.2004./ 15. 11. 2004. godine
Preveo:
hfz. Duranović Elvir