Tromeđa 1994

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC
TROMEDJA MIO URO JOVO DMITROVIC
TROMEA TRI MEE JEDNOG NARODA Beograd 1994 god.
Umjesto predgovora Proteklih vjekova mnoge mede i granice djelile su Srpski narod primoravajuci ga da ivi u tudinaskim dravama i da slui razlicitim gospodarima, jer svoje nisu imali, takoder od Kosova, 1389 godine. Moda je to i raylog to je Srpstvo rastakano u druge narode i vjere i tako se gubilo u nepovrat. Medutim, srpstvo se nije svugdje gubilo, Negdje se sacuvalo i do dananjih dana. Tako je vjekovima bilo na Tromedi, na medi Austrije, Mletacke republike i Turske odnosno Like, dalmacije i Bosanske krajine. Istorija Srpskog naroda na Tromedi, kao veoma zahvalna tema, nikada nije napisana iako za to nema valjanih opravdanja. Srbi su, dao Bog, imali pismenih i kolovanih ljudi koji su to mogli da rade, ali, nacionalna politika je, kako u onoj Kraljevini Jugoslaviji tako i u komunistickoj, bila surova stvarnost. Ranije je u ime integralnog Jugoslovenstva a kasnije zbog bratstva i jedinstva zabranjivana nacionalna srpska istorija. Danas Tromeda postoji samo kao ostatak prolosti, nikako kao tri mede odnosno tri granice.
www.krajinaforce.com
Nas nekolicina zanesenjaka, koje okupi Nikola Cerovac predsjednik Zavicajnog kluba Kninska krajina u Beogradu, smatramo da je program rada Srpskog kulturnog drutva Zora iz 1989 godine, na put koji moramo praviti i utabati drugima koji dolaze. Dio tog programa jeste i ova mala knjiica, cetvrta po redu objavljena u drugoj polovini ove, 1994 godine. Knjiica je zamiljena tako da na naucno poularan nacin isprica istoriju Tromede, od njenog stvaranja do nestanka granica 1918 godine. Smatramo da to jo uvijek nismo zavrili na najbolji nacin jer smo imali vie razlicitih problema. Profesori istorije Mio Uro i Jovo Dmitrovic, svako na svoj nacin i prema svojim mogucnostima, napisali su tekstove. Na trud imao je od prvih dana blagoslov Njegovog preosvetenstva vladike dalmatinskog gospodina Longina. Blagodarnocu prijatelja i njihovoj pomoci u tampanju, mi smo svoj dio posla zavrili. Koliko smo uspjeli, to cete vi kazati. O Svetom Nikoli, 1994 godine. Veljko Miina uric
I TROMEA 1.1. Tromeda Pod pojmom Tromeda podrazumijeva se stjecite ranijih dravnih granica Austrije, Turske i Mletacke republike nastalih poslije Poarevackog mira 1718 godine. Tacnije receno tim mirom su ove granice samo provizorno zacrtane, dok je samo razgranicavanje trajalo dugo godina. Mletacko-tursko razgranicenje izvreno je u periodu od 1721-1733 godine a granica je nazvana Mocenigovom linijom. Austrisko-mletacka granica utvrdena je konacno 1792, a Austriskoturska Svitovskim mirom 1791. Medutim, ono to je utvrdeno Poarevackim mirom 1718, bitnije nije uticalo na promjenu granica u blizini Tromede. www.krajinaforce.com
Teritorija Tromede nalazi se u planinskom bilu do 1600 metara nadmorske visine, koji je okruen rijekama Butinicom, Zrmanjom, Unom, Radljevcem i Donicom. Zapadno od Tromede preko Kucine Kose i Potaka nalaze se licka sela Velika i Mala Popina, Otric, Rasticevo, Prljevo, Pribudic i druga. Plavno, Radljevac i Bender su na jugo-zapadu. Na jugu, dolinom Butinice, Tromeda je povezana sa Strmicom i Golubicem u Kninskoj krajini. Uzvodno Butinicom izlazi se na Unu i u Pounje, ciji centar cini Srb sa svojom plodnom dolinom. Na ovom pravcu lee sela Drenovac, Tikovac, Kaldrma, Trubar. Crni Potoci koji se nalaze uz samu Strmicu, pripadaju dijelom Lici, dijelom Bosni, a dijelom Kninskoj krajini. Planina Uilica razdvaja na istoku iroko i prostrano Grahovsko polje ciji centar je Bosansko Grahovo. Citavo ovo podrucje je povezano mreom vrlo slabih puteva, sa izuzetkom ceste koja povezuje Strmicu s Grahovom. Ostalo su planinske staze, koje se rijetko mogu koristiti za zaprena kola. Kao kolski mogu se koristiti putevi Strmica-Kaldrma i Kaldrma-Resanovci. Najbolji put (staza) ide preko Sedla, koji prko Ratela (gdje se sjedinjuju granice Bosne, Like i Kninske krajine) vodi za Plavno, a preko Rasticeva za Zrmanju (Otric). Put kroz Crne Potoke je granica Like i Bosne. Cjelokupna teritorija Tromede, produena jo desetinama pa istotinama kilometara u raznim pravcima (Srb, Gracac, Medak, Lapac, Korenica, Udbina, Rmanj-Martin Brod, Unac, Drvar, Petrovac, Crni Lug) predstavlja najcistiju srpsku teritoriju vec preko 500 godina. Na toj teritoriji ivi iskljucivo srpski narod. Na ovu teritoriju se nadovezuju i drugi srpski krajevi: Bukovica, Ravni Kotari, Kordun, Banija, Bosanska krajina. U Kninskoj krajini srpski narod je djelimicno izmjean sa hrvatskim, ali tu ivi najveca koncentracija srpskog stanovnitva. U novijoj svojoj istoriji srpski narod je veoma prorijeden u prvom redu zbog strahovitog zatiranja izvrenog od hrvatsko-muslimanskih delata. Poslijeratna komunisticka politika raseljavanja stanovnitva sa ovog podrucja takoder je doprinijela smanjenju srpske populacije. 1.2. Srpsko ime i narod Srpsko ime se u ovim krajevima pominje veoma rano 822. cak trideset godina prije Trpimirove darovnice 852 godine, u kojoj se prvi put www.krajinaforce.com
pominje hrvatsko ime. Podatke o Srbima na Uni iznosi Ajnhard, biograf Karla Velikog u svojim Analima. Taj istoricar daje vie podataka o Srbima, a Hrvate poimenice uopte i ne pominje. Premda je opisao citav ustanak Ljudevita Posavskog, on ga nigdje ne naziva hrvatskim vec posavskim knezom. Za taj period se vezuje postanak toponima Srb. Srpski istoricar relja Novakovic smatra da su tada Srbi ivjeli u Pounju, ali i zapadno od te oblasti, sve do Velebita. Drugi izvor, pisac i vizantiski car Konstantin VII Porfirogenit (913-959), navodeci srpske oblasti, kae da je granica izmedu Srba i Hrvata bila na reci Cetini i da je istocno od te oblasti srpska Paganija. Za ovu oblast tvrdi da je srpska i pisac iz XVIII vijeka Danijel Farlati navodeci da tu ivi srpsko pleme, nemilosrdno i strano. Srbima u Pounju se izgubio trag u kasnijim pisanim dokumentima, jer su se najverovatnije asimilovali s Hrvatima i ostacima Avara. O ostacima Avara na podrucjima Like, Gacke i Krbave svjedoce i filoloki podaci kao titula ban, koja je nastala od avarske titule bajan (baan). I toponim Obrovac je avarskog porijekla, jer je sininim za Avare-Obri. Pomenuta hrvatsko-srpska granica se do gubitka hrvatske samostalnosti 1102. godine nije mijanjala. Od XII vijeka do 1918. godine Hrvatska nije nikada imala svoje dravne granice niti svoju suverenost, ni samostalnost. Nove seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju ucestale su za vrijeme bana Pavla ubica (1302. godine) i njegovih nasljednika. Njegova titula bila je ban Dalmacije i Hrvatske i gospodar Bosne. Ta titula je bila ispisana i na novcu, kojeg je sam kovao. Njegova moc se poslije smrti prenijela i na sina Mladena II (1305-1322). U vojsci bana Mladena II bio je znatan broj Srba, koje istoriski iyvori nazivaju Vlasima jer su svi bili pravoslavne vjere. U bici kod Bliske 1322. godine, koja je oznacila kraj Mladenove moci, Vlasi i Poljicani su cinili gro njegove vojske. Za ove Vlahe istoricar Vjekoslav Klaic tvrdi da se prvi put pominju na tlu Hrvatske. Za Vlahe XIV vijeka Klaic tvrdi da su se asimilovali u SrboHrvate. KAda je na celu klike grane ubica stao Knez Mladen III, njihova vlast je obuhvatila vane strateke centre Klis, Omi i Skradin. I ovaj velika, kao i njegovi prethodnici, rado je u svoju vojsku primao Vlahe iz Bosne. Mladen III bio je u prisnim odnosima s Venecijom, saveznicom srpskog cara Duana, pa se njegovom enidbom s Duanovom sestrom Jelenom 1347. godine stvorila jaka antimadarska koalicija (Srbija-Venecija-Mladen III). Ova koalicija je jedno vrijeme (1347.) uspijeno suprostavlja najmocnijem madarskom kralju Lajou I. Medutim, vec slijedece godine Mladen III je umro od kuge u Trogiru, i iza sebe ostavio udovicu Jelenu i maloljetnog sina Mladena IV. Mlada www.krajinaforce.com
udovica, koja je zadrala svoju vjeru, pravoslavlje, omogucila je da njen duhovnik, starac Ruvim, s jo dvojicom jeromonaha u kanjonu Krke 1350. godine osnuje manastir posvecen Svetom Arhangelu Mihailu. Vladika Simeon Koncarevic s ovim dogadajem pocinje svoj Ljetopis. Ovaj pravoslavni manastir, koji je najstariji u ovom kraju, svjedoci da je tada na tom prostoru vec ivio znatan broj pravoslavaca. Ne bi trebalo odbaciti ni mogucnost da je i sam Knez Mladen III prihvatio pravoslavlje. Iz istorije ove velike porodice poznato je da je jedan od brace bio kninski biskup, a drugi gospodar Zvonigrada u Zrmanji, Vian, privrenik bogumila. Knez Vian kao Knez grada Splita, io je ogorceni protivnik Kneza-suparnika Domalda i magistra templara u Hrvatskoj Poncija De Kruce. Domaldo i Poncije su cesto uveseljavali gradane Splita cestim lomacama i javnim spaljivanjem jeretika. Knez Vian i omiki Kacici (Malduk i Osor, takoder bogumili) pokuali su ih u tom poslu sprijeciti u cemu su imali izvjesnog uspjeha. U vrijeme gradnje manastira Krke, prekinuvi pohod na jug, car Duan je 1350. godine krenuo na Bosnu da povrati Hum, pa je stigao da pomogne i sestri Jeleni. Tom prilikom Duan je s vojskom stigao do Cetinjske krajine, a sestri je ostavio dva odreda srpske vojske da brane Klis i Skradin, to je pojacalo srpski entitet u Dalmaciji. Jo prije ovoga dogadaja, Jelena je u Skradinu (1348) sagradila pravoslavnu crkvu u cast Svetog Jovana Krstitelja, gdje su nedjeljom na bogosluenje dolazili i pravoslavni Grci iz ibenika. Grcima iz ibenika 1314. godine oduzeta je njihova crkca Svete Paraskeve. U Skradinu su se srpskoj vojsci, ciji je zapovjednik bio urad Ilic, pridruili i Mlecani. Po ranijoj Duanovoj naredbi, Ilic je Skradin predao Mlecanima, koji su bili Duanovi saveznici u borbi protiv Lajoa I. Pored grckih kolonija i njihovih pravoslavnih hramova po gradovima, pored dolaska Srba pocele su da nicu i njihove pravoslavne svetinje. Prva od njih, koju Koncerevicev Ljetopis datira u 1317. godini je manastir Krupa na istoimenoj rjecici. Manastir posvecen Pokrovu Presvete Bogorodice, graden je sredstvima najveceg srpskog ktitora Kralja Milutina, koji je za kaludere kupio zemlju. Pomoc ovom manastiru pruio je i kralj Stefan Decanski, a car Duan ga obnovio. O postojanju manastira Krupe u XIV vijeku postoji vie autenticnih podataka: Jedna ploca, uzidana u crkvenom zidu, govori da ovaj manastir ponovi car Duan. Tekst sa ploce, koja danas ne postoji, prepisao je arhimandrit Gerasim Zelic. Isti tekst postoji i u jednom turskom dokumentu.
Ovaj manastir se pominje krajem XIV vijeka u gramati srpske despotice, koja ga je bogato darivala. Postojanje manastira Krupe posredno potvrduje i izvetaj Petra Loredana iz 1423. godine, koji na podrucju egara u podnoju Velebita pominje srpske vazale, podanike Obrovackog dvorca i za koje kae da tu ive jo od 1392. godine. Jedan francuski izvetaj iz 1810. govori o tom kako se kod manastira Krupe 1385. dogodila bitka u kojoj su zarobljene dvije kraljice Jelisaveta, udovica kralja Lajoa I, i Marija, Lajoeva cerka i vjerenica kralja Sigizmunda. U narodu postoji vjerovanje da su ovaj manastir osnovali kaluderi manastira Krupe iz Bosne koji je postojao jo u XIII vijeku. Ovo vjerovanje je po svemu tacno, jer su Bosnu u XIV vijeku potresali vjerski ratovi. Pod izgovorom borbe protiv jeretika i bogumila, borbene avinjonske pape pokretali su ceste pohode, od kojih nisu bili potedeni ni izmatici. Upravo zbog toga mnotvo pravoslavnog naroda je napustilo Bosnu i sklonilo se u Dalmaciju. Smatra se da je mnogo pravoslavnog stanovnitva prelo iz Bosne u Dalmaciju 1371. godine, a to saoptava u svojoj Dalmatinskoj hronici, pisanoj 1878. godine, zadarski nadbiskup Maupas. Danijel Farlati spominje da je vijest o masovnom prelasku Drba iz Bosne u Dalmaciju jako uznemirila papu u Avinjonu jer su svi Vlasi izmatici. Slijedecu seobu Srba u Dalmaciju, koja sedogodila 1373, spominje Trogiranin Johanes Lucius (Ivan Lucic), koji navodi podatak da su Srbi naselili svu okolinu Trogira i da su ih Trogirani jedva sprijecili da ne udu u sam grad. Isti autor navodi da su ibenske vlasti donijele odluku da se bosanskim Srbima zabrani ulaz u grad, ali su je 1383. godine morali povuci pod pritiskom svojih gradana. ibenski gradani, kao i gradani drugih dalmatinskih komuna, brzo su sa njima uspostavili privrednu saradnju i trgovacke odnose.
II BOSANSKA DRAVA U DALMACIJI 2.1. Kralj Tvrtko Kotromanic Srpsko-bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic dobio je odrijeene ruke za uplitanje u dogadaje koji su zahvatili Madarsku poslije smrti najmocnijeg madarskog kralja Lajoa I Anuvinca 1382. godine.
Tvrtkova baka po ocu bila je cerka kralja Dragutina, pa se Tvrtko proglasio za jedinog legitimnog batinika krune Namanjica. Kad je zavladao vecim dijelom srpskim zemljama sa manastirom Mileevom, on se upravo tu, na grobu Svetoga Save 1377. godine krunisao sugubim vijencem (dvostrukom krunom) za kralja Rake i Bosne. Poto se i dalje irio na racun srpskih zemalja (Trebinje, Konavle, Dracevica, Kotor) Dubrovcani ga u svojim dokumentima tituliu isklucivo kao kralja Rake, smatrajuci ga jedinim legitimnim naslednikom Nemanjica. Stoga su mu placali sve tribute (Mogori, Svetodmitrovski i Stonski dohodak). Isto su cinili i Mlecani. Na isti nacin, kao to je traio srpsku krunu, Tvrtko je istakao i svoje pretenzije na Dalmaciju. Teritorijalno proirenje na Dalmaciju traio je i kao sin Jelene ubic, sestre Kneza Mladena III, Duanovog zeta. U ovom slucaju na ruku su mu ile prilike koje su poslije Lajoove smrti zavladale u Madarskoj. Protiv centralne vlasti (kraljice Jelisavete i Marije) digla se madarska i hrvatska vlastela, koja je osporila pravo naslijede enskoj lozi. To je Tvrku posluilo kao izgovor da se prihvati pokroviteljstava nad hrvatskom opozicijom. Prvi grad u dalmaciji koji mu se predao 1387. godine bio je Klis, staro ognjite ubica. Dalje ratovanje u Dalmaciji donijelo je Tvrtku jo jedan ubicev grad, tvrdu Ostrovicu, preko koje se povezao sa Vranom. Vranom je vladao Tvrtkov saveznik Ivani Palina, koga je Tvrtko imenovao za svog namjesnika u Dalmaciji. U nekim borbama na sjeveru Tvrtku pomau i pomocni odredi Kneza Lazara Hrebljanovica, pa madarski izvori pominju veliki broj nevjernih iizmaticnih Bosanaca i Raana. Slijedece 1388. godine Tvrtku se predao i sam Knin, pa su se u njegovim rukama nali najvaniji strateki centri Dalmacije. Predaja primorskih dalmatinskih gradova bila je na pomolu i bila je planirana za slijededu, 1389. godinu. Do predaje, medutim, nije dolo zbog odlaska Vlatka Vukovica i bosanske vojske na Kosovo u boj protiv Turaka. Poslije Kosovske bitke, Tvrtko je vec krajem avgusta vratio svoje cete u Dalmaciju, koje su do kraja septembra stigle pred kapije Zadra. U prolece 1390. godine pojacavi svoju aktivnost, Tvrtko je zavladao gradovima i ostrvima Dalmacije: Split, ibenik, Trogir, Brac, Hvar, Korcula. Na sjeveru je granica Tvrtkove drave ila sve do Zrmanje, bez Zadra. Bosanske vlasti su na pripojenoj teritoriji uveli svoju upravu i svoje poreze. Za pleme Prklji na Zrmanji znamo da je svaki clan placao godinje po jedan dukat.
Tvrtkov dvor, narocito od proglasa kraljevstva, bio je pun dvorjana iz razlicitih krajeva. Iz Rake je bio vrlo uticajna licnost logotet Vladoje, a latinske povelje mu je pisao Dubrovcanin Mihailo, izborni biskup Knina. Slubeno pismo na njegovom dvoru je iskljucivo cirilica, kojom su pisana sva akta bosanske dravne kancelarije. Za to se pismo kae i zna da je srpsko. Tvrtko, postavi kraljem Rake, kazao je za sebe da je dobio prijesto mojih predaka gospode srpske. Stariji rimokatolicki istoricari su smatrali Tvrtka estokim izmatikom koji je, kako kae Farlati katolike uznemiravao na sve moguce nacine. Stjepan Zlatovic kae da je odluciti privrenik grcke vjere, a franovci se tada nalaahu u svih nesgodah, pa i u pogibelji samoga obstanka. Vjerovatno jo za Tvrtkova ivota, nizvodno od izvore Cetine pocela je gradnja manastira Dragovica, cija je crkva posvecena Presvetoj Bogorodici Mariji. Manastir je zavren cetiri godine poslije Tvrtkove smrti sredstvima kralja Dabie i bosanske vlastele Vukcica.< U vrijeme gradnje Dragovica, doselila se u Sjevernu Dalmaciju nova velika skupina Srba, koja se ovamo pokrenula pred cestim naletima Turaka. Ovu seobu Srba pominje i Vinjaliceva Dalmatinska hronika po kojoj su se u Dalmaciju doselile mnoge nove skupine Srba. Ta skupine, koje su, kako pie Vinjalic, uznemiravale kmetove na posjedima splitskog nadbiskupa. Krajem avgusta 1394. godine, Sigismund je skriootpor hrvatske vlastele i njihovih bosanskih ticenika, pa se Tvrtkov nasljednik Dabia morao odreci svih posjeda u Dalmaciji i Hrvatskoj. Odmah poslije toga krenuo je Sigismundov zapovjednik Nikola Gara u Dalmaciju, gdje je kod Knina porazio vojsku Vuka Vukcica i stvarno zaposjeo tu oblast u ime madarskog kralja. Knin je tako ponovo potpao pod vlast Madara. Medutim, prilike su se tako iz godine u godinu stalno mijenjale i nikad se nije moglo znati ko ce biti konacni pobjednik u ovom sveoptom meteu. S Tvrtkovim vremenom i kasnijom vladavinom bosanske vlastele, zavrava se stogodinji period stvaranja srpskih naselja u Dalmaciji. Po Danijelu Farlatiju, Tvrtko je Knin uvrstio u srpske gradove. U njegovo doba udareni su i temelji novih pravoslavnih crkava, medu kojima se pominje i crkva Svetog Jovana Krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu. Pred kraj svoga ivota (1391.), Tvrtko je podigao, na izvoru rijeke Cetine, hram posvecen Vaznesenju Gospodnjem. Do 1512. godine ovo je bila pravoslavna crkva, ali je tada poharae Turci. www.krajinaforce.com
To je jedina od starih crkava u Kninskoj krajini iz tog vremena cije zidine sa kontrforama i zvonikom odoljee zubu vremena. Poslije protjerivanja Turaka, Mlecani su je 1696. dali fratrima na upotrebu, ali, poto je ovi nisu obnovili ni pokazivali za nju interes, njome su se sluili pravoslavci. 2.2. Stecci Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji (Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800). Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj batini, kao i naa srednjevjekovna arhitektura, knjievnost i freske. Krleina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi tendenciozni autori, pripisala olako bogumilima, pa ih otuda svojataju muslimani kao njihovi potomci. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Stecci su klesani od masivnih blokova kamena, ali mogu biti veoma razliciti, to je rezultat postojanja razlicitih uslova za njihovu izradu. U selu Cetini na brdu Kapnica i danas je uocljiv kamenolom iz koga se dobijao kvalitetan granit za njihovu izradu. Ovi spomenici pripadaju vremenu XIV-XVI vijeka. Ukraavani su i oblikovani, ali se rijetko vide natpisi, koji su uglavnom necitki. Ukoliko je natpis citak, moe se zakljuciti da je pisan srpskom cirilicom i srpskim jezikom. Imena i prezimena pokojnika su iskljucivo srpska ( na primjer Radoje Ratkovic u Kljucu). U Kninskoj krajina ima ih na vie mjesta: u neposrednoj okolici Knina, Mokrom polju, Cetini. Ima ih i u okolini Zrmanje u Lici, pa cak do rijeke Kupe, zatim na tlu Zapadne Bosne u Grahovu, Drvaru, Petrovcu. U istocnoj Bosni nailazi se na stecke s grbom despota urda Brankovica, a kod Olova postoji uklesan grb ugledne srpske porodice Bakica.
10
III TURSKA VREMENA 3.1. Dolazak Turaka Bosanski vlastela i vladari bili su uvuceni u dinasticke sukobe oko ugarskog dvora, o koji su se otimali dva pretedenta-Ladislav Napuljski i Sigismund Luksemburgovac. U ovom sukobu, vlast u Bosni, Dalmaciji i susjednim krajevima stalno se mijenjala, kao i ratna sreca, koja je bila naklonjena cas jednoj cas drugoj strani. Neposrednu korist iz ovog smutnog vremena imali su samo indirektni akteri, Mlecani i Turci. Prvi (Mlecani) su profitirali 1409. godine kupovinom Dalmacije od kralja Ladislava Napuljskog, koji im je pritom prodao i sva svoja kraljevska prava na istocno-jadranske posjede. Uz Mlecane je stao i bosanski velika Sandalj Hranic-Kosaca, koji im je prodao svoje gradove Skradin i Ostrovicu za 5.000 dukata, slijedeci tako primjer svog napuljskog prijatelja. Turci su, pak, vrebali svaku zgodnu priliku da se umijeaju u medusobne borbe bosanskih velikaa i njihove sukobe s madarskim vladarem. Na poziv hercega Hrvoja Vukcica 1415. godine pritekli su mu u pomoc turski odredi pod zapovijednitvom Isak-bega. Madarska vojska je kod Doboja doivjela pravu katastrofu. Taj poraz Madara oznacio je pocetak turskog prestia u Bosni, koji od tada uzima sve vie maha, dok ugarski uticaj slabi. Kada je slijedece, 1416. godine, umro Hrvoje Vukcic, koji ih je pozvao u Bosnu, Turci vie nisu ni pomiljali na povlacenje. ta vie, njihovo prisustvo i blizinu dobro su osjetili i susjedni krajevi. Prvi veliki pohod Turaka na Dalmaciju desio se 1415. godine, kada su, pustoeci i www.krajinaforce.com
11
harajuci ugarske i mletacke posjede, stigli do ibenika. Stradala je mnogo i okolina Omia i Cetinjska krajina. Sam grad Knin nije napadnut, ali njegova okolina nije potedena, jer ih je tuda vodio put ka ibeniku. Turci su ovamo provalili pod izgovorom da tote hrvojevo podrucje, ali se sve svelo na pljacku i razaranje. Uz to, Turci, koje je tada u Bosni predvodio izvjesni Zek Melek, ne prodirae samo u Dalmaciju, nego i u Hrvatsku, unoseci u nju nemir i strah. Takav pohod Turci su ponovili 1432. godine kada su stradali isti krajevi Dalmacije i Hrvatske kao i u prvom pohodu. I dok su susjedni krajevi bili izloeni sve cecim provalama, u Bosni je turska vlast hvatala sve dublji korijen. Dobivi u svoje ruke Hodidjed i Vrhbosnu u staroj Bosni, Turci su vec 1435. poceli dizati svoj novi grad, koji ce se po namjesnickom saraju u njemu nazvati Sarajevo. Postanak grada cvrsto je vezan za licnost turskog namjesnika Isak-bega, koji je jo od 1414. uticao na prilike u Bosni. Posle pada Bosne pod turke (1463), turske cete provaljuju u primorje sve do Senja i spaljuju Krbavu. Tom prilikom Turci su zarobili bana Pavla Sperancica i veliki broj njegovih ratnika. Tim dogadajima je poceo dugotrajan rat (1462-1479.) u kojem su bivi suparnici Venecija i Madarska bili prisiljeni na saradnju i savez radi zajednicke odbrane od Turaka. U ovom ratu znatno su stradali okolina Knina, podrucje uz rijeku Cetinu, Lika i Krbava, kao i jo neosvojeni krajevi u Bosni. Turski konjanici, koji su se zaletali u Zapadnu Bosnu, doprli su 1466. sve do Splita, ireci strah i paniku. Zarobili su i odveli u ropstvo oko 3.000 ljudi. To je ocevidno bila samo izvidnica, koje je izvrila svoj zadatak i vratila se natrag. U ljeto 1469. Turci su prodrli iz Bosne cak do Ljubljane, pustoeci Hrvatsku i Istru i grabeci golem plijen. Iste 1469. Turci su prvi put stupili na tlo grada Knina, ali ga nisu opsjedali vec su opljackali i popalili njegovo predgrade. Tom prilikom je postradao i franjevacki samostan, koji se nalazio van gradskih zidina. 3.2. Doseljavanje Srba Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji (Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800). Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj batini, kao i naa srednjevjekovna arhitektura, knjievnost i freske. Krleina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi www.krajinaforce.com
12
tendenciozni autori, pripisala olako bogumilima, pa ih otuda svojataju muslimani kao njihovi potomci. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Sve ove turske provale propracene novim seobama Srba, koji su se, sklanjajuci se od zulumcara, naseljavali po mletackim i ugarskim teritorijama. Po dostupnim podacima, iz Bosne (ili preko Bosne) u Sjevernu Dalmaciju naselile su se hiljade srpskih porodica, zaposjevi teritoriju kja je vec tada bila nicija zemlja. Veliku brigu o crkvenom ivotu pravoslavnog ivlja u Dalmaciji vodio je zetski mitropolit Josif, uz ciji su blagoslov sredinom XV vijeka podignute mnoge pravoslavne crkve u unetranjosti Dalmacije. Te crkve pominje Koncarevicev Ljetopis, a potvrduju ga brojni mletacki izvjetaji, to ih je objavio istoricar Marko Jacov. Blagoslovom mitropolita Josifa 1450. godine u dananjem selu Kula Atlagica je sagradena pravoslavna crkva Svetog Nikole. Uz njegov blagoslov, a vjerovatno i uz materijalnu pomoc, sagradene su crkve 1456. u Padenima Svetog orda, 1458. u Polaci kod Knina Svetih Petra i Pavla, 1462. u Golubicu Svetog Stefana i 1468. godine u Kninskom Polju Svetog orda. Srbi su u ovim krajevima naputene zemlje, koje su opustjele pred najezdom turskih zulumcara, medu kojima je bilo i pripadnika pokorenih naroda najcece prisilno regrutovanih. U tim redovima je, dakako, bilo mnogo pravoslavnih Vlaha, odnosno Srba, koje su Turci podsticali i na samostalne akcije. Tako se deavalo da je jednu kolonu srpskih migranata u stopu pratila druga, koja se kretala sa Turcima. Srbi su zaposijedali nova podrucja, ali su cesto u narednoj etapi i njih naputali i kretali dalje na Zapad. Tokom XV vijeka Srbi jo nisu naputali novonaseljene krajeve vec su se ukljucivali u posadne garnizone pojedinih utvrda i branili teritorije. A sa starom postojbinom odravali su, posredstvom svoje crkve, izvjesne veze. Kontakti su odravani preteno sa Zetskom mitropolijom. Episkop Nikodim Mila narocito istice brigu o srbima u Dalmaciji mitropolita Josifa. Iz ovog vremena sacuvala se jedna sindelija mitropolita Josifa, koju Mila gotovo citavu navodi 8 original u staroj arhivi zadarske episkopije). Tu sindeliju izdao je mitropolit zetski 1454. godine krckom jeromonahu Simeonu, kojom ga je na dan Uspenja Bogorodice proizvodi u igumana sveto-arhandelskog manastira na Krki, cime uvaava ednodunoe izabranie vsego www.krajinaforce.com
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC svrenstva i bogocestivago naroda. Ovo potvrduje da je iguman manastira Krke, Stefan, smatran crkvenim poglavarem svih dalmatinskih Srba, a sam manastir srpskim duhovnim seditem.
13
Za to vrijeme u Bosni su bjesnili krvavi vjerski sukobi, koje je od davnina potpaljivao Vatikan i Avinjon, traeci da se srpski narod silom pokatolici. Zbog toga je sredinom XV vijeka pod okrilje Stefana Vukcica Kosace prebjeglo vie od 40.000 pravoslavnih naavi utocite u zemlji hercega od Svetoga Save. Ovaj srpski velika izdvojio je teritoriju starog Zahumlja i proglasio se 1448. godine u manastiru Mileevi. Tu su leale moti prvog srpskog arhiepiskopa Save, koji je i sam u ranoj mladosti kao Rastko Nemanjic, upravljao Humom. Oblast kojom je upravljao Rastko prostirala se do rijeke Cetine. Na Kosace, koji su bili pravoslavci i slavili urdevdan, vren je snaan pritisak da se pokatolice. Primanje katolicizma je nudeno i ostalim bosanskim velmoama, kao uslov za dobijanje pomoci protiv Turaka. Na tome su podjednako insistirali Vatikan, Madarska i zapadna Evropa, cime su cesto izazivali krvave sukobe medu velmoama. Tako je katolicki zapad omogucio Turcima da proetaju Bosnom i da ona apatom padne. 3.3. Turska vlast Poslije pada Bosne (1462.) i Hercegovine (1483.), Turci su susjedne krajeve, koji su pripadali ugarskom kralju i Mletackoj republici, izloili strahovitim pustoenjima regularnih trupa, martoloza i akindija. Martolozi, a narocito akindije bili su aktivni i u vrijeme mira, ne mareci mnogo to je sultan s tim dravama utanacio primirje. Ni centralna vlast nije se trudila da ih u tome obuzdava, jer su oni stalnim provalama pripremali teren regularnoj vojsci za nova osvajanja. Prodiruci na Zapad, Turci su stvorili znacajne baze u Kamengradu i Kljucu. Kljuc je pocetkom XV vijeka pripadao Sandalju Hranicu Kosaci i njegovom nasljedniku Stefanu Vukcicu (hercegu od Svetoga Save), koji su u njemu cesto boravili. Kljuc je jedini grad cije je ime uklesano na stecku (onom pod kojim je pokopan Radoje Ratkovic). Slijedece turske baze bile su Glamoc i Livno. Iz navedenih baza, koje su sluile za okupljanje i koncentraciju turske vojne sile, polazili su svi pohodi na Mletacku Dalmaciju, Cetinsku i Kninsku krajinu, Liku i Krbavu, dalje na zapad i sjevero-zapad. Makarsku i njenu oblast Turci su zaposjeli oko 1495. godine, gotovo www.krajinaforce.com
14
bez borbe, a zatim su pod udar doli susjedni krajevi. Premoc Turaka ne kopnu bila je ocigledna, jer su u dijelu Bosne i Hercegovine mogli dici po nekoliko hiljada konjanika. U pohodima na dalmaciju, Liku i Krbavu uz turske regularne trupe nastupale su kao lavina pomocne trupe mertoloza i vjecito prisutne akindije. Akindije su bili neregularna turska vojska koja je decenijam prije otpocinjanja dravnog sukoba unosila strah u susjedna podrucja, pustoenjem, pljackom, paljenjem neselja i usjeva, sjecom vinograda i vocnjaka, a narocito odvodenjem roblja. U grupama od 100-200 konjanika, oni su se zalijetali stotine kilometara u dubinu susjednog podrucja, pred kojima se domace stanovnitvo u pocetku sklanjalo bjeeci u planine, a kasnije iseljavanjem u najudaljenija podrucja. Bjealo se to dalje od turskog susjedstva i van domaaja turskih akindija i martoloza. Akindije su najcece bili hricani (raja) turski podanici koje su Turci silom tjerali u ove pohode ili velikim nametima ostavljali bez sredstava za ivot kako bi ih prisilili da ih pribavljaju pljackom. Ekonomski ivot u ugroenim podrucjima je potpuno zamro, a sela i naselja, prorijedena jo i cestim epidemijama kuge, ostajala su bez stanovnitva. Pojedine malobrojne posade tvrdava, ostavljane na milost i nemilost osvajacu, predavale su se najcece bez borbe. Nade u bilo ciju pomod nije bilo, iako su ponekad davana obecanja iz Beca, Pete, Venecije, pa i Svete Stolice. Turskim osvajanjima u XV i pocetkom XVI vijeka hrvatske zamlje su se svele na ostatke ostataka, ali se i sa tog podrucja narod raselio i razbjeao. Svi hrvatski istoricari i stari hronicari, koji piu o tim tekim vremenima ( Vinjalic, Zlatovic, Farlati, Ivan Tomko Mrnavic) oplakuju zlu kob koja je snala hrvatski narod. Raseljavanje Hrvata u daleke zemlje (Austriju, Slovacku, Moravsku, na jadranska ostrva i preko Jadranskog mora u Italiju) teklo je tokom XV i XVI vijeka tako da je Hrvatska licila na potpuno opustoenu zemlju. Stipan fra Zlatovic s tugom naglaava: Stolne su i upne crkve bile popaljene, upe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svecenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je iv utekao da sahrani glavu uz mletacke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdi svecenika, niti svetoga mista. Ovo potvrduju i mletacki izvori, koji sa aljenjem isticu kako u dalmatinskom zaledu nema ni jednog rimokatolika. Knin i Kninska krajina progleena je od rimske kurije za podrucje nevjernika, kako kae Danijel Farlati. Po njemu, tamo nije bilo ni jedne latinske crkve ni www.krajinaforce.com
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC rimokatolickog svetenika. U Senj i Rijeku pobjegoe cak i fratri samostana Visovac.
15
Zajedno sa narodom i svetanstvom nestalo je sa podrucja Like, krbave, kopnene Dalmacije i staro hrvatsko plemstvo, koje je odselililo na sjever. Tek tada, sa doseljenjem ovog etnickog elementa, pojam Hrvat prihvatili su i Zagorci. Kod njih do tada nije bila razvijena svijest o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti. Turskim osvajanjima krajem XV i kroz prve cetiri decenije XVI vijeka etnicka slika na prostorima ranijih hrvatskih zemalja potpuno se izmijenila. Dolazak Turaka na Balkansko poluostrvo i njihov dubok prodor na sjever i zapad izazvao je takva etnicka pomijeranja kakva se ne pamte od Velike sepobe naroda. Poslije mira 1503. godine Turci su, prodiruci od Kljuca i Glamoca, zadobili laganim, mirnim irenjem svoje vlasti ostatke bosanske teritorije i preli na zaposijedanje podrucja Srba i Lapca, Cetinjske i Kninske krajine. Tek to je ovaj rat bio zvanicno zavren, Turci nastavie sa svojim upadima u Dalmaciju, ispisujuci uasnu hroniku grabei, pljacke i ljudskih stradanja. Njihovi odredi bez ikakvog straha od odmazde slobodno vrljaju Dalmacijom mimoilazeci Knin i druge utvrde. Jednoga dana njihova brza konjica bi opustoila zalede trogira, a vec sutradan bi osvanula u okolini ibenika, Skradina i nastavljala pohod dalje.
3.4. Pohod na Knin Dok su se u Kninu vrile pripreme za odbranu, opustoeni grad sa predgradem i sa prorijedenim stanovnitvom snala je teka glad 1505. godine. Ubrzo zatim (1510.) kuga, koju su donijeli Turci, prepolovi i ono malo preostalog stanovnitva. O prilikama u Kninu i njegovoj iroj okolini raspravljalo se i u madarskom saboru, gdje je zakljuceno da bi gubitak Knina bio nenedoknadiv i doveo u opasnost ostale krajeve. Pomoc Kninu i njegovom usamljenom garnizonu nije stizala, dok su se Turci stalno oko njega irili. Iako su Sinj i Nucak bili naputeni od svojih posada, Turci su ih zaposjeli tek 1513. godine. Slijedece godine turci su sa 10.000 ljudi napali Knin s namjerom da ga zauzmu. Uz velike gubitke, napustili su opsadu, ali su pritom spalili predgrade i odveli u ropstvo 1.000 ljudi iz okoline grada. Poslednji dani Knina, odnosno ostatka tvrdave s njenim garnizonom, bili su www.krajinaforce.com
16
odbrojani. Novi sultan, Sulejman II, odmah po zauzimanju Beograda (1521.) pripremao se za pohod na podunavlje. Za ovaj poduhvat najprije je trebalo obezbijediti svoje bokove, a tu je u prvom redu spadalo podrucje Cetine, Zrmanje, Velebita i Une. Trebalo je, dakle, osvojiti jako utvrdeni grad Knin i sve manje tvrdavice koje su cinile njegov pojas (Strnica, Plavno, Zvonigrad, Zecevo, ostrovica, Kapitul). Odsutni dani za Knin i njegovu okolinu su tek nailazili. U to vrijeme bio je porobljen jedan dio podrucja izmedu Une i Velebita (Morlakije). Izvrio je to mostarski sandak beg Mahmud-beg. On je pored Knina, Strmice, Zrmanje, i Gracaca provalio duboko u Liku i opustoio cijelo podrucje. Ovaj pohod bio je i preventivan, jer je imao za cilj da sprijeci slanje pomoci Kninu sa sjevera. Potom je vojska Mahmud-bega pocela da vrci koncentraciju u Cetini i Zakrcju, da odatle u pogodnom momentu napadne na Knin, Pozrmanje i manje utvrdene gradove. Ubrzo su se sa pohoda u Kranjsku vratili bosanski sandak-beg Gazi Husrev-beg i njegov cehaja Murat-beg Tardic, islamizirani ibencanin, ciji je rodeni brat bio rimokatolicki svetenik u ibeniku. Vojske dvaju sandaka, bosanskog i hercegovackog, predvodila su dvojica glasovitih vojskovoa: Gazi (Osvajac) Husrev-beg i Mahmud-beg. Gazi Husrev-beg, poznat po damiji u sarajevu, vodio je punih 20 godina (1521-1541) osvajacke pohode na Dalmaciju, Liku i Pounje, u kojima je teritoriju svog sandakata proirio na zapad do Vrane i Peruica. Obe vojske pod Kninom zajedno su brojale 25.000 ratnika, a podrava ih je snana artiljerija. Odbranom Knina rukovodio je tek postavljeni velika Mihajlo Vojkovic, gospodar Klokoca. Ali, on nije stigao da na vrijeme preduzme sve mjere za jacanje odbrane grada. Cak je i topove upucene za odbranu Knina ostavio u Klokocu da poajaca njegovu odbranu. Naavi se u bezizlaznoj situaciji, videci golemu tursku vojsku, Vojkovic je stupio sa Turcima u pregovore. Odmah je prihvatio turski uslov da im preda grad, a da on i njegova posada pod orujem predu u Liku. Predaja grada izvrena je 29. maja 1522. godine. Dan kasnije, jedan turski odred zaposjeo je Skradin, cija se posada, na vijest o padu Knina, razbjeala. Zabavljani uredivanjem i utvrdivanjem novih posjeda, Turcima se nije urilo na dalja osvajanja u Lici. Samo je odred martoloza od 500 ljudi udario na Strmicu i zauzeo je, postavivi u njoj svoju posadu. Osvajanjem te tvrdave Turci su dolinom Butinice otvorili sebi put u Pounje i Unac (Drvar), kojima su vec vladali, a otuda za Srb i Lapac.
17
S Kninom i Skradinom, Turcima su u ruke pali Promina i desna obala krke, a sam Knin postade glavna operativna baza za njihove naredne pohode. Pad Knina bolno je odjeknuo u srcima ljudi tamonjih krajeva, jer je Knin do tad bio jedan od centara politickog ivota: sjedite bana, jednog od dvojice banovca (podbanova), hercega (mladog kralja), biskupa, cija se biskupija ugasila. Knin je bio jedina i poslednja prepreka koja je Turcima zatvarala put u njihovim pohodima na zapad. Predaja Knina od strane velikaa Mihaila Vojkovica protumacena je lao izdaja, pa ga je ban Ivan Karlovic okovanog u lance bacio u tamnicu. Njegov posjed Klokoc zaposijeli su slunjski frankopani, koji su u njemu zatekli topove namijenjene (u Pragu specijalno salivene) za pojacanje odbrane Knina. Ubrzo poslije pada Knina, Turci osvojie gotovo citavu sjevernu Dalmaciju, Liku i Krbava, a njihovi pohodi na slovenacke zemlje prestaju biti rijetkost. Pod Turcima je Knin postao najznacajnije uporite Bosanskog sandakata na zapadu, tursko krajite, kojim je zapovijedao Murat-beg Tardic, miljenik Husrev-bega. To krajite, sa osvojenim krajevima Pounja, Like i Dalmacije, ulazilo je u sastav Bosanskog sandakata, na celu sa Husrev-begom. Pod udarom vojske s kninskog krajita padaju zaredom Ostrovica (1523.), Obrovac (1527.) s Ravnik Kotarima, a potom i Lika. 3.5 Kliki sandak Kad su Turci osvojili Klis 1537. godine, osnovali su Kliki sandak, u koji su uli svi krajevi izmedu Velebita i rijeke Cetine. Za sandak-bega klikog Husrev-beg je postavio svog ticenika Murat-bega Tardica, koji se na taj nacin izjednacio sa njim u zvanju. Slijedece godine osvojeni su Nadin i Vrana, pa su se Turci time kao klin zabili i razdvojili mletacke od ugarskih posjeda (habzburkih od 1527. godine). Ove dvije suparnicke sile, Habzburku monarhiju i Mletacku republiku, zajednicka opasnost od Turaka je znatno zbliila. Kliki sandak zahvatio je dio jugozapadne Bosne (Livno, Kupres, Prozor), donju Liku,cijeli turski posjed juno od Velebita do Dinare i www.krajinaforce.com
18
rijeke Cetine, koja je cinila granicu sa Hercegovackim sandakom. Klis je bio administrativno sredite sandakata, dok su sandak-begovi (Atlagici, Fidusovici, Ljubincici) uglavnom boravili u Livnu, gdje su imali vecinu svojih posjeda. Licki i Krcki sandak, na osnovu podataka turskih istoricara Pecevije i putopisca Evlije Celebije, osnovan je dva puta, ali se hronologija dogadaja zasad pouzdano ne moe utvrditi. Vrijeme kad je osnovan i rasformiran autori datiraju razlicito, ali cinjenicu da je vec ranije on postojao ne dovode u pitanje. Dok je Knin sa svojim krajitem ulazio u sastav Klikog sandaka, Turci su izvrili novu vojno- administrativnu reorganizaciju. Sandak je podijeljen u tri kapetanije, kako su nazivane nahije u pogranicnim sandacima. To su kapetanije: Krajina ( Cetina, koja je obuhvatala prostor Vrlike, Cetine i Sinja), Podgorje (Drni, Muc, Lecevicu sa zaledem Trogira i ibenika), i Zakrcje (Zaktcje ili Prikokrcje, uz Knin i Strmac, obuhvatalo je svu teritoriju sjeverno od rijeke Krke). Podijela sandaka na tri dijela a potom i samog Zakrcja na est kapetanija, imala je za cilj jacanje vojnog potencijala radi odbrane od uskoka. Samo Zakrcje moglo je dici na oruje 9.000 pjeaka i 1.500 konjanika. To su u najvecem broju bili hricani, koje su turci silom regrutovali i to iz svake kuce jednog ili dvojicu. Morlaci su, usto, davati strae na planinskim prevojima i u varoima ispod utvrda. Ovu po zlu poznatu hricansku vojsku u turskoj slubi, nazivali su martolozima. Martolozi su imali svoje demate (cete) s agom na celu. Neki od njih bili su placeni, ali slabo, jer su ih Turci nastojali motivisati na pljacku susjedne teritorije. Bilo ih je i po unutranjosti Balkana, gdje su cesto vrili obezbijedenje karavana, komordijsku slubu i bili vodici kroz planinske prelaze, cije su staze dobro poznavali. Turci su ih cesto koristili za borbu protiv hajduka. Poto su i sami bili vicni hajduciji, teko su se mirili s loim poloajem, narocito kad su i oni bili pritisnuti citlucenjem. Usmjeravani samo na pljacku, i iveci prevashodno od nje, bila im je to slaba nadoknada za njihovu revnosnu slubu. Zato su martolozi rado uskakali na susjednu hricansku teritoriju stupajuci u njihovu slubu kao granicari. Ovamo su bili rado primani jer su hricani time jacali svoj a slabili turski vojnicki potencijal. U izvjetaju Atanasija ordevica pominju se masovna iseljavanja i odliv stanovnitva, u XVI i XVII vijeku. Dok su hricani raznim obecanjima nastojali privuci cto vie Morlaka ili Vlaha, Turci su ih nastojali vratiti nudeci im povlastice, ali nisu izostajale ni pretnje. Medutim, ono ta je jednom otilo nije se dalo vratiti, a jedina mogucnost da se njihov broj poveca i gubitak nadoknadi bio u doseljavanju novih Morlaka. Na taj nacin migracioni talasi, pokrenuti turskom pojavom na Balkanu, nisu prestajali tokom citavog njihovog prisustva na ovom podrucju. www.krajinaforce.com
19
3.6. Nova doseljavanja Srba Kao domine u nizu, jedan talas stavljao je u pokret drugi. Migracije su vrene pred Turcima, uskakanjem, odnosno bjeanjem u hricanske zemlje, koje su se spretno koristile turkofobijom Srba, ali i sami Turci su u okviru svoje ogromne carevine vrile raseljavanje i razmjetaj stanovnitva iz ranije osvojenih podrucja na nove, puste predjele. To je bila od ranije oprobana turska praksa, koju su primjenjivali i poslije osvajanja Knina, sjeverne Dalmacije, Like, Krbave i Pounja. Prva naseljavanja vrena su po osvajanju Knina 1522. i trajala su do 1527. godine. U ovom periodu Turci su naselili sve krajeve izmedu Une i mora. Najvecu seobu mletacki sindik Andrea Barbarigi pominje 1527. godine, kada su Turci u Dalmaciju naselili vie hiljada srpskih stanovnika iz Rake oblasti, Istocne Hercegovine (Zahumlja) i Crne Gore. Sa udaljenih podrucjasvoje drave, Turci su naselili 1.000 srpskih porodica u podrucje Promine. Poslije pada Knina, razminilo se na podrucju Knina, Zrmanje, Unca (Drvar), Pounja, Srba i Lapca pastirsko naselje Cici, od kojih je manji dio odmah stupio u tursku slubu. Drugi dio Cica nije prihvatio tursku slubu nego se preko Modrua i Pivke preselio u sjeverni dio Istre (danas Cicarija). Ovi Cici su upravo iz stocarskih krajeva Like, Krbave, Knina. U gornjem Pounju, Turci su izvrili prva naseljavanja ubrzo poslije osvajanja Bilaja, Stare Ostrovice na Uni (Kulen Vakuf), Rmnja (Martinbrod), Srba. Ti ljudi su uvrteni u martoloze koji su nanosili veliku tetu ugarskim i austriskim zemljama. Ipak je ban Karlovic, stupivi snjima u vezu, uspio nagovoritinjihove vode da predu na hricansku stranu. Veci dio ovih Vlaha i Vlaha iz Glamoca preao je 1530. na habzburko tle po pustim selima umberka. Isto tako stocarso stanovnitvo doseljeno je u Ricice, Gracac, Popinu, Zrmanju, Kninsko polje, Ostrovicu. Oni su svi angaovani za martoloku slubu. Na mjesto odbjeglih martoloza Turci su odmah dovodili nove, ali su i njih austriski zapovijednici uspjeli 1538. godine da privuku na svoju stranu. Medutim, svoje najvece naseljavanje podrucja izmedu gornjeg i srednjeg Pounja i Velebita zapoceli su Turci 155. godine kada su doveli iz dubine svog teritorija ( Raka, Zahumlje, Crna Gora) nekoliko hiljada porodica, koje su raselili po citavoj Lici. Neto kasnije, 1553. www.krajinaforce.com
20
godine, naseli su i dva krajnja mjesta na sjeveru, Bunic i Peruic, koje su bile glavne baze Turaka prema habzburkim zemljama. Ove seobe na prostoru Dalmacije, Like i Krbave nastavile su se kroz cijeli XVI vijek pa su u potpunosti izmijenile etnicku i vjersku strukturu stanovnitva. Srpsko stanovnitvo naseljenio je i preko habzburke teritorije u Gorski Kotar, Slovenacku Belu Krajinu, Mletacku, Crnomelj, Novo Mesto, Istru. U ovim krajevima srpski doseljanici naseljeni su na opustjela imanja oko hrvatskih gradova, koja su pred turskom najezdom ostala bez kmetova. Tu su rado primani u austrisku slubu, gdje su, oslobodeni feudalnih obaveza, uglavnom bili granicari. Koliki je bio njihov priliv na teritorije (austriske) Krajine svjedoci arhivska grada, koju je objavio Marko Jacov u zbirkama spisa tajnog vatikanskog arhiva i Kongregacije za propagandu vjere. Kao ilustraciju navodimo samo jedan primjer o doseljavanju Srba u planinama Ferlati, gdje ih je naseljeno oko 60.000. Papa Kliment VIII im je postavio episkopa Simeona Vretanju, koga su u Rimu prethodno hirotonisali unijatski grcki episkopi. Poto su svi bili pravoslavne vjere, a da bi ih preveli iz izme u pravovjerne rimokatolike, za zamjenika mu je dodat Maksim Predojevic, kojeg je Kongregacija vec prevela u rimokatolicku vjeru. Jedan od veceg broja dokumenata, koji govore o ovoj velikoj seobi 56.000 porodica, datiran 1. novembra 1625. godine, kae da se ona desila prije ezdeset godina dakle oko 1565. bila je to seoba ravna kasnijoj velikoj seobi Srba pod Arsenijem III. U ono vrijeme, kada je stanovnitvo bilo strahovito prorijedeno, ove cifre su zaista impozantne i jasno govore kakvu veliku kompenzaciju je dobila hrvatska rimo-katolicka populacija. Bio je to jedan od najvecih uspijeha Kongregacije. Nabrajanje slicnih i manjih seoba, ciji broj je zaista velik jasno govori o tome koliki je bio odliv srpskog naroda sa novoosvojenog turskog podrucja Like, Pounja, Krbave, Zapadne Bosne, Sjeverne Dalmacije. Ujedno, vidljivo je i to koliko se tog srpskog naroda zauvijek odnarodilo i asimilovalo u Hrvate i Slovence, nadoknadujuci time ono to su ti narodi seobama izgubili. Krajevi od umberka, Otoca, Bele Krajine i Novog Mesta do Istre i Senja naseljeni su Srbima pravoslavne vjere. O svemu tome jasno govore, donedavno tajna, dokumenta Kongregacije koja naglaavaju njihovu dotadanju konfesionalnu pripadnost. S druge strane, njihova naputena mjesta u Klikom i Krckom (Lickom) sandaku Turci su nastojali nadoknaditi novim doseljenicima, www.krajinaforce.com
21
medu kojima je bilo i muslimana. Jedan dio nastojali su zadrati na ovom podrucju obecavajuci nove povlastice i prevodenjem na islam. U kninskom kraju i njegovoj iroj okolici pominje se u XVI vijeku znatan broj spahija hricana, ciji su spahiluci bili mali timari sa prihodima oko 2.000 akci. Turci postepeno ukljucuju vlako stanovnitvo u timarska lena u Lickom i Klikom sandaku zbog gorovitog podrucja i stocarskog nacina ivota Vlaha, koje je bilo teko kontrolisati. Pored toga trebali su da imaju vidnu ulogu u odbrani krajita i u pogranicnom cetovanju. Njihov broj je, medutim, stalno bio u opadanju. Poto su turske vlasti stalno favorizovali muslimane, hricani spahije prelaze na islam. Do kraja XVI vijeka vjerovatno se zavrio proces njihove islamizacije. Druga polovina XVI i prva polovina XVII vijeka protekla je u relativnom miru u kome su se sztabilizovale ekonomske prilike, a privredni ivot na turskim spahilucima oiveo dovodenjem nove raje. Turski izvori kau da su ovdje vodena uzorna gazdinstva. Arapi i orijentalni batovani su uredivali tokove voda, a sistemom kanala navodnjavali svako parce zemlje. Svi kraki ponori bili su uredeni i pronadeni novi. Mnoge livade, gajevi, vinogradi i vocnjaci licili su, cak i u Bukovici, na prave vrtove. Stocarstvo i zemljoradnja, koja je bila ekstenzivnog karaktera, postaju vana grana privredne djelatnosti stanovnitva. Takve prilike su potrajale oko 100 godina, do pocetka Kandijskog rata. Trogodinji Kiparski rat (1570-1573) u Dalmaciji je protekao u znaku carki izmedu uskoka i martoloza, dok su se glavne operacije odvijale na Mediteranu. U bici kod Lepanta 1571. godine Turci su, tacno poslije 200 godina od bitke na Marici, kada su se ucvrstili na Balkanu, prvi put osjetili gorcinu poraza. U Dalmaciji su Mlecani ipak izgubili dva dominantna uporita, Solin i Zemunik, to svjedoci o tome da su Turci u Dalmaciji bili vojnicki superiorniji. U konjici su sluile spahije, dok je pjeadija, uglavnom, bila sastavljena od Morlaka. Samo u pogranicnom turskom podrucju Klisa bilo je 3.000 morlackih dimova za koje izvori kau da su svi bili hricani pravoslavne vjere. Solin je mletacka posada predala bez borbe, dok je Zemunik na juri osvojio Ferhat-paa Sokolovic. Ovim poslednjim turskim osvajanjima mletacki posjed u Dalmaciji sveo se na mali broj gradova, dok je cijelo dalmatinsko kopno i obala izmedu tih gradova bila u rukama Turaka.
3.7. ivot
22
Iz ovog vremena sacuvan je jedan opis Klikog sandaka, kojeg je sacinio, u svom izvjetaju Senatu, generalni providur akomo Foskarini 1572. godine; U ovom dijelu sandaka (Klikog op. Mio Uro), u kojem, osim pobrojanih kula, ima 150 sela sa 6.860 dimova i to: u Cetinskoj vojvodini (krajini op. Mio Uro) 82 sela sa 3.490 dimova, u Podgorskoj 28 sela sa 842 dima i u Prekokrckoj (Zakrckoj) 46 sela sa 1.505 dimova. Od tih 6.860 dimova, 560 su turski, a ostatak 6.300 su hricanski, ali su svi ovi ljudstvom srazmjerno brojniji, jer po martolokom obicaju braca i rodaci ive u zadruzi, dok Turci ive u inokosnim porodicama. Hricansko stanovnitvo je srpskopravoslavne vjere, jer neme svetenika, pa je njihova religioznost u opadanju. Ti su hricani ratoborni i izvrsni vojnici, ali im fali vojnicka disciplina. Tjelesno su veoma otporni, ogrnuti gunjcima, s opancima na nogama i s jednom pogacom u torbi prave veoma duge pokrete. Turci ih koriste kao pjeadiju i gone ih na provale u (mletacku) Dalmaciju... Kad ih zovu, idu od kuce do kuce i prijete da ce nabiti na kolac ko se ne odazove. Za tu slubu ne daju im nikakvu nagradu ni platu. Hricani moraju cuvati strae u varoima pod utvrdama i na planinskim prelazima pod zapovijednitvom svojih harambaa, a to su kao seoski kapetani. U znatnije utvrde Turci ih ne putaju osim ako su dobro provjereni. Hricani placaju danak ili harac Turcima, a ovi ih preko mjere ugnjetavaju, ogorcavaju i tiraniu; silom im otimaju njihova dobra, a uzimaju im i muku djecu, koju odnaroduju, prevode i odgajaju u drugoj vjeri. Hricani nisu nikad gospodari onoga to imaju, niti su sigurni da ce uivati ono to posjeduju. Oni ne ele drugo, a to se od njih cesto cuje, nego da u ratu ugledaju jedan jak hricanski barjak, na koji bi se mogli osloniti. Svi bi se tada digli na oruje i osvetili bi se Turcima za sva nasilja. Turci znaju za to. Kad su poslije zadnjeg poraza svoje mornarice (kod Lepanta) primjetili neko uzbudenje kod hricana, nastojali su da predusretnu nezgodne eventualnosti ubistvima prvaka, preseljavanjem dublje u unutranjost ili time to su ih dobro opljackali. Mnogi hricani bi rado preli u podanstvo Vae Prevednosti, i to nam porucuju, ali se ne usuduju napustiti imovinu, hranu i zemlju koju obraduju, jer nemaju nikakve izvjesnosti gdje bi bili zadrani, ako predu. Buduci da nema mjesta gdje bi se mogli naseliti, ni zemlje od koje bi ivjeli, oni na silu ostaju nai neprijatelji... U nastavku Foskarini predlae da se znatno ojaca konjica i artiljerija, a pravoslavni hricani ce dici ustanak, protjerati Turke i na taj nacin proiriti prostor Mletacke republike i primiti njeno podanstvo. Fiskarinijev izvjetaj daje zaista veoma vrijedne podatke. On prije svega govori da je citavu Dalmaciju pod Turcima naselilo gotovo www.krajinaforce.com
23
iskljucivo srpsko-pravoslavno stanovnitvo. Brojnost Turaka je tako neznatna da, u vrijeme kada je izvjetaj pisan, jedva iznosi 8% od ukupne populacije, dok se katolicko stanovnitvo uopte i ne pominje. Vrlo vana cinjenica je i to to izvjetaj navodi da se taj narod (srpski) slabo moli i slabo poucava u vjeri, jer nema svetenika. Ljudi su, medutim, i tada sklapali brakove, radali djecu i umirali, pri cemu je prisustvo svetenika uvijek bilo neophodno. Neobrazovano i nepismeno stanovnitvo lako je prihvatalo usluge rimokatolickih svetenika vaspitanih u duhu nasrtljivog pozelitizma, a koji su ih zavodili u svoje maticne knjige. Vanu ulogu u tom poslu odigrali su svetenici glagoljai, koji su vrili propovijedi na narodnom jeziku i slueci se cirilicnim pismom. Sve je to lako moglo obmanuti slabo pismeno i gotovo nepismeno stanovnitvo. Ovaj proces se pojacavao sve vie oslobadanjem ovog kraja od Turaka i njihovim dolaskom pod vlast rimokatolicke Mletacke republike i Habzburke monarhije. U ove krajeve tada dolaze brojni franjevci spremni da ljude izbavljaju od izme i da ih privode pravoj vjeri i u okrilje Svete Stolice. Dobivi najbolje zemlje od mletackih i austriskih vlasti, franjevci bi na njih naseljavali siromane Srbe, koji su odmah postajali njihova pastva. Na turskoj teritoriji islamizacija Srba tekla je neto drukcije. Srbi su muhamedanstvo primali da bi se odbranili od turskih nasilja, da bi sacuvali izvjesne privilegije i stvorili pogodnosti za dalje napredovanje u turskoj slubi. Promjenom vjere Srbi su veoma brzo, najcece vec u prvoj generaciji, gubili i druga svojstva posebnog etnosa. Srbi su od starosjedilaca, koje su najcece zaticali u malim skupinama, primali ne samo vjeru vec i jezik, obicaje, oblike svakodnevnog ivota i na kraju svijest pripadnosti drugom narodu. ta je najtragicnije, ubrzo se kod njih pocela javljati strahovita mrnja prema pripadnicima svojih dojuceranjih saplemenika u pravoslavlju. Prve seobe Srba u Liku i Dalmaciju jasno svjedoce o slaboj duhovnoj otpornosti srpskog naroda, koji se odvojio od svoje maticne Pecke Patrijaije. Prve kompaktne teritorije Srba trajnog pamcenja svog imena, vjere i nacionalne pripadnosti stvorile su se u Lici i Dalmaciji u vrijeme Beckog (Morejskog) rata 1683-1699. godine. Tada se konacno, i pored pritisaka, ucvrstile.
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC 3.8. Licki sandak
24
Ratovima u drugoj polovini XVI vijeka. Turska je znatno proirila svoje granice i dostigli kulminaciju svoje moci. Proirili su se i sandakati na zapadu, a narocito kliki. Obim paaluka i sandakata toliko se povecao da se ukazala potreba za njihovom reorganizacijom i novom podijelom. Kliki, kao i bosanski sandakat iz kojeg je nastao, bio je toliko veliki, da ce moralo izvriti njegovo cijepanje. Od ranijeg Klikog sandaka izdvojena je teritorija zapadno od rijeke Krke, njegov prekovelebitski dio i dio u pravcu Une. Ta je teritorija postala dio Krckog sandaka. Poslije osvajanja Bihaca 1592. godine, osnovan je Bihacki sandak na teritoriji izmedu rijeka Une, Kupe i Korane. Ubrzo se osjetila potreba za osnivanje novog beglerbegluka (paaluka, elajeta), pa je 1580. osnovan Bosanski paalik u kojeg su uli i Kliki i Licki (Krcki), kao i kasnije osnovani Bihacki sandak. Sjedite Bosanskog paaluka bilo je u Banjaluci, a od 1639. u Sarajevu. Poslije osnivanja Bihackog sandaka, Una je postala granicna rijeka izmedu ovog i Lickog (Krckog) sandaka. Na celu svakog sandaka (sandakata, live) nalazio se sandak-beg, koji se ponekad naziva samo sandak, u turskim dokumentima Miriliva. U naim dokumentima cesto se naziva damo zapovijednik. Bio je na celu upravne vlasti i zapovijednik vojske citavog sandakata. Poneki sandakbegovi kite i proiruju svoju zvanicnu titulu da bi bila to zvucnija. Licki sandak se obicno naziva Sandak Lika, Krka ili Zakrcki sandak ali nikad Kninski. Medutim, poneki bi sandakbegovi sebi znali dopisati naslov sandakbeg licki i kninski i zakrcki i krbavski i kotorski smatrajuci da ce time njihov naslov biti uvaeniji i imati veci znacaj. Sandakbegu su u vojno-administrativnom pogledu bili podredeni kapetani i dizdari. Sudska vlast je bila u rukama kadija. Krcki (Licki) sandak se dijelio na sedam kapetanija: kninska, skradinska, nadinska, zemunicka, obrovacka, islamska i budimska. Osma Vranska kapetanija, pominje se samo 1639. godine pa se ne iskljucuje mogucnost da je Durak-beg postupio uzurpatorski, tako to je sam osnovao kapetaniju i stavio joj se na celo. www.krajinaforce.com
25
Kapetanije su nov oblik organizacije, koje su Turci poceli da osnivaju u pogranicnim sandacima u XVI vijeku. To su krajike vojnoteritorijalne i odbrambene jedinice pod zapovijednitvom kapetana, koje su predstavljale utvrdeni sistem fortifikacija, ciji je centralni sistem utvrda, neka jaca kula ili tvrdava. Osvojena turski teritorija u Dalmaciji ulazila je u sastav triju sandaka, Hercegovackog, Klikog i Lickog (prije osnivanja ovog poslednjeg u dva). Licki (Zakrcki, Krcki) sandak organizovan je iste godine kod i bosanski paaluk (1580. godine) otcjepljenem jednog broja sela, varoi i gradova iz sastava Klikog i Bosanskog sandaka, to su ih Turci osvojili u periodu 1522-1570. godine. O Lickom sandaku zna se iz opisa bosanskog paaluka iz 1620. godine beglerbega (pae) Ibrahima Memibegovica. On je, izvjetavajuci o svom beglergegluku, opisao vojnu snagu i potencijal pojedinih sandaka. Taj izvjetaj daje i opis granica i podjelu podrucja. Sandak se sastojao od Like, Krbave i krajeva izmedu tokova krke i Zrmanje (nahija Ravni Kotari). Licki sandak sa Krbavom, Zakrcjem, Krkom i drugim krajevima koji su mu pripadali, brojao je 6-8.000 dimova. Knin je bio glavni grad, sijelo sandakbega, kadije, kapetana i dizdara. Meditim, ovaj se sandak u dokumentima nikad ne naziva imanom Kninski izuzev, ponekad, u tituli sandakbega. Gradovi Knin, Skradin, Nadin, Zemunik, Islam, Obrovac (Donji) i Udbina bili su sjedita kapetana ovog sandaka. U ovom sandaku, osim brojnih sela, bilo je 28 tvrdih gradova i varoi: Skradin, Uzdarje, Sopkovic, Rakitnica, destina, Velim, Vrana, Tinj, Nadin, Zemunik, Palenik, Islam, Karin, Obrovac Donji, Obrovac Gornji, Ribnik, Gracac, Ostrovica, Kolovac, Benkovac, Brkljacina Polaca (Tinjska) i Zvonigrad. Po pomenutom opisu sijelo sandaka Knin ima 300 dimova i isto toliko ljudi za oruje, dok su kninska sela mogla dati jo 1.000 vojnika. Obim grada iznosio je dvije milje, ali ne moe primjetiti da Turci do Kandijskog rata nisu mnogo panje posvetili njegovim fortifikacijama. Bio je dosta udaljen od njihovoh zapadnih granica i u njemu su se osijeceli dosta bezbjedno. Ipak, putopisac i diplomata Evlija Celebija vidi golemu tvrdavu na cijem se vrhu legu orli i sokoli. On je ovaj grad posjetio dva puta, 1660. i 1662. godine. Celebija je u gradu vidio www.krajinaforce.com
26
tri damije, cijih ostataka danas nema, osim cto se zna da je na mijestu jedne (poruene) podignut samostan Svetog Ante. Kninske utvrde branila su dva do tri velika topa i veci broj mua sa kamenim kuglama. Ua okolina grada je poludirana, a rijeka Krka zajezerena, pa se na svim mapama (do XIX vijeka) vidi veliko jezero i dva toka rijeke Krke. Sandak-beg nije imao dravnu platu vec je, kao beg ili paa, imao svoj zijamet od cijih se prihoda izdravao. Poloaj sandak-bega nije bio nasledan vec je imenovan od viih vlasti (nerijetko je i kupovan). Sandak-begovi bi cesto vie vremena provodili na svom posjedu nego u Kninu, koji im je bio administrativno sjedite. Lista Krckih ili lickih sandak-begova sadri 43 imena. U ovoj listi se najcece javlja sandakbeg Halilaga ili Halilbeg Durakovic, zaim vranski. Ovaj beg je, s prekidima, nosio titulu sandak-bega lickog gotovo pola vijeka, a vie puta se na tom poloaju pominje i njegov unuk Muhamed. Ova porodica iz Vrane je gotovo kroz citav jedan vijek imala znacajnu ulogu i glavnu rijec u lickom sandaku. Poslije gubitka Vrane, u pocetku Morejskog rata, ova ugledna turska familija preselila se u Plavno, u kojem je ostala vie od 30 godina. Na njihov boravak u Plavnu i danas podsjecaju ostaci njihove kule, koju je zub vremena dobro nagrizao. U samoj Vrani oni nisu ostavili traga, ali ga je ostavio njihov sluga Jusuf, koji u turskoj hijerarhiji dogurao do najviih zvanja i casti. Jusuf paa Makovic, islamizirani Srbin iz Vrane, bio je vrhovni zapovijednik turske flote koja je opsjela Kandiju (Krit) i otpocela 25-godinji Kandijski rat (1645-1669), najdui i najkrvaviji rat u istoriji Dalmacije. Otpoceo ga upravo Dalmatinac u turskoj slubi. U rodnoj Vrani dao je sagraditi gradevinu koja i danas nosi njegovo ime Han Jusuf pae Makovica. Narodna tradicija jo je zadrala uspomene na neke kotorske zime, kao na promjer Atlagice livanjskog porijekla (selo Kula Atlagica, Atlagica most u Kninu) . od prezimena livanjslih begova Benkovica nastalo je ime Benkovca, ciji su dvori u ovom gradu dobro ocuvani i danas. Osvajac Zemunika, 1570. godine, Ferhat-paa Sokolovic. Bliski rodak velikog vezira Mehmed-pae, uzeo je sebi kao spahiluk Tinj, Prkos, Goricu, Bubnjane, Hracane i Liane. Ovaj skup mijesta nazivao se zijametom Vojnici, cije je sjedite bio katel Tinj. Na Ferhat-pau jo i danas podsjecaju vrelo Vojnovac, kojeg je paa obzidao i glavica koja se i danas zove cardak, kao usponema na mesto njegova vojnog logora u pohodu na Zemunik. Osvojivi Zemunik, najistureniju tursku bazu prema Zadru, ferhat-paa je postavio granicu prema Mlecanima www.krajinaforce.com
27
(Sorenco-Ferhat-paina linija). Ovo razgranicenje ostalo je do novog razgranicavanja 1671. godine. Od kapetana Kninske kapetanije poznat je Mustaj-beg Firdusovic, koji se pominje 1662. godine, a na ovo mjesto je ponovo zasjeo poslije Mehmed-bega Atlagica. U periodu od trinaest godina poloaj kninskog kapetana je zauzimao Mehmed-beg Atlagic sin Mustafin, potonji bosanski vezir. Poslije njegove, dola je vlast livanjskih begova Firdusovica i ostala do pada Knina pod Mletke, 1688. godine. Po imenu su poznata dva Firdusovica: Mustaj-beg i Ali-beg. Mustaj-beg je poginuo prije 11. septembra 1688. godine pri odbrani Knina, dok je Ali-beg bio kapetan samo nekoliko dana poto je, po predaji Knina, zarobljen i zajedno sa Mehmed-paom Atlagicem, sandak-begom Crncicem i brojnim agama i njihovim porodicama deportovan u Veneciju. Od turskih junaka iz Knina najpoznatiji bijae Kuna Hasanaga, zapamcen u pjesmi kao od Knina adaja. Ovaj turski delija, u vrijeme Kandijskog rata, prilikom opsade Knina, izgubio je glavu u megdanu u uskokom Galiotovicem. Poslije megdana, uskok je agi odrubio glavu i donio je na poklon providuru u zadar, a ovaj mu uzvratio poklonom u bekotu dok traje rat. Skradin koji je pao pod Turke istovremeno kad i Knin i Strmica, predstavljao je permanentnu opasnost po ibenik i ololinu. Tu su na prokljanskom jezeru (moru) Turci pokuali izgraditi malu flotilu, kojom bi mogli dejstvovati i s morske strane. Grad je bio opasan bedemom i zaticen s dvije kule, jednom na glavici, drugom, uz Krku. Kad je osnovan Krcki sandak, Skradin je sa svojom nahijom pripao tom sandaku. U gradu je bio sandak-begov kapetan s vie aga i dizdara, koji su mogli dici oko 600 ljudi pod orujem. Nadin je, poput Zemunika, bio dobro utvrden i snabdjeven ratnom opremom, pa su ove dvije utvrde bile velika opasnost po Zadar. U gradu je bio dizdar, nekoliko aga i kadija. Na zapadu Lickog (Krckog) sandaka znacajan vojni potencijal predstavljala je Islamska kapetanija. U turskom jeziku Islam se zove Zid islama. Bio je sedite Gornje krajine, koje se nazivala Islamska kapetanija. Ovoj kapetaniji pripadao je gradic Cetiglavac (danas Islam Grcki). Poslije protjerivanja Turaka taj dvorac je dodijeljen junackoj porodici Jankovic Stojana. U kuli u Biljanima Gornjim bilo je sijelo kapetana Gornje Krajine, koji je, po mletackim izvorima, uvijek bio ugledna licnost i zapovijednik nad ostalim kapetanima ovoga kraja.
28
Na ucu Zrmanje nalazio se grad koji se zvao Donji Obrovac (danas Obrovac) sa sjeditem kapetana i posadom od 200 ratnika. I ovdje su, radi dejstva na moru, Turci pokuali stvoriti flotilu sastavljanu od lakih lada. Ono to je zemunik bio prema Zadru, to je bila Udbina prema senju i ostacima ostataka Hrvatske. Izvjetaci je svrstavaju u tvrdave prvog reda, a mogla je dati 500 pjeaka i konjanika. Sa okolnim selima po Krbavi, koja su brojali 1.000 dimova, mogla je dati jo 1.500 ratnika, Udbina je bila sjedite kapetana, kadije, dizdara i brojnih aga. Pod vlacu Turaka bila je od 1527. do 1689. godine. Kao to je Senj sa svojim uskocima bio baza cetovanja na hricanskoj strani, isto takvo uporite bila je Udbina na turskoj krajini. Udbina je bila poslednji grad Lickog sandaka koji se, prisiljen edu, predao karlovackim Krajinicima i geleralu Herbertajnu. Od kapetana najcece se pominje Ali-kapetan, identican opjevanom turskom junaku Bojicic Aliji, koji je ivio na Udbini. Osim ovoga opjevan je Mustaj-beg licki Hurakalovic. Dva brata Hurakalovica pominju se kao sandak-begovi u Kninu: Mehmed-beg 81648.) i Mustaj-beg (1653.). najvaniji gradovi Udbinske kapetanije bili su Ribnik, Bunic, Peruic i Ploca. Ribnik je malo mjesto na klancu gdje straari 50 vojnika. Nadaleko razbacanih 150 kuca sa predgradem mogle su dati jo 250 naoruanih ljudi, na celu s dvojicom aga. Strmica, koja je s okolinom brojila oko 50 kuca utvrdena je s dvije kudete u jednoj kuli, ciju posadu je cinilo 60 naoruanih ljudi. Zvonigrad, koji potice jo iz XII vijeka, Turci su utvrdili i nanovo podigli sredinom XVI vijeka da bi zatvorili put prema zrmanjskoj dolini i obratno, prema Kninu. Imao je dvije male kule s posadom od 30 ljudi. Naziv je dobio po kuli sa zvonom (zvonara). Zecevo je kula u blizini evrsaka, poznata po bici u kojoj je poginuo Vuka Manduic. Prilicno naseljena okolica mogla je dati 1.000 pjeaka. Kad je bio najveci, Licki sandak (Krka,Zakrcje), je zahvatao prostrano podrucje od Knina na istoku do Zemunika na zapadu, od Skradina na jugu do Bunica i Peruica na sjeveru. U zaledu Karlobaga, turska granica se protezala bilom Velebita na sjevero-zapad do Otocca, koji je pripadao austriskoj teritoriji. Rijeka Krka je cijelim svojim tokom odvajala Licki od Klikog sandaka, s tim to su Knin, na izvoru i Skradin na ucu te rijeke, pripadali Lickom sandaku. U zaledu Knina granica je ila do grahovskog polja, zatim Unom neposredno do Bihaca. Od 1592. godine, kada je osvojen Bihac, to je bila granica www.krajinaforce.com
29
dvaju sandaka, gdje se Unac uliva u Unu, nalazio se manastir Rmanj, posvecen Svetom Nikoli. Rmanj, ciji se postanak datira krajem XV vijeka, bio je vjersko i kulturno sredite srpskog naroda u Pounju, s obe strane rijeke Une.
3.9. Vlasi Stanovnike Lickog ili Krckog sandaka Mlecani redovno nazivaju Morlacima, to je izvedeno iz naziva Morovlasi ili Crni Vlasi. Atribut crni su dobili zbog srne puti, kao i crnih gunjaca, kojim asu se ogrtali. U drugim krajevima (Austrija, Turska) zadrao se stari naziv Vlasi. Pitanje Vlaha, posebno u Hrvatskoj, donedavno je bila neka vrsta tabu-teme, jer je za istoricara bilo delikatno, cak i rizicno, zalaziti u razmatranja o njihovoj etnickoj i vjerskoj pripadnosti, porijeklu i jeziku. Prije migracije Vlaha, inace vrlo mobilnog stocarskog stanovnitva, iz Bosne u Dalmaciju bile su jo krajem XIII vijela, kada su se u Bosni rasplamsali vjerski sukobi. Pocetkom XIV vijeka spustili su se bosanski Vlasi u mirnije predjele teeci ka primorskim krajevima. U borbi izmedu bana Mladena II ubica protiv Karla Roberta i feudalne koalicije koju je okupio, Vlasi zajedno sa Poljicanima stadoe na stranu bana Mladena. U Mladenovoj vojsci Vlasi su cinili glavninu. No, u borbi s mocnom koalicijom doivjeli su 1322. godine poraz kod Bliske (negdje izmedu Klisa i Trogira). Vjekoslav Klaic smatra da je ovo prvi pomen Vlaha u Dalmaciji u XIV vijeku identifikuje ih kao SrboHrvate, dok za druge skupine izricito navodi da ispovijedaju pravoslavnu vjeru. Sredinom XIV vijeka na podrucju Nelipica (Knin-Cetina) i Kurjakovica (Lika) susrecu se sve cece vlaki katuni, a privlacio ih je primorski pojas. U okolini Knina su najvie grupisani, pa se za Knin moe reci da je vec u XIV vijeku predstavljao etnicki mjeovitu sredinu. Tokom vremena naselilo se toliko Vlaha u kninskoj okolici, da se naao nacin ivota sa urodenim stanovnitvom i dravnom organizacijom u tolikoj mjeri, da se kninski knez Peter Martic naziva podjednako i knez Vlaha - pisao je Stipe Gunjaca. Martici su i danas poznato srpsko selo u neposrednoj okolini Knina, a ujedno i vrlo cesto prezime. Podatak o kninsko-vlakom knezu datira iz 1367. godine, a samo godinu dana kasnije pominje se slican slucaj u Rmnju (Martin Brod). Tu je kastelan www.krajinaforce.com
30
Rmnja bio i knez Vlaha. Po jednom popisu iz XV vijeka zabiljeeno je da je na podrucju kninske kneevine bilo 450 vlakih porodica, koje su sastavljene od ogromnog broja ukucana. Ban Nikola Sec dodijelio im je u okolini Knina sela izmedu Zrmanje i Ervenika. Naselio ih je na opustjelo zemljite uz obavezu da sagrade kuce, uz obecanje da ce ih tri godine osloboditi placanja svih dadbina, a poslije toga vremena stupili bi u banovu vojnu slubu. Zadatak kninskih Vlaha bio je odbrana sela oko Zrmanje, a Vlaha Pavla Cubretica da cuvaju pogranicje u predjelu Vrlike. Naziv Vlah oznacavao je (na primjer u Duanovom zakoniku) stocarsko stanovnitvo, ciji je socijalni status bio povoljniji od statusa meropaha. Ranije romansko stanovnitvo od Duanovog vremena vec se sloveniziralo i asimilovalo sa Srbima. Ovaj naziv za katunske nomade upotrebljavao se i u drugim krajevima, s tim to tacna hronologija njihove lingvisticke slavizacije nije pouzdano utvrcena za sva podrucja. Medutim, sigurana je cinjenica da su u vrijeme njihovih migracionih kretanja na zapad u hrvatske i slovenacke zenlje u njih stizali sa etnickom masom Srba, da su jezicki asimilovani i da su svi bili pravoslavne vjere. Ova cinjenica jasno govori kako i zbog cega su termini Vlah i Srbin postali sinonim u novim krajevima. To to su termin Vlah u Dalmaciji odnosi na sve stanovnike Zagore jasno potvrduje cinjenicu da su katolicki prozelitizam i unijacenje u ovim krajevima dobro obavili posao. U hercegovackim dokumentima iz XV vijeka njihov (hercegovacki) jezik se naziva iskljucivo srpskim jezikom, a oni Srblji ili Vlasi. Isti slucaj je sa Dubrovnikomu kome se jezik Dubrovcana naziva slovinski, naki ali najcece srpski. Jezik Dubrovnika bio je jezik njegovog zaleda. Tako vlasti Dubrovacke republike nareduju, 1638. godine, ulicnom telalu da sve naredbe i obavjetenja mora da izvikuje na srpskom jeziku. I u hrvatskim dokumentima casto uz sam naziv Vlasi stoje i nazivi Raani, Srblji, Serviani. Ove sinonime hrvatski istoricari cesto izostavljaju da bi prikrili etnicki identitet novih stanovnika, a rimokatolicka crkva im je nasilnim prevjeravanjem taj identitet oduzimala. Vec u narednoj generaciji oni su postojali Hrvatirimokatolici. Nije presmijelo tvrditi da je upravo na ovaj nacin sprijeen nestanak Hrvata sa istoriske scene i da bi pojam Hrvatska ostao samo uski regionalni pojam (bez Slavonije i Dalmacije). Seobe Vlaha, Srblja, Raana ili Servijana zamijenili su starohrvatski elemenat, koji se rasuo po Moravskoj, Cekoj, Slovackoj, Austriji, www.krajinaforce.com
31
Sloveniji, Italiji ili, pak, kao brojno roblje nestao u Andoliji. Stoga nije bez osnova konstatacija, izrecena od jednog hrvatskog istoricara, da dananje Hrvate sa Hrvatima Trpimirovog i Drislavljevog vremena (IX iX vijek) vezuje vrlo tanka nit a da su ovi (dananji) naslijedili samo ime od svojih predaka. Nepobitna je cinjenica da govor od svojih predaka nisu naslijedili cak ni jezik, jer su ovi bili cakavci, dok dananji Hrvati upotrebljavaju u slubenom jeziku srpsku tokavicu i ijekavski dijalekt. U govornom pogledu tokavsko-ijekavski govor (istocnohercegovackog tipa) upotrebljava se u Hrvatskoj samo na podrucjima koja su naselili Srbi. Govor Starohrvata, koji se zadrao na malom prostoru sjevernog primorja, bio je cakavski, dok je tokavsko- ijekavski tip uao u osnovu knjievnog jezika reformama koje je prihvatio Ljudevit gaj. tokavsko-ijekavski govor (istocnohercegovacki) koristi se u govornom pogledu i kao slubeni na citavom podrucju triju meda (AustrijaTurska, Madarska-Turska, Madarska-Austrija), s neznatnim razlikama u dijalektu, koje se vide u izgovoru. Lika, Bosna i Dalmacija dugo su bile razdvojena tim granicama, cija je posledica bio ulaz u srpski jezik raznih tudina, germanizma, turcizma i talijanizma. 3.10. Vjera pravoslavna U periodu do 1557. godine, srpski narod u zapadnim krajevima bio je u vjerskom pogledu formalno pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije, kao i pravoslavna crkva u Srbiji i Bosni. Neposrednu brigu o Srbima na krajnjem zapadu srpstva cesto je vodila Zetska mitropolija, to se vidjelo iz sindelije mitrolita Josifa iz 1454. godine. Obnovom Pecke patrijaije, 1557. godine, patrijarh Makarije Sokolovic preuzeo je brigu i duhovnu jurisdikciju nad ovim podrucjem. Zbog velike udaljenosti ovih krajeva od svoje patrijaije, srpska crkva na podrucju zapadne Bosne, Like i Dalmacije neposredno je bila podredena Dabrobosanskoj mitropoliji. Sjedite dabrobosanskog mitropolita, koji je ned srpskom crkvom u ovim krajevima upravljao kao egzarh peckog patrijarha, bilo je u manastiru Rmnju (Martin Brod). Ovu mitropoliju osnovao je Sveti Sava 1219. godine, u vrijeme organizovanja autokefalne Srpske arhiepiskopije, sa sjeditem u manastiru Banji u Dabru na donjem Ibru. Tada je ona bila jedna od devet episkopija. Sjedite mitropolita se kasnije selilo po raznim manastirima u Bosni. Konacno je 1713. godine preseljeno u Sarajevo. www.krajinaforce.com
32
Vec prilikom prvih turskih preseljavanja Srba u novoosvojene krajeve, nikle su nove pravoslavne bogomolje u Biljanama, Ostrovici, Karinu, evrskama, Kistanjama, Biovcinom selu, Raducicu, Mokrom Polju, agrovicu i ostalim selima. Sve su te crkve izgradene u uslovima robovanja pod Turcima, u kojima siromana raja nije bila u stanju da podie velika zdanja, hramove. Sve su one nosile pecat ovoga vremena, jer su uglavnom gradene kao male jednobrodne crkvice. Prvi dabrobosanski mitropolit Varlam osvetio je 1567. godine crkvu svetog orda u Smokovicu. Njegov naslednik mitropolit Gavrilo se u pismu iz 1577. potpisuje kao mitropolit bosanski, klicki i kliki. Slijedece godine je, kao egzarh peckog patrijarha za Dalmaciju, imenovao igumana manastira Krke za vjerskog poglavara te pokrajine. Treci po redu mitropolit dabrobosanski, Aksenije, je osvetio pet crkava: Svetog Ilije u Kosovu (1589), Svetog Jovana u Benkovcu, Svetog Luke u Grabovcima (danas rimokatolicka), Svetog Nikole u Bratikovcima, i Svetog i Svetog Spasa u drapnju (danas rimokatolicka). Mitropolit Aksenije obiao je 1590. godine Bukovicu, Cetinsku krajinu i Knin. Svugdje je vrio slubu boiju, a cinodejstvovanje u Kninu vrio je u crkvi Svetog orda. Upravo u ovom periodu, oko 1590. godine, odselilo se iz manastira Dragovica pet kaludera u Madarsku, u Budimsku eparhiju, i tamo osnovali manastir Grabovac. Kalideri su ponijeli sve vrijedne bogoslubene predmete. Neto kasnije, 1596. godine, odselilo se iz Klisa i okoline mnogo srpskog ivlja u Gomirje, Vrbovsko i Srpske Moravice. S njima je prelo nekoliko kaludera iz manastira Krke. Oni su 1602. godine osnovali manastir Gomirje, s crkvom posvecenom Svetom Jovanu Krstitelju. Bila su to vremena stalnih migracija srpskog naroda sa turske teritorije i cestih skrnavljenja njegovih svetinja, pljacke i palea. Ali, siromani narod, i u takvim nesigurnim vremenima, nije odustajalo od gradnje novih crkava. Tako u periodu od 1610-1618. godine izgradie crkve: Sveti Kuzman i Damjan u Morpolaci (danas rimokatolicka), Sveti orde u egaru i Plavnu, Uspenije Bogorodice u Drniu. Citavo stanovnitvo u turskim krajevima Dalmacije i Like bilo je srpske pravoslavne vjere. Taj narod se, po zapisima savremenih rimokartolickih svetenika slabo molio Bogu, i slabo se poucavao svojoj vjeri, jer imaju malo svetenika. Takav narod se dao lako obratiti i prici drugoj konfesiji, pogotovu ako su pripadnici tih drugih konfesija bili militantni i nasrtljivi. Militantnocu se narocito isticao rimokatolicizam, posebno Kongregacija za propagandu vjere, dok je www.krajinaforce.com
33
pripadnitvo islamu donosilo razne privilegije i pogodnosti. Za odbranu pravoslavlja, to je znacilo i nacije, potreban je bio kolovani svetenicki kadar, kojeg je do tada u malom broju obrazovao samo manastir Krka. Poto je ovaj manastir bio ujedno sredite crkvene uprave u Dalmaciji, mitropolit Todor odluci da se u njenu otvori bogoslovska kola. Revnocu igumana Joakima kola je pocela sa nastavnom djelatnocu 1615. godine. Ova kola nije uvijek radila u normalnim uslovima, jer je manastir vie puta stradao, kao i ostali srpski manastiri. Zahvaljujuci pravoslavnom svetenstvu, srpski narod je tek krajem XVII i u XVIII vijeku pruio dostojan otpor nasrtajima bezobzirnih rimokatolickih biskupa Vicencija Zmajevica (rodom iz Njegua od Cetinja) Matije Karamana i drugih. Ovaj otpor uspio je da sacuva od prevjeravanja i odnarodivanja bar jezgro srpskog etnosa u zapadnim krajevima srpstva. Najveca zasluga za to pripada srpskim manastirima Rmnju, Krki, Krupi, Dragovicu, Gomirju, pa i Gomionici kod Banjaluke. Bogatstvo riznica, ikona, biblioteka i fresaka svjedoci da su ovi manastiri bili arita kulture i pismenosti ovog dijela srpskog naroda. U ovim krajevima je izvjesno vrijeme, 1517-1522, radio i cuveni srpski freskoslikar Georgije Mitrofanovic, kome bi se mogle pripisati freske u manastiru Krupi. Crkve u Krki, Krupi, Rmnju i Gomionici pripadaju jedinstvenom graditeljskom krugu cineci jednu podvarijantu unutar bogomolja koje je srpska crkva podizala na teritoriji Bosne i Dalmacije. Graditeljski poduhvati su prethodili slikarskim 50-60 godina, jer siromani ktitori nisu bili spremni da istovremeno finansiraju oba poduhvata. Glasoviti umjetnik i graditelj cuvene ibenske katedrale Juraj Dalmatinac, potekao je iz Bukovice i srpskog je porijekla. Pravo ime mu je, kako je to utvrdio Niko Bartulovic iz Splita jo 20-ih godina ovoga vijeka, orde Matejevic, a krsna slava bila mu je Sveti orde. Ova cinjenica se do danas cesto obilazila, ba kao ta je slucaj sa Ruderom Bokovicem, Petrom Preradovicem i drugima. Negdje na pocetku Kandiskog rata javlja se kao mitropolit Dalmacije Epifanije Stefanovic, koji je preselio u Ravne Kotare oko 10.000 vjernika. Ovaj mitropolit ponudio je papi prihvatanje unije od strane njega, dva episkopa, 80 monaha i svetenika i ostalih vjernika. Poznato je, medutim, da Dalmacija u to vrijeme nije imala ni episkopiju ni episkopa, vec je bila pod duhovnom jurisdikcijom Dabrobosanske mitropolije. Epifanije je, izgleda, samo u nacelu priznao starjeinstvo pape zbog toga to se na tudem zemljitu nije osijecao siguran, a ocekivao je da ce imati i materijalne koristi. www.krajinaforce.com
34
Istoricar Marko Jacov nastoji bar priblino odrediti teritorije Epifamijeve Dalmatinskemitropolije pa navodi najznacajnija mjesta: Livno, Glamoc, Uskoplje, Proloac, Kljuc, Bjelaj, Vakuf, Prolog, Rmanj, Sveti Nikola (Bosna), Klis, Biograd, Cetina, Drni, Vrlika, Krupa (Sveta Marija), Krka (Sveti Arhangel Mihailo), Knin, Strmica, Skradin, Vrana, Zemunik, Benkovac, Kaic, Obrovac, Nadin, Ostrovica, Polacnik (Dalmacija), Peruic, Vrebac (kod Gospica), Gracac, Budak, Vojnic (Lika). Ovaj popis, mali skracen, predstavlja podrucje na kojem je jurisdikcija Dabrobosanske mitropolije. IV Ratovi za Dalmaciju 4.1. Kandijski rat (1645- 1669) Vlasi (Morlaci, Servijani, Raani) su se rado odazivali pozivima i obecanjima austriskih generala vec od pocetka XVI vijeka. Ovi su od njih nacinili granicare, najsposobniju i besplatnu vojsku za mali rat na Krajini. Mlecani su, pak, jo dugo od njih zazirali narado ih naseljavajuci na svoju teritoriju, jer su uvijek pamtili njihova martoloka pustoenja. Osim toga, Mlecani su zazirali i od mogucnosti njihovog povezivanja sa senjskim uskocima i pre njih sa Habzbukom monarhijom. Mletacka republika je kasno uocila korist, koju je mogla imati od turskih pravoslavnih podanika, cija je brojna masa ivjela na podrucju Lickog (Krckog) sandaka. Tek kad je u Kondijskom ratu (Kandija je drugo ime za ostrvo Krit) njenim posjedima u Dalmaciji zaprijetila velika opasnost, Venecija je odlucila da do kraja iskoristi borbeni potencijal morlackih masa i da ih svrsta u svoje borbene redove. Dvadesetpetogodicnji Kandijski rat (1645- 1669) je u potpunosti izmijenio postojecu sliku na mletacko-turskom pogranicju i najavio pocetak nove ere u njihovim odnosima. Potpuna pusto, bezakonje, epidemije, glad i otsutnost svake privredne aktivnosti osnovna su karakteristika prilika koje su zavladale u Lickom i Klikom sandaku, kao i u Dalmaciji. Zov bojne trube utiao je radosnu svirku pastirske frule, a pred topotom viteke konjice umukla je na poljima vesela pjesma etalaca. Nekad plodne oranice postadoe krvlju natopljena ratna poprita, a ranije gusto zbijena sela i stari gradovi pretvorie se vec prvih godina ovog krvavog rata u avetinjska zgarita. Jedino su bijele kupole vojnickih atora, simetricno poredani oko sivih i dotrajalih utvrda nekadanjih varoi, opominjale na nove i sve stranije ratne www.krajinaforce.com
35
vihore. Bile su to one krvave i strane godine kakvim ce naredni period isuvie obilovati. U tim godinama su deferdar i kama potpuno zamijenili pastirski tap i plug i postali najsimbolicnijim dijelom narodne nonje morlackih gortaka. Vec prve ratne godine (1645) pretvorila se jedina kopnena mletackoturska granica (u Dalmaciji) u najece ratno porpite ovog rata. Tada je sjevernodalmatinska Zagora sa dubokim zaledem u Lici i Bosna postala nicija zemlja, nesiguran i ugroen teren, preko kojeg su naizmjenicno krstarile ratne ekspedicije u raznim pravcima. Do pocetka rata, pa i na njegovom pocetku, mletacka vojna sila nije osjetila slast pobjede nad Turcima, s kojim je vodila seriju ratova. U ovom okraju mletacki stratezi Leonardo Foskolo i Dolfin ucinili su od Srba glavnu udarnu snagu, koja ce i u neradnim ratovima ovjencati slavom barjak Mletacke republike. U pocetku Kandiskog rata na mletacku teritoriju, u primorje oko ibenika i Zadra, doselilo se vie od 10.000 Srba, preteno iz Lickog sandaka. Od tada su ih Mlecani poceli mamiti obecanjima, poklonima, povlasticama, dajuci im zemlju u trajno vlasnitvo, oslobodenu od svih davanja. Njihove srarjeine harambae i serdari su nagradivani vojnickim platama i zlatnim kolajnama. Pored pune licne, obecana im je i potpuna vjerska sloboda po njihovom (izmatickom) obredu. Cesto su i uskocke starjeine preduzimali akcije, koje su imale za cilj dovodenje novog stanovnitva iz najdublje unutranjosti Bosanskog paaluka i njihovo naseljavanje uskockih zona. Prvi na udaru ovih akcija bio je, svakako, Licki sandak sa svojim pravoslavnim stanovnitvom. Pri tome se pominju i kaznene ekspedicije uskoka u njihova ranija sela, paljenje naputenih kuca da ih Turci raznim obecanjima i laskavim ponudama ne privole na povratak u stari kraj. Ove akcije su oslabile svaki znacaj turskog krajita i znatno olakali ranije nezavidan poloaj mletackih garnizona. Narednih nekoliko godina znatno se pojacao proces masovnih migracija u toku kojih turski podanici Srbi prestae sluiti sultanu prelazeci u podanitvo hricanskih zemalja. Oslobodenje od Turaka i stupanje pod zajednicku hricansku zastavu pravoslavni Srbi su smatrali konacnom slobodom i likvidacijom vjekovnog ropstva. Od tog vremena mletacki providuri prebacili su sav teret rata na ovom ratitu na ilavi srpski narod. Medu uskocima koji su u toku Kandijskog rata stavljaju pod okrilje mletackog lava, prvi se pominju Smiljanici sa Udbine, JanoviciMitrovici iz egara, Manduici iz Petrovog polja, Sinobadi iz Modrinog Sela. Ovi i mnogi drugi u narodnom desetercu opjevani vitezovi, sinovi www.krajinaforce.com
36
ovoga kraja, cinili su vecinu mletacke udarne snage, pa su za cijelo vrijeme vojevanja u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni pronosili slavu hricanskog oruja. Za ove ljude ratovanje i vojnicki zanat postaju jedino zanimanje, a ratni plijen i pljacka protivnicke teritorije glavni izvor prihoda i sredstava za ivot. Knin je u ovom ratu bio glavna operativna baza Turaka, mjesto koncentracije i okupljanja turskih trupa iz Bosanskog paaluka, cija su glavna mjesta Ravni Kotari i ibenik. Ali, zato je i sam Knin bio izloen stalnim napadima uskoka s mletackog podrucja. Glavne borbe i, po ishod rata na ovom kopnenom ratitu, fatalni dogadaji, odigrali su se vec u toku nekoliko prvih ratnih godina. Suprotno tome, ishod sukoba na Levantu rijeen je upravo poslednje, dvadesetpete ratne godine turskim slamanjem otpora branilaca Kandije (Krita). Da bi to uspijenije docekali turske napade, koje su ovi pripremeli u Kninu za prolece 1647. godine, Mlecani su odlucili da likvidiraju glavne turske baze u zaledu dalmatinskih gradova. Providur Foskolo je najprije udario na Zemunik, kojeg je branio sandk-beg licki Halil-beg sa sinom Durak-begom i posadomod 1.500 vojnika. Kad je prilikom jednog izleta iz tvrdave poginuo Durak-beg, demoralisani otac predade tvrdavu Mlecanima, koji ga okovanog otpremie u Veronu, gdje je umro poslije devet godina tamnovanja. U meduvremenu, dok je ibenik izdravao teke opsade, providur Leonardo Foskolo je za 1648. godinu pripremao novu ofanzivu velikih razmjera, u kojoj je postigao najvece uspijehe. Providur Foskolo je gotovo u jednom naletu bez predaha osvojio dvije najvanije turske operativne baze, Drni i Knin. Dok je Drni zauzeo na juri. Turska posada mu je predala Knin bez borbe 27. februara 1648. godine. U ovom naletu pala je pred navalom uskoka i Vrlika. Svi osvojeni gradovi su srueni i spaljeni, a teko oruje Knina baceno u rijeku Krku. Mlecani se tada jo nisu zanosili milju o dubljem prodoru u unutranjost i trajnom oslobodenju ovih gradova. Koristeci zimski period, kada su turski posjedi u Dalmaciji odsjeceni od bosanskog zaleda, Foskolo je u martu napao Klis, koji se predao tek poslije duge opsade. Ovo osvajanje bilo je kruna svih Foskolovih uspijeha u 1648. godini, jer je osvajanjem i zaposijedanjem Klisa izvrena potpuna deblokada Splita. Ali ovi uspjesi nisu proli bez skupe cijene u krvi koju su, dakako, platili Srbi. U stalnim akcijama, koje su organizovale srpske starjeine, www.krajinaforce.com
37
upadajuci u dubinu turske teritorije, poginulo je nekoliko njihovih najvienijih ljudi. U julu 1648. prilikom pohoda uskoka na Ribnik, ivot je izgubio harambaa Petar Smiljanic, a pop Stevan Subotic (Soric) zarobljen i potom pogubljen. Krajem istog mjeseca, u sudaru sa Turcima kod Zeceva, junacki je pao jedan od najhrabrijih junaka ovog rata Vuk Manduic, iju smrt je viestruko osvetio opjevani narodni junak Ilija Smiljanic. Poslije ovih dogadaja okolina Knina je bila nicija zemlja, a njegovo zalede u Lici i Bosni, odakle su se Turci povukli dublje u unutranjost, potpuno opustoeno. Slijedece 1649, godine javio se novi zajednicki neprijatelj obiju zaracenih strana kuga, stalni pratilac gotovo svih turskih ratova. Preneena iz unutranjosti Bosne, ona je zahvatila sva naselja ire okoline Knina i prenijela se na mletako podrucje. Ovaj novi neprijatelj je za niz godina ubio borbeni moral i jedne i druge ratujuce strane, tako da je opta neakivnost vladala nekoliko godina. Kuga je odnijela vie ljudskih ivota nego citav ovaj rat. U naizmjenicnim cetovanjima nijedna od zaracenih strana vie nije pokazala namjeru da osvaja tudu teritoriju. Medutim, ratna pustoenja i kuga, glad i migracije vice su nego prepolovili stanovnitvo ratnih poprita Like, Bosne i Dalmacije. U ovim krajevima bio je to nakrvaviji rat u njihovoj istoriji, a najvece rtve u njemu podnio je srpski narod. Mir je postignut 1669. godine poslije osvajanja Moreje (Krit), zbog koje je rat i poceo. Ugovorom su Mlecani njenu predaju, dok su u Dalmaciji trebali da vrate osvojeno. Njihova diplomatija u pregovorima o tazgranicenju do 1671. uspjela je da dobije Klis i uski pojas kojim su povezali svoje primorske posjede. Ovaj pojas, u dubini od obale 5 do 10 kilometara, nazvan stara stecevina, bio je vec naseljan uskocima iz dubine Lickog sandaka i drugih djelova Bosanskog paaluka. Onaj dio Srba, koji je ostao da ivi na vracenom teritoriju pod Turcima, vie se nikad nijemirio s poloajem pokorne i poslune raje. Bila je to masa, koja se vie nije rastajala sa orujem i uvijek spremna na novu pobunu. Tek od jula 1652. godine osjeca se pojacana aktivnost Turaka, kojima je primaran zadatak bio da se, povratkom iz Like i Bosne, vrate na svoje ranije posjede preko Velebita i Dinare. U okolici Knina ulogorie se bosanski zapovijednik Fazli-paa i hercegovacki Ali beg Cengic, i pocinje s obnovom grada i susjednih utvrda. Knin je iz temelja obnovljen, a u njegovu tvrdavu smjeten garnizon od 1.000 placenika. Sad su Mlecani uvidjeli greku koju je pocinio Foskolo (1648), jer je Knin postao ponovo glavna operativna baza Turaka. www.krajinaforce.com
38
Kada je providur Dolfin pokuao da ispravi Foskolovu greku i da preotme Knin 1654. godine, taj pohod je skupo platio. Doivio je teak poraz, koji se mogao pretvoriti u katastrofu da serdar Ilija Smiljanic nije hrabro branio odstupnicu na Butinici. Jedan ocevidac tvrdi da je na zidinama Knina izbrojao 1.700 odsjecenih glava. Rat se dalje nastavio naizmjenicnim pohodima u vidu granicnog cetovanja Turaka i uskoka. U dva veca pohoda, u maju i junu 1654. godine, uskoci pod vodstvom Ilije Smiljanica i Ilije Miljkovica provalie u Liku, zauzee Zrmanju i razorie Zvonigrad. Za nagradu Ilija Smiljanic dobi jednu kucu u Zvonigrad (Licka Palanka), a Ilija Miljkovic bi uvrtan u konjicku cetu s redovnom platom. 4.2. Veliki Morejski rat (1684-1699) Turci su poslije razgranicenja 1671. zadrali svoje kopnene posjede u Dalmaciji, Lici i Bosni, ali im je teko pao gubitak Klisa. Kliki sandak ipak nije prestao da postoji, samo mu se sjedite prenijelo u Livno, gdje se inace najcece boravili kliki sandak-begovi i kadije. U preostalom dijelu Lickog sandaka Turci su se trudili da primame svoje ranije odbjegle podanike s mletacke teritorije i dovedu novo stanovnitvo iz zaleda. Kratak vremenski period mira nije im dao mogucnosti da u tom pogledu mnogo urade. Prije nego su politicke i ekonomske prilike dovedene u normalno stanje, novi sukob je vec bio na pomolu. Dok se Mletacka republika trudila da sacuva mir i dobro raspoloenje Porte, neukrotivi harambaa Ilija Jankovic nastavio je da napada na turske posjede i satjerao Turke u utvrde znatrno prije turske opsade Beca. Vijest o strahovitom porazu Kara-Mustafe pod Becom donijeli su preivjeli Turci i senjski uskoci, koji su vec poceli snane uskocke akcije. Na prvu vijest o porazu Turaka zatalasao se cijeli kraj od Zadra do Knina, kao i citava Lika. Na prva akcije nije trebalo dugo cekati, jer se uzavrela hajducka krv nije mogla primiriti ni u vrijeme mira, a niti pokuajima mletackih vlasti da ih obuzdaju. Ne osvrcuci se na mletacke mjere, Ilija Jankovic je na celu 6.000 ratnika protjerao Turke iz Ravnih Kotara, Obrovca, Ostrovice, Skradina i Drnia, opustoio Cetinjsku krajinu i uspanicene Osmanlije sabio u preostale tvrdave Knin, Vrliku i Sinj. Sveopta panika i demoralisanost Turaka podigla je na pobunu i hricane u unutranjosti, koji su se pridruili Jankovicevoj druini. Broj ustanika je iz dana u dan rastao i turski garnizoni su ostali izolovani, odsjeceni jedan od drugog. Uskoci su postajali sve www.krajinaforce.com
39
agresivniji zahvaljujuci cestoj saradnji sa Senjanima, to Mlecanima nikako nije bilo po volji. Saradujuci i sadejstvujuci sa Senjanima, mletacki uskoci su lako mogli dici pod uticaj austriskog cara, koji je vec bio postavio pitanje svojih legitimnih prava na oslobodenu teritoriju, koju su Turci osvojili u ratovima s madarskim vladarima. Svakao da je ova cinjenica uticala na skoro opredjeljenje Mlecana Svetoj ligi, poto su prethodno istakli svoje pretenzije na oslobodene i jo neosvojene krajeve u Dalmaciji. U ovaj rat uskoci su gotovo ugurali Mletacku republiku otpocevi vojevanja prije zvanicne objave rata. Kad je 19. aprila 1684. Venecija, prvi putu svojoj istoriji, objavila rat Turcima, ratno secanje je vec bila stvarnost. Ulaskom Venecije u rat, koji je od Mlecana nazvan Morejskim (1684-1699), ona je postala sopstvenik vec oslobodene ogromne teritorije, za koju su prolili svoju krv jedino uskoci. Iako su Turci vie strahovali od uskoka nego od Mlecana, njihov poloaj se ipak znatno pogorao, jer su se mletacki providuri odmah poceli baviti milju o akcijama veceg operativnog i stratekog znacaja. Oslanjajuci se na uskocku vojnu silu, koju predvode serdari Stojan Jankovic i brat mu Ilija (koji se izmirio sa mlecanima), Smoljan Smoljanic i Jovan Sinobad sa bratom Filipom, Mlecani se opredijelie za odlucnu ofanzivu. Taj plan je predvidao oslobadanje preostalog dijela Dalmacije, pa je providur Pietro Valier uputio 6.000 uskoka sa Stojanom Jankovicem na celu da udare na Vrelo Cetine. Uskoci su u martu 1685. porazili bega eraljegovica, osvojili tvrdavu Nucak i zagospodarili prostranim poljima u cetinjskoj krajini. Odavde je Stojan Jankovic preselio 699 srpskih porodica na podrucje ibenika i Zadra. Harambaa im je bio Ilija Peraica. Ostalih 4.000 porodica dadoe obecanje da ce preci u mlatacko podanstvo. Nova velika akcija pripremljena 1686. godine bila je usmjerena na Sinj. Za nju su Mlecani sakupili svu raspoloivu silu uskoka i placenika. U pripremi ovog operativnog zadataka, uskoci su preduzeli nekoliko velikih pustoecih pohoda u pravcu Zdbine i Livna. U pohodu na Udbinu uskoci su popalili 30 mjesta, medu kojima Lapac i Gracac. Odavde se u dalmaciju preselilo vie od 3.000 porodica i 10.000 ratnika. Pohod na Livno bio je jedan od najstranijih i najkrvavijih u ovom ratu. U plamenu je nestalo 1.800 kuca. U prokletom Lijevnu izvrena je strahovita odmazda za sva zla koja su poticala iz ovog grada. Tak kada su razvukli front u irinu i u zaledu unitili Livno, Mlecani i uskoci, pod komandom Stojana i Zavie Jankovica, su udarili na Sinj. U trodnevnoj opsadi turski garnizon je savladan 28. septembra 1686. godine.
40
Poslednji garnizon koji je Turcima jo preostao bio je Knin, sa jakom tvrdavom i jakim garnizonom na celu sa Mehmed-paom Atlagicem. Za napad na Knin Cirolamo Kornaro se dugo odlucivao, jer je u jednoj akciji u predjelu Duvna poginuo Stojan Jankovic, predvodnik uskoka u svim njihovim pohodima. Zato je ratno vijece, koje je donijelo odluku i plan napada na Knin, sazvano u Skradinu tek 1. avgusta 1688. godine. Zakljucivalo se da su uslovi za napad izuzetno povoljni, a samo osvajanje Knina osiguralo bi posjed prostornog podrucja i oslobodilo vojne potencijale za rat na drugim sektorima. Tako je Skradin postao mjesto prikupljanja svih raspoloivih vojnih efektiva za napad na poslednje tursko uporite. Kornaro je na Knin uputio uputio svu svoju konjicu s kojom je raspolagao i uskoke iz Ravnih Kotara da se odmah priblie Kninu, a zatim je i on s komorom, artiljerijom i prikupljenim trupama krenuo. Kretao se uzvodno Krkom kroz teko prohodan teren , pa je pod Knin stigao tek poslije pet dana (28. avgusta). Tog dana otpocela je bitka za Knin. Ona je trajala do 11. septembra 1688. godine, kada su ostaci garnizona poloili oruje. Dok se Kornaro pribliavao Kninu, Sulejman-paa je udario na Drni, ali je tu doivio teak poraz, u kojem je izgubio ivot i alajbeg Filipovic. U toku opsade Knina, uspaniceni Turci su predali Vrliku bez borbe. Kornaro narocito hvali zasluge Milana Babica seljaka iz sela Sunaje u okolini Bilaja. Ovaj je nocu pobjegao iz kninske tvrdave i obavijestio Kornara da su turske snage na izmaku, to je Kornara ohrabrilo i podstaklo da ustraje u opsadi. Pri pokuaju protivnapada, kada su uskoci probili prvi odbrambeni pojas, Turci su imali vieod 100 ljudi izbacenih iz stroja. Medu ranjenim je bio i kapetan Knina Mustaj-beg Firdusovic, koji je podlegao ranama prije pada Knina. Turci su se za dugotrajnu odbranu vrlo dobro pripremili, snabdjevi se hranom, vodom, velikim brojem stoke, a narocito barutom i olovom (11 tekih odlicno livenih topova). Ipak su se odlucili na bezuslovnu predaju, jer su im se zabrinjavajuce smanjile zalihe vode, a zbog velikog broja mrtvih (oko 400) koje nisu mogli sahraniti, zavladao je strah od epidemije. Medu zarobljenicima nalazile su se brojne ugledne licnosti bosanskog begovata na calu s Mehmed-paom Atlagicem. Tu su uz njega zarobljeni poslednji Licki sandak-beg Muhamed-beg Crnicic, poslednji kapetan Knina Ali-beg Firdusovic (poslije pogibije brata Mustaj-bega vladao samo nekoliko dana), Ali-beg Atlagic-sinovac, Mehmed-beg Atlagic (sin pae Atlagica), Mahmut-beg, dizdar tvrdave sin sandak-bega, i jo 40 aga. Uz ovoliki broj turskih dostojanstvenika, iz Knina je izalo preko 1.000 ljudi, od kojih 300 preivjelih ratnika, i nekoliko stotina hricanazatvorenika.
41
U Kninu je Kornaro postavio za providura Antonija Loredana, a Andrea Longa za kastelana tvrdave, dok je inenjeru Albergetiju povjerio izradu plana obnove i dogradnje tvrdave. Tek tada su Mlecani odlucili da Knin vie nikad na smiju napustiti, pa je iralomo Kornaro tacno predocio Senatu da je osvojio tvrdavu koja je vrednija od svih u provinciji, i koja s malim trokom moe postati neosvojiv objekat. Nuna obnova je ubrzano preduzeta, ali je dogradnja novih bastiona i sisteme fortifikacija potrajala do 1711. godine. U neposrednoj blizini jednog od tri ulaza u grad nalazilo se groblje koje se donedavna nazivalo kaleantu, a od groblja je pocinjao oveci komiluk Sunajci. Ovaj naziv se mora dovesti u vezu s nazivom Sunaje, sela u Lici, to potvrduje cinjenicu da je Kornaro nagradio pomenutog Milana Babica davi mu tu kucu i imanje. Tako je njegovim potomcima ostalo novo prezime Sunajko. Kornaro, inace, rijetko pominje tude zasluge, jer je svu slavu stecenu pod Kninom elio da pripie sebi. Izvjesno je, ipak, da je velike zasluge imala i porodica serdara Jovana Sinobada, jer je bogato nagradena imanjima koja su do tada pripadala agama Kurticu i Emoricu. Na njihovom posjedu, gdje se jo i XV vijeku nalazila pravoslavna crkva Svetog orda, nastalo je naselje Sinobadi. U samu varo doselilo se mjeovito katolicko-pravoslavno stanovnitvo, pa je za potrebe katolika Kornaro vec prvog dana dao da se jedna damija pretvori u crkvu Svetog Jeronima. U Kninu danas cjelokupno preostalo tursko stanovnitvo prelo u rimokatolicku vjeru. Izmedu ostalih kninskoh Turaka, Resica je uspio da pokatolici porodice Emorica i Kurtovica. U Kninu su donedavno ivjele stare gradske porodice s prezimenima Moric i Kurtovic, kao i porodice s prezimenima Dizdar, Agic, Tralic, Turudic, Teskara i Turkovic, ciji su preci napustili islam pod pritiskom rimokatolickog prozelitizma. Nije izostao ni uspjeh u prevjeravanju pravoslavnih hricana, jer su njihove brojne porodice, naseljena na velika samostanska i crkvena imanja, na posjedima u Kninu, Potkonju, Biskupiji, Kninskom Polju, Kapitolu ubrzo prihvatila novi obred. Mletacke vlasti su se pokazale vrlo dareljivima prema rimokatolickoj crkvi, ta je na primjeru Knina narocito vidljivo. Ipak, pokuaj uzurpiranja kninskopoljske crkve Svetog orda fra Resici nije uspio, jer se tome energicno suprostavilo ondanje pravoslavno stanovnitvo, koje Vinjalic zove perfidni izmatici. Biskup Kalegari je doao u Knin 29. septembra 1688. godine na dan Svetog Jerolima, u damiju pretvorenu u crkvu posvetio u cast onog svetitelja, koja je sluila dok franjevci ne nacinie veliku samostansku crkvu Svetog Ante. Providur Alesandro Malin pie da ivo i kreposno djelovanje za vjeru i republiku otaca franjevaca visovackih, a osobito Andrije Resice, zasluuje svaku pohvalu i nagradu. Kako u ovom kraju i drnikom, www.krajinaforce.com
42
tako i u Promini nastajahu na spasenju dua. I kninski providur Domeniko Diedo istice zasluge fra Andrije Resice, koji je s velikom ljubavlju privukao puk iz okolice i izucio celjad turske vjere i prignuo da prime sveto krtenje. Istu takvu najezdu fratara doivjela je i Cetinska krajina, koja je pod Turcima bila nastanjena iskljucivo pravoslavnim ivljem. U okolici Vrlike Srbi su imali dvije crkveVoznesenja Gospodnjeg (Svetog Spasa) na vrelu Cetine, i Svetog orda uz samu varo. Cim su Turci preko Unita pobjegli u Bosnu, tu je s Mlecanima stigao uro fra Bogic, i tursku damiju blagoslovio u cast Gospe Ruarice, fra Bogic je postao prvi upnik u Vrlici obavio isti posao kao resica u Kninu. Ovdje su mletacke vlasti prema rimokatolicima bile toliko dareljive da su im poklonile 1696. godine i pravoslavnu crkvu Svetog Spasa, premda nadaleko od nje nije bilo ni jednog katolika. I tu je, kao u susjednom Kijevu, namjera rimokatolickih prelata bila da u samom sreditu pravoslavnog ivlja uspostave katolicku bogomolju, ciji ce fratri, s njima svojstvenom upornocu i fanatizmom, odvratiti narod od bizantiske izme i privesti ga Apostolskoj crkvi. Koliko je srba odnarodeno u novom posjedu moe se samo nagadati. Fratri se u svojim izvjetajima hvale da su 25.000 Srba obratili u katolicko jedinstvo i na poslunost papi blagodareci zatiti pobonih mletackih vlasti. Poslije navedenih poraza, Turci su se povukli duboko u Bosnu, za koju mletacki stratezi nisu imali interesa. Izbivi na zapadne obronke Troglava, Dinare, Pljeevice i Orlovice, oni su dali primat drugim sektorima ratita, na jugu druge linije fronta. Za to vrijeme su austriski krajinici, sa ustanicima u Lici, dovrili oslobadanje ove pokrajine i spojili se sa dalmatinskim uskocima. Od tada nece biti rijetka sadejstva lickih i dalmatinskih krajinika u njihovim pustoecim pohodima po Bosni. Nijedan od tih pohoda, medutim, nije imao za cilj trajno osvajanje zemljita. Uz sticanje plijena (u prvom redu stoke i roblja za otkup), vaan cilj ovih pohoda bio je dovodenje turskih podanika na oslobodenu teritoriju. Zapadna Bosna je do kraja rata ostala omiljeno podrucje uskockih pohoda. Pod udarom uskoka turska vlast u Bosni se potpuno raspala, a citava podrucja ostala bez stanovnika, koji su se preselili na hricansku teritoriju. Koliki je bio priliv stanovnitva iz Bosne vidi se iz procjene generalnog providura Kornara, prema kojoj se vec 1689. godine imao pod orujem 12.000 uskoka, a krajem rata oni su glavni stub odbrane sa efektivima od 30.000 ratnika. Zavia Jankovic se s velikim brojem uskoka (6-10.000) pojavljivao cas u jednom cas u drugom podrucju, zalijetajuci se do Banjaluke i Mostara. Svakom prilikom dovodio je sa sobom na stotine www.krajinaforce.com
43
porodica, tako da se u irom podrucju Knina stanovnitvo stalno povecavalo. Medu mnogim porodicama, koje tada organizovano ili neorganizovano pristiu u ovaj kraj, bilo je i onih koje su se sa turcima povukle u Bosnu, ali i onih koje su bile prebjegle u primorje. Nekadanji stanovnici Podgrmeca, Mrkonjic grada (tada Varcar Vakuf), Bjelaja, Unca (Drvar), Grahova, Glamoca i drugih dobili su zemlju od mletackih providura u Kosovu i Kninskom Polju, a potom i na krakom platou u okolini. Vrlo zanimljiv je jedan podatak u mletackom izvjetaju prema kojem je u Zmijanju blizu Banjaluke u jednom danu sklopljeno 300 brakova, i mladenci su odatle odmah krenuli u novi kraj. U selu Ocestovu susrecu se prezimena sa Zmijanja, to govori odakle su preci njegovih dananjih stanovnika doselili. Najveca mletacko-uskocka akcija izvedena je u prolece 1692. godine, kada je iz Bjelaja kod Bosanskog Petrovca organizovano preseljavanje 500 porodica (5.000 ljudi), medu kojima je bilo 1.300 sposobnih za oruje. Ova masa razmeetana je po selima Plavno, Zrmanja, Padene, Oton, Mokro Polje. Specijalno za sebe knezovi su izdejstvovali obecanje vojnickih plata i mjesecno sledovanje bekota (hljeba). Ispunjavajuci ovu obavezu, trojici knezova providur je odredio platu od 10 dukata i jednu mjeru bekota na mjesec. Knezu Nikoli Prijicu, koji se doselio u Plavno, dao je na upotrebu kulu Muhamed-bega Durakbegovica. Jedan dio bjelajaca naselio se u Erveniku i egarcu, iako je dio egara vec 1683. godine bio naseljen povratnicima-starosjediocima, koji su migrirali u primorje na pocetku Kandijskog rata. Dananji stanovnici ovih sela su direktni potomci Bjelajaca, jer se narod u tom kraju nije dalje kretao ni mjenjao. Jer, poslije ovih prvih preseljavanja stanovnitva na novi posjed, talasi novih migracija su se nastavili jo 30 godina naseljavanjem krakih predjela. Poslednjih godina rata splasnule su akcije na bojitima. I Sveta liga i Turska su eljele mir. Turci su mir htjeli jer su bili slabi, a Sveta liga jer nije imala snage da ih dotuce. I mir je konacno sklopljen 26. januara 1699. godine u Sremskim Karlovcima. Mirovnim ugovor je uglavnom prihvatao princip da svako zadri to je osvojio. Ugovor o miru s Venecijom sultan je ratifikovao 15. aprila 1701. godine. to se tice razgranicenja u sjevernoj Dalmaciji, ono je vrlo brzo zavreno. Ovdje su Mlecani zadrali ono ta su zaposjeli: Knin, Sinj, Vrliku, Obrovac... Linija Grimanijeva, kako je nazvana granica nove stecevine, ila je do tacke na Debelom brdu prema Kninu, Vrlici, Sinju. Granica je zacrtana pravom linijom, koja je povezivala ova mjesta bez obzira na www.krajinaforce.com
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC rijeke, planine, visove, prolazeci na jedan sat hoda istocno od tih mjesta.
44
S druge strane granice, na turskoj strani , ostala su brojna kninska sela: Plavno, Golubic, Strmica, dio Vrpolja, dio Polace, Tvrdava Glava, djelovi Cetine i Civljana. Granica dviju saveznickih drava, Mletacke republike i Austrije, du Velebita, nije nimalo licila na dobrosusjedsku. Jo dok je trajao rat 1698. godine, Austrijanci su na prepad preoteli Veneciji tvrdavu Zvonigrad (Licka Palanka), kojom su jedno vrijeme zapovijedali Sinobadi. U istom takvom pokuaju s Obrovcem, austriske vojnike je odbio Zavia Jankovic. Ova improvizovana granica, puna carki i konflikata, ila je od Zvonigrada iznad Mokrog Polja, rijeke Zrmanje i iznad manastira Krupe na padine Velebita iznad Obrovca. Fiksirana je tek 1792, pet godina prije propasti Mletacke republike. 4.3. Kuridina buna Sva zemlja u novoj stecevini jo krajem Morejskog rata bila je proglaena dravnim vlasnitvom, premda su uskoci za njeno oslobadanje prolili potoke krvi. Drava, odnosno njena uprava u Dalmaciji, dijelila je zemlju na koricenje pojedinim porodicama s pravom trajnog vlasnitva i uivanja, ali bez prava otudivanja. To je, prema tome, bio nasljedni posjed s iskljucivim pravom nasljeda mukog potomstva. Ako bi se, pak, muko potomstvo ugasilo, zemlja se vracala dravi, koja je s njom opet slobodno raspolagala i dodijeljivala drugoj porodici. Mlecani su na, novoj stecevini zadrali vec postojecu narodno-vojnicku upravu, pod kojom je nerod ivio i pod Turcima. Za taj vojno-upravni sistem usvojen je naziv Krajina, a zadrani su i stari narodni nazivi za njihove starjeine: serdar, harambaa, cau, baa i subaa. Serdari i harambae bili su vojni i civilni upravljaci serdarija i sela, posrednici izmedu mletacke vlasti i naroda. Na celu svake krajine Mlecani su postavili kolunela i sopraintendanta, koji su imenovani iz redova najuglednijih i najzaslunijih porodica. Zadrani su i narodni zborovi na kojima su kucne starijeine raspravljali o poslovima od zajednickog interesa. Lige su takoder zborovi, na kojima su se donosile pravosudne odluke i odluke, pa i one krivicno pravnog karaktera. Na ligama se raspravljalo o gonjenju i hvatanju hajduka i odravanju reda i mira u njihovim selima. Zborovi i lige mogli su se sastati samo po odobrenju kolunela ili serdara, ili, pak, na njihov poziv. Vlasti su htjele da imaju strogu www.krajinaforce.com
45
kontrolu nad narodom, pa su nastojale da jo vie ojacaju ovlacenja serdara i kolunela i ogranice pravo zborovanja. Koluneli, serdari i harambae trebaju se starati da sve zemlja bude obradena, od cega je znatnu korist trebala da ima drava i da Krajina samu sebe izdrava. Nastupajuci mir u mnogom je izmijenio poloaj siromanog, u prvom redu srpskog stanovnitva. Mlecani su brzo zaboravili njihove zasluge i na svoja obecanja i date povlastice, kojima su ih mamili na svoju teritoriju (licna i vjerska sloboda, puno vlasnictvo nad zemljom, oslobadanje od raznih daca). Poto je sebi osigurala mir na granici, Venecija je promijenila kurs prema doseljenom stanovnitvu. Najprije su, proglaenjem zemlje za vlasnitvo Republike, zaveli decimu (desetinu) na prihod od oranica, koji je placan u naturi. Potom je decima proirena na sve seljacke proizvode, a uveden je i porez na mlinove. Pored toga, mletacke vlasti su ispoljile veliku inventivnost u izmiljanju sve veceg broja obaveza. Zaveden je i obavezan licni kuluk, kao i takozvana seksana, koja je obavezivala seljake na kulucenja sa svojom tovarnom stokom. Ove dvije obaveze nisu bile regulisane nikakvim propisom, a seljaci su ih morali ciniti besplatno. Koliko su teke ove obaveze vidi se posebno iz cinjenice da su, od oslobodenja Knina (1688) do 1711. godine, Mlecani izvodili brojne fortifikacijske radove, obnove otecenih kula i najveci gradevinski poduhvat tog vremena, obnovu i dogradnju kninske tvrdave. Za neizvrenje ili neizmirenje obaveza prijetilo se globama, oduzimanjem stoke i naoruanja, ta je ratnicima najtee padalo. Mora se naglasiti da drugih vrijednih stvari uskoci nisu ni posjedovali. Sva sela bila su duna da gone hajduke, zlikovce, otmicare djevojaka (cest slucaj) i da se odazovu pozivu svojih harambaa. Neizvravanja ovih obaveza takoder su dolazila pod udar globe, koje su, po pravilu bile visoke. Jedna takoder teka obaveza koja datira iz vremena rata, a poslije njega jo i povecana predvidala je dranje jahacih konja, koji su seljacima u njihovim poljskim radovima bili beskorisni. Ova obaveza imala je za cilj jeftino po dravu stvaranja konjice. Po statistici pred novi mali rat, kninski srez je na ovaj nacin mogao da okupi oko 600 konjanika, ta je predstavljalo imponzantan broj. Uz ove glavne obaveze uskockog stanovnitva, treba pomenuti i uzgredne, kao to je, obaveza siromanih seljaka da izdravaju na svom terenu mletacku konjicu. Ta konjica regularne vojske iz Knina bila je u stalnom pokretu i stalni teret okolnog stanovnitva. Pa i kad je konjica mirovala u Kninu, obavezna okolnog stanovnitva je bila da konje snabdijeva sjenom. Sve ove obaveze krajikog ivlja do kraja su mu oteali i zagorcali ivot, pa mu je on postao naprosto neizdriv.
46
Poloaj pravoslavnih uskoka posebno je oteavala rimokatolicka crkva, ciji su prelati vrili snaan pritisak na Srbe s namjerom da ih porimokatolice ili privole na uniju. Mletacka republika, premda izrazito katolicka, nije se nimalo isticala vjerskom netolerancijom; ona je cak cesto dolazila i u otvorene konflikte s Kurijom poto su u njoj slobodno ivjeli Grci, Jermeni, Srbi, Jevreji i drugi inovjerci. Republika se trudila da u potpunosti sacuva svoju politicku i ekonomsku samostalnost, a njeni providuri su cesto bili privreni Srbima, dobro pamteci njihove zasluge. Medutim, pod pritiskom biskupa i Vatikana, kojem su se ovi stalno obracali tubama, mletacka uprava je cesto poputala. Ponekad su i providuri podravali akcije biskupa, racunajuci na to da ce porimokatoliceni Srbi biti privreniji dravi i postati posluniji i mirniji. Na nepodnoljive socijalne nepravde, kao i na liavanje vjerskih i nacionalnih sloboda, Srbi u Dalmaciji i Lici su odgovarali bunama i ustancima. Prva pobuna uskoka izbila je jo u toku Morejskog rata (1696.) u Pakotanima i okolini Biograda, kada su uskoci ubili zadarskog patricija imuna Bartulacija, sakupljaca decime. Sakupljanje decime davano je u zakup na licitaciji u Zadru u prolece svake godine, dok su u Kninskoj krajini decimu sakupljali harambae. Sabirna mjesta, su cesto bila udaljena po vie desetina kilometara i seljaci su morali koristiti svoju tovarnu stoku. U vrijeme kada se ustalasao uskocki ivalj u novoj stecevini, izbila je velika buna Krajinika u Lici (1703), a upravo kad se licka buna stiavala planula je najveda buna Srba u Sjevernoj dalmaciji. Posljednja kap koja je prelila cau uskockog gnjeva bila je odluka mletacke uprave da se decima placa u novcu, a ne u naturi. Bukovacka buna, kako je cesto istoricari nazivaju, pocela je zborom, kojeg je, pred crkvom Svetog Petra u Biovicinom Selu, sazvao svetenik te crkve PETAR JAGODIC KURIDA, pa je nazvana Kuridinom bunom. Glavne vode, uz Kuridu, bili su Ilija Nanic, glavar egara, i Matija abetic iz Pakotana (uesnik bune 1696. godine). Sa zbora je upucen apel svim Srbima u novoj stecevini da im se pridrue, ali se buna, zbog agitacije visovackih fratara, nije prenijala na drugu obalu Krke. Na neprijavljenom i neodobrenom zboru sastavljena je opta peticija mletackim vlastima, koja je vie licila na prijetece pismo, prepuno zahtjeva nago na molbu. Traeno je da generalni providur obustavi naplatu decime u novcu i da se ona ubuduce, kao to je bilo i ranije, placa u naturi i to samo od prihoda sa oranica. Ostale dadbine, traeno je u pismu, trebalo je ukinuti. Providur im je pismo vratio ne usliivi njihove zahtjeve, i obratio im se sa puno prijetnji i upozorenja na odgovornost. Na ovakav odgovor, Srbi su uzvratili pobunom nevidenih razmjera, koja je zahvatila sav www.krajinaforce.com
47
kraj od Knina do zadra i od Velebita do Skradina. Na vijest o ovakvoj pobuni providur je pobjegao iz Zadra u Split, strahujuci da se ta golema masa od 7.000 ljudi (sa 70 glavara na celu), pojavi pred Zadrom. Mlecani ni izbliza nisu mogli podici toliku vijsku koja bi im se suprostavila jer su, jedva docekali kraj rata, pourili da odmah raspuste skupu kondotjersku vojsku, i cuvanje granice su prepustili uskocima i malobrojnim placenicima. Ustanici su se okomili na zakupce decime i drugih dadbina na napadajuci predstavnike vlasti, premda su ili u sve varoi do Zadra. Iz mletackih kazamata u tim mjestima oslobodili su zatvorenike, ali nisu vrili nasilja i pljacke. Samo su stoku oduzetu na ime naplate poreza vratili vlasnicima. Na prijetecu poruku providura iz Splita, uskoci su se u punom broju (7.000) nali pred Zadrom, traeci da se sasluaju njihovi zahtjevi. Predstavnici vlasti izali su pred ustanike da pregovaraju s njihovim glavarima i uputili ih na pregovore sa providurom, s tim da mu njihova delegacija obrazloi pismeno svoje zahtjeve. Glavari su, medutim, ostali pri ovim, koje je sastavio Petar Jagodic Kurida. Poslije toga slijedile su uzajamne prijetnje, apeli i optube, to je oteglo pregovore. Iako je odgovarao u prijetecem tonu, providur je znao i da ustanicima podilazi lijepim rijecima i poziva ih na poslunost. Njegov cilj je bio da razvuce pregovore i unese razdor medu vode bune. To mu je i polo za rukom, jer je neke glaveine preplaio, neke pridobio obecanjima, a neke uvjerio u milost principovu. Okupljena masa je pocela da se razilazi, ali najuporniji, Petar Jagodic-Kurida, Ilija Nanic i Matija abetic su zaprijetili da ce se staviti pod vlast drugog vladara. Medjutim, poto je latinskom politikom uspio otupiti estinu ustanika i do jeseni staviti pod kontrolu citave Ravne Kotare i Bukovicu, providur Marin Zane je proglasio izdajnicima drave Petra Jagodica-Kuridu, Iliju Nanica i Matiju abetica, a njihive glave ucijenio. Tim proglasom sva trojica su osudena na smrt javnim vjeanjem. Presuda je izrecena u odsustvu, jer su se sva trojica vec sklonila kod svojih prijatelja u Lici, van dohvata mletackih vlasti. Tu su vjerovatno bili pod zatitom austriskih komandanata s kojima su i ranije bili u pregovorima. Od pregovora sa austrijancima Mleci su narocito zazirali, jer su strahovali da Habzburgovci jednoga dana mogu postaviti pitanje svojih prava na Dalmaciju. Poslije dueg vremena svu trojicu voda ovog ustanka Mlecani su uspijeli da pohvataju prilikom njihovog prelaska u Dalmaciju. Petra Jagodica-Kuridu je u njegovom selu uhvatio pukovnik Kanajeti, zapovijednik kninske konjice, koji ga je zatvorio u tamnicu u kninskoj tvrdavi. Poslije tamnovanja u Kninu Kurida je brodom opremljen u Veneciju, gdje je izveden pred zloglasni sud dravnih inkvizitora. Sudenje je trajalo do 9. jula 1706. godine, kada je izrecena presuda, kojom se Kurida osuduje na 40 godina robije u pjombima i pocima (Pjombi su olovne tamnice, a poci pod www.krajinaforce.com
48
zemljom u obliku bunara). Kada je presuda izrecena, Kurida je imao 40 godina, pa je ona prakticno znacila doivotno tamnovanje. Ranija smrtna kazna je preinacena u vremensku zbog straha od novog talasa nemira. Kuridi je zabranjena svaka veza sa ljudima izvan tamnice, pa i dopisivanje sa kcerkom jedinicom, koja je ivjela u njegovom rodnom selu Bilianima. Jedina veza sa svijetom bio mu je Grk Petar Spiro, brat po vjeri, koji ga je posjecivao, donosio mu hranu i vidao mu rane poslije cestih tortura. Sve to ovaj srpski mucenik je ipak izdrao i iziao iz zatvora u 80. godini ivota, 9. jula 1746. godine. Nije pomilovan ni jednog jedinog dana, osim to mu je zadnjih godina tamnovanje ublaeno premjetanjem u novu tamnicu, cija celija je imala mali otvor s pogledom na Most uzdisaja. Na slobodi u Zadru proveo je ostatak ivota. Umro je 9. aprila 1749. prije nego to je uspio da posjeti svoje Biliane i Bukovicu. abetic i Nanic su bili neto bolje srece, jer je svu krivicu Kurida primao na sebe. I oni su strogo osudeni, ali su iz zatvora puteni 1715. godine, kada je vec poceo novi rat s Turcima. Ovom blagocu Mlecani su nastojali da uskoke ponovo pridobiju i zainteresuju za novi rat koji je poceo u decembru 1714. godine. 4.4. Mali Morejski rat (1714-1718) Poto je ruski car Petar Veliki doivio neuspijeh u bici sa Turcima na rijeci Prutu 1711. godine, poceo je rat Turske protiv Crne Gore koja je bila njegov saveznik. Porta je odlucila da strogo kazni Crnogorce i njihove pomagace Mlecane. Venecija se nala na pragu novog rata, kojeg ni po koju cijenu nije eljela. Prethodni, Morejski rat, do kraja je iscrpio njene snage, a jedini vojnicki potencijal s kojim je mogla da racuna bili su uskoci. Medutim, kod njih se javilo veliko nezadovoljstvo prema mletackim vlastima, ispoljeno u Kuridinoj buni, cije su vode camile u mletackim pjombama i pocima. Zbog ove cinjenice kod srpskih uskoka nije, kao u ranijim slucajevima, bilo oduevljanja za rat. Jedini motiv za ratne akcije mogao je biti ratni plijen, jer su se u prethodnom ratnom vihoru ljudi potpuno odvikli od svojih mirnodobskih zanimanja. Kao povod za objavu rata Turci su iskoristili pomaganje Crnogorcima u borbi, a posebno cinjenicu to je vladika Danilo naao utocite na mletackoj teritoriji. Rat je otpoceo napadima Turaka na mletacku teritoriju u decembru 1714. godine, u kojem je kopnena granica bila glavno poprite borbi. Vec na pocetku sukoba mletacki podanici uskoci zauzeli su preko Grimalijeve linije niz utvrda: Plavno, Strmicu i tvrdavu Glava u kninskoj krajini. Pored ovih mjesta, www.krajinaforce.com
49
oslobodena su na ovom podrucju i sela oko Cetine. Ove kule su lako osvojene, jer su Turci, koje je uvijek progonio strah od uskoka, naprosto nestali iza dinarskog bila. Glavne operacije su se ocekivale tek na prolece 1715. to je dalo mogucnost da Mlecani preduzmu sve mjere za odbranu. A odbrana granice kod Knina bila je povjerena serdaru Andriji Sinobadu, koji je bio podreden svom ocu kolunelu i soiraintendentu Jovanu. Uz andriju o odbrani kninske granice starao se i kapetan Rakovic. U daljoj fazi rata ispoljava se sve manja aktivnost uskoka, koji su u dva prethodna rata, Kandijskom i Morejskom bili glavni nosilac ratnog tereta. Gotovo je za nevjerovanje da su oni u ovom ratu (Mali Morejski rat) postali nezainteresovani posmatraci. Cim su snjegovi na Dinari i Uilici okopnjeli, provala Turaka iz Bosne mogla se ocekivatzi svakoga dana. I zaista, ubrzo su uslijedili turski upadi, koji su doveli do pustoenja Drnia, Petrova Polja, Vrlike i do priprema za napad na Sinj. Na prilazima Kninu, Turci su povratili Strmicu, koju je branio harambaa Pavasovic sa svojih 100 ljudi. Na Knin, medutim, Turci nisu udarali, jer su ga Mlecani kroz 25 godina toliko utvrdili da je postao neosvojiv. Dananji izgled Knina (tvrdave), koji datira iz tog vremena, jasno potvrduje tu cinjenicu. Sa sjeverne i june strane Knina Turci su se, ipak, duboko zalijetali. Odsudna bitke se u 1715. godini odigrala pred Sinjem od pocetka do sredine avgusta. Bosanski paa Mehmed skoncentrisao je za napad na Sinj golemu vojsku, ali je doivio neuspijeh. Turci su, zbog neke epidemije, 15. avgusta napustili rovove i Vrliku. U 1715. godini Sjeverna Dalmacija se odbranila od turske najezde, pa su Mlecani uspjeli pokrenuti uskoke ne nekoliko udara u Bosnu. U jednom takvom pohodu na Glamoc u bici je junacki poginuo Jovan Sinobad, zapovijednik Vojne krajine kninskog sreza. Poloaj Mlecana u 1716. godini bio je u potpunosti nepovoljan, jer su ih snale mnoge nedace. Putanje na slobodu Ilije Nanica i Matije abetica 1715. nije nimalo osokolilo uskoke, cemu su se Mlecani nadali. S druge strane, pogiijom Jovana Sinobada nestalo je starjeine koji je, zahvaljujuci svom autoritetu u citavoj krajini, mogao da pokrene uskoke na akciju. Da zlo bude jo vece, 1716. je bila jedna od tako nerodnih godina da su ljudi umirali od gladi. Jelo se sve ta se moglo pojesti: trava, korijenje, lice, ali ni toga nije bilo u izobilju zbog duge i otre zime. Na kraju, ljudi su gulili koru sa stabla, suili je, mleli i mjesili kao brano. Spas se nazreo tek ulaskom Austrije u rat obnovljena Sveta liga. Pobjede Evgenija Savojskog kod Petrovaradina i Beograda prisilile su Turke da na tom sektoru koncentriu sve raspoloive snage. To je u potpunosti rasteretilo Mlecane pa su i oni sada preli u protivofanzivu na svim sektorima fronta. Rat se ubrzo zavrio sklapanjem mira u Poarevcu 21. jula 1718. godine. Na ovaj mir morala je da pristane i Venecija, iako ju je on stajao gubitka Moreje (Pelonopeza), poslednjeg posjeda na www.krajinaforce.com
50
Levantu. U Dalmaciji je Venecija dobila slabu kompenzaciju; Imotski, a granica od Knina, Vrlike i Sinja pomjerila se dvadesetak kilometara dalje na istok (na planine Orlovicu, Dinaru, Troglav). Ovaj uski posjed stecen u ovom ratu nazvan je najnovija stecevina (sela Plavno, Raljevac, Golubic, Dio agrovica, dio Vrpolja, Podinarje, Glava, Cetina, Civljane, citavo Cetinjsko polje). Razgranicavanje je potrajalo nekoliko godina, jer su mletacki providur Alvize Mocenigo i sultanov izaslanik Mahmed Siali ili od kote do kote utvrdujuci precizno granicnu liniju. Granica je po imenu mletackog izaslanika dobila ime Mocenigova linija. Ova linija ila je od tacke koja predstavljadananju tromedu na Grabu (iznad Strmice), izmedu Risovca i Brezovca, pa ispod Unita (koja su ostala Grahovu) i odatle na vrh Troglava (kota 1913. metara), itd. Granica se zavravala kod prostora Klek-Neum, gdje je ostavljen Turcima izlaz na more. Hrvatski istoricar iic (1927.) zakljucuje da je dananji pojam Dalmacije do Neretve ustvari posljednji opseg mletackog posjeda na istocnoj obali Jadranskog mora.
V VOJNA KRAJINA 5.1. Kninska Vojna krajina Mali morejski rat bio je poslednji koji je Mletacka republika vodila u svojoj dugoj istoriji, ali strah, budnost i opreznost na granici sa Turcima bili su uvijek prisutni. Poucena slucajem, koji se zbio oko Zvonigrada, Venecija je morala i da budno motri na granicu sa Austrijom. Mirno stanje najvie je naruavala hajducija koja se, mada smanjenog inteziteta, nastavila i u miru. Trebalo je ucvrstiti vojnoupravni sistem, pojacati kompentencije serdara i arambaa, pojacati pandursku slubu, suziti nadlenost narodnih zborova. Uskoke je valjalo cvrce organizovati i drati ih stalno u stanju borbene gotovosti. Serdari i harambae su dobili zadatak da paljivo brinu o fortifikacijama koje su im povjerene i da to cece vre borbenu obuku s ljudstvom pod njihovom komandom. Svi popisani ljudi po selimabili su vojni obveznici od svog punoljetstva (18 godina) do pedesete godine starosti. Oni su stanovali u svojim kucama, obavljali poljske i druge radove, a praznicima i nedjeljama vrili su vojne vjebe i bojeva gadanja. Jo u novoj stecevini formiraju se krajine, na cije je celo generalni providur postavljao guvernadure, kojima su bili potcinjeni serdari. Poslije toga bilo je uvedeno zvanje kolunela odnosno zapovijednika krajine citavog sreza. Treba napomenuti da zvanje kolunela, nije bilo izjednaceno s cinom kolunela (pukovnika) regularne www.krajinaforce.com
51
vojske. U nerodu taj cin nije bio prevoden na srpski jezik. U meduvremenu, uvedeno je jo jedno zvanje u krajinama koje se takoder ne prevodi, vec se izgovara izvornim nazivom-sopraintendant. Ti sopraintendanti su, pored vojnog starjeinstva, vrili i prvostepenu upravnu i sudsku funkciju. Ova dva naziva( kolunelo i sopraintendant) upotrebljavali su zajedno za starjeinu vojne krajine, koja se neposredno granicila s turskom Bosnom (Knin, Sinj i kasnije Imotski). A nosioci tih zvanjasu bili obavezni da odravaju red i mir na granici, dobrosusjedske odnose s bosanskim begovima i da kontroliu prelaz granice i njeno zatvaranje u slucaju opasnosti od kuge, a zatim organizuju karantin i blokadu sela u kojima se javi epidemija. Oba zvanja dodjeljivao je, uz potvrdu Senata, generalni providur, ali se izbor uglavnom svodio na podanike jedne porodice. Zvanje se dodijeljivalo doivotno, ali su ostarijelim kolunelima dodavani pomocnici, uglavnom sinovi. Serdare su u pocetku birali harambae, a providur ih potvrdivao, ali se i taj polaj nasledivao u serdarskim porodicama. I njihov poloaj je kasnije potvrdivan od Senata. Naslijedivanje poloaja imalo je od ranije korijena u narodnom obicajnom pravu. Kninski upravni i vojno-teritorijalni srez osnovan je u isto vrijeme kad je osloboden od Turaka (septembar 1688) i kad je za njegovog prvog providura imenovan Antonio Loredan. Granice kninskog sreza, odnosno Vojne krajine tog sreza, postavio je irolamo Kornaro i ona je vec tada (1688.) zahvatala optine Knin, drni, Promina i Vrlika. U to vrijeme poce uurbano naseljavanje ovog kraja migracijama iz zapadne Bosne kao i reemigracijama iz primorske Zagore. U junu 1690. generalni providur Molin postavlja Katelanca Marka Markovica za novoga guvernadura cijelog kninskog sreza. Isti providur je 1691. podijelio srez na dvije serdarije, drniku i kninsko-vrlicku. Na celo kninsko-vrlicke serdarije, 1691. imenovao je Molin za guvernadura Jovana Sinobada. Do druge reorganizacije Vojne krajine kninskog sreza dolo je 1694, kada je Vrlika odvojena u zasebnu serdariju, a za serdara u njoj postavljen Mihailo Pokrajac. Vrlicki serdar bio je potcinjen kninskom serdaru Jovanu Sinobadu, koji je nosio i zvanje guvernadura, a od 1696. dobija i titulu sopraintendanta. Kninska vojna krajina imale je do Malog morejskog rata tri serdarije: kninsku, vrlicku i drniku, a kasnije ce se njihov broj povecavati. Na pocetku pomenutog rata, u januaru 1715. godine, generalni providur Emo imenovao je Jovana Sinobada za www.krajinaforce.com
52
kolunela i sopraintendanta cijele Krajine kninskog sreza. Ovu dunost Sinobad je vrio kratko vrijeme, jer je iste godine poginuo na povratku iz pohoda na Glamoc u selu Rore. U kninskoj serdariji naslijedio ga je stariji sin andrija do svoje smrti 1726. godine. Andrija nije imao potomaka, pa se s njim ugasila muka loza kavaljera Jovana Sinobada. Za sobom je ostavio mladu udovicu Anastasiju. Drugi sin Jovana Sinobada poginuo je u bici za Ulcinj, u kojoj je ucestvovao zajedno sa ocem. Dananje brojne porodice Sinobada su potomci Jovanovog brata Filipa. Svi kasniji Sinobadi, koji su nasljedivali serdarsko zvanje, uli su u ovu brojnu porodicu enidbenim vezama. eneci se pripadnicama ove porodice, oni su se ukljucivali u nju i svo prezimenu dodavali i enino, Sinobad. To su cinili iz ciste racunice eleci time nasljediti kavaljerstvo i titulu serdara. Narodna pjesma,koja je do danas sacuvana zahvaljujuci zaslunom plagijatoru Andriji Kacicu Mioicu, odrala je uspomenu na junacka djela Mirta Sinobada, brata viteza Jovana. Drugi brat Jovanov Filip bio je zapovijednik tvrdave Zvonigrad (Licka Palanka), u gornjem toku rijeke Zrmanje. Tu je ostao dok ovu utvrdu nisu preuzeli Austrijanci, poslije cega je preselio kod brata u Knin. U Kninu su Sinobadi vec imali ogromna imanja i kuce, a imanje u selu Zrmanji (Paina bara, odnosno Pocazbina) nadoknadeno im je u Citluku kod Vrlike. Uz pomenuta imanja, dati su im i posjedi koje su koje su ranije uivali u Modrinom selu (odakle vuku porijeklo) i u Karinu. Najuticajnija i najuglednija licnost iz ove porodice svakako je kavaljer Jovan, koji je stigao do najviih zvanja, titula i pocasti. Njega Andrija Kacic Mioic najvie slavi kao junaka, kojeg je opjevala narodna pjesma. Koliki je ugled imao Jovan Sinobad svedoci i cinjenica da se dopisivao s patrijarhom Arsenije III Carnojevicem i da je patrijarh zahtijevao da sva pisma iz Dalmacije budu ovjerena pecatima manastira Krke, manastira Krupe, protojereja Lazara, viteza Zavie Jankovica i viteza Jovana Sinobada. Za prvog drnikog serdara postavljen je 1690. godine Mate Nakic, a poslije njegove pogibije 1694. njegov, maloljetni sin Grgur Nakic. Dunost serdara preuzeo je po okoncanju rata, kada je navrio punoljetstvo. Jedno vrijeme je ivio u Kninu kao pomocnik kolunela. Treca serdarije je bila vrlicka i za njenog prvog serdara postavljen je 1694. godine Mihailo Pokrajac, koji je poginuo u Morejskom ratu. Naslijedio ga je uka Pokrajac, koji takoder nije docekao kraj ovog rata, jer je poginuo pred sam njegov kraj (1699.). od tada do 1718. godine serdarstvo se u Vrlici nije popunjavalo, vec je ova serdarija bila direktno podredena kninskoj.
53
Cetvrtu, plavanjsku serdariju dobila je Kninska vojna krajina 1721. godine je Plavno sa susjednim Radljevcem, Golubicem, srtmicom i agrovicem oslobodeno od Turaka mirom u Poarevcu 1718. Upravo od tih sela je osnovana nova serdarija, za cijeg je serdara postavljen kapetan Ivan imic, gradanin Knina, koji se preselio u Plavno. Potomci ovoga serdara, iveci u Plavnu enili su se iskljucivo Srpkinjama iz tog sela i prihvatili su pravoslavlje i krsnu slavu. Plavanjski serdar je takoder bio podreden kninskom serdaru, a kasnije je stavljen u neposrednu dunost kolunela. Pred sam kraj postojanja Mletacke rapublike providur u Dalmaciji izvrio je jo jednu podjelu u Kninskoj vojnoj krajini izdvojivi 15 pogranicnoh sela kao posebnu , petu, vojno-upravnu jedinicu. Iz kninske i vrlicke serdarije izdvojena su sela Padena, Oton, Bender, Plavno, Komalic, Srtmica, Vrpolje, Topolje, Polaca, Kijevo, Cetina, Jeevic, Garjak, Gornje i Donje Koljane. Ova peta vojno-upravna jedinica zvanicno se zvala Granicni odsjek, na cije celo je postavljen dotadanji kninski serdar iz porodice Sinobada. Kninska vojna krajina postojala je do propasti Mletacke republike 1797. godine, kada je na poloaju kninskog serdara bio pravnik i notar Lovre Monti, djed istoimenog potonjeg vode i ideologa narodne stranke u Dalmaciji. 5.2. Borba za vjeru i naciju Po zavretku mletackih ratova s Turcima, dola je pod dudevu vlast cijela unutranjost Dalmacije. Po zavretku Morejskog rata (1699.) prestala je jurisdikcija dabrobosanskog mitropolita nad pravoslavnom crkvom u Dalmaciji, jer mletacke vlasti nisu dozvoljavale Srbima da njihovo crkveno sedite bude van njihove teritorije. Narod, koji se doselio ili povratio na svoja ognjita je odmah poceo da podie nove crkve ili obnavlja one postradale (Ervenik, Vrbnik, Strmica, Ivoevci, Kricke, Dobropoljci, Oton, Jagodnja). U vjerskom pogledu, pravoslavna srpska crkva u Dalmaciji dola je pod jurisdikciju grcko- unijatskog arhiepiskopa u Veneciji. Medutim, neposrednu vlast nad pravoslavnim svetenstvom i njegovim crkvama vrio je arhimandrit manastira Krke. Srpski narod je uporno traio od mletackih vlasti dozvolu da Srbi sami biraju episkopa iz redova svojih crkvenih starijeina, koji je pripadnik srpske nacije i govori njenim jezikom. Braneci svoj vjerski i nacionalni identitet, kao i svoj status u novoj dravi, dalmatinski Srbi su do kraja XVII i u XVIII vijeku davali snaan i organizovan otpor. Ali, svaki pokuaj Srba da se izbore za www.krajinaforce.com
54
crkvenu i kolsku autonomiju nailazio je na hladan prijem mletackih vlasti, odbijanje Rimske kurije i donosio je jo snaniji atak rimokatolickih prelata Vicentija Zmajevica i Matije Karamana. Vjerskoj slobodi alternativa je bila unija, odnosno priznavanje poglavarstva rimskog pape od strane pravoslavnih. Prvi grcko-pravoslavni episkop koji je prihvatio uniju bio je Grk Milentije Tipaldi, sa sjeditem u Veneciji. Tipaldi je dobio od pape gramatu kojom ga priznaje za zakonitog episkopa i dodjeljuje mupunu mitropolitsku vlast (1690.) nad pravoslavnim crkvama na tlu Mletacke Republike. Srbi kninske krajine nisu ni pomiljali da im takav mitropolit bude crkveni starijeina. Jo od pocetka 1692. godine, u Kninskoj krajini, u selu Golubicu, nalazio se pravoslavni episkop Vasilije, koji se zajedno sa narodom doselio iz Bosne. Iz Golubica je episkop Vasilije poceo da upravlja srpskom crkvom u Dalmaciji. Priznao ga je patrijarh Arsenije III, kao i dalmatinski providur Danijel Dolfin, koji mu je dodijelio kucu Turcina Pohalovica, jedan vinogra i 60 dana oranica. Medutim, iako je poceo dobro da djeluje i upravlja crkvom, njegov rad zasmetao je Milentiju Tipaldiju, koji je odmah pokrenuo tubu vladi u Veneciji i ona mu je onemogucila rad. Poslije toga mitropolit Tipaldi je pozvao u Veneciju Nikodima Busovica, jeromonaha iz ibenika, i predloio mu da ga hirotonie za titularnog episkopa Dalmacije, gdje bi bio njegov zamjenik. Milentije je cin hirotonije obavio 1693. godine. Medutim, po povratku u Dalmaciju (manastir Krka) ovaj cin je protumacen kao Nikodimovo unijacenje, pa cak i prihvatanje rimokatolicizma. Citavu stvar je razrijeio srpski patrijarh Arsenije III, koji je Nikodima priznao za episkopa, uz prekor to ga nije hirotonisao srpski patrijarh. Nikodim je upravljao pravoslavnom crkvom u Dalmaciji na opte zadovoljstvo Srba ne obracajuci se uopte Tipaldiju. U najvecu mu se zaslugu moe staviti to je obnovio manastir Dragovic, koji je od 1619. godine bio pust. U brijeme Kuridine bune pojacan je pritisak na pravoslavlje, a providur je vrio pritisak na Nikodima da prizna starjeinstvo splitskog nadbiskupa. Poslije ovih postupaka, Nikodim je napustio Dalmaciju. Dolaskom novog providura u Dalmaciju Vicenca Vendramina, covjeka rasterecenog vjerskog fanatizma, imenovan je 1709. godine za episkopa pravoslavnih u Dalmaciji episkop Savatije Ljubibratic. Ovaj episkop je imao odredenih zasluga za republiku, pa je providur Vendramin glatko izdejstvovao njegovo imenovanje za pravoslavnog episkopa Dalmacije. U njegovo vrijeme ukinuta je , opet zaslugom Vendramina, zabrana mjeovitih brakova. Arhiepiskop Milentije Tipaldi nije pustio na miru ni ovog episkopa, ali ga je 1712. godine snala kazna vaseljenskog patrijarha Kirila IV, kojom se proglaava svrgunutim i lienim svetenog dostojanstva, a 1713. godine se teko razbolio i umro. www.krajinaforce.com
55
U to vrijeme pravoslavna crkvena oblast u Dalmaciji i Boki imala je 190 pravoslavnih crkava. U januaru 1716. umro je episkop savatije, a naslijedio ga je episkop Stefan Ljubibratic. Razborit, mudar i energican vladika, koji je kasnije izdrao pravu kanonadu rimokatolickih primasa, a narocito zadarskog nadbiskupa Vicentija Zmajevica. Pocetkom 1719. godine stigao je na Cetinje srpski patrijarh Mojsije da zavladici Savu Petrovica Njegoa. Tom prilikom siao je i u Boku Kotorsku, gdje je na molbu svetenstva i naroda Dalmacije zavladicio arhimandruita Stefana Ljubibratica. Odlukom generalnog providura, Stefanu je kao arhimandritu bilo dozvoljeno da naslijedi strica Savatija (1716.) i da, po stricevom testamentu, preuzme upravu nad pravoslavnom crkvom u Dalamciji. U vrijeme Malig morejskog rata (1714-1718) Mlecanima je iao u prilog dobar odnos prema pravoslavlju u Dalmaciji, pa je i dud potvrdio odluku providura. Vladika Stefan se nastanio u manastiru Dragovicu, odakle je stalno obilazio pravoslavne crkve i davao uputstva svetenstvu. Vladika Stefan je osvetio mnoge nove crkve i naredio svetenstvu da uvede knjige vjencanih rodenih i umrlih, uputivi ih u taj posao. Mnoge crkve je snabdio crkvenim knjigama, koje je 1705. donio iz Rusije. U Kninskom Polju kod crkve Svetog orda sazvao je skup svetenika iz ovog dijela Dalmacije na kojem je potvrdio sve odluke i naredbe koje je ranije donio. Posebno je insistirao da svetenici moraju marljivo uciti narod vjeri i posebno poducavaju djecu. Izricito je zahtijevao da svetenici poslije svake liturgije dre narodu propovijedi i tumace mu Jevandelje. Mora se priznati da su mletacke vlasti u Dalmaciji bile vrlo zadovoljne radom novog vladike, pa su njegov manastir Dragovic nagradili sa 8 jutara zemlje i batom u Vrlici, i zemljama kod Vukovica mosta u Koljanima. Nezadovoljan njegovim radom bio je samo katolicki kler i prelati. Iste godine (1713), kad je u teckim mukama u Veneciji umro veliki neprijatelj pravoslavlja Melentije Tripaldi, na tron zadarskog nadbiskupa doao je jo ljuci protivnik svega to je srpsko i pravoslavno vicentije Zmajevic. Ovaj nadbiskup srpskog plemickog porijekla, ciji je rodeni brat u slubi Petra Velikog bio admiral i utemeljivac ruske flote, napisao je bezbroj tubi protiv episkopa stefana vladi u Veneciji i rimskom papi. Te tube protiv vladike, od kojih samo Ogledalo istine ima 12 poglavlja, sadre niz kleveta ne samo protiv episkopa Stefana vec i protiv citavog srpskog naroda. Narod iz koga je i sam potekao obasuo je takvim pogrdama, www.krajinaforce.com
56
poniavajucim uvredama i nipodatavanjem . nahukana od rimokatolickih biskupa iz Dalmacije, a posebno njihovim opomenama da srbi u Dalmaciji spremaju ustanak i da su orijentisani proruski, mletacka vlada je 1722. liila episkopa Stefana svake jurisdikcije. Nisu pomogla zalaganja Alviza Moceniga i njegove ugledne porodice, koja je cijenila i srpski narod i njgovog episkopa. Uporni ataci Zmajevica, Kongregacije i Kurije urodili su plodom. Episkop Stefan, zahvaljujuci providuru i potom dudu Alvizu Mocenigu, ostao je u Dalmaciji i doao u Sremske Karlovce, episkopu Stefanu je mitropolit beogradsko-karlovacki izdejstvovao novu eparhiju. Dodijeljena mu je kostajnicko-zrinopoljska eparhija, koja je obuhvatala Liku i Krbavu. Na dunost eparha nove eparhije stupio je 1729. godine, poto se odrekao titule dalmatinskog episkopa. Na novom poloaju su ga cekala nova iskuenja. Episkop Simeon Koncarevic, poznat pod imenom Kosovski vladika, predstavlja najmarkantniju licnost XVIII vijeka u borbi protiv kobne sudbine koja se poigrala sa srpskim narodom. Roden u Karinu kod Benkovca, napojen istinom na izvoru narodne due, postao je neustraiv voda srpskog naroda koga nisu mogli da pokolebaju progoni, tamnice, mucenja i procesi pred vijecem trojice, koji je predstavljalo najstraniju kvesturu medu svim narodima onoga vremena. Najznacajniji organizacioni potez ovog odlucnog vode neeg naroda jeste Benkovacka skuptina, 28. juna 1731. (Vidovdan). Na ovom skupu, na kojem su se okupili svetenici i monasi iz Dalmacije i Boke, srpski narod je progovorio u obliku saete rezolucije od est tacaka. U rezoluciji se istice da srpski narod ispovijeda pravoslavnu istocnu vjeru i da ona nema nita zajednickog s rimskom crkvom. U njoj se bogosluenje vri po kanonima pravoslavne istocne crkve i nikakav latinski biskup nema prava da se mijea u to bogosluenje. Na kraju si traili da se srpskom narodu dozvoli izbor jednog svog svetenika za episkopa Dalmacije i Boke. Ovu molbu rado je primio providur Sevastijan Vendramin i, uz preporuku da bude usliena, proslijedio je Senatu. Meditim, zbog otrog suprostavljanja katolickih primasa i nadbiskupa Zmajevica, i ovaj pokuaj je propao. I pored toga, Benkovacka skuptina predstavlja pocetak nove etape borbe srpskog naroda za njegova prava. Ta borba nije se vie vodila svijetlim orujem nego povezivanjem svih narodnih snaga. Kad je Simeon postao udovac izabran je za vladiku. Bilo je to u vrijeme kada su u mnogim mjestima rueni pravoslavni hramovi (Bribir, Brocanac, Kistanje), a dravni inkvizitori odlucivali da ce pravoslavne svetenike postavljati rimokatolicki biskupi. Ovo je sve vreno na inicijativu novog zadarskog nadbiskupa Matije Karamana, koji se pokazao dosljednim www.krajinaforce.com
57
nasljednikom Vicentija Zmajevica (umro 1745). Na sve ovo Srbi su odgovorili sazivanjem crkveno-narodnog zbora, koji je odran na Vavedenje 1750, odnosno samo dva mjeseca poslije pomenute naredbe inkvizitora. Srbi su odrali zbor na Kninskom Kosovu, kod crkve Svetog Ilije (Markovac), pod predsjednitvom arhimandrita manastira Krke Nikanora Rajevica. Na zboru su ucestvovali igunami sva tri manastira Krke, Dragovica i Krupe, protopopovi, popovi, narodni prvaci i ugledni ljudi iz svih susjednih krajeva. Jednoglasno prihvacen od svih za vladiku je bio izabran benkovacki paroh Simeon Koncarevic. Primivi o tome izvjetaj, srpski patrijarh je ovlastio dabrobosanskog mitropolita (1751.) da Koncarevica hirotonie za dalmatinskog vladiku. Simeon je i kao vladika nastavio da ivi u Benkovcu, ali se na sindelijama potpisivao kao episkop Kosovski. Njegovim izborom crkve su dovedene u red i svaka je imala svoga svetenika. U manastirima je povecao broj kaludera. Radio je i na podizanju prosvijete u narodu, nastojao da svaka parohija ima i kolu. Stalni neprijatelji pravoslavljau Dalmaciji, ipak su izdejstvovali od providura i mletackih vlasti vladikino protjerivanje iz Dalmacije u Liku 1753. godine. Lika je uvije bila stjecite izbjeglica iz Dalmacije, sklanjao se kod svoje rodbine, prijateljai sunarodnika u Lici, gdje je uivao punu zatitu. I cesarske vlasti, koje nikad nisu bile u prisnim odnosima sa mletackim, pruale su im cesto zatitu, odbijajuci zahtjeve za njihovu ekstradiciju. Nisu bili rijetki slucajevi sklanjanja dalmatinskih Srba u bosnu, kao to se cesto dogadalo i obrnuto da su srbi traili utocite u Dalmaciji. Narocito cesto mjesto okupljanja Srba iz sve tri srpske pokrajine bilo je Popina, gdje se smjestio i episkop Simeon. Blizina mletacke granice omogucila mu je da odatle da cetiri godine preko svog egzarha, krckog arhimandrita Nikanora Rajevica, upravlja pravoslavnom crkvom. Iz Popine je vladika Simeon upucivao molbe u Veneciju da mu se odobri povratak u dalmaciju, ali su one odbijane zbog uobicajenog protesta katolickih prelata i Kongregacije. Takoder je odbijena i molba dalmatinskih i bokeljskih Srba (1754.) da im se za vladiku postavi budimski episkop Kninjanin dionisije Novakovic, koji je bio ruski ucenik. Razocaran i potiten, videci da od povratka u dalmaciju nema nita, Simeon se odlucio na seobu i daleko putovanje u Rusiju, gdje su vec stigle prve grupe Srba iz Karlovacke mitropolije (Vojvodina). O Rusiji su se u to vrijeme pricale price kao o obecanoj zemlji, s njenim prostranstvima i bogatstvom. Svakako su do juna 1757. godine, kad je donio odluku o seobi, stigle i prve vijesti o preseljavanju srba iz Karlovacke mitropolije i o njihovom dobrom prijemu u Rusiji. Godinu danase sa Popine agitovalo medu Srbima u Lici, Bosni i Dalmaciji, na cemu su najvie radili Ignjatije Koncarevic, Jovo Martinovic i svetenik www.krajinaforce.com
58
iz Smokovica Lazar Vujinovic. Lazar Vujinovic je upravo iziao iz mletacke tamnice, u koju je bacen na tubu zadarskog nadbiskupa Matije Karamana. Bilo je to vrijeme u kojem nije bilo ni jedne mletacke tamnice bez pravoslavnog svetenika. Odsluivi u Popini liturgiju na Ilindan 1758. godine vladika Simeon je krenuo s kolonom izbjeglica na daleki put u jednovjernu Rusiju. Na ovo putovanje je, po kazivanju Lazara Vujinovica, sa Popone krenulo 126 lica, ali je bilo i ena. Vujinovic pominje da je i sa podrucja Bosne krenulo na put 400 Srba turskih podanika. Svi su naseljani u Novoj serbiji. Tamo su uvrteni u puk Jovana Horvata, jednog od predvodnika ranijih srpskih seoba. Vladika Simeon je stigao u Kijev oktobra 1758. Carica Jelisaveta Petrovna je u Petrovgradu primila audijenciju u maju 1759. vladiku Lazara Vujinovica i Ignjatija Koncarevica. Posjeta carici je ponovljena 1760. godine. U audicijencijama kod carice, vladika Simeon je iznio podatke o tekom poloaju Srba u Dalmaciji i zamolio je da se ona za taj narod zauzme i za njegov povratak u Dalmaciju i da mu za pratioce odredi sina Ignjatija i svetenika Lazara Vujinovica. Premda ruska intervencija nije urodila plodom, vladika Simeon je, u pratnji Lazara Vujinovica i sina Ignjatija, krenuo u pravcu dalmacije. Po povratku se (1762.) nakratko zadrao u lickom manastiru Medak, a zatim krenuo za Gracac i Popinu. Lazar Vujinovic se vratio u Smokovic. Vladika simeon je, to u Popini to u Gracacu, proveo dva mjeseca, i ponekad prelazeci licko-dalmatinsku granicu tajno posjetio manastir Krupu. No, njegov pouzdanik Lazar Vujinovic ubrzo je uhapen. Ova vijest je za vladiku bila jasan znak da se odnos mletackih vlasti i katolickih prelata prema pravoslavlju nije izmijenio i da ruska intervencija nije urodila plodom. Shvatio je i da mrnja prema njemu nije splasnula, nego se i povecala jer je bio okvalifikovan kao neprijatelj i izdajnik drave. Zakljucio je da mu pred starost predstoji novi put u rusku zemlju. Poslije mnogo iskuenja, u Rusiju se vratio jula 1762. zajedno sa sinom Ignjatijem. Nastanio se u kijevskom Petropavlovskom manastiru, gdje je umro 26. avgusta 1769. godine. Pred smrt, u tiini Petropavlovskog manastira Koncarevic je napisao svoj Ljetopis gradanskih i crkvenih dogadaja, u kojem je opisao dogadaje vezane za Srbe u Dalmaciji od 1350. do 1754. godine. Iscrpno ga je koristio Nikodim Mila, po cijem svjedocenju ovo djelo ima 368 stranica veceg oktava. Prije povratka za Rusiju episkop Simeon je pripremao novu, mnogo vecu seobu sa Tromede. Medu seljacima na licko-bosanskodalmatinskoj granici vladala je strahovita glad i bijeda, tako da se u www.krajinaforce.com
59
periodu gladnih godina umiralo masovno. Ogroman broj ljudi vjerovao je da ce ih odlazak u Novu Srbiju i Slavjanoserbskuju spasiti od te bijede, a u Bosni jo i od turskog zuluma. Agitovanje medu Srbima u Bosni vladika je provodio preko kaludera manastira Rmnja. Stotine porodica iz Grahova, Trubara (kod Drvara), Bjelaja (Petrovac) i drugih mjesta bilo je spremno da krene s vladikom. Zajednickom akcijom Venecije, Austrije i Turske, ova velika seoba je sprijecena, a potencijalni iseljenici iz Bosne su surovo kanjeni. Isledivanje uhapenog Lazara Vujinovica trajalo je punu godinu dana i tek tada mu je izreena presuda od 10 godina strogog zatvora u mraku. Vujinovic je kao i Kurida ranije, izdrao kaznu u Veneciji u zloglasnim pjombama i pocima. Jedno vrijeme bila je na pomolu velika pobuna Srba u Dalmaciji pa je izgledalo da ce doci do paljenja i ruenja katolickih crkava. Medutim, zauzimanjem jednovjerne Rusije, koje je ponovljeno u nekoliko navrata, Srbi su ipak pod vodstvom svojijh crkvenih starjeina, prebrodili sva iskuenja i cvrsto branili svoju vjeru, crkve i srpsko ime. Vec oronula Mletacka republika morala im je 16. novembra 1780. godine priznati pravo slobodnog ispovijedanja vjere. Iste godine umrla je i carica Marija Terezija pod cijom vlacu su Srbi u cesarevini izdrali najstraniji talas unijacenja. Njenom smrcu i dolaskom na vlast Josifa II, taj talas je splasnuo i Srbi su docekali Patenum o vjerskoj toleranciji. Ovim aktima je srpski narod, pod okriljem dviju hricanskih drava, prvi put u istoriji dobio punu vjersku slobodu, mada ne i ravnopravnost s rimokatolickom vjerom. 5.3. Prosvijeta Sedamdesetogodinje ratovanje (1645-1718) ostavilo je dubokog traga u svim sferama ivota naroda na Tromedi: u privredi, kulturi, prosvjeti, zdravstvu. Cim je poslije ratova poceo miran ivot i prilike se postepeno normalizovale, dalmatinski srbi su osjetili potrebu za obrazovanjem i irenjem pismenosti. Ta potreba se kod rimokatolika nije u tolikoj mjeri ispoljavala, jer su oni svoju djecu mogli kolovati u primorskim gradovima u kolama pod kontrolom svetenika, a odatle ih slati na razne kole po Italiji. U novoj i najnovijoj stecevini vladalo je gotovo neznanje i nepismenost, jer ranije katunski stocari nisu osijecali potrebu za www.krajinaforce.com
60
prosvijecivanjem. U vrijeme mira znatno srba se obogatilo, a izdvojile su se glavarske i serdarske porodice, mnogo porodica se urbanizovaloi pocelo baviti trgovinom i zanatstvom. Razumljivo je da se upravo kod tih porodica javila potreba za kolovanjem i obrazovanjem djece, a put za to je bilo otvaranje javnih kola. Inicijativa je upravo poticala od tog drutvenog sloja, koji se peticijama obracao vladi u veneciji sa molbama. Za vladavine Turaka je 1615. otvorena bogoslovija, koja je obrazovala svetenicki kadar. A i ostali manastiri su vaspitavali monaki podmladak. Za vladavine Venecije su ove molbe bile uzaludne, Mlecani ni jednu od tih milbi i predstavki nisu usliili za sve vrijeme njihove vladavine. Ostali su bez rezultata i svi pokuaji dalamatinskih Srba da oni sami, o svom trocku, otvore, sagrade i izdravaju kole na svom jeziku. Jedan sacuvani dokument jasno i nedvosmisleno govori o tom zato se i uz takve uslove ne odobrava otvaranje srpskih kola. U odgovoru mletackih vlasti istice se arogantna motivacija da interesi drave zahtijevaju da Srbi u Dalmaciji ostanu u stanju neprosvijecenosti. Samo najimucniji roditelji mogli su slati svoju djecu na kolovanje u Veneciju, u tamonju grcku kolu. Ova kola otvorila je 1593. i pored Grka obrazovala je i Slovene. )na ovoj koli sticao je znanja i obrazovanje Simeon Koncarevic). Vladika Stefan Ljubibratic je od svetenstva traio da se angauje u poucavanju naroda, a da kaluceri daju primer u obucavanje djece. Vladika Simeon Koncarevic je otvorio u Benkovcu kolu koja je djelovala bez posebnog odobrenja iz Venecije. Jedno vrijeme Mlecani su tolerisali i kolu u Skradinu, u kojoj je ucitelj bio Spiridon Aleksijevic. Srbima vrlo naklonjen providur Francesko Grimani dao je odrijeene ruke kaluderu manastira Krupe da u egaru nesmetano poucava 65 ucenika. Pravoslavni Srbi su ponekad dobijali privatne ucitelje, koje im je slala Karlovacka mitropolija, ali su ih mletacke vlasti u tome stalno ometale. Nejcece su to bila svetena lica, kao to je bio velikan nae prosvjete Dositej Obradovic. Dositej je 1760. napustio manastir Hopovo i preko Slavonije doao u Zagreb. To je vrijeme sedmogodinjeg rata (17561763), u kojem je ucestvovala Austrija na strani Rusije i Francuske protiv Turske. Dositej se nosio milju da kao vojni svetenik ode na austriski front, gdje su u velikom broju ucestvovali Srbi Krajinici. Odatle se nadao docepati Rusije. Do ostvarenja njegove namjere nije dolo, pa je umjesto u Rusiju krenuo u Petrinju, gdje je upoznao episkopa Danila Jakica iz Plakog. Episkop Danilo ga je nagovorio da najprije krene u Dalmaciju, i da tamo kao ucitelj zaradi koju stotinu forinti i da s tom utedevinom krene u Rusiju. Posluavi savjet, Dositej je poslije pet dana napornog hoda kroz licke planine doao u manastir Krupu. Odatle je, po savjetu igumana manastira, krenuo za www.krajinaforce.com
61
Knin, gdje su eljno ocekivali magistre (I da ih je desetero, svi bi mogli namjeteni biti. Ovde me dobri svetenici jedva docekaju i pri crkvi Svetog Georgija ba pred gradom Kninjem u domu crkvenom stanjem uciti decu). To je bilo u maju 1761. U Kninskom polju je Dositej proveo tri godine medu ovim bojim ljudima tri mile godine koje vsegda s usladenijem srca spominjem. Iste godine rukopoloio ga je cetinjski vladika Vasilije Petrovic, pa se ponovo vraca u Knin, ali je njegovo mjesto ucitelja vec bilo popunjeno novim uciteljem iz Fruke Gore. Zato se, po savjetu prijatelja, zaposlio kao magistar u Golubicu lepom mestu pri zdravoj i celiteljnoj vodi. Iduce godine Dositej prede u Orlic u Dalmatinskom Kosovu. Tu se nastanio u kuci popa Avrama Simica, gdje je uciteljevao poducavajuci njegovu cerku Jelenu. U Simicevoj biblioteci naao je dositej Besede Jovana Zlatoustog i odmah poceo da ih cita i iz njih pravi izvode. Primjetivi to, najstarija kci Jelena ga zamoli da joj sve to to je ekscentrirao iz knjige prosto srpski napie. Ovo je bio, kako sam Dositej kae, pravi povod njegovom prelasku na pisanje srpskim jezikom. To su drugi s velikom molbom od nje prosili i prepisivali, i tako se raznese i rasplodi po svoj Dalmaciji po imenom Dositejeve bukvice. U Orlicu se Dositej prvi put okuao u knjievnom radu, tu je nastalo njegovo prvo knjievno djelo Bukvica. Ova, kao i kasnije Bukvice i Iice nisu tampane za Dositejevog ivota, vec su se po Dalmaciji irile prepisivanjem. Poslije dueg odsustvovanja, Dositej se u januaru 1762. vratio u Knin, odakle je zatim, otiao u Plavno. Boravak Dositeja u Plavnu, kod porodice Petranovic, bio je za njega izuzetno teak, kao to je bio teak i ivot plavanjskog stanovnitva. I poslije 20 godina, kad je pisao ivot i prikljucenija, Dositej se sjecao da u studenom Plavnu ne ima ita, van da bi prge od kukuruza ili palente, a beli grah se tedi za praznike. U Plavnu je Dositej napisao svoju drugu Bukvicu, koja je kasnije objavljena pod naslovom Iica. Iz Plavna Dositej je cesto posjecivao dalmatinske manastire Krku, Krupu i Dragovic, gdje je ostavio dosta zapisa, koje je potpisao kao monah, kasnije jeromonah. Godine 1770. Dositej prede u Skradin, gdje je ocekivao od mletackih vlasti odobrenje da moe ostati kao propovijednik. Poto ocekivano odobrenje nije dobio, Dositej je krajem 1770. napustio Skradin, u kojem je poceo da pie Venac od alfavita. To je bilo poslednje mjesto njegovog uciteljevanja u Dalmaciji. Dositejev boravak medu Srbima u Dalmaciji bio je od velikog znacaja i za ivaj kraj i za njega. Tu se prvi put ogledao kao pisac i stvorio svoja prva knjievna djela, usvojivi pravilo da knjievnost treba da bude pisana ivim narodnim jezikom. I poslije rastanka sa Dalmacijom Dositej je ostao u kontaktu s
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC ljudima iz ovog kraja aljuci svoje knjige srpskim manastirima i crkvama u Dalmaciji.
62
Pocetkom XVIII vijeka u dalmatinske manastire i crkve pocele su da stiu u vecem broju crkvene knjige, ikone i bogoslubeni predmeti sa raznih strana. Odlaskom vladike Stefana Ljubibratica u Rusiju 1705. ucinjen je prvi znacajan korak ka uspostavljanju srpsko-ruskih veza, veza dva jednovjerna naroda. Pomoc, koja je pravoslavnoj crkvi slata iz Rusije bila je dragocjena i izdana. 5.4. Hajduci Tri rata, koja su vodena na njenom tlu, napravila su od Dalmacije jedinstveno zgarite. Gradovi i sela srueni, obradivo tlo potpuno zaputeno, stanovnitvo raseljeno i ratrkano po zbjegovima, domacinstva oplackana to je bila slika mletackog podrucja, narocito u novoj i najnovijoj stecevini. Nije poteden ni hidrotehnicki sistem, kojeg su arapski doseljenici pod Turcima briljivo cuvali i izgradivali. Stocarstvo i poljoprivreda su bili potpuno zaputeni. U toku dugog niza ratova, narod se odvikao svojih ranijih mirnodopskih zanimanja. Najvie se ivjelo od ratnog plijena i pljacke, koja nije prestajala ni u vrijeme mira i povlacenja Turaka iz Sjeverne Dalmacije. Hajducija i pljacka neprijateljske teritorije nije u narodu tretirana kao porok, vec kao viteko djelo i junatvo. Nije bio izuzetak da se na turskoj teritoriji pljackaju i sopstveni sunarodnici, cime su trerani na migriranje. Ne mogavi obuzdati svoju turkofobiju, hajducija, kao oblik gerilskog rata protiv vjekovnog neprijatelja, se nije moglasprijeciti ni kad je dud skolpio mir s Turcima. Reljef tla na Mocenigovoj liniji, kao i du austrisko-turske granice, izuzetno je odgovaralo mletackim podanicima da razviju ovaj vid borbe. Napadi hajduka najcece su vreni na karavasnskim putevima, koji su vodili preko Strmice, Risovca i Unita za Kninsku krajinu (Knin, Vrlika). Pri tom su svi hajducki napadi vreni na turskoj teritoriji, pa makar i u neposrednoj blizini granice. Guste ume dinarskog masiva bile su pribjeite hajduka, dajuci im siguran zaklon od potjera turske vojske ili mletackih pandura. Narod je strogo razlikovao prave hajduke, koji su napadali samo Turke, od lopova i drumskih razbojnika. Turkofobija i borba za nacionalna i vjerska prava bili su osnovni motivi hajducije. A poto su doskora ivjeli pod Turcima imali su i dosta razloga za osvetu. Dok je drumske razbojnike i lupee
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC narod prezirao, prave hajduke je slavio i uz gusle pjevao o njima pjesme.
63
Neposredno po zavretku razganicavanja poslije Morejskog rata (1701.) javio je hajducki pokret u Kninskoj krajini. Glavar sela u Kosovu polju Vid Petrovic sakupio je jaku druinu od 60 hajduka s kojom je napadao turske vojnike i turske karaule. Ovaj napad prerastao je u veliki pogranicni incident i medudravni spor. Mlecanima je itekako bilo stalo do mira s Turskom, poto ih je svaki rat skupo stajao, a svaku tetu pocinjenu od hajduka bili su duni da nadoknade Turcima. Zato je glavna briga Mlecana bila da obuzdaju hajduciju i time zadovolje Turke. Hajduci su, kao prava ratujuca srtana, nosili pred odredom mletacku zastavu sa znakom krsta, pa je to Turcima jo vie sluilo kao razlog za prigovore Mlecanima. Medu hajducima su bili clanovi uglednih porodica, glavari sela, kao i sestric serdara Sinobada. Za borbu protiv hajduka Mlecani su formirali specijalne odrede pandura, raspisivali ucjenu na njihovu glavu, od kojih je najveca bila na glavu Vida Petrovica, 100 zlatnih cekina. Vid Petrovic je, medutim, postajao sve neobuzdaniji, a njegova druina sve brojnija. Na kraju su se Mlecani odlucili da u borbu protiv hajduka upotrebe regularnu vojsku, pa je u jednoj zasjedi poginuo Vid Petrovic (1707. godine). Zasjedu je postavio komadant konjice iz Knina Kopajeti, isti onaj, koji je u kninsku tamnicu doveo popa Kuridu. Sredinom XVIII vijeka hajducke druine je u Kninskoj krajini predvodio najcuveniji harambaa tog vremena Stanislav (Stania, Stanko) Radovic Socivica, uskok iz Trebinja. Ovaj hajduk nije prestao vojevati ni na mletacko-turskoj, ni na austriskoj granici punih 15 godina. Njegovo ime cesto se nalazilo i na stranicama tadanih evropskih listova. Prema njegovom pripovijedanju, ivot i vojevanje ovog harambae opisao je Ivan Lovric. Ciji je rad preveden (uz doradu) na mnoge evropske jezike. Interes Evrope za Morlakiju vidi se i iz toga to je Socivica naslovno lice jednog od mnogobrojnih istoriskih romana francuskog pisca Prospera Merimea. Za mnoge potjere, turske i mletacke, ovaj hajduk je bio prosto neuhvatljiv. Serdari gotovo nita nisu preduzimali od hajduka, jer su strahovali da ce se time na samo izazvati njihov gnjev vec i zamjeriti narodu. U zasjedama pandura ipak su stradala dvojica Socivicinih drugova, Malen Radenovic iz agrovica i Trivun Bajic iz Pliskova. Njihove glave su u Kninu javno izloene, da budu opomena ostalim sunarodnicima.
64
Poto je doivio duboku starost, socivica se povukao u miran ivot u Lici, gdje je i ranije nalazio utocita i imao dosta prijatelja. Obilazeci austrisko- mletacku granicu 1776. godine, savladar Marije Terezije i kasnije car Jozef II posjetio je Gracac u kojem je boravio Socevica, i izrazio elju da ga upozna. Iako je Socevicavec bio star, Jozef II ga je imenovao za starjeinu pandura. Ovi Socevicini panduri su dugo vremena stvarali carke na mletacko-austriskoj granici na Velebitu. Socevica je umro prirodnom smrcu doivjevi duboku starost. 5.5 Privreda Od nekadanjih hajduka i izvrsnih vojnika u ratu, teko je bilo stvoriti dobre i uzorne zemljoradnike u miru. Uz sve ovo, i Mletacka republika je pokazala malo razumijevanja i truda da se prilike saniraju i poprave. Njena pomoc se iskljucivo svodila na moralnu, dok su materijalna ulaganja i subvencije potpuno izostali. Jedina iskrena elja Republike bila je da iz ovog naroda, koji je prolivao krv i ginuo za njenu slavu i sjaj, putem poreza i nameta, izvuce to vie dobiti i da joj on bude nosilac njenog odbrambenog sistema. Uskoci su svim sredstvima prisiljavani da se late pluga i motike i da se privole na obradivanje zemlje. Medutim, generacije koje su se radale i stasavale u ratnim vihorima niti su znale niti eljele da se orijentiu na poljoprivredu. Vie od 70 godina u ratu, zemlja se gotovo nije obradivala. Ukoliko su se ljudi i orijentisali na poljoprivredu, ona je bila krajnje primitivna i nerentabilna. Iz navoda savremenika vidi se da je zemljoradnja bila do kraja ekstenzivna i da su sijali jecam, ra, proso, sirak i kukuruz. Nije bilo posebno njegovanih kultura, kojima bi se ostvarivao viak proizvoda. Kukuruz se sijao manje i to u Cetinjskoj krajini, dok se u uoj okolini Knina i Lici tek pocinjao gajiti. Kada je Dositej boravio u Plavnu (1769.) pominjao je kukuruz kao glavni artikal u ishrani, ali nije pomenuo krompir, koji je tada bio itekako znacajan. U krajevima iki Tromede i u Lici ove dvije kulture se pocinju gajiti od sredine XVIII vijeka. Gotovo je nemoguce zamisliti opstnak stanovnitva bez ova dva artikla u ishrani. Obrada zemlje se svodila na plitko oranje, sjetvu i etvu otpornih kultura, uz potpuno odsustvo bilo kakve brige za vrijeme rasta i dozrijevanja biljaka. Od vremena sjetve do etve, u oranice se nije vie nogom krocilo, nije bilo nikakvog okopavanja, pljevljenja, zalivanja ili njege itarica. Gladne godine, kao i krajnje nehigijenski uslovi ivota, gotovo da su kosila stanovnitvo, narocito djecu.
65
Vinogradarstvo, dobro razvijeno u predturskom periodu, nestalo je u dugotrajnom ratu. Ono se u mletackom razdoblju nije obnavljalo zbog zaostalosti i nebrige gortackog i krajikog stanovnitva. Na novoj i najnovijoj stecevini vinograde je posijedovao samo manastir dragovic. Malobrojni vinogradi, koji su u ovom periodu poceli da se sade, nisu bili svojina seljaka, vec bogatijih ljudi iz grada, koji su ih obradivali koricenjem najamne radne snage sa sela. Vocarstvo je bilo potpuno nepoznato, jer novodoseljeni stanovnici osim divljeg voca nisu poznavali drugo, niti su imali interesa da ga upoznaju. Bralo se samo ono to je ne ba izdana priroda ovog kraja davala kao samoniklo. Oko kuce, na okucnicama najvie se sadio bjeli i crni luk (kapula), koji su bili jedini zacini, Krajinicima veoma omiljen. ume, kojima ovaj kraj nije bio osobito bogat, strahovito su stradale dolaskom novog stanovnitva. Svi pisci tog vremena nazivaju ig unitivacima uma, jer se drvo nije racionalno koristilo (kao ogrijev i slicno), vec su ume naprosto unitavane, zbog povecanja panjaka. Hronicar Ivan Lovric ih naziva zakletim neprijateljima svakog drveca. Mletacke vlasti su preduzimale razne mjere da sprijece devastaciju kra, ali se ona nije dala zaustaviti. Smatralo se nunim i smanjenje broja koza radi zadtite preostalog dijela umskog bogatstva. Krkine mocvare i Krkino jezero bili su glavni razlog to se poljoprivreda nije razvila ni u rijecnim dolinama. I Kosovo polje je uglavnom bilo zamocvareno, jer je rijeka Kosovcica sa pritokama cesto plavila zemljite. Iti je slucaj i sa rijekom Butinicom, koja od izvora u Lickoj Kaldrmi do uca u Krku prima brojne pritoke s njihovim cestim bujicama, ni dolina rijeke Zrmanje u njenom gornjem toku (selo Zrmanja) nije bila zasticena od bujica i poplava, koje su ugroavale i samo naselje. Melioracioni radovi uz obale ovih rijeka nisu dali eljene rezultate, jer su izvodeni samo sredstvima tih optina i sela. Mletacke vlasti u Dalmaciji, kao i austriske u Lici, teko su (ili nikako) izdvajale novcana sredstva za novi kraj, od kojeg su ocekivale samo dobit a ne izdatke. Mletacka i austriska briga o novim posjedima ispoljavala se u donoenju raznih uredaba, propisa i zakona, u kojima su novom stanovnitvu uglavnom namjetane obaveze. Nastojeci regulisati agrarno pitanje, mletacke vlasti su 1756. godine odobrile zauzvrat se omogucavalo lickim cobanima zimska ispaa u sjevernoj Dalmaciji. www.krajinaforce.com
66
I mletacke, kao i turske vlasti, si zazirale od odlaska krajikih stocara preko turske granice, jer je u vrijeme ljetnih ispaa prelazilo o po 3.000 cobana. Mlecani su, plaeci se za mir na turskoj granici, bili u brizi da ova masa krajikih cobana ne zametne kavgu s Turcima jer se granica prelazila s orujem, koje su krajinici uvijek lako potezali. I mletacka i turska strana su bile protiv svakog stocarenja, ali su lukavi krajiki cobani lako nalazili zajednicki jezik s lokalnim turskim agama sklapajuci sa njima pojedinacne ugovore o visini travarine. Sela Kninske krajine koja su gravitirala ka Bosni, slala su od pocetka juna do kraja septembra svoja brojna stada na ispau u Risovac, ator planinu, Sjedinovac, Arapovac, Ticevo. Iz jedne statistike se vidi da je u samo jednoj sezoni prelo na ispau u Tursku vice od 105.000 grla to sitne, to krupne stoke. Kad se ovom broju doda broj grla stoke koja je ostajala kod kuce, zatim stoke na panjacima Dinare, troglava, Suvopolja, Surdupa, moe se steci predstava o stocnom fondu Kninske krajine. Da bo lake prelazili tursku granicu i bez smetnji dolazili na ljetnju ispau u Bosnu mnoge porodice su se dijelile na dva dijela pa bi jedan dio ivio na turskoj, a drugi na mletackoj srtani. 5.6. ivot Premda su geografski i klimatski uslovi pruali mogucnost za iru i raznovrsniju proizvodnju, vrlo nizak kulturni nivo Krajinika, stanovnika Morlakije ili Murlakije, uticao je na to da njihova ishrana bude uglavnom jednolicna. Morlakijom se nazivao veliki prostor od zaleda Karlobaga do izvora Zrmanje i od bila Dinare do mora. Stanovnitvo ovog podrucja ivjelo je na ivici bede i u vjecnom strahu od gladnih godina, koje su izazivane vremenskim nepogodama (duga zima ili ljetna sua). I u vrijeme kada bi ljetina ponijela mnoge porodice nisu imale dovoljno ita da sastave do slijedece ljetine. Za stocare je duga zima sa snijegom poprimila oblik pravr elementarne kataklizme jer bi izazvala pomor stoke I ljudi. Stoke je i inace teko preivljavaja poslije perioda ljetne ispae, jer joj se nije moglo obezbjediti dovoljno sijena i brsta za dui period. U siromanoj Morlakiji mlijeko, mljecni proizvodi (kajmak, basa, sir iz mjeina), cicvara, hljeb (ukoliko ga je bilo) i palenta, a od povrca kupus, luk i kapula (crni luk) su bili osnovna hrana. Dositej kae da je u Plavnu bijeli pasulj cuvan za praznike, dok se ostalih dana ivjelo veoma oskudno. Voca, sem umskog, nije bilo u jelovniku Krajinika. Cak nisu www.krajinaforce.com
67
gajili ni vinovu lozu, iako su se opijali cim im se ukae prilika. Vino najloijeg kvaliteata nabavljali su od primoraca. U drugoj polovini XVIII vijeka poceo se gajiti dud (murva), ali u prvom redu radi rakije dudovace. U praksi Krajinici nisu znali ni za ljekara ni ljekove, pa bi u slucaju bolesti bili preputeni narodnim vidarima, koji su razne ljekove i cajeve spravljali od ljekovitog bilja (dragobilje u narodnoj pjesmi). Za savjete u slucaju bolesti rado su se obracali svetenim licima, koji su im znali pomoci ne samo molitvom. Razumljivo je da su u takvim uslovima bolesnici cesto bili rtve raznih vracara. Kuga je zbog nehigijenskih uslova ivota i cestih kontakata sa Turcima koji su je prenosili, cesto harala ovim krajevima. Tada je cijela krajina dizana na uzbunu, zatvarana granica, uvodio se obavezan karantin, a sela opkoljavana i blokirana. Prilikom poznatog slucaja kuge u Dobropoljcima selo je tako izolovano od ostalog svijeta da niko ko se u njemu zatekao nije mogao izici. Svi oni koji bi pokuali da izidu bili su ubijani na licu mjesta. irenju epidemije doprinosilo je i plitko kopanje grobnih raka, pa su vlasti zahtijevale da se rake dublje kopaju, a pokojnici preliju krecom. Pogoranju zdravstvenih prilika mnogo su doprinijeli i uslovi stanovanja. Kuce su najcece pravljene od suvozida (bez maltera) i bile prekrivene kamenim plocama. Namjetaj u njima bio je vie nego oskudan. Ni najbogatiji ljudi nisu znali za krevet. Lealo se na slami koja je bila prostrta po nabijenoj zemlji, a po slami bi se razastrli gunjci i osuene ivotinjske koe. ivot im je bio vrlo kratak, a smrtnost vrlo velika narocito kod djece. Alberto Fortis, koji je proputovao Morlakiju okarakterisao je uskoke kao krvoedne ljude, liene covjecnosti i spremne na zlocin. Medutim, potom naglaava Dovoljno je s Morlacima humano postupati i stvoriti od njih prijatelje. Gostoprimstvo je njihova velika vrlina pa ce gosta bogato ugostiti i najsiromanija porodica. Po Fortisu, ljudi se u okviru svoje zajednice cvrsto dre obicaja. Medusobni odnosi regulisani su obicajnim pravon, koje nije bilo pismeno fiksirano u obliku zakona. Svi Krajinici su od savremenika opisani kao hrabri i osvetoljubivi. Izreka ko se ne osveti, taj se ne posveti stigla je sa Srbima iz njihove ranije postojbine, pa je i u Morlakiji ostala kao pravna norma obicajnog prava. Krajinik bez oruja se nije mogao zamisliti, pa su i najsiromaniji ljudi posjedovali najskupocijeniju ratnu opremu. Teak poloaj siromanog naroda, koji je ivio u najvecoj bijedi, jo vie je oteavala korumpirana mletacka vlast i njeni predstavnici u Dalmaciji. Svaki mletacki cinovnik, od najvieg do najnieg, koristi je mogucnost da svoj poloaj dobro unovci. Oni su naprosto izmiljali nacine da kanjavaju ljude najraznovrsnijim globama u novcu, www.krajinaforce.com
68
izbjegavajuci vremenske kazne zatvora. I nekadanji narodni vodi, serdari i harambae, vremenom su se odvojili od irokih masa i postali njihovi tlacitelji. Pored redovne travarine, serdari su traili da se i njima placa dozvola za napasanje stoke na boljim panjacima. Poneki serdari su traili da im se kuluci bez placanja najamnine. U ovakvim prilikama narod nije imao kome da se poali i zatrai zatitu od najbezocnijih zloupotreba, jer su se dojuceranji predvodnici i zatitnici njihovih prava pretvrili u njihove gospodare. Pocetkom sedamdesetih godina XVIII vijeka nerodne i gladne godine smjenjivale su se jedna za drugom, i toliko pogadale iroke sirotinjske mase da su se ove direktno za pomoc obracale vlastima u Veneciji. Delegacije su uvije bile predvodene od pravoslavnih svetenika, koji su pred vladom branile narodna i svoja prava traeci pomoc i zatitu. Budno prateci, preko svojih ljudi iz Like, ta se dogada u Dalmaciji, Becki dvor je podsticao nezadovoljstvo masa. Austriski generali iz Like, rasplamsavajuci gnev srpskog naroda, su krili namjere da se domognu Dalmacije. Stoga su u svojoj propagandi angaovali pravoslavno svetenstvo iz Like i dalmacije, ukljucivi da u agitaciju za preseljenje srba. Ranije se Austruija, uz Veneciju i Tursku, energicno suprostavljala srpskim seobama u Rusiju, dok ih je sada sama na to poticala nudeci im svoja nenaseljena ili slabo naseljena podrucja. Po nagovoru iz Beca, u agitaciju su ukljucena i dvojica pravoslavnih episkopa, a oni su na teren u sjevernu Dalmaciju uputili dvojicu svetenika iz Gracaca Jovu Ugarkovica i Todora kundrica. Prvi je agitovao u egaru i Ravnim Kotarima, dok je Todor kundric to cinio u Gornjoj Bukovici i Kninskoj krajini. Njima su se pridruili nekoliko kaludera iz Krupe i Krke. Prema arhivskoj gradi kojom je raspolagao, Marko Jaca iznosi podatke da se u periodu 1771-1774. godine iz Dalmacije odselilo oko 634 porodice, od kojih 181 na teritoriji Turske Bosne, 303 u puste krajeve austriske Poljske (Galicija op. Mio Uro), a 150 u temivarski banat. Ovi podaci sigurno nisu potpuni, jer savremenik dogadaja Gerasim Zelic podie tu cifru na 1.000 familija. Zabrinuta zbog ovolikog iseljavanja, vlada Mletacke Republike je 1780. godine donijela dekret kojim se priznaje puna sloboda pravoslavne vjere. Ipak, do kraja postojanja Mletacke republike, srpski narod i njegova crkva proci ce jo kroz dosta iskuenja.
69
VI OTIMANJA OKO DALMACIJE 6.1. Prva austriska vladavina Za vrijeme vievjekovne mletacke vladavine, Dalmacija je postala strahovito zaputena, tako da je bila jedan od najnerazvijenijih pokrajina u Evropi. Drevna republika se 1797. godine suocila sa opasnocu pred pobjedonosnim nastupanjem Napoleonove vojske. Frankofilska stranka u Veneciji je raspustila Senat i pustila Francuze u Veneciju. Zavrivi pobjedonosno rat s Austrijom, Napoleon je, mirom u Kampoformiju, sve mletacke posjede ustupio Austriji, ali joj je oduzeo Lombardiju. U Dalmaciji se niko nije rastuio zbog propasti Venecije, niti je austrijska vojska, na celu s generalom Matom Rukavinom, nailazila na otpor stanovnitva. Pocetkom jula austrijski brodovi su uplovili u Zadar, a odmah potom, kopnenim putem, stigle su krajike regimente u Knin. Austrija nije dugo vladala Dalmacijom niti je iza sebe ostavila vidljivog traga. Jedino je grof Turn, imenovan za namjesnika Dalmacije u Zadru, zapoceo program gradnje cesta. Ti novi putevi trebali su povezati stare austrijske posjede u Lici s novodobijenim u Dalmaciji. Knin je, u neku ruku, trebao da bude centar gradnje tih cesta i da se preko njega vee obalska Dalmacija sa zaledem. Tako je Austrija o svom troku, vezujuci se na cestu kod Licke Palanke, izgradila put Zrmanja-Knin i Zrmanja-Raducic. Zatim je nastavila s gradnjom ceste Knin-Ostrovica-Benkovac-Zemunik-Zadar. Tek tada su austriske vlasti zahtijevale gradnju ceste Ostrovica-Skradin o troku kninske i ibenske optine. Predvidena je i gradnja ceste Knin-Drni, takoder o troku lokalnih organa. Ogrnak Ostrovica-Skradin nije bio zavren za vrijeme kratkotrajne prve austriske vladavine, a vjerovatno nisu bili zavreni ni neki drugi ogranci, ili su bili izgradeni nekvalitetno. Svi ovi zapoceti ili loe izvedeni radovi docekali su novu francusku upravu. 6.2. Francuska vlast Poslije pobijede Napoleona kod Austerlica 2. XII 1805. godine, mirom u Pounu Austrija je izgubila sve posjede bive Mletacke republike, pa s njima i Dalmaciju. Francuska vlast, koja je u Dalmaciji potrajala do www.krajinaforce.com
70
kraja 1813, ostavila je za sobom dubokog traga. General Marmon, vojni zapovijednik dalmacije, zatekao je ivu provinciju u stanju zaostalosti i bijede. General Molitar stigao je iz Rijeke preko Otocca, Gospica, i Zrmanje u Knin 15. februara 1806. Iz Knina je Molitar krenuo dalje prema Vrlici, Sinju, Splitu, Makarskoj, dok je jedan kontigent francuske vojske krenuo ka Zadru. Ubrzo je cijela Dalmacija bila pod kontrolom Francuza, sa izuzetkom jadranskih ostrva gdje su gospodarile rusko-engleska armada. Poto su Francuzi zauzeli Dalmaciju, za generalnog providura je imenovan Mlecanin Vicko Dandolo, vatreni pristalica Napoleona. Za vojnog zapovijednika je postavljen general Marmon, koji je uz imreratora Napoleona proao kroz sve dotadacnje bitke. Dandolo je uvidio potrebu da Dalmaciju ekonomski i kulturno uzdigne. Odmah je uvedena upotreba narodnog jezika u ustanove i kole, koje su otvorene u mnogim mjestima. U Kninu su tada otvorene dvije osnovne kole, jedna za muku, druga za ensku djecu. U obe kole nastavu je izvodio jedan stariji ucitelj. Mogucnost pohadanja imala su samo gracanska i plemicka djeca. Otvorene su i neke gimnazije i jedna via kola. I u sudstvu su provedene znacajne reforme. Sudstvo je izuzeto iz nadlenosti plemica i obrazovani su samostalni sudovi: pomirbeni, niestepeni i apelacioni sud. Tortura u isledivanju najstroe je zabranjena. Proglaena je puna jednakost i ravnopravnost gradana pred sudom i ukinute sve plemicke povlastice. Znatno je smanjen uticaj katolickog klera i crkve, kojoj su oduzeti neki posjedi. Uveden je gradanski brak, a sve su vjere postale ravnopravne. To je u istoriji Dalmacije bilo prvi put da je pravoslavna crkva u potpunosti izjednacena sa rimokatolickom. U to vrijeme pravoslavnom crkvom je rukovodio arhimandrit manastira Krupe Gerasim Zelic, koji je ocekivao da ce od Francuza biti imenovan za dalmatinskog episkopa. Medutim, tada se u Dalmaciji javljajedna misteriozna licnost episkop Venedikt Kraljevic. O njemu se zna da je roden kod Soluna i da nije srpskog porijekla. Do episkopskog zvanja doao je podmicivanjem i falsifikovanjem dokumenata. Sve je to sredio u Sarajevu, odakle je morao da bjei u Austriju, a potom u Dalmaciju. Nastanio se u ibeniku. U septembru 1808. car je donio odluku o uspostavljanju dalmatinske eparhije, a ubrzo zatim, prihvacena je molba svetenstva i naroda o postavljenju Kraljevica za episkopa. Francuska uprava je odobrila rad pravoslavne bogoslovije u ibeniku, kao i osnivanje konzistorije. www.krajinaforce.com
71
Dok u starom posjedu Francuzi nisu dirali u kolonatske odnose, u novom i najnovijem posjedu seljaci postadoe puni vlasnici zemlje s pravom naslijedivanja i otudivanja. Desetina (decima), uvedena od Mlecana, dok se zemlja smatrala dravnom svojinom, i dalje je ostala kao dravni porez. Stavljen je van snage Grimanijev zakon. Ovim mjerama je stvorana mogucnost kupoprodaje zamlje, a time i pojave lihvarstva. Novi gradski bogati sloj nastojao je to unosnije iskoristiti poljsko zemljite u rijecnim dolinama Krke, Cikole, Cetine, Butinice i Zrmanje, pa su obradivali vinograde koristeci nova iskustva (loza francuzica, borba protiv filoksere i peronospore). Tako se u doba francuske vladavina razvija intezivna poljoprivreda u dolinama, a stocarstvo u krkom podrucju. Proiruje se asortiman ratarskih kultura. Dandolo je razaslo poljoprivredne strucnjake u nove krajeve da obucavaju narod u borbi protiv krompirove zlatice. U vane zahvate spadaju i pokuaji isuenja kninskih mocvara i Krkinog jezera, koje se razlivalo od Atlagica mosta do naselja Medici. Na ranijim kartama iz turskog i mletackog perioda prikazane su nekad manje nekad vece povrine Kninskog polja kao poludirano zemljite, zbog cega je smatrano vrlo nezdravim (malaricnim). Sasvim je sigurno da, bar to se tice Kninskog polja uz Krku, ti melioracioni zahvati nisu dali eljene rezultate. Protok Krke kod Atlagica mosta bio je preslab jer se tu kanjon suava, a Butinica, sa svojim brojnim pritokama i bujicama iz Bosna i Like, ulivala se u Krku pod punim uglom kod dananje klaonice. Nailazak snanih bujica rijeka Butinice suzbijao je i nadjacavao tok Krke vracajuci vodu na polje ispred Knina. General Marmon smatrao je Dalmaciju vrlo znacajnom oblasti u vojnostratekom pogledu, jer se granicila s Turskom i Austrijom. Prva je bila saveznik, a druga protivnik Francuske. U Napoleonovim ratnim planovima, Dalmacija je mogla da odigra znacajnu ulogu u narednom periodu. Marmon nije zanemarivao ni potencijalnu opasnost od Rusa, njihovih desantnih operacija pod admiralom Senjavinom, iskrcavanja na kopno i mogucnost pobune. Pravoslavne mase su uvijek bile rusofilski orijentisane, a rimokatolicke, pod uticajem klera, nisu simpatisale francusku vlast. Nezadovoljstvo u masama podsticala je i nasilna regrutacija mladica u francuske regimente. Marmon je racunao na sve ovo, a bio je informisan i o daljim Napoleonovim ratnim planovima. Sve je to Ogist Marmon imao pred ocima kad se odlucio za gradnju cesta. Sam Napoleon, stavio mu je na raspolaganje kredit od 400.000 franaka. Marmon se u gradnji cesta oslanjao na svoje vojnike, koji bi izvodili radove na dionicama u blizini garnizona, a sredinje dionice bi gradili seljaci. Marmom se u tom cilju obratio seljatvu da
72
pomogne gradnju cesta, obecavi im vojnicki hleb i platu u novcu. Pri popisu sposobnih ljudi utvrdena je brojka od 12.000 graditelja. Prva je pocela da se gradi cesta Knin-Vrlika-Sinj-Klis-Split. Ovom, strateki vanom saobracajnicom Split je preko Knina dobio vezu s Likom. Ceste su gradena u tako brzom tempu da je ova zavrena za svega est nedjalja. Projektovana je kopnene uzduna cesta Zadar-Benkovac-KostanjeKnin-Vrlika-Sinj-Trilj-Vrgorac-Imotski. Ova cesta pored stratekog imala je i trgovacki znacaj koa kopnena veza Francuske i Turske. Popravljene su ili dovrene sve ceste koje je ranije pocela da gradi Austrija Kad je u kasnijem ratu s Austrijom Napoleon dobio sve krajeve juno od Save, dovrene su ceste Benkovac-Obrovac-Alan-Gospic i KninZrmanja-Gracac. Na taj nacin Lika je dobila dvostruku vezu s Dalmacijom. Zavren je i niz lokalnih cesta, kao i puteva u poljske reone. Radi veze sa Bosnom, izgradena je i cesta Knin-Strmica do turske granice. Znajuci za Napoleonove planove, Marmon se dobro pripremio za rat, koji je izbio s Austrijom 1809. godine. Izgradio je strateke puteve potrebne za manevrisanje vojskom, a nsrocito za pokrete artiljerije i komore. Svega nekoliko tvrdava je dobro opskrbio provijantom i svim to je potrebno za dugotrajnu opsadu. Glavno uporize koje je trebalo braniti u njegovom odsustvu bio je Knin, a od luka Zadar. U Kninu je sagradio bolnicu za prihvat ranjenika. Dok se glavnina vojske pod komandom Napoleona kretala sa zapada prema Austriji, iz Italije je krenuo vicekralj Een, a iz dalmacije sa svojim regimentama Ogist Marmon. Marmon je svoje snage rasporedio prema Lici u garnizonima Obrovac, Benkovac, Ostrovica i Knin. Mogao je da racuna na oko 16.000 vojnika. Nasuprot njega stajao je austriski general Andrija Stojcevic, cije je snage Marmon procijenio na 28.000 ljudi to je svakako pretjerano. Odnos snaga izraen brojcano zaista je bio neto povoljniji za Austrijance, ali je u redovima vojske generala Stojcevica bilo oko 4.000 starijih ljudi, i nedovoljno uvebanih mladica. Odlucujuce borbe vodene su na pravcu Knin-Gracac, a presudna bitka odigrala se kod Kravlje Drage i Prevjesa. U prvoj fazi bitke imao je vecih uspjeha general Stojcevic, koji je potisnuo Francuze do polaznih poloaja.
73
Tada je preko francuskog konzulata u Travniku Marmon nagovorio bosanske muslimane da preduzmu akciju na lijevoj obali Une i da osvoje Cetin. General Stojcevic je za odbranu Cetina i Drenika odvojio dva bataljona i time oslabio svoju poziciju. U prvoj fazi borbe Francuzima je uspijelo da osvoje Crevjes i Kravlji most i da prodru u dolinu Zrmanje. General Stojcevic, koji se tada nalazio u Erveniku, pohitao je u pomoc, ali je upao u zasjedu i zajedno sa 500 svojih Krajinika bio zarobljen. Austriski su se Krajinici, pod stalnom borbom, povlacili preko Bendera, Pribudica i Popine do Gracaca, gdje je dolo do nove bitke, u kojoj je ranjen general Marmon. Poto je rana bila lake prirode, nastavio je dalje da ratuje i zauzeo Gracac, a potom i Medak bez borbe. Marmon se potom uputio u Senj i Rijeku, gdje se poslije 14 dana hoda i sedam bitaka spojio s vojskom koja je ila iz Italije. U bici kod Vagrama Marmon se spojio s glavninom Napoleonove vojske, to je odigralo odlucujucu ulogu za ishod bitke. Napoleon, koji nikad nije propustio priliku da svaku zaslugu pohvali i nagradi, ucinio je to i ovog puta pohvalivi javno Marmonovu vojsku, a njihovog komadanta nagradio maralskom palicom. ta vie, imenovao ga je za generalnog guvernera Ilirskih provincija sa sjeditem u Ljubljani. U meduvremenu, dok je trajao pohod Marmona ka Becu, Dalmacija je odtala bez odbrane, gotovo nezaticena. Prijetila je opasnost, kako od lickih Krajinika, koje je prikupio i organizovao general Kneevic, tako i od domaceg stanovnitva nenaklonjenog Francuzima. Frankofobija srpskog stanovnitva vec jednom je izbila svom estinom 1809. godine, kada se na ustanak protiv Francuza podigao cijeli kraj od Cetinske krajine do strmice i Zrmanje. Predvodili su ga kaluderi manastira Dragovic. Na celu sa igumanom Stevanom Dubajicem. Ustanak se stiao i Krajina primirila energicnom intervencijom episkopa Kraljevica, koji se stavio na stranu Francuza. General Kneevic je racunao na svoje sunarodnika u Kninskoj krajini i na njihovu naklonost prema svojim sunarodnicima u Lici. On je sa svojim cetama krenuo istim pravcem kojim su se ranije povlacili (Popina, Zrmanja, Palanka, Knin). Sa 3.000 vojnika, 29. jula je poceo da opsjeda Knin, ali se dobro snabdjeveni i za odbranu pripremljeni garnizon solidno drao. Pojava lickih Krajinika sa generalom Kneevicem na celu izazvala je talas antifrancuskog neraspoloenja, pa su licki Krajinici lako savladali sve manje posade. Francuzi su uspjeli tadrati samo cetiri mjesta: Knin, Klis, Zadar i Svetog Nikolu. Borbe u www.krajinaforce.com
74
Dalmaciji nisu nimalo uticale na ishod rata; on je rijeen u bici kod Vagrama i mirom i ibeniku (4. novembar 1809. godine). Tim mirom stvorene su Ilirske provincije pa je poslije stoljetnog prekida ponovo uspostavljena veza Srba iz Kninske krajine, Bukovice i Ravnih Kotara sa jednorodnim i jednovjernom bracom iz Like. Maral Marmon je odmah proglasi ooptu amnestiju za ustanike, a nekolicina, osudenika na smrt bili su pomilovani prilikom Napoleonove svadbe s Marijom Lujzom. Vojna krajina zadrala je svoj status i pod vlecu Francuza, a veze sa prekovelebitskom bracom su se sve vie ucvrcivale. Francuska vlast u Ilirskim provincijama je potrajala do Napoleonovog sloma 1813.godine. VII AUSTRISKA VLAST 7.1. Unijacenje Za vrijeme kratkotrajne francuske vladavine postojala je vjerska ravnopravnost. Kada je ponovo dola Austrija, zapocelo je plansko i organizovano zatiranje pravoslavlja. Glavni zacetnik ovih ideja bio je sam car Franjo I, izvvrioci predsjednik vlade i ministar unutracnjih poslova, ministari policije i spoljnih poslova amrealizatori namjesnici dalmacije, generali Franjo Tomaic a zatim Vencelav Lilienberg. Unijacenje je bila prva faza u procesu odnarodivanja srpskog naroda. U ovom poslu posluio je i episkop Benedikt Kraljevic, licnost veoma mutne i prljave prolosti. Tadanji srpsko-pravoslavni prvosvetenik u austriskom carstvu, mitropolit karlovacki stefan Stratimirovic, pokuao je 1815. godine da skloni episkopa Benedikta. Medutim, episkop je tada pristao da saraduje sa vlastima na svakom poslu pa mu je to prualo veliku zatitu. Znatan otpor episkopovim namerama poceo je arhimandrit manastira Krupe Gerasim Zelic. Episkop je uspeo da 1820. godine skloni arhimandrita iz Dalmacije najpre u Bec a potom u Budim gdje je ostao do smrti. U meduvremenu, narod i svetenici pripremili su ubistvo episkopovo. Ali nisu ubili pravu licnost. Vlast je kao glavnog organizatora oznacila svetenosluitelja Kirila Cvjetkovica. Usledila su i masovna hapenja videnijih Srba i njihova kanjavanja. Takvo obezglavljivanje naroda omogucilo je nove talase unijacenja. A pocelo je u okolini Drnia: dvojica svetenika, Petar Kricka iz Kricaka i Marko Busovic iz Baljaka, www.krajinaforce.com
75
vodili su razvratan ivot pa ih je vladika Josif Rajacic pozvao na odgovornost. Oni su tada pristali na sve ponude vlasti na unijacenje. Vlast je toliko proteirala unijacenje da je nekolicina Srba odlucila da ubiju unijatske svetenika. Oni su to i pokuali 1834. godine ali polovicno-ubili su samo svetanika Patra Kricka. A vlast je tada zavravala dvije velike crkve u okolini Drnia u Baljcima i Krickama. Namesnik Lilienberg je uspeo da skloni vladiku Josifa Rajacica iz Dalmacije. Novi vladika postao je Pantelejmon ivkovic, tadanji arhimandrit manastira Rakovica u Frukoj Gori. Novi vladika najpre je morao da gasi opasna arita u okolini Drnia i u Vrlici. I kada je on poceo da radi kao pravi prvosvetanik, 1835. godine usledilo je premjetanje na novo vladicanstvo u upranjenu eparhiju Budimsku. Premjetanje je bilo po naredenju cerevom. Unijacenje je vreno do 1841. godine kada je namjesnik August Turski objavio carski dekret protiv prozelitizma. Car iz Beca objavio je 1848. godine Patent o vjerskoj toleranciji koji je oznacavao jednakost vera. Po nekim podacima, u Dalmaciji je oko 1850. bilo oko 600 unijata. Tridesetak godina kasnije bilo ih je oko 200. tako je jedno tamno razdoblje u istoriji dalmatinskih Srba bilo zavreno. 7.2. kole u Dalmaciji Po podacima Eparhije dalmatinske (a ona je obuhvatala i Boku Kotorsku) 1847. godine bilo je 52 srpske kole u kojima je ucilo 2.599 ucenika i 1.239 ucenica. Njihovo izdravanje bilo je na teretu srpskih crkvenih zadubina ili pojedinih crkvenih optina. kole su se razlikovale: jedne su imale nastavu na narodnom srpskom jeziku, druge ne narodnom i italijanskom. Po jednom izvjetaju iz 1864. godine, na srpskom jeziku ucilo se u Dalmaciji, izmedu ostalih kola, u: Kninu, Skradinu i Drniu. Po istom izvjetaju, druge vrste ckola bile su u : Kistanjama i Bratikovcima. Pokrajinskokolsko vijece za dalmaciju zabranilo je 1869/1870. kolske godine uporebu cirilice. Tih mjeseci, prilikom posjete koli u Kistanjama (Srbsko-narodna kola), nadzornik je zaprijetio: ta ce ta cirilica, ta ce to srbstvo, to treba iz uciona izbaciti!. Optinski nacelnik je tada mirno odgovorio da je jedino stanovnitvo na teritoriji srpsko i da oni izdravaju kolu, i da on kolski nadzornik moe tako zapovijedati gdje vlada uciteljska placa, a gdje opcina sve do pare daje, nikako!.
76
VIII KARAORE OBILIC SA TROMEE 8.1. Vojvoda Golub Babic i ustanak u Crnim Potocima 18751878. godine Obilic sa Tromede U borbi za primat medu germanskim zemljama-dravicama, glavni rivali, Pruska i Austrija, zaratile su medusobno. Pre rata, pruski kancelar Oto fon Bizmark pokuavao je da pridobije tadanjeg srpskog kneza Mihaila Obrenovica za saveznika ali nije uspeo. Posle poraza u austrisko-pruskom ratu 1866. godine, austriska politika se okrenula prema Balkanu, prema turskoj Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu desila su se 1875. godine putovanja cara Franje Josipa po Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Tih meseci austriski Generaltab je poslao dvadeset oficira preobucenih u civilna odijela radi agitacije po Bosni i Hercegovini. Njihova uloga pokazala se tri godine kasnije u skomu ustanka vojvode Goluba Babica. Jedan od manje poznatih junaka i narodnih prvaka sa Tromede je golub Babic koji je u burnim vremenima borbi protiv turskih vlasti (1875-1878) bio voda Bosansko-hercegovackog ustanka ili Crnopotocke bune, kako se u istoriji taj dogadaj jo naziva. Ovaj ustanak je u kompleksu istocnog pitanja izazvao veliku evropsku krizu i ratove Srbije i Crne Gore protiv Turske, kao i Rusije i Rumunije i mjeanje velikih sila u srpsko nacionalno pitanje. Sve je to imalo dalekosene posljedice koje se osijecaju i danas; neki misle da se taj ustanak nije ni zavrio, vec da je dananja borba Srba njegov nastavak. Turcima je bila od velikog znacaja zapadna granica Bosne prema Austriji jer je odatle dolazila opasnost. Zato su oni, kao i Austrija, formirali svoju vojnu krajinu u Zapadnoj Bosni i tu neseljavali muslimane. Muslimani su ivjeli kao privilegovan sloj stanovnitva, ali Srbi se nisu nikako pokoravali. Tromeda je dala vojvodu Goluba Babica, jo jednog nacionalnog heroja i junaka kojeg je mogao roditi samo buntovni srpski narod i guslarska tradicija. Ustanak je izbio kada je Turska postala neizljecivi bolesnik s krajnjim ciljem da se Srbi sjedine sa Srbijom.
77
Ustanak je nejprije izbio u Hercegovini (Nevesinjska buna) i na irem podrucju sjeverne Bosne medu srpskim stanovnitvom. Ali, centar ustanka bio je na Tromedi izmedu Bosne, Like i Dalmacije u Turskoj carevini, blizu austriske granice u selima Tikovcu i Drenovcu, odnosno Crnim Potocima, (otuda i naziv Crnopotocka buna), pod Uilica planinom. Po svojoj zamanosti i aktivnosti obuhvatio je i Strmicu, Plavno, Knin, Grahovsko i Drvarsko podrucje. Bio je to seljacki ustanak protiv stranih aga i begova, tih zulumcara i krvopija nad srpskom rajom, ali prije svega i nacionalna revolucija. Nizom odluka u ustanku dole su do izraaja srpske nacionalne tenje za oslobadanjem od turske vlasti u Bosni i pripajanjem matici Srbiji. To je bio veliki nacionalnoi ustanak u kome su ucestvovali najvie seljaci, ali i gradanski elementi, trgovci i svetenici. Ustanak je pobudio veliku panju u svijetu. Novine su svaki dan donosile vijesti i pratile ustanak i zbivanja oko njega. U tom pogledu vredno je izdvojiti zainteresovanost i panju koji je ovom dogadaju poklanjao novosadski list Zastava. Bile su to vijesti sa lica mjesta o pitanju Bosne, uplitanju velikih sila i njihovim zakulisanim igrama, pitanje opstanka Turske na Balkanu itd. Po prvi put se u svijetu culo za tamo neki bosanski tamni vilajet. Glavni voda ustanka bio je Golub Babic, nepokolebljivi borac protiv turske vlasti, ucesnik ranijih srpskih buna u Bosni i vatreni pristalica ujedinjenja sa Srbijom. Za njega slobodno moemo reci da je Karadorde sa Tromede. Golub Babic je roden 7. septembra 1824, u Trubaru, optina Drvar. Babici su se u Trubar doselili iz Mokrog Polja kod Knina. Za vodu se nije mogao birati makar ko pa je, izmedu brojnih narodnih prvaka i nekoliko hiljada ustanika, izabran ba Golub Babic jer je od ranije bio dobro poznat i cjenjen u narodu. Sa ovim izborom se sloila i srpska vlada. Golub Babic je bio poznati trgovac stokom po Dalmaciji, gdje je imao razgranate veze sa srpskim prvacima i trgovcima kao to su Vujatovici i Katici u Kninu, Desnice u Obrovcu. Jo kao 24-godinjak ucestvovao je 1848. godine, uz Stevana Knicanina, u revolucionarnim zbivanjima, u srpskoj borbi u Vojvodini protiv madarskog porobljavanja. Borio se protiv turske vlasti i 1851. i 1858. godine u seljackim bunama u Krajini. U nekoj od bitaka poginuo www.krajinaforce.com
78
mu je brat Boo. Drugi brat Milan uestvovao je sa njim kao cetovoda. Po slomu ustanka, Golub je izbjegao u Knin, a kasnije sa jednim trgovcem u Carigrad. Zbog moguce turske odmazde, zadruga Babica se preselila u Pakrac, u Malu Vlaku, medu Srbe. Strahujuci od austriske slasti, odatle su se 1864. godine preselili u Srbiju, u selo Stubline blizu Obrenovca. Tu je boravio i Golub. Ali kada je na Tromedi 1875. godine pocela nova buna, Golub se obreo u svom starom Kraju. Za njegov dolazak znala je srpska vlada i saglasila se sa tim. Muslimanski velikai su sa svih strana vrebali na srpsko stanovnitvo i njihova osionost i teror nisu se vie mogli podnositi. Ustanak je otpoceo kada su Turci u Livnu posjekli popove iz Grahova Zdjelara i Varicu. Pokretac je bio pop Petar Petranovic iz Plavna. U strmici je rekao svom kolegi Petru Plavicu: Planuo je ustanak u Hercegovini, meni se nekako neda mira, pa sve nekako mislim da bi dobro bilo, da i mi odavde neto ucinimo, pa da i na ovom kraju plane ustanak. Pop Plavic mu je odgovorio: Sam Bog iz tebe progovara, brate Petre. To je izvrsno to govori i ja sam potpuno za to. Ubrzo su nali nekoliko ljudi iz Plavna i strmice koji su 15. septembra 1875. zapalili tursku karaulu u Crnim Potocima. Svi su gorjeli od elje da se obnovi 1804. i da se Bosna oslobodi od Turske sile i sjedini sa Srbijom. Srbi su na Tromedi htjeli ono to i Karadorde 1804. godine. Golub Babic je ucestvovao u vie desetina bojeva protiv Turaka. Poto se ustanak stihijski irio od Dubice preko Grmeca i Kozare, on je lokalne i nepokorne vode okupio u svoj tab ustanika.osjeceo je da ce se, ako ustanak krene dobro i razvoj dogadaja krene u korist Srbije, austru-ugarske vlasti umijeati u ustanak i usmjetiti ga u pravcu koji bi im omogucio okupaciju Bosne. Austro-Ugarska je tada formirala svoju politiku prodora na istok i namjeravala da prvo zauzme Bosnu, a onda i Srbiju uvuce u svoju interesnu sferu. U tome ju je podravala Njemacka i tako jacala germanski imperijalizam. Golub Babic je, kao i druge brojne vode srpskih buna u prolom vijeku, imao veliko ivotno iskustvo i hrabrost. Istoricar Milorad Ekmecic zakljucio je da su trezvenost krajikog seljaka i okretnost stocarskog trgovca stvorili od njega nezamjenjljivog vodu ustanka. Za vodu se nije mogao birati makar ko pa je izmedu brojnih narodnih prvaka i nekoliko hiljada ustanika, izabran ba Golub Babic jer je od ranije bio poznat i cijenjen u narodu.
79
Okupio je u tabu ustanika sve videnije i ucene ljude tog vremena, a ispred sebe nije dao nikome. Kod njega je bilo pravilo: ko nece milom, morace silom. Petar Uzelac, Licanin i njegov prijatelj, rjecit, obrazovan i lukav, dobro je prolazio pored tvrde prirode Goluba Babica. Todor Sucevic, iz Popine, je bio ucitelj u bihackoj srpskoj optini. U tikovackoj ceti bio je borac, radio je i kao sekretar Goluba Babica. Vid Milanovic iz sela Suvaja blizu Petrovca, svreni bogoslov, vratio se u Petrovac 1871. godine i otvorio kolu u kojoj je radio kao ucitelj. Bio je prisni saradnik Goluba Babica. Borio se s Turcima hrabro u 29 bojeva. Odlikovao ga je knez Milo Obrenovic. Damjan urica zvani Damu, cetovoda, viden i imucan seljak, napadao je Turke i trgovce, pa se iz Dulera preselio sa porodicom u Strmicu, na grab.tukao se sa Turcima i sve to bi zaplijenio slao bi izbjeglicama. A izbjeglice su bile alosna prica ovog ustanka. Iz podrucja zahvacenog borbama bilo ih je oko 250 hiljada. Boravili su u nepodnoljivim uslovima u zemunicama, pa cak i u pecinama. Umirali su od gladi i raznih bolesti. Mukarci su se prikljucivali borbama i ustanku, a ene, djeca i starci kretali su dalje u zbijeg. Odmah u pocetku ustanka Turci su zapalili njihova sela. Teke prizore o izbjeglicama zabiljeio je tada mladi a poslije cuveni engleski arheolog, ser Artur Evans, koji je tih godina, kao dopisnik engleskih novina, boravio +medu ustanicima i pisao o njima. To je opredjelilo i jednu engleskinju, dobrotvorku Paulinu Irbi, da dode u Knin i na Tromedu medu izbjeglice i svesrdno im pomae lijececi ih. Za nju je stari Milan Plavic, ucesnik uustanku pisao: Mnogu je sirotu suzu utrla. Bog joj je dao rajsko naselje. Stanovala je u kuci Vujatovica u Kninu i medu izbjegicama boravila dvije godine. Mnogo je pomogla ustanku, jer je svojim angaovanjem zainteresovala visoke engleske krugove za poloaj Srba na Tromedi. Pod vodstvom Goluba Babica ustanici su dobro organizovali cete. U vie bojeva Turci su do nogu potuceni i imali su na desetine mrtvih. Oslobodeno je veliko podrucje oko Petrovca, drvara, Grahova i Glamoca. U cilju pomaganja izbjeglica i borcima, po gradovima su osnivani mnogobrojni odbori za pomoc ustanicima. Po brojnosti ovih odbora i aktivnostima vidjela se srpska solidarnost.
80
Kninski odbor je, posle Beogradskog, bio najvaniji, zbog blizine ustanku, a i mnotva izbjeglica u Kninu. Na njgovom celu nalazio se povjerenik srpske vlade trgovac Jovan Erceg Skobla, a sa njim su radili predano i bez zastoja Aleksandar Katic i Lovre Monti, predsjednik optine Knin. Monti, italijanskog porijekla i kulture, rimokatolik po ocu, od majke Srpkinje iz roda Simica iz Kistanja, bio je veliki prijatelj Srba, kao i ostali Italijani iz Knina tog doba, tako da su ga Srbi dugo godina birali za predsjednika optine, zastupnika u Dalmatinskom saboru i austriskom parlamentu. Radio je na narodnom preporodu u Dalmaciji. Kao prijatelj i potovalac Srba, svoje imanje je ostavio kninskoj optini za kolovanje mladei. Lazar Tomanovic je bio nepomirljivi protivnik prisajedinjenja Bosne i Hercegovine Austriji, o cemu se tada naveliko pricalo. On je bio vrlo aktivni ucenik Zadarske bogoslovije i predsjednik dackog udruenja koje je izdavalo list Prvenac. Pisao je vrlo znacajne priloge iz politike i rusko-srpskih odnosa. Bio je dopisnik Zastave iz Zadra jo 1868. godine. U jednom od brojnih tekstova, pisao je: Kazati da je Austrija nudni naslednik Turske, to je absurdum. S kakvim pravom da Austrija sebi prisvoji Bosnu i Hercegovinu? Nama se cini da Austrija nema ni povijesnickog, ni moralnog prava nad Bosnom i Hercegovinom i da je srbija nudni i naravni nasljednik davnog bolesnika. U Dalmaciji su formirani odbori u Kninu, Vrlici, Zadru, Drniu, Imotskom, Dubrovniku, Herceg Novom i Metkovicu. Prvi je formiran odbor za smjetaj izbjeglica starih i bolesnih ena i djece u Kninu. Lovre Monti je tada pisao: Zar da pustimo da pred naim ocima, u naoj kuci, tolike sirote od teke gladi skapavaju, kad nami jo komad hljeba pritice. Zar da ih silujemo da se povrate tamo, odakle su nesretnici pobegli i tim da ih na ocitu smrt osudimo! Ozbiljna su ovo doba po na narod po nau Dalmaciju U odboru u Obrovcu glavnu rijec je imao Vladimir Desnica, a potom doktor Stefan Nonvajler. Desnica je bio dugogodinji predsjednik obrovacke optine i narodni poslanik u Dalmatinskom saboru, ugledni posjednik i trgovac. Njegova majka Julija je bila iz poznate porodice Macura. Oenio se Olgom Jankovic iz plemicke loze Mitrovic Jankovic Dede. Sacuvana su brojna pisma koja je Desnici upucivao Golub Babic i molio za pomoc. U Zadru i Dubrovniku osnovani su Odbori gospoda, cija je dunost bila njegovanje ranjenika i sirocadi bez roditelja.
81
Poseban doprinos imala je udovica Ilije grofa Dede-Jankovica. Kninski odbor se u svojoj aktivnosti i politici oslanjao na Srbiju i uvijek zastupao tezu o ujedinjenju Bosna sa Srbijom kroz ustanak. U ovom odboru radili su predano apotekar Boltic i njegova ena, koji su prodali imanje i osnovali bolnicu za ranjenike. Pomoc iz Obrovackog odbora je ila preko paroha Petra Petranovica iz Plavna. Odbor u Trstu je vodio Velimir Lombardic. Veza je ila preko Splita, ibenika i Knina na Tromedu. U ibeniku je pomoc primao mladi Jovo Bilbija iz Banja Luke, porijeklom iz Grahova. Po nesebicnoj pomoci stradalnicima isticali su se: trgovac iz Srba Pero Omcikus, Ljubomir Vujinovic, zadarski Narodni list i njegov urednik Juraj Bijankini. Doktor Miho Klajic, politicar kojem su Srbi dugo davali povjerenje u izborima, u prvo je vrijeme simpatisao ustanak. Medutim, kada su ustanici 2. avgusta 1876. proglasili ujedinjenje sa Srbijom, okrenuo se protiv ustanka i Srba, a kasnije sa zadovoljstvom prihvatio austrisku vlast u Bosni. (Vodstvo ustanka je, na prijedlog Goluba Babica, na Skuptini u Tickovcu 2. avgusta 1876. godine odlucio da prisajedini Bosnu kneevini Srbiji zakonitom i pravnom nasledniku drave starih nacih kraljeva i careva, pod naslednim gospodarem knezom Milanom Obrenovicem.) Hrvati u Bosni su u pocetku bili po strani, a poslije proglasa o ujedinjenju okrenuli se protiv ustanka i Srba. Narocito se u tom isticao Mihovil Pavlinovic. Franjevcima je poslao u Bosnu tekst deklaracije koju su morali potpisati. U njoj je, izmedu ostalog, pisalo: Bosna samo u zajednici sa Hrvatskom i Dalmacijom pod ugarskohrvatskom krunom na glavi stare katolicke kuce Habzburgovaca mir i srecu moe naci. I Grga fra Martic je nastojao da pomogne da rimokatolici i muslimani zajednicki rade protiv Srba. Franjo Racki o tome je pisao: Krue vijesti da se u posavskoj Bosni katolici biju protiv srpskoj vojsci s Turcima. Tako su bosanski fratri, ili bar jedan dio njih, odvojili svoje katolike! Kukavan katolicizam, koji se protiv pravoslavlju oslanja na kuran. austro-ugarski ministar spoljnih poslova Andrai nastojao je da Vatikan utice na katolicki kler u Bosni kako bi se organizovao protiv Srbije. Hrvati su, u stvari, gledali da se njihove pretenzije u Bosni rijee na trijalisticki nacin, u okviru Austrije. Ustanicke cete nisu bile nesredena seljacka raja, nego dobro organizovana vojska. To je zasluga prvenstveno Goluba Babica, jer on nije trpio javaluk u vojsci. Sacuvana su njegova brojna pisma upucena odborima za pomoc, iz kojih se vidi da je u svako doba znao ta mu treba. Pored svih obaveza i poslova, rukovodio je najvanojom cetom od 600 ljudi. Potpisivao se Vojvoda, starom narodnom titulom sa starog srpskog Kosova, koju su najprije koristili Crnogorci a potom je nosili svi istaknuti predvodioci srpskih buna. Pored Goluba Babica, znacajni su jo: Vaso Vidovic, strmicki svetenik Nikola Plavic i Ilija Bilbija, takoder svetenik. Kroz kucu Plavica proki su svi videniji www.krajinaforce.com
82
ustanici i prebaeno je mnogo oruja. Tu je bio svojevrsni tab ustanka. Lijepe price o tom sveteniku i dogadajima u njihovoj kuci u ustanku, njegov sin Milan je ispricao strmickom ucitelju uri Dobricu. Dobric je price o ustanku i ljudima objavio 1937. u ibeniku. U ustanku je ucestvovao tajno i kriom kneevic Petar Karadordevic, pod narodnim imenom Petar Mrkonjic. On je obucavao ustanike u rukovanju pukom, obilazio rovove. U Dubici je sa svojom cetom ratovao protiv Turaka, a u Crnim Potocima nairoko vodio razgovore o srpskom pitanju sa Golubom Babicem. Tada je Petar Mrkonjic imao 31 godinu. U Francuskoj je zavrio vojnu akademiju. Kada je cuo za ustanak u Hercegovini i da je 300 dobrovoljaca stiglo u Hercegovinu iz Crne Gore, on je zapisao kako je morao da ucestvije u njemu. U Bosni se morao kriti od turske, austriske, ruske i srpske policije. Po njemu su Srbi iz Krajine promijenili ime krajickog gradica Varcar Vakufa u Mrkonjic Grad. Tu su mu podigli i spomenik kojeg su ustae 1941. godine sruile, a Srbi su ga opet obnovili. Kaluderi manastira Rmanj u Martin Brodu prvi su poceli govoriti da treba spremati ustanak. Stoga su Turci zapalili manastir. Ovaj manastir je i ranijih vjekova dijelio sudbinu stanovnitva na tromedi: ostalo je zapamceno da je sedam puta ruen pljackan. (Manastir Rmanj je osnovala sredinom XV vijeka grofica Katarina, cerka despota urda Brankovica-urda Smederevca, a ena silovitog grofa Ulriha Celjskog. Celjski velikai su tada imali posjede na ovom podrucju. U narodu je ostala prica da je despot urde dolazio cerki u pohode i narodu dijelio zlatnike. Grofovi Celjski su bili najaca njemacka velikaka kuca, ali su im preimucstvo kasnije preoteli Habzburzi. Katarina je imala na dvoru svog duhovnika pravoslavca i nije se udajom odrekla vjere.) Podrucje oko Kulen Vakufa je bilo posjed muslimanskih feudalaca Kulenovica, poznatih krvopija srpskog naroda. Bili su strah i trepet gdje god su se pojavljivali. Kada bi doli u manastir, znali su sa konjima da udu u crkvu, iskrnave je i izrugaju se sa kaluderima. U crkvi su jahali na kaluderima. Narocito su bili osioni prema enama i djevojkama, pa su se one sklanjale i bjeale kad bi cule da se ovi begovi pribliavaju. Zato su Srbi u jednom zahtjevu turskoj vlasti traili da se ti turski silnici okanu njihovih ena i djevojaka. Zakletva koju su ustanici govorili pred vojvodom Golubom Babicem i zastavom, srpskom trobojkom sa krstom na sredini glasila je: Da mi prokleto bude deveto koljeno, da mi od ruke nita ne rodilo, da mi u kuci ceda ne plakala, a pred kucom stado ne blejalo, da ne slavio krsnog imena, i gubom kopao dok ne iskopao, ako za svetu stvar, za svoje glavare, za srpstvo, slobodu i otacestvo ivot ne rtvujem, i za ive glave zastavu iznevjerim. Knjaevina Srbija je, pod pritiskom javnog mnjenja, zaratila sa Turskom na Drini 30. juna 1876. godine. Ali, vodena slabim oficirima, nije postigla nita. Proglas ovog rata vodstvo ustanka je www.krajinaforce.com
83
jedva docekalo. U takvom raspoloenju organizovali su na Ilindan, 2. avgusta, svoju Skuptinu. Tom prilikom su proglasili ujedinjenje sa Srbijom. Srbiji je bio interes da se ustanak iri, da bi lake ratovala protiv Turske. Ustanak je postao dio srpsko-turskog rata i kao takav potpao pod direktnu upravu Ministarstva vojnog u Beogradu. Tada je srpska vlada poslala pukovnika Miletu Despotovica za glavnog komadanta ustanickih snaga na Tromedi. Despotovic je ucio u ruskoj vojnoj slubi, bio je krut ratnik, a dobro je organizovao vojne jedinice. Ratovao je rovovski a ne gerilski, to bi, s obzirom na planinski teren i navike ustanika, vie bilo od koristi. To se narocito vidjelo u presudnoj bici avgusta 1877. godine kada je rovovski postavio jedinice ne doputajuci slobodni manevar, to se pokazalo kobnim. Tada su ustanici pretrpjeli veliki poraz od kojeg se vie nisu oporavili. Srbija je izala iz rata ne ucinivi nita, pa je okrenula i politiku prema ustanku. Umesto da ga i dalje pomae, ona je, na zaprepacenje Srba preko Drine, prekinula da se zanima za ustanak. Okolnosti su bile takve da, zbog interesa Austrije prema Bosni i austrisko-ruskog tajnog dogovora, i nije smela ni mogla da slijedi i pomae ustanak. Zato je 28. marta 1877. godine vlada Srbije, na cijem je celu bio Jovan Ristic, sklopila mir sa Turskom, i izjavila: Nacinom najpozitivnijim da mi nismo u stanju ni najmanju pomoc uciniti im, niti po zakljucku mira izmedu nas i Porte vidimo koristi od daljeg ustanka bosanskog. Tada je ustanicima jedino ostalo da se uzdaju u veliku majku Rusiju, kao pokrovitelja i prijatelja. Medutim, dranje Rusije je bilo u skladu sa njenom tadanjom snagom i karakteristicno u odnosu prema Srbima. Naime, tajnim Rahtatskim sporazumom 1876. godine, Rusija i Austrija su se dogovorile da ce Rusija dati Austriji pravo da se mijea i u svojoj interesnoj sferi zadri Balkan sa Srbima, a za uzvrat ce Austrija podrati rat Turske i omoguciti joj da zadri osvojeno. Tako je i bilo ubrzo: Rusija je zaratile protiv Turske ne bi li je otjerala sa Crnog mora i Bosfora, i u tome imala dobrog uspijeha. Rusi su doli blizu Carigrada na nekih 30 kilometara, pa je Turska odmah zatraila primirje. Rusija je na to pristala i, Sanstefanskim mirom, stvorila Bugarsku kao svoju interesnu sferu. Tada je Bugarska dobila i neke srpske oblasti tako da je to ostalo kamen spoticanja Bugarske sa Srbijom do danas. Rusi su ostavili tursku vlast u Bosni, uz neku autonomiju za Srbe. Ovo je grdno razocaralu ustanike i sav srpski narod na Tromedi. Ustrija je zauzela neprijateljski i odbojan stav prema srpskom ustanku jer se bojala njegovog uspijeha i mogucnosti da se Srbija proiri na te krajeve. Stoga su, da biodgurnuli Srbiju iz Bosne i rijeili istocno pitanje u svoju korist, car i Generaltab u Becu, u osdudnoj bici 29.jula 1877. godine, omogucili turskoj vojsci da prede na njenu teritoriju i da sa leda napadne ustanike u Crnim Potocima. I tako su ustanici doivjeli poraz, u svakom pogledu, jace turske vojske www.krajinaforce.com
84
koju je predvodio Ismet paa. U toj bici 3.000 Srba branilo se od 7.500 turskih vojnika. I poslije poraza, vojvoda Golub Babic je nastavio da okuplja ustanike i vec u februaru 1878. godine u Tikovcu je imao cetu od 600 ljudi. Izvodili su manje akcije i tako se ustanak produio do austriske okupacije iste, 1878. godine. U Tikovcu su ustanici 18. avgusta 1878. odrali Veliku narodnu skuptinu i tom prilikom odlucili o zavretku ustanka. Naalost, ciljevi se nisu ostvarili. Golub Babic je pokuao voditi samostalnu politiku ustanka u odnosu na Srbiju da bi velike sile vidjele kako Srbija sa tim nema nita, pa je oktobra 1878. formirao vladu. Austrija nije potovala onaj tajni sporazum sa Rusijom i nije dozvolila da se odri Sanstefanski mir nego je, zajedno sa Njemackom, sazvala Kongres velikih sila u Berlinu 1878. godine. Na ovom miru njemacki imperijalizam je konacno izbacio Rusiju iz istocnog pitanja, a na Balkanu su se nametnuli kao glavni cinioci Bec i Berlin. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, pa je Bosna i Hercegovina umjesto jednog dobila drugog, jo perfidnijeg okupatora. I delegacija Crnopotocke bune je dola na Berlinski kongres i istakla jedan memorandum u kome je izrazila, u prvom redu, tenju ujedinjenja sa Srbijom. Njih i tu elju na kongresu niko nije hteo da cuje. Srbi se u jednom proglasu iz 1880. godine ale uvidajuci zapetljanu politiku velikih sila na balkanu: to dananje okolnosti po naoj elji dopustile nebi ujedinjenje sa ostalim srpskim zemljama, onda narod eli imati svoju politicku slobodu, bez da se odrekne za buduce svojih tenja i svog historicnog i narodnog prava za ujedinjenje svoje sa ostalim srbskim zemljama u jednu dravu, koja bi vremenom mogla biti od velike koristi za opte slavijansko pitanje. Kad je dola austriska vlast, Srbi sa Tromede su uputili memorandum vladi kojim mole upotrebu narodnog jezika i cirilice u sudovima, povratak i zbrinjavanje izbjeglica i jo neke zahtjeve. Medutim, austriske vlasti tome nisu pridavale nikakve vanosti. Pod novom vlasti u Bosni, srbi sa tromede su teko prolazili. Austrija je birala vladike, nije dozvoljavala krsne slave i cirilicu, dozvolila je da zemlju zadre muslimanski begovi. Srbi su se snalazili kako znaju i cekali novu priliku da se dignu na novu bunu. Veliki broj ustanika i vodstva je preivio ustanak i sa tugom se sjecao ustanickih dana i planova. Tako je u kucu popa Plavica u Strmici navracao Damjan urica. U tom sjetnom starcu niko nije prepoznao onog hajduka koji je Turke nagonio na buljuke. Vojvoda Golub Babic je umro 1910. godine u sarajevu. Sav zanesen idejom ujedinjenja sa Srbijom, bio je od onih srpskih voda koje nikako ne smijemo zaboraviti. On je primjer da se iz malih sredina radaju veliki Ljudi. To to u svojoj namjeri nije uspio dokaz je da su velike sile i u proclom vijeku, zbog znacaja teritorija koje Srbi naseljavaju, srpsko nacionalno pitanje rjeavale po svom interesu, mimo elje srpskog naroda i njegovih predstavnika. Sav slovenski jug www.krajinaforce.com
85
je okretao glavu prema Rusiji, ali ona nije bila voljna ni kadra da pomogne svojoj jednorodnoj braci, jer je gledala svoje uske interese. A i carska porodica Romanov nije bila dorasla zahtjevima vremena u XIX i XX vijeku. Da je tako kazuje i ovaj primjer: na vrlo znacajan Berlinski kongres, 1878. godine, kao svog izaslanika poslali su kneza Gorcakova-starca invalida od 82 godine. Iako nema ekonomski znacaj, krevita Tromeda je u istoriji bila cesto mjesto sudara jakih evropskih sila. Moda zato, kako je rekao Jovan Cvijic, to smo sagradili kucu nasred druma pa je stoga na udaru svima. Samo najhrabriji i najsposobniji mogu na ovoj vjetrometini opstati, a ponekad se cini da su to samo srbi. To moe biti prednost i nedostatak: prednost ako znacaj teritorije iskoristimo za svoje nacionalno dobro. Cine nam se tacnim podaci da su brojni dananji narodi Evrope prolazili, boravili i pokuavali opstati na mjestu gdje danas ive Srbi. Kad su vidjeli kao je teko, da je to na udaru svih, odlazili su u mirnije, sporednije krajeve Evrope i samo su Srbi, evo, od pamtivjeka, an ovoj vjetrometini. Vojvoda Golub Babic se borio sa mnogim nedacama, stvarao jedan srpski pokret i vodio bunu skromnim mogucnostima i slabim nadama na uspijeh. Ideju o slobodnom i ujedinjenom srbstvu prenosio je sljedecim generacijama. Misao u ujedinjenju vaskolikog srpstva i dalje je arko plamtila sve do 1918. godine. Samo se na povrini vidjela prividna lojalnost stranoj vlasti. I dalje se vjerovalo crkvenim saborima, a u kuci narodnim prelima, guslarskoj tradiciji o kosovskim junacima. Nadalo se da ce zlo koje je dolo sa Turcima i Austrougarskom proci. Vojvoda Golub Babic je Karadorde sa Tromede. On je dokaz da je Tromeda granica, koju izmislie strani zavojevaci, nepostojana i vjetacka. A on je lako prolazio sve granice jer nije priznavao da tri mede dijele jedan narod.. 8.2. Gavrilo Princip (1894-1918) Tromeda je iznjedrila jo jednog junaka u novijoj srbskoj istoriji Gavrila Principa, mladica koji je na Vidovdan 1914. godine izvrio atentat na austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanta. On takoder spada u galeriju veliakna koji se ne mogu mimoici kada se govori o slavnoj prolosti naroda sa vjecite vjetrometine, naroda sa tri mede. Porodica Princip se u Grahovsko polje, u selo Obljaj, doselila sa druge strane Dinare, iz sela Polace kod Knina. A na Polacu su se doselili pocetkom XVIII vijeka iz Grahova crnogorskog i zvali se Jovicevici. Na Polaci promijenie prezime u Ceko, jer su radili u turskoj slubi kao granicari - najamnici i, po obicaju, sacekivali prolaznike. Po pricama starijih Principa, tako dobie i prezime Ceko. (U prilog ovoga www.krajinaforce.com
86
ide i podatak da i danas ima dosta Ceka na Polaci.) O nastanku novog prezimena i danas se ovako prica: Pocetkom prologa vijeka, kad su se preselili u Obljaj, dobili su prezime Princip po Todoru koji je bio silovit, plahovit i viden covijek. A takav Todor je, u raskonoj narodnoj nonji i na bijelom konju, dolazio u Knin. Stoga ga nazvae bosanski princ ili princ od Bosne. I tako nadimak postade prezime. I muki clanovi porodice Princip su ucestvovali u ustanku 1875-1878. godine. Djed Gavrila Principa, starina Jovo, bio je u Glavnom tabu u Crnim Potocima, zajedno sa bratom Todom. Turci su zarobili Todu ali ga nisu pogubili. Jovin sin Ilija, a Gavrilov stric, ucestvovao je u nekoliko bitaka. Kao dobar i hrbar ratnik, dobio je od kneevica Petra Karadordevica, odnosno Petra Mrkonjica, medalju za hrabrost. I otac gavrila Principa, Petar-Pero ucestvovao je u Crnopotockoj buni. ene i djeca porodice Princip izbjegli su u ustanku i utocite nali na austriskoj strani, na kninskoj teritoriji. Tamo je na njih naiao engleski novinar i cuveni arheolog Artur Evans i vidio kako su ivjeli u groznim uslovima. U austriskoj okupaciji porodica Gavrila Principa je ivjela skromno i siromano. Teaci iz Obljaja ni po cemu se nisu razlikovali od ostalih seljana. Njihov ivot najbolje je opisao Petar Kocic u pripovijetkama, a najlepe u liku Davida trpca. Taj narodni tribun i nepokolebljivi borac za srpsku cast i obraz u Krajini, najvie je, cini se, uticao na gavrila Principa. Petar Princip, Gavrilov otac, je bio starjeina zadruge porodice. Kad su se podjelili kao braca, nastavili su ivjeti skromno i siromano kao i do tada. Petar je imao tri sina Jovu, Gavrila i Niku. Gavrilo je, kako pie u krtenici, roden 13. jula 1894. godine. Majka Marija-Nana je toga dana, po velikoj vrucini, kupila sijeno sa zaovom na livadi. Navecer je muzla kravu i rodila uz ognjite Gavrila. Rodaci su rakijom nazdravili Petru kad se uvece vratio kuci, a sestra Mara je za lijepu vijest dobila bocu. Pourili su di susjednog sela Ugarka da potrae protu Iliju Bilbiju da ga krsti, jer su se bojali da ga, ako umre, ne mogu sahraniti na seoskom groblju. Tada su djeca na porodaju lako umirala. Prota Ilija, div od covjeka, dao mu je ime Gavrilo. (To je isti onaj proto koji je bio voda ustanka u Crnopotockoj buni sa vojvodom Golubom Babicem. Poslije sarajevskog atentata, kada je Gavrilu Principu pocelo sudenje, austriske vlasti su traile od prote Ilije Bilbije da prepravi krtenicu Gavrilovu i upie drugi datum. Naime, htjeli su da bude stariji za dvadesetak dana - da ispadne da je imao dvadeset godina kada je izvrio atentat. Tada bi, po austriskim zakonima, bio punoljetan i, naravno, osuden na smrt. Medutim, prota Ilija na to nije ptistao pa su ga austriske vlasti i uckori pogubili u Livnu, na svirep nacin veuci ga konjima za repove. Gavrilo je rastao uz panju svoje majke Marije. Bio je sitan, cutljiv i blage naravi. Uvecer je, uz lucernu, citao seljacima narodne junacke pjesme. Seljaci su se cudili koliko cita i govorili da ce neto od njega biti. Gavrilo je, www.krajinaforce.com
87
jedne godine, sa ocem bio na dalmatinskom Kosovu na tradicionalnoj proslavi Vidovdana, najznacajnijeg srpskog praznika. Kad je Gavrilo zavrio osnovnu kolu u Grahovu, brat Jovo je javio ocu iz Sarajeva da oficirska kola prima dake uz besplatan stan i hranu. Ubrzo je i Gavrilo poao u Sarajevo. No, nije htio ici u vapski zavod da se ne odnarodi i postane dumanin svom narodu, nego je upisao trgovacku kolu. Osecaj da uci zanat nepopularan u narodu takoder ga je mucio, pa je poslije izvjesnog vremena preao u gimanziju. Nije izdrao due od tri godine u Sarajevu, pa je otiao u Tuzlu i tamo nastavio. Poloio je zaostale ispite i upisao cetvrti razred. Srbin iz Hercegovine, Bogdan eraic, je juna 1910. godine namjeravao da izvri atentat na poglavara Bosne i Hercegovine, generala Vareanina. Poto nije uspio, ubio se. Gavrilo i svi njegovi drugovi izraavali su divljenje za ovog studenta. Gavrilo je tada odlucio da izvri jedno junacko djelo, da se rtvuje za svoj narod. Kad je to pricao u svom rodnom selu, sluali su ga sa nevjericom i pitali da nije skrenuo pamecu. Medu omladinom koja je donosila svijece na erajicev grob bio je i Gavrilo. Jednom prilikom se na ovom grobu zakleo da ce ga osvetiti. Gavrilo je u Sarajevu irio krug svojih drugova, iao na razne sastanke i poceo da pie pjesme. U Beograd je preao 1912. godine a da nikog od rodbine nije obavijestio. Namjeravao je da nastavi gimnaziju. U Beogradu se zlopatio kao i vecina ucenika iz Bosne. Nije poloio peti razred u Prvoj mukoj gimnaziji, pa se prijavio u dobrovoljce cetnike majora Vojina Tankosica. No, bio je odbijen zbog malog rasta. Nioje, ipak, klonuo duhom vec se uputio u Prokuplje, u Tankosicev tab. Ali i tamo je odbijen. Prve pobjede srpske vojske u Prvom balkanskom ratu proslavljao je zajedno saomladinom. Vratio se u Sarajevo nakratko, pa je opet otiao u Beograd da polae gimnaziju. Temeljito se pripremao i poloio V i VI razred. Potom se vratio u Sarajevo. Tamo ga je, decembra 1913. godine, traila policija zbog toga to je, neto ranije, napao jednog andarma. Stoga se pocetkom 1914. vratio u Obljaj. Docekali su ga zabrinuti roditelji. Poslije izvjesnog vremena sa rodakom Vladetom Bilbijom je, preko Knina, krenuo u Beograd. Vladeta je dobio propusnicu od sina grahovskog ljekara Ljube Podgradskog, a svoju je dao Gavrilu. Iz Zagreba je Gavrilo stigao u Beograd sa pasoem na ime ika Jovanovic. U Beogradu je gavrilo stanovao sa Trifkom Grabeom i Vladetom Bilbijom i ucio VII razred gimnazije. Izlazili su u kafane irov venac i Zlatne morune, gdje su dugo razgovarali sa svojim istomiljenicima o politici. Tako je jednog dana, marta mjeseca 1914. godine, procitao u novinama da ce u Bosnu doci austriski prestolonaslednik Franc Ferdinand. O tome je pricao sa svojim prijateljem Nedeljkom Cabrinovicem. Dobili su jedno pismo iz Bosne sa isjeckom iz novina u kojem je potvrdena vijest da ce na vojne manevre u okolini Sarajeva doci Franc Ferdinand. Gavrilo i www.krajinaforce.com
88
njegov prijatelj odlucivali su da mu prirede vatreni docek ba na Vidovdan u Sarajevu. Poceli su se pripremati za atentat. Upoznali su sa tom idejom Trifka Grabea i ulagu Bukovca. ulaga im je nabavio oruje preko biveg cetnika Milana Ciganovica, rodom iz Petrovca. Rekao mu je: Sluaj Cigo! Ovo ne smije saznati ni policija niti ko drugi. Neki nai hoce da u Sarajevu docekaju i umlate Franca Ferdinanda. Cuo sa da ce krajem juna posmatrati vojne manevre? E, ti bi, bratac, trebalo da im pomogne da dodu do oruja. Poslije kraceg razmiljanja, Milan je odgovorio: Ipak, ulaga, svakako bih morao da se sretnem sa covijekom koji ti je povjerio ideju o atentatu.slaem se da ovdanje vlasti nikako ne smiju doznati za ove planove. Ubrzo, vec 27. maja. Ciganovic im je nabavio oruje. Gavrilu i Trifku je predao est bombi, cetiri revolvera sa po sedam metaka i specijalni paketic u kojem je bio otrov, jer su odlucili da se poslije akcije ivi ne predaju. Iako je, izgleda, Gavrilo Princip bio idejni zacetnik atentata, oni su dugo razgovarali i za atentat pitali svog prijatelja Vladimira Gacinovica. Kada su mu objasnili o cemu se radi, on je kratko odgovorio: Napred, mladi lavovi. Ti mladi lavovi su 28. maja 1914. godine krenuli za Sarajevo. Ucitelj Veljko Cubrinovic je obezbijedio da oruje bez problema prenesu Jakov Milovic i Mitar Kerovic. Organizaciju oko atentata je preuzeo Danilo Ilic, kod koga je, jedno vrijeme, Gavrilo Princip stanovao u Sarajevu. Danilo Ilic je formirao dvije grupe atentatora od kojih jedna nije znala za drugu. Franc ferdinand, sinovac ostarjelog austriskog cara Franca Josifa, bio je glasogovornik osvajackih pretenzija austriskih vojnih krugova koji su traili nacina da zarate sa Srbijom. Zato su i organizovali prijetece manevre na Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Zavrnom cinu svega toga u Sarajevu je, zajedno sa svitom i suprugom, prisustvovao prestolonasljednik Ferdinand. Kada je krenuo u obilazak grada, cekalo ga je est atentatora. Nekima je ruka zadrhtala, neki su se zbunili, bomba Nedeljka Cabrinovica nije pogodila cilj ... Poslije izvjesnog vremena, povorka je prola pored Gavrila Principa koji nije bio ni malo nesiguran. Gavrilo je puicao i usmrtio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Istoga dana, na tradicionalnoj Vidovdanskoj proslavi, na Kosovu polju kod Knina, vijest o atentatu u Sarajevu je stigla u cetiri sata poslije podne, kada su se zavrili govori narodnih prvaka i omladinski slet. Tada se samo culo da je neki Gavro iz Grahova ubio Verdinanda. Mnogi medu prisutnima su mu znali oca. Gavrilo Princip je, kao i ostali, u istrazi sve priznao ne zbog straha vec da ne stradaju nevini. Sudenje za atentat je pocelo 12. oktobra. Vojne sudske vlasti su nastojale da optue zvanicnu srpsku vlast da je umijeana u atentat, da ga je organizovala i da je znala za njega. A sve to da bi imali povod za rat sa srbijom. Naravno zvanicna Srbija nije bila umijeana u Atentat, ali jeste donekle tajna organizacija Ujedinjenje www.krajinaforce.com
89
ili smrt, koju je predvodio pukovnik Dragutin Dimitrijevic Apis. Kad je cuo za pripreme atentata, Dimitrijevic je znao da ce to imati krupne posljedice za Srbiju. Stoga je uputio cetnika uru arca u Slavonski Brod, da nade Danila Ilica i uz njegovu pomoc spreci atentat. arac mu je govori oo opasnostima za srbiju, o nespremnosti za rat poto je tek izala iz Balkanskih ratova, da bi Srbiji trebalo pet, est godina mira... Na sva ta ubijedivanja Ilic je odgovorio da su se oni zakleli a da Gavrila Principa nece moci odvratiti od atentata. Na optuenickoj klupi bilo je 25 ljudi. Od est atentatora, samo je jedan bio punoljetan. Optueni su se drali odvano i neustraivo. Mnogi su na sebe preuzimali veci dio krivice da bi olakali poloaj svojim drugovima. Na pitanje sudije dali se smatra krivim, Gavrilo je odgovorio Nijesam zlocinac, jer sam uklonio onoga koji je cinio zlo. Austrougarska je optuila Srbiju za atentat i uputila joj ultimatum sa zahtjevom da njeni ljudi istrauju krivce po Srbiji. Srbija je, kao casna drava koja dri do sebe, odbila taj ultimatum. Kazna za odbijanje stigla je 28. jula u formi objave rata. Tako je poceo Prvi svjetski rat. Presude Gavrilu Principu i drugovima izrecene su 29. oktobra. Atrentatori su osudeni na smrt vjeanjem ili na teku tamnicu. Gavrilo, Nedeljko i Trifko osudeni su na tamnicu koju su izdravali u Sarajevu i, kasnije, u Terezinu, u dananjoj Cekoj. Ni u zatvoru nisu klonuli duhom. Tamo je Gavrilo napisao i ove stihove: Tromo se vrijeme vuce, I niceg novog nema, Danas je kao juce, Sutra se isto sprema. Al pravo je rekao prije, erajic, soko sivi: Ko hoce da ivi nek mre, Ko hoce da mre nek ivi! I umjesto da smo u ratu, Gdje bojne bombe jece, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zvece. Svaki dan isti ivot, Pogaen, zgnjecen i strt, A ja nisam idiot, Pa, to je za mene smrt! A na zidu u zatvorskoj celiji u Terezinu je napisao: Nae ce sijeni lutati po Becu, hodati, po dvoru, plaiti gospodu... Slaba hrana, okovi, samica..., utjecali su da se Gavrilo razboli. Najgore mu je padalo to mu nisu dozvoljavali da cita. Trovali su ga preko hrane, obolio je od tuberkuloze, amputirali su mu desnu ruku. Svoj kraj ocekivao je mirno i stoicki. Umro je 28. aprila 1918, nekoliko mjeseci prije raspada Austr-ugarske carevine, ne docekavi njen kraj. Dravne vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su 1921. godine prenijele tijela atentatora u Sarajevo i sahranili ih u zajednicku grobnicu. Danas su ovi srpski junaci u Sarajevu zaboravljeni i prezreni. Porodica Princip doivjela je tunu sudbinu. Hrvati su 1941. godine ubile Gavrilova brata Niku, doktora u Capljini. Sinovac Slobodan Princip-Seljo, kome je Gavrilo dao ime kad se rodio, umro je na Romaniji od Tifusa, a komunisti su ga posmrtno proglasili partizanskim herojem. Otac Petar je umro 1939. godine, a majka Marija je Drugi svjetski rat provelau izbjeglitvu u Kninu. Umrla je u jesen 1945. Sin Gavrilovog brata od strica Ilije, Vukosav, poginuo je kao mitraljezac kod vojvode Momcila ujica 1944. godine na Gracacu. www.krajinaforce.com
90
Partizani su zapalili rodnu kucu Gavrila Principa. Po njemu su, isto kao i cetnici, nazvali jednu svoju jedinicu. Tek 1964. godine komunisticke vlasti su kucu obnovile u neto manjem obimu i ona je danas muzej. Taj muzej cuva uspomene na Obilica sa Tromede.
IX VELIKANI NA NJIVI GOSPODNJOJ 9.1. Vladika Stefan Kneevic Rodio se 1806. godine u selu Ocestovu kod Knina. U osnovnu kolu u ibeniku upisao ga je stric Vicentije, arhimandrit manastira Krke. Poslije zavretka osnovne kole, upisao je gimnaziju i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. I ove kole Stefan je zavrio veoma uspijeno i u kratkom roku. Vrijedan u radu, odlican u koli, ustrajan i uspravan na putu kojim ga je stric uputio, zadobio je naklonost arhijereja i uticajnih Srba intelektualaca. Ipak, najznacajniju pomoc dobijao je iz manastira Krke. Po zavretku kolovanja, vratio se u Dalmaciju i stavio se na raspolaganje Eparhiji dalmatinskoj. Kaluderski postrig primio je 1833. godine u namastiru Krka. Iste godine proizveden je za dakona a za prezvitera slijedece. Za arhimandrita je proizveden 1844. Tadanji patrijarh srpski, Josif (Rajacic) uvidio je sve vrijednosti Stefanove, stoga ga je 1853. godine proizveo i hirotonisao za vladiku dalmatinskog. U burnim godinama kroz koje je prolazila austriska carevina, vladika Stefan je nastojao da sacuva srpstvo i pravoslavlje, tradiciju i nacionalne tekovine, podiuci crkve i druge objekte. Vladikaje izdigao Zadarski bogoslovski zavod na evropski nivo. Uradio je mnogo da se u njemu koluju bogoslovi iz Srbije, Crne Gore, Turske i cijele Austro-Ugarske. Iza sebe ostavio je nekoliko fondacija, izmedu ostalih i fondaciju za kolovanje mladica i djevojaka sela Ocestova. Ostavio je i brojnu biblioteku. Pomogao je i osnivanje srpskih novina Srpski glas. Za vrijeme vladikovanja, od 1853. do 1890. godine, vladika Stefan podigao je oko 30 crkava i petnaestak parohijskih domova. Umro je uoci Svetog Save 1890. godine. 9.2. Vladika Nikodim Mila Rodio se 1845. godine u ibeniku, u trgovackoj kuci Trifuna Milaa, doseljenika iz Cetine. Majka mu je bila Italijanka, rimokatolkinja koja nije znala nijednu srpsku rijec. Osnovnu kolu Nikola je zavrio u www.krajinaforce.com
91
rodnom gradu. Studije filosofije zavrio je u Becu a teologiju na Duhovnoj akademiji u Kijevu, u Rusiji. Boravio je godinu dana u Bogosloviji u Halki, u Grckoj radi ucenja grckog jezika. Za profesora Zadarske bogoslovije postavljen je 1871. godine. Kaluderski postrig primio je 1873 u mansastiru Dragovicu. Tadanji vladika Stefan Kneevic rukopoloio ga je u cin dakona i jeromonaha. Uskoro je postavljen za rektora bogoslovije. Na tom mjestu ostao je do 1890. godine. Napisao je mnoge teoloke rasprave, narocito o crkvenom pravu i istoriji. Radi toga cijenili su ga rimokatolicki i protestantski teolozi. Duhovna akademija iz Cernovica proizvela ga je za pocasnog doktora teologije povodom objavljivanja djela Slovenski apostoli Kiril i Metodije i istina Pravoslavlja. Poslije smrti episkopa Stefana u januaru 1890, Nikodim Mila je izabran septembra a oktobra ustolicen u Zadru za vladiku dalmatinskog. Na tronu dalmatinskog ostao je do penzionisanja, do januara 1912. godine. Kao vladika, zbog svog plodnog naucnog rada dobio je brojna priznanja i titule. Tako je dobio ordenje od obe srpske drave, kraljevina Srbije i Crne Gore. Bio je dopisni clan Srpske kraljevske akademije, pocasni clan Petrogradske i Moskovske duhovne akademije, clan drutva za noviju istoriju Austrije u Becu, Drutva filosofa u Atini, Matice Srpske u Novom Sadu, Matice dalmatinske i brojnih drugih drutava. Srpska vlada 1905. godine nudila mu je poloaj beogradskog mitropolita. Bio je i kandidat za patrijarha u Karlovcima 1906. godine ili nije proao zbog protivljenja madarske vlade. Napisao je i objavio brojan naucna djela, uglavnom iz istorije i teologije. Najpoznatiji su: Slovenski apostoli Kirilo i Metodije i rimske pape, Pravoslavna Dalmacija, Unijacenje u Dalmaciji, Istocno pitanje, Sveti Vasilije Ostroki, Kazneno pravo Pravoslavne crkve, Ston u srednjem vijeku i druga. Kao penzionisani vladika ivio je u Dubrovniku. Poslije austro-ugarske objave rata Srbiji, jula 1914. godine, vladika Nikodim je optuen za veleizdaju. Policija mu je provalila u stan i odnijela brojne rukopise koji su potom uniteni. Vladika Nikodim bolovao je kratko. Umro je na Veliki petak 1915. godine, a njegovi zemni ostaci prenijeti su i sahranjeni na pravoslavnom groblju u ibeniku.
X RODOVI I PORODICE 10.1. Seobe i naseljavanja Prostor Tromede rijeka Butinica razdvaja na tri dijela: istocni (Bosanska krajina) pripada bosanskim planinama, zapadni (Lika) lickij www.krajinaforce.com
92
visiji a juni (Dalmacija) dalmatinsik planinama. Tromeda je Butinicom povezana sa Dalmacijom, a na sjeveru Unom sa Bosanskom krajinom. Tromeda obuhvata sela: Tikovac, Drenovac naselje Crni Potoci, Plavno, drvar, Knin, Srb, Gracac i Donji Lapac. Narod tromede cini dio neprekidnog lanca srpskog stanovnitva. U vremenima seoba u proteklim vjekovima, doseljenici su veoma paljivo birali stanita tako da se nadu sa svojim narodom koji je ranije doselio. O narodu sa Tromede, jedan od najumnijih Srba ovoga vijeka, Jovan Cvijic je pisao samo lijepe rijeci: Taj narod imao je izrazitu osijecajnost za drugoga koju je iskazivao saucecem ili blagorodnocu. Znali su mnogo opratati i rtvovati. Ali i svetiti se do istrage svoje ili tude. Ogreenje je najdublje osijecanje jer ono pece duu jace nego neka radost. Sudbina je izgovor za svaku utjehu i njoj se svi pokoravaju. Posebno su cijenjeni ljudi od pravde, boiji ljudi ili kako ih je narod nazivao ljudi od desne strane. Ljudi su bili vrlo poboni; nisu sjedali za jelo dok se ne ocita Ocena. Pa i svaki posao zapocinjali su molitvama Bogu. Za covijeka koji ne dri do svoje rijeci ili vjere, kae da je racovjek. Narod se selio sa istoka ka zapadu iz mnogih razloga. Najceci razlozi bili su stvaranje novih granica poslije ratova Mlecana i Turaka u 17. vijeku, pogotovu poslije 1718. godine. Od tada je granica postavljena na Dinaru. (Turci su iznad sela Strmice, namjestu Gola glavica ili Grab, sagradili carinarnicu i pazar za stoku i druge stvari. Smatrali su da treba imati dobre odnose sa drugom stranom i u trgovni. Austriska vlast je 1848. godine sagradila makadamski put do Knina do Graba. Od tada je nastala iva trgovina i promet razne robe. Tu su se nalazile carinarnica, gostionice, ducani, barutana. Pazar je bio petkom.) Turci su zatvorili svoju granicu i tako zabranili narodu sa druge strane Dinare da dovodi svoju brojnu stoku na ispau. Narod se naao u nevolji jer je do tada, bez tekoca, izgonio stoku na ispau. Stoga su se porodice dijelile tako da bi otac odredio jednog od sinova da ide s druge strane granice i tamo se naseli. Tako bi kasnije svi iz porodice, pa i bratstva, mogli da dolaze kod rodaka. Osim ovih razloga, i razne bolesti i siromatvo bile su izgovor za seobe.
Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC 10.2. Bratstva i porodice
93
uro uran Jaric sakupio je podatke o doseljavanju pojedinih rodova ovog kraja i objavio ih 1971. godine. Na alost, to nije uradio za cijelu Tromedu. No, i ono to je sakupio moe se koristiti: Babici su porijeklom sa Zmijanja. Odatle su odselili najprije u Bjelaj, a potom u Mokro Polje kod Knina. Iz ove grupe je i voda Crnotravske bune 18751878. godine Golub Babic. Potomaka ovih Babica ima jo u Mokrom Polju. Bursaci su starinom sa Sanice i Zmijanja. Za vrijeme Mletacke vladavine Dalmacijom, doselio se estoro brace. Samo najmladi od njih je zadrao staro prezime, a ostali su uzeli nova. Stari Simo Simic iz Dugog Polja u Lici za Bursace je govorio: Nai su se stari zvali Mrnjavcevici, a doselili su se iz Dalmacije cetiri brata: Burse, Momcilo, Vranje i jo jedan. Od njih se postali Bursaci, Momcilovici i Vranjei. A starina Petar Zeljkovic iz trubarskog Vagana pod Uilica planinom za njih je kazivao: Bursaci, Momcilovici, Tankosici i Bauci su istoga roda. Naziv Bauci su ove loze dobio je jedan sin koji je bio kratak. Svih ovih prezimena ima dosta oko Tromede. Bucala su od Kneevica iz Ocestova kod Knina. U Tickovac su se doselili prije 200 do 300 godina: Otac je imao dva sina; jedan se zvao Buco jer je bio bucmast-otud i Bucalo, a drugi Vuk otud Vukobrat. I sada se u Ocestovu zovu Kneevici Bucalo i Kneevici Vukobrati. Iz ove loze se, prije Crnopotocke bune 1875-1878. godine, odselila jedna porodica iz Padena kod knina i naselila u selo Catrnje-Bravsko u blizini Petrovca. Borovice su iz Like, vjerovatno iz Srba. Jedan dio roda doselio se u Gracac i u Tikovac. Bjelotomici su u Tikovac doselili iz Bendera. Ne zna se kojoj lozi su pripadali. Jarici se, po pricama starijih, nazivaju ovako jer su njihovi stari imali mnogo koza i jarica. Porijeklom su iz Hercegovine. U selo Tikovac su se doselili od Zrmanje pocetkom 18. vijeka. Prije Crnopotocke bune, jedna grupa Jarica, oko pet kuca, odselila se u Ticevo. Uskoro su cetiri kuce izumrle. Od pete je ostao dio a drugi se odselio kod Mrkonjica. www.krajinaforce.com
94
Pred Drugi svjetski rat u Ticevu je bilo samo tri kuce. Stradali su u ratu. Poslije su se odselili u Backi Jarak. Tako Jarica nema vie u Ticevu. Jarici izmedu Sane, Vrbasa i save su iz Tikovca. Iz Tikovca su se cetiri brata raselili u Drvar, Krupsko, Bjelajsko i Petrovacko polje. Oko 1807. godine, iz Drenovca su odselile tri kuce Jarica: dvije su se naselile u selu Bare kod Petrovca, a jedna u Kolunic. eve su, po tradiciji, iz plemena Namanjica, od pretaka Nike. Iz Crne Gore raselili su se po Bosanskoj krajini. Po jednom predanju, iz Crne Gore, od Nikica, su naselili u Zrmanju, a odatle u Dalmaciju i Zmijanje. Do planine grmec zovu se evo, a preko Grmeca evici. eve je narod zvao Opacici. U srodstvu su sa bratstvom Opacica, Cavka, Cubura i Bilbija. Prije 150 godina, odselilo je pet kuca eva u selo Bukovaca. Prije Crnopotocke bune, odselilo je dvije kuce u Vedro Polje kod Petrovca. Vukobrati su starinom iz Hercegovine i od plemena Vukobratica, koje je ivjelo u upcima i Turmatima. Na Tromedu su doli prije 1712. godine, pred mletacki popis stanovnitva. Vremenom su postali brojni po cijeloj Krajini. Za njih se pricalo da su bili borbeni i napredni u svakom pogledu. U Ocestovo kod Knina doselili su sa Zminanja. U okolini Korenice bilo ih je 21 porodica. Dvije porodice u Drvaru su doseljenici iz Tickovca. Radujci su porijeklom iz Zmijanja. U Dalmaciju su doli u 18. vijeku. Po predanju, poticu iz bratstva iz kojeg su i Bursaci, Radenovici, Zeljkovici, Tankosici i Bauci, a po pricanju starih, i apani, Cumici i Vucenovici. Ovom rodu pripadaju i Cakarmii, ciji su se preci doselili u Tikovac iz Dalmacije. Kenjala su doli u Tikovac prije 1712. godine. Jedna kuca od ovih doselila je u Drenovac. Njihovi potomci su 1945. godine promijenili prezime u Simic, po djedu Simi. U srodstvu su sa Milicima, Banecima, Radujcima, Ilicima i Bekezima. Vladuici su starinom iz Zmijanja, po drugim podacima iz Hercegovine. Pripadaju rodu Tintora. U srodstvu su sa Oljacama i Petrovicima. Tu su jo: Pocuce, Bjelice, tulici, Ostojici, Galonje i Latasi. O njihovom dolasku u Tickovac pricao je stari djeda uro: njegov djed Damjan doselio se iz sela Vladuici kod Zrmanje u Lici. Tamo su bili poznati kao majstori kovaci. Pocetkom 19. vijeka otili su neki Tikovcani u Zrmanju i pozvali najmladeg sina Vladuica da ide s www.krajinaforce.com
95
njima, da im bude kovac. On je na to pristao i tak osu kasnije Vladuici bili cuveni kovaci. Rodici su, po predanju, prije 450 godina doli u Hercegovinu iz Prilepa. Tu suse zamalo zadrali pa odselili u Plavno, poslije u Popinu i Trubar. Odatle su se raseljavali po krajini i dalmaciji. U Plavno se doselio otac sa deset sinova poslije 1712. godine. Najstarijeg su prozvali Rodos, pa su po njemu nastali Rodici. Po drugoj prici, Rodici su od plemena Vasojevica, koji su ivjeli pored Morace. Rodici su najveca grupa rodova u Krajini. U srodstvu su sa Stojanovicima i Starcevicima. Iz ovoga bratstva su jo: Novakovici, stupari, Starcevici, Milovanovici. I Marici su starinom od Rodica. Po nekim predanjima, prozvali su se po nekoj Mariji. U mletackom popisu 1712. godine, bilo je 11 kuca Marica. Vremenom su se selili u Lapac i Srb. Iz Tikovca su se, oko 1830. godine, doselile tri kuce Marica u Osredke. Bili su cuvari ambara i kukuruza kod begova. Vremenom su dobili zemlju pa su se zakucili. Milanovici su iz Rodica i Stojsavljevica. Imali su najbolju zemlju u Drenovcu i Crnim Potocima. Na njihova imanja vremenom su se naserlili Bucala, potom i evo i Kamberi. Odatle su se selili po okolini Petrovca. Jelace su vremenom izumrli pa su na njihova imanja doli eve: Jandrija evo je doao u kuce Jelaca kada se prienio. Na kraju Crnopotocke bune 1878. godine, kada su Turci preli na austrisku stranu, uhvatili su poslednjeg starog Jelacu i na svirep nacin ga ubili. Krnete su iz sjeverne Dalmacije i Like doselili u Tickovac. Ima ih mnogo po Krajini. Dronjci pricaju da su im stari, trojica brace, doselili iz banata prije 200 godina. U Crnim Potocima su vjerovatno iz loze onih iz Dalmacije. Otuda su se doselili i u Unac i Licku Palanku kod Sanskog Mosta. aponje su od roda Vejinovica. Docli su iz Dalmacije i Like. Bili su poznati kao dobri teaci. U Tikovcu ih danas nema. Dragiici su starinom iz Plavna. Doselili su u Tikovac pocetkom 18. vijeka.
96
Grubora je po popisu iz 1712. godine u Gornjem Tikovcu bilo pet kuca. Cetiri porodice su se oko 1830. godine odselili u Osredke, u kuce Kljajica. KRAJ Za jos video i audio materijala, zapisa, tekstova, slika, izjava i dokumenata o hrvatskim zlocinima nad Krajiskim narodom posjetite www.krajinaforce.com

Tromeđa 1994

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tromeđa 1994

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

TROMEDJA MIO URO JOVO DMITROVIC

TROMEA TRI MEE JEDNOG NARODA Beograd 1994 god.

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC 3.8. Licki sandak

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC