KONAK- HISTORIJSKI ROMAN Motivacijski kutak ta pria i prianje znae ovjeku?

Neka ti u traganju za odgovorom/ima pomogne sljedea misao: ....pripovjeda moda pria sam sebi svoju priu, kao dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog prianja da nam osvijetli, bar malo, tamne puteve na koje nas esto ivot baca, i da nam o tom ivotu, koji ivimo ali koji ne vidimo i ne razumijemo uvijek, kae neto vie nego to mi, u svojoj slabosti, moemo saznati i shvatiti; (...) Moda je u tim prianjima, usmenim i pismenim, i sadrana prava povijest ovjeanstva... (Ivo Andri, Pria i prianje, govor povodom dodjele Nobelove nagrade za knjievnost 1961. godine u Stockholmu)

Konak (Odlomak) (Radnja romana Konak smjetena je u Srbiju za vrijeme vladavine kneza Miloa i turskog povlaenja iz Srbije. Glavni lik je ostarjeli hadum Alija koji se zaputio iz Stambola u svoj zaviaj, u selo Akovo. Na tom svom putovanju on jedno vrijeme boravi u konaku osiromaenog ratnika, beogradskog spahije Leme-age, kao uvar harema. Sljedei odlomak donosi sjeanje hadum Alije na jedan zanimljiv razgovor s njegovim gospodarem Lemeagom.)

Tuio sam se da nemam obue. Ali, prolazei ispred damije, ja vidjeh ovjeka koji nema nogu.

itao sam mu tog jutra iz mojih knjiga. Sluao je i utao. A kad sam mu rekoa da je te knjige pisao er-An, upitao me ko je to. Rekao sam mu da je to jedan ueni i mudri Perzijanac koji je umro prije sto godina, i za sobom ostavio sto svojih knjiga, od kojih se mudrije ne mogu nai ni prije njega ni poslije njega, i on se tome zadivio-ali nije shvatio ta je to. Trebalo je da mu objasnim, da mu kaem da je to ovjek koji je cijelog svog vijeka pisao pjesme i mudre prie o ljudima: kakvi su bili i ta su radili-dobro ili zlo. Nek se ue na njima oni koji dolaze. Nek

im slika ostane dokle je svijeta. Ima, velim mu, u er-Anovim knjigama skitnica, lutalica i propalica: ima careva i kraljeva; ima junaka i prosjaka; ima mahnitih i pametnih; ima skromnih i ima pohlepnih- ima i srenih i nesrenih, tunih i veselih, ve kako je koga rodila majka i sudbina mu put odredila. Imam pri sebi, velim mu, njegove knjige i itam ih. Sve to mi treba u njima naem; kroz njih razgovaram sa er-Anom. Pruam ruku, uzmem knjigu, i kaem; Hodi, er-Ane, sam sam, a no duga, hodi da razgovaramo-da mi kae ko je ko i ta je ta, ta je ovaj svijet, er-Ane. I on doe, tu je, i ja vie nijesam sam- s ljudima sam, onim to su nekad i negdje bili pa ih vie nema,otala samo o njima pria... A da nije ostala, ne bi se ni znalo da su nekad ivjeli. I ne bi se znalo zbog ega su ivjeli sem er-Ane, da jedu i piju. Da neki Hasan rodi sina Huseina; a zato da rodi Huseina ako o njemu ne ostane pria-uvarica koja ga uva da ivi, er-Ane, poslije smrti. Da se na njemu uzima urnek-kakav je nekad bio neki Hasan a kakav Husein. Velim zatim mome gospodaru: -Pitao si me, gospodaru, i ja sam ti rekao ko je bio er-An. A on e meni: ini mi se da je taj tvoj er-An pisao knjige da zabavlja hadume. utao je, mislio, pa e kao mudro: . Vidio sam da kod ljudi kao to su hadumi i robovi koje sam robio u ratovima nastane s vremenom neka udna potreba da priaju dokone prie- da bjeite iz vaeg vremena u enko davno prolo vrijeme i tamo ivite s mrtvim ljudima: a to je, hadume, kao da iz svog istog mira odete iz kue i legnete u groblje i tamo stanete da dozivate: o ti mrtvi Hasane, mrtvi Huseine, kai ta si bio, kakav si bio da to priam svijetu. -Svijet lei na prii, velim ja njemu. -Ja sam vidio da lei na sablji-veli on. Priom uspavljuje, sabljom budi. Pria je, hadume, magla kroz koju hodi a ne zna kud hodi; a sablja te, hadume, sama vodi naprijed. Izlazio sam-davno je to bilo-izjutra rano u polje sa sabljom o kuku. Oko mene trava i na travi rosa... Tamo iza dalekih brda izgrijeva sunce. Ja izvadim sablju iz korica dignem je- da joj zrake sunca padnu na otricu. Nije hadume, ti to vidio a ja jesam: sablja tada vie nije sablja, ona je tad plamen sunca koji gori u mojim rukama. A, velim ti, dolje je travna rosa... U tvojim priama nita ne gori-nema sablje, nema rose, nema trave. Ni polja zelenoga tu nema. Do tmina i magla iz kojih ti pria tvoj er-AN. Pria gluposti. Odbio sam da pria gluposti. Gluposti, gluposti. Ali, hadume, ja ga razumijem. Svi koji propadnu, dadnu se na prie. Mora da je taj tvoj er-An imao u svom ivotu neto veliko-in, imanje, slavu, pa izgubio; ostali mu svega divit i hartija da pie ta je nekad bio i imao, i ta su bili i imali drugi, pa izgubili-ostali, hadume, kao prst goli. Zna li, hadume, ta je ovjek koji je imao pa vie nema? Znam da ne

zna; znam, hadume, da to niko ne zna. Ne znam ni ja. Ne mogu da znam. Ne mogu da znam kako se, hadume, istopie ljudi, istopie imanja... Odnese ih voda... Odnese ih vrijeme... Kuda, hadume,zato, hadume! Ti e rei zato -da se prie priaju... A ja u rei drugo, hadume: ide nama dan kijametski-dan posljednji. Ide smrt onome to je valjao, a ivot onome to nije valjao. Nestae atova, a ostae magarad. -Ne!-velim mu. -Stani-veli on meni. I uti, u ilim gleda, misli misao. Pa e:- Bio je kod mene prije dva dana moj prijatelj. Neka mu ime ne kazujem; dosta je to velim moj prijatelj. Imao je toliki itluk da ga za dan na konju ne moe prei. Platio ga je robovima koje je lovio po Ungariji. Zajedno smo bili u Ungariji, zajedno smo hadume, ratovali. Mahao je sabljom i klicao: Jaah padiah! Jaah padiah pa porobi madarsko selo; jaah padiah pa porobi madarsku kasabu; jaah padiah pa porobi madarske kule i ardakei sve tako za cara, i sve tako u ime cara, a bog mu vodio sablju i ruku i stizao, hadume, tamo kud nije nijedan sluga sultanski. Da je taj tvoj, hadume, er-An iv, stotinu bi pria ispriao o njemu. Ali je bolje to nije iv, nek se nita o tome ne pria. (...) -Gospodaru-velim mu-pa eto i sam si ispriao priu. A on e meni: -Nita ja nijesam ispriao. Nita ti nijesi od mene uo. Lai su, hadume, za prianje, a istina je za utanje. I uti! i neka uti taj tvoj er-AN. Nek ivot, hadume, prolazi utke. Neka ivi a nek ne zna da ivi. Od te mudrosti ja veu ne vidim. Ali stani-ovu rije mudrost povlaim; za ivot ti udrost nije potrebna, nego srea, koja ti hadume, sama dodje, ili joj se nada da e doi pa si srean zbog te tvoje nade. Jesi li ti, pitam te, srean ovjek? Velim mu:- Nijesam o tome nikad mislio. Bie onako kako bog hoe. -Kako bog hoe-veli za mnom.-A ko je taj to je htio da onaj ovjek ostane i go i bos, a imao je, rekao sam ti, itluk da ga za dan na konju ne moe pregaziti- je li to htio, hadume, bog, ili je, hadume,to htio car, ili ga je njegov ivija svukao; ko je taj? Ja u da ti kaem: car! Svaka ona rana na njemu za cara je; a car ga je-na kraju, ostavio gola. Kome da se poali; pred koga, hadume, da izae sa onim brazdama po svojoj koi, izoranim vrhovima sabalja, i kae: itaj ovo pismo i presudi! Kad se, hadume, vremena prevrnu, kadiju ne trai. A taj tvoj er-An hoe da je kadija. Hoe da je sudija svaijoj sudbini. Kad kola pou niza stranu, klin u paocima ne zaustavi ih. A taj tvoj er-An pria dokone prie. Usudih se, rekoh mu: -er-An, gospodaru, pametno pria. Traio je da mu to dokaem-i ja uzeh tvoju knjigu, er-Ane, otvorih je ondje gdje govori o siromasima i bogatima i proitah mu: -Kad na nekom vidi bijel saruk, ne prevari se-pomisli da je ispran pozajmljenim sapunom. Rekao sam da je bio gologlav onaj ovjek-i gologlav, i go, i bos; hajd' itaj dalje.

-Tuio sam se da nemam obue. Ali, prolazei ispred damije, ja vidjeh ovjeka koji nema nogu. To neka bi uo onaj moj prijatelj. itam mu dalje iz tvoje knjige, er-Ane: -Najvie prava ima onaj koji uti. Nita nije rekao, utao je. -Bolje je biti progonjen, nego progonitelj. Ni sad nije nita rekao. Tek vidim da se zamislio. Traio sam po tvojim knjigama ono to je za njegovu duu-kao to lijenik trai lijek za bolesnika, pa se deavalo da ne pogodim ono to mu treba, nego upravo ono to ne treba- kao to se i lijenik prevari u lijekovima. itam mu: tamo gdje sam nekad bio iva vatra, sad sam pepeo od te vatre. Da li je mislio sad na samog sebe ili na svog golog prijatelja, ne mogu znati, tek na neto bolno je mislio. -Hoe li da uje jo ta, gospodaru?-pitam ga preko otvorene knjige-kao to bi lijenik bolesnika preko svoje, preko svoje otorene torbe, pitao hoe li jo koji lijek, ali on uti- a utnja je pristanak, i ja nastavljam da mu itam, ne birajui ve vie ta: Drava je kao pijan seljak: podigni ga na konja sa jedne strane, on se prevali na drugu stranu. -To je danas Turska!-veli hitro, i rekoa bih osvetniki. Tu je taj tvoj e-An pogodio. Velim mu: -Gospodaru, dans su svuda puhnuli novi vjetrovi. -Pa obarju, hadume; stara stabla. Onaj goli i bosi stari ratnik nema vie niemu da se nada; on je oboren. Ne treba sultanu, ne treba knezu. A ja, er-Ane, dobro razumijem da pri tome misli i na sebe. Pa da ga utjeim, proitah mu: Svaki se ovjek neemu nada, ak i onada kad je izgubio svaku nadu. Ti hoe da se sa mnom nadmudruje-veli. A ja odgovaram: To er-An govori, a ne ja. Nai neto-veli- to bi govorilo o umiranju. Znao sam napamet, er-Ane, ono to si napisao o umiranju, pa mu velim: Umrijee u tami i onaj to je cio vijek prodavao svijee. Velim mu tako i dobro pogaam njegove misli: drago mu je to e tako umrijeti i sultan. -Ono to je reko o nadi-da se ovjek uvijek nada, nije ti tano. -er-An je rekao, gospodaru-odgovaram mu, i trudim se da i sam razmislim o tome ta je nada... Ja se, eto, nadam svome putu.: doi e jednom jedan as kada u stati na svoj put-ka onoj vodi...ka onoj gori...gdje sam se, er-Ane, rodio. I vidim da ne eznem za tim mjestima da tamo dodjem, nego za osjeajem koji ona u meni stvaraju; a taj osjeaj nije tamo-on je tu u meni, i kuda onda da idem? Jedino do sebe samog! Do

sebe samog kad sam bio dijete. A ide li do tamo ikakav put, ikakva laa, ikakva, erAne karavana! Ide, er-Ane, u mojoj nadi, i ide u mojoj uobrazilji. I ne daj mi, boe, da do tamo stignem, jer kud bih dalje!... Pa velim: bolje je k cilju putovati s nadom, nego do cilja doputovati. -to uti?-veli mi, kao iz sna, moj gospodar. Htio sam da ga probudim, da ga razveselim-pa potraih neto to bi ga podsjetilo na njegove ene, i naoh, er-Ane, Al-aba. Proitah mu: Moja mi draga ree: vidim da ti je lice pocrnjelo. A ja mojoj dragoj odgovorih: naloila si vatru na mome srcu, pa mi lice pocrnjelo od dima. Ne ree nita. Ne razveselih ga. amil Sijari Nepoznate rijei u tekstu odaja (tur.oda)-soba, prostorija evnuh ukopljenik hadum (tur.)- ukopljenik, evnuh;sluga kaurin nevjernik, pripadnik nemuslimanske zajednice mahnito-ludoo, hrabro, smjelo urnek (tur.ornek)-uzorak, obrazac,mustra divit-pribor za pisanje dokon-besposlen, neiskoriten kijamet (ar. qiyama)-zabuna,buna, gungula, vika i galama; nepogoda, meava, nevrijeme; napast, zlo, nedaa; smak svijeta at- konj,drijebac plemenite pasmine itluk- (per.-tur., ciflik, ciftluk)-poljsko imanje, vrsta feudalnog posjeda koji obrauje kmet klicati likovati padiah (tur.)- gospodar nad kraljevima, samodrac, car, sultan, veliki sultan kasaba (tur.)- gradi, varoica, palanka ardak (tur.)- velika prostorija na spratu istonjake kue sa izboenim dijelom prema ulici ivija- kmet, seljak na aginoj ili begovskoj zemlji, na ifluku kadija (tur. kadi)-sudija, nii sudija; mirovni sudija u vrijeme vladavine Turskog carstva saruk- (tur. saryk)- al omotan oko kape na glavi, turban, ahmedija karavana- povorka putnika, naroito trgovaca uobrazilja- miljenje o neemu stvoreno unaprijed, predrasuda Knjievni pojmovi Epika (prema grkoj rijei epos-rije) obuhvata knjievna djela u stihovima ili u prozi kojima je temeljno obiljeje pripovijedanje. Takva djela imaju sadraj, fabulu i likove. Proza je tekst koji se razvija kontinuirano, prelaenje reenica iz reda u red je slobodno i nije uvjetovano unutarnjim zahtjevima teksta. Po tome je prozni tekst srodan linearnom toku ive rijei u kojem se reenice takoer slobodno niu jedna za

drugom. U prozu spadaju crtice, anegdote, legende, bajke, novele, pripovijetke, romani. Sadraji proznih djela mogu biti iskazani naracijom, deskripcijom, dijalozima, i unutranjim monolozima. Tumaenje teksta: amil Sijari u ovom romanu pokazuje svoje zanimanje za odreeno historijsko vrijeme. Zanimljivo je da nam je to vrijeme pribliio putem dnevnika koji pie glavni junak, hadum Alija. ta on biljei u svoj dnevnik? Kakav ton dnevnika forma daje opisu povijesnih dogaaja? Hadum Alija ima sagovornika u svom davnom uzoru, piscu i mudracu er-Anu. Za kakvim odgovorima hadum Alija traga u knjigama er-Ana? prepoznaj to u sljedeem odlomku: Imam pri sebi, velim mu, njegove knjige i itam ih. Sve to mi treba u njima naem; kroz njih razgovaram sa er-Anom. Pruam ruku, uzmem knjigu, i kaem; hodi erAne, sam sam, a no duga, hodi da razgovaramo- da mi kae ko je ko i ta je ta, ta je ovaj svijet, er-Ane. I on doe, tu je, i ja vie nijesam sam-s ljudima sam, onim to su nekad i negdje bili pa ih vie nema; ostala samo o njma pria... Kako si razumjela/razumio tvrdnju hadum Alije da svijet lei na prii? Neka ti u razmiljanju pomogne jo jedna misao pisca Ive Andria iz ve spomenutog teksta Pria i prianje: tisuama raznih jezika, u njarazliitijim uvjetima ivota, iz stoljea u stoljee, od drevnih patrijarhalnih prianja u kolibama, pkraj vatre, pa sve do do djela modernih pripovjedaa(...) ispreda se pria o sudbini ovjekovoj, koju bez kraja i prekida priaju ljudi ljudima. Gospodar hadum Alije (Leme-aga) u sablji vidi ljudsku mo. Kako on obrazlae svoju tvrdnju da svijet lei na sablji? Potkrijepi svoj odgovor reenicama iz teksta. Hadum Alija i njegov gospodar razliito razmiljaju i o zakonitostima povijesnih zbivanja, te vlastitoj sudbiniunutra njih. trai u tekstu reenice iz kojih je vidljiva ta rzlika. Leme-aga je spahija i bivi ratnik, ostario i odbaen, na zalasku je svoje moi i ivota openito. Kkavu mudrost on crpi iz zagledanja u vlastitu slavnu ratniku prolost? Potri je u sljedeim njegovim rijeima: Lai su, hadume, za prianje, a istina je za utanje. I uti! I neka uti taj tvoj er-An. Nek ivot, hadume prolazi utke. Neka ivi a nek ne zna da ivi. Od te mudrosti veu ne vidim. Ali stani- ovu rije mudrost povlaim; za ivot mudrost nije potrebna, nego srea, koja ti, hadume, sama doe, ti joj se nada da e doi pa si srean zbog te tvoje nade. Hadum Alija je duboko zagledan u svoje unutarnje bie. U njemu lirski treperi enja za prostorima djetinjstva i nada da e doi jednom jedan as kada e stati na svoj put-ka onoj vodi...onoj gori... gdje se rodio. Od ega on pri tom strepi? Kako

razumijeva njegovu reenicu: ...bolje je k cilju putovati s nadom, nego do cilja doputovati: Kreativni rad Hadum Alija moi sablje suprotstavlja mo knjige kao prenosioca istine o svijetu i ivotne mudrosti. Izdvoji iz teksta mudre izreke i kai kako ih razumijeva. Kojoj nas ivotnoj mudrosti ue stihovi s poetka ovog odlomka: Tuio sam se da nemam obue. Ali, prolazei pored damije, ja vidjeh ovjeka koji nema nogu.

o knjievniku amil Sijari (1913-1989) roen je u selu ipovice kod Bijelog Polja. Osnovnu kolu zavrio je u Godijevu kod Bijelog Polja, potom je pohaao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju i Gimnaziju u Vranju, A ztim je zavrio pravo na Beogradskom univerzitetu. Za vrijeme rata slubuje kao sudski inovnik u Sarajevu, Mostaru , Bosanskoj Gradici i Banjoj Luci, a nakon rata kao novinar u listu Glas i dramatur Narodnog pozorita u Banjoj Luci. Potom se nastanjuje u Sarajevu i radi u redakciji Zadrugara, literarnoj sekciji Radio Sarajeva, gdje ostaje do odlaska u mirovinu. Napisao je zbirke pripovjedaka: Ram-Bulja, Zelen prsten na vodi, Kuu kuom ine lastavice, Naa snaha i mi momci i romane: Konak i Bihorci. Djela amila Sijaria prevoena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemaki, estonski i maarski jezik.