IVAN MUI HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA

BIBLIOTEKA POVJESNICE HRVATA 3

UREDNIK: Prof. Milan Ivanievi ZA NAKLADNIKE: Josip Botteri Zoran Bokovi RECENZENTI I. IZDANJA: Dr. sc. Denis Alimov, Sveuilite u Sankt Peterburgu (Rusija) Dr. sc. Danijel Dzino, Sveuilite u Adelaide (Australia) Prof. dr. sc. Darko Gavrilovi, Novi Sad Prof. dr. sc. Ivan Juri, Zagreb Dr. sc. fra Bazilije Pandi, Zagreb Prof. dr. sc. Ivo Rendi Mioevi, Rijeka Akademik Radoslav Rotkovi, Herceg Novi LEKTOR: Mario Blagai KOREKTURA: Vesela Romi PRIPREMA ZA TISAK: ACME PRIJELOM KNJIGE: Marko Grgi FOTOGRAFIJA NA KORICAMA: Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu predromanike crkve na Crkvini u opotu kod Benkovca. Snimio Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu FOTOGRAFIJE U KNJIZI: Branimirov natpis iz Mua Snimio: Filip Beusan, Arheoloki muzej u Zagrebu SVE OSTALE SLIKE U KNJIZI: Zoran Alajbeg, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu POVIJESNE KARTE IZRADIO: Tomislav Kaniki, Zagreb Ivan Mui, iovska 2, 21000 Split imuzichr@yahoo.de www.muzic-ivan.info Pripremu i tiskanje dopunjenoga izdanja ove knjige u potpunosti su pomogli gospoda: Ivan Kapetanovi (Ljubljana - Split), Josip Petrovi (Zagreb), Zvonimir Pulji (Split) i Ante Sanader (Split)

IVAN MUI

HRVATSKA POVIJEST
DEVETOGA STOLJEA
DRUGO DOPUNJENO IZDANJE

MATICA HRVATSKA OGRANAK SPLIT

NAKLADA BOKOVI SPLIT 2007

eni Vlasti

S A D R AJ

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MUIEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA (MARIN ZANINOVI) . . . . . . . . . . . 9 PROSLOV UZ PRVO IZDANJE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA IVANA MUIA (DANIJEL DZINO) . . . . . . . . . . . . . . . . 19 UVOD
O STAROSJEDITELJIMA KAO ETNIKOM TEMELJU HRVATSKE ETNOGENEZE

. . . . 31

I. JAPODI, LIBURNI I DALMATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

I

II. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE DALMACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

III. DOSELJENJE SKLAVINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 IV. NASTAVLJANJE KONTINUITETA KULTURE BALKANSKODINARSKIH STAROSJEDITELJA I POSLIJE DOSELJAVANJA DIJELA DRUGIH ETNOSA .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA . . . . . . . . . . . . . 121

FRANAKO OVLADAVANJE

I. PRVOBITNI SMJETAJ HRVATA NA LIBURNIJSKOM TERITORIJU I LIBURNIJOM I DALMACIJOM. . . . . . . . . . . 139

II. SJEDINJENJE LIBURNIJE I DALMACIJE 818. I OSLOBOENJE HRVATA OD FRANAKOG VRHOVNITVA DO 839. GODINE . . . . . . . . . 157 III. HRVATSKI KRALJEVI TRPIMIR, KREIMIR I MIROSLAV . . . . . . . . 171 IV. HRVATSKI BANOVI U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA . . . . . . . . . 189 1. DOMAGOJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 2. ZDESLAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
7

3. BRANIMIR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 4. MUTIMIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 V. POKATOLIAVANJE ARIJANSKIH HRVATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 VI. OSTACI KULTA PREDKRANSKOGA BOGA VIDA NA TERITORIJU HRVATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 I. STARA ILI BIJELA HRVATSKA I DOSELJENJE HRVATA OKO 639. GODINE PREMA SPISU DE ADMINISTRANDO IMPERIO . . . . . . . . . . . . . . 249 II. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA, KOJI SU UISTINU SKLAVINI U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ LIBURNIJE,
I NJIHOVO SUIVLJENJE SA STAROSJEDIOCIMA PREMA VRELIMA

TOME ARHIAKONA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 DODATAK O ARIJANIZMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 III. AVARI, PROTOBUGARSKO OSOBNO IME I HRVATSKI ETNONIM . . . . 277 IV. SABOR NA DUVANJSKOM POLJU U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA PREMA LIBELLUS GOTHORUM . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 DODATAK O VLASIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 BIBLIOGRAFIJA VRELA I POSEBNO KORITENIH RADOVA . . . . . . . . . . . . . . . 321 UMJESTO POGOVORA PRVOME IZDANJU (DENIS ALIMOV). . . . . . . . . . . . . . 331 KAZALO OSOBA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 KAZALO AUTORA (NADA VRSALOVI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 POPIS SLIKA I KARATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351 KRATICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353 O AUTORU IVANU MUIU (VLADO NUI) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU MUIEVE KNJIGE HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEA

Ivan Mui dodao je, nizu svojih knjiga, i ovu najnoviju Hrvatsku povijest devetoga stoljea. Roen je 1934. u Solinu, prepunom povijesti i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veliajnu prolost od najmlaih dana. Zavrio je Klasinu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hrvatskih obrazovnih ustanova. Studij prava diplomirao je u Zagrebu 1958. godine. Ve kao mladi strunjak objavio je studije, koje su izazvale iroku panju javnosti. Bila su to Razmatranja o povijesti Hrvata 1967., kojoj je slijedila Hrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Djelomino otapanje najrigidnijeg totalitarizma u "jugoslovenskoj" varijanti, nakon pada sveprisutne udbake strahovlade Aleksandra Rankovia, omoguilo je pristup i nekim zabranjenim temama nae povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjeam se kako su na ove knjige reagirali juni i sjeverni hrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umijeali i Centralni komitet SK BiH, Okruni javni tuilac Ljubo Prvan u Vjesniku i drugi. Od tada Mui nosi ig ovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog proljea i svih iluzija koje je pobudilo dohvatio je i Muia i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od poetka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optube sagledan, pa je optueni od Vrhovnog suda u Zagrebu bio osloboen zbog "pomanjkanja dokaza". Bilo bi dobro pretiskati te knjige sa svim njihovim odjecima i optubama, jer su one dobri dokumenti u kakvom smo drutvu i vremenu ivjeli. Tim vie to i danas ima onih, koji nam prodaju tu "jugoslovensku unitaristiku idilu i maglu" kao neko idealno vrijeme za na narod. Mui bi uinio dobro djelo, kad bi obradio ta zbivanja, kako bi mladi ljudi, a pogotovo oni, koji e ui u ta prouavanja, doznaju kako je to izgledalo. Sudionici totalitarizma stare i umiru i oni koji to znaju i mogu, duni su zabiljeiti za budue narataje kako nas je pritiskao. Sjeam se i sam mnogih primjera, a posebno Kerubina egvia. On je bio dobar ovjek i vrstan znanstvenik, iju sam sjajnu knjigu o Tomi Arhiakonu Splianinu, u izdanju Matice hrvatske
9

1927. proitao u gimnaziji. Nikada neu zaboraviti zaprepatenje koje sam osjetio, kada sam na studiju u Zagrebu nakon 1950. doznao da su ga nai boljeviki barbari ubili u njegovoj 85. godini uguivi ga eljeznom icom, jer se davne 1937. bio usudio pisati o gotskoj komponenti u etnogenezi Hrvata. Eto, to je bilo bavljenje znanou u "jugoslovenskoj idili", koja je unitila I. Pilara, M. ufaya, I. Guberinu i tolike druge pisce, pjesnike, knjievnike, profesore i novinare, nestale u tamnicama Ozne i Udbe. Srea je da je Mui doao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjee, jer da je djelovao desetljee ranije, pitanje kakva bi ga sudbina bila zadesila. On naime u svojim djelima rui brojne zabrane i raiava pojmove. Doivljavam ga kao kolegu po struci, iako sam malo drukije, arheoloke grane. Novo djelo, koje nam je poklonio, bavi se ranim i kljunim stoljeem hrvatske povijesti. To deveto stoljee je, kao i u ostaloj Europi, vrijeme oblikovanja niza sastojnica bilo narodnosnih, bilo teritorijalnih, koje vie-manje sainjavaju i nae dananje odrednice. Ovakve knjige, koliko je meni poznato, trenutano nema u naoj historiograji, pa je i te kako dobrodola. U naoj "slubenoj" historiograji ponekad nailazimo na svjesno izbjegavanje nekih tema. Nekad su to bila razliita ideoloka polazita, ega ima i danas, zatim razliiti oblici autocenzure i sline pojave, svojstvene malim sredinama a pogotovo u drutvima totalitarnih okvira u kojima smo ivjeli pola stoljea. Neki elementi tih pozicija imaju svoje korijene i u ranijim dravnim okvirima kako maarsko-austrijskim tako i u jugoslavenskokraljevskim, da ne spominjemo komunizam. Ivan Mui je pravnik i u naoj tradiciji su brojni pravnici bili povjesniari kao na primjer Josip Alaevi, Ivan Strohal, Nikola Tomai, Antun Dabinovi, Lujo Margeti, Marko Kostreni (Muiev profesor hrvatske povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu), ali i drugi. Mui je Solinjanin i Splianin, uenik jedne od poznatih klasinih gimnazija u Hrvatskoj. Od djetinjstva je bio okruen povijeu i njenim spomenicima koji u njegovu kraju idu u svjetski vrh, to ga je od tih ranih dana zanimalo i privlailo. Mene je na pr. kao djearca u osnovnoj koli u Hvaru zanimalo to pie na latinskim natpisima u naoj Stolnici, to se tu krije i to znai. Bilo mi je pomalo tajanstveno, kao i mnogoto drugo u djetinjstvu i elio sam to upoznati. Sve to i odrastanje u stoljetnoj kui i po ulicama sa starim palaama, crkvama i tvravama dovelo me do arheologije. Odavno je poznato,
10

da ovjekovo podrijetlo, dobrim dijelom, odreuje i njegovu kasniju ljudsku osobnost. Stoga nas ne udi, da se to dogodilo s naim plodnim povjesnikom i publicistom. Ovo je trebalo rei nasuprot nekim primjedbama na poetne radove kolege Muia. Svojim knjigama on je dao primjer kako se radi i ovom najnovijom knjigom jo jednom pokazao svoju znanstvenu zrelost i irinu koja imponira, kojom razmie obzore nae davne prolosti. Svojim brojnim raspravama on je ve i ranije potaknuo pripadnike povijesne struke da i sami priu obradi nekih problema, to se i vidi u odreenom broju novih publikacija. U naoj je historiograji trajno prisutno sloeno pitanje o seobi Hrvata, njihovom podrijetlu i pravcima kretanja. Dvije su temeljne postavke i odrednice: Kako su i kada Hrvati doli u ove krajeve, trajanje tih seoba, a s druge strane imbenik autohtonosti, koja je naglaenija nego li to smo to nekada mislili, kako to zastupa i potanko obrazlae Ivan Mui. Ove ranosrednjovjekovne seobe su jedno od najsloenijih pitanja europske povijesti, jer su izmijenile narodnosnu sliku mnogih zemalja i predjela. esto su bile razorne, ostavljajui za sobom pusto i prazninu, da bi pojedine naknadne i mirne simbioze stvarale nove temelje za slijedea stoljea. To nisu bile velike skupine ljudi, ali kada su djelovale bile su dobro vojniki organizirane. Najee su to bile konjanike zajednice, koje su to predvodile, jer je konj u tim vremenima, kao uostalom sve do izuma kojekakvih samopokretnih strojeva modernog doba, bio glavno sredstvo vojnike strategije. Na pr. poznati narod razornih Vandala, kojih je prema vrelima moglo biti oko 35.000, poetkom V. stoljea napravio je strah i trepet po itavoj Europi kuda su prolazili, dok se nisu prebacili u Afriku, gdje su na kraju nestali. Galijom tj. Francuskom su proli skupa sa sarmatskim Alanima, koji su ostavili spomen u imenu grada Alenona, poznatog po svojim ipkama. Od vremena cara Valerijana, od sredine III. stoljea do Dioklecijana i Julijana Apostata sredinom IV. stoljea trajali su ratovi rimske drave s monim germanskim plemenom Alemana. Oni su preli Rajnu u drugoj polovini III. stoljea i poinili takva pustoenja po Galiji, te su se toliko usjekli u zajedniko sjeanje njenih stanovnika da Francuzi Nijemce i danas zovu Alemani les Allemands. A tijekom cijele antike oni su bili samo dio germanskoga naroda. Danas samo engleski jezik naziva Nijemce Germanima. To je jedan od zanimljivijih primjera kako nastaju imena naroda. Alemani su ratovali i
11

zajedno s Francima, koji su na kraju pokorili itavu Galiju i dali joj svoje germansko franako ime u drugoj polovini V. stoljea. Kao i dalmatinska obala i juna Galija, koju su Rimljani zvali provincia Romana, slubeno je bila Galia Narbonensis, ula je izravno iz antike u srednji vijek. Bila je jedna od najprivlanijih rimskih pokrajina stjecite bogatih Italika i jako romanizirana s cvatuim gradovima. Moramo spomenuti Istone i Zapadne Gote, Ostrogote i Vizigote, koji lutaju Europom od kraja IV. i tijekom VI. stoljea, od Krima do Hispanije ugroavajui Rim i kasniji Bizant. Stvaraju monu dravu u Italiji, s prijestolnicom u Ravenni, iji je dio bila i naa zemlja od 473. 537. godine, kada ih je porazio car Justinijan. U tome njihovu boravku u naim krajevima od oko 60 godina mir je bio nekih 37 godina, a ostalo je proteklo u ratovanju. Kada su izgubili dravu u krvi i pokolju nestali su iz povijesti i pretopili se u druge narode, pa tako i u nama ima njihovih gena. Bugari i Maari su takoer bili konjaniki narodi, koji su doli neto kasnije s istonih rusko-ukrajinskih stepa i Urala. Meutim, za razliku od ovih prethodnih koji su vie-manje nestali iz povijesti, oni su se nametnuli svojim pokorenim stanovnicima trakim i panonskim Slavenima, davi im svoje ime, stvorivi dravne tvorevine, koje traju i danas. S druge strane imamo zastraujue Hune, koji su tijekom dviju godina dva puta preli na svojim konjima euroazijski prostor, doli do kineskoga zida, a kako preko njega nisu mogli, vratili su se natrag u Europu, bili poraeni i pretopili se meu druge konjanike narode. To su samo neki od izabranih primjera, koji pokazuju koliko je Europa arena po ovoj fazi svoje rane povijesti i po tolikim seobama i sukobima, koji su stvarali njenu dananju sliku. U ovoj panorami rane povijesti i etnogeneza Hrvata je sloena kao i kod drugih europskih naroda, ako ne i sloenija. Od pada Salone u prvoj polovini VII. stoljea (614.?, 639.?) pa do naih narodnih kraljeva Kreimira i Zvonimira i kasnije, traje jedan proces, koji neke svoje daleke odraze ima i danas u naoj suvremenoj povijesti. To dokazuje i ova najnovija Muieva knjiga ije emo odjeke, bez sumnje, pratiti i u godinama koje slijede. Mui je hrabro uao u gusti injenica, vrela, knjiga i rasprava sa stotinama naslova. Iz toga je uspjeno iziao s intrigantnim zakljucima s kojima se moemo ili ne moramo sloiti, ali koji su utemeljeni i ukazuju na nove mogunosti pristupa i rjeavanja stoljetnih rasprava naih povjesniara. U svome uvodnom dijelu Mui je raspravio o ilirskim starosjediocima junoga hrvatskoga prostora, Japodima, Liburnima i Delmatima, zatim
12

je prikazao vladavinu Gota na teritoriju Liburnije i Dalmacije, te preao na doseljenje Sklavina Slavena i zavrio s tekstom o kontinuitetu balkansko-dinarskih starosjeditelja i poslije doseljavanja etnosa sa sjevera Europe. U sljedeem teinom dijelu knjige obradio je hrvatsku povijest devetoga stoljea. Raspravio je prvobitni smjetaj Hrvata na liburnijskom podruju i franako ovladavanje Liburnijom i Dalmacijom. Prikazao je sjedinjavanje Liburnije i Dalmacije 818. i oslobaanje Hrvata od franakog vrhovnitva do 839. godine. Slijedi vladavina kraljeva Trpimira, Kreimira i Miroslava, iju je kraljevsku vlast Mui uvjerljivo dokazao. To posebno vrijedi za Trpimira, prvoga u tome nizu. Logino je iskoristio niz dokumenata koji spominju Trpimira (natpis, darovnice, edadski evanelistar, Gottschalkove zapise i dr.), koji ukazuju na njegovu vojniku snagu i povijesnu situaciju, koju je znao iskoristiti i okrenuti sebi na korist. Bio je kljuni imbenik na naoj obali i zaleu u prvoj polovini IX. stoljea. Druga polovina istoga stoljea u znaku je monih banova Domagoja, Zdeslava, Branimira i Mutimira, koji su ostvarili daljnje jaanje hrvatske drave u igri izmeu Rima, Mletaka i Carigrada. U petom poglavlju raspravlja o pokatoliavanju arijanskih Hrvata, koje ubraja u arijance kao to su to bili i Goti s kojima su se pomijeali. U Prilozima na kraju raspravlja teme: o staroj ili Bijeloj Hrvatskoj oko 639. godine prema spisu De administrando imperio cara Konstantina Porrogeneta; o doseljenju arijanskih Gota "koji su uistinu Sklavini" u rimsku Dalmaciju, posebno na teritorij Liburnije i njihovu suivotu sa starosjediocima prema pisanju Tome Arhiakona; o Avarima, protobugarskom osobnom imenu i hrvatskom etnonimu; te o saboru na Duvanjskom polju u drugoj polovini IX. stoljea prema Libellus Gothorum. Zavrio je dodatkom o Vlasima, starom stanovnitvu u nekim predjelima od Jadrana do Crnoga mora, koji su se u moderno vrijeme nacionalno odredili prema svome vjerozakonu katolikom ili ortodoksnom. Tekst prate zemljopisne povijesne karte, koje skupa s kolor snimkama natpisa hrvatskih vladara pomau boljem razumijevanju teksta. U ovoj svojoj knjizi Mui je temeljito razradio poznata stara vrela od Konstantina Porrogeneta, Ljetopisa popa Dukljanina, Kroniku Tome Arhiakona i druge stare tekstove i pisce. On staru problematiku podvrgava novim procjenama, vrednujui ova i druga vrela kritiki i sa svojih originalnih polazita. Fascinira nas broj auktora, koji se bave naom davnom prolou u sadanjem vremenu i to kako domai tako i stranci,
13

koje je Mui sustavno prikupio i vrednovao. esto nas zaude poneke neobine postavke ovih stranaca, koji uz rijetke izuzetke ne poznaju nae auktore, pa esto ni na zemljopis. Mui je sve to dobro obradio i stavio na svoje mjesto. Treba podvui njegovo poznavanje istone, a posebno ruske literature, stare i nove i njeno dobro vrednovanje, to esto izostaje kod strunjaka, koji ne poznaju ovu komponentu historiograje i ne koriste njene rezultate. Mui je mnoge svoje ranije stranice posvetio autohtonosti Hrvata na njihovu podruju, pa je i ova knjiga na tragu tih nastojanja. Stoga je on paljivo prikazao starije populacije, koje su preivjele na hrvatskim prostorima bilo iz antike bilo iz tekih perturbacija kasne antike i ranoga kranstva, te sukoba i seoba ranoga srednjeg vijeka. Pokazao je kako sve te skupine ine dio nae etnogeneze. injenica je da se Hrvati u svojoj najranijoj povijesnoj pojavi na svojoj obali susreu sa stanovnicima obalskih gradova s vrstim jo i antikim zidovima od Istre do Skadra. A posebno s onima koji su se nalazili u sredinjim dijelovima ove rane Hrvatske i njene tenje za supremacijom, poput Osora, Raba, Zadra, Trogira i Splita u Dioklecijanovoj palai, spasiteljskoj utvrdi nakon pada Salone. Ti su stanovnici doekali novodole Hrvate pred svojim vratima i s njima su dalje ivjeli u simbiozama i sukobima tijekom ovih ranih stoljea. Kroati ili Sklabini tu se susreu s Romejima odnosno Romanima, koji govore dalmatinskim jezikom. U tituli hrvatskih vladara, u nizu njihovih isprava, oni su kraljevi Hrvata i Dalmatinaca i Hrvatske i Dalmacije. Klasina je u tome smislu prisega kralja Zvonimira, kada ga je u nedjelju 9. listopada 1076., u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio papinski poslanik Gebizon: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, te domine Gebizo... sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmatinorum que regni ... sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex. (Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, Bojom milou knez Hrvatske i Dalmacije od tebe gospodine Gebizone... zajednitvom i slogom cjelokupnog klera i naroda izabran vladarom kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca... ezlom i krunom obdaren i postavljen kraljem...) U ovoj je formulaciji "Ja Dmitar, koji se zovem i Zvonimir..." prof. D. Rendi Mioevi vidio (kako to i Mui prepriava) preitak antikog signuma ili supernomena, za to u antici imamo vie primjera, pa i kod Delmata. Takav je mornar u rimskoj ratnoj oti u Mizenu kod Napulja koji se na
14

svome nadgrobnome natpisu naziva: C. Ravonius Celer qui et Bato Scenobarbi natione Dalmata CIL X 3618--- 2810, Neapolis, a ima ih jo. Ovaj je natpis zanimljiv, jer pokazuje da se staro i raireno dalmatsko ilirsko ime Baton na latinski prevodi sa Celer, to znai brz. Zvonimir je dakle, kao i drugi hrvatski knezovi i vladari, kralj Hrvata i Dalmatinaca. Mui u ovom dalmatinskom imenu vidi staru dalmatinsku ili dalmatsku populaciju, koja je i dalje bila, u ovo vrijeme, prisutna u podruju hrvatske drave. To moemo prihvatiti, jer danas znamo da je prilian, iako preciznije nepoznat, broj staroga stanovnitva preivio, pogotovo oni koji nisu bili uz stare antike prometnice, koje su funkcionirale i u srednjem vijeku. Tako su dakle i Hrvati, kako su to ustvrdili i nai raniji zasluni povjesniari, zatekavi i ostavivi ovdje starosjedioce da im slue i prenesu svoja znanja ostvarivali s njima suivot. Sve auktore koji se time bave registrirao je Mui u svojoj knjizi, zasluenom panjom strunjaka, koji nastavlja njihov posao opremljen novim spoznajama, odajui im zaslueno priznanje. Ovdje se moram prisjetiti moga dragoga, blage uspomene, profesora Zdenka Vinskoga, koji je u svojim predavanjima i sjajnim raspravama produbio u mnogoemu nae spoznaje kao arheolog i povjesniar. Za ivota je bio jedan od 4-5 vodeih europskih strunjaka, koji su se bavili jednim od najsloenijih razdoblja povijesti i arheologije seobe naroda, koji su oblikovali i suvremenu Europu. Njegov je vrijedni student, kao i ja, bio moj vrnjak i dragi kolega i prijatelj prof. dr. eljko Rapani, koji je napisao tolike studije o ovome razdoblju nae prolosti. Posebno podvlaim njegovu ve klasinu raspravu O kontinuitetu naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1980. godine, kojom je anticipirao i radove kasnijih auktora. U svojim dugim i plodnim raspravama s Muiem nali su mnoge dodirne toke, to je i Muia potaknulo u radu, koji mu je to i rado priznao i zahvalio na kraju I. izdanja ove svoje knjige. injenica je da Hrvati nastavljaju i zajedniki sa starosjediocima podiu svoje crkvice na kasnoantikim i ranokranskim kultnim mjestima u izravnome kontinuitetu, ukapaju svoje mrtve, tuju iste svece i dijele mnogoto drugo, to je Rapani uvjerljivo pokazao. U prilog ovim Rapanievim i Muievim promiljanjima idu i najnoviji rezultati antropologije i genetike, koje su na iroka vrata ule i u suvremenu arheoloku znanost s mikrobiologijom, od kojih mnogo oe15

kujemo. Ti rezultati idu u prilog zakljucima arheologa i povjesniara, meu nama i Muia. Ja sam arheolog, koji sam se bavio preteno antikom i protoantikom u podruju Ilirika, pa sam pored ostaloga napisao i opsene studije o Delmatima ili Dalmatama. U ranosrednjovjekovna razdoblja nisam ulazio, ali uvijek sam bio svjestan mnogih preitaka iz antike koji i danas traju u mnogim etnografskim, folkloristikim i drugim tradicijama. Sjetimo se ibenske, drnike i like kape, narodne ornamentike i drugih i danas prisutnih sastojnica s podruju Delmata. I danas ive imena njihovih naselja i brda u pohrvaenom obliku poput Promone (Promin), Osinium (Sinj), Ninia (Knin), Tilurium (Trilj), Adrion (Dinara), Narona (Norin), Salona (Solin) i druga. Prema tome kada prouimo i proitamo Muieve interpretacije o autohtonosti hrvatskih Dalmatinaca i njihovu udjelu u etnogenezi Hrvata, nema razloga da se ne sloimo s njime. Kao arheologu, meutim, meni su jo uvijek kljuni arheoloki nalazi i dokazi iz ovih ranih vremena, a tu smo praktiki jo na poetku. Mnoge je vane ostatke i spomenike prebrisalo neumitno vrijeme, koje sve razara. Kolika su stara groblja nestala ili prekopana, ali ih ima jo, samo ih treba pronai i istraiti. Sretan je na pr. bio nalaz ranog starohrvatskoga groblja kod Stankovaca pri gradnji nove autoceste 2005. godine. S velikom znatieljom oekujemo objavu nalaza kolege prof. Radomira Juria, koji to istrauje. to se tie genetike, njeni su rezultati fascinantni, ali osobno smatram da su potrebne jo mnoge potvrde i istraivanja da bi se oblikovala vrsta struktura njena razvitka. Po mome miljenju neki dalekoseni zakljuci ovih istraivanja jo uvijek se kreu u okvirima sjajnih plauzibilnih hipoteza, ali ipak hipoteza. Nema meutim, razloga da ne prihvatimo dio spoznaja strunjaka, koji se time bave. Budunost je nema sumnje pred njima. Kao ovjek koji se bavio pitanjima Delmata u antici, prihvaam, dakle, prouavanja kolege Muia i drugih strunjaka o naem ranom srednjem vijeku, te i Delmate ili Dalmate vidim kao jednu od vanih komponenata etnogeneze Hrvata u sredinjem prostoru rane hrvatske drave. Hrvati su meutim, tijekom svoga razvitka sve to asimilirali pod svojim imenom, koje traje i danas. Dalmatinsko ime postaje sinonim hrvatskoga. Rekao bih da kasni odraz toga nalazimo u uvenom Rjeniku pet najplemenitijih europskih jezika Fausta Vrania iz 1595. godine, koji rije dalmatice prevodi sa hrvatski. Hrvati su jedini narod u Europi zapadnoga kranstva koji se u bogosluju slui vlastitim jezikom i to tisuu i
16

tri stotine godina prije II. Vatikanskoga sabora. Crkva je kao jezike bogosluja priznavala samo latinski, grki i hebrejski. Nadalje Hrvati, kao jo jedan unikum u Europi, koriste tri pisma, latinicu, glagoljicu i svoju varijantu irilice, koji su stari Poljiani zvali "Rvacko pismo". Latinski natpisi hrvatskih vladara i druga epigraka ostavtina, koju je u svojoj monumentalnoj knjizi sjajno obradila moja draga studentica i kolegica Vedrana Delonga, pokazuju kako je ta latintina bila prisutna i u naim ondanjim selima i crkvama Dalmatinske zagore i drugdje. Ovakav korpus srednjovjekovnih natpisa svojih vladara nemaju ni vodei europski narodi. U Bakoj pak, na otoku Krku, na jedinstvenoj, glagoljicom pisanoj Baanskoj ploi oko 1100. godine, opat Driha naziva Zvonimira "kralj hrvatski". itava je naa obala govorila hrvatskim akavskim jezikom i to od Kopra do Skadra ve od sedmog stoljea. Kada su Hrvati svojim laama nadzirali svoju obalu bili su najjai. Uspjeno su ratovali s Mleanima, Normanima, Saracenima, raznim gusarima i drugima. Knjiga Ivana Muia nam pomae razumjeti i doivjeti sve te procese koji nas na svoj nain i danas odreuju. Ona je, moda, u nekim svojim aspektima kontroverzna, ali prava je znanost uvijek takva i stoga poticajna za nove rasprave. Mui uspjeno razmie nae, ponekad naoblaene, obzore, pa neka njegovo raspravljanje bude poticaj, pogotovo mlaim kolegama, da rado prouavaju ovu nau davnu prolost, kao vrelo trajnoga nadahnua u plemenitome poslu, kojemu nema kraja. Prof. dr. sc. Marin Zaninovi

17

Proslov uz I. izdanje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljea Ivana Muia BITI, INITI I ZNATI: MULTIETNINOST HRVATSKOG IDENTITETA U RANOM SREDNJEM VIJEKU.
Danas, znanstveno djelo ne moe postojati samo za sebe. Nije vie samo potrebno, ve je dapae neophodno da je djelo jasno odreeno spram postojeih konteksta i suvremenih znanstvenih dijaloga. Kontekst je kljuni element u odreivanju prostorno-vremenskih koordinata znanstvenog rada, koji mu omoguava da postoji kao takvo, ovdje i sada, ali i da utjee na konstrukciju odreenog kontekstualnog diskursa u budunosti. Znaenje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljea Ivana Muia je da ona evidentno postoji u viestrukim kontekstima koji joj odreuju koordinate u prostoru hrvatske, junoslavenske, ali i nekih od trenutnih tijekova u suvremenoj svjetskoj historiograji. Bez obzira na kompleksnu tematiku kojom se ova knjiga bavi, Muiev temeljni argument je jednostavan. On se temelji na preispitivanju dosadanjega slavenocentrinog teorijskog okvira interpretacije povijesti kasne antike i ranog srednjeg vijeka podruja koje danas kognitivno svrstavamo u zapadni/centralni Balkan, te prepoznavanju znaenja koji je autohtona predslavenska populacija imala u tvorbi ranosrednjovjekovnih politikih tvorevina na dananjem hrvatskom prostoru (ali i susjednim prostorima), i kreiranju hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta. Bez obzira na mjestimino staromodniji metodoloki pristup, i razdvojenost osnovnog argumenta od komparativnih podruja u post-antikoj Europi,1 ime bi Muiev argument bio uklopljen u iri, europski
1

Vidi primjetnu slinost izmeu socijalnih promjena u razliitim dijelovima rimskog Zapada u ovom periodu, K. R. Dark, Civitas to Kingdom: British Political Continuity 300-800. Leicester, 1994., posebice str. 235 i dalje. 19

kontekst kulturno-povijesnog trenutka problematike kojom se bavi svojim sadrajem, ova knjiga, hotimino ili ne, jest dio trenutano vrlo aktualnih znanstvenih trendova u historiograji kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. U svom argumentu o znaenju autohtonih, pred-slavenskih identiteta u konstrukciji hrvatskog identiteta, Muieva knjiga postaje dijelom znaajnog dijaloga o dekonstrukciji dosadanje percepcije etnikih identiteta tijekom seoba naroda krajem antikoga doba, u kojemu se naglaava znaaj autohtonih elemenata i problematizira pitanje etnikih identiteta barbara koji su migrirali kroz rimski limes. Posljednja dva desetljea izuzetno su uzbudljivo vrijeme za svakog povjesniara i arheologa, kako antike tako i srednjega vijeka, koji ima sreu da u njemu ivi i stvara. Post-modernistika socio-antropoloka dekonstrukcija koncepata kao to su kultura ili etniki identitet pronala je napokon svoje mjesto u metodolokom pristupu interpretacije prolosti, omoguavajui potpuno nove pristupe starim problemima, i nadilaenje postojeih koncepata. Skupni makro-etniki identiteti koji su bili prepoznavani kao Kelti, Germani, Goti, Iliri, ili Slaveni postali su kroz novu interpretaciju Kelti, Germani, Goti, Iliri, Slaveni. Prema tome, ovi se identiteti danas prvenstveno vide kao produkt simplicirane, kognitivne percepcije pisanih vrela. Oni su nita vie nego subjektivne i anrovske konstrukcije grko-rimsko-bizantske intelektualne elite ija su svjedoanstva suvremeni povjesniari i arheolozi do nedavna prihvaali kao objektivne prikaze,2 i vrlo esto ih tumaili kroz interpretativne okvire koji su (ne)svjesno korespondirali s konstrukcijama modernih nacionalnih identiteta.3 injenica je da se ovdje u stvari
2

Literatura postaje svakom godinom sve obimnija, vidi vrlo informativne radove namijenjene irem itateljstvu, ali i strunjacima poput: S. James, The Atlantic Celts: Ancient People or Modern Invention. London, 1999., P. Wells, Beyond Celts, Germans and Scythians: Archaeology and Identity in Iron Age Europe. London, 2001., J. Collis, The Celts: origins, myths & inventions. Stroud, 2003. za antiku; te radove skupljene u W. Pohl, H. Reimitz (eds.), Strategies of Distinction: The Construction of Ethnic Communities, 300-800. Leiden, 1998., i A. Gillett (ed.), On Barbarian Identity: Critical Approaches to Identity in the Early Middle Ages. Turnhout, 2002. za konzervativniji (Pohl/Reimitz) i liberalniji (Gillett) pristup konstrukciji identiteta u periodu seoba naroda i ranoga srednjeg vijeka. Posebice vidljivo u odnosu arheologije i nacionalizma, usp. M. Daz-Andreu, T. Champion (eds.), Nationalism and archaeology in Europe. London, 1996; P. L. Kohl, Nationalism and Archaeology: On the Constructions of Nations and Reconstructions of the Remote Past. Annual Review of Anthropology 27 (1998), str. 223-246.

20

radi, ne o formiranim narodima ili plemenima, ve o uidnim, nestalnim, socijalnim konstrukcijama koje variraju i restruktuiraju se shodno situaciji i povijesnom kontekstu, odnosno izboru grupe ili pojedinca.4 Ispod fasade monolitnih makro-etnikih identiteta antike i post-antikog doba, izronili su mnogobrojni do sada nezamjetljivi identiteti, snano utjeui na temeljno preispitivanje suvremene percepcije i znanstvene interpretacije povijesnih dogaanja iz ovih perioda. Osnovica ovih novih pogleda lei u metodologiji koja prihvaa za polazite socio-antropoloko shvaanje identiteta kao uidnoga koncepta deniranoga prvenstveno kroz socijalnu interakciju. Nemogue je u malo rijei iznijeti ak i vrlo tur pregled razliitih vienja i pristupa problemu konstrukcije etniciteta. Stoga bih htio ovdje reinterpretirati, radije nego parafrazirati, Fishmanovo vienje etniciteta kao Biti (Being), initi (Doing) i Znati (Knowing) jer ga vidim relevantnim za ovu problematiku.5 Pod Biti trebao bi se vidjeti nesvjesni etnicitet svakodnevnoga ivljenja, subliminalni odnos prema subjektivnoj konstrukciji socijalne stvarnosti, kulturni habitus u kojemu se raamo i ivimo.6 Biti, uzeto samo za sebe, ne moe tvoriti etniki identitet, ali se kroz Biti denira percepcija identiteta skupine, koja dijeli osjeaj zajednikoga etnikog identiteta. initi je pak kljuni imbenik tvorbe identiteta, jer se initi aktivno dogaa u sadanjosti. initi odslikava s jedne strane interakciju s drugim Biti, koja nas time ini svjesnim naega Biti, ali i svjesnim postojanja etnikoga Drugoga u odnosu prema kojemu konstruiramo identitet. S druge strane, initi ukljuuje virtualno grupno iskustvo bivstvovanja kao Mi, koje konstantno redenira etniki identitet u sadanjosti.7 Posljednji inilac je Znati i kroz njega se odraava znanje, odnosno sadanja percepcija prolosti etnike skupine, koja objanjava i denira percepciju (ali ne i injenino stanje stvari) Biti
4

Na primjer, amalgamacija Sueba i Alemana u zajedniki alamanski identitet, H. J. Hummer, The uidity of barbarian identity: the ethnogenesis of Alemmani and Suebi. Early Medieval Europe 7 (1998), str. 1-27. J. Fishman, Social theory and ethnography. U: P. Sugar (ed.), Ethnic Diversity and Conict in Eastern Europe. Santa Barbara, 1980, str. 84-97. Barthov Cultural stuff odnosno Bourdieovski habitus, F. Barth, Introduction. U: F. Barth (ed.), Ethnic Groups and Boundaries. Bergen, London, 1969, str. 15; P. Bourdieu, Outline of a Theory of Practice. Cambridge, 1977, str. 72 dalje. Barth, cit. dj. (n. 6); R. Jenkins, Rethinking Ethnicity: Arguments and Explorations. London, 1997, str. 53-56. 21

kao nepromjenjive kulturne kategorije. Svojim temeljnim argumentom Hrvatska povijest devetoga stoljea znaajno dotie Biti, initi i Znati dananjega hrvatskog identiteta, i stoga je treba uzeti ozbiljno. Prvi znaajan kontekst u kojemu ova knjiga postoji je dekonstrukcija percepcije skupnih identiteta iz prolosti, a posebice barbarskih identiteta koji su nam poznati iz doba seoba naroda. Nakon nedavne temeljne dekonstrukcije gotskoga identiteta kao kasno-antike intelektualne konstrukcije koja u stvarnosti nikada nije ostvarivala kohezivnost svog identiteta kao zasebna etnika ili makro-etnika skupina,8 doao je red i na dekonstrukciju postojee percepcije slavenskoga etniciteta. Dosadanji metodoloki pristup problemu slavenskih seoba nastao je kroz spoj izmeu Kossinna-Childeovske arheologije kultura i sovjetske kole interpretacije etnogenetskog modela.9 Suvremena kritika arheologije kultura,10 odnosno preispitivanje migracionoga11 i etnogenetskog modela povijesno-arheoloke teorijske interpretacije,12 omoguila je vrstu i suvremenu teorijsku podlogu za razvitak novog modela interpretacije
8

10

11

12

P. Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy. Cambridge, 1997 i nedavno, fokusirajui se na nepouzdanost pisanih vrela A. S. Christensen, Cassiodorus, Jordanes and the History of the Goths. Copenhagen, 2002. Za kritiku prijanje interpretacije vidi F. Curta, From Kossinna to Bromley: ethnogenesis in Slavic archaeology. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 201-218; Kohl, cit. dj. (n. 3), str., 230-233. Izuavanje slavenskih seoba u tadanjem jugoslavenskom prostoru takoer je nedvojbeno egzistiralo u politiki korektnom okviru slavenskih migracija i etnogenetske interpretacije, vidi: B. Slapak, P. Novakovi, Is there national archaeology without nationalism? Archaeological tradition in Slovenia. U: Daz-Andreu, Champion, cit. dj. (n. 3), str. 55-56. P. Graves-Brown, S. Jones, C. Gamble (eds.), Cultural Identity and Archaeology: The construction of European communities, London, New York, 1996. D. Anthony, Migration in archaeology: the baby and the bathwater. American Anthropologist 92(4) (1990), str. 895-914, objanjavajui povijesnu i pretpovijesnu migraciju kao striktno deniranu socijalnu strategiju odreene socijalne skupine koja migrira, radije nego spektakularno lutanje naroda. C. R. Bowlus, Ethnogenesis Models and the Age of Migrations: A Critique. Austrian History Yearbook 26 (1995), str. 147-164; A. Gillett, Ethnogenesis: A Contested Model of Early Medieval Europe. History Compass 4, (2006), str. 241-260 naglaavajui znaenje izbora i ulogu ne-etnikih identiteta u percepciji identiteta u ovom periodu. U modiciranom obliku obogaenim socio-antropolokim instrumentalizmom, etnogenetski model, koji u osnovi priznaje sposobnost barbarskih skupina na post-rimskom zapadu da postanu (come into being) etniki identitet kao sociopolitiku konstrukciju, jo je uvijek aktualan. Vidi Gillett, str. 241-246.

22

slavenskih seoba. Utjecajni ameriki povjesniar i arheolog rumunjskoga podrijetla, Florin Curta nedavno je, na temelju arheolokih dokaza i preispitivanja pisanih vrela, denirao Slavene kao puku konstrukciju bizantskih vrela, skupno ime nadjenuto velikom broju razliitih skupina koje su prelazile Dunav u VI. stoljeu.13 Slaveni su u ovoj reviziji prijanjih miljenja denirani kao iroki kulturni identitet, radije nego etnika kategorija,14 i mogue jedino povezani meu sobom zajednikim slavenskim lingua franca kojim su se sporazumijevali.15 Rastakanje slavenskog identiteta i formiranje regionalnog balkanskog ili drugih identiteta meu junim Slavenima postaje neizostavni dio svakodnevnoga diskursa na prijelomu XX. i XXI. stoljea.16 Preispitivanje i kritika slavenocentrinoga interpretacionog okvira ranosrednjovjekovne povijesti Balkana postoji ve dulje vremena, i ini se da s vremenom dobija sve vie podrke u znanstvenim krugovima.17 Mui vjeto izbjegava probleme u koje su se do sada uplitali pobornici nove autohtonosti u Sloveniji, odnosno Bosni i Hercegovini, koji su kritizirali slavenocentrini
13

14

15

16

17

F. Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700. Cambridge, 2001. Curta kritizira posebice Prokopija i Iordanesa str. 36-43, ali i De administrando imperio, str. 64-66, to uvelike korespondira s Muievom kritikom glave XXX De administrando imperio u dodatku I. Vidi takoer i D. Dzino, Varljivi tokovi slavenskih identiteta. F. Curta: The Making of the Slavs (prikaz knjige). Diadora 22, (u tisku). The term Slav remains a vague cultural, but not an ethnic or ethnological cipher for East Central Europe during the middle ages, describing clear differences in space and time. There was no distinct and homogeneous Slavic culture in East Central Europe instead many acts of self-denition, interaction and exchange with all neighbouring regions played signicant role during the early and high middle age. S. Brather, The beginnings of Slavic settlement east of the river Elbe. Antiquity 78 (2004), str. 314-329, citat sa str. 327. P. M. Barford, The Early Slavs: Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe. London, 2001, str. 34; F. Curta, The Slavic lingua franca (Linguistic notes of an archaeologist turned historian). East Central Europe/L'Europe du Centre-Est 31(1) (2004), str. 125-148. Po Curti zajedniki jezik nije utjecao na deniranje Slavena kao Slavena, ve su to po njemu inila bizantska vrela. Lj. ari, Balkan Identity: Changing Self-images of the South Slavs. Journal of Multilingual & Multicultural Development 25(5/6) (2004), str. 389-407. Primjerice: I. Rendi-Mioevi, Retracing the past to the cradle of Croatian History. East European Quarterly 36(1) (2002), str. 1-6. Vidi isto noviji sintetski prikaz ovog perioda za podruje Bosne i Hercegovine u: I. Lovrenovi, Bosnia: A Cultural History (naslov originala: Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovini). New York, 2001, str. 39-43. 23

model s gledita suvremenih post-jugoslavenskih nacionalnih i etnikih konstrukcija.18 Njegova interpretacija, iako takoer temeljena na kljunoj ulozi autohtonoga elementa, uspostavlja mnogo iri i prihvatljiviji interpretacijski okvir za diskusiju o identitetima na hrvatskom srednjovjekovnom prostoru, koji, to je najznaajnije, ukljuuje, a ne iskljuuje druge identitete poput pridolih Sklavina ili Gota. Po Muiu, oni takoer utjeu na tvorbu hrvatskog identiteta, kao njegovi sastavni inioci. Mui vraa fokus znanstvenog interesiranja na olako zaboravljenu predantiku i antiku populaciju Ilirika. Predslavenski identiteti, posebice nakon ukljuivanja prostora koji su Rimljani kognitivno i politiki denirali kao Illyricum u globalizacijske tijekove antikoga svijeta, promatrani su u interpretativnom okviru romanizacije koji je isticao gubljenje njihovih identiteta, u manjoj ili veoj mjeri, kroz asimilacijski proces romaniziranja.19 Koncept romanizacije je nedavno irom otvoren za preispitivanje.20 Akulturacija autohtonih populacija na rimsku upravu i mediteransku kulturu u zapadnoj Europi bila je heterogena, a individualne zajednice evidentno su selektivno usvajale elemente mediteranske globalne kulture, radije nego bile romanizirane, poluromanizirane ili neromanizirane.21 Ovaj proces rezultirao je stvaranjem raznolikih
18

19

20

21

U Sloveniji postavka da su Slovenci podrijetlom Veneti znanstveno je opovrgnuta izvan svake sumnje, M. Matietov (ed.), Venetovanje (Arheo 10). Ljubljana, 1990. Za kritiku slinih argumenata u novijoj historiograji BiH vidi: A. kegro, Nekoliko pitanja iz najstarije prolosti Bosne i Hercegovine, ili O najnovijim krivotvorinama u Bonjakoj historiograji. U: E. Redi (ed.), Istorijska nauka u BiH u razdoblju 1990-2000 (ANUBiH/CBI) Posebna izdanja CXX/30). Sarajevo, 2003, str. 21-29. Primjerice J. Wilkes, Iliri (naslov originala: The Illyrians). Split, 2001, str. 267 dalje. Za post-kolonijalno vienje evolucije koncepta romanizacije vidi P. Freeman, Mommsen through to Havereld: The origins of Romanization studies in late nineteenth-century Britain. U: D. J. Mattingly (ed.), Dialogues in Roman Imperialism (Journal of Roman Archaeology suppl. 23), Portsmouth, 1997, str. 27-50. Vidi G. Woolf, The Unity and Diversity of Romanization. Journal of Roman Archaeology 5 (1992), str. 349-352; isti, The Formation of Roman Provincial Cultures. U: J. Metzler, M. Millett, J. Slostra, N. Roymans (eds.), The integration of the early Roman Empire, Dossiers dArchologie du Muse National dHistoire et dArt IV. Luxembourg, 1995, str. 9-18; J. Barrett, Romanization: a critical comment. U: Mattingly, cit. dj. (n. 19), str. 51-64, te razliite pro et contra pristupe u S. Keay, N. Terrenato (eds.), Italy and the West: Comparative Issues in Romanization. Oxford, 2001. to je primjeeno i u Iliriku, vidi I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba (ANUBiH/CBI Djela LXVI/6). Sarajevo, 1988, str. 72-74, 345-354. Usp. Mui, str. 27-28.

24

hibridnih identiteta u provincijama Rimskoga carstva.22 Nedostatak materijalnih dokaza ni u kom sluaju ne pokazuje da se proces akulturacije, odnosno hibridizacije nije dogaao, ili da se dogaao u minimalnoj mjeri u unutranjosti rimske Dalmacije ili Panonije.23 Proces kulturne razmjene nedvojbeno je bio i dvosmjeran, posebice u umjetnikom izriaju,24 ali i u socijalnom kontekstu, ovisei o zemljopisnoj poziciji odreenih dijelova Ilirika i njihovu mjestu u globalnomu sistemu Rimskog carstva, posebice u odnosu na razmjetaj legija ili imigracije iz drugih dijelova carstva u Ilirik.25 U neku ruku ovo je nastavak Muieve ideje o autohtonosti Hrvatskog identiteta iz njegovih prijanjih radova, gdje je snano istaknut kontinuitet kulturnoga habitusa na prijelazu iz antike u srednji vijek na hrvatskome prostoru.26 Taj argument se neminovno oslanja na Childeovsku arheoloku interpretativnu tradiciju materijalnih kultura i modernistiki, primordijalni pristup antropologiji i konstrukciji etnikih i kulturnih identiteta kroz njihovo Biti. S time se podrazumjeva identitet kao rezultat objektivnih imbenika, kulturni fenomen koji postoji u povijesnom vakuumu, bez znaajnog utjecaja socijalnih imbenika poput interakcije (konstrukcije etnikoga ili kulturnoga Drugoga), odnosno socijalne organizacije, subjektiviteta, izbora, te praktinog iskustva bivstvovanja kao Mi. Ovaj pristup nije toliko Muieva konstrukcija, koliko je rezultat ranije, modernistike interpretacije postojeih dokaza u znanosti. Ako i uzmemo da navedeni primjeri doista predstavljaju kontinuitet iz antikog doba, njih treba gledati samo kao odraze kulturne tradicije koja ne utjee presudno na formiranje identiteta i moe biti naslijeena ili usvo22

23 24

25

26

J. Webster, Creolizing the Roman provinces. American Journal of Archaeology 105(2) (2001), str. 209-225. Usp. primjer Britanije, Dark, cit. dj. (n. 1). D. Rendi-Mioevi, Umjetnost Ilira.; N. Cambi, Sepulkuralni spomenici atropomorfnog karaktera kod Ilira. U: A. Benac (ed.), Umjetnost Ilira u antiko doba, (ANUBiH/CBI Posebna izdanja LXVII/11). Sarajevo, 1984, str. 65-80; 105-117. Za iru i suvremeniju perspektivu vidi: S. Scott, J. Webster (eds.), Roman Imperialism and Provincial Art. Cambridge, 2003. G. Alfldy, Die illyrischen provinzen Roms: von der Vierfalt zu der Einheit. U: G. Urso (ed.), DallAdriatico al Danubio: LIllirico nellet graeca e romana. (I convegni della fondazione Niccol Canussio 3). Pisa, 2004, str. 207-220. I. Mui, Hrvati i autohtonost. Ova knjiga objavljena je pod raznim naslovima u 7 izdanja od 1989. do 2001. 25

jena od strane drugih identiteta. Kljuno pitanje lei u socijalnom, ne u kulturnom kontekstu: zato je veinska autohtona populacija usvojila slavenski identitet kada su samo malobrojne grupe Slavena dole u hrvatski prostor, a ne zato su odreeni kulturni konteksti preneseni iz antike u kasniji period, jer su ih tako mogli preuzeti i Slaveni u slavenocentrinom modelu. No, za razliku od prolih radova drugih autora, Hrvatska povijest devetoga stoljea ne oslanja se na nesigurno odreivanje identiteta samo kroz izuavanje kulturnog habitusa, ve prati post-antiku socijalnu organizaciju i interakciju identiteta u hrvatskom prostoru, to je znaajan metodoloki pomak naprijed. Drim da po mnogo emu kljuni razlog konstrukcije hrvatskih identiteta kroz povijest treba vidjeti u socijalnom kontekstu kompleksnih razlika regionalnoga kulturnog habitusa s religijskim drugim (Islam, Pravoslavlje, Reformacija), jezikim drugim (Maarima, Turcima, Venecijancima itd.), odnosno u kontekstu politikoga instrumentalizma i odnosa prema politikom drugom (Hrvatski politiki identitet suprostavljen Franakom, Bizantinskom, Venecijanskom, Otomanskom itd.). Mui raspoznaje etiri najznaajnija identiteta u hrvatskom prostoru: autohtoni element Dalmati(ne), Sklavine, Romane/Latine (bizantski podanici na Jadranskoj obali), te Gote. Identiteti koje raspoloiva vrela nazivaju Dalmatini/Dalmate/Delmatinoi bi se trebali uzimati s velikim oprezom kao dokaz etnikoga identiteta jer je mogue da u nekim vrelima oni nemaju nita vie znaenja nego ranija dihotomija zablude (odnosno nezainteresiranosti) antikih vrela koja je poistovjeivala etnike Ilire iz jugoistonog Ilirika sa zemljopisnim, imaginarnim Ilirima. No, potpuno se slaem da je identitet Dalmati(ni) bio identitet veinskog dijela autohtone populacije u kasnoj antici, kao direktan produkt procesa akulturacije i hibridizacije puanstva Dalmacije, kroz stoljea mediteranske globalizacije i rimske uprave.27 Identitet Sklavina je po Muiu
27

Mui nastoji podcrtati znaenje kontinuiteta dalmatskog identiteta u identitetu Dalmati(na), dakako uz potpuno uvaavanje socijalnih i temporalnih initelja na formiranje njihova identiteta (str. 47). Iako se razlikujemo u interpretaciji ovoga identiteta, koji ja ne mogu vidjeti kao produetak antikog, dalmatskog identiteta, Muieva interpretacija uklapa se u kontekst konzervativnije, modernizirane etnogenetske interpretacije, vidi npr. C. Lewis, Gallic identity and the Gallic civitas from Caesar to Gregory of Tours. U: S. Mitchell, G. Greatrex (eds.), Ethnicity and Culture in Late Antiquity. London, 2000, str. 69-82, gdje se zastupa argument da su

26

i dalje znakovit inilac u tvorbi hrvatskog identiteta, ali je sveden na objektivniju ulogu koja mu i pripada u novom interpretativnom okviru. Prije samo nekoliko desetljea povezivanje Gota i Hrvata kao etnikih koncepata bi izazvalo opravdan podsmjeh u znanstvenim krugovima, no nakon suvremenog procesa dekonstrukcije identiteta, povezivanje Hrvata i Gota zapravo poinje dobijati smisao. Amory, u njegovoj utjecajnoj knjizi o Ostrogotskom identitetu u Italiji navodi jasne veze izmeu pred-slavenskih itelja Balkana i Gota, te istie kako glavne sile grupne kohezije u Ostrogotskoj Italiji nisu etnike (prirode), niti su temeljene na grupnim imenima antike etnograje. One su (nita manje no) regionalnost i profesija.28 Regionalnost kao znakovit element konstrukcije Gotskih identiteta, potvruje Muiev temeljni argument, kao i injenica da su se Ostrogoti (koji god se identiteti skrivali iza ovog imena) naseljavali u znatnijem broju na sjeveroistonoj Jadranskoj obali u vrijeme Ostrogotskog kraljevstva.29 Nedostatak jasne deniranosti hrvatskoga identiteta u Hrvatska povijest devetoga stoljea, paradoksalno, govori o sosticiranosti Muieva pristupa. Nemogunost da se jasno denira pojava najranijega hrvatskog identiteta, nedvojbeno svjedoi o socijalnom i regionalnom kontekstu stvaranja najranijega hrvatskog identiteta, ije se postojanje ne moe sa sigurnou potvrditi prije kasnog IX. stoljea kroz raspoloiva vrela.30 U tom kontekstu, ja bih tumaio formiranje najranijega hrvatskog identitecivitates u Galiji ostali gotovo nepromijenjeni od antikog do merovinkoga doba. U tom kontekstu treba uzeti u obzir i argument koji zastupa Dark, cit. dj. (n. 1), sumarizirano str. 255-257 da je u Britaniji prije dolaska Angla i Sasa (V.-VII. stoljee) dolo do izmjene postojeih autohtonih kasno-antikih elita s ratnikim elitama podrijetlom iz niih socijalnih slojeva, radije nego da je dolazilo do nametanja elita iz drugih skupina. The chief forces of group cohesion in Ostrogothic Italy were neither ethnic nor based on the group-names of classical ethnography. They were region and profession. Amory, cit. dj. (n. 8) str. 317. Vidi takoer Amory, str. 277-313 na uee paleobalkanskih elemenata u skupnom Gotskom identitetu to posredno govori u prilog Muieva temeljnog argumenta o autohtonosti, jer sada i meu Gotima moemo vidjeti tragove autohtonoga predslavenskog puanstva, ali u isto vrijeme i skupine koje su bile denirane kao Slaveni. P. Heather, The Goths. Oxford, 1996, str. 237-239, usp. Mui, str. 17-22. Barford, cit. dj. (n. 15), str. 73-75. Nisam siguran da bi se Trpimirova darovnica trebala uzimati kao autentina. Vidi N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb, 1990, str. 58 s bibliograjom, tako da bi Branimirova titula dux cruatorum bio najraniji dokument koji prezentira hrvatsko ime. 27

28

29 30

ta kroz neto liberalniji interpretativni okvir od Muia (no, ne predaleko od njegove rekonstrukcije), kao novonastali politiki31 ili regionalni identitet slian Borninim Guduscani ili Timociani, koji se formira u IX. stoljeu u staroj Hrvatskoj32 i iri na zajednice u Dalmaciji kao posljedica irenja politikog utjecaja skupine koja se naziva Hrvatima, tek vremenom postajui etnikom odrednicom kroz utjecaj kasnijih socijalnih i povijesnih okolnosti.33 Daljnje izuavanje znaajki procesa u kojemu su regionalne elite, pa potom i itave zajednice u Dalmaciji i dalmatinskom zaleu postajale Hrvatima u ranom srednjem vijeku od nemjerljivog je znaenja za razumijevanje konstrukcije kasnijih hrvatskih identiteta i po meni puno znaajnije od potrage za imaginarnom hrvatskom pradomovinom iza Karpata. Neki od sporednih argumenata poput arijanstva u Hrvata, odnosno dodatka o Vlasima34 izgledaju vrlo interesantni i takoer izgledaju kao temelj buduih plodonosnih znanstvenih diskusija. Vrlo je upitno zato je kristijaniziranje zapadnoga Balkana bilo neophodno, tako da Muiev odgovor o regionalnom preivljavanju arijanstva i franakom utjecaju na naknadno pokatoliavanje populacije, zbilja zvui uvjerljivije nego prijanji konsenzus da se zapravo radilo o kristijaniziranju paganstva.35 Dakako, s trenutnim vrlo skromnim stanjem dokaza, ova ideja je jo uvijek na hipotetskoj razini. Koritenje nalaza genetske strukture populacije koje rabi Mui je znaajan dokaz koji govori protiv argumenta o masovnim seobama i populacijskoj izmjeni autohtone populacije s pridolicama. Treba napomenuti da su ovi dokazi metodoloki i etiki prihvatljivi samo u tom kontekstu, i da se mora staviti do znanja itatelju koji se ne bavi profesionalno izuavanjem povijesti, da se etniki identiteti ne mogu odreivati kroz ovu
31

32 33

34 35

Usp. A. Gillett, Was ethnicity politicized in the Early Medieval Kingdoms. U: Gillett, cit. dj. (n. 2), str. 85-121. Ne bih se zaudio ni da se radi o rodu/obitelji, odnosno usponu nove, ratnike elite u postojeoj populaciji. Usp. Darkov argument (supra, n. 27). Podruje Krbave, Like i Gacke, vidi: Mui, Prilog I. Rex Sclavorum bi po tomu bila pseudo-etnika titula koja odraava grko-rimsku percepciju povezanosti regije i ethne (naroda), poput rex Gothorum ili Francorum, cf. Gillett, cit. dj. (n. 12), str. 12; isti, cit. dj. (n. 31), str. 90, dok bi delmatinski i sklavinski regionalni identiteti (koji nam ostaju za sada uglavnom nepoznati), bili zapravo identiteti populacije kojom se vlada i koja postupno prihvaa hrvatski identitet zbog politikih ili gospodarskih benecija koje ovaj nosi. Usp. T. J. Winnifrith, The Vlachs: The History of a Balkan People. London, 1987. Usp. Klai, cit. dj. (n. 30), str. 42-45.

28

vrstu dokaza, i dapae da je vrlo teko odrediti etnicitet kroz bilo koju vrstu materijalnih dokaza uzetih izvan njihova socijalnog konteksta. Prema tome, moe se rei da Mui otkriva multiplicitet identiteta, koji su se do sada skrivali u krutom politiko-povijesnom monoetnikom okviru rane hrvatske drave, s dozom uvjerljivosti i svjeine. Njegov okvir povijesne interpretacije implicira suivot razliitih identiteta na hrvatskim ranosrednjovjekovnim prostorima i multietninost i pluralizam srednjovjekovne hrvatske drave, odnosno srednjovjekovnoga hrvatskog identiteta u emu vidim najveu vrijednost ovog djela.36 Ovaj interpretativni model uklapa se mnogo bolje u postojee stanje materijalnih i pisanih dokaza, nego prijanji model temeljen na asimilaciji, odnosno amalgamaciji malobrojnoga autohtonog puanstva s pridolicama. Muieva postavka ni u kom sluaju ne naruava temelje znanstvenog korpusa postojeeg diskursa o formiranju hrvatskog identiteta i povijesti hrvatskog prostora, ve egzistira kao njegov sastavni dio,37 zapoinjui proces dekonstrukcije hrvatskog srednjovjekovnog identiteta kao skupnog termina koji je skrivao u sebi razliite identitete. Ne moram niti spomenuti koliko je znaenje razumijevanja multipliciteta identiteta i poinjanja takvoga diskursa na skupnu percepciju prolosti, na formiranje hrvatskog Biti i Znati, koje se tako znaajno odraava na realnost sadanje konstrukcije hrvatskoga identiteta initi kod svih onih koji taj identitet danas dijele, formiraju i konstantno redeniraju. Muieva knjiga takoer postaje dijelom ireg dijaloga o konstrukciji drugih junoslavenskih identiteta u istom periodu, i po mom miljenju postoje mnogobrojne zajednike komponente formiranja najranijeg hrvatskog identiteta s formiranjima najranijih identiteta u Bosni, Zahumlju, Duklji, Zeti, itd., koji su dalje vodili redeniranju srednjovjekovnih, modernih i post-modernih identiteta i u ovim prostorima.
36

37

Muieva postavka korespondira s komparativnim zemljopisnim podrujima, primjerice Britanijom, usp. B. Ward-Perkins, Why did the Anglo-Saxons not become more British. English Historical Review 115/462 (2000), str. 513-533; J. Moorhead, The Roman Empire Divided. London, 2001, str. 103-109. No treba biti paljiv s terminologijom, vidi: J. Hines, Britain after Rome: Between multiculturalism and monoculturalism. U: Graves-Brown et al., cit. dj. (n. 10), str. 256-270. Po njemu, pravi multikulturalizam u Britaniji je nemogu, jer su monokulturalni entiteti koji sainjavaju temelj multikulturalnosti, de facto nemogui. Klai, cit. dj. (n. 30), str. 9-12 o neprekinutom kontinuitetu izmeu antike i ranoga srednjeg vijeka na hrvatskim prostorima. 29

Muieva se teza mora podvri rigoroznoj znanstvenoj kritici koja e ukazati na njene slabosti, ali e se neminovno morati rabiti kao znakovita i temeljna komponenta znanstvenog dijaloga koji vodi daljnjem produbljivanju razumijevanja razvoja i sagledavanja multipliciteta identiteta, koji su se smjenjivali na hrvatskim prostorima kroz povijest, rezultirajui s dananjim, suvremenim Hrvatskim identitetom; njegovim Biti, initi i Znati. Dr. Danijel Dzino Visiting Research Fellow Discipline of Classics, School of Humanities University of Adelaide, Australia

30

U VOD
O STAROSJEDITELJIMA KAO ETNI KOM TEMELJU HRVATSKE ETNOGENEZE

Naini pokapanja u predrimsko doba (Karta iz studije: Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira, SANU, Balkanoloki institut, Nauni skupovi, knj. VIII. Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979., str. 81.)

I. JAPODI, LIBURNI I DALMATI

1. Pojam Ilir kao etnonim za balkanske starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne moe se prihvatiti ni u teritorijalnom ni u kronolokom pogledu u smislu postojanja jedinstvenoga etnosa. Znanstveno nije opravdano narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandaka, Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ilirima jer se taj etniki pojam vezuje za jedno ue ilirsko podruje, preteno za teritorij dananje Albanije.1 Nema uope dokaza da su narodi, koji su nazivani Iliri, sami sebe tako nazivali, odnosno da su se osjeali kao Iliri. Iz antikih pisanih izvora ne moe se sa sigurnou zakljuiti gdje su Iliri ivjeli i u kojim su predjelima bili raireni. Zbog toga su interpretacije izvora o tome razliite i gotovo je nemogue nai dva znanstvenika koji se potpuno slau koji se narodi i etnike skupine staroga svijeta mogu podrazumijevati pod zajednikom oznakom Iliri i koja su podruja ilirska.2 Do rimske prevlasti na tom podruju3 starosjeditelji su u pokorenim krajevima
1

Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebake slavistike kole, god. III., knj. 3. Zagreb, 1975., str. 293. Schon aus dieser kurzen bersicht ber die Dehnung der Begriffe Illyrier und Illyrien im Altertum ergibt sich die Feststellung, da uns die schriftlichen Quellen der Antike keine klare und bestimmte Antwort auf die Frage geben, wo die Illyrier lebten, in welchen Rumen sie sich ausbreiteten. Daher sind auch die modernen Interpretationen dieser Quellen so sehr verschieden. Es ist fast unmglich, zwei Wissenschaftler zu nden, die vllig darber bereinstimmen, welche Vlker und Stmme der alten Welt unter der Sammelbezeichnung 'Illyrier' zu verstehen und welche Gebiete als 'illyrische' anzusehen sind. (Borivoj ovi, Die Ethnogenese der Illyrier aus der Sicht der Vor- und Frhgeschichte. U: W. Bernhard - A. Kandler-Palson /Hrsg./, Ethnogenese europischer Vlker. Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frhgeschichte. Gustav Fischer Verlag, Stuttgart-New York, 1986., str. 58.) O rimskom osvojenju Ilirika usp. John Wilkes, Iliri. Laus, Split, 2001., str. 196-231. 33

imali svoju organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su te zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena4 kao Liburni, Dalmati, Japodi i drugi.5 Vrlo su vane formulacije Plinija Starijega: proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei (C. Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele: Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria. (Pomponii Melae, De Chorographia, II., 56). Alojzije Benac navodei te formulacije, tono je zakljuio da to bez sumnje znai da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima u pravom smislu te rijei.6 On je pojam Ilir ovako denirao: b) Oito je da se u starijem eljeznom dobu odvijalo konano izdvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaa asimilacija manjih grupa u vee plemenske cjeline. c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg eljeznog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mnogim podrujima nisu osjeali pripadnicima neke ire ilirske grupacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!). d) Meu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvjerovatnije je, ipak, postojala na junom podruju (svakako izmeu Drima i Vojue) i plemenska zajednica ije je ime glasilo Iliri. Mogue je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antikim svijetom proirila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru odreenom konvencijom prihvatila zajedniki naziv za itavu grupaciju. Mora se pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima.
4

Danijel Dzino upozorava da bi termin pleme trebalo izbacivati iz terminologije etnikih studija koji se bave antikim Ilirikom i da suvremena socijalna antropologija preferira izraz etnike skupine. (D. Dzino, Delmati, vino i formiranje etnikog identiteta u predrimskom Iliriku. Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku. Sv. 99. Arheoloki muzej, Split, 2006., str. 73, 75-76.) ime Batovi, Aleksandar Stipevi: Iliri - povijest, ivot, kultura. Diadora, sv. 8., Zadar, 1975., str. 185. Dakako, . Batovi i drugi, koji upotrebljavaju za navedene i druge zajednice oznaku narod, misle na skupine istoga ili slinog etnikog podrijetla, koje borave na istom, posebnim granicama odreenom podruju, koje se slue istim jezikom i koje imaju uglavnom iste obiaje. A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. Tom V., ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1987., str. 759.

34

e) Poto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) ivjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antiki svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svojim osvajakim pohodima prema Balkanu poli od ovih krajeva. Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i onda je logino to su taj naziv sve vie uoptavali. f) irenjem rimske vlasti na Balkanu irilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik, koja je obuhvatila i podruja na kojima su ivjele plemenske zajednice, odnosno narodi, sasvim razliiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u uem smislu. g) U svakom sluaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se nalazilo na teritoriji Albanije.7 M. Sui dri da je izriaj pravi Iliri obuhvaao vie uih etnikih skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime. On je posebno naglasio da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluili Plinije i Mela. Plinije kae da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vocant. Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih pisaca.8 Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grkim izvorima od VI. st. prije Krista i prvobitno je vjerojatno znailo manji narod ili skupinu plemena naseljenih na podruju sjeverozapadno od antike Makedonije i sjeverno od Epira, a ve od Herodota pa tijekom iduih stoljea naziv se u grkih pisaca irio dobivajui i znaenje geografske odrednice.9 U znanosti se prihvaa miljenje da su Rimljani, kad bi doli u odnos s nekim poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u poetku, kad im se inilo da su anonimna etnika masa, sve nazivali imenom Iliri. 10 Sredinji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven etnos. Paleobalkanski narodi su ve tijekom eljeznog doba, u vrijeme svoje kulturne i etnike stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale
7 8

10

A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 762. M. Sui, Illyrii proprie dicti. Godinjak ANUBiH, knj. XIII., Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 11., Sarajevo, 1976., str. 180. B. ovi, Iliri. Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, I., Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988., str. 93. D. Rendi-Mioevi u: Simpozijum o teritorijalnom i hronoloskom razgranienju Ilira u praistorijsko doba. ANUBiH/CBI. Posebna izdanja IV/1. Sarajevo, 1964., str. 275. 35

koji potvruju njihov osjeaj posebnosti. Dragoslav Srejovi je utvrdio da se na Balkanskom poluotoku jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna podruja, i to: - podruje ije stanovnitvo preteno inhumira svoje pokojnike, - podruje s nekropolama spaljenih pokojnika i - podruje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s priblino jednakom uestalou. D. Srejovi je, svoje istraivanje, zakljuio ovako: Oblast s inhumacijama ograniena je na istoku Drimom, Limom i Drinom, na severu - Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu - Jadranskim morem. Istono od ove oblasti prostire se zona sa nekropolama spaljenih pokojnika: poput irokog pojasa, koji se prema jugu suava, ova zona preseca u uporednikom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istonih oblasti, gde se s podjednakom uestalou praktikuje i sahranjivanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostranim teritorijama pokazuje da se na Balkanskom poluostrvu mora raunati ve od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna podruja.11 Logino je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni ilirska umjetnost. U tom sluaju moemo govoriti samo o umjetnikom izriaju pojedinih naroda kao to su Dalmati, Japodi, Liburni i drugi.12 Aleksandar Stipevi, jedan od vrhunskih poznavatelja ilirske problematike, a koji se ponekad slui i oznakom Iliri u irem smislu, priznaje da se pozornom analizom sauvanoga arheolokog materijala i pisanih izvora moe doi do sve oitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom
11

12

Dragoslav Srejovi, Pokuaj etnikog i teritorijalnog razgranienja starobalkanskih plemena na osnovu naina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira. SANU, Balkanoloki institut, knj. VIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2., Beograd, 1979., str. 80. D. Srejovi je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom podruju i da se tumuli s klasine ilirske teritorije znatno razlikuju po veliini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i konstrukcijama od tumula s ostalih podruja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj tajerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije... Jednoobrazni tumuli sreu se u stvari samo na podruju izmeu Drima i gornjeg toka Neretve, izmeu Lima i Tare, kao i neto severnije, niz Drinu. (Srejovi, nav. dj., str. 82.) D. Rendi-Mioevi, A. Benac (ur.), Umjetnost Ilira u antiko doba, ANUBiH/CBI. Posebna izdanja LXVII/11. Sarajevo, 1984., str. 65-66.

36

pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mogla raspoznati meu drugim kulturama onih vremena onako npr., kao to su to bile kulture Kelta, Skita ili Etruana.13 Razliitost se pokazuje ponajprije u posebnostima umjetnikog izriaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oite ak i meu susjednim narodima. Tako je tenja za guralnim izriajem u Liburna i Japoda izraena mnogo jae nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodbe jake su osobito u Japoda.14 U posebnom umjetnikom izriaju Japoda moda nije iskljuena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabon naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi smatraju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, iako dre i to da u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata.15 U znanosti se iskljuuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da ve epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o mijeanju Kelta i Dalmata.16 Oite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne slinosti, koje su zajednike svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja je bila zajednika takoer Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima i drugima. Enver Imamovi zakljuuje da su pojedina boanstva Ilira potpuno identina germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identina.17 Vano je naglasiti injenicu da su od poetka pa za sve vrijeme rimskoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teko pristupanoj unutra13

14

15 16

17

A. Stipevi, Iliri. kolska knjiga, Zagreb, 1974., str. 180. Usp. i A. Stipevi, Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963., str. XI. Milutin Garaanin, Praistorija. Jugoslavija-Beograd, Spektar-Zagreb, Prva knjievna komuna - Mostar, 1982., str.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihake okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Na tim urnama vaan je prikaz ena u kolu, koje se kree s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo povezano uz kult mrtvih. Istraivai naglaavaju geometrijska obiljeja tih guralnih prikaza i pojednostavljeni izraz samih gura. (Usp. M. Garaanin, nav. dj., str. 142.) B. ovi, Umjetnost Japoda. Arheoloki leksikon, I., str. 177. M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, I., Godinjak, ANUBiH, knj. IV., Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 2., Sarajevo, 1966., str. 80. Enver Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine. Veselin Maslea, Sarajevo, 1977., str. 110. 37

njosti, nastavili ivjeti na svoj drevni nain, i to tako da su izmeu starosjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci (principes Dalmatarum).18 Dakako da su autohtone zajednice selektivno usvajale tekovine mediteranske kulture, ali na miran nain. "Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija dravna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugroavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovnitva, nije zabranjivao kultove i religiozne institucije uope domaeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga boanstva pokorenih naroda. Nije dirao u obiaje, imena, oblike drutvene organizacije itd."19 Zahvaljujui takvoj toleranciji uprave Rimskoga Carstva autohtono je stanovnitvo i pod njegovom vlau ouvalo svoju kulturu i svoj umjetniki izriaj. Nadgrobne ploe u Rudui (kod Sinja), koje B. Gabrievi datira u I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda raenih u rimskim provincijalnim radionicama. Gabrievi je istaknuo injenicu da krug na tim spomenicima ispunjen esterolatinim cvijetom ne pripada ivotno bujnim formama toga motiva (rozeta) u klasinoj grkoj ili rimskoj umjetnosti, nego prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno religijskih simbola.20 Usporeujui nadgrobne spomenike nekropole u Rudui s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabrievi dri da se i slinosti jednih i drugih moe izvesti zakljuak "o duhovnoj povezanosti domorodakog ivlja na irem podruju provincije Dalmacije".21 Narodi na podruju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vlasti osjeali su se kao posebne zajednice, iako nisu bili podijeljeni strogim granicama. Razliitosti se zapaaju po pojedinim regijama u specinostima kultova i u nainu pokapanja. Tako se kultura izmeu Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se posebno zapaa u nainu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija.22 Tone granice izmeu pojedinih naroda na dananjem hrvatskom podruju na svretku stare i na poetku nove ere jo nisu sigurno de18 19

20

21 22

F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., str. 128. M. Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Nae teme (Zagreb), XXIII/1979., 3, 370. B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta. Knjievni krug, Split, 1987., str. 31. B. Gabrievi, Studije i lanci, str. 42. . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 176.

38

nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni izmeu Cetine i Krke, a u unutranjosti do razvoa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini.23 Frane Buli, govorei o Dalmatima24 koji su stanovali u unutranjosti oko svoga glavnog grada Delminija, njihovo je podruje opisao ovako: Tokom ovog stoezdesetgodinjeg rata oni su malo pomalo, proirivajui svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike, a poekom nae ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako: na zapadu ibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius umen) na zapad Knina, na sadanje tromee dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje na jugoistoku ila je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od zavoja Cetine prema istoku, to jest prema unutranjosti zemlje, tekla je granica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istono od Duvanjskog polja, na kojemu je leao nekad njihov glavni grad Delminium. Odavle je granica hodila na ator-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekui koje je ila na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle juno na zapad Knina.25 Juna granica Dalmata, posebno podruje od Cetine do Neretve, teko se moe precizirati. Prevladava miljenje da su zavretkom stare ere Ardijejci igrali vanu ulogu juno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu li oni kao i Autarijati drali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od rijeke Neretve.26 . Batovi u vezi s rasprostranjenou Dalmata, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, dri kako nije sasvim ispravno miljenje da su oni nastavali samo prostor izmeu Krke i Cetine, nego i prostor izmeu Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u eljezno doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura.27 M. Zaninovi smjestio je glavninu Dalmata na ue podruje, izmeu Krke i Cetine. Prema njemu, stanovnitvo toga ueg podruja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim podrujima i bilo jedin23

24

25

26

27

D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine. II. izdanje. Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17. Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan ae, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv. 16-17, Zadar, 1995., str. 101-103. F. Buli, Po ruevinama stare Salone. Arheoloki muzej u Splitu. Split, 1986., str. 21-22. A. Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 782-783. . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 178. 39

stveno po imenima, vjeri, a i po obiajima. Ovo je podruje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i nainu ivota, koji poinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali.28 S. ae obrazlae da se moda ve potkraj II., a svakako unutar prve polovine I. st. prije Krista, ukorijenila uporaba imena Dalmatia na podruju koje moemo priblino smjestiti izmeu Krke i Neretve. To ime oznaavalo je tada, prema njemu, u zemljopisnom smislu oblast, koju su nastavali uz Dalmate i stanovnici drugih naziva, ali se taj domorodaki ivalj etniki od njih nije razlikovao. 29 Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom borba od jednog i po stoljea, proirilo se na prostor kojim je tada nazvana itava provincija.30 M. Zaninovi je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i Desitijati bili su stupnjem drutvenog i kulturnog razvitka vrlo srodni Dalmatima, s kojima su se ak Mezeji i Desitijati zajedniki borili u svom posljednjem ratu s Rimljanima. U rimsko vrijeme slue u istim augzilijarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uu plemensku pripadnost, odbacujui delmatsko ime, pod kojim su esto sluili.31 A. Benac na temelju postojeega arheolokoga materijala zakljuuje da
28

29

30 31

M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 82. Zaninovi upotrebljava naziv Delmatae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloenjem da se taj oblik javlja u natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati irom carstva, a da je i mnogo ei. (Zaninovi, nav. dj., str. 45.). S. ae, Ime Dalmacije u 2. i 1. st. prije Krista. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, godite 40 za 2001. Zadar, 2003., str. 29, 45. M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84. M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 58. Prema njemu stanovnici toga irokog podruja opetovano se istiu i deklariraju kao pripadnici odreenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz ega moramo zakljuiti da su i te kako bili svjesni meusobnih razlika, i pored toga to su ih mnoge stvari povezivale, od kojih nam je veina nepoznata (Zaninovi, nav. dj., str. 59.). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i vojniki najjaih zajednica, to proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. poslije Kr. i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacikacije (B. ovi, Srednjobosanska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 528.) Oni su bili naseljeni na najveem dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na zavretku stare i na poetku nove ere. A. Benac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lave, a to znai prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorita rijeke Bosne (Benac, O etnikim zajednicama, str. 797). Na podruju Desitijata od 9. st. pr. n. e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, nav. dj., str. 798.)

40

su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.32 Vrlo je vano istaknuti da se ve tijekom rimskog i gotskog vladanja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, to dokazuje da taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. D. Mandi nastanak tog oblika tumai ovako: u opoj reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojee ureenje u Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, to je od Naronskoga okruga otrgnut juni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubudue za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada diralo. Budui da se Gornji Ilirik ve od god. 10. po Kr. stao i privatno i slubeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, vie puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se oznaivalo pokrajinsko znaenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao mnoinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajednikim pojmom oznaili sva tri dalmatinska okruga, dotino cijelu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.33 Navedeno Mandievo zakljuivanje mnogi prihvaaju, ali je vjerojatnije miljenje, koje iznosi J. Medini da je pluralni oblik provincia Dalmatiarum oznaavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom razlikom to je Liburnija, razliito od Histrije, koja je bila dio pojma provincia Venetiarum, katkad u svojoj antikoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne
32 33

A. Benac, O etnikim zajednicama, str. 781. D. Mandi, Crvena Hrvatska, str. 68-83. Mandi je naglasio da je mnoinski oblik Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio Imperator u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada mnoinski oblik Dalmacije dolazi ee. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u dananjem obliku potjee iz III. st., ali koji sadri grau iz polovice II. st. i u kojem je na vie mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandi je naveo i spis Notitia dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedoanstvo kralja Odoakara u izvornom sauvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio vie izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na vie dijelova. (D. Mandi, nav. dj., str. 74-75.) 41

jedinice.34 M. Zaninovi zakljuuje da kasna antika (ali ne samo ona!) dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antike Liburnije do rijeke Arsije Rae. Zaninovi se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju takoer bila izdvojeno podruje. To se zakljuuje i iz podataka to su zabiljeeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravenne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijanjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, iji bi zaeci prema tome ili u II. stoljee, denirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadrala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.35 U historiograji dosad nije utvren broj Dalmata u doba rimske vladavine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka ne moe sa sigurnou zakljuiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom desetljeu poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridruile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdilo da boraca ima 800 tisua, a od toga 200 tisua ratnika pjeaka i 9 tisua konjanika. ii dri, pod pretpostavkom da su ti podaci toni, da je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun itelja.36 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovnitva u Dalmaciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisu34 35

36

J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9., Zadar, 1980., str. 433. M. Zaninovi, Od Helena do Hrvata. kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 381. Usp. V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijski zbornik, god. XLIX, za 1996., str. 6. F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 98. Nach Velleius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hlfte in der Provinz Pannonien lebte. Die Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefhr auf 200.000 - 300.000 geschtzt werden. (Gza Alfldy, Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Provinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965., str. 29.) D. Dzino navodi da Velej Paterkul procjenjuje broj panonskih pobunjenika u Bellum Batonianum 6-9 n. e. na 200.000 pjeaka i 9.000 konjanika i obrazlae da se broj pobunjenika mora reducirati na realnijih 69.000 100.000 pjeaka i 9.000 konjice, odnosno 85.000 pjeaka ako se uzme srednja vrijednost. (D. Dzino, Velleius Paterculus and the Pannonii: Making up the numbers. /Velej Paterkul i Panoni: premetanje brojki./ Rukopis u tisku u: Godinjak ANUBiH knj. XXXV, Centar za balkanoloka ispitivanja knj. 33.)

42

a.37 Kod Dalmata je prevladavala iskljuivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima nema vanijih arheolokih nalaza.38 Pod Liburnima na istonoj strani Jadrana razumijeva se skupina s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta tano delimitiranom geografskom prostoru to obuhvaa podruje od rijeke Rae u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji.39 . Batovi je oznaio liburnske granice ovako: Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na naem primorju od rijeke Rae u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istonoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajuim otojem. Mee su joj se pruale rijekama i gorama: Raom, Ukom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili tonije Butinicom, Krkom, Kosovicom i ikolom, jer ima dokaza da je obuhvaala i manji predio jugoistono od Krke, ukljuujui grad Promonu (danas Tepljuh kod Drnia). Prema tome, graniila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom.40 Liburnska i istarska kultura razliito su se razvijale zbog posebnog poloaja, razliitih predaja i narodnosnog sastava.41 Podruje Liburni37

38

39

40 41

G. Alfldy, Bevlkerung und Gesellschaft, str. 24. Na poetku V. st. u rimskoj vojsci je bilo eta s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u razlinim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se ukupni broj njihov moe odrediti s 20.000 momaka. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 117.) Za vrijeme Augusta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika. (Joachim Herrmann /Hrsg./, Lexikon frher Kulturen, I. Pahl-Rugenstein Verlag, Kln, 1984., str. 352.) Spomenuli smo narod Delmata, koji je jo uvijek periodino dijelio zemljita, a, po svjedoanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac ve je vrio naturalnu zamjenu... Strabon donosi da su Delmati imali svega pedesetak naselja spomena vrijednih, a meu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Rae (Arsia umen) u Istri do rijeke Krke (Titius umen). itav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uih teritorijalnih opina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini rimski grad na ovom podruju bio je Iader (Zadar), sredite agrarne kolonije rimskih graana. (M. Sui, Odnos grad - selo u antici na istonoj jadranskoj obali. JI, XII /1973, 3-4, 28 29.) M. Sui, Iz mediteranske batine jadranskih Ilira. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, IV/ 1966, 4, 46. . Batovi, Liburnska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 339. . Batovi, Liburnska grupa, str. 386. Batovi je naglasio da se kulturno, a bez sumnje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiajem pokapanja mrtvih, a da su najblii Dalmatima. (Batovi, nav. dj., str. 390.) Benac je 43

je ostalo je u sastavu Rimskoga Carstva sve do njegove propasti godine 476. godine. Za Augustova vladanja granice izmeu Histra i Liburna bila je rijeka Raa. Godine 170. poslije Krista dio sjeverozapadne liburnske periferije bit e izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno s graninim gradom Tarsatikom i njegovim podrujem. M. Sui misli da je granica tada ila vinodolskom sinklinalom negdje do visine dananje Crikvenice.42 S Liburnima su graniili i Japodi. Naime, japodski je etniki prostor (Gacka, Lika, Krbava, Ogulinsko-plaanska udolina, Pounje, Gorski kotar, Primorje od Rijeke do Jablanca), od kljunog znaenja za sve kopnene puteve prema Panonskoj nizini, junom Jadranu i unutranjosti Balkana. Stoga su ratoborni i neovisni Japodi smetali irenju rimskog politikog i gospodarskog utjecaja, a svojim su estim vojnim upadima izravno ugroavali i rimske posjede u cisalpinskoj Galiji (sjeverna Italija) Od samog poetka procesa stvaranja japodskog naroda, tijekom kasnog bronanog doba (11. 9. stoljee prije Krista), Japodi su predstavljali jasnu i relativno odreenu etniku cjelinu iji se prostor uglavnom nije mijenjao. Gacka, Lika, Krbava i Ogulinsko-plaanska udolina predstavljaju svakako jezgru njihova teritorija. Meutim, Japodi su ivjeli i na podruju Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Pounja, o emu nam jasno svjedoe povijesni i arheoloki izvori.43 Ruica Drechsler-Bii opisuje granice Japoda ovako: Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedei nain: Zapadna je morala biti negdje oko dananje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaao bi Liku, Ogulinsko-plaku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te podruje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihaka krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu ine masiv Velenapomenuo da su Histri bili izloeni utjecajima i jaoj inltraciji nositelja kulture arnih polja iz Podunavlja ve od kasnog bronanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima takoer bili i normalni i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) meu kojima je romanizacija bila jaa nego u drugim krajevima. (A. Benac, O etnikim zajednicama. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 776.) M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 225 228. Boris Oluji, Oktavijanov pohod protiv Japoda. Grad Otoac, sv. 7., Otoac 2003., Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, str. 28, 30.

42

43

44

bita i rijeka Zrmanja. Za sada je jo uvijek sporno pitanje izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraenosti ovog podruja, nije mogue potvrditi arheolokim nalazima.44 Granice Japoda, prema Batoviu, nisu dopirale do Jadrana, ve na zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.45 Da su Japodi iz june Like ovdje izbijali na Zrmanju, ini se ipak presmionim nagaanjem, ne samo zbog tekih planinskih prolaza nego i zbog injenice da se, koliko mi je poznato, niti japodsko prisustvo oko izvorita Une, Zrmanje i Krke ne moe ni pokazati ni razgraniiti.46Meutim u rimsko doba, kada Japudija s Japodima postaje dio rimske provincije, od te veliine nije ostalo gotovo nita, rimska Japudija predstavlja tek reliquiae reliquiarum nekada monog i ekspanzivnog naroda, kojega je matina postojbina bila reducirana uglavnom na prostoru izmeu velebitskih izdanaka i vijenca Bebijskih alpi (Kapele i Pljeivice), dakle na podruju dananje Like, Gacke i Krbave.47 Sredinom II. stoljea ime Liburnija nije oznaivalo samo podruje gdje su ivjeli Liburni nego se proirilo i na podruje Japoda. irenje imena Liburnije bilo je posljedica injenice to su Japodi zajedno s Liburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije ije je sjedite bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeu obuhvaala i krajeve nekih drugih ilirskih plemena na istoku. Na svretku II. st. provincija Liburnija je obuhvaala podruje skardonitanskoga juridikog okruga priblino u granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bila ukljuena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specina cjelina. Ona se bitno razlikovala i drugaije tretirala od junog dijela provincije Dalmacije.48

44

45 46

47

48

Ruica Drechsler-Bii, Japodska grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja. V., str. 393. Usp. i Dubravka Balen-Letuni, Japodi. MH, Ogranak, Ogulin, 2006., str. 100. . Batovi, Aleksandar Stipevi, str. 178. S. ae, Poloaj Telavija. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 27, Zadar, 1988., str. 75-76. M. Sui, Arheoloka kretanja u vezi s antikim Japodima. U: Arheoloka problematika Like. Znanstveni skup Otoac 22-24. IX. 1974. Hrvatsko arheoloko drutvo, Split, 1975., str. 110. J. Medini, Provincia Liburnia, str. 364, 384-385, 391-392. 45

2. itelji priobalnog zalea ivjeli su stoljeima gotovo na isti nain bavei se preteno stoarenjem,49 ali jedan sloj dijela starosjeditelja balkansko-jadranskog zalea posjedovao je i vlastitu pismenost za svoje potrebe ve u antiko doba. U vrijeme rimske vlasti slubeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijae latinski za sve etnike u dravi. Sloj stanovnitva za ije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi sluio se i svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl (Carl) Patsch otkrio je i u vie navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. stoljea (Lisiii kod Konjica, Hercegovina) i o tome zakljuio: "Da latinski alfabet domaim glasovima nije potpuno odgovarao, moemo raspoznati iz natpisa iz Lisiia, u konjikom kotaru, u kome su se u daleko carsko vrijeme odrali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u treem retku) u dva nerimska imena jedan strani znak za glas, koji se po svoj prilici moe drati za konzonantsko j." U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsch oznaava kao "j". U tekstu treega spomenika iz Lisiia u zadnjemu retku natpisa Patsch je naao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobino je na spomenicima iz Lisiia pisanje slova "f" koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f".50 Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovnitva sluio ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.
49

50

Ivo Rendi Mioevi, Hrvatski identitet: trajnost i uidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije. Adami, Rijeka, 2006., str. 48 - 49. Carl (Karlo) Patsch, Zbirka rimskih i grkih starina u B.-H. Zemaljskom muzeju. Naklada Bos. - Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915., str. 89. Usp. C. Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria. Verlag des Forschungsinstitutes fr Osten und Orient, Wien, 1922., str. 169. Demal eli natpise na grobovima iz Lisiia kod Konjica datira u III. stoljee i istie da su to nova slova stvorena za neke glasove neuobiajene u latinskom jeziku. (Demal eli, Tokovi pisane rijei u Bosni i Hercegovini. U: Pisana rije u Bosni i Hercegovini. Veselin Maslea, Sarajevo, 1982., str. 7.) I . Basler istie posebnost slova iz Lisiia. (. Basler, Grko-latinska pismenost. U: Pisana rije u Bosni i Hercegovini, str. 37- 40.) Ljubinko Popovi je svojim posebnim tumaenjem pokuao objasniti ta slova, koja su po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Usp. Ljubinko Popovi, Poeci jugoslavenske pismenosti. ivot (Sarajevo), XXI/1972, 10-11, str. 461-475; 12, 577587. Latinska slova na navedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se osobito upotrebljavala za pisanje na spomenicima ili vanim dokumentima. (Marko Japundi u pismu piscu iz Odre 4. veljae 1996.)

46

Carl Patsch, Historiche Wanderungen im Karst und an der Adria. Wien, 1922, str. 94-99

47

Prema Strabonu moemo zakljuiti da je jedan od kriterija za razlikovanje etnike pripadnosti jednog stanovnitva od drugog, neovisno od izvanjskog antropolokog izgleda, u antici bio govor (jezik).51 Nije sauvan ni jedan tekst na jeziku starosjeditelja iz antikog doba s teritorija Dalmacije i Panonije, tako da lingvisti operiraju samo imenima osoba i mjesta, koja su sauvana u latinskoj ili grkoj verziji.52 Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeu u Panoniji govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graniili su s germanskim Markomanima i Kvadima (Tacit, Germania, 43).53 Oni su na sjever od Dunava doli iz Panonije.54 Ti Osi imali su s panonskim Avariscima, koji su tada stanovali juno od Dunava, iste uredbe, obiaje i isti jezik, koji Tacit naziva panonskim (Tacit, Germania, 28).55 Taj panonski jezik govorili su i susjedni ilirski narodi.56 Sveti Jeronim (roen oko 348. godine u Stridonu,57 na teritoriju nekadanje Liburnije,58) svjedoi da su starosjeditelji u njegovo doba govorili svojim barbarskim jezikom. (Coment. in Isai. 7,19.) Jedan vaan arheoloki nalaz s otoka Braa upuuje na mogunost zakljuivanja kojim se jezikom govorilo u rimsko doba na teritoriju Dalmacije. Naime, u dolini iznad sela kripa na Brau jedan od dva natpisa, koji su posveeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih boanstava), glasi ovako: "Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri
51

52 53

54

55 56

57

58

Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt. Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988., str. 81. M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981., str. 109. Cornelius Tacitus, Germania. Priredio Ivan Mui, Verbum, Split, 1993., str. 7475. Der Ortsname Osones in Pannonia lss auf ihre Abwanderung ber die Donau schliessen. (Joachim Herrmann /Hrsg./, Griechische und lateinische Quellen zur Frhgeschichte Mitteleuropas. Berlin, 1990., str. 207.) Tacitus, Germania, str. 61-63. Der Kleine Pauly. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1979., str. 369. Jeronim o tome pie ovako: Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque connium fuit, .... (Gerolamo, Gli uomini illustri. /De viris illustribus./ Nardini editore, Firenze, 1988., str. 230-231.) M. Sui, Hijeronim Stridonjanin - graanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. 426, 1986., str. 213-273.

48

Torcle(n)si ex voto."59 Hans Krahe je prvi osjetio neto nejasno u ovom natpisu s Braa pa je ime donio ovako: Veselia Feli(c)etas.60 U literaturi je navedeno miljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena Veselia.61 Milan Budimir (1891.-1975.) istie natpis iz kripa na Brau u kome se, po njemu, nalazi "ilirsko ime Veselia" i njegov latinski prijevod Felicitas ("seine interpretatio latina Felicitas lautet"). Milan Budimir zakljuuje da rije Veselia proizlazi iz slavenskog veselu ("und ill. Veselia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. veselu").62 Mate imundi, koji je obradio preko dvije tisue starih hrvatskih osobnih imena u hrvatskim i inozemnim znanstvenim edicijama zakljuuje sljedee: Poznato mi je osobno ime Veselia Felicitas. Ja u njemu vidim hrvatsko ime Veselija/Vesela. Budui da je do njega latinski Felicitas, mogue je kako je
59

60

61

62

Citirajui taj natpis M. Zaninovi je istaknuo slijedee: "Otoanka Veselia posvetila je ovaj natpis Liberu kao boanstvu zatitniku turnjaice i podruma, to se ogleda u neuobiajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom natpisu i jednom drugom sa Korule,... Torcular ili torculum je naziv vinskog tijeska u uem smislu, a torcularium je naziv cjelokupnog sustava turnjaice". (Usp. M. Zaninovi, tovanje Libera na istonom Jadranu. Simpozij: Duhovna kultura Ilira, str. 248.) H. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Carl Winters Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1929., str. 127. R. Katii je naelno odbacio svaku mogunost da je u tom natpisu posrijedi prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zakljuio da se u imenu Veselia moe raditi samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia (R. Katii, Veselia Felicetas. Beitrge zur Namenforschung, sv. 12/1961, H. 3, str. 271-279.) Aleksandar Stipevi je i nakon objavljivanja Katiieva miljenja, koje je on citirao, zakljuio sljedee: "Naalost mnogo je vie onih imena -osobnih i mjesnih-kojima znaenje za sada ne znamo nego onih za koje pouzdano moemo rei to znae. Meu ove posljednje moemo spomenuti npr. dvolano ime Veselia Felicetas s jednog natpisa iz Braa. Drugi, latinski dio imena znai srea, a kako ilirski dio Veselia ima oite slinosti sa slavenskom rijeju veselje, nije teko ilirskom imenu dati objanjenje sadrano u toj slavenskoj rijei. Takvim, ili slinim postupkom, posebno komparacijom ilirskih imena s indoevropskim jezicima, te poznavanjem fonetskih zakona ilirskog jezika, moglo se rekonstruirati ili bar pretpostavljati, znaenje niza drugih ilirskih rijei." (A. Stipevi, Iliri, str. 235-236.) Geza Alfoldy je jedini, koliko je meni poznato, koji je prihvatio Katiievu pretpostavku da bi ime Veselia trebalo glasiti Visellia. Usp. Gza Alfldy, Die Personennamen in der rmischen Provinz Dalmatia. Carl Winter Universittsverlag, Heidelberg, 1969., str. 135. M. Budimir, Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques, (Beograd), I/1934, 1, 281-282. R. Katii pie o Budimiru da je kao lolog "veliki majstor svoje znanosti...stvaralaki i nadahnuti etimolog kao malo tko...znatan i originalan znanstvenik". (R. Katii, Milan Budimir. Ljetopis JAZU za 1975., sv. 79, str. 671-675.) 49

isto prevedeno s latinskoga. Ali je jednako mogue i obratno. Tko tvrdi kako je to latinsko ime zbog pieve greke ispalo - hrvatsko, to, dakako, mora i dokazati. Nita ne upuuje da je u pitanju pisareva greka. Stvar se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle dok se ne dokae suprotno. A tih dokaza do sada nije nigdje... Meu svojim listiima imam pribiljeeno dotino ime. Budem li ikada o njemu pisao, uvrstit u ga meu stara hrvatska osobna imena.63 Arheologinja Soja Davidovi-ivanovi navodei rijei Veselia Felicetas na ovom natpisu zakljuuje da obe rei oznaavaju sreu, s tim to je prva re Veselia isto slovenskog porekla, a druga Felicetas je direktan prevod prethodne rei na latinski.64 Veselia nije jedina takva rije sauvana iz antikog razdoblja. Boanstvo, koje je u antikoj Dalmaciji zabiljeeno na latinskom natpisu kao Vidasus, potvruje da je meu starosjediteljima u Dalmaciji postojao kult boga koji su nazivali Vid. Jezikoslovac Mate imundi smatra da je izvorni naziv topuskog Vidasusa bilo Vid i da je to praslavensko ime.65

63 64

65

Citat iz pisma M. imundia, koje je iz Maribora 2. svibnja 1990. uputio autoru. S. Davidovi-ivanovi, Mementa archaelogica et eruditiva. Akademija Nova Pei i sinovi. Beograd, 1999., str. 37. Navod prema pismu, koje je M. imundi poslao piscu iz Maribora 22. svibnja 1991.

50

II. VLADAVINA GOTA NA TERITORIJU LIBURNIJE I DALMACIJE

Do kraja IV. stoljea nema ni jednog podatka u izvorima o tome da bi Goti ili drugi germanski narodi trajno boravili na podruju Dalmata, Japoda i Liburna. Sv. Jeronim (oko 340.-420.) u jednoj poslanici pisanoj Heliodoru (ad Heliodorum) 396. ali se na Gote, Sarmate, Kvade, Alane, Hune, Vandale i Markomane to pustoe, pljakaju i rue Skitiju, Trakiju, Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, obje Panonije i obje Dalmacije.66 U drugoj se poslanici (ad Ageruchiam), napisanoj oko 413., sv. Jeronim, opet ali na vrlo divlje narode Kvade, Vandale, Sarmate, Alane, Gepide, Herule, Saksone, Burgundince, Alemane i ujedno ih sve naziva neprijateljima Panonije.67 F. ii komentirajui jadikovku sv. Jeronima poslanu Heliodoru 396. zakljuuje da bi bilo pogreno iz njegova pisanja izvoditi zakljuak o potpunom unitenju Panonije i dijela Dalmacije.68 Taj je zakljuak logian, jer je broj barbara u usporedbi sa starosjediteljima bio razmjerno malen, a podruje kojim su se kretali bilo je vrlo veliko. Panonija je uistinu ve za vrijeme provala germanskih naroda pretrpjela sigurno najvee gubitke u ljudstvu,69 ali teza da bi ona postala demografska tabula rasa obezvrijeena je arheolokim nalazima. Jovan Kovaevi istie da u Panoniji i svim rimskim podunavskim provincijama od poetka VI. st. barbari nisu predstavljali fatalnu opasnost za autohtono stanovnitvo. On navodi da su poslije 315. godine Goti provalili u Meziju i Trakiju i da su oni stoljee poslije pod
66

67 68 69

Elio Bartolini (priredio), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Longanesi, Milano, 1982., str. 175. E. Bartolini, I Barbari, str. 169. F. ii, Povijest Hrvata, str. 158-159. Usp. Z. Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slavena na Balkan. Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena. ANUBiH. Centar za Balkanoloka ispitivanja. Posebna izdanja /XII./, knj. 4, Sarajevo, 1969., str. 195. 51

vodstvom Radegasta proli putom Emona-Akvileja u Italiju do Padove, gdje im se pridruilo domae stanovnitvo Panonije, koje je poslije poraza dijelilo sudbinu Gota u Italiji. Kovaevi nastavlja da ak i veleposjednici, koji su bili najugroeniji od barbarskih napada, poslije gotskoalanskog pustoenja 383. godine i dalje borave na svojim latifundijama i da se s ovog podruja izvozi velika koliina ita u druge oblasti carstva. U Intercisi, na nekropoli i na podruju naselja, utvren je nastavak ivota autohtonog stanovnitva poslije IV. st., a iznad grobova IV. st. sigurno su utvreni grobovi V. st. meu kojima nije bilo nijednog groba sa germanskim elementima, kako u grobnom inventaru, tako i u nainu sahranjivanja. Isto tako, prilikom iskopavanja odbrambenih zidova u Skarabanciji, naeni su hrianski grobovi V. veka, koji svedoe da je grad bio nastanjen autohtonim hrianskim stanovnitvom sve do V. veka. Postoje i nekropole na kojima je sahranjivano germansko i autohtono stanonovnitvo, kao na primer, nekropola Heke s germanskim stanovnitvom pre 546. godine.70 Ostrogoti su se pojavili na granicama Prevalisa 459. godine. Podruje Draa, vei dio Novoga Epira, a moda i okolica Skadra bili su podruje kolonizacije Ostrogota, a pretpostavlja se da je tu bilo i tragova Vizigota. Teodorik se smatrao legitimnim nasljednikom svih zemalja Odoakrove drave i on je poslije zauzimanja Dalmacije ukljuio u svoju dravu zapadna pogranina podruja Prevalisa oko Nikia i istoni dio Dalmacije (Boku Kotorsku). Srednjevjekovno ime Nikia - Onogot (Anagastum) izvedeno je od linog gotskog imena Anagast, Anegast... Kastrum Anagast nalazi se u samom Nikiu.71 Kada je prestala neovisna vladavina Julija Nepota u Dalmaciji (od 474. do 480.) Odoakar je proirio svoju vlast nad Dalmacijama. A kad je njega 493. godine sruio kralj Teodorik (475.-526.), njegovoj dravi u VI. st. pripala je sva Dalmacija, Istra, i Panonija Savija. Godine 537. gotski kralj Vitiges alje u Dalmaciju Gote i nareuje im da vojsku pojaaju s mjesnim barbarima.72 Dio se Gota stvarno doselio u dijelove rimske provincije Dalmacije i tu su Goti suvereno vladali od oko 490. do 552.
70 71

72

J. Kovaevi, Avarski kaganat. Beograd, 1977., str. 27 - 28. Zarije Bei - Draga Garaanin- Milutin Garaanin - Jovan Kovaevi, Istorija Crne Gore. Knj. I., Titograd, 1967., str. 253. Bizant je podigao lanac utvrda protiv Ostrogota, a u tvravi Anagastum prepoznaje se ostatak gotskoga obrambenog sustava. (Milan uay, Srbi i Arbanasi. Mala Azurova povjesnica, Zagreb, 1991., str. 8.) D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, str. 34.

52

godine.73 Stjepan Antoljak je analizirao gotsku vladavinu u Liburniji i Dalmaciji i zakljuio da je vladavina Istonih Gota nad Dalmacijama, pa tako i nad Liburnijom, u ijem je sklopu bio i Zadar, zapoela je valjda ve od 490. godine, da su Istoni Goti 536. godine izgubili dio Liburnije do Skradina i da se 552. godine Narzesu predao preostali dio Liburnije sa Zadrom.74 Istra je, prema Antoljakovim istraivanjima, tek 552. godine poslije pobjede Narzesa nad Totilom u Italiji iz gotske vlasti prela pod Bizant.75 Vladavina Gota u Dalmaciji, posebno Teodorikova vlast, bila je gotovo u svakom pogledu dobra i za starosjeditelje i za Ostrogote.76 Zato je razdoblje gotske vladavine bilo vrijeme gospodarskog oporavka provincije.77 U Liburniji iz doba doseljavanja sa sjevera nalazimo skromne tragove nazonosti bilo kojeg etnosa osim Gota. Na podruju Kninske krajine iz vremena seobe naroda najprisutniji su nalazi istonogotske provenijencije... Vea koncentracija ostrogotskih nalaza na uem kninskom prostoru govori o znaenju ovoga prometnog pravca iz unutranjosti prema moru i obratno. Tada je premjeten i prometni sustav iz Burnuma na
73

74

75

76

77

Z. Vinski u recenziji jednoga moga rada upozorio me u pismu iz Zagreba od 10. sijenja 1995. kako istiem nazonost Ostrogota u Liburniji i poslije 537. godine kada su oni za vladanja Vitigesa napustili Dalmaciju, a posljednje boravite bilo im je Burnum kod Ivoevaca, nedaleko Knina prema Prokopiju. Miljenja sam da je, kako Medinijevo, tako i Vae, tumaenje glede trajanja prevlasti Ostrogota u Liburniji ak do 552. g. donekle pretjerano. Vjerojatnijim smatram da je ono trajalo do oko 540. g., tj. kao i ono u Istri, pa i u provinciji Panoniji Saviji. Ostrogotska vlast bila je 552. g. ipak ve na izdisaju. S. Antoljak, Zadar pod vlau Istonih Gota. Zadarska revija, XX/1971, str. 139146. S. Antoljak, Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant. Zbornik radova Vizantolokog instituta, SANU, Vizantoloki institut knj. XLIX, Beograd, 1956., str. 31-44. Mihovil Abrami, Gli Ostrogoti nellantica Dalmazia. U: I Goti in Occidente. Spoleto, 1956., str. 37 - 41. Teodorik nije prihvatio ni titulu ni insignije rimskog imperatora i ivio je samo s titulom rex, kako su obiavali barbari zvati svoje principes. Usp. Prokopije iz Cezareje, Historie, u: Bartolini, nav. dj., str. 639. Gotski termin reiks znai voa i bogat. (Andre Martinet, Indoevropski jezik i Indoevropljani. Knjievna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987., str. 129-130.) Meusobni odnos pripadnika nicejskog i arijanskog vjerovanja nije uvijek bio idilian. Poznato je kako je, na primjer, u Saloni dolazilo do estokih sukoba s arijancima nakon smrti biskupa Glicerija (oko 480. godine), a i poslije. (Ejnar Dyggve, Povijest salonitanskog kranstva. Knjievni krug, Split, 1996., str. 49.) M. Sui, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1981., str. 320. 53

Knin, koji tada zauzima onu prometnu ulogu koju e zadrati i u iduim povijesnim razdobljima... Navedeni sporadini nalazi s raznih lokaliteta upozoravaju na to da je dolo do odreene simbioze slavenskih doljaka s autohtonim etnikom.78 Istoni Goti drali su u svojoj vlasti teritorij koji je obuhvaao jadransku obalu (i otoke) od rijeke Rae u Istri do Neretve. Granice u zaleu ile su juno od Kupe (Colapis .) do visine Velike Kladue i dalje prema dolini Vrbasa (Urpanus .) u visini Banja Luke, a odatle prema Doboju. Dalje prema istoku granica je ila do Drine (Drinus .) i njenim tokom dalje na jug, te se sputala do Neretve. U administrativnom smislu provinciji Dalmaciji je u vrijeme istonogotske vladavine pridodana i provincija Savija. Sredite obiju provincija bila je Salona u kojoj je stolovao comes Dalmatiarum et Saviae79Antika Narona bila je posebno jako vojno i politiko uporite Ostrogota. U tom je gradu, izmeu ostaloga pronaena i nekropola kasnoantikog autohtonog ivlja na kojoj su se uz kasnoantiko autohtono stanovnitvo sahranjivali Istoni Goti i njihovi barbarski podanici.80 Istonogotska vlast u Liburniji bila je vrsta jer ju je titila jaka gotska ota. Liburnija (je) inila posebnu vojnopomorsku oblast (insula Curitana et Celsina) kojom je zapovijedao comes. U rukama Istonih Gota ostao je i dio obale od Nina do Karina (dakle dio stare klasine Liburnije), tako da je preko Karinskog mora, Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim liburnijskim podrujem. I arheoloki nalazi i podaci sauvani u literaturi (ravenski anonimni Kozmograf i Prokopije) potvruju da je Liburnija administrativno-teritorijalna jedinica gotske drave, koja je nastala u tijeku prvih godina bizantsko-gotskog rata kao posljedica bizantskog osvajanja Dalmacije, dijela Liburnije i Savije. Nakon bizantskog osvojenja Savije, ta je gotska provincija spreavala prodor bizantske vojske u Liku i Gorski Kotar, ali i pristup Italiji preko Tarsatike, odnosno unu78

79

80

Milojko Budimir, Arheoloka topograja kninske opine. Znanstveni skup: Arheoloka istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1992., str. 28. O nalazima istonogotskog nakita na benkovakom podruju usp. Radomir Juri, Srednjovjekovni nakit na benkovakom podruju. Zbornik: Benkovaki kraj kroz vjekove. Sv. 2, Benkovac, 1988., str. 86-89. A. Uglei, Nakit istonih Gota na podruju rimske provincije Dalmacije. U: Hrvati i Goti. Marjan tisak, Split, 2003., str. 99-100. A. Uglei, Istonogotski enski grob iz antike Narone. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 34 (21), Zadar, 1995., str. 149.

54

tranje i obalne istarske ceste. Gotska Liburnija je bila, pogotovo nakon bizantinskog osvojenja Istre (godine 539-544. godine) svojevrsna krajina koja je djelovala najvjerovatnije u okviru planova i zadatak taba u Akvileji na elu kojeg je bio comes Gothorum.81 Vanu problematiku Tarsatike Liburnije M. Sui objanjavao je 1955. godine i ustvrdio da je u V. st. dio sjeverozapadne Liburnije bio izdvojen iz Dalmacije i podreen comesu Gota, kojemu je sjedite vjerojatno bilo u Akvileji.82 Sui je ponovno, godine 1970. pisao podrobnije o toj problematici i pritom se osvrnuo na djelo anonimnog Kozmografa iz Ravenne, o kojemu se misli da je napisano u VI. ili VII. st. poslije Krista. Prema anonimnom Ravenjaninu postojala je posebna Liburnija, koju je on nazvao tarsatikom. Toj i takvoj Liburniji pripadaju svi gradovi (civitates) od Elone (vjerojatno umjesto Aenona - Nin) do Albone (Albona - Labin), dakle i sva obala u Podgorskom kanalu. Prema tome to je samo dio stare klasike Liburnije, koja se, po svjedoanstvu mnogih rimskih historiara i geografa, protezala od rijeke Rae (Arsia .) u Istri do rijeke Krke (Titius .). to je od osobite vanosti, po Ravenatu toj istoj tarsatikoj Liburniji pripadaju i naselja u zaleu na podruju dananje Like, dakle naselja nekadanjih ilirskih Japoda.83 Ravenjanin je podruje kontinentalne Liburnije - dananju sjevernu Dalmaciju od Krke na sjever - uklopio u Dalmaciju to se vidi iz onih mjesta u njegovu djelu gdje nabraja gradove uz more te svoje Dalmacije, koja je dio Ilirika u irem smislu. To nabrajanje ide od Epira do krajnjeg jugoistoka jadranske obale pa dalje prema sjeverozapadu, a zavrava gradom Zadrom. U tom dijelu antike Dalmacije, odnosno klasine Liburnije, on je spomenuo sedam gradova ije nabrajanje tee u kontinuitetu, tako da nema prekida na prijelazu iz podruja jugoistono od rijeke Krke na podruje sjeverozapadno od nje, gdje poinje stara Liburnija. M. Sui misli da je ta tarsatika Liburnija zavravala negdje do visine otoka Raba, moda i do Senja, kad je obuhvaala naselja na podruju dananje Like, ali svakako do dananje Crikvenice. Prema Suiu, nakon Gota u ranom srednjem vijeku, taj granini sustav je prestao djelovati.84
81 82

83

84

N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, str. 16. M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. II., Zagreb, 1955., str. 285. M. Sui, Liburnia Tarsaticensis. U: Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik posveen G. Novaku. Arheoloki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1970., str. 706. M. Sui, Liburnia Tarsaticensis, str. 707-716. 55

O problematici Tarsatike Liburnije pisao je 1980. godine i J. Medini. Prema njemu Liburnija je, u djelu Ravenjanina, organizirana kao provincija iji se sjeverozapadni dio naziva Tarsatika Liburnija. Podruje provincije Liburnije obuhvaa dio stare tj. klasine Liburnije (kraj koji su u antici nastavili Liburni) od Enone do Tarsatike i dio stare japodske zemlje (uglavnom podruje danjanje Like). Medini istie kako se, kad se povue granica prema Ravenjinovim podatcima, zapaa da je taj dio Liburnije orijentiran prema sjeverozapadu morskim prilazima (Podgorski kanal), koji su najbolje prirodne komunikacije sa sjevernim liburnijskim otocima i morem oko njih. To posebno vrijedi za Nin, koji ima izvanredno zatienu luku, orijentiranu prema sjeverozapadu, a dobrim dijelom takoer i za Karin, koji je, iako neto dublje u kopnu, ipak u blizini Karinskog mora te je preko njega, Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim liburnijskim otojem. Na taj su nain oba sredita kao izboene strateke toke bila u vezi s onim vojnim i kopnenim snagama koje su djelovale u sjeverozapadnom dijelu Liburnije pod zapovjednitvom comesa Curitanae et Celsinae. Ta je lokalna ota dominirala morem oko liburnijskih otoka i du Podgorskog kanala, a mogla je veoma lako odravati vezu s glavninom gotske ote stacionirane u lukama na zapadnoj obali Jadrana. Snaga tog dijela gotske ote u liburnijskim vodama bila je, dakle, znaajna komponenta u nizu inilaca koji su uvjetovali stvaranje (gotske) provincije Liburnije, odnosno, da se nakon poraza gotske ote pod Salonom god. 537., a najkasnije do pada Savije (oko godine 540.), bizantsko osvajanje Liburnije zavri i utvrdi granica u onakvom obliku kako je donosi Ravenat, odnosno njegov gotski izvor lozof Markomir.85 Goti su bili poraeni, ali nisu bili pobijeni, nego samo pokoreni. U literaturi se istie da Goti, a ni razni germanski i drugi etniki elementi, koji su s njima ili bez njih, osvajali dijelove teritorija rimske Dalmaci-

85

J. Medini, Provincia Liburnia, str. 395, 414. Medini napominje da je gotska ota imala veliko znaenje u vojnim operacijama izmeu Gota i Bizanta na Jadranu, kako u razdoblju do 537. tako i poslije osvajanja Ravene 540. godine. Dovoljno je podsjetiti se na akcije gotske ote u Dalmaciji u tijeku prvih dviju godina rata kao i na njene pothvate u Totilino vrijeme (541-551). S obzirom na iskustvo gotska ota se nije mogla mjeriti s bizantskom, ali u situaciji kada Bizant nije uvijek mogao osigurati nadmo na moru, gotska je ota te svoje nedostatke nadoknaivala veim brojem (posebno manjih brodova) i hrabrou. (J. Medini, nav. dj.)

56

je, nisu izmijenili njezin etniki sastav.86 Meutim, injenica je da Goti u Dalmaciji i Liburniji, kako pie Prokopije, poslije propasti gotske vlasti u VI. stoljeu nisu iselili iz tih predjela, jer ih je pridobio za sebe bizantski vojskovoa Konstancijan.87 Iz toga se svjedoanstva vidi da su Goti, u VI. stoljeu i dalje, bili u Liburniji i Dalmaciji i da su tu ivjeli pomijeani sa starosjediteljima s kojima su se tijekom vremena stopili u jedan narod.88 Da su Goti ostali i asimilirali se sa starosjediteljima dokazu86

87

88

Od svih podruja jugoistone Europe Istonim Gotima je najgue bila naseljena rimska provincija Dalmacija, odnosno dananja juna Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ti su prostori imali veliko znaenje kako u gospodarskom, tako i u stratekom smislu. Na svim podrujima jugoistone Europe Istoni Goti su predstavljali neznatnu manjinu u odnosu na kasnoantiko autohtono stanovnitvo. Zajedno s Istonim Gotima dolazili su i pripadnici drugih germanskih naroda, koji su najveim dijelom sluili u istonogotskoj vojsci. Najbrojniji su vjerojatno bili Gepidi, koji su, nakon to su u Srijemu bili poraeni od strane Istonih Gota (504.), raseljeni po cijelom podruju istonogotskog Kraljevstva. Od drugih barbarskih skupina zasad se mogu izdvojiti jo jedino Alamani. (A. Uglei, Nazonost istonih Gota u jugoistonoj Europi u svjetlu arheoloke i povijesne izvorne grae. Disertacija. Filozofski fakultet u Zadru. Zadar, 1996., str. 122.) Usp. Vladimir Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Historijski zbornik, god. XLIX, Zagreb, 1996., str. 4.; Z. Vinski, Betrachtungen zur Kontinuittsfrage des autochtonen romanisierten Ethnikons im 6. und 7. Jahrhundert. U: Problemi della civilt, e dell economia Longobarda. Biblioteca della rivista Economia e Storia, br. 12. Milano, Giuffr editore, 1964., str. 101-116. Prokopije pie da je Konstancijan, kad je zadobio Dalmaciju i Liburniju, privukao (pridobio) sebi sve Gote koji su obitavali u tim pokrajinama. (E. Bartolini, I Barbari, str. 654.) Goti su se dugo odrali u nekim dijelovima Balkana. Tako su oni prema nekim vrelima bili oko Nikopolja i Svitova do IX. stoljea, a u liturgiji su se sluili gotskim jezikom. Usp. J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija junoslavenskih oblasti. Vojvoanski muzej, Novi Sad, 1960., str. 15. Goti su nakon poraza u borbama s Bizantom preivjeli i u Italiji i u njezinu susjedstvu. To se dogaalo iz dravnike mudrosti pobjednika prema Gotima koji su postali lojalni novoj vlasti. O preivljavanju Gota u Italiji svjedoe i brojna gotska imena u vrelima. (Tako se u pismu pape Grgura I. iz 599. godine spominje Gulfaris, dux Istriae.) Jo krajem VIII. st. u gornjoj je Italiji bilo i gotskih naselja. (Ludwig Schmidt, Die letzten Ostgoten. Abhandlungen der Preuischen Akademie der Wissenschaften, god. 1943., br. 10. Verlag der Akademie der Wissenschaften, Berlin, 1943., str. 8-9, 11.) U Italiji je dolo i do stapanja Gota i Langobarda, ali neki izvori posebno spominju Gote u Italiji jo sredinom XI. stoljea. (L. Schmidt, Die letzten Ostgoten, str. 10. Gotski se jezik upotrebljavao kao crkveni poetkom X. st. i u okolici mjesta Tomi u Dobrudi. (L. Schmidt, nav. dj., str. 14.) U historiograji nije prijeporno da je odreeni dio Gota zauvijek ostao u Dalmaciji i da se stopio sa starosjediteljima. (M. Abrami, Gli Ostrogoti nellantica Dalmazia, str. 5.) Neki znanstvenici dre kako nije iskljueno da je Bizant priznal, ko so prilike to dozvolile, gotskim ostankom v Dalmaciji, Liburniji i Bosni in dr. lokalno 57

je takoer podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI. i VII. stoljeu u nekim ilirskim crkvenim opinama svetkovao blagdan trojice gotskih muenika: Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa.89 Gota je najvie ostalo u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Dukljaninovo pominjanje Gota u Dalmaciji moe se posmatrati u sklopu vizantijsko-gotskog rata (535-555). Tako, moemo pokuati da ratne dogaaje opisane kod Dukljanina uporedimo sa pisanjem vizantijskog istoriara Prokopija Najvei deo Gota se naselio uglavnom u oblasti Pavije, Ravene i Picenuma, dok su samo najvaniji italijanski gradovi bili zaposednuti garnizonima. Tako su u Dalmaciji Goti bili prisutni iskljuivo u nekoliko ne suvie velikih garnizona a njihov uticaj je sveden na malu meru. Meutim, toponimi sa prostora Bosne i Hercegovine kao da govore drugaije. Tako imamo u Bosni: Delegota, Vogoa, Gaani, a u Hercegovini: Otole, Gacko, Hrgud, Orgota, Otilovci, Kotezi, toponime koji su derivati iz gotskog imena. 90 Goti po doseljenju nisu zateene starosjeditelje unitavali.91 Pokapanje istonih Gota i autohtonog stanovnitva na istim lokalitetima, potvr-

89

90

91

avtonomijo pod domaimi knezi. Gotom je pripadala odslej vloga graniarjev kakor Herulom v severni Srbiji. (Jakob Kelemina, Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII. za 1932., str. 132.) J. Medini navodi da nema pouzdanih indicija koje bi upuivale na razloge zbog kojih su Goti bez borbe prepustili velik dio Dalmacije, a osobito Liburniju, Bizantu. Meutim, vodei rauna o glavnim ciljevima Bizanta u to vrijeme (osiguravanje i zauzimanje Salone), o kvantiteti bizantskih snaga pod Konstancianom - nedovoljnih s obzirom na veliki prostor Dalmacije i Liburnije - te o postojanju gotskih naselja u Dalmaciji i Liburniji, od kojih su neka i arheoloki utvrena, moe se pretpostaviti da je bizantska vlast u znatnom dijelu Dalmacije, a pogotovo u Liburniji, bila samo nominalna; Goti koji su u tim oblastima bili naseljeni ostali su i nadalje u svojim naseljima i priznali vlast Bizanta, jer su im to, po svoj prilici, nametnule neke vanjske okolnosti, a ne njihova elja. (Medini, Provincia Liburnia, str. 406-407.) J. Kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII). Studija o starogermanskih spominih v nai zemlji. Etnolog, br. 12. za 1939., str. 19. Germansko arijanstvo bilo je vrlo raireno u Dalmaciji i Panoniji. Usp. Matija Pavi, Arijanstvo u Panoniji Srijemskoj. akovo, 1891., str. 46 Tibor ivkovi, O prvim poglavljima Letopisa popa Dukljanina. Istorijski asopis, knj. XLIV/1977. Istorijski institut SANU, Beograd, 1998., str. 30-31. V. P. Budanova, Goti v epohu Velikogo pereseljenija narodov. Sankt-Peterburg, 1999. Aleteja, 1999., str. 196.

58

eno je tijekom VI. stoljea i svjedoe o suivljenju Gota sa starosjediteljima.92 Gotskih nalaza i u Hrvatskoj ima malo i zato jer su gotski ostaci gotovo neprepoznatljivi. Goti su po svojoj grobnoj ostavtini, kao jedini germanski narod, zbog relativno jaih utjecaja kranstva (oni su, naime, krani arijanci) i kasnoantikih kulturnih imbenika, samo ogranieno arheoloki prepoznatljivi, i to po grobnim prilozima, odnosno artefaktima iskljuivo enske gotske nonje vladajueg sloja. Gotski muki (i enski puki, te djeji) grobovi nisu uglavnom specino odredivi Goti su nota bene jedini germanski narod 4-5. do 7. st. poslije Krista koji ne prilau oruje (npr. maeve) i druge utenzilije dnevne upotrebe u muke grobove, tj. gotski su muki grobovi ponajvie uoeni bez prilog Iznimku predstavljaju ipak rijetki tzv. kneevski grobovi; potonji su iskazivali glavninu raskonih priloga, a isto vrijedi pogotovo za skupne nalaze, odnosno tzv. blag Na teritoriju Hrvatske nisu dosad evidentirani tzv. kneevski grobovi, ni tzv. blag gotske pripadnosti.93 Novac Istonih Gota brojno je dosta zastupljen u Dalmaciji, Istri, Lici, Bosni, Posavini i Hercegovini.94 Nije poznat ni antropoloki tip Gota95 i zbog toga ne moemo znati na podrujima, u kojima su u prolosti zajedno ivjeli Goti s drugim etnicima, koji kosturi u grobovima pripadaju jednom, a koji drugom etni92

93

94

95

Z. Vinski, Kasnoantika batina u grobovima ranog srednjeg vijeka kao injenica i kao problem. VI Kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963. Arheoloko drutvo Jugoslavije, I., Beograd, 1964., str. 106-111. Z. Vinski, Povodom svjetske izlobe I Goti u Milanu. Obavijesti (Zagreb), god. XXVI, br. 2., 1994., str. 81-84. eljko Demo, Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol. 6. st. u numizmatikoj zbirci Arheolokog muzeja u Zagrebu. Arheoloki vestnik, sv. XXXII., 1981., Ljubljana, str. 454-481.; . Demo, Ostrogothic Coinage from Collections in Croatia, Slovenia and Bosnia & Herzegovina. Narodni muzej u Ljubljani, Ljubljana, 1994., str. XV + 323. Die Goten und die nahe verwandten Gepiden sind somit bezglich der anthropologischen Merkmalsausprgung die heterogenste Stammesgruppe der Germanen. Diese Besonderheiten knnen ohne Frage zum Teil mit den oben aufgezeigten ethnischen Assimilations- und berschichtungsvorgngen whrend der langen Wanderung oder aber in dem neuen Siedlungsraum in Verbindung gebracht werden. (W. Bernhard, Die Ethnogenese der Germanen aus der Sicht der Anthropologie. U: W. Bernhard-A. Kandler-Palson, Ethnogenese europischer Vlker, str. 276.) 59

kom elementu. Poseban problem predstavlja neistraena arijanska sakralna arhitektura.96 Gotska batina u Hrvata nije zanemariva, a moe se prepoznati i tijekom srednjeg vijeka. Vjerojatno je miljenje da naziv Gacka potjee od rijei Got. Gacka se nalazila na podruju Japoda, kojima se s propau antike zameo svaki trag.97 Izgleda da je sredinji dio, koji su prvobitno naselili Goti, bio upravo teritorij Japoda. Neki ugledni lingvisti dokazuju da ime Gacka (Gaani) dolazi od Gota. Prvi je ovu problematiku obradio slovenski jezikoslovac Jakob Kelemina98 Protiv toga miljenja J. Kelemine ustao je L. Hauptmann god. 1935., ali je nakon toga njegova istupa Max Vasmer podrao Keleminu.99 Danas se uglavnom prihvaa miljenje Kelemine.100 Lujo Margeti o gotskom korijenu toga naziva zakljuuje: da etnikon treba izvesti iz imena upa vrlo je uvjerljiv, ali nema zapreke da ga se ukloni pretpostavkom da su se u Lici zadrali ostaci Gota zbog kojih je podruje Gacke nazvano 'Gotska zemlja', a kada su se Goti postupno asimilirali i preuzeli starohrvatski jezik, poelo se tamonje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franaki izvor zabiljeio Guduscani. 101 Hrvatska vladarska imena, posebno ona zabiljeena na kamenim natpisima, esto imaju germanski (gotski) zavretak na -mer (-mereis).102 U literaturi prevladava vrlo staro shvaanje o germanskom podrijetlu zavr96

97 98

99

100

101

102

J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do IX. stoljea. Materijali XII. Deveti kongres arheologa Jugoslavije. Hrvatsko arheoloko drutvo-Savez arheolokih drutava Jugoslavije, Zadar, 1972., str. 297-317. M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea, str. 285. J. Kelemina, Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII za 1932., str. 121-136; J. Kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum (I-VII), str. 15-17. Usp. Franjo Horvat, Gotska stranica nae povijesti. Vrhbosna (Sarajevo), br. 1-2, 1945., str. 14.; L. Schmidt, Die letzten Ostgoten, str. 14-15. Max Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, sv. II., 1971., str. 914. Usp. H. Bari, Lingvistike studije. Nauno drutvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954., str. 76-77.; J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija, str. 21; H. Kunstmann, POLN. Gdansk, RUSS. Gdov, KROAT. Gacka und verwandtes. Die Welt der Slaven, XXXVI / 1991., 1-2, str. 319-320. L. Margeti, O Borni vojvodi Gaana. U: Zbornik biskupa Mile Bogovia. Prolost obvezuje. Povijesni korijeni Gospiko-senjske biskupije. Teologija u Rijeci-Rijeki teoloki asopis. Rijeka, 2004., str. 94-96. Navedeni zavretak je stvarno iz gotskog jezika, u kojemu mereis znai slavan, odnosno velik. Usp. F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wrterbuch. Carl Winters Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1934., str. 70.

60

etka - mer6 u slavenskoj antroponimiji.103 Vladarska imena s navedenim zavrecima i u Hrvata potjeu iz germanske batine i to najvjerojatnije one u Gota, koji su ih mogli proiriti meu vladare raznih slavenskih drava. Da su zavretci oito germanskog postanja oituje se i iz toga da se imena hrvatskih vladara uope ne mogu tumaiti u hrvatskom smislu. injenica je, da se navedeni zavretci pojavljuju u starogermanskim imenima, i to osobito u njihovih gotskih vladara, a posebno tijekom V., VI., i VII. stoljea. Hermann Reichert, izmeu ostalog, navodi i ova imena: Ariomer (zapadnogotski?) od 430. do 460. godine, Guldrimir (zapadnogotsko) iz 612. godine, Sandrimer (zapadnogotsko) iz 620. godine, Sisimir (zapadnogotsko) iz 683. godine, Argemir (zapadnogotsko) iz 683. godine.104 U rimskoj Dalmaciji imamo posvjedoeno postojanje starogermanskog imena Ricimer iz 460. godine.105 Poznato je da su gotski vladari i u dananjim hrvatskim zemljama nosili imena Valamer, Theodomer, Vidimer i slino, a da se poslije tih vladara na Balkanu takovi zavreci navedenih imena pojavljuju u osobnim imenima ne samo Hrvata, nego i Srba i to posebno u imenima njihovih vladara. U Germana su osobna imena, sloena od dva dijela i od kojih je jedan zavretak - mar, -mer, -mir i slino. U Gota nastavak postoji i na mir i na mer, i ti se zavreci izmjenjuju na nain da prevladava mer prema mir u odnosu dva prema jedan.106 Imena s tim zavretkom prvobitno su bila vezana s obnaanjem neke djelatnosti (vlasti, asti). Nikola Rodi istie da je drugi lan - mir u slovenskoj dvolanoj antroponimiji prevoen sa slav.107 Iz doba hrvatskih vladara imamo natpise na latinskome. U svezi s tim zanimljivo je pripomenuti kako je latinski jezik u Gota u doba Teodorika i njegovih nasljednika bio slubeni jezik, ak i na specino istono-gotskim natpisima. 108
103

104

105 106

107

108

Usp. L. A. Gindin - S. A. Ivanov - G. G. Litavrin, Svod drevnejih pismenih izvestiji o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historia slavicam pertinentium). Tom I. (od I. - VI. stoljea), Nauka, Moskva, 1991., str. 330 - 331. H. Reichert, Lexikon der Altgermanischen Namen. I., Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987., str. 63, 68, 393, 586, 615. H. Reichert, Lexikon, str. 567. Ferdinand Wrede, ber die Sprache der Ostrogoten in Italien. Strassburg, 1891., str. 58. N. Rodi, Slovenska nomina propria u Letopisu Popa Dukljanina. Wiener slawistischer Almanach. Wien, 1980., sv. 5, str. 316. Usp. Aleksandar Virag, Pabirci po davnijoj hrvatskoj povjesti. Izvjee kr. Velike gimnazije u Rieci (Fiume) koncem kolske godine 1890./91., Rijeka, 1891., str. 4. F. Wrede, ber die Sprache, str. 13. 61

injenica postojanja gotskih (germanskih) naziva i znaenja za razmjerno veliki broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati i u nekom politikom zajednitvu ili vojnom saveznitvu s jedne strane hrvatskoga (slavenskog ili slaveniziranog) i s druge strane nekog germanskog etnosa. Navedena injenica takoer dokazuje da su barem u poetku toga zajednitva vodei sloj bili Goti. F. ii, prepriavajui pisanje Boguslawskoga o tome kako su obje gotske drave: istonogotska 555. godine, a zapadnogotska 711. godine propale, dakle davno prije irila, krupnim upozoravajuim slovima ponavlja to pitanje Boguslawskog: Kako da onda protumaimo upliv gotski na nazivlje naih pismena, ako su ona tek kakih trista godina poslije propasti istono-gotske drave i propasti gotskoga elementa uope u naim zemljama stvorena?109 F. ii je razmiljao kako nije sigurno jesu li juni Slaveni u starini imali glasovno pismo ili tek neke mnemotehnike znakove (crte i reze). Meutim, on je istiui navedeno miljenje zakljuio: Svakako je od vanosti, to je velik dio naziva pojedinih pismena u kasnijoj glagolici (odnosno irilici) uzet iz gotskoga, ili bolje prema germanskim runama; tako je az prema os, ans, glagol prema hagal hagls, haegl, ie prema is, eis, na prema naud, nauthus, nead, tvrdo prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, iica prema ezec. To bi nas moglo odvesti u doba prije svete brae irila i Metodija.110 J. Hamm istie: Tragovi se gotskoga runskoga pisma - naravno u dosta ogranienoj mjeri posredno vide i u azbunom nizu i u nazivima nekih slova glagoljskog alfabeta.111 J. Hamm je utvrdio, izmeu ostaloga, da se naa glagoljica s Ullinim pismom podudara i to u onim slovima, koja nisu uzeta iz grkog alfabeta ( por. rci: reda, slovo: sugil, her: haal, pa erv: gear iz runskog etc.).112 Postojanje runskih naziva i znaenja za vei broj glagoljskih slova takoer dokazuje nastajanje glagoljice u predirilmetodsko doba. Besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, koji u drugoj
109

110

111

112

F. ii, Nova miljenja o pravijeku Slavena, o seobi Hrvata i o postanku glagolice. Hrvatsko kolo, Zagreb, 1910., str. 119. F. ii, Hrvatska povijest. Prvi dio: Od najstarijih vremena do god. 1526. Dionika tiskara, Zagreb, 1908., str. 15-16. J. Hamm, Postanak glagoljskoga pisma u svijetlu paleograje. U: Hrvati i Goti (priredio R. Tafra), Iberia, Split, 1996., str. 206. Karl Faulmann upozorava kako slavenski alfabet kao i gotski poinje s az. (K. Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift. Franz Greno, Nrdlingen, 1989., str. 526.) J. Hamm, Mjesto odgovora. Hrvatska smotra, VII/1939, 12, 623.

62

polovici IX. stoljea stvara azbuku za slavenske narode radi njihova to uspjenijeg kristijaniziranja, koristio za slavenska slova germanske (gotske, odnosno nordijske) runske nazive stare stotine godina unatrag. Nezamislivo je da bi jedan pravovjerni kranin (a uz to crkvena osoba!) stvarao pismena i to kao sredstvo misionarenja Sklavina, a da bi se pri tome sluio istim nazivima kojima su se u davnini koristili poganski Germani za rune, a kasnije arijanski (dakle heretiki) germanski i neki drugi narodi, a posebno Goti, za svoja slova.113 Glagoljica je posebno postojala i odrala se na onim prostorima kojima su se kretali i vladali Goti, a osobito na nekadanjoj teritoriji Japoda, odnosno Liburniji, ali i u Panoniji.114

Farlati je sa sigurnou zakljuio: Regnum Dalmatinum a Gohis originem, a Sclavis incrementum accepit. (Dalmatinsku dravu osnovae
113

114

U nas prevladava teorija da glagoljica i staroslavensko bogosluje ne postoje prije svete brae irila i Metoda i da je preko njih ili preko njihovih uenika jedno i drugo dospjelo u Hrvatsku iz Moravske. Nitko jo do sada nije pronaao za to vrste dokaze, nego se samo donose slabo uvjerljive pretpostavke Najprije je teko povjerovati da su Hrvati dobili glagoljicu iz Moravske zato to ondje nije sauvano nijedno slovo uklesano ili urezano u tvrdu materiju, a Hrvatska se s pravom dii svojom tisuljetnom glagoljskom kulturom, gdje se glagoljica nalazi upisana i u kamenu i eljezu, u drvu i pergamentu, a dakako najvie na papiru. Vjerovati da je to dolo iz Moravske izgleda mi kao vjerovati da je negdje nastalo jezero iz izvora za koji se ne zna je li ikada imalo vode. (Mile Bogovi, Nastanak i nestanak biskupskih sjedita. U: Crkva i drutvo uz Jadran. Vrela i rezultati istraivanja. Zbornik radova Meunarodnoga znanstvenog skupa u Splitu 21-22. IX, 2001. Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Splitu, Split, 2006., str. 72. Usp. i: M. Bogovi, Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom podruju do 1248. godine. U: Glagoljica i hrvatski glagolizam. Staroslavenski institut - Krka biskupija, Zagreb Krk, 2004., str. 247 260. Glagoljica nije bila vezana samo uz Istru i kvarnersko podruje jer su devedesetih godina XX. stoljea pronaeni glagoljski natpisi i u nekim slavonskim crkvama. U crkvi sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu u Poetini pronaeno je devet natpisa na glagoljici, te nekoliko na uglatoj irilici i latinici. U susjednom selu Loviima u romanikoj crkvi pronaena su dva glagoljska natpisa. (Glas Koncila, broj od 17. XII. 2006., str. 15.) Neki istiu da se glagoljica nalazi samo u Hrvata i Bugara, koji su je rabili u Makedoniji, najvie oko Ohrida dok joj u podunavskoj Bugarskoj i Traciji nema ni traga, kao ni u Srbiji. (O porietlu i domovini glagolice i irilice. Vienac, Zagreb, XV/1883, 27, 441.) 63

Goti, a poveala se sa Sklavima.)115 Andrea Dandolo (1309. - 1354.) za Neretvane, na temelju starih izvora, biljei: ...erant enim Sclavi ad huc gentiles, quia a Gothis originem traxerant. (Bijahu Sklavi jo uvijek pogani jer su vukli podrijetlo od Gota.)116

N. Klai, Povijest Hrvata, kolska knjiga, 1971., str. 109.

115 116

D. Farlati, Illyricum sacrum. II., Venecija, 1753., str. 143. F. Raki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia. JAZU, Zagreb, 1877., str. 334.

64

III. DOSELJENJE SKLAVINA

1. Problematika podrijetla, pradomovine i seoba naroda koje latinska vrela nazivaju Sklavini, a grka Sklabenoi nije rijeena u historiograji XX. stoljea.117 Witold Hensel je nabrojio do 1973. godine postojanje osam glavnih teorija o sklavinskoj pradomovini.118 Meu teorijama o podrijetlu Sklavina prevladavaju tri kao glavne, a njih Tadeusz Lehr Splawinski ovako obrazlae: Prvu od njih moemo nazvati istonoevropskom, budui da se ta obitavalita lokalizuju na istoku od postojbine baltikih naroda, negde u Rusiji, za Njemenom i Dnjeprom - prema formulaciji poznatog poljskog lologa Jana Rozwadowskog, ili pak u gornjem toku Dvine i gornjeg Njemena (ak do jezera Iljmen) prema pretpostavci isto tako uvenog Aleksandra ahmatova. Druga hipoteza, do koje je doao eki arheolog-istoriar Lubor Niederle, autor fundamentalnog dela Slovanske staroitnosti, za prapostojbinu Slovena smatra predele od srednjeg toka Visle do sliva srednjeg Dnjepra. Priblino gledite prema toj hipotezi zauzima i nekoliko drugih ispitivaa na osnovu gotovo iskljuivo jezike grae, kao poljski uenjak-botaniar Josip Rostanski i nemaki biolog - slavista Maks Vasmer, koji jako ograniavaju taj teren sa zapadne strane zatvarajui ga uglavnom u slivu reke Pripet. Pored tih dveju teorija, ve odavno gotovo od poetka XIX veka, postojala je i trea hipoteza, tzv. zapadna prema kojoj se za pravu postojbinu Slovena smatraju zapadni predeli njihove teritorije, koju su zaposeli ve
117

118

O problematici podrijetla i pradomovine Slavena usp. zbornik: Slavjane i Rus: problemi i idei. IV. popravljeno izdanje. Izdanje Flinta- Nauka, Moskva, 2001., str. 484.; Florin Curta, The Making of the Slavs. History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700. Cambridge, University Press, 2001., str. XXV+463. Carsten Goehrke, Frhzeit des Ostslaventums. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992., str. 55-56. 65

u istorijsko doba, i to od Labe pa do reke Buga.119 Izgleda da je prvobitna toboe velika zajednika slavenska prapostojbina iza Karpata ili negdje drugdje na dalekom sjeveru ipak zamiljanje, koje se ne temelji na vrelima.120 Od nedavno su, posebno u inozemnoj historiograji, zapoela ponovna raspravljanja o tome da su Sklavini obitavali na Balkanu mnogo ranije nego to se to u XX. stoljeu pretpostavljalo.121 Multidisciplinarna istraivanja su dokazala da je na podunavskom i balkanskom prostoru ivjelo od prapovijesti do u srednji vijek u prevladavajuem broju uglavnom isto stanovnitvo pod raznim imenima, koja su imena kasnije zamijenjena zajednikim slavenskim imenom.122 Strana vrela su svim tim starosjediteljima nametnuli njima do tada nepoznato sklavinsko ime. Slovenski jezikoslovac France Bezlaj ispitivao je s lingvistikog stajalita posebno toponimiju podruja alpskih Slovenaca i zakljuio da
119

120

121

122

Tadeusz LehrSplawinski, Iz novijih istraivanja o poreklu Slovena. Zbornik za lologiju i lingvistiku, svezak VIII, Matica srpska, Novi Sad, 1965., str. 8-10, 17-18. Danijel Dzino (University of Adelaide, Australia), u recenziji knjige Curta Florina The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700., istie Curtino zakljuivanje u smislu da je etniki identitet Sclaveni zapravo kognitivna konstrukcija bizantskih vrela, generiko ime za veliki broj razliitih etnikih identiteta sjeverno od Dunava, koji su tek prelaskom Dunava bili prepoznavani kao Slaveni, Veneti, Anti. Po Curtinu miljenju Slaveni nisu postali Slaveni zato to su govorili slian jezik, ve zato to su ih drugi nazvali Slavenima. D. Dzino se pita: Ako prihvatimo vrlo vjerojatnu tezu da je slavenski identitet u VI. i VII. stoljeu u osnovi vjetaki konstruiran, i razvijen relativno nedavno prije seoba, postavlja se pitanje brzoga i temeljnoga prihvatanja slavenskoga identiteta od strane predslavenske populacije unutar limesa. Ako je moguno da nije bilo slavenske populacijske poplave te da su numeriki inferiorni Slaveni ivjeli u izoliranim depovima nakon doba invazija, kako Curta tvrdi, kako je mogue da je njihov identitet prihvaen tako temeljno od veinske domicilne populacije, te koji su razlozi za to? (D. Dzino, u recenziji knjige Curta Florina The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700. Rukopis za tisak u asopisu Diadora, str. 5-7.) Tako Vasilka Tapkova-Zaimova smatra da su se Sklavini pojavili na Balkanu s prvim upadima barbara na teritorij rimskog carstva. (Gottfried Schramm, Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als Zeugen der Geschichte Sudosteuropas im ersten Jahrtausend n. Chr. Verlag Anton Hiersemann, Stuttgart, 1981., str. 140.) Stanko Trifunovi, Sloveni ive u Panoniji jo od antikog doba. Predavanje u okviru teme Slovenski predak, odrano u mjestu Baka Topola, 26. sijenja 1996. (www.rastko.org.yu/arheologija).

66

je val Slavena doao tamo ve u drugom stoljeu prije Krista. Jezikoslovac Jovan Vukovi je ve 1968. godine upozorio na znanstvene rezultate profesora Bezlaja: On posebno ispituje podruja tamo alpskih Slovenaca i na osnovu materijala koji je, mislim, dosta obilan (tu ima moda desetine i vie leksema, naroito, iz toponomastike) hoe da dokae (i to vrlo impresivno deluje ja to znam iz nekoliko saoptenja ovako uzgrednih, usmenih) da je jedan talas Slovena doao negde on pretpostavlja i pre nae ere, i ak pretpostavlja da je to moglo biti u II. veku pre Hrista. Relativno vei broj izoglosa, elemenata jezikih koji su u podudarnostima samo u tim krajevima slovenakim i u baltijskim jezicima, gde se podudara i fonetska evolucija itd., upuuje na posebne zakljuke, a to mora biti od velikog znaaja. Svakako, taj materijal kad se ispita, on e nam tota pokazivati i ukazivati na neto to moemo a priori pretpostaviti: da je bilo i pre glavne migracije, da je nazovemo politike, talasa u nekakvim posebnim uslovima i da se moe govoriti ne samo o migracijama politikim posle navale Huna, Avara itd., nego i o izvesnim ranijim, ekonomskim ili kakvim drugim, ili migracija u vezi sa kakvim drugim etnikim kretanjima Gota, Gepida itd. Ako je tano to da je taj prethodni talas bio i da su mu tragovi do danas ouvani tamo negde u prialpskoj zoni, onda moramo pretpostaviti da to nije bila mala grupa.123 Valentin Putanec124 dokumentira primjerima iz klasine starine i jezikoslovnim obrazloenjima da na jednom terenu Interamnija i neto junije nastavaju ve u I. stoljeu praslavenska plemena, to bi dokazivalo da su Slaveni, ako su u 1. st. nae ere bili u Interamniju, bili i na liniji Lika-Dubrovnik. On je zakljuio i sljedee: Na pitanje zato prisutnost ovih prvih Slavena nije zabiljeena u starih pisaca, moemo od123

124

Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena. Posebna izdanja ANUBiH/CBI XII/4, Sarajevo, 1969., str. 289. Valentin Putanec rodio se 1917. u Kraiu, a umro je 4. sijenja 2004. u Zagrebu. Bio je kroatist, romanist, balkanolog, indoeuropeist, etimolog, kajkavolog, jezini teoretiar, onomastiar, leksikolog, istraiva hrvatske kulturne prolosti, osobito hrvatskog prvotiska, prve hrvatske tiskare i hrvatskih inkunabula, pisac povijesti hrvatske leksikograje i istraitelj rada hrvatskih leksikografa. (Vladimir Horvat). Radio je pedeset godina u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Suraivao, a potom bio i prireiva, na Etimologijskom rjeniku Petra Skoka, suurednik Leksika prezimena Hrvatske, suautor Retrospektivne onomastike bibliograje. lan suradnik HAZU. Objavio je brojne rasprave iz jezikoslovnog podruja, a posebno iz etimologije. 67

govoriti ili nesigurnom i slabom etnograjom u to doba, ili tako da se pod imenom Iliri krije i naziv za te prvotne Slavene Slinu situaciju imali smo u etnograji jo nedavno kada su pisci renesanse itav slavenski dio Balkana zvali ili Sclavoni ili jo starijim imenom Iliri. Tako je valjda za stare Rimljane itav etniki prostor Dalmacije, Ilirika i Panonije bio Ilirik, a narodi koji tu borave zvani su Iliri. Zakljuiti bi trebalo da bi se ovdje radilo o prvim Slavenima koji dolaze na balkanske prostore, te da je kasnije u petom, estom i sedmom stoljeu nae ere dolo u vezi s opom seobom naroda i do druge slavenske selidbe na Balkan.125 Mario Alinei poslije izdanja svoga monumentalnog djela Orgini delle lingue d Europa zakljuio je, jednako kao i V. Putanec, kako je bezvrijedna tradicionalna teorija prema kojoj su Slaveni doselili na svoja sadanja balkanska sjedita samo u VII. stoljeu poslije Krista.126 Cr125

126

V. Putanec, Ubikacija klasinih toponima Sisopa i Soroga u Zagreb i pitanje prisutnosti Slavena na Balkanu u 1. st. nae ere. Vlastita naklada, Zagreb 1992., str. 14. V. Putanec pri kraju teksta pie: Zakljuak: Stara teorija da su Hrvati bili na terenu Balkana prije seobe naroda, prije 5.-7. st. n. e. (Usp. najnoviji rad I. Mui, Podrijetlo Hrvata, Zagreb 1989., te recenziju R. Katii u Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split 1991.) jedna je od bitnih za prouavanje etnogeneze Hrvata. Mora se priznati da je lingvistika i dosada tu i tamo nudila neka rjeenja u tom smislu, ali se dakako tu javljaju i esto amaterska rjeenja. U najnovije vrijeme (1982) N. O. Trubaov na Dunav smjetava ak i Protoslavene. (Putanec, nav. dj., str. 14.) Protiv moga ruenja nekih nametnutih historiografskih izmiljanja, u kojima me posebno podupro M. Sui, angairao se jedino Radoslav Katii, profesor klasine lologije (latinskoga i grkoga jezika). Iz citiranog pisanja V. Putanca jasno je da se on, poslije itanja Katiieva osvrta iz 1991., odmah (1992. godine) javno i u potpunosti zaloio za moja utvrenja, obrazlaui ih s jezikoslovnog aspekta. Putanec mi u pismu iz Zagreba od 25. IX. 1992. pie: Ja se nadovezujem na vae istraivanje pitanjem postoje li lingvistiki dokazi za vae tvrdnje. Dunja Brozovi Ronevi jedina je komentirala Putanca i to ovako: Treba navesti i zbunjujuu kratku studiju Valentina Putanca u kojoj se navodi da je dio Slavena ve u 1. st. n. e. ivio na Balkanu, to nije nemogue, ali je sasvim neprihvatljiva tvrdnja da je ve tada postojala opreka prema reeksu jata koja bi etniki dijelila jekavce od ekavaca, akavaca i kajkavaca. Iliri, Slaveni i Balti ivjeli su u meusobnom susjedstvu na sjeveru, pri Baltiku, a prema Putancu grupe Slavena (Hrvata-kajkavaca?) dolaze zajedno s Ilirima oko 1200. g. pr. n. e. do Panonije, a moda i junije do Like. Tako su u 1. st. n. e. Hrvati ve na liniji Lika Dubrovnik, i to kajkavci, ekavci i svi ikavci (dubrovaki je prema njemu u svom supstratu ikavski). (D. Brozovi Ronevi, Na marginama novijih studija o etimologiji imena Hrvat. Folia Onomastica Croatica, Razred za loloke znanosti HAZU, knj. 2, Zagreb 1993., str. 16-17.) E infatti, come abbiamo visto, larcheologia conferma proprio questo dato: a partire dalle et dei Metalli nelle Alpi orientali e centrali si fu un importante movimento im-

68

nogorski lingvist Vojislav Nikevi istie: S dr. Nadom Klai se slaem i u tome da je prisustvo predaka Srba i predaka Hrvata na Balkanu vremenski bilo mnogo due nego to se do skora smatralo, da ak moe da see i u doba znatno prije nove ere... No, mogue da slovjenskijeh onomastikih imena nema na starijem antikim kartama usljed toga to ih njihovi autori nijesu biljeili zato to su na njih s prezrenjem gledali kao na 'nie' produkte doseljenijeh slovjenskih pagana (varvara)... No, ipak, na prigovor da na Pojtingerovoj tabli i ostalijem antikim kartama nema slovjenskijeh naziva mjesta najsigurnije i najprihvatljivije odgovara Stjepan Panteli iz Mainza (Njemaka) Strabonom koji navodi da su Rimljani nakon zauzimanja nekog podruja odmah mijenjali dotadanja imena rijeka, naselja itd., kao to su Austrijanci sva slavenska imena mjesta u tajerskoj i Karantaniji germanizirali pa danas vie ne znamo kakav je bio slavenski oblik127 Ostaci nekih naziva na prostoru podunavsko-balkanskih autohtonaca posebno upuuju na zakljuak kojim su jezikom oni govorili. O. N. Trubaov zakljuuje da su u Panoniji prije seobe germanskih plemena u te predjele, postojali praslavenski hidronimi.128 Jovan Kovaevi pretpostavlja iz upotrebe rijei med (medos) i komina (kamon) kako su govorili barbari 448. godine u junom Banatu (vjerojatno izmeu Sente, Subotice i Segedina) da su ti, koji ne govore hunski, gotski, latinski i grki bili juni Slaveni.129
migratorio, proveniente da est, e anche le successive culture furono soprattutto aperte verso le innovazioni orientali. E insomma difcile vedere il Ladino in altra chiave che non sia quella qui presentata, partendo dalla premessa che sia Ladini che Slavi erano gi presenti nell area nel Bronzo e nel Ferro. D altra parte, spero anche di aver dimostrato che questa nuova visione pressoch obbligatoria sia nella teoria di Renfrew che in quella da me propugnata, dato che in ambedue queste teorie sia gli Italidi che gli Slavi sarebbero stati presenti nelle loro sedi storiche per lo meno no dal Neolitico, per cui non ci sarebbero alternative a questa lettura della preistoria culturale e linguistica delle valli alpine centro-orientali. (M. Alinei, Letnogenesi ladina alla luce delle nuove teorie sulle origini die popoli indoeuropei. Rivista Italiana di Dialettologia. Lingue dialetti societ a. XXV, /2001./, CLUEB, Bologna, str. 57-58.) V. Nikevi, Kroatistike studije. Naklada Erasmus, Zagreb, 2002., str. 37-39. O. N. Trubaov, Etnogeneza i kultura starih Slavena. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1991., str. 229, 230, 241-242. Usp. i: I. Popovi, Istorija srpskohrvatskog jezika. Matica srpska, Novi Sad, 1985., str. 13-14, 164.; I. Popovi, Bemerkungen ber die vorslavischen Ortsnamen in Serbien. Zeitschrift fr slav. Philologie, Bd. XXVIII/1960, 1, 113. J. Kovaevi, Problem Slovena u Panonskoj niziji do 568. godine. U: Avarski kaganat. Beograd, 1977., str. 38. 69

127 128

129

2. Nedvojbeno je prema vrelima da se osobito sredinom VI. stoljea doseljavao na sredinji Balkan i dio puanstva sa sjevera Europe. Ti su doseljenici mogli doseljavati u broju do oko desetak tisua osoba predvoenih od jedne ili vie ratnikih druina. Prvobitne politiko-organizacijske jezgre stvarno su mogle nastati iz tzv. druine, tj. voine pratnje sastavljene od vojnika. Druine su najranije zabiljeene u Germana i ve su od Odoakrovih vremena igrale odluujuu ulogu u preseljenju etnikih skupina. Prvo, one su bile vaan faktor nastanka kraljevske vlasti, a drugo, kako je ve Tacit primijetio, one su se mogle odrati samo kod postojanja ratova i pljakakih upada. Pljaka je postala cilj. Ako za vojskovou nije bilo posla u bliim krajevima, on je sa svojim odredima odlazio u druge zemlje, u kojima je bjesnio rat, gdje se moglo raunati sa dobitkom; germanski narodi, koji su se u velikim masama pod rimskim zastavama borili takoer protiv Germana, bili su djelomino sastavljeni od takvih druina.130 Mnogi germanski narodi prvobitno su bili u stvari druine - sloj ratnika. Tako se u Panoniji Langobarde (gens Langobardorum) nazivalo exercitus, a njihove pripadnike ratnici.131 Druine su imale vanu ulogu i u nastajanju nekih srednjovjekovnih drava. Stvarno znaenje druine (Gefolgschaft) najpotpunije je objasnio tek 1965. godine Frantiek Graus. On je dokazao, izmeu ostaloga, da one nisu bile vezane samo na germanski etnos, nego osobito od IX. stoljea, isto tako i na Slavene.132 Pripadnici ovoga nazivlja na odreenom su zemljopi-

130

131

132

Nikola S. Deravin, Porijeklo Ruskog naroda, Velikoruskog, Ukrajinskog, Bjeloruskog. Prosvjeta, Zagreb, 1948., str. 46. O velikoj ulozi kneza i druine u kijevskoj dravi usp. S. Jukov, Prilog problemu o dofeudalnoj (barbarskoj) dravi. U: A. D. Udaljcov, Porijeklo Slavena. Novo pokoljenje, Zagreb, 1948., str. 59-63. Istvan Bona, I Longobardi in Pannonia. U: I Longobardi. Electa, Milano, 1990., str. 19. Sie sind fr das merowingische Frankenreich ebenso charakteristisch, wie fr das Piasten - und Premyslidenreich in Polen und Bhmen, wo sie im 9. und 10. Jahrhundert nachweisbar sind.... Die druina in Osteuropa ist aus den Quellen gut bekannt. Ihre Zusammensetzung wechselt im Laufe der Zeit. Im 9. und in der ersten Hlfte des 10. Jahrhunderts scheint sie zum grssten Teil aus Skandinaviern, in erster Linie Schweden, bestanden zu haben. (Manfred Hellmann, Einheimische und Aussere Faktoren bei der Entstehung des mittellterlichen Russland. Zbornik: I Normani e la loro espansione in Europa nellalto medioevo, Centro Italiano di studi sullalto medioevo, Spoleto, 1969., str. 224.)

70

snom prostoru tijekom VIII. i IX. stoljea formirali savez opina, a prisilu na odravanju jedinstva vrili su pripadnici druine.133 Etniki je element starosjeditelja ostao gotovo neusporedivo vei u odnosu na sve one, koji su doselili na teritorij rimske Dalmacije. Rezultati multidisciplinarnih istraivanja mijenjaju dosadanje historiografske dogme. Ono to smo zakljuili, na osnovu istorijskog, arheolokog i lingvistikog materijala, dakle mimo antropolokih pokazatelja, jeste da su starosedeoci ostali na prostorima sredinjeg Balkana u daleko veem broju nego to se to ranije pretpostavljalo.134 Nemogue je zamisliti da se u V., VI. i VII. stoljeu odjednom pojavio do tada nepoznati narod Sklavina, koji je bio tako mnogobrojan da je, izmeu ostaloga, osvojio cijeli Balkan i velike dijelove Europe.135 Bez obzira na to to nije bilo oslona u vrelima, tvrdilo se, posebno u prvoj polovini XX. stoljea, da su na cijeli teritorij rimske Dalmacije dole velike mase Sklavina,136 koji su gotovo sve opustoili i tu se naselili.
133

134

135

136

B. A. Timouk, Vostonije Slavjane. Izdanje Moskovskoga sveuilita, Moskva, 1995., str. 175. Tibor ivkovi, Sloveni i Romeji. Istorijski institut SANU, Beograd, 2000., str. 174. uro Basler u pismu, koje je piscu ove knjige, uputio iz Sarajeva dne 24. travnja 1989. godine to je izrazio ovako: mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovnitva, a da slavenska komponenta nee biti vea od 10 do 12 posto. To miljenje zastupa i dr. Zdravko Mari. Nemogoe je, dabi bilo ljudstvo, ki je bilo do pribl. leta 400 po Kr. sploh neznano in na najniji kulturni stopnji v tedanji Evropi, v poldrugem stoletju zavzelo pol Evrope, od Italije do Urala in od Labe do vrat Soluna, ter pri tem popolnoma uniilo, ali asimiliralo vsaj dve desetine monih in kulturno vije stojeih narodov, ki so cela stoletja igrali na tem prostoru veliko vlogo, od Vandalov in Hunov do Sarmatov, Skitov, Dakijcev, Herulov, Markomanov in Kvadov. Zdrava pamet nam pove, da ni mogoe, da bi se bilo vzelo tako tevilno ljudstvo, kot so morali biti ti Slovani, kar naenkrat takoreko in ni, v ni pa bi bilo izginilo na desetine drugih ljudstev s Sarmati in Skiti vred, ki so imeli za seboj tako dolgo ir, bojevito zgodovino. (Franc Jeza, Skandinavski izvor Slovencev. Etnografsko- jezikoslovna in zgodovinska tudija. Samozaloba, Trst, 1967., str. 227.) Etimologija etnonima, koji se u vrelima navodio samo kao Sclaveni, Sclavi i Sklabenoi ostaje sporna. (V. P. Budanova, Varvarskij mir epohi Velikogo pereseljenija narodov. Nauka, Moskva, 2000., str. 359.) Nepobitna je injenica da rije sclavus znai rob. Omeljan Pritsak istie kako su propali svi pokuaji da se etimoloki protumai termin Sklavin. On zakljuuje: na je zakljuak da je postojala protobugarska rije saqlaw=sqlaw s pluralom sqlaw-in i dva znaenja: 1) straa, gledati, paziti i 2) izueni rob. Pojam Sklavini, prema Pritsaku, u odnosu prema Vinidima 71

Pritom se doputala mogunost da su ti doseljeni Sklavini preostale etnike ostatke starosjeditelja apsorbirali,137 to nije bilo mogue.138 Fiziki je bilo nemogue preseljenje vie stotina tisua stanovnika na udaljenostima od preko tisue kilometara uz brojne prirodne prepreke i transporte hrane, te njihovo doseljenje na nova prebivalita koja su se veoma razlikovala od dotadanjih. U naim analizama je razmatrana tehnikozika izvodljivost seobe velikog plemena iz oblasti 'iza Karpata' na jug Balkana, sa prelaskom 1500 km tokom jednog leta. itav poduhvat deluje jako nelogino, ak suludo, a analiza je pokazala da praktino nema tehniko-zikih uslova da bude uspeno realizovan. Ovakav primer za analizu odabran je zbog toga to spis Konstantina Porrogenita govori ba o takvoj seobi Srba 626. godine, a taj spis se meu istoriarima danas jo uvek smatra neprikosnovenom naunom istinom i dovoljnim autoritetom da se u procesu analize tzv. 'kritinim pristupom' automatski poniti svako miljenje, koje u bilo kojoj meri ispoljava sumnju u tanost
i Antima, nastao je vremenski kasnije i to vjerojatno poslije Atiline smrti 453. godine. Winidi su po njemu bili vojni instruktori, voe, a Sklavini vojnika masa. Ti su graniari poeli upotrebljavati svoju profesionalnu oznaku Sklavini kao samoopisno ime to je stvorilo iluziju da je u davnini postojala jedinstvena etnika svijest. (O. Pritsak, The Slavs and the Avars. Settimane di studio del Centro italiano di studi sull alto medioevo. /XXX/. Gli Slavi occidentali e meridionali nell alto medioevo, tom I., Spoleto, 1983., str. 387-399, 407,413-414, 434.) U starijoj historiograji isticalo se da su se preostatci starosjeditelja Ilira pretopili u doseljene Sklavine, odnosno Hrvate. (Grga Novak, Prolost Dalmacije. I., Hrvatski izdavaki bibliografski zavod. Zagreb, 1944., str. 95.) Svojedobno je prevladavalo miljenje da su starosjeditelji na Balkanu bili posve asimilirani i da pri formiranju junoslavenskih naroda nisu imali neku posebnu aktivnu ulogu (Josip Koroec, Uvod v materialno kulturo Slovanom zgodnjega srednjega veka. Arheoloki seminar Univerze u Ljubljani, Ljubljana, 1952., str. 20.) D. Rendi-Mioevi je upozorio da se ne smije ni pomiljati na to da je domorodaki ivalj, koji je nastavao veinom prostrana podruja izvan veih urbanih sredita, dolaskom osvajaa, koji je za svoju novu postojbinu u ono vrijeme opih kretanja europskim prostorima odabrao njihovu zemlju, nestao s povijesne pozornice. Prema D. Rendiu-Mioeviu neprijeporna je injenica da su mase starosjediteljskog ivlja na ovim prostorima u veini i ostale te postale faktor stvarne etnogeneze dananjih junoslavenskih naroda. (D. Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda, Zbornik Zagrebake slavistike kole, III. /1975., 3., Zagreb, 1975., str. 292-293.) M. Sui takoer istie da seobe u Dalmaciji nisu urodile nekom eksterminacijom starosjeditelja i da se u tome pretjerivalo kao i kad se govorilo o rimskom osvajanju naih krajeva. (M. Sui, Neke historijske determinante, str. 374.)

137

138

72

tvrdnji vizantijskog cara. Taj isti spis, ak, tvrdi da vei deo naseljenika nije bio zadovoljan novim stanitem, pa je zatraio saglasnost od vizantijskog cara i tek po njenom pribavljanju se iste godine preselio u Dalmaciju i tamo trajno nastanio. Izvodljivost ove dodatne seobe na udaljenost od preko 1000 km liena je svake logike zasnovanosti, jer bi ona morala da pone u jesen i da se zavri do zime (praktino za nekoliko nedelja), bez ikakvih rezervi hrane, ak i ne raunajui vreme potrebno da molba stigne do cara i da usledi njegov milostivi odgovor (ta injenica je od izuzetnog znaaja u tumaenjima ovoga spisa). Prethodne analize ukazuju na to da masovna seoba Srba u dananja stanita nije mogla da se odigra 626. godine na nain kako to tvrdi zvanina istorijska nauka. ak se moe bez dileme tvrditi da ni difuzioni procesi nisu mogli da se odvijaju previe brzo i da nikada nije moglo biti veih kulturnih i lingvistikih diskontinuiteta. Najbolji dokaz za to je postojanje bezbroj toponima, za koje se smatra da su zaostali od prethodnog stanovnitva, mnogi obiaji, muzika, nonja, nazivi za alat i kune predmete itd.139 3. Spominju se upadi Sklavina, posebno u bizantskim izvorima, u Ilirik, odnosno u Dalmaciju, i to ponekad u masi od 3000 ljudi, ponekad u masi od 6000 ljudi, a ponekad i izriajima kao velika masa kao nikad prije, i veliko mnotvo.140 Meutim, ve samo ponavljanje pisanja u tim izvorima da Sklavini provaljuju na razliita podruja i da pljakaju, ubijaju i odvode u ropstvo, potvruje da se svuda gdje se to zbivalo poslije svake takve provale, pljake i ubijanja ivot nastavljao, a to moe znaiti samo da prvobitno stanovnitvo nije bilo nikad istrijebljeno. Izvori spominju vrlo rijetko upade Sklavina u Dalmaciju. Osim toga, nemogue je precizirati o kojim je dijelovima Ilirika, odnosno Dalmacije, rije jer su se pod tim nazivima krili golemi prostori. Neki dre da upad Sklavina, koji spominje Prokopije, polovicom 550. i na poetku 551. godine predstavlja ustvari poetak slavenske kolonizacije u ovim oblastima. Prema Prokopiju, jedna skupina nazvana Sklabenoi, koja je stigla u okolicu Nia u jesen 550., odustala je, u strahu pred vojskovo139

140

Dragoljub P. Anti, Kontinuitet Vinanske civilizacije od moguih hiperborejskih korena do danas. Pei i sinovi, Beograd, 2002., str. 121-122. Boidar Ferjani, (obradio), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom I. SAN, Vizantoloki institut, knj.7. Nauno delo, Beograd, 1959., str. 40-41, 45. 73

om Germanom, od pohoda na Solun te prela redom sve ilirske planine i dola u Dalmaciju.141 Prokopije pretpostavlja da ih je Totila potkupio i poslao ih na Rimljane kako car ne bi mogao valjano voditi rat protiv Gota. Prokopije zakljuuje da su Sklavini tamo doli ili Totili za volju (da mu iskau zahvalnost) ili sami od sebe (nepozvani). God. 550. i 551. u vrijeme Totile Sklavini provaljuju i plijene po Iliriku.142 I ii taj upad Sklavina datira oko 550. godine143. Neki drugi povjesniari datiraju taj upad Sklavina u Dalmaciju u 550. godinu ili na poetak 551. godine144 U svakom sluaju to se dogodilo sredinom VI. stoljea.145 Ima miljenja da u citiranome Prokopijevu tekstu nije govor o teritoriju Dalmata, Japoda i Liburna.146 Meutim, doseljenje Sklavina u dio Liburnije i njezino zalee mogue je datirati da se dogodilo sredinom VI. stoljea i to u svezi s Gotima kako navodi Prokopije. Mogue je da su neka vrela pod doseljenim Sklavinima podrazumijevali i Gote. Veina je starosjeditelja nastavila i poslije antike ivjeti pod svojim starim imenima i tijekom stoljea u kojima su toboe na njihov prostor doselile mase Sklavina. Da su, na primjer, sredinom VII. stoljea postojali Dalmatini potvruje i zapis iz Liber Ponticalis u kojemu se navodi
141

142

143 144

145

146

Taj Prokopijev tekst u cijelosti glasi: Poto su se Sloveni njega (Justinijanova vojskovoe Germana) bojali, kako rekoh, a ujedno i mislili da, kao ovek koga car alje na Totilu i Gote, sa sobom vodi veliku silu, odustae odmah od pohoda na Solun, niti se vie uopte usuivahu sii u doline nego, preavi redom sve ilirske planine, stvorie se u Dalmaciji. (Vizantiski izvori, I., str. 46.) M. Barada, Seoba Hrvata i Srba. Pretampano iz Nastavnog Vjesnika, knj. XLII., sv. 5.-10.. Zagreb, 1934., str. 9. F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 210. Anastasios Katsanakis (redakcija), Glossar zur frhmittelalterlichen Geschichte im stlichen Europa. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden - Stuttgart, 1988., str. 40. Usp. Tade Smiiklas, Poviest hrvatska. I., Matica Hrvatska, Zagreb, 1882., str. str. 94. Prokopije u VI. stoljeu oznauje mee Dalmacije tako da navodi da se ona prostire od Prevalske zemlje oko Skadra pa do zapadne (tj. Rimske) zemlje a da iza toga dolazi Liburnija, pa Istra i Mletaka. (De bello Gothico, lib. I. cap. 15. ed. Bonn. XVII. 80. i Kos br. 43. str. 5.). Liburnija se dakle ne ubraja u Dalmaciju, a to je bila zemlja u dananjem hrvatskom primorju (sa zaleem), dakle po prilici ono, to bi po Porrogenetu imao biti Ilirik. (Dane Gruber, Smjetenje Hrvata u novoj postojbini poslije seobe. Hrvatsko kolo, knjiga 5., Zagreb, 1909., str. 42.) F. ii vjeruje da se pod Prokopijevim izriajem u Dalmaciji moe razumjeti jugoistona Bosna ili kraj oko Kosova, a Franjo Barii dri da navedeni izraz moe znaiti samo istonu Bosnu. (Usp. Franjo Barii, Proces slovenske kolonizacije istonog Balkana. Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slovena, str. 17.)

74

da je papa Ivan IV. (640.-642.) natione Dalmata.147 Vaan je i navod u glavi XXX. DAI da se stanovnici Salone nazivaju ne Romani, ve Delmatinoi.148 Papa Grgur Veliki ali se 600. godine solinskom biskupu Maksimu zbog prijetnji koje mu dolaze od Sklava.149 Iz toga izvora proizlazi da Sklavi te godine nisu zauzeli Solin, ali je jasno da su bili negdje u zaleu ve pri kraju VI. stoljea. Iz vrela nije mogue zakljuiti kojem su etnosu pripadali ti Sklavini. Prvo sklavinsko zauzimanje Solina i dijela Dalmacije moglo se stvarno dogoditi 625. kako se navodi u spisu Historia Salonitana maior. Neprijatelji su 625. godine razorili luke i zidine, osim same kazaline zgrade, koja je bila sagraena u zapadnom dijelu.150 Meutim, ivot se u Solinu nastavio i poslije toga zauzimanja. U istonom dijelu grada Solina otkriven je depot bizantskog bronanog novca, meu kojim i novac Heraklija kovan 630/31., to znai da se u Solinu ivjelo i poslije 614. godine. Do vee propasti grada moglo je dakle doi poslije 630/31. godine, a prije dolaska opata Martina u nae krajeve to znai 630/39. godine151. Drugo osvajanje Solina moglo se dogoditi oko 639. godine. Tomin rukopis Salonitanske povijesti ima 120 pergamentnih listova i naknadno su im priivena jo dva lista. Na prvoj stranici lista 121. navodi se podatak da je Solin razruen 639. godine.152 Jedno vano suvremeno vrelo potvruje da su sredinom VII. st. ondanja Dalmacija i Istra bile nastanjene. Papa Ivan IV (+ 642.), sam rodom iz
147

148

149

150 151

152

F. Raki, Documenta, str. 277. D. Mandi upozorava da je rije natio oznaavala kod Rimljana pojedine narodne skupine koje nijesu bile latinske. (D. Mandi, Postanak Vlaha prema novim poviestnim iztraivanjima. Hrvatska misao, Buenos Aires, 1956., sv. 18-19., str. 8.) Boidar Ferjani, (obradio), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II. SAN, knj. CCCXXIII, Vizantoloki institut knj. 7. Nauno delo, Beograd, 1959., str. 29. A zbog slavenskog naroda koji vam veoma prijeti jako sam alostan i zbunjen; alostan sam zbog toga to trpim s vama, a zbunjen zato to su (Slaveni) ve preko istarskog prijelaza poeli ulaziti u Italiju... (N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 1.) N. Klai, Historia Salonitana maior. SANU, Beograd, 1967., str. 32-35, 91. Ivan Marovi, O godini razorenja Salone. Kulturna batina, god. XVI, sv. 21, Split 1991., str. 57-84. Matijevi-Sokol, Toma Arhiakon i njegovo djelo. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2002., str. 46. Zanimljivo je da u mnogo kasnije doba Ljetopis Nikole Lavanina takoer navodi da se pad Solina dogodio 639. godine. (J. Jeleni, Ljetopis fra Nikole Lavanina. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sv. 26. za 1914., str. 362.) 75

Dalmacije, poslao je opata Martina 640/641. godine u Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muenika i da otkupi zarobljenike od pogana. To vrelo (u hrvatskom prijevodu I. Guberine) glasi: Ivan po narodnosti Dalmatinac, od oca Venancija skolastika, vladao je godinu jednu, mjeseci devet, dana osamnaest. Taj je u svoje vrijeme poslao vrlo svetog i nadasve vjernog opata Martina s obiljem novaca, da po cieloj Dalmaciji i Istri odkupljuje sunje, to su ih pogani zarobili. U isto vrieme sagradi crkvu blaenim muenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugim muenicima, kojih je moi dao donieti iz Dalmacije i Istre i pohranio u spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice kod Oratorija blaenog Ivana evaneliste, koju ukrasi i razliitim darovima obdari.153 Papa otkupljuje zarobljene krane krajem 639. ili poetkom 640., a najkasnije poetkom 641. godine. Grad Salona ni u osvajanju oko 639. godine nije bio posve uniten. Ravenski Kozmograf u djelu Cosmographia, u popisu gradova navodi i Salonu krajem VII. stoljea.154 O Dalmaciji se nita posebno ne zna od oko 639. godine do kraja osmoga stoljea. Potpuno smo neobavijeteni o administrativnom razvoju Dalmacije.155 injenica je da ni pisana vrela, ni toponomastika, ni arheologija, ni numizmatika ne mogu dokazati ni bizantsku niti avarsku nazonost, a isto tako ni njihovu vlast na istonom jadranskom prostoru od svretka tridesetih godina VII. do kraja VIII. stoljea.156 O vladavini Bizanta tijekom VII., VIII. i prvim desetljeima IX.
153 154

155

156

Raki, Documenta, str. 277. T. ivkovi, Juni Sloveni pod vizantijskom Vlau (600-1025). Istorijski institut, Beograd, 2002., str. 316. Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji. SAN. Posebna izdanja, knj. CCXCI, Vizantoloki institut, knj. 6. Nauno delo, Beograd, 1957, str. 43. U VII i VIII veku na nailazimo ni na jedan jedini pomen nekog vizantiskog namesnika u Dalmaciji, ni neposredan ni posredan. (Ferluga, nav. dj., str. 61.) V. Koak, Dolazak Hrvata. Historijski zbornik, god. XL (1), Zagreb, 1987., str. 374. Upozoreno je i na rijetkost nalaza bizantskog novca u zaleu dalmatinskih gradova, kao i na to da u samim gradovima grkih inskripata ili rukopisnih tekstova iz razdoblja od VIII. do XII. st. gotovo i nema (Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezina kultura hrvatskog srednjevjekovlja. U: Pisana rije u Hrvatskoj. Zagreb, 1985., str. 42 - 44.) L. Margeti tvrdi da dalmatinski gradovi od VII. do potkraj VIII. st. nisu bili pod Bizantom i da je on uzalud tragao bilo i za jednim ozbiljnim i vjerodostojnim podatkom u razmjerno bogatim bizantskim vrelima i, eventualno, u rezultatima arheolokih istraivanja. (L. Margeti, Jo o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII/1, 1985, str. 240.) Car Leon Izaurijski oko 732. u popisu krajeva i crkava, to ih je oteo jurisdikciji pape, nigdje ne spominje Dalmaciju, a to znai da

76

stoljea u unutranjosti Balkanskog poluotoka, dakle i u zaleu dalmatinskih mjesta ne moe (se) ni govoriti.157 Arheoloki nalazi i pisana vrela takoer potvruju da starosjediteljsko stanovnitvo nije istrijebljeno ni na teritoriju Panonije. Papa Ivan VIII. javlja koncem 873. sklavinskom vladaru Mutimiru da je u panonskoj dijecezi posveen biskup i da se sada moe predati njegovoj pastirskoj brizi uz napomenu: Savjetujemo te, da poradi koliko moe, kako e se po primjeru tvojih starih vratiti panonskoj dijecezi.158 F. ii tono interpretira papino miljenje u smislu da papa narod kneza Mutimira smatra autohtonim jer iz ovoga pisma nedvojbeno proizlazi da je Mutimir sklavinski knez i da se radi o Sklavima vezanim uz panonsku dijecezu. 4. Malobrojnija doseljenja s europskog sjevera na Balkan posebno dokazuju istraivanja Branimira Bratania. Ovaj autor upozorava na postojanje dviju vrsta rala. Sredina balkanskog poluotoka ima poseban tip rala, koji je po svojim karakteristikama potpuno razliit od oblika rala, koji se javljaju zapadno i istono od njega, a i itava nomenklatura toga tipa potpuno se razlikuje od nomenklature drugih balkanskih rala. Bratani taj tip naziva centralnim tipom. Nazivi svih vrsti rala potpuno su slavenski. Ima niz detalja (znakova) koji spajaju alpska (slovenska i njemaka) rala s centralnim balkanskim tipom rala. Treba ipak naglasiti da to nisu jedina podudaranja izmeu istonih Alpa i centralnog Balkana. Ve je Obredski (1929.) prilikom prouavanja bugarskih oraih sprava opazio, da oblicima bugarskih (a jednako i nekojih makedonskih i istono-srpskih) rala odgovaraju isti takvi oblici gdjegdje po Hrvatskom Primorju i Dalmaciji, dok ih na prostoru izmeu ta dva podruja nema.159 Bitne su Bratanieve sljedee konstatacije: Prema tome imamo dvije vrste rala, potpuno razline jedna od druge, ali s mogunou, da su obje slavenskoga podrijetla. Isto tako imamo dva potpuno razlina tipa ralske nomenklature, na karakteristian nain vezana uz pojedinjome nije upravljao Bazileus. (Stjepan Krizin Saka, Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin. ivot /Zagreb/, XIX/1938, 7, 408.) T. ivkovi, Juni Sloveni pod vizantijskom vlau, str. 340. Usp. F. Raki, Doc., str. 367-368; F. ii, Povijest Hrvata, str. 398. B. Bratani, Uz problem doseljenja junih Slavena. Zbornik Radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1951., str. 241-243. 77

157 158 159

ne vrste rala... No u tom sluaju pokazuju ovako izrazite formalne i jezine razlike, da ovdje imamo dva toliko diferencirana slavenska sloja, moda upravo dvije vrste Slavena, koje bi se jedva mogle oznaiti kao dva ne samo jezino nego i etnografski blisko srodna elementa i onda, kad bi se radilo samo o razlikama kod oraih sprava, na koje se zasad u nedostatku drugih sigurnijih podataka moramo ograniiti. Srodnost se ovdje oituje samo u openitom slavenskom karakteru jezika obiju grupa, dok stvarni i leksiki materijal odluno upuuje na njihovu nekadanju odvojenost i razlinu tradiciju, pa ne iskljuuje ni razlino podrijetlo. Geografski poloaj tih dviju grupa na Balkanskom poluotoku teko se moe dovesti u sklad s tezom o jednovremenom doseljenju svih Junih Slavena u jugoistonu Evropu. Najprirodnije je zamisliti, da je slavenska grupa, kojoj pripada centralni tip rala i njegova nomenklatura, na Balkanu mlaa i da je svojim dolaskom razdvojila jednolino podruje starije grupe (s rubnim tipovima rala i njihovom nomenklaturom) na dva dijela. Za takvo shvaanje govore i pojedinane razasute potvrde za nazive rubnih tipova rala Te izolirane toke treba jamano drati ostacima nekadanjeg kontinuiranog rairenja starije slavenske etnike grupe, koju val novih doseljenika nije uspio potpuno potisnuti ili apsorbitati Naprotiv su nemijeana podruja rubnih tipova rala i njihove nomenklature ograniena uglavnom na Bugare i hrvatske akavce (ubrajajui ovamo i Hrvate u ju. Italiji), dok se kod Makedonaca (i najistonijih Srba) vidi mijeanje i u leksikom i u stvarnom pogledu. Oni ralskopluni nazivi, koji se ue veu uz nomenklaturu rubnih tipova rala, na zapadu se javljaju uglavnom takoer kod akavaca (isto tako i kod naseljenika u GradiuBurgenlandu), pa kod onih tokavaca, koji se nalaze zapadno od prvotne jekavske granice, u prvom redu kod ikavaca. Prema tome se ini, da su mlau grupu slavenskih doseljenika na Balkanu sainjavali tokavci, i to jekavci. Ili moda bolje reeno ta je grupa bila u jezinom pogledu onaj sloj, iz kojega su se razvili tokavci-jekavci. Starija bi grupa naprotiv obuhvaala u jezinom smislu Bugare i onaj sloj, od kojega su postali akavci, a bio je vjerojatno i podloga za postanak tokavaca-ikavaca. Ako je to ispravno, onda bi i nai glavni dijalekti pripadali dvama razlinim slavenskim slojevima na Balkanu.160
160

B. Bratani, Uz problem doseljenja, str. 220-245. Eduard Boguslawski obrazlae miljenje da su u Iliriji starosjeditelji govorili akavtinom i kajkavtinom, a da su doseljenici na Balkan u postantiko doba donijeli tokavtinu. (E. Boguslawski,

78

B. Bratani je zakljuio da su postojale dvije slavenske seobe na Balkan, ali o mogunostima po njemu pretpostavljene prve seobe Slavena, nije nita posebno obrazlagao. Meutim, njegova utvrenja ne moraju se tumaiti samo na nain kako on to ini. Posebni nazivi oraih sprava na centralnom Balkanu potvruju realnost njegova miljenja o doseljenju posebnog puanstva na taj teritorij i to sa sjevera Europe. On je tono zakljuio da su nazivi centralnog tipa rala mlai i da pripadaju doseljenicima sa sjeverozapada Europe. Do tada je postojao jedinstveni tip rala na istonom, centralnom i zapadnom dijelu Balkana. injenica da je Balkan prije ovog doseljenja bio jedinstveno podruje orae nomenklature, ne dokazuje da se morala dogoditi i jedna velika prethodna seoba Slavena na Balkan. Mnogo je vjerojatnije da je najvei dio stanovnitva na Balkanu bio autohton i da su svi slavenski nazivi oraih sprava bili od prije doseobe puanstva sa sjevera Europe.161 Iz Bratanievih utvrenja nedvojbeno proizlazi samo da su sredinji dio Balkana naselili doseljenici, koji su sa sobom donijeli posebnu plunu nomenklaturu, i da su doli iz poljskih i ekih predjela.162 Vizantijski car Konstantin Porrogenit zabeleio je u X veku predanje o tome da su Srbi i Hrvati doli iz zakarpatskih predela tek posle 626. godine, umeui se izmeu drugih Slovena neto ranije naseljenih na Balkanu. Jezike injenice ne daju sigurnu potvrdu za ovaj podatak. Zakljuke koji su bili izvlaeni iz dalekosenih interpretacija Konstantinovih saoptenja uverljivo je pobio V. Jagi, (Ein Kapitel aus der Geschichte der sdslavischen Sprachen, Archiv fr slavische Philologie 17,1895, str. 47-87) Na osnovu novih argumenata, koje je pruio geografski raspored junoslovenskih termina za delove
Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der Slaven. Verlag H. Costenoble, Berlin, 1902., str. 79, 135.) Ralo, ili najstariji i najjednostavniji plug, Iliri su upoznali u toku eljeznog doba i predali ga Hrvatima nakon doseljenja, pa se ono zadralo u nepromijenjenom obliku do danas. Kao to je poznato, dri se da je keltskog podrijetla. Do prolog rata, kako to pokazuje Bratani bilo je u opoj upotrebi na krakom podruju, naroito u obalnom pojasu. Uvijek jednako ima dva najjednostavnija drvena elementa: oje (gredelj) i ralicu (ruica) na kraj koje se nasauje eljeni leme, poznat iz mnogih arheolokih nalazita raznih razdoblja. (ime BatoviOlga Otri, Tragovi ilirske kulturne batine u narodnoj kulturi naeg primorskog podruja. Simpozij: Predslavenski etniki elementi na Balkanu u etnogenezi junih Slavena. ANUBIH, Posebna izdanja knj. XII, Centar za balkanoloka ispitivanja 4, Sarajevo, 1969., str. 269.) Usp. B. Bratani, Disertacija. Rukopis na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, str. 92, 261, 270, 284-285. 79

161

162

pluga, pokuao je da obnovi staru teoriju B. Bratani, Uz problem doseljenja Junih Slavena Bratanieve opservacije zasluuju panju, ali on svoju tezu nije uspeo da dokae. U jeziku Srba i Hrvata nema severnoslovenskih osobina kojima bi se oni izdvajali meu svojim junoslovenskim susedima. Postoje, dodue, mnogobrojne zajednike srpskohrvatske ili tokavsko-akavske osobenosti, ali se ne moe dokazati da su te jezike odlike donete sa severa. Najveim delom to su oigledne inovacije iz docnijih epoha. Ipak, nekoliko renikih pojedinosti mogle bi biti praslovenski dijalektizmi.163 Istraivanja Sime Trojanovia o upotrebi rijei vatra i oganj takoer potvruju odreena doseljenja sa sjevera. On je opirno obrazloio da su Hrvati i Slovenci (akavci i kajkavci) poznavali rije oganj, a da su ostali Slaveni znali samo za vatru.164 Trojanovi istie da kod Bugara re vatra nikako ne postoji nego samo izvedenica od nje vatralj i nastavlja: Zaista je udnovato i teko se moe objasniti, kako to da se juni i s krajneg zapada Srbi sad slue samo reju 'oganj' a severni i zapadni Srbi do Hrvata akavaca i kajkavaca reju 'vatra'? Meutim u staroj Nemanjikoj dravi, za koju emo kao centar da smatramo Skoplje, govori se i sad, a govorilo se i vrlo rano samo oganj Velika se sumnja porodila, da li je u opte te srpske seobe tako daleko na jug ikada i bilo? Ali, mi je primamo kao istinit istoriski fakat, jer otkuda bi je mogao Porrogenit u glavi rekonstruisati, i zato mu je to bilo potrebno?! moe se tvrditi, da su ba i ondanji zakarpatski Srbi bili nosioci rei 'vatre', a Slovenci i Hrvati ognja, koja je re svima Slovencima jedinstvena, jer se kod svih Slovenaca i Hrvata, kajkavaca i akavaca, koji u masi zajedno ive u dananjim oblastima, govori samo oganj. Nikakve okolnosti ne mogu nas dovesti na misao, da su stari Srbi u Zakarpatskoj govorili vie oganj nego vatra, nego ba obratno da su se u svojoj homogenoj sredini slui163

164

Istorija srpskog naroda od najstarijih vremena do Marike bitke (1371). Prva knjiga (priredio: Sima irkovi). Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1981., str. 135136. S. Trojanovi, Vatra u obiajima i ivotu srpskog naroda. SAN, Beograd, 1930., str. 318-320. P. Skok istie da je rije vatra bila prvobitno rairena na istoku, a na zapadu samo oganj. (P. Skok, Etimologijski rjenik. JAZU, knj. III, Zagreb, 1973., str. 569.) Rije oganj rairena je u Istri, Dalmaciji, Crnoj Gori i Kosmetu. (P. Skok, Etimologijski rjenik. Knj. II, Zagreb, 1972., str. 546.) Usp. i Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. Sv. II., JAZU. Pretisak Informator, Zagreb, 1975., str. 1546.

80

li samo reju vatra I poto se u ovom radu zastupa dualistika teorija, ali koja se samo odnosi na Hrvate i Srbe, to jest da su se u june krajeve prvo doselili Hrvati i oni Sloveni koji zauzee obe Mezije, Gornju i Donju, a Srbi se ak docnije spustie silom ili milom, sa svim je svejedno, za ovu pretpostavku, tek oni uoe i zadrae se u stalnom etnikom sastavu Balkanskog Poluostrva. Sadanji oblik njihova celokupnog jezika, i ba s pretresanom rei vatra, jasno nam obeleava formu njihova prostranstva: da su kao klin prodrli meu ognjene. Po tom obliku sudei, ne moemo ni da pomislimo, da su prvo Srbi sili, pa ih sa svih strana priklopili ognjeni. To nije ni s istoriske strane rei 'vatra' moguno, jer ona nije postojala ni za vreme Nemanjia, na ta je ve skrenuta panja po literaturi. Vatreni se u opte mnogo vie razlikuju od ognjenih, nego to se tek od oka uzima. Jezik je sviju ognjenih s vie arhaizama nego kod vatrenih, pa i po samom karakteru i temperamentu oni se mnogo dre po strani od ognjenih.165 Trojanovi i Bratani su iz opisane junoslavenske upotrebe naziva za plug kao i rijei oganj i vatra, zakljuili, iako s odreenim oprezom, da su postojale dvije seobe Sklavina na Balkan. Sigurno je i iz njihovih utvrenja da je na dio sredinjeg Balkana doselilo novo puanstvo najvjerojatnije sredinom VI. stoljea, a mogue i poslije, koje je donijelo svoju posebnu plunu nomenklaturu i upotrebu rijei vatra. Nezamislivo je da se prije te doseobe moglo dogoditi doseljenje etnike mase koja je bila toliko mnogobrojna da je zauzela gotovo cijeli Balkan i govorila na tom prostranstvu istim jezikom kako bi to proizlazilo iz upotrebe iste plune nomenklature i rijei oganj. Takvu pretpostavljenu seobu ne potvruju ni povijesni izvori, niti arheoloki nalazi,166 a iskljuuje je i zika nemogunost ostvarivanja. Nepobitno je, dakle, doseljavanje ratnikih druina posebno na teritorij Liburnije pred kojima je dio starosjeditelja bjeao nosei svoj naziv u novu postojbinu. Dio Liburna iselio je iz Liburnije na sjever, gdje je donio i svoje liburnijsko ime. Nedaleko Spitala je postojala Tiburnia (Teurnia), u kojoj je pri kraju staroga vijeka bila biskupija, a koja je u drugoj polovici V. stoljea bila sredite nutarnje norike pokrajine. Prema Grafenaueru je u njoj imao sredite noriki dux od poetka VI. stoljea. U mjestu Tiburnija nastavljen je kontinuitet iz antike do u VIII. stoljee.
165 166

S. Trojanovi, Vatra u obiajima i ivotu srpskog naroda, str. 306 - 322. Benedikta Zeli Buan, Takozvana prva seoba u Dalmaciju - injenica ili pretpostavka? Maruli (Zagreb), XVI/1983, 6, 613-621. 81

G. 873. u Conversio Bagoariorum et Carantanoru nalazimo po prvi puta da se ona zove Liburnia sa crkvom. Interesantno je da Ravenski anonim, koji je preveden u 9. stoljeu na latinski, pie ... patria quae dicitur Liburnia Tarsaticensis..., t.j. trsatska Liburnija, to znai da je znao i za onu gornju, pa je zbog toga izvrio ovakvu razliku radi raspoznavanja. U ispravi cara Arnulfa od 21. VII. 891. zove se njegov zaselak Liburna, ili kasnije Lurna, a onda u ispravi cara Otona II. od 28. V. 974. Lurno... U dvjema ispravama iz prve polovice 11. stoljea nailazimo na izraze in valle Lurna i in comitatu Lurniensi, a u ispravi od 1072. godine ponovno na staro ime in Liburnia, koje se ponavlja i u Vita s. Virgilii, nastaloj iza 1181. godine, a i u Vita Gebehardi iz gotovo istog vremena. ak i u Unrestovoj Chronicom Carinthiacum iz kraja 15. stoljea ovo se ime krije pod nazivom Liburnia.167 Od doseljenja sa sjevera sredinom VI. stoljea do u IX. stoljee neprekinuto je zadran naziv Dalmacija i Liburnija u smislu odvojenih posebnosti. Ve Prokopije u 6. stoljeu uvijek razlikuje Dalmaciju od Liburnije (u koju stavlja Skradin) i kae da je ona iza Dalmacije. Nadalje Anonymus Ravennas u djelu Cosmographia (sastavljena valjda izmeu 667. i 670. g.) navodi Trsatsku Liburniju (Liburnia Tarsaticensis) t. j. Liburniju (Liburniam), u kojoj nabraja gradove: Elona (Nin), Dan(?), Coriton (Karin), Argerunto (kod izliva Zrmanje u more), Bigi (stari Vegium), Ospela (Ortopula), Puplisca (Lopisca, na jugu Senja?), Senia (Senj), Turres (izmeu Senja i Trsata), Raparia (blizu Trsata), Tharsaticum (Trsat), Lauriana (Lovran) i Albona (Labin) Franaki savremeni izvori stavljaju takoer Trsat u Liburniju i nazivaju ga grad Liburnije ili Liburna ak Paulinova pjesma de Herico duce spominje Libicum litus t. j. Liburnum litus liburnijsku obalu. Kada pak Einhard u Vita Caroli Magni opisuje to je sve ovaj vladar osvojio, on uz obje Panonije i Daciju nie i Istru, te Liburniju i Dalmaciju, a poeta Saxo (Annales de gestis Caroli magni imperatoris) govori o predjelima Liburna, Dalmaciji i t. d., koje je car Karlo zauzeo Romuald iz Salerna u svojoj Chronicon pod 810-817. g. pie o pripadnosti Istre i Dalmacije osim primorskih gradova Karlu..., a tako gotovo isto i Andrija Dandolo (u. 1354) u svojoj Chronica pod 803-5. g. I Chronicon sancti Clementis Mettense (ide od sv. Kle167

S. Antoljak, Hrvati u Karantaniji. Prilog seobi Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve i u 7. stoljeu. Godien zbornik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Skoplju, 1956., sv. 3., str. 28-29.

82

menta do 1193. g.) takoer odjelito govori o Istri, Liburniji i Dalmaciji u doba cara Karla Platyna pak u svojoj Liber de vita Christi ac omnium ponticum pod 795-816. g. iznosi kako je za vrijeme pape Leona III Karlo dodao svojim pokrajinama utramque Pannoniam, Histriam, Liburnos, dok je maritima vero Dalmatiae Imperio Constantinopolitano subiecta erant. Prema tome je oito da se u ranosrednjevjekovnim izvorima razlikuje i odvaja Liburnija od Dalmacije. To svakako ne znai da je Liburnija morala biti i zasebna upravna jedinica. Ali jedno je iz ranosrednjevjekovnih izvora jasno da je ona obuhvatala onaj gotovo isti teritorij koji je imala i u rimsko doba. Nadalje po naem miljenju Liburnija je bila pod direktnom franakom vlau (cara, t. j. furlanskog markgrofa) i odijeljena od Dalmatinske Hrvatske sve do 820. godine, kada ju je Ludovik Poboni zbog uinjenih usluga i odanosti Borne prema njemu podvlastio tome knezu. Borna je onda dodao svome naslovu dux Dalmatiae i atque Liburniae. 168 Neki bizantski i drugi pisci, Sklavine nazivaju: Goti, Getae, Hunni, Avari, Scythae, Vulgari.169 Prvobitna oznaka Sklavini nije imala znaenje etnike i jezike pripadnosti, i obuhvatala je skup plemena (Goti, Geti, Huni, Avari, Skiti).170 Prvi spomen Sklavinija potjee iz druge polovine VI. stoljea i to u izvoru uda sv. Dimitrija.171 Termin Sklavinija koristi se u vie znaenja od VI. do X. stoljea i oznaava uz teritorij i socijalno-politike organizacije (ne nuno istog etnikog podrijetla) ujedinjene pod jednim voom, odnosno vojno-politike saveze Sklavina, koji su mogli biti i poetak njihove dravnosti.172 Ne moe se iskljuiti mo168

169 170 171

172

S. Antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezovima Borni i Ljudevitu Posavskom. Godien zbornik 19., Skoplje, 1967., str. 130. Martin Kuzmi, Gothomania. Nastavni vjesnik, XXXIX/1930, 1-4, 10-26. S. Davidovi-ivanovi, Mementa archaelogica, str. 32. Teofan spominje Sklavinije u Makedoniji. Ostale Sklavinije prostirale su se uzdu Jadranske obale, a obuhvaale su prema Konstantinu Porrogenetu Duklju, Travuniju, Paganiju (ili podruja Neretljana), Hrvatsku i Srbiju, dakle teritorij od Ljea, Ulcinja i Bara do unutranjosti Istre. Prema tome tvrdnja nekolicine povjesniara da su Bizantinci cjelokupnu unutranjost Balkanskog poluotoka izmeu Zadra, Saloniki - Soluna i planinskog gorja Rodope od Crnoga do Jadranskog mora od VII. do X. stoljea nazivali Sklavinijama nema vrsto uporite jer o tome ne govori niti jedan bizantski pisac, ak ni Konstantin Porrogenet. (S. Antoljak, Hrvati u prolosti. Knjievni krug, Split, 1992., str. 740.) Usp. G. G. Litavrin, Vizantija i Slavjane. Drugo izdanje, Aleteja, Sankt-Peterburg, 2001., str. 522-546. 83

gunost da su neke Sklavinije kao politiki samostalne ili poluzavisne jedinice, mogle barem u odreenom povijesnom razdoblju, biti istodobno i zajednice nekranskoga i(li) arijanskog stanovnitva. M. Hadijahi tono zakljuuje da se pod nazivom Sklavinija moe podrazumijevati pojam zemlja, kako se i navodi u nekim vrelima.173 Stanovnitvo u tim jedinicama, bilo doseljenika, bilo izmijeanih doseljenika i starosjeditelja, moglo je biti pogansko i(li) arijansko, a jedni i drugi mogli su biti tretirani kao Sklavini.174 Takve Sklavinije, u kojima je ivjelo starosjediteljsko ili doseljeno, odnosno pogansko ili arijansko puanstvo, bile su teritorije na kojima se njihovo ljudstvo moglo tretirati i kao predmet trgovine robljem, pa nije iskljuena mogunost da su njihovi itelji i zbog toga prvobitno mogli biti nazivani Sklavima. 5. Da se i na sredinji dio dananjega hrvatskoga prostora doselio novi etnos potvrdila su antropoloka i kraniometrijska istraivanja. Pridolice su se u antropolokom smislu razlikovale od starosjeditelja. Sudei prema ovom delu antropolokog sadraja starohrvatske nekropole u Mravincima, kako je ona opredeljena prema ostacima materijalne kulture (videti: D. Jelovina, 1976), pokazalo se da u odgovarajuem vremenskom periodu jo nije dolo do meanja sa autohtonim stanovnitvom dinarskog antropolokog tipa. Nisu prisutne brahikrane lobanje i nije konstatovana planokcipitalija, nasuprot konstatovanom dolihoranom kurvookcipitalnom antropolokom tipu koji odgovara novopridolim Slovenima.175 Ispitivanje ostataka u grobovima na teritoriju Hrvatske dokazalo je da su doseljenici koji su poznati u vrelima pod imenom Sklavini doli s europskog sjevera. Mario laus je objavio rezultate dviju multivarijabilnih statistikih analiza: analizu temeljnih sastojnica i analizu razlunih funkcija koje su provedene na kraniometrijskim podatcima s 39 srednjovjekovnih lokaliteta, meu koje se ubraja i osam lokaliteta iz Hrvat173

174

175

M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju. Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja, br. VIII., knj. 6, Sarajevo, 1970., str. 211. Martin Eggers, Das Gromhrische Reich: Realitt oder Fiktion?; Eine Neuinterpretation der Quellen zur Geschichte des mittleren Donauraumes im 9. Jahrhundert. Stuttgart, Anton Hiersemann, 1995., str. 214. . Miki, Antropoloki prol srednjovekovne nekropole u Mravincima kod Splita. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 83., Split, 1990., str. 229-231.

84

ske i BiH-a. On je utvrdio da su dalmatinsko-hrvatski lokaliteti: Nin, Danilo, Bribir i Mravince bioloki najblii poljskim populacijama.176 M. laus je posebno zakljuio: Sa stanovita problema etnogeneze Hrvata dobiveni rezultati pokazuju kako postoji velika vjerojatnost da su se hrvatske populacije doselile na istonu obalu Jadrana i u njegovo zalee iz podruja koje se nalazilo negdje na teritoriju dananje Poljske. Naglaena bioloka slinost izmeu hrvatskog lokaliteta Nin-drijac i lokaliteta Cedynie koji se nalazi na sjeveru Poljske sugerira kako bi ishodite seobe moglo biti blizu Baltikoga mora.177

176

177

M. laus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih populacija sredinje Europe s posebnim osvrtom na poloaj hrvatskih nalazita. Starohrvatska prosvjeta, Split, 1998., serija 3., sv. 25., str. 81, 101-105. M. laus, Kraniometrijska analiza srednjovjekovnih nalazita sredinje Europe: novi dokazi o ekspanziji hrvatskih populacija tijekom 10. do 13. stoljea. Opuscula archaeologica, Zagreb 1999/2000., sv. 23-24, str. 274. 85

Iz knjige: S. Petrovi, Srpska mitologija. Sistem srpske mitologije. Prosveta. Ni, 1999., str. 179.

IV. NASTAVLJANJE KONTINUITETA KULTURE BALKANSKO-DINARSKIH

STAROSJEDITELJA I POSLIJE DOSELJAVANJA DIJELA DRUGIH ETNOSA

1. Od doba, u koje neki pisci smjetaju izmiljenu veliku seobu Slavena, pa sve do kristijaniziranja bit dotadanje kulture, posebno vjerovanja, te naina ivota, ostala je ista. N. Klai istie kao posebno karakteristino da se na obali, na otocima, a i dalje u unutranjosti, poslije detaljnijih istraivanja, utvrdilo neposredno nadovezivanje ranosrednjovjekovnog ivota na antiku ili starokransku batinu i da to osobito vrijedi za Dalmaciju.178 Arheoloka su istraivanja dokazala da je, izmeu pridolica i starosjeditelja, nastalo suivljenje, koje dokazuje i kontinuitet u mnogim izrazima duhovne i materijalne kulture koji se odrao do naih dana. ivot se, prema eljku Rapaniu, ni na prostoru od Trogira pa sve do primorskih Poljica, nije ni u jednom trenutku potpuno ugasnuo. Po njemu to dokazuju crkvene graevine koje se nastavljaju na neki starokranski ili kasnoantiki objekt, zatim od tri sloja svetakih imena prvi, koji pripada starokranskom krugu, dok drugi sloj spada u predromaniku, te epigrafski spomenici izvan gradova bizantske Dalmacije iz druge polovine IX. kao i iz X. stoljea, koji imaju sheme i formulacije koje su u biti svojstvene starokranskom dobu.179 Ejnar Dyggve istie da su misionari latinske crkve eljeli da se ponavljaju stilovi gradnje iz starokr178

179

Stoga bismo jo jednom htjeli istai da prijelaz iz antike u rani srednji vijek nije bio nikakva katastrofa ni neko posvemanje unitavanje, ve postepeno stapanje i sratavanje staroga s novim u svim vidovima politikog, kulturnog i, naroito, gospodarskog ivota. Potcrtano u izvorniku. (N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990., str. 10-12.) . Rapani, Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. LXXIV., Split, 1980., str. 189-190. 87

anskih vremena tako da u tom smislu postoji kontinuitet i u crkvenoj arhitekturi.180 Rapani je ponovio misao Frane Bulia (iz njegove knjige Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, objavljene u Zagrebu 1888.) da je mogue, pae i potrebno, ak u razvitku ranosrednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji vidjeti crtu razvitka koji nije prekidan i koji, na poneto ublaen i diskretan nain, slijedi glavne etape stilskih, tipolokih i dekorativnih fenomena europske umjetnosti od starokranskog do karolinkog doba.181 Kontinuitet pokapanja u Dalmaciji, prema imi Batoviu i Olgi Otri izgleda ovako: U junoj Dalmaciji pokopavali su se isprueni i spaljeni pokojnici. U rimsko doba, pod utjecajem Rimljana, Iliri naputaju stari nain pokopavanja, pa u prvim stoljeima Carstva u humke sahranjuju preteno spaljene ili ispruene pokojnike, a pod utjecajem kranstva u kasnom Carstvu pokopavaju iskljuivo ispruene leeve, poloene na lea, obloene kamenjem ili ploama. U ravnim nekropolama pokopavali su na isti nain, pa se npr. u Ninu zajedno nalaze predrimski i grobovi iz rimskog doba sve do VI. st. Dapae, na dijelu ninskih ilirskorimskih nekropola nali su se, izgleda, i starohrvatski grobovi iz VIII. st., to govori o izravnom kontinuitetu iz prethrvatskog i starohrvatskog doba. Osim toga, grobna raka i poloaj pokojnika, kao i pravilna orijentacija zapad-istok potpuno su jednaki u kasnoantiko i u starohrvatsko doba, samo se razlikuju po prilozima,182 to govori da su Hrvati po doseljenju preuzeli nain pokopavanja od domorodaca i s njima bili u jakim
180 181

182

E. Dyggve, Izabrani spisi. Knjievni krug, Split, 1989., str. 114-115. . Rapani, Istona obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. Starohrvatska prosvjeta, sv. 15, 1985., str. 15. Ante Miloevi pie da je to to u grobovima nema priloga karakteristika dalmatinskih kasnosrednjovjekovnih nekropola. Mislimo meutim, da ni gotovo potpun nedostatak grobnih priloga ne omoguuje pouzdan oslonac za datiranje ove skupine grobova u kasnoantiki period, jer drugdje u Cetinskoj krajini (Sinj, urlini, Kosore, Kijevo, Luane) i Dalmaciji, te susjednim joj krajevima nalazimo kasnoantike grobove vrlo esto s bogatim i vrijednim prilozima koje je potpuno sigurno mogue datirati u iri vremenski raspon od 4. do 7. st. Elementi za datiranje grobova prve skupine luanske nekropole ne moe biti ni grobna arhitektura niti nain pokapanja, jer je poznato da tip grobova s oblonim i pokrivenim ploama i pokojnicima pokopanim u ispruenom poloaju u Dalmaciji, posebno u Dalmatinskoj zagori traje vrlo dugo. U nekim podrujima je zadran sve do naih dana. (A. Miloevi, Srednjovjekovne nekropole u Barama u Luanima kod Sinja. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 14, 1984., str. 296-298.)

88

vezama. U jednom grobu iz VI. st. sa poloaja Solane u Ninu uz nogu su se nali kuari (spunje i kukci), to su identine kope kao na donjem dijelu uz listove izrezanih i suenih vunenih (suknenih) hlaa, koje su se u naoj narodnoj nonji sauvale do danas, a to je i dio ilirske nonje... Jedan se naao u grobnom humku iz Ervenika. Isti nain pokopavanja kao u srednjem vijeku zadrao se u naoj seoskoj kulturi vie ili manje sve do danas, pa se sasvim pouzdano moe govoriti ne samo o kontinuitetu kultnog mjesta, nego i o kontinuitetu oblika kulta. Razlikuje se jedino podruje Istre... Na ovom podruju nema izrazitih dokaza o pokopavanju pokojnika iz starohrvatskog doba u humke, kao to se to susree u drugim krajevima ili kod Slavena uope. Poznata su samo dva primjera u sjevernoj Dalmaciji. Jedan je sluaj pokopavanja u zemljani humak i oko njega u Kaiu, ali se u njemu nisu nali stariji ostaci, pa nije jasno kad je taj humak sagraen... U istoj nekropoli sa starohrvatskim grobovima nali su se gotski grobovi iz VI. st., pa je vjerojatno ve tada taj humak postojao i ve su se Goti iz izvjesnih kultnih razloga vezali za njega, to su Hrvati kasnije poprimili. Prema tome, nije jasna starija kultna namjena ovog humka ni takva njegova veza s doseljenicima. Moda se to moe objasniti analogijom u vezi s odreenom kultnom ulogom humaka uope u Gota i Hrvata, ili pretpostavkom da se jednostavno radi o kontinuitetu kultnog mjesta, koji nije zasvjedoen u ranije vrijeme... Prema tome, moe se zakljuiti da dosad nije sigurno utvreno da su Hrvati na ovom podruju nakon doseljenja podizali grobne humke, nego su ee iskoriavali ranije grobne humke ili humke druge namjene za svoje nekropole, bilo da su pokopavali u njima ili oko njih. Isto tako, ponekad su se koristili ranijim nekropolama na ravnome. Uz to su na humcima podizali svoje crkve. Sve to oito govori o kontinuitetu kultnih mjesta iz prahistorije, pa i pri potpunoj promjeni kulture, religije i etnosa. Meutim, veze ranohrvatskih groblja i smjetaji uz prijanje spomenike openito su vrlo esti.183 I detalji u nekropolama na podruju Dalmacije potvruju kontinuitet.184
183 184

. Batovi O. Otri, Tragovi ilirske kulturne batine, str. 256-259. Tako su u Mravincima i u Gajinama, meu drugim grobovima, i grobovi u kojima su pokopana dva kostura na nain da su noge jednog kostura do glave drugoga, a radi se najvjerojatnije, o obiteljskom grobu mua i ene. Takvi dvojni grobovi bili su poznati jo starosjediteljima o emu svjedoe grobovi naeni u naselju u Donjoj Dolini na Savi u Bosni. (M. Garaanin - J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture Junih Slovena u ranom srednjem veku. Prosveta, Beograd, 1950., str. 205). 89

Duan Jelovina osvrnuo se na elemente kontinuiteta ilirsko-rimske kulture u starohrvatsku kulturu. On je, kao najevidentnije primjere toga kontinuiteta spomenuo smjetaj i izgled naselja, nain pokapanja i grobnu arhitekturu. Analizirajui lokalitete u Danilu kod ibenika, Bribiru kod Skradina i u Bijaima kod Trogira zakljuio je: Dakle, nikada se ovdje ne radi iskljuivo o grobovima starohrvatske pripadnosti, ve zapravo o kompleksnim grobljima u kojima su se uz starosjedioce poeli pokopavati i Hrvati nakon doseljenja u ove krajeve, to bez sumnje govori o izravnom kontinuitetu kako kultnog mjesta, tako i oblika kulta. Usporedimo li osim toga i izgled grobne arhitekture, nain gradnje grobova, materijal od kojega su raeni (najee od nepravilnih kamenih ploa, ili kamenih lomljenaca), zatim poloaj mrtvaca u njima, kao i njihovu orijentaciju (najee je pravilna istok-zapad), zakljuit emo da gotovo nema nekih bitnih razlika izmeu grobova kasnoantikog i starohrvatskog doba. Samo neki kasnoantiki grobovi, pogotovu kada se radi o zidanim grobovima, neto su pravilnije i paljivije raeni. Pravu razliku izmeu kasnoantikih i starohrvatskih grobova predstavlja jedino to to u starohrvatskim grobovima nalazimo priloge, a u kasnoantikim grobovima su veoma rijetki. Zapravo u kasnom Carstvu, pod utjecajem kranstva, prilozi u grobovima potpuno nestaju. Po svim navedenim zapaanjima mogli bismo s dosta sigurnosti pretpostaviti da su Hrvati poto su doselili od zateenog stanovnitva preuzeli ne samo kultno mjesto, ve grobnu arhitekturu i nain sahranjivanja pokojnika. Takav oblik pokapanja u nekim selima Dalmatinske zagore zadrao se manje-vie sve do naih dana: Iako dosad jo nema dokaza da su stari Hrvati nakon doseljenja na podruje Dalmatinske Hrvatske pokopavali svoje pokojnike u humke, kao to je to npr. bio sluaj u nekih drugih slavenskih naroda, ipak ne moemo ovdje ne spomenuti nekoliko sluajeva iz sjeverne Dalmacije... U svim tim sluajevima najvjerojatnije se radi o preuzimanju kultnog mjesta, zapravo o koritenju humka, a nikako ih ne bismo smjeli (barem zasad) vezati uz pogrebni obiaj, tj. da su humci podizani ad hoc u ranom srednjem vijeku. To nam jo jednom samo potvruje kontinuitet i analognu povezanost starohrvatskih nekropola s nekropolama predslavenskog obiljeja na podruju Dalmatinske Hrvatske.185

185

D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na podruju izmeu rijeka Zrmanje i Cetine. akavski sabor, Split, 1976., str. 76-77.

90

D. Jelovina istie da je kasnoantika grobna arhitektura u biti vrlo slina starohrvatskoj grobnoj arhitekturi.186 On posebno napominje kako se vrlo lako moe uoiti da su se stari Hrvati nakon doseljenja na jug, rado koristili postojeim antikim poloajima, bilo da su na njima nastavili pokapati svoje mrtve, bilo da su na istim mjestima gradili sakralni objekt oko kojega su onda formirali groblje. Pretpostavku da su Hrvati nakon doseljenja od zateenog stanovnitva preuzeli (u vie sluajeva) ne samo kultno mjesto, ve i grobnu arhitekturu i nain pokopavanja, potvruju nam, osim niza pojedinih elemenata ustanovljenih na mnogim kompleksnim nalazitima, otkrivena kasnoantika groblja na poloajima u Danilu kod ibenika, kod sv. Marte u Bijaima kod Trogira i u Vratnicama na Bribiru kod Skradina.187 Kasnoantiki kontinuitet ne potvruje se samo u inhumaciji. Osim promjene u nainu sahranjivanja, ti kasnoantiki utjecaji oituju se i u slijedu grobne arhitekture (u ranom srednjem vijeku, posebice u srednjoj Dalmaciji prevladava grobna raka obloena i pokrivena kamenim ploama) i u osnovnom tipu groblja (u ranom srednjem vijeku javlja se iskljuivo tip groblja na redove, a to su bez sumnje kasnoantike tradicije, u Dalmaciji uestale tek od druge polovice V. ili poetkom VI. stoljea pod nesumnjivim germanskih utjecajima.188 Na pojedinim istraenim lokalitetima potvruje se od kraja VII. do kraja IX. stoljea mirno suivljenje malobrojnih doseljenika sa starosjediteljima to se posebno oituje i u kontinuitetu naina pokapanja. Na kraju, na temelju dosadanjih rezultata istraivanja, moe se zakljuiti da se na podruju dananjeg zaseoka Poljaci u Glavicama kontinuirano sahranjuje od kraja VII. do kraja IX. stoljea, te da je zahvaljujui stratigrafskim podacima utvrena neposredna veza izmeu paljevinskih i starijih poganski obiljeenih kosturnih grobova, zatim neposredna veza izmeu starijih poganski obiljeenih grobalja na redove i mlaih grobalja na redove s kristijaniziranim pokojnicima, a posebno je znaajno da je, zahvaljujui skupini grobova s grozdolikim naunicama i dvama mlaim
186 187 188

D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, str. 83. D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, str. 147. A. Miloevi, O kontinuitetu kasnoantikih proizvoda u materijalnoj kulturi ranoga srednjeg vijeka na prostoru Dalmacije. U: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. (Urednici: Miljenko Jurkovi Tugomir Luki.) Zagreb, 1996., str. 39. 91

grobovima na poloaju Gluvinih kua II, utvren dodir jednih i drugih negdje oko sredine IX. stoljea.189 Mirja Jarak je detaljnom analizom arheolokih nalaza ustvrdila postojanje formalnog kontinuiteta i zakljuila da odnos izmeu ranosrednjovjekovih grobalja VII., VIII. i kasnijih stoljea podupire to shvaanje. Nesumnjivo je da postoji formalni kontinuitet izmeu grobalja 7. i 8. i grobalja 9. do 11. st. O tome svjedoi pojava grobova istoga tipa kao i jasno prepoznatljiv kontinuitet u izboru grobnih priloga. Postupne promjene koje se zapaaju u odabiru grobnih priloga lako se mogu objasniti razvojem drutva i osobito prihvaanjem kranstva tijekom 9. stoljea Pogansko groblje koje najbolje moe posluiti u obrazlaganju povezanosti izmeu poganskih i kranskih grobalja i kada je rije o oblicima grobova, jest groblje Razbojine kod Kaia u sjevernoj Dalmaciji Razmatranje o najstarijim naunicama na ranosrednjovjekovnim grobljima u Dalmaciji pokazalo je opravdanost povezivanja poganskog i ranog kristijaniziranog horizonta u jedinstven kulturni i etniki horizont. Prema podacima koji proizlaze iz analize ranosrednjovjekovnih grobalja, taj materijal ne daje nikakav oslonac za teorije o dolasku nove etnike zajednice potkraj 8. ili poetkom 9. st. u Dalmaciju. Da bi se to naglasilo potrebno je inzistirati na vrstoj povezanosti poganskog i najranijeg kranskog horizonta iz prve pol. 9. st. s jedne strane i pojavi novih starohrvatskih grobalja s karakteristinim starohrvatskim nakitnim inventarom od sredine 9. st. s druge strane. Dakle, ako postoji jedan rez koji se moe uoiti u arheolokom materijalu, on se datira sredinom 9. stoljea, a ne potkraj 8. st. ili poetkom 9. stoljea.190 Janko Beloevi oprezno navodi da se ne raspolae vrstim arheolokim argumentima na osnovi kojih bi se sa sigurnou i precizno moglo odrediti vrijeme nastanka starohrvatskih kosturnih groblja na tlu Dalmacije, nego samo pretpostavljamo da je to moglo biti neposredno po doseljenju Hrvata u ove krajeve, tj. oko sredine prve polovice VII. stoljea.191 On je zakljuio da materijalnu i duhovnu kulturu Hrvata u Dal189

190

191

Maja Petrinec, Dosadanji rezultati istraivanja ranosrednjovjekovnog groblja u Glavicama kraj Sinja kao prilog razrjeavanju problema kronologije starohrvatskih grobalja. Opuscula archaeologica, Zagreb, 2002., sv. 26, str. 224. M. Jarak, Zapaanja o grobljima 8. i 9. st. u Dalmaciji. Opuscula archaeologica, vol. 26, Zagreb, 2002., str. 247-254. J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VII. do IX. stoljea. Liber, Zagreb, 1980., str. 134-135.

92

maciji na arheolokom polju sa sigurnou moemo pratiti tek od poetka IX. stoljea, tj. od vremena kad je, prema njegovu miljenju, dolo do pokrtenja Hrvata.192 Vladimir Sokol navedenu problematiku interpretira ovako: I. Faza: Rani ili poganski sloj SMK-a ?795. 850./855. Sloj je vrlo pregledno ksiran u radovima objavljenim u novije vrijeme U naelu, mogli smo djelomino ili preteno prihvatiti njihove konstatacije o trajanju i zavretku poganskog sloja ukapanja sredinom IX. stoljea. Kako je reeno u prvom dijelu rada, ne bismo se mogli suglasiti s miljenjem da taj sloj poinje negdje tijekom VII. ili poetkom VIII. stoljea U prethodnom poglavlju iznijeli smo miljenje o drukijem datiranju pojedinih elemenata materijalne kulture toga doba: grozdolikim naunicama, kotanim recipijentima s ikonografskim motivima, itd., koje upravo u njihovu horizontalno-stratigrafskom poloaju po grobovima i komparativnoj analizi ne moemo datirati prije kraja VIII. ili poetka IX. stoljea; a pojedine nesporno databilne primjerke novca i oruja na grobitima (maevi, koplja s krilcima, ostruge) prema sredini IX. stoljea. Jaka prisutnost karolinke tvarne kulture u grobovima poganskog ili ranog horizonta u Hrvatskoj, jednako tako i potpuna odsutnost nalaza ranijega merovinkog i bizantskog vremena, koji se inae nalaze u grobovima I. avarskoga kaganata te nepostojanje prake keramike u hrvatskim nekropolama, nameu se kao pouzdane potvrde u prilog kasnijeg datiranja. Povjesniari e to svakako morati uzeti u obzir i usuglasiti s dosad utvrenim povijesnim injenicama npr. seoba Hrvata oko 620. godine da ili ne?Prvi horizont nekropola, odreen ovdje i kao rani ili poganski u potpunosti se poklapa s naom I. fazom starohrvatske materijalne kulture, koju smo jednako nazvali 'ranim ili poganskim slojem' s obzirom na njezina pretena obiljeja. Takoer, u uem smislu, prema dominantnom nalazu moemo ju nazvati i grupom s keramikom... Iz svega iznesenoga moemo izvui generalni zakljuak da su za starohrvatsku tipologiju grobne komore u Primorskoj Hrvatskoj prvenstveno vani elementi tradicijske kulture preneseni iz pradomovine. To su ukopi u istu zemlju i drevnu komoru. No svakako ima i utjecaja lokalnih uvjeta, npr. tla, koji omoguuju ili onemoguuju spomenute grobove s ploama. Stoga ovdje postavljamo vrsti zakljuak da osim najranijih, ne postoji jedinstveni tip starohrvatske grobne rake i grobne arhitekture
192

J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do IX stoljea, str. 299. 93

ve se iz tradicijskog prototipa razvijaju izrazito regionalni tipovi... Otpada tvrdnja da su nain pokapanja i grobna arhitektura preuzeti od 'poluromaniziranog' (!) 'ilirskog stanovnitva'Vie je autora slinog miljenja, koje ocjenjujemo netonim, jer je rije o prijelazu VIII./IX. i prvoj polovini IX. stoljea Rani ili poganski horizont u Hrvatskoj, najcjelovitije dokumentiran u citiranoj knjizi J. Beloevia, pokazuje nespornu injenicu ukopi toga doba, koji se sasvim sigurno proteu do u sredinu IX. stoljea (i u srednjoeuropskom okruju, na sjeverozapadnu Panoniju i groblja tipa Sopronkhida-Pitten-Pottenbrunn; Justov 1990, 224), u najveem su dijelu Hrvatske samo ukopi u obinu zemlju... Nekropolama, grobnoj arhitekturi te njezinu podrijetlu i tipovima, uostalom i svoj ostaloj materijalnoj i duhovnoj kulturi, . Batovi i O. Otri pripisuju iskljuivo ilirsko podrijetlo. Uz potpuno nejasnu situaciju oko ukopa u grobne humke ninskog podruja, navode kao primjere 'neprekinutoga' kontinuiteta nekropole u Mihaljeviima i Ninu drijacu. Iz publiciranog materijala o groblju u Mihaljeviima jasno je da je ta nekropola najveim dijelom unitena graevinskim radovima, da su grobovi u stratigrafski razliitim dubinama i razliitih materijalnih kultura i razdoblja, te da su mnogi stariji ukopi uniteni novima. Iz tih injenica slijedi prilino jasan zakljuak da je tu rije o razliitim grobljima iz razliitih razdoblja i da je novije, ne znajui, unitavalo starije. Zajedniko im je jedino mjesto, i to je sve to smijemo zakljuiti, a tomu moe biti mnogo razloga U Ninu na lokalitetu drijac situacija je puno jasnija. Horizontalno-stratigrafski, u kontinuitetu rasprostiranja zapad-istok, nalaze se samo starohrvatski grobovi u jednom sloju, izuzevi malu skupinu na zapadnom rubu, praktiki bez kamene arhitekture Ispod najzapadnijeg dijela, na vertikalno-stratigrafski veoj dubini nalaze se liburnski grobovi u manjim etvrtastim kamenim krinjama u kojima su bili zgreni kosturi, te materijal IX. III. stoljea pr. Krista... Zakljuiti moemo samo sljedee: otprilike tisuu godina nakon prvih ukopa, jedno starohrvatsko naselje odabire isto mjesto za svoje ukopite, koje rubnim dijelom sjeda iznad 16 liburnskih grobova; i to je sve to im je zajedniko to se tie usmjerenosti grobova pravcem Z-I, jednaka je na grobljima kasne antike i ranoga srednjeg vijeka po itavoj Europi, i kranskoj i poganskoj, i to je tako poznata stvar da se vie ne dokazuje, a sama po sebi ne govori nita, no Batovi i Otri misle drukije... Keramika u tim grobovima praktiki nije prisutna Beloevieva su istraivanja pokazala da na brojnim lokalitetima razmatranog podruja koje datira (od VII.) ti94

jekom VIII. do polovine IX. stoljea, u potpunosti izostaje, i to arheoloki potvreno, u razdoblju od gotovo 250 godina horizont duhovne i materijalne kasnoantike kulture... U knjizi o starohrvatskim nekropolama izmeu Zrmanje i Cetine D. Jelovina na vie mjesta govori o problematici grobne arhitekture i donosi kategorine zakljuke o njezinu podrijetlu od, citiramo, 'poluromaniziranog ilirskog starosjedilakog stanovnitva' Tvrdnje o izravnom kontinuitetu antike grobne arhitekture u srednjovjekovnu, o kontinuitetu naina pokapanja, kultnomu mjestu i kultu (valjda kranskom?) potkrepljuje trima tada neobjavljenim nekropolama: Bijai Sv. Marta, Danilo ematorij i Bribir Vratnice No postavlja se pitanje, ako je sva keramika u tim paljevinskim grobovima konteksta dijela ve IX. stoljea s razvijenom tehnologijom izrade, a takva je i starohrvatska to bi bilo gotovo dva i pol stoljea od vremena dolaska i dakako tolike udaljenosti od ostaloga slavenskog svijeta, pa ipak s njim slina i potpuno usporediva kako objasniti da je tako brzo u Hrvatskoj u VII. stoljeu (ranom, kasnom?) naputena i nestala praka keramika bez ikakva traga? To je danas iskljuivo miljenje medievistike. Hrvati bi tada prije IX. stoljea imali keramiku kakvu u slavenskom svijetu nitko ne bi imao niti bi se mogla s ijednom usporeivati, zatim bi se opet na prijelazu VIII./IX. stoljee mogla usporeivati. U spominjanim se prostorima srednje Europe do Bugarske to nije dogodilo i njezin razvoj ne poznaje takve skokove... Takoer u naelu, teko je usporeivati te arne grobove iz Alpa i Panonije sigurne pripadnosti prve polovine IX. stoljea s onima u Hrvatskoj interpretiranim kao sloj VII. stoljea, te da se jo meu njima zemljopisno nalaze prekmursko/zalski 'praki lokaliteti', s kojima pak struka nije usporeivala. U ispravnom postavljanju i razrjeavanju ove problematike krije se arheoloki datum dolaska Hrvata.193 Realno zakljuivanje o iznesenoj problematici biti e mogue tek kada sveobuhvatna i detaljna arheoloka istraivanja obrade uz postojee i sve jo neotkrivene nekropole. Ali, ni tada se sa sigurnou ne e moi datirati doseljenje Hrvata na Balkan oko, odnosno poslije 800. godine. Tri jedina postojea vrela o hrvatskoj doseobi datiraju taj dolazak na teritorij rimske Dalmacije u sredinu VI., odnosno u prvu polovinu VII. stoljea. A sva ta tri vrela, u meusobno savrenom skladu, smjetaju to do193

V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheoloka batina od Jadrana do Save. Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006., str. 111., 122-123., 129., 155-158. i 165. 95

seljenje u nekada japodski dio dananje Hrvatske. Hrvatska povijest na Balkanu poinje u doba stapanja prvobitne skupine hrvatskoga naziva s Japodima, Liburnima i Dalmatima. Hrvati su iz zavelebitske hrvatske pradomovine na Balkanu mogli s Francima u IX. stoljeu zavladati jadranskim priobaljem, odnosno prostorom Dalmata, ali to ne znai da su tek tada doselili na zapadni dio Balkana. Prekid u kontinuitetu nekih detalja u nainu pokapanja zapaa se tek od oko sredine IX. stoljea, to se moe povezati gotovo samo s utjecajem Crkve. Promjene koje se zapaaju od poetka IX. stoljea, a koje se oituju posebno u nainu pokapanja i lociranju groblja oko crkava posljedica su jaeg kristijaniziranja povezanog prije svega za Franke. Prema Ljubi Karamanu irenjem kranstva u osvitu IX. stoljea preokret se oituje u tipu groblja, obliku grobova, u vrsti i u podrijetlu predmeta koji su polagani s mrtvacem u grob. S primanjem kranstva poinje pokapanje i oko crkava. Mrtvaci se polau u grobne jame obrubljene uokolo i pokrivene odozgo kamenjem, a poloaj mrtvaca s glavom na zapadnoj strani i s rukama ispruenim uz tijelo ostaje nepromijenjen. S pokapanjem u blizini crkava postupno poputa stroga orijentacija grobova.194 Grobove oko crkava nalazimo u crkvama koje su podignute u Bijaima, Riinicama i Biskupiji. Ali, pored toga i dalje se odravaju groblja na redove bez crkava i to u Dalmaciji otprilike do 1000. godine, a u Podravini, gdje je crkvena organizacija bila slabija, jo u punom XI. stoljeu. U Glaviinama se nije naao nikakav trag crkve na groblju.195 Ranosrednjovjekovni zaseoci imaju svoja posebna ukopita bez crkve sve do XI. stoljea.196 U najstarijim grobovima, kao i u grobovima od IX. do XI. stoljea, mrtvaci su polagani s glavom na zapadu, a s nogama na istoku, dok su ruke redovito ispruene niz tijelo.197
194

195 196

197

Lj. Karaman, Iskopine drutva Bihaa u Mravincima i starohrvatsko groblje. Rad JAZU, knj. 268, Zagreb, MCMXL, str. 30, 32, 35. Lj. Karaman, iva starina. HIBZ, Zagreb, 1943., str. 110-112. Toni Buri, Srednjovjekovna naselja u Katelima. U: Zbornik Katela kolijevka Hrvatske. Uredio: Milan Hodi. Matica hrvatska Katela, Katela, 1999., str. 33. Lj. Karaman, Iskopine drutva Bihaa u Mravincima, str. 26. Tek u kasnijem srednjem vijeku nalaze se kod Hrvata mrtvaci poloeni u grobovima s rukama skrtenim na prsima. Fra Marun je zabiljeio, da su u grobovima vjerojatno dosta kasnog doba otkopanim uokolo crkve u Stupovima u Biskupiji mrtvaci imali ruke prekrtene na prsima, a u istom je poloaju naao i mrtvace ispod nekih srednjovjekovnih steaka u Mirlovia-Zagori. (Lj. Karaman, Iskopine drutva Bihaa

96

Starohrvatsko groblje u Glaviinama, Mravince kod Splita

97

Starohrvatski grob u Glaviinama, Mravince kod Splita

98

2. Najstarija hrvatska povijest nije shvatljiva ako se tumai samo zakljucima iz analiza nekropola zato to postoje druge mnogobrojne potvrde kontinuiteta starosjeditelja u etnogenezi Hrvata. Kontinuitet kulture starosjeditelja vana je injenica koja tako potvruje snagu i prevlast autohtonog elementa i u etnikom smislu. Za materijalnu kulturu Junih Slovena neosporno je znaajan autohtoni balkanski elemenat. Osnova ovog elementa je ilirska i traka materijalna kultura.198 Najpotpuniji prikaz o ostacima paleobalkanskih elemenata u dananjem puanstvu nekadanje rimske Dalmacije i Balkana uope dao je T. P. Vukanovi. On je kontinuitet opirnije obrazloio u materijalnoj kulturi, glazbi, obiajima i vjerovanjima, drutvenom ureenju, umjetnosti, nonji, nakitu i ekonomsko kulturnim tvorbama.199 Kontinuitet autohtonosti osobito se oituje u identinosti keramike, nakita i odijela.200 U narodnoj umjetnosti sjeverne Dalmacije i susjedne Bosne zapaa se u ornamentici mnogo istih ukrasa kao i u antikoj umjetnosti.201 Kultura domaeg stanovnitva ostavila je na istonoj jadranskoj obali od Kotora do otoka Krka jake tragove.202 Lidija Bakari posebno zakljuuje da su japodske tradicije ostale u tragovima do danas.203
u Mravincima, str. 10. Usp. i Lj. Karaman, Starohrvatska umjetnost. asopis za hrvatsku poviest /Zagreb/, I/1943, 1-2, 79-82.) M. Garaanin - J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture Junih Slovena, str. 210, 214. T. P. Vukanovi, Etnogeneza Junih Slovena. U: Vranjski glasnik, knj. X. Narodni muzej, Vranje, 1974., str. 175-243. Garaanin-Kovaevi, Pregled materijalne kulture, str. 138 -176, 186-195. urica Petrovi-Mirjana Proi-Dvorni, Narodna umjetnost. Jugoslavija Beograd-Spektar Zagreb-Prva knjievna komuna Mostar, 1983., str. 33. Utvren je i kontinuitet antikog rakna u srednjem vijeku u primorskom dijelu Dalmacije, izuzevi podruja Dubrovnika. (urica Petrovi, Prilog prouavanju kulturnog kontinuiteta u materijalnoj kulturi jadranskog podruja. U: Fiskoviev zbornik. Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture -Knjievni krug u Splitu, Split, 1980., str. 664-684.) Kontinuitet iz antikih vremena potvruju ak i detalji. Jo u prvoj polovici XX. stoljea pastiri su u Dalmaciji urezivali na tapove brojke koje ukazuju na zauujuu slinost s brojevnim oznakama Etruana i Rimljana. (Georges Ifrah, Storia universale dei numeri. Mondadori, Milano, 1983., str. 160-161.) Z. Vinski, Epoha seobe naroda, str. 27. Poznato je da su mnogi detalji sa dananje narodne nonje Gaana tradicija japodskog stila i ukusa. To je naroito vidljivo na tzv. crvenkapi, kapi crvene boje, koja 99

198

199

200 201

202 203

Kontinuitet na podruju duhovne i materijalne kulture konkretno je potvren: 1. mreom istih prometnica iz rimskog doba na podruju obalnog pojasa; 2. istim ili slinim nainom gradnje kua i drugih nastambi; 3. istim oblikom i nainom upotrebe ognjita; 4. najstarijim nainom paljenja vatre kresanjem kremena u pojedinim krajevima; 5. upotrebom iste simbolike (svastike, drveta ivota, itd.); 6. istim nainom ukraavanja s prevladavanjem geometrijskih motiva; 7. identinou metalnog ukrasa u oblicima, upotrebi, primjeni i tehnici izrade; 8. istim ukrasnim predmetima (naunice, prstenje, kope, itd.); 9. istim oblikom mnogih oruja i orua (stoasta preslica, tkalake daice, prastara vretena, sjekire, noevi, eljevi, udice, osti, igle za krpanje mrea, konjske vale, zvona za stoku, noice za strienje ovaca, rvanj, isti tip mlina, itd); 10. istim nainom lijevanja metalnih predmeta u jednodijelnim ili dvodijelnim kalupima; 11. keramikom, koja je ista u tehnici obrade, u oblicima, ukrasima, sredstvima za obradu, razmjeni i upotrebi; 12. tragovima prastarog numerikog sistema, koji je veinom mediteranske autohtone komponente; 13. prapovijesnom stratigrajom u nizu pojava, a posebno u toponomastici, antroponomiji i uope jeziku;

oblikom i bojom oponaa nekadanju bronanu japodsku kapu, a vezena je ukrasima vrlo slinim onima koji su ukucavani u bronani lim japodske kape. (Lidija Bakari, Prozor juer i danas. Grad Otoac, sv. 5. Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, Otoac 1999. str. 8-9.) Japodi su prvi poznati prastanovnici dananje Like ije ime poznajemo, zatim znamo imena njihovih naselja i jo poneke pojedinosti koje ukazuju da su na tlu prethistorijske Like i Like pod rimskom vlau ivjeli ljudi koji su bili tipini dinarski gortaci i koji su oito svojim psihozikim osobinama u velikoj mjeri nalikovali dananjim Lianima. (Mirko Markovi, Liani kroz prolost. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 19 100

14. u mnogim elementima koji upuuju na predrimske tradicije, a posebno u drutvenom ureenju, rodovskim odnosima, braku i obitelji; 15. istom obuom i nonjom (japodske kape u Lici, vunene suknene hlae s pojasom, koni opanci, enski rupci za glavu, suknene pregae s resom, kabanica-ogrta od krzna ili sukna, koulja, kratki haljetak itd.)204 Irma remonik u analizi nonje na rimskim spomenicima zakljuila je da su se dijelovi autohtone nonje naih ilirskih plemena ouvali... najzad, kroz vjekove i do danas: tako se opanci nose u svim naim krajevima, maramu na glavi istog oblika nose i danas ene u Hercegovini, kapuljau -cucullus- nose svi pastiri, a u Hercegovini je i danas poznata i duga i kratka kapuljaa; poludugu koulju irokih rukava, slino dalmatici, nose ene u Bosni, uske hlae sa tozlucima nose mukarci u Primorju i Hercegovini. Moda bi detaljnija uporeenja dananjih narodnih nonji sa autohtonom nonjom naih Ilira u rimsko doba dala i vie analogija.205 Zorislava uli analizirala je neke detalje narodnih nonja Bosne i Hercegovine u usporedbi sa starobalkanskom kulturnom tradicijom. Ona je, izmeu ostalog, konstatirala i sljedee: Tako je do sada konstatovano da je liko-dalmatinska crvena kapica, koja se nosi i u zapadnoj Bosni, analogna kapi iz eleznog doba naenoj u Kompolju u Lici, kao i izvestan broj enskog nakita iz preistorijskih nalazita. Dalje valja spomenuti toke sa srebrnim pucetima u mukoj nonji Bosne i Hercegovine, koje odgovaraju nekoj vrsti pancira od metalnih pucadi kakav je naen u jednom ilirskom grobu na Glasincu. Za pastirsku kabanicu sa kukuljicom takoer su konstatovali neki naunici da je ostatak stare balkanske nonje, a takoer i za struku kojom se ogru u hladne
204

205

. Batovi-O. Otri, Tragovi ilirske kulturne batine, str. 245-281. ime Batovi i Olga Otri sve navedene i druge primjere kontinuiteta detaljno su obrazloili u ovoj studiji. Usp. i: Ksenija Vinski-Gasparini, Neke pojave kontinuiteta s podruja arheologije u naim krajevima. Peristil, Zagreb, 1954., str. 119-127; J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VII. do IX. stoljea, str. 113-114, 122, 124; D. Jelovina, Ranosrednjovjekovno groblje na lokalitetu Brig kod izvora Zdua nedaleko Vrlike. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 13, str. 113; Irma remonik, Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini, GZM, Arheologija, n. str., tom XVIII, 1963., str. 109-110, 114; Duje Rendi-Mioevi, Antika batina u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik zagrebake slavistike kole, III/1975., 3, 291-301. I. remonik, Nonja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini, str. 121. 101

dane ne samo pastiri nego i svi ljudi u planinskim krajevima na podruju dinarske etnike zone.206 Z. uli je upozorila i na prikaze ena na stecima koje su odjevene u haljine duge do glenja, s dugim rukavima, zatvorenim sprijeda ili nerazrezanim. Ona je, istiui da se na nekim prikazima sasvim jasno vide te haljine opasane pojasom, dok su na drugima bez pojasa i padaju koso do zemlje, zakljuila: Meu njima ima samo jedna na kojoj se vide nabori u donjem delu, dok su sve ostale prave i bez nabora. Po svom obliku i po tome kako su opasane i kako padaju pravo do zemlje, ove haljine na stecima mnogo podseaju i na dalmatiku i na nau dinarsku koulju. Karakteristino je takoer i to da se ove predstave gura u spomenutim haljinama nalaze najvie i uglavnom na stecima iz naih dinarskih krajeva: Stoca, Konjica, Duvna, Mostara, Kupresa, Trebinja, Kalinovika, Bilee, Imotskog, Gornjeg Hrasna, a ima ih i iz okoline Nikia i iz Dalmacije. Dakle, sa teritorije na kojoj je bila poznata dalmatika, i na kojoj obitava naa dinarska koulja. Iako nam podaci ne dozvoljavaju da sa sigurnou tvrdimo da se ovde radi ba o koulji, ipak moemo pretpostaviti, prema onome to smo ovde izneli, da to moe biti ova odea. Prema crteima vidi se sasvim dobro da je ona spreda sasvim zatvorena, a koulja je kod naih ena jedini deo nonje koji je sasvim zatvoren spreda i navlai se preko glave. Meu druge delove odee koje nose ene u dinarskim krajevima preko koulje spada suknena duga haljina; ona je razrezana sasvim spreda i skopava se samo u gornjem delu, a negdje se samo opasuje, bez zakopavanja. Na osnovu ovih podataka iz srednjeg veka, iako nedovoljnih za ire zakljuke, moemo konstatovati da je postojao izvestan kontinuitet u upotrebi odee, koju smo ovde okarakterisali najpre kao dalmatiku, a zatim kao koulju. Sam naziv dalmatica u srednjem veku nalazimo jedino za odeu kod svetenstva u crkvi, dok se u narodu ovo ime, izgleda, ve bilo izgubilo. Ali to ne znai da je sama odea mogla da iezne sa nestankom njenog imena.207 Neki su ostaci paleobalkanske kulturne batine, koje tijekom stoljea nalazimo i u Hrvata, pripadali i drugim etnikim elementima na Balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Makedoniji, Bugarskoj, Grkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podrujima. U Hrvata je tetovira206

207

Z. uli, Prilog prouavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nonjama Bosne i Hercegovine. Godinjak ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966., str. 175-176. Z. uli, Prilog prouavanju, str. 174-175.

102

nje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je injenica da se tetovira veina Hrvata u Bosni i Hercegovini.208 Tetoviranja u naim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti. Strabo, kad pie o Japodima, tvrdi i ovo: Onaj je kraj siromaan, oni veinom ive od sijerka i prosa; oruje im je keltiko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Traani.209 Taj Strabonov podatak potvruje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu Balkana. Meutim, tetoviranje kod hrvatskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini... predstavlja neto specino u odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etnikih grupa na Balkanu (npr. kod jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grkoj i Jugoslaviji.)210Ta specinost u tetoviranju bosanskih i hercegovakih Hrvata izraava se prvenstveno u vitalnosti odravanja toga narodnog obiaja do danas i u obilju ornamentalnih motiva kojima se ukrauje ljudsko tijelo.211 Nisu jo za sve narode, pa tako ni za Hrvate posebno u Bosni i Hercegovini, razjanjeni ni podrijetlo ni pravi smisao odravanja tetoviranja. Na temelju raspoloive grae smatra se da se i u toga hrvatskog stanovnitva radi o jednoj jako ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno odravala do naih dana.212 Bez obzira na to to je tetoviranje zajedniko mnogim narodima na Balkanu, vano je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su dokaz da ono ne potjee ni od kojeg razliitog etnikog elementa iz doba seobe naroda. Postojanje krsne slave u Hrvata i u srednjovjekovnoj Bosni potvruje da je bio osobito jak paleobalkanski element koji je ouvao tu prastaru svetkovinu vezanu s kultom Lara.213 Kada su Lari zamijenjeni kran208

209 210

211 212 213

Mario Petri, O pitanju porijekla obiaja tatuiranja kod balkanskih naroda. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, vol. 39-40. Beograd, 1967., str. 219. . Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 256. M. Petri, O pitanju tatuiranja i cikatrizacije kod prahistorijskog stanovnitva jednog dijela Balkana. Godinjak ANUBiH, knj. IV. Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966., str. 168. Usp. i Zdenka Mileti, Glazbena zrnca iz Bosne. Kranska sadanjost, Zagreb, 1986., str. 185. M. Petri, O pitanju tatuiranja, str. 168. M. Petri, O pitanju tatuiranja, str. 169. O krsnom imenu usporedi M. Kuzmi, Krsno ime. Nastavni vjesnik, knj. XXXV, 1926/27, Zagreb, 1927., str. 202-204; knj. XXXV/1927, str. 334-345. iro Truhelka je doveo krsnu slavu u vezu s kultom Lara, koji su kao i Geniji, samo mukog roda. Genij je, da se etnoloki izrazim, osobni totem mukarca kao pojedinca, doim je Lar, kao nekadanji totem rodoelnika, porodini totem, a budui da ovaj moe biti samo mukarac, posve je prirodno, da i familia Lar i od njega izvedeno krsno ime 103

skim svecima (u vremenskom smislu), mogue je utvrditi ako se sveci, koji se slave kao krsno ime, analiziraju kronolokim redom ivljenja. iro Truhelka je to uinio s dvadeset i etiri sveca koji se u grkoistonjaka u naim krajevima najobinije slave. On je, na temelju toga, doao iznenaujuih zakljuaka: 22 od njih idu naime u predjustinijansko doba, a samo dva, Alimpije Stupnik Paagonac, koji pada na 26. studenoga, a umro je 641., i Martin Papa (14. II. +655.) ide u VII. vijek. I ti se slave vrlo rijetko, moe se rei kao izuzetci. Golema veina svetaca raznih slava svakako je predslovjenska, kanonizirana prije dolaska Slovjena na jug. Zanimljivo je primijetiti, da se meu krsnim imenima - osim Save Nemanjia - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca, premda ih ima s onima iz dinastije Nemanjia lijep broj. to se sv. Save tie, on se tako rijetko slavi, da bi u svim sluajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu promibe ovoga kulta, koji poprima jai opseg tek od karlovakog sinoda od 3. sijenja 1775., kada su na zahtjev austrijske vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin, a za Rumune sv. Petka. Po ovom se ini, da se krsna slava na Balkanu oblikovala jo prije dolaska Slovjena, to jest larizam je ustupio mjesto slavi u predjustinijansko doba, i to jamano u vezi sa strogim zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara Teodozija od god. 392. Slovjeni su zatekli tu slavu ve izgraenu pri svom dolasku i preuzeli je, preavi na kranstvo, onakvu, kakvu su je nali.214 Neprijeporan spomen krsne slave ili krsnog imena u srednjovjekovnih Hrvata imamo zabiljeen u povelji Pavla ubia, bana Hrvatske i Dalmacije i gospodara Bosne, koja je izdana 7. travnja 1299. u Skradinu.215 Krstno ime slavio je gost Radin na dan sv. Jurja. Istog dana slavio je i upan Bijeljak Sankovi. Sv. Mihovila slavio je njegov brat Radi. Banica Elizabeta majka bana Stj. Kotromania, slavila je sv. Katarinu muenicu (25. studenog). ini se, da je i ban Pavao ubi slavio krmogu biti samo mukog roda. Kad se Lar zamjenjivao slikom svetca, mogla je ta biti samo muka. (. Truhelka, Studije o podrijetlu. MH, Zagreb, 1941., str. 8081.) . Truhelka, Studije, str. 80-81. Truhelka je izrazio misao da se postojanje krsne slave podudara s granicom, koja je dijelila helensko kulturno podruje od latinskog. (Ibid., str. 95). Milenko Filipovi, Slava, sluba ili krsno ime u pisanim izvorima do kraja 18. veka. U: O krsnom imenu. Prosveta, Beograd, 1985., str. 179.

214

215

104

stno ime na sv. Ivana Krstitelja. Svakako, on je ovoga sveca uzeo za zatitnika svoje obitelji.216 . Truhelka je upozorio da slava krsnog imena kao sasvim narodna svetkovina ima u stanovitim etnikim slojevima na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka vrlo velik ugled moe se rei vei, nego li sam Uskrs ili Boi... Preteni dio pristaa pravoslavne vjere: Rusi, Grci, Bugari i Rumuni tu slavu uope ne poznaju; ne slave ju dapae ni svi Srbi u istonom dijelu kraljevine Srbije, doim je u Bosni slave i Karavlasi, dakle pleme romanskog porijekla. Prema tomu nije podruje, na kome nalazimo krsnu slavu kongruentno ni sa podrujem pravoslavlja ni sa podrujem srpstva. Jo zanimljivija od ove injenice je druga, da se krsna slava nalazi i u katolika i u muslimana.217 3. Glazbeni je puki izriaj najintimniji i najdublji izriaj psihe jednog etnosa. M. Gavazzi je skupu paleobalkanskih elemenata pribrojio i osobiti, takoer vrlo ivo jo odrani element puke muzike u jednog dijela Hrvata. Dobro poznato ojkanje (Dalmatinaca, Liana i dr.), ali i pjevanje u osobitim, naem muzikom uhu neobinim primitivnim tonalitetima dotino intervalima (u Istri, na otocima i djelomice u Dalmaciji i primorskom zaleu) - nema analogije nigdje u ostalih Slavena, pa ni ostalih naroda, s kojima su dolazili u dodir, osim na samom Balkanu i moda

216

217

Leo Petrovi, Krani bosanske crkve. Dobri pastir, Sarajevo, 1952., str. 163. L. Petrovi u tom tekstu navodi kako je nekad krsno ime slavljeno kod svih katolika. Taj su obiaj, radi velikih zloupotreba i pravoga divljanja franjevci zabranjivali i u svojim upama iskorijenili. (Ibid.) . Truhelka, Testamenat gosta Radina. GZM, XXIII/1911,3, str. 369-370. Truhelka je i prije smrti ponovio misao da krsna slava nije svetkovina istone Crkve, a posebice je istaknuo ovo: Vj. Klai pak je prije desetak godina u jednom lanku u Hrvatu naveo cijeli niz isprava, po kojima su tu slavu, u davna vremena slavila i neka hrvatska plemena; dr. I. Erdeljanovi naao je taj obiaj u katolikih Arbanasa, a isto i Miljanov. M. Dj. Milievi navodi, da je slave i Vlasi u Srbiji, a u novije doba tvrdi Carsten Hoeg, da ak Sarakaani u Epiru slave sv. Iliju, sv. Petku i Veliku Gospojinu. Ovaj navod valja uzeti s oprezom, jer se tu esto radi o crkvenoj slavi patrona. (Truhelka, Studije, str. 65.) O krsnoj slavi u Hrvata usp. i: Vladislav Skari, Postanak krsnoga imena. GZM, XXXII/1920, 3-4, 245-272; N. Z. Bjelovui, Krsno ime i zdravica banu domainu u Konavlima. Napredak, Hrvatski narodni kalendar za 1933., str. 126-130. 105

gdje u njegovoj blizini). Ta injenica, pa arhainost pjesama i tonaliteta upuuju najprije na izvor u davnih stanovnika reenih zemalja.218 Autohtonost pukoga glazbenog izriaja u Bosni i Hercegovini iz ilirskog doba i njegova posebnost s obzirom na izriaje svih drugih balkanskih naroda dokazuju istraivanja Cvjetka Rihtmana. Vrlo je indikativan nain na koji je Rihtman doao do svojih rezultata. On nije sumnjao u auktoritet nekih povjesniara i etnologa koji su smatrali da su Albanci potomci starih Ilira, pa je bio logian kad je oekivao da e u Albaniji nai primjera slinih bosanskima i, moda, jo savrenijih polifonih oblika iste kategorije. Meutim, nita od onoga, to je uspio zabiljeiti od Albanaca u Jugoslaviji ili saznati od folklornih skupina iz Albanije, nije svjedoilo (protivno njegovu oekivanju) o srodnosti ili slinosti tih dviju tradicija, ve o njihovoj prilinoj razlici. Zapravo, on nije uspio pronai nita to bi odgovaralo karakteristinoj seoskoj polifoniji Bosne i Hercegovine. Anitet je sasvim neznatan i takve prirode da bi se jedino moglo govoriti o izvjesnom uticaju narodne muzike Bosne i Hercegovine na narodnu muziku Albanije, ali se niukom sluaju ne bi moglo govoriti o nekom zajednikom, istovjetnom, porijeklu ovih tradicija. Prema tome, morao sam da zakljuim jedno od dvoga: ili nisam uspio da doem do prave arbanake seoske tradicije, ili bosanski polifoni oblici nisu ilirski. Kad je Rihtman prouio Barievo djelo o podrijetlu Albanaca, u kojem se dokazuje da hipoteza o njihovu ilirskom podrijetlu nije nimalo utemeljena i da albanski jezik nije ilirski nego jedan traki dijalekt, Rihtman je shvatio da je sasvim suvino traiti u Albaniji potvrdu za ilirsko porijeklo polifonih oblika Bosne i Hercegovine. Otsustvo analognih primjera u muzikoj tradiciji Arbanasa nije moglo osporiti pretpostavku o njihovom ilirskom porijeklu, niti je dokazati.219 Rihtman je sae218

219

M. Gavazzi, Kulturna analiza etnograje Hrvata. Narodna starina, knj. VII., Zagreb, 1928., str. 119. Gavazzi je, u nedostatku brojnijih primjera, pokuao obrazloiti samo neke primjere iz etnolokog blaga dananjih junih Slavena, ali napominje da su i neki od tih primjera bili poznati balkanskom prastanovnitvu (un od jednog komada debla, plesanje kola, obredno strienje kose). Usp. M. Gavazzi, Sudbina stare slavenske batine kod Junih Slavena. Etnoloko dutvo Jugoslavije, Beograd, 1959., str. 28-31. Cvjetko Rihtman, O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici 1955. i u Puli 1952. Zagreb, 1958., str. 99-100. C. Rihtman nije poznavao istraivanje albanskog muzikologa Ramadana Sokolija koji je iznio da postoji pojava polifone glazbe na jugu i homofone na sjeveru Albanije i da to odraava razlike to su u pukoj glazbi

106

tak svojih istraivanja dao ovako: U toku tog posla primijetio sam da se karakteristike stanovite lokalne prakse ne razlikuju bitno od susjednih, ukoliko oba podruja pripadaju zajednikom iremu podruju. Naprotiv, karakteristike irih podruja nailaze u svome rasprostiranju, na prilino otre granice. To se deavalo naroito ondje gdje se granice irih podruja podudaraju sa prirodnim granicama, tj. granicama koje su uslijed strukture tla oteale saobraaj izmeu ovih podruja. Takvu otru granicu predstavlja, na primjer, Javor Planina izmeu Bira i Glasinca. Bira pripada irem podruju Posavine, a Glasinac podruju kome je, tako se bar meni ini, on sm centar. Glasinac se priinja kao centar zato to tamo nalazimo, na okupu, najjasnije primjere karakteristinih oblika njegovog ireg podruja, kao i vei broj varijanata tih oblika. Glasinako podruje je ono koje prelazi istone granice Bosne. Na jugozapadu one dopiru do Hojte. Bjelanica i Treskavica planina spojene su Hojtom visokim prevojem, koji se poput bedema ovdje izdie i otro razdvaja glasinako podruje od susjednog. To susjedno podruje, koje ovdje poinje i odavde se (od Rakitnice i Umoljana) prostire na jug, zahvata vei dio Hercegovine. irem posavakom podruju nali smo otre granice jo i na prevoju od Stoca (brda) do Visoke Glavice (izmeu Vuje Planine i Debelog Brda), koji razdvaja Jezera (Tesli) i podruje Nemile (Zenica). iroko podruje jugozapadne Bosne otro je ogranieno, kod Jajca, srednjim tokom Vrbasa. Odavde pa do Dinare nalazimo zajednike, naroito karakteristine, oblike u takozvanim putnikim pjesmama, koje se istiu posebnim oblikom melostrofe i posebnom tehnikom potresanja (neto poput trilera). Ovo putniko potresanje (grotanje) nalazimo na tom irokom podruju i kod Srba i kod Hrvata, a izvan tog podruja ni kod jednih ni kod drugih Na podruju sjeverozapadne Bosne, dionica prvog partnera ne sputa se ispod dionice drugog, iako pojedini detalji oblika sa ovog podruja oito odaju izvjesnu srodnost sa oblicima ostalih podruja Bosne i Hercegovine. Isto moemo kazati i za podruje ue Krajine (od Une do Kladue). Granice ovih (irih) podruja jo nisu tano obiljeeneako navedena podruja, ovako skicirana, uporedimo sa geopolitikim pregledom ilirskih plemena, lako emo primijetiti da se ira podruja polifonih oblika prilino tono podudaraju sa podrujima pojedinih ilirskih plemena. Ova injenica ne moe biti sluajna, a to i jeIlira postojale ve u prapovijesno doba. Usp. A. Stipevi, Iliri. II. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1989., str. 189. 107

ste razlog koji me danas jo vie ubjeuje u pretpostavci da ova specina polifona praksa zaista predstavlja relikt ilirske muzike kulture.220 Rihtmanov bitni zakljuak, koji je iznio u diskusiji, kategorian je i ovako glasi: Neka podruja najjasnijih polifonih oblika predstavljaju se kao centri, koji se podudaraju s centrima ilirskih naseobina. U nekim centrima, kao u Glasincu, ta se je praksa odlino sauvala, premda se stanovnitvo izmijenilo, t.j. dolo iz istone Hercegovine. Istraivanja su u tom dijelu Hercegovine pokazala oblike posve razliite od glasinakih! Jasno je, da su dananji Glasinani preuzeli oblike zateene u Glasincu. Vaan je podatak, da su se u Glasincu naseljivali pojedinano, a ne grupno. A u takvim prilikama doljaci uvijek preuzimaju tradiciju i nonju nove sredine.221 Rihtman je posebno upozorio i na to da na podruju Bosne i Hercegovine postoje velike razlike izmeu malovaroke tradicije razvijene pod jakim utjecajem Istoka i seoske, iji su uvjeti postojanja i prenoenja vie pogodovali konzerviranju. Prema njemu, polifona je praksa na selu poprimila posebne oblike, meu kojima noviji sloj oblika potiskuje starije, koji su vre vezani za pojedina ua podruja. Stariji sloj posebno obiljeava tretman sazvuja sekunde, koji se ne moe objasniti elementima muzike kulture evropskih naroda, a ni uslovima njihovog razvitka, pa nema sumnje da se njegovo porijeklo mora traiti u kulturnoj tradiciji vanevropskih, ili ranijih evropskih naroda, u svakom sluaju - u mraku preistorije.222
220 221

222

C. Rihtman, O ilirskom porijeklu, str. 102-103. C. Rihtman, O ilirskom porijeklu, str. 103. Prema O. Mladenovi Rihtmanova ispitivanja u tom pravcu mogu se proiriti i na igre (plesove), u prvom redu bosanskohercegovake, pa e se videti u kojoj meri koreografski materijal podupire Rihtmanove zakljuke. (O. Mladenovi, Kolo u Junih Slavena. Etnografski institut SANU. Posebna izdanja, knj. 14, Beograd, 1973., str. 24.) C. Rihtman, Die Hauptmerkmale der konstatierten Schichten in der traditionellen Musik und in den Musikinstrumenten Bosniens und Herzegowina. Radovi Naunog drutva Bosne i Hercegovine, knj. XXVI, Odjeljenje istorijsko-lolokih nauka, knj. 9, Sarajevo, 1965., str. 224. Rezultati Rithmanovih istraivanja prihvaaju se u historiograji. (Usp. Stipevi, Iliri, str. 230.) Nije bez znaenja to je Rihtmanove rezultate prvi popularizirao Vladimir Dvornikovi, pisac Karakterologije Jugoslovena. On je poslije drugoga svjetskog rata naglasio da su sva ta dosadanja, iako razasuta i nedovrena ispitivanja, i jezika (osobito toponomastika) i socijalna i pravno-istoriska, etnoloka, antropoloka itd., pokazala... da u celokupnom naem etnikom liku ima mnogo vie starobalkanskih, trako-ilirskih i balkansko-romanskih elemenata nego to se to dosad u naoj nauci isticalo. Dvornikovi je zakljuio da su naivna sva vjerovanja u iezavanje starog stanovnitva i da u novijim

108

Rihtmanova analiza glazbenog izriaja na bosanskom selu dokazala je i na glazbenom podruju apsolutnu prevagu autohtonoga (domaeg) etnikog elementa u Bosni i Hercegovini od prapovijesti do danas. To stanje takoer potvruje da na tom podruju nije nikad bilo toliko jakih doseljavanja da bi mogla izmijeniti etniku strukturu starosjeditelja. O snazi starosjediteljskog etnika svjedoi i upozorenje D. Rendia - Mioevia da se imena hrvatskih kraljeva piu dvojako i da se to moe povezati sa slinim obiajem starosjeditelja u antiko doba. Hrvatski banovi nose samo jedno ime, i to narodno, a takvo bi se ime moglo barem formalno, dovesti u vezi s imenima kakva nose u kasnoj antici i rimski graani. Imena krunjenih hrvatskih vladara, dakle onih u X. i XI. stoljeu navode se na drugi nain. Hrvatski vladari se u povijesnim izvorima pojavljuju s onomastikom formulom u kojoj nalazimo dva imena (ego Suinimir qui et Demetrius; ego Demetrius qui et Suinimir; ego Cresimir qui alio nomine vocitor Petrus... itd.). Rendi Mioevi izveo je iz te injenice sljedee zakljuke: Iz navedenih formulacija (qui et, seu) jasno se vidi da se tu jedno od dva imena javlja alternativno, odnosno da vladar nosi 'dva' imena samo alternativno tek toliko da oba budu naznaena, jer je mogue - kao to epigrafski izvori potvruju - da vladar bude oznaen i samim jednim od tih dvaju imena. Ne ulazei meritorno u historijske aspekte toj zanimljivoj pojavi dvaju (alternativnih) imena u onomastici hrvatskih kraljeva u srednjem vijeku, potrebno je jo jednom upozoriti da su knezovi, odnosno vladari koji nisu predstavljali krunjene glave, nosili uvijek samo jedno, i to narodno ime. Hrvatski vladari, primajui kraljev naslov, primali su, kako iz svega proizlazi, jo jedno, i to kransko ime, koje se, alternativno, (tj. samo), mada izuzetno, javlja i na epigrafskim spomenicima. Zato to spominjem? Iako neu rei da se radi o direktnoj analogiji, niti o direktnom preuzimanju ili kontinuiranju nekih pojava iz antikog doba u domeni onomastike, vrijedno je pri tome upozoriti na neke, barem u formi, veoma sline formule u ilirsko-rimskoj onomastici. Radi se konkretno o specinim onomastikim formulama koje zapaamo na natpisima mornara ilirskog porijekla koji su umrli sluei u Misenumu,
istraivanjima sve vie izbijaju etniki recidivi starog Balkana i onde gde sami autori nimalo ne ukazuju na njih. (V. Dvornikovi, Problem preslovenskog, starobalkanskog, elementa u naem muzikom folkloru. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelanici 1955. i u Puli 1952. Savez udruenja folklorista Jugoslavije, Zagreb, 1958., str. 92 - 94.) 109

na Tirenskom moru, jednoj od dviju velikih pomorskih baza Rimskog Carstva, u Italiji (druga jadranska ota stacionirana je u Raveni). Ilirski mornari na slubi u jednoj i drugoj oti, kao i njihovi drugovi u kopnenim jedinicama na granicama Carstva - u prvom redu na Rajni ili u Africi (Mauretanija) - poznati su nam sa spomenika po njihovim domaim imenima, no oni iz Misenuma ostavili su nam specine aspekte onomastike formule, u kojoj domaa imena dolaze uz rimska, u jedinstvenoj kompleksnoj onomastikoj formuli. Na je Bato Scenobarbi (lius) postao sada Caius Ravonius Celer qui et Bato Scenobarbi, ali ta je formula mogla nai mjesta samo na jednom ovakvom spomeniku sepulkralna karaktera, gdje je njegova individualnost mogla biti identicirana i od strane onih njegovih drugova iz redova domorodaca, Ilira, koji su ga poznavali pod domaim imenom, kao i onih koji su znali samo za njegovo novo, rimsko ime, odnosno imena. Ovaj je primjer, mada vjerojatno samo formalnog znaaja, naveden zbog odreenih analogija u spomenutoj formuli s imenima srednjovjekovnih hrvatskih kraljeva, s kojom ga povezuje i karakteristian izraz qui et - koji vezuje dva raznorodna onomastika elementa - a koji je svojstven, inae, rimskom signumu. Iako su navedene analogije, u prvom redu, formalnog znaenja, ne moemo a priori iskljuiti ni odreene utjecaje, reminiscencije na odreene forme rimske onomastike, koje su se mogle odraziti i na naem tlu, u razliito vrijeme i u razliitim uvjetima. To utoliko prije to i na ranosrednjovjekovni onomastik, kako se ini nije poteen imena koja oblikom i tvorbom podsjeaju na stara ilirska imena223 Arheolozi Garaanin i Kovaevi, istiui prije svega kontinuitet u stanovanju na istim lokalitetima i u upotrebi istih uporabnih i ukrasnih predmeta, utvrdili su da je u tom kontinuitetu najvanija prevaga autohtonoga balkanskog elementa, a da su elementi nomadski i praslovenski sekundarni. Iz toga su onda izvukli zakljuak: Materijalna kultura junih Slovena predstavlja jednu posebnu materijalnu kulturu, koja je u svojim glavnim linijama posebna kultura prema susednim neslovenskim a i prema drugim slovenskim kulturama. Nju su uslovili istoriski razvoj i geografski poloaj tla na kome se ona formirala.224 Malobrojni dose223

224

Simpozij o Ilirima u antiko doba. Posebna izdanja ANUBiH/CBI V/2, Sarajevo, 1996. Diskusija D. Rendia-Mioevia. Garaanin-Kovaevi, Pregled materijalne kulture, str. 213-214.

110

ljenici sa sjevera Europe prihvatili su veliki dio kulture prevladavajuih starosjeditelja. Tek s Turcima je dolo do veeg mijeanja razliitih etnosa posebno u Bosni i Hercegovini.225 Z. Vinski je iz razliitih primjera kontinuiteta zakljuio: Izrazita tradicija antike batine manifestira se u vidu kulturnog kontinuiteta, a taj je jedva objanjiv bez stanovitog arheoloki mogueg, premda povijesno neodreenog, etnikog kontinuiteta.226 4. Da se tijekom antikoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka vea seoba naroda s europskoga sjevera na balkansko-dalmatinski jug, nedvojbeno i konano su dokazali rezultati antropolokih i genetikih istraivanja. Antropolog ivko Miki, od 1978. godine do danas, u svojim mnogobrojnim radovima nepobitno je dokazao da su starosjeditelji na balkanskom prostoru bili toliko mnogobrojni u odnosu na doseljenike da je ak i starosjediteljski brahikrani tip prevladao i poslije doseljenja s europskog sjevera. Prema Mikiu, u bronano je doba na Balkanskomu poluotoku doao do izraaja proces brahikranizacije i usporedo s tim dinarizacije, tako da su tada i etnike podjele na Balkanu poprimile pouzdane kriterije. Da su doseljenici etniki prevladavali nad zateenim starosjediteljima, do daljnjeg nastavljanja procesa brahikranizacije ne bi uope dolo. To takoer potvruje miljenje da
225

226

Vano je da se i danas moe prepoznati granica koja je od prahistorije, dakle, stoljea i stoljea, na Balkanu dijelila dva duhovna svijeta, odnosno dva razliita etnika elementa. I etnoloka ispitivanja potvruju da se i poslije svih seoba (pred Turcima, za vladavine Turaka, pa i poslije Turaka) do danas sigurno poznaje stara granica, koja je od davnine dijelila traki i ilirski svijet. piro Kulii o tome zakljuuje: Karakteristino je da mnoge crte u ivotu i kulturi dinarskog stanovnitva znae odstupanje od stare slovenske tradicije i da se mnoge od ovih specinih dinarskih crta podudaraju sa tradicijom preslovenskog stanovnitva ovih krajeva, uz neke zanimljive kavkaske analogije, koje svakako potiu od veoma starog, dijelom moda i od preindoevropskog stanovnitva ovih krajeva... Iako je ova granica sadanje dinarske kulturne oblasti odreena uticajima recentnih migracija slovenskog stanovnitva, bitne razlike u kulturi matinih oblasti istono i zapadno od navedene granice, koje upuuju na balkansko porijeklo, u osnovi se podudaraju s ilirskom kulturnom sferom na zapadu i trakom na istoku i jugu. (. Kulii, Neki etniki problemi u predanjima o starom stanovnitvu dinarske oblasti. Godinjak ANUBiH, knj. V. Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo, 1967., str. 208.) Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V. Zagreb, 1971., str. 67. 111

se nikakve mase Sklavina nisu doselile. Vano je naglasiti i Mikievu konstataciju da je u junim planinskim podrujima udio autohtonog stanovnitva dinarskoga antropolokog tipa u daljem antropo- i etnogenetskom razvoju u smjeru recentnog stanovnitva mnogo vei nego u sjevernim podrujima (sjeverno od Save i Dunava) koja su manje brahikrana od drugih.227 Miki sintezu svojih istraivanja zakljuuje ovako: Paralelno sa procesom slavizacije antropoloki se prati i proces dinarizacije autohtonog stanovnitva, koji se hronoloki i bioantropoloki vezuje za proces brahikranizacije. On tokom zadnja dva milenijuma nije bio prekidan osim to je u pojedinim periodima 'samo ometan' uplivom novog etnikog elementa (npr. u periodu ranog srednjeg veka). Dokaz tome je vrlo iroka rasprostranjenost dinarskog antropolokog tipa kao supstrata u naoj recentnoj populaciji, koja je uz to i jedna od najbrahikralnijih u Evropi (prema novijim bioantropolokim istraivanjima savremenog stanovnitva).228 Soja Davidovi-ivanovi rezultate istraivanja u Podunavlju rezimira ovako: Posebno je znaajna injenica da su antropoloki nalazi potvrdili postojanje slovenskog ivlja kao autohtonog, starosedelakog stanovnitva ovih krajeva. Epigenetske karakteristike slovenskog stanovnitva utvrene na ostacima skeleta u Podunavlju, Panoniji i na Balkanu pokazuju direktnu liniju razvoja slovenskog stanovnitva od paleoli227

228

Whrend bis zur slawischen Einwanderung der Lngenbreitenindex diachron anstieg, fllt er in der slawischen Zeit deutlich ab. Danach folgt eine neue Brachykranisation. Dies ist im Mittelalter sicherlich nicht durch eine Zuwanderung neuer kurzkpger Bevlkerungen zu erklren. Es ist viel wahrscheinlicher, da die von Haus aus dolicho- bis mesokranen Slawen den brachykranisierenden Faktoren unterworfen wurden, die schon bei den frheren Bevlkerungen Jugoslawiens wirksam gewesen waren. Eine klare Denition dieser Faktoren ist jedoch leider noch nicht mglich. (. M. Miki, Die Ethnogenese der Illyrer in Jugoslawien aus der Sicht der Anthropologie. U: W. Bernhard - A. Kandler-Palson, Ethnogenese europischer Vlker, str. 88.) Usp. i: . Miki, Antropoloka struktura stanovnitva Srbije. Odeljenje za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 1988., str. 120, 127-129; . Miki, O zikoj antropologiji u Srbiji i rezultatima istraivanja. Glasnik Srpskog arheolokog drutva, Beograd, br. 10./1995., str. 45- 51. . Miki, bersicht der etnoanthropologischen Prozee auf dem Territorium des Zentralbalkans von den ltesten Spuren bis zum Mittelalter. Balcanica (Beograd), sv. XXVI., 1995., str. 116. Sadanje je stanovnitvo u Hrvatskoj po kefalinom indeksu preteno brahikefalnih glava. (Boina M. Ivanovi, Morfoloke osobine jugoslovenskih naroda. Posebna izdanja Antropolokog drutva Jugoslavije, knj. 11, Beograd, 1990., str. 127.)

112

ta do dananjih dana U toku zatitnih arheolokih iskopavanja na deonici autoputa BeogradZagreb kroz Srem, ekipa arheologa Zavoda za zatitu spomenika kulture Vojvodine kojom je rukovodila dr Olga Brukner otkrila je, pored ostalog, i jednu nekropolu kod june izlaznice autoputa prema Sremskoj Mitrovici. Arheolokim metodama je ova nekropola datovana u IV V vek posle Hrista. Ostaci ljudskih skeleta iz ove nekropole sistematski su antropoloki obraeni u Antropolokoj laboratoriji Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Antropoloki pregled navedenih skeleta je pokazao da samo tri skeleta od ukupno 58 nisu bili slovenskog porekla. Nekropolu je koristilo za sahranjivanje autohtono slovensko stanovnitvo koje je inilo veinu. Sve do dobijanja rezultata antropolokih prouavanja ostataka skeleta ljudi koji su sigurno datovani u period pre VI veka, u ovom sluaju u IV vek, nije bilo sigurnih dokaza da su Sloveni iveli ovde daleko pre nego to se desio dogaaj u vezi sa Slovenima koji pominje Prokopije. Utvrene epigenske karakteristike navedenih skeleta potvruju da su stanovnici koji su iveli i radili na rimskim imanjima u Sirmiumu i okolini bili Sloveni koji su tu iveli sigurno vie hiljada godina pre nego to istorijski 'izvori' govore o 'dolasku' Slovena. Sistematska longitudinalna antropoloka i epigenetska prouavanja na teritoriji stare Srbije, Branieva, Rasa, Vojvodine i ireg Podunavlja pokazuju da je na svim ovim prostorima slovensko stanovnitvo autohtono... Autohtono slovensko stanovnitvo inilo je osnovni antropoloki substrat Panonije, ireg Podunavlja i Balkana... Antropoloka i epigenetska prouavanja nekropola u Starom Rasu, erdapu, Branievu i Vojvodini pokazuju da je to stanovnitvo bilo praslovensko.229 Genetika ispitivanja u skladu su s antropolokim rezultatima. Istraivanja objavljena 2000. godine u asopisu Science230 bila su preliminarna i pokazala su kako Hrvati od istraenih europskih naroda imaju najveu uestalost jednog genetskog biljega tada nazvanog Eu7 ili kasnije haplogrupe I, odreena biljegom M-170 starih oko 20000 godina.231 Hrvati su identicirani kao narod s najveom uestalou od
229 230

231

S. Davidovi-ivanovi, Mementa arhaeologica et eruditiva, str. 32., 74-76., 78-79. O. Semino - D. Primorac - M. Marciki i drugi, The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans: A Y Chromosome Perspective. Science, vol. 290., 2000., str. 1155-1159. Hrvati kao dio svog genetikog naslijea posjeduju gene, preciznije, molekularne biljege, kao i ostali europski narodi, ali uestalost pojedinih biljega varira meu na113

45 % haplotipa Eu7 (genima Y kromosoma) koji je star od 20 do 25 tisua godina. U Bosni su istraivanja sprovedena na uzorku od 260 rodbinski nepovezanih mukaraca koji najmanje dvije generacije imaju isto etniko podrijetlo, a dolaze iz razliitih dijelova Bosne. Temelj istraivanja bila je genetika analiza genetskog biljega I (haplo grupa I) koji odreuje razdoblje starije od 22 tisue godina. Istraivanja Damira Marjanovia u Bosni i Hercegovini dokazala su da vie od 50 % muke populacije, kao i vie od 40 % Hrvata u Hrvatskoj nosi tzv. genetiki biljeg haplo grupe I (Hg1) star oko 22000 godina, to je najvei postotak toga biljega u Europi.232 Dodatna genetika istraivanja potvrdila su prvobitne zakljuke, kako je to kasnije i Pavao Rudan ustvrdio: Moram napomenuti da je jo prije nekoliko godina u izvrsnom lanku objavljenom u asopisu Science skupina od 17 autora iz razliitih zemalja (meu kojima i dva znanstvenika iz Hrvatske kolege Marciki i Primorac) pokazala, temeljem analize biljega na kromosomu Y, da je uistinu dolo do 'rekolonizacije' europskog kontinenta nakon posljednjeg ledenog doba. Pokazali su i da je vjerojatno jedan biljeg (danas ga oznaavamo kao I1b) nastao mutacijom u naim krajevima. Istraivanja koja posljednjih godina provodimo u Institutu za antropologiju doista su pokazala (a uzorak je sakupljen i u drugim zemljama ovog dijela Europe: Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj
rodima. Hrvati imaju i one najstarije europske gene, stare oko 35000 godina, ali i one mlade, vezane, primjerice za neolitsko doba U poetku je uzorak bio relativno malen stoga smo u zakljucima bili oprezni ali se mogao smatrati reprezentativnim. Pitanje veliine uzorka danas vie nije upitno, jer je na daleko veem broju uzoraka cijenjeni prof. dr. Rudan sa suradnicima dobio sline rezultate. Takoer, slina studija u BiH potvrdila je prethodne hipoteze i to na uzorku iznimno velikom za relativno malu populaciju. (Dragan Primorac, u razgovoru za tjednik Globus, br. 773. od 30. rujna 2005., str. 29-31.) Nae je istraivanje pokazalo da je najvie utjecaja na sadanju BiH populaciju imalo ledeno doba. Homo sapiens je na ovom podruju ne samo ivio i preivio, nego se danas vie od 50 posto humane populacije u BiH moe na neki nain smatrati njegovim potomcima. Budui da je HgI najfrekventniji kako u ukupnom bosansko-hercegovakom uzorku, tako i u svakoj od tri ispitivane populacije, to ledeno doba promovira u mogui prvi determinirajui faktor koji je oblikovao genetiku strukturu BiH populacije Homo sapiens je na ovim prostorima ne samo ivio, nego i preivio ledeno doba i danas njegov biljeg nosi vie od 50 posto muke populacije u BiH U svakom sluaju, imamo najveu frekvenciju tih starih paleolitskih biljega u Europi. (D. Marjanovi u razgovoru za dnevnik Slobodna Dalmacija, br. od 9. lipnja 2005., str. 15.)

232

114

Gori, na Kosovu i u Albaniji, kao i u mnogim podrujima Hrvatske) da se uestalost tog biljega nalazi kod 30 posto dananjih stanovnika u Makedoniji i Srbiji, oko 32 posto u Hrvatskoj, a izmeu 52 posto i 63 posto kod stanovnika Bosne i Hercegovine.233 Dosadanja genetika istraivanja utvrdila su da haplotipa Eu 19, koji pripada doseljenicima s europskog sjevera, u Hrvata ima do oko 29%. to je relativno zanemarivo u odnosu na preostale raznovrsne i uglavnom balkanske starosjediteljske gene.234Rezultati dosadanjih istraivanja omoguavaju postavljanje hipoteze o veliini udjela haplogrupe I (Eu7) u hrvatskom narodu na podruju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najvei je udio hrvatskog haplotipa Eu7 na podruju omeenom linijom: Korula-Metkovi-Jablanica-Prozor-Kupres-Sinj-Drni-Bra. Neto manji je udio haplotipa Eu7 na podruju od linije Jablanica-Prozor-Kupres do Drave na sjeveru. Jo je manji udio haplotipa Eu7 na najzapadnijem podruju Hrvatske, od Zagorje do Kvarnerskih otoka i Istre. 1. Hrvatima je glavno genetiko obiljeje haplotip Eu7, koji je sistematizacijom Y-kromosom konzorcija svrstan u haplogrupu I, a unutar Eu7 ustanovljeno je 8 genetikih razliitosti Na osnovi dosadanjih analiza uzoraka iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine moe se postaviti hipoteza da je najvei udio haplogrupe I na podruju omeenom tokama: Korula-Metkovi-Jablanica-Prozor-Kupres-Sinj-Drni-Bra. Neto manji je udio haplogrupe I na podruju od linije Jablanica-Prozor-Kupres do
233

234

P. Rudan u razgovoru za dnevnik Vjesnik (Zagreb), broj od 9. i 10. travnja 2005., str. 70-71. I. Juri, Genetiko podrijetlo Hrvata. Etnogeneza i genetika otkria. II. izdanje, Slobodna Dalmacija, Split, 2005., str. 151-181, 197-207. U naoj znanstvenoj literaturi postoje navodi i dokazi koji potvruju autohtonost utvrenu putem genetikih spoznaja. Kada to kaem uzimam u obzir i radove Muia (1989., 1996.), koji je logino zakljuio da ne moe ogroman broj stanovnitva nestati i onda se cijela populacija doseliti. Poslije takva zakljuka uloio je ogroman trud da pronae dokaze za neloginost doseljenja velikog broja stanovnitva. Takav Muiev pristup izazvao je i negativne reakcije, ali opet prije metodoloke naravi nego takve kojima bi se oborili dokazi o neloginosti doseljavanja, koje iznosi Mui (Katii, 1991.) O teoriji o slavenskom podrijetlu Hrvata moe se rei: ini se vjerojatnim da je manji dio stanovnitva s najveim udjelom slavenskog haplotipa doao na podruje Hrvatske poslije seobe naroda. Moda su neki pripadnici toga stanovnitva inili dio elite ijim postupcima su se stvorili uvjeti za stvaranje hrvatske drave, a time i hrvatske nacije. Meutim, genetike spoznaje denitivno podravaju teoriju o autohtonosti veine pripadnika hrvatskog naroda na podruju Hrvatske. (I. Juri, Genetiko podrijetlo Hrvata, str. 206-208.) 115

Drave na sjeveru. Jo je manji udio na najzapadnijem podruju Hrvatske, od Zagorja do Kvarnerskih otoka i Istre. 3. Struktura haplotipova (haplogrupa) otkrivena na uzorcima iz Hrvatske i na Hrvatima omoguava zakljuak da je velika veina predaka dananjih stanovnika Hrvatske na povijesno hrvatsko podruje pristigla prije i tijekom neolitizacije (do prije 7 tisua godina).235 I. Juri zakljuuje: Rezultati genetikih istraivanja omoguavaju pretpostavku da je meu starosjedilako paleolitiko i neolitiko stanovnitvo ve oko dvije tisue godina prije Krista, a pogotovo poslije otprilike 900. godine prije Krista, poelo pristizati stanovnitvo haplotipa Eu19 (Po nomenklaturi Y-kromoson konzorcija /YCC/ haplotip Eu 19 je u haplogrupi R1a). Ovo je doseljavanje bilo s podruja ruskih i ukrajinskih stepa, jer se mutacija kojom je nastala haplogrupa R1a, odnosno marker M17, dogodila u junoruskoj stepi prije oko 10.000 godina Nepobitno je da su konjanike grupe pridole sa sjeveroistoka formirale Daljsku grupu, Grupu Martijanec-Kaptol, Kalopijane, Budinjak grupu i naposljetku Japode. Znaajan utjecaj stanovnitva pristiglog sa sjevera bio je na podruju Histra i Liburna, kao i na podruju Slovenije; a izgleda znatno manje na podruju Dalmata i srednje Bosne.236 Prevladavanje starosjediteljskih gena u Hrvata poelo se (i to esto sa suzdranou!) prihvaati kao injenicu tek poslije objavljivanja rezultata genetikih istraivanja.237

235

236

237

I. Juri, Genetiko podrijetlo Europljana s posebnim osvrtom na Hrvate. Rukopis, str. 17-18. I. Juri, Recenzija (od 10. rujna 2006.) rukopisa Hrvatska povijest devetoga stoljea, str. 2. Tako Neven Budak zakljuuje: Prijedlozi N. Klai, I. Muia i nekih drugih istraivaa o autohtonosti Hrvata u Iliriku nisu prihvaeni, premda je danas jasno da su srednjovjekovni Hrvati nastali stapanjem doljaka s (mnogobrojnijim?) starosjediocima Kakvi su bili brojani omjeri doseljenika i starosjedilaca ne znamo, ali svakako nam se danas sve vie ini da Slaveni nisu prevladavali u onoj mjeri kojoj si je to zamiljala ranija historiograja. Privremeni rezultati genetikih ispitivanja upuuju na izraene tragove starije, neolitike populacije iji je temelj bio poloen u migracijama kojima je prostor Dalmacije i Panonije bio zahvaen prije vie tisua godina. (N. Budak u: N. Budak Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka. kolska knjiga, Zagreb, 2006, str. 42-43. Uzgred napominjem da nikad nisam obrazlagao da je jezgra pod hrvatskim imenom autohtona na Balkanu, ali to ne znai da iskljuujem i takvu mogunost.)

116

5. Etniki sastav balkanskog puanstva na prostoru izmeu Neretve, Drine, Dunava i Jadrana bio je po etnikom sastavu za oko tri etvrtine, isti u antiko i srednjevjekovno doba kao i danas. Nebalkanski imbenici, tome su stanovnitvu, mijenjali samo ime pa su ih tako nazivali Veneti, Iliri i Sklavi(ni). Multidisciplinarna, posebno antropoloka i genetika, istraivanja nepobitno su dokazala da u dananjih Hrvata prevladavaju geni prapovijesnih starosjeditelja. To znai da je hrvatski narod nastao u svojoj dananjoj postojbini i to stapanjem zateenog puanstva s malobrojnim doseljenicima. M. Sui je ve 1979. godine savreno tono utvrdio u etnogenezi Hrvata, uz malobrojni hrvatski superstrat i junoslavensku komponentu, posebno paleobalkanski superstrat: Za formiranje historijskog hrvatskog etnosa vane su prvenstveno etnike skupine Japoda (uglavnom Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (sredinja Dalmacija od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske drave (koja se formirala uglavnom unutar kasnoantike provincije).238 U hrvatskoj etnogenezi sudjeluju, dakako u odreenoj mjeri, i Goti, koji su nastavili prebivati na teritoriju Liburnije poslije gotsko-bizantskih ratovanja. Nain nastajanja hrvatskoga naroda, kako je prikazao Toma Arhiakon, u potpunosti su potvrdila antropoloka i genetika istraivanja. Bit Tomina kazivanja najtonije je u dosadanjoj hrvatskoj historiograji interpretirao Kerubin egvi: Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu doli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajui prijanje stanove i zemlje, da potrae nove zemlje za obraivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvoje narod, koji e za njih raditi. A dok to ne postignu, davali su se u slubu, kao vojnici-plaenici, carstva. Za tim ciljem su ili svi sjeverni narodi: Franki, Burgundi, Goti, Langobardi, Normani, Varjazi itd. Nije se radilo o osvajanju zemlje, nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao... Puka je nacionalna tatina, kad se tvrdi i vjeruje, da su Hrvati i Srbi poslavenili Balkan, da su nametnuli svoj slavenski jezik i slavensko ime. To godi uti, ali je teko dokazati. Nijedan narod
238

M. Sui, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa, str. 367. 117

nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati i Srbi su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time to se je njihovim imenom prozvala drava, koju su osnovali. Croatia, Servia, kako imamo Bulgaria, Francija, Burgundija, itd. Ali jezik?! Taj je plod asimilacije.... Onih sedam ili osam upa ili tribusa mogli su brojiti najvie sedam ili osam hiljada glava. Oni su mogli svojim vrlinama vojnikim osvojiti zemlju, ali nije mogue pomisliti da bi oni bili kadri asimilirati sebi brojne heterogene narode. aka ljudi se moe namenuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane; ali je ne moe nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanjima asimilacije broj je odluan. Manjina se moe dugo opirati uticajima milieua, uticajima veine, ali ona nikako ne moe apsorbirati veinu. Do sada je uvijek veina apsorbirala manjinu.239 Benedikta Zeli-Buan u istom smislu i bez dvoumljenja zakljuuje: Iz povijesnih izvora znademo da su u nekadanjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Panoniji (a to je dananja itava Hrvatska zajedno s BiH, te Crnom Gorom) ivjela brojna po imenu nam poznata ilirska plemena, meu kojima su sredinje mjesto zauzimali Delmati. O njihovu politikom ivotu, o njihovim dugotrajnim borbama s Rimljanima, do konane rimske prevlasti godine 9. poslije Kr. imamo dosta podataka. Ali o jeziku tih Ilira stari pisci nita ne kazuju, a nije sauvan ni jedan spomenik na njihovu jeziku, za koji su poev od druge polovice XIX. st. jezikoslovci (Jagi) bez ikakva znanstvena dokaza tvrdili da je bio poseban jezik indoeuropske jezine skupine, ali od njega nam do danas nije ostao nikakav trag. Dok je starija povijesna i jezikoslovna znanost Ilire, Venete, Vende, kako su sve stari pisci nazivali starosjeditelje rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, smatrale Slavenima, a Hrvate njihovim potomcima, nije bilo problema oko pitanja podrijetla i postanka hrvatskog naroda. No, otkad se poelo tvrditi o posebnosti Ilira, o njihovoj potpunoj latinizaciji pod rimskom vlau, otkad se i te navodno latinizirane, odnosno romanizirane Ilire zajedno s doseljenim rimskim graanima, koji su u ovim pokrajinama obavljali upravnu i vojniku slubu i naseljavani kao vojni veterani, poeli zajednikim imenom nazivati Romanima ili Latinima, kojih je jezik bio latinski, postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili jedini Slaveni u ovim pokrajina239

K. egvi, Oko roenja Hrvatske. Po Tomi Splianinu i narodnoj pjesmi. Hrvatsko kolo za god. 1927. i 1928. Zagreb, 1928., str. 224-226.

118

ma, uspjeli svoj jezik nametnuti mnogobrojnijim romanskim starosjediteljima. Tako se to nije dogodilo nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Nigdje germanska plemena (Langobardi, Istoni i Zapadni Goti, Franci i dr.) romanskim starosjediteljima osvojenih pokrajina, u kojima su organizirali svoje drave, nisu nametnuli svoj jezik, pa su tako panjolci, Francuzi, Talijani i Rumunji po jeziku romanski narodi. Slino tome ni uralsko-altajski Bugari koji su osvojili rimske pokrajine na istonom dijelu Balkana, koje su prije njih masovno naselili Slaveni prelazei preko donjeg tijeka Dunava, nisu pokorenim Slavenima nametnuli svoj jezik, nego su ga od njih prihvatili, ali su dravi, narodu i jeziku dali svoje nacionalno bugarsko ime. Zato bi Hrvati u tom pogledu bili iznimka?... Budui da su oni (starosjeditelji) prema doljacima i osvajaima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili veina, sasvim je prirodno da su ivei stoljeima zajedno u istoj dravi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja. Slijedi zakljuak da je hrvatski narod poput veine europskih naroda nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajaa. Hrvati su kao organizatori drave toj novoj dravi, jeziku i narodu dali svoje nacionalno ime hrvatsko. 240 Etnogenezu pod hrvatskim imenom pokuala je precizirati N. Klai 1988. godine. Ona se, prema vlastitom navodu, 1984. godine poela posebno baviti tamnim stoljeima hrvatske povijesti, a poslije etiri godine istraivanja neposredno pred smrt (u Zagrebu 2. kolovoza 1988. godine), ustvruje da je tek najnovija historiograja, pomno razraujui Anonimov izvjetaj u DAI, uspjela dokazati da Bijela Hrvatska nije bila na sjeveru, nego na jugu.241 N. Klai je postavila jednadbu pokrtena
240

241

B. Zeli-Buan 1996. godine u Predgovoru IV. izdanju knjige I. Mui, Slaveni, Goti i Hrvati. Dominovi, Zagreb, 1997., str. 31-32. N. Klai, Odakle smo se doselili, Start (Zagreb), br. 498. od 20. II. 1988., str. 59. Ona tu Bijelu Hrvatsku na jugu locira ovako: Prema tome, ovu Konstantinovu Staru ili Velu Hrvatsku nije nimalo teko staviti u odreen geografski okvir. Ona je, prije svega, daleko od mora 30 dana putovanja. Pljakaju je susjedni narodi Franci, Maari i Peenezi, to je takoer tono. Dopunimo li te careve podatke anonimovom tvrdnjom da hrvatski ban vlada Krbavom, Likom i Gackom, dobili smo toan opseg Stare ili Vele Hrvatske jo u X. st. Tako, na kraju, smijemo zakljuiti da su svi carevi podaci o Staroj Hrvatskoj toni i odgovaraju istinitom razvitku te prastare avarske pokrajine od prve polovice IX. do druge polovice X. st. Sad nam je, takoer, potpuno jasno zato Franci ne mogu ni s pomoi vazalnog kneza Borne osvojiti Staru Hrvatsku. Ona je bila tako odlino prirodno zatiena da je do nje mogao doi samo s unske strane Ljudevit, dok se njegov suparnik Borna, kako vidjesmo, morao 119

Hrvatska = upanijska Hrvatska i zakljuila da su Hrvati s franakom pomoi zauzeli zemlju izmeu Zrmanje, Krke, Dinare, Mosora i mora, a da je neupanijska ili banska Hrvatska ostala poganska.242 Sr je zakljuivanja N. Klai da su Dinaridi prapostojbina etnogeneze pod hrvatskim imenom tona.243

242

243

povui. (N. Klai, Gdje je bila stara Hrvatska. Start, br. 499., od 5. III. 1988., str. 87.) Franci su prema njoj bili nemoni, tako da im nije uspjelo poslati u tu njima nepristupanu zemlju ni prve misionare, te stanovnici njezini ostaju pogani najmanje do sredine X. stoljea. Zato i car Konstantin u svoje vrijeme oko 959., razlikuje dva hrvatska podruja: upanijsko (s pokrtenim stanovnicima) i bansko, koje je jo uvijek pogansko!... Svaku ovu carevu tvrdnju moemo staviti u povijesni okvir IX. ili X. stoljea. Stara je Hrvatska zaista poganska, kao i susjedni Sorabi. Pljakaju je i Franci i Maari, to je takoer tono. Napokon i njezin smjetaj u unutranjosti, daleko od mora, takoer je toan. Tako na kraju smijemo zakljuiti da svi carevi podaci o Staroj Hrvatskoj ili prastaroj avarskoj banskoj pokrajini odgovaraju istinitom razvitku i odnose se na razdoblje prve polovice IX. stoljea, kad su Franci zamijenili avarsku vlast nad ostalim dijelovima kaganata, a formalno i u toj zabaenoj banskoj pokrajini... Zato poto smo utvrdili poloaj Vele ili Stare Hrvatske, pogranine gore na koje car misli mogu i opet biti samo Petrova gora koja je stoljeima bila stvarna granica izmeu Hrvatske i Slavonije. (N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porrogeneta. CCP /Zagreb/, godite XII., 1988., br. 21, str. 56.) Nije posebno bitno Klaikino predimenzioniranje avarskog elementa u Hrvatskoj, kao ni njezino miljenje da su se Hrvati sa svoga prvobitnoga zavelebitskoga teritorija iselili u Karantaniju i odatle se kao franaki saveznici vratili u prvobitnu postojbinu, a zatim doli i na more. Ona, naime, odbija mogunost da su se Hrvati doselili u doba franakog osvajanja Liburnije i Dalmacije neposredno iz zavelebitske visoravni na obalni pojas Dalmacije (u nekadanjem uem smislu), zato jer su, prema njoj, ti Hrvati iz De administrando imperio pokrteni, a banska Hrvatska je bila poganska. Meutim, iz DAI je jasno da su Hrvati doli na more kao pogani (a takvima su smatrani i arijanci) i da su se oni tek u Dalmaciji pokatoliili.

120

H RVATSKA

POVIJEST

DEVETOGA STOLJE A

Liburnija, Dalmacija i Panonija u doba Rimskog carstva. Izradio Tomislav Kaniki

123

--- Pribline granice teritorije Japoda. Vaniji arheoloki lokaliteti.

U: Branka Raunig, Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda. ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 8, Sarajevo, 2004., str. 24.

124

Najznaajnija nalazita japodske kulture. U: Dubravka Balen Letuni, Japodi. MH, Ogulin, 2006., str. 9.

125

Liburnija i Dalmacija u doba Borne. Izradio Tomislav Kaniki

126

Hrvatska sa susjednim zemljama devedesetih godina IX. stoljea prema Martinu Eggersu u: M. Eggers, Das Grossmhrische Reich. Realitt oder Fiktion? Hiersemann, Stuttgart, 1995.Izradio Tomislav Kaniki

127

Hrvatska u spisu De administrando imperio. Izradio Tomislav Kaniki

128

Prvi spomen hrvatskog etnonima na arhitravu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Marte u Bijaima. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

Spomen bana Trpimira na ulomku zabata oltarne ograde iz benediktinskog cenobija u Riinicama kod Solina. Arheoloki muzej u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

129

130

Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu oltarne ograde predromanike crkve na Crkvini u opotu kod Benkovca. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

131

Spomen bana Branimira na oltarnoj ogradi iz jedne predromanike Crkve u Otresu. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

132

Spomen bana Branimira s titulom na arhitravu oltarne ograde u predromanikoj crkvi sv. Bartula iz sela drapanj kod Skradina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

Spomen bana Branimira s oznaenom godinom 888. na arhitravu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Petra u Muu. Arheoloki muzej u Zagrebu. Snimio Filip Beusan

133

Spomen Branimira s titulom dux slcavorum na arhitravu oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu. Arheoloki muzej u Zadru. Snimio Zoran Alajbeg

Spomen hrvatskog etnonima iz IX. stoljea na zabatu oltarne ograde iz predromanike crkve pronaen na poloaju kasnije gotike crkve sv. Nikole (Starog) u Kuli Atlagia kod Benkovca. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

134

Spomen Mutimira (princeps) s godinom 895. na arhitravu i zabatu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

135

Mramorna kamenica krstionica sveenika Ivana, koja se razliito datira. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

136

Hrvatski etnonim iz X. stoljea na ogradi stubita ambona iz Kapitula kod Knina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

137

138
Bosna u X. stoljeu. Izradio Marko Vego

I. PRVOBITNI SMJETAJ HRVATA NA LIBURNIJSKOM TERITORIJU

I FRANAKO OVLADAVANJE

LIBURNIJOM I DALMACIJOM

Lika i Krbava sa Kninskim poljem je jak prirodni uvjet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom. Iso Krnjavi 244 1. Opis teritorija Hrvatske, kojim vlada hrvatski ban u spisu De administrando imperio u potpunosti se slae s opisom teritorija Hrvata, kako ga opisuje Hrvatska kronika i Historia salonitana Tome Arhiakona. U djelu DAI opisuje se teritorij banske Hrvatske ovako: Zemlja je njihova podijeljena u 11 upanija: Hlijevansku (Livnu u Bosni), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidraku, Ninsku, a Ban, njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom... Od Cetine pako rijeke zapoimlje zemlja Hrvatska i protee se primorjem do medja istarskih, to jest do grada Labina. U gorama poneto i presee temat istarski; primie se pako kod Cetine i Hlijevna zemlji Srpskoj, jer zemlja srpska suelice je sa svijem ostalim zemljama, a na sjeveru primie se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj.245 U ovom spisu posebno se izdvajaju Lika, Krbava i Gacka, kao jedinstveni prostor kojim vlada hrvatski ban i koji se moe smatrati jezgrom hrvatske drave. N. Klai ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom srednjem vijeku inili s Likom, Gackom i Krbavom jednu cje244 245

Iso Krnjavi, Iz Dalmacije. Zagreb 1900., str. 21. Nikola Tomai (preveo i priredio), Constantini Imp. Porphyrogeniti de administrando imperio liber. Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskog arkiva, Zagreb, godite XX/1918, sv. 1-2, str. 63-83. 139

linu, a to su po svoj prilici i Buane ili Bue, Modru, Drenik, Nebljuh, Srb na Uni i Lapac.246 N. Klai je taj prostor, pred smrt, precizirala ovako: Napokon oba pisca moraju priznati da su otad, to jest od avarskog osvajanja samo neki 'primorski gradii' ostali pod vlau careva. Car ih i izriito nabraja. To su: Kotor, Raguza, Split, Trogir, Arba, Vekla i Opsara! Stoga je car, a za njim i anonim, vjeto izbjegli odgovor na pitanje zato carstvo nije poslije 602. god. vratilo Salonu pod svoju vlast... Anonim govori o banskoj zemlji i o njezinim pokrajinama Lici, Gackoj i Krbavi, a car ga dopunjuje opisom poganske Stare ili Vele Hrvatske. Prema tome, za razliku od upanijske pokrtene Hrvatske, ova druga je poganska, ima svoga bana i lei u unutranjosti. Kako anonim pie da ban upravlja sa spomenute tri zemlje, ostavlja otvoreno pitanje to je s prekovelebitskim upanijama, na primjer, s Buanima. Nije neopravdan zakljuak da se upanije u Banskoj Hrvatskoj ne spominju zato to je Hrvatska tada razdijeljena na svega tri pokrajine koje su ukljuivale sve ostale. Kako se upanija Buane nalazila na gornjem toku Like, spadala je, bez sumnje, u X. st. jo pod Liku i tek kasnije se izdvojila kao samostalna upanija.247 B. Ferjani konstatira da Hrvatska iz DAI na kontinentu prema severu nije prelazila tok Kupe jer se u DAI ne spominje ni jedna upa koja se nalazi severno od te reke.248 Ova Porrogenetova banska Hrvatska savreno odgovara teritoriju koji opisuje Hrvatska kronika, takoer kao posebnu banovinu, a koja se naziva Bijela Hrvatska. Hrvatska kronika na ovom teritoriju locira etnos, koji naziva Bijelim Hrvatima. U drugoj se glavi hrvatske redakcije ovoga ljetopisa spominju Hrvati u Dalmaciji sredinom VI. stoljea. U IV. glavi hrvatske redakcije navodi se kako je Silimir, koji je mogao vladati krajem VI. stoljea, kranima napunio zemlju Hrvatsku.249 U glavi se devetoj (hrvatske redakcije) pria da je Budimir razdijelio svoje kra246 247

248 249

N. Klai, Lika u srednjem vijeku. U: Arheoloka problematika Like, str. 119. N. Klai, Vinodol od antikih vremena do knezova krkih i Vinodolskog zakona, Historijski arhiv Pazin Historijski arhiv Rijeka, Posebna izdanja 9, Pazin Rijeka, 1988., str. 14., 19-20. B. Ferjani (priredio), Vizantiski izvori, II., str. 35. Neki pisci tumae spomen Hrvata u II., IV. i IX. glavi vrela u smislu da se oni tretiraju kao starosjeditelji, a ne (to je najvjerojatnije) kao doseljenici s Gotima iz sredine VI. stoljea. Meutim, i u ovakvom shvaanju ostaje nepobitna injenica da ovaj izvor svjedoi o moguem postojanju Hrvata na teritoriju Donje Dalmacije od VI. stoljea pa dalje.

140

ljevstvo na Primorje i Zagorje, a Primorje je podijelio na Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, to su Dalmatini Ninji.250 Bijeli su Hrvati, kako ih naziva hrvatska redakcija ovoga izvora, prvobitno zauzimali posebno kontinentalni pojas Donje Dalmacije, dakle samo jednu od vie postojeih banovina u zajednikoj gotosklavinskoj dravi. Vjekoslav Klai iz toga opisa zakljuuje da je ta Bijela Hrvatska sezala...od Duvanjskog polja na sjever do Vinodola.251 U glavi XV. spisa iznose se dogaaji iz doba kad se Donji Hrvati odvrgoe od kralja Kanimira, a kralj tada skupi vojske svrhu istri(ja)nske zemlje i u Bosnu gornju i pojde na nje.252 Hrvatska redakcija XX. glave navodi kako u doba kralja Cepimira izidoe ljudi imenom Nimci ispod zvizde i primie Istriju i poe ulizovati u hrvacku zemlju. U latinskoj redakciji iste ove glave reenica glasi: Eo tempore venerunt Alamanii et ceperunt Istriam caeperuntque intrare Croatiam.253 Iz opisa u obje redakcije ove glave tono je opisano odakle su dolazili Franci i kako su preko Istre pokuali upad na hrvatski teritorij. Iz navedenoga je oito da su Hrvati bili smjeteni na irem teritoriju nekadanje Liburnije, odnosno Donje Dalmacije. M. Kuzmi tono zakljuuje: Bijela Hrvatska kod popa iz Duklje ide do Cetine kao i Hrobatija u cara Konstantina.254 Navedeni teritorij Hrvata, kako se oituje u DAI i u Hrvatskoj kronici, gotovo do detalja odgovara opisu teritorija koji su, po Tomi, zauzeli Goti, odnosno Sklavini. Sclavi ili Goti su se, prema Tomi Arhiakonu, nakon doseljenja naselili u brdovitim predjelima na sjeveru Dalmacije, a
250

251

252 253 254

Vladimir Moin (priredio, napisao uvod i komentar), Ljetopis Popa Dukljanina. Matica hrvatska, Zagreb, 1950., str. 54. V. Klai, Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo, knj. VIII., Matica hrvatska, Zagreb, 1927., str. 112. Franjo Raki o znaenju naziva Valdevin misli ovo: Ali ja navadjam bez svakoga okolianja riei Dubrovanina Ljudevita Crievia, inae Tuberona: est regio Illyrici inter Valdavum, quem uvium vulgo Unnam vocant, et Drinam amnem sita, partim Hungariae partim Turcicae ditionis, nunc Bosniae regnum nuncupatur. Jo Crieviu, piscu XV. vieka, Una potok slovi Valdauus; uzmemo li u obzir pogrenost izdavanja naega ljetopisa, to emo se lasno uputiti, da Dukljaninov Valdevin je Crieviev Valdavus t.j. rijeka Una. (F. Raki, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka. Knjievnik, I/1864, 2, 209.) V. Moin, Ljetopis, str. 59. V. Moin, Ljetopis, str. 60-61. M. Kuzmi, Povijesne crtice. Nastavni vjesnik, knj. XXXVIII., Zagreb, 1930., str. 207. 141

to bi uglavnom odgovaralo posebno prijanjem teritoriju Japoda, odnosno kasnijem podruju Like, Gacke i Krbave (pored ostaloga).255 Toma nije mislio da se pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su ivjeli oni koje se nekada nazivalo Kuretima, ograniava geografski na otok Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk u vrijeme, kad je Toma smjetao opisana zbivanja, direktno granii s Dalmacijom. Pogreno je iievo tumaenje da Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika otoka Kurikte, dananjega Krka.256 Hrvatska je, prema njemu, planinsko podruje, koje se nastavlja na sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu biti stanovnici Krka ni zato, to taj otok nije u smislu Tominih shvaanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kada Toma pria (u XIII. poglavlju) o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu Koruka, a to kraljevstvo na sjeveru poinje od obale Dunava. Iz toga se moe zakljuiti da se otok Krk moe smjestiti samo na zapad, a ne na sjever od Dalmacije. Radi analogije moe se s Tomom usporediti i pisanje u istom smislu Jurja igoria, koji u VI. poglavlju svoga djela O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku izriito navodi da Dalmacija na zapadu ima Liburniju i da ta Dalmacija poinje na rijeci kod Skradina (Krki). Iz svega je oito da Toma Kurete smjeta u kontinentalni dio rimske provincije Dalmacije. P. Vitezovi u spisu Croatia rediviva, koji je objavio 1700. godine u Zagrebu, zakljuuje da je prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom nastala u Krbavi i istie kako su se obiaji, koje Toma Arhiakon pripisuje Kuretima sauvali... do dananjega dana posvuda u Krbavi i Hrvatskoj.257
255

256

257

Prema Viktoru Novaku u brdovite krajeve gdje su ivjeli starosjeditelji nesumnjivo... spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve. (V. Novak, Sitni prilozi. JI, /Ljubljana-Zagreb-Beograd/, II/1936, 14, 121.) K. egvi je u izvanredno temeljitoj studiji Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina istaknuo da Toma opisuje Croatiu kao da je imao pred oima Liku i Gorski Kotar tamo do Save. (K. egvi, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina. Nastavni vjesnik, za 1931/32, knj. XL, Zagreb, str. 19.) Toma Arhiakon splitski (iz XIII. vijeka) tumaio je Hrvate (Chroate) od starinskoga Curetes ili Coribantes, naime od imena itelja dananjega Krkoga otoka, kao toboe starijega imena (F. ii, Ime Hrvat i Srbin, i teorija o doseljenju Hrvata i Srba. Godinjica Nikole upia. Beograd, 1923., str. 2.) P. R. Vitezovi, Oivljena Hrvatska. Latina et Graeca-Hrvatski institut za povijestZavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1997., str. 81. O prostiranju Krbave i podrijetlu naziva ne znamo neto posebno. Jo vie sam uvjeren, kako je na top. Krbava

142

Bijeli Hrvati na teritoriju nekadanje rimske Dalmacije ne spominju se samo u Libellus Gothorum. Hrvati se u Nestorovoj kronici Povijest minulih ljeta, za koju se smatra da je dovrena u Kijevu najvjerojatnije 1113. godine, spominju pet puta, a od toga dva puta na sadanjem balkanskom prostoru.258 F. Raki posebno istie da Nestorov ljetopis razlikuje sjeverne Horvate od junih koje zove Horvate bijelim.259 Taj Nestorov navod glasi: Po mnozh e vrmenh sli sat Slovni po Dunajevi, kd jest nin agorska (ugarska) zemlja i blgarska. Od th Slovn razidoe se po zemlji, i prozvae se imeni svojimi, kd sdoe na kotorm mst, jako priede sdoe na rc imenom Morava, i prozvae se Moravani, a drugi esi narekoe se, a se ti e Slovni: Hrvate blij, i Srbe i Korantane... Tako razide se slovnskij jezik.260 U poetcima Nestorove Kronike navodi se da su Iliriju prvobitno nastavali Slaveni, a Hrvati se spominju u pasusu u kojemu stoji da su Slaveni takoer Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani (Karantani). Iz toga nabrajanja je mogue zakljuiti da Hrvati ive blizu Karantanije, a to onda ne moe biti ni iza Karpata, niti u Karantaniji. Nestor govori o nase(Corbavia, Corbalia) predindoeuropska podrietla. Naime, korienski morfem kor/krnalazimo po Sredozemlju. Evo stanovitih primjera: Krk, Krka, Kornati, Kreta, Krf, Korint, Korula. I svi su koliko mi je poznato predindoeuropskoga izvora. Krbavu se ne moe luiti iz date skupine. Drim, da su inaice etnonimi Koribanti, Korbati, Hrobati, Krovati, Horvati, Croati, ali meu njih ne spadaju Kureti. Ipak su glasovno daleko od navedenih. (Pismo M. imundia, autoru koje je uputio iz Maribora 29. studenoga 1997.) Oleksandr Malyckij, Hrvati u uvodnom nedatiranom dijelu Nestorove kronike Povijest minulih ljeta., str. 100., u : J. Bechcicki - F. Dvornk - G. Iljinskij - O. Korinskij - T. Lehr-Splawiski - T. Lewicki - O. Malyckij - L. Perich - N. Pintari - O. Striak - E. imek - M. Vach - J. Widajewicz, Bijeli Hrvati. I. Maveda, Rijeka 2006. Usp. Dmitrij Tschiewskij- (Uvod i komentar), Die Nestor-Chronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969., str. 4-5; Povest vremenih let. Sankt-Peterburg, 1996., str. 8-9; Rauchspur der Tauben. Radziwill-Chronik. Gustav Kiepenheuer Verlag, Leipzig Weimar, 1986., str. 21. F. Raki, Biela Hrvatska i biela Srbija. Rad JAZU, knj. LII., Zagreb, 1880., str. 161. Vj. Klai, Slike iz slavenske povjesti. MH, Zagreb, 1903., str. 6. Taj Nestorov navod u srpskom prijevodu Nenada Kosovia glasi: Poslije mnogo vremena sjeli su Sloveni zu Dunav, gdje su danas Ugarska zemlja i Bugarska. Od ovih Slovena razioe se Sloveni po zemlji i nazvae se imenima svojima po mjestima gdje sjedoe. Oni koji doavi sjedoe zu rijeku po imenu Morava, i nazvae se Morava, a drugi se esi nazvae. A ovo su jo ti isti Sloveni: Bijeli Hrvati, i Srbi, i Horutani. (Povijest minulih ljeta ili Nestorov ljetopis. I. izdanje. Nikola Pai, Beograd 2003., str. 6-7.) 143

258

259

260

ljenju Slavena s podruja Dunava na sjever. Da ne bi tko pomislio, da su se svi Slaveni iselili s podruja rijeke Dunava, Nestor iza kako je naveo iseljenje prvih dviju grupa, moravske i eke, ubacuje reenicu, u kojoj veli, da su Slaveni i Bijeli Hrvati i Srbi i Korutanci, koji su ostali na podruju rijeke Dunava. Sa zamjenicom ti on vee Slavene ove tree reenice s dunavskim Slavenima, o kojima je govorio u prvoj reenici. Slino znaenje ima i zamjenica teh na poetku druge reenice, kojom se teh Slovene, naime Moravljani i esi, veu s dunavskim Slavenima prve reenice. Da Nestor u naem navodu misli na june Bijele Hrvate, vidi se nadalje iz samoga teksta tree reenice, u kojoj on usko vee u jednu skupinu: Bijele Hrvate, Srbe i Korutance. Smisao je cijeloga konteksta, da su ta tri naroda susjedni jedan drugomu i da se nalaze jedan uz drugoga na bliskom prostoru. Hrvata i Srba bilo je i sjeverno od Moravljana i eha, ali Korutanci nijesu nigda stanovali sjeverno od Karpata nego samo u dananjoj Korukoj i tajerskoj. Dakle u sluaju Horutana Nestor bez sumnje govori o Slavenima juno od Dunava. Kako on usko vee Bijele Hrvate i Srbe s Horutanima u jednu zasebnu prostorno blizu skupinu, to proizlazi, da je on na ovom mjestu imao pred oima podunavske Slavene: Korutance, Bijele Hrvate i Srbe.261 U staroj Splitskoj kronici Hrvati iz srednje Dalmacije (posebno se spominje uz Split i Krbava) nazivaju sebe i svoje zemljake Bijelim Hrvatima.262 Pretpostavlja se da ovaj spis potjee iz izgubljenog dijela
261 262

D. Mandi, Crvena Hrvatska, str. 49-50. Zvonimir, posljednji kralj Hrvata, umro je 1090. godine. Po smrti njegovoj Hrvati (Croates) mnoga zla poinie borei se izmeu sebe i plijenei se meusobno, te tjerajui podjedno i primorske gradove u alost nanosei im tete i sramote (pokore), jer su im hvatali ene i keri, tako da se nitko nije usudio da izlazi iz gradova. Potom odaberu Spljeani poradi te stvari osam mudrih mueva iz grada (da odlue) neto u toj stvari. Ovi muevi izabrae jednoga od osmorice, imenom Petra od plemena Cacauntova, da potajno poe u Ugarsku k prejasnomu kralju Stjepanu(!) i da preda grad u vlast kraljevskoga velianstva pod stalnim pogodbama. I ode potajno i doe u Krbavu i nae ondje nekoga mua od plemena Guieva imenom Petra, koji ga usrdno primi u svoju kuu; vesela srca ispitujui (Petar Spljeanin) njega (Petra Guia), ree mu, kamo je nakanio ii i poradi ega, kunui se, da ne e nikomu kazati (ono to bi od njega uo). Tada primivi (Petar Spljeanin) od njega (Petra Guia) vjeru, otkrije mu sve. Potom razgovarajui meusobno, pooe zajedno ne govorei nikomu nita, i stupie pred kralja te sagnute glave i skuenih koljena pozdravie. Nato ih kralj upita, odakle su, a oni jednoduno odgovore: Mi smo bijeli Hrvati (Croates Albi), te mu ponudie vladanje nad Spljetom i nad itavom Hrvatskom. uvi to kralj, veoma se obradova i pozvavi savjetnike svoje,

144

Kronike Mihe Madjeva (umro oko 1358.), koji je to prepisao iz jo starije izgubljene Splitske kronike.263 Bijelu Hrvatsku spominje Andrea Dandolo (1309.1354.) koji je to preuzeo od Dukljanina, a zatim Flavius Blondus (1388.1463.), koji to preuzima od Dandola. Bijelu Hrvatsku spominje i Iunius Restius u djelu Chronica Ragusiana, a preuzeo je od Dukljanina.264 Znaenje pojma Bijeli Hrvati obino se tumai po zemljopisnom smjetaju. Jezikoslovac M. Kuzmi, navodei razne primjere, tumai znaenje pojma Bijelih Hrvata po nonji.265 Nikola Deravin pak zakljuuje da je podrijetlo naziva Bijela Rusija i Crna Rusija ostalo do danas nejasno.266

Prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom mogla je nastati najprije u liburnijskom zaleu u smislu da je pod tim imenom pripadala starosjediteljima ili onima koji su doselili mogue od oko sredine VI. do oko sredine VII. stoljea. Ne moe se, u nedostatku vrela i arheolokih potvrda, iskljuiti i mogunost da je neka znaajnija ratnika druina, bilo starosjediteljska ili nestarosjediteljska i bilo kada doseljena, preuzela hrvatsko ime i kasnije. Iz navedenoga liburnijskoga zalea proirilo se hrvatsko ime po cijeloj Liburniji. Upravna podjela Liburnije i kasnijih starohrvatskih upanija posebno potvruje da je prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom stvarno mogla biti na liburnijskom teritoriju. Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u etrnaest opina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih opina. Konstantin Porrogenet navodi etrnaest starohrvatskih upanija, koje su bile politiko-upravne ustanove. Spomenuli smo da su sjedita staroispripovijedi im sve, to e se dogoditi te odmah dade spremati vojsku, koje se sabralo do 100.000 ljudi i pooe sve do Gvozda. Tada bi javljeno kralju, da je narod tatarski upao u kraljevstvo ugarsko, nato se on vrati u Ugarsku. (I. Guberina, Kako je Zvonimirova kruna prela na glavu madjarskog kralja. Zagreb 1942., str. 50-51. S. Gunjaa u knjizi Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji /knjiga 3., kolska knjiga, Zagreb, 1975., na str. 346./ donio je ovaj tekst, ali nije naveo da je to prijevod I. Guberine.) Usp. Hrvoje Morovi, Anonimna Splitska kronika. Izdanje Muzeja grada Splita, Split 1962., str. 8. Usp. M. Kuzmi, Povijesne crtice, str. 209. M. Kuzmi, Povijesne crtice, str. 210-212. N. S. Deravin, Porijeklo Ruskog naroda, str. 128-129. 145

263

264 265 266

hrvatskih upa u sjevernoj Dalmaciji bila preteno u prvotnim sjeditima ilirskih opina. Zato je vjerojatno da im se i podruje poklapalo... Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena nalazila se uglavnom na podruju sjeverne Dalmacije, upravo na podruju Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameu se same od sebe, tim vie to je S. Gunjaa uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjeg hrvatskog kralja Petra s Maarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj, ve u srednjoj Dalmaciji.267 2. Franci su zauzeli Istru godine 787., a poslije toga su nastojali proiriti svoju vlast i dalje uz istonojadransku obalu i njezino zalee. Kod liburnijskog grada Tarsatike ubijen je 799. godine furlanski markgrof Erik, to znai da su se izmeu stanovnika Liburnije i Franaka vodile borbe. Franci ve 803. godine dre itavu teritoriju izmeu mora, Rae, Vrbasa i Cetine. 268 Iz postojeih vrela moe se sa sigurnou zakljuiti da su i krajem VIII. stoljea postojale posebne politike jedinice Liburnija i Dalmacija, a da je Dalmacija bila teritorij izmeu Cetine i Krke sa svojim dalmatskim zaleem. Iz povijesne jezgre ivotopisa Ursa Confessora proizlazi da u doba Karla Velikoga krajem VIII. stoljea na teritoriju Dalmata postoji potpuno samostalna, dakle i u odnosu na Bizant neovisna drava, s poganskim stanovnitvom, koje se naziva Dalmati, a kojima vlada samostalni vladar (rex).269 Iz franakih vrela i Gottschalka znamo da u IX. stoljeu u Hrvatskoj postoje Dalmati(ni), Sklavi(ni) i Latini, odnosno Romani. Hrvatski vladari u kasnije doba tituliraju se kao kraljevi Hr267

268 269

. BatoviOtri, Tragovi ilirske kulturne batine, str. 276. U jednoj maarskoj kronici iz XIII. stoljea, kada se spominje bitka na Gvozdu i kralj Petar stoji: Sjedite ovoga kralja bilo je u Kninu. (Raki, Documenta, str. 481.) B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 15. Usp. F. Buli (objavio), Accessiones et correctiones all Illyricum sacrum del P. D. Farlati. Di P. G. Coleti. Supplemento al Bullettino di archeol. e stor. Dalm. 1902.1910. Spalato, 1910., str. 45-50. I. Goldstein dijeli iievo miljenje da je bez obzira na kasni datum nastanka taj izvor sauvao pokoje zdravo zrno povijesne istine i dodaje kako i sam misli da je jezgra legende istinita. (Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber-Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995., str. 229.) Izvor ima svakako autentinu jezgru, jer navodi dovoljno konkretnih podataka, uz rjea opa mjesta. (N. Budak u: N. Budak T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, str. 67.)

146

vata i Dalmatina, to takoer potvruje da se radi o posebnim (i) etnikim identitetima. Latini (Romani) u priobalnim gradiima kristijanizirani su i pripadnici Carstva, a oni od njih kojima su u zaleu Dalmati etniki mogu i sami biti Dalmati(ni). U ovom smislu u gl. XXX. DAI stanovnici Salone u vrijeme njezina osvajanja oznaeni su kao Dalmatinoi. Postavlja se pitanje tko su Dalmati u IX. stoljeu? Pod imenom Dalmata svojedobno se irom Carstva, posebno meu vojnicima, javljaju stanovnici te provincije, tako da se u tom imenu krije i oznaka pokrajinske pripadnosti.270 Meutim, postojao je i u to antiko vrijeme teritorij koji su nastavali gotovo samo Dalmati, a oni koji su tu ivjeli ili bili podrijetlom s toga prostora osjeali su se kao narodna posebnost. Dakako da se sadraj pojma Dalmati tijekom stoljea i na tom teritoriju mijenjao u odreenom smislu, posebno poslije raspada Rimskog Carstva i pod utjecajem kristijaniziranja. Naziv Dalmati(ni) u IX. stoljeu oznaava veinski dio puanstva na teritoriju koji se moe oznaiti kao Dalmacija u uem smislu. U tim srednjovjekovnim Dalmatima prevladavaju u antropolokom i genetikom smislu njihovi predci - postantiki starosjeditelji, koji su nosili isto ime i obitavali na uglavnom istom prostoru. Samo u ovom smislu moe se govoriti o identitetu Dalmata tijekom navedenih povijesnih razdoblja i o njihovoj posebnosti u odnosu na doseljene Sklavine. Poeta Saxo (za 803. godinu) odvaja Liburniju od Dalmacije.271 Pisci franakih izvora, govorei o Dalmaciji, misle i na iru Dalmaciju, preivjelu na antikim tradicijama u koju je ubrajan i vei dio Liburnije. Govorei o tome M. Sui istie da je postojao i manji dio Liburnije koji u doba spomenutih franakih izvora nije bio ukljuen u tu Dalmaciju i koji je upravo zbog toga sauvao posebno ime Liburnija. M. Sui zaklju270

271

M. Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati, str. 83-84. M. Sui istie da se od poetka Carstva ime Dalmatia u izvorima odnosi na rimsku provinciju, a ne na postojbinu Dalmata, tako da je svaki pripadnik te provincije bio Dalmat, bez obzira na etniko podrijetlo. (M. Sui, Hijeronim Stridonjanin - graanin Tarsatike. Rad JAZU, knj. 426, Zagreb, 1986., str. 424.) Pannonias etiam victor subiecit utrasque His cum vicinis urbibus innumeris. Arva Liburnorum vel quae vocitantur ab Histro Nec non Dalmatiam subdidit et Daciam Sclavorum populos censum sibi solvere fecit Plures, quam quisquam dinumerare queat. (Franc Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. II., /l. 801.-1000./ Leonova druba, Ljubljana, 1906., str. 18.) 147

uje: Za pitanje, o kome je rije, nije vano, da li je ime Liburnija u IX. st. sauvano preko kontinuirane tradicije iz antike, ili je pak to uena rekonstrukcija karolinkih pisaca, koji su, na temelju studija historijskih izvora, nali za ovo podruje pogodno ime. Prvo miljenje je vjerojatnije Dokle se protezala ta Liburnija, teko je odreeno i posve pouzdano odgovoriti.272 Sklavi(ni) su iz gotske Liburnije i to Like, Krbave i Gacke doseljavali na teritorij Dalmata najranije od poetka IX. stoljea, u doba franake ekspanzije na istono-jadranskoj obali, to se oituje i u tadanjem razgraniivanju izmeu doseljenih Hrvata, starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradiima. Doseljenici s teritorija Gacke, Like i Krbave, kada su doli na teritorij Dalmata, nazivani su i od starosjeditelja Sklavi(ni)ma, jer su ih tako i drugi nazivali. Taj dolazak novoga stanovnitva meu Dalmate, zbio se u doba proirenja franake vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne. Ti su Sklavi(ni) doli na teritorij Dalmata, dakle i u splitsku okolicu, uz franaku suglasnost u prvim desetljeima IX. stoljea. Prijepori oko razgranienja, koje spominju franaki izvori iz prvih desetljea IX. stoljea mogli su postojati samo izmeu doseljenika zvanih Sklavi(ni) s Dalmatima i Romanima, jer su Romani (Latini) u gradovima i Dalmati izvan gradova sve svoje mogue prijepore oko granica morali davno prije rijeiti. Krajem 805. godine nalazimo i "poslanike Dalmata" (legati Dalmatarum) kod cara Karla u Diedenhofenu,273 to takoer potvruje njihovu etniku posebnost. I. Guberina je, tumaei navedeni izvor kako su svretkom 805. godine poslanici Dalmatina bili kod cara Karla u Diedenhofenu, zakljuio: Nigdje se iz konteksta ili drugih okolnosti ne moe zakljuiti, da bi 'Dalmatae' u franakim izvorima ovog vremena oznaivali samo stanovnike primorskih gradova, Bizantu podvrenih. Kada ti isti izvori hoe da lue izmeu stanovnika gradova i ostalog puanstva Dalmacije, onda to izriito istaknu, i to tako, da su graani gradova Romani, a ostali Dalmatae i Sclavi,274
272 273 274

M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea, str. 285-289. F. Raki, Documenta, str. 310. I. Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. I., Knjiara Velebit, Zagreb, 1944., str. 53. Reinhold Rau u izdanju ovoga izvora latinski tekst ovako prevodi na njemaki jezik: Die Gesandtschaft aber betraf, auer Freundschaft und Bndnis, die Grenzen der Rmer, Dalmater und Slaven. (Reinhold Rau /ponovo preradio na te-

148

Einhard, koji je ivio od 770. do 840. godine i koji je, kako se dri, autor i Anala karolinkog kraljevstva, napisao je u ivotopisu Karla Velikoga sljedee: Karlo je franako kraljevstvo, koje je poslije smrti oca Pipina preuzeo zaista veliko i snano, tako slavno poveao da ga je gotovo udvostruio... Poto je (osvojio) Saksoniju, obje Panonije i na drugoj strani Dunava poloenu Daciju, Istru, takoer i Liburniju i Dalmaciju, izuzevi primorske gradove ('atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitatibus'), koje je prepustio da ih ima bizantinski car zbog prijateljstva i s njim sklopljena saveza; zatim je sve barbarske i divlje narode, koji se nalaze izmeu rijeka Rajne i Visle i Oceana i Dunava po jeziku zaista sline, ali po nainu ivljenja i naravi vrlo razliite, i koji nastavaju Germaniju, tako upokorio te je postigao da mu plaaju danak. Meu tim (narodima) osobito se istiu Welatabi (Wilzi), Sorabi, Abodriti, Boemanni...275 Dakle, u ovom vrelu izriito pie da su dalmatinski gradovi samo dio Dalmacije, odnosno da je Dalmacija iri teritorijalni pojam od dalmatinskih mjesta. Mirom u Aachenu 812. godine Karlo Veliki uistinu je dobio Dalmaciju, Istru i Panoniju, a nekoliko dalmatinskih mjesta i otoka pripalo je Bizantu. Iz franakih izvora nedvojbeno se vidi da u prvoj polovici IX. stoljea primorski gradii nisu bili sva Dalmacija nego samo jedan njezin dio. Bizantinski car Lav V. Armenac, poslao je 817. godine franakom caru Ludoviku poslanstvo da s njim raspravi pitanje o granicama izmeu stanovnika u Dalmaciji. Navod u Ann. reg. Franc., koji se odnosi na godinu 817., u hrvatskom prijevodu glasi: Kada je (Ludovik radi zimovanja) tamo (u Aachen) doao, primio je poslanika cara Leona, po imenu Nicifora, koji je poslan iz Konstantinopola zbog dalmatinskog pitanja ('pro Dalmatinorum causa'). Njemu predloi - jer Kadolah, kojem je bila povjerena briga za te granine oblasti, nije bio tu, a mislilo se da e ipak naskoro doi- da eka njegov dolazak. Kada je on doao, izmeu njega i careva poslanika, odrana je rasprava o pitanjima koje je ovaj podnio. Kako se spor odnosio na mnogobrojne i Romane i Sklave ('ad plurimos et Romanos et Sclavos'), a inilo se da se bez njih ne moe dovriti, odlumelju prijevoda O. Abela i J. Jasmunda/, Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1993., Quellen , str. 299.) Einhard, ivot Karla Velikog. Latina et graeca, Zagreb, 1992., str. 75. Usp. F. Raki, Documenta, str. 315.; R. Rau, Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I., str. 184 - 185. Potrebno je naglasiti da su se skupnim imenom Sclavi potkraj VIII. i na poetku IX. st. nazivale zajednice koje su inae imale svoja posebna imena. 149

275

eno je da se onamo rijei. U tu svrhu s Kadalom i prije spomenutim legatom poslan je u Dalmaciju Albigarije, Unrohov neak (unuk?).276 Iz ovoga je izvora oito da su mnogobrojni i Romani i Sklavi(ni) stanovali u Dalmaciji, to znai da pojam Dalmacije nije bio ogranien samo na dalmatinska mjesta. Drugi franaki izvor (Vita Hludowici), koji takoer vrijedi za 817. godinu, navodi o tome i ovo: Boravei u onoj palai (Aachen) Ludovik je primio poslanika konstantinopolskog cara Leona po imenu Nicifora, koji je k njemu doao. Sadraj pak poslanstva, izuzevi prijateljstvo i saveznitvo, bio je o granicama izmeu Dalmatina, Romana i Sklavena ('Legatio autem, excoepta amicitia et sotietate, erat de nibus Dalmatorum, Romanorum et Sclavorum'). Kako nisu bili nazoni ni oni ni Kadalo, prefekt graninih oblasti, a bez njih se to nije moglo razrijeiti, poslan je Albigarije u Dalmaciju, da to smiri i sredi s Kadalom, poglavicom graninih oblasti ('nium principe').277 Iz navedenoga je vrela takoer mogue zakljuiti da su u drugom desetljeu IX. stoljea u Dalmaciji ivjeli Dalmati, Sklavi(ni) i Romani. Meutim, Raki je protumaio taj izvor u smislu da je predmet poslanstva bilo razgranienje izmeu dalmatinskih Romana i Slavena.278 Od hrvatskih povjesniara samo se I. Guberina nije sloio s tim miljenjem tono obrazlaui: Oni (izvori) nam vele, da je bizantinski car Lav V. Armenac 817. g. poslao franakome caru Ludoviku svoje poslanstvo, na elu s Niciforom, da s njim
276 277

278

Franc Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, str. 47. Georgius Heinricus Pertz (edidit), Monumenta Germaniae historica. Tomus II, Hannoverae, 1829., str. 621. Pertz je u biljeci ispod teksta naveo i izraz Dalmatarum. Raki je objavio reenicu onako kako ju je Pertz donio u originalu. (Raki, Documenta, str. 317.) Ivan Lui je tu reenicu u originalu ovako naveo:Legatio autem ecxepta amicitia, et societate, erat de nibus Dalmatarum, Romarum, et Sclavorum,...(Ioannis Lucii, De regno Dalmateae et Croatiae libri sex. Ioannem Blaev, Amstelodami, 1668., str. 51.) U drugom izdanju Luieva djela ta je reenica navedena na isti nain. (Ioannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae. Vindobonae, 1758., str. 51.) Fr. Raki, Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini obseg i narod. Rad JAZU, knj. LVII., Zagreb, 1881., str. 106. Tumaenje Rakoga prihvatili su i drugi pojedinci u historiograji. Tako je Konstantin Jireek, navodei te izvore koji govore o reguliranju granica izmeu Franaka i Bizantinaca 817. zakljuio da se prema tim izvorima razlikuju dva tipa Dalmatinaca: Romani i Slaveni. (C. Jireek, Leredit di Roma nelle citt della Dalmazia durante il medioevo. Societ Dalmata di storia patria, Roma, 1984., str. 67.) I F. ii misli slino. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 312-313.)

150

razpravi 'o granicama Dalmatinaca, Romana i Slavena' (de nibus Dalmatorum, Romanorum et Slavorum, Raki, Doc. str. 317). Ovdje se lue granice Dalmatinaca, Romana i Slavena. Romani su stanovnici gradova (tako ih zove grki pisac Porrogenet), a za Slavene znamo, to su. Pita se: koji su to Dalmatinci? Izvor od 813. g. istie, da je Karlu Velikome pripala 'Liburnija i Dalmacija, osim primorskih gradova' (Raki, Doc. str. 315). Kako se u uem (sudskom) znaenju Dalmacija protezala od ua Krke do ua Neretve, to se ovdje Dalmatinci imaju razumjeti stanovnici ovoga podruja. Dalmatinci su stanovnici podruja od Krke do Neretve, Romani stanovnici gradova, a Slaveni stanovnici Liburnije. Ovo ne znai, da Slavena nije bilo na podruju ue Dalmacije Iz ovoga sliedi, da je podruje oko Splita i sa Splitom sainjavalo jednu posebnu politiku osebujnost, koja je u meunarodnom svietu na poetku IX. st. bila poznata kao 'zemlja Dalmatinaca', a luila se od Slavena kao i od stanovnika gradova.279 Navedeni franaki izvori iz prvih desetljea IX. stoljea izriito potvruju da su sve do tada sauvana nekadanja pokrajinska imena teritorija, konkretno Liburnije i Dalmacije. 'Liburnia' je ona zemlje uz iztonu obalu jadranskoga mora, u kojoj je grad Trsat leao; dalje na jug Liburniji slijedila je Dalmacija... Liburnija, koja je i davnu Japidiju obuhvaala, doticala se je dolnje Panonije na sjever-istoku Gacku dijeli Gvozd od pritoka Kupe; ovdje dakle imala tei granica izmedju Bornine i Ljudevitove kneevine, izmedju dolnje Panonije i Dalmacije Dolnja porieja Une, Vrbasa i Bosne s dotinimi predjeli spadala su na Panoniju, te je onuda tekla granica panonsko-dalmatinska.280 Liburnija je, koju i franaki izvori otro dijele od Dalmacije, tada vjerojatno sezala do rijeke Krke i nesumnjivo je obuhvaala i teritorij nekadanjih Japoda.281 Navedeni izvori savreno jasno potvruju da stanovnici priobalnih mjesta nisu bili starosjeditelji, koji su (samo) nazivani Dalmati(ni).282 Neretva279 280

281

282

I. Guberina, Dravna politika, I., str. 58. F. Raki, Hrvatska prije XII. vieka. Rad JAZU, knj. LVI. Zagreb, 1881., str. 108109. M. Sui, Nekoliko pitanja u vezi s antikim Japodima. U: Arheoloka problematika Like. Split, 1975., str. 114-115. Sui istie da je Liburnija u doba Borne teritorij izvan Dalmacije. Usp. M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea, str. 287. Ivan Lui je svoju prepostavku o tome, da su neki razdvojeni primorski gradii i otoci vie stoljea bili Dalmacija iznio ovako: Ime Dalmatinaca ili Latina bilo je dakle stijenjeno na gradove na kopnu, tj. Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik, i na za151

ni su, u razgranienjima koje spominju izvori, ostali s druge strane pogranine linije.283 Vrelo Vita Hludowici za 817. godinu svjedoi o razgranienju izmeu Dalmatina, Romana i Sklavina (de nibus Dalmatorum, Romanorum et Sclavorum) to znai da su u to doba na dijelove teritorija Dalmata doselili Sklavini, koji je naziv u ovom navodu i na ovom prostoru, sudei prema kamenim natpisima, sinonim za Hrvate. U DAI pak pie da hrvatski ban vlada Gackom, Likom i Krbavom, ali se iz toga vrela ne moe zakljuiti da u tim oblastima njegova vlast zapoinje tek u prvoj polovini X. stoljea, to moe znaiti da je ta banovina postojala i u prethodnom stoljeu. Jezgra pod hrvatskim imenom mogla je nastati ili se nalaziti u Krbavi i(li) Lici, od kuda je hrvatski ban mogao iriti svoju vlast. Franaka vrela navode od svega liburnijskog puanstva samo Guduscane to moe znaiti da su Franci samo njih uspjeli stvarno podloiti, dok su nad ostalim dijelovima Liburnije, dakle u Krbavi i Lici, tijekom prva tri desetljea IX. stoljea povremeno imali vie nominalnu, nego stvarnu vlast. To se moe zakljuiti iz injenice da u borbama protiv Ljudevita ratuju samo Guduscani, a ne i ostali stanovnici Liburnije, u koje spadaju i oni iz Like i Krbave. Doseljeni su Sklavi(ni) iz Liburnije, odnosno njezina zalea, mogli povremeno upadati na teritorij Dalmata ve od sredine VI. stoljea. Meutim, ti Sklavini mogli su najranije poeti stvarno zaposjedati dio dalmatskoga prostora tek krajem VIII., a najvjerojatnije od poetka IX. stoljea, uz franaku pomo. Dakle: Hrvati iz Liburnije
padne otoke, zajedno s Bievom, Visom i Lastovom od istonih. Tako se najvei dio Dalmacije sastojao od otoka. Kad se stoga ubudue bude spominjala Dalmacija, pod njezinim e imenom trebati podrazumjevati gore spomenute gradove i otoke. Dubrovaki grad dodue nije bio ukljuen u kraljevstvo Dalmacije o kojem se ima raspravljati, ali ga je ime Dalmacije ipak obuhvaalo. (I. Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Latina et Graeca, Zagreb, 1986., str. 317.) ak i zastupnici toga Luieva prianja o Dalmaciji, moraju priznati, da je ta Bizantinska Dalmacija bila neko teritorijalno udovite s mnogo nepovezanih dijelova od kojih je svaki teio svom posebnom razvitku (N. Klai, Povijest Hrvata, I., str. 119). Ivan Strohal, koji je inae i sam vjerovao u seobu Sklavina, logino je zakljuio da su, ako je gotovo sve stanovnitvo na tim prostorima u seobama nastradalo, i gradovi bili opustoeni, pa se je i u njima moralo naseliti novo stanovnitvo. (I. Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova. I., JAZU, Zagreb, 1913., str. 11-12.) N. Klai, Historijska uloga Neretvanske kneevine u stoljetnoj borbi za Jadran. Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i Makarskom primorju. Makarska, 1970., str. 124-125.

283

152

mogli su samo kao franaki saveznici zavladati teritorijem Dalmata, dakle posebno onim izmeu Zrmanje i Cetine, tek od prvih desetljea IX. stoljea. Pretpostavljanje nekih pisaca o doseljenju Hrvata sa sjevera Europe na Balkan tek krajem VIII. ili poetkom IX. stoljea284 nije potvreno ni jednim pisanim izvorom, niti arheolokim nalazom. L. Margeti je svoje zakljuivanje da su Hrvati mogli doseliti oko 800. godine temeljio na vremenskoj nemogunosti njihova ranijeg doseljenja sa sjevera Europe na Balkan zbog Avara. Ova nemogunost doseljenja opepoznata je injenica na koju je jo davne 1839. godine upozorio Ivan vear. Da su se Hrvati doselili sa sjevera Europe na bilo gdje na nekadanji teritorij rimske Dalmacije tek s Francima krajem VIII. ili na samom poetku IX. stoljea, franaki bi ih izvori spomenuli, kao to su spomenuli Guduscane. Hrvati su se, prema gl. XXX. kao i gl. XXXI. DAI, doselili poslije avarsko-sklavinskog osvajanja Solina, dakle u prvoj polovini VII. stoljea. Ti su Hrvati, prema gl. XXX. DAI (u prijevodu B. Ferjania), stanovali u to vreme s one strane Bagibarije, gde su sada Belohrvati. Rijei u to vrijeme odnose se na doba avarsko-slavenskog zauzimanja Solina, to znai na prvu polovinu VII. stoljea, a rije sada odnosi se na doba kada je spis nastajao. Hrvati su se (jedna obitelj predvoena s petoro brae i dvije sestre) odvojili od matine zemlje i sa svojim narodom doli u Dalmaciju, koju su oslobodili od Avara, odnosno osvojili je za sebe. Izvor dakle ovo hrvatsko doseljenje nepobitno datira u prvu polovinu VII. stoljea, a dalje navodi i ovo: Izvestan broj godina i Hrvati u Dalmaciji pokoravahu se Francima, kao i ranije u svojoj zemlji."285 Iz ove stilizacije proizlazi da su se Hrvati po doseljenju u Dalmaciju u prvoj
284

285

L. Margeti, Konstantin Porrogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb 1977., str. 5-88. M. Sui je upozorio da Margetievo shvaanje doseljenja Hrvata krajem VIII. stoljea nije prihvatljivo, jer je protivno postojeim izvorima i arheolokim nalazima. (M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, sv. 8., Zagreb, 1977., str. 89-100.) Koak bi Suievim valjanim razlozima dodao kako je Margeti preutio sukladne vijesti Porrogeneta i Tome Arhiakona o hrvatskim rodovima koji su doli iz Poljske na Jadran, a pogotovo je sasvim ispustio iz vida Ljetopis popa Dukljanina. (V. Koak, Pripadnost istone obale Jadrana do splitskih sabora 925-928. Historijski zbornik, god. XXXIII-XXXIV /1/, 1980-81, str. 294.) B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 32. I Miljenko Lonar napominje problematinost ovoga navoda. (M. Lonar, Porrogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora. Zadar, 1992., sv. 14., str. 393.) 153

polovini VII. stoljea nastavili pokoravati Francima, i da su im se pokoravali i u pradomovini prije doseljenja to takoer znai u prvoj polovini VII. stoljea. Ovo je nemogue jer u VII. stoljeu franaka vlast nije postojala u Dalmaciji. Ako je barem jezgra ovoga navoda vjerodostojna onda se ona moe odnositi samo na poetak IX. stoljea, jer su se samo tada Hrvati u Dalmaciji mogli pokoravati Francima. Stilizacija navoda kao i ranije u svojoj zemlji moe se vremenski odnositi samo na poetak IX. stoljea, a u to doba ni jedno vrelo ne spominje postojanje Hrvata na sjeveru Europe. Ideju o doseljenju Hrvata krajem VIII. stoljea u vrijeme franako-avarskog rata oivjela je 2000. godine skupina autora u katalogu izlobe Hrvati i Karolinzi posebno se pozivajui na karolinke maeve i neke slinosti toponima i plemenskih imena u podrujima polapskih Slavena i dalmatinskih Hrvata. Osim to su neke identikacije toponima i etnikih imena dvojbene, zastupnicima se te teze moe postaviti pitanje kako to da Karlo Veliki pokree seobeni val s prostora koji nisu pod njegovom kontrolom, pa su ak i vrlo udaljeni od krajeva pod franakim utjecajem. Dokazna snaga brojnih naenih maeva pada u vodu kada se pogleda karta nalaza karolinkih maeva K- tipa naenih u Europi, objavljena u istom katalogu. Naime, daleko je vea koncentracija njihovih nalaza u Skandinaviji nego u Hrvatskoj, a znatan ih je broj i u sjevernoj Irskoj. Ne samo da su to bila podruja izvan domaaja vlasti Carstva, nego su, dapae, Normani bili njegovi najgori neprijatelji. Ako su u Hrvatskoj maevi oruje franakih saveznika, kako to da su u Skandinaviji oni oruje njihovih neprijatelja? 286 I. Goldstein tono napominje kako se i Mladen Ani (u tekstu Hrvatska u karolinko doba) pozvao na Margetievo pretpostavljanje o doseljenju Hrvata oko 800. godine ali i dalje bez pravih argumenata. Naime, nijedan franaki izvor ne spominje Hrvate, a nema ni vijesti da su se na europskome prostoru u to vrijeme dogaale znaajnije migracije stanovnitva. Mnogi su argumentirano odbacili Margetievu tezu."287
286 287

N. Budak u: N. Budak T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, str. 48. I. Goldstein, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2003., str. 60. Mladen Ani pie o povijesti nastajanja i trajanja franake vlasti na prostorima to ih obuhvaa ova izloba Franako ratovanje s Avarima u Panoniji dovodi (godine 796. spomenute u Ljetopisima) slavenske vojnike u franaku vojsku, a potom uzrokuje i doseljenje u june dijelove avarskoga kaganata. Pisac u svojim zakljucima naglaava upravo doseljenje. Moda je mogue razmiljati i o drukijem tumaenju navoda franakih izvora o pojedinim

154

Matina zemlja Hrvata, prema Tomi Arhiakonu i Libellus Gothorum takoer je tijekom VIII. stoljea pa nadalje, bila dio liburnijskog zalea, koji su Franci najvjerojatnije zauzeli krajem VIII. stoljea. Dio se Hrvata mogao samo iz toga zavelebitskog zalea doseliti na teritorij Dalmata i nastaviti se pokoravati Francima dok se nisu pobunili i pobijedili Franke na nain da su se potpuno osamostalili. U starohrvatskim grobovima uz jadransku obalu i njezino blie zalee nalazi se posebno oruje i nakit iz karolinkog doba, ali ti nalazi mogu samo eventualno potvrivati da su Borna i njegovi nasljednici, odnosno njihovi podanici, ratovali i doselili iz Liburnije288 kao franaki saveznici. Zemljopisni poloaj Like, Gacke i Krbave bio je vrlo pogodan za irenje vlasti i hrvatskog imena u dananju Slavoniju, Bosnu i obalni pojas.289 Kraniometrijska istraivanja (lausa i njegovih suradnika) na starohrvatskim naslavenskim narodima (gentes). Taj spomen ne mora uvijek dokazati doseljenje, premjetanje narodnosne skupine istodobno spomenu u izvoru, moe biti i dokaz njezina postojanja na spomenutom prostoru i prije vremena nastanka toga izvora. (Milan Ivanievi, Hrvatska u karolinkoj Europi. CUS, XXXVI/2001, 3, 361 367.) Nedavno je M. Ani pokuao na temelju toponomastikih podataka rekonstruirati sliku naseljavanja niza slavenskih plemena, bolje rei, njihovih odlomaka na podruju Dalmacije. Vidi: M. Ani, U osvit novog doba. U: Hrvati i Karolinzi. I, Split, 2000., str. 76-83, 90-95. Nije potrebno posebno naglaavati da takvi pokuaji koji se oslanjaju na suzvuja naziva nose izrazito hipotetiki karakter. (Denis Alimov, Neka opaanja u vezi s problematikom oblikovanja hrvatske kneevine u Dalmaciji. Hrvatska obzorja, XIV/2006, 1-4, str. 105.) Da je hrvatsko ime prvobitno bilo najprije udomaeno u gotskoj Liburniji i da je to hrvatsko ime poistovjeeno s liburnijskim moe se zakljuivati i iz rjenika Joakima Stullija, koji rijei vezane s pojmom Hrvat ovako prevodi: Hrvacsia, e, f.= Croatia, Liburnia; Hrvatcski, a, o, Croato = Liburnicus-hrvatska zemlja; Hrvat, ata, m. - Hrvatac, atca, m = uomo di Croazia, vir ex Liburnia; Hrvacsicca, e. f. = donna di Croazia, mulier ex Liburnia. (Joakima Stulli Dubrocsanina, Rjecsosloxje. U Dubrovniku, MDCCCVI., str. 207.) Gaani su bili na nekadanjem teritoriju Japoda. Kod navoenja hrvatskih upa, Gacka se kod Porrogeneta nalazi na posljednjem mjestu nabrajanja Kako iza Gacke nema vie nabrojene niti jedne upe, moe se ustvrditi da je Gacka bila najsjevernija (sjeverozapadna) pokrajina i da druge hrvatske pokrajine dalje na sjeverozapadu nije bilo Bilo je to podruje veoma pogodno za irenje vlasti i hrvatskog imena prema obali, Slavoniji i Bosni. (Milan Kranjevi, O Gackoj. U: Grad Otoac 4, Otoac, 1998., str. 128-129.) Krbava s Korenicom pripada podruju Une (od koje ih rastavlja Pljeivica), a po njemu Podunavlju i Crnomu moru, dok Lika, Buani i Gatanska upa spadaju na Jadransko pomorje. (V. Klai, Graa za topo155

288

289

lazitima datiranim izmeu X. i XIII. stoljea pokazala su da to razdoblje koincidira s razdobljem postupne ekspanzije starohrvatske populacije koja se iz iz svojega uporita na istonoj obali Jadrana i njegova neposrednog zalea postupno irila najprije na teritorij dananje Bosne i Hercegovine, a potom i u kontinentalnu Hrvatsku. 290 D. Mandi zakljuuje: Kraljevstvo Hrvatska zvalo se zemlje juno od Gvozda (Velika i Mala Kapela), Grme planine i Borja. Istom za turskih ratova u XVI. i XVII. stoljeu, kada se velik broj hrvatskoga puanstva preselio iz Dalmacije i Bosne sjeverno do Gvozda i Save, naziv Hrvatska prenesen je na sjever.291

290

291

graju Liko-krbavske upanije u srednjem vijeku. Vjesnik hrvatskoga arheolokoga drutva, n. s., sv. VII za 1903/4., str. 129.) M. laus, Bioarheologija. Demograja, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija. kolska knjiga, Zagreb, 2006., str. 106-107. D. Mandi, Kako su govorili Hrvati i Srbi kod svoga dolazka na jug? Hrvatska misao, Buenos Aires, br. 25 za 1958., str. 97.

156

II. SJEDINJENJE LIBURNIJE I DALMACIJE 818. I OSLOBOENJE HRVATA OD FRANAKOG VRHOVNITVA DO 839. GODINE

1. Borna se spominje u Einhardovim Analima za 818. godinu ovako: Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverantet ad nostros nes se contulerant, simul et Liudewiti, ducis Pannoniae inferioris292 U historiograji prevladava miljenje Ernsta Dmmlera iz 1856. godine da se Borna spominje u citiranim Analima za 818. godinu kao ban Gaana (dux Guduscanorum).293 Stoga se prvi podatak o Borni iz Annales regni Francorum prevodi: Godine 818. Kad je car,stigao u Heristal,tu bijahu poslanici i drugih naroda, naime Bodrica, Borne, gadskoga kneza, i Timoana, koji su nedavno napustili savez s Bugarima... Ujedno bijahu tu i poslanici Ljudevita, kneza Donje Panonije294 V. Klai istie da su itelji Gacke bili u franakim vrelima IX. stoljea spomenuti imenom Guduscani i da Einhard spominje te Gaane 818. godine usporedo s Bornom. Oito je da je Klai shvatio franaki izvor u smislu da su 818. na dvoru bili, izmeu ostalih, i Gaani uz Bornu. To
292 293

294

F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, str. 48. Bei den Worten: legati Bornae ducis Guduscanorum et Timocianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant et ad nostros nes se contulerant, simul et Liudewiti etc. interpungire ich mit Zeuss (die Deutschen p. 614) hinter Guduscanorum, denn es ist ganz klar, dass die Timotschaner mit Borna nichts zu thun hatten, da sie auch im Jahre 819 als selbstndiges Volk sich mit Liudewit verbinden. (Ernst Dmmler, ber die lteste Geschichte der Slawen in Dalmatien. Sitzungsberichte der Akad. der Wissenschaften. Wien, 1856., str. 388.) Jaroslav idak (uredio), Historijska itanka za hrvatsku povijest, I. kolska knjiga, Zagreb, 1952., str. 9-12. 157

znai da vrelo po Klaiu ne tretira Bornu kao njihova bana.295 F. ii je 1914. godine zauzeo u biti isto stajalite kao V. Klai, i to je obrazloio ovako: Prvi se puta Borna spominje 818. i to, kako mislim, samo kao dux, dok se ono Guduscanorum ima od ducis rastaviti zarezom, tako da je u neposrednoj vezi sa Timocianorum, dakle ova stavka treba da glasi ovako (Einhardi Annales 149): 'Erant ibi (t. j. u Achenu) et aliorum nationum legati, Abodritorum videlicet, ac Bornae ducis, Guduscanorum et Timocianorum.' Taj ispravak u poloaju interpunkcije inim s razloga, to se u vijesti o bitki na Kupi izmeu Ljudevita i Borne (An. F. 151, pod godinom 819.) jasno razbire iz itavoga konteksta, da je glavar 'Guduscanorum' bio 'Dragamosus socer Liudewiti', dok se za Bornu na tom mjestu kae, da je 'dux Dalmatiae'. Tek docnije, nagraen oito za vjernost svoju franakoj dravi, on postaje (821.) 'dux Dalmatiae atque Liburniae', a time i vladar onih 'Guduscanorum', to jest plemena hrvatskoga naseljena oko rijeke Gacke kod Otoca, jer je Liburnija bila prijedjel od Rae do Zrmanje.296 M. Ani je 1998. godine ponovio istu iievu misao iz 1914. godine, i to s napomenom kako je to nova lekcija ovoga ulomka, u smislu da iza Borne dolazi zarez (ac Bornae ducis).297 Navedeno shvaanje vrela nije tono jer se u njemu spominju nationum legati, to znai da Borna moe biti samo dux jedne ili vie od tih nationum. U ovom smislu vaan je izvor Vita Hludow. imp. u kojemu stoji: Praeterea aliarum aderant missi Abodritorum videlicet et Goduscanorum et Timocianorum, qui Bulgarorum societate relicta, nostris se nuper sotiaverant. Sed et Liudewiti, rectoris inferioris Pannoniae298 Navod ovoga vrela gotovo je isti kao i citirani iz Ann. Reg. Franc., a odluna je njegova bit koja spominje samo Abodrite, Godus295

296

297

298

V. Klai, Porieklo banske asti u Hrvata. Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. Zem. arkiva, I., Zagreb, 1889., str. 20.- 28. F. ii, Genealoki prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva. Nova serija svezak XIII. za 1913. i 1914., Zagreb, 1914., str. 31. M. Ani, Od karolinkoga dunosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i karolinko carstvo u prvoj polovici IX. stoljea. Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 40 za 1998., str. 27-41. Ozbiljan povjesniar, koji pie o ovoj problematici, morao bi poznavati ovu iievu studiju. Ako pak zna za to iievo miljenje neoprostivo je prezentirati ga kao svoje. (Ovakvo itanje vrela prihvaeno je i u izdanju knjige Hrvati i Karolinzi, dio prvi: Rasprave i vrela, Split, 2000., str. 258-259. Kao autori komentara ovoga izdanja potpisani su: M. Ani i . Rapani.) F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 49.

158

cane i Timociane. To to se u ovome vrelu (Vita Hludow. imp.) ne navodi Borna znai da je on u Analima spomenut samo kao dux Guduscanorum. 299 Jer: Borna nije mogao biti i dux Timocianorum. Timoani, koji su poslali poklisare 818. godine franakom caru Ludwigu Pobonom, mogli su biti ili samostalno pleme ili vojna druina, ali u svakom sluaju daleko od Liburnije i vjerojatno najprije pod bugarskim vrhovnitvom, a zatim su bili 819. godine saveznici Bornina neprijatelja Ljudevita Posavskog. Oni se u bitci kod Kupe 819. godine uope ne spominju u franakim vrelima. Tako se Dimler opredelio za jedno miljenje koje je sasvim logino: Bornini saveznici, milom ili silom, mogli su biti pre svega slovenski stanovnici Dalmacije i nekadanje Liburnije, a ne Timoani, koji su geografski bili mnogo blii podruju koje je mogao kontrolisati Bornin protivnik Ljudevit Posavski Teko se moe prihvatiti da je Borna bio knez i Guduskana i Timoana, niti se time moe objasniti Bornina uloga u dogaajima ak oko Kupe. Uz to znamo da Ajnhard nigde ne kae da su Guduskani preli na Ljudevitovu stranu, ve samo, da su na Kupi napustili Bornu i otili kui, to upuuje na neko blie podruje, a ne na neko daleko na istoku, niti pak na podruje Ljudevitove delatnosti. Jer, kad Ajnhard kae da ih je Borna opet pokorio, ne moe se ni pomisliti da je iao ak negde nadomak Timoana, ali ni na Ljudevitovo podruje, jer bi to izazvalo novi sukob sa Ljudevitom to bi Ajnhard svakako zabeleio kao uspeh franakog saveznika u borbi protiv njihovog estokog protivnika Ljudevita. Po svemu sudei Borna nije bio knez nekih Guduskana izmeu Branievaca i Timoana, a jo manje je mogao biti knez Timoana. Guduskani nisu mogli otii kui negde ak u Podunavlje niti bi bilo jednostavno da Borna usred sukoba sa Ljudevitom ide ak na istok da bi Guduskane opet pokorio. Sve se to moralo deavati u zapadnoj Dalmaciji Nije li jo D'Anville pao u zabludu koju su posle mnogi prihvatili, jer dosad nije poznat nijedan savremeni izvor koji bi argumentovano ukazivao na postojanje rimskog grada Guduskuma u predelu dananjeg Kueva.300
299

300

To je valjda razlog da F. ii u Povijesti Hrvata 1925. godine nije o tome ponovio svoje miljenje iz 1914. godine. Usp. F. ii, Povijest Hrvata, str. 310. Relja Novakovi, Baltiki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Narodna knjiga, Beograd, 1985., str. 42., 54.-55., 63. Usp. Svetislav M. Prvanovi, Ko je bio hrvatski knez Borna (Da li je poreklom iz Istone Srbije). Rad JAZU 311, 1957., Zagreb, str. 301310. Vidi: osvrt N. Klai, Historijski zbornik, godina X. za 1957., br. 1-4, str. 258259. 159

Iz Annales regni Francorum za 819. godinu moe se sa sigurnou zakljuiti da je Borna tada vladao Dalmacijom kao "dux Dalmatiae.301 Zapis u hrvatskom prijevodu glasi: Godina 819 A dalmatinski knez Borna sukobi se kod rijeke Kupe s Ljudevitom, koji je iao na nj s velikom vojskom. U prvom sukobu napuste Bornu Gaani, ali se on ipak spasi, jer ga je obranila i zatitila njegova tjelesna straa. U tom boju pogine Dragomu, Ljudevitov tast, koji je u poetku odmetnitva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu. Kad su se Gaani vratili kui, Borna ih ponovo pokori302 Bitan je navod o boju na Kupi u izvoru Vita Hludowici imperatoris u kojemu se Borna spominje kao ban Dalmacije (Dalmatiae duci).303 Borna se u navedenim Analima za 820. godinu navodi samo po imenu, dakle bez posebnog tituliranja,304 a isto tako spominje se samo po imenu i u Vita Hludowici imperatoris za 820. godinu.305 Borna je u Einhardovim Analima za godinu 821. oznaen kao dux Dalmatiae atque Liburniae.306
301

302 303

304 305 306

Borna vero, dux Dalmaciae, cum magnis copiis ad Colapium uvium Liudewito ad se venienti occurrens, in prima congressione a Guduscanis deseritur; auxilio tamen praetorianorum suorum protectus evasit. Periit in eo proelio Dragamosus socer Liudewiti, qui in exordio defectionis, relicto genero, Bornae se coniuxerat. Guduscani domum regressi iterum a Borna subiguntur. (Raki, Documenta, str. 320-322.) Anonymi vita Hludowici navodi poblie zato su Guduskani napustili Bornu: Sed Borna, Goduscanorum perdia an timore desertus incertum, suorum tamen iutus auxilio domestico discrimen imminens tutus evasit, sed et desertores suos postea subegit. (Rau /Hrsg./, Quellen zur karolingischen Reichgeschichte, I., str. 310.) J. idak, Historijska itanka, str. 9. Fugatus a Baldrico Liudevitus, Bornae occurrit Dalmatiae duci ad Colapium umen consistenti. Sed Borna, Goduscanorum perdia an timore desertus incertum, suorum tamen iutus auxilio domestico discrimen imminens tutus evasit, sed et desertores suos postea subegit. (F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, str. 48.) F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 55. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, str. 61. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II, str. 61. N. Klai je takvo tituliranje Borne 1971. godine razjasnila svojim tadanjim miljenjem da franaki anali Bornu nazivaju dalmatinsko-liburnskim knezom jer upotrebljavaju za balkanske i jadranske zemlje historijske nazive. Usp. N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. II. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1971., str. 206. R. Katii o naslovima Borne zakljuuje ovako: Polaziti treba od toga da je pravi naslov Bornin bio dux Sclavorum Dalmatinorum atque Liburnorum, oslanjajui se na tradiciju kasnorimskih provincija, a prema vijestima koje su dole do nas iz mlaega vremena vrlo je

160

Je li Borna -sudei po imenu- podrijetlom balkanski starosjeditelj, odnosno mogui rodovski (plemenski) voa, kojega u tom smislu nasljeuje njegov srodnik, ili je on stranac nametnut od Franaka ne moe se sa sigurnou zakljuiti.307

Franaki izvori Bornu tituliraju nazivom dux, koji pojam koristi franaka terminologija i kada prevodi naslove prvaka (voa) starosjeditelja na liburnijskom prostoru, koji su mogli imati i posebno znaenje. U starim njemakim analima pod nazivom dux podrazumijeva se Herzog, Markgraf ili Heerfhrer.308 U bizantskom shvaanju termin dux oznauje vojskovou.309 Naslov dux Dalmacije i Liburnije bio je na snazi i pod Ostrogotima a valjda i kroz cijelo vrijeme od 679. do 802. godine.310 U Gota su moni i bogati zadrali zapovjedna mjesta kao comites et duces i to tako da comites znauju pripadnost kraljevom okruenju, a povjerojatno da se naporedo i istoznano s time javljao i naslov dux Chroatorum. To je bila legitimacija gentilne vlasti kojoj je Borna stajao na elu kao knez Meu knezovima to su vladali u gentilnom sustavu koji su tvorili Chroati ili, preteno s frabnakoga gledita, Sclavi Dalmatini bio je Borna dux Guduscanorum, Pretpostavimo li da je takvo ureenje potrajalo sve do prijelaza iz 8. u 9. st., onda nam se Borna dux Guduscanorum pokazuje sasvim naravno kao jedan od duces Chroatorum ili Sclavorum Dalmatinorum. (R. Katii, Pretorijanci kneza Borne. Starohrvatska prosvjeta. Serija III., sv. 20, Split, 1990., str. 69.-70.) Iz citiranih je vrela oito da ona ne potvruju ovo Katiievo zakljuivanje. U Kartularu opatije Saint-Aubin dAngers (Anjou) koja je pripadala benediktincima, nalazi se u ispravi iz 1082-1106. g. meu svjedocima i Walterius Bornus. U drugoj pak Ingelbertus Bornus, u treoj iz 1080-1120. Johannes Bornus, te u onoj iz o. 1100. Johannem Bornus, a u slijedeoj iz 1060-1087. g. Hilduinus de Borenna ili pak u onoj s. d. opet Walterius Bornez /Cartulaire de lAbbaye de Saint-Aubin dAngers, I, Angers, 1896., 80, 105, 106, 114, 301, 449/. (S. Antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezovima, str. 129.) M. imundi smatra da su imena Borna i Porga hrvatska. Borna je hrvatsko ime. Uspor. Borimir, Borislav, Borivoj, kojih je prvi lan aorist bori, boriti se. Ni sam se osobito bavio imenom Porga, ali ga povezujem s glag. porgati< pohrgati: pohrdati - polupati, potui. (M. imundi autoru u pismu iz Maribora od 31. I. 1997.) Na primjer: Alois Bernt, Die Germanen und Slawen in Bhmen und Mhren. Grabert - Verlag, Tbingen, 1989., str. 84. K. V. Hvostova, K voprosu o terminologiji Ljetopisi popa Dukljanina. U: Slavjanskij arhiv. Izdanje Akademija nauka, Moskva, 1959., str. 30 - 45. A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 65. 161

307

308

309

310

jam dux oznauje vojno vodstvo, to je u ratu znailo biti samostalni zapovjednik umjesto kralja.311 U vrelima je pojam pojam dux mogao imati razni smisao zavisno od vremena i prostora (vojskovoa, vojvoda, knez). Meutim, oznaka dux, kada se odnosi na Hrvate u liburnijskom prostoru i na Hrvate po dolasku na teritorij Dalmata, moe se prevoditi samo kao ban. Rije ban najvjerojatnije je germanskog podrijetla, a njeno se znaenje tijekom srednjeg vijeka mijenjalo. Goti su prema nekim znanstvenicima (kako je davno upozorio V. Klai) takoer koristili rije ban. U Korulanskom kodeksu iz XII. stoljea spominje se ban kao dravni dostojanstvenik Gota.312 U Germana je pojam Bann imao pored svjetovnog i sakralno znaenje, a u Hrvata je on bio kao kraljev namjesnik, sudac i vojskovoa.313 Da u Hrvata dux znai ban potvruje i latinska redakcija Hrvatske kronike koja rije ban prevodi kao dux. Iz glave IX. latin311

312

313

Die Begriffe comes und dux konnten - im gentilen Bereich - Gefolgsmann und Heerknig meinen. Damit traf sich die sptantike Verfassungsentwicklung. Seit der Neuordnung Konstantins des Groen nehmen comites einen festen Platz in der Administration mit entsprechender Stellung im Hofrangsystem ein, und zwar sowohl in der kaiserlichen Zentralverwaltung wie in den Provinzen, als zivile wie militrische Beauftragte. Als Militrs knnen diese comites auch duces, Heerfhrer, heien; doch steht dem unspezischen Wortgebrauch die Bedeutung von dux als terminus technicus gegenber: Ein solcher dux ist der Kommandant eines Dukats, eines fr eine oder mehrere Grenzprovinzen eingerichteten und zustndigen Militrbezirks Aus der Funktion des sptantiken Dux entstanden Rang und Beauftragung desjenigen Dux, der Vorlufer des frhmittelalterlichen Herzogs wurde. Wie zh sich jedoch seine Ursprnge hielten, zeigt die Tatsache, da mit der karolingischen Restauration Dux und Comes wieder austauschbar wurden, da dann bis an den Beginn des Hochmittelalters jeder Dux grundstzlich auch ein Comes war Und bezeichnenderweise sind die ersten und am besten bekannten comites et duces des Knigs Rmer gewesen. Auch westgotische Hofadelige des siebenten Jahrhunderts drckten ihre militrische Beauftragung mit der Doppeltitulatur comes et dux aus. (Herwig Wolfram, Die Goten. Von den Anfngen bis zur Mitte des sechsten Jahrhunderts. Entwurf einer historischen Ethnographie. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 2001., str. 217, 220.) Vinko Foreti, Korulanski kodeks XII. stoljea i vijesti iz doba hrvatske dinastije u njemu. Starine JAZU Zagreb, 1956., knj. 46., str. 23-44. A. Dabinovi, Hrvatska dravna, str. 109-112. Usp. za pojmove bannus i dux : J. F. Niermeyer & C. van de Kieft (preraeno od J. W. J. Burgers), Mediae Latinitatis lexicon minus. I. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 2002., str. 109112, 477. U svezi s ovom problematikom zanimljivo je napomenuti da je u Kijevskoj Rusiji postojala i titula veliki knez, a ona je oznaavala ideju starjeinstva u kneevskoj sredini (rodu) i to ne toliko u smislu stvarne vlasti i politikih ambicija, koliko po autoritetu vezanom sa starom tradicijom potovanja starosti, odnosno starijega. (A. V. Majorov, Velikaja Horvatija: etnogenez i ranaja istorija Slavjan

162

ske redakcije nedvojbeno proizlazi da je latinska rije dux na hrvatskom znaila ban (banum ordinavit, id est ducem).314 Rije se dux u odnosu na Hrvate ne moe prevoditi u znaenju knez. Hrvatska redakcija Sclavorum Regnum konkretno dokazuje da su u Hrvata postojali i banovi i knezovi. (I zapisae asti i dohotke banom i hercegom i knezom i satnikom.- gl. IX.) Da je u hrvatskoj dravi vladao ban dokaz je postojanje banske asti u Hrvata, kako se navodi u DAI. Postojanje banovina u iduim stoljeima na teritoriju Gacke, Krbave i Like, kao i Bosne upuuje na nastavljanje kontinuiteta banske vlasti jo iz doba kad su tim krajevima zavladali Goti. 2. O stanovnitvu koje je ivjelo u granicama Liburnije i Dalmacije, moemo zakljuivati i na temelju franakih izvora koji spominju Bornu. Iz toga tituliranja Borne, odnosno iz franakih vrela koji konkretiziraju postojanje teritorija Liburnije i Dalmacije, moemo kao nesumnjivo zakljuiti da je jo u prvoj polovici IX. stoljea u dalmatskim mjestima ivjelo stanovnitvo, koje se i u franakim izvorima, naziva Romani, a da se u tadanjoj Dalmaciji i susjednim krajevima stanovnitvo dijelilo prema posebnim nazivima (Guduscani, Dalmati). U Ann. Fuld. za 823. godinu pie: Liudewitus... iterum in Dalmatas ad Liudemuhslum avunculum Bornae ducis pervenisset, dolo ipsius interfectus est. 315 Iz franakih vrela proizlazi da su do Borne postojale dvije odvojene povijesno - politike posebnosti: Liburnija i Dalmacija, koje su pod Bornom postale jedna dravna zajednica teritorijalnim proirenjem uz franaku privolu.316 U nazivu Liburnija sadrano je vie oznaka stanovnitva, koji su nastavali odreene teritorijalne posebnosti. Gaani su se naPrikarpatskovo regiona. Izdanje Univerziteta u Sankt-Peterburgu, Sankt-Peterburg, 2006., str. 41.) A. Dabinovi, Hrvatska dravna, str. 124-125. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 67. U raznim rukopisima nalazi se: Liudemhuslum, Liudemislum, Liudemuslum, Liudemunhslum, Ludemuhslum. (F. Kos, II., ibid.) M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea, str. 285-289. Sui u tom radu navodi da se poslije 821. imenu Liburnija zameo svaki trag. Prema Suiu, granice reducirane Liburnije poinju od Labina, koji je ostao u sastavu Istre, dok je Tarsatika ula u sastav Hrvatske. On dalje zakljuuje da se Gacka nikad nije nalazila u sklopu Liburnije, pa ni u rimsko doba. 163

314 315

316

lazili na nekadanjem teritoriju Japoda. Stjepan Pavii misli da se moe vjerovati da nazivi Lika i Krbava potjeu iz starijeg vremena, ali pretpostavlja da je ime Gatska obuhvaalo u poetku IX. st. cijelo dananje podruje Like od Une do Velebita ili do mora.317 Meutim, injenica je da o stvarnom opsegu Krbave i Like u IX. stoljeu ne znamo nita sigurno. Franaka vrela iz prve polovine IX. stoljea spominju postojanje u Dalmaciji etnosa, koji nazivaju Sorabi. J. idak spomen tih Soraba u Dalmaciji ovako interpretira: Franaki izvor razumijeva pod ovim imenom rimsku Dalmaciju. Premda postoji miljenje, da se izraz izvora: ad Sorabos vjerojatno odnosi na toponim Srb, koji se u kasnijim srednjovjekovnim spomenicima pojavljuje kao sredite istoimene upe u dolini gornje Une, ipak je vjerojatnije iievo miljenje, da se doista radi o Srbima, koji su ivjeli 'svakako Savi i Vrbasu negdje na jugoistoku u blizini dalmatinskih Hrvata'."318 Treba istaknuti da je pojam Dalmacije bio shvaan u raznim vremenima u razliitim teritorijalnim opsezima. Ovaj izvor odnosi se na opseg nekadanje rimske Dalmacije jer je iz njega oito da se ona sastoji od vie dijelova, i da u svakome od njih vlada poseban dux. 319 Ta se Dalmacija protezala do Drine i tu su se negdje mogli nalaziti i Srbi, ako je to znaenje rijei Sorabi. Srbi nisu mogli postojati u IX. stoljeu na teritoriju Dalmata, a posebno ne na liburnijskom podruju Like, Krbave i Gacke. N. Budak se u vezi miljenja o postojanju Srba na Uni od doseljenja Slavena i u IX. stoljeu, poziva na Skokov Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika i zakljuuje da glagol srpati ili srbati znai piti, a pojam srb u Lici oznaava pojilite stoke, te nema veze sa Srbima. Kada bi se doista radilo o toponimu izvedenom od etnonima, oblik bi zasigurno bio u pluralu, kao to je to sluaj s toponimima Horvati ili Hrvace, te bi glasio Srbi ili nekako slino. To to je do nedavno taj kraj bio naseljen Srbima, nije nikakav argument za prilike u IX. stoljeu.320 Gromile manje
317

318 319

320

S. Pavii, Seobe i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962., str. 15-16. U literaturi se istie da se u starini Likom smatrao samo kraj oko Gospia i iroke Kule. (Josip Buturac, Stjepan Pavii, Seobe i naselja u Lici. Historijski zbornik, Zagreb, 1962., godina XV. broj 1-4, str. 309.) Navedeno miljenje je mogua, ali nedokazana pretpostavka. J. idak (priredio), Historijska itanka, str. 11. U Ann. reg. Franc. stoji ovako: Liudewitus Siscia relicta ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur, fugiendo se contulit et uno ex ducibus eorum, a quo receptus est, (F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 63.) N. Budak, O knjizi I. Goldsteina: Hrvatski rani i srednji vijek. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 28, 1995., str. 326. . Jankovi nije paljivo prouio fra-

164

humke u kojima nema ostataka ljudskih kostura i koje su vezane s obiajem da se spaljeni ostaci pokojnika ne sahranjuju u zemlju, ve izvan gromila na teritoriju nekadanje rimske Dalmacije pripadaju prapovijesnom ili antikom dobu, dakle starosjediteljima, a ne samo Srbima prije pokrtenja, kako to misli ore Jankovi. 321 Granice politikog teritorija Borne bile su, prema miljenju A. Dabinovia, od Rae u Istri do Cetine, a na istoku do Vrbasa i preko dalje na istok prema rijeci Bosni.322 D. Mandi to precizira da se Hrvatska protezala od Zrmanje do Cetine, a u unutranjosti preko Duvna i Hlivna do razvodnih gora rijeke Vrbasa i Bosne, to jest do Komara i Vranice planine.323 Pod imenom Panonije razumijevala se je nekada zemlja od Dunava do Save, ali se ovdje ne moe uzeti u tom smislu, kad znamo, da su u Podunavlju i nadalje ostali Avari, koje je istom Karlo Veliki svladao (od g. 791-799.), nego se misli na posavsku Panoniju (izmeu Save i Drave), koju Porrogenet u jednom drugom svom djelu spominje pod naslovom 'eparhija' Panonija, kojom upravlja posebni namjesnik, a ima dva glavna grada, a to su Sirmium (danas Mitrovica) i Bassiana (danas Petrovci).324 Franako interveniranje pri razgranienju izmeu Dalmat(in)a, Sklavina (Hrvata) i Romana potvruje da Hrvati u podruje razgranienja
nake izvore i zato ih sasvim pogreno interpretira ovako: Iz ovog turog kazivanja anala o zbivanjima u Dalmaciji izvesno je da na njenom zapadu ive u ranom IX stoleu Guduani, Gaani i Srbi. U to vreme tu su ve morali iveti Hrvati i Litciki, mada se ne spominju po imenu. Zemlje Srba koji dre veliki deo Dalmacije, odreuje prostiranje gromila. Guduani su verovatno gospodarili u dananjoj Lici, poto se spominje Liburnija. Gaani su posebno pleme, ili srpsko pleme, potinjeno Francima. Knez Ljudemisl mogao je da vlada Hrvatima u primorju kada je i Borna drao Liburniju (Liku). (. Jankovi, Srpske gromile. Beograd, 1998., str. 144.) Nesumnjivo se u zapadnim predelima provincije Dalmacije oko 800. godine vri sahranjivanje na razne naine. Srbi podiu gromile u planinskim i brdskim predelima, te u poljima izmeu njih. Hrvati se sahranjuju na poganski nain u Ravnim kotarima, a predstavnici franake vlasti u oblasti oko Knina sahranjuju se na hrianski nain, mada sa ratnikom opremom. Zato je za datovanje gromila u Kninskoj krajini i Lici kljuno pitanje franakih osvajanja u provinciji Dalmaciji. Sa ovim pitanjem povezano je i datovanje gromila u gradinama oblasti Unca i Une. (. Jankovi, Srpske gromile, str. 142- 145.) A. Dabinovi, Hrvatska dravna, str. 63. D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, str. 450. D. Gruber, tudije iz bosanske povijesti Milana Preloga. Vjesnik, god. X, sv. II, III, IV., Zagreb, 1908., str. 233. 165

321

322 323 324

nisu doli nekoliko stoljea ranije, jer bi se u tom dugom razdoblju granice prethodno sigurno bile utvrdile. Iz stilizacije franakih izvora oito je da su u drugom desetljeu IX. stoljea na teritoriju Dalmat(in)a ivjeli: 1. doseljavani Hrvati (Sklavini), 2. Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), i 3. u zaleu neromanizirani starosjedioci Dalmati(ni). Ne moe se prevoditi franaka vrela u smislu da su tada postojali samo novodoli Hrvati i Romani po gradovima, a da su jedni i drugi obuhvaeni pojmom Dalmatini. Takvo shvaanje ne moe obrazloiti zbog ega su novodoli Sklavini potedjeli Romane u nekoliko gradia i izoliranih otoka, a jo manje moe objasniti na temelju ega su se ti novodoli Sklavini mogli u vrelima, kojima je bilo poznato stvarno stanje, tretirati kao Dalmatini. Kada bi pojam Dalmacija bio ogranien samo na primorska mjesta, u kojima su Romani u njima dalmatinski Romani ili Dalmati (Dalmatini), ne bi se moglo razjasniti kako u tom sluaju Sklavini mogu biti dalmatinski Sklavini, ako oni ive izvan gradova. Naime, u smislu shvaanja da su samo primorski gradii Dalmacija, Sklavini koji ive izvan te tobonje Dalmacije, nikako ne mogu biti dalmatinski Sklavini, ve samo Sklavini. 3. Einhardovi Anali za godinu 821. izvjetavaju da je Borna mrtav i da ga je naslijedio Vladislav: Godine 821. u mjesecu veljai odran je sabor u Aachenu i na njemu se raspravljalo o ratu s Ljudevitom. Odreene su tri vojske, da idueg ljeta naizmjence pustoe polja izdajnik. Meutim umre dalmatinski i liburnijski knez Borna. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov neak po imenu Vladislav325 Prema Analima Borna je umro 821. godine, a prema anonimnom autoru Vita Hludowici Borna je ubijen (vita privato).326 Bor325

326

Interea Borna, dux Dalmatiae atque Liburniae, defunctus est, et petente populo atque imperatore (Hludowico) consentiente nepos illius, nomine Ladasclavus, successor ei constitutus est. (Raki, Documenta, str. 325.) Prijevod u: J. idak, Historijska itanka, str. 11. I dok Einhardovi anali pod 821. g. naprosto kau da je Borna, defunctus est, pod istom godinom Anonimova Vita Hludowici pie da je on vita privato. Izraz defunctus est znai umro je, t. j. pokojni je, a vita privato glasi u prevodu lien ivota ili drugim rijeima: ubijen je. Da je Borna ubijen pie o tome i Catalogus ducum et regum Dalmati et Croati, sastavljen u prvoj polovici 18. stoljea, a autor mu je valjda Filip Riceputi. U tome spisu se kae da je Borna ispoetka bio vje-

166

na je zavrio ivot vjerojatno u sijenju ili veljai 821. godine, a za nasljednika mu je iste godine izabran na molbu (uz suglasnost) naroda i uz potvrdu franakoga cara njegov neak, sinovac (unuk?) Ladasclavus.327 Trajanje vladavine Vladislava, koja je poela 821. godine neutemeljeno se datira do oko 835. godine.328 Ann. reg. Franc. (Ann. Einh.) izvjetavaju o bijegu Ljudevita 822. godine u Dalmaciju i da ga je u njoj 823. ubio Bornin ujak Ljudemisl.329 Annales Fuldenses navode da je Ljudevit330 doao 823. godine Ljudemislu, koji ga je na prevaru ubio,331 to moe znaiti da je te 823. godine prestao vladati Vladislav. Ljudemisl se u Katalogu banova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske (Catalogus ducum et
ran Ludoviku Pobonom i da je savladao kneza Ljudevita (819), a malo kasnije je pristao uz njega i bio ubijen 821. godine. Meutim ii, koji je objelodanio ovaj katalog, smatra da je sve to o Borninoj prijekoj smrti, nakon to se toboe pridruio Ljudevitu, naprosto izmiljotina kompilatora. No ii nije u pravu u pogledu Bornine likvidacije, jer njegovo ubistvo donosi i potvruje savremeni izvor. (S. Antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei, str. 134.) Bogo Grafenauer pojam populus objanjava ovako:Izraz populus (pored njega i gens) se upotrebljava po tom uzoru u ranom srednjem veku za politiki narod (vojsku, zborove punopravnog stanovnitva, zborove pri glasanju ili krunisanju kralja itd.); natio (i gens) se meutim upotrebljava pri oznaavanju plemenske strukture i plemenske pripadnosti. (B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. JI, Beograd, br. 1-2 za 1966., str. 7.) No, injenica je da ni jedan povijesni izvor ne potvruje ovakvu dataciju. Jedino to se o Vladislavu zna jest ve spomenuti podatak da je poeo vladati. Mislim da je na osnovi samo jedne reenice iz izvora neutemeljeno protegnuti njegovu vladavinu na razdoblje od 14 godina. S obzirom na uobiajenu praksu srednjega vijeka da se vladari lako svrgavaju, to potvruju i kasniji dogaaji u Hrvatskoj, nije neosnovano pretpostaviti kako bez uhodanoga principa nasljeivanja vlasti Vladislav nije tako dugo vladao. (Vladimir Posavec, Krstionica kneza Vieslava i njegovo mjesto u kronologiji hrvatskih vladara. Historijski zbornik, god. XLIX, 1996., str. 26.) peractoque placito (sc. ad Franconofurd) et dimissis primoribus, cum imperator iam inde digredi statuisset, adlatum est ei de interitu Liudewiti, quod relictis Sorabis, cum Dalmatiam ad Liudemuhslum avunculum Bornae ducis pervenisset et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius esset interfectus. (F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 67.) Ljudevitova vladavina obuhvaala je podruje kasnoantike provincije Savia, kojoj je glavni grad bio Sisak. Ljudevit dux ili rector inferioris Pannoniae, a to je dio dananje Slavonije s centrom u Sisku. (S. Antoljak, Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezovima, str. 129-139.) U Ann. Fuld. za 823. godinu pie: Liudewitus... iterum in Dalmatas ad Liudemuhslum avunculum Bornae ducis pervenisset, dolo ipsius interfectus est. (F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 67.) 167

327

328

329

330

331

regum Dalmatiae et Croatiae), spominje kao ban (dux), koji vlada poslije kratke vladavine Vladislava i sam pogiba 826.332 Ovaj navod u Katalogu ne mora biti vjerodostojan, ali se ne moe iskljuiti mogunost, prema Annales Fuldenses, da je Ljudemisl 823. stvarno banovao u Dalmaciji. Borna je, kako je ve navedeno, prema Ann. Reg. Franc. 821. godine umro kao dux Dalmatiae atque Liburniae. Prema istim Ann. Reg. Franc za 823. godinu Ljudevit bjei Borninu ujaku Ljudemislu, koji je u Dalmaciji, a prema Ann. Fuld. te godine Ljudevit bjei Ljudemislu, koji je meu Dalmatima (in Dalmatas).333 Mogue je zakljuivati, iako ne sa sigurnou, da Ljudemisl vlada kao ban samo u Dalmaciji, odnosno nad Dalmatima, dakle ne i u Liburniji. To bi znailo da su tada Dalmacija i Liburnija, nastavile postojati kao dvije politiko-teritorijalne posebnosti, ali obje pod franakim vrhovnitvom Tijekom tridesetih godina IX. stoljea Hrvatima vlada Mojslav,334 o kojemu postoje oskudni izvori. U Ivanovoj Mletakoj kronici (Ivan je umro 1008.) Mojslava335 se naziva princeps, a Druaka iudex. Prema Da332

333 334

335

U Katalogu stoji: VI. Ladasclavus, alias Lado seu Hado, nepos Borne brevi peri(i)t. VII. Liutesmulus Borne avunculus, rebellis, Salone obsessus, captus et interemptus 826. F. ii uz ove navode napominje: Dakako sve to se o njemu kae kao o buntovniku i pogibiji njegovoj 826., naprosto je izmiljotina kompilatorova. (ii, Genealoki prilozi, str. 90.) F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, II., str. 61, 67. Ime ovog vojvode u prijepisu Trpimirove isprave iz Katel Suurca glasi: Oyslaus, dok u ostalim prijepisima Mislaus. U Kronici Ivana akona to ime glasi: Muisclavus . (Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sv. I. Uredio: Marko Kostreni. Sakupili i obradili: Jakov Stipii i Miljen amalovi. JAZU, Zagreb, 1967., str. 3.) U historiograji je, posebno od F. iia, prihvaeno pisanje ovoga bana kao Mislav. Meutim, J. Modestin istie da ii nije takav lologiki kapacitet, da drugome daje lologike lekcije i zakljuuje: Mjesto Mojslav, kako je utvrdio Mikloi, kako je pravo pisao Smiiklas, i kako dolazi u starijoj ekoj i u starijoj poljskoj historiji, ii uzima oblik Mislav (Povijest Hrvata, str. 326-345.) Istina, u listini kneza Trpimira 852. dolazi ime njegova prethodnika u obliku Mislavus (Raki, Documenta, str. 4); ali to je grijeka pisara ili prepisivaa: listina se sauvala samo u prijepisu g. 1333. i to istom u Iv. Lucija (De regno, 1666, p. 61-62) pa u prijepisu ak iz prve polovine 18. vijeka u arhivu biskupije splitske, dok mletaka hronika akona Ivana, tajnika duda Petra II. Orseola (991-1009) biljei, kako je dud Petar Trandenik 839. utvrdio mir pacem cum illorum (t. j. Hrvat) principe Muisclavo nomine rmavit. (Fotograki snimak komadia rukopisa s imenom Muisclavo u iia, P. H. 329). Odista prema Mojmir ima glasiti Mojslav, kako prema Gojmir to glasi Gojslav, prema Stojmir Stojslav, prema Vojmir Vojslav. Kako

168

binoviu izraz princeps u latinskim izvorima oznauje arhonta, a oznaka iudex u Gornjoj Italiji oznauje kneza.336 U Trpimirovoj ispravi spominje se Mislavo duce iz ega se moda moe zakljuivati da je u Hrvata oznaka princeps imala isto znaenje kao i oznaka dux. O pojmu princeps moe se zakljuivati i iz Dukljanina. Bitno je da se u prvom poglavlju Dukljanina spominju principes kao sinovi kralja, ali i kao nositelji odreene vlasti. Iz petoga poglavlja Libellus Gothorum oito je da je ta vlast slabija od vlasti vrhovnog vladara, koji je u hijerarhijskom smislu nadreen princepsu. Ivan akon pie, da je dud Petar Trandenik "tree godine svoga dudovanja otiao ratnim brodovima zauzeti Sklaveniju".337 Ivan akon dalje izvjeuje da je dud ugovorio mir s Mojslavom i da je zatim preavi na neretvanske otoke s Druakom ('Marianorum judice') uinio ugovor, koji je vrlo malo vrijedio.338 F. ii to dogaanje datira nekako oko g. 839/840. i dodaje: Poznato je, da djakon Ivan nije u hronologiji osobito pouzdan i toan.339 Hrvati su se oslobodili Franaka u doba Mojslava.340 Rat Hrvata protiv Franaka, koji navodi Porrogenet, trajao je sedam godina i mogao se dogoditi u Dalmaciji, a ne u Panoniji. U glavi XXX. DAI pria se o franako-hrvatskom sukobu zbog franake okrutnosti ali on govori o Hrzvei Mimir mjesto Mojmir, Gislav mjesto Gojslav, Stislav mjesto Stojslav, Vislav mjesto Vojslav? Upravo tako ravo zvei i Mislav mjesto Mojslav. (J. Modestin, Imena brae i sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1926., str 13.) A. Dabinovi, Hrvatska dravna, str. 188. Iz Porrogenetova djela De caeremonis proizlazi da je bizantski car basileus, a da su junoslavenski vladari arhonti. O znaenju princeps usp. Mediae latinitatis Lexicon minus. II. Wissenschhaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 2002., str. 1107-1108. F. Raki, Documenta, str. 335. F. Raki, Documenta,, str. 335. Iz vrela proizlazi da su Neretljani tada bili samostalni. Jedan njihov prvak dao se oko 830. godine u Mlecima krstiti. (Raki, Documenta, str. 334.) F. ii, Genealoki prilozi, str. 5. Ivan Tkali navodi da je Mojslav, dok je franaka sila ratovala s Bugarima, izborio samostalnost. Jer kada bi iza svrgnua Balderikova (828) njegova markograja podieljena bila na etiri groje: Furlansku, Istriju, Koruku i dolnju Panoniju, ne nalazimo nigdje medju timi grojami ili knjeevinami koje bi zavisile od njemake vlade, dalmatinske Hrvatske, kojoj je u to doba pripadala i Liburnija. Da bijae upan Mojslav neodvisan od Franake, vidimo poto se uputavao samostalno u ugovor. (I. Tkali, Hrvatska povjestnica. Zagreb, 1861., str. 29.) 169

336

337 338

339 340

vatima u Dalmaciji, a ne u Panoniji.341 U DAI pie: "Nekoliko godina Hrvati, koji su bili u Dalmaciji, pokoravahu se Francima, kako i prije u njihovoj zemlji; no Franci muili su ih tako nemilo, da su i naprad Hrvata ubijali i bacali ih psima. Ne mogui Hrvati to od Franaka podnositi, odmetnu se od njih i ubiju vladare (arhonte), koje im bjehu postavili: toga radi die se na njih iz Francije velika vojska i, poto su jedni s drugima vojevali sedam godina, kasno i tekom mukom nadvladaju Hrvati i poubijaju sve Franke i vladara (arhonta) njihova po imenu Kocilisa."342 U djelu DAI stoji i da su pod carem Mihajlom Mucavim (820.-829.) dalmatinski gradovi postali neovisni, te se ni rimskom caru, ni bilo kome nijesu pokoravali.343 F. ii misli da je Mojslav premjestio sjedite iz Nina u Klis.344 Josip Ante Soldo pretpostavlja da je za Mojslava dravno sredite prelo od Like u tvrdi Klis, odnosno Katela.345 Navedena su miljenja pogrena. Sa sigurnou se moe zakljuivati sljedee: Prvo crkveno sredite za Hrvate u Liburniji, osobito po dolasku Franaka, bilo je u Ninu. Doseljenjem Hrvata od drugoga desetljea IX. stoljea na dalmatski teritorij hrvatski se vladar zadrava (vrei vladarsku vlast) u Bijaima, Klisu, Ninu. Meutim, glavno vladarevo politiko sjedite (gdje se najdue zadravao i tijekom cijelog IX. stoljea) bio je Knin. Hrvatski je vladar iz toga grada mogao sigurnije vladati Liburnijom i Dalmacijom. Iz Knina se pokuavalo i pokatoliavati Hrvate u Gackoj, Lici i Krbavi. To je razlog postojanja vie crkvenih objekata (crkava i samostana), koji se grade na kninskom podruju u Trpimirovo doba, kao i tijekom cijeloga IX. stoljea.346
Sama sam prije vjerovala da se radi o pievoj zabuni, jer da je Anonim, toboe, pri pisanju mislio na Ljudevitov ustanak, a ne na dalmatinske Hrvate. Priklonila sam se, dakle, miljenju koje je prihvatila velika veina historiara, a odbacivala sam tumaenje koje je davno, danas sam uvjerena s pravom, zastupao F. ii. On je smatrao da se gore spomenuta vijest o hrvatskom ustanku zaista odnosi na dalmatinske Hrvate. (N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, str. 25.) F. ii (preveo), Genealoki prilozi, str. 14-19. F. Raki, Documenta, str. 338. F. ii, Povijest Hrvata, str. 326. J. A. Soldo, Suradnja crkve i hrvatske kneevine u IX. stoljeu. U: Zbornik Katela kolijevka Hrvatske, str. 21. M. Jarak, Karolinki elementi u predromanikoj arhitekturi Trpimirova doba. U: Zbornik Katela kolijevka Hrvatske, str. 101-106.

341

342 343 344 345

346

170

III. HRVATSKI KRALJEVI TRPIMIR, KREIMIR I MIROSLAV

1. Iz natpisa pro duce Trepim(ero) na ulomku lijeve strane zabata u crkvi benediktinskog cenobija u Riinicama (Solin)347 moe se zakljuiti da je Trpimir zapoeo vladavinu kao ban. Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim zavretkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). U vezi s time ne moe se zanemariti injenica da imena Trpimira i nekih drugih hrvatskih vladara u IX. stoljeu zavravaju na mer, to upuuje na mogunost da ne potjeu s dalmatskog teritorija. O Trpimiru se do godine 1931/32. pisalo na temelju isprave nazvane Trpimirova darovnica, koja je sauvana u najstarijem prijepisu iz 1568. godine. Prijepis te Trpimirove isprave iz XVI. stoljea upuuje na mogunost da indikcija moe biti i pogreno prepisana. Pod pretpostavkom da je indikcija tono navedena ne moe se sa sigurnou zakljuiti na koju se godinu odnosi.348 Povijesna jezgra ove isprave moe se prihvatiti kao istinita.349 Njezin sauvani prijepis poinje ovako: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Za vladanja vrlo pobonoga Lotara, kralja franakoga, u Italiji, indikcije 15., 4. oujka.350 M. Barada je bio svjestan teine datiranja ove isprave. U ovo doba jo nije openito u porabi datiranje
347

348

349

350

Vedrana Delonga, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 1996., str. 128. Lucius datira ispravu u 838. godinu. (Giovanni Lucio, Storia del regno di Dalmazia e di Croazia. Edizioni Lint, Trieste, 1983., str. 149.) . Rapani, Solinska epizoda europske povijesti. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. Sv. 85., Split, 1992., str. 91.-116. Usp. i N. Klai, O Trpimirovoj darovnici kao diplomatikom i historijskom dokumentu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXII., 1960., Split 1960., str. 105-155. Miho Barada, Dvije nae vladarske isprave. Croatia Sacra, Zagreb, 1937., str. 8. 171

po kranskoj eri; datira se na razne druge naine, kao na pr. anni imperii ili regni, t. j. po godinama vladanja jednoga vladara. U naoj je ispravi samo openiti izraz regnante bez oznake godine vladanja. To je razumljivo kad se zna za razna i razliita datiranja Lotareva vladanja. Njegove godine carevanja poinju se brojiti negdje od g. 820., drugdje od g. 822.; u srpnju g. 833. u Franakoj je to prva godina, a u Italiji ve je trinaesta, da u srpnju 840. bude u Franakoj 20. 351 U starijoj historiograji prevladalo je miljenje da je Lotar okrunjen u Rimu 5. travnja 822. godine i da do njegove smrti indictio XV. dolazi 822., 837. i 852. Obrazlagalo se da Trpimirova isprava nije mogla biti izdana 837., jer se u njoj spominje Mojslav kao Trpimirov prethodnik, a za njega, prema nepouzdanom mletakom izvoru, neki zakljuuju da je vladao 839. Zastupnici ovoga miljenja zbog toga su datirali Trpimirovu darovnicu u 852. godinu. L. Margeti na svoj nain interpretira Lotarovo vladanje, a prihvaajui vjerodostojnost mletakoga izvora da je Mojslav vladao 839. zakljuuje da Trpimirov uspon treba datirati izmeu 839. i 844., a kao najvjerojatniji datum predlae 4. oujka 840. godine.352 Datiranje Trpimirove isprave stvarno je mogue na temelju sljedeih injenica: Najstariji sin cara Ludviga Pobonog (814.-840.) je Lothar (umro 855.), koji je okrunjen za suvladara 817. godine. On je Ludvigov suvladar, a u Trpimirovoj ispravi spominje se samo jedan od ta dva suvladara. Treba posebno istaknuti da je Lotar bio regent u Italiji od 822.-825., ali da je u Rimu okrunjen na Uskrs 823., a ne 822. godine.353 Dakle pouzdano je da je Lotar od 822 do 825. bio regent u Italiji, a da je okrunjen na Uskrs 823. godine u Rimu.354 Tomislav Raukar zakljuuje da je opeprihvaeno datira351 352

353

354

M. Barada, Dvije nae vladarske isprave, str. 22. L. Margeti, Biljeke uz Trpimirovu ispravu. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 30/1, 1993., str. 47-51.; L. Margeti, Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebake biskupije i Slavonije. CCP, god. XVIII.,1994., br. 34, str. 23. Der Grosse Ploetz. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1999., XXXII. izdanje, str. 381. Lothar I. Der lteste Sohn Ks. Ludwigs d. Fr., seit 814 Unterkg. V. Bayern, wurde 817 in Aachen zum Mitks. Gekrnt und war nach der dort beschlossenen Ordinatio imperii als Ks. Und Nachfolger des Vaters vorgesehen, unter dessen Oberhoheit die Brder (Ludwig d. Deutsche, Pippin v. Aquitanien) stehen sollten. Die Folgezeit (822-825) verbrachte L. als Regent in Italien (Ks. Krnung Ostern 823) In den nach Ludwigs Tod offen ausbrechenden Brderkriegen Der nach vielen Verhandlungen geschlossene Vertrag v. Verdun (Aug. 843) wurde zur Grundlage der knftigen territorialen Entwicklung. L. erhielt das Ksm. Und die Herrschaft ber das

172

Ulomci iz Riinica. IX. stoljee. Arheoloki muzej u Splitu

nje s godinom 852, dodue, u skladu s 15. indikcijom, ali ne i s injenicom da Lotar od 844. god. vie nije bio talijanskim kraljem nego njegov sin Ludovik II.355 Poetak Trpimirove vladavine mogue je datirati najkasnije u 840. godinu na temelju Tomina podatka da je Justin bio nadbiskup u Splitu 840. godine poslije nadbiskupa Petra, koji se spominje u Trpimirovoj
Mittelreich, das sich von der Nordsee bis nach Italien erstreckte, er bte aber keine Oberhoheit ber die Teilreiche der Brder im O und W Whrend Friesland seit 845 durch jhrl. Normanneneinfalle erschttert wurde im Zuge der Brderkmpfe hatte L. 841 der Herrschaft der norm. Brder Harald und Rorik ber die Insel Walcheren zugestimmt (850 Ansiedlung Roriks in Dorestad) -, wurde Italien, das L. nach 840 nicht mehr betrat, von den Sarazenen heimgesucht. L. s. ltester Sohn Ludwig II. bernahm die Regentschaft in Italien, wurde 844 zum Kg. Der Langobarden und Ostern 850 zum Mit-Ks. Gekrnt. (Lexikon des Mittelalters, V., 2002., Coron Verlag Monika Schoeller, Lachen am Zrichsee, str. 2123-2124.) T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. kolska knjiga Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., str. 27. 173

355

ispravi.356 Buli-Bervaldijev Popis spljetskih nadbiskupa po rezultatima kritinog istraivanja kamenih i pisanih dokumenata357 poznaje nadbiskupa Justina iza nadbiskupa Petra. Trpimir je mogao vladati do oko 850. godine, kada ga nasljeuju kraljevi: sin Kreimir, pa unuk Miroslav.

U Trpimirovoj ispravi stoji: Tripimirus dux Chroatorum,358 a navodi se i regnum Croatorum.359 Ne moe se iz sumnjive stilizacije regnante zakljuiti, kao to su to mislili I. Lui, F. ii i njihovi sljedbenici, da je Trpimir priznavao vrhovnu vlast franakog cara Lotara.360 Nije mogue zanemariti podatak da se u toj ispravi navodi kako Trpimir vlada po milosti Bojoj.361 Prvorazredan i izvanredno vrijedan izvor za ranu hrvatsku povijest je traktat poznatoga monaha Gottschalka iz IX. stoljea iz kojega proizlazi da je Trpimir suvereni vladar i da nije niiji vazal. Gottschalk je, kada je zbog svojeg uenja o predestinaciji, protjeran iz Furlanske, due vrijeme boravio i najvjerojatnije irio svoj nauk u Dalmaciji. Boravak od Crkve progonjenog Gottschalka na Trpimirovu dvoru takoer dokazuje nezavisnost Trpimira. Spomen o Gottschalkovu boravku u Dalmaciji sauvan je i u Bertinijanskim analima.362 Reinhard Schneider precizira da je Gottschalk mogao biti na Trpimirovu dvo356

357

358

359

360

361

362

Najzad poslije propasti Salone u Splitu nalazimo, da su ovo bili stariji biskupi u Splitu: nadbiskup Justin je bio godine inkarnacije osamsto etrdesete (Toma Arhiakon, Kronika. Uredio i preveo: Vladimir Rismondo. akavski sabor, Split, 1977., str. 42.) F. Buli - J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa. Zagreb, 1912-1913., str. 168. M. Barada, Dvije nae, str. 23. Vano je napomenuti sljedee: U dvadeset i pet hrvatskih vladarskih isprava, datiranih od Trpimira do one kralja Stjepana iz 1089/90., u titulama hrvatskih vladara, oni se navode kao kraljevi Hrvata i Dalmatina, a ime Sklavin ne navodi se ni jednom. Ta se injenica ponavlja i u svim nevladarskim ispravama iz toga razdoblja. M. Barada, Dvije nae, str. 32. Rije regnum je arhainiji izraz. Usp. N. Budak, Prva stoljea Hrvatske. Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1994., str. 76. Usp. F. ii, Pregled povijesti hrvatskoga naroda. NZ Matice hrvatske, 1975., str. 93. eljko Trkanjec - Pavao Knezovi (priredili), Documenta historiam Croaticam spectantia: (repraesentativa). 3. izdanje, Zagreb, kolska knjiga, 1995., str. 100101. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. II., str. 113.

174

ru samo u razdoblju od 845. do najkasnije kraja 847. godine.363 Gottschalkov manuskript pronaao je u knjinici u Bernu belgijski benediktinac Germain Morin.364 Cyrille Lambot je 1931. godine prepisao taj manuskript u cjelini, ali ga je objavio tek 1945. pod naslovom Oeuvres thologiques et grammaticales de Godescalc d' Orbais.365 Mirko D. Grmek je prvi u Hrvata pregledao ovo Lambotovo izdanje i utvrdio da cijeli jedan pasus nije bio dostupan Lovri Katiu i o tome je objavio posebnu raspravu.366 M. Grmek je upozorio da se taj bitan podatak ne nalazi, kako je mislio L. Kati, u Gottschalkovu djelu De trina deitate, nego u zbirci Gottschalkovih odgovora na razna pitanja i to u poglavlju pod naslovom: Si Sibillae et ceteri vates paganorum spiritum sanctum umquam meruerint mereri vel habere?367 Dijelovi u Gottschalkovu izvorniku, koji se odnose na hrvatsku povijest, u hrvatskom prijevodu, glase: ...Kad je naime Trpimir, vladar Sklavina ('rex Sclavorum'), krenuo protiv Grka i njihova patricija, a na dvorac bijae na samoj granici budueg rata, rekao sam mu (Gottschalkovu ueniku) da ide i da priskrbi sve to je potrebno kralju i njegovoj vojsci, a to mu je i dunost. Ali ga ipak strano zakleh Gospodinom Bogom, da ne uzimlje oruja niti da ide s vojskom, nego da jae za njima i da pomnjivo pazi kakvo e biti dranje onoga naeg konja. Prema nedavnim naime dogaajima posve sigurno sam znao da e pobjeda pripasti onom dijelu ljudi (onoj strani)
363

364

365

366

367

R. Schneider, Die Sdslawen im Lichte erzhlender Quellen des Karolingerreiches. U: Poeci hrvatskog kranskog i drutvenog ivota od VII. do kraja IX. stoljea. CUS, Split, 1990., str. 245. Ovim se ispravljaju ranija datiranja Gottschalkova boravka u Dalmaciji od (oko) 846. do 848. godine. Usp. Lovre Kati, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira. Bogoslovska smotra, br. 4/1932, str. 12.; Boidar Vidov, Benediktinac Gottschalk iz Orbaissa na dvoru kneza Trpimira I. Vlastita naklada, Toronto, 1984., str. 18. G. Morin je poslao don Frani Buliu fotograje, i to samo folije numerirane 71 r i 71 v. Frane Buli je taj materijal prepustio Lovri Katiu, koji je prvi detaljnije obradio (na 30 stranica) taj tekst. (L. Kati, Saksonac Gottschalk, str. 12.) C. Lambot, Oeuvres thologiques et grammaticales de Godescalc dOrbais. Spicilegium sacrum Lovaniense, Louvain, 1945., str. 684. D. M. Grmek, Dva lozofa, Gottschalk i Hasdai Ibn aprut, o Hrvatima u vrijeme narodnih vladara. Prilozi za istraivanje hrvatske lozofske batine, godite XX., br. 1-2 (39-40), Zagreb, 1994., str. 435-448. D. M. Grmek, Dva lozofa, str. 439. O ovom Gottschalkovu spisu ne moe se pisati kao o autobiografskom djelu ili ga smatrati uspomenama, kako to radi M. Ani. (M. Ani, Od karolinkoga dunosnika do hrvatskoga vladara, str. 27, 39.) 175

i da e njihova biti pobjeda iji konji budu veselo ili i svojim pobjednikim dranjem pokazivali radost. A tako se naskoro i dogodilo, kako je nagovijestilo i unaprijed otkrilo dranje konja koji se veselo poigravao Svi Venetici, naime Latini (homines Latini) koji ive u gradovima na moru, svoga gospodara, tj. grkog cara, ne zovu dominus nego dominatio. Oni kau: Benigna dominatio miserere nostri, ili Fuimus ante dominationem, ili Ita nobis dixit dominatio. Da ne bi podcijenio taj gotovo puki nain govora, gledaj to se zbiva na nebu. Umjesto dominus kau dominatio i oni blaeni duhovi koji meu ostalima ine esti red.368 Tako se dakle za Boga govori Botvo i Boanstvo. Isto tako Dalmatini ('homines Dalmatini'), kao i Latini uza sve to to su podloni grkom carstvu, po svoj veoma dugoj zemlji Dalmaciji ('per totam Dalmatiam longissimam revera regione(m)' nazivaju zajednikim nazivom: kralj i car, kraljevstvo i carstvo. Kau naime: 'Bili smo pred kraljevstvom' i 'Stali smo pred carstvo' i 'Tako nam je reklo kraljevstvo'. Ali ne misli, da to oni govore s omalovaavanjem.369 Trpimir se u Gottschalkovu izvoru naziva kralj Sklavina (rex Sclavorum), kojega su smatrali kraljem i njegovi podanici. Titula rex u bizantskom tituliranju ne postoji i u bizantsko-grki jezik prenesena je iz latinskoga. U bizantskoj literaturi postoji bazileus, a to je bizantski car, a tek kasnije franaki, pa bugarski i srpski car.370 Papinski izvori junoslavenske vladare nazivaju kraljevima, dok su oni u Bizantu smatrani arhontima. Papinske poslanice upotrebljavaju od VI. stoljea naslov rex i za vladare koji nisu bili okrunjeni. Pape u IX. stoljeu bugarskom knezu Borisu daju titulu rex, a u Bizan368

369

370

U latinskom izvorniku ovaj pasus glasi: Omnes Venetici qui sunt uidelicet intra mare degentes in ciuitatibus homines Latini dominum suum id est imperatorem Graecorum nequaquam uocant dominum sed dominationem. Dicunt enim: Benigna dominatio miserere nostri, et: Fuimus ante dominationem, et: Ita nobis dixit dominatio. Sed ne tibi uilescat illorum quasi rustica loquutio, uide quid sit in caelo. Nam pro dominis dominationes uocantur illi spiritus beati qui sunt inter ceteros in ordine constituti VIo. (Lambot, Oeuvres thologiques, str. 208.). M. Grmek donosi prijevod ovoga dijela Gottschalkova navoda, koji je u mene naveden masnijim slovima, uz primjedbu: Kati i ostali nai autori ne poznaju ni mjesto tog odlomka u Gottschalkovim djelima, ni tekst ovog poetnog dijela. (M. Grmek, Dva lozofa, str. 442.) Prvi sam pasus donio u svom prijevodu. Posljednji pasus Gottschalkova teksta donio sam prema prijevodu I. Guberine. Ivo Goldstein, O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do poetka XII. stoljea. Historijski zbornik, godite XXXVI (1), 1983., str. 148-149.

176

tu ga zovu arhont.371 Bizantski pisci zvanje arhont upotrebljavaju u razliitim znaenjima. 372 Porrogenet pie da Hrvati i Srbi u zaleu Dalmacije nemaju arhonte, ve samo starce upane, kao i ostale Sklavinije, ali ovaj njegov zapis ne moe se odnositi na Trpimirovo doba jer o tome postoji protivno svjedoanstvo Gottschalka, koji je suvremeni izvor. Za Gottschalkovo djelo ovaj je pasus prigodnog znaenja. Slui mu za ilustraciju njegove teoloke teorije o Bogu. Po njemu Dalmatinci i Latini u IX. vijeku uzimali su kao sinonime riei: kraljevstvo i carstvo, kralj i car. U ostaloj latintini onoga doba nalazimo doista kao sinonime 'rex' i 'imperator'. Ali to dolazi vrlo rijetko i vie kao sporadini sluaj (Usp. Du Cange, Glossarium ad scriptores mediae et inmae latinitatis, Venetiis, 1789 v. VII, str. 96, 178), dok je prema svjedoanstvu Gottschalkovu u Hrvatskoj to bila redovita pojava, koja je iznenadila i samog Gottschalka.373 N. Klai tono interpretira ovaj navod: Trpimir se ponaa kao pravi mali istoni dinast. Jednostavno ne doputa da ga njegovi ljudi nazivaju po imenu, nego on svoju vladarsku vlast personicira! Ponaa se dakle kao i bizantski car i po svoj prilici trai takoer od svojih ljudi da pred njim padnu niice.374 Izjednaivanje pojma rex s vladar nije vjerodostojan prijevod jer ne sadri sva njegova znaenja. Smisao rijei rex je u tome da taj rex na odreenom teritoriju ima vrhovnu vlast, odnosno da nije niiji vazal. Titulu rex Trpimiru nije dao papa, ali je ona vrjednija od one koju je papa dao Zvonimiru. Suprotno starim romantiarskim tumaenjima, titula rex i diadema ili kruna koja uz nju ide, nisu izraz suverenosti ve potinjenosti onome ko je dodeljuje, znak ukljuivanja u njegov hijerarhijski sistem. Ali, to istovremeno donosi izjednaavanje sa onima koji su u takvom odnosu prema papi ili caru, i stavljanje iznad onih koji nisu u neposrednom odnosu prema nosiocu 'univerzalne' vlasti.375
371

372

373 374

375

Tadeusz Wasilewski, Geneza tytulu rex Chroatorum. Pamietnik slowianski. Poljska akademija nauka. Tom XVII. 1967., Wroclaw-Warszawa-Krakow, od str. 149160. Za pojam regnum usp. Mediae, II., str. 1177. T. ivkovi navodi da pojam arhont moe da se odnosi i na vizantijske ocire i zakljuuje: Svi navedeni primeri pokazuju da je pojam arhont mogao i to veoma esto da oznaava vizantijske ocire tokom dugog razdoblja od V. do X. veka. (T. ivkovi, Juni Sloveni, str. 324.) I. Guberina, Dravna politika, I., str. 63. N. Klai, Kad je postala hrvatska drava (3). Start (Zagreb), broj 502. od 16. travnja 1988., str. 87. Sima irkovi - Rade Mihalji (priredili), Leksikon srpskog srednjeg veka. Beograd, 1999., str. 321. 177

U edadskom etveroevanelju pisanom uncijalom V.-VI. stoljea uneseni su upisi uglavnom iz IX. stoljea, a veinom su germanski i slavenski, i u njemu se spominje Trpimir kao dominus.376 Na petom listu (verso) upisano je 'domno Tripimiro', no jo na istoj strani, ali na drugom mjestu i drugom rukom, ubiljeena je velika hrpa raznih imena germanskih i slavenskih zajedno, a meu njima i 'bribina terpimer. petrus. maria dragouid'. Da je ono prvo zapis u spomen hrvatskoga kneza Trpimira, o tom ne moe biti sumnje, a obiljeuje ga izrijekom ono 'domno', to se i u tom jevanelju i uope u ono doba (u IX. vijeku) rado daje iskljuivo vladarima i drugim odlinicima, tako biskupima.377 Trpimir je u edadskom etveroevanelju spomenut zajedno s karantanskim grofom Witagowo i s Pribinom u jednoj biljeci die vor 860 anzusetsetzen.378 Iz Gottschalkova svjedoanstva proizlazi da su u prvoj polovici IX. st. u Dalmaciji uz Latine u gradovima (koji su podloni Bizantu), ivjeli jo Dalmatini i Sclavi (Hrvati). Tono je Katievo miljenje da Gottschalk uzimlje Dalmaciju u starorimskom opsegu. Iz Gottschalkova isticanja da je Dalmacija veoma duga zemlja moe se sa sigurnou zakljuiti da u IX. st. teritorijalni pojam Dalmacije nije bio ogranien samo na nekoliko dalmatinskih gradova. Gottschalk stanovnike u dalmatinskim gradovima izriito naziva Latinima. Dakle, i prema tomu je jasno da su se stanovnici gradova u Dalmaciji zaista zvali ve u IX. vijeku Latini, ime se ispravlja iiev nazor da su se oni poeli tako nazivati tek od XII. vijeka.379 Prema Gottschalku, u Dalmaciji stanuju, osim Latina koji su podloni grkom carstvu, i Dalmatini, dok mu je Trpimir rex Sclavorum. I drugi izvori potvruju da nazivi Dalmatini i Sklavini u IX. st. nisu sinonimi.380 Trpimir pobjedonosno ratuje protiv grkoga naroda
376

377 378

379 380

V. Putanec, edadsko etveroevanelje. Prilog lingvistikoj analizi hrvatskih antroponima u njemu. Forum (Zagreb), br. 9., 1996., str. 1014 - 1022. F. ii, Genealoki prilozi, str. 6. Uwe Ludwig, Anmerkungen zum Evangeliar von Cividale und zur Erforschung der slawischen Namentrge. U: Slovenija in sosednje deele med antiko in karolinko dobo. Zaetki slovenske etnogeneze. II. Uredio: Rajko Brato. Narodni muzej Slovenije. Ljubljana, 2000., str. 822. L. Kati, Saksonac Gottschalk, str. 12-14. Tako Ivan akon pie da su godine 875. istarske gradove napali najgori narodi Sklavina i Dalmatina (Raki, Documenta, str. 365). Vano je istaknuti da ti Dalmatini nisu bili stanovnici dalmatinskih gradova. V. Koak u vezi s tim vrelom tono zapaa: Ve iz samih citiranih rijei da su tada najgora plemena Slavena i Dalmatina poela pljakati istarsku pokrajinu teko se moe zakljuiti da se pod njima

178

(bizantske drave). Ne stoji Katievo miljenje da Gottschalk pod gens Graecorum misli na stanovnike dalmatinskih gradia, koje je prema njemu vodio zadarski patricij kao arhont Dalmacije. M. Grmek prihvaa Koakovo miljenje da zadarski arhont nije nosio naslov patricius i da Gottschalk misli o Grcima, a ne o Latinima, kako su se tada nazivali stanovnici dalmatinskih mjesta.381 Gottschalk doslovno pie da su ljudi Latini podvrgnuti narodu Grka (homines Latini Graecorum nihilhominus imperio subiecti). Znai da ti pojmovi oznauju etniku pripadnost, a rijei gens Graecorum to izrijekom potvruju. Meutim o stvarnoj etnikoj pripadnosti Latina ne moe se iz vrela zakljuivati. . Rapani tumai Gottschalkov navod o stanovnitvu tako da ga u odreenom dijelu zanemaruje: Dvije su Gottschalkove konstatacije. Prva, da postoje dva naziva za stanovnitvo u 'rimskoj Dalmaciji' i to: Dalmatini homines koji bi trebalo da budu Hrvati, odnosno stanovnici zalea, dok bi homines Latini bili stanovnici u bizantskim gradovima. Druga je konstatacija iz toga teksta da ti stanovnici (Dalmatini, odnosno Latini) razliito nazivaju vlast i vladara, i to: rex i regnum te imperator i imperium. Takvo se tumaenje moe i prihvatiti, iako valja rei da u onome prethodno citiranome odlomku (fol. 51) Sas naziva hrvatskoga vladara Trpimira rex Slavorum, a ne Dalmatinorum kako bi valjalo oekivati kad bi ovakvo tumaenje u cijelosti stajalo. Ni ovoj vijesti, meutim, ne bi trebalo davati pretjeranu vanost.382 Nepobitno je da su Latini stanovnici primorskih gradova (homines Latini). Takoer je tono da su Dalmatini homines stanovnici zalea, ali to nisu Hrvati. Gottschalk naziva Trpimira rex Sclavorum, a ne Dalmatinorum. Dakle, Sclavi su Hrvati, a Dalmatini ostatci autohtone populacije. Nita se ovome ne protirazumijevaju i graani dalmatinskih gradova. Pogotovo je to iskljueno iz nastavka vijesti, koji je Margeti preutio, a u kojem se ti napadai, koji su opustoili istarske gradove Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj i protiv kojih je mletaki dud Urso Particijak pokrenuo otu od 30 brodova i suzbio ih zovu Slaveni (dva puta Sclavos). Posljedica tog rata bila je da se nekadanji savez izmeu Slavena i Mleana (inter Sclavos et Veneticos) razbio. (V. Koak, O nekim pitanjima hrvatske povijesti, str. 222.) Zaista, teko je zamisliti da su se uzdu cijele jadranske obale iz svih ili pak iz nekoliko malih i meusobno dosta udaljenih primorskih gradia skupili vojnici tzv. Dalmati, i poli sa Sklavinima pljakati Istru. M. Grmek, Dva lozofa, str. 442. . Rapani, Solinska epizoda europske povijesti, str. 100. Istu misao ponavljaju M. Ani i . Rapani u komentarima Vrela u knjizi: Hrvati i Karolinzi. Dio prvi. Rasprave i vrela. Izdava MHAS, Split, 2000., str. 294. 179

381 382

vi ni spomenuta Gottschalkova viest, koja govori o Latinima, koji su 'uza sve to podloni grkome carstvu'. Pod Latinima Gottschalk misli stanovnike gradova, ali iz Gottschalkova izvjetaja ne slijedi, da su oni bili narodnostno i rasno Latini. Kao to izraz Dalmatini Gottschalk uzimlje u posebnom znaenju, dok u redovitom znaenju onoga vremena oznauje stanovnike gradova isto tako u posebnom znaenju uzimlje Latini Gottschalk o narodnoj pripadnosti tih Latina uobe ne govori.383

O vojnoj se snazi upanijske Hrvatske u doba Trpimira u DAI navodi: Krtena Hrvatska moe dii 60.000 konjanika i 100.000 pjeaka, a sagena 80 i kondura 100. Sagene imadu po 40 momaka, a kondure po 20, manje pak po 10 momaka. Veliku ovu silu i mnoinu eta imala je Hrvatska sve do vlade Kreimirove.384 Nekim se povjesniarima navedeni podatci o hrvatskoj vojnoj sili ine preuvelianima.385 Takvo shvaanje moe biti dijelom opravdano, ali treba znati da se na carskom dvoru u Bizantu posebno pratila vojna snaga pojedinih drava na Balkanu. Ali bie da je krivo postavljeno pitanje izraunavanja stanovnitva po broju vojske Teite stvari lei naprotiv na razmeri konjanika i peaka. Ta pak razmera jeste prema modernom kljuu sasvim neverovatna, ali je naprotiv kod nomadskih naroda vrlo verovatna. I za to glava 31 ne bi bila relevantna u pogledu broja stanovnika, nego bi bila relevantna u pogledu razmera izmeu konjanika i peaka. Taj razmer upuuje na jedan nomadski potencijal, gdje se cela vojska sastoji od konjanika, a gde su svi odrasli mukarci konjanici i gdje peake vojske u opte i nema, u koliko je ne sainjavaju upokoreni nekonjaniki peaki narodi, to bi ovde znailo vojsku od 60 hiljada konjanika i 100 hiljada pokorenog peakog naroda. Ako bi se ve i htelo po tome izraunavati broj stanovnitva, onda se naravno to ne bi moglo initi po modernom kljuu, nego po kljuu no383 384

385

I. Guberina, Dravna politika, I., str. 102. Constantinus Porphyrogenitus De administrando imperio. Edidit Gy. Moravcsik. Anglice vertit R. J. H. Jenkins. Dumbarton Oaks, Center for Byzantine Studies, Trustees for Harvard University, novo izdanje, Washington, 1985., str. 150-151. (Preveo D. Gruber.) Vrelo poznato kao DAI sastavljeno je i iz raznih starijih zapisa, koje su preuzimani u nama sauvanoj redakciji. Usp. Ante Nazor, Vojna oprema primorskih Hrvata u doba kneza Branimira. U knjizi: Hrvatska u doba kneza Branimira. Izdanje Hrvatskoga arheolokog drutva, Zadar, 2002., str. 99.

180

madskog vremena, to znai, ako se porodica uzima sa etiri lana, da bi onda ovome razmeru konjanitva i peatva i njegovom broju odgovarao nekako tek trei deo onoga broja, koji izraunava Rambaud. Taj pak broj puanstva od 600 hiljada ve moe pre odgovarati Dalmaciji, odnosno krtenoj Hrvatskoj, kako to kae glava 31.386 Da je Trpimir raspolagao velikom vojnom snagom potvruje i njegovo pobjedonosno ratovanje protiv bizantske drave, koja je ve za cara Mihajla II. bila oslabljena. Hrvatska je, prema Gottschalku, u odnosu na Bizant potpuno samostalna drava. Iz Gottschalkova izlaganja moe se videti da je Trpimir zaratio na Vizantijce, a ne da je vizantijski zapovednik krenuo prema hrvatskim oblastima ali, to je ono pouzdano sledi na osnovu ovog ratnog sukoba, jeste injenica da Hrvatska tada nije priznavala vrhovnu vlast Carstva.387 Primorska su mjesta izmeu 846. - 848. godine priznavala vlast Bizanta, ali Trpimir je u tom razdoblju zapoeo rat pa je mogue zakljuiti, da je ak ta primorska mjesta htio podvrgnuti pod svoju vlast. Postojanje velike hrvatske kopnene i pomorske sile bilo je mogue samo u dravi prostorno mnogo veoj od banske Hrvatske. Kada se govori o hrvatsko-bugarskim dodirima (ratovima) moe se zakljuiti da je tada postojala, odvojeno od Bugarske, i druga velika drava u kojoj su bili Hrvati i da je ta drava graniila s Bugarskom. Ako su dakle Bugari mogli navaliti na Hrvate, morali su oni biti susjedi, a to je moglo biti samo na Drini. Bosna je dakle morala biti i tad jo (u IX. stoljeu) u rukama Hrvata, jer nemamo nikakova razloga niti je vjerojatno uzeti, da je ona moda tada bila u rukama Bugara.388 Porrogenet pie da je bugarski vladar Boris Mihajlo (852.-889.) napao na Hrvate, ali je bio prisiljen sklopiti s njima mir. To se moglo dogoditi za Trpimira ili za nasljednika Kreimira. N. Klai pie da Porrogenet u X. stoljeu donosi vijest o ratu Mihajla Borisa s Hrvatima, i da je to moglo biti u doba Trpimira.389 F. ii navodi da je Boris krenuo na Dalmatinsku Hrvatsku, ali je bio prisiljen sklopiti mir 855. godine.390 U doba Trpimira nisu zabiljeene borbe s Mleanima, to znai da se mletaki gusari nisu usuivali pustoiti istonojadransku obalu.
386

387 388 389 390

Duan S. Popovi, Prilozi itanju i razumevanju raznih starina. Autorovo izdanje, Beograd, 1957., str. 1046. T. ivkovi, Juni Sloveni, str. 356. D. Gruber, tudije iz bosanske povijesti, str. 235. N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 227-231. F. ii, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 94. 181

V. Klai napominje da se u ispravama Trpimira i Muncimira, dakle od etrdesetih godina IX. stoljea sve do kraja toga stoljea, na dalmatskom teritoriju izmeu Zrmanje i Cetine spominju upani, ali ne i ban,391 to dokazuje da se tada hrvatska drava sastojala od dvije teritorijalne posebnosti. Za Trpimira se moglo dogaati i posebno snano pokatoliavanje Hrvata.392 2. U gl. XXXI. DAI spominje se kao hrvatske vladare arhonta Trpimira, oca arhonta Kreimira, a kada se dalje u nastavku teksta opisuje hrvatska vojna snaga stoji: Veliku ovu silu i mnoinu eta imala je Hrvatska sve do vlade Kreimirove; kad je pak ovaj umro, a njegov sin Miroslav iza etirigodinje vlade ubijen bio od bana Pribunje, poradi ega su u zemlji nastali nemiri i stranarstva, znatno se smanjio broj konjanika i pjeaka, a tako sagena i kondura. 393 Bitno je da se u ovoj glavi dva puta navodi kako je arhont Trpimir otac arhonta Kreimira. Meutim, u hrvatskoj historiograji prevladalo je zamiljanje da Trpimirove potomke i nasljednike Kreimira i Miroslava, treba datirati u X. stoljee.394 F. Buli je 1898. godine pronaao nadgrobni natpis kraljice Jelene, koji je datiran s 976. godinom. U ovom natpisu spominju se hrvatski kraljevi Mihajlo i Stjepan, a kraljica Jelena se navodi kao udovica kra391 392

393 394

Klai, Porieklo banske asti u Hrvata, str. 24 -25. Njegove krupne vojnike pobjede nad Bizantom i Bugarima (DAI, gl. 31), njegovu ili njegovih izaslanika nazonost u sjevernoj Italiji gdje je upisan u edadsko evanelje s naslovom dominus (Domno Tripimiro) koji naslov meu vie stotina unesenih svjetovnih imena ima jo samo Karlo Veliki, zatim dolazak na njegov dvor vrhunskog teologa i uitelja teorije o predestinaciji Gottschalka oznauje to prijelomno razdoblje i akciju konane kristijanizacije, koju je oito bio u mogunosti provesti bez veih potresa. Podravajui aktivno i dolazak benediktinaca, Trpimir ju je, kako je pokazala analiza nekropola na itavom dravnom teritoriju, vjerojatno proveo u najirim razmjerima. njegovom vladavinom prestaje jedno razdoblje, a zapoinje drugo: razdoblje intenzivne kristijanizacije oko 850., te potpuno i konano masovno naputanje svih poganskih nekropola negdje izmeu 850. i 870ih godina. (V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheoloka batina, str. 111., 122123., 129., 155-158., 165.) C. Porphyrogenitus De administrando imperio, str. 150-151. (Preveo D. Gruber.) E. Dmmler prihvaa kao vjerodostojan podatak iz DAI i poslije Mojslava navodi hrvatske vladare ovako: Tirpimir, Kresimir I., Miroslav. (E. Dmmler, ber die lteste Geschichte der Slawen in Dalmatien, str. 430.)

182

lja Mihajla, a majka kralja Stjepana. F. Buli je predloio identiciranje kralja Mihajla s Kreimirom, a Stjepana s njegovim sinom Miroslavom, kraljem iz DAI mislei da su imena u DAI narodna, a ona na nadgrobnom natpisu Jelene svetaka. On je to obrazloio ovako: U napisu Jeleninu ba u ovo isto prazno razdoblje dolaze imena dvajuh kraljeva, naime Mihajla i Stjepana. U Konstantinu Porrogenetu ova dva vladara nose narodno ime, u napisu Jeleninu kransko-evropsko. to je dakle vie naravno, nego li pomisliti, da su dva Porrogenetova kralja Kreimir i Miroslav isto to Mihajlo i Stjepan napisa Jelenina? Suvino je ovdje dokazivati, da su nai narodni kraljevi u X. i XI. v. nosili uz narodno i jedno kransko ime. Za to imademo mnogo primjera, a budi dovoljno navesti dva velika kralja: Petra Kreimira i Dimitra Zvonimira. Kao to ovi, tako su morali imati drugo kransko ime Kreimir i Miroslav, naime prvi Mihajlo, a drugi Stjepan. 395 Ova dva, od Bulia pretpostavljena, vladara iz X. stoljea morali bi prema DAI imati oca koji se zvao Trpimir, ali ni jedno vrelo ne potvruje postojanje nekog Trpimira II. u tome stoljeu, kako je to shvatio i Gavro Manojlovi. On tvrdi da, ako dobro pogledamo tekst glave XXXI. DAI, vidimo, da se ona ne moe ticati sadanjosti Porrogenetova pisanja, ve da se radi o izvatku, koji se odnosi na prolost, a da se to jo bolje vidi iz toga, to odmah daljna alineja, govorei da je reenu vojnu silu imala Hrvatska za Kreimira, upotrebljava imperfekt. On dalje navodi kako se tu i Kreimirova smrt ne prikazuje razmjerno suvremenom, pak ni vlada Mirosavljeva i njegovo umorstvo, a da ni nutarnji nemiri iza toga ni najmanje nisu prikazani kao suvremeni. Prema G. Manojloviu na koncu cijele te alineje istom dolazi nabrajanje 'sadanje' umanjene hrvatske vojne snage. Pa moda ni ta 'sadanjost' nije upravo istovremena s pisanjem Porrogenetovim, nego s pisanjem njegova pouzdanika, iz kojega on vadi ove oite ekscerpte; taj pouzdanik ipak ne mora biti godinama daleko, osobito ako na tome mjestu Porrogenet ne ekscerpira kakvu kroniku, ali se ovo potonje zbilja ini. Ovo razglabanje Porrogenetovih obiju alineja u ovom pogledu svakako mee sadraj njihov u neku prolost prema vremenu Porrogenetova pisanja ovih mjesta, i to ne ba u blinju Svakako ona druga spomenuta Porrogenetova alineja dje395

F. Buli, Izvjetaj o crkvi sv. Marije od Otoka i nadgrobnom napisu kraljice Jelene. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva. Nova serija sv. V., Zagreb 1901., str. 222. 183

luje tako, da se po njoj samoj ne mogu ni Kreimir, ni Miroslav ni Pribunja ni graanski oni ratovi postaviti u peti decenij X. stoljea. A kamo onda? Mislim da bi ipak najzgodnije bilo, povratiti se na preanje, gdje ve imamo Trpimira listine od 4. III. 852. Od godine 852. njegove listine pak do pisma Ivana VIII. Domagoju (izmeu 14. XII. 872. i IX. 873.) ima ravnih dvadeset godina, u koje usred burnoga u hrvatskoj povijesti IX. stoljea moe stati vlada Porrogenetova Kreimira, 4-godinja vlada Mirosavljeva i nutarnji ratovi, zapoeti umorstvom kneza Miroslava banom Pribunjom (Prvunjom), iz kojih je onda niklo vladanje krepkoga Domagoja, vladara ne iz 'Trpimirova koljena' Ali tu e mi se prigovoriti, da ime bana Pribyne u ovoj listini jami za identinost Kreimira Starijega s Porrogenetovim Kreimirom, jer se u Porrogeneta veli, da je Kreimirova sina Miroslava sruio ban . Nego, na to bi se moglo odgovoriti: 1. da samo ime 'Pribyna' u latinskom moda nije identino s , jer se moe itati upravo Prvunja 2. ako ime i jest identino, to lica ne moraju biti ista, poto je sasvim lako mogue jedan Pribina ban u IX. stoljeu, a jedan u X. 396 F. ii je 1906. godine u knjizi Hrvatska povijest prihvatio Manojlovievo obrazloenje i podatke iz DAI o redoslijedu vladara i vojnoj snazi Hrvata datirao u doba Trpimira u IX. stoljee.397 Meutim, on je u jednoj raspravi objavljenoj 1914. godine zakljuio ovako: Ove su careve vijesti svi historici od Lucija dalje prenosili na kneza Trpimira, pa su dosljedno tome onda iza njega, a pred kneza Domagoja stavljali u niz hrvatskih vladara jo i Kresimira i Miroslava, dapae neki su grjekom jo i banu Pribini dali bar neko asovito vladarsko mjesto, premda za takovo mnijenje rijei cara Konstantina ne daju ba nikakova uporita No otkad je dokazano i stavljeno izvan svake sumnje, da je Trpimirova isprava izdana 852., ili drugim rijeima, da je vrijeme od onih pomenutih dvadeset i sedam godina sada stegnuto u bitnosti (ako uzmemo, da je
396

397

G. Manojlovi, Jadransko pomorje IX. stoljea. Rad JAZU, knj. 150., Zagreb 1902., str. 90-102. F. ii, Hrvatska povijest. I. Od najstarijih vremena do godine 1526. Zagreb 1906., str. 43-44. I D. Gruber je prihvatio Manojlovievo stajalite: Konstantinov Kreimir i Miroslav ne spadaju u X. stoljee, kako uzimlje Pavi, nego u IX. stoljee kako je to dobro razloio dr. G. Manojlovi u Radu, knj. 150., str. 98-102. (D. Gruber, Cara Konstantina VII. Porrogenita DAI glave 29-36. Raspravio Armin Pavi. Vjesnik, Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, godina X., Zagreb, 1908., str. 85.)

184

za Trpimira apsolutno sigurna samo 852.) na dvanaest godina, od kojih bi dapae etiri godine imale otpasti na samoga Miroslava, morao je nastupiti preokret u shvaanju onoga mjesta u cara Konstantina Kad je Buli otkrio poznati nadgrobni napis kraljice Jelene (+ 976.), u kojem se spominju imena dvaju dotle nepoznatih kraljeva, Mihajla oca i Stjepana sina, onda se oito pod dojmom toga nalaza odlui Manojlovi, da povrati Konstantinove vladare Trpimira, Kresimira i Miroslava opet natrag u IX. vijek, dok je kraljeve Mihajla i Stjepana kao nova vladarska lica uvrstio kao nasljednike Tomislavljeve. Ali na rezultat o Trpimirovim sinovima zahtijeva sada oito, da se oni Konstantinovi vladari, naime Trpimir, Kresimir i Miroslav, odmaknu iz IX. vijeka i opet metnu natrag u X. vijek. A sada pitamo, moe li se takova snana vojna organizacija zamisliti u IX. vijeku, naime u doba kneza Trpimira iz poznate listine od 852., u doba kad je Hrvatska nesumnjivo priznavala franaku vrhovnu vlast?... Isto je tako tvrdnja, da sigurno zajameni ban Pribina za vladanja kralja Kresimira, oca Drislavljeva, dakle prije g. 970., nije isto lice s Konstantinovim banom Pribinom, subjektivna konjektura, koja naspram ove injenice upravo nikako ne moe da sebi pribavi autoriteta. Jer treba dobro pripaziti, da se ne radi naprosto o identinosti imena, ve a to je kud i kamo vanije, o identinosti dostojanstva banskoga. Savjestno pak istraivanje Klaievo pokazalo je, u IX. vijeku ne samo da se ne spominje u sauvanim izvorima banska ast, ve se moe uzeti kao utvrena injenica, 'da u Hrvatskoj izmeu Zrmanje i Cetine nema kroz itavo IX. stoljee mjesta banu, a prema tome nema on ni vlasti u toj kneevini'.398 Navedeni iievi razlozi posve su neutemeljeni. Njemu je u ocjeni Porrogenetova navoda bilo posebno bitno da je Trpimirova isprava izdana 852. godine, a ona se stvarno moe datirati oko 840. godine. Potpuno je nekritiki na temelju rijei regnante iz Trpimirove isprave zakljuivati da je Hrvatska priznavala za Trpimira franako vrhovnitvo. Banska ast u Hrvata postojala je sigurno i tijekom IX. stoljea na teritoriju Like, Krbave i Gacke jer je dux u franakim izvorima hrvatski ban. Gottschalkov izvor potvruje Trpimira kao kralja, a pobjedonosno ratovanje protiv Bizanta dokazuje postojanje vojne snage, koju spominje DAI. F. ii posebno tvrdi: Poslije Tomislava pak, tj. izmeu 928. i 949; treba staviti Konstantinove vladare Trpimira, Kreimira i Miroslava. ii je na taj
398

F. ii, Genealoki prilozi, str. 59.-60. 185

nain izmislio Trpimira II., koji se ne spominje ni u jednom vrelu. On, a poslije njega i sljedba njegovih pristaa, pretpostavlja da je iza Tomislava vladao Trpimir II. vjerojatno njegov mlai brat i to od oko 928. do oko 935. godine. Ova zamiljanja nisu potvrena ni u drugorazrednim izvorima. Potpuna je fantazija tobonje postojanje Kreimira I. kao Trpimirova sina, koji je vladao od oko 935. do 945. godine. V. Klai je napomenuo o ovoj problematici sljedee: No jo je vea neprilika, to Konstantin o imenovanim hrvatskim vladarima govori tako neodreeno, da se dosad nije moglo ustanoviti, u koje stoljee da se svrstaju reeni vladari, da li u IX. stoljee ili u X.? Svi historiari od Luciusa do Dmmlera reali su ih u IX. stoljee, naroito u vrijeme izmeu god. 852. (837.) i 864.; noviji povjesniari poev od Drinova i Rakoga pak do iia meu ih u X. stoljee, i to u vrijeme od god. 931. (935.) do 949. No jedni i drugi su osjeali, da su periode od 852.864. ili 931.949. suvie malene za etiri arhonta i jo jednoga bana, pa su zato od etiri arhonta nainili tri, poistovjetovavi Trpimirova sina Kreimira s Miroslavljevim ocem Kreimirom. Ali ni tim nijesu se mnogo pomogli, jer su morali stvoriti skroz fantastinoga arhonta Trpimira II., da bude djed ubijenomu arhontu Miroslavu. 399 iieva kola, prema miljenju Martina Eggersa, zapada u najveu tekou jer izmilja Trpimira II. od 928. do 935. godine, koji inae nije nigdje potvren. M. Eggers smatra da gl. XXXI. DAI obrauje vrijeme poslije Muncimira oko 895. godine, a prije Tomislava. Tako on stavlja iza Muncimira Porrogenetova Kreimira oko 900. i Miroslava 905., pa zatim Pribinu do 910. godine.400 Meutim, Eggers zanemaruje podatak da Porrogenet stavlja Trpimira prije Kreimira i Miroslava.
399

400

itav taj vor moe se posve lako rijeiti pretpostavkom ili hipotezom, da je Konstantin imao na umu dva Kreimira, te da je jedan Kreimir s ocem Trpimirom ivio u IX. stoljeu, a drugi Kreimir sa sinom Miroslavom u prvoj polovici X. stoljea. Tako otpada i potreba, da se stvori imaginarni drugi Trpimir, kojemu ni u jednom spomeniku nema nikakva traga, i koji ini gotovo nemoguim, da bi se u 1418 godina izmijenile tri vladarske generacije (djed, otac i sin, dotino unuk). V. Klai pretpostavlja kako njegova kratka analiza glave XXXI. DAI dokazuje, da Trpimir i sin mu Kreimir spadaju u IX. stoljee prije sukoba s Bugarima, a Kreimir i sin mu Miroslav u X. stoljee. Kreimir je u ope ime, koje se za narodnih vladara kroz tri stoljea vie puta ponavlja. (V. Klai, Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara. Nastavni vjesnik, knj. XXXIII/1925., str. 276-277.) M. Eggers, Das grossmhrische Reich Realitt oder Fiktion?, str. 343-347, 350.

186

U Kaptolskom arhivu u Splitu sauvana je jedna isprava datirana 950. godinom, ali u prijepisu iz 1397. godine, i u njoj se spominje kralj Kreimir. Ispravu je obradio S. Antoljak, koji je iz nje zakljuio da je do oko 950. godine u Hrvatskoj vladao kralj Kreimir 24 godine to znai da je zapoeo vladati od 926. godine. Antoljak je, znajui da je oko sredine IX. stoljea postojao Trpimir, a u uvjerenju da se navod o tri kralja iz toga stoljea u DAI (Trpimiru, Kreimiru i Miroslavu) odnosi na X. stoljee, zakljuio da je otac Kreimira iz navedene isprave Trpimir II. kojega je on datirao u razdoblje od oko 920. do 925. ili 926. godine. Meutim, ako je ova isprava autentina onda je u Hrvatskoj u X. stoljeu stvarno vladao kralj Kreimir, ali taj kralj nije imao oca Trpimira, niti sina Miroslava.401 Kralja Trpimira, koji je vladao do oko 850. godine, a moda i koju godinu vie, naslijedio je njegov sin Kreimir, koji je kraljevao do oko 860. godine. Posljednji hrvatski kralj u IX. stoljeu, prema glavi XXXI. DAI, bio je Kreimirov sin Miroslav. On je prema tome vrelu vladao etiri godine, to znai od oko 860. do 864./865. godine, kada preuzima vladavinu Domagoj. Rije u DAI koja opisuje njegov zavretak prevodi se na razne naine: pogibe (Tomai, ii), odstranjen (Jenkins), ubijen (Ferjani), uklonjen (N. Klai).402

401

402

S. Antoljak elei srediti podatke iz DAI da je ovaj kralj Kreimir imao oca Trpimira, koga on nazivlje Trpimir II. zakljuuje o iiu. Isto tako, ne moemo se sloiti sa iiem da su Tomislav i Trpimir II. sinovi Muncimira kao ni sa datiranjem njihove vladavine, jer se to nikako ne slae s podatkom iz nae isprave. (S. Antoljak, Hrvati u prolosti. Knjievni krug, Split 1992., str. 143.) Kralj Kreimir iz ove isprave nazivao bi se, prema Antoljaku, Kreimir I. ili Kreimir stariji, za razliku od Kreimira II. koji je imao drugo ime Petar prema ispravi iz 1067. U drugoj polovici XX. stoljea rijetki su pojedinci u historiograji posebno upozoravali na Porrogenetov redoslijed vladara iza Trpimira. (Usp. Vladimir Markoti, Ho ton hrobaton theos, Porphyrogenitus god of the Croats. U: Mandiev zbornik. Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, sv. I-II. Hrvatski povijesni institut, Rim 1965., str. 11-37.) S. Antoljak, Hrvati u prolosti, str. 154. 187

IV. HRVATSKI BANOVI U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA

1. DOMAGOJ Domagojeva vladavina zapoela je 864./865. godine. Ivan akon biljei da je 864. godine ubijen dud Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: Naime, prije reeni dud Urso urio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja. Ali, im je ovaj vidio mletako mnotvo, nije se upustio u bitku i zatraio je mir. Dud se zatim, poto je primio taoce, vratio u Veneciju.403 Domagoj nije bio potomak Trpimira. U jednom manuskriptu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz XV., a druga iz XVI. stoljea) navodi se Domagoja kao princa Neretljana (Domoghoi, prinze de Narentani).404 M. Sui istie da se sloenica -goj, susree dva puta u osobnom imenu samo neretvanskih knezova Domagoja i Berigoja.405 Domagoj je vjerojatno kao neretvanski ban, ija je banovina bila sastavni dio drave predhodnih hrvatskih kraljeva, preuzeo vlast u toj dravi zbog ega je nastala pobuna protiv njega. I. Guberina tono zakljuuje da je on doao na vlast nelegalnim putem, zato je i protiv sebe stvorio urotnike, s kojima je vrlo surovo postupao. Domagoj je pobio sve zavjerenike. On je vjerojatno preoteo vlast u Hrvatskoj, doivio urotu i ubio i jednoga od zavjerenika, iako je dao rije sveeniku Ivanu da e ga pote403 404

405

F. Raki, Documenta, str. 364. Preveo Dane Gruber. Jakov Stipii, Corona Venetorum. Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveuilita u Zagrebu, god. I./1972, br. 1/2, str. 128 - 135. U toj mletakoj kronici pod naslovom Corona Venetorum Domagoja se naziva: Domoghoi, prinze de Narentani. M. Sui dodaje: O tome opirnije u Particulae Narantanae, gdje dokazujem hrvatsku pripadnost neretvanskog kneza Domagoja. (M. Sui, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina. Iz starije hrvatske povijesti. U: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog pejsaa. Zagreb, 1996., str. 165-167.) 189

djeti. Tada papa Ivan VIII. pie, izmeu 874. i 875. godine, Domagoju ovako: "Ako bi nekoga, to Boe ouvaj, naao, da ti radi o glavi, kazni ga ne smru, nego izgonom, jer ako im oprosti radi Boga, koji ih tebi predade, tebe e od njih nepovrieena ouvati onaj, koji se nije ustruavao, da za spas sviju umre na kriu."406 Papa u istom pismu Domagoju pie i ovo: "Osim toga opominjemo Te, da protiv pomorskih razbojnika, koji pod Tvojim imenom (sub pretextu tui nominis) divljaju na krane, tim ee ustane, u koliko zna, da njihova djela potamnjuju ast Tvoga imena. I ako se moe vjerovati, da oni putnike napadaju protiv Tvoje volje, a ipak se kae, da ih Ti moe ukrotiti, to ako ih ne ukroti, smatramo te krivcem."407 Iz ovoga Papina pisma oito je da su morski razbojnici Domagojevi podanici i da ih on ako hoe, moe obuzdati. D. Gruber dijeli miljenje iia da se ovdje ne radi o "gusarstvu", nego o pravom ratu i dodaje: Doista se ovdje radilo o pravom ratu, ali ne s Francima, nego s Mleanima, jer ono gusarenje, znai borbu Hrvata s Mleanima radi gospodstva na Jadranskom moru, kako spomenusmo, pa zato nije udo, da su pri tom stradale i zemlje Franaka, saveznika mletakih. I u dotadanjim ovakovim gusarskim vojnama izmeu Hrvata i Mleana zbilo se je esto, da su sami njihovi vladari vodili ratne operacije i da su ih zavrili obnovom mirovnoga stanja, tako za vojne duda Petra Tradonika na Mislava i Drueca (g. 839. i 840.), i Orsa Badoarija na Domagoja (g. 865/6.), kako spomenusmo.408 Papa Domagoja titulira kao dux Sclavorum.409 Domagoj je ratovao 871. godine na strani cara Ludovika kod Barija, a u njegovoj odsutnosti bizantinsko brodovlje pustoilo je jadransku obalu.410 Car Ljudevit (Ludwig) u pismu Baziliju pie: "A patricije Niceta odreen, da brodovljem uva jadranski zaljev, upotrebio je ovu prigodu, da opljaka ove Slavene i poruivi njihove neke gradove odveo je zarobljenike, a niti je do sada povraeno ono, to su spomenuti astni izaslanici izgubili. A mi doista elimo, da Tvoje duhovno bratstvo zna, da smo mi vrlo uzbueni zbog naih razbijenih gradova i tolikog naroda nae
406

407

408 409 410

F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije. Kr. hrvatsko- slavonsko- dalmatinske zemaljske vlade, Zagreb, 1914., str. 201. Preveo I. Guberina. F. ii, Prirunik izvora, str. 201-202. Usp. Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, str. 11-12. Preveo I. Guberina. D. Gruber, Smjetenje Hrvata, str. 130. F. ii, Prirunik izvora, I., str. 201. F. Raki, Documenta, str. 361-362.

190

Slavenije bez milosra odvedenoga u robstvo. Nedolino je, da se tim naim Slavenima, dok su za zajedniku korist sa svojim laama obsjedali Bari i nita zla ne slutei, tako nesavjestno kod kue sve razgrabili, a to, da su oni predviali, da e se to dogoditi, ne bi u tu nesreu bili upali. Stoga molimo i zaklinjemo Tvoje bratinstvo, da skoro naredi, da se to ispravi i ti zarobljenici puste svojim kuama, ako eli, da se veza nae ljubavi nikada ne raskinu".411 I. Guberina tono zakljuuje: Iz Ludovikovih riei 'nostra Sclavenija' ('naa Slavenija') izvoditi zakljuak, da je Hrvatska tada bila vie nego samo simboliki (kao lan zapadnog carstva) podlona franakome carstvu, nije nipoto na mjestu. Kada Ludovik zna, da su Slaveni junoga Jadrana bili protiv njega, a uz Bazilija, tada oni, koji su njegovi saveznici, su 'nai'. Da su Hrvati kao vazali bili obvezani doi Ludoviku u pomo kod Barija (ii, Povijest, str. 351.), on bi ih bio onda pozvao i 869. god. prigodom prve obsade Barija, te se ne bi obraao Baziliju.412 Ivan akon pie da su (oko) godine 876., istarske gradove napali "najgori narodi Slavena i Dalmatinaca".413 On pie: Tada je umro u Veroni poboni car Ludovik... Nekako u isto vrijeme doli su Saraceni i pokuali zauzeti grad Grade... U to vrijeme gospodin dud Urso uinio je sina svoga Ivana svojim suvladarom. Tada su najgora plemena Slavena i Dalmatinaca poela pljakati istarsku pokrajinu: tamo su naime poharali etiri grada, to jest: Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Zatim je javljeno gospodinu dudu Ursu da bi oni htjeli prijei do grada Gradea; doao je s trideset laa do prije reenog grada. Odatle brodei prema Istri, hrabro nasrne na iste Slavene i tako ih u boju uniti da nitko od njih nije mogao pobjei ni vratiti se u domovinu. Budui da je vladar nad njima slavno iznio pobjedu, oslobodio je Slavene koje bijae u tom boju zarobio i povratio je crkvene stvari koje su bile oduzete u prije spomenutoj pokrajini, i tako se u pobjednikom slavlju vratio u palau. Zbog toga se razvrgao savez koji je neko bio izmeu Slavena i Mleana. 414 O teritoriju koji je obuhvaala Domagojeva vladavina moe se zakljuiti na temelju postojeih izvora da je vladao: Liburnijom, Dalmaci411 412 413

414

F. Raki, Documenta, str. 362. Preveo I. Guberina. I. Guberina, Dravna politika, II., str. 21. Tunc Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum (F. Raki, Documenta, str. 365.) J. idak, Historijska itanka, str. 24-25. 191

jom i Neretvanskom oblau (Paganijom). Nije vladao Panonijom u kojoj vlada Montemero izmeu 873. i 884.415 Ivan akon je zapisao da je Domagoj umro 876. godine. Zatim je, poslije smrti Domagoja, najgorega kneza Slavena, gospodin dud Urso i njegov sin Ivan sa Slavenima sklopio mir i slogu ('cum Sclavis pacem et concordiam iniit'). Ipak protiv Neretljana, s kojima je bio u neprijateljstvu, poalje vojsku ('Tamen adversus Narentanos cum quibus iurgium habebat exercitum misit').416 Sclavi su Hrvati i s njima je mletaki dud Urso Patricijak, poslije Domagojeve smrti, sklopio mir. Istodobno taj dud alje na Neretvane vojsku, to moe znaiti da su se oni osamostalili poslije smrti Domagoja.

415

416

M. Hadijahi, Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskupije juno od Save. CCP, IX/1985., br. 15, str. 10. F. Raki, Documenta, str. 364-366.

192

2. ZDESLAV Ivan akon za 878. godinu biljei: Tih je dana Sedesklav iz Trpimirova roda, doao iz Carigrada, pomognut carskom zatitom, prigrabio banovinu Slavena i potjerao Domagojeve sinove u progonstvo.417 Domagoj je umro godine 876. godine, a Zdeslav je krajem 878. godine protjerao iz Hrvatske Domagojeve sinove. Dakle od Domagojeve smrti 876. godine do Zdeslavova preuzimanja vlasti 878. godine moe se pretpostaviti da su vladali Domagojevi sinovi. Ni jednome od tih Domagojevih sinova nije sauvano ime. Tobonji slavenski knez Iljko (varijante: Yllicus, Unusclavus etc.), koji bi u navedenomu meuvremenu vladao Hrvatima, u vrelima ne postoji. Mihailo Dini je dokazao da je knez Iljko fantastina linost, nastala usled vrlo ranog nerazumevanja teksta gde se on toboe prvi put spominje. On je dokumentirao da je preraiva Dandolove tzv. Male kronike u nerazumevanju od adverba nainio ime i dao mu odgovarajui latinski oblik Yllicus. M. Dini je kao konanu potvrdu za svoj zakljuak, pronaao biljeku, koju je napisao Giovanni Monticolo na temelju rukopisnog predloka, a koja glasi: "La notizia deriva con errata interpretazione dell' avverbio 'illico' dalla cronaca breve di Andrea Dandolo. 418 Zdeslav je preuzeo vlast poslije vladavine Domagojevih sinova. Smisao navoda Ivana akona: His diebus Sedesclavus, Tibimir ex progenie, moe znaiti da je on prema znaenju rijei bio iz Trpimirova roda, ali nije morao biti jedan od Trpimirovih sinova, kako misli F. ii.419 Meutim, bitno je iz toga vrela da Zdeslav potjee s teritorija, koji se kasnije oznaava kao banska Hrvatska. Papa Ivan VIII. godine 879. godine pie Zdeslavu. Pismo je adresirano: "Dilecto lio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum".420 Papa za Zdeslava koristi izraz comes. Naslov comes je uobiajen od IV. stoljea, a koristi se vie-manje kroz cio srednji vijek.421 Titula comes je manja

417

418 419 420 421

His diebus Sedesclavus, Tibimiri ex progenie, imperiali fultus presidio, Constantinopolim veniens, Sclavorum ducatum arripuit, liosque Domogor exilio trusit. (Raki, Documenta, str. 373.) Mihailo J. Dini, O hrvatskom knezu Iljku. JI, IV/1938, 1-2, 77-86. F. ii, Genealoki prilozi, str. 8-9. Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I., str. 12. F. Buli- J. Bervaldi, Kronotaksa, str. 129. 193

od titule arhont i princeps. U Hrvatskoj kronici ban je hijerarhijski iznad kneza kojega on i postavlja.422 Zdeslav je, vjerojatno kao ban ili kao jedan od banova u tada moguoj veoj dravi, graniio s Bugarima. Papa Ivan VIII. u citiranom pismu navodi sljedee: Budui da je glas o tvojoj ljubaznosti, dobroti i vjeri u Boga doao sve do nas, s pouzdanjem nalaemo i preporuujemo tvojoj slavi da za ljubav svetih apostola Petra i Pavla, vaih zatitnika, nazonom poslaniku kojeg aljemo k narodu bugarskom omoguite da doe zdrav i itav k ljubljenom sinu naem Mihajlu, njihovu slavnom kralju; i pruite mu za ljubav boju to god mu je potrebno za hranu i odijevanje.423 F. ii istie kako se ne moe ni pomisliti da bi papinski glasnik mogao proi kroz bizantski teritorij i zakljuuje: No iz toga valja zakljuiti, da su Hrvatska i Bugarska tada neposredno graniile u dananjoj sjevero-istonoj Bosni uz bugarsku ravnu Slavoniju i Srijem.424 Zdeslav je vremenski vladao veoma kratko, i to vjerojatno od kraja 878. do poetka 879. godine.

422

423 424

U latinskoj redakciji Hrvatske kronike izjednaava se upan i comes (jupanus, comes). Iz ovoga bi se moglo zakljuiti da su sinonimi comes, upan i knez (comitibus vero, id est supanos = knezovi pak, tj. upanima). Naziv comes za upane dolazi po prvi put u hrvatskoj povijesti za Zvonimira 9. X. 1976. godine. (Mijo Brani, upe u Hrvatskoj dravi za narodne dinastije. Rad JAZU, knjiga 25., Zagreb, 1873., str. 38.) V. Vali zakljuuje na temu granica ninske upanije: Iz navedenoga se vidi da na ovom podruju termin upanija, upa comitatus i parochia oznauju jedan te isti pojam i znae upaniju, kako je za te dijelove sredovjene Hrvatske prvi zapisao taj naziv K. P/orrogenet/, iako ponekad moe da pojedino znaenje bude ue. (V. Vali, Granice ninske upanije. Rad JAZU, Zagreb, 1952., str. 96.) F. ii, Prirunik, str. 202. F. ii, Povijest Hrvata, str. 353.

194

3. BRANIMIR Ivan akon izvjeuje za kraj 878. ili poetak 879. godine i ovo: U to je doba neki Slaven imenom Brenamir, umorivi Zdeslava, prisvojio njegovu banovinu.425 Branimir je, sudei po papinim pismima, vladao od 879. Podrijetlo Branimirovo nije poznato, ali ako se moe suditi prema rasprostranjenosti natpisa s njegovim imenom i dobrim vezama s ninskim biskupom, moda njegove posjede treba traiti negdje u Ravnim kotarima ili unutranjosti.426 Mogue je, iz ovoga podatka kao i imena, zakljuivati da Branimir potjee iz banske Hrvatske.

425

426

His diebus quidam Sclavus nomine Brenamir, interfecto Sedesclavo, ipsius ducatum usurpavit. (Raki, Documenta, str. 374.) N. Budak u: N. Budak T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, str. 116. 195

Branimirov natpis pronaen u predromanikoj crkvi sv. Petra u Muu (sada u Arheolokom muzeju u Zagrebu) datira se u 888. godinu.427 Natpis je s naznakom godine 888. i 6. indikcija,428 i na njemu nema spomena Branimirove titule. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (sada u Zadru) a datira se od 879. do 892. navodi se: B(ra)nnimero dux Slcavorum429 Na ulomcima arhitrava iz predromanike crkve na poloaju sv. Bartula (drapanj, Skradin) nalazi se: (Br)animero duce (m) Clavitnoru(m)430 Na natpisu iz opota (kod
427

428 429 430

ime Ljubi, Pisan spomenik iz doba hrvatskoga vojvode Branimira. Rad JAZU, knj. XXV., Zagreb 1873., str. 92-102. Heribert Illig (inae po struci povjesniar umjetnosti) zastupa tezu, u brojnim izdanjima svojih knjiga i rasprava, da su izmiljena stoljea od 614. do 911. godine i da Karlo Veliki nije postojao. Us. H. Illig, Das erfundene Mittelalter. Hat Karl der Groe je gelebt? VII. izdanje, Ullstein, Mnchen, 2000., str. 453.; Bayern und Phantomzeit. Mantis Verlag, Grfelng, 2002., sv. I., str. 590.; sv. II., str. 591-957.; Wer hat an der Uhr gedreht? Wie 300 Jahre Mittelalter erfunden wurden. V. izdanje, Ullstein, Mnchen, 2003., str. 288. Suoen s injenicom datiranja hrvatskih kamenih spomenika iz IX. stoljea on, izmeu ostaloga, tvrdi da je i Branimirov natpis s urezanom godinom hrvatska nacionalistika krivotvorina iz XIX. stoljea. Bei der Inschrift wollte es eine glckliche Fgung, dass zwar der linke Flechtwerksbeginn zerstrt ist, darunter aber just nach dem Bruch der Name Branimir beginnt und vollstndig erhalten ist. Es fallt hier wie bei den anderen in Frage stehenden Steinen auf, dass sie trotz ihres fragmentarischen Charakters gerade die Namen hinreichend erkennen lassen, dazu den fraglichen Titel oder das schmckende Beiwerk (Epitheton ornans). An diesem Stein fallt zudem auf, dass sich die Datierung von der Stirnseite auf die Unterseite fortsetzt. Diese Unterseite ist nicht gut geglttet und lsst links und rechts von der Schrift Freiraum erwarten, weil der Balken beidseits aufgelegen haben muss. Doch diese Auager sind ganz unterschiedlich breit: Der viel breitere ist der linke, der obendrein kupert ist. So entsteht der Eindruck, als wre im ersten Anlauf die kunstvoll bereinander angeordnete Jahreszahl 880 geschrieben und erst spter noch 8 Jahre hinzugefgt worden. Dieses lteste, datierte Schriftzeugnis Kroatiens ist aus diesen vier Grnden als Flschung des spten 19. Jhs. zu bezeichnen, erzeugt in Zeiten von Not und glhendem Patriotismus fr das Selbstverstndnis eines unterdrckten Volkes. (H. Illig, Split und die Rtsel Altkroatiens. Zeiten-sprnge. Interdisziplinres Bulletin, godite XV, sv. 1 za 2003., str. 175.) Dr. H. Illigu, ponudio sam, u jesen 2005. godine, na uvid preslik dokumentacije pisanih izvjetaja upnika u Gornjem Muu Mije Jerka Grania, koji je kopajui temelje za upnu crkvu sv. Petra, pronaao krajem kolovoza 1871. godine, Branimirov natpis i o tome objavio tekstove 1871. i 1873. godine. H. Illig tada je nae dopisivanje prekinuo. V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 123. (Tabla XLII.) V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 207. (Tabla LXVIII). V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 252. Tabla LXXXI i V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 321-323.

196

Benkovca) ita se: Branimero com dux Cruatoru(m) cogit(avit).431 U kamenom ostatku iz Otresa (izmeu Bribira i Ostrovice) ita se: domno (Br)anni(mero) duci.432 Na sto i drugom listu edadskoga evanelistara stoji: "+ brannimero comiti. mariosa cometissa", a to je zacijelo hrvatski knez Branimir (879-892.) sa enom Maruom (Marijom).433 Papa Ivan VIII. u pismu upuenom sveenstvu u Dalmaciji od 7. lipnja 879. naziva Branimira princeps.434 Papa Ivan VIII. u pismu Branimiru, koje se moe datirati od druge polovine 881. do druge polovine 882. godine naziva Branimira comes. Papa Ivan VIII. titulira Branimira excellentissimo viro to je u ono vrijeme obina formula.435 Dakle papi je 889. godine Branimir princeps, a nekoliko godina kasnije comes. Papa ni u jednom sauvanom pismu ne naziva Branimira dux. Toma Arhiakon spominje Branimira kao bana Sklavonije (ducis Sclavoniae).436 Dijelovi kamenih ostataka iz opota povezuju se ovako: Branimero com dux Cruatorum, to znai da se Branimir titulira na istom natpisu kao comes i dux. Ovo zakljuivanje nije jednoduno prihvaeno. Meutim, Branimir je mogao istodobno biti i comes i dux.437 Ve iz tituliranja Branimira moe se zakljuiti da je iznad njega barem nominalno mogla biti vea kraljeva vlast. Gottschalk naziva Trpimira kraljem, a u DAI Trpimir, Kreimir i Miroslav su kraljevi iza kojih pada vladarska mo u Hrvata tijekom druge polovine IX. stoljea. Jedno od moguih tumaenja, posebno Branimirove titule comes, bilo bi da je bio vezan i uz kraljevski dvor. Samo na jednom od kamenih spomenika u IX. stoljeu hrvatsko ime sauvano je u cijelosti, a imamo zabiljeeno i sklavinsko. To je dovoljno da se shvati da su hrvatsko i sklavinsko ime na ovom prostoru sinonimi. Hrvatsko ime u IX. stoljeu sauvano je u potpunosti samo na pronae431 432 433 434 435

436

437

V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 166. (Tabla LX.) V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 217. (Tabla LXXI.) F. ii, Genealoki prilozi, str. 7. Raki, Documenta, str. 9. . Rapani, Hrvatska u doba kneza Branimira. Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 16, Zagreb, 1993., str. 25. Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclauonie (Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika. Predgovor, latinski tekst, kritiki aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Peri. Knjievni krug, Split, 2003., str. 52.) Herwig Wolfram, Die Goten. str. 217- 220. Tako je Thachulfus iz kolovoza 873. comes et dux Sorabici. Usp. Mediae Latinitatis Lexicon Minus. I., str. 109-112. 197

nom natpisu iz opota kod Benkovca. N. Klai napominje da Branimirov natpis u kojemu se on navodi kao dux Cruatorum pie manje vjeta ruka domaeg majstora.438 Nema dvojbe da je hrvatsko ime bilo zapisivano i prije Branimira.439 Godine 887. dolazi do rata u kojemu Mleani napadaju Neretvane, o emu Ivan akon izvjeuje: "Postavi dudem Petar Kandijan... odmah protiv neretljanskih Slavena poalje vojsku. Budui se ova bez uinka vratila, tada je sam s 12 laa u mjesecu kolovozu neprijateljski izplovio na more i doavi do slavenskog brda (Biokovo) na mjestu, koje se zove Muculus (Makar), izie (na kopno), ali s malim brojem. Slavene, koji su mu se oduprli, najprije potjera u bieg, te mnoge od njih ubije, a pet laa, koje su se tu nalazile sjekirama sasjee. Ali naskoro navalie Slaveni i tu je bio ubijen sa jo sedmoricom (odlinika) 18. rujna, a ostali se zdravi povratie."440 Rat se, kako navodi Dandolo, vodio protiv Neretvana, a odluna bitka dogodila se pod brdom Biokovom kod Makarske. Ivan akon izvjeuje da su Mleani od tada plaali godinji uobiajeni danak Hrvatima. I doista nakon poraza kod Makra pa sve do ulaska u XI. vijek samo se izuzetno spominje jedan sukob izmeu Hrvata i Mletana, iz ega izpravno moemo zakljui-

438 439

440

N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 257. A. Miloevi opisuje ornamentalnu grupu spomenika pronaenih u crkvi Sv. Marte i pribraja im jedan vrlo vaan fragment. Ulomak je osobito zanimljiv i zbog ostatka natpisa od kojega je ostalo CAIUP[anus (-ano?...], u dva reda uz desni odlomljeni rub fragmenta u gornjem ornamentalnom i [Chr]OATORV(m) ET u donjem natpisnom pojasu Naim stilskim usporedbama smo nastojali pokazati, da i ovaj ulomak, kao i druge rustine skulpture iz crkve Sv. Marte vjerojatno pripadaju kraju 8. ili samom poetku 9. stoljea, a kako detaljnim uvidom u spomenik, nismo primijetili tragove naknadnog uklesavanja natpisa, mislimo da cjelinu fragmenta arhitrava (i natpis i ukrase) treba drati istovremenima. Logian je stoga i zakljuak, da nam je ovaj ulomak iz Sv. Marte sauvao najstariji do sada poznati spomenik na kojemu je zabiljeen hrvatski etnik, a u skladu s time i najraniji do sada zabiljeeni institut upana u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. (A. Miloevi, Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve Sv. Marte u Bijaima. Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 26/1999., str. 256-257.) Ipak, vjerojatnije je datirati ovaj nalaz od doba drugog desetljea IX. stoljea. Dio je ovoga natpisa uz donji red grede oltarne ograde dijelom urezan i na ukrasnom polju, vjerojatno s toga jer klesaru nije ostalo dovoljno mjesta. (Tomislav eparovi, Katalog ranosrednjovjekovne skulpture iz crkve Sv. Marte u Bijaima kod Trogira. Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 26/1999., str. 160.) F. Raki, Documenta, str. 374- 375. Preveo I. Guberina

198

ti, da je nakon bitke kod Makra izmeu Hrvata i Mleana sklopljen sporazum, po kojem su Mleani bili obvezni Hrvatima plaati danak.441 Bazilije I. (867. 886.) naredio je da Split, Trogir, Zadar, Osor, Rab i Cres plaaju hrvatskom vladaru tribut mira,442 a to takoer svjedoi o Branimirovoj vojnoj snazi. Papa Ivan VIII. u pismu od 7. lipnja 879. godine hvali Branimira to se vraa Rimskoj crkvi: "Ljubljenom sinu Branimiru. itajui pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po asnom sveeniku, zajednikome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svijetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobonost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Bojom pomoi kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Bojom pomoi zamjenjujemo, ponizno ispovijeda i eli biti posluan, ovim pismom Naega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i oinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraa u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s ijeg preistog vrela Tvoji otci su pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujui milost i blagoslov Boji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih poglavica, uviek bude il i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te eljnu pobjedu nad neprijateljima lake izvojuje... I poto si nas preko sveenika Ivana zamolio, da bi te za vei Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, uinili smo to rado. Kad smo naime na dan uzaaa Gospodnjega itali misu pred rtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis, te blagoslovismo Tebe i narod Tvoj i zemlju Tvoju, da uzmogne ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduje za sve vijeke. Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga sveenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pak te molimo, da za ljubav Boju dozvoli, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, pak Ti zato Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo."443 Papa Ivan 7. lipnja 879. godine ninskom biskupu Teodoziju pie: "da se ne utie drugoj strani i protiv svetih odredaba asnih otaca i ne trai u drugoga milost biskupstva,... nego se svim srcem i duom vrati u krilo sv. Stolice te biskupsko posveenje polaganjem naih ruku primi".444
441 442 443 444

I. Guberina, Dravna politika, II., str. 29. B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 36. F. ii, Prirunik, Zagreb 1914., str. 202-203. Preveo I. Guberina. F. ii, Prirunik, str. 204. Preveo I. Guberina. 199

Teodozije nije posluao poziv pape i dao se posvetiti od akvilejskog patrijarha. Vana je i injenica da je ninska biskupija postojala prije Teodozija, jer papa Ivan VIII. u pismu Teodoziju navodi antecessores tui to znai da je bilo vie biskupa prije Tedozija, dakle on nije bio prvi ninski biskup kao to neki povjesnici pretpostavljaju.445 Papa Ivan VIII. u pismu od 7. lipnja 879. godine sveenstvu i svemu puku navodi kako se predragi sinovi ele svom duom i svom gorljivou vratiti svetoj Rimskoj crkvi. Papa veli: "Svim asnim sveenicima i itavom narodu. Proitavi poslanicu Vaega kneza Branimira, koju nam poslaste po asnom sveeniku Ivanu, vidjesmo ne samo njegovu, ve i vau vjeru i iskrenu ljubav prema sv. Petru i nama. I poto se kao premili sinci elite vratiti svetoj crkvi rimskoj, te traiti nau apostolsku milost i blagoslov, to smo se stoga u velike uzradovali. Primamo vas sa raskriljenim rukama i s oinskom ljubavi, i bit emo vam u svemu skloni, ako u toj namjeri i ugovoru (sponsio) svome sve do kraja iskreno ustrajete. Jer gospodin kae: 'Samo onaj, koji ustraje do kraja, spasit e se'... Zato budite vjerni sv. Petru do smrti kako obeaste, te ete dobiti krunu ivota, to je Bog daje onima, koji ga ljube."446 Papa Ivan VIII. pie 10. lipnja 879. godine dalmatinskim biskupima, te svim sveenicima i narodnim starjeinama, kao i stanovnicima gradova, da se vrate stolici sv. Petra ili e ih "ih sasvim iskljuiti" i dodaje: "Uostalom, ako se bojite Grka i Slavena, jer elite, da se k nama povratite i da primite posveenje i pallium, znajte kao sigurno, da emo Vas prema odredbama svetih (crkvenih) otaca i naih predhodnika papa odluno podupirati."447 Papa Ivan VIII. u pismu, napisanu poslije Teodozijeva dolaska u Rim (oko 880., a vjerojatno 881./82. godine), koje je uputio Branimiru, sveenstvu i svemu narodu pie: "Preuzvienom gospodinu Branimiru, slavnome knezu i ljubljenom sinu naemu, zatim svim pobonim sveenicima i potovanim upanima, kao i itavom narodu mir i milost u ime Kristovo. uvi od Teodozija, vaega asnog biskupa, o vjeri i pobonosti, koju imate prema Stolici sv. Petra i naemu biskupstvu, zahvaljujemo Bogu, koji vas je sada dostojao dovesti k tolikoj milosti i meu svoje ovce ubrojio, koje je Gospodin apostolskom poglavici povjerio re445 446 447

V. Koak, Pripadnost istone obale, str. 317. F. ii, Prirunik, str. 205. Preveo I. Guberina. F. ii, Prirunik, str. 205- 206. Preveo I. Guberina.

200

kavi: 'Ako me ljubi, imune Petre, pasi ovce moje.' Zato vau vjernost i najkranskiju pobonost ovim naim apostolskim pismom opominjemo i hrabrimo, da ne popustite do kraja izvrivati i obdravati ono, to ste Bojim nadahnuem poeli initi i kako ste se pobrinuli, da se poput ljubljene djece svom snagom podvrgnete pod okrilje, upravu i obranu svetog Petra apostola i Nau, i u njegovoj slubi ustrajete, tako, da to jasnije i oitujete i usavrite, kao to Gospodin u evanelju govori: 'Neka svijetli svijetlo vae pred ljudima, da vide vaa dobra djela i slave Oca vaega, koji je na nebesima' i tako neka se (svijetlo) vae raznese po cijelome svijetu, tako da, pomou Bojom i zaslugom svetih apostola, ono, to je na spas i korist svih vas, odmah na ast i uznoenje sv. Stolice moemo obaviti, kao to ste u vae ime Nama povjerili pisma (scripta), tako neka ta pisma ostanu u knjizi nebeskoj. S toga nareujemo, da, kada se k vama vrati va ljubljeni biskup, ne propustite odmah k Nama osobno poslati podesne svoje poslanike, koji e sa strane svih vas Nama i apostolskoj stolici zasvjedoiti o onome, to ste nam povjerili, te da i mi poaljemo s njima k vama svog izaslanika, kojemu e po obiaju nae Crkve sav va puk obeati vjernost. Meutim vas opominjemo, da ostanete ustrajni, jer je pisano: 'Bolje je ne zavjetovati se, nego nakon zavjeta obeano ne izvriti.' Duh Boji, koji je napunio zemlju, neka napuni vae srce svakim mirom i veseljem u Isusu Kristu, Gospodinu naemu." 448 U historiograji prevladava shvaanje da se papini navodi odnose na odvraanje Hrvata od Bizanta.449 Ipak, kada papa pie o vraanju Hrvata rimskoj stolici ne mogu se iskljuiti i druge mogunosti. Glavni sadraj u sva etiri pisma poziv je za povratak pod papino okrilje. to se tie Hrvatske, to se moe shvatiti kao povratak nakon Zdeslavova probizantskog vladanja. Meutim, pismo dalmatinskom kleru toliko je nabijeno predbacivanjem zbog njihova odvajanja od rimske crkve (cum ab ea vos quasi alienos separare non dubitastis), toliko se istie momenat povratka (etiri puta je upotrijebljen izraz 'redire', odnosno 'revertere'), toliko se istie potreba da nadbiskup primi posveenje i palij u Rimu, a ne drugdje, te se u protivnom prijeti ekskomunikacijom, da se nuno name-

448 449

F. ii, Prirunik, str. 207-208. N. Klai istie da je biskup Teodozije sufragan akvilejskog patrijarha i da se zato nije odazvao papinu pozivu. (N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 250-252.) 201

e zakljuak kako se tu radi o mnogo teoj stvari nego to je obino otuenje.450

Iz pisma pape Ivana VIII. Branimiru od od 7. lipnja 879. godine moe se pretpostaviti da je Hrvatska graniila s Bugarima ili da je Branimirova banovina mogla biti sastavni dio jedne zajednike drave kojom je vladao kralj, i koja je graniila s Bugarima. Papa Ivan VIII. u pismu iz 879. godine savjetnicima bugarskog kralja Mihajla pie da oni dadu na znanje Mihajlu da se vrati, a zajedno s njime da se vratite i vi u okrilje svete rimske crkve, a ne da u uvjeravanju izopaenog uenja nekih drugih propadnete i upropastite se.451 Poslije poraza Avara nije iskljuena mogunost postojanja velike drave nezavisne od Franaka i zato je mogue da je Branimir mogao biti ban u toj veoj dravi.452 O moguem postojanju te drave u drugoj polovini IX. stoljea posebno svjedoi Hrvatska kronika. Ivan VIII. je slijedio politiku svojih prethodnika iji je cilj bio osloboditi Rimsku crkvu od franakog starateljstva i obnoviti rimsku crkvenu jurisdikciju nad Ilirikom Papinska je kancelarija pripremila pisma upuena Branimiru, zatim izabranom ninskom biskupu Teodoziju, Branimirovu narodu i sveenstvu, bugarskom kralju Mihajlu, dalmatinskim biskupima, Sventoplku i Metodu ('archiepiscopus Pannoniensis ecclesiae'). Sva su ta pisma datirana izmeu sedmog i etrnaestog lipnja 879. godine, i poslana po jednom sveeniku, Ivanu iz Venecije. U pismu napisanom Sventoplku, papa Ivan spominje izaslanika kao Johannes presbyter vester, dok u pismu napisanom Teodoziju, ninskom biskupu, govori o Ivanu da on ide 'de vestra parte' Papini odgovori, poslani najvie mjesec dana prije dravnog udara u Hrvatskoj govore o posjedima dvojice knezova, Sventoplka i Branimira, kao o 'terra Sclavorum'. Brza razmjena pisama i injenica da se Ivan od Venecije, koji je putovao i u
450 451 452

V. Koak, Pripadnost istone obale, str. 317. Monumenta Montenegrina. Knj. III, tom I, Podgorica, 2001., str. 46. V. Koak obrazlaui devetu glavu Dukljaninova Ljetopisa zakljuuje, bez uvjerljivoga obrazloenaj ovako: Jezgra drugog dijela je vijest o saboru na Duvanjskom polju pod predsjedanjem kralja Budimira-Svetopeleka, koji moe biti samo knez Branimir. (V. Koak, Pripadnost istone obale, str. 326.) Uzgred: Ako je ta drava stvarno postojala ona nije obuhvaala teritorij izmeu Save i Drave, koji je bio pod franakom vlau. Izmeu Save i Drave vladao je dux Braslav od oko 880. godine do kraja IX. stoljea. Usp. F. ii, Povijest Hrvata, str. 396.

202

Bugarsku, ve vratio u Rim krajem lipnja ili poetkom srpnja, impliciraju da su drave Branimira i Sventoplka bile, u stvari 'partes' od 'terra Sclavorum', kao to je reeno u pismima. I Branimir i Sventoplk opisuju se kao 'gloriosus comes Sclavorum'. Kao to je dokazano, za papinsku kuriju 'Sclavi' su tvorili politiku jedinicu na nekom podruju unutar odreenih 'nes' Nova se politika pape Ivana VIII. prema dravama Sventoplka i Branimira izrazila u pokuajima da se reorganizira itava crkvena administracija u Iliriku i preuzme politika kontrola nad Hrvatskom, Moravom i moda Bugarskom Moe se primijetiti da se Sventoplk iz latinskog teksta LJPD zove u hrvatskoj redakciji 'Budimir'.453 Iz navedenih papinih pisama moe se sa sigurnou zakljuiti kako veze Hrvata sa Svetom stolicom nisu bile posebno vrste. Ni Branimirov biskup Teodozije ne ponaa se kao poslunik Rima. Iako su i on i njegov biskup izrazili vjernost papi i crkvenoj zajednici s Rimom oni je realiziraju posredstvom tradicionalno im pretpostavljene crkvene vlasti u Akvileji, s kojom je ranosrednjovjekovna Hrvatska bila povezana jo od irenja franake vlasti poetkom 9. stoljea. Svakako da je Branimir za to imao valjanih razloga. Rukovodei se obiajima franakih vladara, koji su, iako u suprotnosti s rimskocrkvenim kanonom, sami imenovali biskupe, izabirui ih (electio) i potvrujui ih diplomom (concessio regalis), Branimir i Teodozije zanemaruju papin zahtjev da ninski biskup doe na posveenje u Rim. Nakon izbora od klera i naroda, te Branimirova pristanka, Teodozije eli da ga potvrdi i posveti sam mitropolita akvilejski patrijarh. Tako se Hrvatska oslobodila ne samo tutorstva ve onemoaloga franakoga carstva nego i neposredne podlonosti papinskoj disciplini Njegujui meuzavisnost drave i Crkve, Branimir i Teodozije su vodili sukladnu i mudru politiku teei neovisnosti jaanjem i osamostaljenjem crkvene i dravne vlasti.454 Papa Stjepan V. (IX. 885.14. IV. 891.) pie u pismu iz 886/87. godine Teodoziju pismo u kojemu ga prekorava to je poslije smrti nadbiskupa Marina preuzeo njegovu stolicu i primio posvetu od akvilejskog patrijarhe.455 Papa kori Teodozija: Zar ti poduava barbarski narod da se vjena s dvije zarunice? Zar nisi proitao Apostola koji izlae po453

454

455

Imre Boba, Sveti Metod i nadbiskupsko sjedite Sirmium u crkvenoj pokrajini Sclavonia. CUS, XX/1985, 4, str. 392-398. Mate Zekan (priredio), Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII. Knjievni krug, Split 1989., str. 12-13. F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije, str. 209-210. 203

slanicu 'Bit e dvoje u jednome tijelu', ili moda tvoji kodeksi pogreno trojicu spominju u jednome tijelu?456 Teodozije je bio voljan odrei se ninske biskupije ali tako, da je sjedini sa svojom novom splitskom.457 Teodozije je kao ninski biskup doao na elo splitske Crkve i T. Raukar tono napominje kao najvanije da je taj prvi pokuaj crkvene integracije imao ishodite u ninskoj Crkvi, na hrvatskom teritoriju.458 Dakako da Teodozije nije sam mogao pokuati podrediti sebi Split na nain da sjedini ninsku i splitsku biskupiju. On je tako mogao postupati samo u dogovoru s Branimirom. U drugom papinu pismu Teodoziju iz 887/888. godine spominje se potreba obnavljanja poruenih crkava, koje su barbarskim bijesom razorene. U tom se navodu radi o crkvama kao graevinama.459 Crkve, koje se kao poruene spominju u drugoj polovini IX. stoljea, mogu se odnositi i na mogue meusobne sukobe katolika i arijanaca, koje spominje Hrvatska kronika.

456

457 458 459

Numquidne duabus simul sponsis nubere barbaricam gentem instruis? Numquidne sacramentum ecclesie exponentem apostolum non legisti: erunt duo in carne una? an forsitan tui codices falso tres in carne una asserunt. (Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I., str. 21.) Prijevod u: Mirjana Matijevi Sokol - Vladimir Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira. Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, 1999., str. 55. Posljednji dio ovoga navoda direktno asocira na problematiku Trojstva. F. ii, Povijest Hrvata, str. 392. T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 35. Pojam crkve imao je razna znaenja. Die ekklesia war in den Vortsellungen der frhen Christen zunchst die Gemeinschaft der Glubigen Die dreifache Verwendung von ecclesia fr 1. die Christenheit, 2. die Einzelgemeinde und nunmehr auch 3. als normalste, verbreiteste Bezeichnung fr jene Kirchenbauten, die jetzt in groer Zahl aus dem Boden wuchsen, wird zu Anfang des 4. Jh.s den Regelbefund in der Christenheit dargestellt haben. Dieser Stand scheint mir als archaisches Erbe, ohne sptere Verunklrung, von all jenen, weder Griechisch noch Latein sprechenden Vlkern bewahrt zu sein, bei denen das Christentum schon frh, etwa bis zur Mitte des 4. Jh.s, Wurzeln geschlagen hatte. Die meisten von ihnen verwenden Lehnformen aus ekklsia oder ecclesia fr die Gemeinschaft der Glubigen, aber zugleich auch als das gngigste Wort fr das Kirchengebude. (Gottfried Schramm, Ein Damm bricht. Die rmische Donaugrenze und die Invasionen des 5.-7. Jahrhunderts im Lichte von Namen und Wrtern. R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1997., str. 347-348.) Usp. . Rapani, Ecclesiae destructaeut restaurentur imploramus. U: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. Zagreb, 1996., str. 57 64.

204

4. MUTIMIR Mutimir460 je banovao od oko 890. do oko 900. godine. Postoji jedna Mutimirova isprava u kasnom prijepisu, datira se u 892. godinu, a njezina povijesna jezgra moe se prihvatiti kao istinita. U toj ispravi nalaze se rijei da Mutimir sjedi na oinskom prijestolju (residenter paterno solio) kao i rijei: ut donatam a patre meo recolimus, to jest kako se opominjemo, da je darovana od moga oca.461 F. ii to komentira ovako: Budui da se ove rijei izravno odnose na izrijekom naglaenu darovnicu Trpimirovu od 852. i a limine iskljuuju svaku drugu donaciju drugoga kojega vladara, slijedi nesumnjivo, da je Mutimir upravo sin kneza Trpimira.462 Meutim, ne moe se sa sigurnou zakljuiti da je Mutimir Trpimirov sin. Darovanje je izvrio Mojslav, a Trpimir je to darovanje samo potvrdio. U navedenoj Mutimirovoj ispravi navodi se kao posebna potvrda suverene vlasti: Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux, odnosno u prijevodu na hrvatski: Muncimir, po milosti Bojoj vladar Hrvata. 463 Na arhitravu i zabatu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina spominje se Muncimir, a oznaena je godina, koja se uobiajeno ita kao 895. F. ii ita natpis ovako: (ho)c bene (co)np(o)s(u)it opus prin(ceps) na(m)q(ue) Muncimir (non)aginta et q(ui)nq(ue) (a)nnorum d(omi)ni.464 U tom natpisu Mutimir se titulira kao princeps.465 Mutimirova ena u Cividale oznaena je kao comitissa i po tome bi Mutimir bio i comes.466
460

461 462 463

464 465 466

Staro ime Motimir izgovaralo se Montimir, to je konano dalo dananji oblik Mutimir. Stoga ga ne treba pisati Muntimir/Muncimir, dakle polatinjeno. (M. imundi autoru u pismu iz Maribora od 31. I. 1997.) Ranije se u hrvatskoj historiograji koristio naziv Mutimir. Usp. Tade Smiiklas, Poviest Hrvatska, str. 196-197.; Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske. Knjiga I. od najstarijeg doba do g. 1657. Zagreb, 1924., str. 40-41.; F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 396397.; L. Kati, Pregled povijesti Hrvata. MH, Zagreb, 1938., str. 36-37. Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, str. 22-25. F. ii, Povijest Hrvata, str. 396. N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest I. (do g. 1107.). kolska knjiga, Zagreb, 1955., str. 28. F. ii, Povijest Hrvata, str. 396. V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 156-157. (Tabla LII.) F. ii, Genealaloki prilozi, str. 9-13. 205

O prostranstvu granica i vrstoj snazi Mutimirove vladavine moemo poneto zakljuivati iz podatka u gl. XXXII. DAI da su tada u Hrvatsku bjeali i nalazili u njoj zaklonite pretendenti za vladavinu u Srbiji.467 Nemamo podatka u vrelima do kada je Mutimir vladao. Toma u Salonitanskoj povijesti kada spominje nadbiskupa Ivana navodi da je to bilo godine Gospodnje 914. u vrijeme Tomislava bana,468 to znai da je prije toga prestala Mutimirova vladavina. N. Klai zakljuuje da se prostorni opis zemlje Hrvata iz glave XXX. DAI vjerojatno odnosi i na poetak X. stoljea. Opis u tom izvoru glasi: Zemlja je njihova podijeljena u 11 upanija: Hlijevansku (Livnu u Bosni), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidraku, Ninsku, a Ban, njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom... Od Cetine pako rijeke zapoimlje zemlja Hrvatska i protee se primorjem do medja istarskih, to jest do grada Labina. U gorama poneto i presee temat istarski; primie se pako kod Cetine i Hlijevna zemlji Srpskoj, jer zemlja srpska suelice je sa svijem ostalim zemljama, a na sjeveru primie se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. Odkada dodjoe reeni Sloveni obladae cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pako gradovi obradjivahu otoke i ivljahu od njih.469 N. Klai navodi da je prema DAI u X. stoljeu jugoistona granica Hrvatske Cetina, a u hrvatske upanije ubrajaju se Imota, Pliva i Pset u dananjoj Bosni to znai da je oito hrvatska granica naputala Cetinu i preko Dinare obuhvaala ne samo Livno i Imotski nego i udaljenije krajeve u porjeju gornjeg Vrbasa.470 F. ii posebno istie ovo: upanija Hlijevno sa sreditem u istoimenom gradu (danas obino zvan Livno) obuhvaala je jamano jo i poznate tri vispoljane: Glamo, Duvno i Kupres pa se na istoku primicala planinama, to dijele ovaj visoki kraj od doline uz gornji Vrbas.471
467

468

469 470 471

N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 86. Dolasci i odlasci tih srpskih prineva datiraju se od 891. do oko 895/896. godine. (Klaus Belke Peter Soustal /uvod, prijevod i komentari/, Die Byzantiner und ihre Nachbarn. Verlag Fassbaender, Wien, 1995., str. 175.) Johannes archiepiscopus fuit anno domini nongentesimo quarto decimo tempore Tamislavi ducis; (Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana. Priredio: F. Raki, JAZU, Zagreb, 1894., str. 36.) N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 63-83. N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 284-285. F. ii, Povijest Hrvata, str. 447. Usp. i: Franjo Smiljani, Prilog prouavanju upanijskog sustava. U: Etnogeneza Hrvata, str. 181-189.

206

Starosjeditelji Dalmati(ni) postojali su kao posebnost i tijekom X. i XI. stoljea i taj pojam nije oznaavao stanovnike priobalnih mjesta, kako to potvruju bizantski izvori. M. Sui, navodei djelo Vita avi Basilii Konstantina Porrogeneta, iz sredine X. stoljea, u kojemu se spominje more Dalmata zakljuuje: Dalmati na ovom mjestu nisu samo itelji bizantskog temata nego historijske provincije Dalmacije, one po kojoj je u rano carsko doba i nastao naziv Dalmaticum mare.472 Toma Arhiakon navodi da su se hrvatski vladari od Drislava (969.-997.) dalje nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske.473 On tu injenicu tumai ovako: Od toga Drislava ostali njegovi nasljednici nazivali su se kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su naime znakove kraljevskoga dostojanstva od bizantinskih careva i nazivali se njihovim eparsima ili patricijima. Oni su naime gospodstvo nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske imali po nasljedstvu svoga postanka otaca i pradjedova.474 Bizant je, prema kazivanju Tome Arhiakona, dao Drisla472

473

474

M. Sui, Dalmaticum mare. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29-30, Zadar, 1983., str.13. Lujo Margeti istie da je naziv Regnum Croatiae et Dalmatiae ostao u znanosti do danas nerijeen problem. On navodi da su predloena ova tri temeljna rjeenja: 1. Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivom Regnum Croatiae et Dalmatiae sproveo je Petar Kreimir koji je stvarno vladao nad Dalmacijom i kojem je Bizant tu vlast meunarodno-pravno priznao... 2. Petar Kreimir je imao stvarnu vlast nad Dalmacijom te je zbog toga uzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na priznanje i suglasnost Bizanta... 3. Petar Kreimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nad Dalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije. Margeti je zakljuio da ni jedno od predloenih rjeenja ne zadovoljava: Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novu dravno-pravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae), a niti je to ak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim podrujem nije dovoljan pravni razlog da se to podruje pravno ujedini pod meunarodno priznatom vlau... Sama injenica dranja Dalmacije bez meunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Kreimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po naem je miljenju Petar Kreimir vladao dodue nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelom Dalmacije, ali daleko vanije od posjeda dijela Dalmacije bila je bar preutna suglasnost pape na Kreimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranja u Hrvatsku. (L. Margeti, Odnosi Petra Kreimira i pape prema korulanskom kodeksu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, god. LXXIV, Split, 1980., str. 233-234.) Zabluda svih dosadanjih tumaenja, ukljuujui i Margetievo, je u tome to se pojam Dalmacije svodi samo na nekoliko primorskih mjesta. Hrvati i Hrvatska bili su u Dalmaciji, kojoj su u zaleu dalmatinskih gradia ivjeli Dalmati, kojima je zavladao hrvatski kralj i to izrazio u svojoj vladarskoj tituli. I. Guberina, Dravna politika, I., str. 158. 207

vu znakove dostojanstva, ali je iz Tomina teksta oito da su hrvatski vladari imali vlast nad jedinstvenim kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, i to po nasljedstvu prava svojih otaca i pradjedova, to znai od velike starine. Tako je Bizant samo formalno priznao ono to su hrvatski vladari imali ve prije. Zanimljivo je i tituliranje hrvatskih vladara u ispravama, u kojima se oni spominju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. U sauvanim ispravama prvi put se tek na poetku druge polovine X. stoljea hrvatski vladari oznauju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. Da su Dalmatini isto to i Hrvati onda bi takvo razlikovanje u tituli bilo besmisleno. Ako bi se ova kraljevska titula odnosila na stanovnike gradia, koji su se nazivali Romani (Latini), onda bi se vladari nazivali kraljevi Hrvata i Romana, odnosno Hrvata i Latina, a ne kraljevi Hrvata i Dalmatina. U ispravama od kralja Petra Kreimira IV. poinje se paralelno upotrebljavati uz dotadanju oznaku kralj Hrvata i Dalmatina i formula rex Chroatiae et Dalmatiae. Da pojam Dalmacija nije obuhvaao samo nekoliko gradova i otoka, moe se savreno jasno zakljuiti na temelju toga to kralj Petar Kreimir IV. u ispravi izdanoj u Ninu 1069. naziva sve more uz jadransku obalu svojim dalmatinskim morem (...nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que uocatur Mauni,...).475 Hrvatska i Dalmacija bile su geopolitika cjelina to dokazuje i naziv kraljevstvo (regnum).476

Hrvatska je, od prije druge polovine IX. stoljea, bila sastavljena od etnikih posebnosti Hrvata i Dalmati(na), ija se meusobna nesnoljivost mogla oitovati i u kasnijem unitenju hrvatske dravnosti. Toma Arhiakon navodi da je kralj Ladislav u osvajanju Hrvatske stao napadati utvrde i tvrave i zapoinjati mnoge bitke s narodima Hrvatske. Budui da se oni nisu meusobno pomagali, jer su bili podijeljeni, kralj je lako mogao postii pobjedu.477
Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I., str. 112-114. Vjekoslav Klai, Regnum Croatiae et Dalmatiae. Sveslavenski zbornik, Zagreb, 1930, str. 80. Plural regna upotrebljavao se tek od 1359. godine. (F. ii, Povijest Hrvata, str. 523.) Post hec transiuit Alpes et cepit impugnare munitiones et castra multaque prelia comittere cum gentibus Chroatie. Sed cum alter alteri non ferret auxilium essentque divissi ab inuicem, facilem victoriam rex potuit optinere. (Toma Arhiakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika, str. 84 - 85.)

475 476

477

208

V. POKATOLIAVANJE ARIJANSKIH HRVATA

1. injenica je da se u apostolsko doba zapoelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno Dalmacije. Pavao navodi (Rim. XV, 19) kako je propovijedao Evanelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Dakako, da to moe znaiti kako je sveti Pavao evangelizirao podruje samo do granica Ilirika. Vaan je veoma stari izvor nazvan Armenska geograja, koji u opisu Dalmacije navodi boravak apostola Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu.478 Antun Nieti je struno, s navigacijskog aspekta, dokumentirao da je sv. Pavao, kada je 61. godine iz luke Caesaree krenuo u Rim, doivio brodolom na otoku Mljetu.479 Jeronim u Epistoli Marceli pie kako je boanska rije bila s Tomom u Indiji, s Petrom u Rimu, s Pavlom u Iliriku. Julijan Jeleni istie da je u Pavlovo doba Ilirik obuhvaao i Macedoniju, u kojoj je Pavle stvarno bio, ali da nije sigurno da je bio u svim dijelovima Ilirika. Me478

479

Robert H. Hewsen (uvod, prijevod, komentari), The Geography of Ananias of irak. Ludwig Reichert Verlag, Wiesbaden, 1992., str. 47. Robert H. Hewsen je (na temelju detaljne analize) zakljuio sa sigurnou, da je to djelo nastalo izmeu 591. i 636. godine. Vano je da je ono, neovisno od toga kada je sastavljeno, utemeljeno na mnogo starijim vrelima. Djelo je napisano na temelju ranije nastalih i izgubljenih vrela iz razdoblja od II., a posebno od IV. do oko sredine VII. stoljea s mogunou poneke kasnije interpolacije. Bitni sadraj vjerojatno je najveim dijelom prenesen iz izgubljene Chorographiae Papusa iz Aleksandrije (IV. stoljee), koji je koristio (skraivao!) Ptolomejevu Geograju. Ono je dragocjeno i zato jer sadrava podatke, kojih nema u Ptolomeja, ni u drugih autora. Djelo je, za vrijeme u kojemu je nastalo, kako s pravom zakljuuje Hewsen, vrhunsko ostvarenje i to na Istoku, i na Zapadu. A. Nieti, O nekim navigacijskim aspektima plovidbe svetoga Pavla od Krete do Melite. U : Nove spoznaje o postanku Dubrovnika, o njegovu brodarstvu i plovidbi svetoga Pavla. Sveuilite u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005., str. 357- 433. Vidi i: ivo Bai, Izida, Liber(a)i sveti Pavao na Meliti. Obavijesti Hrvatskoga arheolokog drutva, XXXIX/2007, 1, 153-167. Heinz Warnecke objavio je knjigu da je sv. Pavao doivio brodolom na grkom otoku Kefallinia, ali njegovo obrazlaganje prihvatio je samo Thomas Schirrmacher. Usp. H. Warnecke Th. Schirrmacher, War Paulus wirklich auf Malta? Stuttgart, Hnssler, 1992., str. 255. 209

utim Tit je otiao propovjedati u Dalmaciju jer to potvruje sam Pavao (2 Timoteju, IV, 9-11). Vano je navesti da sv. Epifanije (umro 403.) pie kako je apostol Luka propovijedao Evanelje i kako je on tu dunost obavio najprije u Dalmaciji, Galiji, Italiji i Macedoniji.480 Prema predaji jedan od uenika sv. Marka doao je u Liburniju iriti evanelje.481 B. Zeli Buan tono istie da veliku pomutnju u problematiku kristijaniziranja unosi injenica to svi povjesniari govorei i piui o pokrtenju Hrvata kod toga uvijek misle samo na onaj dio naroda, koji je pod imenom Hrvata u rimskoj pokrajinu Dalmaciju organizirao svoju dravu. Ako pak uzmemo u obzir injenicu da hrvatski narod, kakav nam se javlja u spomenicima (pisanim i kamenim) od IX. stoljea dalje, ne potjee samo i jedino od tih doseljenika sa sjevera, od sedam plemena Hrvata, nego da je postao mijeanjem doseljenika i starosjeditelja, kao to je nastala i veina europskih naroda, pogotovo onih koji su nastali na podruju nekadanjega velikoga Rimskog Carstva, tada i na pitanje pokrtenja Hrvata moramo gledati sa sasvim drukijeg motrita, ne kao na jedinstven, nego i vremenski i sadrajno dva razliita procesa Ti starosjeditelji krani, koji su preivjeli avarsko-hrvatsko viegodinje ratovanje, u postanku hrvatskog naroda ine svakako znatnu, brojano vjerojatno i premoniju sastavnicu. Prema tome, znatan dio naih predaka primao je kranstvo postupno ve od prvih stoljea kranstva Starosjeditelji su se poeli obraati na kransku vjeru iz poganstva ve u prvim stoljeima kranstva Zbog toga je ispravnije kazati da je pokrtavanje hrvatskog naroda kao cjeline zapoelo ve u prvim stoljeima kranstva. 482 Rani pokuaji kristijaniziranja mogli su imati djelomine uspjehe (na primjer u primorskim mjestima), ali teko da se ono jae osjetilo u brdskim krajevima jadranskog zalea. Broj krana nije bio velik, posebno ne na graninim podrujima, pa je naravno da je meu njima nastao jak osjeaj kranske posebnosti i meusobnog zajednitva.483 G. Novak, komentirajui jadikovku
480

481

482 483

Navedene podatke iznio sam prema poglavlju J. Jelenia Djelovanje Hristovih i apostolskih uenika te ostalih vjerovjesnika u Iliriku iz: J. Jeleni, Povijest Hristove crkve. I., Zagreb, 1921., str. 38-42. Enver Imamovi, Poeci kranstva na tlu Bosne i Hercegovine u svijetlu pisanih izvora i arheolokih spomenika. Tribunia, Zaviajni muzej Trebinje, 1983., str. 39. B. Zeli-Buan, Predgovor u: Slaveni, Goti i Hrvati, str. 33-35. Vrlo su zanimljive usporedbe broja krana i nekrana. U zapadnom dijelu carstva oko 400. godine, dakle u doba pune armacije kranstva kao slubene religije, broj krana nije vei od 4-5 milijuna. Na Istoku, gdje se kranstvo bre razvijalo, taj broj se kree negdje oko 10- 12 milijuna na priblino 50 milijuna stanovnika oba dijela carstva. Prema tome, krana je u to doba tek neto vie od 1/3 ukupnog

210

sv. Jeronima zbog prodiranja barbara, istie da je u Dalmaciji kranstvo ulazilo u gradove, ali da su sela ostajala i dalje vjerna svojoj staroj religiji i starim bogovima. G. Novak doputa mogunost veeg irenja kranstva tek nakon Konstantinova edikta, a u Dalmaciji tek od V. stoljea.484 Meutim, od V. stoljea na teritoriju Dalmacije i dananje Slavonije jako se irio arijanizam. Gotima Italije i Panonije uini kraj car Justinian (Slaven, 527-65); naa zemlja doe u privremeni posjed Bizanta (535-51), Gepida i Langobarda. I ovi su bili svi arijani i to bezobzirniji od Gota, to se je osobito pokazalo kasnije u Italiji (iza 568). Tako je Panonija sriemska kroz cieli skoro 6. viek preteno arijanska, ali se je u Mitrovici i u Sisku, koji se je poslije Teodorika pridruio metropoliji solinskoj, ipak sve do konca 6. stoljea uzdrala katolika biskupija.485 M. Kuzmi navodi niz vrela iz doba Totile od 541. do 552. godine kako su naroito Sklavini dugo sluili istonim Gotima i s njima se kojekuda potucali i zakljuuje da su svi Goti bili Arijevi sljedbenici i da se zato ne smijemo uditi ako su i Sklavini kao vjeni pratioci i sluge Gota primili arijevstvo, osobito, ako i tu vrijedi naelo: cuius regio, eius religio.486 Toma pie da su doseljeni Goti koji su uistinu Sklavini, bili arijanci, a i Hrvate opisuje kao arijance.487 Iz pisanja Grgura Velikoga (590.604.) oito je kako je kranska crkvena organizacija u Panoniji i Dalmaciji u njebroja itavog stanovnitva. Sasvim je sigurno da je taj broj krana uglavnom otpadao na stanovnike gradova, dok je pagus najveim dijelom bio poganski. (Nenad Cambi, Problemi starokranske arheologije na istonoj jadranskoj obali. Materijali XII., IX. Kongres arheologa Jugoslavije, str. 268.) G. Novak, Prolost Dalmacije, I., str. 67, 84 - 85. Matija Pavi, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, str. 46 - 48. O arijanizmu na teritoriju Ilirika usp. Vicko Kapitanovi, Ilirik u odrazu kranske knjievnosti. Sluba Boja, XLIII/2003, 2-4, str. 111-115, 125-142. M. Kuzmi, Pripomena lanku K. egvia Jesu li irilo i Metod prosvjetitelji Hrvata? Nastavni vjesnik, knj. XXXV za 1926 - 1927., Zagreb, 1927., str. 378- 380. Slaveni su mogli primiti taj oblik kranstva od zapadnih Gota koji su ostali na Balkanu poslije progona od svojih poganskih suplemenika, Gepida ili od arijanskih istonih Gota koji su krenuli za Dalmaciju iz Italije poslije poraza od strane Justinijanove vojske. Prijanje veze izmeu heretikih Gepida, Gota i Slavena razjanjavaju injenicu da najstariji odlomci Svetog pisma na slavenskom pisani u glagoljici potjeu iz gotskog (arijanskog) teksta od Wullla, a ne iz pravovjernih tekstova na grkom ili latinskom. I gotske i glagoljsko-slavenske biblije imaju iste propuste u usporedbi s pravovjernim grkim ili latinskim verzijama. tovie, nekoliko staroslavenskih crkvenih termina jesu prijevodi s istono-germanskog dijalekta, a ne s grkog ili latinskog. (I. Boba, Sveti Metod i nadbiskupsko sjedite Sirmium u crkvenoj pokrajini Sclavonia. CUS, br. 4., 1985., str. 394.) 211

484 485

486

487

govo vrijeme bila na izumiranju.488 Jedan vaan suvremeni izvor potvruje da su sredinom VII. stoljea ondanja Dalmacija i Istra bile nastanjene poganima. Papa Ivan IV. (+ 642.), sam rodom iz Dalmacije (po narodnosti Dalmatinac), poslao je opata Martina 640./641. godine u Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muenika i da otkupi zarobljene krane od pogana.489 U jednoj poslanici pape Agatona (678.-681.) caru Konstantinu IV. i njegovim sinovima iz godine 680., to ju je potpisalo 125 biskupa (koji su bili u saboru), spominju se biskupi koji djeluju meu narodima (in medio gentium) Langobarda, Sasa, Sklavina, Franaka, Gala, Gota i Britanaca,490ali se ne moe zakljuiti na koje se Sklavine odnosi ovo misionarenje. Poslije germanskih provala prvo sustavno kristijaniziranje Sklavina i to najvjerojatnije onih u Podunavlju zapoelo je poetkom VII. stoljea, a predvodili su ga irski misionari.491 Rana iro-kotska kristijanizacija u alpskim i panonskim krajevima bila je - radi pridobivanja najirih pukih slojeva - vrlo tolerantna. Zahvaljujui tomu, mogli su se odrati mnogi stari (prvobitno poganski) obiaji, dakako u kranskoj interpretaciji.492 Nije mogue odrediti stvarni poetak pokatoliavanja doseljenika, posebno na na teritoriju nekadanje Liburnije. Anela Horvat je na navedenom
488 489 490

491

492

D. Mandi, Dravna, str. 446. F. Raki, Documenta, str. 277. D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. HPI, Rim, 1963., str. 134. Usp. i D. Mandi, Papa Ivan IV. Solinjanin i pokrtenje Hrvata. CCP, XVI/1992, 29, 12-13. Nennen wir die frheren Episoden, die Christianisierung der Slawischen Vlker durch die Iren betreffen. Schon Columban der Jngere beabsichtigte, als er etwa zehn Monate in Alemannien weilte, Veneten, die auch Slawen genannt werden, das Evangelium zu verknden; Gottes Engel brachte ihn jedoch angeblich von dieser vorzeitigen Absicht ab. An dieser Stelle mssen wir bemerken, dass dies die erste Quellenangabe ber die Absicht der Christianisierung der Slawen und zugleich eine der ltesten Erwhnungen der Slawen in Mitteleuropa berhaupt ist. Sie fllt in die Jahre 610 - 612. Der Biograph des Heiligen, Jonas von Bobbio, bestimmt diese Slawen nicht nher. Vom geographischen und geschichtlichen Gesichtspunkt aus wrden die meisten Angaben dafr sprechen, dass Columban die karantanischen Slawen /Karantanen/ oder die ein bisschen weiter nrdlich weilenden Slawen an der mittleren Donau meinte. (Jerzy Strzelczyk, Irische Einsse bei den Westslawen im Frhmittelalter. Zbornik: Irland und die Christenheit. Hrsg. Prinsas N Chathin - Michael Richter. Verlag Klett-Cotta, Stuttgart, 1987., str. 446. Kolumban je roen u Irskoj 543. g. Predvodio je kristijaniziranje po mnogim zemljama tadanje Europe. Umro je 23. studenog 615. godine. Usp. Jakob Torsy, Der grosse Namenstagskalender. Verlag Herder, Freiburg - Basel - Wien, 1985., str. 331.) Marijana Gui, Etnika grupa Bezjaci. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena JAZU, knj. 43./ 1967., str. 115-116.

212

teritoriju pronala ouvan spomen na nekadanje postojanje sakralnih graevina (upne, odnosno samostanske crkve ili kapele i samostane). Neke od ovih sakralnih graevina ne spominju povijesni izvori, a ona je za njih saznala kada je obilazila teren. A. Horvat je nabrojila 85 lokaliteta u kojima je nala ostatke crkvene arhitekture. Pojam Like ovdje u uzeti u irem smislu rijei, obuhvatajui teritorij upa Dalmatinske Hrvatske: Krbavu, Liku i Gacku. One su na kulturnom podruju zbog geografske izoliranosti imale svoj zasebni tok razvitka... Akcija, u kojoj se tragalo za stecima, pokazala je da je i u liko-krbavsko-gatakom kraju bio rairen obiaj sahranjivanja u svoju 'didinu', pod teko monolitno kamenje, no da su ti nadgrobni spomenici steci nae dane doekali u vrlo prorijeenome broju... 'Crkvina', 'Crkvite', 'Crikvica' ili 'Klisa' (od ecclesia). Takvi nazivi uvaju spomen da se tu neko nalazila sakralna graevina, koja je mogla biti upna ili samostanska crkva ili kapela. Mjesto nekadanjeg samostana narod ovdje obino nazivlje 'Klotar'. Neke pak od tih graevina ne spominju historijski izvori, pa smo doznali za njih u asu kad smo obilazili teren. U tim su, dakle, lokalitetima obuhvaene mnogobrojne crkvine, crkve u ruevnom stanju kao i one koje su pod krovom, a koje su nastajale tokom Srednjeg vijeka do turskog zauzea velikog dijela tog podruja, tj. do u 16. stoljee... To je uvid u sauvane ostatke nekadanje bujne djelatnosti u cvatuoj pokrajini, koju su redom postepeno naputali nosioci kulturnih tekovina nakon razarajuih turskih prodora. Kraj oskudnih podataka koji postoje zasad je zaista teko rei kada su nastajale te brojne crkve na podruju Like. Neto konkretnije o tom govori nekoliko ukraenih kamenih fragmenata. Da je tu, u starohrvatsko doba, bilo crkvenih graevina svjedoi kameni ulomak iz Mogoria s pleternom ornamentikom, koja ima stilske karakteristike razdoblja 9. do 11. st. 493 Do detaljnih arheolokih istraivanja ne moemo znati poetak gradnje crkvenih graevina u Gackoj, Krbave i Lici, kao ni to da li su svi ostaci sakralnih objekata na tom prostoru pripadali rimskoj Crkvi jer postoji mogunost da su neki od njih mogli biti i arijanski. Sasvim je mogue da je pokatoliavanje puanstva na liburnijskom teritoriju Gacke, Krbave i Like zapoelo iz Nina. . Rapani misli da su gradovi uz obalu ili na otocima bili u bizantskim rukama, a da su mjesta u unutranjosti, daleko od jezgra hrvatske drave, ili nespretno postavljena poput
493

Anela Horvat, O srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Like. U: Arheoloka problematika Like. Znanstveni skup Otoac 22-24. IX. 1974. Hrvatsko arheoloko drutvo, Split, 1975., str. 127-128, 134. 213

Skradina, bila nepogodna da postanu sreditem hrvatske crkve. No, Nin je, dade se to s vie razloga zakljuiti, imao i neto puka, i crkava, i dakako, sveenika, pa se nije morao kriti onaj lanak sabora iz Sardike koji nije doputao da se u neznatnim mjestima osnuje biskupija.494 Po B. Guiu crkvena tradicija je vjerovala da kranstvo u Ninu potjee iz apostolskih vremena i da je sv. Anselmo poslan od sv. Pavla u Nin i da je tu utemeljio prvu kransku zajednicu. E. Dyggve naiao je ispod ostataka nekadanje bazilike sv. Marije ostatke temelja manje starije ranokranske crkve, to je siguran dokaz za crkvenu organizaciju ve u rano doba kranstva. Pa i teko je vjerovati da bi toliki grad kakova je bila antikna Enona sa svojih oko najmanje 10000 stanovnika bila na izmaku antike bez biskupa.495 Carlo Federico Bianchi prema onome to je o Ninu pisao domai plemi dr. Ivan Kai od kue Petriia (umro 1698.) spominje da je Nin imao trobrodnu crkvu iz VII. ili VIII. stoljea izraenu u mramoru sa 16 velikih stupova, s kapitelima i s plonicima na mozaik, ali to dosadanja istraivanja nisu potvrdila.496 F. C. Bianchi zakljuuje: Poslije silaska Slavena u Dalmaciju, duhovnu vlast nad njima po potrebi od poetka je preuzeo ninski biskup, kao onaj koji je imao veliku ulogu u njihovu obraenju na katolianstvo i koji je poznavao njihovu narav, obiaje i jezik. Kad je zatim od njih okupiranom dijelu Dalmacije bio nametnut naziv Hrvatske ninski biskup uzeo je naslov hrvatski biskup. Slijedom irenja ovih naroda i njihovim zauzimanjem gotovo cijelog junog dijela Provincije, ninski biskup nije oklijevao proiriti duhovnu jurisdikciju nad njima u svim zemljama, koje su oni zauzeli.497 C. F. Bi494 495

496

497

. Rapani, Solinska epizoda, str. 112. Branimir Gui, misli da je Nin (Enona) za liburnijske samostalnosti vjerojatno zbog svoje zatienosti imao vaniju ulogu od tadanjega Jadra (Zadra), koji izgleda nije pripadao istom liburnijskom plemenu kao Nin. (B. Gui, Najstarije hrvatsko naseljenje oko Nina. JAZU, Zagreb, 1970., str. 16-21.) Glasoviti benediktinac, opat samostana u Fuldi, Hrabanus Maurus (+ 856.) u legendi o sv. Marceli pie, da je ona pred smrt pola iz Galije u Hrvatsku, da navieta kransku vjeru. Ta legendina tvrdnja ima se tumaiti, da su njezine moi prenesene u Hrvatsku, u Nin, to je svakako bilo prije vremena Hrabanova. (L. Kati, Priestolnice hrvatskih narodnih vladara. Suradnja /Zagreb/, godina I., rujan 1943., br. 2., str. 77.) Usp. Kerubin egvi, Borba za hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kima u Hrvatskoj i Dalmaciji 1059.1075. Pretisak iz Bogoslovske smotre, Zagreb, 1930., str. 67- 68. Carlo Federico Bianchi, Zara Cristiana. Zara, 1879., vol. II, str. 201. Bianchi, sveenik i povjesniar, uiva autoritet ozbiljne osobe. Poznavao je i pregledao skoro sve zadarske crkvene, javne i privatne biblioteke i pronaao mnotvo dokumenata, iz kojih je crpio podatke za svoje radove. Meutim, on u tim radovima ne navodi izvore, tako da se mnogi njegovi podaci vrlo teko dadu izravno provjeriti. Ipak njegova djela

214

anchi spominje kao prvoga hrvatskog biskupa (vescovo croatino) Teodorika u 686. godini uz navod da ga je posvetio splitski nadbiskup i to Ivan Ravenjanin. Bianchi spominje u godini 787. ninskog biskupa po imenu Pavla i to kao Slavena po roenju (a. 787. Paolo, slavo di nascita,).498 Bianchievi navodi ne mogu se potvrditi izvorima.499
i rasprave mnogo znae za prouavanje crkvene i svjetovne povijesti Zadra i okolice. (S. Antoljak, Hrvatska historiograja. MH, Zagreb, 2004., str. 596.) V. Novak posebno zakljuuje da je C. F. Bianchi odlian poznavalac zadarske crkvene historije. (V. Novak, Zadarski kartular samostana Svete Marije. JAZU, Zagreb, 1959., str. 19.) U historiograji se i prije Bianchija zastupalo miljenje da je ninska biskupija postojala od poetka druge polovine VII. stoljea. Tako Ivan rni misli da Nin ima biskupa od osmoga vieka, ako ne liepo od sedmoga. Pak moremo vjerovati, kako i Farlat, da je ta biskupija poela negdje medju 650 i 680 godinom, a po prvom Splitskom nadbiskupu Ivanu, ravenjaninu. (I. rni, Najstarija poviest, Krkoj, Osorskoj, Rabskoj, Senjskoj, i Krbavskoj biskupiji. Rim, 1867., str. 2-3.) a. 539. Costantino, il quale fu presente nel sinodo di Aquileja, ove si sottoscrisse cos: Constantinus Episcopus electus Nonensis. qui succede un altra interruzione di pressoch 150 anni, la quale devesi attribuire non solo alle preaccennate circostanze, poco favorevoli alla religione, ma benanco alla barbarica irruzione del secolo settimo. a. 686. Teodorico, consacrato qual vescovo croatino da Giovanni di Ravenna, arcivescovo di Spalato. Il Maroli nella sua storia l appella Teodorico, mentre l arcidiacono Tommaso ne tace il nome. a. 699. Patrizio, di cui memoria in documento, relativo al sinodo di Grado, ove fu appianata una controversia insorta tra i Patriarchi di Grado e di Aquileja. Vedi Hist. Aquilejen. a. 714. Mauro, che intervenne al sinodo d Aquileja. Vedi la storia della chiesa d Aquileja, edita a Venezia nel 1714. a. 756. Anastasio, rammentato negli atti della chiesa Aquilejense. Vedi la Storia precitata. a. 787. Paolo, slavo di nascita, indicato negli atti suddetti. a. 812. Marino, di cui si fa menzione negli atti medesimi. a. 879. Teodosio, che essendo diacono fu elevato alla dignit di vescovo di Nona l anno 879 dal clero e dal popolo per l esimia sua santit e dottrina. Appena eletto, fu primo suo pensiero di ricondurre i Croati della Dalmazia all unit della chiesa cattolica, da cui per istigazione dell imperatore Basilio, e di Fozio, Patriarca constantinopolitano, s erano separati. Assistito Teodosio da Branimiro, loro duce, riusc nell impresa, onde scrisse tosto una ossequiosa lettera al pontece Giovanni VIII, colla quale, dopo di aver professata la religiosa sua riverenza ed obbedienza alla chiesa di Roma, gli annunziava il ritorno dei Croati della Dalmazia alla fede antica, e chiedeva la venerata sua benedizione.(C. F. Bianchi, Zara Cristiana, II., str. 198-199.) Usp. K. egvi, Borba za hrvatsko bogosluje, str. 44., 64-68. Marko Perojevi napominje: Imena tih (biskupa) ne poznaju ni ninska predaja ni sauvani spomenici, ni ninske iskopine Naalost nismo mogli doi do Historije akvilejske crkve, izda215

498

499

Mogue pokatoliavanje liburnijskog zalea iz Nina tijekom VII. i VIII. stoljea nije bilo posebno uspjeno. Spaljivanje nekih pokojnika, ostatci ivotinjskih kostiju, nalazi posuda za hranu i pie u nekim starohrvatskim grobovima potvruju snano preivljavanje poganstva i tijekom IX. stoljea. Kakva su bila ta poganska vjerovanja stanovnitva na sredinjem teritoriju hrvatske drave moe se zakljuivati i iz nekoliko nalaza koji su pronaeni u nekropoli drijac kod Nina i u Ivoevcima kod Knina.500 Na svakome od dvaju nalaza predstavljen je motiv drva i ispod njega dvije simetrino postavljene i suprotstavljene, ali i povezane rogate ivotinje. Oito se radi o prikazu stabla ivota i poganskom shvaanju jedinstva suprotnosti. Ni u temeljnom motivu ni u urezima koji je podsjeaju na rozete i u kojima dominira u poganstvu znakoviti broj osam apsolutno nema niega to moe asocirati na znak kranskoga kria. Ta je simbolika bila openarodno predkransko dobro Hrvata, a koji se motiv sree u hrvatskoj narodnoj ornamentici jo i u XX. stoljeu.501 Stanovnici Lombardije spominju se u Sumpetarskom kartularu kao narod koji odvodi i robove iz okolice Splita. Tekst, na temelju kojeg to zakljuuje u originalu glasi: Ad hec comparaui de Longobardis pro X. solidis in tali tenore, ut sint omnes fratres et sorores in seruitute; Duymo

500

501

ne u Mlecima g. 1714., na koju se Bianchi poziva (M. Perojevi, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga naroda. Matica hrvatska, Zagreb, 1939., str. 47.) Osobno sam utvrdio da je u Veneciji godine 1714. objavljeno 108 knjiga, ali ni jedna nema naslov na koji se poziva Bianchi. Na zamolbu dobio sam odgovor iz Biblioteca Nazionale Marciana, Ufcio Informazioni Bibliograche u Veneciji. Dr. Paola Margarito, u tome dopisu od 28. sijenja 2006. navodi da su pretraeni katalozi i da nisu pronaeni naslovi Historia Aquilejensis ili Storia della chiesa di Aquileja tiskani u Veneciji 1714. godine, koje navodi Bianchi u knjizi Zara cristiana. Dobio sam odgovor 24. oujka 2006. i iz Fondazione Querini Stampalia u Veneciji od gospoe Angele Munari. Ona pie da su pretraili indekse i da nisu mogli nita pronai o navedenim biskupima, koje u navedenoj knjizi spominje Bianchi. J. Beloevi je u tim crteima prepoznao simbole amanizma. (J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata, str. 125.128.). Ako se i radi na tim nalazima o simbolima amanizma treba napomenuti da je amanizam poznat gotovo svim starim narodima i da se mogui simboli amanizma u starohrvatskim grobovima ne mogu tretirati samo kao avarsko kulturno dobro. Razni narodi u poganskoj Europi, a osobito Goti s kojima su stoljeima zajedno ratovali i Slaveni, dobro su poznavali amanizam. (Usp. Scardigli, Die Goten, str. 58-69.) M. Gavazzi, Juni Slaveni. /IV. dio/ Socijalna kultura Junih Slavena. Predavanja / skripta/ u privatnom posjedu, str. 112.

216

prior et lius eius testes.502 Dakako da se robove iz okolice Splita moglo odvoditi i prodavati samo ako nisu bili krani.503 Sve upuuje na zakljuak da je pokatoliavanje u zaleu primorskih gradova (bez obzira na postojanje ranijih manjih kranskih oaza), kao i na cijelom dananjem hrvatskom prostoru, moglo zapoeti ve po doseljenju, ali da je trajalo do X. stoljea, pa i dalje. A. Dandolo biljei dogaaj o pokatolienju jednoga neretvanskog prvaka, koji se datira u 830. godinu.504 ini se da Franci za trajanja borbe s Avarima, dakle, gotovo do kraja VIII. stoljea, nisu silom kristijanizirali Sklavine, jer su ih htjeli imati kao saveznike u borbi protiv Avara. Zanimljiv je zapisnik Rianskog placita, koji je sazvan na nalog Karla Velikoga i njegova sina kralja Pipina 804. godine, na kojem su predstavnici istarskog stanovnitva iznosili svoje pritube na uvedene franake novotarije i usporeivali ih sa stanjem pod bizantskom upravom. U posljednjoj pritubi predstavnika gradova kae se i sljedee: Ve tri godine one desetine, koje smo morali davati svetoj crkvi, dajemo Slavenima poganima ('ad paganos sclavos'), otkako ih je postavio na crkvene i nae opinske zemlje na svoj grijeh, a nau propast.505 Tek nakon 803. godine Franci snano utjeu ne samo na politike nego i na vjerske prilike meu Hrvatima, i to posebno posredovanjem misionara iz Akvileje.506 U hrvatskom crkvenom i kulturnom i502

503

504

505

506

Supetarski kartular. Uredio i komentirao Viktor Novak, a lingvistiku analizu obavio Petar Skok, JAZU, Zagreb, 1952., str. 226. Usp. N. Budak, Servi ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 15, za 1985., str. 257. Huic duci (Joanni Particiaco) Narentini nuncium suum mittunt, et petitam pacem ab eo obtinent, quam non diutius servaverunt. Nuncius autem, qui indelis erat, hortatu ducis baptismum suscepit. Erant enim Sclavi adhuc gentiles, quia a Gothis originem traxerant.(F. Raki, Documenta, str. 334.) N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. kolska knjiga, Zagreb, 1972., str. 12. Josip Buturac - Antun Ivandija, Povijest Katolike crkve meu Hrvatima. Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb, 1973, str. 40. Miljenje o franakom pokrtavanju Hrvata zastupali su ve u prvoj polovini XX. stoljea mnogi istaknuti povjesniari (J. Bervaldi, F. Buli, L. Duchesne, J. Jeleni, N. Klai, F. ii, G. Novak). O ulozi Akvileje u hrvatskom pokrtavanju usp. I Giuseppe Cuscito, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali. U: Poeci hrvatskog kranskog i drutvenog ivota, str. 145-174. O franakoj vladavini usp. Karl Bosl, Franken um 800. Verlag C. H. Beck, Mnchen, 1969., str. VIII + 210. 217

votu osjea se od prve polovice IX. stoljea gotovo samo franaki utjecaj. On se posebno oituje u kultu franako-akvilejskih svetaca (Asel, Martin, Chrisogon = Krevan, Ludovik, Ambroz, Mogor = Hermagoras, Marta, Eufemija, Marcela) i u franakim imenima sveenika (Theudebertus abba /2/, Gumpert, biskup Aldefred = Aldefrit). Sva su ta imena uglavnom iz IX. stoljea.507 Prema P. Skoku biskupi osorske, rapske, zadarske, splitske, trogirske i krke biskupije nose imena grko-latinska, dok se ninski biskup 892. zove franakim imenom Aldefred (poslije njemaki Alfred), episcopus croatensis Rainerius (od germ. Raginhari); splitski Gisilbertus nosi takoer franako ime. P. Skok zakljuuje da i takva lingvistika analiza opravdava zakljuak o provenijenciji misionarstva iz Oglaja u VIII. i IX. st. u hrvatskim zemljama.508 Nedopustivo je zakljuivati o kristijanizaciji Hrvata iz nekih neprovjerenih detalja, koji nisu vremenski, ni prostorno odreeni. Tako, na primjer, za krstionicu kneza Vieslava, ne znamo iz kojeg stoljea potjee, ni da li prvobitno bila smjetena u Ninu.509 Sigurno je samo da je tu kamenu krstioni507

508 509

Usp. J. Beloevi, Poeci kranstva kod Hrvata u svjetlu arheoloke grae. Referat pripremljen za Drugi meunarodni simpozij o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj povijesti u Splitu od 30. rujna do 5. listopada 1985., Rukopis, str. 6. Ovaj rad pod istim naslovom, ali u neto izmijenjenu i dopunjenu obliku objavljen je u: Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, vol. 36 (23), Zadar, 1998., str. 101-139. P. Skok, Uslovi ivota glagoljice. Slovo, sv. 3/1953., str. 60. Krstionica kneza Vieslava, koja je u mjesecu lipnju o. g. dola u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu, bila je dosad poznata samo uemu krugu strunjaka Nemajui dosad pred sobom dobre fotograje cijeloga natpisa, ja sam zato odmah, kako je krstionica dola u Akademiju, priao k njoj, da vidim, kako je napisano ime kneza Vieslava, pa sam mogao konstatirati, da je iieva transkripcija netona, jer u latinskom imenu kneza Vieslava niti imamo W niti i za nae staro y, jer se u natpisu na rubu pete i este strane ita upravo Vuissasclavo, iz ega vidimo, da je nekadanje nae Vyeslav- preneseno ovim latinskim slovima: v kao v, y kao ui, kao ss, e kao a zbog asimilacije iduemu vokalu a i skup sl kao scl, kako se inae prenosio (ispor. Sclavus za Slavus). Poto sam tako latinsku graju imena kneza Vieslava sasvim pouzdano utvrdio, mogao sam odbaciti i sve sumnje, to ih je u meni dotad budila netona starija transkripcija. (Stjepan Ivi, Graja imena kneza Vieslava na njegovoj krstionici. Nastavni vjesnik /Zagreb/, srpanj-kolovoz 1941.-1942., br. 27., str. 411-416.) Zapis o ruenju ninske krstionice 1746. godine potjee iz rukopisa Anonimi Filippi (kraj XVIII. stoljea) i u njoj se krsni zdenac opisuje s natpisima i grbovima, a na ovoj kneza Vieslava nema grbova. Luka Jeli je u Ninu obavio arheoloka istraivanja i poslije njih je objavio nacrt graevine koji bi, prema njegovu miljenju, odgovarao onome iz navedenoga rukopisa. Meutim, revizijska istraivanja (M. Sui - M. Perini 1962.) dokazala su da je L. Je-

218

onicu u doba navedenoga vladara dao izraditi neki sveenik Ivan iz pobonosti u ast sv. Ivana Krstitelja da za njega (sveenika Ivana) taj svetac posreduje (kod Boga). Znakovita je ova stilizacija: Ovaj izvor uzima praznovjerne da prime sakramenat vjere. Ovdje iste svoje grijehe koje primie od praroditelja da postanu Kristovi tovatelji, spasonosno ispovjedajui vjeno trojstvo...510 Vjerojatno je da je ova krstionica izraena u Veneciji za nekoga hrvatskog bana, koji je banovao na arijanskom teritoriju Like, Krbave i Gacke. Dio ranije kristijaniziranoga stanovnitva na dananjem hrvatskom prostoru, a posebno na dijelovima teritorija Dalmata, nije nikada bio u potpunosti uniten. U gl. XXX. DAI u istone dijelove ranosrednjovjekovne Hrvatske navode se tri upanije: Livanjska, Plivska i Pset. U njima tekovine pokatoliavanja zapoete u kasnoantiko doba nisu nestale ni tijekom srednjega vijeka zahvaljujui preivjelim kranima starosjediteljima, progon kojih spominje Libellus Gothorum.511 Ne zna se sigurno kada je zapoeo djelovati biskup za Hrvate.512 U poetku se najvjerojatnije radilo o biskupu u Ninu, koji se brinuo za pokatolienje liburnijskog zalea.
li tloris graevine u cijelosti izmislio. Podatke u ovom pasusu donio sam prema: Nikola Jaki, Manipulacija povijesnim spomenicima - primjer Vieslavove krstionice. U: Povijesno nasljee i nacionalni identiteti. Zavod za kolstvo Republike Hrvatske. Zagreb, 2006., str. 40-45. Stjepan Panteli, Hrvatska krstionica. Laus Split-Croatia antiqua, Mainz-Split, 2000., str. 40. Donio sam ovaj prijevod prema Panteliu zato jer se s njegovom obrazloenom stilizacijom suglasio i Jozo Marevi. Nastanak ranosrednjovjekovnih nekropola uz kasnoantika groblja i ranokranske sakralne objekte potvrda je svojevrsnoga kontinuiteta kultnog mjesta, kultnih objekata, a i suivota koji se nastavio iz kasne antike tijekom ranoga srednjega vijeka. (Ante kegro, Kristijanizacija istonih dijelova Branimirove drave. U: Hrvatska u doba kneza Branimira. Zadar, 2002., str. 150.) U literaturi se zamilja ustanovljenje hrvatskog biskupa u drugoj polovini IX. stoljea. Tako Vittorio Peri tvrdi da prema grkim i latinskim izvorima moemo postaviti izmeu 859. i 864. godine pojavu jednoga domaeg biskupa sa sijelom na dvoru u Ninu, a s vlau i mjerodavnou nad svim Hrvatima. (Vittorio Peri, Spalato e la sua chiesa nel tema bizantina di Dalmazia. U zborniku: Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI. Antenore, Padova, 1982., str. 348.) I Lothar Waldmller misli da su Hrvati dobili svog biskupa sa sjeditem u Ninu u treoj etvrtini IX. stoljea. (L. Waldmller, Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Ferdinand Schoningh, Paderborn, 1987., str. 29.) Sva ova miljenja prihvatljiva su samo kao mogue pretpostavke. 219

510

511

512

Teko je zamisliti kao sluajnost i injenicu da su Hrvati narod u Katolikoj crkvi, koji je izborio bogosluje na vlastitom jeziku. Oni su se u uvoenju bogosluja na narodnom jeziku, pa i u mogue ranom ustanovljenju biskupa za Hrvate, mogli ugledati samo u istu gotsko-germansku tradiciju. Goti su u svojim arijanskim obredima upotrebljavali samo svoj narodni jezik.513 Oni su imali i svoga biskupa. Tako se zna, na primjer, da su gotske trupe, koje su pod vodstvom Sigiswulfa g. 427. godine opsjedale Kartagu, vodile sa sobom i svoga biskupa Maksimina. Arijanizam je u Gota bio temelj dravne crkve i zato je gotski biskup u svih Gota imao veliki autoritet u dravi, vjerojatno najvei poslije kraljeva. I vladari nekih drugih germanskih naroda (na pr. Vandala) imali su takoer na kraljevskom dvoru svoga biskupa.514 2. Velika uloga Franaka u pokatolienju Hrvata oituje se, izmeu ostaloga, i u karolinkom utjecaju na hrvatsku predromaniku, konkretno u pojavi Westwerk-a u nekim starohrvatskim crkvicama.515 Neke od tih crkvica potvruju da su graene u doba franakog pokrtavanja Hrvata tijekom prve polovine IX. stoljea. Velika se rasprava vodila o tim crkvicama - o vremenu njihova graenja (IX., X., XI. st.) i njihovoj umjetnikoj (stilskoj) pripadnosti odreenom kulturnom krugu (zapadnom, bizantskom, iranskom ili izvorno hrvatskom).516 Rezultati najnovijih istraivanja o vezanosti sakralne gradnje uz odreene astronomske datosti (posebno sunca)517 pomau nam da tonije datiramo i gradnju staro513

514

515

516

517

Joe Rus na temelju istraivanja njemakog znanstvenika M. H. Jellineka zakljuuje ovo: V okolici mesta Tomi, v dananji Dobrudi, vemo n. pr., da se je rabila gotina kot cerkveni jezik e v prvi polovici 9. stoletja. (J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev Najstareji skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454-614. Ljubljana, 1931., str. 203.) Hans von Schubert, Das lteste germanische Christentum oder der sogen. Arianismus der Germanen. Verlag J. C. B. Mohr, Tbingen, 1909., str. 22-25. Vidi: Tomislav Marasovi, Carolingian inuence in the early medieval architecture in Dalmatia. Actes du XIXe Congrs international dhistoire de lart. Paris, 1959, str. 117- 121.; T. Marasovi, Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji. Knjievni krug, Split, 1994., str. 201-210. M. Japundi, Il problema dellorigine delle antiche chiese croate in Dalmazia. Rivista di arheologia cristiana, XLV/1969, 1-4, 73-87. Sunce je ve u starom vijeku igralo ulogu u sakralnoj gradnji u kojoj se vodilo rauna o izlasku sunca na istoku, a posebno o zimskom i ljetnom solsticiju. (Gerard

220

hrvatskih crkvica. M. Pejakovi posebno je obradio neke starohrvatske crkvice (Sveti Kri u Ninu, Sveta Trojica u Splitu, Sveti Juraj u Rovanjskoj kod Zadra). On navodi i druge crkve graene na isti nain (na primjer crkvicu Svetog Jurja u Radunu kod Katel Staroga, crkvicu Svetog ura na Koloepu) te u svim tim crkvama otkriva zajedniki i cjelovit program kojemu je podreena njihova izvedba u istom vremenu, ali na razliite naine zbog uvaavanja lokalnih uvjeta.518 Radi to tonijeg datiranja starohrvatskih crkvica vano je navesti da se u srednjem vijeku ta sakralna arhitektura (veza s izlaskom sunca, te zimskim i ljetnim solsticijem) posebno nastavila u franakom carstvu, i to s Karlom Velikim.519 Pejakovieva zasluga nije samo u tome to je u hrvatskoj znanosti 1978. godine upozorio na posebnost starohrvatske crkvene ahitekture.520 Utvrde Champeaus - Sebastien Sterckx, I simboli del medio evo. Jaca Book, Milano, 1981., str. 133.) Taj se pristup fenomenu sunca oitovao i u nekim srednjovjekovnim sakralnim objektima. (Usp. Rudolf Droler, Astronomie in Stein. Prisma, Leipzig, 1990., str. 133.) Tom se problematikom osobito bavio U. Sareik, koji je 1985. godine na Visokoj pedagokoj koli u Erfurtu obranio disertaciju pod naslovom Gelenktes Sonnenlicht im Kult an kirchlichen Feiertagen und bei markanten astronomichen Daten. M. Pejakovi istie da je ravnodnevnica astronomsko-geografska injenica, koja je imala golemo znaenje i u srednjem vijeku. Ve su se u ranom kranstvu pokuavali uskladiti promjene godinjeg doba i tijek sunca s datumima vezanim uz ivot Krista, Majke Boje i svetaca. Ti su datumi s pripadnim smjerovima zraka i pojavom sunca na odreenom mjestu mjesnoga istoka iskoriteni pri zidanju pojedinih predromanikih crkvica. Tobonje de-formacije svjesno su zamiljene i ovisne o konguraciji okolice i o tipu graevina (krunom, okruglom ili esterolisnom). Orijentacija i kompozicija crkve posebno je odreena s obzirom na njezina titulara tako da na dan toga sveca sunce izlazi na mjestu u horizontu uvijek u istoj toci. Smjerovi tih zraka izlazeeg sunca vrlo esto odreuju orijentaciju objekta i prema njima se de-formiraju pojedini elementi. Prema veliini kuta podnevne visine sunca na razliite blagdane i svetake dane odreuje se poloaj prozora, otvora, njihov izgled i veliina. (M. Pejakovi, Starohrvatska sakralna arhitektura. KS - NZ MH, Zagreb, 1988., str. 284.) M. Pejakovi, Starohrvatska sakralna arhitektura, str. 292. M. Pejakovi tono istie da je Karlo Veliki sagradio dvorsku kapelu u Aachenu, ija je os orijentirana tono prema istoku, iako je starija crkva na istom mjestu bila orijentirana drukije. Nova kapela zauzela je samo poziciju oltara starije crkve, dok je os kapele zaokrenuta za oko 40 stupnjeva. Kapela je bila posveena Bogorodici, iji je blagdan padao na dan ekvinocija, kad sunce na horizontu oznauje toku pravoga istoka. (M. Pejakovi, Broj iz svjetlosti. NZ MH, Zagreb, 1978., str. 37.) Zahvaljujui rezultatima njegovih istraivanja moemo s velikom sigurnou datirati dio starohrvatske crkvene arhitekture. Sam M. Pejakovi uzgredno napominje da je doba Karla Velikoga vjerojatno vrijeme naeg pokrtavanja. On zna da je takav na221

518 519

520

eno je da su franaki misionari u naim krajevima bili benediktinci, a njima je ta vrsta arhitekture bila poznata i iz ranijih vremena. Najstariji poznati primjer takve kranske sakralne arhitekture nekadanja je crkva svetog Martina u jednom vicarskom benediktinskom samostanu iz VII. stoljea (kanton Graubunden).521 Dakle: Starohrvatske crkve mogle su biti graene najranije od poetka IX. st., kad poinje franaka vlast (od oko 803. godine), dakle s misionarenjem benediktinaca. Dakako da su crkvice takva naina gradnje mogle biti graene meu Hrvatima i poslije IX. stoljea. Meutim, neke od njih (na primjer Sveti Kri u Ninu), koje su bile u glavnim sreditima hrvatskoga dravnog i crkvenog ivota, najvjerojatnije su nastale istodobno kad i ta hrvatska sredita, odnosno u doba franakog pokatoliavanja Hrvata. Miloje M. Vasi je ve 1922. godine analizom starohrvatskih crkava, i to onih koje je on svrstao u skupinu centralnih graevina, utvrdio da se one geografski, sem jedne crkve, nalaze u predelima izmeu Nina i Spljeta, upravo u oblasti Dalmacije u uem smislu. On je posebno zakljuio: Sve to smo u ovom odeljku kazali jasno svedoi da su dalmatinski Hrvati, priznajui politiku vlast Franaka, primili od njih ne samo hrianstvo i specijalne kultove franakih i galskih svetaca, nego jo i oblike crkvava i plastinu dekoraciju.522 Iz izloenoga slijedi da najtipinije starohrvatske crkvice nisu podrijetlom ni iranska, ni bizantska, ni starosjedilaka, ni izvorna hrvatska umjetnost. One mogu biti samo izvedba hrvatskih zidara - klesara, ali su nastale u zapadnom, i to konkretno franakom kulturnom (duhovnom, crkvenom) krugu. Vinko Dionizije Lasi (znanstvenik i franjevac roen 1913. godine) desetljeima je prouavao povijest i rasprostranjenost pletera i zakljuio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istonoj obali Jadrana gotovo uope nema pletera sve do kraja VIII. stoljea i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve
in gradnje (vezan uz izlaz sunca i solsticije) poznat u prapovijesti i u kranstvu. Meutim, vano je da se takva vrsta crkvene arhitekture u kranstvu zaista poela jae razvijati tek u franakom carstvu. Navedena dvorska kapela Karla Velikoga (742. 814.) izgraena je izmeu 786. i 800. godine. Moe se pretpostaviti da je ona bila uzor za gradnju i drugih slinih crkava u to doba, posebno u franakom carstvu. R. Droler, Astronomie in Stein, str. 137. M. M. Vasi, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od poetka IX do poetka XV veka. Geca Kon, Beograd, 1922., str. 88, 92.

521 522

222

ei tek od IX. stoljea. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s pokrtavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zakljuio da je veina stanovnitva na dananjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska.523 Kod Hrvata dvopleter je opa kranska batina svojom vanjskom, tehnikom izradbom i svojim nutarnjim simbolikim vjerskim sadrajem. On je doao u Hrvatsku s kranstvom iz Italije u 7. 8. i 9. stoljeu. Tada su openito kranski spomenici bili zasieni i preplavljeni simbolikim znakovima, koji su oznaavali plodove kria i krsnu vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova injenica pobija sva miljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.524 injenica da u najveem dijelu srednjovjekovne Bosne uope nema pletera identinog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu525 potvruje da u toj bosanskoj dravi proces pokrtavanja u doba franake ekspanzije nije bio pod franakim politikim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem. 3. Od prvih poetaka kristijaniziranja moralo se misliti na stvaranje temeljnih liturgijskih tekstova, a posebno evenelistara. M. Japundi je nakon dugogodinjih istraivanja zakljuio da je slavensko bogosluje barem za jedno stoljee nastalo prije irila i Metoda i da se razvilo na podruju koje je obuhvaalo zapadne hrvatske krajeve: Istru, Primorje, vei dio ostale Hrvatske sve do Samobora (blizu Zagreba), dio zapadne Bosne, Hercegovinu, Dalmaciju i, po svoj prilici, dananju Crnu Goru. Prema njemu to su upravo krajevi u kojima je uz male iznimke slavensko bogosluje sauvano do danas.526 M. Japundi je na vie primjera denitivno dokazao da se biblijski tekst najstarijega hrvatsko-glagoljskog misala (Illirico Borgiano) razlikuje od slubenoga crkvenog teksta Vulgata i da slijedi starije latinske tekstove tzv. Vetus latina, koja je bolje poznata pod imenom Itala. Biblija u prijevodu sv. Jeronima (Vulga523

524 525

526

Vinko D. Lasi, Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas. Njegov likovni oblik i znaenje. ZIRAL, Chicago, 1995., str. 918. V. D. Lasi, Pleterni ukras, str. 734. Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stecima. Jedina je iznimka steak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenovi kod Krupnja. (V. D. Lasi, Tropleter njegov prostor, vrijeme i znaenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., str. 140.) M. Japundi, Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija, XIII/1963, 4, 482. 223

ta) postala je slubeni tekst latinske Crkve od VIII. stoljea. Prije Vulgate na Zapadu je bilo raznih latinskih prijevoda poznatih pod gore spomenutim nazivima Vetus Latina i Itala, koja je bila iz poetka u upotrebi na cijelom Zapadu. Prijevod sv. Jeronima uvrstio se u Rimu i u krajevima rimske liturgije, dok je na podruju drugih latinskih liturgija (milanske, akvilejske, ozarapske ili gotske u panjolskoj te raznih galikanskih liturgija u Galiji, ukljuivi tu i Bavarsku) bila u upotrebi Itala. M. Japundi tvrdi da se hrvatski glagoljski tekstovi uz oite znakove Itale postupno prilagouju Vulgatinu tekstu, dok konano poslije Tridentskoga sabora Vulgatin tekst nije postao slubeni tekst glagoljskih liturgijskih knjiga.527 M. Japundi je poslije dugogodinjega rada usporedio hrvatska glagoljska evanelja s irilometodskim prijevodom, s Vulgatom, Italom, Vetus Latinom i sa starim grkim tekstovima i naao vie od tisuu razlika. Japundi je veliki dio razlika naao ve u samoj Vetus Latina, u tekstovima koji su pisani na podruju Reims-Tours, pa je iz toga zakljuio: "Oito je, da te razlike, to se nalaze samo u Vetus Latina, nijesu mogle nikako doi u hrvatske tekstove iz grkoga teksta, nego samo iz starolatinskih prijevoda (tekstova), a to nam i opet potvruje da su hrvatski glagoljski biblijski tekstovi prevedeni prije prijevoda sv. irila. Kako se Vetus Latina upotrebljavala u Galiji, i to do Karla Velikoga, moramo zakljuiti, da je prijevod biblijskih tekstova povezan s djelovanjem galskih misionara, i to najkasnije do 8. na 9. stoljee."528 Postojanje stare sklavinske i germanske (gotske) simbioze ne oituje se samo u preuzimanju germanskih naziva i znaenja za neka glagoljska slova. M. Japundi istie da su se zaista - u najstarijem glagoljskom evanelistaru nalazili tragovi Ullina prijevoda. Samo po sebi to ne mora znaiti mnogo. No ono to je osobito vano je, da se neki redci evanelja nalaze samo kod Ulle i u nijednom grkom ili latinskom prijevodu.529 Japundi iznosi u prilog miljenju K. egvia i M. Barade da je vodei sloj Hrvata primio kranstvo i to ono arijansko na istoku sljedeu injenicu: Bilo Zapadna, bilo Istona Crkva kod krtenja upotrebljava formulu ego te baptizo, to grki znai: uronjavam, istim, pe527

528

529

Usp. M. Japundi, Koji je bio predloak najstarijeg glagoljskog misala? Jubilarno izdanje Hrvatske revije, 1951-1975. Mnchen - Barcelona, 1976., str. 564. M. Japundi, Hrvatska glagoljica, str. 480. Usp. i M. Japundi, Koji je bio predloak, str. 565. M. Japundi, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i irilica? Hrvatska revija (Zagreb), XLIV/1994, 4, 547.

224

rem od istonoga grijeha. Hrvatska formula, koju su misionari prenijeli i na druge slavenske narode, glasi: ja te krstim, a to znai, inim te kraninom, a ne perem te. A ta je rije, kako neki misle, nastala od staro-germansko-gotske rijei kreist, to doslovno znai kranin. Kod nas krst ima znaenje krtenja. Kod istonih Slavena oznauje krtenje i kri.530 Pokatolienje doseljenih Hrvata dogaalo se posebno pod utjecajem Franaka, koji su u povijesti poznati i po nasilnom pokrtavanju, pa je shvatljivo da su Hrvati i zbog toga mogli otpadati od Rimske crkve. Da su Hrvati, i susjedni im narodi, stvarno otpadali od rimskog kranstva svjedoi i Konstantin Porogenet, koji u djelu ivot Bazilija I. pie: 52. Kao u ostalim oblastima tako su i na zapadu za vreme carevanja Mihajla dravni poslovi bili veoma zanemareni,... Pored toga od onih Skita, koji ive u Panoniji, Dalmaciji i susednim oblastima, mislim Hrvati i Srbi i Zahumljani i Travunjani i Konavljani i Dukljani i Neretljani, zbacie sa sebe davnanju vlast Romeja i postadoe samoupravni i samostalni, pokoravajui se iskljuivo svojim arhontima. Pokazujui potpuno odvajanje, veina njih otstupi i od svetog krtenja, da ne bi zadrali nikakav zalog prijateljstva i pokornosti prema Romejima. 54. Gore navedena plemena, Hrvati i Srbi i ostali, videvi ono to je romejskom pomou uinjeno za one u Dalmaciji... pohitaju da ponovo dou pod ranije gospodstvo i da se vrate u pokornost prema romejskoj vlasti. I zbog toga poslae poslanike caru i oni koji i od same vere otpadoe i potpuno otstupie od svetog krtenja,...531 K. egvi zakljuuje da ono to Porrogenet pria o pokrtavanju Hrvata u tri razliite epohenije drugo nego krivo prikazanje prelaza Hrvata s arijanstva na katolianstvo.532 Dukljanin pria u IX. glavi latinske redakcije kako je kralj Svetopelek (to je u hrvatskoj redakciji kralj Budimir u drugoj polovini IX. stoljea) povjerovao u Krista, pokrstio se s cijelim svojim kraljevstvom i postao pravovjerni i pravi tovalac Svetoga Trojstva. E. Perii zakljuuje kako i sama injenica naglaavanja kod Svetopeleka da prihvaa, nauku Presvetoga Trojstva upuuje na neki trag arijanstva.533
530

531 532 533

M. Japundi, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i irilica?, str. 548. Usp. P. Scardigli, Die Goten, str. 131. B. Ferjani (obradio), Vizantiski izvori, II., str. 79. K. egvi, Borba za hrvatsko bogosluje, str. 33. Eduard Perii, Sclavorum Regnum Grgura Barskog. KS, Zagreb, 1991., str. 178. 225

Hrvati Like, Krbave i Gacke nisu bili pokatolieni ni u devetom stoljeu jer se u DAI banska Hrvatska opisuje kao nekrtena za razliku od pokrtene upanijske Hrvatske.534 U svezi s ovim opisom bitno je shvatiti da je posebno rimska crkva i arijance smatrala poganima, pa se moe zakljuiti da je Porrogenetova banska poganska Hrvatska u vjerskom smislu isto to i banska arijanska Hrvatska. A iz Tomine Salonitanske povijesti moe se zakljuiti da se Porrogenetova banska Hrvatska nazivala i Sclavonia, to znai da se tretirala kao jedna od Sklavinija. Arijanizam je i u Panoniji prvobitno bio duboko ukorijenjen pa su se njegovi ostatci stoljeima na tom teritoriju dugo sauvali. Da je ovo injenica posvjedouje i nekoliko sauvanih liturgijskih knjiga zagrebake stolne Crkve, koje je posebno istraio Franjo Fancev. Panonski prostor nakon propasti sisake biskupije oko 600. godine ostao je bez svoje posebne vie crkvene organizacije sve do osnutka zagrebake biskupije krajem XI. stoljea. F. Fancev je svjestan da se u kodeksima u zagrebakoj stolnoj crkvi krije liturgijsko obredna povijest zagrebake biskupije, ali dodaje da mu za objanjenje i detalja samoga obreda nedostaje teolokoga znanja i liturgijsko-historijskih pomagala.535 Meu knjigama je sauvan jedan obrednik ili ritual (Missale antiquissimum), koji on po pismu datira u XI. st., ali doputa mogunost da potjee i iz poetka XII. stoljea. F. Fancev smatra da se u obredima oituje udna mjeavina utjecaja istoka i zapada kojih dogmatsko tumaenje ja sam ne mogu da rasudim, a ne nalazim mu objanjenja ni u djelu benediktinca Ed. Martene De antiquis ecclesiae ritibus. Taj obred je razdijeljen na tri dana u kojima se posebno ispovijeda nicejsko vjerovanje u Trojstvo i Krista. F. Fancev je donio i izvode, a posebno nicejsko vjerovanje za prvi dan. Ne moe biti sluajno da se u tekstu izriito istie Arija. Kao prvi i drugi dan tako se i trei poinje molitvama, itanjem evanelja, a onda se prelazi na itanje i to najprije dogmatskoga kanona de trinitate, quia non esi confusa in una persona, koji glasi: Credimus' . 536 Ovaj naglaeni antiarijanizam preostao je iz doba kada je arijanizam na tom teritoriju bio duboko ukorijenjen. Da je krajem XI. st. arijanizam potpuno nestao na navedenom prostoru, ne bi ga se posebno spominjalo u ovim knjiga534

535

536

N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porrogeneta, str. 56. F. Fancev, O najstarijem bogosluju u Posavskoj Hrvatskoj. Zbornik kralja Tomislava. JAZU, Zagreb, 1925., str. 520. F. Fancev, O najstarijem bogosluju, str. 523 - 524.

226

ma. To zakljuivanje potvruju izvori u kojima se naglaava da se zagrebaka biskupija utemeljila ba zbog postojanja hereze na njezinom teritoriju. (Kralj Ladislav osniva oko 1094. godine zagrebaku biskupiju.) Za odgovor na pitanje jesu li Hrvati u novoj domovini bili s poganstva obraeni na kransku vjeru, ili su kao krani krivovjerci ovdje bili tek pokatolieni, osobito je vano to o tome svjedoi arhiakon splitske crkve Toma. O pokrtenju, odnosno pokatolienju Gota-Hrvata, on govori u tri poglavlja svoje povijesti, VII., XI. i XIII., i svaki put tvrdi da su oni bili krani, ali arijevski krivovjerci i u novoj domovini odrekli su se toga krivovjerja. Tako triput ponovljena tvrdnja u razliitu kontekstu ne moe biti izmiljena. A moramo znati da je Toma kao visoki slubenik splitske crkve imao uvid i u one crkvene dokumente koji su do naih dana zametnuti ili uniteni. 537 Toma Arhiakon sigurno ne bez razloga crkveni raskol u hrvatskoj dravi XI. stoljea tumai iskljuivo arijanizmom. Josip Hamm u analizi Tomina navoda o odgovoru pape Aleksandra II. hrvatskom poslanstvu, koje ga je molilo da potvrdi bogosluje na slavenskom jeziku,538 dolazi do ispravnog zakljuka da je u pozadini crkvenog raskola u Hrvatskoj u XI. stoljeu, bio arijanizam. I ii - kojemu su papine rijei u svojoj jezgri sasvim vjerno usuvane- priznaje da se ovo mjesto ima tako tumaiti da je u Rimu vladalo miljenje, da je slavenska sluba arijanskoga (dakle heretikoga postanja), samo to on u tome vidi tendencioznu informaciju dalmatinskih Latina, a ja mislim da se papine rijei imadu uzeti doslovce i da se u jedanaestom vijeku nije tako razmetalo arijanizmom kako se to obino dri, nego da se pritom doista imala na umu Arijeva ili Arijevoj vrlo srodna nauka. Najbolji je dokaz za to i opet Toma, koji smrt Cededinu opisuje... a to nije nita drugo nego doslovni opis smrti Arijeve, to, dakako, ne iskljuuje da je Cededina smrt u svojim detaljima mogla biti i naknadno izmiljena, ali isto tako potvruje injenicu da je Toma piui o arijanizmu meu Hrvatima u XI. stoljeu doista imao pred oima Arijevu a ne koju drugu hereziju...539 J. Hamm zakljuuje kako se
537

538

539

Benedikta Zeli, Problematika postanka i pokrtenja hrvatskog naroda. Predgovor uz IV. izdanje Muieva djela. Usp. I. Mui, Hrvati i autohtonost, str. 34-35. Scitote, lii, quia hec, que petere Gothi student, sepenumero audisse me recolo, sed propter Arianos inventores litterature huiusmodi, dare eis licentiam in sua lingua tractare divina, sicut predecessores mei, sic et ego nullatenus audeo. (T. Archidiaconus, Historia Salonitana. Priredio: F. Raki, str. 51.) J. Hamm, Glagoljica i sv. Braa. Hrvatska smotra, VII/1939, 9, 446. Milan Ivanievi posebno napominje kako Toma Metodija, koji je izumio gotsko pismo, ne odreu227

pojava arijanizma u XI. st. ne moe initi udna jer da i Stefan Prvovjenani u itiju svoga oca govori o tome kako se Arijeva hereza u Nemanjino vrijeme ukorijenila u njegovim zemljama. On dodaje da je ovdje govor o arijanstvu te da se i Stefan i Toma toliko obaraju ba na arijanstvo, kojega u ovo vrijeme (XI. i XII. st.) u Evropi vie nigdje nije bilo. Interesantno je i svakako ne bez dubljega znaenja da Split i Dalmaciju od Stefanove Rake rastavlja ba Bosna, koja u naoj povijesti sa svojom bosanskom crkvomzauzima mjesto koje jo uvijek nije dovoljno jasno. Iz dosadanjih studija - a tih je danas ve lijep broj - moglo se za njezinu nauku utvrditi samo jedno, a to je da to nije bilo bogomilstvo u onakvu obliku kako ga nalazimo u Bugarskoj i u drugim zemljama. Dovedemo li to u vezu s onime to je gore reeno, doi emo i nehotice na pomisao nije li naa bosanska crkvau svojoj prvotnoj jezgri bila nastavak srednjovjekovnog arijanstva koje je ba u Bosni za sobom ostavilo brojne arhitektonske spomenike. Tome u prilog moglo bi se na pr. navesti i to da su svi vaniji spomenici bosanske crkve prepisani iz starih glagoljskih originala i da t. zv. Bosanica pokazuje izrazite tragove glagoljskoga pisma, koje je opet sa svoje strane u srodstvu sa gotskim arijanskim pismom.540

540

je ni vremenski niti po nekoj drugoj odrednici, nego samo da je arijanac, ne po Tominu tvrenju, nego po Papinim rijeima. (M. Ivanievi, Uspomena splitskoga arhiakona Tome na godinu 1222. Rukopis, str. 6. Rad u tisku za asopis Crkva u svijetu.) J. Hamm, Glagoljica i sv. Braa, str. 446 - 447. Iz odreenih katolikih i pravoslavnih vrela izvode se zakljuci o postojanju bogumila u srednjovjekovnoj Bosni. Usp. F. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. Barbat, Zagreb, 2003., str. XLVI+396. Meutim, postojanje bogumila u Bosni je historiografski mit. Usp. I. Mui, Crkva bosanska i poganstvo u srednjovjekovnoj Bosni. U: I. Mui, Slaveni, Goti i Hrvati, str. 287- 299. Zanimljiv je navod Marian Wenzel o razgovoru s Johnom Fine-om iz ezdesetih godina prologa stoljea kada su oboje u Bosni prouavali Crkvu bosansku. Tada i tu smo zajedno zakljuili da nita u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile, uprkos svemu to nam je reeno. Ona je sljedeeg dana posjetila Alojza Benca, koji je s Otom Bihalji Merinom koautor knjige The Bogomils (London, 1962.) i ovako opisuje razgovor s njim: Dr. Benac, rekoh, moram vam neto rei. Prole veeri sam razgovarala s John Fineom, koji istrauje Crkvu bosansku. Zajedno smo zakljuili da ni na stecima ni u Crkvi bosanskoj nema nieg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili steke. Mislim da nikad nisu ni bili ovdje. Znam, ree on. Uvijek sam to znao. Ali to nije neto to ja mogu rei. Vi to moete i ja u vam pomoi. (M. Wenzel, Bosanski stil na stecima i metalu. Sarajevo-Publishing. Sarajevo, 1999., str.17-18.)

228

Otpad od rimskog katolicizma u Hrvata bio je ili dugotrajan ili se ponavljao, o emu bi takoer mogla... svjedoiti stela (stup, kolona) splitskog nadbiskupa Pavla iz otprilike 1020-30. godine, koja oito spominje neku pobjedu kria, dakle kranstva.541 Da se u papinskom Rimu smatralo da je meu Hrvatima postojala hereza oituje se i iz odreenog stajalita papinskog Rima prema injenici da je u studenom 1075. knez Amiko zarobio kralja Hrvatske. Giuseppe Praga navodi za Amika ovo: Amico, brachium saeculare del papato.542 K. egvi istie da je papa bio nezadovoljan s tim hrvatskim kraljem i da mu je traio zamjenika. Istodobno je Grgur VII. poslao u Dalmaciju svoga legata Gerarda, da sazove sabor u Splitu Gerardo je imao i politiku misiju, da dovede naime na prijestolje u Hrvatsku i Dalmaciju osobu papinskog potpunog povjerenja Provala (Normana) i ovo zarobljenje su morali deprimirati duhove u Hrvatskoj, i ta depresija je stvorila raspoloenje za kompromisno rijeenje prijepora s rimskom stolicom tako da je narod prihvatio kandidaturu bana Zvonimira za hrvatskoga kralja, koju kandidaturu bjee pripravio Gerardo, a papa odobrio po informacijama svojih pristaa Grgur VII. proglasi Zvonimira kraljem postavljenim apostolskom vlau: quem in Dalmatia regem apostolica auctoritas constituit.543 U glavi XXVII. hrvatske redakcije Dukljaninove kronike pria se o blagostanju za Zvonimirova vladanja Zagorjem i Primorjem i o tome kako su ga ubili nevirni Hrvati na skuptini sazvanoj u petih crikvah u Kosovi (Biskupija kod Knina). Sasvim je mogua istinitost prie kako su nevirni Hrvati ubili kralja i papina vazala Zvonimira zato to je slijedio politiku Rimske crkve.544 F. ii isti541

542

543 544

I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, str. 231. Goldstein spominje miljenje L. Margetia da se ovdje radi o pobjedi nad bogumilima i s pravom zakljuuje da bi to znailo da su se oni pojavili na ovim prostorima oko 160 godina prije prvog zapisa o njima u izvorima - 1186. godine. On dalje navodi shvaanje F. anjeka da se radi o sukobima pristaa latinske i slavenske stranke tijekom XI. stoljea, ali dodaje kako je ipak pobjedu nad glagoljaima neobino opisivati kao pobjedu kria, jer je vrlo snano nazona svijest da i latinai i glagoljai pripadaju istoj crkvi. (Goldstein, nav. dj., str. 231). G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normane in Adriatico. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), sv. 64, str. 56. K. egvi, Hrvatsko bogosluje. Bogoslovska smotra, XVII/1930, 3, str. 298-299. Arheoloka istraivanja su potvrdila postojanje pet crkvica koje spominje Dukljanin. U historiograji se naglaava kako je pitanje o nainu smrti kralja Zvonimira jedno...od najkontroverznijih u hrvatskoj povijesnoj znanosti. (M. Zekan, Zvoni229

e da su detalji kronike iskieni, ali da je ipak jezgra prianja hrvatske tradicije, da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir ubijen u narodnoj skuptini, jamano potpuno ispravna.545 Stjepan Bu, kada navodi Dukljaninovo prianje o ubojstvu Zvonimira, zakljuuje: Njega je, po mome miljenju, sruilo arijansko plemstvo iz nutrine drave, koje nikada nije trpjelo uplitanje Rima u nae prilike, pa jedva ekalo neku prigodu, da obrauna sa svojim vladarom, kojemu ne mogoe oprostiti, da se oslonio na Papu.546

545

546

mirovo doba, politika i kulturna povijest. U: Kralj Zvonimir, Muzej hrvatskih arheolokih spomenik, Split - Arheoloki muzej, Zagreb, 1990., str. 24.) Izvrstan pregled literature o ubojstvu kralja Zvonimira dala je Jelka Reep. Usp. J. Reep, Legenda o kralju Zvonimiru. Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik. (Novi Sad), XXXIV/1986, 3, 421-485. F. ii, Povijest Hrvata, str. 587. ii prenosi i miljenje Frane Bulia, koji u pismu iiu navodi da je veoma vjerojatno umorstvo Zvonimirovo. (ii, ibid.) S. Bu, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80/, str. 947.

230

VI. OSTACI KULTA PREDKRANSKOGA BOGA VIDA NA TERITORIJU HRVATA

1. Na teritoriju oko Topuskoga tovao se par boanstava pod imenima Vidasus i Thana, a prema miljenju (samo) nekih istraivaa pod imenom Vidasus predstavljen je Silvan,547 to je mogue, ali ne i potpuno sigurno.548 Vidasa i Tijanu spominje jedan natpis naen u Topuskom. Njima je posveena i jedna druga ara, takoe iz Topuskog, na kojoj njihova imena nisu bila dobro proitana Kalinka i Swoboda, koji su nali i izdali ovaj prvi natpis (Arch. Ep. Mitth. 13, 1890, 16, br. 2), misle da je Tijana moda identina sa Dijanom, a re Vidasus rastavljaju na vid-asus, na vid- smatraju za identino sa ie. korenom *ueid, (V. Walde-Pokorny, Vergleichendes Wrterbuch d. idg. Sprachen 1, 236), a asus za keltski suks, te bi to bila keltska boanstva. Po njima, Vidas bi bio boanstvo sunca i brat ili mu Tijanin. Ova etimologija nije sigurna Pored toga ni suks asus nije iskljuivo keltski, jer se nalazi u topografskim nazivima nae zemlje a naroito je est u nazivima mesta u Maloj Aziji Keune (Myth. Lex. 6, 302) smatra da su Vidas i Tijana boanstva izvora i to
547

548

Detaljnije o kultu Silvana usp. I. Mui, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. VII. izdanje, Knjigotisak, Split, 2001., str. 227- 247. Duje Rendi-Mioevi zakljuuje da je A. Mayer interpretirajui zajedniki spomen jednoga nepoznatog para epihorskih boanstava (Vidasus-Thana) na nekoliko zavjetnih spomenika iz okolice Topuskog tono prepoznao onaj tako esti par starosjedilakih boanstava na guralnim spomenicima iz naih krajeva koje nazivamo Silvanus i Dijana. (D. Rendi - Mioevi, Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s podruja Dalmata. Glasnik zemaljskog muzeja, sv. X, Sarajevo, 1955., str. 8.) Jednako zakljuuje i Aleksandar Stipevi. (A. Stipevi, Iliri, II. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1989., str. 154.) Kult Silvana na naim prostorima bio je lunaran, a to se ne moe sa sigurnou zakljuiti za boanstvo oznaeno sa Vidasus, koje je moglo sadravati solarni smisao. 231

tumaenje izgleda najverovatnije, jer su ova boanstva bila potovana u mestu koje je i danas uveno zbog svojih lekovitih izvora. 549 Nije sauvan lik boanstva, koji nam je sauvan pod imenom Vida550 sus. Godine 1941. Antun Mayer je ponovio miljenje da ime Vidasus zavrava jednim keltskim suksom asus,551 iz ega se moe zakljuiti da je izvorni naziv boanstva bio Vid. ... Na balkanskom teritoriju, i to posebno na dijelu koji danas nastavaju Hrvati, i poslije kristijaniziranja poznati su tijekom dugih stoljea ostaci Vidova kulta i njegovih svetita. Vano je napomenuti da se naziv Vid posebno vezuje uz vrhunce brda. Tako postoji Sutvid na Biokovu, Suvid na Dinari, Sutvid izmeu Cetine i Krke, Vidova gora na Brau, Sutvid na uzvisini povie Trogira.552 Narod je u odreene dane hodoastio na vrhove brda i planina, a ima vjerovanja prema kojima se Nebo oslanja na Zemlju, i to na vrhovima brda odakle se moe otii i na Nebo. Na osnovu takvih vjerovanja nastala su predanja da su na vrhovima brda i planina stanita boanstava.553 Iz ouvanih vjerovanja oito je da je Zemlja u shvaanju junih Slavena bila istog ranga kao Nebo, da se smatrala za boanstvo, a narod se kleo zemljom kao neim svetim.554 Etnolog Aleksandar Gahs istie da se spomen na Vida sauvao sve do danas i u naim narodnim pjesmama i obiajima, te da je to znak da su i Hrvati prije pokrtavanja kao vrhovno boanstvo tovali Vida. Uspomena na Svantevida sauvala se sve do danas i u naim narodnim pjesmama i obiajima, i to pod imenom Sutvida ili Vida. To je znak, da su ga
549 550

551

552 553

554

Rastislav Mari, Antiki kultovi u naoj zemlji. Beograd, 1933., str. 28-29. Viktor Hofller Balduin Saria, Antike Inschriften aus Jugoslavien. Kugli, Zagreb, 1938., str. 234-235. (Usp. slike navedene u ovom djelu pod brojevima 516, 517, 518.) A. Mayer, Vidasus, der illyrische Silvanus. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva (Zagreb), sv. XXII-XXIII za 1941.-1942., str. 187-191. Marcel Kuar, Narodne pripovijesti mitine. Naklada pieva, Zadar, 1907., str. 15. Kulii . P. . Petrovi N. Panteli, Srpski mitoloki renik, Nolit, Beograd, 1970., str. 81. Ima planina za koje se izriito tvrdi da su spojene s nebom. (Nenad . Jankovi, Astronomija u predanjima, obiajima i umotvorinama Srba. SAN, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIII. ivot i obiaji narodni, 28, Beograd, 1951., str. 37.) N. . Jankovi, Astronomija u predanjima, SAN, str. 17. Natko Nodilo na temelju narodnih pjesama u Hrvata i Srba zakljuuje da su Zemlju stari nai u velike oboavali. On navodi primjere kako je narod Zemlju esto zazivao, kleo se Zemljom, a istie da je ta Zemlja shvaena kao velika boginja i kao velika grijenica. (N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Logos, Split, 1981., str. 71-72.)

232

i Hrvati prije pokrtenja tovali kao vrhovno boanstvo. Tako jedna stara pjesma nosi naslov: 'Molitva djevojina Vidovnom Bogu', jer se u njoj djevojka moli 'Vidovnome Bogu'. I u drugim pjesmama vie puta dolazi usklik: 'Moj Vidovni Boe!' U Dalmaciji, u najstarijem sjeditu Hrvata, ima nekoliko brda, koja nose ime Sutvid, Suvid, Vid. Tako u Biokovu, na otoku Brau, kod Omia i izmeu Cetine i Krke. Na tim vrhuncima sigurno su stari Hrvati prije pokrtenja prinosili Sutvidu ili Vidu rtve. Uistinu evo, to ujemo iz tih krajeva. Seljaci iz okoline drevnoga Garduna, izmeu Sinja i Imotskoga, znadu priati, da na jednoj gomili, to se vidi uvrh Ugljana, u ono vrime palila se Bogu desetina, pa bi onamo stariina ponio prvine sazorilog usiva (usjeva), a mladi bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sagalo, tad bi ih nabacili, da vitri (vjetrovi) onaj posveeni lug ne odnesu. 555 Filolog Klement Grubii (1725.-1773.) spominje iz osobnog iskustva sljedee: Koliko je ovo Svantovidovo praznovjerje ne samo u Bohemiji, ve i u samoj Dalmaciji nagrdilo pravu vjeroispovijed Sklavina, moe se shvatiti iz onoga to nam se dogodilo prije nekoliko godina. Boravili smo, naime, u neobinome selu - jer se i selu veoma radujemo kad smo jednoga dana primijetili kako neka starica kod tora za ovce neto mrmlja i neku molitvu pobono izgovara. Brzo smo joj prili i odmah su neobine rijei koje je izgovarala potakle u nama toliku radoznalost, da smo je zamolili da nam cijelu molitvu /sve izgovoreno/ ponovi jasnim glasom. Stajala je starica nerado i drhtavim glasom ovako progovorila: Sveti Vide koji vidi; sveti Luka koji lui, Sveti Paravia koji tatu ruke vee i vuku zube pobije ti uuvaj ovce moje itd..556 Alberto Fortis u djelu Put po Dalmaciji (1774.) zapisuje da poljiki pastiri posebno tuju sv Vida i da njegov blagdan slave paljenjem svenjeva mirisna drveta ispred svojih koliba.557 Venecijanski povjesniar Gianantonio Bomman u djelu Civilna i crkvena povijest ilirskih pokrajina Dalmacije, Hrvatske i Bosne (Venezia, 1775.) navodi kako su Hrvati, kada je on pisao navedenu knjigu, sredinom XVIII. stoljea spominjali,
555

556

557

A. Gahs, Kakva je bila vjera Hrvata prije, nego to su postali krani? Danica za 1925. Drutvo svetojeronimsko. Zagreb, 1924., str. 103. Klement Grubii, In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo hieronymiani disquisitio. Venetiis, MDCCLXVI., str. 36, str. 67-68. A. Fortis dodaje: Ne tempi andati le nazioni slavoniche aveano divozione al dio Vid. (Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia. Adriatica di Navigazione-Marsilio Editori, Venezia, 1986., str. 175.) 233

uz druga lana boanstva i boga Vida, iako se vie nisu sjeali ni njegova pravog znaenja.558 Lujo Marun 1897. godine zabiljeio je sljedee: U starohrvatskoj upaniji Poganiji, a nad selom ivogotem, obine Makarske, razkriljuje se daleko itavim makarskim primorjem planina Biokovo. Jedan njezin vrhunac, i danas se zove 'Sutvid' ili kako ga redje zovu 'Svevid' ili Kapela. Taj vrh puk zove kapelom, po tobonjoj predaji, koja je silno o tom mjestu istanala i izkrivljena, da bi bila tu mala crkvica podignuta u ast Sv. Vida. To ondjenje puanstvo tolikom stalnou tvrdi, da jami, kako se jo vide ostanci te kapele. Ovo su mi tvrdili i ljudi, koji se poneto i arkeologijom zanimaju. Da odstranim svaku sumnju o tom i da tono pregledam poloaj, stadoh se penjati uz brdo visoko 1155 met. Putem moj vodi Ivan Franievi, komu se bijae na putu pridruio i Jakov kender, kazivae mi, kako do nazad stotinjak godina okolno puanstvo u neko stanovito doba svetanim obhodom hodoastilo je na Sutvid. Nu da su upnici to ukinuli, te na polu brda, na poloaju Kriice podigli crkvicu na ast Gospinu, i tu da o Kriima hodoaste. Suvie mi kazae, kako su na 'Sutvidu' zakopane 'svetinja, svete moi', kako okolno puanstvo danas u velikom tovanju to mjesto dri. Poslie tri sata penjanja, na brdu, poput stoga od siena, a na prostoru od 30 met. premjera, die se nanesena gromila, kojoj je u premjeru 15 met., sa sjeverne strane visoka 7 met., a sa podnevne 4 metra. Na ovoj gromili nie opet druga neto manja gromila, na kojoj je opet podignut etvrtast suhozid upravo kao rtvenik Tu nema ni traga ikakovoj kapeli a ni grobovima, a po gromili malo zakopavi opazio sam uglevlja i pepela, tih jasnih dokaza o paljevini. Valjda je ovaj pepeo ona svetinja, koja bi po tradiciji u narodu bila simbolizirana pod rieima 'svete moi'. Ja ostadoh podpuno uvjeren ob onomu, to je i prof. Nodilo nagadjao, da ovaj vrhunac bijae posveen poganskomu bogu Sutvidu, i da na ovoj gromili prikazivane su mu za doba poganstva rtve od naih pradjedova, dok nema tu ni najmanjeg traga kakvu kranskom bogotovju... Pogled sa ovog 'Sutvida' sie na sve krajeve u nedogled na iztok Mostaru i Dubrovniku, na zapad Spljetu, na jug preko Peljeca, Hvara i Braa k Italiji, a na sjever Vrgorcu, Ljubukomu i dalje po Hercegovini. Mislim, da je ovo mje-

558

Ante onje, Svetovidov kult na otoku Pagu. Povijesno-etnografski zapis. Dometi, 712, V/1995, 107-112; 115-118. (Tekst priredio za tisak: Nikola Crnkovi.)

234

sto bilo od glavnijih upravo rad njegovog izvrstnog poloaja gdje se tovanje Sutvidu izkazivalo.559 N. Nodilo navodi kako su se u Splitu u drugoj polovini XIX. stoljea molili bogu Vidu. A ne treba umjetne rekonstrukcije ona molitva, koja se u Spljetu jo upravlja Vidu, hranitelju svjetlosti i uvaocu ognjenog 'sjemena'. Tamo, u podgrau Manuu, kad stopanica, kasno u veer, zapree domau vatru za sjutradan, zapret prekrsti oegom i rekne: 'Sveti Vide! Ti sahrani ovo sime, - da do sutra ne pogine'. Jamano taj Vid nije hristjanski svetac Vit, koji nema nikakva posla s ognjem. A s druge je strane opet spljetski Vid u doticaju s obiljem, jer u Lucu, u drugom varou istoga grada, kad teak posije njivu, zazivlje ploditelja Vida s rijeima: 'Sveti Vide! sahrani ovo sime, da ne pogine!' Kakogod to akavci u Spljetu, onako se mole i akavci na Brau i na Visu.560 Na otoku Pagu ostaci Vidova kulta sauvali su se sve do u drugo desetljee XX. stoljea. Najvii vrh otoka Paga, visok 348 m, zove se Sv. Vid. Na njemu se nalaze ruevine romanike crkvice koja je istom svecu posveena... Danas moemo uvjerljivo tvrditi da je Sv. Vid najvii vrh otoka Paga dobio to ime prije nego je na njemu podignuta istoimena ranoromanika crkvica. Godine 1947. uo sam neobinu priu od sedamdesetgodinje Pere Tiak, udate u Novalji, a rodom iz Kolana koji se nalazi sa sjeverozapadne strane brda Sv. Vida. Ona je u svojoj mladosti, prije udaje, u drutvu s nekoliko enskih osoba pohodila Sv. Vid kod spomenute ve znatno oronule crkvice da obavi zavjet starohrvatskom bogu Sventovidu... Zavjetnicima je glavni cilj bio da se ispuni neki njihov zavjet: neki su ili radi dobra uroda ljetine, drugi radi zdravlja i slinih razloga, za porod nerotkinja i sretnu oplodnju stoke, a mlai svijet najee za sretnu udaju i enidbu. Zavjeti nisu bili vezani uz kult nekog kranskog sveca premda su se odvijali kod ruevne kranske crkvice Sv. Vida ene su na Glavicu Sv. Vida ile moliti za plodnost, a roditeljke za mlijeko, kako bi mogle odhraniti svoju dojenad. Mukarci bi se ili moliti za seksualnu potenciju i zdravlje vida. Svi su se molili za rasplod stoke, dobar urod trave, groa, itarica... Prema navedenim podacima moemo zakljuiti da su se Kolanjci zaista ili zavjetovati na Glavicu Sv. Vida i to ne kranskom mueniku sv. Vidu (S. Vitus), ija se urue559

560

L.(ujo) Marun, Arkeologiki prilozi o religiji poganskih Hrvata. Starohrvatska prosvjeta (Knin), III/1897, 3-4,142-143. N. Nodilo, Stara vjera u Srba i Hrvata, str. 647. 235

na crkvica nalazi na tome vrhu, nego staroslavenskom boanstvu Sventovidu iji se kumir, tj. kameni stoac 'unur', nalazio na podiju Svetia na Glavici na Sv. Vidu... O magijskom doprinosu rtava svjedoio bi i in polijevanja vina i osobito paljenje kose na podiju pred Sventovidovim kumirom. enska kosa, njeno njegovanje i uvanje u hrvatskom puku ima posebno znaenje. Vile su uvijek oznaene s dugim raspletenim kosama... Kada je sredinom 19. stoljea sruen unur, kultni stoer i simbol reliktnih vjerovanja i drevnih obiaja, broj Vidovih tovatelja i hodoasnika bivao je sve manji, ali su obredi u izvjesnom smislu trajali sve do Prvoga svjetskog rata, jer su do tada Kolanjci jo redovno ili tamo initi zavjete. Poslije toga rata Sventovidov kult na Glavici Sv. Vida naglo gubi svoje znaenje561 Od bitne je vanosti utvrenje Sretena Petrovia da se u Sloveniji i dalmatinskim otocima nailazi na veliku uestalost termina 'Sv. Vid', i samo u dva tri sluaja na oblik 'Sv. Vit'.562 Od imenice Vid ima i veliki broj izvedenica i to sobito na teritoriju dananje Hrvatske i Bosne. Izvedenice od Vid, izmeu ostaloga, jesu: 1. imena mjesta (gradova, sela, zaselaka, naselja, posjeda), 2. uma, 3. izvora, 4. potoka (i onih ljekovitih), 5. biljaka i trava (i onih ljekovitih), 6. ivotinja (krava, ovaca, kobila, koza), 7. lijenika (vidara), 8. vidovitih ljudi (vidovnjaka), 9. sablasti, 10. mukih i enskih osoba i prezimena.563 N. Nodilo davno je tono zakljuio da se puko i uvelike razgranato osobno ime Vid, Vidak, Vida, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vian, Vidosav, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava, Ljudovid ne moe protumaiti ako se ne prihvati da je ono pozajmljeno od vrhovnoga boga.564 Ne smije se
561 562

563

564

A. onje, Svetovidov kult na otoku Pagu, str. 107-112; 115-118. S. Petrovi, Srpska mitologija. Sistem srpske mitologije. Prosveta, Ni,1999., str. 176. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, Zagreb, 1971-1972., sv. XX, str. 836840. N. Nodilo, Stara vjera u Srba i Hrvata, str. 77-78.

236

zanemariti ni podatak da postoji i ptica vidak, koju nazivaju boja ptiica ili boji pivi. 565 Shvaanje prvobitnog znaenja rijei Vid nije jedinstveno. Glagol vidati znai lijeiti i u tom znaenju i obliku poznat je samo u hrvatskom i srpskom jeziku. Vrlo je vjerojatno miljenje Mauranievo, koji dovodi u vezu s praslav. korijenom vid-, ved-, koji je u vidovita trava, ljekovita trava za oi, euphrasia ofcialis, vidac, gen. vica (Vuk, Dubrovnik) herbae genus = deminutiv vidiak, gen. -ka = vidovevica. Upor. u Sireni Zrinjskoga: Kako vidovinski dar mu konj letie. Prema tome bi vidati kao i lijeiti prvobitno znailo lijeiti vienjem, pogledom, magijom. Upor. polj. widywa i vidjeti.566 Da navedeno miljenje ima temelja, potvruje i shvaanje biljke vid (vidac, vidovka, vidova trava, vidovica) kao biljke za gatanje i lijeenje oiju. Veselin ajkanovi istie da naziv biljke vid ima moda veze sa starinskim istoimenim boanstvom. On naglaava da sva Vidova vrela lijee na Vidovdan ili inae od onih bolesti.567 M. Sui prihvatio je miljenje da bi Vidasus mogao znaiti iscjelitelj. 568 Narod se nije obraao Vidu samo kao iscjelitelju
565

566 567

568

Miroslav Hirtz, Rjenik narodnih zoologikih naziva. JAZU, Zagreb, 1947., knj. II., sv. III., str. 535. Rjenik JAZU, sv. XX, str. 585-586. Veselin ajkanovi, Renik srpskih narodnih verovanja o biljkama. SANU, Beograd, 1985., str. 63-64. Usp. i : V. ajkanovi, Renik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Rukopis priredio i dopunio Vojislav uri. Srpska knjievna zadruga - Beogradski izdavako - graki zavod Prosveta - Partenon. Beograd, 1994., str. 55. Autohtono ime Silvana na topuskom spomeniku kao Vidasus moglo bi takoer imati znaenje iscjelitelja kao to je promiljao prof. dr. Mate Sui (naalost ne i napisao), odnosno moglo bi se dovoditi u vezu s praslavenskim korijenom vid-, ved. Prema P. Skoku taj korijen se nalazi u glagolu vidati (se), to znai lijeiti, odnosno vidar=ljekar. Prema tome bi vidati kao i lijeiti prvobitno znailo lijeiti vienjem, pogledom, magijom. Kod glagola vidjeti (se) opet je veza s praslavenskim korijenom ved-, i u tijesnoj je vezi s izvuvidim=istraiti; vedenie (crkveni jezik) = vizija; vidovit, odnosno vidjelac; usp. lat. video. (Berislav Schejbal, Nova razmatranja o Aquae Balissae i narodu Jatza. Opuscula archaeologica, sv. 27. Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Radovi Arheolokog zavoda, 2003., str. 403404.) Prof. Mate Sui, u razgovoru s kolegama zalagao se za vezu s i-e. korijenom *w(e)id-, iz kojega potjee hrvatski glagol vidjeti, zvukom slian glagolu vidati (ozdravljati, iscjeljivati, njem. heilen, npr. vidati ranu Sui je raunao s pukom etimologijom semantikog kalka (Lehnbersetzung, jezina pojava za koju je on bio iznimno osjetljiv) koja bi morala biti stvorena u antici. Vidas bi bio bog iscjelitelj par excellence, onaj koji vida, koji vraa zdravlje. (Bruna Kunti-Makvi, Borvo et Damona Vidasus et Thana: Les possibilites de lanalise compara237

vida. Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najveim delom i prirodu rituala koji su izvoeni na njemu posveen dan. Bilo je, na primer, veoma vano ta e se toga dana videti. Ono to bi ovek tada video, u tome bi po optem uverenju kasnije imao uspeha Na Vidovdan se mogla videti i budunost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo... Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoi praznika ili pak na praznik izjutra brali su travu zvanu vidovica, esto je stavljali u vodu i njome se umivali. inili su to zato da preko godine ne bi bolovali od oiju.569 N. Nodilo zakljuuje: I po naoj pukoj etimologiji, Vid je u odnosu sa vidjeti. 'Na Vidov dan, u Resavi, iznosi se sve ruho na polje, da se vidi na vetru, i svako seme, koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje taj dan sunce, te da nikne do nove godine' Ovo tumaenje puko dobiva mnogo vrijednosti time, to je ono sadrano u starinskom praznovjerju. Pravo rekavi, Vid je bog vidnoga dana. 570 Nodilovo opirno izlaganje Vidove problematike Kerubin egvi saeo ovako: Naziv mu je od vid, vidjeti, znati, 'zrenjem kojega druge bogove drahu nai stari za polubogove.' 571 Iz ostataka kulta ovoga boanstva moe se zakljuiti da Vid bio bog vidovidosti i lijeenja od raznih bolesti, a ne samo onih, kako misle neki autori.572 Vano je Nodilovo miljenje da je prvobitni Vidov dan dan zamijenio Ivanjdan.573 D. Bandi to obrazlae ovako: Ivandan pada 24. juna po starom, a 7. jula po novom kalendaru Kao i u mnogim drugim slinim sluajevima, narodno praznovanje nije imalo mnogo veze s hriantive. U: Illyrica Antiqua. Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu Arheoloki muzej u Zagrebu. Zagreb, 2005., str. 343. Duan Bandi, Narodna religija Srba u 100 pojmova. Nolit, Beograd, 1991., str. 6163., 66., 73-74., 77., 80-81., 337-342. N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata, str. 68-70., 77-78., 80., 106., 113-114., 119120., 123-124. Cherubin egvi, Vjera Vidova ili religija Srba i Hrvata po osnovi Nadka Nodila. Split, (bez oznake nakladnika), 1898., str. 6. Meutim sveopa prevaga lika Vid nad likom Vit ima druge uzroke. Neosporno je vanu ulogu u tome imala puka etimologija. Puk je prihvatio, i do danas tuje, sv. Vida kao vidara vida. Molitveni zaziv sv. Vidu na Brau, Hvaru, u Poljicima: Sveti Vide, vidi me! na to takoer upuuje. (Petar imunovi - Marko Lukenda, Osobno ime Vid. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, Zagreb, 1995., sv. 21, str. 213-220, 222.) N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata, str. 346-353, 692 - 693.

569

570

571

572

573

238

skim. Po miljenju Slobodana Zeevia (a i nekih drugih istraivaa), u ivandanskim obiajima mogu se prepoznati tragovi jednog starijeg, paganskog praznika, koji je bio lociran u ovo doba godine (tj. u vreme oko ljetnjeg solsticijuma). Ivandan je bio veliki narodni praznik, jedan od najveih u letnjoj polovini kalendarske godine. Bilo je iroko rasprostranjeno shvatanje da se u vreme praznika dogaaju natprirodne kosmike pojave. Verovalo se da sunce tri puta zastane i zaigra na svom putu preko nebeskog svoda. Zato se praznik naziva jo i sv. Jovanom Igriteljem. Zabeleeno je i verovanje da se uoi Ivandana nebesa tri puta 'otvaraju'. Tada kau predanja nastaje vreme uda... No glavno obeleje tog praznika predstavljalo je, bez sumnje, paljenje obrednih vatri inili su to zato da bi se zatitili od bolesti, od zlih uticaja svake vrste. S istim ciljem se i stoka provodila preko zgarita... Na Ivandan se bralo i odreeno bilje kome su se pripisivala magina svojstva... Na ovaj praznik je pored vatre i bilja znaajnu ulogu imala i voda. Imala je, mislilo se, i slina zatitna i lekovita svojstva. Zato je o Ivandanu bilo obavezno i ritualno kupanje Kao to je ve nagoveteno, kupanje i umivanje se smatralo zatitom od bolesti: bolesni bi ozdravili, a zdravi se bolesti nisu morali plaiti.574 Ovaj Bandiev opis upuuje na mogunost da je stvarno Ivanjdanu predhodio Vidovdan. Irvin Lukei zakljuuje: Valja utvrditi da, nije samo sv. Vid bio kranski surogat za staroslavenskoga boga sunca i svjetlosti, nego da on ovu ulogu dijeli s jo dva kranska sveca, ije se crkve pojavljuju na mjestima, za koja je oito da su nekada bila posveena staroslavenskome bogu sunca i svjetlosti. Kranstvo je prema Svetovidu vodilo u neku ruku politiku 'divide et impera': sv. Ivanu dalo je svetkovanje najdueg dana i kresove, sv. Iliji nevremena, munje i gromova, a sv. Vidu ime i lijeenje oiju ('vidanje'). 575 2. Mogue je postojanje Vidova kulta i u nekih naroda na sjeveru Europe, 576 ali u tom sluaju nema ni najmanje potvrde da je odatle prene574 575

576

D. Bandi, Narodna religija Srba, str. 61-63., 66., 73-74., 77., 80-81., 337-342. Irvin Lukei, O kultu svetoga Vida. Vjesnik Povijesnoga arhiva, Rijeka, sv. 35 36, 1993. 1994., str. 133-144. Sveti Vitus tovao se kao muenik u Dioklecijanovim progonima oko godine 304. (Friedrich Wilhelm Weitershaus, Christliche Taufnamen. Pottloch Verlag, Aschaffenburg, 1986., str. 163.) Od V. stoljea crkve i samostani posveivani su svetom Vitu u Rimu, na Siciliji i Sardegni, a njegov kult osobito se razvio u srednjem vijeku po239

sen na Balkan. Kad bismo htjeli pretpostaviti kontinuitet starokranskog kulta, trebali bismo imati potvrdu o tovanju sv. Vida (Vita, lat. Vitus) u crkvi V. i VI. st., a nje nema. Nema je ni za jedan drugi sluaj u antikoj, starokranskoj Dalmaciji. Vjerojatno Dalmacija nije uvela u to doba kult sveca, za kojega se pretpostavljalo da je bio muen pod Dioklecijanom, kad je ve imala toliki broj autentinih muenika. Taj kult e u Dalmaciji biti uveden tek u srednjem vijeku i to sa strane benediktinaca. 577 Josip Alaevi je ve krajem XIX. stoljea tono zakljuio da je Vidov kult predhodio tovanju kranskoga svetog Vita.578 Kult sv. Vita proirio se preko Bavarske Korukom i ostalim slovenskim pokrajinama.579 Spomen na Vida sauvan je i u Srba, a u pravoslavnoj je tradiciji sv. Vit nepoznat svetac,580 to sa sigurnou potvruje postojanje Vidova kulta na Balkanu prije kristijaniziranja.

577

578

579 580

sebno meu Germanima i Slavenima. Njegove relikvije bile su prenesene u pariki samostan sv. Denisa (druga polovica VIII. st.), a zatim u samostan Corvey u Saskoj 836. g. (Enciclopedia cattolica. Sv. XII., Citt del Vaticano, 1954., str. 1537-1538.) Godine 822. utemeljena je opatija Corvey kao kolonija opatije Corbie (Picardie) i kao prvi samostan u Saksonaca. Njezin prvi opat dobio je spomenute kosti i tako je sveti Vit postao zatitnikom Sasa, koji su pod njegovom zastavom vojevali protiv Polapskih Slavena. Sveti Vit se tovao kao udotvorac koji lijei ljude i ivotinje. (Lexikon der christlichen Ikonographie. Sv. 8, Herder, Rom Freiburg Basel - Wien, 1990., str. 579.) Mogue je i da su mnoge udesne moi pripisivane svetom Vitu, prije bile pripisivane bogu Vidu. Emilio Marin i suradnici, Sveti Vid. Narona. Niz Arheolokog muzeja 1, Split, 1999., str. 31. Giuseppe Allacevich, Narona e il seno marittimo Naroniano. Bulletino di archeologia e storia dalmata, sv. 22, 1899., str. 100. I. Lukei, O kultu svetoga Vida, str. 133-144. Vidovdan se praznuje 15. juna po starom, a 28. juna po novom raunanju vremena. Pravoslavna crkva u ranija vremena posvetila je ovaj praznik proroku Amosu a kasnije i knezu Lazaru. Naziv Vidovdan pojavljuje se u crkvenim kalendarima tek od kraja prolog stolea. Bio je to, dakle, praznik posveen sv. Vidu, linosti nepoznatoj u pravoslavnoj tradiciji. Neki ovaj mitski lik dovode u vezu sa sv. Vitom, svecem koji se potovao u katolikom svetu. Po miljenju drugih (recimo Miodraga Popovia), sv. Vid je u stvari hristijanizovana reminiscencija na istoimeno boanstvo naih paganskih predaka, boanstvo ije su se ime i praznik odrali i do naih dana. Saglasno tome, crkva je samo ozvaniila jednu duboko ukorenjenu narodnu tradiciju. (D. Bandi, Narodna religija, str. 61-63., 66., 73-74., 77., 80-81., 337-342.)

240

Kada franaka vrela spominju vladara po imenu Liudevitus neki pisci misle da je ime glasilo Ljudovid.581 Ivo Pilar tono zakljuuje: Ja dakle mislim, da su ve nai djedovi tovali Svetovida (Sventovida), a ne Svetovita i. t. d. To pak drim zato, to je crkva nala poganskom bogu starih Slovjena kranskoga supstituta sa slinim imenom: Sanctus Vitus ili talijanski San Vito. Da se i staroslovjenski bog zvao Svetovit, a ne Svetovid, onda bi se zacijelo i taj kranski svetac u narodnom jeziku zvao sv. Vit ili sv. Vito. A ovako je stari oblik bio Vid, i on se po snazi tradicionalizma sauvao i u kranskom obliku. Nijemci, koji su takoer od romanskih naroda primili toga sveca, zovu ga Sankt Veit, dakle je t sauvano. Na otoku Brau uo sam na svoje ui, kako narod goru, koja je u austrijskoj vojnoj karti oznaena imenom 'Monte San Vito' zove Vidova Gora, a ne Vitova Gora. I Mihovio Pavlinovi, koji je svakako bio narodni ovjek i dobro poznavao narodni govor, navodi samo Svjetovida (a ne Svjatovita), koga dva puta spominje u svojim Pukim spisima (str. 255 i 262). Prema tome ja drim, da Nodilo ima pravo, da je Svetovid, za koga ve Helmold tvrdi da 'colebatur ab ommi gente Slavorum', bio glavni bog Hrvata i Srba, i da se to odrazuje u obilnom topografskom nazivlju, izvedenom iz imena Vid, koje se nalazi ne samo u naoj dravi, nego na cijelom slovjenskom Jugu, i u tome, da Srbi slave Vidovdan, a ne Vitovdan Kranstvo je staroslovjenskoga Svetovida pobijalo i zamjenjivalo kranskim svecem sv. Vidom muenikom, pa njegove crkve gradilo na onim mjestima, ili bar blizu njih, gdje su nekad stajala svetita Svetovidova. 582 Meutim zakljuivanje Pilara i nekih drugih autora583 o postojanju dualizma u Hrvata i Srba ne potvruju ostaci Vidovih svetita. Poseb581

582

583

Slog vid (vit) nalazi se jo i kod Eginarda u Analima i u ivotu cara Ludvika, gde se govori o jednom licu, koje se zove Liudevitus U istorijskim spomenicima Junih Slovena nalazimo jednako jedno za drugim razna imena sa vit: Vitadrag, Vitodrag, Vitomir, Vitoslav, Vitomisl. Sva su ova imena slovenska, i nemoguno ih je objasniti imenom sveca Vida. (Louis Leger, Slovenska mitologija. Grafos, Beograd, 1984., str. 82-83, 85-87.) Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju. Zbornik za narodni ivot i obiaje junih Slavena, JAZU, knj. XXVIII, sv. 1, 1931., str. 6, 38-39. Usp. na primjer: Milan ufay, Zaratutra u Crvenoj Hrvatskoj. Croatia sacra, I/1931, 1, 109-114; Stjepan Krizin Saka, Tragovi staroiranske lozoje kod Hrvata. ivot, XXIV/1943, 1, 9-25; Ante kobalj, Obredne gomile. Vlastita naklada, Sveti Kri na iovu, 1970., str. 453-462. 241

no je zanimljiv primjer Nikole Crnkovia, koji je u opisu rijekog Vidova svetita sam pobio vrijednost svoje teorije. Scenograja rijekoga Svetovidova svetita podrazumijeva da ono ima parnjaka oprene boje. Po Peiskerovoj shemi trebalo bi biti s druge strane Rjeine, na Trsatu, ili moda jo prije na Suaku, na mjestu crkve Sv. Kria, koje ima istu orijentaciju (30o) kao i Sv. Vid. Budui da je lijeva strana rijeke predodreena za Bjelboga, to znai da je njegovo stanite i svetite prvotno bilo na Suaku, a da je na rijekoj Glavici bilo svetite Crnoboga, a ne Bjeloboga, odnosno Svetovida. Sad nije mogue pouzdano rei kako je dolo do te inverzije.584 I. Lukei s pravom ovaj primjer posebno istie: Primijenimo li to sada na rijeku situaciju lako emo se osvjedoiti o postojanju svih elemenata svojstvenih dualistikoj scenograji poganskih svetita. Crkva Sv. Vida, nekadanje kultno svetite boga svjetlosti i dobra, podignuta je na brijegu ponad Rjeine, dok se na suprotnom kamenitu brdu nalazi trsatska crkva sv. Jurja, nekadanje kultno svetite boga tame. Meutim, u odnosu na Peiskerovu shemu primjeujemo inverziju: Sveti Vid trebao bi stajati lijevo, a sv. Juraj desno od vodenoga toka. Razlozi radi kojih dolazi do ove promjene nisu poznati premda moemo pretpostaviti da je ona, vjerojatno, posljedica stanovitih povijesnih i drutvenih pomutnji.585 Ako su i postojali primjeri dvaju susjednih svetita na naim prostorima onda je sigurno da ni jedno od tih svetita nije pripadalo samo dobrom bogu, i niti jedno samo zlom bogu, jer samo dobri ili samo zli bogovi nisu postojali. Najjai prigovor njihovoj teoriji u tome je to ona pretpostavlja ne samo kult, i svetilita, dobrome bogu nego i bogu zla, dakle: i avolu, Arimanu, a takav kult, koji ne bi bio razumljiv ni u jednoj religiji, ba u zaratustrizmu je potpun nonsens Lokaliteti koje su Pajsker-Pilar proglasili za svetilita, verovatno su doista nekadanja sve584

585

N. Crnkovi, Prepoznatljivost starohrvatskih poganskih svetita u dijelu primorja zapadne Hrvatske, Grobniki zbornik 2, Rijeka 1992., str. 126. i 136. Meutim, N. Crnkovi ipak samouvjereno tvrdi: No, (Miroslav) Brandt nije posljednji u nizu onih koji ne bijahu od volje ili im ne bijae dano vidjeti bitne povijesne dimenzije dualizma na hrvatskim i drugim junoslavenskim prostorima. Posljednji meu njima je Ivan Mui. (N. Crnkovi, Prepoznatljivost, str. 126.) N. Crnkovi je ovaj tekst s manjim dopunama objavio i 1994. godine pod drugim naslovom. (N. Crnkovi, Vjera i svetita starih Hrvata. Novi putovi istraivanja. Croatica Christiana Periodica. XVII/1994, 33, 59-90.) I. Lukei, O kultu svetoga Vida, str. 133-144.

242

tilita - vano je, na primer, da na najvanijem lokalitetu, onome kod Budiina, gdje se dva naspramna boga zovu orneboh i Bileboh, i danas narod treeg dana Duhova izlazi na orneboh (v. Khnau, Schlesische Sagen, 2, 546) - ali to ne bi bio nikakav dokaz za zaratustrovska slovenska shvatanja, ve bi to prosto bila svetilita najveeg slovenskog bogovskog para: boga donjega sveta (koji je docnije, u eri hrianstva, identikovan sa avolom) i boga gornjega sveta. Ovakav zajedniki kult dvaju ili vie bogova, ak i sa zajednikim hramom i rtvenikom, nije ni inae redak sluaj... Prema tome, lokaliteti gde se spominju, jedan pored drugoga, oba slovenska boga, ukazuju ne na kakvu dualistiku antitezu u smislu zaratustrovskom, nego na tragove staroga kulta, u kome su bog donjega sveta i bog gromovnik inili boanski kultni par na pr. ime Devin kamen ili Momin kamen, Jungfernsprung - sa etiolokim skaskama o gonjenoj devojci koja je, nemajui drugog izlaza, skoila sa stene u reku - nije postalo na osnovu pogrene narodne etimologije prema zlom bogu, devas, nego je ovde, svakako, uspomena na neko starinsko ensko boanstvo, koje je sa bogom donjega sveta stajalo u nekoj vezi. Tragova takvog enskog boanstva ima i u srpskoj i u slovenskoj tradiciji. 586 3. Izvedenica od Vid ima u svim slavenskim jezicima.587 U starome poljskom imenarstvu nahode se imena: Widogost, Widogoszcz, Widorad, Widoradz, zatim Boguwid, Gosciwid, Lubowid, Malowid, Powid, Snowid, Zawid. U ekome Vidhost, te Dobrovid, Knovid, Malovidy, Snovid, Zavid. Staroluikosrpski je Widogosti.588 Rije Vid je ne samo praslavenska, nego i indoeuropska.589
586

587

588

589

V. ajkanovi, O vrhovnom bogu u staroj srpskoj religiji. Srpska knjievna zadruga-Beogradski izdavako-graki zavod Prosveta - Partenon. Beograd, 1994., str. 71-72. O stvarnom nauku Zaratutre usp. detaljnije u: I. Mui, Isus Krist i Izrael u smislu povijesti. II. izdanje, Laus, Split, 2001., str. 9 - 64. Zanimljiva je usporedba, dakako samo u odreenom asocijativnom smislu, s nekim neslavenskim jezicima. Prema jednome etimologijskom tumaenju, korijeni Wid u starosaksonskome, Wit u staronjemakome, Widhr u staroindijskome, znai weit, gro, stark, kraftig, vorgetrieben, aufgetrieben. (Benno Eide Siebs, Die Personennamen der Germanen. Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan - Liechtenstein, 1983., str. 169.) Svi ovi podaci navedeni su prema pismu M. imundia, koje je uputio piscu iz Maribora 22. svibnja 1991. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sv. XX, str. 807. 243

Iz nekih srednjovjekovnih vrela pojedini pisci zakljuuju da je i sjeverno od Dunava bio rairen kult boanstva Vida, iako se to boanstvo navodi samo u oblicima: Suantauit(h)us, Szuentevit, Zuantevith.590 Helmoldov se izvor tumai u smislu da su Slaveni potovali Svantevita (Zuantevith) kao boga nad bogovima.591 Prema Helmoldu, polovicom IX. st. benediktinci su doli meu Rujane i tu su podigli kip svetog Vita. Kad su se benediktinci povukli, Rujani su se prema tom pripovjedanju ponovno vratili u poganstvo, ali su svetoga Vita potovali kao svoga najveeg boga.592 Helmold spominje Crnog boga u Polapskih Slavena, pa su neki iz toga pogreno zakljuili da je postojao i bijeli bog, kojega inae Helmold uope ne spominje.593 Iz Helmoldova se izvora ne moe zakljuivati da je u Slavena postojalo shvaanje o istodobnoj opstojnosti dvaju bogova, dobroga i zloga. Aleksandar Brckner je tono zakljuio da je taj Crni bog odrazom kranskoga vraga i da nema dodira s prvobitnom vjerovanjem starih Slavena kojima je dualizam bio sasvim tu.594 Gotovo se svi istraivai slau da se u Helmolda radi o legendi bez povijesnoga temelja.595 Ostala vrela ne potvruju posebno Helmoldovo pisanje. Saxo Grammaticus (XII. stoljee) tvrdi da su se pored Sventovitova (Suantoui-

590

591 592 593 594

595

Carolus Henricus Meyer, Fontes historiae religionis slavicae. Berolini, 1931., str. 106. C. H. Meyer, Fontes, str. 43-47. C. H. Meyer, Fontes, str. 46-47. Usp. C. H. Meyer, Fontes, str. 42-47. A. Brckner, O paganstvu starih Slovena. Knjiga o Balkanu, II. Ed. Balkanskog instituta, Beograd, 1937., str. 60-61. Zanimljivo je da je i Mauro Orbini 1601. godine poistovjetio vraga s Helmoldovim Crnim bogom. (M. Orbini, II regno degli Slavi. Pretisak, Verlag Otto Sagner, Mnchen, 1985., str. 83.) Izjava u tekstu da se taj zli bog naziva avolom (diabol) oevidno je lina Helmoldova, smatra ajkanovi, koji istie da crna boanstva ne moraju biti zla boanstva. Crni bog je bog donjega svijeta i zato je crn, kao to je i grki Hades, crni bog po svojoj spoljanosti, i kao to se i rimski Dis pater nazivao Juppiter niger. (. Kulii, Stara slovenska religija, str. 193.) H. Lowmianski istie da je Crni bog u Polabljana interpretatio slavica za kranskoga avla, i da je borba Boga i avla, polarizacija dobra i zla, kranski motiv u polapskom pogledu na svijet. (Henrik Lovmjanjski /Lowmianski/, Religija Slovena. Biblioteka XX. vek, Beograd, 1996., str. 52.) U Hrvata je Toma Mareti ve 1886. prihvatio miljenje Zeussa, koji je u svom djelu Die Deutschen und die Nachbarstmme proglasio identiciranje Svetovida sa svetim Vitom pustom bajkom. (T. Mareti, Narodna imena i prezimena. Rad JAZU, knj. LXXXI, Zagreb, 1886., str. 131-132.)

244

tus) kipa nalazili sedlo, uzda i veliki ma,596 iz ega bi proizlazilo da su se Svantevitu pripisivale i odreene crte ratnikog boanstva.597 Saxo Grammaticus dalje pria da se u ruci Svantevita nalazi rog (s vinom) to bi upuivalo na to da se radi o lunarnome boanstvu.598 U povelji cara Friedricha iz 1170. spominje se gens Ruynarum i Szuentevit kao njihov najvei idol maximo ydolo eorum.599 U izvoru, koji je poznat pod nazivom Historia regum Danorum dicta Knytlingasaga (iz XIII. stoljea) takoer se spominje Svantevit (Suantavit).600 Raffaele Pettazzoni zakljuuje da kulta svetog Vita nikad nije bilo u Rujana nego da je bilo samo kulta boga Svetovida, kojega su redovnici, zbog oite glasovne slinosti imena, transformirali u svetog Vita.601 Takoer i L. Niederle smatra da je Crkva poganskog Svantevida zamijenila svetim Vitom, a da je navedena legenda rairena tek u XII. st. kad su se poeli tumaiti slavenski bogovi prema imenima rimskih bogova.602 H. Lowmnianski istie da ne moe biti govora o evangelizaciji u Polablju u IX. stoljeu, jer karolinka ekspanzija nikada nije dosezala tako daleko; tobonji podatak cara Lotara iz 844. godine o tom pitanju, premda ga je potvrdio Hadrijan IV. godine 1155., obian je falsikat. On smatra da je do identiciranja svetoga Vita sa Svetovidom moglo doi prije godine 1114. i samo u slavenskom jeziku, jer je u latinskome, a jo vie u njemakome, to zvualo drugaije. Lowmnianski istie da arkonski Svetovid nije mogao biti pozajmica latinskog sanctus Vitus ve oblik slavenske recepcije svetog Vita u smislu da je Svetovid autentini sv. Vit, koji je jedino tretiran kao poganski idol.603 Vladimir Maurani navodi da je Vid ime sljubljeno s lat. Vitus, i ako je u drevnosti moda posve inakoga domaega postanja. Maurani istie vaan podatak da se pri obraenju pogana na kranstvo esto najuspjenije provodio apostolat po upu-

596 597

598 599 600 601

602 603

C. H. Meyer, Fontes, str. 49-56. . Kulii, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraivanja posebno balkanolokih. Djela ANUBiH/CBI LVI/3, Sarajevo, 1979., str. 187. . Kulii, Stara slovenska religija, Djela ANUBiH/CBI LVI/3, str. 187. C. H. Meyer, Fontes, str. 47-48. C. H. Meyer, Fontes, str. 84-85. R. Pettazzoni, La religione pagana dei popoli Slavi secondo le testimonianze medievali greche e latine. Edizioni Italiane, Roma, (bez godine), str. 47. . Kulii, Stara slovenska religija, str. 185. H. Lowmianski, Religija Slovena, str. 169-170. 245

ti pape Grgura I. Velikoga u smislu da se, gdje je mogue, primjenjuju nauku prave vjere obiaji pukoga krivoga vjerovanja.604 Teorije Jana Peiskera605 i drugih, koji su na temelju Helmolda zakljuivali da je u Slavena postojao dualizam u smislu postojanja jednog boga dobra, a drugog boga zla, mogu se smatrati mitolokim fantazijama.606 Crni bog je postojao u Slavena, ali nije bio samo bog zla. Njegove ostatke nalazimo i danas u vrelima pojedinih naroda, a posebno u Slovenaca. Iz ovih dokumenata slovenaki folkloristi su zakljuili kao neosporno da je 'Crnobog bio, takoe, sunano boanstvo', koje se pojavljuje u dva njegova periodina lika: a) kao sunce u poslednjem godinjem dobu svoga kretanja kao zimsko sunce, b) ali i u okviru obdanice kao ponono sunce. 607 H. Lowmianski prihvaa zakljuak Niederlea da je dualizam dobra i zla bio tu slavenskoj religiji. On istie da je Slavenima bila tua misao o polarizaciji boanstva na etikom principu, jer su njihovi bogovi i demoni - slino kao i u antikih boanstava - sadravali crte dobra i zla, naravno u odnosu s ljudima, a svakako i u svom karakteru.608 O tzv. praslavenskoj predkranskoj vjeri premalo znamo da se mogu izvoditi ozbiljni zakljuci.609 Meutim, bit pretkranskih metazikih shvaanja preostalih na dananjem teritoriju Hrvata identina je shvaanju svetoga u naroda susjednih kultura, to znai da je pojam boanskoga zamiljan kao jedinstvo suprotnosti, dakle kao istodobna simbioza metazikoga dobra i zla.610 Iz preostalih hrvatskih narodnih vjerovanja nedvojbeno proizlazi da u Hrvata nema ni najmanjeg traga dualistike vjere.611
604

605

606

607 608 609

610

611

Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rjenik. JAZU, Zagreb, 1973., str. 585; Valentin Putanec, Reeksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske. Slovo, sv. 13. Zagreb, 1963., str. 148. J. Peisker, Koje su vjere bili stari Sloveni prije krtenja? Starohrvatska prosvjeta, NS, II, br. 1-2 za 1928, Zagreb-Knin, 1928, str. 54-86. Alois Schmaus, Zur altslawischen Religionsgeschichte. Saeculum, IV, sv. 2, str. 223- 224. S. Petrovi, Srpska mitologija. Sistem srpske mitologije, str. 272, 274. H. Lowmianski, Religija Slovena, str. 167-168. L. Moszyski, Die vorchristliche Religion der Slaven im Lichte der slavischen Sprachwissenschaft, Bhlau Verlag, Kln-Weimar-Wien, 1992., str. 2, 40, 124. Usp. I. Mui, O vjerovanjima predkranske Europe. U knjizi: Nenad Cambi Heirich i Ingrid Kusch I. Mui, Mjesec u Hrvata i Zmajeva peina. Naklada Bokovi, drugo izdanje, Split, 2004., str. 5-15. Ovaj prilog o bogu Vidu prireen je za svezak 34 (2007.) Starohrvatske prosvjete posveen fra Luji Marunu.

246

P RILOZI

I. STARA ILI BIJELA HRVATSKA I DOSELJENJE HRVATA OKO 639. GODINE PREMA SPISU DE ADMINISTRANDO IMPERIO

1. Prianje u spisu nazvanom De administrando imperio o doseljenju Hrvata u svoju dananju postojbinu moe se shvaati kao obina krparija. 612 O djelu DAI postoji gotovo nepregledna literatura, u kojoj se ono kao izvor ili u potpunosti odbacuje ili prihvaa. Iz glave XXVII. i XXIX. DAI proizlazi da je pisano 949. godine, a iz glave 45 da je pisano 952. godine. Moglo je dakle nastajati, u nama sauvanom obliku, uglavnom tih godina. U njemu se opisuje razdoblje do 934/935.613 Glava XXX. DAI po Ferjaniu se stilski i sadrajno razlikuje od glave XXIX i XXXI i on zakljuuje da je zbog spomena Otona I. pisana poslije 955., a kao terminus ante quem ostaje 972. godina.614 Djelo cara Porrogeneta, koje je nakladnik Meursius u prvom izdanju 1611. godine nazvao DAI, sadri mnoge navode za koje je utvreno da su neistiniti. Bizantolog Gavro Manojlovi misli da je ovaj spis nesuvisla zbirka ulomaka i komada iz velike riznice careve biblioteke i arhiva careva.615 F. ii zakljuuje: Kako je poznato, Konstantin Porrogenet pie fragmentarno, bez obzira na hronoloki red dogaaja, donosei niz inae izoliranih vijesti, kojima tek treba odrediti doba, kad su se zbile. To je i sasvim prirodno, jer u sutini njegovo je prikazivanje dal612

613 614 615

Usp. A. Pavi, Cara Konstantina VII. Porrogenita De administrando imperio glave 29-36. Novo izdanje. Zagreb, 1909., str. 3-4. (Pavi oznaku krparija /patchwork/ preuzima od B. Bury-a.) T. ivkovi, Juni Sloveni, str. 382. B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 26. G. Manojlovi, Studije o spisu DAI cara Konstantina VII. Porrogenita. Rad JAZU, knj. 182. Zagreb, 1910., str. 126-127, 129. 249

matinsko-hrvatske historije neredigovana zbirka informacij dobivenih ponajvie od Hrvata samih preko dalmatinskih carskih zvaninika, kako je to dokazao Bury. 616 Navedena utvrenja upuuju na to da se kritiki treba odnositi prema tvrdnjama koje sadri djelo DAI. Nemogunost povjerenja posebno se oituje o navodu da su Hrvati doselili sredinom VII. stoljea sa sjevera Europe na Balkan. Navedena seoba s europskoga sjevera kako se opisuje u glavi XXX. DAI nije se mogla dogoditi u VII. stoljeu. Da je car zatraio pomo ne kod Sama koji mu je bio blii i uz to poznat po uspesima protiv Obara nego u dalekih Hrvata u Maloj Poljskoj i leskoj nije nimalo verovatno Ima jedna stvar, koja naroito govori protiv toga, da su Hrvati iz Bele Hrvatske neposredno prodrli do Dalmacije. Kud su proli? Ako su ili preko Panonije, to bi bio najkrai i najverovatniji put, oni bi morali udariti na Obre. Kako bi oni mogli doi u Dalmaciju kao pobeditelji, a da obarska Panonija ne bude savladana? Meutim, u Panoniji, Obri su se odrali u svojoj vlasti, a bili su od Sama potisnuti samo na zapadnim i severozapadnim granicama. Moda su Hrvati ili preko Samova podruja? Ali i onda bi pre trebalo oslobaati slovenska naselja u Norikumu i junoj Panoniji, pa tek onda doi do Dalmacije. 617 U glavi XIII. DAI s naslovom O narodima koji su na domaku Turaka pie: Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Peenezi, a prema jugu Velika Moravska ili drava Svetoplukova, koja je posvema unitena od tih Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima. 618 Vatroslav Jagi je 1880. godine pisao da je careva grosses heidnisches Weisskroatien jedna zemlja fantazije (sein Phantasieland).619 Hrvati su, po caru, doli u Dalmaciju iz Bijele Hrvatske. U glavi XXX. DAI
616 617 618

619

F. ii, Povijest Hrvata, str. 358. P. Vukanovi, Etnogeneza junih Slovena, str. 94. N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 63-83. Svi dalji navodi o Hrvatima iz DAI, ako nije drukije navedeno, doneseni su prema ovom Tomaievu prijevodu. Archiv 5, 180, ocjenjujui i prikazujui raspravu F. Rakoga Biela Hrvatska i biela Srbija 1880 = Rad 52, 141189, veli Jagi: 'Ich glaube also, ein Weisskroatien gab es eben so wenig wie ein Grosskroatien'. Zatim Archiv 17, 61, u lanku Ein Kapitel aus der Geschichte der sdslavischen Sprachen veli Jagi isto: Ein grosses (= car K. ovo nema) heidnisches Weissserbien ist natrlich gerade so sein Phantasieland wie ein grosses heidnisches Weisskroatien. (M. Kuzmi, Povijesne crtice, str. 203.)

250

spominju se Bijeli Hrvati, koji se tako nazivaju u doba kada je pisana ta gl. XXX. Hrvati su u glavi XXXI. nekrteni i Bijeli Hrvati, a njihova je drava megale Hrvatska. U glavi XXXII. samo se spominje megale Hrvatska. Glava XXXII. nosi naslov O Srbima i zemlji, koju sada nastavaju, a dio o Hrvatima glasi: Valja znati da Srblji potjeu od nekrtenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, to su doma tamo od Turske u kraj to zovu Bojiima, gdje granii i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrtena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi Srblji od poetka stanovahu. 620 Oznaka megale u DAI nema znaenje prostorne veliine. To nije Velika Hrvatska nego stara, prva Hrvatska iz koje su Hrvati iselili. M. Kuzmi je tono protumaio pojmove Bijela i Velika Hrvatska u DAI. On je naveo 24 primjera, a od toga su 22 primjera iz djela raznih pisaca koji potvruju da megale znai stara, starija, prva. Ti primjeri, koje on navodi, dokazuju da znai stari, stara, starija, stariji, a ne veliki, velika Oznaka , u znaenju 'stariji, mlai' mogla je nastati samo kod Latino-Bizanan, koji su grki govorili i pisali, a latinski mislili Moe se rei, da su od Bizanan potekli naslovi Karlo Veliki (742.814.; Petar Veliki 1672.1725.) i slini, u znaenju 'stariji', 'prvi' i t. d. (= oznaka vremena), a danas se to vie ne zna, pa se kod naslova 'veliki' doista misli na 'veliinu'.621 I. Boba takoer navodi da pridjev megale u kontekstu Porrogenetova pisanja ne znai velik, nego stari ili nekadanji.622 U historiograji prevladava smjetaj Porrogenetove Bijele Hrvatske na sjeveru Europe. Literatura je o Hrvatima iz te Bijele Hrvatske veoma velika.623 N. Klai je 1971. istaknula da je ta Bijela Hrvatska iz DAI
620 621 622

623

N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 83. M. Kuzmi, Povijesne crtice, str. 203-216. I. Boba, Novi pogled na povijest Moravie. CUS, Split, 1986., str. 77. I M. Eggers posebno napominje da se u DAI pojam megale navodi u smislu stariji, raniji. (M. Eggers, Das grossmhrische Reich Realitt oder Fiktion?, str. 110, 341.) Usp. Janusz Kotlarczyk, Siedziby Chorwatv wschodnich. Acta archaeologica carpathica. Akademija nauka Poljske, Tom. XII., sv. 1-2., 1971, Krakow 1971., str. 161-188. O Bijelim Hrvatima str. 173-176.; Jerzy Bechcicki, Wokl problematyki etnogenezy Bialej Chorwacji. Pamietnik Slowianski, XXXVI/XXXVII, 1986/1987. Poljska akademija nauka, Warava-Krakow-Gdansk-Wroclaw-Lod 1989., str. 247257.; M. Lonar, Porrogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature, str. 375-448.; B. Ferjani, Dolazak Hrvata i Srba na Balkansko poluostrvo. (Osvrt na nova tumaenja). Zbornik radova Vizantolokog instituta XXXV, 1996., str. 117150.; Tadeusz Wojciechowski, Bijela Hrvatska, Maveda, Rijeka, 2005., str. 260. 251

razliito lokalizirana.624 Posebno se navodi da je pradomovina Hrvata bila Bijela Hrvatska na sjeveru Europe pa je lociraju posebno u Poljskoj i ekoj. Pradomovina Hrvata bila bi po jednima iza Karpatskih gora,625 a po drugima bi se nalazila oko rijeke Visle. Lj. Hauptmann je 1937. godine posebno upozorio na kontradiktornosti u poglavljima DAI koji spominju Bijelu Hrvatsku. On je to precizirao: 1) Bijela Hrvatska - s one strane Bagibareje, blizu Franaka te je podlona Otonu Velikome; 2) Bijela Hrvatska - s one strane Maara, blizu Franaka i Srba; 3) Bijela Hrvatska - blizu Srba, Maara, Franaka i Peenega, 4) Bijela Srbija - s one strane Maarske, u zemlji zvanoj Bojki, blizu Franaka i Bijele Hrvatske, a 5) Maarska granii - prema jugozapadu sa Francima, prema sjeveroistoku s Peenezima, prema jugu s Velikomoravskom ili Svetopukovom zemljom a 'prema gorama' sa Hrvatima. Kako se vidi, Konstantinov je tekst posve smuen. Jer ako ga prihvatimo, Bijela bi Hrvatska leala jedanput u ekoj, drugi put iza Karpata, a trei put ni svrdlom ni kljetima ne bismo iz njega izvukli na koji se od ovih predjela njegove rijei odnose. No, ovakva neskladnost u Konstantina nije neobina; ona samo nabacuje pitanje da li su sve tri verzije jednako vrijedne. Razlike u vrijednosti bile bi vrlo lako razumljive ve zbog toga to se DAI sastoji od cijelog niza biljeaka i izvadaka iz starijih djela i arhivske grae meu kojom se nalaahu i izvjetaji carskih diplomata. Primjer je za to upravo Konstantinova historija Dalmacije koja samo u gl. 30 pria suvislo, dok u gl. 29, 31/36 rea odlomke. Van svake je dakle sumnje da je gl. 30 cjelina za se, umetnuta u mozaik odasvud snesenih vijesti.626 Pojedini jezikoslovci posebno upozoravaju sljedee: U spisu DAI (O upravljanju carstvom) vizantijskog cara Konstantina Porrogenita iz X veka zabeleeno je predanje da su Srbi i Hrvati doli iz zakarpatskih krajeva posle 626. godine, umeui se izmeu drugih Slovena ve naseljenih na Balkanu. Jezike injenice ne potvruju ovaj podatak, bar ne kao okolnost od bitnijeg etnoistorijskog znaaja. U je624 625 626

N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 138. F. Raki, Biela Hrvatska i Biela Srbija, str. 189. Lj. Hauptmann, Seobe Hrvata i Srba, JI, III/1937, sv. 1-4., str. 32-34.

252

ziku Srba i Hrvata nema severnoslovenskih osobina kojima bi se oni izdvajali meu zajednikih srpskohrvatskih posebnosti, ali se ne moe dokazati da su te jezike odlike donesene sa severa. Najveim delom radi se o oiglednim inovacijama iz docnijih epoha.627 U DAI pie da Bijeli Hrvati stanuju onkraj Bagibareie. Ovaj se Porrogenetov tekst prevodi kao da oznauje Bavarsku, a da nitko nije sa sigurnou utvrdio to znai rije Bagibarea. S. K. Saka pie Bagibareja i misli da je to po svoj prilici Babigareja, to jest Babje gore.628 . Jankovi smatra da ostaje nejasan pojam Bagibarije.629 Nije jasan ni spomen o tamnom moru.630 Ako se misli na Poljsku i ako je tamno more Baltiko more, onda to more nije daleko od Poljske 30 dana. Poljska je mogla biti udaljena od Crnoga mora 30 dana. U historiograji, usprkos mnogobrojnim pokuajima, nitko nije uspio dokazati da je na sjeveru Europe postojala Bijela Hrvatska, a pogotovo ne neprekidno od sredine VII. do sredine X. stoljea.631 Nema spomena o postojanju Bijele Hrvatske tijekom cijeloga srednjeg vijeka nigdje u Europi, dakle ni na prostorima dananje eke i Poljske. Analiza podataka iz DAI o Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru Europe dokazuje da je ta Hrvatska na tom sjeveru izmiljotina. Etnos nazvan Hrvatima mogao je doseliti za Heraklija u prvoj polovini VII. stoljea, ali je teko vjerojatno da je tada doselio iz neke Bijele Hrvatske sa sjevera Europe jer nema dokaza da je ona tamo postojala, a da su Hrvati tu i postojali nisu mogli u to vrijeme odatle zbog Avara doseliti. A. Pavi je prvi put 1906. godine iznio miljenje da su Hrvati obitavali iza Bablje gore na Kupi, dakle u starom Noriku.632 On je 1909. godine zakljuio: U doba kada Obri otee Vizantincima Dalmaciju (610641) jedan je dio Hrvata sjedio iza Babigareje, to jest iza Babljih gora
627

628

629

630 631 632

Pavle Ivi, Srpski narod i njegov jezik. Srpska knjievna zadruga, Beograd 1971., str. 17-18. Usp. Tibor ivkovi, Juni Sloveni, str. 296. S. K. Saka, Hrvati do stoljea VII. Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi. Zagreb, str. 100. (Ovo je pretisak Sakaeva rada: Pravo znaenje naziva bijela i crvena Hrvatska. ivot, god. XIX., lipanj 1938., br. 6, str. 332-338.) . Jankovi, Srpske gromile. Sveslovenski savez - NIP Knjievna re, Beograd, 1998., str. 35. Usp. F. Raki, Biela Hrvatska i Biela Srbija, str. 146-148. N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 64, 138. A. Pavi, Cara Konstantina VII. Porrogenita De administrando imperio glave 2936. Zagreb, 1906., str. 29. 253

na Kupi, u Karantaniji.633 H. Kunstmann je, ne znajui za rad A. Pavia, ponovio 1984. godine isto miljenje o doseljenju Hrvata iza Babjih gora na Kupi, u Karantaniji u doba kada Obri otee Bizantincima Dalmaciju.634 N. Klai u tekstovima objavljenim tijekom 1987. i 1988. godine prihvatila je Kunstmannovo miljenje o seobama s juga na Balkanu na sjever Europe istiui da se za pretpostavku o doseljenju slavenskih plemena iz Zakarpaa u VII. st. na Balkan ne moe pronai ba nikakve dokaze.635 Ona zakljuuje: Tako su najnovija domaa i strana povijesna, arheoloka i, prije svega, loloka istraivanja pomogla da bez velike tuge potpuno napustimo stare i neprihvatljive teorije o doseljavanju i pradomovini Hrvata i Srba. Bela (Vela) Hrvatska i Bela (Vela) Srbija nisu se nalazile na dalekom sjeveru, nego ovdje kod nas u naim dinarskim planinama i odatle su se i Hrvati i Srbi dalje razmilili po Evropi.636 N. Klai je u svom posljednjem radu pred smrt locirala pradomovinu Hrvata izmeu Velebita i Gvozda i odatle su, prema njezinom miljenju, Hrvati pred Avarima ili s njima otili u drugoj polovici VI. stoljea, a onda su se ti Hrvati iz Karantanije doselili u Dalmaciju od 821. do 822. godine.637 Doseljenje iz Karantanije, kako to navodi N. Klai, nije bilo mogue. Nije vjerojatno, da su se ova plemena, Hrvati i Srbi, selila od sjevera na jug u tako malom broju, da bi (uz prijanje itelje) imali mjesta u maloj gorovitoj zemlji Karantaniji. No uzmimo, da je njih doista bilo tako malo; kako emo onda sebi rastumaiti to, da je jedan dio tih malobroj633 634

635

636

637

A. Pavi, Cara Konstantina VII. Porrogenita,1909., str. 13. Usp. Heinrich Kunstmann, Wer waren die Weisskroaten, des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slaven. Godite XXIX, novi svezak 8. Otto Sagner, Mnchen, 1984., str. 111-122. N. Klai, Sjever i jug u Hrvata i Srba. Oko (Zagreb), broj od 15-29. sijenja 1987., str. 9. N. Klai, Sjever i jug u Hrvata i Srba (2). Oko od 29. sijenja 12. veljae 1987., str. 9. Usp. i: N. Klai, Odakle smo se doselili (1). Start (Zagreb), broj 498. od 20. veljae 1988., str. 58-62; Gdje je bila stara Hrvatska. (2), Start, broj 499. od 5. oujka 1988., str. 84-87.; Kad je postala hrvatska drava (3). Start, broj 502. od 16. travnja 1988., str. 84-87. N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porrogeneta. CCP, XII/1988., 21, str. 61- 62. Mogunost da su Hrvati doli iz Karantanije u Dalmaciju izvodi se iz poglavlja XXX DAI u kojemu pie da su se Hrvati pokoravali Francima kao i ranije u svojoj domovini, a to je moglo biti samo poetkom IX. stoljea, i dakako ne iza Karpata. (Krzysztof Fokt, Biali Chorwaci w Karantanii. Univerzitet Jagielloski. Studenckie zeszyty historyczne, 5, Krakow 2004., str. 15- 18.)

254

nih plemena, odselivi se iz Karantanije, mogao napuiti najprije itavu staru Dalmaciju, t. j. zemlje od Kupe i Save do Drine, Draa i dalje po staroj Srbiji, a kasnije i Ilirik i Panoniju t. j. zemlje od Dunava do Kupe. Jedan dio stanovnika male Karantanije nije mogao napuiti te velike i prostrane krajeve, pa zato i nije vjerojatno, da su se Hrvati i Srbi doselili iz zakarpatskih krajeva najprije u Karantaniju, a onda od ovud u Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.638 Josip Modestin imenima petorice brae i dviju sestara u cara Konstantina daje svoje slovenohrvatsko tumaenje i nalazi ih ouvane i u XX. stoljeu u Lici, koja je prema njemu u vrijeme toga cara bila akavska bez sumnje sva kolika.639 Ta su imena ouvana u nazivima mjesta Kuklji i Lovinac (oba u gornjoj Lici podno Velebita), te Kosinj i Mohlji kod Peruia (oba u donjoj Lici). Pored imena etiri brata: Kuklji, Lovinac, Mohlji i Kosinj, u likim se imenima ozivaju i imena dviju sestara: Tuga i Buga.... Tuga, ogleda se u imenu plemena Tugomiria ili Tugomeria, koje je nastavalo u podgorskoj upi... to se prostirala, sa upskim gradom Bagom u sredini, u Podgorju Velebita s morske strane, od Stinice kod Jablanca do rijeke Koprive (Zrmanje) kod Obrovca... Ime druge sestre,... Buga, oziva se u imenu hrvatskoga plemena Buana (bug+janin) takoer u Lici, oko Peruia... I sestra Buga, kao predstavnica jednoga hrvatskog plemena, jest Hrvatica, samo to je vjerojatnije, da je ime Buga postalo prema imenu Buani negoli obratno... U pariskom, najranijem i najboljem, rukopisu (br. 2009) imena sestara su naglaena..., to dobro pristaje akavskom kraju, kojemu imena pripadaju. Tako sam za 6 imena u cara Konstantina naao paralele u Lici, pa sam potpunim pravom zakljuio, da je Lika domovina 1000-godinje careve prie o doseljenju Hrvata... Car Konstantin priu nije izmislio, ve ju je
638 639

D. Gruber, Cara Konstantina VII. Porrogenita DAI glave 29-36, str. 83. J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI./1928., str. 288-296. Ivan Popovi istie da su Lika i Krbava bile isto akavske jo do XIV-XV veka. (I. Popovi, Istorija srpskohrvatskog jezika. Matica srpska, Novi Sad, 1955., str. 87.) I poslije turskih pustoenja i dovlaenja vlakog stanovnitva na gackom teritoriju sauvana je akavtina. akavtina u Gackoj opstala je do danas. U Gackoj susreemo dva narjeja: tokavsko i akavsko, s apsolutnom dominacijom akavskog. (Lucija Sekula, Temeljne znaajke mjesnog govora sela Prozor. U knjizi: Grad Otoac 7., Izd. Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke Gacko puko otvoreno uilite Otoac, 2003., str. 117.) O akavtini i njezinu prostiranju usp. Milan Mogu, akavsko narjeje. kolska knjiga, Zagreb, 1977., str. 104. 255

po neijem kazivanju ili pismenom izvjetaju zabiljeio... Skok mi prebacuje pretvaranje Konstantinovih linih imena u mjesna. A koja od tih mjesnih imena nisu moda postala od linih - zar ne Kukljii, Mohljii, Lovinac, Tugomirii? Uostalom ja nisam kriv, to je njihova suzvunost potpuna, pa drim i dokazujem, da stoje meu sobom u vezi. Ta je veza nastala na jedan od ova dva mogua naina: ili su lika imena postala po eljadi, ili su po likim imenima izmiljena imena eljadi, koju je car Konstantin postavio na elo hrvatske povijesti. Veza meu imenima svakako postoji, a sporedno je pitanje, kako je veza postala... Car Konstantin VII. znao je za Liku ; ime je ... pisao prema hrvatskom lokativu... Taj je kraj, stara Liburnija, ve na poetku hrvatske povijesti bio vrlo znatan, do Dalmacije drugi cjeloviti dio prvobitne dalmatinske Hrvatske... Lika imena, u kojima se ozivaju imena brae i sestara na poetku hrvatske povijesti, idu meu najranija u Lici; javljaju se odmah u vrijeme, kad je u 14. i 15. stoljeu svjetlost historije jae obasjala Liku.640 Modestin je takoer naglasio i ovo: Da carem piscem douvana imena brae odgovaraju upravo mjesnim imenima, s kojima sam ih ja identikovao, to se razabira i iz geograkoga smjetaja mjesta, koji se posve slae s redom imena brae: Kukl(j)i i Lovin(j)ac nalaze se nablizu (razdaleko samo 13 km. napreac mjereno) u gornjoj Lici podno Velebita, gdje je najgolemiji (V. Malovan, Vagan, Sv. Brdo), Kosinj(ac) i Mohl(j)i (kod Peruia) opet su nablizu u donjoj Lici... Zavrujem da je pria o dolasku Hrvata u novu domovinu pod vodstvom petorice brae i dviju sestara etimologiki mit, i da je toj prii kolijevka naa staroslavna Lika.641
640

641

J. Modestin istie da je tih sedam hrvatskih plemena, raunajui za svako pleme tri i pol tisue ljudi koliko je po Klaiu krajem XV. stoljea brojilo jako pleme Mogorovia, moglo imati u svemu oko 24500 ljudi, od toga 5000 ratnika. (J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI. za 1928., str. 288-296.) J. Modestin svoje tumaenje ove problematike objavio je prvi put u Boinom prilogu (Weihnachts Beilage) Agramer Tagblatt dne 23. prosinca 1911. godine. (Professor Dr. Joseph Modestin, Historischonomatologische Untersuchungen. Agramer Tagblatt, XXVI/1911., 294, 1-4.) J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. VIII. za 1912., str. 608. P. Skok je Modestinovo tumaenje rijei Lovinac i Kosinj odbacio kao neznanstveno. (P. Skok, Kako bizantinski pisci piu slovenska mjesna i lina imena. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb - Knin, Nova serija I/1927, 3-4, str. 189.) Kada mu je Modestin odgovorio u citiranom tekstu 1928. godine P. Skok je jo kategorinije ostao pri svojemu miljenju. (P. Skok, Malo odgovora. Starohrvatska prosvjeta. Nova serija II/1928, 1-2, str. 173-174.) O Modesti-

256

U lingvistici prevladava miljenje da imena petero brae i dvaju sestara nisu slavenska i zbog toga je Modestinova lika toponomastika odbijena. Kada to zakljuuju neki inozemni lingvisti, koji ta imena izvode neslavenskog, onda je temeljna pretpostavka za vrednovanje njihova zakljuka da oni izvrsno znaju neke od slavenskih jezika. A hrvatski jezikoslovci koji prihvaaju takovo miljenje morali bi dokazati da toliko znaju grki da mogu dokazati kako Konstantin Porrogenet navedena imena nije prevodio na svoj nain sa slavenskog. J. Modestin je posebnom analizom pokuao dokazati da su ta imena prvobitno slavenska i da njegov kritiar P. Skok nije znao dovoljno grki da moe o tome suditi. Lj. Hauptmann istie da upa Buani na srednjoj i donjoj Lici s brdom Bunjakom i selima Buakom i Buimom podsjea na Bugu. No pouzdano se ponavljaju samo Muhlo i Kosences u imenima bukoga sela Mohlii i plemenitih Kasega. Taj autor misli da bi se navedenim imenima moglo dodati i ime Klukas.642 Radoslav Rotkovi obrazlae miljenje da je naziv Lika praslavenski: Mi smo u svojoj knjizi 1995. naveli i primjer Like kao slovenski toponim (str. 117), jer je oblik Lika nastao grekom, budui da u Porrogeneta stoji: , a to je mnoinski oblik od Lice: zemljite okrenuto suncu! U Polablju smo identikovali, kod Trautmanna: Liza terra god. 1274. uz nae: Lica, Piva mesto okrenuto suncu (N. Bogdanovi, 1982: 289). Za Durmitor (D. Vujii,1976: 27), Dobrotu (A. Tomi, 1977: 141). Jasno je zato se ovo osunano mjesto nalazi u Dobroti, a ne na onoj strani (Pranj, Stoliv) gdje sunce zae ve oko podne. A da je Litza grekom nastala Lika, preko latinikog Lica, u romanskome itanju, prvi je vidio slijepi M. Budimir! Da su Lica mnoinski oblik od vie oronima Lice, zemljite okrenuto suncu, dokazuje njihov visoravni poloaj. 643
novu osvrtu na iia usp. J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926., str. 9 - 14. Vidi i: J. Modestin, Zastupa li Kosentzes Kasege? Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926., str. 115-117. U historiograji je pod utjecajem Skoka i iia ostalo donekle prijeporno Modestinovo tumaenje o samo dva naziva /Lovinac i Kosinj/, ali se u novije doba i ono poinje u cijelosti neto vie prihvaati. Usp. T. P. Vukanovi, Etnogeneza junih Slovena, str. 97. Lj. Hauptmann, Podrijetlo, str. 111. Ovaj citat R. Rotkovia preuzet je iz njegove recenzije rukopisa ove knjige. Treba napomenuti ono ega se sjetio jedino M. Budimir, da i naziv Like nije u Porrogeneta Lika ve Litza=Lika=Lica! Prema tome nije u pravu Skok (II: 301) da dovodi u vezu Liku sa predindoevropskim Licus >Lech, leikos, njem. Geil=bujan, naprasit, 257

642 643

Po Porrogenetu Hrvati su u svojoj pradomovini Bijeloj Hrvatskoj bili za cara Heraklija dakle i od 640.-641., a bili su tu i kada je pisan DAI sredinom X. stoljea. Dio je Hrvata doselio, prema DAI u Dalmaciju u VII. stoljeu i nastavio ivjeti u Dalmaciji od VII. do sredine X. stoljea. U gl. XXIX. DAI spominje se Heraklije (610.-641.) i Mihajlo II. Mucavi (820.-829.). U gl. XXX. spominje se Oton I., a Hrvati se pokoravaju Francima u Dalmaciji to je mogue do oko 830. godine. U gl. XXXI. DAI kada se pria da su Hrvati doli Herakliju nastavlja se: Posle mnogo godina, u doba arhonta Trpimira, oca arhonta Kreimira, doe iz Franake.644 Navedeni navodi dokazuju da se u DAI preskae iz prve polovine VII. stoljea u prvu polovinu IX. stoljea.645 N. Klai tono zakljuuje da se u DAI nastavlja prianje o Hrvatima na nain da se direktno prelazi iz prve polovine VII. stoljea u prvu polovinu IX. stoljea. Svaku ovu carevu tvrdnju moemo staviti u povijesni okvir IX. ili X. stoljea. 646 M. Barada je dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zakljuke na temelju ovoga izvora izvlaili istraivai o Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru Europe i doseobi Hrvata, pa je logino zakljuio: Zato u pitanju seobe Hrvata traiti rjeenje u samim vijestima Porrogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve potpuno po strani i nastojati pronai drugdje utvrene povijesne injenice te pomou njih odreivati vrijeme, nain i put seobe Hrvata u Dinaride.647 Hrvati su se, prema navodima Libellus Gothorum, odnosno Goti ili Sklavi iz Tomine Salonitanske povijesti, nalazili na Balkanu od oko sredine VI. stoljea, dakle prije dolaska Avara. Ako je to uope tono i ako je u tom sluaju car Heraklije pozvao te Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije, on je to mogao uiniti samo s Hrvatima, koji su se u njegovo doba ve nalazili u Gackoj, Lici i Krbavi.
vatren. Lica je u romanskom izgovoru lako postala Lika! (R. Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca. Onomastika istraivanja. II. izdanje, Mont Edit, Podgorica, 2000., str. 117.) Usp. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 14, 32, 38-40. Porrogenet preskae tri stoljea gotovo sve povijesti, a ne samo hrvatske. Zato Klaus Weissgerber (koji zastupa iste teze kao Heribert Illig) masnim slovima upozorava: Drei Jahrhunderte gab es in seiner Darstellung nicht! (K. Weissgerber, Ungarns wirkliche Frhgeschichte. Mantis Verlag, 2003., str. 65.) N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porrogeneta, str. 57. M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952., str. 8.

644 645

646

647

258

2. Po glavi XXIX. DAI od Slavena koji se nazivaju i Avari zauzet je Solin, odnosno Dalmacija osim nekih primorskih mjesta. Osvajanje se, prema toj glavi, dogodilo samostalno i bez veze s Bizantom. Iz XXIX. DAI proizlazi da je 449. g. Solin pao ruke Slavena i Avara, ali je ovo datiranje doseobe Slavena u historiograji jednoduno odbaeno.648 Dio teksta o doseljenju Hrvata u glavi XXX. glasi: Poklae (Avari, o.p. I.M.) tada sve u gradu i od tog doba obladae itavom zemljom Dalmacijom, i uadorie se u njoj. Samo primorski gradii ne predadoe im se, nego ostae u vlasti Rimljana, jerbo imahu izvore ivea iz mora. Videi dakle Avari da je ta zemlja prelijepa, uadorie se u njoj. Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod,649 naime petero brae Klukas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivi se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoe u Dalmaciju i nadjoe ondje Avare, koji drae tu zemlju. I neko vrijeme ratujui jedni s
648

649

Prema F. iiu svi su dosadanji komentari ovoga djela primijetili da se ovdje radi o pogreci nemarnih prepisivaa iz XI. i XII. stoljea, a sam Konstantin da je napisao 300 godina to je onda izopaeno u 500 godina. Kako je poznato, najstariji rukopis Konstantinova djela De adm. Imp., to je doao do nas, a sada je u nacionalnoj biblioteci u Parizu (Cod. 2009), potjee tek iz poetka XIII. vijeka, a svi ostali iz XV. i XVI. Najposlije car Konstantin dobro je znao, pa i sam nekoliko redaka pred tim pie, da su Sloveni uli u temat Dalmaciju i zauzeli ga u vrijeme cara Heraklija. Je li moguno i pomisliti, da Konstantin nije tano znao, koliko je vremena prolo od Heraklijeva, u historiji Vizantije toliko znaajna vladanja, do njegova vremena? Sedma indikcija 6457. odgovara naemu raunanju vremena izmeu 1. sept. 948. i 31. aug. 949. (F. ii, O hrvatskoj kraljici Margareti. Dubrovnik, 1930., str. 7.) Denis Alimov istie da se rije (rod) u DAI moe tumaiti kao rod u uem smislu te rijei, kao malo pleme i kao veliko pleme (plemenski savez). Na primjer, kada se u 29. poglavlju govori o rodovima iz kojih su Slaveni birali arhonte podrazumijeva se rod u uem smislu. O tome da se ta rije moe takoer prevesti kao pleme svjedoe poglavlja posveena ranoj povijesti Maara. U 38. poglavlju car pisac govori o sedam rodova Turaka (Maara). U 39. poglavlju se spominje jedini arhont koji vlada nad trima rodovima Kabara. U 40. poglavlju se govori o osam rodova Maara i Kabara, pri emu je samo jedan od njih oznaen kao rod Kabara. Iz 39. i 40. poglavlja dakle proizlazi da je jedan rod Kabara bio sastavljen od triju rodova. Ista neujednaenost pojma vrijedi i za rije (narod). Ova rije u DAI oznaava ne samo narod, ve i vojsku ili druinu. (Denis Alimov, Neka opaanja u vezi s problematikom oblikovanja hrvatske kneevine u Dalmaciji. Hrvatska obzorja, XIV/2006, 1-4, str. 96-97.) 259

drugima, nadjaaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. Od toga doba obladae tom zemljom Hrvati. A ima jo jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari. Ostali pako Hrvati ostadoe kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajui svoga vlastitoga Arhonta, a podloni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekrteni, a ulaze sa Turcima (Magjarima) u tazbine i prijateljstva. Od onih se pako Hrvata, koji dodjoe u Dalmaciju, odijeli jedna est i obladae Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek iljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. 650 Hrvati su, u doba kada su Avari osvojili i naselili Dalmaciju, prema glavi XXX. DAI stanovali na sjeveru. Bitan je smisao teksta da Hrvati neposredno po avarskom zauzeu i naseljenju Dalmacije dolaze iz Bijele Hrvatske sa svojim narodom u Dalmaciju i naoe ondje Avare. Hrvati prema toj glavi zauzimlju zemlju od Avara sami bez doputenja Bizanta. U DAI se ne precizira poseban datum ove doseobe. Posebno je vaan navod u ovoj glavi da se stanovnici Salone nazivaju Delmatinoi.651 Dolazak Hrvata u VII. stoljeu sa sjevera spominje se samo u XXXI. glavi spisa DAI i datira se u doba cara Heraklija, a glasi: Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potjeu od nekrtenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenima, nekrtenim Srbima. Rije pak Hrobatoi znai na slovenskom jeziku one, to imaju mnogu zemlju. Ovi se Hrvati utekoe k romajskom caru Herakliju, pre no to se Srbi utekoe k istome caru Herakliju, u doba kada Avari svojevavi Romane odonuda izagnae, koje je car Dioklecijan doveo iz Rima i tamo nastanio, rad ega se i prozvae Romani, to su doavi iz Rima tamo se nastanili, naime u tako zvanoj Hrvatskoj i Srbiji, poto su u doba istoga romajskoga cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stojale puste. Po naredjenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivi oruje i protjeravi odanle Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. U ovo pako doba imadjahu Hrvati za arhonta Porginoga otca. Car pako Heraklij poalje i dovede iz Rima sveenike, naini od njih arkiepiskopa, i episkopa i prezvitere i djakone, pa pokrsti Hrvate. Ovi pako Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu.

650 651

N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 63- 83. B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 29.

260

Ova zemlja, u koju se nastanie Hrvati, bijae od poetka pod vlau romajskoga cara. Odtale se jo u dananji dan uvaju u zemlji Hrvata palaa i hipodrom cara Dioklecijana u Solinu, blizu grada Spljeta... Velika Hrvatska, koju i Bijelom zovu, nije krtena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podie manje konjanitva i pjeadije, nego li krtena Hrvatska, jerbo ih neprekidno pljakaju Frangi, Turci (Magjari) i Peenezi. Isto nemaju ni sagena, ni kondura, niti trgovakih ladja, zato je daleko more. Od njih bo do mora ima puta 30 dana, a more, koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more.652 Hrvati u Dalmaciji, prema ovoj glavi XXXI. DAI, potomci su nekrtenih Hrvata zvanih i Bijeli, koji su doli u Dalmaciju u doba Heraklija i potraili bizantsku zatitu. Oni su protjerali Avare i s doputenjem Heraklija naselili se u toj zemlji u kojoj su ranije prebivali Avari. Ova glava XXXI. nije u skladu s glavom XXX. DAI. Iz samoga spisa DAI proizlazi da se glava XXXI. tretira kao povijest Hrvata, a naslov te glave glasi: O Hrvatima i zemlji u kojoj sada stanuju. Na poetku glave XXXIII. DAI spominje se Romane koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je o njima reeno u prii-povijesti o Hrvatima. U glavi XXXV. DAI sadran je opis Duklje koju nastavaju Romani koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je kazano u povijesti o Hrvatima. Posebno je vano da se u spisu DAI poistovjeuju Slaveni i Avari. Tako se u gl. XXIX. navodi: slavenski narod, koji i Avarima nazivaju, a dalje se u tekstu spominje ove Avare. U istoj glavi nalazi se reenica: Slaveni onkraj rijeke, koje i Avarima zovu, a i reenica: Slaveni i (ili) Avari.653 B. Ferjani upozorava na uvodni dio gl. XXX. koji poinje iza uvodnih reenica i glasi ovako: Oni koji se ele obavestiti o osvojenju Dalmacije, kako je osvojena od slovenskih plemena654 Meutim, kako se daljem u tekstu spominju samo Avari, B. Ferjani zakljuuje: Oigledno da pisac DAI i ovde mea ove dve etnike grupacije.655
652 653

654 655

N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 6-83. B. Ferjani ove navode gl. XXIX. prevodi ovako: Slovenska plemena nenaoruana, koja se zvahu i Avari; zatekli ove Avare; Sloveni s one strane reke, koji se i Avarima nazivaju; Sloveni, odnosno Avari; napred reeni Sloveni. (B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 10-11.). B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 27. B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 28. Ferjani takoer napominje: Tako Jovan Efeski kae: die sg. Avaren und die anderen Vlker der Slaven . (B. Ferjani, Vizantiski izvori, str. 10.) 261

B. Ferjani tono zakljuuje da podatci u DAI govore o dvostrukoj seobi na Balkan.656 Prvo opisano zauzimanje Dalmacije bilo bi slavensko-avarsko, a drugo su ostvarili samo Hrvati. Drugo osvajanje Solina prema DAI izvrili su Hrvati. Ti Hrvati, prema tom vrelu, nisu bili Avari, ali ni Slaveni, jer oni pobjedonosno ratuju s predhodnim avaro-slavenskim osvajaima. S obzirom na to da Hrvati preosvajaju Dalmaciju od Avara, koje Porrogenet izjednaava sa Slavenima, oito je da ti Hrvati nisu identini s Avarima, odnosno Slavenima, koji su prije njih osvojili i naselili Dalmaciju. U spisu DAI razlikuje se Hrvate od Slavena. Ako (Hrvati) granie sa Slavenima, onda oni sami nisu Slaveni, to je utisak, koji ta reenica proizvodi i kraj aprioristikog itanja toga mesta u smislu Hrvata kao Slavena Tu je na tome mestu u glavi 31 re Sklabois tj. Slavenima morala izostati, ako se nije mislilo govoriti o Hrvatima kao Neslavenima ili se je i za Hrvate moralo rei slinim izrazom, da su Slaveni, kao to je reeno za Srbe, nazivajui ih Slavenima. To tim pre, to u glavi 31, gde se govori o Hrvatima, ni jednom rei nije spomenuto slavenstvo Hrvata, a jeste spomenuto slavenstvo Srba, i ako se o njima u toj glavi 31 osim na dva mesta tako rei i ne govori U glavi 31 izraeno je kao primarno, da Hrvati granie sa Slavenima, a tek sekundarno je za oznaku s kojim Slavenima, dodano 'sa Srbima'. Ta primarna stvar, a ne sekundarna, je ona, koja tim samim, to Hrvati granie sa Slavenima, izaziva pomisao, da Hrvati tu u glavi 31 nisu oznaeni kao Slaveni, nego naprotiv samo kao oni, koji sa Slavenima granie.657 Zakljuak o doseljenju Hrvata prema prii u DAI: Velika Hrvatska nije nigdje postojala. Taj je pojam nastao kao plod prevoditeljskog neznanja grkog jezika u spisu DAI. Postojala je samo Stara ili Bijela Hrvatska i to (negdje) na prostoru Krbave, Like i Gacke, odakle su Hrvati irili svoju vlast i ime. Mogue je i doseljenje Hrvata s europskog sjevera na Balkan, ali se ono nije moglo dogoditi za cara Heraklija u prvoj polovini VII. stoljea.

656 657

B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 39. Duan S. Popovi, Prilozi, str. 1050. - 1161.

262

Izradio: J. Modestin

263

Farlati, Illyricum sacrum, tom I., Venecija, 1751., str. 1, sn. Z. Buljevi

II. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA KOJI SU UISTINU SKLAVINI U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ LIBURNIJE,
I NJIHOVO SUIVLJENJE SA STAROSJEDITELJIMA PREMA VRELIMA

TOME ARHIAKONA

1. Vladimir Maurani je tono zapazio da starodrevna predaja u mnogih izvorih sauvana, dovodi Hrvate s Gotima u najuu svezu.658 Najstariji trag o gotskom elementu u Hrvata neki (F. ii) nalaze u iima sv. Dujma i sv. Anastazija, a misli se da su u Splitu u drugoj polovini XI. stoljea postojale i neke pisane stare historije u tom smislu.659 Smatra se da su te splitske legende nastale u X. stoljeu.660 Pisanje nekih izvora o tome da su Goti Sklavi, odnosno da su Sklavi(ni) Goti, moramo shvaati u smislu da su odreeni autori Gote i Sklavi(ne) uglavnom smatrali etniki istim elementom.661 F. ii pronalazi tradiciju o tome da
V. Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rjenik. JAZU, Zagreb, 1908.1922. Reprint Informator, Zagreb, 1975., str. 332. M. Barada, Episcopus Chroatensis. Croatia Sacra, Zagreb, 1931., str. 91. O splitskim legendama i kronikama usp. Vedran Gligo - Hrvoje Morovi, Legende i kronike. akavski sabor, Split, 1977., str. 401. Tako V. Pribojevi pie: Pa i Geti, koji su kasnije (kako misle Isidor, Ivan Balbo i sv. Antonin) prozvani Gotima, upotrebljavaju isti zajedniki jezik, koji i Daani i Miani (kako iznosi Strabon). (V. Pribojevi, O podrijetlu i zgodama Slavena. Zagreb: JAZU, 1951., str. 164.) Isto miljenje zastupa Mauro Orbini u djelu Il Regno degli Slavi (Pesaro, 1601.). Dubrovanin Ignjat urevi (1675.-1737.) obrazlae miljenje da su Goti=Geti i to trako-sarmatskog podrijetla. Goti su mu isto to i Geti, koji govore isti trako-sarmatsko-slavenski jezik. Gotski jezik je sarmatskotrako-ilirski, a to znai slavenski, dakle razliit od germanskoga. urevi tvrdi da Codex Argenteus nije Vullin prijevod i da potjee iz doba poslije Karla Velikoga. (Usp. Ivan Pudi, Rerum Illyicarum Ignjata urevia. Akademija nauka i umjet265

658

659 660

661

su Hrvati doselili kao Goti ve u jednoj legendi o sv. Dujmu, koju datira najkasnije u X. stoljee.662

Toma istie da se pri pisanju svojega djela sluio dijelom pisanim izvorima, a dijelom tradicijom i svojim miljenjem. S. Gunjaa istie da je proveo itav niz viestranih analiza u kojima je analizirao Tominu ostavtinu i da ona stoji izmeu kronike i historije, odnosno da je Tomino djelo izraeno na temeljima u koje su ugraeni autentini dokumenti, tako da itav historijski sadraj u Tominu djelu nije u biti drugo nego zbirka izvora, bilo da su oni originalni, bilo da ih je preradio Toma svojim prepriavanjem.663 Tomin tekst o podrijetlu Hrvata u originalu i u hrvatskom prijevodu glasi: Latinski original: Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie exierunt, dicitur Salona fuisse destructa. Etenim dux ipse, antequam arma inferret Italie, per partes Dalmatie uastando transiuit, Salonamque urbem ex parte uastauit. Ipse intrauit prescriptum edicium Dioclitiani cesaris, et imperiales titulos ibidem sculptos deposuit atque deleuit, aliquam etiam partem eiusdem edicii destrui fecit. Uenerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur, cum Totilla septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni Snati 664 manebant, petierunt et optinuerunt eam a duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere indigenas, et ad suum seruitium subigere uiolenter. Chroatia est regio montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie. Hec regio antiquitus uocabatur Curetia, et populi, qui nunc dicuntur Chroate, dicebantur Cunosti BiH, Sarajevo, 1967., str. 150 -155.) Isto misli i Ivan vear u djelu Ogledalo Illiriuma. F. ii, Ljetopis popa Dukljanina. SKA, Beograd-Zagreb, 1928., str. 110. S. Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I., Zagreb, 1973., str. 368. Splitski rukopis Tomina djela HS sadri korekturu u kojoj je navedena rije Snaci za koju V. Novak pretpostavlja: Nije iskljueno, da je korekture u itavom delu obavio sam autor. (V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. JI, II/1936, 1-4, 118.) N. Klai tono prevodi taj dio teksta ovako: jer su rijetki stanovnici Snaci bili u njoj. Ona je zatim dodala: Nije jasno na koga Toma misli kad govori o Snacima. (N. Klai, Izvori, str. 6.) U Rakoga (kao i u nekim drugim izdanjima) nedostaje ova rije.

662 663

664

266

retes uel Coribantes; unde Lucanus: Illic bellaci consus gente Curetum, quos alit adriaco tellus circumua ponto. Dicebantur uero Curetes quasi currentes et instabiles; quia per montes et siluas oberantes agrestem uitam ducebant. Ex asperitate quidem patrie naturam trahentes harmorum asperitatibus, inuasionibus, predationibus, ferino more gaudebant. Bellaces ualde et quasi pro nichilo ducentes se morti exponere, nude se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures poetarum de quadam ridiculosa opinione notantur. Etenim quando luna ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi et consumi, omnia eramenta domorum pulsant, quasi per strepitum fugatis demonibus credunt lune succurrere laboranti; unde Uirgilius: Pulsantes era Curetes. Permixti ergo sunt populi isti et facti sunt gens una, uita moribusque consimiles, unius loquele. Ceperunt autem habere proprios ducestr. Et quamuis praui essent et feroces, tamen christiani erant, sed rudes ualde. Ariana etiam erant tabe respersi. Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi, secundum proprietatem nominis eorum, qui de Polonia seu Boemia uenerant. Ist, ut predictum est, impugnabant Latinos qui regiones maritimas habitabant, maxime autem Salonam, que caput erat totius prouintie. Hec ciuitas a statu sue potentie ualde iam erat collapsa, et in facultatibus nimis atrita.665 Hrvatski prijevod (don) Mate Metrovia: Kae se da je Salona bila razruena za vrijeme Gota koji su pod vodstvom Totile666 krenuli iz teutonskih i poljskih krajeva. I doista, sam voa, prije nego se zaratio s Italijom, preao je pustoei preko dalmatinskih krajeva i djelomino opustoio grad Salonu. Sam je uao u prije opisanu palau cara Dioklecijana te skinuo i unitio tamo uklesane carske natpise i naredio da se razrui i jedan dio palae. Iz poljskih krajeva, koji se nazivaju Lingoni,667 s Totilom bijae dolo sedam ili osam plemenitih rodova.668 Videi da e im hrvatska zemlja
665 666

667

668

F. Raki, Documenta, str. 25. Totila je bio ostrogotski kralj od 541. U nekoliko godina on je osvojio gotovo svu Italiju, a u rano ljeto 552. pobijedio ga je Narses. N. Klai smatra da je dio teksta od onih, koji se nazivaju Lingoni kasniji umetak. (N. Klai, Izvori, str. 6.) Tomin izriaj tribus prevodi se obino kao rod ili pleme. S obzirom na to zanimljivo je navesti i neka druga miljenja. Kerubin egvi tumai ovako: Toma upotrebljava rije tribus. Ova znai pleme, rod, ali moe znaiti i upa, Sippe Langobarda. Treba znati, da ni Sippe ni upa ne znae izvorno teritorij, nego ljude, skupinu 267

biti pogodna za obitavanje, jer je u njoj ostalo malo kolona Snaia, zatraie je i dobie od svoga voe. Ostavi, dakle, ondje poee starosjeditelje tlaiti i prisilno ih podvrgavati u svoje ropstvo. Hrvatska je brdovita zemlja,669gledajui sa sjevera granii s Dalmacijom. Ta se zemlja neko zvala Kurecija,670 a narod, koji se sada naziva Hrvati, zvalo se Kureti ili Koribandi. Zato Lukan (kae): Ondje se pouzdao u ratoborno pleme Kureta koje hrani zemlja koju oplakuje Jadransko more. Nazivaju se pak Kureti kao oni koji ne ive na jednom mjestu i nestalni su, jer su
plemenjaka. Toma nije mogao upu prevesti inae nego tribus. Prema tomu tribus nobilim znailo bi sedam ili osam upa plemikih. (K. egvi, Oko roenja Hrvatske. Hrvatsko kolo za 1927. i 1928., str. 224.) Zanimljivo je i sljedee egvievo miljenje: Onih sedam ili osam upa ili tribusa mogli su brojiti najvie sedam ili osam hiljada glava. (K. egvi, Oko roenja Hrvatske, str. 225.) V. Rismondo, inae vrstan poznavatelj latinskoga jezika, ovako je, nimalo tono, preveo Tominu reenicu: Hrvatska je gorovita oblast, sa sjevera granii sa Dalmacijom (Toma Arhiakon, Kronika, akavski sabor, Split, 1977., str. 32). Radi usporedbe s Tomom, jer je u biti gotovo identian smisao, a i radi detaljnijeg opisa granica Hrvatske, Dalmacije i Liburnije navodim i igoria, koji u svome djelu O smjetaju Ilirije ovako (u hrvatskom prijevodu) pie: Najuglednijom meu ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kae Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom gradu Delminiju, kako svjedoe Apijan i Plinije u djelu Glasoviti muevi. Ta pokrajina Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod i da jedni od njih ne ive, kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kae Lukan: uzdajui se u narod Kureta, a ti se obino nazivaju Hrvatima. ini se da o tome nema u Lukanovu komentaru tono miljenje vrli i veleueni mu Ognibene iz Vicenze. Sa zapada pak Dalmacija ima Liburniju, kojoj je, kako kae Plinije u pogl. 21, tree knjige Prirodne povijesti, svretak i Dalmaciji poetak na rijeci Skradinu, a ne kod Solina, kako se ita kod Tortellija. No to je mjesto u tekstu oteeno kao kod Junijana u rijei Liburnia. (Georgius Sisgoreus Sibencensis, De situ Illyriae et civitate Sibenici. - Juraj igori ibenanin, O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku. Drugo izdanje priredio prema rukopisu i preveo Veljko Gortan. Muzej grada ibenika, ibenik, 1981., str. 24-27.) Prema tvrdnji Mate Krimana od IX. st. nastao je veliki broj rukopisa Lukanova djela i svi su oni puni ispravaka, inaica i tumaenja. M. Kriman kae da su u pisanju imena koje se spominje u Lukanovu djelu (IV. 406) prepisivai to ime vjerojatno povezivali s imenom mitskih pratitelja nekih maloazijskih i kretskih boanstava - s Kuretima i da su ga zato pisali gens coretum, curitum, curetum, a da kritika izdanja to ispravljaju u gens Curictum prema Pliniju NH, III. 129 i nekim drugim svjedoanstvima. (M. Kriman, Antika svjedoanstva o Istri. Zaviajna naklada akan Juri, Pula, 1997., str. 295.)

669

670

268

ivjeli priprosto lutajui po brdima i umama. Poprimili su pak narav od oporosti zaviaja, pa su se na divlji nain veselili ratnim opasnostima, napadajima, pljakama. Vrlo su ratoborni pa se, smatrajui kao da im nije nita izvrgnuti su smrti, ponajee bez zatite izlau neprijateljskom oruju. U mnogih su pjesnika spomenuti zbog nekog smijenog miljenja. Naime, kada nastaje pomrina mjeseca, misle da ga duhovi grizu i jedu, pa udaraju u sve kune mjedene predmete, kao da vjeruju da, tjerajui demone bukom, pomau mjesecu koji je u nevolji. Zato Vergilije (pjeva): Kureti koji u mjed udaraju.671 Dakle, ti su se narodi izmijeali te su postali jedan rod vrlo slina ivota i obiaja, jednoga jezika. A poee imati vlastite voe i premda su bili surovi i divlji ipak bijahu krani, ali vrlo sirovi. Bili su dapae okrueni arijanskom kugom. Mnogi su ih nazivali Gotima, a isto tako i Slavenima, prema osobini imena onih koji su bili doli iz Poljske ili eke. Oni su, kako je prije reeno, napadali Latine, koji su obitavali u primorskim krajevima, a najvie Salonu, koja je bila glavni grad itave provincije. Taj je grad ve bio vrlo mnogo izgubio od svoje moi, a bio je i u bogastvu previe oslabio.

K. egvi istie kako Toma zove Hrvate sad Gotima, sad Slavenima sve do vremena ugarskih kraljeva i zakljuuje: Toma zove Hrvate Gotima u nacionalnom znaenju do XI. vijeka, kasnije oni su samo Croati; a kad prezirno govori, onda upotrebljava rije Sclavi.672 Doselili su, prema Tomi Arhiakonu, Goti koje i Sklavima nazivaju.673 Toma pie da
671

672 673

Vergilije misli na sveenike boice zvane Rhea. (Vergil Maron, Georgika, IV, 150153.) Potovanje te boice zvane Rhea, odnosno Kybele prema Musievu miljenju, potjee s Krete i iz Frigije. On navodi da su demoni koji su je pratili bili na Kreti oruani za rat Kureti, a u Frigiji buno zaneseni Koribanti. (August Musi, Nacrt grkih i rimskih starina, Zagreb, str. 76.) Za detaljnije obraen pojam Kureta vidi Der Kleine Pauly. Lexikon der Antike. Sv. 3, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1979., str. 378-379. K. egvi, Toma Splianin. Matica hrvatska, Zagreb, 1927., str. 140, 159. Toma Arhiakon, Kronika. akavski sabor, Split, 1977., str. 33. Gotsko je ime posebno od kraja V. stoljea, kako je ve navedeno, obuhvaalo najrazliitije narode. (Herwig Wolfram, Die Goten, str. 30.) U tome mi smislu . Jankovi u pismu iz Beograda od 8. veljae 1991. istie ovo: Sasvim je mogue da su Slaveni preli na Balkan kada i Goti, i da se gotsko ime odnosilo na njih. Da je postojala povezanost balkanskih Sklavina i Gota dokazuje i postojanje balkansko-gotskih elemenata 269

je sedam ili osam rodova (tribus-a) najvjerojatnije ratnikih druina, - pod vodstvom Totile (doslovno cum Totila) doselilo iz poljskih krajeva, od onih koji se nazivaju Lingoni. O tim Lingonima u hrvatskoj historiograji izraena su najrazliitija miljenja,674 ali se smatra da su bili, kako navodi Adam Bremenski, jedan od slavenskih naroda.675 Sklavi, koji su nastavali dananju Poljsku nisu svi bili identinog podrijetla i govora. Jo za vladanja kralja Boleslawa I. Hrabrog (966.-1025.) njegovo kraljevstvo je bilo poznato kao zemlja koja se zove Sclavinia, a tek pri kraju X. stoljea poeo se upotrebljavati naziv Polonia676 Ne moe biti sluajno da se iz Tome (kao i iz Dukljanina u latinskom tekstu) moe zakljuivati da su im imena Goti i Sclavi bila i isti pojam.
u starocrkvenoslavenskom jeziku, na koje je prvi upozorio srpski povjesniar Stanoje Stanojevi. Starogermanske i to posebno gotske tragove u balkanskim jezicima detaljno je obradio Henrik Bari u tekstu pod naslovom Starogermanski tragovi u balkanskim jezicima. Usp. H. Bari, Lingvistike studije, str. 73-125. F. Raki misli da pojam Lingones znai populus celticus, ad ostium dexterae ripae Padi. (Raki, Documenta,, str. 25.) M. Kuzmi to tumai na ovaj nain: Ovako se zapravo zvalo galsko pleme Lingones Caes. BG 1, 26: sauvano u imenu fr. grada Langres, a Toma ga je uzeo za slino ime Poljaka. (M. Kuzmi, Gothomania, str. 16.) S. Kr. Saka Tomin izriaj shvaa ovako: A ti njegovi Lingones, jesu Lehi, ili Ljahi, po kojima Madari jo danas zovu Poljake Lengyel. Iz toga primjera vidimo, da su neki susjedi sjeverne Hrvate, a poslije njih Poljake zvali Legjanima ili Lehima. (S. Kr. Saka, Krapina, Kijev, Ararat. ivot, XXI /1940, 3-4, 135.) Adam von Bremen, Hamburgische Kirchengeschichte. Phaidon, Essen-Stuttgart, 1986., str. 98-99, 179. Prireiva toga njemakog izdanja o Lingonima precizira i ovo: Sie wohnten zu Adams Zeiten im Linagga, wo die Stadt Putlitz; frher waren sie weiter verbreitet. (Nav. dj., str. 98.) Lingoni se u izvorima spominju na prijelazu iz VI. u VII. stoljee. Den grssten Teil aber nahmen unzweifelhaft die Stmme der polabischen (d.h. an der Elbe wohnenden) Sprachgrouppe ein, zu der alle sogenannten abodritischen und lutizischen Vlkerschaften zwischen Elbe, Ostsee, Oder und den sdlich anwohnenden Sorben gehrten... Die in den Quellen auffallend hug auftretenden Linonen oder Lingonen (an der Elbe, bei Lenzen?) sind dagegen wohl bereits - ebenso wie die frh genannten Smeldingen (alter Name fr Polaben?) und Bethenzer an der Elbe - zu der abodritischen Gruppe zu zhlen (vgl. dei Nachricht der frnkischen Reichsannalen zum Jahr 839, die Notiz von 811 dagegen knnte auf wilzische Zugehrigkeit deuten), zu der ausser den eigentlichen Abodriten (auch Ostabodriten oder Rereger, vgl. Handelsplatz Reric), die Wagrier (Nordabodriten genannt!), die Polaben an Elbe und Elde und wahrscheinlich die Drawenen im Wendland gehrten. (Herbert Ludat, Slaven und Deutsche im Mittelalter. Bhlau Verlag, Kln-Wien, 1982., str. 17-19.) Witold Hensel, Polen und der Staat der Piasten. Zbornik: Welt der Slawen, Verlag Beck, Mnchen, 1986., str. 234.

674

675

676

270

Pojedinci (na pr. V. Moin) smatraju da je Toma znao za Dukljanina, ali za tu tvrdnju ne pruaju nikakvih dokaza. injenica je da su slinosti izmeu Dukljanina i Tome Arhiakona vrlo velike, a to moe znaiti i da su se njih obojica koristila istim starim vrelima. U tom sluaju vjerodostojnost njihovih tvrdnji biva samo ojaana. Iz svega izloenog je oito da Toma Arhiakon i Libellus Gothorum hrvatsku povijest na Balkanu poinju s Gotima. Tomini Gothi et nichilominus Sclavi posve odgovaraju Dukljaninovim Gothi qui et Sclavi.677 Treba istaknuti da u starijoj hrvatskoj literaturi poistovjeivanje Gota i Sklavina nije bilo apsolutno. Sam Toma Arhiakon spominje u nekoliko navrata vojvode Gota i Sklava.678 Toma opisuje kako su se nekadanji starosjeditelji stopili s novodolim Gotima ili Sclavima i kako je tada nastao narod Hrvata.679 Toma Arhiakon i Libellus Gothorum razlikuju se samo u opisu nekih detalja to im samo poveava vjerodostojnost. Ispravnije e jamano biti miljenje, da Toma nije izravno crpao iz Dukljanina, ve posredovanjem drugoga pisca, ili da su obojica imala svoje znanje iz zajednikoga starijeg vrela.680 2. Posebno je vaan u Tome navod o simbiozi doseljenika sa starosjediteljima.681 Kad su se pomijeali doseljeni Goto-Sklavi(ni) sa starosjediteljima nastao je jedan narod s jednim jezikom, to znai da Toma vjerojatno misli kako su doljaci i starosjeditelji govorili dvama razliitim jezicima. Toma navodi kako su Goti ili Sklavi u novoj postojbini zatekli starosjeditelje, koji su se nazivali Snaci. Ti Snaci-Snaii kasnije se u hrvatskoj povijesti esto spominju, a ponekad ih se krivo italo kao Svaie. M. Barada je u tekstu Historicitet imena Svai (objavljen u Vjesniku Hrv. arheol. drutva g. 1936.) iznio primjere gdje se sve u rukopisima, poveljama i u historiograji pojavljuje ime Svai i utvrdio
677

678 679

680 681

Lj. Hauptmann, Podrijetlo hrvatskoga plemstva. Rad HAZU, Zagreb, 1942., knj. 273, str. 92. Toma Arhiakon, Kronika. Split, 1977., str. 39, 42. injenica je da Hrvate gotovo sva vrela na Zapadu oznaavaju kao Sklave. (F. Raki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljini obseg i narod. Rad JAZU, Zagreb, 1881., knj. LVI, str. 64-65, 102-103.) Lj. Hauptmann, Podrijetlo, str. 91-92. K. egvi, Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt (Berlin), br. 912/1935, str. 34. 271

kako ono moe jedino glasiti Snaii, Snaici ili Znaii. V. Novak je poslije Barade izvrio analizu imena te hrvatske obitelji s ijim se lanovima susreemo posebno u spomenicima od XI. do XIV. stoljea. On je na temelju svih poznatih spomena toga prezimena nepobitno dokazao da su Snati (Snaci) iz Tomina pripovijedanja identini s imenom Snaci i Snasci u Supetarskom (Sumpetarskom) kartularu. V. Novak je utvrdio da Tomin tekst o doseljenju iz poljskih krajeva glasi ovako: Venerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur cum Totila septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni Snati (=Snaci) manebant, petierunt et optinuerunt eam a duce suo.682 Iz toga Tomina navoda jasno proizlazi da su Sclavi ili Goti doselili u zemlju Hrvatsku u kojoj su preostali (ivjeti) rijetki stanovnici (coloni), koji su se nazivali Snati (Snaci). Doseljenici su te starosjeditelje poeli podvrgavati pod svoju vlast. V. Novak cijeli citirani Tomin pasus tono interpretira ovako: Dakle, ma ko bio korektor ovoga mesta, on je hteo da doda ime ovih kolona koje su doseljenici nali u Hrvatskoj, a ta je iz celoga konteksta nesumnjivo dalmatinska Zagora, poto se kae da je regio montuosa i da sa severne strane adheret Dalmatie. Znai, ovi koloni zvali su se Snaci. Ti su bili nesumnjivo starosedeoci - rari coloni - kao preostaci mnogobrojnog starosedelakog seljakog masiva - stoara ( ili ratara?) - u brdovitim krajevima docnije Tomine Hrvatske... Nesumnjivo meu te krajeve spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve. Tu treba traiti te retke naseljenike, preostale Snace, koji su doekali septem uel octo tribus nobilium.683 V. Novak istie da je proces asimilacije doseljenika i starosjeditelja, o kojemu pie Toma, mogao zapoeti ve u prvoj polovici VI. stoljea. On dodaje kako je prirodno postaviti pitanje tko su bili ti rari coloni Snati (=Snaci) koji su igrali veliku ulogu u vrijeme hrvatske narodne dinastije. Septem vel octo tribus Tome arciakona od VI/VII stolea do kraja XI umnoilo se na dvanaest rodova plemenitih i viih nad itavim ostalim narodom. Meu njima bilo je jedno i Snaci... koji su se nametnuli za vodee u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, oevidno superiorniji, kulturnim i socijalnim poloajem kao vetiji i sposobniji, zacelo u svakom ogledu makar i primitivnog ivota, uspeli da se
682 683

V. Novak, De iis qui Snaci nominantur, str. 119. V. Novak, De iis qui Snaci nominantur, str. 119-121.

272

akomodiraju novim prilikama... Njihove vrline nesumnjivo su im postepeno odredile i docniji poloaj. Ime, i unutranje vitalne, psihine i zine vrednosti starinaca (Snaca) slile su se u tajnu biolokog razvoja i skupile raznorodne elemente u nove jedinke i celine.684 V. Novak je povjerio jezikoslovcu Milanu Budimiru rezultate svojih istraivanja o nazivu Snaci, a Budimir je zakljuio da su to predromanski starinci na Dinarskim planinama dakle onomasioloki isto to i ilirski Dindari - Dinarci vrhovci.685 Budimirovo pretpostavljanje o imenu Snaci nije jednoduno prihvaeno. G. remonik je prvi reagirao zakljuujui: Po mome miljenju, Snaci su isto tako isti Sloveni - Hrvati, kao i druga hrvatska plemena, ije hrvatstvo ne dolazi u sumnju, a meu Snacima je bilo isto tako ostataka ilirskih starinaca, kao i meu ostalim hrvatskim i srpskim plemenima... ini se neprirodnim da bi idg. jezici imali dva razliita, a jednako glasea korena za dva, po znaenju blisko srodna pojma, naime koren san- (od toga sannion, sannas i Snaci; v. JI, II, 132-133), koji se moe preglaavati u sen- (od toga Senia iz Senesia i Senne; v. 1. c. 133134) sa znaenjem vis, vrh, a na drugoj strani koren sen- (od toga lat. senex i t. d.), koji se moe preglaavati u san- ( od toga skr. sanah, av. hana itd.), a sa srodnim znaenjem star. Mnogo prirodnije izgleda da se u svima ovim sluajevima radi o jednom te istom korenu san, odn. sen, koji je u staroslovenskom zacelo glasio s n... U slovenskim jezicima, sem cksl. san=potestas, auctoritas, ovaj je koren sauvan samo u bezbrojnim geografskim i linim imenima... Kod Junih Slovena taj je koren najistije sauvan u imenu hercegovakog upana Sanka, ije ime latinski izvori obino piu Sensus, Senco, a i Semcus... Prema tome bi otpala svaka potreba da Snaie uzimamo kao ostatke preslovenskog i preromanskog stanovnitva. im je koren njihovog imena tako obiajan u svima slovenskim jezicima, onda su oni isto tako istokrvni Sloveni - Hrvati, kao to su sva ostala hrvatska plemena. Tumaenje Tominog pasusa in qua pauci coloni Snaci manebant stavljalo bi onda istoriara

684 685

V. Novak, De iis qui Snaci nominantur, str. 126 - 127. Ovde moemo odmah bez kolebanja izjaviti da snacus ne moe biti ni grka ni latinska re, jer u tim jezicima nema nijedne jedine rei koja bi poinjala takvom grupom... Etniki oni su produkat simbioze predilirskih, ilirskih i keltskih starinaca, koji su upravo prema svedoanstvu ilirskog naziva snacus izmakli potpunoj romanizaciji i sauvali izvesne ostatke predromanskih renika. (M. Budimir, Nota linguistica. JI, II /1936, 1-4, str. 127 134.) 273

pred drugi zadatak.686 M. Budimir je ipak tono zakljuio da u Hrvatima ima najvie gena balkanskih starosjeditelja. Na temelju izloenoga kratki smisao Tomina pisanja o podrijetlu i doseljenju bio bi ovaj: U zemlju nekada nazivanu Kuretija dolo je s europskog sjevera u doba Totile, dakle sredinom VI. stoljea, sedam ili osam (ratnikih) skupina Goto-Sklavi(na), arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti su se doseljenici nastanili na sjeveru od Dalmacije, u kontinentalnom dijelu, koji je po njihovu doseljenju nazvan Hrvatska. Oni su se s vremenom stopili sa starosjediteljima (Snacima) u jedan narod, s jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.

686

G. remonik, O imenu Snaci. JI, V/1939, 1-2, str. 182-184. M. Budimir je poslije navedenog remonikova reagiranja ostao pri svojem stajalitu s napomenom: Ako bi se ipak i protiv Tominog svedoanstva o preslovenskim snaci coloni regionis montuosae traila kakva makar malo ubedljiva etimologija, pomou slovenskog materiala onda bi bila najprostija pretpostavka da se na osnovu inae utvrenih alternacija krajnjeg korenskog konsonanta konstruie dubleta snaku ist, krepak u vezi sa poznatom slov. imenicom snaga istoa, krepkost. Ali g. G. remonik je dobro poznat kao savestan i oprezan naunik, te e se teko odluiti da poe u bespue konstrukcija i pretpostavaka. Njemu bez sumnje duguju hvalu i historici i lingvisti to je sa jo jedne nove strane pokuao da osvetli pouzdanijom svetlou ovo pitanje naih snaka toliko vanih za najstariju historiju jadranskih Hrvata. Njegova otroumna izlaganja potakla su me da ponovo razmotrim celu stvar i da dopunim moja ranija tvrenja. Ovo tim pre to je i sa strane drugih uglednih historika izraena sumnja bilo u ispravnost bilo u ubedljivost mojih zakljuaka. Hrvatskim Slovenima dosipaju gotske, franake, avarske, kavkavske i ne znam jo koje krvi. Samo ih uvaju od pogane krvi starobalkanskih Ilira, mada im je ova, ini mi se, ne samo najbolje prijala, nego im je bila i najpristupanija i najnepresunija. (M. Budimir, Snaci coloni regionis montuosae. JI, V/1939, br. 1-2, str. 185-191.)

274

DODATAK O ARIJANIZMU Nauk arijanizma nije se naizgled razlikovao od nicejskog vjerovanja, a stvarne razlike, konkretno u shvaanju Trojstva bile su neusporedivo manje nego misle neupueni.687 U arijanskom vizigotskom podruju tijekom druge polovine VI. stoljea nije se osjeala preokupacija problematikom Presvetog Trojstva. Krist se shvaao kao jednakobitan (aequalis) s ocem. Arijanizam je stvarno sebe doivljavao kao oivotvorenje prakranstva. Stvarna podjela izmeu nicejskog kranstva i arijanizma nije bila bitna u shvaanju teolokih nesa irokih slojeva puka. Upadljiva razlika uz bogosluje na narodnom jeziku postojala je i u injenici da je arijanizam doputao kraljevima arijanskih naroda da budu poglavari njihovih nacionalnih crkava.688 Carevi arijanci stavljali su na revers svoga novca znak kristograma.689 Arijanizam moe zahvaliti svoje dugo odranje, posebno bogosluju na narodnom jeziku, kao i injenici postojanja Wullina prijevoda Svetog pisma. Sve ovo se oitovalo kod arijanskog dijela Langobarda jo na pragu VIII. stoljea.690 Arijanska je crkva bila u prvom redu crkvena zajednica jednoga mobilnog naroda i zato nije bila strogo teritorijalno organizirana kao Katolika crkva.691 Narod se nije posebno okupirao teolokim suptilnostima. Kad su i ostali Istoni Germani, nastanjeni na obema stranama Dunava, primali hrianstvo, nastajale su i meu njima brojne sekte, jeresi, crkvene optine razliitih dogmatskih opredeljenja i uenja, koja su se u ovo vreme javljala kao posledica velikih razlika u tumaenjima dogma nove religi687

688

689

690

691

Gert Haendler, Geschichte des Frhmittelalters und der Germanenmission.- Gnther Stkl, Geschichte der Slavenmission. U: Die Kirche in ihrer Geschichte, Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen, 1976., str. 5 - 6. Michel Rouche zakljuuje da je ta injenica bila najvea zapreka suivljenju pobijeenih i pobjednika, i glavni uzrok nestanka Vandala i Ostrogota. (Vizigoti su se obratili na katolicizam 589., a Langobardi 680. godine.) Usp. M. Rouche, Storia dellalto medioevo. Jaca Book, Milano, 1993., str. 12. Branka Migotti, Arheoloka graa iz ranokranskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Katalog izlobe: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Arheoloki muzej, Zagreb, 1994., str. 67. Piergiuseppe Scardigli, Die drei Seelen der Langobarden. Eine Skizze. Heinrich Beck-Detlev Ellmers - Kurt Schier (Hrsg.), Germanische Religionssgeschichte Quellen und Quellenprobleme. Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1992., str. 427. Usp. Knut Schferdiek, Die Kirche in den Reichen der Westgoten und Suewen bis zur Errichtung der westgotischen katholischen Staatskirche. Walter de Gruyter, Berlin, 1967., str. 184-188, 210-223. 275

je. Prokopije (Bell. Got. IV, 4) lepo kae da vernici, naroito Germani, ni sami nisu znali kojem hrianskom uenju pripadaju, jer nisu bili u stanju da shvate suptilne razlike novih hrianskih uenja.692 Arijanska crkva imala je strogo hijerarhijsku strukturu s akonima, prezbiterima, biskupima i metropolitama. Posjedi te crkve u nekretninama omoguavali su takoer njezin moni utjecaj na vladarskim dvorovima i on nije bio slabiji od onoga na teritoriju Katolike crkve.693 U gradovima koje su nastavali istodobno arijanci i katolici, djelovala su dva biskupa, katoliki i arijanski. Dakako da su za potrebe arijanaca bile graene nove crkve ako nije postojala mogunost preuzimanja nekih ranije sagraenih.694 U Gota se, osim rijetkih iznimaka, na dvoru i u natpisima kao slubeni jezik koristio latinski.695 Bogosluje se u arijanskoj crkvi dralo samo na narodnom jeziku, a arijanski kler nije ivio u celibatu i nosio je puku odjeu.696 U arijanskih je Gota uglavnom prevladavala vjerska tolerancija.697 Pape su arijance tretirali kao heretike gore od pogana, nazivajui ih okuenim ljudima i svinjama s kojima se ni za stolom ne moe sjediti.698

692

693 694

695 696

697

698

Ivan Pudi, Seobe i iezavanje istonih Germana. Anali Filolokog fakulteta u Beogradu. Knjiga VII za 1967. Beograd, 1967., str. 120. R. Lust, Die Goten unter dem Kreuz. Adolf Klein Verlag, Leipzig, 1935., str. 45. Franz Glaser, Frhes Christentum im Alpenraum. Wissenschaftliche Buchgesellschaft Darmstadt, 1997., str. 59. Ferdinand Wrede, ber die Sprache, str. 14 15. Helmut Schrcke, Germanen. Slawen. Verlag fr ganzhelitliche Forschung, Vil, 1999., str. 279. F. Wrede, str. 12. Usp. i Heinz-Eberhard Giesecke, Die Ostgermanen und der Arianismus, Verlag B. G. Teubner, Leipzig Berlin, 1939., str. 23-221. H. Schrcke, Germanen. Slawen, str. 269.

276

III. AVARI, PROTOBUGARSKO OSOBNO IME I HRVATSKI ETNONIM

1. Avari se spominju prvi put g. 450. godine, a oko 558. godine nalazimo ih izmeu Dona i Dnjepra. Oni su, kako se tvrdi u literaturi, turskotatarski narod mongolske rase kojoj su pripadali jo i Huni i Protobugari (Kutriguri).699 Meutim, u nazivu Avari sadran je polietniki smisao.700 Avare se u vrelima izjednaava sa Slavenima, Hunima i Maarima. Smatra se, na temelju tumaenja jednog Simokatina navoda, da su Avari bili etnos, koji je doao iz Azije u Europu tijekom druge polovine VI. stoljea. Gantscho Tzenoff obrazlae da Priskus koji je ivio u V. stoljeu lokalizira Avare ve u to doba na Dunavu.701
699

700

701

Leposava Trbuhovi, Prilog prouavanju stranih etnikih elemenata u avarskim nekropolama. Starinar, Arheoloki institut, sv. XXX. za 1979., Beograd, 1980., str. 127. W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567- 822 n. Chr. Verlag Beck, Mnchen, 1988., str. 216-218, 221. Wenn schon Priskus um 461-463. schreibt, da die Abaren alte Donauanwohner sind, kann man nicht annehmen, da sie erst zur Zeit des Maurikius aus Asien nach Europa gekommen wren. Studiert man jedoch Simokatta genauer, so stellt man fest, da auch er die alten pannonischen Donauanwohner als Abaren schildert. Nach ihm sind die Abaren, Hunnen, die am Ister wohnten (I, 3, 2). Weiter schreibt er, da die Abaren Hunnen seien, aber von denjenigen, die es besser wissen, Turken genannt werden (I, 8, 5). Sodann bezeichnet Simokatta die Turken als die wahren und die Hunnen als die falschen Abaren. Die Hunnen, die von jeher an der Donau wohnten, bezeichnet Simokatta also als falsche Abaren; die richtigen Abaren seien die Turken, die zur Zeit des Kaisers Maurikius aus Asien nach Europa gekommen wren (VII, 7-12). Der Name Turken und der Titel Chagen, mit dem Simokatta den Fhrer der Abaren betitelte, veranlate die moderne Forschung zu glauben, da die Abaren in der Tat aus Asien eingewanderte Trken seien. Diese Abaren sind zuerst von Priskus erwhnt worden. (G. Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slaven. Eine historisch-philologische untersuchung ber die Geschichte 277

Azijatska plemena Uar i Huni prihvatila su avarsko ime kad su doli pod avarsku vlast. Teolakt Simokata tumai podrijetlo Avara tako da su plemena uar i chuni sami preuzeli ime monih azijatskih Avara i tim imenom podvrgnutim narodima zadavali strah. Naziva ih pseudoavarima. On pie da su u doba imperatora Justinijana plemena Uari i Huni bjeali i naselili se u Europi.702 Avari su bili toliko malobrojni da su u vlastitoj vojsci bili manjina, a samo avarsko ime imalo je vie sadraja.703 Leposava Trbuhovi je na temelju vrela, literature i antropolokih podataka zakljuila da su Avari na Balkanu i u Panoniji bili izmijeani s razliitim etnosima. Veliki deo ovog stanovnitva su svakako sainjavali narodi autohtonog porekla. Jedan deo ovoga etnosa je stupao u brak sa Avarima i Avarkama i tom prilikom bio priman u zajednicu odriui se delimino ili potpuno svega to su bili odlike njihove nacionalnosti. Avari su svakako tolerisali kod zateenih naroda zadravanje hrianstva.704 Ne postoji ni jedan nalaz u Hrvata za koji se moe sa sigurnou potvrditi da je avarsko kulturno dobro to se moe zakljuiti i iz analize detalja na jelenjim parocima, koji su pronaeni u grobljima: drijac kod Nina i Ivoevcima kod Knina. Na tim parocima prikazane su po dvije sueljene ivotinje izmeu kojih se na svakom paroku drukiji ornament, koji se interpretira kao drvo ivota. Taj se nalaz tumai kao prikaz konja s rogovima bika i povezuje ga se sa amanistikim kultom u Avara. Konj je i sam, kao i jelen jednako suneva, kao i mjeseeva ivotinja. Noni crni konj, ili konj s mjeseevim biljegom na elu, pripadaju htonskoj simbolici. Konj s bikovljim rogovima tu simboliku jo vie naglauje, no isto tako moe ujediniti oprene simbolike. Rogat konj je povezan simboliki sa zmijom. U Mezopotamiji je rogata zmija simbol boga vegetacije. Biji su rogovi i bik, kao to smo vidjeli simbol mediteranskog boga vegetacije Dioniza. Simboliki odnos sa zmijom, neka vrsta poistovjeenja, moe se naslutiti i iz analize jedne skupine likovnih prikaza na spomenicima ranoga srednjeg vijeka... Mi i na naim spomenicima moda nalazimo prikaz konja s bijim rogovima. Na taj su nain barem protumaeni prizori koji se nalaze na jelenjim parocima iz staroder alten Thrakoillyrier, Skythen, Goten, Hunnen, Kelten. Walter de Gruyter, Berlin - Leipzig, 1930., str. 143-147.) Istvan Erdelyi, Slawen, Awaren, Ungarn. U: Welt der Slawen. Urania Verlag, Leipzig-Jena-Berlin, 1986., str. 144. W. Pohl, Die Awaren, str. 216. L. Trbuhovi, Prilog prouavanju, str. 128.

702

703 704

278

hrvatskih groblja drijca kod Nina i Ivoevaca kod Knina Na ove je jelenje paroke u nas skrenuo pozornost J. Beloevi On se u svom radu oslonio na interpretaciju analognog nalaza iz Sopronkhide koju je dao maarski arheolog G. Trk Na opronjkohidskom i ivoevakom paroku nedvojbeno su bikovi (ili volovi), to je jasno vidljivo i iz oblika tijela. Trk je meutim protumaio taj prizor kao konja zamaskiranog u bika, argumentirajui to s ostacima volujskih rogova naenim u grobovima, odsjeenih tako da izgleda da su bili skinuti zajedno s koom. Sopronkhida je groblje koje pripada tzv. avaro-slavenskim grobljima pripisao vremenu nakon franakog ruenja Avarskog kaganata (po. IX. st.). Maarski kolege ele iste nalaze pripisati Avarima, a Avarima pripisuju amanistiki kult, pa kako u nekih naroda koji prakticiraju amanizam u pogrebnom kultu sudjeluje konj, to je ideja o maskiranju konja u volove dosta zgodno rjeenje. Meutim ivotinje na opronjkohidskom i ivoevakom paroku prema svim karakteristikama i izgledaju kao volovi za razliku od prije spomenutih skandinavskih rogatih konja gdje je jasno da se radi o konju. Ali ivotinje na paroku iz drijca zaista bi mogle biti rogati konji Izmeu njih se nalazi kopljolik predmet, tap koji izrasta (?) iz maltekog kria, na kojemu se nalazi preka, a na njoj trokut s vrhom nagore, katete trokuta paralelno prati malo udaljena od njih (uresna) vrpca. Zanimljivo je da je prikazu na paroku iz drijca vrlo slian jedan prikaz na valjkastom peatu iz Irana, iz prve pol. I. tis. pr. K. Tamo dva rogata zmaja stoje suelice predmetu nalik naemu Na drugim istodobnim peatima iz Mezopotamije vidimo da isti predmet stoji na leima isto rogata zmaja, koji lei u poziciji snge isprijed prijestolja boginje Itar I prikaz na paroku iz Ivoevaca ima fascinantne analogije s prikazima na peatima iz Kasitskog razdoblja, na kojima su prikazane rogate ivotinje uz drvo ivota i uvijek je prisutan kri... Sami sueljeni konji javljaju se i bez posrednitva Avara, drugdje u Europi. Tako u Zapadnih Gota u panjolskoj nalazimo sline urese na dijelovima pojasne garniture. Na jednoj takvoj ploici nalaze se dva sueljena konja ispod scene poklonstva triju Maga (Olius (Lrida) sredina VII. st. Zanimljivija nam je jedna druga ploica na kojoj su prikazana dva konja izmeu kojih je predmet gotovo identian naem prikazu na paroku iz drijca. (Sant Cugat del Valls) (Barcellona), po. VII. st. predmet je interpretiran kao fontana ili shematizacija vegetacije Ovdje taj kopljoliki predmet ne izlazi iz maltekog kria nego iz etvero279

kutne osnove... Zapaeno je da se i ovdje javlja vrpca paralelna s katetama trokuta na vrhu... Ako neka verzija toga mita nije stigla na podruje jugoistone Europe, ve u vrijeme Seleukida (koji su Makedonci) mogla je doi, i dola je kasnije, zajedno sa Sarmatima koji su skandinavskim Gotima prenijeli likovne i mitoloke predloke prema kojima su izraivali rogate konje s maginom kulom u ustima. Vidjeli smo da je i ovdje zamjenjiv obrazac u Gala zmija/zmaj ima kuglu (moda prema fenikom uzoru?), dok u Gota Germana rogati konj... Jasno je da, ako smo na dobrom tragu, ako su Hrvati preuzeli likovni prikaz, iz bilo kojeg religijsko-mitolokog sustava, morali su imati i sami mitoloku shemu koja je dopustila to preuzimanje. Oskudne tragove (a bili bi zacijelo manje oskudni da se vie istraivalo), nalazimo u vjerovanjima i folkloru naeg naroda. Volovsku kou u Lici i Kijevu dre kao apotropejsko sredstvo protiv vukodlaka.705 Nalazi, koji se na hrvatskom prostoru pripisuju Avarima, i kada bi stvarno bili avarski, mogli su pripadati i Hrvatima, koji su bili u dodiru s Avarima. U DAI pie da su Avari poetkom VII. st. zavladali Dalmacijom, ali se ti Avari koji su osvojili Dalmaciju izjednauju sa Slavenima. U gl. XXX. DAI posebno se navodi: A ima jo jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se, da su Avari. N. Tomai ovako prevodi uz napomenu da car ovdje hoe rei, da se jo danas 'poznaje na njima avarski tip'. On dalje dodaje, da po njegovu miljenju Konstantin Grot to neispravno prevodi u smislu da se oni priznaju za Avare, a Laskin jo neispravnije: i priznajutsja Avarami.706 B. Ferjani tu reenicu iz gl. XXXI. prevodi ovako: A u Hrvatskoj jo uvek ima avarskih potomaka i po njima se vidi da su Avari. 707 Bitno je, kako se iz ovoga vrela moe zakljuiti, da je na teritoriju banske Hrvatske i u prvim desetljeima X. stoljea obitavao manji broj puanstva koji se razlikovao od ostalih ili izgledom ili samonazivanjem. T. ivkovi na temelju arheolokih podataka zakljuuje da se Avari nisu naseljavali juno od Save i Dunava i ta se vijest ne moe odnosi705

706 707

Aleksandar Benai, Simbolika polumjeseca sa zvijezdom. Numizmatike vijesti, god. 40, Zagreb 1998., str. 35-36, 40-41, 43. V. Sokol dobro napominje da je opisana simbolika, u kojoj maarski autori vide amanske elemente, poznata od prapovijesti. (V. Sokol, Arheoloka batina i zlatarstvo. U: Hrvatska i Europa. HAZU AGM, Zagreb, 1997., sv. I., str. 119.) N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 76. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 31.

280

ti na tzv. Dalmatinsku Hrvatsku, nego je car vjerojatno mislio na Hrvate iz Panonije, gdje su se Avari odrali i tijekom IX. stoljea.708 Ima nalaza na hrvatskom podruju koji pripadaju zanatskoj proizvodnji iz vremena drugog avarskog kaganata, ali se iz toga ne mogu izvoditi zakljuci o hrvatsko-avarskoj srodnosti. Ipak, neki pisci dovode Hrvate u neposrednu vezu s avarskim etnikim elementom. Otto Kronsteiner je prvi 1978. godine objavio miljenje da su prvobitni Hrvati bili konjaniko-nomadski vodei sloj avarskog kaganata.709 Andreas Tietze kategorino je odbacio Kronsteinerovu pretpostavku o hrvatskom imenu.710 Iz Kronsteinerova odgovora oito je da ni on sam nije uvjeren u ono to tvrdi.711 Neki pis708 709

710

711

T. ivkovi, Juni Sloveni, str. 279-280. O. Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe? P. otisak iz Wiener Slavistischen Jahrbuch, XXIV/1978., str. 137-157. Trotzdem mu ich O. Kronsteiners Herleitung des Volksnamens Hrvat aus einem vermeintlichen trkischen char-vat, freier Kmpfer vom turkologischen Gesichtspunkt her in Funote 25 appelliert er ja an die Turkologen kategorisch ablehnen. Bei der Heranziehung trksprachlichen Wortmaterials mu darauf geachtet werden, spte Lehnwrter aus der islamischen Periode auszuklammern. Daher kommen tatar. chr (nicht chr), 'frei' (von arab. hurr) und vatan Heimat (von arab. watan) als Etyma fr den Volksnamen (S. 146) ebensowenig in Frage wie tatar. gaziz Liebling (von arab. azz) fr das awarische Adelsprdikat kasaz, kosez (S. 145). Der tatarische Verbalstamm vat-, der mit vatan Heimat absolut nichts zu tun hat, bedeutet brigens nicht schlagen, kmpfen, sondern, zerschlagen, zerkleinern, und es ist fraglich, ob die Ableitung einer Bezeichnung fr Kmpfer daraus semantisch zulssig ist. Auch die auf S. 146 vorgeschlagene Ableitung von upan aus ban und einem mit tatarischen Wortbildungselementen verglichenen Prx, sehr, ober- ist aus turkologischer Sicht unhaltbar und unbedingt abzulehnen Grundstzlich ist zu der gesamten Beweisfhrung noch zu bemerken, da die Annahme, da das Awarische eine Trksprache war, nur eine Hypothese ist. (A. Tietze, Kroaten ein trkisches Ethnonum? Zu Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe? Wiener slavistisches Jahrbuch. WienKln-Graz, 1979., br. 25, str. 140.) Ein Wort, das durch Trksprachen dem Slawischen vermittelt wurde, kann etymologisch durchaus arabisch, mongolisch, kaukasisch oder chinesisch sein Wahrscheinlich war das Awarische eine ursprnglich mongolische Sprache mit spteren trksprachigen Elementen, also eine heterogene Sprache. Man vgl. den keltischen, germanischen und romanischen Anteil im Englischen. Der Mangel an bentzbaren etymologischen Wrterbchern fr Trksprachen, der Mangel an Studien ber die ltere Personennamengebung der Trkvlker, sowie der Mangel an soliden Arbeiten ber trksprachige Toponyme, lt dem Slawisten noch vieles zu wnschen brig In der Frage upan ist sicher auch der von K. Menges (Ural-altaische Jahrbcher 31/1959, S. 178) erwogene Zusammenhang mit trk, upan zu bedenken, 281

ci u hrvatskom imenu VII. st. ne vide nikakav etnonim, nego jednu socijalnu oznaku.712 W. Pohl tvrdi da se teko moe zamisliti postojanje posebnih etnosa na sjeverozapadnom Balkanu prije IX. stoljea.713 Omeljan Pritsak istie zaetke hrvatske etnogeneze u avarskom kaganatu, ali tako da u Hrvatima gleda ponajprije merkantilno-politiku skupinu.714 Ni jedno od obrazloenja, koje povezuje Hrvate s Avarima, nije utemeljeno. Hrvati spadaju meu narode koji Avare nazivaju Obrima. Neki su iz toga naziva pokuali dokazati suivljenje Avara s Hrvatima, odnosno pretpostavljeno vrhovnitvo Avara nad Hrvatima veim brojem toponima Obrov i na teritoriju hrvatske drave.715 M. Budimir misli da ime Obri i Avari ne mora biti istog podrijetla.716 Meutim, utvrdilo se da rije
wenn auch der 777 bei Kremsmnster erwhnte jopan lautlich Schwierigkeiten macht. Da ich die Diskussion in der Kroaten-Frage selbst auf Grund zahlreicher wertvollster Hinweise noch lange nicht fr beendet halte und Argumenten durchaus zugnglich bin, nehme ich jede Anregung und weiterfhrende Kritik dankbar zur Kenntnis. Bei einer so schwierigen Quellenlage ist 'Kategorisches' allein allerdings wenig angemessen. (O. Kronsteiner. Wiener slavistisches Jahrbuch. Wien-KlnGraz, 1979., br. 25, str. 140-142.) W. Pohl, Die Awaren, str. 16. Pohlovu pretpostavku prihvaa kao injenicu Patrick J. Geary, koji u svojoj Izabranoj bibliograji ne navodi ni jedan drugi rad posveen problematici stare hrvatske povijesti. Usp. P. J. Geary, Europische Vlker im frhen Mittelalter. Zur Legende vom Werden der Nationen. Fischer Verlag, 2002., str.166-167. W. Pohl, Die Awaren, str. 266, 268. Omeljan Pritsak, Kroatien und Kroaten whrend des neunten Jahrhunderts: Das Entstehen einer christlichen Nation. U: Poeci hrvatskog kranskog i drutvenog ivota, str. 23-37. Ludwig Steindorff povezuje hrvatsku etnogenezu s Avarima ovako: Das Ethnonym der Kroaten ist mglicherweise ursprnglich ein Ehrentitel mit funktionaler und sozialer bedeutung innerhalb des Awarenreiches gewesen; der Name diente zur Bezeichnung von aufgaben fr bestimte Gruppen in Grenzgebieten des Awarenreiches. Der Name der Kroaten ist nmlich nicht nur an der Adriakste belegt, sondern auch am Ostrand der Alpen in Krnten, in Nordbhmen, Sachsen und Sdpolen, also in einem weiten Kreis um die Kerngebiete des Awarenreiches. (L. Steindorff, Kroatien. Vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Verlag Friedrich Pustet, Regensburg - Sdosteuropa Gesellschaft, Mnchen, 2001., str. 24-25.) Prema navedenoj logici moe se zakljuivati i da su Hrvati gotskog podrijetla jer se njihov etnonim nalazi posebno na teritorijama, kojima su nekad vladali Goti. Na primjer: L. Margeti, Konstantin Porrogenet i vrijeme dolaska Hrvata, str. 6566, 83. U vezi s tim Margetievim tekstom usp. M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia, str. 89-100. T. P. Vukanovi, Etnogeneza, str. 90-91.

712

713 714

715

716

282

Obrov dolazi od slavenske rijei ob-rovati.717 M. Sui zakljuuje da je i hrvatski oblik Obrovac nastao proirenjem osnove rov s prijedlogom ob- i suksom -ac. To je isto hrvatski naziv, a susreemo ga npr. s unutranje strane Dioklecijanove palae u Splitu, to je zanimljiv primjer pohrvaenja latinske nomenklature. Pored imenice 'obrov' imamo i drugu, istoznanu 'ob-kop'. To su varijante za naziv fortikacija tipa rova i nasipa, u latinskoj terminologiji fossa i vallum, to jest 'jarak' i 'nasip'. Od vallum nastao je naziv za Bol (o. Bra). Dakle, sam hrvatski naziv Obrovac izravno govori da se radi o varijanti fortikacije.718 Pretpostavljenu avarsko-hrvatsku bliskost obrazlau i postojanjem banske vlasti u Hrvata. Oni misle da hrvatski naziv ban potjee od avarskoga osobnog imena vladara Bajana, pa se pozivaju na poglavlje XXX. djela DAI u kojemu se navodi kako meu Hrvatima u Lici, Krbavi i Gackoj vlada boanos (boan), koji se u glavi XXXI. DAI spominje kao bo717

718

Usp. Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik. JAZU, Zagreb, 1908-1922, Pretisak: Informator, Zagreb. Historiar ii, u potrazi za tragovima neujno iezlih Obara (Avara), dovodio je razna naa mesna imena koja poinju glasovima obr u vezu s Avarima. Izmeu ostaloga, mislio je da je postalo od imena Obara i ime varoice Obrovac na reci Zrmanji. Ali tu hipotezu ini neverovatnom akcenat rei, koja se u imenu ovog dalmatinskog mesta izgovara Obrvac, s uzlaznim dugim akcentom na drugom slogu. Mesno ime od osnove obr s dodatnim nastavkom ovac, moglo je da bude naglaeno kao jedna od ove etiri rei kojima je postanje slino i nastavak jednak: Crevac, Petrovac, Krlovac, Bnovac prema tome kako se izgovarala re Obar (to nam nije poznato). To jest, moglo je da dobije ma koji od naa etiri akcenta, ali udar glasa mogao je da bude samo na prvom slogu, kao to je kod svih slino nainjenih rei. Naprotiv, ovaj na Obrvac naglaen je kao re udvac, i kao to ova re dolazi od udov, valja da i Obrovac proishodi od rei Obrov. Obrov je dobra re naega jezika, koja znai opkop oko nekoga grada...Jo jednu potvrdu za tesnu vezu izmeu rei obrov i obrovac imamo u dva topografska imena u neposrednoj blizini Bijelog Polja, gde se, u poloaju koji je nekad bio opkopan, jedno selo zove Obrov, a brdo tik do njega Obrova. (Josip Smodlaka, Imena mesta i metana na tlu Jugoslavije, Split, 1946., str. 44-45.) Taj je rad J. Smodlake tiskan kao poseban prilog u Vjesniku za Arheologiju i Historiju Dalmatinsku, a recenzirao ga je Mihovil Abrami. M. Sui, Zadarski i ninski mirmidonci. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 38., Zadar 1996., str. 30. Ime Obor u nazivu Obrovca na donjoj Zrmanji ne potie od Obra-Avara. Nosi ga i poljska rijeka Obra. Tipino je za zagrebaki kraj, gdje u nazivima nalazimo Obore i Opore. Opor zvao se pristav kod nagode Brukonje sa samostanom sv. Kuzme i Damjana za vinograde kod Tinja. (Juraj uk, Banovi Belo i Bori s plemiina od Komarnice i Baboe. Opatija, 1959., str. 13.) 283

eanos (boean).719 Meutim, u Hrvata postoji samo naziv ban koji se u hrvatskim izvorima oduvijek tako pisao i izgovarao.720 S. K. Saka dokazuje da pojam ban u smislu vladarske asti postoji i u Iranaca s istim akcentom i istim znaenjem kao u Hrvata.721 V. Klai je upozorio na mogunost da hrvatska oznaka ban potjee iz jezika Gota: U gotskom jeziku imade rie bandvjan, od koje su u srednjem vieku postanule riei: bannus, bannum, francezki ban, talijanski i panjolski bando, a sve te riei oznauju izvrujuu vlast, ili pravo javnoga astnika, da pod prietnjom kazne neta zapovjedi ili zabrani. Nije li tu ime povlasti preneseno na osobu, koja ju izvruje? U znamenitoj enciklopediji Erscha i Grubera... ita se uz rie Bann ovo: Bann und bannen scheinen Wrter deutschen Ursprungs zu sein, wurden aber auch im verdorbenen Latein des Millelalters mit lateinischen Endungen und Umformungen, als bannum, bannus, banneaire, bannire u s. w. gebraucht, und gingen fast in alle europische Sprachen ber. Wachter nimmt die Herleitung von dem veralteten Ban, auch Fan, an, welches eine Erhhung, eine Spitze bedeutete, und wonach grlich Ban als Benennung des obersten Wesens, dann auch eines jeden Oberen, oder Herrn gebraucht wurde, wie noch heutigen Tages der Titel: Ban von Kroatien etc. und die Benennung Banat blich ist. Malo dalje kae jo: Das Wort Bann (kommt vor) als Inbegriff der ganzen hchsten Gewalt in einem Lande.722 Hrvatska tradicija je sauvala mogunost da su Hrvati ast bana kao najvieg dostojanstvenika iza kralja preuzeli od Gota. U Korulanskom kodeksu iz XII. st. govori se o gotskom kralju Totili ovo: Tunc Gothi fecerunt sibi regem Tetolam qui fuerat aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis. Vinko Foreti, koji je prvi obradio ovaj izvor, zakljuuje: Ova reenica nalazi se u posljednja dva retka lista. Dio aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis nalazi se u posljednjem retku. Ispod rijei banus ve na praznom prostoru pie banduus, ali rije banus nije precrtana. U
719

720 721

722

O. Kronsteiner rije ban dovodi u vezu s bajan i smatra da spada u turkijske jezike (O. Kronsteiner, Gab es unter den alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?, str. 145.) Usp. Stjepan K. Saka, Otkuda Hrvatima Ban? ivot, XX/1939, 7, str. 388-400. S. K. Saka, Otkuda Hrvatima Ban?, str. 396-397. Isto misli i iro Truhelka. Usp. Truhelka, Neto o porijeklu Hrvata. Hrvatska smotra, VII/1939, 6, 282-286. V. Klai, Porieklo banske asti u Hrvata. Vjesnik kr. hrv.-slav.- dalm. Zem. arkiva, I, Zagreb, 1889, str. 26. O znaenju rijei ban usporedi i Heinrich Kunstmann, Bojan und Trojan. Die Welt der Slaven, XXXV/1990, 1, 162-187.

284

izdanju kod Duchesnea i Mommsena ova reenica glasi: Tunc Gothi fecerunt sibi regem Badua, qui Totila (kod Mommsena s varijantom Totilla) noncupabatur. Kod Duchesnea su varijante rijei Badua zabiljeene ovako: Bandua, Banduam, Vadua, Vaduam, Vaduas, Baduam. Kod Mommsena isto samo drugim redom: Badua, Vadua, Vaduam, Baduam, Vaduas, Bandua. Iako je naknadno ispod rijei banus pisac kodeksa napisao banduus, bez sumnje shvatio je on i napisao tekst ne u smislu, kao da bi banus (dotino banduus) bilo lino ime, ve mislei pod tom rijeju najvieg dravnog dostojanstvenika iza kralja, kako to bijae kod Hrvata.723 Pojam bana asocira na postojanje iste asti u nekih germanskih naroda i po velikim ovlastima kojima je raspolagao. Germanski pojam Bann ima svakako pored svjetovnog i sakralni znaaj. Vrilac mnogoboakih obreda imao je pravo i dunost odrediti zgodno vrijeme i zgodno mjesto za zborovanje. To bi se mjesto ogradilo, a unutar ograde je morao vladati najpotpuniji mir. Kao znak nazonosti zatitnog boanstva podizao se znak bandva. Zbor je dakle sluio za suenje i za saziv vojske u rat. Da li su sve te pretpostavke dolazile do izraaja u banovoj funkciji, teko je utvrditi. Ali nema sumnje, da je ban za narodnih vladalaca u nekim zgodama otvarao zasjedanje sabora i vrio sudsku vlast. Uglavnom je za cijelu Hrvatsku bio samo jedan ban... Njegova je vlast bila dakle dosta opsena: u isto vrijeme je bio namjesnik, sudac i vojskovoa, a zastupao je, kako se ini, prema kralju interese hrvatskog plemstva. Ta opsena banova vlast mogla je u nekim trenucima nadjaati ak i kraljevsku. To se je i dogodilo polovinom X. stoljea za bana Pribine, a osobito osjetljivo tijekom posljednjih godina vladavine Petra Kreimira, kad je banu Zvonimiru polo za rukom, da potisne nasljednika prijestolja i da se sam stavi na njegovo mjesto.724 Gjuro Szabo je jedini u hrvatskoj historiograji koji ovako tumai postanak titule ban: Ime ban spada medju prastara imena, koja u nas oznauju gospodara, a zemlju mu krstimo banatom. Od Indije do Irske nalazi se taj naziv kao topografska oznaka... Posve je nevjerovatno, da bi po slabo poznatom kanu Bojanu nastalo ime, ali je dostatan jedan pogled na vanredno velik broj topografskih naziva sa ban (ovamo spadaju i oni sa -banj i oni sa -vanj, koji se nalaze osobito po svim slavenskim krajevima u obilju, da se uvjerimo, da je ban prastari elemenat koji val723 724

V. Foreti, Korulanski kodeks XII. stoljea, str. 29-30. A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest, str. 124-125. 285

jda znai brdo, visinu, pa je preneen i na lica i za oznaku dostojanstva... Ve se iz antike sauvalo dosta imena s ban... U Ersche-Gruberovoj enciklopediji (I. VII. 521) veli se dakako, da je to rije germanskoga porijekla, ali se citira i Wachterovo miljenje, uz koje mi moramo svakako pristati, da je ime ban ( i njem Bann) poteklo od prastare rijei Ban ili Fan, koja znai isponak, ilj, a po tom je guralno naziv za najvieg poglavara: wie auch noch heutigen Tages der Titel Ban von Kroatien etc... blich ist. Isporedimo jo srodne elemente Bun 694 i. Zavidovia u Bosni, Bunik 552 ji. Vojskova u Bosni, Bunjak 378 sz. D. Zeline u Hrv., Bunigrad 1003 si. Plane, pa novogr. - vuna, vunion = brdo, to nam ne e preostati drugo nego pristati uz Wachtera, da je rije ban prastari topografski naziv, koji se u nas sauvao i kao lino ime i kao oznaka dostojanstva.725 Korijen naziva ban je indoeuropski, a u rimsku Dalmaciju najvjerojatnije su ga prenijeli Germani.726 Peter tih s pravom zakljuuje kako je Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima bez podloge u povijesnim izvorima.727 On tono zapaa kako je i Kronsteinerovo traenje naziva upan u avarskom rjenikom blagu... posve neutvreno.728
725

726

727

728

Szabo, O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim stranama. Jugoslavenska njiva, III/1919, 30, 477-478. Friedrich Kluge, izmeu ostaloga, o pojmu ban navodi i ovo: Hierzu das st. ztw. Germ. Bannan unter Strafandrohung ge- oder verbieten. Zu dem verlorenen Ztw gehrt das M. ahd. ban, bannes Gebot unter Strafandrohung, Verbot, Gerichtsbarkeit und deren Gebiet, entspr. mhd. ban , ags. bann, engl. ban Bann, Acht, Aufgebot, Bekanntmachung, anord. Bann Verbot. Aus dem germ . Wort ist die roman. Sippe von frz. ban ffentliche Verkndigung (afrz. arban Heerbann) entlehnt. (F. Kluge, Etymologisches Wrterbuch der deutschen Sprache. De Gruyter, Berlin- New York, 1975., str. 50.) P. tih navodi kako se za vrijeme koje je relevantno za ovo pitanje i u kojemu se Hrvati i Avari uope mogu pojavljivati zajedno do propasti avarske drave krajem VIII. stoljea postoji samo jedan jedini izvor, koji spominje Hrvate i to Konstantin Porrogenet. U tome jedinom izvoru Hrvati se doista spominju skupa s Avarima ali kao avarski neprijatelji koji su unitili njihovu vlast, pokorili ih i zavladali nad njima. To je u izravnoj suprotnosti s Kronsteinerovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju. Ono to je doputala njegova etimologija, povijesni je izvor u cijelosti pobio. (P. tih, Novi pokuaji rjeavanja problematike Hrvata u Karantaniji. U: Etnogeneza Hrvata, str. 128.) Podrijetlo rijei upan iz avarskog jezika uz A. Brcknera prvotno je zastupao i P. Skok, no poslije je to navodio jo samo kao mogunost. Kad je rije o upanu, uz spomenuto, mislilo se da je izvor naziva i slavenski (F. Mikloi), praindoeuropski (V. Machek), indoeuropski (D. Dragojevi), ilirsko-traanski (K. Otir) i starobal-

286

upani postoje u Bugarskoj, Grkoj te u eha i Poljaka.729 U gl. XXIX. DAI stoji da su Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani, Konavljani, Dukljani i Pagani imali, kao i ostali Slaveni, upane starjeine. Dakle, upan obnaa vlast kod svih navedenih etnosa, pa se ona ne moe poistovjetiti samo s Avarima, koji nisu imali ni vrhovnitvo nad svim tim etnikim skupinama. Ispravno je Suievo miljenje kako se treba prikljuiti onima koji nisu skloni pridavati Avarima neku veu ulogu u Hrvatskoj. Vjerojatno se ne moe u cjelini prihvatiti ni bizantinska tradicija iz DAI, po kojoj je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih avarskih ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumae se kao statusni simboli domaih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kad je govor o etnogenezi, vano je naglasiti da je postojala dua avarsko-slavenska zajednica, u koju su Slaveni bili organski integrirani kao komponenta od vitalne vanosti u miru i ratu, koji su imali i svoju drutvenu organizaciju, na temelju koje su bili okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na elu sa svojim rodovskim prvacima, koji su ve u toj simbiozi stekli ime upana.730 Avarski kaganat bio je u drutvenom smislu heterogena cjelina podreenih naroda. Eventualna uloga avarskoga elementa u etnogenezi Hrvata je zanemariva i zbog malobrojnosti Avara, pod ijim imenom se skrivalo i brojno starosjedilako stanovnitvo koje je bilo u slubi vodstva onih koje se nazivalo Avarima. To je mogue zakljuiti posebno iz analize brojnog stanja Avara. Menander navodi da je Avara bilo oko 568. godine otprilike 20000.731 Snaga Avara mogla je biti jedino u tome to su na nekim teritorijama silom stavili u svoju slubu dio autohtonog stanovnitva. Prema svjedoenju T. Simokatae iz 600. godine, nakon jednoga
kanski (M. Budimir). Za cjelokupan sklop tih etimolokih mogunosti vrijedi tvrdnja da pitanje podrijetla naziva nije nuno povezano s pitanjem porijekla nosioca titule i da ni u sluaju da je naziv zasigurno avarski, a to nije, ne znai da su i upani bili Avari. (P. tih, Novi pokuaji, str. 127.) T. ivkovi, Juni Sloveni, str. 292-293. M. Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Rukopis, str. 12. Kopija u pisca. O znaenju rijei upan usp. i M. Sui, Marafor-Maricus-upan. Arheoloka istraivanja u Kninu i kninskoj krajini. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb, 1992., str. 51-53. M. Sui je i u kritikom osvrtu na Margetievu pretpostavku o seobi Hrvata upozorio na predimenzioniranje avarske uloge u staroj hrvatskoj povijesti. (M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia:Konstantin Porrogenet i vrijeme dolaska Hrvata, str. 8991.) F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, str. 215. 287

729 730

731

avarskog poraza bilo je zarobljeno 3000 Avara, a ostalo su bili drugi barbari, meu kojima i 8000 onih koji su nazvani Sklabenoi.732 2. Iz tumaenja imena Hrvat nastale su mnogobrojne teorije. Izredale su se dakle kod tumaenja imena Hrvat najraznolinije teorije: ista slavenska, bilo u vezi s Karpatima bilo neovisno od njih; indoevropskoslavenska; ista germanska,ngermansko-karpatska, germansko-gotska; karpatsko-ilirska, karpatsko-traka, karpatsko-alarodijska; iranska, iransko-kavkaska ili osetska, alanska; kavkasko-alarodijska.733 U XX. stoljeu bila je osobito popularna teorija o iranskom podrijetlu Hrvata. To se miljenje svodilo na spomen osobnoga imena iz II.-III. stoljea u Tanaisu na uu Dona. Pobornici ovoga shvaanja, od kojih je najpoznatiji Stjepan K. Saka,734 nisu mogli objasniti kako i kada je ovo osobno ime - o kome od tada pa est stoljea nadalje - izvori ute postalo etnonim. Oita je jezina povezanost Iranaca i Slavena, koja nije i ne moe biti sluajna.735 injenica postojanja slavensko-iranske jezine srodnosti je vana zato to se odnosi na sve Slavene, dakle ne samo na Hrvate, kako bi htjeli pojedinci koji iz navedene jezine srodnosti neutemeljeno zakljuuju da su Hrvati podrijetlom Iranci.736 U DAI ime Hrobatos se navodi kao osobno ime, s kojim se ne dovodi u vezu ime Hrvata kao naroda, koje se tumai na posve drugi nain. U Porrogeneta po Tomaiu u gl. XXXI. pie Hrobatoi, a ita se Hrovati.737 A to je glavno etimologija imena Hrvati tu kod pisca toga izve732 733

734

735

736

737

F. Barii M. Rajkovi B. Kreki L. Tomi, Vizantiski izvori, I., str. 123-124. S. K. Saka, Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina Porrogeneta (522. pr. Kr. do 959. posl. Kr.). ivot, XXIII/1942, l, 6. S. K. Saka, Historijski razvoj imena Hrvat, str. 3-20; S. K. Saka, Teorije, napose iranske, o postanku Hrvata. Hrvatska revija, br. 2 za 1952., str. 329-348. Z. Vinski, Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940., str. 22. Zgodno je napomenuti da sam na Harvardskom sveuilitu na katedri za iranistiku napravila jedan mali test, dajui nekolicini iranista koji se nisu nikada bavili slavistikom niti pitanjem etnogeneze Hrvata, tih sedam imena bez objanjenja o emu se radi. Nitko nije pronaao u njima iranizme, jedino im je ime Hrvat bilo sumnjivo (Dunja Brozovi Ronevi, Na marginama novijih studija o etimologiji imena Hrvat. Folia Onomastica Croatica. Razred za loloke znanosti HAZU, knj. 2, Zagreb 1993., str. 16-17.) N. Tomai, Constantini Imp. Porphyrogeniti, str. 80.

288

taja u glavi 31 bie ne neka realnost, nego tek njegov zakljuak. Ali se iz toga vidi, da je tada, u to vreme, kad je izvetaj glave 31 nastao, izveta na terenu morao uti ne izraaj Hrobatoi, nego izraaj Horbatoi tj. ne izraaj Hrovati nego izraaj Horvati, jer je tek ovaj drugi izraaj mogao njemu dati povoda za njegovu etimologiju. ujui on izraaj Horvati a znajui, da je u njegovom, grkom, jeziku re hora zemlja, doao je na pomisao, da je u tome izraaju Horvati sadran grki izraaj hora tj. zemlja i onda je lako doao na pomisao, da Horvati znae one, koji imaju veliku zemlju.738 Doseljenje Hrvata, kako se navodi u DAI u doba cara Heraklija, nije se moglo dogoditi s europskoga sjevera. Hrvati su se tada mogli doseliti, samo s dijela balkanskog teritorija, dakle juno od Dunava. U svezi s pisanjem Konstantina Porrogeneta da su Hrvati sa sjevera po zapovijedi cara Heraklija doli u Dalmaciju I. vear je ispravno zakljuio: Koji Chrobati? Je li morebit koji za berdinami karpatskimi stanovali su u Sarmacii? Koja budala bi to misliti mogla, da je Heraklio car s prekokarpatskimi Chrobati zapovedati mogo; kakovo s njimi prijateljstvo i poznanstvo je imao? Da pako sa sinovi Hrobata vojvode i poznanstvo i prijateljstvo je imao, to pervanji dogodjaji oituju; i da je sinovom Hrobata vojvode zapovedati mogo, dosta poznano je: jer Mesia dolnja bila je od vremena Mauricia cara pod vladanjem Gerkah, i ostala je pod njihovom vlastju i za ivota Heraklia cara. vear na kraju ovoga izlaganja istie kako se mora zakljuiti da su Porrogenetovi Hrvati (Chrobati) bili Bugari.739 Poslije veara i Howorth je 1882. godine pisao da za cara Heraklija nisu doli Hrvati, nego Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu.740 U raspravljanju ove problematike bitno je predhodno utvrditi tko su bili prvobitni protobugari u etnikom smislu.741 Neki izvori identici738 739 740 741

D. Popovi, Prilozi, str. 1048. I. vear, Ogledalo, str. 53. F. ii, Povijest Hrvata, str. 250. Bugari, prema miljenju G. Tzenoffa, ne potjeu s podruja rijeke Volge, ve se pod nazivom Vulgares spominju u IV. i V. stoljeu i to s prebivalitem juno od Dunava. Bugari su, prema njemu, potomci Trakoilira a pod tim nazivom podrazumijeva stare Traane i starosjeditelje Makedonije koje su neki pisci u starini smatrali Ilirima. On posebno istie da su ti Traani i ti Iliri pripadali slavenskoj rasi. Posebno utvruje kako antropoloka istraivanja mogu dokazati da su Bugari potomci balkanskih starosjeditelja. Huni (Hunoguduri) takoer su Slaveni, kako to po Tzenoffu, proizlazi iz Jordana, Teofana i Nikifora. Usp. G. Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slaven, str. X + 358.; G. Tzenoff, Geschi289

raju Bugare s Hunima i Avarima. Tako Prokopije u VI. st. Bugare naziva Hunima, kao i Porrogent u X. stoljeu.742 H. Kunstmann je zavrio svoja istraivanja o imenu Bugara zakljuivanjem da su oni bili mjeavina raznih etnosa.743 Bugari su prema iiu, bili vojnika druina, koji su sav ivot samo ratovali.744 U izvorima se mijeaju etnike oznake. Na naziv Goti (pisan na latinskom jeziku) naslanja se staroslavenska rije gotin6, koja se spominje u starosrpskim spomenicima, i o kojoj Danii u Rjeniku navodi: tako se u naim spomenicima zovu stari pravi Bugari. U starim vrelima (na primjer u Theophanesa) mijeaju se pojmovi Bugari i Avari.745 Kuvrat je ustao protiv avarskog kagana, sprijateljio se s carem Heraklijem i u drugoj etvrtini VII. stoljea utemeljio veliku Bugarsku. On je umro do 668. godine, a poslije njegove smrti drava se njegova raspala.746 Ne moe se iskljuiti mogunost da se u DAI, kada se spominje doseljenje Hrvata za Heraklija, misli na Bugare. Mogue je da je Konstantin Porrogenet piui o zbivanjima, koja su se dogaala nekoliko stotina godina prije njega, stvarno pomijeao Hrvate s doseobom Bugara i borbama Bugara s Avarima. Bizantski car Heraklije stvarno je bio saveznik s protobugarima i Francima protiv Avara i Sklavina.747 Vrlo je vano ono to u gl. XXXI. DAI pie o Hrvatima i Bugarima: Arhont Hrvatske od poetka, to jest od vlade cara Iraklija, podaniki je potinjen caru Romeja i nikada ne bee potinjen arhontu Bugarske. Ali ni Bugarin ne povede rat protiv Hrvata, izuzevi Mihajla Borisa, arhonta Bugarske, koji poe i zarati na njih i ne mogavi nita da uini, zakljui sa njima mir, obdarivi Hrvate i primivi od Hrvata darove. Meutim, ni ovi Hrvati nisu nikada Bugarima plaali danak, osim to esto davahu
chte der Bulgaren und der anderen Sdslaven. Walter de Gruyter, Berlin Leipzig, 1935., str. XV + 272. T. Mareti, Slaveni u davnini. MH, Zagreb, 1889., str. 43. Eine Deutung des Bulgaren Ethnonyms als Bulgares /Vulgares/, lat. vulgares, (niederes) Volk ist grundstzlich also sowohl lautlich als auch sachlich denkbar. (H. Kunstmann, ber den Namen der Bulgaren. Die Welt der Slaven, XXVIII/1983., 7, 130.) F. ii, Povijest Hrvata, str. 273. J. Kelemina, Goti na Balkanu, str. 121-132. L. Margeti, Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. XXVIII, Zagreb, 1955., str. 19-56. Edgardo T. Saronne Alberto Alberti, Chi sono gli Slavi? Clueb, Bologna, 2002., str. 16.

742 743

744 745 746

747

290

jedni drugima poklone prijateljstva radi.748 U ovoj se XXX. glavi pria kako su se Hrvati od doba Heraklija, dakle po doseljenju od prve polovine VII. stoljea podvrgnuli Bizantu, a ne Bugarima. Ove se navode tumai u smislu postojanja zajednike granice Hrvata i Bugara u Bosni ili u Panoniji. Ta zajednika granica mogla je postojati, ali to ne mora biti (jedini) smisao ovoga navoda. U ruskom komentaru izdanja DAI tono se navodi kako imperator istie legitimno pravo Bizanta i neutemeljenost pretenzija Bugarske na Hrvatsku.749 Prema nekim autorima postoje arheoloki tragovi nekadanjega protobugarskoga i protohrvatskog zajednitva.750 Vie od tri stoljea poznato je identiciranje imena Hrvat s imenom protobugarskog vladara kojega Teofan naziva Krovat (na grkom Krobatos, Krovatos), a Anastazije u svome latinskom prijevodu Teofana Crobatus. Nicefor pie Kuvrat (Kubratos), odnosno Kovrat (Kobratos). U izdanju Armenske geograje pie Khoubraath iz 1881., a u izdanju od 1887. pie Hubrat.751 Izgleda da je maarski teolog i povjesniar Ferencs Otrokocsi Foris (Otrokocs, listopad, 1648. Nagyszombat, 1. 10. 1718.), prvi izveo hrvatsko ime od bugarskoga Krobata i to u petome poglavlju djela Origines Hungaricae, seu liber quo vera nationis Hungaricae ori-

748 749

750

751

B. Ferjani, Vizantiski izvori, II., str. 43-44. Litavrin G. G. Novoselcev A. P., Konstantin Bagrjanorodnyi, Ob upravljeniji imperiei. Moskva, 1989., str. 377. Iz ovog kratkog pregleda vidi se da su hrvatska groblja Dalmacije srodna starijoj Koman kulturi, donekle avarskim i bugarskim grobljima VII. stolea, te da imaju niz osobina grobalja sa prostora Velike Moravske iz IX. stolea, odnosno severozapadnih predela Panonije. Postoji sutinska povezanost sa bugarskim nainom sahranjivanja, jer se ni Hrvati u Dalmaciji ne spaljuju. Neukraene posude i one sa drkama, nisu poznate kod Slovena, ali ih ima u Koman i u Saltovskoj kulturi. Ovo ukazuje na injenicu da su Hrvati primili mnogo toga od hunobugarskih naroda, odnosno da su se doselili sa podruja gde je preovlaivala hunobugarska kultura Koman kultura bi se mogla povezati sa podacima o Crvenoj (junoj) Hrvatskoj. To znai da se neko pleme, arheolokih osobina koje odgovaraju Hrvatima, moglo nastaniti u dananjoj Albaniji oko 680. godine. Pretpostavke o Beloj Hrvatskoj, odnosno o rasporedu Hrvata u Poljskoj i ekoj, ne potvruju dovoljno ni toponimi. (. Jankovi, Srpske gromile. Beograd, 1998., str. 134-145.) . Jankovi zakljuuje da povezivanje imena Hrvat sa osnivaem bugarskog hanata Kuvratom i Kuverom nije bez osnova. (. Jankovi, nav. dj., str. 142.) U navedenom izdanju Roberta Hewsena knjige The Geography of Ananias of irak stoji Kubrat. Henri Grgoire pie da su Kouvrat i Kouver ista osoba. (H. Grgoire, L origine et le nom des Croates et des Serbes. Byzantion, 17, 1944-5., str. 116.) 291

go et antiquitas e veterum monumentis et linguis praecipuis panduntur, Franecer 1693. godine.752 Sva zakljuivanja o protobugarima, Kuvratu i Hrvatima samo su puka pretpostavljanja.753 Iz poistovjeivanja protobugarskog vladara s hrvatskim etnonimom izvodili su se dalekoseni, ali nedokazani zakljuci.754 Meutim, bilo kakvo zakljuivanje o imenu Hrvat moe biti logino samo ako se zna kako je prvobitno glasilo ime dananjih Hrvata.755 Sekundarna su vrela razne isprave kao to je Trpimirova ili Muncimirova, a jedino se o tome sa sigurnou moe zakljuivati na temelju kamenih spomenika. Prvi puni spomen hrvatskog imena na kamenom spomeniku imamo iz druge polovine IX. stoljea kada se na natpisu arhitrava i zabata oltarne pregrade iz predromanike crkve na Crkvini u opotu za
752

753

754

755

Usp. podatke u: Pavao Ritter Vitezovi, Oivjela Hrvatska. Golden marketing - Narodne novine. Zagreb, 1997., str. 79, 81, 85, 87, 148-149. Jovan Kovaevi upozorava: Ulogu Bugara, i to Kutrigura, u Avarskom kaganatu ne treba ni precenjivati ni potcenjivati. Pripisivanje velikog dela arheolokog materijala VII veka u Panonskoj niziji Kutrigurima, sigurno je preterano. Iz ovakvog stava proizala je tzv. pankutrigurska teorija koja nije osnovana na ozbiljnim arheolokim, a pogotovo istorijskim podacima. Isto tako, negiranje svakog prisustva protobugarskog etnikog elementa u Panonskoj niziji pod avarskom dominacijom u suprotnosti je sa istorijskim injenicama. (J. Kovaevi, Avarski kaganat, str. 145.) I. Rui zakljuuje: Osnovatelj slovenske bugarske drave i prvi njezin knez bio je Hrvat (Crobatus, Kubratus, oko god. 634.), koji je za vrieme cara Heraklija protjerao Obre iz Bugarske. On je osnovatelj kneevskog doma Hrvatovia u Bugarskoj. Istodobno su po kazivanju Porrogeneta doli Hrvati na jug pod vodstvom petero brae, od kojih se jedan Hrvat zvao. Bugarski knez Hrvat mogue da je istovjetan sa Porrogenetovim Hrvatom, ili je bio prvak Hrvata kod Bugara. Bilo jedno ili drugo, Bugari imadu se smatrati istonim ogrankom Hrvata. (Ivan Rui, Stara i nova postojbina Hrvata. Odlomak iz hrvatske pravne povijesti. Zagreb, 1903., str. 26-27.) A. Miloevi navodi kako je u crkvi sv. Marte u Bijaima na jednom fragmentu, ostatak natpisa nalazi rije oatorum i zakljuuje da se na ovom ulomku sauvao najstariji do sada poznati spomenik na kojemu je zabiljeen hrvatski etnik. (A. Miloevi, nav. dj., str. 256 - 257.) Meutim, na tom ulomku nije sauvan poetak hrvatskog imena pa se ne moe znati kako je ono tada stvarno glasilo u smislu da li je etnonim poinjao s chro ili s cru. Isto tako nemamo poetak hrvatskog etnonima na arhitravu oltarne pregrade iz predromanike crkve sv. Marte, koji se popunja takoer ovako: (chro? atoru(m) (V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 52.) Natpis pak, zabata oltarne pregrade u predromanikoj crkvi na poloaju gotike crkve sv. Nikole (staroga) rekonstruira se (V. Delonga, nav. dj., str. 194) ovako: (chroa)toru(m), a to znai da ni na ovome natpisu nemamo sauvano hrvatsko ime u cijelosti.

292

Branimira navodi da je dux cruatoru(m).756 Meutim, ovako prvobitno pisan etnonim upuuje na mogunost germanskoga postanja,757 koja se u literaturi ne prihvaa.758 Rezultati objavljenih genetikih ispitivanja na hrvatskom teritoriju, a uzgred i preivljavanje germanskih (gotskih) zavretaka u imenima hrvatskih vladara i germanskih runskih naziva za vie glagoljskih slova, i to sve do u deveto stoljee, potvruje da je mogui bugarski etniki element u hrvatskoj etnogenezi zanemariv.

756

757

758

V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 166-167. Na pluteju ograde prilaznog stubita ambona u predromanikoj crkvi Samostana sv. Bartolomeja nalaze se rijei:clv dux hroator(um), koje se datiraju u drugu polovinu X. stoljea. (V. Delonga, Latinski epigraki spomenici, str. 108-109.) Usp. Hrothi u Ernst Frstemann, Altdeutsches Namenbuch. I. svezak: Personennamen. Nachdruck der zweiten, vllig umgearbeiteten Auage. Wilhelm Fink Verlag, Mnchen, 1966., str. 885 - 920. Benno Eide Siebs navodi sljedei korijen u nekim osobnim imenima Germana: Hroud-, Hrod-, Rod., Frod-, Hrodel-, Frodel-, Hrods-, Ros-, ags. Hroth-, Wroth-. Ovaj autor navodi u vezi s ovim korijenom slijedea germanska osobna imena: Hrotbald, Hruadbero, Hruatboto, Hruadgast, Hroadcrim, Hrodhad, Hruadloh, Hruadlaug, Hruadbert, i druga. (B. E. Siebs, Die Personennamen der Germanen. Sndig Reprint Verlag - Hans R. Wohlwend, SchaanLiechtenstein, l983., str. 111.) Tako D. Brozovi Ronevi zakljuuje: Ujedno Mui nastoji prevrednovati ulogu Gota u etnogenezi Hrvata, iako su mnogi autori ukazali na vremenski jaz izmeu vremena boravka Gota na Balkanu i vremena doseljenja Slavena. Ipak on smatra da se jo nije znanstveno razjasnilo preklapanje krajeva u kojima se spominje hrvatsko ime i onih gdje su boravili Goti (Crno more, Ukrajina, eka, Poljska itd.), iako i u vezi s tim preklapanjima ima natega. Hrvatsko se ime (ali jo ne u vezi s hrvatskom etnikom zajednicom) spominje na krajnjem sjeveroistoku Crnog mora, na rijeci Don (Tanais) u 2. st. n. e., ali meutim to spominjanje hrvatskoga imena nema veze s Gotima. Mui ipak ostavlja mogunost da bi etnonim Hrvat mogao biti gotskoga podrijetla, odnosno da je potekao od germanskoga hropi (zabiljeenog i u oblicima Hruad, Hruat, Hruot). No ime Hrvat vremenski se ne moe izvesti iz gotskog oblika *hrp- slava, a mlai germanski odrazi te osnove ne mogu biti izvorom hrvatskoga imena upravo stoga to su mlai. (D. Brozovi Ronevi, Na marginama novijih studija, str. 16-17.) D. Brozovi Ronevi zaboravlja, izmeu ostalog, da su Goti poslije bizantsko-gotskih ratova nastavili ivjeti upravo na teritoriju na koji pisana vrela smjetaju nastanjivanje Hrvata. 293

IV. SABOR NA DUVANJSKOM POLJU U DRUGOJ POLOVINI IX. STOLJEA PREMA LIBELLUS GOTHORUM
1. Pravo vrednovanje izvora Libellus Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum mogue je samo ako se ne izjednauju hrvatska i latinska redakcija, ak niti u prve dvadeset i tri glave, koje se u prianjima uglavnom podudaraju. Ve je prijevod naziva mjesta i imena iz hrvatske redakcije na latinski takav, da se mogu izvoditi prema hrvatskoj redakciji zakljuci esto potpuno suprotni onima koji se mogu izvoditi iz latinske redakcije. Zato je svaki rezultat tretiranja obiju redakcija u smislu da su jedna cjelina, znanstveno bezvrijedan kaos. Prevoditelj je sa slavenskog na latinski prevodio i redigirao onako kako je on u drugoj polovici XII. st. zamiljao da odgovara stvarnosti u proteklim stoljeima. Libellus Gothorum (Sclavorum Regnum) jedini je izvor o povijesnim dogaanjima poslije doseljenja Gota, odnosno Sklavina na teritorij rimske Dalmacije i to posebno za razdoblje poslije 537.-538. godine.759 Mogue je sloiti se sa Stanojevievim miljenjem da je ovaj izvor podjednako zanimljiv i vaan i kao knjievni produkat i kao istoriski izvor.760 S. Antoljak kad spominje Korulanski kodeks iz XII. stoljea dodaje da je meu kasnijim domaim historiografskim spisima svakako... jedan od najvanijih izvora tzv. Ljetopis Popa Dukljanina.761 Miroslav Kurelac tono zakljuuje kako uza sve nejasnoe, nedosljednosti, pa i razlike u sadraju pojedinih redakcija, to djelo valja smatrati najstarijim srednjovjekovnim sistematiziranim historiografskim djelom u Hrvata.762 Vrelo
759 760 761 762

J. Kelemina, Goti, str. 126. S. Stanojevi, O prvim glavama Dukljanskog Letopisa, str. 9. S. Antoljak, Hrvatska historiograja do 1918., str. 19. M. Kurelac, Narativni izvori. U: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. HAZU, Zagreb, 1997., str. 327. 295

Libellus Gothorum veoma je vano i za razumijevanje srednjovjekovnih drutveno-politikih odnosa ak i za svjetsku historiograju. Ja sam daleko od narodne uobraenosti, ali sam nesumnjivo na pravom putu kada tvrdim, da i svetska istorijska nauka, zbog oskudice izvora za rani Srednji vek, moe primiti iz Barskog rodoslova mnoinu poticaja za rad i svoje naune rezultate podacima iz njega potkrepiti, a slovenska istoriograja naroito.763 U II. glavi Libellus Gothorum opisuje se nastanak drave pod vlau gotske dinastije. Prokopije (BG 1,7) svjedoi da Goti poslije gotsko-bizantskih borbi 536. godine nisu iselili iz Dalmacije i Liburnije. Te godine je, prema Prokopiju, vojskovoa Konstancijan zadobio svu Dalmaciju i Liburniju i pridobio za sebe (Bizant) sve Gote koji su nastavali te pokrajine.764 Poslije zavretka ratova s Bizantom, dakle od druge polovice VI. stoljea do kraja VIII. stoljea Goto-Sklavini mogli su nesmetano nastaviti (sa ili bez suglasnosti Bizanta) vladati tim zauzetim teritorijem. Poslije smrti cara Heraklija,... pa sve do poetka IX. st. Bizant je bio rastakan dvorskim spletkama i unutarnjim nemirima te zabavljen novim neprijateljima: Saracenima i Bugarima tako, da nije mogao misliti na zapadni dio Balkana. Slabost Bizanta bila je tolika, da nije mogao dovesti u pokornost ni pojedina slavenska plemena na Peloponezu i drugim krajevima klasine Grke, iako je u tim zemljama ivjelo jo mnogo grkoga puanstva, koje je, naravno, udjelo za grkom dravom u Bizantu. Carigradski patrijarh Nikola Mistik zabiljeio je, da su Slaveni u Peloponezu bili nezavisni od Bizanta punih 218 godina, od 588. do 806. godine. Kada Bizant nije bio u stanju tim blizim grkim krajevima s brojnim grkim narodom vladati, kako bi se moglo predmnijevati, da je u to doba vladao daljnjim balkanskim zemljama... Za sve vrijeme od cara Heraklija pa do konca osmoga stoljea nemamo nikakva povijesnog izvora, koji bi nam kazivao, da su Bizantinci vrili neku vlast na cijelom... prostoru od Rae do rijeke Vojue.765 U Libellus Gothorum sredite vee drave, kojom je vladao kralj, bilo je na teritoriju kasnije nazvanom Bosna. Iz toga djela proizlazi da su Goto-Sklavini doselili sa sjevera i prenijeli svoje drutvenopoliti763

764 765

N. Radoji, Drutveno i dravno ureenje kod Srba u ranom srednjem veku prema Barskom rodoslovu. Glasnik Skopskog naunog drutva, Skoplje, 15 (1935), 9, str. 2627. Elio Bartolini, I Barbari, str. 654. D. Mandi, Rasprave, str. 161-162.

296

ko ureenje u novu postojbinu. Ne samo da banovinama upravljaju banovi iz vladarske rodbine, nego lanovi vladarske porodice cepaju izmeu sebe dravu. Podelu vri sam kralj... Po kojim se pravilima obavljalo ovakvo razdeljivanje drave, to se, naravno, s punom sigurnou ne moe rei. Ja ipak mislim da smem kazati da se je vrilo prema geografskim i istorijskim granicama, iako Barski rodoslov istie naroito reke kao elemenat koji deli, ali, razume se, i planine. Da li se, bar u poetku, obziralo i na nacionalne granice, ja ne znam. Neu, meutim, da preutim kako se spominje provincia Latinorum i populus terrae Sclavorum.766 Goti su, po Dukljaninu, zaposjeli dio teritorija dananje Bosne i u njemu utvrdili politiko sredite iz kojega je gotska dinastija vladala odreeno vrijeme po doseljenju. Vladar nad svim dijelovima drave, koja se dijelila na banovine, nazivao se kralj. Veliki dio podruja dananje Bosne ranije je bio planinski dio provincije Dalmacije. Zapravo, Bosna je podijeljena na gornju ili planinsku Bosnu, odnosno na Bosnu ispod razvodnih planina do prijelaza rijeke u nizinu, i na donju ili ravnu Bosnu, onu blie utoku bosanskih rijeka u Savu. Istiui tu injenicu, V. Klai je konstatirao da su tu prirodnu diobu zamijetili ve Rimljani, te su za meu izmeu pokrajina Panonije i Dalmacija, povukli crtu od dananje Banjaluke pa, otprilike, sve do dananjega Zvornika, i to tako da sve to je bilo na sjeveru od te crte pripada Panoniji, a ono to je bilo na jugu Dalmaciji.767 Podruje dananje Bosne za rimske vladavine bilo je uglavnom nastanjeno Panonima, ali zapadni dio Bosne nastavali su Dalmati. Smatra se da je prvotna Bosna obuhvaala samo porjeje gornje Bosne od njezina izvora nedaleko Sarajeva, od prilike do tjesnaca Vranduka, okruena naokolo visokim planinama, dok joj je istona granica bila na Drini od Gorada do Zvornika.768 Bosna u obujmu, u kakvom se navo766 767

768

N. Radoji, Drutveno i dravno ureenje, str. 8- 9. V. Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Vlastita naklada. Zagreb, 1882., str. 16-17. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Knj. I., Drugo izdanje. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991., str. 183. Ivan Thurocz opisuje gornju Meziju (Superior Masia) i jedan njezin dio naziva Gornjom Bosnom ili narodnim izrazom Vrhbosnom (...quandam partem Maesie, quam nos superiorem Bosnam, vel vulgari vocabulo Werhbosaniam vocamus.) Glavni centar upe Vrhbosne bila je varo Vrhbosna u dananjem Sarajevu, uzeto u uem smislu rijei. Vrhbosna je dobila ime po svom geografskom poloaju u centralnoj Bosni, jer se nalazi upravo na poetku istone granice centralne Bosne s glavnim sjeditem 297

di u djelu DAI kao jedinstvena teritorijalna jedinica, protezala se, kako se u historiograji smatra (M. Hadijahi), na podruju u kojem su prije prebivali Desitijati. Ti Desitijati (Daesitiates), koji su nastavali istonu i srednju Bosnu poevi od Varea prema Rogatici pa dalje do Viegrada i Gorada, imali su sredite oko dananje Breze.769 Granica stare Bosne, kako to opisuje Dukljanin, ila je od Vranice, Vlaia i Borja planine do Drine.770 Anto Babi je granice Bosne u vrelu Libellus Gothorum opisao ovako: Bosna je u Dukljanskoj kronici jasnije odreen politikogeografski pojam nego u Porrogenitovu spisu. Njezino podruje prostire se od Drine do Borove gore (a magno umine Drina contra occidentalem plagam usque od montem Pini), tj. do grubo zamiljene linije razvoa izmeu dunavskih (savskih) i jadranskih pritoka,... Politiko-geografsko ime Bosne prenijelo se iz ranijih, neodreenih, Porrogenitovih granica na susjedne upe koje su prema njoj gravitirale, na istok do Drine i na jugozapad do jadransko-dunavskog razvoa... Dok Porrogenit na itavom teritoriju kasnije bosanske drave navodi nekoliko upa i krajeva koji s Bosnom niim nisu bili povezani tavie, nalazili se van njena podruja dotle se u Dukljanskoj kronici Bosna pojavljuje kao vea teritorijalna i politika cjelina, koja pod svojim imenom povezuje vie upa, istono i zapadno od ueg bosanskog podruja, meu njima i neke koje kod Porrogenita nisu spomenute. Iz teksta koji se na to odnosi moglo bi se zakljuiti da su te upe, tj. Uskoplje, Luka i Pljeva na zapadu i Drinska upa na istoku, bile ve oko sredine X. stoljea u sastavu Bosne. Istina, povezanost ovih upa s Bosnom i u Bosni nije odreenije istaknuta, ali ona ipak dosta jasno proizlazi iz dva momenta koji se vidno i konsekventno istiu kroz itav tekst kronike: Prvo, itav teritorij koji sastavljaju navedene upe naziva se Bosnom, i drugo, cijela ova zemlja sa svojim sastavnim dijelovima stoji pod vlau jednog starjeine, jednog nosioca vlasti koji se naziva banom.771 Broj doseljenika s europskoga sjevera na teritorij dananje Bosne nije bio toliki da je mogao promijeniti etniko prevladavanje starosjepod imenom Bosna u dananjem Visokom s okolicom. (Marko Vego, Vrhbosna. Hrvatska misao. Matica Hrvatska, Sarajevo, 2001., sv. 18, str. 181.) Mihovil Mandi, Bosna i Hercegovina u rimsko doba. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, I, Napredak, Sarajevo, 1942., str. 122. D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, str. 408-409. A. Babi, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1972., str. 63-65.

769

770 771

298

ditelja, ali to ne znai da im doseljenici nisu mogli nametnuti vlast. Antropoloka analiza kostura ispod steaka nedvojbeno potvruje da je pod stecima pokapan paleobalkanski etnik, koji je kontinuirano ivio na podruju steaka od prahistorije. Prema istraivanju . Mikia seriju nalaza ispod steaka karakterizira samo dinarski antropoloki tip bez ikakvih drugih primjesa.772 U vezi s Mikievim istraivanjima, posebno nekropole Raka Gora kod Mostara, Benac je izrazio miljenje da i analiza nekih kostura iz nekropole u Grborezima kod Livna jasno upuuje na autohtono, odnosno neslovensko stanovnitvo koje se pokapalo pod stecima.773 Bosna je od VII. stoljea do 1116. godine u odnosu na Bizant bila potpuno samostalna.774 M. Hadijahi zakljuuje: Ime Bosna za zemlju i rijeku moglo se javiti na jugu najranije poetkom X. stoljea.775 F. ii posebno istie da se ee spominje u ranijoj esti Letopisa Bosna, i
772

773

774 775

. Miki, Dinarski antropoloki tip sa srednjovekovne nekropole Raka Gora - steci kod Mostara. Godinjak ANUBiH, knj. XVII. Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 15., Sarajevo, 1978., str. 238. Mikieva antropoloka istraivanja do 1985. godine temelje se na devet nekropola (Raka Gora, Pratrova glavica, Parlovi, Pavlovac, Desivoje-Gacko, Buko blato-Kraljiin nasip, Bilo polje-Maeta, MistehaljBilea i Grborezi-Livno s tim to osteoloki materijal za dvije nekropole nije sauvan za antropoloku obradu) i s preko hiljadu skeletnih induvidua. Isti brahikrani dinarski antropoloki tip utvren je i na nekropoli Riice u Dalmaciji kao i onaj koji poiva u nekropolama pod stecima u Rakoj Gori kod Mostara i Pavlovcu kod Sarajeva. (. Miki, Antropoloki prikaz srednjovekovnih stanovnika Riica. Riice, Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture Split, Split, 1983., str. 52.) A. Benac dri da se u tom sluaju moe govoriti samo o vlakom stanovnitvu. (Usp. Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja. MANU-SANU-ANU-BiH, Skopje, 1982., str. 202.) Meutim, Bencu kao da nije bilo jasno da svi kosturi ispod steaka, dakle i oni izvan dviju nekropola koje on spominje, a koje je Miki ispitao, upuuju na isti antropoloki tip, i to autohtonog stanovnitva. Tu je, u srednjovjekovnim nekropolama, bile one sa stecima ili bez steaka, antropoloka analiza za ispitane nekropole potvrdila, da su preteno posrijedi kosturi autohtonog stanovnitva na koje se ponekad primjenjivalo i vlako ime. Dakako da se ve u migracijama iz predturskog doba doseljavalo stanovnitvo iz drugih, posebno istonih dijelova Balkana, koje se nazivalo Vlasima, a koje se takoer pokapalo pod stecima. Meutim, u sredinjoj i zapadnoj Bosni najveim dijelom pod stecima se pokapalo samo domae autohtono stanovnitvo. Problem moe biti samo u tome to su oba ta etnosa najvjerojatnije pripadala istom balkanskom antropolokom tipu. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 257. M. Hadijahi, Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskupije, str. 5. 299

to ponajvie u vezi s Belom Hrvatskom, a dosta malo i s Crvenom Hrvatskom. Tek u docnije vreme od kraja XI. veka dalje, Bosna sve vie dolazi u tenje veze s Dukljom.776 ii je posebno istaknuo vanu injenicu da su svi dubrovaki ljetopisci Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve, a ne zetske (dukljanske).777 Neki su dosadanji istraivai pristupali tom vrelu tako da su u njemu navedene vladare tretirali kao hrvatske kraljeve. Takvi su pokuaji morali ostati bez rezultata jer ime gotovo ni jednoga kralja ne odgovara imenu niti jednoga poznatoga hrvatskog vladara do svretka XXIII. glave. To je zato jer ovaj izvor opisuje genealogiju gotosklavinskih vladara velike zajednike drave koja se naziva kraljevinom. U Libellus Gothorum ne opisuje se kraljeve Bijelih Hrvata jer su oni bili samo dio zajednikog kraljevstva smjeteni u svojoj posebnoj banovini, zbog ega su njihovi vladari bili do raspada zajednike drave banovi nad kojima su vladali kraljevi. Hrvati u obje redakcije Ljetopisa zauzimaju samo jedan, manji dio, od opisanoga cjelokupnog teritorija. Ne moe se iskljuiti ni mogunost da je dio dananje Bosne u srednjem vijeku odreeno vrijeme bio teritorijalno vezan s Moravom juno od Dunava. Ante Milii raspravljanja o njezinu postojanju rezimira ovako: 1. Franaki ljetopisi (anali i kronike) iz toga vremena pokazuju da su se sukobi izmeu Rastislava i Sventoplka s jedne i Franaka s druge strane dogaali juno od Dunava. 2. Franaki biskupi koji su u sukobu s Metodom, a takoer i meusobno, glede jurisdikcije nad Panonijom i Mezijom, bili su biskupi Salzburga i Passaua, ija jurisdikcija nije ila sjeverno od Dunava. U podruju dananje ehoslovake imali su vlast biskupi Regensburga. 3. Autentina papinska pisma zovu Metoda nadbiskupom u Panoniji. Direktna jurisdikcija rimskog biskupa (pape) nije sezala preko Dunava, granice starog Rimskog carstva. 4. Bizantski izvori (Porrogenet) govore o Moravi koja je nedaleko Sirmiuma. 5. Crkvenoslavenski izvori izriito spominju 'Moravu, grad u Panoniji', te da je Metod bio na podruju koje je 'pripalo sv. Petru' (papi), a ne franakim biskupima. 6. eka rana i neprekidna tradicija o irilu i Metodu ne postoji. Sventoplk je za njih tiranin-okupator. 778

776 777 778

F. ii, Letopis, str. 174. F. ii, Letopis, str. 60. A. Milii, iril i Metod u Panoniji. Maruli, br. 42 za 1980., str. 321-322.

300

Na teritoriju srednovjekovne Bosne odluan imbenik bili su krstjani, koji nisu priznavali ni Rim, ni Bizant. Stav bosanskih krstjana i feudalaca odreen je eljom da sveenici u bosanskoj dravi vre crkvene obrede na crkvenoslavenskom jeziku sa slavenskim sveenicima na elu i da bosanski feudalci budu u upravi drave bez poreznih crkvenih optereenja i davanja vojnika ugarskom kralju. To nam potvruju irilski i glagoljski natpisi iz srednjovjekovne bosanske drave pisani na ivom hrvatskom jeziku. To je, po mome miljenju, bio glavni razlog pojave dviju kranskih crkava: katolike i bosanske (didovske). Tu se uistinu radilo o dva crkvena sjedita: krstjansko u Motrima, kasnije u Janjiima kod Zenice, drugo katoliko u Vrhbosni (Bosni). Prvo sjedite bilo je pod upravom bosanskih krstjana-monaha i njihova dida-episkopa, vjerojatno istonog obreda. Drugo sjedite u Vrhbosni bilo je katolikog biskupa zapadnog obreda. Vrlo je zanimljivo i do sada neobjanjeno pitanje zato bosanski banovi stoluju u Visokom, zvanom i Bosna, u Donjoj Bosni, iako tu u srednjem vijeku nije stolovao katoliki biskup, to bi bilo normalno. Nikad bosanski vladari nisu stolovali u Vrhbosni, u Gornjoj Bosni. Vidi se da su bosanski krstjani bosanske samostalne crkve, s didom na elu, prevladali u politici bosanske drave uz pomo vladara i veine feudalaca domaeg podrijetla i gotovo su potisnuli vjernike katolike crkve, naroito u istonoj Bosni. Taj zakljuak ne umanjuje vrijednost injenice da je bosanski katoliki biskup iz Vrhbosne (Bosne) imao posjede u Milima od 1230. godine, darovane od bana Ninoslava i ugarskog kralja Bele IV., a dida bosanske crkve nosio staro ime biskupije, kao i katolike. Razloge za takvu situaciju traim s pravom u vjerskoj toleranciji bosanskih banova i kraljeva prema jednoj i drugoj crkvi. Nije od male vanosti to su samostani-hie bosanskih krstjana bili azilno mjesto raznih prekritelja koji su se u njima sklanjali. uvanje dokumenata u hiama-samostanima bosanskih krstjana i garancija za razne poslove diplomatske vrijednosti bosanskog dida-episkopa mnogo dokazuju. Zato je bosanski katoliki biskup pod pritiskom vjernika bosanske crkve s didom na elu i viih feudalaca napustio Vrhbosnu i sklonio se u akovo gdje je nekad bosanski biskup zapadnog obreda imao velika imanja. To se dogodilo oko 1252. godine, tako da se vie nikad katoliki biskup nije vratio u Vrhbosnu.779

779

Marko Vego, Vrhbosna. Hrvatska misao (Sarajevo), V/2001., 18, 184-185. 301

2. Iz sadraja je VIII. glave Libellus Gothorum oito da se ona u jednom svom dijelu ne nastavlja na prianje prethodnih glava. Pisac izvora, bolje rei redaktor, posluio se i nekom od tada postojeih verzija irilometodske legende. Poslije smrti etiriju nepravednih kraljeva, prema toj glavi, ostao je sin jednoga od njih, koji se u hrvatskom tekstu zove Satimir, a kojega u devetoj glavi ista hrvatska redakcija zove Satamir. (U Marulievu prijevodu na latinski, koji se nalazi u Beogradu, pie Satimerius). Za njegova doba pojavljuje se Konstantin (iril) koji je poao u Kazariju propovijedati kranstvo i koji je obratio svu Bulgariju. Konstantinova se misija u Kazariji zbivala u drugoj polovini 860. i u prvoj polovini 861. godine. F. ii tono istie da kod krtenja Bugara nisu stvarno uestvovali ni Konstantin ni brat mu Metodije.780 Kada podatak o pokrtenju Bugara ne bi bio glosa, onda se sve to moglo dogoditi tek u drugoj polovini IX. stoljea kada je stvarno ivio Konstantin (iril). Posebno je vana glava IX. hrvatske redakcije, koja glasi: I ta umri kralj Satamir i prija kraljevstvo i poa kraljevati mu dobar i pravden imenom Budimir koga bie meu inimi obratil reeni Boji sluga i mu. Ki kralj bie nauen, koji za mnogo dan priae se s lozo, kojih razumom svojim dobivae. I pojde i on u Kazariku i onde dobrovoljno primie ga, i veseljahu se gospodstvu njegovu. I onde pribiva kraljujui sveti puk, koji Kostanc bie obratil. I tada bie papa Stipan i posla listove ka svetu muu Kostancu zovui ga k sebi jere sliao bie, kako pripovidae viru Isusovu i da bie tolik puk obratio na viru Isusovu, i zato ga viditi elie. I tako sveti mu Kostanc naredi popove i knjigu hrvacku i stumai iz grkoga knjigu hrvacku;i stumai evanjelja i sve pistule crikvene, i tako staroga kako novoga zakona, i uini knjige s papinim dopuenjem i naredi misu i utvrdi zemlju u viru Isukrstovu. I vaze proenje i obrati k Rimu put svoj, koji mu pod posluh sveti zapovidjen bie. I gredue navrati se na kraljevstvo svetoga puka, koga bie na viru obratio, kojih gospodovae mudri i dobri kralj Budimir, koji po Kostancu bie nauen u viru. I razumive kralj priastje Kostanca bi vele vesel i s podtenjem primi ga. I tada poe Kostanc ivot i udesa Isukrstova pripovidati i napuni i utvrdi kralja u viri svetoga Jedinstva i Trojstva boanstvenoga. I u svem kralj virova i krsti se sa svimi ki jo u kraljevstvu njegovu bihu nekreni. I papa kada bie poslal po blaenoga mua Kostanca, posal koji k njemu dojde po pa780

F. ii, Letopis, str. 426.

302

pinu dopuenju posveti ga za koludra. I pribive blaeni mu s kraljem nikoliko dan, koji jure utvrjen u viri i u zakonih Isukrstovih (bie i), vazam proenje od obraza kraljeva i onoga svetoga puka pojde k Rimu. I u to vrime bi uinjeno veselje veliko meu krstjani i svi oni, ki bihu u tvrjavah i u vrsih gorskih i ki tajahu se i krijahu i ne povidahu se krstjane, oitovae se, odvrg strah. I svi ki bihu progonjeni vratie se i poee slaviti ime Isusa propetoga. I tako kralj svetoga puka zapovidi svim, koji latinski govorahu da se vrate svi u mista svoja i da podiu i naprave gradove, koji po poganeh bihu rasuti i pogani. I tako iskae (Budimir) kralj svetoga puka, kako bi rasute gradove sazidal i napunio. I to mu ulize u misal, kako bi za svoga vrimena opet zemlju kako je i prvo bila napraviti; zato imae mnotvo ljudi, da, sve bie izmiano. I tako razabrati kralj odlui zemlju i ljudi, i staviti opet u prave zakone. I iskae kako bi mogal najbolje iznajti. I na toj skupi sve starce i mudrace gospodstva svoga i poe njim od volje i odluenja govoriti, molei da bi (tko) o boljemu redu pomislio i tomu da se najde nain k volji i misli kraljevi. I tako st(o)ei nikoliko dan, nitkor ne bi tko bi tomu umil red najti i kralju niki put ukazati od odluenja njegova. I bi napunjen mudrosti od Boga i pride mu u misal, da polje ka svetomu otcu papi Stipanu i ka cesaru Konstantinu, oni k misli njegovoj da bi dali pomo i da bi mu poslali brvelee stare, u kih su pisane sve zemlje i kraljevstva. I molei reeni kralj svetoga otca papu (i cesara), da bi s njimi poslali nikoliko i mudraci. I kada posli od kralja i svetoga puka k papi Stipanu (pridoe) tomu svet(i) otac bi vele vesel i dobrovoljan cia toga novoga pitanja od dostojnoga krstjanina, ki po poslih moljae svet(oga) otca papu, da bi ga hotil napitati hliba nebeskoga i da ga nasladi rii Boije, ku srcem eljae uti. I k tomu svet(i) otac dobrovoljno prigleda i posla nauena lovika, a vikaria svoga u ime svoje i svete crikve krstjanske, jednoga gardinala, komu poda u svem oblast svoju, da more dati i uzeti, svezati i razvezati. I posla drugoga gardinala i s njimi dva biskupa, a toj da imaju oni sveti puk kripiti i u viri pripovidati, da jih imaju veseliti od njih dobra uinjenja, i popove uiniti i crikve krstiti i ine rii potribne krstjanom narediti. I tako priade reeni gardinali i biskupi, i najdoe kralja na planini, ka se die Hlivaj. Supro kim izlize kralj s mnotvom ljudi, jere ekae jih za znae njih priastje na ove strane, i bie skupio oda svih rusagov ki pod njim bihu. I tuj odasvud dojdoe krstjane. I tako kralj sa svim mnotvom, ko pri njemu bie, prija jih s velikim potenjem. I tako kralj zapovidi, da vas puk zemlje njemu podlone skupe se na ovom polji. I u toj vrime
303

dojdoe posli od c(es)ara Mihaila i oni posli s potenjem velicim bie prijati. I budui svi skupljeni, i bie vee jazikov, i s njimi bie dobri kralj svetoga nauka i poee sa hodom za dva(na)deset dan, od kih osam dan ne govorie negoli o stanji crikveni, crikvam prigledajue i k njim red napravljajue i narejujue put od spasenja. Potom toga etiri dni tie stare privelee, ki bihu iz Rima prineseni, tako grkih kako svih kraljevstvi i gospodstva jazika hrvackoga, tako primorsko, kako zagorsko. I to sliei vas puk, kako spovidahu privilezi stari, po papi i cesaru poslani, od svih zemalj i kako diljahu zemlju od zemlje, i kako bie zemlja od zemlje potovana, i puk od puka i kraljevstvo od kraljevstva, i toj sve razumie, bi vele ugodno tako kralju tako svim, ki ondi u skupu bihu. I gardinali i biskupi s voljom svega puka posvetie kralja i potvrdie u kraljevstvo, i svim zemljam , ke pod njim bihu, zapovidie posluh i volju kraljevu i ostatka njegova. I potom uinie arhibiskupe i biskupe, i posvetie jih, i razdilie jih po gradih onakoj, kako i prvo raspa bie bilo, i ka potenja bihu prvo imili, da i u napridak onako bude. I tako poslae dva arhibiskupa: jednoga u lipi i nesrini grad Solin, koga malo ali nitar bie ostalo, jere po nemilostive Gote bie pogan i rasut, a drugoga arhibiskupa poslae u Duhlii. I mnoge biskupe razdilie po mistih i podloie jih pod posluh reenih arhibiskupov, toliko pod svakoga. I tako mnoge crikve, ke bihu zatvorene, uzdvignute bie. I naredie biskupom i arhibiskupom, da se svete crikve. I postavi kralj zagovor velik svim mistom, da svaki brani crikvu i crikvene stvari, i da bi ne smio nitkor posiliti crikvu ni redovnika u niemur i da nitkor nima supro njoj moi ni slobodine, razmi njih poglavica, to su arhibiskupi i biskupi. I tko bi protiva tomu uinio , to je uinio suprotiva kralju i kruni, a jest suprotiva svemu kraljestvu. I tako crikvene i duhovne stvari prvo naredive, potom toga po reenih brveleih razdili zemlje i stavi jim mejae i tolikoje meu gradi i upan. I naredi gradovom i mistom zakone i obiaje, i razdili vode i naredi gradovom i mistom dohodak. I svim zemljam mejae poloi(v)e i sve naredive, to je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, i rike, ke izhode iz gor od zapada sunenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onuj riku zvae Surbiu. I Primorje razdili na dvoje poame od mista grada ki po poganih bi razruen, ki se zove Dalma, gdi sa hodom bie, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, to su Dalmatini Ninji. I jo od mista Dalme do Bandalona grada, a se sada zove Dra, dotla prozva Donju (?) Dalmaciju i takoje Surbiu, a jest Zagorje. I tuj na dvoje razdilie poame od gornje
304

strane Drine, a jest na zahod suneni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Sas, a je Raka zemlja. I svakomu mistu postavie mejae i svakomu od tih mist postavie bana, a nigdi dua, i tada svaki tih banov i duev (da) budu od pup(k)orizine plemeniti i oni da uine kneze od svoga kolina i uinie satnike, ki satnici bie nad stotinu ljudii, i te satnike uinie svake zemlje ljudi. I dae svakomu banu sedam satnikov i da budu reeni satnici z bani puku suditi, a z dui, aliti s hercezi, pet knezov i da s njimi pravo sude puku. I zapisae asti i dohotke banom i hercegom i knezom i satnikom. I odluie da svaki knez prizove jednoga satnika i da nima prez reenoga reda ni jedan sud biti tvrd. I odluie da svaki sudac ima kralju davati treti dil dohotka, da ga poznaju za gospodina i da bude kralj svim, a oni svaki po sebi; da kralj nada svimi poglavje i stariina (bude) i da svi zapovid kraljevu trpe. I mnoge dobre zakone postavie, ke bi mnogo govoriti. Da, ako tko hoe napuno znati naredbu ku uinie i mejae kudi postavie i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostae i pri njih se nahode, a zovu se Metodios. I po tom narejenju gardinali i biskupi i posli cesarovi videe da su svaka narejen(j)a, od blaenoga kralja i svetoga puka vazee proenje i odpravie se s velicim potenjem i dari. I posli poadi, hercezi i bani i knezove i satnici, ki bihu postavljeni, i vas puk s voljom kraljevom razajdoe se i pojdoe domom u svoju zemlju. I po tom blaeni kralj kraljeva lit etrdeset i miseci tri s voljom (onogaj), ki sve moe. I imi u starost svoju sina i sedminadeste dan umri, na devet miseca mara i pogreben bi u crkvi blaene svete Marie u gradu Dokoliji s velikim potenjem i plaem svega puka ki odasvuda prihajahu za mnoge dni k onoj crikvi plaue svoga dobroga gospodina. I ditia, komu izdili ime bihu Svetolik, proslavie za kralja i gospodina. I krunjen bi i pomazan od arhibiskupov u onoj crikvi svete Gospoje, gdi otac leae.781 Ovo vrelo, izmeu ostaloga, svjedoi da su u srednjovjekovnoj dravi pod jednom dinastijom postojale i vojne druine, koje su bile gotovo dravotvoran imbenik u germanskih, ali i u nekih slavenskih naroda.782 U glavi IX. hrvatske redakcije govori se o Budimiru koji je kraljevao etrdeset godina i tri mjeseca, te pokrtenju i obraenju njegova na781

782

Ovom posljednjom reenicom zavrava deveta glava u F. iia, V. Moina i S. M. tedimlije. Meutim, ona se u I. rnia nalazi kao poetak X. glave. Zarije Bei Draga Garaanin Milutin Garaanin Jovan Kovaevi, Istorija Crne Gore. Titograd, 1967., str. 413. (Tekst J. Kovaevia.) Usp. i N. Radoji, Drutveno, str. 15, 19-21. 305

roda po Konstantinu (irilu). Za njegova vladanja nije postojao papa Stjepan. S. Mijukovi upozorava da od devet papa po imenu Stjepan do kraja XII. stoljea niti jedan od njih nije bio suvremenik Konstantina irila, koji je umro 869. godine.783 Nedvojbeno je da se ova glava u vezi s Konstantinom moe datirati u drugu polovinu IX. stoljea. M. Hadijahi istie da se Budimirova vladavina moe precizno datirati i to od prosinca 887. do oujka 917. godine. Ovo bi se datiranje moglo izvesti iz hrvatske redakcije, gdje se kae: I potom blaeni kralj kraljeva lit etrdeset i miseci tri s voljom (onogaj) ki sve moe... I sedminade(se)te dan umri na devet miseca mara. Odgovarajue mjesto u latinskoj redakciji glasi: Regnavit praeterea rex sanctissimus XL annis et menses quatuor... et septima decima die intrante mense martio mortuus est. Do sada se openito uzimalo onako kako stoji u latinskoj redakciji: da je kralj vladao 40 godina i 4 mjeseca i umro sedamnaestog dana mjeseca marta, - dakle, bez oznake godine. U hrvatskom tekstu upada u oi ono na devet i prije toga sedminade(se)te dan, pa bi se analogno u neto ranijem tekstu upotrijebljenoj jezinoj konstrukciji za broj 12 dva(na)deset dan ovo mjesto moglo protumaiti 17 na 9, drugim rijeima: kralj bi umro mjeseca marta 917., prethodno vladajui 40 godina, tj. od 877. godine. Ovakva jezina konstrukcija za oznaavanje rednih brojeva, uostalom, uobiajena je u starim slavenskim tekstovima. Drugaije je, mislim, teko objasniti kako je upala brojka 9, koja se ne pojavljuje u jezinom sklopu o kraljevoj 40-godinjoj vladavini i njegovoj smrti 17. marta. I hrvatski tekst je ovdje poremeen, ali se nedvojbeno razaznaje 917. godina (seminadesete na devet).784 M. Hadijahi obrazlae da je sabor odran u Duvnu, odnosno u mjestu Hlib, Lib (Hlivaj) i to mogue iz geografskih i vjerskih razloga. Duvno je, prema Hadijahiu, podruje gdje su se najvie zemljopisno pribliavale Hrvatska, Neretva i Bosna. 785 Spis opisuje kraljeve, koji su vladali na jednom i to od Bizanta neovisnom prostoru, na kojemu (prema prvobitnoj hrvatskoj redakciji izvora) nikada kralj Svetopelek nije postojao. D. Mandi zakljuuje da se opisani sabor za Budimira odrao 753. godine. U hrvatskoj se redakciji izvora spominje ime pape Stjepana i tvrdi da je bizantski car Konstan783 784 785

S. Mijukovi, Barski rodoslov, str. 175. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 235. M. Hadijahi, Da li je nastariji slavenski zakon Metodijev Zakon sudnij ljudem donesen na tzv. Duvanjskom saboru? Forum, XXIV/1985, 12, 1144.

306

tin poslao svoje izaslanike na Budimirov sabor. U osmom stoljeu ivjeli su pape Stjepan II. (752., 26. III. 26. IV. 757.) i Stjepan III. (768., 1. VIII. 3. II. 772.). Njihov suvremenik je bio bizantski car Konstantin V. Kopronim (741. 775.).786 Znai sabor se, prema Mandievu tumaenju hrvatske redakcije IX. glave mogao odrati samo od 26. oujka 752. do 3. veljae 772. M. Hadijahi to Mandievo miljenje ovako pobija: Mandieva koncepcija mislim da je neprihvatljiva najvie zato to ni u jednoj redakciji Ljetopisa kao bizantijski car nije spomenut Konstantin, ve Mihajlo. Istina je da je u hrvatskoj redakciji u IX. poglavlju na jednom mjestu navedeno kako je Budimir doao na misao da obrati ka svetomu ocu papi i ka cesaru Konstantinu. U latinskoj redakciji odnosno je mjesto prevedeno ad imperatorem Constantinopolitanae urbis Michaelem, pa je oito da je grekom prepisivaa mjesto slova a dolo slovo u, tj. rije je o caru Konstantina (grada). Da se ovdje ne radi ni o kakvom caru Konstantinu ve Mihajlu, vidi se iz samog daljeg teksta hrvatske redakcije, gdje se u nastavku pripovijeda kako su doli na sabor poslanici od cesara Mihajla, a iz konteksta je jasno da se radilo o istom caru. Vrijedno je napomenuti da se u hrvatskoj redakciji, koju Mandi smatra najkompetentnijim tekstom, inae uope ne spominju carski poslanici Leon i Ivan.787 Citirano Hadijahievo zakljuivanje ne mora u svemu biti tono. Naime, u IX. glavi hrvatske redakcije, za koju i on dokazuje da je prvobitna, pripovijeda se o cesaru Konstantinu, a zatim se navodi i c(es)ara Mihaila. (I iz ovoga je detalja lako zakljuiti da se i hrvatska redakcija redigirala.) Hadijahi misli da se sabor za Budimira mogao odrati, ako je ikada odran, godine 885. ili 886. i to ovako obrazlae: Car Bazilije i papa Stjepan V (VI) vremenski jedan drugome odgovaraju (885. i 886. godina), pa mi to slui kao podloga za datiranje pretpostavljenog Duvanjskog sabora. Neovisno od ove dedukcije, vrijedno je napomenuti da je dubrovaki historiar Tuberon (1459.-1527.) zabiljeio da se sabor na Duvanjskom polju odrao upravo 886. godine. Preko Tuberona ne treba jednostavno prijei, ne samo zato to je cijenjen po svojoj kritinosti, ve i zato to je raspolagao jednim prastarim primjerkom Ljetopisa Popa Dukljanina. Taj se tekst razlikovao od danas dostupnih tekstova (Tuberon, npr., spominje epidavarskog biskupa, koga dukljanski Ljetopisac zove Ivanom, mada u sadanjim tekstovima
786 787

D. Mandi, Rasprave, str. 166-176. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 259. 307

Ljetopisa nema traga tome Ivanu).788 M. Hadijahi je posebno upozorio na mogunost stvarnog postojanja Budimira kao kralja sa sjeditem u Bosni: Moemo dakle, pretpostaviti da je Dukljaninu bilo u interesu da ime glavnog aktera na Duvanjskom saboru bude autentino. Ime Budimir je, nadalje, karakteristino upravo za IX. vijek, ali se javlja i kasnije. U ispravama koje se odnose na podruje hrvatske drave spominju se pod tim imenom upani i dostojanstvenici. Postoji, dalje, i vie lokaliteta koji su vezani za ovo ime. Ja bih ovdje elio da skrenem panju na jedan lokalitet, pri emu posebnu vanost dajem geografskom smjetaju toga lokaliteta. Rije je o velikom selu u Sarajevskom polju zvanom Butmir, poznatom prethistorijskom nalazitu (butmirska kultura). Zahvaljujui turskim katastarskim defterima iz XV vijeka, sada znamo da se u to vrijeme dananji Butmir nazivao Budimir.789 Neki povjesniari istiu kako je u narodu dugo ostao spomen na kralja Budimira. Tako I. Kukuljevi istie da je istina, da ime Budimira, kao kralja hrvatskog, bijae poznato ne samo njekim starijim zgodopiscem hrvatskim, nego da je i u narodu vazda ivilo, o njemu se prialo, a i danas u predavanju puka i crkve ivi, te ga narodna crkva i medju svetce uvrsti.790 M. Hadijahi upozorava da se pod regnum Sclavorum smatra podruje Bosne i da se, prema dubrovakim kronikama, prvi slavenski vladari u ovome izvoru redovito tretiraju kao bosanski. Vladar (kralj) Sklavinije ne mora se shvatiti, barem to se predloka tie, kao neki vladar imaginarnog junoslavenskog kraljevstva, ve kao vladar jedne konkretne sklavinije, jednog Regnuma Sclavorum... Prema tome, Budimira ne treba shvatiti, barem ako pokuamo rekonstruirati Dukljaninov predloak, kao vladara neke sveobuhvatne drevne junoslavenske drave, ve kao vladara jedne od sklavinija a takvih je polovicom IX vijeka bilo vie ba na podruju na koje su se imale odnositi odluke narodnog sabora na Duvanjskom polju.... Nije iskljueno da se i u samom Dukljaninovu tekstu sauvao trag da je Duvanjski sabor rjeavao pitanja ne jednog junoslavenskog kraljevstva (regnuma), ve vie kraljevstava. U hrvatskoj redakciji, koja, kako je vie puta naglaeno, indicira veu starinu, govori se o starim privilezima koji su proitani na saboru kako bie
788 789 790

M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 219-220. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 233-234. I. Kukuljevi, Prvovjenani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune. Rad JAZU, knjiga LVIII., Zagreb, 1881., str. 3435. Kukuljevi u ovoj raspravi navodi (str. 52.) da 17. oujka svetkuje hrvatska crkva imendan sv. Budimira.

308

zemlja od zemlje potovana i puk od puka i kraljevstvo od kraljevstva. Latinska redakcija nije ostavila ovakvu formulaciju, ve na tome mjestu govori o starim grkim i latinskim poveljama o podjeli oblasti, okruja i zemalja (de divisione provinciarum ac regionum seu terrarum). Istina je ipak da i hrvatska redakcija sadri koncept o Budimirovu kraljevstvu sastavljenom od rusagov i vee jazikov.791 Ako se prihvati iznesena Hadijahieva argumentacija proizlazi da su glave VIII. i IX. posebni dio hrvatske redakcije izvora, koje se ne nastavljaju na vremenski redoslijed predhodnog izlaganja. Da je IX. glava preraivana i u hrvatskoj redakciji potvruju i neke oite pogreke koje se nalaze u njoj. U IX. glavi hrvatske redakcije ima, na primjer, i ovo: Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, to su Dalmatini Ninji. I jo od mista Dalme do Bandalona grada, a se sada zove Dra, dotla prozva Donju Dalmaciju.792 A. Pavi je posebno upozorio na tu pogreku istiui da je tekst na alost... sasvim oito na tome mjestu oteen jer imamo dvije Dalmatia inferior .793 I pogreke u takovom detalju upuuju da se mogla redigirati i cijela ova glava. Glave su IX. i XXIII. (u kojoj se pria o ubojstvu Zvonimira) nerazmjerno opirne u odnosu na sve ostale glave, a odudaraju od njih i nainom opisivanja. U hrvatskoj je redakciji IX. glave umetnuta irilometodska legenda koja je prenesena i u latinski prijevod iste glave. Usporedba obiju redakcija takoer potvruje da je hrvatski izvornik stariji i da je prevoditelju na latinski navedena legenda bila poznatija. U hrvatskoj se redakciji spominje kralj Budimir koji je naveden u prvobitnom izvoru. Glosator se posluio tzv. Panonskom legendom. Na to nas ve upuuje samo ime kralja Svatopluka, poznatoga moravskoga kneza; nije na odmet ako kaem, da se s tim imenom nikad i nigde ne sastajemo meu junim Slovenima. Ne samo to je ie Sv. Metodija zaista napisano jo negde u X. veku slovenskim jezikom i meu hrvatskim glagoljaima bilo bez ikakve sumnje dobro poznato, pa i latinski protivnici znali su za nj, nego u njemu ima i stavaka, koje se tiu ba Svatopluka, a od ovih osobite je panje vredna ona stavka, gde se kae, kako je Svatopluk asno primio Sv. Metodija... Ali Pop Dukljanin (odnosno njegov izvor, ako je sve to u
791 792

793

M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 238-239. V. Moin je prema iievom ispravku zamijenio rije donju u gornju. (Moin, nav. dj., str. 54.) A. Pavi, Cara Konstantina VII. Porrogenita DAI glave 29-36. Zagreb, 1906., str. 32. 309

gl. VIII. i IX. preuzeto iz nekoga starijega predloka, kako mislim) nije ie Sv. Konstantina prosto ispisivao ili prepisivao, nego ga je menjao i prilagoivao svojim tendencijama i ciljevima; on je to inio svesno i hotimice.794 Hadijahi je navedeno iievo miljenje tono korigirao u ovom smislu: ini se, za razliku od iieva pozivanja na itije sv. Metodija, da je ipak opravdanije izriito ne oznaavati kojim se ovdje konkretno izvorom posluio ljetopisac, nego prije uzeti da je imao neki, vjerojatno nama danas nepoznat, zapis koji se odnosio na irilovu misiju. U svakom sluaju, pri pripovijedanju o irilovoj misiji za podlogu nije moglo sluiti reproduciranje narodnog predanja, a jo manje jednostavno izmiljanje, ve naprotiv neki zapis.795 U IX. se glavi navodi kako je kralj Budimir pokopan u crkvi svete Marije u gradu Dokoliji. U sluaju da Dokolija stvarno znai Duklja moe se pretpostaviti da je redaktor to naveo radi armacije pretenzija dukljanske crkve. Takva je, npr. tvrdnja da je kralj Svetopelek (asno i uz velik sprovod) sahranjen u crkvi Svete Marije u gradu Duklji... ii je upozorio da je crkva sv. Marije prosto izmiljena, i to tendenciozno izmiljena kao tobonja rezidencija i saborna crkva drevnog dioklejskoga arhiepiskopa. Niti se opstojnost te crkve u Duklji moe zasvjedoiti bilo kojim, makar kasnijim dokumentom, niti se u jednoj tako imaginarnoj dukljanskoj crkvi mogla obavljati krunidba kraljeva. Grad Duklja je stajao razoren jo polovicom X. vijeka (Porrogenit), pa nije bilo rezona ni za opstojnost crkve sv. Marije ba u Duklji. Iz dukljanskog dijela Ljetopisa se saznaje da mjesto gdje su se sahranjivali kraljevi nije bila nikakva crkva sv. Marije, ve manastir svetih muenika Sergija i Baka (na Bojani).796 Iz imena kralja Svetopeleka u IX. glavi latinske redakcije moe se sigurno zakljuiti da ta sauvana latinska redakcija prvobitnog izvora nije vjeran prijepis izvornika. Naime, stvarni redaktor te latinske redakcije ove glave oito je imao u rukama primjerak hrvatske redakcije iste glave u kojoj je bila umetnuta irilometodska legenda. Glosator hrvatske redakcije nije izbacio ime kralja Budimira i opisao je pokrtenje njegova naroda svetog puka. Vano je istaknuti da se u glavi IX. hrvatske redakcije ne navodi kralj po imenu Svetipuk, kako su to neki zakljuili iz reenice, koja u originalu glasi: i ondje pribiva kraljujui sveti puk. Kralj
794 795 796

F. ii, Letopis, str. 134135, 143. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 206. M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti, str. 215.

310

se u ovoj glavi vie puta zove Budimir, a vladao je svetim pukom. Redaktor je ove glave na latinski htio biti dosljedan navedenoj legendi koja pria o slavenskom knezu Svatopluku i on je izbacio Budimirovo ime, a naziv hrvatske redakcije za njegov pokrteni narod (sveti puk) on je pretvorio u osobno ime Svetopelek prema imenu moravskog vladara. Ovo jedan katoliki sveenik, a pogotovo ako je to bio barski nadbiskup Grgur, nikad ne bi napravio, jer se u Dalmaciji sve do nedavno u crkvama puk nazivalo svetim pukom ili Bojim narodom. Bit prianja IX. glave hrvatske redakcije izgleda tona. Hrvati su na teritoriju rimske Dalmacije prvobitnu postojbinu imali u Donjoj Dalmaciji, a u doba franakog prodora uz obalnu Dalmaciju doli su na teritorij Dalmata. Hrvatski vladari se po dolasku na dalmatski teritorij nazivaju banovima Hrvata, a kad su stvarno zavladali i tim prostorom poinju u vladarski naslov unositi i Dalmate, odnosno Dalmaciju. Taj od Porrogeneta opisani prostor u biti odgovara tituliranju hrvatskih vladara, koji su se nakon proirenja vlasti u Dalmaciju osamostalili i tada su od banova postali kraljevi u drugoj polovini IX. stoljea. Iz Gottschalkova zapisa sigurno znamo da su sredinom IX. stoljea podanici astili Trpimira kao kralja. S vremenom su se i drugi banovi u nekada zajednikoj dravi osamostaljivali i tada se proglaavali kraljevima (Neretvanska oblast, Bosna). U svim glavama, i to u obje redakcije ovoga izvora, nema ni spomena da je puanstvo na opisanom prostoru ivjelo pod bilo kakvim bizantskim vrhovnitvom. 3. Postojanje jedne drave, koja se sastojala od nekih dijelova teritorija dananje Hrvatske i Bosne, potvruje i Sumpetarski kartular. On sadri podatke do kraja XII. stoljea, ali je mogao biti sastavljen i nekoliko stoljea kasnije. U Sumpetarskom kartularu navodi se kraljevstvo Hrvata u kojem vladaju banovi i to u latinskom izvorniku ovako: [102.] Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regem in Croatia, quando rex sine liberis moriebatur, silicet: banus Croacie, primus; banus Bosniensis, secundus; banus Sclauonie, tertius; banus Posige, quartus; banus Podrauie, quintus; banus Albanie sestus; banus Sremi, septimus.
311

Et de sex generibus Croatorum erant bani in Croatia, quos eligebant duodecim tribus Croatorum, et de aliis sex generacionibus erant comites in comitatibus Croatie: Kacigi, Cucari, Snasci, Cudomirigi, Mogoruigi, Subigi: isti sunt principales quibus pertinet banatum et mitunt sortes cui eorum sors dederit. [104.] Isti fuerunt bani in Croatia de genere Croatorum a tempore regis Suetopelegi usque ad tempus Suenimiri regis Croatorum: Stephanus Cucar, Saruba (...Mog ...Cacig ...car ...can), Slauaz ...(Cu)car fuit ...esimir, Cucar tempore Suenimiri Suenimiri fuit Petrus Sn(aci)g banustr. Om(nes) isti fu(erunt). Hrvatski prijevod Jurja Maruia: ([102.] U kraljevstvu Hrvata u prolim vremenima bijae obiaj: bilo je sedam banova (bani) koji birahu kralja u Hrvatskoj, kada je kralj umro bez djece; naime: prvi, ban Hrvatske; drugi, ban bosanski; trei, ban Slavonije; etvrti, ban Poege; peti, ban Podravine; esti, ban Albanije; sedmi, ban Srijema. A od est rodova hrvatskih bijahu banovi u Hrvatskoj, koje je biralo dvanaest plemena hrvatskih, a od est drugih rodova bili su upani u upanijama Hrvatske: Kaii, Kukari, Snaii, udomirii, Mogorovii, ubii. Tim odlinicima je patrila banska ast (banatum), a kome e od njih dopasti, odluuju drijebom. [104.] Ovo su bili banovi u Hrvatskoj od roda Hrvata, od vremena Svatopluka, sve do vremena Zvonimira, kralja Hrvata: Stjepan Kukar, Saruba (...Mog ... Kai ... kar ...kan), Slavac ... (Ku)kar je bio ... eimir, Kukar u vrijeme Zvonimira, Zvonimira ban je bio Petar Sna(ai). Sv(i) ti bi(jahu) ... u Hrvat(skoj). 797 Posebno je vano iievo usporeivanje Dukljaninova izvora sa Sumpetarskim kartularom. Na listu XIV.A i XIV.B toga Kartulara nalaze se, prema iiu, dva pripisa, pisana goticom XIV veka.798 D. Mandi misli da je pripis unesen za prijestolnih borbi poslije smrti Ladislava IV. Kumanca (+ 1290.) pa do izbora Karla Roberta Anuvinca
797

798

J. Marui, Sumpetarski kartular i Poljika seljaka Republika. Knjievni krug, Split 1992., str. 52 -53. F. ii, Letopis, str. 51. Usp. i V. Novak - P. Skok, Supetarski kartular. JAZU, Zagreb, 1952., str. 121.

312

1308. godine. Pisac je, prema D. Mandiu, upotrijebio veoma stari predloak iz zadnje etvrti XI. stoljea, u kojemu nije znao svaku rije tono proitati i prepisati.799 U prvome naknadno unesenom zapisu u Kartularu navode se podatci koliko je banova biralo hrvatskog kralja kad bi on umro bez nasljednika, a u drugome se zapisu dodaje: Isti fuerunt bani in Croatia de genere Croatorum a tempore regis Suetopelegi usque ad tempus Suenimiri regis Croatorum. 800 F. ii na temelju navoda o imenu prvog kralja s pravom zakljuuje: Nema sumnje da je anonimni autor tog pripisa poznavao Letopis popa Dukljanina.801 U vezi s tom iievom tvrdnjom da se pisac pripisa s folije XIV., gdje se spominje kralj Suetopeleg, koristio izvorom Sclavorum Regnum, Drislav vob je zakljuio da je to oito tono.802 D. Popovi tvrdi da se autor pripisa iz Sumpetarskog kartulara nije sluio spisom Sclavorum Regnum zato to se ova dva vrela razlikuju posebnou svojih sadraja.803 Spomen je Svetopelega u Sumpetarskom kartularu nepobitan dokaz da je autor pripisa znao samo za neku latinsku redakciju Sclavorum Regnum u kojoj se jedino to ime navodi. Razlike izmeu ta dva vrela nisu posebno bitne. Tako se na primjer u Sclavorum Regnum uglavnom navodi postojanje etiriju banova, a u pripisu Sumpetarskom kartularu sedam banova. Tu se razlikuje ovih 7 banova: banus Croacie, bosniensis, Sclauonie, Posige, Podrauie, Albanie, Sremi.804 Kada bi i bio sluaj da se navedena dva vrela meusobno stvarno razlikuju, to bi samo osnailo vjerodostojnost spisa Sclavorum Regnum. U oba se vrela, kako i D. Popovi istie,805 spominje postojanje velikoga jedinstvenog kraljevstva, u kojemu Hrvati zauzimlju samo dio teritorija. To je u vezi s Hrvatima najvanija bit istoga sadraja u izvorima Sclavorum Regnum i u Sumpetarskom kartularu. D. vob je ve 1956. godine upozorio: Hrvatska iji je ban ban Hrvatske, ui je pojam od Hrvatska, koja je istovjetna sa kraljevstvom Hrvata. Osim bana Hrvatske ostali su banovi u dravi: ban Bo799 800 801 802

803 804

805

D. Mandi, Rasprave i prilozi, str. 439. J. Marui, Sumpetarski kartular, str. 52. F. ii, Letopis, str. 53. D. vob, Pripis Supetarskog kartulara o izboru starohrvatskog kralja i popis onodobnih banova. Historijski zbornik, IX/1956, 1- 4, 110. D. S. Popovi, Prilozi, str. 228-250. P. Skok, Lingvistika analiza kartulara. U: V. Novak - P. Skok, Supetarski kartular, str. 292. D. Popovi, Prilozi, str. 231. 313

sne, ban Slavonije, ban Poege, ban Podravja, ban Albanije, ban Srijema. vob dalje tvrdi da je Bosna po Sumpetarskom kartularu posebno tretirana. Jer je Bosna, prema shvaanju kartularskog pripisa, preostatak hrvatske drave banus bosniensis je jedan od sedmorice banova hrvatske drave , i to je jedini preostatak... Ali kako je prema tihoj pretpostavci kartularskog pripisa bosanski vladar prvo ban, a potom kralj pravni nasljednik bosanskog bana hrvatske drave, to, dosljedno tomu, bosanskom vladaocu pravno pripada vlast nad onim podrujem to ga je drao negdanji banus Bosniensis. Treba dakle zakljuiti da iz kartularskog pripisa izlazi ova politika tendencija, suvremena postanku pripisa...806 Nuno je istaknuti da se u Sumpetarskom kartularu pogrjeno spominje bana Albanije, ako je autor pod Albanijom uope podrazumijevao ono to se danas pod tim pojmom shvaa i to je najvanije ako je tono prepisao izvornu rije. Teritorij svih ostalih banovina iz ovoga vrela je meusobno povezan, odnosno mogao je tvoriti zajedniku dravu, ali ni jedna od banovina na tom prostoru nije mogla graniiti s Albanijom, pa ak ni s pretpostavljenom Crvenom Hrvatskom. Neobino je vano da u Sumpetarskom kartularu sve banovine (osim dakako Albanije) obuhvaaju gotovo isti teritorij koji se opisuje kao sastavni dio velike drave u Libellus Gothorum.

806

D. vob, Pripis Supetarskog kartulara, str. 113114.

314

DODATAK O VLASIMA Postoje razna miljenja o podrijetlu Vlaha. Jedni smatraju da oni vode poreklo od romanizovanih starobalkanskih plemena, a drugi da su neposredni potomci rimskih kolona. Novija istraivanja (arheoloko-antropoloka) ukazuju na to da u stvari ine paleomediteransko-indoevropsku simbiozu i tip ljudi koji se protee i van granica Balkanskog poluostrva.807 Vlasi su se kao paleobalkansko stanovnitvo selili sa starih u nova sjedita i s vremenom se asimilirali s etnikom u novoj sredini, bilo da su ivjeli u istoj dravi, bilo da su prihvatili njegovu vjeru. Tako se veliki broj Vlaha s vremenom pretopio, izmeu ostaloga, u rumunjski, grki, bugarski, srpski i albanski etniki element. Nedavno je objavljena neto detaljnija genetika analiza Vlaha. Uzorci za analizu uzimani su iz Albanije, Makedonije i Rumunjske. Rezultati ovih istraivanja pokazuju da je unutar Vlaha velika genetika raznolikost. Na temelju tih rezultata mogue je zakljuiti da su se Vlasi na Balkanu kao poseban entitet oformili prvenstveno zbog istog naina ivota, privrednih aktivnosti i slinih ekonomskih interesa.808 Bogumil Hrabak zakljuuje da su vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog elementa sa kojim ga je vezivala vjeroispovijest. To su pravoslavni vlasi uinili svakako prije katolikih.809 U Hrvata imamo Vlahe koji su u Hrvatskoj obitavali u srednjem vijeku prije XIV. stoljea i Vlahe koji su doselili s Turcima u XVI. stoljeu. Zef Mirdita navodi miljenje Josipa Smodlake (objavljeno 1946.) da se u hrvatskim izvorima iz IX. i X. stoljea u dalmatinskim gradovima spominju imena osoba koja zavravaju s postponiranim lanom ul, karakteristinim za Vlahe.810 U petoj glavi latinske redakcije Dukljanininova spisa kad se pria o osvajanjima Vulgara navodi se (u hrvatskom prijevodu) i ova reenica: Zatim osvajajui zauzmu cijelu Makedoniju; potom itavu pokrajinu Latina, koji se u ono doba zvahu Rimljani (Romani), a sada se zovu
807

808 809

810

Dragoslav Antonijevi, Obredi i obiaji balkanskih stoara. SANU, Beograd, 1982., str. 20, 24. Usp. V. V. Ivanov i V. N. Toporov, K voprosu o proishodenii etnonima valahi. U: Etnieskaja istorija vostonih romancev. Akademija nauka, Moskva, 1979. I. Juri, Recenzija (od 10. rujna 2006.) rukopisa, str. 3. B. Hrabak, Vlaka i uskoka kretanja u sjevernoj Dalmaciji. U : Benkovaki kraj kroz vjekove. Benkovac, 1988., str. 257. Zef Mirdita, Vlasi u historiograji. Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 270. 315

Morovlasi, to jest Crni Latini. U istoj glavi hrvatske redakcije Ljetopisa ta reenica glasi: Posli obujae Sledusiju i pojdoe u Macedoniju, i nju prijae i svu zemlju latinsku, ki se onda (za) Rimljane drahu, a sada se zovu rni Latini, kih cesar s onimi ima mnogo rvanje. 811 Prema Dukljaninu ti Crni Latini prvotno su nazivani (smatrani) Romanima. Rije Woch potjee vjerojatno iz germanskog Walhs i oznauje Romane kao pripadnike Rimskog carstva.812 Doseljeni Sklavini su rije Vlah preuzeli od Germana i pod tim pojmom podrazumijevali su vie znaenja.813 Moe se zakljuiti da je pojam Vlah u srednjem vijeku obuhvaao gotovo sve nekadanje pripadnike Carstva, tzv. Romane, neovisno o njihovu etnikomu podrijetlu i da je ta oznaka Vlah tek u kasnomu srednjem vijeku postala sinonim za pastirsko zanimanje (vlah). Porrogenet razlikuje stanovnike koje naziva Romaei od Romana. Romani su mu u dalmatinskoj temi: u gradovima...; oni su mu i predslovensko (odnosno predavarsko) stanovnitvo Hrvatske, Srbije, Zahumlja, Neretve i Duklje. Romaei su mu Grci.814 Romani su prvobitno bili graani Rima, a zatim su tako nazvani svi stanovnici Italije koji su stekli rimsko pravo. Samozvani Romei su podanici Bizantskog carstva i ne moraju biti pravoslavni. Bizantinci su, prema Litavrinu, nazivali sebe Romeima, a svoj imperij zvali su Romanija. Sami su se podanici Carstva ponekad, kada su htjeli izraziti svoju etniku i konfesionalnu pripadnost, nazivali Grci, ali su takoer i kada su mislili na dravno ustrojstvo koristili za sebe pojam Grci. U Rimu i u Karolinkom imperiju bizantski podanici nazivani su Grcima.815 Josef Rungg tumai pojam Romani u smislu da je oznaivao pripadnike raznih naroda i etnikih grupa, koje su nekada bile pod rimskom dravom.816 Bizantski pisci u srednjem vijeku pod
811 812

813

814

815 816

I. Mui, Hrvatska kronika, str. 64, 140. Tomasz Czarnecki, Gotisches im Wortschatz des Polnischen. Institut za germansku lologiju Univerziteta u Gdansku, Gdansk. Rukopis, str. 10. D. A. Mainskij, Migracija Slavjan v I tisjaeljetii n. e. (po pismennim istonikam s privljeenijem dannih arheologii). U: Formirovanije rannefeodaljnih slavjanskih narodnostej. Akademija nauka, Moskva, 1981., str. 39. P. Skok, Kako bizantinski pisci piu lina i mjesna slovenska imena. Starohrvatska prosvjeta. N. s., sv. 1/1927., broj 1-2, str. 63. G. G. Litavrin, Vizantija i Slavjane, str. 594-596. Romanus heit zu Rom rmischen Staat gehrig, Rmer. Im rmischen Weltreich lebten besonders gegen Ende seines Bestehens Vlker verschiedener Zungen, die alle die rmische Staatsbrgerschaft besaen, daher Romani waren. Romani ist demnach vor allem ein staatsrechtlicher Begriff. (Josef Rungg, Ortsnamen der Go-

316

oznakom Latini podrazumijevaju i sve itelje zapadne Europe mislei i na njihovu pripadnost rimskom kranstvu.817 U Dalmaciji su Latinima, u odreenom (uem) smislu, nazivani stanovnici priobalnih mjesta. Ni u jednom postojeem izvoru uz pojam tih Latina, kao stanovnika gradova, ne navodi se oznaka crni, koja je esto vezana uz Vlahe. Vlasi su u Hrvatskoj s vremenom prihvatili katoliku vjeru i odredili se kao Hrvati. Ti su srednjovjekovni, predturski stoari zvani hrvatski Vlasi bili ostatci predhrvatskih starosjeditelja koji nisu, kako pojedini pisci pretpostavljaju, govorili nekim iskvarenim latinskim jezikom. Povijesna istraivanja utvrdila su da je romaniziranje starosjeditelja postojalo samo u nekim dijelovima Balkana. U kontinentalnom dijelu rimske Dalmacije, a posebno u Bosni i Hercegovini, stvarnoga romaniziranja nije bilo, ni u kakvom obliku. injenica je da se Vlahe spominje ve od ranoga srednjeg vijeka i u nekim drugim balkanskim krajevima u kojima nikad nije ivjelo romanizirano starosjedilako puanstvo.818 Samo dio tih stoara koji su se nazivali Vlasi, i to onaj dio koji potjee iz stare Dacije, bio je jako romaniziran.819 Svi Vlasi pravoslavne vjere, koji su se doselili u XVI. stoljeu (pa i kasnije) s osmanskim osvajaima, bez obzira na stvarno etniko podrijetlo, prihvatili su srpstvo. Josip Smodlaka je vjerovao da moe, kao osoba jugoslavenskoga politikog svjetonazora, slobodno pisati kako pravoslavni Vlasi, koji su u hrvatske zemlje doli kao turske predstrae, odnosno kao turske pomone ete, nisu bili podrijetlom Srbi. On je zakljuio i sljedee: Pravoslavni ivalj u Hrvatskoj ubrajao se u Hrvate sve do posljednje treine XIX. vijeka... Ovo vai za Liku, Kordun i Baniju, a ne za Slavoniju i Dalmaciju gdje se Vlasi nisu nikad nazivali imenom Hrvata. U Dalmaciji su samo jezik nazivali rvackim'... Poslije trideset godina jalovog prepiranja preputeno je najzad svakome na volju da se naziva narodnim imenom koje mu je milije. Tad se ustanovilo da su se svi pravoslavni opredijelili za srpstvo, a katolici za hrvatstvo. Sada se vidjelo koliko je jak
ten, Rmer, Franken in Rtien, Noricum, besonders Tirol. Universittsverlag Wagner, Innsbruck, 1963., str. 131.) G. G. Litavrin, Nekotorije osobennosti etnonimov v vizantijskih istonikah. U: Voprosi etnogeneza i etnieskoj istorii Slavjan i vostonih romancev. Akademija nauka, Moskva, 1976., str. 202-204. Maria Comsa, Romanem Walachen - Rumnen. Zbornik: Welt der Slaven, Beck, Mnchen, 1986., str. 138. Detaljnije vidi: I. Mui, Neromanizirano i romanizirano stanovnitvo zvano Vlasi. U: Hrvati i autohtonost, str. 361-372. 317

817

818

819

narodnosni faktor vjerozakon, kad je eto i pravoslavne Hrvate kroz srpsku crkvu priveo k nacionalnom srpstvu.820 Smodlakina zakljuivanja osudio je Ferdo ulinovi u reimu dodvoravajuem tekstu pod naslovom Srbi u Hrvatskoj i to u partijskom dnevniku za Hrvatsku Naprijed. F. ulinovi je istaknuo da Smodlakine postavke o Vlasima historijski nisu tone, a ostavljene bez odgovora mogle bi moda posluiti kakvom neprijatelju za njegovu rabotu.821 On nije ni spomenuo da Smodlaka u istoj raspravi iznosi kako su se svi Vlasi katolici u Hrvatskoj asimirali u Hrvate. Stvarnost je bila takva da je ak i J. idak zakljuio kako Smodlaka iznosei pretpostavke o jednom od najteih problema nae historiograje... ipak olako tvrdi, da je irenje srpskog imena u Bosni, Dalmaciji i u samoj Hrvatskoj rezultat veliko-srpske propagande poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878.822 Poslije ovoga Smodlakina iskustva u hrvatskoj historiograji o Vlasima su, osim N. Klai, pisali rijetki pojedinci. Tako je Branimir Gui 1973. (i to u izdanju Srpske akademije nauka u Beogradu i na njemakom jeziku) zakljuio kako su se oni Vlasi, koji su postali pravoslavni, iako etniki razliiti od Srba, zbog svoje pripadnosti pravoslavlju poeli smatrati Srbima.823 U nizu primjera koji potvruju injenicu poistovjeenja vjerozakona i narodne pripadnosti navodim samo ovaj: Godine 1551. general Ivan Lenkovi je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutranjosti Turske vie tisua Morlaka ili Vlaha i da su ih naselili oko Srba i u Kosovu polju kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno doli i pravoslavni kalueri koji su osnovali pravoslavni samostan.824 U Hrvatskoj se tek 1974. godine Ivan Ostoji (profesor iz Krapine) usudio o problematici Vlaha objaviti monograju (202 stranice gusto tiskanog teksta) pod naslovom Vlasi u Hrvatskoj. Ali ova njegova knjiga tiskana je tehnikom ciklostila i u tako ogranienom broju primjeraka da je ostala potpuno nepoznata i Z. Mirditi, koji je svoje djelo o Vlasima napisao u Zagrebu.
820

821

822

823

824

J. Smodlaka, Dalmacija i Hrvati kroz vjekove. Knjievni Jadran, godite I/1952., br. 2, str. 3-4. F. ulinovi, Srbi u Hrvatskoj. Naprijed, godite IX., br. 35, od 22. kolovoza 1952., str. 3. J. idak, Dr. Josip Smodlaka, Dalmacija i Hrvati kroz vjekove. Historijski zbornik, godite V., br. 1-2, 1952., str. 197-198. B. Gui, Wer sind die Morlaken im adriatischen Raum? Balcanica, IV., SANU, Beograd., 1973., str. 464. Radoslav Lopai, Biha i Bihaka krajina. Matica hrvatska, Zagreb, 1943., str. 1718.

318

Raspravljanja o problematici Vlaha u historiograji ne prestaju.825

825

Za ilustraciju navodim sljedei primjer: Toni Buri napominje da je mogue razluiti tri vremenski odjelite skupine crkava koje su bile posveene sv. Vidu i da najstariju sainjava manji broj sakralnih objekata ranoromanikih odlika (kao to su crkva u Dobrinju na otoku Krku, te dvije na Brau: na Vidovoj gori i u mjestu Dol). On dalje navodi da je veina crkava iz druge brojnije skupine romanikih i gotikih obiljeja, kao i one crkve koje pripadaju meu postturske kranske bogomolje u zaleu srednje Dalmacije podignuta na odreenim uzvienjima, pa prema njemu, s obzirom na lokacije tih crkava i pravce povijesnih migracija u srednjem vijeku njihovu pojavu, a time i kult sv. Vida u to vrijeme valja barem dijelom povezati sa srednjovjekovnim Vlasima. Buri dalje oprezno dodaje da se ne moe a priori sve crkve sv. Vida u razvijenom i kasnom srednjem vijeku pripisati Vlasima, ali ih se ne moe ni izbjei prigodom analize ovdje iznesene problematike. On dalje zakljuuje da nam arheologija ne prua sigurne dokaze o postojanju Svantovidovog kulta na istonoj obali Jadrana, a time ni njegovo mogue preklapanje s kultom kranskoga sv. Vida. Naravno da to ne znai da nije uope bilo Svantovidovog kulta na naim obalama, ve samo to da za njega nije mogue sigurno izluiti iz raspoloivih izvora (pisanih, arheolokih, toponomastikih), ili identikacije Perun Svantovid. (Toni Buri, Odnos sveti Vid - Svantovid na istonoj obali Jadrana. Histria antiqua (Pula), sv. 13 za 2005., str. 461-468.) Vlasi su u odreenom etnikom smislu bili dobrim dijelom i balkanski starosjeditelji, koji su u svojim pastirskim kretanjima eventualno mogli prenositi i kult Vida gdje on nije od ranije postojao i dakako ako su ga i sami imali. Ne moe se zanemariti ni injenica da balkanski pastiri neslavenskoga govora, koji su jo u drugoj polovini XX. stoljea smatrani Vlasima nisu sauvali spomen na Vida. Spomen boga Vida na dananjem hrvatskom teritoriju u odnosu na druge ostatke prvobitne vjere nadmono prevladava u tolikoj mjeri da je jedva mogue da su taj kult donijeli Vlasi i drugima trajno nametnuli. Osim toga smo suoeni sa sljedeom dilemom: Ako se Vida shvaa kao praslavensko pogansko boanstvo, a Vlahe kao prenositelje njegova kulta, onda bi se iz toga moglo zakljuivati da su ti Vlasi bili Slaveni. injenica pak da je Vidov kult posebno posvjedoen na planinskim vrhovima moe upuivati na to da je puk njegovu metaziku narav shvaao u solarnom smislu. 319

B IBLIOGRAFIJA

VRELA

I POSEBNO KORITENIH RADOVA

BARTOLINI, Elio. I barbari : testi dei secoli IV-XI / scelti, tradotti e commentati da Elio Bartolini. 2. ed. Milano: Longanesi, 1982. 1456 str. BIZANTINI, Croati, Carolingi : alba e tramonto di regni e imperi / a cura di Carlo Bertelli et al. Milano: Skira, 2001. 515 str. Katalog izlobe, Brescia 2001.-2002. BRATULI, Josip. itja Konstantina irila i Metodija i druga vrela / preveo i protumaio Josip Bratuli. Zagreb: Kranska sadanjost, 1985. 199 str. BULI, Frane; Bervaldi, Josip. Kronotaksa solinskih biskupa ; Kronotaksa spljetskih nadbiskupa : (od razorenja Solina do polovice XI. v.). Zagreb, 1912-1913. 176, XXIX str. Pretiskano iz Bogoslovske smotre. COLETI, Jacopo. Accessiones et correctiones all' Illyricum sacrum del P. D. Farlati / di P. G. Coleti ; pubblicato da Fr. Buli. Supplemento al Bullettino di archeol. e stor. Dalm. a. 1902-1910. Spalato, 1910. 339 str. CONSTANTINUS Porphyrogennitus. Die Byzantiner und ihre Nachbarn : die De administrando imperio genannte Lehrschrift des Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos fr seinen Sohn Romanos / bersetzt, eingeleitet und erklrt von K. Belke, P. Soustal. Wien: Fassbaender, 1995. 358. str. (Byzantinische Geschichtsschreiber ; 19) CONSTANTINUS Porphyrogennitus. Constantinus Porphyrogenitus De thematibus et De administrando imperio / recognovit Immanuel Bekkerus. Bonnae [Bonn] : Weberus, 1840. 594 str. (Corpus scriptorum historiae byzantinae) CONSTANTINUS Porphyrogennitus. Costantino Porrogenito De thematibus : introduzione, testo critico, commento / a cura di A[gostino]
323

Pertusi. Citta Del Vaticano : Biblioteca Apostolica Vaticana, 1952. XV, 210 str. (Studi e testi ; 160) CONSTANTINUS Porphyrogennitus. De administrando imperio / Constantine Porphyrogenitus; Greek text edited by Gy. Moravcsik; English translation by R. J. H. Jenkins. New revised ed. Washington, DC: Dumbarton Oakes Center for Byzantine Studies, 1967. IX, 341 str. CONSTANTINUS Porphyrogennitus. O upravljanju carstvom / Konstantin Porrogenet; prijevod i komentari Nikola Tomai (hrvatski), R J. H. Jenkins (engleski) ; prireiva grkog izvornika Gyula Moravcsik. Zagreb: Dom i svijet, 2003. XVII, 407 str. (Biblioteka Povjesnica) CONSTANTINUS Porphyrogennitus. Ob upravljeniji imperijej. Moskva: Nauka, 1989. 494 str. RNI, Ivan. Popa Dukljanina Ljetopis po latinsku i toga nekoliko i jo neto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletia / razsudjeno dao na svjetlo Ivan rni. U Kraljevici : Tiskom Primorske tiskare, 1874. XXVI, 59 str. DELONGA, Vedrana. Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Split : Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, 1996. 607 str. DIPLOMATIKI zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). Sv. 1: Listine godina 743-1100 / uredio Marko Kostreni. Zagreb: JAZU, 1967. 285 str. EINHARD. ivot Karla Velikog. Zagreb: Latina et Graeca, 1992. 184 str. (Biblioteka Latina et Graeca; knj. 34) FARLATI, Daniele. Illyrici sacri. T. 2: Ecclesia salonitana. Venetiis: Apud Sebastianum Coleti, 1753. XII, 636, XLVIII str. FORETI, Vinko. Korulanski kodeks 12. stoljea i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. U: Studije i rasprave iz hrvatske povijesti / Vinko Foreti. Split: Knjievni krug, 2001. Str. 103-124. GLOSSAR zur frhmittelalterlichen Geschichte im stlichen Europa / begr. von Jadran Ferluga et al.
324

Beiheft 2: Namentragende Steininschrifften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts / Bearb. Rade Mihalji. Wiesbaden: Steiner, 1982. XVIII, 150 str. Beiheft 6: Das Ethnikon Sclavi in den lateinischen Quellen bis zum Jahr 900 / Bearb. Jutta Reisinger, Gunter Sowa. Stuttgart: Steiner, 1990. 233 str. GRASSHOFF, Helmut. Rauchspur der Tauben : Radziwil-Chronik / aus d. Altruss. bertr. u. hrsg. von Helmut Grasshoff. Leipzig; Weimar: Gustav Kiepenheuer, 1986. 480 str. GRMEK, Mirko Draen. Dva lozofa, Gottschalk i Hasdai ibn aprut, o Hrvatima u vrijeme narodnih vladara. U: Prilozi za istraivanje hrvatske lozofske batine, 20 (1994), 1/2(39/40), str. 435-448. HAARMANN, Harald. Die Erforschung arabischer Quellen zur mittelalterlichen Geschichte der Slaven und Volgabulgaren / Hrsg. von Harald Haarman. Hamburg: Buske, 1976. 577 str. Hamburger philologische Studien ; 38 HERRMANN, Joachim. Griechische und lateinische Quellen zur Frhgeschichte Mitteleuropas bis zur Mitte des I. Jahrtausends u. Z. / herausgegeben von Joachim Herrmann. 4 sv. Berlin: Akademie-Verlag, 1988-1992. Teil 1: Von Homer bis Plutarch. 1988. 657 str. ; Teil 2: Tacitus. Germania.1990. 291 str. ; Teil 3: Von Tacitus bis Ausonius. 1991. 723 str. ; Teil 4: Von Ammianus Marcellinus bis Zosimos. 1992. 656 str. HEWSEN, Robert H. The Geography of Ananias of Sirak / introd., transl., and commentary by Robert H. Hewsen. Wiesbaden: Ludwig Reichert, 1992. XII, 467 str. HRVATI i Karolinzi. Split: Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, 2000. Izloba, Split 2000.-2001. Dio 1: Rasprave i vrela. 320 str. Dio 2: Katalog. 396 str. ISIDOR. Geschichte der Goten, Vandalen und Sueven. Essen; Stuttgart: Phaidon, 1986. 135 str.
325

IVANIEVI, Milan. Povijesni izvori. U: Starohrvatski Solin. Arheoloki muzej Galerija umjetnina Matica hrvatska Split,1992. Str. 3187. KAPITANOVI, Vicko. Ilirik u odrazu kranske knjievnosti. Knjievni krug, Split, 2006. 153 str. KLAI, Nada. Historia Salonitana maior. Beograd: Nauno delo, 1967. 142, 101 str. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka i umetnosti; knj. 399. Odeljenje drutvenih nauka ; knj. 55) KLAI, Nada. Izvori za hrvatsku povijest. 1 : (Do godine 1107) / ur. Nada Klai. Zagreb: kolska knjiga, 1955. 74 str. KLAI, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb: kolska knjiga, 1972. XII, 386 str. KOS, Franc. Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. Ljubljana: Leonova druba, 1902Knj. 1: (l. 501.-800.). 1902. LXXX, 416 str. Knj. 2: (l. 801.-1000.). 1906., LXXXIV, 516 str. KOS, Milko. Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Ljubljana: Znanstveno drutvo, 1936, 157 str. (Razprave Znanstvenega drutva v Ljubljani ; 11. Historini odsek ; 3) KRIMAN, Mate. Antika svjedoanstva o Istri. 2. preraeno i dopunjeno izd. Pula: Zaviajna naklada akan Juri, 1997. 462 str. LAMBOT, Cyrille. Oeuvres thologiques et grammaticales de Godescalc d'Orbais / D. C. Lambot. Louvain: Universit catholique, 1945. XXIV, 684 str. LUI, Ivan. Joannis Lucii De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelodami: Apud Joannem Blaeu, 1668. [40], 474, [2] str. LUI, Ivan. Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia / Giovanni Lucio. Trieste : Edizioni LINT, 1983. VIII, 703, [7] str. LJETOPIS Popa Dukljanina. Vidi: RNI, Ivan; MOIN, Vladimir; MUI, Ivan; ORBINI, Mavro; II, Ferdo; TEDIMLIJA, Savi Markovi. MARUI, Juraj. Sumpetarski kartular i Poljika seljaka republika. Split : Knjievni krug, 1992. 187 str.
326

MEYER, Karl Heinrich. Fontes historiae religionis slavicae / collegit Carolus Henricus Meyer. Berlin : de Gruyter, 1931. 112 str. MIGNE, Jacques Paul. Patrologia latina [CD-ROM]. Alexandria: Chadwyck-Healey, 1995-1996. 5 optikih diskova. Elektronika verzija 1. izdanja djela Patrologia latina (1844.-1855. i 1862.-1865.) MOROVI, Hrvoje. Anonimna splitska kronika. Split, 1962. 20 str. (Izdanja Muzeja grada Splita ; sv. 10) MOIN, Vladimir. Ljetopis Popa Dukljanina : latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i "Hrvatska kronika" / priredio, napisao uvod i komentar Vladimir Moin. Matica hrvatska: Zagreb, 1950. 105 str. MUI, Ivan. Hrvatska kronika : 547. - 1089. / [priredio] Ivan Mui. 5. izd. Split : Marjan tisak, 2002. 260 str., [64] str. NOVAK, Viktor; Skok, Petar. Supetarski kartular / [uredili i obradili] Viktor Novak i Petar Skok. Zagreb: JAZU, 1952. 314 str. + tab. ORBINI, Mavro. Kraljevstvo Slavena / prevela Snjeana Husi. Zagreb: Golden marketing: Narodne novine, 1999. 623 str. Povijest kraljeva Dalmacije i drugih okolnih ilirskih krajeva. Str. 269-304. ORBINI, Mavro, Il Regno degli Slavi / Mauro Orbini; besorgt von Sima irkovi u. Peter Rehder. Mnchen: Sagner, 1985. 23, 473 str. (Sagners Slavistische Sammlung ; 9) Regno la storia de' re di Dalmatia, et altri luoghi vicini dell' Illirico. Str. 204-241. PAULUS, Diaconus. Historia Langobardorum. Hannover: Hahnsche Buchhandlung, 1987. 268 str. PAULUS, Diaconus. Storia dei Longobardi / Paolo Diacono. Milano: TEA, 1988. XXI, 367 str. PLINIUS Secundus, Caius. Storia naturale / Gaio Plinio Secondo. 6 sv. Torino: Giulio Einaudi Editore, 1982-1988. Vol I: 1982. 966 str. ; Vol. II: 1983. 705 str. ; Vol. III/1: 1984. 996 str. ; Vol. III/2: 1985. 907 str. ; Vol. IV: 1986. 624 str. ; Vol. V: 1988. 966 str.
327

POVIJEST minulih ljeta ili Nestorov ljetopis / preveo Nenad Kosovi. 1. izd. Beograd: IKP Nikola Pai, 2003. 204 str. PRIBOJEVI, Vinko. O podrijetlu i zgodama Slavena. Zagreb: JAZU, 1951. 247 str. PROCOPIUS Caesariensis. Procopii Caesariensis Opera omnia / recognovit Iacobus Haury. Vol. 2: De Bellis Libris V-VIII: Bellum Gothicum. Leipzig: Teubner, 1963. 699 str. QUELLENSAMMLUNG zur mittelalterlichen Geschichte : Fontes medii aevi. Berlin: Bogon, Mller, Pentzel Verlag und Digitalisierung,1998. 1 optiki disk (CD-ROM) QUELLENSAMMLUNG zur mittelalterlichen Geschichte : Fortsetzung : Continuatio fontium medii aevi / herausgegeben von Thomas Mller und Alexander Pentzel. Berlin: Heptagon, 1999. 1 optiki disk (CD-ROM) RAKI, Franjo. Documenta historiae chroaticae periodum antiquam / collegit, digessit, explicuit Fr. Raki. Zagrabiae : Sumptibus Academiae scientiarum et artum, 1877. XXXV, 544 str. (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium ; vol. 7) RAU, Reinhold. Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte / bearb. von Reinhold Rau. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1992Teil 1. 1993. 484 str. Teil 2. 1992. 400 str. ROTKOVI, Radoslav. Najstarija crnogorska drava Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka : izvori i legende. Podgorica : Print, 1999. 454 str. SRKULJ, Stjepan. Izvori za hrvatsku povijest. Zagreb: Vl. nakl., 1910. 182 str. STANOJEVI, Stanoje; orovi, Vladimir. Odabrani izvori za srpsku istoriju. 1: Doba od VI-X veka. Beograd : G. Kon, 1921. IV, 72 str. SVOD drevnejih pismennyh izvestij o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium). T. 1: (I-VI vv.) / sostaviteli L.A. Gindin, S.A. Ivanov, G.G. Litavrin. Moskva: Nauka, 1991, 472 str.
328

T. 2: (VII-IX vv.) / sostaviteli S.A. Ivanov, G.G. Litavrin, V.K. Ronin. Moskva: Izdatelskaja rma Vostonaja literatura RAN, 1995. 589 str. IDAK, Jaroslav. Historijska itanka za hrvatsku povijest. 1: Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj g. 1848 / ur. J. idak. Zagreb: kolska knjiga, 1952. 232 str. II, Ferdo. Letopis Popa Dukljanina / uredio Ferdo ii. Beograd; Zagreb: Zaklada tiskare narodnih novina, 1928. 480 str. (Posebna izdanja SANU; knj. 67. Filosofski i loloki spisi; knj. 18) II, Ferdo. Prirunik izvora hrvatske historije. Dio 1, est 1: (Do god. 1107.): uvod, natpisi i isprave. U Zagrebu: Kr. hrv. slav. dalm. zemaljska vlada, 1914. XIV, 653 str. KEGRO, Ante. Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Ope Crkve. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2005. 150 str. TEDIMLIJA, S[avi] M[arkovi]. Kronika hrvatska. (Rukopis).180 str. TACITUS, Cornelius. Germania. Mnchen: Verlagsbuchhandlung, 1968. 94 str. TACITUS, Cornelius. Germania / priredio Ivan Mui. Verbum: Split, 1993. 91 str. (Biblioteka Tempus ; 2) TSCHIEWSKIJ, Dmitrij. Die Nestor-Chronik / eingeleitet und kommentiert von Dmitrij Wiesbaden: Harrassowitz, 1969. XIX, 324 str. (Slavistische Studienbcher ; 6) TOMA Arhiakon. Historia Salonitana / Thomas Archidiaconus; digessit Fr. Raki. Zagreb: JAZU, 1894. 225 str. (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium; vol. 26) TOMA Arhiakon. Historia Salonitana : povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika / predgovor, latinski tekst, kritiki aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Peri. Split: Knjievni krug, 2003. XXII, 530 str. (Knjiga Mediterana; 30) TOMA Arhiakon. Historia salonitanorum atque spalatinorum ponticum / Thomae Archidiaconi. Split: Knjievni krug, 2003. [226] str. (Knjiga Mediterana ; 31) Faksimilno izdanje.
329

TOMA Arhiakon. Kronika / uredio i preveo Vladimir Rismondo. Split: akavski sabor, 1977. 426 str. Prijevod djela: Historia Salonitana : Codex Spalatensis TOMAI, Nikola. ivot i djela cara Konstantina VII. U: Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, 20 (1918), 1/2, str.1-92. TRKANJEC, eljko; Knezovi, Pavao Documenta historiam Croaticam spectantia : (repraesentativa) / priredili eljko Trkanjec, Pavao Knezovi. 3. izd. Zagreb : kolska knjiga, 1995. IX, 124 str. VIZANTIJSKI izvori za istoriju naroda Jugoslavije. T. 1 / obradili Franjo Barii et al. Beograd : Nauna knjiga, 1955. XXII, 328 str. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka ; knj. 241. Vizantoloki institut ; knj. 3) T. 2 / obradio Boidar Ferjani. Beograd : Nauno delo, 1959. XII, 98 str. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka ; knj. 323. Vizantoloki institut ; knj. 7 WOLFRAM, Herwig. Quellen zur Geschichte des 7. und 8. Jahrunderts / unter Leitung von Herwig Wolfram neu bertr. von Andreas Kusternig; Herbert Haupt 2. unvernd. Au. Darmstadt; Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1994. XIV, 567 str. *** Posebno upozoravam na vanost sljedeih predmetnih bibliograja: - O problematici autohtonosti u Hrvata usp. Bibliograju u knjizi: Ivan Mui, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. VII. izd., Split, Marjan tisak, 2001., str. 509.-557.; - O Hrvatskoj kronici usp. Nada Vrsalovi, Bibliograja izdanja Ljetopisa popa Dukljanina i odabrana bibliograja radova o Ljetopisu, u knjizi: Ivan Mui, Hrvatska kronika 547. 1089. V. izd., Split, Marjan tisak, 2002., str. 223.-248.; - O Gotima usp. Neda Anzulovi, Bibliograja o Gotima u Hrvatskoj i susjednim joj zemljama, u knjizi: Robert Tafra (priredio), Hrvati i Goti. Split, Marjan tisak, 2003., str. 205.-243.

330

UMJESTO POGOVORA PRVOME IZDANJU

Devetome stoljeu u povijesnome razvoju Europe, bez sumnje, pripada zasebno mjesto. To je doba oblikovanja onih politikih tvorba, koje se redovito tretiraju kao jezgra, iz kojih su izrasle mnoge suvremene drave. Bitne su se promjene, esto donekle sline naravi, dogaale u ono doba u razliitim europskim krajevima, izmeu ostalog i u onim zemljama koje su bile meusobno veoma udaljene. Na dalekom zapadu Europe kralj Kenneth McAlpine spajanjem malih dravica Skota i Picta u bitnosti udario je temelj srednjovjekovnoj kotskoj, dok su njegovi suvremenici kraljevi Rhodri u Walesu i Egbert u Wesseksu poeli sline procese ujedinjavanja malih politikih tvorbi vanih za stvaranje veih drava u Walesu i Engleskoj. Gotovo u isto vrijeme na europskome istoku u prilikama otrog suparnitva izmeu Skandinava i Kazara pojavio se i naglo se pretvorio u vaan politiki imbenik u ovome dijelu Europe tzv. Ruski kaganat, prethodnik Kijevske Rusije. Deveto stoljee je doba burnih politikih promjena vezanih uz raanje, ojaanje i diobu nove europske velesile Karolinkog carstva. Tada se datiraju normanska osvajanja na sjeveru i zapadu Europe i ona arapska na Mediteranu, naglo teritorijalno proirenje Bugarske na raun Bizanta i Avarskoga kaganata, seoba Maara i mnogi drugi dogaaji koji su odigrali znaajnu ulogu u oblikovanju suvremene europske etnike i politike mape. Meu najvanijim procesima koji su se tada odvijali treba posebno naglasiti etnogenezu, formiranje srednjovjekovnih drava, prihvaanje kranstva (a na istoku Europe i Kavkazu takoer islama i judaizma) od strane poganskih naroda i uvjetovano ovim posljednim inom njihovo ukljuenje u jednu ili drugu od tadanjih velikih civilizacija. Spomenutim se procesima u znaajnoj mjeri obiljeava i hrvatska povijest IX. stoljea. Nije udno da je zbog toga upravo ovoj sloenoj problematici uglavnom posveena nova knjiga I. Muia Hrvatska povijest devetoga stoljea. Muieva Hrvatska povijest nipoto se ne moe smatrati kao jednostavan prikaz hrvatske povijesti IX. stoljea. Autorova je pozornost u
331

ovoj knjizi usredotoena onome to jo i danas ostaje prijeporno u hrvatskoj povijesti ranoga srednjeg vijeka, pri emu autor svaki put predlae svoja argumentirana rjeenja. Iz sadraja knjige vidljivo je da se u njoj radi o kljunim problemima ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, naime o onima koji su vezani uz takve sloene procese kao oblikovanje hrvatskoga naroda, stvaranje hrvatske drave, pokrtavanje. Poznato je da su sve ove teme ve odavno, barem od vremena I. Luia bile predmet ustrajnoga raspravljanja u hrvatskoj i svjetskoj historiograji. Shvatljivo je zbog toga da conditio sine qua non za svaki novi znanstveni poduhvat na tome podruju jest kritiko vrednovanje veoma opsenoga historiografskog opusa. Valja odmah istaknuti da Muieva knjiga u najveoj mjeri odgovara ovome zahtjevu. Kao recenzentu iz Petrograda meni je posebno drago istaknuti da je autor esto koristio radove ruskih znanstvenika koji, na alost, ostaju teko dostupni u Srednjoj Europi. Prouavajui problematiku etnogeneze Hrvata I. Mui, prije svega, naglaava ulogu u tome procesu autohtonoga stanovnitva Dalmacije. Autor tvrdi da dalmatinski starosjeditelji, koji su u antikim izvorima nazivani Iliri, ine najvei broj predaka hrvatskoga naroda. Iako je problematici kontinuiteta i autohtonosti bio posveen niz Muievih radova i, prije svega, njegova fundamentalna monograja Hrvati i autohtonost, u novoj je knjizi autor u jo veoj mjeri proirio argumentaciju svoje teorije o autohtonosti Hrvata, koristei pored pisanih izvora rezultate arheolokih iskopavanja, etnolokih, antropolokih i genetikih istraivanja. U historiograji su, uglavnom pod utjecajem arheolokih podataka, vie puta izraavane sumnje u nestanak ili potpuno potiskivanje starosjeditelja od strane novopridolih Slavena, ali tek su se u Muievim radovima pojedina zapaanja pretvorila u dobro fundiranu i detaljno argumentiranu teoriju o autohtonosti Hrvata, koju danas ne moe ignorirati nijedan ozbiljan istraiva problematike rane hrvatske povijesti. Muieva teorija o autohtonosti primorava nas drugaije, negoli su to sagledavali dosadanji povjesniari (ukljuujui ovdje i velikane hrvatske medijevalne historiograje F. Rakog, F. iia, N. Klai), raspravljati o kljunim procesima hrvatske povijesti kao to su etnogeneza, formiranje drave, pokrtavanje i oblikovanje srednjovjekovne hrvatske uljudbe. Ipak, bez obzira kakav je bio broj autohtonog stanovnitva u odnosu na ono doseljeno u ranom srednjem vijeku, injenica je da su starosjeditelji samo jedan od imbenika u sloenome procesu oblikovanja hrvatskoga naroda. U svojoj knjizi I. Mui dosta opseno raspravlja o ulozi u etno332

genezi Hrvata i drugih etnikih skupina, prije svega, Slavena i tzv. Protohrvata, tj. prvobitnih nosioca hrvatskog imena ije se neslavensko podrijetlo sve vie prihvaa u suvremenoj znanosti. Poetak naseljavanja Sklavina na podruje Dalmacije I. Mui stavlja u doba vladanja Gota, tijesno povezujui ovaj proces s prilikama iz vremena gotsko-bizantskih ratova. Iznosei ovaj zakljuak Mui se uglavnom oslanja na rezultate vlastite ralambe podataka o doseljenju Slavena u djelima: Historia Salonitana Tome Arhiakona, Hrvatskoj kronici i u latinskoj redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina. On je, izmeu ostalog, detaljno ralanio onaj pasus u Tominoj kronici koji govori o podrijetlu Hrvata i nastanku Hrvatske, pri emu je dao iscrpan i toan odgovor na pitanje kako je sam kroniar zamiljao te procese, drugim rijeima, kakvu je sliku zbivanja on imao pred svojim oima. Meutim, namee se pitanje: moemo li uzeti tu sliku kao vjerodostojan prikaz procesa iz doba raanja hrvatskoga naroda i hrvatske drave? Poznato je da u suvremenoj historiograji prevladava miljenje kako je ta slika rezultat vie ili manje uspjenog spajanja razliitih srednjovjekovnih tradicija o podrijetlu Hrvata. Jednom od takvih dosta kasnih tradicija, koje toboe nemaju oslonca u povijesnoj stvarnosti ranoga srednjeg vijeka, redovito se smatra i izjednaivanje ili, bolje rei, tijesno povezivanje Gota, Slavena i Hrvata kod Tome i Dukljanina. I. Mui je odluno ustao protiv takvog tumaenja gotomanije obaju srednjovjekovnih pisaca tvrdei da ona slika, koja se potankom ralambom izvodi iz djela Tome Splianina i Sclavorum Regnum, gotovo u potpunosti odgovara onome to je danas poznato za prilike toga doba iz starijih pisanih izvora i iz materijala arheolokih iskopavanja. Sakupivi svu relevantnu, za taj zakljuak izvornu grau, I. Mui je uinio moda najjai pokuaj u suvremenoj historiograji da dokae vjerodostojnost podataka Salonitanske povijesti Tome Splianina i Ljetopisa Popa Dukljanina o ranoj povijesti Hrvata. Govorei o Protohrvatima I. Mui doputa mogunost da su se pojavili na Balkanu jo u doba gotske vladavine ili da su ak bili balkanski starosjeditelji. Od posebne je vanosti Muieva teza o prvobitnom smjetaju Protohrvata u planinskome dijelu nekadanje pokrajine Liburnije, odakle su oni, prema I. Muiu, poeli zauzimati Dalmaciju tek na poetku IX. stoljea. Ovu je tezu autor iznio oslanjajui se uglavnom na rezultate postignute vlastitom ralambom djela Tome Splianina, Dukljanina, ali i nekih drugih izvora. Prema Muiu, takav je smjetaj Protohrvata potvren i izvjetajem iz XXX. poglavlja djela Konstantina Porrogeneta De admini333

strando imperio o posebnom banskom podruju u sklopu hrvatske drave. Muievi su dokazi veoma ozbiljni. Kao i u sluaju teorije o autohtonosti svaki istraiva koji se bavi hrvatskim ranim srednjim vijekom mora ocijeniti ovu Muievu tezu. Ipak, mislim, da konaan odgovor na pitanje o prvobitnom smjetaju hrvatskih doseljenika na Balkanu, koji e potvrditi ili pobijati ovu Muievu tezu, mogu dati samo rezultati daljnjih arheolokih iskopavanja na podruju Like, Krbave i Gacke. Ovdje smo naveli samo one toke u opsenom Muievom radu koje smatramo najvie poticajnim za daljnju diskusiju koja e, kako se nadamo, biti veoma korisna za povijesnu znanost. Meutim, ne treba ispustiti iz vida i veoma zanimljive rezultate postignute za ua pitanja rane hrvatske povijesti. Kao vaan Muiev doprinos prouavanju pokrtavanja Hrvata (prema Muiu, pokatolienja, jer autor zastupa tezu o arijanstvu Protohrvata) valja smatrati njegovo opseno raspravljanje o toj problematici u kojem se posebno osvre na neka nejasna pitanja, na primjer, na problematiku ninskih biskupa VII. IX st. spomenutih u Bianchievom radu Zara Cristiana. Muieva knjiga, bez sumnje je vano ostvarenje u najnovijoj historiograji posveenoj hrvatskome srednjovjekovlju. Ona je ozbiljan pokuaj razjanjenja najteih pitanja hrvatske povijesti IX. stoljea pisana na suvremenoj metodolokoj razini uz potanku ralambu najvanijih pisanih izvora, i temeljena na multidisciplinarnim istraivanjima razliitih podruja povijesne znanosti kao i stvaralakom koritenju dostignua svjetske medijevalistike. Neovisno od daljnje sudbine teza iznesenih u ovoj knjizi, nepobitno je da ona kao fundamentalna interdisciplinarna sinteza jest vaan korak prema poznavanju povijesne istine na kojemu moramo biti zahvalni njenom autoru. Denis J. Alimov 826

826

Denis Jevgenjevi Alimov roen je 1. veljae 1979. u Petrogradu (Rusija). Zavrio je Historijski fakultet Dravnog Sveuilita u Petrogradu, na kojem je studirao povijest srednjeg vijeka i diplomirao 2001. godine. God. 2005. odbranio je disertaciju pod naslovom: Horvatskoje obestvo v epohu hristianizacii /VII IX vv./. (Hrvatsko drutvo u doba kristijaniziranja /VII. IX. st./, Sankt-Peterburg, 2005.) Bavi se povijeu Hrvatske i drugih slavenskih zemalja u ranom srednjem vijeku. Predaje na Katedri za povijest slavenskih i balkanskih zemalja na Historijskom fakultetu Dravnog Sveuilita u Petrogradu.

334

KAZALO OSOBA
A Agaton, papa 212 Albigarije 150 Aleksandar II., papa 227 Amiko, knez 229 Anastazije, muenik 76 Anselmo, sv. 214 Arije 226-228 Arnful, car 82 Atila 72 August, car 43-45 B Balderik, markgrof 169 Bazilije, bizantski car 190, 191, 199, 215, 307 Bela IV, ugarski kralj 301 Berigoj 189 Boleslav I. Hrabri, kralj 270 Boris Mihajlo, bugarski vladar 176, 181, 194, 202, 290 Borna 28, 83, 119, 148, 151, 155, 157-161, 163, 165-168 Branimir 13, 27, 130-134, 195200, 202-204, 215, 293 Braslav 202 Budimir, kralj 140, 202, 203, 225, 302, 303, 305-313 C Cededa 227 Cepimir, kralj 141 Cividale, Mutimirova ena 205 iril, sv., v. Konstantin (iril), sv. D Dioklecijan, car 11, 42, 43, 240, 260, 261 Domagoj, hrvatski knez 13, 184, 187, 189-193 Dragomu, tast kneza Ljudevita 160 Driha, opat 17 Druak (Druec) 168, 169, 190 Drislav, hrvatski vladar 207 E Erik, furlanski markgrof 146 F Ferdinand, kralj 318 Focije, carigradski patrijarh 215 Franievi, Ivan 234 Fridrik, car 245 G Gebizon, papinski poslanik 14 Gerardo, papinski poslanik 229 German, vojskovoa 74
335

Glicerije, biskup 53 Grani, Mijo 196 Grgur, barski nadbiskup 311 Grgur I. Veliki, papa 57, 75, 211, 246 Grgur VII., papa 229 H Hadrijan IV. 245 Heliodor 51 Heraklije, car 75, 258-260, 287, 289-292, 296 I Ivan, biskup 307 Ivan, carski poslanik 307 Ivan, nadbiskup 206 Ivan, sveenik 136, 219 Ivan, sveenik iz Venecije 189, 199, 200, 202 Ivan IV., papa 75, 76, 212 Ivan VIII., papa 77, 184, 190, 193, 194, 197, 199, 200, 202, 203, 215 Ivan Ravenjanin 215 J Jelena, hrvatska kraljica 182, 183, 185 Julijan Apostat 11 Justin, nadbiskup splitski 173, 174 Justinijan, car 12, 74, 211, 278 K Kadolah (Kadalo) 149, 150 Kaligula, car 41 Kamilo Skribonij 41 Kandijan, Petar, dud 198
336

Kanimir, kralj 141 Karlo I. Robert, kralj 312 Karlo Veliki, car 82, 83, 146, 148, 149, 151, 154, 165, 182, 196, 217, 221, 224, 251 Klement, sv. 82 Kocilis, franaki arhont 170 Kolumban, sv., irski opat 212 Konstancijan, bizantski vojskovoa 57, 58, 296 Konstantin (iril), sv. 62, 63, 224, 300, 302, 306, 310 Konstantin I. Veliki, car 43 Konstantin IV., car 212 Konstantin V. Kopronim, bizantski car 307 Kostanc, v. Konstantin (iril), sv. Kreimir, hrvatski kralj 12, 13, 174, 180-187, 197 Kuvrat (Kubrat, Krovat, Krobat) 289-292 L Ladislav, kralj 208, 227 Ladislav IV. Kumanac, kralj 312 Lav V. Armenac, bizantski car 149, 150 Lenkovi, Ivan, general 318 Leon, car 150 Leon, carski poslanik 307 Leon III., papa 83 Leon Izaurijski, car 76 Lotar I. 171-174, 245 Ludovik, car 190, 191 Ludovik I. Poboni, franaki car 83, 149, 150, 159, 166, 167, 172 Ludovik II. 173 Luka, sv. 210

LJ Ljudemisl, Bornin ujak 165, 167, 168 Ljudevit Posavski 119, 151, 157160, 166-168 M Maksim, solinski biskup 75 Maksimin, gotski biskup 220 Marcela, sv. 214 Margarito, Paola 216 Marin, nadbiskup 203 Martin, opat 75, 76, 212 Marua (Marija), ena kneza Branimira 197 Mauricije, car 277, 289 Mavro, muenik 76 Metodije, sv. 62, 63, 300, 302, 309 Mihajlo, bizantski car 304, 307 Mihajlo, bugarski vladar, v. Boris Mihajlo Mihajlo, hrvatski kralj 182, 183, 185 Mihajlo II. (Mucavi), bizantski car 170, 181, 258 Miroslav, hrvatski kralj 13, 174, 182-187, 197 Mislav, hrvatski vladar, v. Mojslav Mojslav (Mislav), hrvatski vladar 168-170, 172, 182, 190, 205 Munari, Angela 216 Muncimir (Mutimir), hrvatski vladar 13, 77, 135, 182, 186, 187, 205, 206, 292 N Narzes 53, 267

Nepot, Julije, car 52 Niceta, patricij 190 Nicifor, poslanik cara Leona 150 Nikola Mistik, carigradski patrijarh 296 Ninoslav, ban 301 O Odoakar, kralj 41, 52, 70 Oton I. 249, 258, 260 Oton II. 82 P Particijak, Ivan, dud 191, 192 Particijak, Urso (Orso Badoario), dud 179, 189-192 Pavao, ninski biskup 215 Pavao, splitski nadbiskup 229 Pavao, sv. 209, 210, 214 Petar, nadbiskup splitski 173, 174 Petar, sv. 209 Petar Gui 144 Petar Kreimir IV., hrvatski kralj 183, 207, 208, 285 Petar Snai, hrvatski kralj 146, 312 Petar Spljeanin 144 Petar Veliki 251 Pipin, kralj 217 Porga, hrvatski arhont 260 Pribina (Pribunja, Prvunja), ban 178, 182, 184-186, 285 Prvan, Ljubo 9 R Radegast, gotski voa 52 Rankovi, Aleksandar 9 Rastislav 300
337

S Samo 250 Saruba, ban 312 Satimir (Satamir, Satimerius), kralj 302 Sigiswulf, gotski voa 220 Silimir 140 Slavac, ban 312 Stefan Nemanja 228 Stefan Nemanji (Prvovjenani) 228 Stjepan, hrvatski kralj 182, 183, 185 Stjepan (Stipan), papa (!) 302, 303, 306 Stjepan II., kralj 174 Stjepan II., papa 307 Stjepan III., papa 307 Stjepan V. (VI.), papa 203, 307 Stjepan Kukar, ban 312 Svatopluk, moravski knez 309, 311 kender, Jakov 234 T Teodorik, gotski kralj 52, 53, 61 Teodorik, hrvatski biskup 215 Teodozije, biskup 199-204, 215 Tiak, Pera 235 Tit, apostol 210

Toma, sv. 209 Tomislav, hrvatski kralj 185, 186 Totila, gotski kralj 53, 56, 74, 266, 267, 270, 274 Trandenik (Tradonik), Petar, dud 168, 169, 189, 190 Trpimir, hrvatski vladar 13, 27, 129, 168-187, 197, 205, 258, 292, 311 U Ulla (Vulla, Wulla) 62, 224, 265, 275 V Valerijan, car 11 Venancije, muenik 76 Vieslav, hrvatski knez 218 Vitiges, gotski kralj 52, 53 Vladislav, hrvatski vladar 166-168 W Witagowo, karantanski grof 178 Wulla, v. Ulla Z Zdeslav, hrvatski vladar 13, 193195, 201 Zvonimir (Dmitar Zvonimir), hrvatski kralj 12, 14, 15, 17, 144, 177, 183, 194, 229, 230, 285, 309, 312

338

KAZALO AUTORA
A Abel, Otto 149 Abrami, Mihovil 53, 57, 283 Adam Bremenski 270 Alaevi, Josip 10, 240 Alajbeg, Zoran 129, 131-137 Alberti, Alberto 290 Alfldy, Gza 25, 42, 43, 49 Alimov, Denis 155, 259 Alinei, Mario 68, 69 Amory, Patrick 22, 27 Anastazije, povjesniar 291 Ani, Mladen 154, 158, 175, 179 Anonim 119, 140, 166, 170 Anonimni Kozmograf, iz Ravenne 42, 54-56, 76, 82 Anthony, D. 22 Anti, Dragoljub 73 Antoljak, Stjepan 53, 82, 83, 161, 167, 187, 215, 295 Antonijevi, Dragoslav 315 Antonin, sv. 265 Apijan 268 B Babi, Anto 298 Bagrjanorodnyi, Konstantin 291 Bakari, Lidija 99, 100 Balbo, Ivan 265 Balen-Letuni, Dubravka 45, 125 Bandi, Duan 238-240 Barada, Miho 74, 171, 172, 174, 224, 258, 265, 271, 272 Barford, Paul M. 23, 27 Bari, Henrik 60, 106, 270 Barii, Franjo 74, 288 Barrett, J. 24 Barth, Fredrik 21 Bartolini, Elio 51, 57, 296 Basler, uro 46, 71 Batovi, ime 34, 38, 39, 43, 45, 79, 88, 89, 94, 101, 146 Bechcicki, Jerzy 143 Beck, Heinrich 275 Belke, Klaus 206 Beloevi, Janko 60, 92-94, 101, 216, 218, 279 Benac, Alojz 25, 34-36, 39-41, 43, 44, 228, 299 Benai, Aleksandar 280 Bernhard, Wolfram 33, 59, 112 Bernt, Alois 161 Bervaldi, Josip 174, 193, 217 Bei, Zarije 52, 305 Beusan, Filip 133 Bezlaj, France 66, 67 Bianchi, Carlo Federico 214-216 Bihalji-Merin, Oto 228 Bjelovui, N. Z. 105 Blondus, Flavius 145
339

Boba, Imre 203, 211, 251 Bogdanovi, N. 257 Bogovi, Mile 63 Boguslawski, Eduard 62, 78 Bojanovski, Ivo 24 Bomman, Gianantonio 233 Bona, Istvan 70 Bosl, Karl 217 Bourdieu, Pierre 21 Bowlus, Charles R. 22 Brandt, Miroslav 242 Brani, Mijo 194 Bratani, Branimir 77-81 Brato, Rajko 178 Brozovi Ronevi, Dunja 68, 288, 293 Brckner, Aleksander 244, 286 Brukner, Olga 113 Bu, Stjepan 230 Budak, Neven 116, 146, 154, 164, 174, 195, 217 Budanova, V. P. 58, 71 Budimir, Milan 49, 257, 273, 274, 282, 287 Budimir, Milojko 54 Buli, Frane 39, 88, 146, 174, 175, 182, 183, 185, 193, 217, 230 Burgers, J. W. J. 162 Buri, Toni 96, 319 Bury, B. 249, 250 Buturac, Josip 164, 217 C Cambi, Nenad 25, 211, 246 Champeaus, Gerard de 221 Champion, Timothy 20 Christensen, A. S. 22
340

Collis, J. 20 Comsa, Maria 317 Crijevi, Ludovik Tuberon 141, 307 Crnkovi, Nikola 234, 242 Curta, Florin 22, 23, 65, 66 Cuscito, Giuseppe 217 Czarnecki, Tomasz 316 ae, Slobodan 39, 40, 45 ajkanovi, Veselin 237, 243, 244 eli, Demal 46 ovi, Borivoj 33, 35, 37, 40 remonik, Gregor 273, 274 remonik, Irma 101 rni, Ivan 215, 305 uli, Zorislava 101, 102 ulinovi, Ferdo 318 irkovi, Sima 80, 177 uk, Juraj 283 D Dabinovi, Antun 10, 161-163, 165, 169, 285 Dandolo, Andrea (Andrija) 64, 145, 193, 198, 217 Danii, uro 290 Dark, Kenneth R. 19, 25, 27, 28 Davidovi-ivanovi, Soja 50, 83, 112, 113 Delonga, Vedrana 17, 171, 196, 197, 205, 292, 293 Demo, eljko 59 Deravin, Nikolaj Sevastjanovi 70, 145

Daz-Andreu, Margarita 20, 22 Dini, Mihailo 193 Dragojevi, D. 286 Drechsler-Bii, Ruica 44, 45 Drinov, Marin Stojanov 186 Drossler, Rudolf 221, 222 Du Cange, Charles 177 Duchesne, L. 217, 285 Dukljanin, pop 13, 58, 141, 145, 169, 225, 229, 230, 270, 271, 297, 298, 300, 307-309, 312, 313, 315, 316 Dmmler, Ernst 157, 159, 182, 186 Dvornk, Frantiek 143 Dvornikovi, Vladimir 108, 109 Dyggve, Ejnar 52, 87, 88, 214 Dzino, Danijel 23, 34, 42, 66 urevi, Ignjat 265 uri, Vojislav 237 E Eggers, Martin 84, 127, 186, 251 Einhard (Eginard) 82, 149, 157, 159, 160, 166, 241 Ellmers, Detlev 275 Epifanije, sv. 210 Erdelyi, Istvan 278 Erdeljanovi, I. 105 F Fancev, Franjo 226 Farlati, Daniele 63, 64, 215 Faulmann, Karl 62

Ferjani, Boidar 73, 75, 140, 146, 153, 187, 199, 225, 249, 251, 258, 260-262, 280, 291 Ferluga, Jadran 76 Filipovi, Milenko 104 Fine, John 228 Fishman, Joshua 21 Fokt, Krzysztof 254 Foreti, Vinko 162, 285 Frstemann, Ernst 293 Fortis, Albert 233 Freeman, P. 24 G Gabrievi, Branimir 38 Gahs, Aleksandar 232, 233 Gamble, Clive 22 Garaanin, Draga 52, 305 Garaanin, Milutin 37, 52, 89, 99, 110, 305 Gavazzi, Milovan 105, 106, 216 Geary, Patrick. J. 282 Giesecke, Heinz-Eberhard 276 Gillett, Andrew 20, 22, 28 Gindin, L. A. 61 Glaser, Franz 276 Gligo, Vedran 265 Goehrke, Carsten 65 Goldstein, Ivo 146, 154, 176, 229 Gortan, Veljko 268 Gottschalk, benediktinac 13, 146, 174-182, 185, 197, 311 Grafenauer, Bogo 81, 167 Graus, Frantiek 70 Graves-Brown, Paul 22, 29 Greatrex, Geoffrey 26
341

Grgoire, Henri 291 Grmek, Mirko Draen 175, 176, 179 Grot, Konstantin 280 Gruber, Dane 74, 165, 180-182, 184, 190, 255 Grubii, Klement 233 Guberina, Ivo 10, 76, 145, 148, 150, 151, 176, 177, 180, 189191, 199, 200, 207 Gunjaa, Stjepan 145, 146, 266 Gui, Branimir 214, 318 Gui, Marijana 212 H Hadijahi, Muhamed 84, 192, 298, 299, 306-310 Haendler, Gert 275 Hamm, Josip 62, 227, 228 Hauptmann, Ljudmil 60, 252, 257, 271 Heather, Peter 27 Hellmann, Manfred 70 Helmold 241, 244 Hensel, Witold 65, 270 Hercigonja, Eduard 76 Herodot 35 Herrmann, Joachim 43, 48 Hewsen, Robert H. 209, 291 Hines, John 29 Hirtz, Miroslav 237 Hodi, Milan 96 Hoeg, Carsten 105 Hofller, Viktor 232 Holthausen, Ferdinand 60 Horvat, Anela 212, 213 Horvat, Franjo 60 Horvat, Rudolf 205
342

Horvat, Vladimir 67 Howorth 289 Hrabak, Bogumil 315 Hraban Maur 214 Hummer, Hans J. 21 Hvostova, K. V. 161 I Ifrah, Georges 99 Illig, Heribert 196, 258 Iljinskyj, G. 143 Imamovi, Enver 37, 210 Ivan akon 168, 169, 178, 189, 191-193, 195, 198 Ivan Efeki 261 Ivandija, Antun 217 Ivanievi, Milan 155, 227, 228 Ivanov, S. A. 61 Ivanov, V. V. 315 Ivanovi, Boina 112 Ivi, Pavle 253 Ivi, Stjepan 218 Izidor Seviljski 265 J Jagi, Vatroslav 79, 118, 250 Jaki, Nikola 219 James, Simon 20 Jankovi, ore 164, 165, 253, 269, 291 Jankovi, Nenad . 232 Japundi, Marko 46, 220, 223225 Jarak, Mirja 92, 170 Jasmund, Julius von 149 Jeleni, Julijan 75, 209, 210, 217 Jeli, Luka 218 Jellinek, M. H. 220

Jelovina, Duan 84, 90, 91, 95, 101 Jenkins, J. 21 Jenkins, Romilly James Heald 180, 187 Jeronim, sv. 48, 51, 209, 223, 224 Jeza, Franc 71 Jireek, Konstantin 150 Jona iz Suze (Jonas von Bobbio) 212 Jones, Sian 22 Jordan (Jordanes) 23, 289 Junijan 268 Juri, Ivan 115, 116, 315 Juri, Radomir 16, 54 Jurkovi, Miljenko 91 Jukov, S. 70 K Kalinka, E. 231 Kandler-Palson, Annelise 33, 59, 112 Kaniki, Tomislav 123, 126-128 Kapitanovi, Vicko 211 Karaman, Ljubo 96, 99 Kai, Ivan 214 Katii, Radoslav 49, 68, 115, 160, 161 Kati, Lovre 175, 176, 178, 179, 205, 214 Katsanakis, Anastasios 74 Keay, S. 24 Kelemina, Jakob 58, 60, 290, 295 Keune 231 Kieft, C. van de 162 Klai, Nada 27-29, 55, 64, 69, 75, 87, 116, 119, 120, 139, 140, 152, 159, 160, 170, 171, 177,

181, 187, 198, 201, 205, 206, 217, 226, 251-254, 258, 266, 267, 318 Klai, Vjekoslav 105, 141, 143, 155, 157, 158, 162, 182, 185, 186, 208, 284, 297 Kluge, Friedrich 286 Knezovi, Pavao 174 Kohl, Philip L. 20 Konstantin VII. Porrogenet 13, 72, 74, 79, 80, 83, 119, 120, 140, 141, 145, 151, 153, 155, 165, 169, 177, 180-187, 194, 207, 225, 226, 249, 251-253, 255-259, 262, 286, 288-290, 292, 298, 300, 310, 311, 316 Korinskij, Orest 143 Koroec, Josip 72 Kos, Franc 147, 150, 157, 158, 160, 163, 164, 167, 168, 174 Kosovi, Nenad 143 Kostreni, Marko 10, 168 Koak, Vladimir 76, 153, 178, 179, 200, 202 Kotlarczyk, Janusz 251 Kovaevi, Jovan 51, 52, 57, 60, 69, 89, 99, 110, 292, 305 Krahe, H. 49 Kranjevi, Milan 155 Kreki, Baria 288 Kriman, Mate 268 Kronsteiner, Otto 281, 282, 284, 286 Krnjavi, Isidor 139 Khnau, Richard 243 Kukuljevi Sakcinski, Ivan 308 Kulii, piro 111, 232, 244, 245
343

Kunstmann, Heinrich 60, 254, 284, 290 Kunti-Makvi, Bruna 237 Kurelac, Miroslav 295 Kusch, Heinrich 246 Kusch, Ingrid 246 Kuar, Marcel 232 Kuzmi, Martin 83, 103, 141, 145, 211, 250, 251, 270 L Lambot, Cyrille 175, 176 Lasi, Vinko Dionizije 222, 223 Laskin 280 Lavanin, Nikola 75 Leger, Louis 241 Lehr-Spawiski, Tadeusz 65, 66, 143 Lewicki, Tadeusz 143 Lewis, Catrin 26 Litavrin, G. G. 61, 83, 291, 316, 317 Lonar, Miljenko 153, 251 Lopai, Radoslav 318 Lovrenovi, I. 23 Lowmianski Henryk 244-246 Lui (Lucius), Ivan 150-152, 168, 171, 174, 186 Ludat, Herbert 270 Ludwig, Uwe 178 Lukan, Marko Anej 142, 267, 268 Lukenda, Marko 238 Lukei, Irvin 239, 240, 242 Luki, Tugomir 91 Lust, R. 276 LJ Ljubi, ime 196
344

M Machek, Vaclav 286 Mainskij, D. A. 316 Madijev, Miha 145 Majorov, A. V. 162 Malyckij, Oleksandr 143 Mandi, Dominik 39, 41, 52, 75, 144, 156, 165, 212, 296, 306, 307, 312, 313 Mandi, Mihovil 298 Manojlovi, Gavro 183-185, 249 Marasovi, Tomislav 220 Marciki, M. 113, 114 Mareti, Tomo 244, 290 Marevi, Jozo 219 Margeti, Lujo 10, 60, 76, 153, 154, 172, 179, 207, 229, 282, 287, 290 Mari, Rastislav 232 Mari, Zdravko 71 Marin, Emilio 240 Marjanovi, Damir 114 Markoti, Vladimir 187 Markovi, Mirko 100 Marovi, Ivan 75 Martene, Edmond 226 Martinet, Andr 53 Maruli, Marko 302 Marun, Lujo 96, 234, 235 Marui, Juraj 312, 313 Matietov, Milko 24 Matijevi-Sokol, Mirjana 75, 204 Mattingly, D. J. 24 Mayer, Antun 231, 232 Maurani, Vladimir 80, 245, 246, 265, 283

Medini, Julijan 41, 42, 45, 53, 56, 58 Mela, Pomponije 34, 35 Menander Protektor 287 Menges, K. 281 Metrovi, Mate 267 Metzler, J. 24 Meyer, Karl Heinrich (Carolus Henricus) 244, 245 Migotti, Branka 275 Mihalji, Rade 177 Mijukovi, Slavko 306 Miki, ivko 84, 111, 112, 299 Mikloi, Franc 168, 286 Mileti, Zdenka 103 Milii, Ante 300 Milievi, M. 105 Millett, M. 24 Miloevi, Ante 88, 91, 198, 292 Miljanov 105 Mirdita, Zef 315, 318 Mitchell, Stephen 26 Mladenovi, O. 108 Modestin, Josip 168, 169, 255257, 263 Mogu, Milan 255 Mommsen, Theodor 285 Monticolo, Giovanni 193 Moorhead, John 29 Moravcsik, Gyula 180 Morin, Germain 58, 175 Morovi, Hrvoje 145, 265 Moszyski, L. 246 Moin, Vladimir 141, 271, 305, 309 Musi, August 269

Mui, Ivan 9-17, 19, 20, 23-30, 48, 68, 115, 116, 119, 227, 228, 231, 242, 243, 246, 293, 316, 317 N Nazor, Ante 180 Neritan, Ceka 48 Nestor, ljetopisac 143, 144 N Chathin, Prinsas 212 Nicefor (Nikifor) 289, 291 Nieti, Antun 209 Niederle, Lubor 65, 245, 246 Niermeyer, Jan Frederik 162 Nikevi, Vojislav 69 Nodilo, Natko 232, 234-236, 238, 241 Novak, Grga 72, 210, 211, 217 Novak, Viktor 142, 215, 217, 266, 272, 273, 312 Novakovi, Predrag 22 Novakovi, Relja 159 Novoselcev, A. P. 291 O Obredski 77 Ognibene iz Vicenze 268 Oluji, Boris 44 Orbini, Mavro 244, 265 Ostoji, Ivan (iz Krapine) 318 Otir, K. 286 Otri, Olga 79, 88, 89, 94, 101, 146 Otrokocsi Fris, Ferenc 291 P Panteli, Nikola 232 Panteli, Stjepan 69, 219
345

Papus iz Aleksandrije 209 Paterkul, Valej 42 Patsch, Carl (Karl) 46, 47 Paulin 82 Pavii, Stjepan 164 Pavi, Armin 184, 249, 253, 254, 309 Pavi, Matija 58, 211 Peisker, J. 242, 246 Pejakovi, Mladen 221 Peri, Vittorio 219 Peich, Leopold 143 Perii, Eduard 225 Peri, Olga 197 Perini, Melkior 218 Perojevi, Marko 215, 216 Pertz, Georg Heinrich 150 Petri, Mario 103 Petrinec, Maja 92 Petrovi, urica 99 Petrovi, Leo 105 Petrovi, Petar 232 Petrovi, Sreten 236, 246 Pettazzoni, Raffaele 245 Pilar, Ivo 10, 241, 242 Pintari, Neda 143 Platina, Bartolomeo 83 Plinije Stariji 34, 35, 268 Poeta Saxo 82, 147 Pohl, Walter 20, 277, 278, 282 Pop Dukljanin, v. Dukljanin Popovi, Duan 181, 262, 289, 313 Popovi, Ivan 69, 255 Popovi, Ljubinko 46 Popovi, Miodrag 240
346

Porrogenet, v. Konstantin VII. Porrogenet Posavec, Vladimir 42, 57, 167 Praga, Giuseppe 229 Pribojevi, Vinko 265 Primorac, Dragan 113, 114 Priskus 277 Pritsak, Omeljan 71, 72, 282 Prokopije iz Cezareje 23, 53, 54, 57, 58, 73, 74, 82, 113, 275, 290, 296 Proi-Dvorni, Mirjana 99 Prvan, Ljubo 9 Prvanovi, Svetislav M. 159 Ptolemej 209 Pudi, Ivan 265, 276 Putanec, Valentin 67, 68, 178, 246 R Raki, Franjo 64, 75-77, 141, 143, 148-151, 160, 166, 168-170, 178, 186, 189-193, 195, 197, 198, 206, 212, 217, 227, 250, 252, 253, 266, 267, 270, 271 Radoji, Nikola 296, 297, 305 Rajkovi, Mila 288 Rambaud, Alfred Nicolas 181 Rankovi, Aleksandar 9 Rapani, eljko 15, 87, 88, 158, 171, 179, 197, 204, 213, 214 Rau, Reinhold 148, 149, 160 Raukar, Tomislav 116, 146, 154, 172, 173, 195, 204 Raunig, Branka 124 Ravenski anonim, kozmograf, v. Anonimni Kozmograf Redi, E. 24 Reep, Jelka 230

Reichert, Hermann 61 Reimitz, Helmut 20 Rendi-Mioevi, Duje 14, 25, 33, 35, 36, 72, 101, 109, 110, 231 Rendi-Mioevi, Ivo 23, 46 Restius, Iunius 145 Riceputi, Filip 166 Richter, Michael 212 Rihtman, Cvjetko 106, 108 Rismondo, Vladimir 174, 268 Rodi, Nikola 61 Romuald iz Salerna 82 Rostanski, Josip 65 Rotkovi, Radoslav 257, 258 Rouche, Michel 275 Roymans, N. 24 Rozwadowski, Jan 65 Rudan, Pavao 114, 115 Rungg, Josef 316 Rus, Joe 220 Rui, Ivan 292 S Saka, Stjepan Krizin 77, 241, 253, 270, 284, 288 Sareik, U. 221 Saria, Balduin 232 Saronne, Edgardo T. 290 Saxo Grammaticus 244, 245 Scardigli, Piergiuseppe 216, 225, 275 Schferdiek, Knut 275 Schejbal, Berislav 237 Schier, Kurt 275 Schirrmacher, Thomas 209 Schmaus, Alois 246 Schmidt, Ludwig 57, 60 Schneider, Reinhard 174, 175

Schramm, Gottfried 66 Schrcke, Helmut 276 Schubert, Hans von 220 Scott, S. 25 Sekula, Lucija 255 Semino, Ornella 113 Siebs, Benno Eide 243, 293 Simokata Teolakt 277, 278, 287 Skari, Vladislav 105 Skok, Petar 67, 80, 164, 217, 218, 237, 256, 257, 286, 312, 313, 316 Slapak, Boidar 22 Slostra, J. 24 Smiiklas, Tadija 74, 168, 205 Smiljani, Franjo 206 Smodlaka, Josip 283, 315, 317, 318 Sokol, Vladimir 93, 95, 182, 204, 280 Sokoli, Ramadan 106 Soldo, Josip Ante 170 Soustal, Peter 206 Srejovi, Dragoslav 32, 36 Stanojevi, Stanoje 270, 295 Steindorff, Ludwig 282 Sterckx, Sebastien 221 Stipevi, Aleksandar 36, 37, 49, 107, 108, 231 Stipii, Jakov 168, 189 Stkl, Gnther 275 Strabon 37, 43, 48, 69, 103, 265 Striak, Oleksij 143 Strohal, Ivan 10, 152 Strzelczyk, Jerzy 212 Stulli, Joakim 155 Sugar, Peter 21
347

Sui, Mate 35, 38, 43-45, 48, 53, 55, 60, 68, 72, 117, 147, 148, 151, 153, 163, 189, 207, 218, 237, 282, 283, 287 Swoboda, H. 231 Szabo, Gjuro 285, 286 ahmatova, Aleksandra 65 amalovi, Miljen 168 anjek, Franjo 228, 229 ari, Ljiljana 23 egvi, Kerubin 9, 117, 118, 142, 214, 215, 224, 225, 229, 238, 267-269, 271 eparovi, Tomislav 198 idak, Jaroslav 157, 160, 164, 166, 191, 318 imek, Emanuel 143 imundi, Mate 49, 50, 143, 161, 205, 243 imunovi, Petar 238 ii, Ferdo 38, 42, 43, 51, 62, 74, 77, 142, 146, 150, 158, 159, 164, 167-170, 174, 178, 181, 184-187, 190, 191, 193, 194, 197, 199-206, 208, 217, 218, 227, 229, 230, 249, 250, 257, 259, 265, 266, 283, 287, 289, 290, 299, 300, 302, 305, 309, 310, 312, 313 igori, Juraj 142, 268 kegro, Ante 24, 219 kobalj, Ante 241 laus, Mario 84, 85, 155, 156 onje, Ante 234, 236 tedimlija, Savi Markovi 305 tih, Peter 286, 287
348

ufay, Milan 10, 52, 241 vear, Ivan 153, 266, 289 vob, Drislav 313, 314 T Tacit, Publije Kornelije 48, 70 Tafra, Robert 62 Tapkova-Zaimova, Vasilka 66 Teofan 83, 289-291 Terrenato, N. 24 Thurocz, Ivan 297 Tietze, Andreas 281 Timouk, Boris A. 71 Tkali, Ivan Krstitelj 169 Toma Arhiakon 9, 13, 75, 117, 139, 141, 142, 153, 155, 173, 174, 197, 206-208, 215, 226228, 258, 266-274 Tomai, Nikola 10, 139, 187, 206, 250, 251, 260, 261, 280, 288 Tomi, A. 257 Tomi, Lidija 288 Toporov, V. P. 315 Trk, G. 279 Torsy, Jakob 212 Tortelli 268 Trautmann 257 Trbuhovi, Leposava 277, 278 Trifunovi, Stanko 66 Trkanjec, eljko 174 Trojanovi, Sima 80, 81 Trubaev, Oleg Nikolaevi 68, 69 Truhelka, iro 103-105, 284 Tschiewskij, Dmitrij 143 Tuberon, v. Crijevi, Ludovik Tuberon Tzenoff, Gantscho 277, 289

U Udaljcov, Aleksandar Dmitrievi 70 Uglei, Ante 54, 57 Unrest, ljetopisac 82 Urso, Gianpaolo 25 V Vach, Miloslav 143 Vali, Vinko 194 Vasi, Miloje 222 Vasmer, Max 60, 65 Vego, Marko 138, 298, 301 Vergilije Maron, Publije 267, 269 Vidov, Boidar 175 Vinski, Zdenko 15, 51, 53, 57, 59, 99, 111, 288 Vinski-Gasparini, Ksenija 101 Virag, Aleksandar 61 Vitezovi, Pavao Ritter 142, 292 Vrani, Faust 16 Vujii, D. 257 Vukanovi, T. P. 99, 250, 257, 282 Vukovi, Jovan 67 W Walde-Pokorny, V. 231 Waldmller, Lothar 219 Ward-Perkins, Bryan 29

Warnecke, Heinz 209 Wasilewski, Tadeusz 177 Webster, J. 25 Weissgerber, Klaus 258 Weitershaus, Friedrich Wilhelm 239 Wells, Peter 20 Wenzel, Marian 228 Widajewicz, Jzef 143 Wilkes, John 24, 33 Winnifrith, Tom J. 28 Wojciechowski, Tadeusz 251 Wolfram, Herwig 162, 197, 269 Woolf, Greg 24 Wrede, Ferdinand 61, 276 Z Zaninovi, Marin 39, 40, 42, 49, 147 Zeevi, Slobodan 239 Zekan, Mate 203, 229 Zeli-Buan, Benedikta 81, 118, 119, 210, 227 Zeuss, Kaspar 244 ivkovi, Tibor 58, 71, 76, 77, 177, 181, 249, 280, 281, 287 Kazala izradila: Nada Vrsalovi

349

POPIS SLIKA I KARATA

1. 2.

Liburnija, Dalmacija i Panonija u doba Rimskog carstva. Izradio Tomislav Kaniki Pribline granice teritorije Japoda i vaniji arheoloki lokaliteti. U: Branka Raunig, Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda. ANUBiH, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 8, Sarajevo, 2004., str. 24. Najznaajnija nalazita japodske kulture. U: Dubravka Balen Letuni, Japodi. MH, Ogulin, 2006., str. 9. Liburnija i Dalmacija u doba Borne. Izradio Tomislav Kaniki Hrvatska sa susjednim zemljama devedesetih godina IX. stoljea prema Martinu Eggersu. Izradio Tomislav Kaniki Hrvatska u spisu De administrando imperio. Izradio Tomislav Kaniki

3. 4. 5. 6.

7. Prvi spomen hrvatskog etnonima na arhitravu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Marte u Bijaima. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 8. Spomen bana Trpimira na ulomku zabata oltarne ograde iz benediktinskog cenobija u Riinicama kod Solina. Arheoloki muzej u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg Spomen bana Branimira s hrvatskim etnonimom na arhitravu i zabatu predromanike crkve na Crkvini u opotu kod Benkovca. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

9.

10. Spomen bana Branimira na oltarnoj ogradi iz jedne predromanike Crkve u Otresu. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg

351

11. Spomen bana Branimira s titulom na arhitravu oltarne ograde u predromanikoj crkvi sv. Bartula iz sela drapanj kod Skradina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 12. Spomen bana Branimira s oznaenom godinom 888. na arhitravu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Petra u Muu. Arheoloki muzej u Zagrebu. Snimio Filip Beusan 13. Spomen Branimira s titulom dux slcavorum na arhitravu oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu. Arheoloki muzej u Zadru. Snimio Zoran Alajbeg 14. Spomen hrvatskog etnonima iz IX. stoljea na zabatu oltarne ograde iz predromanike crkve pronaen na poloaju kasnije gotike crkve sv. Nikole (Starog) u Kuli Atlagia kod Benkovca. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 14. Spomen Mutimira (princeps) s oznaenom godinom 895. na arhitravu i zabatu oltarne ograde iz predromanike crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 15. Mramorna kamenica krstionica sveenika Ivana, koja se razliito datira. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 16. Hrvatski etnonim iz X. stoljea na ogradi stubita ambona iz Kapitula kod Knina. MHAS u Splitu. Snimio Zoran Alajbeg 17. Bosna u X. stoljeu. Izradio Marko Vego

352

KRATICE

ANUBiH CUS CCP KS GZM HAZU HI HPI JAZU JI MH MHAS NZ MH SANU SKA

Akademija nauka Bosne i Hercegovine Crkva u svijetu Croatica Christiana Periodica Kranska sadanjost Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Historijski institut Hrvatski povijesni institut u Rimu Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Jugoslavenski historijski asopis Matica hrvatska Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Nakladni zavod Matice hrvatske Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska kraljevska akademija

353

O AUTORU IVANU MUIU

Ivan Mui roen je 14. IX.1934. u Solinu. Zavrio je Klasinu gimnaziju u Splitu 1953. Diplomirao pravo na Sveuilitu u Zagrebu 1958. godine. Bio je delegat hrvatske Katolike crkve na Svjetskom kongresu katolikih laika 1967. u Rimu. Vodio je kao odvjetnik mnoge politike procese od 1965. do 1972., kada je suspendiran kao neprijatelj komunistikog reima. Zatvaran kao hrvatski nacionalist. On je 13. prosinca 1990. u Rimu odrao glavni referat na sveanoj akademiji, koju je organizirala Papinska meunarodna Marijanska akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveuilita Antonianum u spomen kardinala Alojzija Stepinca. Objavio je dva povijesno-politika spisa: Razmatranja o povijesti Hrvata (1967.); Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (1969.). Ivan Mui je od povijesnih djela objavio: Katolika crkva (1978.), Paveli i Stepinac (1991.), Katolika crkva, Paveli i Stepinac (21997., 32002.); Stjepan Radi 1918.-1928. (1980., 21987., 31988., 4 1990.); Masonstvo u Hrvata (1983., 21983., 31984., 41989., 51993., 6+7 2001., 82004.); Hrvati i autohtonost /Podrijetlo i pravjera Hrvata/ (1989., 21992., 31994., 41996., 51997., 61998., 72001.); Masoni u Hrvatskoj 1918-1967 (1993); Hitler i Izrael (1995., 21997., 32000.); Hrvatska kronika 547-1089 (1998., 21999., 32001., 42001., 52002.); Smisao masonstva (1986., 22003); Hrvatska povijest devetoga stoljea (2006., 2 2007.) Koautor je (s Nenadom Cambijem, Heinrichom i Ingrid Kusch) knjige: Mjesec u Hrvata i Zmajeva peina (2003., 22004.). Mui je objavio i knjigu polemika pod naslovom Zlodusi u Hrvatskoj (Split, 2004.), a priredio je i izdanja djela raznih autora (Spengler, Tacit, Strossmayer, Begi, I. ari, G. Szabo, L. Kati i dr.). Autor je i knjige o metazici povijesti: Isus Krist i Izrael (1976., 22001.). Dr. je h. c. Marquis Giuseppe Scicluna International University Foundation (1987.). Odlikovan je bronanom medaljom Einstein Interna355

tional Accademy Foundation in America i pozlaenom medaljom Hrvatskoj vjerni sinovi Hrvatskog domobrana u Zagrebu (2001.) Dobio je u travnju 2003. nagradu za ivotno djelo upanije Splitsko-dalmatinske. lan je Talijanske arheoloke akademije u Rimu, Hrvatskog domobrana u Zagrebu, Hrvatskoga kulturnog vijea u Zagrebu, te lan-radnik Matice hrvatske. Pridrueni je lan Hrvatskoga arheolokog drutva u Zagrebu. Historiograja u obje Jugoslavije bila je u slubi vladajuih reima, a osobito u komunistikoj dravi. Stjepan Antoljak, poznat i kao najbolji poznavalac hrvatske historiograje, o toj stvarnosti tono zakljuuje: Tada je hrvatska historiograja u bivoj tzv. socijalistikoj Jugoslaviji, bila stalno i vjeto prosijavana kroz partijsko-marksistiko sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jae znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske dravnosti. Usporedo s time izrasli su i brojni povjesniari, koji su nastojali to vie minorizirati i ak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistiki prijesto ono razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistiki credo, prikazujui ga nezamjenjivim i vjenim Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiograja iskoila iz zapadnoevropskih historiografskih tranica i jedva se sauvala od toga da prestane biti znanost Tom prilikom je najvie stradala dogaajna ili politika povijest, od koje se, iako je ona bila okvir u kojem su se okupljale sve mogue druge povijesti, poevi od ekonomske kao sredinje, trailo da mora poi putem istraivanja drutvene podloge politike akcije Da zaokruimo, tadanja historiograja djelomino je postala ideologija pod lanom znanstvenom maskom kojoj su kumovala istraivanja najnovije prolosti. (Stjepan Antoljak, Hrvatska historiograja. Drugo dopunjeno izdanje. Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 829-830.) Mui je upravo u opisanoj historiografskoj realnosti komunistike Jugoslavije imao hrabrosti, da objavi djela, utemeljena na arhivskoj i drugoj grai, koja su oznaila potpuno novi pristup najosjetljivijim temama hrvatske povijesti. Tako je on, izmeu ostaloga, nepobitno utvrdio da je Stjepan Radi poslije I. svjetskog rata htio stvaranje nezavisne drave Hrvatske. Radieva je ki prof. Mira Kouti, u jednoj izjavi (u svibnju 1988. za Glas koncila) rezimirajui gotovo nepreglednu literaturu o svom pok. ocu, ocijenila da je do sada, u historiograji, Radia najbolje uspio shvatiti na poznati povjesniar Ivan Mui. Bogdan Ra356

dica poslije knjiga o Radiu i masonstvu ocijenio je Muia najveim naim suvremenim povjesnikom. (Hrvatska revija, godite XXXVII. za 1987. godinu, br. 3, str. 453.) Rezultati, koje je Mui obradio, nikoga ne ostavljaju ravnodunim i zato su njegova djela o autohtonosti u Hrvata i o masonstvu u Hrvatskoj prodana u vie od etrdeset tisua primjeraka. Te su knjige izazvale i brojne polemike u zemlji i u inozemstvu. To se osobito dogodilo s knjigom Masonstvo u Hrvata u kojoj je utvrdio da je vodei politiki imbenik u Jugoslaviji izmeu dva rata bilo slobodno zidarstvo, kojemu je poseban cilj bio odvajanje hrvatske Katolike crkve od Rima. Da su napadi nekih novinarskih anonimusa na to djelo bili neutemeljeni potvrdili su objavljeni osvrti istaknutih masonskih autoriteta u svijetu. Tako je profesor (i mason) Leo Magnino ocijenio knjigu kao "izvanredno djelo" (La cultura nel mondo, /Roma/, XXXVIII/1984., 1, 77.), a jednako tako smatra i mason dr. Eugen Laxa iz Brazila. (Slobodna rije, /Buenos Aires/, XXXVIII/1984., 335, 3.) Organ austrijskog masonstva Blaue Bltter (Be) zakljuio je da je pisac izvanredno duboko uao u materiju i pokazao neoekivanu objektivnost. (Blaue Bltter, broj za veljau 1985., str. 5.) Posebnu panju izazvala je i Muieva knjiga o autohtonosti. On je ve u prvome izdanju knjige (1989. godine) o toj problematici istaknuo zakljuak Nade Klai iz 1971. godine da prva stranica hrvatske povijesti jo nije do kraja napisana. (N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. kolska knjiga, Zagreb, 1971., str. 139.) Muievo je shvaanje da prva stranica hrvatske povijesti moe biti napisana tek kada se prihvate rezultati antropolokih i genetikih istraivanja. Kada stanovnitvo na odreenom prostoru govori istim jezikom, ivi istu kulturu i osjea pripadnost jednoj istoimenoj zajednici tada je genetika, prema Muiu, najpozvanija zakljuivati i o povijesnom nastajanju toga naroda. Ovaj autor u svojim izdanjima knjige o najstarijoj hrvatskoj povijesti utvruje da je u dananjih Hrvata sadrano oko tri etvrtine gena starosjeditelja. To je njegovo djelo u dva navrata (u Predgovoru prvom izdanju 1989. i u Pogovoru estom izdanju 1998. godine) recenzirao akademik prof. dr. Mate Sui i zakljuio: U naoj pak historiograji Muievo djelo o kontinuitetu ivljenja i elementima autohtonosti na naem hrvatskom prostoru jest i bit e jo dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u naoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti Mu357

i spada meu one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego esto uspjeva do sri iz izvora iscijediti ono to se uope moe. A to trai mnogo znanja, strpljenja i vremena. Muievo djelo Hrvatska povijest devetoga stoljea sinteza je njegovih dosadanjih istraivanja najstarije hrvatske povijesti. Ono se moe doivjeti i kao odreeni izazov u historiograji. eljko Rapani, kojemu se Mui posebno zahvalio na mnogobrojnim prijateljskim savjetima poslije itanja rukopisa, dana 15. prosinca 2006. u objavljenom osvrtu na prvo izdanje smatra: Muieva Hrvatska povijest devetoga stoljea nije klasini historiografski prikaz nekoga razdoblja. To je knjiga s tezom koja e izazvati prijepore i komentare Muieva Hrvatska povijest jest pokuaj kojim autor eli rasvijetliti, ili barem razbistriti, ona najsloenija pitanja hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti. Sve to na nain koji, spomenuli smo, ne slijedi uobiajene historiografske putove i s kojim se ne bismo uvijek suglasili. Autoru, meutim, valja odati priznanje na upornosti kojom razrauje i obogauje svoju tezu sloenu prije dvadesetak godina i to se uvijek u radu obilno koristi zaista suvremenom literaturom, mnogo puta posve nepoznatom hrvatskim knjinicama. Neosporno je da e knjiga izazvati interes strunjaka, dok e obrazovanom itatelju nametnuti mnogo pitanja na koja e, s obzirom na njihovu kompleksnost, odgovor morati potraiti i na jo kojemu mjestu. To je knjiga, naime, koja trai temeljito predznanje da bi se prihvatila ili dijelom odbacila. (. Rapani, Muiev pogled u rani srednji vijek. Solinska kronika, XIII/2006, 147, 12.) Prvo izdanje knjige Hrvatska povijest pojavilo se na jesenskom Interliberu u Zagrebu 2006. godine o emu je javnost detaljnije obavjestila Hina dana 8. studenoga iste godine. Radio Vatikan u veernjoj emisiji 2. sijenja 2007. posebno se i to pozitivno osvrnuo na ovo djelo. Interes za ovu knjigu rezultirao je ovim drugim izdanjem. Dr. sc. Vlado Nui

358

Priprema ACME Split Tiskanje dovreno u lipnju 2007. u tiskari Grakog zavoda Hrvatske u Zagrebu

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUILINA KNJINICA U SPLITU UDK 94(497.5)08 MUI, Ivan, povjesniar Hrvatska povijest devetoga stoljea / Ivan Mui ; <fotograje Zoran Alajbeg, Filip Beusan ; povijesne karte izradio Tomislav Kaniki>. - 2. dopunjeno izd. - Split : Matica hrvatska, Ogranak : Naklada Bokovi, 2007. - (Biblioteka Povjesnice Hrvata ; 3) Bibliograja. - Kazalo. ISBN 978-953-263-034-3 (Naklada Bokovi) I. Hrvatska -- Povijest -- 9. st. 470416015