37.

POSLANICA DIOGNETU
1. Apologiju poznatu pod naslovom Poslanica Diognetu (Epistole pros
Diogneton) ne spominje nijedan starokranski pisac, a ne citira je isto tako
nitko ni u srednjovjekovnoj teolokoj literaturi. Prvo izdanje (editio princeps)
priredio je Henricus Stephanus (Pari 1592), prema jednom jedinom rukopisu
koji potjee iz XIII/XIV stoljea, a koji je u XVI stoljeu bio vlasnitvo Reuchlina,
poslije toga je doao u gradsku biblioteku u Strasbourgu, ali ga danas
vie nemamo, jer je izgorio za vrijeme francusko-pruskog rata, 24. kolovoza
1870. Znamo za tri prijepisa tog rukopisa, od kojih se jedan uva u biblioteci
sveuilita u Tuebingenu (Cod. gr. M. b. 27), a drugi (Henr. Steph.) u sveuilinoj
biblioteci u Leydenu (Cod. Voss. 2, 30), dok se treemu zameo trag. Nije poznat
nijedan stari prijevod toga teksta. Poslije prvog izdanja Henr. Stephana,
koji je nainio i prvi latinski prijevod toga teksta, poslanica je doivjela
mnogo izdanja, prevedena je na razliite jezike, i bila je mnogo prouavana,
uivajui posebno zbog svojih literarnih kvaliteta velike simpatije istraivaa:
bila je nazvana ak biserom kranske starine (W. Heinzelmann).
Cjelovit tekst ima 12 poglavlja, ali je u jedinom kodeksu, na temelju kojeg
je nainjena editio princeps, izmeu desetog i jedanaestog poglavlja postojala
mala praznina (lacuna), a dva posljednja poglavlja veoma se stilski
razlikuju od prvih deset, pa je uslijed toga ve prvi izdava H. Stephanus smatrao
da 11. i 12. poglavlje ne zasluuju povjerenje, tj. da ne pripadaju izvornom
tekstu poslanice. Ta dva poglavlja nisu epistolarnog, nego homiletskog
karaktera, izraena su u traenom retorskom stilu, s metrikim klauzulama
i rimama. Stoga golema veina patrologa dri da su dva posljednja poglavlja
dio nekog drugog spisa: neki misle da bi autor njihov mogao biti Hipolit,
ak da bi to mogao biti zakljuak njegova spisa Philosophoumena (Bunsen,
Draseke).
O vremenu nastanka Poslanice Diognetu bila su tijekom vremena iznoena
razliita miljenja: od miljenja da je to falsifikat nainjen u XVI stoljeu
(protiv ega jasno govori strasburki kodeks iz XIII/XIV stoljea)
pa do miljenja Tillemontova da je spis napisan prije g. 70. (Tillemont je iz
prezenta u c. 3, 5, da idovi prikazuju rtve zakljuivao da je u asu pisanja
poslanice jo postojao jeruzalemski hram). F. Overbeck mislio je (g. 1875)
da je rije o knjievnoj tvorevini iz pokonstantinskog vremena, koja svjesno
fingira kao da potjee iz ranijih vremena. Danas je openito miljenje da
spis potjee iz II, ili iz prve polovice III stoljea. A. Hamman ga, npr., stavlja
u g. 190200 (usp. Tavola cronologica u njegovoj knjizi: I cristiani del
secondo secolo, II Saggiatore, Milano 1973, str. 335). Za datiranje su odluuSADRAJ
POSLANICE DIOGNETU 285
jui podaci iz same poslanice: krani se jo uvijek mogu smatrati nekim
novim rodom (kainon touto genos: c. 1); progone ih i idovi i pogani (c. 5,
17); od njih se trai da zanijeu Gospodina (c. 7, 7); sve ih vie biva (c. 7, 8;
6, 9); posijani su po svim gradovima svijeta (c. 6, 2). Ti podaci ne odgovaraju
jo I stoljeu, a veoma odgovaraju vremenima poslije Trajanova otpisa Pliniju
(usp. 30, 2), posebno sredini ili drugoj polovici II stoljea.
U strasburkom kodeksu Poslanica Diognetu nalazila se meu spisima sv.
Justina; tako ju je izdao i H. Stephanus, a meu Justinove je spise broje i neka
kasnija izdanja. Prvi je u Justinovo autorstvo te poslanice posumnjao
Tillemont g. 1691, posebno na temelju stila, po kojemu se ona veoma uzdie
iznad stila Justinova. Danas nitko ne misli da bi poslanica bila djelo Justinovo.
Protiv Justinova autorstva ne govori samo dotjeraniji stil nego i opi
stav poslanice prema idovstvu i poganstvu, posebno prema poganskoj filozofiji,
koji je u poslanici posve negativan, daleko od Justinova shvaanja da
su neki poganski filozofi bili krani prije dolaska Kristova.
Na temelju izraza postavi uenik apostola (apostolom genomenos mathetes)
iz poglavlja 11. za koje, meutim, veina misli da ne spada u Poslanicu
Diognetu Tillemont je prvi zastupao da je tu poslanicu napisao
neki neposredni apostolski uenik; Gallandi je mislio (g. 1765) da bi autor
mogao biti Apolo o kojemu sv. Pavao govori u Prvoj poslanici Korinanima.
Odatle se uobiajilo da se ta poslanica veoma esto, sve do naih dana, izdaje
u okviru izdanja spisa Apostolskih otaca, makar izdavai ne smatraju da ona
po svojoj literarnoj vrsti spada meu Apostolske oce, nego meu apologije.
O samom autoru iznesena su brojna nagaanja: autor bi mogao po nekima
biti Marcion (Bunsen), ili njegov uenik Apeles (J. Draseke); neki
dre autorom Hipolita (N. Bonwetsch, R. H. Connolly); jedna od najnovijih
hipoteza (H. I. Marrou) predlae kao autora filozofa Pantena, uitelja Klementa
Aleksandrijskog. Znaajnu panju je bila pobudila hipoteza (H. Doulcet,
1880) da bi autor Poslanice Diognetu mogao biti apologet Aristid, uslijed nekih
slinosti izmeu Aristidove Apologije i ove poslanice, posebno u vezi s
opisom ivota krana. Tu je hipotezu kod nas zastupao I. P. Bock. P. Andriessen
se u vie lanaka (od g. 1946) zalagao za to da nam se pod imenom Poslanice
Diognetu u stvari sauvala Apologija Kvadratova iz koje Euzebije citira
jedan odlomak (usp. 32, 1). Istina, u Poslanici Diognetu ne nalazimo
onoga odlomka koji je citiran kod Euzebija, ali u poglavlju 7. postoji jedna
lakuna izmeu r. 6. i 7: Andriessen misli da se Euzebijev citat savreno uklapa
u kontekst toga mjesta. Na Kvadrata se moe dobro primijeniti izraz
uenik apostola iz pogl. 11, a i klasian stil Poslanice Diognetu odgovara
onome to inae znamo o Kvadratu. Slae se i tradicionalni podatak da je
Kvadrat pisao i protiv pogana i protiv idova. Ostaje, meutim, nerijeeno
pitanje razlike u stilu izmeu same poslanice i posljednjih dvaju poglavlja.
Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobraen poganin
koji je elio biti informiran o kranstvu. To proizlazi iz samog teksta
(c. 1). Iznesena je hipoteza da bi taj Diognet mogao biti onaj Diognet koji je
iz povijesti poznat kao uitelj Marka Aurelija (H. Lietzmann). To je mogue,
ali ostaje samo hipoteza.
2. Sadraj. Tri su glavna pitanja za koja se zanima ugledni Diognet i koja
autor u uvodu zacrtava kao tematiku poslanice: 1. U kakvoga se Boga uz286
POSLANICA DIOGNETU
daju krani kad prezirui smrt ne prihvaaju bogove u koje vjeruju Heleni
i ne uvaju praznovjerje idova; 2. Kakve je vrste meusobna ljubav (philostorgia)
koju obdravaju jedni prema drugima; 3. Kako to da se taj novi
rod (kainon touto genos) ili nain ivota (epitedeuma) pojavio istom sada, a
ne prije? Na ta pitanja eli autor Diognetu odgovoriti zazivajui u pomo
Boga koji daje mo i govoriti i uti (c. 1).
U odgovaranju na ta pitanja pisac postupa u neku ruku a posteriori,
to jest polazi od kritike konkretnog proivljavanja religije kod pogana (c. 2)
i idova (cc. 34), suprotstavljajui mu saet opis kranskog stila ivota
(cc. 56), da bi na to iznio kransko poimanje Boga (cc. 78). Prema tome,
odgovor na prva dva pitanja daje se u neku ruku per modum unius: razlog
za takav metodoloki postupak stoji u tome to je autoru za potpun odgovor
na pitanje u kakvoga Boga vjeruju krani, kao pretpostavka potrebno kransko
iskustvo. Kritika poganstva i idovstva su racionalne: razumu se obraa
i idealan opis kranskog iskustva, da bi se onda na temelju kranskog ivota
kao injenice moglo progovoriti o Bogu koji se ljudima objavio. Odgovor
na drugo pitanje osjeao je autor Poslanice Diognetu, prema tome, kao
nunu pretpostavku da moe dati odgovor na samo polazno pitanje Diognetovo:
kakva je religija krana (ten theosebeian ton Christianon) i u kojega
se Boga uzdaju (tini te Theoi pepoithotes).
Poslije toga odgovara pisac na tree pitanje, zato se kranstvo pojavilo
tako kasno (c. 9), i zakljuuje s opisom uzvienosti kranske vjere (ovjek
postaje nasljedovatelj Boga) pozivajui naslovnika da prihvati kranstvo
(c. 10).
Kritiku poganskog kulta (c. 2) zapoinje pisac pozivom Diognetu da metne
na stranu (da se oisti) svoja tradicionalna shvaanja, tj. sve ono to se obiajem
nataloilo u njegovu duhu, i to bi moglo biti zaprekom da bez predrasuda prosuuje
ovu novost kranstva: neka postane nekako posve novi ovjek (hosper ex
arches kainos anthropos), da bi mogao biti slua ovoga govora za koji je i sam
priznao da je nov govor (2, 1). Bogovi koje tuju pogani nisu drugo nego materija:
kamen, bronca, drvo, srebro, zlato. Nainili su ih ljudi. I sami pogani postupaju
s njima kao s materijalom, jer one od srebra i zlata po noi zakljuavaju,
a po danu uvaju sa straom da ih ne bi tko odnio, dok one od prostijeg materijala,
npr. od kamena, ostavljaju bez strae. Pogani se ne bi trebali uditi to krani
ne vjeruju da su to bogovi, jer bi ih pogani sami takvim postupcima zapravo vrijeali
da su odista bogovi. Isto vrijedi za prikazivanje rtava bogovima, jer se
nijedan ovjek ne bi drage volje podvrgao tome da mu se iskazuje ast krvlju i mirisom
peena mesa, pa ne bi ni bogovi kad bi doista osjeali i razumijevali: kamen,
meutim, podnosi takve stvari, jer ih ne osjea.
Kritika judaizma bavi se najprije rtvama (c. 3), a onda i drugim idovskim
obredima (c. 4). idovi dobro ine to se uzdravaju od poganskog kulta i to
aste samo jednoga jedinoga Boga priznavajui ga gospodarem (despoten) svega,
ali ne ine dobro kad mu iskazuju tovanje na slian nain kako pogani iskazuju
tovanje svojim idolima. Bogu nisu potrebne nikakve stvari, jer je on sve stvorio
i sve daje ljudima. Zato pisac misli da se Zidovi u tom pogledu nita ne razlikuju
od pogana: pogani misle da krvlju i mirisom rtava iskazuju ast idolima,
koji, u stvari, ne mogu te asti primiti, a idovi misle da tako poauju onoga
kojemu niega ne treba (c. 3). idovski propisi o zabranjenim jelima, o suboti,
o obrezanju i slino, to su stvari smijene, koje ne zasluuju da se o njima govori
(4, 1). Nije u redu prihvaati neke stvari to ih je Bog stvorio za upotrebu ljudi kao
dobro stvorene, a druge zabacivati kao beskorisne i suvine. Protivi se pobonosti
SADR2AJ POSLANICE 287
tvrditi da je Bog zabranio u subotu dobro initi. Smijeno je hvaliti se sakaenjem
tijela (obrezanjem) kao svjedoanstvom o izabranju, kao da bi ovjek po tome
postao predmetom osobite Boje ljubavi. Krani su s pravom daleko od tih i takvih
idovskih ispraznosti. Meutim, otajstvo same religije krana kao zasebne
(to de tes idias auton theosebeias mysterion) nije mogue nauiti od ljudi (c. 4).
Opisu kranstva kao nove religije, ili bolje, kao nove vrste ljudi, pisac
posveuje dva poglavlja (cc. 56), i to tako da najprije <(c. 5) zbito i na paradoksalan
nain daje ocrt kranstva kao fenomena, a zatim (c. 6) pokuava
sluei se temeljnom shemom platonistike antropologije rastumaiti
odnos kranstva prema svijetu kao odnos due prema tijelu: krani su
dua svijeta, oni dre svijet.
Evo kako se opisuje fenomen kranstva: Krane ne dijeli od ostalih ljudi ni
jezik ni obiaji. Niti prebivaju gdje sami u svojim gradovima, niti i m a d u kakvo
drukije narjeje, niti ivu osebujnim ivotom. I nije taj njihov nauk nikao umovanjem
ili istraivanjem ljudi pregalaca, niti se oni, kao neki, dre kakva ljudskog
nazora. Stanuju u gradovima helenskim i barbarskim, kako je ve kojega zapalo;
slijedei domae obiaje u nonji, hrani i u drugom ivotu, pokazuju divan i po
opem mnijenju paradoksalan poredak u svome drutvenom ivotu (ten katastasin
tes heauton politeias). ive u svojoj domovini, ali su kao naseljenici; dionici su svih
tereta kao graani, a trpe sve kao tuinci. Svaka im je tuina domovina, a svaka
domovina tuina. ene se kao svi, raaju djecu, ali ne izlau novoroenad. Postavljaju
zajedniki stol, ali ne postelju. Nalaze se u tijelu, ali ne ive po tijelu. Borave
na zemlji, ali su graani neba. Pokoravaju se donesenim zakonima, ali svojim ivljenjem
nadmauju zakone. Ljube sve, a svi Ih progone. Ne poznaju ih, a osuuju.
Ubijaju ih, a oni oivljuju. Bokci su, a mnogoga bogate. Niega nemaju, a u
svemu obiluju. Preziru ih, a iz prezira im cvate slava. Ocrnjuju ih, a potenje im
sja. Grde ih, a oni blagosiljaju. Gaze ih, a oni iskazuju ast. Dobrotvori su, a kanjavaju
ih kao zlotvore; smrtnoj se kazni raduju kao da ustaju na ivot. Zidovi
protiv njih ratuju kao protiv tue rase, a Heleni ih progone: ali njihovi mrzitelji
ne znaju kazati uzroka neprijateljstvu (c. 5: donosim malo osvjeen i popravljen
prijevod iz RL, str. 46).
Pisac je na taj nain pozitivnim ocrtavanjem kranskog ivota odgovorio
na drugo Diognetovo pitanje, kakve je vrste meusobna ljubav meu kranima.
Pitanje se oito odnosilo na puke optube da krani svojim govorom
o brai i sestrama prikrivaju u stvari svoj seksualni libertinizam, dapae
incestuoznost; ovdje se uope ne spominje kao to su inili drugi apologeti
enormnost tih optubi.
U elji da paradoksalnost takvog poloaja krana u svijetu uini itatelju
prihvatljivim, pisac na to pribjegava antropolokom shvaanju tadanjeg platonizma
(shvaanju koje je u intelektualnim krugovima tadanjeg svijeta imalo znaajan
broj pristaa) o odnosima izmeu due i tijela u ovjeku, da pomou toga
shvaanja teoretski objasni da ocrtan poloaj krana u svijetu i nije tako nelogian,
kako bi se moglo u prvi mah uiniti. Jednom rijeju: to je u tijelu dua,
to su u svijetu krani. Dua je rasijana po svim udovima tijela, (tako) i krani
po gradovima svijeta. Dua stanuje u tijelu, ali nije od tijela: i krani stanuju
u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva je dua zatvorena u vidljivom tijelu: i za
krane se zna da su u svijetu, ali njihova pobonost ostaje nevidljiva. Tijelo mrzi
duu i ratuje protiv nje, premda mu ne ini nikakve krivde, jer mu ona zabranjuje
da uiva slasti: i krane, premda ne ine krivice, mrzi svijet, jer se protive nasladama.
Dua ljubi tijelo, koje je mrzi, i udove: i krani ljube one koji ih mrze.
Dua je zatvorena u tijelu, ali ona dri tijelo: i krane dre u svijetu kao da su
u tamnici, ali oni dre svijet (synechousi ton kosmon). Besmrtna dua stanuje u
288 POSLANICA DIOGNETU
smrtnome atoru: i krani su kao naseljenici u onome to je raspadljivo, oekujui
neraspadljivost na nebesima. Ako se s duom loe postupa u hrani i u pilu
ona postaje bolja: i krani, danomice kanjavani, sve se vie mnoe. Na tako
ih je visoko mjesto postavio Bog; napustiti ga bilo bi grehota (c. 6; usp. RL
4647).
Poslije toga, oslanjajui se na taj opis i interpretaciju kranstva kao
iskustvene stvarnosti, pisac prelazi na tumaenje njegova podrijetla i njegova
shvaanja o Bogu. Krani nisu primili neko zemaljsko iznaae, nisu uvari
neke ekonomije ljudskih misterija (7, 1). Sam Bog, koji je uistinu Svedritelj,
Stvoritelj svega, nevidljiv, on je s neba poslao ljudima Istinu, svetu i
nedokuivu Rije (Logosa), i postavio je u njihova srca. Taj je Logos sam
umjetnik i stvoritelj svega (ton techniten kai demiourgo ton holon), jer je
Bog po njemu sve stvorio, sve uredio i sve dri. Nije Bog poslao nekog slugu,
ili anela, ili arhonta; nije poslao Logosa da ljude tiranizira ili strai, nego
u blagosti i dobroti. Poslao ga je kao to kralj alje sina kralja, poslao ga
kao Boga, poslao ga kao ovjeka k ljudima; poslao ga kao onaj koji spasava,
koji hoe uvjeriti, a ne prisiliti, jer nasilje ne dolikuje Bogu (7, 4). Poslao
ga kao onaj koji poziva, a ne progoni; koji ljubi, a ne sudi. Poslat e ga, meutim,
i kao suca: tko e onda podnijeti njegovu paruziju? Na tom mjestu
postoji u tekstu praznina. U nastavku autor dokazuje da e se paruzija dogoditi
na temelju injenice kranskog muenitva: to vie krana podnosi
smrtne kazne, to vie ima novih krana; a to ne moe biti djelo ovjekovo,
nego Boje (c. 7).
Tko je i to je Bog, to nije mogao znati nitko od ljudi prije nego to je
on doao, pa ni filozofi, jer nitko od ljudi nije nikada vidio ni upoznao Boga,
nego je on sam sebe pokazao (epedeixen). A pokazao se preko vjere, jer
je samo po vjeri ljudima dano vidjeti Boga (8, 56). Bog, gospodar i stvoritelj
svega (despotes kai demiourgos ton holon), nije samo prijatelj ljudi
(philanthropos) nego je i velikoduan (makrothymos). Takav je on bio uvijek,
takav jest i bit e, dobrostiv i dobar i nesposoban za srdbu (aorgetos) i istinit;
i on je jedini dobar (8, 8). Bog je zamislio velik i neizreciv plan, koji je
priopio jedino Sinu (paidi). Dugo vremena izgledalo je da se on ne brine
i ne misli na nas. No, kad je po svome ljubljenome Sinu (dia tou agapetou
paidos) objavio i oitovao ono to je bio pripravio od poetka, istodobno nam
je prueno sve: i da budemo dionici njegovih dobara, i da vidimo i spoznamo
stvari kojih nitko ne bi nikad bio mogao oekivati (8, 911).
Tako je pisac ve poeo odgovarati i na tree Diognetovo pitanje, zato
se kranstvo pojavilo tako kasno; njemu posebno posveuje pogl. 9. Dakako
da se pojam Boga kojega tuju krani, upotpunjuje i zaokruuje i tijekom
odgovaranja na to pitanje; konane dimenzije u odnosu na ovjeka zadobiva
tek u 10. poglavlju. Bog je od poetka kod sebe sa Sinom (syn toi paidi) sve
rasporedio, ali je dopustio da neko vrijeme ostanemo preputeni svojoj volji
(hos eboulometha), tolerirajui nae grijehe, iz pedagokih razloga: da spoznamo
da po naim djelima ne moemo postati dostojni ivota, ni dobrote
Boje, da ne moemo postii Kraljevstvo Boje.