ZLOIN GENOCIDA PRED MEUNARODNIM SUDITIMA

Prof. em. Vladimir-uro Degan *

UDK 341.485:341.49 341.49:341.485 Izvorni znanstveni rad Primljeno: travanj 2007.

Presuda Meunarodnoga suda iz 2007. godine naila je na mnoga neodobravanja u iroj javnosti. Njihov uzrok lei u nepoznavanju razlika izmeu pojmova kaznene odgovornosti pojedinaca poinitelja meunarodnih zloina i odgovornosti drava stranaka za krenje Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Ovdje se opirno raspravlja o tim razlikama, ali se izlau i kritike nekih toaka u izreenoj presudi. Na koncu se raspravlja i o izgledima Hrvatske da uspije u tubi protiv Srbije pred Meunarodnim sudom o istom predmetu. Kljune rijei: genocid, dolus specialis, agresija, etniko ienje, kaznena odgovornost pojedinca, odgovornost drave, ratni zloini, zloini protiv ovjenosti UVOD Kolegu Velimira Filipovia upoznao sam u proljee davne 1962. godine na kongresu A.A.A. (Udruenja sluatelja i bivih sluatelja Hake akademije za meunarodno pravo) u Dubrovniku. Ostao mi je u upeatljivoj uspomeni sa sastanaka skupine koja je u razliitim mjestima bive drave pratila rad Tree konferencije UN o pravu mora. Odlikovao se duhovitim i iskriavim komentarima djelatnosti te Konferencije koja se do svoga konca odvijala pod stalnom prijetnjom njezina neuspjeha. Velimir i ja pripadamo istoj generaciji i zbog toga me njegov ziki nestanak napose pogaa. Njegovo je ivotno opredjeljenje bilo pomorsko privatno pravo. Prije nego to je preao na Pravni fakultet u Zagrebu, svoju je karijeru
*

Dr. sc. Vladimir-uro Degan, Membre de lInstitut de droit international, prof. em. Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci, Hahli 6, Rijeka

78

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

otpoeo, izmeu 1960. i 1969. godine, u Jadranskom zavodu Akademije. U taj sam Zavod doao mnogo kasnije, u svibnju 1985, i otada sam intenzivno prouavao meunarodno pravo mora. Bilo bi oekivati da za spomenicu svome vrnjaku, prijatelju i kolegi odaberem neku temu iz prava mora koje je i njemu bilo blisko. Ali se meni u ovome trenutku ini znaajnijim osvrt na presudu Meunarodnoga suda u Haagu u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije od 26. veljae 2007. glede krenja Konvencije o genocidu iz 1948. Ta je presuda izazvala ok u javnosti Hrvatske i jo vie Bosne i Hercegovine. Ali ona otvara mnoga pitanja iznimno vana za nau pravniku struku i za ugled kompetentnih pravnika u okruju u kojemu djeluju. Vrsni novinari doivjeli su tu presudu pravno problematinom, politiki opasnom i moralno neprihvatljivom, a uz to nepotenom i nepravednom.1 S obzirom na to da se veina njih koluje na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, obrazovanosti novih novinarskih narataja veoma bi pomogao predmet meunarodno pravo za koji su uskraeni, i to za razliku od veine njihovih kolega u drugim zemljama. Ukoliko je u nekom sporu nadlean sudbeni organ, bilo meunarodni ili domai, duan je izricati pravdu na temelju primjene prava i nepristrano utvrenih injenica. Ako u tome ponekad podbaci, izlae se kritikama meunarodne znanstvene javnosti koje ga ponekad navode na to da u novim presudama o drugim predmetima korigira svoja opa stajalita. To nije od velike pomoi strani koja je izgubila spor. Ali meunarodni sudbeni organ ne moe donositi presude da bi zadovoljio neija oekivanja o pravdi ili moralu ili da bi opravdao povjerenje javnosti u meunarodne institucije. Naime, na dananjem stupnju svoga razvitka meunarodna zajednica ne poznaje obvezatnu sudbenost izmeu svih drava svijeta na temelju njihovih
1

Ali Meunarodni sud u Haagu nikako ne zasluuje takve otre paualne ocjene. Upravo je taj Sud izrekao vie presuda i savjetodavnih miljenja s kojima se iskazao kao sudbeno tijelo neovisno o politici i oekivanju jaega. Tu meu ostalima spada presuda o Nikaragvi iz 1986, ona o Naftnim platformama iz 2003. izmeu Sjedinjenih Drava i Irana, potom savjetodavno miljenje o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oruja iz 1996. te napokon ono o Pravnim posljedicama izgradnje zida na okupiranom palestinskom podruju iz 2004. Cjelovit prikaz tih pravorijeka dao je Santiago Torres Bernardez: The Use of Force in the Jurisprudence of the International Court of Justice, u: V. CrniGroti, M. Matulovi (Ed.): International Law and the Use of Force at the Turn of Centuries, Essays in honour of V. . Degan, Rijeka, 2005, pp. 3-37.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

79

jednostranih tubi o bilo kojem predmetu spora. Za takvo bi to trebalo da se dananja meunarodna zajednica suverenih drava preoblikuje u neku svjetsku federaciju s nadnacionalnim sudbenim organima, a to nije na vidiku. Iako je Meunarodni sud u Haagu jedan od est glavnih organa i glavni sudbeni organ UN, on nema obveznu nadlenost ni glede sporova izmeu drava lanica te svjetske organizacije, osim ako one na nju pristanu. Frustracije s presudom iz 2007. dubljih su uzroka. Zanimljivo je da ih u Hrvatskoj dijele braniteljske udruge i nevladine organizacije za zatitu ljudskih prava koje one prve smatraju neprijateljskima hrvatskoj dravi jer navodno snivaju obnovu Jugoslavije. Naime, i jedni i drugi su oekivali da e Haki sud tom presudom osuditi Srbiju za agresiju i za genocid, pod kojim bez osnove razumiju sve zloine poinjene u agresivnom ratu, te da e ta presuda dosuditi rtvama agresije pravinu naknadu u milijardama dolara koju bi trebao platiti Beograd. Ta oekivanja plod su konfuzije pojmova kaznene odgovornosti pojedinaca, za koje je nadlean Meunarodni kazneni tribunal za bivu Jugoslaviju (dalje: Tribunal), te odgovornosti drava stranaka Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. Ta je Konvencija praktino jedina koja predvia mogunost jednostrane tube jedne njezine drave stranke protiv druge stranke pred Meunarodnim sudom u Haagu (dalje: Sud). S obzirom na to da oba ta tijela djeluju u Haagu, njihovi nazivi u upotrebi u Hrvatskoj unose dodatnu nepotrebnu konfuziju. Oba se u nas neprecizno nazivaju: Haki sud. To kod nekih moda stvara privid da je rije o jednom sudu koji izrie presude u kaznenim i graanskim predmetima, poput npr. Vrhovnog suda Hrvatske. Tako neki s uenjem ne prestaju postavljati pitanje to je sa zapovjednom odgovornou u presudi Suda iz 2007. godine. Sva ta pitanja i nisu toliko sloena da ih ne bi mogli shvatiti intelektualci bez pravnike naobrazbe. Ali za uenje o tome valja imati volje da bi se prevladala vlastita povrnost i nesigurnost kao njezin plod, koja se najee prikriva autoritativnim nastupima.

DOMAAJ NADLENOSTI TRIBUNALA U HAAGU I SUDA U HAAGU Najstraniji od svih meunarodnih zloina, onaj genocida, u nadlenosti je i Tribunala i Suda u Haagu. I jedan i drugi primjenjuje ista materijalna pravila iz

80

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

lanaka II. i III. Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Tribunal ih primjenjuje na pojedince za koje utvrdi osobnu kaznenu odgovornost za njegovo poinjenje, a Sud na dravu stranku Konvencije u sluaju tube druge drave stranke da je Konvenciju prekrila. Ali odgovornost drava nije kaznene naravi i pitanje zapovjedne odgovornosti tu se u uope ne postavlja. Javnost u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obmanuta je lanom tvrdnjom da su i Tribunal i Sud nadleni i za zloin agresije. Voljom stalnih lanica Vijea sigurnosti UN taj meunarodni zloin, koji predstavlja utjelovljenje svih zala u nekom ratu, nije stavljen u nadlenost Tribunala.2 Posljednje presude pojedincima za zloine protiv mira koji su sinonim za agresiju, bile su izreene u Nrnbergu 1946. i u Tokiju 1948. godine. ak i Rimski statut stalnoga Meunarodnog kaznenog suda (takoer) u Haagu, iako u lanku 5. predvia i taj zloin, odgodio je usvajanje njegova odreenja za prvu revizijsku konferenciju. Stoga ni taj Sud zasada nije nadlean za kanjavanje pojedinaca za zloin agresije. Denicija agresije predviena je u rezoluciji 3314, to ju je Opa skuptina UN usvojila 14. prosinca 1974. Ali za razliku od Konvencije o genocidu, ne postoji neka opa konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina agresije koja bi predviala mogunost jednostrane tube jedne drave stranke protiv druge Meunarodnom sudu u Haagu u sluajevima njezina krenja. Takvo je stanje u meunarodnom pravu danas i uzaludno ga je osporavati.3 Osim za genocid (lanak 4), Tribunalu u Haagu stavljeno je njegovim Statutom u nadlenost kanjavanje poinitelja jo triju drugih skupina
2

Tribunal je ustanovljen obvezujuom rezolucijom 827 (1993) od 25. svibnja 1993, na temelju glave VII. Povelje UN. Ta je rezolucija pravno obvezujua za sve drave lanice UN, ali je njegova nadlenost ratione loci i ratione temporis ograniena na podruje bive Jugoslavije (za teka krenja meunarodnoga humanitarnog prava), poam od 1991. godine. Rezolucijom Vijea sigurnosti 955 (1994) od 8. studenoga 1994. osnovan je i Meunarodni kazneni tribunal za Ruandu, koji je takoer nadlean za kanjavanje zloina genocida. Agresija nije ni mogla biti stavljena u njegovu nadlenost jer se radilo o zloinima poinjenima u unutarnjem oruanom sukobu. Ako smo ustanovi da je u nekom dijelu svijeta dolo do prijetnje miru, naruenja mira ili ina agresije, i Vijee sigurnosti UN moe temeljem glave VII. Povelje oznaiti neku dravu agresorom i protiv nje poduzeti kolektivnu akciju kako bi se ponovo uspostavio meunarodni mir. Ali se taj politiki organ od toga u svojoj praksi uzdrava, ak i kad protiv takve drave poduzima kolektivne akcije. Razlog je tomu diplomatski. S tom se dravom pregovara kako bi se nametnulo mirno rjeenje spora u pitanju i okonanje oruanoga sukoba kao veega zla.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

81

meunarodnih zloina, i to: za teka krenja enevskih konvencija iz 1949. (lanak 2), za krenja zakon i obiaj rata (lanak 3) te za zloine protiv ovjenosti (lanak 5). Dakle ni Tribunal nije nadlean za kanjavanje zloina agresije, ali se on ne bi smio uputati ni u procjenu odgovornosti za meunarodno protupravna djela bilo koje drave. Iako etiri enevske konvencije iz 1949. predviaju denicije njihovih tekih krenja koje su kao takve preuzete u lanku 2. Statuta, ni te etiri Konvencije ne previaju mogunost jednostranih tubi Meunarodnom sudu ili drugom sudbenom tijelu jedne njihove drave stranke protiv druge. Time je u meudravnim sporovima takva tuba mogua samo za genocid.

ODGOVORNOST POINITELJA MEUNARODNIH ZLOINA I ODGOVORNOST DRAVE Pravila o odgovornosti pojedinca poinitelja zloina i drave u meunarodnom su pravu razliita. Tribunal u Haagu nastojao je ta pravila utvrditi u svojoj praksi, jer ona nisu bila unaprijed predviena u njegovu Statutu, a ni u Pravilima o postupku i dokazima koja je on sam usvojio i potom poesto mijenjao. Rimski statut iz 1998. predvia u tome pogledu smo poinjenje zabranjenoga djela (actus reus), uz odreenu svijest poinitelja (mens rea). Drugi je element zadovoljen ako se utvrdi da je poinitelj kumulativno imao namjeru da ga poini (intent, intention) i saznanje o zloinu (knowledge, connaissance) u vrijeme njegova poinjenja.4 Dakle, ti se uvjeti sasvim ne poklapaju s umiljajem i nehajem iz kaznenoga prava Hrvatske i drugih zemalja kontinentalne Europe. Oni su poglavito preuzeti iz amerikoga prava, i o tim suptilnim razlikama moraju voditi rauna branitelji optuenika u Haagu ako ele biti uspjeni. Odgovornost drava za meunarodno protupravna djela kodicirana je u lancima (Articles) to ih je Komisija za meunarodno pravo usvojila 2001, a Opa skuptina UN primila na znanje koncem iste godine. Na te se lanke Meunarodni sud u presudi iz 2007. poziva kao na iskaze obiajnoga prava.

Vidi pojedinosti u: V. . Degan - B. Pavii: Meunarodno kazneno pravo, Rijeka, 2005, str. 443-470, napose na str. 444-450. Vidi opirnije Albin Eser: Mental elements - mistake of fact and mistake of law, u: A.Cassese, P. Gaeta, J.R.W.D.Jones: The Rome Statute of the International Criminal Court, A Commentary, Oxford, 2002, Volume I, 889-934.

82

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

Odgovornost drava zasniva se na razliitoj osnovi od one iz kaznenoga prava. Meunarodno protupravno djelo nastaje kad je ponaanje, koje se moe sastojati u nekom injenju ili proputanju: (a) pripisivo nekoj dravi na temelju meunarodnoga prava i kumulativno (b) predstavlja povredu meunarodne obveze te drave. Ta je odgovornost uvjetno reeno objektivne naravi, i ne zasniva se na krivnji ili namjeri drave poinitelja, osim ako je drukije predvieno.5 Drukije je predvieno upravo u lanku II. Konvencije o genocidu iz 1948. koji glasi: U ovoj Konvenciji genocid znai bilo koje od sljedeih djela poinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelomino uniti neka nacionalna, etnika, rasna ili vjerska skupina: (kurziv na): (a) ubojstvo pripadnika skupine; (b) nanoenje teke tjelesne ili duevne povrede pripadnicima skupine; (c) namjerno nametanje skupini takvih ivotnih uvjeta kojima je cilj njezino potpuno ili djelomino unitenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprjeavanja poroaja u okviru skupine; (e) prisilno premjetanje djece iz skupine u neku drugu skupinu. Ako tijekom postupka tuitelj ne dokae tu posebnu namjeru poinitelja, koju je Sud oznaio kao dolus specialis, ne radi se o genocidu, nego o nekom drugom kaznenom djelu, tj. o ratnom zloinu ili zloinu protiv ovjenosti. I u lanku 4. Statuta Tribunala u Haagu ti su propisi isti, ukljuujui onaj o dolus specialis. Ali dok je Tribunal nadlean za kanjavanje i tih drugih zloina, Meunarodni sud to nije jer ih Konvencija o genocidu ne predvia. Obrnuto, kazneni tribunali za bivu Jugoslaviju i za Ruandu nemaju ovlasti rtvama zloina u njihovoj nadlenosti dosuditi adekvatnu odtetu. Oni su nadleni samo za kanjavanje poinitelja. A ako bi Meunarodni sud utvrdio krenje Konvencije o genocidu od neke drave njezine stranke, on bi u naelu mogao dosuditi odtetu dravi tuiteljici koju bi imala dunost platiti drava kriteljica. lanak III. Konvencije nadalje predvia: Kanjiva su ova djela: (a) genocid; (b) urota kojoj je cilj genocid; (c) izravno i javno poticanje na genocid; (d) pokuaj poinjenja genocida; (e) sudionitvo u genocidu. Isti taj propis predvien je i u lanku 4. Statuta Tribunala.
5

Vidi pojedinosti V. . Degan: Meunarodno pravo, drugo osuvremenjeno izdanje, Rijeka, 2006, str. 366-408, napose str. 369-371, 373-380. Takoer James Crawford: The International Law Commissions Articles on State Responsibility, Cambridge Univ. Press, 2002, pp. 81-85; 91-144.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

83

Uvjeti poinjenja genocida, toga najstranijega meunarodnog zloina, dakle veoma su restriktivno propisani. Ti restriktivni uvjeti vae i za Sud i za Tribunal. Zbog toga je tee dokazati poinjenje toga zloina negoli bilo kojega drugog meunarodnog zloina pojedinca ili neko drugo meunarodno protupravno djelo drave.

PRIJANJE ODLUKE MEUNARODNOG SUDA Dosad reeno nuna su znanja potrebna da bi se moglo kompetentno raspravljati o presudi Meunarodnoga suda iz 2007. godine. Ali u tu svrhu valja nadalje prouiti i sve druge odluke koje je Sud izrekao u parnici pokrenutoj tubom Bosne i Hercegovine. Rije je o dvjema Odlukama o privremenim mjerama od 8. travnja i 13. rujna 1993, na koje se tadanja SRJ ogluila. Sud je 11. srpnja 1996. izrekao opsenu presudu kojom je odbacio prethodne prigovore SRJ i proglasio se u toj parnici nadlenim. O toj vanoj presudi Suda bit e dalje rijei. SRJ je svim sredstvima nastojala sprijeiti tu parnicu i prije i nakon pada Slobodana Miloevia u listopadu 2000. Ona se tako bila naknadno odrekla zahtjeva za kontinuitetom s bivom SFRJ. Potom je Sudu podnijela zahtjev za reviziju presude iz 1996, tvrdei da u toj parnici, pokrenutoj tubom Bosne i Hercegovine jo 20. oujka 1993, Sud nema nadlenost ratione personae. Njezina je teza bila da ona u vrijeme podnoenja te tube nije bila lanica UN, time ni stranka Statuta Suda, a ni stranka Konvencije o genocidu iz 1948. Presudom od 3. veljae 2003. Sud je proglasio taj zahtjev nedopustivim i potvrdio je svoju nadlenost. Naveo je da je primanje SRJ u lanstvo UN 1. studenoga 2000. okonalo njezinu situaciju sui generis izmeu 1992. i 2000. godine.6 injenica koja se zbila vie godina nakon izricanja prethodne presude nije nova injenica u smislu lanka 61. Statuta te stoga nisu ispunjeni uvjeti iz toga propisa. U toj su presudi potvreni restriktivni uvjeti za reviziju izreenih presuda iz lanka 61. Statuta Suda, koji se svi moraju kumulativno zadovoljiti. Za predmet ove rasprave vane su i tube same SRJ protiv drava lanica NATO na samomu poetku akcije bombardiranja, dakle dok je tamo Slobodan Miloevi jo bio na vlasti. Dana 29. travnja 1999. Vlada te drave podnijela je
6

Cf., I.C.J. Reports 2003, par. 50. Dalje emo paragrafe i brojeve stranica citiranih presuda naznaivati u samome tekstu.

84

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

Meunarodnom sudu unaprijed pripremljene tube protiv devet drava lanica toga vojnog saveza upirui se na razliite osnove nadlenosti Suda, ali izmeu ostalih i na lanak IX. Konvencije o genocidu.7 Sud je svojom Odlukom od 2. lipnja te godine odbacio zahtjev SRJ za izricanje privremenih mjera prema svim tuenim dravama. Pri tome je sa svoje liste skinuo tube protiv panjolske i Sjedinjenih Drava jer nije naao nikakvu osnovu za svoju nadlenost. SRJ se nije odrekla tih tubi i nakon smjene vlasti u listopadu 2000. godine, nadajui se da e se politiki nagoditi da i parnica s Bosnom i Hercegovinom zavri bez konane presude. Presudom o prethodnim prigovorima od 15. prosinca 2004. Sud je proglasio svoju nenadlenost u svim parnicama protiv preostalih lanica NATO, ali je Bosna i Hercegovina ustrajala na produenju postupka protiv tada ve Srbije i Crne Gore.

GRANICE NADLENOSTI SUDA U OVOJ PARNICI Ve je u spomenutoj presudi o prethodnim prigovorima iz 1996, kojom se Sud proglasio nadlenim, on u isto vrijeme odbio priznati svoju nadlenost prema nekim drugim osnovama koje je Bosna i Hercegovina predoila kao tuitelj. Tako Sud nije tada prihvatio navod tuitelja da bi dopunske osnove nadlenosti koje je predloio, ipak predstavljale neki interes, omoguujui Sudu da se izjasni o nekim sredstvima kojima je Jugoslavija (SRJ) pribjegla pri izvrenju genocida za koji je optuena, napose njezino pribjegavanje agresivnom ratu u tijeku kojega je poinila teka krenja enevskih konvencija iz 1949. i Dopunskih protokola I. i II. iz 1977 (par. 35). Ali Sud nije pristao na proirenje svoje nadlenosti na mala vrata, koju je strogo zasnovao na lanku IX. Konvencije o genocidu. Taj propis glasi: Sporovi meu strankama ugovornicama o tumaenju, primjeni i provedbi ove Konvencije, ukljuujui sporove to se odnose na odgovornost neke drave za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u lanku III, iznijet e se pred Meunarodni sud na zahtjev jedne od stranaka u sporu. To je stajalite potvreno u presudi iz 2007. sljedeim izriajem: Nadlenost Suda u ovoj parnici zasnovana je jedino na lanku IX. Konvencije. Sve druge
7

SRJ je podnijela tube redom protiv Kanade, Francuske, Njemake, Italije, Nizozemske, Portugala, panjolske, Britanije i Sjedinjenih Drava.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

85

osnove nadlenosti na koje se pozvao tuitelj odbaene su u presudi iz 1996. o nadlenosti (I.C.J. Reports 1996 (II), pp. 617-621, paras 35-41)... On nema ovlasti da odluuje o navodnim krenjima drugih obveza prema meunarodnom pravu koje se ne sastoje u genocidu, napose ne o onima glede zatite ljudskih prava u oruanom sukobu. To je tako ak kada se radi o navodnim krenjima obveza iz imperativnih normi ili obveza koje tite temeljne humanitarne vrijednosti s domaajem erga omnes (par. 147). S time u vezi Sud je objasnio ... bitnu razliku izmeu postojanja i obvezujue snage dunosti koje proizlaze iz meunarodnoga prava i postojanja injenice da ne postoji (neki) sud ili tribunal s nadlenou da rjeava sporove o potovanju tih obveza. injenica da takav sud ili tribunal ne postoji ne znai da ne postoje obveze. One zadravaju svoju valjanost i pravnu snagu. Od drava se zahtijeva da izvravaju svoje obveze prema meunarodnom pravu, ukljuujui napose meunarodno humanitarno pravo, i one ostaju odgovorne za akte suprotne meunarodnom pravu koji su njima pripisivi (par. 148). Tada je bila otklonjena i ponovljena sugestija tuitelja da se Sudu prui dopunska mogunost da odluuje o vanim pitanjima, ne samo kao upute ovim strankama, nego i u korist buduih narataja koji se ne bi smjeli bojati od imuniteta drava od odgovornosti za njihove genocidne ine (par. 151, in ne). I zaista, ve nakon presude iz 1996. nije bilo nikakvoga uporita da e se, osim za genocid, Sud htjeti izjanjavati o agresiji i o poinjenju drugih meunarodnih zloina. Svako je sudbeno tijelo sudac svoje vlastite nadlenosti. Ali se protiv ovoga stajalita Suda ne mogu iznai drugi uvjerljivi pravni argumenti kojima bi se on mogao pobiti.

DOLUS SPECIALIS Sud je ustanovio da genocid deniran u lanku II. Konvencije obuhvaa i djelo i namjeru, tj. mentalni element (dolus specialis). Djela navedena u lanku II. moraju biti poinjena s namjerom da se u cijelosti ili djelomino uniti neka nacionalna, etnika, rasna ili vjerska skupina (par. 186-188). Zatiena skupina o kojoj je rije mora imati neka pozitivna obiljeja (par. 193). Sud nije prihvatio navod tuitelja da se ciljana skupina sastojala od nesrpskoga stanovnitva u Bosni i Hercegovini i izvan nje (par. 191-192).

86

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

U toj parnici ciljana skupina bilo je muslimansko (bonjako) stanovnitvo na ogranienom geografskom prostoru. Prema miljenju Suda, etniko ienje moe biti samo oblik genocida prema Konvenciji iz 1948, ako ono odgovara nekoj od zabranjenih kategorija u njezinu lanku II.8 Takoer ni politika namjera da se neko podruje uini etniki homogenim ne moe kao takva predstavljati genocid u operacijama pri izvrenju te politike. Ali to ne znai da djela opisana kao etniko ienje ne mogu nikada biti genocid, ako ona npr. predstavljaju namjerno nametanje skupini takvih ivotnih uvjeta kojima je cilj njezino potpuno ili djelomino unitenje iz paragrafa (c) lanka II, uz nuan dolus specialis (par. 190). I to kod neupuenih dovodi do nesporazuma. Naime, posljedice etnikoga ienja koje nije ujedno i genocid spadaju u nadlenost Tribunala u Haagu. Tribunal moe kazniti poinitelje u izvrenju te politike najee kao zloine protiv ovjenosti koje Konvencija iz 1948. ne pokriva. Te su posljedice same po sebi strane, ali ni to, naravno, ne opravdava izjednaivanje svakoga etnikog ienja s genocidom.

TERET DOKAZIVANJA Pred Meunarodnim sudom drave stranke dune su u postupku dokazivati i pravo i injenice na kojima temelje svoje zahtjeve. Sudski i arbitrani postupci izmeu drava ne poznaju Carlu del Ponte koja bi to inila umjesto stranaka. U toj presudi pri tome je naglaeno da se navodi protiv neke drave koji obuhvaaju iznimno teke optube moraju dokazati na sasvim uvjerljiv nain. Sud se mora u potpunosti uvjeriti u istinitost tvrdnji u postupku da su zloini genocida, ili drugi ini nabrojeni u lanku III. Konvencije, zaista i poinjeni. Isti se standardi primjenjuju na dokazivanje pripisivosti za te ine (par. 209).

Sud je pri tome, izmeu ostalih, citirao preambulu rezolucije 47/121 Ope skuptine UN gdje je navedeno da se u Bosni i Hercegovini odvijala odvratna politika etnikoga ienja koja je forma genocida. Pri tome Sud oito nije prihvatio tumaenje prema kojemu se bi svako etniko ienje sastojalo u genocidu.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

87

PREGLED POINJENIH ZLOINA Potom je Sud u toj presudi opisivao djela oruanih snaga Republike Srpske prema navodima optunice u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine te u logorima. Navodio je podatke o broju ubijenih osoba i o drugim zloinima kako ih je u svojim presudama ustanovio Tribunal u Haagu, prema podacima Komisije Mazowieckoga, iz izvjea glavnoga tajnika UN, ili iz drugih neovisnih izvora. Prikaz zloina zabiljeenih u toj presudi Suda zaista je stravian. Glede poinjenih ubojstava iz lanka II(a). Konvencije navedena su: podruje Sarajeva; dolina Drine sa Zvornikom i logorima Suica, KPD Foa i Batkovi; potom Prijedor s Kozarcem i Hambarinama te logori Omarska, Keraterm i Trnopolje; Banja Luka s logorom Manjaa; Brko s logorom Luka te Srebrenica. Tako se za logor u Omarskoj navodi ocjena Komisije Mazowieckoga da se prema dostupnim podacima radilo o niemu drugom nego o logoru smrti (par. 262). Slino je bilo i u logoru Keraterm. Na kraju toga pregleda Sud je ustanovio da uvjerljivi dokazi govore o masovnim ubojstvima lanova zatiene skupine i da je materijalni element iz lanka II(a). Konvencije time ispunjen. Ali se na temelju predoenih dokaza Sud nije uvjerio da su ta ubojstva bila izvrena s posebnom namjerom (dolus specialis) poinitelja da se ta skupina u cijelosti ili djelimino uniti (par. 276277). Suprotan zakljuak izveden je samo glede Srebrenice (vidi dalje). Na temelju slinoga pregleda po podrujima i logorima, Sud je doao do istoga zakljuka glede nanoenja teke tjelesne ili duevne povrede pripadnicima skupine iz lanka II(b). Konvencije (par. 319). Sud je na isti nain dao pregled poinjenih zloina iz lanka II(c). Konvencije, tj. namjernoga nametanja skupini takvih ivotnih uvjeta kojima je cilj njezino potpuno ili djelomino unitenje. Tu su opisani sluajevi opsade, bombardiranja i izgladnjivanja stanovnitva napose u Sarajevu; deportacije i izgona civila te uvjeta ivota sunjeva u pojedinim logorima. Materijalni uvjet tih zloina je ispunjen, ali tuitelj nije uspio Sudu dokazati dolus specialis. U okviru te skupine zloina Bosna i Hercegovina je podnijela Sudu obilje podataka o unitenju historijskog, vjerskog i kulturnog vlasnitva, kao pokuaj da se na osvojenim podrujima izbriu tragovi postojanja Bonjaka (i Hrvata). Nakon to je iz nepotpunih neovisnih izvora izloio sve raspoloive podatke o tim razaranjima, Sud se priklonio nalazu Tribunala iz sluaja Krsti da ti zloini nisu obuhvaeni zikim ili biolokim unitenjem neke skupine (par. 334). Glede preostalih djela iz lanka II. Konvencije, Sud je ustanovio da mu dokazi koji su mu predoeni ne omoguuju da zakljui da su snage bosanskih

88

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

Srba poinile: (d) nametanje mjera s namjerom sprjeavanja poroaja u okviru skupine te (e) prisilno premjetanje djece iz skupine u neku drugu skupinu (par. 355-367). U toj presudi napose je opisan masakr u Srebrenici u srpnju 1995. Pri tome se Sud oslonio na nalaze iz presuda Tribunala u Haagu Krstiu i Blagojeviu, kojima se sudilo upravo za genocid u Srebrenici. Navedeno je da je tom prilikom pobijeno oko sedam tisua Muslimana sposobnih za vojsku, dok su ene, djeca i starci prisilno transportirani na podruje pod bonjakom kontrolom. U tim presudama Tribunala konstatirano je da je genocidna namjera da se pobiju svi muslimanski mukarci sposobni za vojsku bila donesena tek nakon pada te enklave 12. ili 13. srpnja 1995, a da ona nije ustanovljena za vrijeme do toga datuma. Ali se navodi da ta odluka nije bila priopena vlastima u Beogradu. Na koncu toga opirnog prikaza poinjenih zloina i zapisa predstavnika UN o razgovorima s Miloeviem u Beogradu u to doba, u presudi je navedeno: Sud zakljuuje da su djela poinjena u Srebrenici, koja potpadaju pod lanak II. (a) i (b) Konvencije, izvrena s posebnom namjerom da se djelomino uniti skupina Muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; stoga se tu radi o aktima genocida koje su poinili pripadnici Vojske Republike Srpske u Srebrenici i oko nje poev od 13. srpnja 1995. (par. 297). U tijeku postupka pred Sudom zastupnici Bosne i Hercegovine nisu se posebno uputali u dokazivanje genocidne namjere (dolus specialis) poinitelja za svaki poinjeni zloin koji su inae uspjeli dokazati. Umjesto toga, oni su pokuali dokazati izvjestan model ponaanja srpskih vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i na podruju Savezne Republike Jugoslavije, kao navodnu genocidnu politiku usmjerenu takoer protiv Albanaca, Muslimana u Sandaku, Hrvata, Madara i drugih manjina. Oekivali su da e iz te zajednike politike sam Sud izvesti genocidnu namjeru poinitelja. Ali Sud nije prihvatio taj skupni nain dokazivanja postojanja dolus specialis. On je najprije ustanovio da zloin genocida uope nije bio poinjen na podruju SRJ (par. 368), ali ni nigdje drugdje u Bosni i Hercegovini osim u Srebrenici u srpnju 1995. Zastupnici tube imali su u tome postupku bez sumnje mnogo teu zadau dokazivanja genocidne namjere od tuene strane kojoj je bilo dovoljno da je osporava. Moe se razliito ocjenjivati koliko je njihov nain zastupanja Bosne i Hercegovine pred Sudom imao izgleda na uspjeh. Ali im treba zamjeriti to su javnosti u toj zemlji lansirali svoje tvrdnje kao od Suda ve prihvaene injenice, a napose da e Sud prihvatiti svoju nadlenost za agresiju i za sve

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

89

zloine poinjene u agresivnom ratu te da e dosuditi visoke odtete svim rtvama agresije u toj zemlji na teret vlasti u Beogradu. To svjesno obmanjivanje nije imalo nikakvoga uporita u pravu i to je svima trebalo biti jasno ve nakon presude iz 1996. godine. Ista se pria ponovila u Hrvatskoj od 1999. kad je i ona podnijela tubu Sudu o istom predmetu protiv SRJ. PITANJE PRIPISIVOSTI ZA POINJENE ZLOINE U presudi iz 2007. zloin genocida, ali i svi drugi meunarodni zloini zabiljeeni u njoj, pripisani su Glavnoj komandi ili politikim organima Republike Srpske. Na jednom se mjestu u njoj konstatira da Republika srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini (u 1992) i potom Republika Srpska nije ni tada ni kasnije bila meunarodno priznata kao drava, ali je uivala izvjesnu de facto neovisnost (par. 233). Na drugom se mjestu jo navodi da je ona imala de facto kontrolu nad znaajnim podrujem i da je uivala lojalnost velikoga broja bosanskih Srba (par. 235). Bosna i Hercegovina u ovoj je parnici tuila SRJ (Srbiju i Crnu Goru) za krenje Konvencije o genocidu iz 1948. U priblino isto to vrijeme vodio se kazneni postupak pred Tribunalom u Haagu protiv Slobodana Miloevia, koji je u doba pada Srebrenice bio predsjednik Srbije. Prije njegove smrti, koja je sprijeila izricanje kaznene presude, Tuiteljstvo nije bilo kadro predoiti Tribunalu nikakav dokument, ni iskaz vjerodostojnoga svjedoka, koji bi Miloevia povezivao s masakrom u Srebrenici. To su jo manje bili kadri zastupnici Bosne i Hercegovine pred Sudom. Miloevi je znalaki prikrivao i unitavao dokumente koji bi ga povezivali sa zloinima u toj susjednoj dravi. U ranoj fazi toga sukoba nareenja je izdavao pojedincima usmeno, i to nikada u prisutnosti drugih svjedoka. A da je Miloevi bio doekao kraj svoga suenja i da ga je Tribunal osudio kao krivca za srebreniki genocid, ne bi bilo nikakvih potekoa da Haki sud osudi Saveznu Republiku Jugoslaviju, za krenje Konvencije o genocidu. On je u njoj nesporno bio najjaa politika osoba koja je donosila najvanije odluke.9
9

Meutim, malo je vjerojatno da bi Miloevi izbjegao najteu kaznu zbog urote, poticanja, pomaganja i nesprjeavanja zloin protiv ovjenosti i ratnih zloina poinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Za odgovornost glede tih zloina ne treba dolus specialis. Dovoljno je dokazati namjeru i saznanje okrivljenika, to je Tuiteljstvo pred Tribunalom praktino ve bilo uinilo.

90

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

Ali je u ovoj parnici bilo drukije, i sam je Sud u svojoj presudi odluivao o pripisivosti genocida u Srebrenici tada Saveznoj Republici Jugoslaviji. To pitanje pravniki je veoma intrigantno, ali emo nae dalje izlaganje morati svesti na najmanju mjeru. Radilo se o pitanju je li SRJ prekrila neku od svojih obveza iz lanka III. Konvencije o genocidu. Sud je to pitanje procjenjivao u svjetlosti lanaka o odgovornosti drava Komisije za meunarodno pravo koje je uzimao iskazima obiajnoga prava. Pri tome se koncentrirao samo na srebreniki masakr i vrijeme u koje je bio poinjen. U presudi je zakljueno da se nije dokazalo da je Vojska Jugoslavije sudjelovala u tome zloinu ili da je politiko vodstvo SRJ imalo udjela u njegovu pripremanju, planiranju ili izvrenju na drugi nain. Navodi se da ima mnogo dokaza o neposrednom ili posrednom sudjelovanju ocira Vojske Jugoslavije, zajedno s Vojskom Republike Srpske, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, ali prije srebrenikih dogaaja. Ali ni Republika Srpska, ni njezina Vojska nisu bile organi SRJ (par. 387). Iako su general Ratko Mladi i neki drugi ociri ostali pod vojnom administracijom SRJ, i otamo su primali plae, oni nisu bili de jure organi te drave. Bili su podinjeni politikom vodstvu Republike Srpske koje ih je i imenovalo (par. 387-388). O tim injenicama i o pravnom odnosu SRJ i Republike Srpske mogli bi se izvoditi i drukiji zakljuci, ali je to bio nalaz Suda.

KRITIKA NALAZ U DISPOZITIVU PRESUDE IZ 2007. Na jednom je mjestu u toj presudi istaknuto da Sud moe formirati svoje miljenje na temelju njemu dostavljenih informacija u vrijeme donoenja njegove odluke i koje proizlaze iz spisa i dokumenata strana te njihovih argumenata u usmenom postupku (par. 395). Ako to uzmemo ispravnim, ne ini nam se primjerenim kategorian zakljuak u toki (2) dispozitiva presude, prema kojemu Sud nalazi da Srbija nije poinila genocid putem svojih organa ili osoba, akti kojih angairaju njezinu odgovornost prema obiajnom meunarodnom pravu, u krenju svojih obveza iz Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida. Precizniji bi bio nalaz da se to moe zakljuiti iz Sudu podnesenih dokumenata. Ista se naa primjedba odnosi na toku (3) dispozitiva presude, prema kojemu se Srbija nije urotila u poinjenju genocida, niti poticala na njega, te na toku (4) da nije bila njegovim sudionikom u krenju svojih obveza iz Konvencije.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

91

Nalaz Suda u toki (5) dispozitiva, prema kojemu je Srbija prekrila svoju obvezu da sprijei genocid u Srebrenici, ali da nancijska kompenzacija rtvama toga zloina ne bi bila primjerena (par. 462), zahtijeva ire razmatranje. Moemo se sloiti s time da se obveza na prevenciju (sprjeavanje) sastoji u obvezi ponaanja, a ne rezultata. Drava je bila svjesna, ili je morala biti svjesna, o ozbiljnoj opasnosti da se genocid moe poiniti (par. 432). Ali tuena strana nije pokazala da je preuzela bilo kakvu inicijativu da prevenira ono to se dogodilo ili bilo kakvu akciju da odvrati poinitelje od okrutnosti. Pri tome Sud istie: da bi drava bila odgovorna za krenje svoje obveze na prevenciju, ne mora se dokazati da je ta drava zaista imala mo da sprijei genocid; dovoljno je da je imala sredstva za to i da se oito suzdrala da ih upotrijebi (par. 438). Po naemu miljenju, najvea pogreka u itavoj toj presudi lei u tome to je Sud zakljuio da nancijska kompenzacija za krenje obveze o prevenciji nije primjerena, jer se pri tome ograniio na neposrednu uzronu vezu (causal nexus) izmeu poinitelja i organa SRJ samo u vrijeme genocida u Srebrenici, koja za to navodno nije bila dovoljna (par. 462). Uzrona veza mnogo je dublja i neposrednija. Pri raspadu SFRJ reim u Beogradu bespravno je prisvojio lavovski dio oruja i opreme bive JNA. To oruje i oprema trebali su biti predmetom sukcesije svih drava sljednica bive SFRJ, ukljuujui i zakonitu vlast u Bosni i Hercegovini. Da je meunarodna zajednica bila odluna u tome da se provede raspodjela te imovine, rtve agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imale bi mnogo vie sredstava za vlastitu obranu. Tada bi bilo mnogo manje poinjenih zloina, a moda ne bi ni dolo do napada na te zemlje. Miloeviev je reim velikim dijelom te bespravno prisvojene vojne opreme opskrbio Miliciju tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Vojsku Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Time su srebrenike rtve bile ubijane orujem koje je trebalo biti njihovo. Zbog te je neposredne uzrone veze SRJ (danas Srbija) i te kako u pravnoj obvezi da u primjerenom dijelu obeteti rtve u Srebrenici i njihove zakonite nasljednike zbog proputanja svoje obveze da sprijei genocid. Umjesto novanoga obeteenja, Sud se odluio na ispravljanje tete u obliku zadovoljtine (satisfakcije) rtvama, koju je sam izrekao u toki (9) dispozitiva te presude. Pri tome se pozvao na svoj presedan iz presude izreene 1949. u sporu o Krfskom tjesnacu. Ali su razlike izmeu genocida u Srebrenici i incidenta u tome tjesnacu ogromne.

92

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

Nakon to je utvrdio odgovornost Albanije zbog toga to su u listopadu 1946. dva britanska razaraa naletjela na mine pri nekodljivom prolasku njezinim teritorijalnim morem,10 Meunarodni je sud u presudi iz 1949. osudio i Britaniju zbog toga to je u tim vodama samovoljno poduzela akciju deminiranja i prikupljanja dokaza. U presudi je istaknuto da Sud mora, da bi osigurao integritet meunarodnoga prava kojeg je on organ, konstatirati da je akcija britanske ratne mornarice predstavljala krenje albanske suverenosti. Ta je konstatacija u skladu sa zahtjevom Albanije putem njezina odvjetnika, i predstavlja sama po sebi prikladnu zadovoljtinu (pp. 35, 36). Tu se, dakle, radilo o krenju suverenosti drave koja je sama bila kriva za pogibiju i ranjavanje ljudi, dok se u srebrenikom sluaju radilo o krenju obveze na prevenciju stranoga zloina nad oko osam tisua ljudi. Analogije izmeu ta dva sluaja zaista ne bi smjelo biti, i to stajalite Suda u presudi iz 2007. svojevrsno je izrugivanje pravdi. U toj je presudi Sud, izmeu ostaloga, naloio Srbiji da Hakom tribunalu bez odlaganja izrui Ratka Mladia (toka 6) i da u punoj mjeri s njime surauje (8). Sud je time u cjelini izrekao samo deklaratornu presudu, kako je to Srbija od njega i zatraila u svojim konanim zakljucima u usmenom postupku. Ali ta e iznimna naklonost Suda prema Srbiji u ovoj parnici ostati bez rezultata, i ne treba oekivati da e se bilo to od gornjega u dogledno vrijeme ostvariti. Taj odnos Suda prema Srbiji podsjea nas na ponaanje rasistikoga reima u Junoj Africi koji se isto tako ogluivao na savjetodavna miljenja Suda jo od 1950. i na brojne rezolucije Ope skuptine i Vijea sigurnosti UN od 1966. godine glede mandata te zemlje nad Jugozapadnom Afrikom (danas Namibijom). Ti autistini reimi dugorono nanose veliku tetu svojim vlastitim graanima. Ali niija svijea nije do zore dogorjela. Na koncu, iz te presude proizlazi odgovornost de facto vlasti Republike Srpske i njezine vojske, i to kako za srebreniki genocid, tako i za sve druge meunarodne zloine u njoj zabiljeene. Po naemu miljenju, meunarodno protupravna djela tih de facto vlasti povlae de facto odgovornost toga dananjega entiteta u Bosni i Hercegovini. O tome Sud nije bio nadlean da se izrijekom izjasni.

10

Tom su prilikom 44 britanska asnika i mornara izgubila ivot, a 42 su bila ranjena.

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

93

TUBA HRVATSKE MEUNARODNOM SUDU PROTIV SRBIJE ZA KRENJE KONVENCIJE O GENOCIDU Izglede te tube na uspjeh valja razmotriti u svjetlosti svega prije izloenoga i zakljuenog. Najvei i najmasovniji zloini na podruju Hrvatske zbili su se u studenom i prosincu 1991. nakon pada Vukovara. Osim dvije stotine ljudi smaknutih na Ovari, bilo je mnogo drugih ubojstava vojnika i civila u Vukovaru i u okolnim mjestima. Zarobljeni hrvatski borci bili su maltretirani u logorima i zatvorima, kako na zaposjednutom podruju tako i u Srbiji. Od njih su tamo mnogi izgubili ivot. Uz to je bilo izvreno protjerivanje svih nesrpskih civila s podruja toga grada. Za razliku od srebrenikoga masakra, tu ne bi trebalo biti teko dokazati pripisivost svih izvrenih zloina dananjoj Srbiji. Naime, nakon to 17. svibnja 1991. nije uspio izbor g. Stjepana Mesia za rotirajueg predsjednika Predsjednitva SFRJ, Jugoslovenska narodna armija s Veljkom Kadijeviem tada na elu podvrgnula se zapovijedima samo etvorice lanova toga Predsjednitva, onih iz Srbije, Crne Gore i Vojvodine, te lana kojega je Skuptina Srbije protupravno imenovala u ime Kosova. Svi su oni uivali povjerenje Slobodana Miloevia, toga jakog ovjeka u Srbiji. Toga 17. svibnja 1991. bio je izvren tihi dravni udar kojim se JNA stavila pod stvarnu kontrolu Srbije i Crne Gore. Nita se tu nije promijenilo ni nakon to je po zakljuku Brijunske deklaracije od 7. srpnja te godine g. Stjepan Mesi bio formalno izabran za predsjednika Predsjednitva SFRJ. JNA je ignorirala i njega, i lanove Predsjednitva iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Iz toga proizlazi da se otada svi ini JNA, sve do njezine preobrazbe u Vojsku Jugoslavije, imaju pripisati Srbiji i Crnoj Gori. Ali problem sa zloinima u Vukovaru, u kabrnji i u drugim mjestima iz toga vremena lei u drugomu. U svjetlosti presude iz 2007, ako bi Hrvatska pred Sudom i dokazala actus reus iz lanka II. (a) i (b) Konvencije o genocidu, teko bi mogla dokazati dolus specialis, tj. namjeru poinitelja svih tih zloina da se u cijelosti ili djelomino uniti neka nacionalna, etnika, rasna ili vjerska skupina. Radilo se, dakle, o etnikom ienju koje se sastojalo u ratnim zloinima i u zloinima protiv ovjenosti, kojima Sud ne bi priznao obiljeja genocida iz Konvencije iz 1948. Zloini koje je poinila de facto vlast tzv. Republike Srpske Krajine s njezinom Milicijom bili su manjega opsega od onih u Vukovaru,

94

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima

ali bi se za njih moglo postaviti pitanje dokazivanja pripisivosti Srbiji i Crnoj Gori. Za to stanje stvari nije kriv Meunarodni sud u Haagu, nego oni politiari, i po njihovu izboru pravni zastupnici Hrvatske, koji i danas s genocidom mijeaju sve zloine poinjene u etnikom ienju. Da su oni savjesno proitali presudu Suda iz 1996, nije ni trebalo doi do tube Hrvatske protiv SRJ, i to tek u 1999. godini. Pri tome se nije inilo naroito mudrim dostaviti Sudu podatke o svim zloinima srpske strane u Hrvatskoj i oekivati da e dolus specialis utvrivati sam Sud. To je dunost drave tuiteljice u postupku, ako zaista eli postii presudu u svoju korist. Oni koji i danas u nas zagovaraju da Hrvatska ne povue svoju tubu, oekuju od Suda pravdu koju je on smatrao da nije nadlean izrei na temelju tube Bosne i Hercegovine. Oni dakle i dalje uzimaju Meunarodni sud nekim Bojim sudom koji ne poznaje ogranienja u svojoj nadlenosti pri izricanju pravde. Meunarodna stvarnost u kojoj djeluje taj ljudski Meunarodni sud duboko je razliita od takvih oekivanja. Ipak, s obzirom na to da su sva ljudska djela po deniciji nesavrena, nali smo toj presudi neke ozbiljne zamjerke koje nam se ine opravdanima.

Summary Vladimir-uro Degan * THE CRIME OF GENOCIDE BEFORE INTERNATIONAL COURTS AND TRIBUNALS The Judgment rendered by the International Court of Justice (ICJ) on 26 February 2007 relating to the violations of the 1948 Genocide Convention (Bosnia-Herzegovina/ Serbia) incited fervent criticism both in Bosnia-Herzegovina and Croatia. The misunderstandings were caused by the general ignorance of the specicities of the trials before the ICJ in comparison with the criminal prosecution of individuals by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY).

Vladimir-uro Degan, Ph. D., Membre de lInstitut de droit international, Professor emeritus, Faculty of Law, University of Rijeka, Hahli 6, Rijeka

Zbornik PFZ, 58, (1-2) 77-95 (2008)

95

The ICJ had no choice but to conne its jurisdiction to Article IX of the Genocide Convention only, and to require from the applicant proof of the special intention (dolus specialis) in the commission of wrongful acts by the respondent, as provided in its Article II. Therefore, ethnic cleansing is only a form of genocide within the meaning of the Convention if it falls within one of the categories of acts prohibited by the said provision. The author accepts the nding by the Court that it can only form its opinion on the basis of the information which has been brought to its notice at the time of rendering its decision, and which emerges from the pleadings and documents in the case le, and the arguments of the Parties made during the oral exchange (para.395). In this light, the emphatic conclusion in paragraph (2) of the operative part of the Judgment that Serbia has not committed genocide through its organs or persons whose acts engage its responsibility under customary law... does not seem to be the most appropriate one. It is better to conclude that on the basis of the available documents the Court did not establish the commission by Serbia itself of the crime of genocide through it organs and persons. The same relates to the ndings under (3) and (4) that Serbia has not conspired to commit genocide, nor incited its commission, and has not been complicit in it. The weakest point of this entire Judgment, in the view of this author, is the decision of the Court under (9) that, as regards the breach by Serbia of its obligation to prevent genocide in Srebrenica in July 1995, the Courts own ndings in paragraph (5) constitute appropriate satisfaction, and that the case is not the one in which an order for the payment of nancial compensation... would be appropriate. The Court established the causal nexus between the genocide in Srebrenica and the responsibility of Serbia only at the time when that massacre actually happened (para. 462). In this respect, it relied on a precedent from the Corfu Channel Judgment of 1949. However, the events of these two cases are profoundly different. During the break-up of Yugoslavia, the regime in Belgrade unlawfully appropriated most of the arms, ammunition and equipment of the Yugoslav Peoples Army, which should have been apportioned among all its successor states. Serbia equipped the Militia of the Serbian Kraina in Croatia and the Army of the Republika Srpska in Bosnia-Herzegovina with these arms. Bosnian Muslims t for military service were in fact murdered in Srebrenica with the arms that should have been their own. In these circumstances, there can be no alternative but for Serbia to pay nancial compensation in appropriate shares to the victims of the crime and to their heirs. The satisfaction given to the victims by the Court in its Judgments is a mockery of justice. Key words: genocide; dolus specialis; aggression; ethnic cleansing; criminal responsibility of individuals; state responsibility; war crimes; crimes against humanity

96

Vladimir-uro Degan: Zloin genocida pred meunarodnim suditima