Professional Documents
Culture Documents
BORIS GODUNOV
DVORANE U KREMLJU
(20. februar 1598. godine)
KNEEVI UJSKI I VOROTINSKI
VOROTINSKI:
Odredie nas da grad uvamo,
Al' kog u njemu da pazimo sad?
Moskva je pusta; za patrijarhom
U manastir se narod slego sav.
Meteu tome pogaa li kraj?
UJSKI:
Meteu kraj? Pogodit je lasno.
Jo neko vreme svi e plakati,
Jo malo e se Boris nekati
VOROTINSKI:
Zloinstvo grozno! Reci, due ti, Da li ga Boris ubi?
UJSKI:
A da ko?
Ko epugova hitro podmiti?
Ko Bitjagovska oba isposla
Da u Ugljiu delo isledim,
Na tragove se svee namerih,
Sav grad je bio svedok zloina
I svi graani to potvruju.
Dovoljna bee jedna moja re
I zlikovac bi bio prokazan . . .
VOROTINSKI:
Pa to ga onda ti ne dotue?
UJSKI:
... Al' on, ne tajim, zbunio me tad
Mirnoom svojom, hladni bestidnik,
Ko pravednik me gledo u oi,
I potanko me o svem pitao
I besmislicu ja mu ponovih
U glavu to mi sam on utuvi.
VOROTINSKI:
Sramota, knee!
UJSKI:
ta sam mogao?
Zar Feodoru sve da otkrijem?
Car sve je gledo Godunova okom
Boljari prvi, ni patrijarh sam
Ne mogoe ga nagovoriti;
Ne kosnu ga se tuno moljenje
Ni svekolike Moskve gorki pla,
Ni velikoga sabora glas.
Preklinjahu mu sestru uzaman
Da blagoslovi carstvo Borisu,
Al' carica u rizi monakoj
Kao sam Boris da je nadahnu Ko on je tvrda, neumoljiva.
No uj, moda je carstva namesnik
Dravnih briga vaistinu sit;
Prestola pustog ne mami ga sjaj?
ta misli ti?
UJSKI:
Mislim, kako se
Uzalud proli carevia krv:
Ako je tako, zato nije iv?
VOROTINSKI:
Zloinstvo grozno! Reci, due ti, Da li ga Boris ubi?
UJSKI:
A da ko?
Ko epugova hitro podmiti?
Ko Bitjagovska oba isposla
Sa Kaalovom? Kad me uputi
Da u Ugljiu delo isledim,
Na tragove se svee namerih,
Sav grad je bio svedok zloina
I svi graani to potvruju.
Dovoljna bee jedna moja re
I zlikovac bi bio prokazan . . .
VOROTINSKI:
Pa to ga onda ti ne dotue?
UJSKI:
... Al' on, ne tajim, zbunio me tad
Mirnoom svojom, hladni bestidnik,
Ko pravednik me gledo u oi,
I potanko me o svem pitao
I besmislicu ja mu ponovih
U glavu to mi sam on utuvi.
VOROTINSKI:
Sramota, knee!
UJSKI:
ta sam mogao?
Zar Feodoru sve da otkrijem?
Car sve je gledo Godunova okom
I sve je sluo Godunova uhom,
Pa da sam cara ak i uverio,
Boris bi njega ve razuverio;
U tamnicu bi mene vrgnuli,
I kao nekad to su strica mog,
Ubili bi me na dnu tamnice.
Ne hvaliem se, al' doe li as,
Nikakva mene ne ustrai smrt.
Plaljivac nisam. Al' nisam ni lud
Da na vrat bedu sebi tovarim.
VOROTINSKI:
Zloin je grozan! Sva je prilika
Da pokajanje ubicu smuuje,
I krv pravedna deaka nevinog
Da mu spreava put ka prestolu.
UJSKI:
Al' popee se; nije straljivac.
I kakva poast za nas, Ruse sve:
Tatarin, jue rob, Maljutin zet,
UJSKI:
Pa bude li se jo pretvarao,
Tad smutnjom treba uzburkati svet
Da Godunova narod ostavi,
Jer u nas ima dosta kneeva,
Nek' meu njima cara izberu.
VOROTINSKI:
Mnogo nas ima roda varjakog,
Al' muan ti je s Godunovom boj:
Narod je s uma smeo drevni rod,
Potomke svojih voa junakih.
Kneevina smo davno lieni,
Carevima smo davno podloni,
A on je slavom, strahom, ljubavlju,
Zamaijao veto narod sav.
UJSKI (gleda kroz prozor):
U tom je tajna: hrabar je, a mi...
Al' dosta. Vidi, gle, vraa se puk.
Hajdemo bre, ujmo odluku.
CRVENI TRG
NAROD
JEDAN OVEK:
Ne umoli ga niko. Odbi sve:
I patrijarha i boljara zbor.
DJEVIJE POLJE.
NOVODJEVIJI MANASTIR
NAROD
JEDAN OVEK:
U eliju su sad kod carice
Otili Boris i patrijarh s njim, Sa boljarima.
DRUGI:
Da l' se togod u?
TREI:
Jo se protivi, al' se nadamo.
ENA (sa detetom):
Ne plai, edo, Babaroga e
Odneti tebe, gu-gu, ne plai!
JEDAN OVEK:
Moda bi mogli prei ogradu?
DRUGI:
Kojeta! Jedva die napolju,
A kamo l' tamo, gde se Moskva sva Skrkljala. Gledaj: krov i ograda,
Saborne crkve puna zvonara,
Tornjevi, pa ak i svi krstovi
Naikani su.
PRVI:
Zbilja, udesno!
JEDAN:
ta viu tamo?
DRUGI:
ta uzvikuju?
Ori se svuda, i ko valovi
Rue se redom... evo, dostie
I do nas, brao... Svi na kolena!
NAROD (Klei. Pla i ridanje.): Smiluj se nama, oe premili, Caruj nad nama...
JEDAN (polako):
emu ovaj pla?
DRUGI:
A ko e znati? Posla boljarska Nas ne tiu se.
ENA (sa detetom): Sada ne plae
Kad valja plakat. Babaroga e Odneti tebe!
(Baca ga na zemlju. Dete piti.) Plai, balave!
JEDAN:
Svi plau, brate, i mi moramo!
DRUGI:
Trudim se, brate, ali ne mogu!
PRVI:
Da mi je lukom oi natrti...
DRUGI:
Ili pljuvakom... Brao, recite, ta se to zbiva?
PRVI:
Ko e znati to!
NAROD:
Venac je carski Boris primio,
Car nam je posto. Da nam ivi car!
DVORANE U KREMLJU
BORIS, PATRIJARH, BOLJARI
BORIS:
Oe moj sveti i boljari svi,
Ja otkrih svoju duu pred vama I vi vidite da vlast veliku
Sa strahom danas primam skrueno.
O, preteko je breme careva!
Ja nasleujem silne Ivane,
I aneoskog cara zastupih!...
O, pravednie, oe drave!
Prizri s nebesa na pla alosni
Slugu ti vernih, polji onome
Koga si ljubio i uzvisio,
Za carevanje polji blagoslov,
Da ko ti budem blag i pravedan,
I da u slavi zemljom carujem.
Od vas, boljari, ekam potporu,
BORIS:
A sad poimo, poklonimo se
Motima svetim ruskih careva
A zatim na pir nek' se sazovu
Svi, od velmoe pa do prosjaka;
Dobro nam doli, gosti premili.
(Odlazi, a za njim boljari.)
VOROTINSKI (zaustavlja ujskoga): Pogodio si!
UJSKI:
A ta?
VOROTINSKI: Onomad,
Sea se, ovde?
UJSKI:
Ne, ne seam se.
VOROTINSKI:
Kad narod jurnu Polju Djevijem, A ti mi ree ...
UJSKI:
Nije tome as,
Nekad je bolje zaboraviti.
Ta ruio sam tada namerao,
elei da te samo iskuam,
Prokljuvim tvoje misli potajne.
Al' gledaj narod cara pozdravija, Ne elim da me tamo ne vide . . .
VOROTINSKI:
Ah, udvorica carska, lukavac!
Da budem svedok mnogih godina, A duhovnik e nekad revnjivi Pronai ovaj bezimeni trud
Pa uljanicu, ko ja, uei
I stresti s knjiga prah od vekova, Prepisivati istinitu re
Da pravoslavni sete se unuci
Sudbine drevne roda ruskoga
I pomenu se silnih careva,
Dobra njihova, slave, podviga,
A za zla dela, grehe njihove,
Gospodu da se smerno pomole.
Sad ivot mi se vraa ponovo,
Prohujali me dani pohode,
A ve odavno burni prooe
Ko val za valom morske puine,
Pa se sad ljuta bura stiala:
Tek neki lik mi doe pred oi
I tek se neke rei pomenem,
Dok ostalo bez traga propade...
Gle, zora svie, svea dogore
Jo samo ovo predanje poslednje.
(Pie)
GRIGORIJE (budi se):
Sve isto snivam! Evo, trei put
Taj san prokleti... A kraj svetiljke
Starac sve neto pie dremeu
GRIGORIJE:
Ne daje sebi sna ni pokoja
Piui svu no, a moj poinak
Greni su snovi pomuivali
I avo me je svu no muio.
Prisnilo mi se: kuli visokoj
Na vrh se penjem, gledam s visine
Svu Moskvu kao neki mravinjak;
Po trgu dole narod agori,
Sa smehom u me prstom upire,
A mene i stid i strah obuze
I strmoglavce pavi prenuh se.
Triput sam, oe, taj san usnio.
Zar nije udno?
PIMEN:
Vri ti mlada krv.
Kad se umiri postom, molitvom,
Snovi e tvoji vedri postati.
Ta ak i danas kad me obori
Dok se jo nisam bogu molio
Dreme nevoljni i san osvoji,
Ne snivam ni ja tiho, bezgreno:
Prikau mi se burni pirovi,
Pohodi ratni, ljuti bojevi,
Veselje ludo mladih godina.
GRIGORIJE:
Proive divno ti svoj mladi vek!
Na kazanjske si kule udaro,
Sa ujskim si na Litvu vojevo,
I carskog dvora rasko video
ovee sreni! dok ja mladi vek
Po elijama gluvim proiveh.
A zato ne bih i ja vojevo
I pirovo za stolom carevim?
Pa kad me stara leta pritisnu,
Mano bih i ja svetsku sujetu,
Monaki lik bih ko ti primio,
U obitelj se tihu povuko.
PIMEN:
Ne tui to si rano greni svet
Ti ostavio i to iskuenja
Malo ti dade Vinji... Veruj mi,
Nas oarava zalud rasko, sjaj
I prepredena ljubav enskinja.
Mnogo sam ivot uivao dug
Ali blaenstva tek osetih slast
Kad u manastir mene pozva bog.
Pomen' se, sinko, silnih careva:
Ko je nad njima? Gospod jedini.
Protiv njih niko ne sme ustati.
Al' i njima bi venac doteo,
Te su menjali krunu kapicom.
GRIGORIJE:
Oe preasni,
Odavno hou da te upitam
O careviu, jer u Ugljiu
Smrt si mu, vele, onda video.
PIMEN:
Kako se toga ne bih seao?
Da zloin vidim, bog mi odredi.
U te me dane tamo poslae
Napodvig neki. No se sputala
Kada sam stigo. A pred jutrenje
Na uzbunu se zvono razlee.
U dvor cariin svi pojurie,
Pa i ja, gde grad sav se slegao.
Ja videh: mrtav lei carevi,
Izbezumljena majka carica
Oajno tui i oplakuje,
Dok podivljali narod rastre
Carevievu podlu dadilju.
A u tom besan, bled od pakosti,
Bitjagovski se, Juda, pojavi:
Dr'te ubicu narod povika,
Al' on izmae, a puk pojuri,
Za ubicama poe potera,
I svu trojicu brzo stigoe,
Jo toplom trupu njih privedoe.
I gle! Odjednom mrtvac zadrhta.
PIMEN:
Pa sedam leta... Bio bi on sad
(Prolo je deset... ili povie:
Dvanaest, bogme!) tvojih godina,
I carevo bi, al' ne dade bog.
Zavriu tom priom alosnom
Predanje svoje, jer se ostavih
Otada dela svetskih, sujetnih.
A ti to razum pismom prosvetli,
Brat Grigorfje, trud ti predajem,
Pa dokon, posle dela duhovnih,
Opisuj i ti sve nezlobivo,
Sve to se tvome oku otkrije:
Sva carska dela, ratne podvige
I ugodnika sveta udesa,
Prorotva tajna, znake nebeske
A meni ve je vreme prestati
I svetiljku ugasit... Jutrenje
Glase ve zvona... Spasi, Gospodi,
Sve sluge svoje... taku dodaj mi.
(Odlazi.)
GRIGORIJE:
Svi, Borise, pred tobom strahuju, Niko ti ne sme ni pomenuti
Nesrenu sudbu bedna mladenca
Al' isposnik u mranoj eliji
Ispisuje ti stranu optubu:
Spasti se nee suda zemnoga,
Utei nee sudu boijem.
PATRIJARHOVE ODAJE
PATRIJARH I IGUMAN UDOVA MANASTIRA
PATRIJARH:
Pobee, oe igumane?
IGUMAN:
Pobee, sveti viadiko. Evo ve tri dana otkako je pobegao.
PATRIJARH:
Obeenjak prokleti! A od kojega je roda?
IGUMAN:
Od roda Otrepjeva, galiki boljarski sin; jo u ranoj
mladosti postrigao se negde neznano, prebivao u
Suzdalju, u Jefimjevskom manastiru, pa otiavi
odande, skitao se od obitelji do obitelji i, na koncu, doao meu moju udovsku bratiju, a ja, videi ga jo mlada i
nerazumna, predadoh ga na staranje
ocu Pimenu, starcu krotkom i smirenom. Bejae
pismen veoma, letopise nae itae i pravila o
svetima sainjavae, ali, eto, sva ta nauka u njega ne bee raudana od Gospoda boga...
PATRIJARH:
Ve mi dodijae ti uevnjaci! ta je taj uobrazio!
Biu car u Moskvi! Ah, sosud avolski! Nego da
caru o tom ne javljamo; zato da uzbunjujemo oca-gospodara? Bie dovoljno da dijak Smirnov ili
dijak Jefimjev objavi poternicu. Kakva jeres! Biu
car u Moskvi! Doepati ga se valja, doepati,
ugodnika avolskoga, pa ga oterati u Solovjecki
manastir da veno ispata. Ta to je jeres, oe
igumane!
IGUMAN:
Jeres, sveti vladiko, jeres suta!
CARSKE DVORANE
DVA STOLNIKA
PRVI STOLNIK:
Gospodar gde je?
DRUGI STOLNIK: U lonici je,
Sa vraem nekim zatvorio se.
PRVI:
Gatala, vrai i bajalice
Najmiliji su njemu razgovor.
Povazdan gata ko udavaa.
Da mi je znati o em gata to?
DRUGI:
Evo ga, ide. Da ga upitam?
PRVI:
Al' je natmuren! (Odlaze.)
CAR (ulazi):
Car sam postao,
Ve esto leto vladam spokojno,
Al' dua moja sree ne vide.
KRMARICA:
im da vas poastim, oci preasni?
VARLAAM:
to je bog dao, domaice. Ima li pia?
KRMARICA:
Kako ne bi bilo, oci moji! Odmah u doneti. (Odlazi.)
MISAILO:
A to si se ti snudio, drue? Evo ti granice litavske, koje si toliko eleo da se doepa.
GRIGORIJE:
Dokle god ne budem u Litvi, sve dotle neu biti spokojan.
VARLAAM:
A to ti je Litva tako omilela? Mi, eto, otac Misail,
pa i ja grenik, otkako smo utekli iz manastira, ba
ni o em ne mislimo. A Litva, a Rusija, a ija, a vrat: svejedno nam je, samo kad ima pia. A,
evo ga!
MISAILO:
Pravo veli, oe Varlaame.
KRMARICA (ulazi):
Evo, oci moji. Nek' vam je nazdravlje!
MISAILO:
Hvala ti, duice, bog te blagoslovio.
(Monasi piju; Varlaam udario u pesmu: Aj, pod gradom,
Aj, pod gradom, pod Kazanjom belim...)
VARLAAM (Grigoriju):
A to ti malo ne pijucne, pa ne pevucne?
GRIGORIJE:
Neu.
MISAILO:
Svakom na volju daj...
VARLAAM:
A pijanici raj, oe Misailo. Dela, da gucnemo po jednu aicu za ovu nau krmaricu:
MISAILO:
Ta pusti ga, oe Varlaame!
VARLAAM:
Kakav mi je ovo svetac? Sam nam se prilepio uz put i ne zna ni ko je ni otkuda je pa se jo pravi
vaan... (pije i peva)
Mlad se kale postrie...
GRIGORIJE (krmarici): Kud vodi ovaj put?
KRMARICA:
U Litvu, 'rano moja, u Lujove gore.
GRIGORIJE:
A je li daleko do tih Lujovih gora?
KRMARICA:
Nije daleko, do veeri bi se stiglo da carske vlasti ne ustavljaju, da graniari ne straare.
GRIGORIJE:
ta, ustavljaju?! Kako to?
KRMARICA:
Neko je pobegao iz Moskve, pa je dola zapovest da svakoga ustave, da ga pregledaju.
GRIGORIJE (za sebe):
Nazdravlje ti, kume!
VARLAAM:
Ej, priko! Ti se ba uz domaicu prilepio! Kanda ti milija mlada prija no stara rakija, pa akoe, bratac, akoe. Svako po
svom tiparu, a u mene i u oca
Misaila samo jedna brigica: da se gucne aica; pije polagance dok ne udari o dance.
MISAILO:
Pravo veli, oe Varlaame...
GRIGORIJE:
A koga li to trae? Ko je to pobegao iz Moskve?
KRMARICA:
Bog e ga znati, neki lupe, razbojnik tek da
poteni ljudi ne mogu proi, a, na kraju krajeva,
nee od toga nita biti; ni gluve kuke nee uhvatiti:
kao da u Litvu nema drugoga puta nego samo taj
drum.
Evo, svrne li levo odavde, udarie kroz borove
stazicom sve do crkvice to je u ekanskom potoku, pa onda blatom do Hlopina, odakle e ak i dete moi da te odvede do
Lujovih gora. A ti graniari samo znaju da putnicima dosauju, nas sirotinju da pljakaju. (uje se buka.) ta je to? Ah,
evo ih,
zlotvori jedni! Idu da pronjukaju.
GRIGORIJE:
Domaice! Ima li ovde kakav kutak da se sklonim?
KRMARICA:
Nema, roeni. I ja bih se negde denula. Idu i samo
njukaju, ne moe da im najami pia i hleba i ega ti jo ne crkli, dabogda, grom ih... (Ulaze
graniari.)
GRANIAR:
Pomae bog, domaice!
KRMARICA:
Bog vam pomogo, dragi gosti, izvolite!
JEDAN GRANIAR (drugome):
Gle! Ovde je neko veselje; bie i za nas asti. (Monasima.) Ko ste vi?
VARLAAM:
Starci smo boji, inoci smireni, idemo po selima, milostinju hriansku za manastir prosimo.
GRANIAR (Grigoriju):
A ti?
MISAILO:
Drug je na...
GRIGORIJE:
Iz predgraa itelj: pratio sam starce do granice, a sad u kui.
MISAILO:
Zar si se pimanio?
PRVI:
Dajder ga ovamo.
MISAILO:
A ta si se ti u mene upiljio?
PRVI GRANIAR:
Evo zato: iz Moskve utekao neki jeretik prokleti, Grika Otrepjev; u li za to?
MISAILO:
Ne uh.
GRANIAR:
Nisi uo? U redu. Ali je car zapovedio da toga
begunca jeretika uhvate i obese. Zna li za to?
MISAILO:
Ne znam.
GRANIAR (Varlaamu): Ume li da ita?
VARLAAM:
Za mladosti svoje znao sam, ali sam pozaboravio.
GRANIAR (Misailu)
A ti?
MISAILO:
Nije me Gospod prosvetlio.
GRANIAR:
E, pa evo ti carskoga ukaza!
MISAILO:
A ta e mi?
GRANIAR:
Meni se ini da si ti taj odbegli jeretik, lopov,
varalica.
MISAILO:
Zar ja? Pobogu, ta to zbori?
GRANIAR (drugu):
ekaj! Pazi na vrata. Sad emo da izvedemo stvar na istinu.
KRMARICA:
Ah, muitelji prokleti! Ni starca na miru ne ostavljaju.
GRANIAR:
Ko je ovde pismen?
GRIGORIJE (stupa napred): Ja sam pismen.
GRANIAR:
Evo ti, na! A od koga si nauio?
GRIGORIJE:
Od crkvenjaka naega.
GRANIAR (daje mu ukaz): itaj-der naglas!
GRIGORIJE (ita):
udova manastira sabrat nedostojni Grigorije, od
roda Otrepjeva, u jeres pade i avolom nauen,
drznu se da smuuje svetu bratiju svakojakim
sablaznima i bezakonjima. A po saznanju uje se da
je ovaj prokletnik Grika pobegao na meu
litavsku...
GRANIAR:
I obesi.
GRIGORIJE:
Nije ovde reeno da se obesi.
GRANIAR:
Lae: nije svaka re za pisanje. itaj: da se uhvati i obesi.
GRIGORIJE:
I obesi. A lupeu ovome, Griki, ima leta od
roenja (gledajui Varlaama) pedeset, stasa je
srednja, glave elave, brade sede, trbuha debela... (Svi gledaju Varlaama.)
PRVI GRANIAR:
Deco! Evo Grike! Drite, vezujte! Ne bih ni u snu pomislio!
VARLAAM (epa hartiju):
Natrag, nikogovii! Zar ja Grika?! ta! Pedeset
leta, seda brada, debeo trbuh. Ne, bratac! Mlad si ti
jo da sa mnom cgu tera. Odavno nisam atio i
slabo se razbiram u knjigama, ali u se ovde ve
razabrati kad roenu iju hoe da zavrnu. (ita
sriui) A leta mii je od roenja... dvadeset.
Gde tu, bratac, stoji pedeset? Vidi da je dvadeset.
DRUGI:
Jeste, seam se, dvadeset. Tako su nam i rekli.
PRVI GRANIAR (Grigoriju):
Pa ti si, brajko, neka aljivina!
(Dok itaju, Grigorije stoji poniknute glave, s rukom pod pazuhom.)
VARLAAM (nastavlja):
A stasa je malena, prsiju irokih, jedna mu je ruka
kraa od druge, oiju je plavih, kose rase, na obrazu
bradavica, a i na elu jedna. Da nisi, prijatelju, ti
taj?
(Grigorije odjednom trgne handar; svi pred njim ustuknu i on iskoi kroz prozor.)
GRANIAR:
Dr' ga! Dri!
(Svi pojure u neredu.)
UJSKI:
Jo vina.
(Ustaje, a za njim ustaju i svi ostali.) A sad, gosti premili,
Poslednji pehar! Deko, molitvu!
DEAK:
Care nebesni, svuda prisutni,
Uslii slugu smernih moljenje:
Za cara naeg Tebe molimo,
Za izbranika Tvoga, Gospode,
Hrianskog cara samodravnog.
U dvoru, ratu, boe, titi ga,
Na putu i na odru nonome,
Daj da pobedi nae dumane,
Da mu se carsko ime proslavi
PUKIN:
udne se stvari, bogme, zbivaju.
Iz Krakova mi glasnik donese
Vest od Gavrila, od sinovca mog.
UJSKI:
Gle!
PUKIN:
Sinovac mi udnu posla vest. Al' ekaj...
(ode do vrata i pogleda)
Sina Groznog Ivana
Po Borisovoj volji ubie...
UJSKI:
Pa zar to novost?
PUKIN:
Stani, priekaj: Ali on ivi.
UJSKI:
Novost odista!
Zar iv carevi? udno bogami! I nita dalje?
PUKIN:
uj me do kraja:
Ma ko to bio, spasen carevi
II' utvara u liku njegovu,
II' samozvana, smela varalica,
Dimitrije se ipak pojavi!
UJSKI:
Ta nee biti? Da l' je istina?
PUKIN:
Sinovac moj ga lino video,
Prvi put kad je u dvor doao
I okruen gospodom litavskom
Kad u odaju kralju pristupi.
UJSKI:
Pa ko je? Otkud je?
PUKIN:
Bogme, ne zna se,
Tek zna se da je bio prislunik
Kod Vinjeveckog, i da otkri se
Na odru smrtnom ocu duhovnom,
A kad pan gordi tajnu saznade,
Iz teke boljke njega podie,
I zatim poe sa njim igmundu.
UJSKI:
Da l' to jo vele o toj deliji?
PUKIN:
Pa kau: uman, hitar, prepreden,
Svakome mio. A ve moskovskim
Svim beguncima pamet zanese.
Popovi rimski s njime uruju,
A samom kralju tol'ko omile
Da mu je, kau, pomo obreko.
UJSKI:
Sve je to, brate, takva ujdurma
Da ti se glava sama obre.
Samozvanac je, u to ne sumnjam.
Ali, priznajem, stvar je opasna,
I grune li po puku o tom glas,
Oluja e se strana podii.
PUKIN:
Oluja takva da e odneti
Sa glave krunu mudrom Borisu.
Zasluio je, jer nas potlai
Ko Grozni sve (u snu se ne snio!).
Koja nam vajda to ne ubija
Pred svetinom, na toku krvavom
to ne pevamo pesme Isusu,
I na lomai to ne saie
Dok elezom dara po eravici
Kao pokojni, kao Grozni car.
Ta ni za ivot nismo sigurni!
Svakog nas dana vreba nemilost,
elija gluva, Sibir, okovi
I smrt od gladi ili veala.
Gde su nam nai prvi plemii,
Kneevi Sicki, i estunovi,
I Romanovi, nada narodna?
Svi zatoeni, svi su prognani!
Strpljenja samo: doi e ti red.
A i na domu preti nevolja,
I tu ko Litva da opsauje:
Neverne sluge vrebaju nam glas,
Na potvoru svi spremni jezici:
Od svakog sebra sada prezamo
Kad treba da ga ibom kaznimo.
I urevdan je, eto, ukino
Na batini da vlasti nemamo.
Lenivca hrani, ma ne radio,
A poslenika ne sme primiti,
Premami li ga na sud izlazi!
Ovakvog uda nije bivalo
ak ni u dane cara Ivana!
Pa barem da je lake narodu!
Pitaj ih samo, pa e videti:
Ako im samozvanac povrati
CARSKE ODAJE
CAREVI CRTA ZEMLJOPISNU KARTU. CAREVA KI, DADILJA.
Ne mogoh srenom da te uinim. Bez greha, edo, zato postrada? A ta ti radi, sine jedini?
FEODOR:
Sveg carstva naeg, zemlje moskovske Sa kraja na kraj sliku gradim sad.
Evo je: Moskva, gordi Novgorod,
A ono tamo, to je Astrahan.
Tu su i mora, i ume permske,
Sibirske zemlje...
CAR:
A to ta ti je,
Ko zmija neka?
FEODOR:
Volga majica.
CAR:
Divno! Da slatka ploda uenja! Ko sa oblaka moe videti
Sve carstvo irom: reke, gradove. Ui se, sine, iri naukom
Iskustva ovog zemnog ivota
I nekad, moda bie uskoro,
Sve oblasti to sad ih naslika
SEMJON GODUNOV:
Za njim poslah ve.
CAR:
ta bi sa ujskim?
SEMJON GODUNOV: Sino ugosti
On Miloslavskog, prijatelja svog,
I Buturline, Saltikov-Mihajla,
Pukina i jo drugih nekol'ko;
Na veeri su dugo ostali,
A kada Pukin osta poslednji,
S domainom je dugo ukao.
CAR:
Po ujskog odmah!
CAR:
Sa Litvom veze? Otkuda to sad?
Mrzim Pukine, taj bundijski rod; A ujskome se ne sme verovat,
Pokoran, tobo, al' smeo, dvolian. (Ulazi ujski.)
Treba da s tobom, knee, govorim,
Al' ko da poslom i sam doe mi,
Pa reci kojim dobrim dolazi.
UJSKI:
Da, gospodaru, nosim vanu vest.
CAR:
Da ujem, reci...
UJSKI (tiho pokazujui na Feodora): Bolje nasamo...
CAR:
Ne mari nita, nek carevi zna
to zna i ujski. Kazuj, knee, vest!
UJSKI:
Iz Litve, care, jue stie glas...
CAR:
Pukinu to ga glasnik donese?
UJSKI:
Ve zna, a ja sam, care, mislio
Da jo tu tajnu nisi saznao.
CAR:
Svejedno, knee: sad je potrebno Da izvetaje sravnim, istinu
Razberem pravu.
UJSKI:
Ja znam samo to:
U Krakovu kod kralja poljskoga Samozvanac se neki nalazi.
CAR:
ta vele? Ko je samozvanac taj?
UJSKI:
Ne znam.
CAR:
A... je li opasan za nas?
UJSKI:
Svakako, care: mona ti je vlast,
FEODOR:
Dopusti...
CAR:
Idi, sine, odlazi.
(Feodor odlazi.)
Dimitrijevo!...
UJSKI (za sebe): Nije znao jo!
CAR:
uj, knee: treba uiniti sve,
Ograditi od Litve Rusiju
Straama jakim, da nam granice
Ni iva dua ne pree, ni zec,
Ne prodre poljski, nit od Krakova
Preleti gavran. Hajde, polazi!
UJSKI:
Idem.
CAR:
Al' ekaj. udi me ta vest!
Da li si uo, knee, ikada
Iz grobova da mrtvi ustaju,
Da zakonite sude careve,
to ih je ceo narod izabro
I sam patrijarh vencem oveno?
Smeno! Al' to se ti ne nasmeja?
UJSKI:
Ja, gospodaru?
CAR:
Knee, pouj me:
Kada sam dozno da su deka tog...
Da je to dete ivota lieno,
U izviaj sam tebe poslao;
Krstom i bogom sad te zaklinjem
Po dui da mi ree istinu,
Da l' ubijenog deka poznade?
Reci mi, nije l' drugi podmetnut?
UJSKI:
Tako mi...
CAR:
ujski, ne zaklinji se,
No reci: je li bio carevi?
UJSKI:
Ba on.
CAR:
Promisli. Knee, neu te
Progonstvom kaznit za la preanju,
Milostiv biu, al' sad slae li,
Kunem se glavom sina roenog,
Stranom u kaznom tebe kazniti,
Da i sam car e Ivan Vasilji
SAMOZVANAC:
Ne, oe moj, tu nema prepreke,
Naroda svoga duu poznajem:
U pobonosti ne preteruje,
Primer je carev njemu svetinja
A prema svakoj veri trpljiv je,
Pa jemim: bre no za leta dva
Sav narod moj, sva crkva severna
Namesnika e priznat Petrova.
PATER:
Ignacijus ti sveti pomogo
Dok tvoje vreme jednom ne doe!
A dotle uvaj s neba blagodet
U dui, tajno, seme njegovo.
Brani nam katkad dunost duhovna
Neposveenima tajnu odati;
Dok ljudi sude samo delo, re,
Namere tvoje vidi samo bog.
SAMOZVANAC:
Amin. Ko ide?
(Ulazi sluga.)
Reci: primam ih.
(Otvaraju se vrata; ulazi gomila Rusa i Poljaka.) Drugovi moji! Sutra kreemo
Iz Krakova u Sambor, Mnieku. (Mnieku)
Tri dana tvoji gosti biemo,
Vojvodo; tvoje gostoljublje znam,
I dom ti blista sjajem otmenim,
Domaicom se mladom ponosi.
Tamo se nadam da u videti
Marinu divnu. A vi drugovi,
Slovenskog roda dini sinovi,
Rusijo, Litvo, bratske zastave
Na opteg to ste digli dumana,
Skoro u s vaim stranim etama
SAMOZVANAC:
O, zdravo da ste. Blie, drugovi!
No ko je ovaj mladi prekrasni?
PUKIN:
Knez Kurbski.
SAMOZVANAC: Ime slavno, doista. (Kurbskom)
Moda kazanjskom heroju rod?
KURBSKI:
Sin njegov.
SAMOZVANAC:
Otac je li ti iv?
KURBSKI:
U grobu svome davno poiva.
SAMOZVANAC:
Bio je mudrac uma velikog,
Junak u boju, zboru boljarskom,
Al' otkad se ko ljuti osvetnik
S Litavcima na Oljgin die grad,
Otada glas o njemu umue.
SAMOZVANAC:
Znam hrabre Donce i ja ne sumnjam Da u videti njine stegove.
Blagodaran sam donskim vojskama.
Nepravde znamo koje trpite,
Progonstva mnoga, ljuta tlaenja,
Al' ako bojom stupim pomou
Na presto carski svojih dedova,
Milostiv biu Donu slobodnom.
PESNIK:
(Prilazi, nisko se klanjajui, i hvata Griku za skut.) O, Kraljeviu, prine veliki!
SAMOZVANAC:
ta eli?
PESNIK:
(Daje mu hartiju)
Prim'te milostivo vi
Plodove bedne truda usrdnog.
SAMOZVANAC:
ta vidim ovde? Pesmu latinsku!
Lire i maa savez sveteni,
Jedan ih lovor svija, zdruuje,
Pod severnim sam nebom poniko,
Al' znam latinske muze glasove
I milo mi je cvee s Parnasa.
Pesnik je prorok, u to verujem.
U prsima mu zalud plamenim
Ne bukti zanos; podvig srean je
Kad ga unapred pesnik proslavi.
Prii mi, dragi, i rad spomena
Ovaj dar uzmi. (Daje mu prsten.)
A kad sudbine
Vinji se zavet sa mnom ispuni
I moja glava krunom okruni,
Nadam se da u uti ponovo
Divne ti glase himne zanosne.
Musa gloriam coronat, gloriaque musam. A sada, zbogom, druzi, do sutra!
SVI:
U boj, u boj! Da ivi carevi!
iveo Moskve veliki knez!
ZAMAK VOJVODE MNIEKA U SAMBORU (Niz osvetljenih odaja. Muzika.)
VISNJEVECKI, MNIEK
MNIEK:
S Marinom mojom samo zbori on,
Marinom samo zanesen je on...
Sve mi to lii na pir svadbeni.
Pa reci da l' si mogo slutiti
Da e mi erka biti carica?
VINJEVECKI:
udo! No da l' si mogo misliti
Da e mi sluga carem postati?
MNIEK:
A vide li Marinu moju ti?
Tek to joj rekoh: keri, pripazi,
Ne isputaj ga! . .. I, gle, svreno,
U svoju mreu ve ga uhvati!
(Muzika svira poljsku igru. Samozvanac ide s
KAVALJER:
Kad naredi on.
Spremni smo, ali sve bih rekao
U ropstvo njeno da smo dopali.
DAMA:
Prijatno ropstvo.
KAVALJER:
Da, jo kad bi vi...
(Razilaze se. Odaje se ispraznile.)
MNIEK:
Nas, starce, vie ne zanima ples,
Zvuk nas mazurke davno ne mami,
A krasne ruke ne ljubimo dami,
Proo nas, proo, mladih dana bes.
Ah, nekako se sve promenilo,
I omladina vie smela nije,
Sa lepih lica radost se ne lije,
Moj stari drue, sve se rastuilo.
Al' pustimo ih. Za nas bolje bie
Da potraimo bocu vina stara
S maarske loze kojoj nema para,
Pa polagano kuajui pie
Sami, u kutku nekom, da zborimo
O kojeemu da porazmislimo.
Hajdemo, brate.
VINJEVECKI:
Hajd, da posedimo.
SAMOZVANAC (ulazi):
Evo fontane, tu e doi sad.
Ko straljivac se nisam rodio,
U oi smrti svojoj gledo sam,
Dua mi pred njom i ne zadrhta;
Suanjstvo mi je veno pretilo,
Progonili me nisam klonuo,
Spasavo sam se bede smelou.
Pa ta mi sada dah moj prekide?
to ne mogu da smirim treptanje?
Je li to nemir udnje goleme?
Ne strah je. Dan sam ceo ekao
S Marinom tajno da se sastanem.
Sve sam smislio to bih rekao
Da njenu gordu duu zaaram,
Da nazovem je Moskve caricom,
A sad se vie nieg ne seam,
Sve zaboravih to sam smislio;
Duu i svest mi ljubav pomuti.
Al' ta to sinu, ta to zauta...
Varljivi znaci to su meseca,
I zaarlija vetri.
MARINA (ulazi): Carevi!
SAMOZVANAC:
Ona je... Krv mi sva se ustavi.
MARINA:
Vi, Dimitrije!
SAMOZVANAC:
Glasi arobni!
(Ide k njoj.)
Dola si? Da li tebe gledam sad
Sa mnom u senci noi duboke?
O, kako dug mi bee ovaj dan!
O, kako sporo ugasi se sunce!
O, kako sam te dugo ekao!
MARINA:
Vremena teku asi preskupi
Nisam se ovde s tobom sastala
Da ljubavnike sluam nenosti.
ta e mi rei! Ja ti verujem
Da ljubi mene. Nego, pouj me:
S nestalnom, burnom tvojom sudbinom Odluila sam svoju spojiti,
Poljake glupe bajkom varao. ta veli na to, gorda devojko, Je l' ti po volji moja ispovest? to uti?
MARINA:
Stid me! Teko jadnici! (utanje.)
SAMOZVANAC (tiho, za sebe):
estina moja kud me odvede!
Zauvek sam sam moda rasuo
S tolikim trudom sreu snovanu.
Ah, ta uinih, bednik bezumni!
(Glasno)
Nekneevske se stidi ljubavi! Reci mi svoju sudbonosnu re, U ruci moj ti udes poiva,
Odlui: ekam.
(Pada na kolena.)
MARINA:
Samozvane, ustaj!
Zar misli da e smerno kleei
Pred lakovernom, slabom devojkom Njezino tato srce tronuti?
Pred nogama sam svojim gledala
Vlastelu sjajnu, prve plemie,
MARINA:
Al' ako tvoju drsku obmanu
Jo sada javno svima otkrijem?
SAMOZVANAC:
Misli li da se zbog tog uplaih? Poljkinji mladoj zar da veruju Vie no sinu cara Ivana?
Znaj da ni papa, ni kralj, vlastela,
Ne brinu da li zborim istinu,
I da li sam ba pravi carevi.
Ta ja sam povod rata, razdora,
Uutkae te ako zausti,
Ko smutljivicu. Zbogom, devojko!
MARINA:
Stoj, careviu! To sad prozbori
Ne utokljunac, nego zreo mu.
Ta tvoja re me s tobom pomiri.
Zaboravih ve udnu ispovest
I Dimitrija opet ugledah.
Iz sna se dii, ne okolii,
Na Moskvu kreni s tvojim etama, U Kremlje stupi na tron moskovski, Pa prosioce onda alji mi;
Al' kunem ti se, sve dok ne uspe,
Na presto carski dok se ne popne,
I Godunova dokle ne svrgne,
LITAVSKA GRANICA
KNEZ KURBSKI I SAMOZVANAC, OBOJICA NA KONJIMA, VOJSKA SE PRIBLIAVA
GRANICI.
CARSKI SABOR
CAR, PATRIJARH I BOLJARI
CAR:
Svrzimantija, begunac, potuka
Da na nas die ete hajduke,
I drske pretnje da upuuje?
Dosta, vreme je da ga uutkam!
Trubecki knee, i Basmanove,
Pomoi treba naim vojskama,
Pod ernjigov je stigo buntovnik,
Spasavajte mi grad i graane.
BASMANOV:
Protei nee ni tri meseca,
A samozvanca skrie zaborav,
(Svi ute.)
KNEZ UJSKI:
O, sveti oe, ko zna puteve
Gospodnje? Zar mi da mu sudimo?
On udotvorstvo, neraspadljivost
Darovat moe telu smrtnome,
Al' potrebno je prie narodne
Najpre ispitat strogo, paljivo,
A ko u ova smutna vremena
Na takvo delo da se usudi?
Prekoree nas kako svetinje
U korist nau mi skrnavimo!
I tako ve je narod uzbunjen
I ve je mnogo burnih glasova,
Pa nije vreme da ga bunimo
Tom iznenadnom, vanom novou.
Priznajem i sam: treba suzbiti
Te smutnje to se ire Rusijom,
Al' brza sredstva bie zgodnija.
Molim te, care, da mi dopusti
Da narodu na trgu prozborim,
Samozvanevu izobliim la
I vetom reju ludost ustuknem.
CAR:
Uini tako! Sveti vladiko,
Izvoli k meni, smerno molim te,
JEDAN BEGUNAC:
Idi sam natrag ako ti je naspelo, nekrste prokleti!
MARERET:
Quoi? Quoi?2
DRUGI BEGUNAC:
Kva! kva! Lako je tebi, abo prekomorska,
kreketati na ruskog carevia, ali mi smo ti narod pravoslavni.
MARERET:
Qu'est-ce a dire pravoslavni?. . . Sacres gueux, maudite canaille! Mondieu, mein Herr, j'enrage: on dirait que ga n'a pas
des bras pour frapper, ja n'a que des jambes pour fuir.3
ROZEN:
Es ist Schande.4
MARERET:
Ventre-saint-gris! Je ne bouge plus d'un pas; puisque le vin est tire, il faut Ie boire. Qu'en dites vous,
ta? ta?
ta mu je to pravoslavni?... Da poganih nikogovia, proklete fukare! Bogami, doe mi da pobesnim, gospodine, kao da
nemaju ruku da se biju, nego samo noge da bee.
4
Sramota!
3
mein Herr?5
ROZEN:
Sie haben Recht.6
MARERET:
Tuldieu, il y fait chaud! Ce diable de Samosvanets, comme ils l'appellent, est un bougre, qui a du
poil au col. Qu'en pensez-vous, mein Herr?7
ROZEN:
Ja.8
MARERET:
He! Voyez donc, voyez donc! L'action s'engage sur les derrieres de l'ennemi. Ce doit etre le brave Basmanoff, qui aurait
fait une sortie.9
ROZEN:
Ich glaube das.10
(Dolaze Nemci.)
Trista mu muka! Ne miem vie ni koraka; kad smo se uhvatili u kolo, sad igrajmo. ta vi mislite o tom, gospodine?
U pravu ste.
7
Do vraga, ala je zagustilo! Ovaj avolski Samozvanac, kako ga nazivaju, to ti je neki obeenjak, junaina bogme! ta vi
mislite o tom, gospodine?
8
Da.
9
Nuto, gle, gle! Poinje napad neprijatelju za leima. Mora biti da je hrabri Basmanov izvrio juri. 10 Verovatno.
6
MARERET:
Ha, ha! Voici nos Allemands. Messieurs! Mein Herr, dites leur donc de se rallier et, sacrebleu, chargeons!11
ROZEN:
Sehr gut. Halt!12
(Nemci se postrojavaju.) Marsch!
NEMCI (polaze): Hilf Gott!13
(Bitka. Rusi ponovo bee.)
POLJACI:
Pobeda! Pobeda! iveo car Dimitrije.
DIMITRIJE (na konju):
Zatrubite da prestanu! Pobedili smo. Dosta je; tedite rusku krv. Neka prestanu!
(Trube sviraju, bubnji udaraju.)
11
Ha, ha! Evo naih Nemaca. Gospodo! Gospodine, recite da nam se pridrue; sve im njihovo, pucajmo!
Vrlo dobro. Stoj!
13
Pomozi, boe!
12
JEDAN OVEK:
Hoe li skoro car iz crkve?
DRUGI OVEK:
Liturgija je svrena; sad je molepstvije.
PRVI:
Kakvo je molepstvije, da l' proklee onoga?
DRUGI:
Stajao sam u priprati i uo kad je akon povikao: Anatema na Griku Otrepjeva!
PRVI:
Pa nek' proklinju; kakve veze ima carevi s nekim Otrepjevim?!
DRUGI:
A careviu sada poju vjenu pamjat.
PRVI:
Zar vjenu pamjat ivom? A, zapamtie to oni, bezbonici jedni!
TREI:
uj, viu. Da nije car?
ETVRTI:
Nije, to je onaj jurodivi...
(Dolazi ludak, sa gvozdenom kapom, sav se ulanao verigama, a oko njega deca.)
Nikolice, Nikolice gvozdena kapice!
BABA:
Ostavite blaenoga, avoli nijedni. - Pomoli se, Nikolice, za mene grenicu!
JURODIVI:
Daj, daj, kopjejicu daj!
BABA:
Evo ti kopjejice, seti se mene.
JURODIVI (seda na zemlju i peva): Mesec se pomoli,
Mae zaplae,
Ustaj, ludae,
Boga umoli!
(Deca se opet sakupljaju oko njega.)
JEDNO DETE:
Zdravo, Nikolice; to kapu ne skine?
BOLJARI:
Odlazi, ludae! Uhvatite tu ludu!
CAR:
Ostavite ga na miru. Moli se za mene, jadni Nikolice!
(Odlazi.)
SJEVSK
SAMOZVANAC, OKO NJEGA NJEGOVI LJUDI.
SAMOZVANAC:
A gde je suanj?
POLJAK:
Tu je.
SAMOZVANAC: Zovni ga!
(Dolazi zarobljeni Rus.) Ko si ti?
ZAROBLJENIK:
Ronov, plemi moskovski.
SAMOZVANAC:
Odavno slui?
ZAROBLJENIK:
Tek sam poeo.
SAMOZVANAC:
Zar nije greno to ma, Ronove, Na mene die?
ZAROBLJENIK:
ta u, mora se.
SAMOZVANAC:
Kod Sjeverskoga jesi l' vojevo?
ZAROBLJENIK:
Iz Moskve tek sam posle stigao.
SAMOZVANAC:
Kako Godunov?
ZAROBLJENIK: Uzbudila ga
Nesrea ratna, rana Mstislavskog,
ZAROBLJENIK:
au i zlatom car ga obasu, Ko savetnik on prvi sedi sad U dvoru carskom.
SAMOZVANAC: Vojsci prei je. A Moskva?
ZAROBLJENIK:
Mirna, hvala Gospodu!
SAMOZVANAC:
Da l' me ekaju?
ZAROBLJENIK:
Samo bog to zna;
O tebi niko ne sme zboriti.
Ponekom jezik zbog tog odreu,
Drugom i samu glavu otkinu.
Povazdan pljute smrtne osude,
SAMOZVANAC:
Da li e biti tri'est hiljada?
ZAROBLJENIK:
I pedeset e biti, bogami!
(Samozvanac se zamislio. Ljudi oko njega zgledaju
se.)
SAMOZVANAC:
A ta o meni misli ratni stan?
ZAROBLJENIK:
Pa kazuju o tvojoj milosti,
Iako si, da prosti, lopua,
Kako si ipak junak, delija.
SAMOZVANAC (smeje se): Dokazau im novim delom to. Neemo, brao, ujskog ekati, No u boj sutra!
(Odlazi.)
SVI:
Neka ivi car!
POLJAK:
Pedeset ih je, more, tisua,
A nas ni petnajs' nee skupiti! Sio je s uma.
DRUGI POLJAK:
Drue, ne brini:
Ta jedan Poljak na pet stotina
Moskova moe sam da udari.
ZAROBLJENIK:
Da udari? Al' kad se sudari,
Od jednoga e strugnut, hvalio!
POLJAK:
Da ima sablju, robe drski, sad Ovim bih tebe brzo smirio. (Pokazuje svoju sablju.)
ZAROBLJENIK:
No i bez sablje snai emo se,
Budalo, makar samom pesnicom!
(Pokazuje pesnicu. Poljak ga oholo pogleda i utei ode. Svi se smeju.)
UMA
LANI DIMITRIJE, PUKIN
(Podalje lei konj koji izdie.)
LANI DIMITRIJE:
Konjicu jadni! Kako ilo si Jurio danas u boj poslednji I kako si me ranjen nosio!... Konjicu jadni!
PUKIN (za sebe):
udno! ali ga
POLJAK:
Na polju asti hrabro pogibe.
SAMOZVANAC:
Slava i pokoj dui njegovoj!
Malo nas, malo, glavu iznese!
O, Zaporoci, o izdajice,
Prokleti da ste to nas izdaste,
to ni za asak ne izdraste!
Deseti svaki da se obesi,
Nek' razbojnici prestup okaju!
PUKIN:
Ta ta sad vredi krivca traiti,
Do nogu kad nas Boris potue!
SAMOZVANAC:
Skoro ve naa bee pobeda
I ve sam kreno prve redove,
Al' Nemci hrabro juri odbie.
Junaci to su, bogme, delije;
Jedared od tih ljudi ratnika
Poasnu etu moram skupiti.
PUKIN:
Akonaiti noas gde emo?
SAMOZVANAC:
Pa tu u umi. Log je ugodan.
U Riljsk na ruak zorom kreemo. Laku no!
(Lee, mee pod glavu sedlo i zaspi.)
PUKIN:
San ti bio spokojan!
U prah satrven bei s bojita,
A kao ludo dete bezbrian!
Provienje ga uva boije.
Spokojni i mi, brao, budimo!
Nek jauu to plemstvo ne tujem, Vreme je da ih prezrem sada sve, Da ukinem taj tetni obiaj.
BASMANOV:
Sto puta, care, blagosloven dan
U koji knjige gordih rodova
Proguto bude oganj plameni!
CAR:
I nije, veruj, taj daleko dan;
Samo dok smutnju smirim narodnu.
BASMANOV:
Ne treba da te brine puina,
Jer puk je uvek buni tajno rad:
Ko dobar konjic on se propinje,
Ko dete rope na vlast oevu,
Al' jaha konja zaas ukroti
I otac dete u red dotera.
CAR:
Al' konj jahaa katkad zbacuje
A oca dete veno ne slua,
Pa zato treba stalnom strogou
Vladati pukom, poput Ivana,
Vladara umnog, umiritelja,
I njegovoga groznog unuka.
Ne, milost carsku svet ne osea: Uini dobro ne priznaje ti, Tlai ga nee biti loiji.
(Ulazi boljar.)
Ko je to?
BOLJAR:
Strani gosti stigoe.
CAR:
Ti, Basmanove, malo priekaj,
Jer jo ne svrih s tobom razgovor. (Odlazi.)
BASMANOV:
Dravnik mudri uma velikog!
Nek Svevinji mu sreu daruje
Da Otrepjeva kletog savlada
I zemlji mnoga dobra uini.
Miso velika duh mu zanosi.
Da ne ustukne, treba paziti;
Mo mene eka silna, golema
Kad besnom plemstvu slomi rogove. U vojevanju ne znam takmaca
I posle cara prvi stojau...
A moda... agor ko da ujem sad!
(Uzbuna. Boljari, dvorske sluge tre bez reda,
TREI:
On carevia mladog poziva!
ETVRTI:
Po duhovnika idi!
BASMANOV: ta to bi?
PETI:
Pozlilo caru.
ESTI:
Car nam umire!
BASMANOV: Boe!
PETI:
S prestola pade nauznak,
Na usta, ui krv mu udari.
(Iznose cara na stolici. Sva carska porodica. Svi boljari.)
CAR:
Uklonite se. Neka ostane Samo carevi.
(Svi se uklanjaju.) Sine, umirem.
Poljubi me! Pa zbogom, sine moj
Ubrzo ti e carstvo primiti.
Boe! Pred lice tvoje izlazim,
A ne stiem da duu pokajem.
Oseam, sine, da si miliji
I od samog mi spasa duevnog!
Ko podanik se bejah rodio,
Ko takav red je i da preminem,
Al' vrhovnu sam zadobio vlast.
Ne pitaj, sine, im je postigoh.
Glavno je da ti za to nisi kriv,
Da ti po pravu carstvo pripada,
A bogu za sve ja u jedini
Da odgovaram u as sueni.
O, sine, nek' te la ne zanosi,
Neka te varke ne zaslepljuju
U burne dane prima dravu:
CAR:
Oi mi gasnu sve je svreno,
Studen me groba ve obuzima...
(Ulazi patrijarh, vladike; za njima svi boljari.
Caricu vode ispod ruke, a ki careva rida.)
ta je to? Shima... Postrig sveteni...
Inok smireni car sad postaje,
Grob e mi tamni biti elija...
No ekaj malo, sveti vladiko,
Jo car sam, pa me ujte, boljari:
Krst Feodoru svi celivajte,
Na njemu sada carstvo ostavljam.
Ti, Basmanove... prijatelji svi...
Na samrtnom vas asu zaklinjem
Posluite mu verno, usrdno,
Jer Feodor je mlad i bezgrean.
Zakunite se!
BOLJARI:
Kunemo ti se!
CAR:
Sad sain spokojan. Sad mi pratajte
Sve sablazni, sve moje grehove,
Sva pregreenja voljna, nevoljna...
Vladiko sveti, prii, spreman sam.
(Poinje obred postrienja. Iznose onesveeno enskinje.)
ATOR
BASMANOV UVODI PUKINA
BASMANOV:
Ovamo ui, zbori slobodno.
K meni te, dakle, lino poslao?
PUKIN:
Prijateljstvo ti svoje nudi car
I in najvii carstva moskovskog.
BASMANOV:
I Feodor mi ast ukazuje,
Voa sam cele vojske moskovske;
Zbog mene svu je prezro vlastelu,
Boljara drevnih gorde rodove.
Na vernost sam se njemu zakleo.
PUKIN:
Na vernost si se njemu zakleo, Jer zakonit je carstva naslednik, Al' ako ivi zakonitiji?
BASMANOV:
O tom smo, mislim, dosta zborili,
Jer ko je onaj, to bar dobro znam.
PUKIN:
Ne Litva samo, ve i Rusija
Dimitrijem ga davno priznade,
Al' nije moje da presuujem
Da l' je on glavom ba Dimitrije
Il' samozvanac lanog imena,
Tek uveren sam: pre il' poznije
Feodor e mu Moskvu predati.
BASMANOV:
Mladom u caru verno sluiti
Sve dokle bude na svom prestolu.
Vojnika u nas ima dovoljno,
I krepiu im srca pobedom.
Karela kozak, Mniek vojvoda,
Uplaiti me nee nikada.
Ta kol'ko vas je? Osam tisua?
PUKIN:
Preterao si: nema toliko.
Znam da je naa vojska nikakva:
Kozaci samo plene selita,
A Poljaci se pjani hvaliu,
Dok Rusi ali emu zboriti,
Ta neemo se o tom sporiti.
Zna, Basmanove, im smo premoni?
Ne vojskom, niti poljskom potporom,
Ve mi smo jai mnenjem narodnim.
(Odlazi.)
BASMANOV:
On pravo veli; svud je izdaja;
Pa ta da inim? Zar da doekam
Da buntovnici mene dograbe
I Otrepjev mi glavu otkine?
Nije li bolje potok spreiti
Da burom gonjen sve ne potopi,
Pa i sam...
Al' zar da re pogazim?
Da sramota me vena pokrije?
Zar poverenje carskog mladenca
Da platim gnusnom, groznom izdajom? Lako je onom koga progone
Snovati bune, plesti zavere,
Al' jo se nije ulo, videlo
Ljubimac da svog cara izdade... A smrt... a vlast... a beda naroda? (Zamisli se.)
Ko ide? (Zvidi)
Konja. Zatrubite zbor!
PUKIN:
Ljudi moskovski!
Svi znamo da ste mnogo trpeli
Pod ljutim jarmom mrskog tirana;
Progonstvo, globe, sramotu i smrt,
Kuluk i glad ste vi podnosili.
Dimitrije e da vas prigrli:
Boljare, vojsku, carske pisare,
Trgovce i sve ljude estite.
Bezumnik samo tom se opire,
Ludak e samo to da odbije!
A car na presto svojih dedova
Sa stranom, znajte, ide druinom.
Ne srdite ga, boga bojte se,
Pa gospodaru krst poljubite.
Umirite se, odmah aljite
U tabor njemu mitropolita,
Boljare prave, ljude izbrane,
Da caru smemi poklon uine.
(Silazi. U narodu agor.)
NAROD:
Ne oklevajmo. Zbori istinu!
Nek' ivi otac na Dimitrije!
SELJAK (na amvonu):
U dvore carske smesta kreimo
Da Borisovo tene zgrabimo!
PROSJAK:
Udelite mi, Hrista radi!
STRAA:
Idi odatle, zabranjeno je govoriti sa sunjima.
FEODOR:
Idi, stare, ja sam siromaniji od tebe, jer ti si u slobodi.
(Ksenija pod velom prilazi takoe prozoru.)
PRVI:
Otac je bio zloinac, ali su deca nevina.
DRUGI:
Ne pada iver daleko od klade!
KSENIJA:
Brao, brao, ini mi se da boljari k nama idu.
FEODOR:
To su Galjicin, Mosaljski. Ostale ne poznajem.
KSENIJA:
Ah, brao, srce mi obamire!
(Galjicin, Mosaljski, Molanov i erefedinov. Za njima tri strelca.)
NAROD:
Prolaz, prolaz nainite: boljari idu. (Boljari ulaze u kuu.)
JEDAN OVEK IZ NARODA: Zato su dosli?
DRUGI:
Po svoj prilici da zakunu Feodora Godunova.
TREI:
Doista? uj, koliko je agor u kui! Viu, tuku se...
NAROD:
uje li? Neko cii! enski je glas. Popnimo se!
Vrata su zatvorena vika zamukla.
(Otvaraju se vrata. Mosaljski se pojavljuje na
tremu.)
MOSALJSKI:
Narode! Marija Godunova i njen sin Feodor
otrovali su se. Videli smo njihova mrtva tela.
(Narod prestravljen uti.) A to utite? Viite: iveo car Dimitrije Ivanovi!
(Narod zanemeo.)