Kraljevo kao trajni izazov

Iako se stajalite o neuprizorljivosti drame s vremenom promijenilo, relativno mali broj reija ove drame govori o problematinosti njezine realizacije na sceni, koja lei u Krleinim odstupanjima od mnogih zakonitosti kazaline forme
Drama Kraljevo napisana je 1915. U njoj je Krlea ranije od ostalih srednjoeuropskih ekspresionistikih dramatiara dao primjer razraenoga scenskog simultanizma. Iako se time Krlea naao meu pionirima ekspresionizma, injenica da je bio ispred svoga vremena nije mnogo pomogla drami. tovie, tadanji intendant HNK-a Bach dramu je opisao kao posve neuprizorljivu, pa je na prvu izvedbu valjalo ekati punih etrdeset godina (premijera u Ljubljani 1955), a to se tie hrvatskoga kazalita, jo i dulje. Iako se stajalite o neuprizorljivosti drame s vremenom promijenilo, relativno mali broj reija ove drame govori o problematinosti njezine realizacije na sceni, koja lei u Krleinim odstupanjima od mnogih zakonitosti kazaline forme, pa tekst svojom zahtjevnou nadmauje dimenzije kazaline pozornice. Uz to, Kraljevo zbog nekih svojih obiljeja (ekstatinost i atmosfera kolovoske noi moda je najvjernije doarana u pomonom tekstu didaskalijama; velik broj likova koji se pojavljuju samo kao trenutne vizualne i auditivne pojave, bez identiteta i na razini personifikacije; nepostojanje jasne prie, ve samo njezinih naznaka u ljubavnom trokutu Anka -Janez-Herkules te supostojanje fantastike i realnosti bez ikakvih jasnih granica meu njima) u punom intenzitetu ivi upravo u pisanom obliku, pa pitanje kako prevesti taj tekst na kazalini jezik i zadrati jednaku atmosferu i energiju postaje najvei izazov redateljima, koji su u dosad postavljenim hrvatskim predstavama u svojim reijama nalazili posve razliita rjeenja, potvrujui time vieslojnost teksta i mogunosti mnogostrukih pristupa. Dramu je u Hrvatskoj prvi reirao Slavko Andres u Varadinu, 1957. godine, a nakon njega 1959. u Zagrebu Bogdan Jerkovi postavlja je s ansamblom Studentskog eksperimentalnog kazalita, no reija koja do danas zadrava svojevrstan kultni status jest ona Dine Radojevia iz 1970, postavljena u Zagrebakom dramskom kazalitu (danas Dramsko kazalite Gavella), s Perom Kvrgiem (Janez), Senkom Sokolovi (Anka), Kreimirom Zidariem (Herkules) i Josipom Marottijem (tijef) u glavnim ulogama. Radojevieva predstava prilino je tradicionalna u smislu interveniranja u dramski tekst. Trudei se da ostane to vjerniji predloku, Radojevi na scenu postavlja velik broj glumaca i statista, kako bi pozornica to vie nalikovala pravom sajmiu s poetka stoljea, pomalo ruralnoga karaktera, sa svim tipinim sudionicima i sajminim dogaanjima. Iako je postojao naglasak na prii oko ljubavnoga trokuta, u prvi plan ipak izbija redateljsko-scensko rjeenje problema simultanosti sajminih dogaanja, koje je ostvareno postavljanjem pozornice na dvije razine i velikim brojem istodobnih mizanscenskih radnji. Dvadesetak godina kasnije, u devedesetima, Kraljevo e dobiti posve drukije konotacije. Lokalna obiljeja potisnuta su u drugi plan i iz drame se nastoje iitati globalni, opi motivi, povezani s obiljejima pop-kulture. Takva je predstava Vite Taufera, premijerno prikazana 1991, u rijekom Narodnom kazalitu Ivana Zajca, u kojoj e pored glumakog ansambla sudjelovati i balet, zbor i orkestar, pa e se predstava temeljiti na pokretu (koreograf Matja Fari) i glazbi (skladatelj Stanko Juzbai), koja predstavlja sklop cjelokupnoga korpusa dvadesetog stoljea, od brehtovskih songova do brodvejskih mjuzikala, ali i hrvatskih folklornih motiva. Cjelokupna izvedba izrazito je stilizirana i nalikuje na mjuzikl, s dojmljivom kostimografijom (Barbara Stupica) koja sajmine figure pretvara u superdizajnirana lica stripovskih i filmskih obiljeja. Glavni su likovi Janez (arko Potonjak), tijef (Denis Brii), a posebice Anka (Jasna Beri) i Herkules (Galliano Pahor) nalik na estradne zvijezde, ije su replike najee pretvorene u songove. Inzistiranjem na kominosti i povrnosti u prikazivanju problematike, ponegdje s izrazitom parodijom (npr. patriotskih motiva), u Tauferovoj predstavi u prvi plan dolazi i Krleina ironinost, koja u Kraljevu zauzima vano mjesto. Za razliku od prethodnih reija u kojima su redatelji pokuali doarati ponajprije simultanitet i ekstatinost zbivanja, predstava Borne Baletia, postavljena 1997. u varadinskom HNK (glavne uloge Slavko Brankov, Ljubomir Kereke, Jasna Kralj-Novak), polazi od suprotnog ekstrema. Svoenjem predstave na nekoliko glavnih scena i dramskih odnosa, minimaliziranjem scenografije na osnovne elemente i boje, ludilu Kraljeva on suprotstavlja samokontrolu, ekstatinosti teksta statinost glumake izvedbe, u kojoj meutim ponegdje bukne nekontroliranost, koja rezultira naglim prelascima iz hladnog automatizma u namjerno glumako pretjerivanje. Na taj nain ekspresionistiki karakter dan je samo u naznakama i detaljima (pored naina glume, tu je i rasvjeta koja je u stalnu pokretu naspram statinost i glumaca, kao i didaskalije, koje se u ovoj predstavi izgovaraju na sceni), no takvo reducirano ludilo, koje bukne samo ponekad i uglavnom nemotivirano, takoer djeluje snano na gledatelja, upravo zbog opozicije na kojoj je izgraeno.

Spomenutim predstavama svakako nisu do kraja iscrpljeni svi kapaciteti Krleine drame, pa se svaka nova reija iekuje s odreenim nestrpljenjem. Tako smo u svibnju u ZKM -u imali priliku vidjeti jo jednu premijeru Kraljeva, ovaj put u reiji Paola Magellija, iji je dekonstrukcijski pristup, kojim je drama rastavljena i ponovno kreirana na nain kojim se iz nje izdvajaju (ili u nju upisuju) upravo oni elementi koje smo, po navici, najmanje skloni uoavati, ponovno donio neto novo u razumijevanju i itanju ove drame.

Ljubica Anelkovi