MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA

BISTRI VITEZ DON QUIJOTE

OD MANCHE
(DIO PRVI)

Sa panjolskoga preveli
Iso Velikanovi i Josip Tabak

Objanjenja
Josip Tabak


Naslov izvornika
El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha
Kazalo
Posveta
Proslov
Prva glava
koja pria o stanju i ivovanju slavnog viteza don Quijota od
Manche.
Druga glava
to pria o prvom pohodu na koji je sa svoje postojbine krenuo
bistri don Quijote.
Trea glava
u kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen.
etvrta glava
to se dogodilo naemu vitezu kad je krenuo iz krme.
Peta glava
u kojoj se nastavlja pria o nezgodi naega viteza.
esta glava
O velikom i zabavnom pretresu to su ga upnik i brija obavili u
knjinici naega bistroga viteza.
Sedma glava
O drugom pohodu naega estitog viteza don Quijota od Manche.
Osma glava
O dobroj srei koja se junakomu don Quijotu javila u strahovitoj i
nezamislivoj pustolovini s vjetrenjaama, i o drugim dogaajima
dostojnim sretnog spomena.
Deveta glava
u kojoj se zavrava i dokonava zaudni boj hrabrog Viskajca s
junakim Manchancem.
Deseta glava
O ugodnim razgovorima koje su razveli don Quijote i njegov
perjanik Sancho Panza.
Jedanaesta glava
to se dogodilo don Quijotu s kozarima.
Dvanaesta glava
to je jedan kozar pripovijedao onima koji bijahu s don Quijotom.
Trinaesta glava
u kojoj se dovrava pria o pastirici Marceli, s drugim zgodama.
etrnaesta glava
u kojoj je oajnika pjesma pokojnoga pastira i druge neoekivane
zgode.
Petnaesta glava
u kojoj se pria nemila zgoda kako se don Quijote sukobio s nekim
bezdunim konjarima.
esnaesta glava
to se bistromu vitezu dogodilo u krmi koju je on smatrao dvorom.
Sedamnaesta glava
u kojoj se nastavljaju nebrojene muke to ih je junaki don Quijote
sa svojim estitim perjanikom Sanchom Panzom pretrpio u krmi
koja mu se, u zao as, uinila dvorom.
Osamnaesta glava
u kojoj se pripovijedaju razgovori to ih je Sancho Panza vodio s
gospodarom svojim don Quijotom, i druge zgode koje su vrijedne
da budu zapisane.
Devetnaesta glava
O umnim razgovorima koje je Sancho Panza razveo sa svojim
gospodarom, i o zgodi koja se don Quijotu dogodila s mrtvacem, uz
druge jo slavne dogodovtine.
Dvadeseta glava
O nikada vienoj i nikada uvenoj pustolovini kakvu nijedan slavni
vitez na svijetu nije okonao s manjom opasnou nego to je to
uinio junaki don Quijote od Manche.
Dvadeset prva glava
koja pria uzvienu pustolovinu i bogato dobie Mambrinova
ljema, s drugim zgodama koje su se dogodile naemu
nepobjedivom vitezu.
Dvadeset druga glava
Kako je don Quijote oslobodio mnoge nesretnike koje su preko volje
njihove vodili onamo kamo oni nisu eljeli.
Dvadeset trea glava
Kako se u Sierra Moreni dogodila slavnomu don Quijotu jedna od
najneobinijih pustolovina to se u ovoj istinskoj historiji priaju.
Dvadeset etvrta glava
u kojoj se nastavlja pustolovina u Sierra Moreni
Dvadeset peta glava
u kojoj se pria o neobinim zgodama to su se u Sierra Moreni
dogodile junakom Vitezu od Manche, i kako se on poveo za
pokornikim ivotom Beltenebrosovim.
Dvadeset esta glava
u kojoj se nastavlja kako je don Quijote bio njean zaljubljenik u
Sierra Moreni.
Dvadeset sedma glava
Kako su upnik i brija prodrli sa svojim naumom, i jo druge
zgode koje su vrijedne da budu zabiljeene.
Dvadeset osma glava
koja pria novu i zabavnu pustolovinu to se dogodila upniku i
brijau u onoj istoj planini.
Dvadeset deveta glava
u kojoj se pria zgodna smicalica kako je na zaljubljeni vitez
izbavljen iz ljute pokore na koju se zavjetovao.
Trideseta glava
koja pria o razboritosti krasotice Doroteje, uz druge ugodne i
zabavne zgode.
Trideset prva glava
Soni razgovori izmeu don Quijota i Sancha Panze, njegova
perjanika, s drugim jo zgodama.
Trideset druga glava
koja pria to se u krmi dogodilo cijeloj povorci don Quijotovoj.
Trideset trea glava
u kojoj se kazuje Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
Trideset etvrta glava
u kojoj se nastavlja Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
Trideset peta glava
u kojoj se pria o junanoj i strahovitoj bitki koju je don Quijote
izvojevao s mjehovima rujna vina i zavrava se pripovijest o
nerazboritom znatieljniku.
Trideset esta glava
u kojoj se priaju druge neobine zgode to su se dogodile u krmi.
Trideset sedma glava
u kojoj se nastavlja povijest slavne princeze Micomicone, s drugim
veselim zgodama.
Trideset osma glava
Osobiti govor to ga je izrekao don Quijote o oruju i o naukama.
Trideset deveta glava
u kojoj suanj pripovijeda svoj ivot i svoje zgode.
etrdeseta glava
u kojoj se nastavlja sunjeva povijest.
etrdeset prva glava
u kojoj suanj nastavlja pripovijedati svoje zgode
etrdeset druga glava
koja pria to se dalje dogodilo u krmi, i jo mnoge druge zgode,
vrijedne da se znaju.
etrdeset trea glava
u kojoj se kazuje umiljata pria mazgarova, i jo druge neobine
zgode koje su se dogodile u krmi.
etrdeset etvrta glava
u kojoj se nastavljaju neuveni dogaaji u krmi.
etrdeset peta glava
u kojoj se konano objanjava sumnja o Mambrinovu ljemu i o
plitici, i jo druge zgode koje su se dogodile po zgoljnoj istini.
etrdeset esta glava
O znamenitoj pustolovini s orunicima i o ljutom bijesu naega
estitoga viteza don Quijota.
etrdeset sedma glava
O udnom nainu kako je zaaran don Quijote od Manche, s
drugim slavnim zgodama.
etrdeset osma glava
u kojoj kanonik nastavlja razglabati o vitekim knjigama, s drugim
pojedinostima dostojnim njegova uma.
etrdeset deveta glava
u kojoj se pripovijeda umni razgovor to ga je Sancho Panza
raspreo sa svojim gospodarom don Quijotom.
Pedeseta glava
O umnom rjekanju don Quijotovu i kanonikovu, s drugim
zgodama.
Pedeset prva glava
u kojoj kozar pripovijeda svoju priu onima to vode don Quijota.
Pedeset druga glava
O kavgi koju je don Quijote zametnuo s kozarom i o neobinoj
pustolovini s bogomoljcima, koju je vitez zavrio sretno, ali se
naznojio.
Objanjenja

VOJ VODI OD BJ ARA BAARESA,
VIKONTU OD LA PUEBLE DE ALCOCER, MARKIZU OD
GIBRALENA, GROFU OD BENALCZARA I GOSPODARU
MJESTA CAPILLE, CURIELA I BURGUILLOSA
Pouzdajui se u prijazni doek i potovanje to ga Vaa
Preuzvienost iskazuje knjigama svake vrste, kao velika koji je
istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti, osobito one koje su
plemenite i ne snizuju se do sluganstva i sebinosti proste svjetine,
odluio sam izdati na svijet BISTROGA VITEZA
[1]
DON QUIJOTA
OD MANCHE, pod zatitom prejasnoga imena Vae
Preuzvienosti, te odajui svaku ast tolikoj veliini, molim, primite
ga milostivo pod svoje okrilje, da osjenjen njime, iako nema onoga
dragocjenog nakita elegancije i erudicije kojim se znaju zaodijevati
knjige to su ih napisali ljudi uena soja, mogne mirne due izii
pred sud onima kojino, ne zadravajui se u granicama svojega
neznanja, obiavaju osuivati tue radove s veom krutou i
manjom pravednou; ako dakle smiljenost Vae Preuzvienosti
svrati pogled na moju dobru namjeru, uzdam se da nee odvrgnuti
malou mojega poniznog poklona.
MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA
Proslov
Dokoni itatelju! I da ti se ne kunem, moi e mi vjerovati
kako sam elio da ova knjiga, edo mojega uma, bude najkrasnija,
najumiljatija, najduhovitija to se zamisliti moe. No nisam se
mogao oteti prirodnom zakonu da svako bie raa nalino bie. to
je dakle mogao roditi moj jalovi i slabo uljueni duh nego priu o
suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanu svakakvim
mislima koje nikome drugom na pamet ne padaju ba onakvu
kakva se ve raa u zatvoru,
[2]
gdje se svaka neudobnost bni i svaka
nemila buka domuje! Tiina, ugodno mjesto, ljupka polja, vedro
nebo, ubor izvora, duevna mirnoa pomau jako da se
najneplodnije muze oplode i porod izrode kojemu se svijet ne moe
da nadivi i naraduje. Dogaa se da otac ima sina runa i bez ikakve
miline, a ljubav kojom ga ljubi zasjenjuje mu oi te ne vidi sinovljih
mana, nego ih jo smatra domiljatou i vrlinama, pa ih kazuje
prijateljima kao neku bistrinu i milnu. Ali ja, koji se inim dodue
ocem Don Quijotovim, a uistinu sam mu ouh, neu da se povedem
za obiajem, niti sam voljan, predragi itatelju, gotovo sa suzama u
oima preklinjati tebe, kako drugi ine, da oprosti ili s uma smetne
greke koje u mojega sina vidi, jer ti mu nisi ni brat ni svat, nego je
tvoja voljica tvoja slobodica, ti si gospodar na svojevini, kao car na
carevini, pa moe i caru ipak pokazati kad on ne vidi. Sve to vadi
tebe i oslobaa od svakog obzira i svake obveze, te moe govoriti o
ovoj prii to god te volja, ne strahujui da e biti oklevetan za zlu
rije niti nagraen za dobru koju o njoj izrekne.
Volio bih ti prikazati ovu priu istu i golu, neokienu
proslovom i bez neizmjerne povorke uobiajenih soneta, epigrama i
pohvalnica koje se tiskaju na poetku knjige.
[3]
Mogu ti naime rei:
premda me stajalo neto truda dok sam napisao ovu knjigu, ipak sam
se najvie namuio piui predgovor to ga evo ita. Mnogo sam se
puta laao pera da ga napiem, i opet ostavljao pero, jer nisam znao
to bih napisao. Tako ja jednom sjedim neodluan, papir poloio
preda se, pero zadjenuo za uho, podlaktio se o stol, podnimio rukom
lice i premiljam to bih rekao, a uto bane k meni prijatelj, domiljan
i bistra glava, pa kad spazi kako sam se zamislio, zapita me za
uzrok. Ja mu ne zatajim, nego reknem kako premiljam o proslovu
to treba da ga napiem prii o don Quijotu, a to mi je tolika muka te
ne bih ni da ga piem niti bih da na svijet iznosim junaka djela toli
plemenita viteza. Ta kako bi da me ne zbunjuje to li e rei onaj
stari zakonodavac kojega krste svjetinom, kad razabere da ja, nakon
tolikih godina to sam ih prespavao u tiini zaborava, izlazim sada,
gdje su mi tolike godine na grbai,
[4]
s priom suhom kao sta, slabe
domiljatosti, mrava stila, siromanih misli, bez ikakve uenosti i
pouke, bez biljeaka na rubu i bez napomena na kraju knjige, a
vidim da druga djela, premda izmiljena i profana, vrve reenicama
Aristotelovim, Platonovim i cijelog roja filozofa, pa se itatelji dive
i smatraju pisce naitanima, uenima i rjeitima? A tek kad uzmu
citirati Sveto pismo! to e, nego mora rei da su to neki sveti
Tome i drugi crkveni oci, a znaju sve u asti urediti tako da u
jednom retku opisuju raskalana zaljubljenika, a u drugom donose
kransku porodiicu te je radost i slast sluati ih i itati. Bez svega
toga bit e moja knjiga, jer niti znam to bih biljeio na rubu, niti to
bih pri kraju napominjao, a pogotovu ne znam za kojim bih se
piscima poveo pa da ih na elu knjige, kao to ine svi, poredam po
slovima A B C, poinjui s Aristotelom i zavrujui sa Ksenofontom
i Zoilom ili Zeuksisom, premda je jedan bio klevetnik, a drugi
slikar. Isto tako mora moja knjiga biti bez sonet na poetku, barem
bez sonet koje su ispjevali vojvode, markizi, grofovi, biskupi, dame
ili najslavniji pjesnici. Dodue, da ja dvojicu-trojicu uslunih
[5]

prijatelja zamolim za sonete, znam da bi mi ih dali, i jo takvih da
im ne bi bili ravni soneti pjesnik kojima je ime uvenije u naoj
panjolskoj.
Naposljetku, gospodine i prijatelju moj nastavih odluio
sam neka gospodar Don Quijote ostane sahranjen u arhivima u
Manchi dokle god nebo ne poalje koga tko e ga iskititi svim i
svaim to mu treba: ja po svojoj nesposobnosti i malom znanju
nisam to kadar, a po prirodi sam lijen i trom da uzmem eprkati po
piscima koji kazuju ono to ja i bez njih znam rei. Otuda
neodlunost i uzrujanost u kojoj si me zatekao, a i dovoljan mi je
razlog za njih u ovom to si uo.
Kad je prijatelj moj to sasluao, pljesnu se po elu, prasnu u
smijeh te mi ree:
Boga mi, brate, sada mi istom puca pred oima u kolikoj sam
zabludi bio sve vrijeme otkada te znam, jer ja sam tebe smatrao
svagda smiljenim i razboritim u svemu to god ini. Ali sada
vidim da je od tebe do pameti ko od zemlje do neba. Zar moe biti
da takve neznatnosti, koje se lako rjeavaju, mogu u nepriliku baciti
I preneraziti takav zreo um kao to je tvoj, i jak da svlada i pregazi
kudikamo vee potekoe? Vjere mi, nije to tebi od premale
vjetine, nego od prevelike tromosti i preslabe promiljenosti. Bi li
htio znati je li istina to ja velim? Onda posluaj paljivo, pa e
vidjeti kako u za trenue oka ukloniti sve tvoje potekoe i
doskoiti svim smetnjama koje te bune i brane ti da izda na svijet
slavnoga svojega Don Quijota, sunce i uzor svega skitnikog
vitetva.
Reci uzvratim ja, kad sam sasluao to mi kazuje kako
kani zatrpati provaliju mojega straha i osvijetliti zbrku moje
smetenosti?
Na to mi on odgovori:
Ponajprvo, to se tie smutnje zbog soneta, epigrama i
pjesama pohvalnica, koje bi ti trebale s poetka, a prilii se da budu
od uglednih i znatnih ljudi, tomu e doskoiti ako se sam malko
potrudi te ih sastavi. Onda ih moe okrstiti imenom kojim voli;
moe ih priiti popu Ivanu od Indije
[6]
ili caru od Trebizonde, jer oni
su, znam, na glasu kao slavni pjesnici, a sve i da nisu, pa da se i
nae kakav cjepidlaka i bakalaureat da te za to napadne s lea i
posumnja u tu istinu, ni briga te, jer da i bude uhvaen u lai, ne
mogu ti odsjei ruku kojom si to napisao.
to se tie knjiga i pisaca iz kojih vadi misli i reenice i citira
ih na rubu svoje historije, tu ti jedino trebaju u pravi as kakve god
sentencije ili latinske izreke, koje zna napamet ili ih moe s malim
trudom nai. Ako na priliku govori o slobodi i o ropstvu, dodaj:
Non bene pro toto libertas venditur auro.
[7]

I odmah na rubu citiraj Horacija, ili tko je ve to rekao. Ako
raspreda o moi smrti, odmah priskoi sa stihovima:
Pallida mors aequo pulsat pede pauperum tabernas
Regumque turres.
[8]

Ako govori o prijateljstvu i o ljubavi, koju nam Bog nareuje i
spram neprijatelja, odmah se toga asa svrati na Sveto pismo, a to
moe uz iolicak panje, pa spomeni rijei Boga samoga, Ego autem
dico vobis: diligite inimicos vestros.
[9]

Ako raspravlja o zlim mislima, priskoi s Evaneljem: De
corde exeunt cogitationes malae.
[10]

Ako e o nestalnosti prijatlj, eto ti Katona, koji e ti dati
svoj distih:
Donec eris felix, multos numerabilis amicos,
Tempora si fuerint nubila, solus eris.
[11]

Uz takve latinske i druge krnjatke smatrat e te barem znalcem
jezika, a to u dananje doba nije mala ast i korist.
to se tie biljeaka koje se pridaju na kraju knjige, to moe
izvjesno rijeiti ovako: ako u svojoj knjizi spomene kojega
gorostasa, pobrini se neka to bude Golijat, i s njim e samim,
gotovo bez ikakva truda stei veliku biljeku, jer moe napomenuti:
Gorostas Golijas ili Golijat bio je Filistej, koga je pastir David
snanim metkom iz prake ubio u dolini terebinskoj, kako se pria u
Knjizi o kraljevima, u poglavlju gdje e ve nai da to pie.
Osim toga, da se pokae ovjekom koji je naobraen u
humanistikim znanostima, i kozmografom, udesi da u tvojoj
historiji bude spomenuta rijeka Tajo, i eto ti odmah jo jedne divne
biljeke, jer moe primijetiti: Rijeka se Tajo zove tim imenom po
jednom kralju panjolskom; izvire tamo i tamo, i utjee u Ocean,
oplakujui zidine slavnoga grada Lisabona, a misli se da u njezinu
pijesku ima zlata, itd. Ako govori o razbojnicima, evo ti prie o
Kaku,
[12]
koju napamet znam; ako e o raskalaenim enama, eno ti
biskupa od Mondoeda,
[13]
koji e ti uzajmiti Lamiju, Laidu i Floru,
a biljeka o njima silno e ti dii ugled; ako e o okrutnim enama,
Ovidije e ti dati Medeju; ako e o arobnicama i vjeticama,
Homer ima Kalipsu, a Vergilije Kirku; ako e o junakim
vojvodama, Julije Cezar ponudit e ti samoga sebe u svojim
Komentarima, a Plutarh e ti dati tisuu Aleksandara. Bude li
priao o ljubavi, a zna iole beknuti toskanskim jezikom, eto ti
Leona Ebrea,
[14]
koji je kao naruen za taj posao. Ali ako nee u
tue zemlje, ima kod kue Fonsecu,
[15]
O ljubavi prema Bogu, gdje
je zbijeno sve to bi god i ti i najbistriji ovjek mogao o tome
poeljeti. Napokon, jedina ti je briga da ta imena nabroji, ili u
svojoj kronici spomene ove koje maloas rekoh, a meni prepusti da
ja primetnem biljeke i napomene; ja ti se kunem da u sve rubove
prepuniti primjedbama i jo na kraju knjige natrpati etiri arka.
Da se vratimo sada na citacije pisaca koje se u drugim
knjigama nalaze a u tvojoj ih nema. Tomu je lako doskoiti, jer ti
valja jedino potraiti koju knjigu gdje su oni svi pomenuti, od A do
Z, kako veli.
[16]
Tu istu abecedu prenesi ti u svoju knjigu, pa sve ako
se jasno bude razbirala la, jer su ti oni pisci slabo i bili potrebni,
svejedno ti je; moda e ipak tkogod biti tako glup te e povjerovati
da si se ti u svojoj priprostoj i nekienoj historiji svima njima
posluio. A ako to nije niemu, ono e barem od takva dugaka
popisa odmah poskoiti knjizi vrijednost, pogotovu gdje se nitko
nee laati posla da istrauje jesi li se povodio za njima ili nisi, jer je
svejedno. tovie, tvojoj knjizi, ako pravo razabirem, i ne treba nita
od svega toga to veli da joj nedostaje, jer cijela ti je knjiga napadaj
na viteke romane, o kojima Aristotel nita ne kazuje, sveti ih
Bazilije ne spominje, a ni Ciceron ih ne poznaje; s priom o
izmiljenim nesklapnostima ne idu u spregu ni tonosti istine ni
astroloka opaanja, niti joj vrijede geometrijske mjere, niti
pobijanje argumenata kojima se slui retorika; niti se ovdje komu
propovijeda, pa da se mijea ovjeansko s boanskim, jer ne valja
da se takvom mjeavinom odijeva ikakav kranski razum. Jedina je
zadaa knjizi oponaati ono to opisuje, te to savrenije bude
oponaanje to e bolje biti ono to se pie. I kako ovaj tvoj spis ne
ide ni za im drugim nego da uniti ugled i vlast koju i meu
svijetom i meu svjetinom uivaju viteke knjige, ne treba ti
prosjaiti sentencije od filozof, reenice iz Svetoga pisma, prie od
pjesnik, govore od retor, udesa od svetaca, nego nastoj da ti u
knjizi budu krepke, valjane i dobro probrane rijei, pa da ti prianje i
reenice poteku zvuno i ugodno, koliko god moe, zna i voli, a
da misli svoje iskazuje ne brkajui ih i ne zamraujui. Nastoj i o
tome da se itajui tvoju historiju melankolik nasmije, smjeljivac
da puca od smijeha, priprostomu da ne bude na dosadu, razborit
ovjek neka se divi invenciji, ozbiljan neka je ne odvrgne, a umnik
neka je svagda hvali. Sve u sve, upni da razori loe osnovanu
zgradu tih vitekih knjiga to ih mnogi mrze a jo brojniji hvale; ako
to postigne, nisi postigao malenkost.
Bez ijedne rijei sasluah to mi prijatelj veli, i njegovi mi se
razlozi tako utuvie da nisam ni raspravljao o njima, nego ih odobrio
i uznastojao od njih samih sastaviti ovaj predgovor, iz kojega e,
dobrostivi itatelju, razabrati razboritost mojega prijatelja, sreu
moju to sam u takvu asu i potrebi naao takva savjetnika, i tvoju
okrepu to si stekao tako iskrenu i nepromijenjenu historiju slavnoga
Don Quijota od Manche, o kojem svi redom itelji onoga kraja na
Montielskom polju sude da je bio najedniji zaljubljenik i najhrabriji
vitez to je od mnogih godina vien u onome kraju. Neu da
preuznosim uslugu koju ti iskazujem upoznavajui te s tako
znamenitim i estitim vitezom; ali iziskujem da mi zahvali to te
upoznajem sa slavnim Sanchom Panzom, perjanikom njegovim, u
kojemu, kako mi se ini, nudim tebi sabranu svu milinu perjaniku
to je razasuta u jatu pustih knjiga vitekih. A sada Bog s tobom, pa
ni mene ne zaboravio! Zdrav mi bio!
KNJIZI O DON QUIJOTU OD MANCHE
[17]

URGANDA NEZNANKA
Ako, knjigo, ti valja-
itatelja eli ste-
Zvekani e tebi re-
Da je tvoja elja ma-
No ako li zvekani
Ti ne kani biti hra-
Ti sirotuj meu nji-
I s voljom e biti svi-
Pa e ljudi prste li-
I o neba tebe di-

Iz iskustva znamo sta-
Tko se skloni pod drve-
U sjeni se naodma-
U Bjaru usud dob-
Kraljevsko ti drvo da-
A knezovi na njem ro-
I vojvoda na njem cva-
Nov veliki Aleksan-
U sjenu se skloni k nje-
Da te uzme pod okri-

Ti junaka priaj dje-
Plemenitog Don Quijo-
Dokolan je mnogo ti-
I pameu pomjeri-
Te od dama i juna-
Buknu njemu jarost ta-
I takva ga ljubav pe-
Da bjesnei ko Orlan-
Dulcineju od Tobo-
Hrabrom rukom sebi stje-
Nek neskromni hijero-
Ne bani se po tvom ti-
Jer na titu slikovi-
Svaka toka malo zna-
edan budi i poni-
Te rugai nee re-
Da Hanibal od Karta-
I de Luna, don Alva-
I kralj Franjo od pani-
Kunu udes, to te stvo-!
[18]


Kad sueno tebi ni-
Da toliko uen bu-
Ko to crnac Juan Lati-
[19]

Latinskih se rijei klo-
Pameu se ne razme-
Ni mudroom, koje ne-
Jer e pravi pismenja-
Krivit usta kad te u-
I na ui aptat ti-
to je ovaj namjeri-

Ti se dri puta svo-
Ne brini se ni za ko-
Jer tko tuu brigu vo-
Taj do svoje ne doho-
A tko voli da se a-
Tomu svijet i odva-
Ti se brini svakog a-
Da do dobra dopre gla-
Jer tko ludost tampat da-
Dovijeka mu prijekor tra-

Znaj da mudar ovjek ni-
U koga je krov od sta-
[20]

Pa se maa za kame-
Da susjedu krov razbi-
Pamti: ovjek koji pi-
Djelo svoje promozga-
Stupa svagda polaga-
A tko tampa knjigu za-
Da enskinje njega ti-
Taj piskara ludori-
AMADIS OD GALIJE DON QUIJOTU OD MANCHE
SONET
Ti, koji si se poveo po meni,
Po iu mojem to me jadom goni
I iz radosti ovamo me skloni
Na pokoru na Sirotnoj Stijeni;

Ti, kojemu se, ko napitak slani,
Iz oiju niz lice liju suze,
Kom srebro, bakar, kositar se uze
I zemlja ga na zemlji jelom hrani;

ivuj i znadi: dok nebesa stoje,
Bar donde dok Apolon goni plavi
Konjice jo po sferi etvrtoj,

Junako ime svijetli se tvoje,
Domaja tvoja prva je po slavi,
A nenatkrivljiv umni pisac tvoj.
DON BELIANIS OD GRECIJE DON QUIJOTU OD MANCHE
SONET
Sijeem, kidam, zborim, tvorim, davim,
vie neg igda vitez skitalica;
Lukav sam, hrabar; tisuu krivica
Osveujem, a sto tisua mlavim.

Vjenosti dadoh slavna djela svoja;
Ljubavnik bijah uljudan i mio;
Patuljkom mi je i div svaki bio,
Jer nije meni doraso do boja.

Do nogu mojih evo puste sree,
Jer pamet moja prihvati je smjela
I priliku za perin k sebi ote.

Al iako mi dobra srea lijee
Nad mjesec tamo, junaka ti djela
Ja zavidim, oj veliki Quijote.
GOSPOA ORIANA DULCINEJI OD TOBOSA
SONET
Kom bi se, krasna Dulcinea, htjelo,
Kad u Tobosu Miraflores
[21]
on ima,
Za volju mira i udobnostima
I za sam London dati svoje selo!

Ah, da je meni i odjeu tvoju
I elje tvoje odjenut na sebe
I usreenom junaku od tebe
U nejednaku diviti se boju!

Ah, da sam se s istotom ovolikom
Don Amadisu znala oprijeti,
Ko ti junaku ednom Don Quijotu!

Zavidjeli bi meni, a ja nikom,
I ne bih sada ginula u sjeti,
Uivala bih veselo milotu.
GANDALIN, PERJANIK AMADISA OD GALIJE, SANCHU
PANZI, PERJANIKU DON QUIJOTOVU
SONET
Zdrav bio, slavna ljudino, kog zove
Srea da bude dinim perjanikom,
Dosuuju mu s blagou velikom
Da proslui bez smetnje ikakove.

Sjekira i srp s vitetvom se slae,
Me vitezove konjuar je stao
Prostodunik, i jako mi je ao
Na oholicu to k mjesecu nae.

Zavidljiv sam ti oslu i imenu
I tvom torbaku zavidan sam ja:
Taj torbak pamet odaje u tebi.

Jo jednom: zdravo, Sancho! tvoju cijenu
I panjolski na Ovidije zna
I klanja ti se, ljube ruku sebi.
[22]

DEL DONOSO, UMILJENI PJESNIK, SANCHU PANZI I
ROCINANTU
SANCHU PANZI
Ja konjuar Sancho Pan-
U manchanca Don Quijo-
Hvatao sam svagda mag-
Da poivim razbori-
Jer utljivi Villadie-
Dravnu je svu mudro-
Na uzmaku osnova-
Tako veli Celesti
A u knjizi boanstve-
No prepunoj ljudskih stva-
[23]

ROCINANTU
Ja sam slavni Rocinan-
Babiekino praunu-
Zbog greke mlitavo-
Dadoe me Don Quijo-
Jesam nalik na mlitav-
Al pameti mojoj konj-
Izmakao jeam ni-
To me ui Lazari-
[24]

Koji vino vjeto kra-
Jer na slamku srkat zna-
BIJESNI ORLANDO DON QUIJOTU OD MANCHE
SONET
Ti nisi knez, al bit bi mogo njime,
Me knezove bi prvim knezom stao,
I ne znam kud bi jo se uzvitlao,
Oj pobjednie, nesvladan ni kime.

Ja sam Orlando, komu smete glavu
Angelica, sav svijet sam obiao,
Na oltar slavi ja sam rtvovao
Svu hrabrost koju oteh zaboravu.

Ja s tobom jednak nisam; nek te kite
Slava i djel junakih ti glas.
Premda si i ti enuo pameu.

Ali jednaki smo kada divlje Skite
I Maure goni, jer braom zovu nas,
Spominju budu ljubavnu nam sreu.
VITEZ OD FEBA DON QUIJOTU OD MANCHE
SONET
Vitee slavni, sunce Hispanije,
Sa tvojom slavom svoju ne jednaim,
Ni ma svoj s tvojim vrednijim i jaim
uven je bio, danas vie nije.

Carstva sam prezro; bajnu carevinu
Svijetli Istok zalud meni nudi,
Jer za krasotom divnom moje grudi,
Za Claridianom, zorom vedrom, ginu.

Od jedine i udesne krasote
Neljubljen, dalek, jak sam, te u meni
Moj pk strepi, krotim ga u sebi.

Ti, plemeniti, jasni si Quijote
Za Dulcineju sm na vasiljeni,
A ona krasna, asna, mudra tebi.
DE SOLISDAN DON QUIJOTU OD MANCHE
SONET
Gospodine Quijote, ludorije
Zaokupie um tvoj pomueni,
Al in nijedan sramni, nepoteni
Okaljao te prigovorom nije.

Tvoja su djela svjedoanstvo za te:
Ti po svijetu zatire krivice,
I zato ropske due, kukavice,
Prostaci tebe hvataju i mlate.

Sad ako tvoja Dulcinea mila
Ipak ti bude jako neljubazna
I ljubavi ne prikloni se jo,

U takvu jadu utjeha ti bila:
Sancho je svodnik glup i poso ne zna,
Ona je kruta, ti ljubavnik lo.
RAZGOVOR MEU BABIECOM I ROCINANTOM
B. Oj Rocinante, to si s mesa spao?
R. Jer posla ima, hrane nema za me.
B. Zar jema tebi ne daju ni slame?
R. Gospodar moj ni trunka ne bi dao.

B. Gospodine, lo sluga si u gose,
Kad na njeg die jezik magarei.
R. Oslom je roen i u grob e lei
Gospodar moj, jer uj: zaljubio se.

B. Je l' ljubav ludost? R. Nije mudra jako.
B. Ko metafizik zbori. R. Glad me mori.
B. ali se slugi! R. Slaba utjeha mi.

Ta komu bih se tuio i plako,
Kad goso moj i momak to ga dvori,
Ko Rocinante mre su i sami!
Prva glava
koja pria o stanju i ivovanju slavnog viteza don Quijota od
Manche.
U nekom selu u Manchi, kojemu ne elim ime spominjati,
[25]

ivio je prije malo vremena plemi, od onih koji imaju koplje na
stalku, starinski tit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla,
[26]
vie od
govedine nego od ovnovine, naveer ponajvie hladno isjeckano
meso s lukom, subotom praetina s mozgom,
[27]
petkom soivo,
nedjeljom jo koji golubak, tako je troio tri etvrtine svojega
prihoda. Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na
kadifne hlae za svece, na isto takve papue i na najfinije nebojeno
polusukno, u kojem se koio u radne dane pod nedjeljom. U kui mu
bila gazdarica koja je prevalila etrdesetu, i sinovica, koja jo nije
navrila dvadesetu, pa momak za poljski i kuni rad, koji mu je i
konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se na plemi hvatao
pedesetih i bio je snana rasta, suhonjav, mrav u licu, velik
ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju da mu je prezime bilo Quijada, ili
Quesada (jer se donekle razilaze pisci koji o tom piu), premda se po
vjerodostojnom nasluivanju moe dokuiti da se zvao Quejana.
[28]

Ali to malo vrijedi za nau pripovijest: dovoljno je da priajui o
njemu ne skrenemo ni za dlaku s istine.
No, treba znati da se spomenuti plemi u asovima koji su mu
dokoni (a tih je u godini najvie i bilo) s tolikim arom i slau
odavao itanju vitekih knjiga da je gotovo sasvim zaboravio na lov,
dapae i na upravljanje svojim imanjem. Zaokupila ga tolika
radoznalost i ludost da je poprodavao mnoge hanege
[29]
orae zemlje
i kupovao viteke knjige, da ih ita, i tako ih zgrnuo u kuu koliko ih
se god domogao. A od sviju mu knjiga nikoje nisu toliko po volji
bile koliko one to ih je napisao slavni Feliciano de Silva,
[30]
jer
jasnoa njegove proze i one zamrene reenice njegove inile mu se
biserom, pogotovu kad bi uzeo itati ona laskanja ili izazove na
megdan, gdje esto pie: Smisao besmislice, koja mi na misao
pada, toliko mi raslabljuje misli, te mislim da se s pravom alim na
vau krasotu. Ili kad bi itao: ...visoka nebesa, koja vau
boanstvenost boanski utvruju zvijezdama i vama iskazuju
dostojanstvo dostojnosti, koje je vaa uzvienost dostojna.
Od takvih se reenica jadnome vitezu pomuti pamet. Nabdio se
on, da bi ih razumio i dokuio im smisao, to ga ne bi dosegnuo
pameu ni razumio ni sam Aristotel, sve da jedino radi toga ustane
iz groba. Nisu mu bile po volji rane koje je don Belianis drugima
zadavao i sam ih dopadao, jer kakvi god, misli, slavni vidari vidali
njega, ipak mu je jamano i lice i cijelo tijelo posuto brazgotinama i
oiljcima. No ipak je hvalio autora njegova to je zavrio knjigu s
obeanjem one nezavrive pustolovine, pa ga je esto podilazila
elja da se lati pera i da je uistinu dokona, kako se ondje obeava.
Bio bi to svakako uinio i izvrio, da ga nisu odvratile druge, vee i
neprestane misli. esto se sa upnikom svojega sela (a bio je to uen
ovjek, doktor, promoviran u Sigenzi
[31]
) prepirao o tome tko je bio
vei vitez: Palmerin od Engleske, ili Amadis od Galije. Ali majstor
Nicols, brija u tome istom selu, govorae da nitko nije ravan
Vitezu od Feba, a ako se itko usporediti moe, onda je to don
Galaor, brat Amadisa od Galije, jer je zgodnije opremljen za sve, i
nije kicoki vitez niti plko, kao to je njegov brat, te ni po
junatvu nije gori.
Sve u sve, tako se zapleo u svoje tivo da je itao po cijele noi
od veeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu,
od maloga spanja i mnogoga itanja, osui mozak i pamet mu se
najposlije pomuti. Po glavi mu povrvi sve to to je u knjigama itao,
i arolije, i kavge, borbe, izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i
gluparije neuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljna istina sva ta
zbrka sanjarija to ih je itao, te mu na svem svijetu nije bilo
pouzdanije historije. Govorio je da je Cid Ruy Daz
[32]
bio dodue
jako valjan vitez, ali ipak, rei se mora, s Vitezom od Plamenoga
Maa
[33]
usporediti se ne moe, jer je taj jednim zamaajem
prepolovio dva divlja, strahovita diva. Radiji je bio Bernardu od
Carpija,
[34]
jer je u Roncesvallesu ubio zaaranoga Roldna, utjeui
se lukavtini Herkula, koji je Anteja, sina Zemljina, u rukama
zadavio. Jako je lijepo spominjao diva Morganta, jer jest dodue od
divovskoga roda, a divovi su svi uznoljivi i surovi, ali je on jedini
blagostiv i uljudan. No nadasve mu u volji bijae Reinaldos od
Montalbana, osobito kad ga gleda gdje kree iz kule i pljaka
svakoga na koga naie, i jo kad je ugrabio onaj lik Muhamedov,
sav od suha zlata, kako njegova historija kazuje. Da mu je nekoliko
puta caknuti nogom izdajicu Galalona, ne bi alio dati svoju
gazdaricu, a za prd i sinovicu.
Naposljetku, kad mu je pamet ve klonula, sine mu
najneobinija misao koja je ikada ikojemu luaku sinula. Uini mu
se zgodnim i potrebnim, za veu ast svoju i za korist dravnu, da se
prometne u skitnika viteza i krene svijetom oruan i na konju,
traei pustolovine i izvrujui sve ono to je itao da izvruju
skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgava
nezgodama i opasnostima, da ih svladava i stjee vjeitu slavu i ime.
Ve mu se jadniku po glavi motalo da e za junatvo svoje ruke biti
okrunjen barem za cara od Trebizonde. I tako se on u tim ugodnim
mislima, zanesen divnom slau koja mu se priviala, pouri uiniti
to je namjerio. Ponajprvo se lati posla da oisti bojnu opremu
pradjedovsku, koja je davno baena u kut i zaboravljena, pa je ondje
zarala i popljesnivila. Oisti je i uredi to god je bolje mogao, ali
odmah zapazi nedostatak: nije imao ljema s vizirom, nego obinu
kacigu. No vjetina njegova doskoi i tomu, te on od ljepenke
sadjelja neto nalik na pol ljema s vizirom. Dodue, kad je htio
iskuati je li mu ljem jak i moe li podnijeti udar, pa potegnuo ma
i maznuo dvared po ljemu, ve je prvim udarom u jedan mah
unitio sve to je radio tjedan dana. Bude mu krivo to je tako lako
bilo pokvariti ljem, te da se osigura od takve opasnosti, uzme ga
opet izraivati, ali sada umetne iznutra eljezne ipke, tako da mu je
ljem bio vrst i po volji; iskuavati ga ne htjede opet, nego ga
proglasi i uze smatrati najizvrsnijim ljemom s vizirom.
Onda se ogleda za svojim konjem. Konj taj spao dodue u mesu
kao gladna godina i bio puniji mana od Gonelina
[35]
konja, koji
tantum pellis et ossa fuit, ali njemu se uini da ni Aleksandrov
Bucefal ni Cidov Babieca nisu njegovu konju ravni. Dva-tri je dana
premiljao kakvo bi mu ime nadjenuo, jer (kako je govorio sam
sebi) ne prilii se da konj ovakva slavna viteza, a i sam po sebi
zgodan, bez uvena imena bude. Zato mu je nastojao sloiti i dati
takvo ime da jasno kazuje to je bio dok jo ne bijae konj skitnika
viteza, a i to je sada. im gospodar mijenja stale, najrazboritije e
biti da i konju promijeni ime i da ga prozove slavnim i sjajnim
imenom, kakvo dolikuje novom stanju i zanimanju kojemu se ve
odao. Poto je dakle mnoga imena poizmiljao, brisao, odbacivao,
skrpio, raskvario i opet ih stao kovati u glavi i u mozgu, prozove ga
naposljetku Rocinante,
[36]
jer to mu se me uini uzvienim, zvunim,
a i kazuje kakav bjee neko, dok je jo bio kljuse, a nije bio ovakav
kao danas, jer sada je prvak meu svom kljusadi na svijetu.
Kad je tako po volji nadjenuo ime svojemu konju, nakani
nadjenuti ime i sebi. U tome mu razmiljanju proe opet osam dana,
a na koncu se nazove don Quijote. Po tom su imenu, kako rekosmo,
pisci ove istinite povijesti naslutili da se jamano zvao Quijada, a ne
Quesada, kako drugi opet misle. No on se jo sjeti da se junaki
Amadis nije zadovoljio pukim imenom Amadis, nego je dometnuo i
ime svoje kraljevine i postojbine, da je proslavi, te se prozvao:
Amadis od Galije. Zato i on, kao dobar vitez, nakani svojemu imenu
dometnuti ime svoje domovine i prozvati se don Quijote od Manche.
Tako je, po svojemu sudu, jasno oznaio svoj rod i postojbinu i
poastio ju uzimajui od nje svoj pridjevak.
Bojna je oprema dakle oiena, kaciga je pretvorena u ljem s
vizirom, kljusetu je nadjenuo ime, a odredio je i kako e se sam
zvati. Treba mu jo jedino, ree on sam sebi, potraiti damu u koju
bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lia i bez
ploda i tijelo bez due. Govori on sebi:
Ako ja za kaznu svojih grijeha, ili po srei svojoj, skobim
gdjegod kakva diva, kao to obino biva skitnicama vitezovima, te
ga u prvom sukobu oborim, ili ga prepolovim, ili ga, napokon,
prevladam i predobijem, zar nee dobro biti da ga mogu komu
poslati, neka se pokloni; neka ue k mojoj slatkoj vladarici, neka
klekne pred nju i glasom poniznim i pokornim rekne:,Ja sam,
gospoo, div Caraculiambro, gospodar otoka Malindranije, koga je
na junakom megdanu svladao nikada dovoljno nahvaljeni vitez don
Quijote od Manche, te me on alje da se poklonim vaemu svijetlom
licu, a vaa milost neka od mene ini to joj je po volji.
Oh, kako se uzradovao na dobri vitez kad je izgovorio taj
govor, a jo vie kad je naao komu bi dao ime svoje dame! Bila je,
kako vele, u selu blizu njegova sela seljaka djevojka, jako lijepa, u
koju je on neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o
tome ni sanjala i nije ni marila za njega. Zvala se Aldonza Lorenzo,
i on pomisli da e biti zgodno ako njoj pridjene ime vladarice
svojega srca. Potrai ime koje bi se valjano slagalo s njegovim, a
dolikovalo bi i pristajalo princezi i otmjenoj dami, te je naposljetku
prozove Dulcinea od Tobosa, jer je rodom bila iz Tobosa: to je ime,
po njegovu miljenju, zvuno i neobino i ima znaenje, kao i sva
imena koja je sebi i oko sebe ponadijevao.
Druga glava
to pria o prvom pohodu na koji je sa svoje postojbine krenuo bistri
don Quijote.
Poto je dakle sve uredio i spremio, ne htjede oklijevati da
uini to je naumio; straila ga misao da e zatezanjem nahuditi
svijetu, jer je nakanio tegobe uklanjati, krivice ispravljati, nepravde
zatirati, neredu doskakivati i zla djela osveivati. I tako, ne javljajui
nikome svoju nakanu i krijui se, jednoga se jutra prije zore, a bio je
jedan od najsparnijih srpanjskih dana, oborua svom svojom bojnom
opremom, zajae Rocinanta, natakne na glavu skrpani ljem,
nadjene na ruku tit, zgrabi koplje, te izjae iz dvorita kroza
stranja vrata u polje, silno zadovoljan i veseo to vidi da mu se tako
lako zapoeo izvrivati dobri naum. No tek to je ispao u polje,
zaokupi ga strahovita misao koja ga je malne odvratila od
zapoetoga pothvata. Sjetio se on da jo nije primljen meu
vitezove, te po vitekom zakonu ne moe i ne smije dii oruje ni na
kojega viteza; a sve da i jest, morao bi kao novi vitez nositi samo
svijetlo oruje,
[37]
bez znamenja na titu, dokle god ga junatvom ne
stekne. Te ga misli uskolebaju u naumu, ali kako mu je ludost bila
jaa od ikoje razloitosti, smisli on da e upriliiti neka njega ovitei
tko mu drago, na koga naie, po primjeru mnogih drugih koji su
tako uinili, kao to je itao u knjigama koje su ga zaludile. A to se
tie svijetloga oruja, nakan je, im dospije, oruje tako oistiti da
bude sjajnije i bjelje od hermelina.
[38]
S tim se smiri i nastavi svoj
put, udarajui onamo kamo je konja volja, jer to i smatra pravim
nainom za pustolovine.
Jae tako na novi novcati pustolov putem, razgovara sa sobom
i veli: Dok bude jednom na svijet izdana istinita povijest mojih
slavnih djela, nema sumnje da e mudrac koji ih bude opisivao
ovako zapoeti i priati prvi moj pohod u ranu zoru: ,Tek to je
rumeni Apolon po licu daleke i prostrane zemlje razastro zlaane
niti svoje krasne kose, i tek to sitne, arene ptiice umiljatim
jezicima, slatkom i medenom harmonijom pozdravie osvit rujne
zore, koja ustaje iz meke postelje ljubomornoga mua, te se kroz
vrata i balkone manchanskoga obzorja javlja smrtnicima, kadli
slavni vitez don Quijote od Manche ustade s dangubnoga perja,
zajaha slavnoga konja Rocinanta i krenu na put niz drevno i
uveno
[39]
Montielsko polje.
I doista je tim poljem jahao.
A onda nadovee: Sretna li doba i sretna li stoljea kad se
izdaju na svijet slavna moja junaka djela, vrijedna da budu salivena
od mjedi, isklesana u mramoru i naslikana na slikama, da budunosti
ostane uspomena. Oj ti mudri arobnie, bio tko bio, komu je
sueno da bude ljetopisac ove neobine historije! Molim te, nemoj
zaboraviti mojega dobroga Rocinanta, svagdanjega druga mojega na
ovim mojim hodovima i putovima! Onda opet zapone, kao da je
zbilja zaljubljen: Oj princezo Dulcinejo, vladarice ovoga
zaljubljenoga srca! Jako si mi naao uinila to si me otpravila i
odbila me s krutim jadom i naredila mi da se ne javljam pred licem
tvoje krasote. Smiluj se, gospodarice, i sjeti se ovoga pokornoga
srca koje od ljubavi za tebe toliku muku mui.
[40]

Uz to je nizao putem jo druge ludorije, sve onako kako su ga
njegove knjige nauile, i povodio se, koliko god moe, za jezikom
tih knjiga. A jahao je tako polagano, i sunce je tako naglo i s tolikom
egom pripeklo da bi mu jamano isprilo mozak, kad bi ga jo bilo.
Jahao je gotovo cio taj dan, i nita se nije dogodilo to bi
vrijedilo pripovijedati, te je oajavao, jer mu je elja da to prije
skobi koga na kome bi okuao jakost svoje junake ruke. Ima pisaca
koji vele da mu se prva pustolovina pruila u klancu Lpice;
[41]
drugi
vele: kod vjetrenjaa; ali ono to je meni polo za rukom iznai i to
je zapisano u manchanskim ljetopisima, kazuje da je jahao cio taj
dan, a kad se poe noati, iznemogoe i kljuse i on i malne skapae
od gladi. Obazre se na sve strane nee li ugledati kakav dvor ili
kakvu pastirsku kolibu, da se skloni i da namiri mnogu svoju
potrebu, i opazi nedaleko od puta kojim jae krmu. Kao da mu je
sinula zvijezda i kao da ga ne dovodi u trijem, nego u dvore
spasenja. Pohiti onamo i stigne krmi ba kad e se zanoati.
Na vratima zatekne on dvije djevojke, seke hoke, koje putuju
u Sevilju s mazgarima. Svratili se oni noas u krmu da ondje
predane. Kako se naem pustolovu sve to god misli, vidi i to mu se
utvara priinja zgodom koja se zbiva onako kako je on itao, i
krma mu se, im ju je opazio, uini dvorom sa etiri kule i s
vrcima od blistava srebra, pa je tu i most koji se uzdie, i dubok
rov, i sve ime su takvi gradovi opravljeni. Kad se priblii krmi
koja mu se uinila dvorom, pritegne malko uzde Rocinantu, jer se
ponadao da e kakav patuljak iskrsnuti navrh kule i javiti trubom da
se vitez pribliuje dvoru. Ali kad razabra da ondje zateu i da
Rocinante navaljuje u staju, dojae on krmi do vrata. Tu opazi one
dvije razuzdanice, i njemu se uini da su dvije krasote gospoice ili
umiljate dame koje se dvoru pred vratima etaju. Uto se sluajno
dogodi da svinjar potjera sa strnita krdo svinja (koje se, da prostite,
tako zovu) i zatrubi u rog, da se svinje skupe. I odmah se don
Quijotu priini ono to eli, to jest da to patuljak objavljuje sada tim
znakom njegov dolazak. Jako zadovoljan prie dakle krmi i
damama, ali kad one ugledaju onako oboruana ovjeka, s kopljem i
sa titom, poplae se i nagnu bjeati u krmu. No don Quijote, koji
im po bjeanju razabra strah, odigne vizir od ljepenke, otkrije svoje
suho, zapraeno lice, te progovori uljudnim i smirenim glasom:
Ne bjeite, milostive gospoice, i ne bojte se nikakva
zazora, jer vitekom redu u koji se i ja brojim, niti dolikuje niti je
posao da ikomu zazor ini, a pogotovu takvim uzvienim djevicama
kakve se vi jasno ukazujete.
Gledaju ga djevojke i zaviruju, da mu razaberu lice, koje je
zakriveno loim vizirom; ali kad zauju da ih krsti djevicama, to im
se nikako ne slae sa zanatom, ne mogoe se suspregnuti, nego
prasnue u toliki smijeh da se don Quijote raestio i rekao:
Krasoti jako dolikuje uljudnost, a dalje, velika je ludost
smijati se ni zbog ega. Ali ja vam to ne velim zato da se razjadite ili
ozlovoljite, jer moja je volja jedino da vam na slubu budem.
Taj govor, nerazumljiv tim gospama, i nepodobna pojava
naega viteza jo jae potakne njima smijeh, a njemu ljutinu, i jo bi
i gore bilo da nije u taj as iziao krmar, ovjek jako debeo i zato
jako miroljubiv. Kad on spazi onu nakaznu spodobu, opremljenu
onakvom neskladnom bojnom opremom: uzdama, kopljem, titom i
oklopom, gotovo da se i sam pridruio djevojakom veselju i
prasnuo u smijeh. Ipak se poboja tolike gomile oruja, te odlui da
mu uljudno odgovori, i ree ovako:
Gospodaru vitee, ako vaa milost trai noite, u ovoj ete
krmi, osim postelje (jer postelje nema nijedne), sve drugo nai u
preobilju. Kad don Quijote vidje poniznost zapovjednika ove
tvrave, jer tako mu se prividio krmar i krma, odgovori:
Meni je, gospodine katelane, sve po volji, jer oruje je
nakit meni, a borba je odmor moj...
[42]

Kad je nazvan kastelanom, pomisli krmar da ga je onaj okrstio
tako jer mu se uinio kastiljanskim potenjakom,
[43]
a on je
Andaluanin, i jo s obale sanlcarske, nikako manji lupe od Kaka,
ni manji objeenjak od aka ili paa.
[44]
Odgovori on dakle:
Prema tomu je vae perje tvrda stijena, a va san je vjeno
bdjenje.
Kad je tako, izvolite samo odsjesti, jer u ovoj e vam kui biti
pouzdano zgode i prilike da ne spavate i cijelu godinu dana, a
kamoli jednu jedincatu no.
Tako ree i pridra stremen, a don Quijote sjaha s velikom
tegobom i mukom s konja, kao ovjek koji cio dan nije okusio jela.
Odmah naredi krmaru neka se valjano pobrine za njegova
konja, jer ovo je najbolje stvorenje koje na svijetu kruha jede.
Pogleda krmar konja, i ne uini mu se ba onakav kako ga don
Quijote hvali, pa ni napolak. Odvede ga u staju i vrati se da vidi to
zapovijeda gost. A njemu djevojke, koje su se ve izmirile s njim,
skidaju bojnu opremu. Svukle mu oklop s prsiju i s ramena, ali
nikako ne znaju i ne mogu da istave oklop na vratu ni da mu skinu
nepodobni ljem, privezan zelenim uzicama; vorovi se nisu mogli
razrijeiti, nego treba da se presijeku. Ali on ne htjede ni za to
pristati, i ljem mu ostane svu no na glavi, tako da se smjenija i
neobinija slika ne moe ni zamisliti.
A dok su mu one skitnice i pohotnice skidale bojnu opremu,
sve je mislio da su to neke otmjene gospoe i dame iz onoga dvora,
te im je govorio nadasve uljudno:

Nigda nije vitez bio
Tako sluen od gospoa,
Koto bjee don Quijote,
Kada iz svog sela doe:
Gospe dine dvore njega,
Dvorkinjice paze konja
[45]


ili Rocinanta, jer to je, gospoe, mojemu konju ime, a don Quijote
od Manche ime je meni. Nisam se dodue kanio odati tko sam, dokle
god me ne odaju moja junaka djela u vaoj slubi i za vau korist,
ali sam morao u ovakvoj prigodi primijeniti tu staru romancu o
Lanzarotu, i zato ste mi prije vremena saznali ime. No kucnut e as
kada e mi vaa gospodstva zapovjediti, i ja u posluati, a hrabrost
moje ruke dokazat e koliko sam eljan sluiti vama.
Djevojke, koje ne bijahu navikle sluati sline govore, ne
odslovie, nego ga samo zapitae bi li prezalogajio togod.
Bih ja to mu drago doeka don Quijote jer mislim da
bi mi i trebalo.
Sluajno je bio petak i u svoj je krmi bilo samo nekoliko
obroka ribe koju u Kastilji zovu osli, u Andaluziji bakalar, u
drugim krajevima treska, a opet u drugima pastrmica. Zapitaju ga bi
li moda izvolio pastrmice, jer drugom ga ribom ne mogu ponuditi.
Ako ima mnogo pastrmica odgovori don Quijote
mogu one biti zajedno jedna pastrma; jer ako mi dadu osam reala u
sitnu novcu, isto mi vrijedi kao osam reala u komadu. tovie,
moglo bi s tim pastrmicama biti kao s teletom, koje je bolje od
krave, ili s jaretom, koje je bolje od jarca. No bilo kako mu drago,
neka se odmah donese; jer muka je i teret oruje, i ne moe ga
nositi ako ne pazi na utrobu.
Da bude na svjeem zraku, postave mu stol krmi pred vrata, a
krmar mu donese obrok bakalara, loe nakvaena i jo gore
skuhana, i kruh crn i prljav kao i njegovo oruje. Smijeno ga je
gledati kako jede. ljem nije skinuo, a vizir mu je navuen, te ne
moe nita k ustima prinijeti, nego mu mora tkogod davati i ba u
usta metati. U toj mu potrebi pomae jedna od onih gospoa. Ali
piem ga napojiti ne mogoe, i ne bi ni mogli, da nije krmar
izdubao trsku, pa mu jedan kraj turio u usta, a u drugi lio vino. Sve
je to strpljivo primao, samo da mu ne rastrgaju uzice na ljemu. Uto
sluajno krmi stigne svinjski troja; najavi on svoj dolazak i
zaduhne etiri-pet puta u trskovu sviralu, a time sasvim uvjeri don
Quijota da je u nekom slavnom dvoru, da ga slue uz glazbu, da je
bakalar pastrma, da je crni kruh bijeli, da su bludnice dame, da je
krmar dvorski katelan, i po tome rasudi da se u dobar as odluio
krenuti. No sve ga je jae morilo to nije oviteen, jer dok nije u
viteki red primljen, misli da se po pravu ne smije ni u kakav
junaki posao uputati.
Trea glava
u kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen.
Moren dakle takvim mislima, pouri se on sa svojom
oskudnom veerom, kakva se ve dobije u krmi, a kad je
doveerao, zovne krmara, zatvori se s njim u staju, klekne preda nj
i progovori:
Hrabri vitee, odavle gdje kleim, ne ustajem ja dokle god
se vaa dobrota ne privoli da me obdari milou za koju vas elim
zamoliti, a bit e vama na diku i svemu ljudskome rodu na korist.
Kad krmar vidje svojega gosta gdje pred njim klei, i zau to
on govori, zagleda se zbunjen u njega ne znajui ni to bi uinio ni
to bi mu rekao. Navali na njega neka ustane, ali on ni za to ne
htjede, dokle god mu nije obeao da e ga obdariti milou za koju
ga moli.
Tome sam se, gospodaru, od velikoduja vaega i nadao
doeka don Quijote; evo dakle za koju sam vas milost zamolio, a
vaa mi je plemenitost obeala: milost da sutra izjutra oviteite
mene. Noas u ja u kapeli vaega dvora odstojati strau pod
orujem, a sutra e se, kako rekoh, izvriti to toliko udim: da
mognem, kako se prilii, na sve etiri strane svijeta ii traei
junake zgode, za korist onih koji su u nevolji, jer to je zadaa
vitetvu i skitnicima vitezovima, a takav sam i ja, te za takvim
junatvima ginem.
Krmar je, kako rekosmo, prilian objeenjak bio i ve je neto
naslutio da mu gost nije sasvim pri pameti. A kad ga je uo to sada
govori, konano se uvjeri. Zato, da bi noas bilo smijeha, odlui
pristati uza alu. Ree mu dakle da je posve pravo to eli i moli;
takva se nakana prilii i prirodna je ovakvim otmjenim vitezovima
kakvim se on ini, a po naoitom liku i jest. Kaza kako se i sam za
mladih dana bavio tim asnim poslom, te je obiao mnoge krajeve
po svijetu traei junakih zgoda, a nije propustio ni suionice ribe u
Malgi, ni naselja Riarnska, ni Comps u Sevilji, ni trite u
Segoviji, ni Oliveru u Valenciji, ni Rondillu u Granadi, ni obalu u
Sanlcaru, ni Potro u Crdobi, ni vinare u Toledu,
[46]
ni druga mjesta
na kojima je iskuao brzinu svojih nogu i vjetinu svojih ruku, te
poinio mnogu nepravicu, predobio udovicu mnogu, naeo poneku
djevicu, prevario pokoje nedoraslo eljade i konano se upoznao s
gotovo svim velikim i malim sudovima, koliko god ih ima u svoj
panjolskoj; naposljetku se, veli, sklonio u ovaj svoj dvor, te ivi tu
od imanja svojega i tuega i prima svakoga skitnika viteza kojega
god podrijetla i stanja bio, sve zato to ih silno voli i to oni, za
nagradu njegovoj dobroj volji, dijele s njim to god imaju. Ree mu
i to da u ovom svojem dvoru nema nikakve kapele u kojoj bi mogao
pod orujem odstojati strau, jer je kapela sruena da bude nova
sagraena; ali kad je potreba, moe se, zna on, odstojati straa gdje
mu drago, te bi je mogao noas odstojati u kojem dvorskom
dvoritu; a sutra e se, ako Bog da, izvriti ceremonije koje trebaju,
pa e on biti oviteen, i jo tako da na svem svijetu ne bi mogao biti
oviteen bolje.
Zapita ga ima li sa sobom novaca. Don Quijote odgovori da
nema ni pikule, jer u historijama skitnika vitezova nije nikada itao
da je ijedan novac sa sobom nosio. Na to mu odvrati krmar da se
vara: sve ako to i ne pie u historijama, ne pie zato to se njihovim
piscima nije inilo nunim pisati o neem to je tako jasno i
potrebno kao to da mora ponijeti novac i iste koulje, i stoga ne
smije suditi da vitezovi nisu te potreptine sa sobom nosili. On
smatra dakle pouzdanim i dokazanim da su svi skitnici vitezovi,
kojih su tolike knjige pune i prepune, nabijene kese nosili, da im
bude novaca ako ustreba, a isto su tako nosili koulje i katuljicu
punu masti da njome vidaju rane koje im budu zadane, jer na
poljima i pustolinama, gdje se bore i dopadaju rana, nema im svagda
tko bi ih lijeio, manj da im je prijatelj koji mudrac arobnjak, te im
on odmah upomo priskakuje i zrakom im na oblaku dovodi
djevojku ili patuljka, s posudicom takva snana napitka te im gutnu
kap, ozdravljuju od svake rane i svakog uboja, kao da ga nije ni bilo.
Ali kad nisu imali toga, starodrevnim je vitezovima svagda bio
naviaj da su im perjanici opskrbljeni novcima i drugim
potreptinama, kao to je svilac i melem, da se lijee. A kad bi se
dogodilo da ovakav vitez nema perjanika (no to je malo i rijetko
bivalo), sam bi vitez sve to nosio sa sobom u maloj torbici na
konjskim sapima, tako te bi se inilo da je u njoj togod vano. Jer
ako ne bi bilo s takva razloga, skitnicama vitezovima ne dolikuje
nositi torbaka. Zato mu savjetuje, premda bi mu kao vitekomu
posinku svojemu, to e mu nabrzo biti, mogao i zapovjediti, neka
odsad ne kree na put bez novaca i bez spomenute zalihe, pa e
vidjeti kako e mu na korist biti kad se i ne nada.
Don Quijote obea da e uiniti sasvim onako kako ga svjetuje.
Uglave dakle odmah da e odstojati oruanu strau u velikom
dvoritu uz krmu. Don Quijote skupi sve svoje oruje, metne ga na
valov kraj studenca, nadjene na ljevicu tit, prihvati koplje i silno se
dostojanstveno uzeta pred valovom. On se uzeta, a uto se i no
uhvati.
Krmar pripvjedi svima koji se zatekoe u krmi kako mu je
budalast gost, te kako odstojava oruanu strau, iekujui da bude
oviteen. Zaude se oni takvoj neobinoj budalatini te odu da ga
vide iz prikrajka i ugledaju ga kako se as mirno eta, as opet u
koplje podupire, a oi upire u oruje i ne moe da ga se nagleda.
No se sasvim unoa, ali takva jasna mjeseina zasine da bi se
mogla takmiti sa suncem, u kojega svjetlost zaima. Tako oni sve
jasno razabiru to god novi taj vitez ini. Onda naspije jednom od
onih mazgara u krmi da ode i napoji svoje mazge. Treba sada
maknuti oruje don Quijotovo, koje lei na valovu, ali kad on spazi
mazgara gdje prilazi, zavikne u sav glas:
Ej ti, bio tko bio, smioni vitee koji prilazi oruju
najjunanijega skitnika viteza to se ikad maem opasao! Pazi to
ini, i ne diraj mi oruja ako ne eli glavom platiti smionost!
Mazgar ne htjede mariti za te rijei (a bolje mu bjee hajati za
njih, da izmakne nevolji), nego zgrabi oruje za remenje i odbaci ga
daleko od sebe. Kad to vidje don Quijote, podie oi k nebu, svrnu
misli (kako se ini) na svoju vladaricu Dulcineju i ree:
Budi meni, vladarice moja, na pomoi u ovoj prvoj uvredi i
pogrdi koja stie ove grudi, tebi podinjene: ne uskrauj mi milost i
zatitu u ovome prvom odlunom boju.
Te i jo druge takve rijei izree, te odbaci tit, odie
obadvjema rukama koplje i njime opatrnu mazgara tako silno po
glavi da se krvav svalio na zemlju, pa da ga je jo jednom zviznuo,
ne bi mu trebalo lijenika da ga lijei. Poto je to uradio, skupi svoje
oruje i uzeta se opet, isto onako mirno kao i dotle. Malo zatim
drugi mazgar, ne znajui to se dogodilo (jer je onaj prvi jo
onesvijeten bio), doe s istom onakvom nakanom, da napoji mazge.
Ali kad on prie da ukloni oruje i raskri valov, don Quijote ne
progovori ni rijei i ne zamoli milost ni u koga, nego i opet odbaci
tit, i opet die koplje, te maznu i toga mazgara vie nego triput po
glavi, ali koplje se ne razmrska, nego glava mazgarova pue etiri
puta. Na tu se halabuku sletje sav svijet iz krme, a meu njim i
krmar. Kad to vidje don Quijote, nadjenu tit na ljevicu, poloi
desnicu na ma i ree:
Oj vladarice krasote, snago i jakosti oslabljenoga srca
mojega! Kucnuo je as da svrne uzviene oi na ovoga tvojega roba
viteza, koji se danas nada veliajnomu junakomu djelu.
Time se, uini mu se, toliko ojunaio da ne bi ni korak
uzmaknuo sve da navale na njega svi mazgari ovoga svijeta. Kad
one ranjenike vidjee drugovi njihovi kakvi su, obasue don Quijota
izdaleka kamenjem, a on se, koliko god mogae, titio titom, ali se
od valova ne smjede udaljiti, da mu oruje ne bude bez obrane.
Krmar se uzvika neka ga se okane, jer im je ve rekao da je gost
lud, pa ga kao luaka ni sud ne bi osudio, sve da ih redom pobije.
Don Quijote uzvikao se jo jae, te ih krsti nevjerama i izdajnicima,
a gospodaru zamka veli da je hulja i prostaina, kad doputa da tako
postupaju sa skitnicima vitezovima; samo dok on bude oviteen,
platit e mu, da zapamti nevjerstvo svoje.
A za vas, podla i kukavna fukaro, ja ne hajem: bacajte,
prilazite, dolazite, zlostavljajte me, koliko god moete; vidjet ete
ve kako u vam odmastiti za budalatinu i drskost.
To izree toliko odreito i srano da je silan strah spopao
napadae. I tako oni malo zbog toga, malo po krmarovu savjetu,
prestanu bacati kamenje. A on ih pusti da uklone ranjenike, i uzme
opet s onim istim mirom i spokojem odstojavati oruanu strau kao
dotad.
Ne svidjee se krmaru gostove budalatine, te on odlui sve
prekratiti i odmah ga oviteiti zlosretnim vitekim redom, dok ne
bude jo gore bijede. Pristupi mu dakle, ispria se to je taj prosti
svijet onako obezobrazio s njim, jer on nije o tom ni sanjao; no zato
su oni za drzovitost estito kanjeni. Ree mu, kako mu je ve
rekao, da u zamku nema kapele, ali za ono to se jo mora uiniti i
ne treba kapela. Kad tko hoe da bude oviteen, glavno je, koliko on
zna viteki ceremonijal, udar po zatiljku i po ramenu, a to se moe
izvriti i nasred polja. to se pak tie oruane strae, dovoljno je
odstraiti dva sata, a on je eto odstojao vie od etiri. Sve mu to
povjeruje don Quijote i odgovori mu da ga je ovoga asa voljan
posluati, pa neka izvri sve to god bre moe, jer ako bude opet
napadnut, poto ve bude oviteen, nee u zamku nikomu poaliti
glave, a samo e onima oprostiti ivot koje domain odredi, i njemu
u ast.
Tako opomenut i preplaen, donese krmar odmah knjigu u
koju zapisuje slamu i jeam to ih daje mazgarima. S njim iziu one
dvije spomenute djevojke, djeak ponese ugorak svijee, i vajni
katelan prie don Quijotu i zapovjedi mu neka klekne. Uzme itati
iz svoje biljenice, kao da govori kakvu pobonu molitvu, a nasred
itanja digne ruku i odvali don Quijotu estit udarac po vratu, onda
ga njegovim vlastitim maem plotimice mazne svojski po ramenu.
Uz to je vazda mrmljao kroza zube, kao da ita obrednu molitvu.
Poto je to uinio, naredi jednoj od onih dama neka mu opae ma, a
ona to izvri s velikom vjetinom i bistrinom, jer nije ala susprezati
smijeh uza svaku toku te ceremonije; ali junaka djela novoga
viteza, koja ve vidjee, suzbie im smijeh. Opasujui ga maem,
ree estita gospoa:
Bog vam dao, milostivi gospodaru, da budete sretan vitez i
da vam se posrei u bojevima.
Don Quijote zapita je kako se zove, da zna u budunosti komu
duguje zahvalnost za iskazanu milost, jer je nakan odijeliti njoj
jedan dio slave koju e stei junatvom svoje ruke. Ona mu s
velikom poniznou odgovori da se zove Tolosa, a ki je nekoga
krpe rodom iz Toleda, koji ivi u atrljama u Sancho Bienayi; ona
mu je voljna posluiti to god poeli, i smatrati ga gospodarom. Don
Quijote odvrati joj neka njemu za ljubav i za volju pridjene svojemu
imenu don i neka se prozove doa Tolosa. Ona mu obea, a druga
mu djevojka natakne ostrugu, i on razvede s njom gotovo isti
razgovor kao i s onom koja mu je pripasala ma. Zapita i nju za ime,
a ona mu odgovori da se zove Molinera (mlinarica), jer je ki estita
mlinara iz Antequere. I nju zamoli don Quijote neka imenu pridjene
don i neka se prozove doa Molinera, te i njoj ponudi svoju slubu i
naklonost.
Poto su dakle navrat-nanos dokonane ceremonije, nikada jo
donde viene, nije mogao don Quijote doekati as kada e se vinuti
na konja i potei da trai pustolovine. Osedla odmah Rocinanta i
uzjae, zagrli domaina, te hvalei mu to ga je oviteio, nagovori
mu takva udesa da se to ne moe ni pogoditi ni iskazati. A krmar,
samo da mu se nosi iz krme, odgovori na njegov govor isto tako
rjeito, iako sa manje rijei, pa ne itui plau za ugoenje, pusti ga
neka ide s milim Bogom.
etvrta glava
to se dogodilo naemu vitezu kad je krenuo iz krme.
Bjee pred zoru kad don Quijote krenu iz krme, tako
zadovoljan, sretan i veseo da mu je od radosti pucao kolan na konju.
Ali na pamet mu padnu savjeti krmarovi, kako je potrebna zaliha
koja se sa sobom nosi, osobito novci i koulje, te odlui vratiti se
kui i ondje se opskrbiti svime, pa i perjanikom, jer kani za
perjanika uzeti susjeda svojega, seljanina, koji je siromah i ima
djece, ali je vrlo zgodan za perjaniku slubu u viteza. S tom milju
navrne Rocinanta k selu, a Rocinante, kao da ve osjea pau, pojuri
onamo tako voljno te se inilo da i ne dodiruje nogama zemlju.
Ne proe daleko, kad mu se uini da se iz umske gutare, tamo
s desne strane, uje neiji glas kako jadikuje. im to zau,
progovori:
Hvala nebesima na milosti koju mi iskazuju kad mi ovako
brzo daju priliku da mognem izvriti to mi je dunost po zvanju, i
da uberem plod svojih dobrih nakana. Jamano je to glas kakva
potrebnika ili potrebnice, kojoj treba moja dobrota i pomo.
Potegne uzde i svrne Rocinanta onamo odakle mu se ini da
dopire glas.
Tek to je nekoliko koraaja uao u umu, opazi kobilu
privezanu za hrast, a za drugi hrast privezana djeaka od nekih
petnaest godina, gola do pojasa. Taj se djeak uzvikao, a ima i zato,
jer ga neki krepki seljanin neprestance mlati remenom, a kad god ga
oine, kori ga i upuuje te mu govori:
Jezik smiri, a oi rairi!
A djeak odgovara:
Neu vie nikada, gospodaru! Tako mi muke Isusove, neu
vie to uiniti. Obeavam da u odsad bolje paziti na stado.
Kada don Quijote razabra to tu biva, progovori rasrena glasa:
Neusrdni vitee, ne dolikuje hvatati se ukotac s onim koji
se ne moe braniti. Nego uzjaite konja i prihvatite koplje a
uistinu je bilo prislonjeno koplje uz hrast za koji je povodcem
svezana kobila pa u vam ja pokazati da je kukavtina to vi
inite.
Kad seljanin ugleda nad sobom tu spodobu, optrpanu orujem,
kako mu se razmahuje kopljem ispred lica, pomisli da je poginuo, te
odgovori dobrostivim rijeima:
Gospodaru vitee, taj djeak koga ja kanjavam, u mojoj je
slubi i uva mi kao ovar stado ovaca to imam u tom kraju. Tako
je nemaran da mi svaki dan nestaje po ovca. I jer ga ja katigujem za
nemarnost i objeenjatvo, veli on da ja to inim od krtosti, samo
da mu ne platim plau koju mu dugujem, a tako mi Boga i due,
lae.
Kako preda mnom smije izustiti rije lae, ti prosta
huljo? zavikne don Quijote. Tako mi sunca koje nam sija,
raskomadat u ja tebe ovim kopljem na komadike. Da si ga odmah
isplatio bez ijedne rijei! Ako nee, tako mi Boga, koji je gospodar
nad nama, ovoga u te asa smlaviti da ti ni traga ne bude. Odvezuj
ga odmah!
Seljanin obori glavu i bez ijedne rijei odrijei ovara, koga
sada don Quijote zapita koliko mu duguje gospodar. Ovar odgovori
da mu duguje za devet mjeseci, po sedam reala mjeseno. Don
Quijote srauna i pronae da je to u svemu ezdeset i tri reala, te
zapovjedi seljaninu neka ovoga asa plati ako nee da pogine od
njegove ruke. Zaplaeni se seljanin zabogma i mjestom na kojem
stoji i zakletvom kojom se zakleo (a zakleo se niim jo nije) da nisu
toliki novci, jer se moraju odraunati i odbiti tri para cipela koje mu
je dao, i jedan real, to mu je dvaput putana krv kad je bolovao.
Sve ti to dobro navija odvrati mu don Quijote; ali
cipele i putanje krvi neka se odrauna za bubotke kojima si ga bez
krivice izubijao. Ako je on razderao kou na cipelama koje si ti
platio, ti si mu razderao kou na tijelu. A ako mu je brico putao krv
kad je bolovao, ti si mu je putao zdravomu. Po tome on dakle tebi
ne duguje nita.
Nevolja je, gospodaru vitee, to ja nemam novaca sa
sobom. Neka Andrs poe sa mnom mojoj kui, i ja u mu isplatiti
sve do reda.
Da ja opet odem s njim? odvrati djeak. Zlo i
naopako! Neu ja, gospodaru, ni za to, jer ako on mene uhvati
sama, izbit e me na mrtvo ime.
Nee odvrati don Quijote; dovoljno je da ja naredim, i
on e posluati. im se on meni zakune po zakonu vitekog reda,
koji je primio, oslobodit u ga obeanja i zajamit u tebi da e ti
platiti.
Promislite, milostivi gospodaru, to govorite rei e
djeak; moj gospodar nije vitez i nije nikakav viteki red primio,
nego je on bogati Juan Haldudo, itelj quintanarski.
Svejedno odgovori don Quijote; Haldudi
[47]
mogu biti
vitezovi, jer svatko je sam svoje sree kova.
Istina je ree Andrs ali tko je ovome mom gospodaru
skovao sreu, kad on meni krati moju plau, moj znoj i moju muku?
Ne kratim ja tebi, brate Andrse odvrati seljanin;
privoli se samo da poe sa mnom, a ja se kunem svim vitekim
redovima koliko god ih na svijetu ima da u te isplatiti do reala, i jo
biranim novcima.
[48]

Volja vas ne birati odvrati don Quijote; samo mu
isplatite u realima, i ja u se zadovoljiti. Ali pazite da uinite kako
ste prisegli, jer ako ne uinite, kunem vam se onom istom zakletvom
da u se vratiti i potraiti vas i kazniti, a pronai u ja vas sve ako se
sakrijete bolje od gutera. A elite li znati tko vam ovo zapovijeda,
pa da uzmorate jo jae prionuti i obeanje izvriti, znajte da sam ja
junaki don Quijote od Manche, osvetnik krivdi i nepravic. Ostajte
s Bogom i ne smeite s uma to ste obeali i prisegli, da vas ne
stigne kazna kojom sam vam zaprijetio.
Tako ree, obode Rocinanta i za tili as odjuri od njih. Poprati
ga seljanin oima, a kad vidje da je izmaknuo iz ume i nestao,
okrenu se ovaru Andrsu te mu ree:
Hajde, sinko, da ti platim to ti dugujem, kako mi je
zapovjedio onaj osvetnik krivic.
Kunem vam se odvrati Andrs kako god vi naumili
izvriti zapovijest toga estitoga viteza, koga Bog tisuu godina
poivio, on je, tako mi svetoga Roka, takav junak i pravedan sudac
da e se vratiti i sve izvriti to je rekao!
I ja se kunem odgovori seljanin ali kad te toliko
volim, elim poveati dug, da ti poveam i plau.
Zgrabi ga za ruku, ponovno ga priveza uz hrast, i izmlati ga na
mrtvo ime.
Hajde sada, gospodiu Andrse govorio je seljanin
zovni osvetnika krivic, da vidi hoe li osvetiti ovo. Samo mi se
ini da jo nisam dokonao posao, jer me snalazi volja da te iva
oderem, kako si se i bojao.
Naposljetku ga odrijei i pusti da poe traiti svojega suca, pa
neka mu on izvruje osudu koju je izrekao. Andrs jadan i zlovoljan
ode, kunui se da e potraiti junakoga don Quijota od Manche i
pripovjediti mu sve redom to se dogodilo, pa e mu gospodar ljuto
iskihati sve. Ali uza sve to ode on plaui, a gospodar ostade smijui
se. Tako je dakle osvetio krivicu junaki don Quijote. Sav
zadovoljan tom zgodom, uvjeren da je najsretnije, uzvieno,
zapoeo svoja viteka djela, silno uivajui u samom sebi, jae on ka
svojemu selu i govori tihano:
Uistinu se moe zvati sretnom iznad sviju koje god ive na
zemlji, oj krasoto nad krasotama, Dulcinejo od Tobosa, jer tebi je
sudbina dosudila, da svakoj tvojoj volji i hiru bude podvrgnut i
pokoran ovakav junaan i slavan vitez kao to jest i kao to e biti
don Quijote od Manche, koji je, kako sav svijet zna, juer oviteen,
a danas je doskoio najveoj nepravdi i krivici koju je nepravednost
smislila i okrutnost poinila: danas sam oteo bi iz ruke
nemilosrdnoga neprijatelja koji je bez ikakva uzroka ibao onoga
njenoga djeaka.
Uto stigne na put koji se ralja na etiri strane, i odmah mu
padnu na pamet raskrija gdje se skitnici vitezovi zamiljaju kojim
bi putem udarili. Da uini poput njih, zastane askom, ali nakon
premiljanja pusti Rocinantu uzde i preda svoju volju volji svoga
konja, a taj udari onamo kamo je odmah namjerio, ravno svojoj staji.
Poto je projahao otprilike dvije milje, naie don Quijote na
skupinu ljudi, toledskih trgovaca, kako je kasnije doznao, koji
putuju u Murciju da kupuju svilu. estorica su, sa suncobranima, a
uz njih su etiri sluge na konjima i tri mazgarska momka pjeaka.
im ih don Quijote spazi, odmah pomisli da je tu nova pustolovina,
a kako je nakan da se u svim zgodama, koliko god moe, povodi za
onim to je itao u svojim knjigama, uini mu se to ba lijepom
prigodom da izvri to je namislio. S pristalom se otmjenou i
sranou upre dakle vrsto u stremen, uperi koplje, zakrili titom
prsa, stane nasred puta i poeka da mu stignu oni skitnici vitezovi,
jer za takve ih je smatrao i cijenio. A kad se primaknue da ga mogu
vidjeti i uti, zaviknu don Quijote iza glasa i ree im nabusito:
Neka sav svijet stane, ako sav svijet ne bude priznao da na
svem svijetu nema krasnije gospe nego to je carica od Manche,
neprispodobiva Dulcinea od Tobosa!
Na te rijei zastanu trgovci, a kad promotre neobinu spodobu
onoga koji govori, razaberu odmah, i po spodobi i po rijeima, da je
taj gospodin mahnit. Ali htjedoe i da vide to e mu ono priznanje
koje trai, te e jedan od njih, podrugljivac i veliki domiljan, rei:
Gospodaru vitee, mi ne znamo tko je ta estita gospoa
koju spomenuste, nego vi nama pokaite nju, pa ako je zbilja takva
krasotica kako rekoste, drage emo volje i bez ikakve sile priznati
istinu koju od nas traite.
Da ja vama nju pokaem odvrati don Quijote kakva bi
vam dika bila priznati istinu koja je tako jasna? U tome i jest
vanost, da vi, premda je niste ni vidjeli, morate vjerovati,
priznavati, tvrditi, zaklinjati se, braniti je; a ako neete, izlazite mi
na megdan, vi nepokorni i obijesni ljudi! Istupajte jedan po jedan,
kako viteki zakon nareuje, ili svi etimice udarite kako je obiaj i
sramotan posao ljudima vaega soja! Evo izgldam i iekujem vas.
uzdajui se u pravicu, koja je uz mene.
Gospodaru vitee odgovori trgovac molim vau
milost u ime sviju nas knezova, koji smo ovdje, nemojte da
optereujemo svoju savjest priznajui ono to nikada nismo vidjeli
ni uli, pogotovu gdje bi to bio zazor caricama i kraljicama u
Alcarriji i Extremaduri,
[49]
nego se udostojte pokazati nam kakvu god
sliku te gospoe, sve ako je slika malena kolik penino zrno, jer po
sitnu se gata krupno; a ja mislim da smo se ve toliko privoljeli njoj,
te emo mi, sve ako joj je na slici jedno oko kiljavo a iz drugoga joj
oka kaplje rumenica i sumpor, ipak rei da je krasna koliko god
elite, samo da ugodimo vaoj milosti.
Ne kaplje njoj, gade odurni odvrati don Quijote razjaren
ne kaplje njoj, velim, ono to ti kae, nego joj njeno kaplje
ambra i bizam, a nije ona ni kiljava ni nakriva, nego ravna kao
vreteno na Guadarrami.
[50]
Ali e ljuto okajati veliku klevetu kojom
si opao onakvu krasotu kakva je u moje vladarice.
Tako ree, te spusti koplje i s tolikim bijesom i ljutinom pojuri
na ovjeka koji mu je ono rekao, te bi taj smioni trgovac nastradao
da nije, na sreu njegovu, Rocinante na pol puta posrnuo i pao.
Rocinante pade, a gospodar mu se dobrano otkotrlja niz polje.
Htjede ustati, ali ne moe nikako, jer mu smeta koplje, tit, ostruge i
ljem, a teka je starinska bojna oprema. Mui se on tako, htio bi
ustati, a ne moe, te govori: Ne bjeite, ljudi kukavice;
priekajte, ropske due; jer nisam se ja ovamo izvalio po svojoj
krivici, nego po krivici mojega konja.
Jedan od mazgarskih momaka, koji se ondje naoe, a nije ba
bio dobroudan, ne otrpi kad zau tolike pogrde od onoga jadnika
to lei, nego mu uzvrati u rebra. Pojuri k njemu, zgrabi mu koplje,
razlomi ga u komadike, te ga jednim ulomkom, unato oklopu,
izmlati kao vola u kupusu. Uzviu se gospodari na njega, neka ga ne
bije toliko i neka se okani, ali se momak ve razjario te ne htjede
odustati dok nije bijes izdovoljio i srce iskalio. Pograbi on jo i
druge ulomke koplja i sasvim ih razmrska na jadniku to lei. Ali
don Quijote, koliko god pljute po njemu udarci, ne suspree jezik,
nego prijeti i nebu i zemlji i razbojnicima, jer za razbojnike ih
smatra.
Umori se momak, i trgovci udare svojim putem, za kojega su
imali prilike da se dosita napriaju o izmlaenom jadniku, a ovaj,
kad vidje da je sam, opet pokua hoe li moi ustati. Ali kad nije
mogao dok je bio zdrav zdravcat, kako bi mogao sada, ovako izbijen
i razbijen? A ipak je zadovoljan, jer to smatra za pravu nevolju
skitnika viteza, te svu krivicu pridaje svojemu konju. No ustati ne
moe jer mu je sve tijelo izubijano.
Peta glava
u kojoj se nastavlja pria o nezgodi naega viteza.
Kad on vidje da se doista ne moe ni maknuti, naumi utei se
obinomu svojem utoitu, to jest dosjetiti se kojemu mjestu iz
svojih knjiga, i mahnitost mu navede na pamet ono o Baldovinu i
markizu od Mantove, kad ga je Carloto ostavio ranjena u planini.
Znaju tu priu djeca, poznaju je mladii, hvale je ak i vjeruju u nju
starci, a ipak uza sve to nije istinitija od udesa Muhamedovih.
Uini mu se da se ta pria ba ne slae s nevoljom u koju je zapao;
stane dakle iskazivati silni bol, po zemlji se valjati i s iznemoglim
dahom govoriti one rijei to ih je, vele, vitez govorio u umi:

Gdje si sada, gospo moja,
Da poali jad moj, mila?
Ili ne zna, il ne haje,
Il si vjeru pogazila?
[51]


I tako nastavi romancu sve do onih stihova koji kazuju:

Oj markie od Mantove,
Plemeniti gospodaru
I roeni strie...

A kad on stigne do toga stiha, sluajno naie ba onuda seljanin
iz njegova sela i susjed njegov, koji je nosio vreu penice u mlin.
Kad on ugleda izvaljena ovjeka na tlu, pristupi mu i zapita ga tko je
i kakva mu je nevolja da tako alostivo jadikuje. Don Quijote
pomisli jamano da je to markiz od Mantove, stric njegov, te mu ne
odgovori nita nego nastavi svoju romancu, u kojoj pria o svojoj
nevolji i o ljubavi careva sina i njegove ene, sasvim onako kako to
romanca pjeva.
Seljanin se zadivi, sluajui onakve budalatine, onda mu
odigne vizir, razmrskan ve udarima, i obrie mu lice, zapraeno
sasvim. im ga obrisa, ve ga prepozna i ree:
Gospodaru Quijana (ovako se valjda zvao dok je jo bio pri
zdravoj pameti i nije se od mirna plemia pretvorio u skitnika
viteza), tko je na vas navalio toliku nevolju?
Ali don Quijote nastavlja svoju romancu kao da ga onaj i ne
pita. Kad to vidje dobrijan, skine mu, to god bolje zna, oklop s
prsiju i s ramena, da pogleda je li gdje ranjen, ali ne naie ni na krv
ni na masnicu. Upne se da ga digne sa zemlje, i s prilinom ga
mukom popne na svojega magarca, jer pomisli da je na magarcu
mirnije jahanje. Skupi mu oruje, ak i krhotine njegova koplja,
privee to na Rocinanta, uhvati Rocinanta za uzdu a magarca za
povodac, i krene svojemu selu, sav zamiljen u one budalatine to
ih je don Quijote govorio a on ih sluao. Zamislio se i don Quijote,
koji se nemoan i izubijan jedva dri na magarcu, te kadikad samo
uzdie k nebesima. Tim on navede seljanina da ga opet zapita to ga
boli. No don Quijotu kao da sam avo dovlai na pamet prie koje
se slau s njegovom zgodom: sada on zaboravi na Baldovina i sjeti
se Maura Abindarreza,
[52]
kako ga je porkulab antequerski, Rodrigo
od Narveza, uhvatio i zarobio u svojoj tvravi. Kad ga dakle
seljanin i opet zapita to je i kako mu je, on mu odgovori onim istim
rijeima i reenicama koje je zarobljeni Abencerraje odgovorio
Rodrigu od Narveza, sasvim onako kako je tu historiju itao u
knjizi Diana od Jorge de Montemayora, gdje se o tome pripovijeda.
Zaokupio don Quijote neprestance o tom te o tom, tako da se
seljanin vraki nasluao ludorija bez kraja i po njima razabrao da je
njegov susjed mahnit. Pouri se dakle da to prije stigne u selo i da
se otrese neprilike koju mu je don Quijote navalio svojim
brbljarijama zavrujui ih ovim rijeima:
Znajte, milostivi gospodaru don Rodrigo od Narveza, da je
ona krasna Jarifa, to sam je spomenuo, sada umiljata Dulcinea od
Tobosa, za koju sam ja izvrivao, izvrujem i izvrivat u najslavnija
viteka djela to su viena, vide se i vidjet e se na svijetu.
Na te rijei odgovori seljanin:
Ta molim vas, milostivi gospodaru, tako mi grene due,
nisam ja don Rodrigo od Narveza, ni markiz od Mantove, nego va
susjed Pedro Alonso; a ni vi niste Baldovinos ni Abindarrez, nego
estiti plemi, gospodin Quijana.
Znam ja tko sam odgovori don Quijote i znam da ja
mogu biti ne samo svaki od onih koje sam spomenuo, nego i svih
Dvanaest banova od Francije, i jo svih Devet banova od Slave,
[53]

jer moja junaka djela nadvisuju sve junake pothvate to su ih
izvrili svi oni skupa i svaki posebice.
U tim i takvim razgovorima stignu pred mrak k selu, ali
seljanin poeka dok se unoa, da ne vidi svijet na emu isprebijani
vitez jezdi. Kad bude vrijeme koje se seljaninu zgodnim uini, ue
on u selo pa u kuu don Quijotovu, te je zatekne svu uzbunjenu.
Ondje su upnik i brija seoski, prisni prijatelji don Quijotovi, i ba
im gazdarica njegova govori u sav glas:
to sudite vi, gospodine licencijate Pero Prez (jer tako se
upnik zove), o nezgodi mojega gospodara? Ve tri dana nema ni
njega, ni kljuseta, ni tita, ni koplja, ni oklopa njegova. Jadne li
mene! Slutim ja i sveta je istina, kao to sam se rodila te u umrijeti,
da su njemu pomutile pamet one proklete viteke knjige to ih on
ima i svagda ita, jer sada se sjeam, sluala sam ga gdje govori sa
samim sobom i esto spominje kako e se preobratiti u skitnika
viteza i krenuti svijetom unakrst, traei pustolovine. Odnio vrag i
sotona te knjige, koje su upropastile najbistriju pamet to je u svoj
Manchi bila!
Sinovica ree to isto i jo priklopi:
Znajte, gospodaru majstore Nicols (jer tako se zove brija),
esto je bivalo da je moj gospodar stric znao dva dana i dvije noi
itati te bezdune i zlosretne knjige, pa bi naposljetku odbacivao
knjigu iz ruku, maao se maa i poinjao dijeliti megdan sa
zidovima: kad bi se premorio, govorio bi da je ubio etiri gorostasa
kao etiri tornja, a znoj koji bi ga oblio od umora krv je, veli, od
rana zadobivenih u boju; onda bi odmah iskapio golem vr hladne
vode, pa bi ozdravio i smirio se, a govorio je da je ta voda dragocjen
napitak koji mu je donio mudrac Esquife,
[54]
velik arobnjak i
prijatelj njegov. Ali svemu sam kriva ja to vam nisam javila
budalatine mojega gospodara strica, da mu se pomogne dok se jo
nije dogodilo to se evo dogodilo sada, i da budu spaljene te
proklete knjige, kojih on ima svu silu, a treba da budu saeene, kao
da su nevjernici.
I ja velim tako ree upnik i uistinu nee minuti
sutranji dan a da im javno ne izreknemo presudu. Neka budu
osuene na oganj, da ne bi nikome jo, tko ih bude itao, namakle
priliku da poini ono to je moj dobri prijatelj valjda poinio.
Sve to pred vratima sluali seljanin i don Quijote. Sada seljanin
konano razabere bolest svojega susjeda, te e u sav glas:
Otvarajte, milostivi gospodari, otvarajte gospodinu
Baldovinu i markizu od Mantove
[55]
koji dolaze u ljutim ranama, i
gospodinu Mauru Abindarrezu, koga zarobljena vodi junaki
Rodrigo od Narveza, porkulab antequerski.
Na te rijei izlete svi, pa kad prepoznaju neki svojega prijatelja,
drugi svojega gospodara i strica, koji jo nije bio sjahao s magarca,
jer nije mogao, potre da ga zagrle. A on ree:
Stojte; jer ja dolazim ljuto ranjen po krivici mojega konja.
Spremite me u postelju i zovnite mi, ako moete, mudru Urgandu,
da mi rane vida i nadgleda.
Zlo i naopako! zajaue sada gazdarica; znala sam ja u
srcu dobro na koju se stranu naherio moj gospodar. Ni brige vas,
gospodaru: znat emo mi vas izlijeiti ovdje i bez one smutljivke.
[56]

Proklete bile, velim, i opet i stoput one viteke knjige to su vam
toliko zlo nanijele!
Spreme ga odmah u postelju, potrae mu rane i ne nau
nijedne, a on im pripvjedi da se samo izgruhao jer je silno tresnuo
o zemlju skupa s Rocinantom, konjem svojim, kad se borio sa deset
divova, najsmionijih grdosija to ih ima na dalekom svijetu,
u-mu odvrati upnik; zar ba divovi? Tako mi
kria, sutra u ja jo prije noi spaliti te divove.
Uzmu don Quijota zapitkivati mnogo, ali on ni na koje pitanje
ne htjedne odgovoriti, nego zaite jedino da mu dadu jesti, i neka ga
puste da spava, jer to mu je najpotrebnije. Uine mu po volji, a
upnik ispita seljanina potanko kako je naao don Quijota. Seljanin
mu sve pripovjedi, skupa s budalatinama koje je don Quijote
govorio kad ga je on naao i kad ga je vodio. Tim jo jae ukrijepi
licencijata u onoj odluci koju je nakanio sutradan izvriti.
esta glava
O velikom i zabavnom pretresu to su ga upnik i brija obavili u
knjinici naega bistroga viteza.
Don Quijote jo spavae. upnik zaite u sinovice kljueve
sobe gdje su one knjige, zaetnice te nevolje, i ona mu ih drage volje
dade. Uu svi, s njima i gazdarica, te nau vie od stotinu svezaka
velikih knjiurina, vrlo dobro uvezanih, i jo drugih malih knjiga.
im ih gazdarica ugleda, okrene se i pojuri bre iz sobe, te se odmah
vrati sa kropionicom, kropilom i svetom vodom, pa ree:
Evo vam, asni gospodine: pokropite sobu, da ne bi tu koji
od onih mnogih arobnjaka to su u tim knjigama oparao i nas, za
osvetu to ih mi hoemo otjerati sa svijeta.
Nasmije se licencijat priprostoj gazdarici i naredi brijau da mu
dodaje jednu po jednu knjigu, da vidi to piu, jer se mogu meu
njima nai i takve koje ne zasluuju da budu za kaznu spaljene.
Ne usprotivi se sinovica; nema zato da se oprosti
ijednoj, jer su sve pogubne. Najbolje e biti da ih kroz prozore
poizbacujemo na dvorite, pa ih potpalimo. Ili ako neete, onda da
ih iznesemo na dvorite gdje je ivad; ondje emo dii lomau, i
nikome nee smetati dim.
Isto tako ree i gazdarica: tolika im je elja da smaknu one
nedune knjige; ali upnik ne htjede pristati dok im ne proita barem
naslove. Prvo to mu majstor Nicols u ruke dade bijahu etiri
knjige Amadsa od Galije,
[57]
te upnik ree:
Nekako neobian sluaj, jer ovo je, kako sam uo, prva
viteka knjiga koja je u panjolskoj tiskana, a sve su kasnije knjige
potekle i lozu povukle od nje. Mislim zato da nju moramo, kao
zaetnicu ovako zle sekte, bez ikakve isprike osuditi na spaljenje.
Ne, gospodine uzvrati brija jer ja sam takoer uo da
je to najbolja od sviju knjiga koje su napisane u tome rodu. Kao
jedinoj knjizi te vrste moramo joj dakle oprostiti.
Istina je potvrdi upnik i zbog toga joj zasad
poklanjamo ivot. Da vidimo tu drugu, to je do nje.
To su odgovori brija Junaka djela Esplandina,
roenoga sina Amadsa od Galije.
I zbilja je istina ree upnik da oeva estitost sinu ne
pomae. Uzmite tu knjigu, gospo gazdarice, otvorite taj prozor i
bacite je na dvorite, neka bude prva u gomili za lomau koju emo
podii.
Gazdarica sva zadovoljna prihvati knjigu, te dobri Esplandin
izleti na dvorite, oekujui sa svom strpljivou vatru koja mu
prijeti.
Dalje pouri upnik.
Ova je knjiga sada rei e brija Amads od Grecije, i
sve su knjige u ovom redu, ini mi se, od iste loze Amadsove.
Neka onda sve lete na dvorite odredi upnik jer da
saeem kraljicu Pintiquiniestru, i pastira Darinela, i njegove
pastirske pjesme, i vragadune, zbrkane reenice njegova pisca,
spalio bih ja s njima i oca svojega koji me rodio, kad bi mi osvanuo
u spodobi skitnika viteza.
Tako sudim i ja priklopi brija.
I ja dometnu sinovica.
Kad je tako rei e gazdarica dajte mi ih, pa neka lete
u dvorite.
Dadu joj knjige, kojih je sva sila bila, a ona, da se ne mora
penjati po stubama, baci sve kroz prozor.
Kakva je ono debela knjiurina? zapita upnik.
Ta je odgovori brija Don Olivante od Lire.
Pisac te knjige pripomene upnik bio je onaj isti koji
je napisao i Cvjetnjak. I uistinu ne zna odsjei koja je od tih dviju
knjiga istinitija, ili, da bolje reknem, manje lana; samo to znam da
e ova knjiga na dvorite jer je nesklapna i naduta.
Za njom dolazi Florismarte od Hircanije nastavi brija.
Je li tu gospodin Florismarte? uzvrati upnik. Odmah
ga bacajte na dvorite, unato njegovu udesnom roenju i
izmiljenim pustolovinama, jer drugo nije ni zavrijedio svojim
tvrdim i suhim stilom. Na dvorite s njime, a i s ovim, gospo
gazdarice.
Meni je s voljom, gospodaru odgovori ona izvrujui s
velikim veseljem to joj nareuju.
Ovo je Vitez Platir rei e brija.
Stara knjiga odvrati upnik a ja ne znam u njoj nita
to bi zasluilo oprotenje. Neka se bez prigovora pridrui onima
drugima.
Tako i uine. Onda rasklope drugu knjigu i proitaju da joj je
ime Vitez od Kria.
Zbog toga svetog imena, kojim se knjiga zove, moglo bi joj
se oprostiti neznanje, ali kazuje se: iz mire tri vraga vire, zato u
vatru!
Prihvati brija drugu knjigu i ree:
Ovo je Ogledalo vitetva.
Znam ja ve njihovo gospodstvo ree upnik. Tu ti je
gospodar Reinaldos od Montalbna s prijateljima i drugovima, koji
su vei lupei od Kaka, i dvanaest banova, s istinitim pripovjedaem
Turpinom. Ja sam zbilja nakan osuditi ih na vjeito progonstvo, pa
bilo i samo zato to su pridonijeli zamisli slavnoga Mattea Boiarda,
od kojega je opet satkao svoje tkivo kranski pjesnik Lodovico
Ariosto: ako ovoga zateknem tu, pa govori drugim jezikom a ne
svojim, neu ga mnogo paziti, ali ako svojim jezikom govori, svaka
mu ast i dika.
Ja ga imam u talijanskom jeziku primetnu brija ali ga
ne razumijem.
Ne bi ni valjalo da ga razumijete odgovori upnik a ne
bi bilo zamjerke gospodinu kapetanu da ga i nije donio u panjolsku
i pretvorio u Kastiljca, jer je time djelo izgubilo mnogo od svoje
izvorne vrijednosti, a tako je svagda kad ljudi nastoje knjige u
stihovima prevoditi na drugi jezik: koliko god pomno radili i
kolikom se god vjetinom odlikovali, ipak te knjige ne doseu
nikada do one visine na kojoj su ta djela u prvotnom liku bila. Nego
ja mislim da ovu knjigu i sve knjige koje piu o francuskim
zgodama bacimo i spremimo u presuen zdenac, dok ne budemo
dokoniji da razvidimo to emo s njima, osim nekoga Bernarda od
Carpija, koji se ovuda vucari, i one druge knjige, koja se zove
Roncesvalles, jer ako te knjige dopanu mojih aka, predat u ih u
gazdariine ruke, a iz njenih e ruku, bez ikakve milosti, odletjeti u
vatru.
Brija odobri sve to, i sve mu se uini dobrim i valjanim, jer
zna da je upnik takav estit kranin i takav prijatelj istine da ni za
to na svijetu ne bi nita rekao protiv nje. Rasklopi on drugu knjigu i
vidi da je Palmerin od Masline, a uz tu opet knjiga Palmerin od
Engleske. Kad to opazi licencijat, ree:
Tu olivu (maslinu) rascijepajte odmah i spalite je, da ni
pepela ne ostane od nje, ali ovu palmu englesku ostavite i ouvajte
kao rijetkost: njoj bi se trebala nainiti onakva kutija kakvu je
Aleksandar naao meu blagom Darijevim te odredio da se u njoj
uvaju djela pjesnika Homera. Ova knjiga, kumaine, vrijedi s dva
razloga: prvo, jer je sama po sebi veoma dobra, a drugo, jer vele da
ju je napisao neki mudri kralj portugalski. Sve su pustolovine u
dvorcu Miraguardi jako dobre i izvrsno su smiljene, a reenice su
skladne, jasne, uvaju i paze ugled onoga koji govori, te je u njima
velika osebnost i bistrina. Velim vam dakle, majstore Nicols, da
ovu knjigu i Amadsa od Galije, ako se vi slaete, oslobodimo od
vatre, a sve druge, bez mnogoga prekapanja, neka ginu.
Nemojte, gospodine kume usprotivi se brija jer evo
ovo to mi je u ruci razglaeni je Don Belians.
No, taj odvrati upnik s drugim, treim i etvrtim
dijelom, potrebovao bi malko rabarbare, da mu se iisti
pregomilana u. Trebalo bi izbrisati ono o Dvorima slave i jo
druge znatnije besmislice, pa bismo se mogli nekako strpjeti s njim,
a ako se popravi, smilovali bismo mu se i bili bismo mu pravedni.
Meutim, kume, ponesite vi te knjige svojoj kui, ali ne dajte ih
nikomu da ih ita.
Drage volje odgovori brija.
Ne htjede se dalje muiti da rasklapa viteke knjige, nego
zapovjedi gazdarici neka uzme sve redom i pobaca na dvorite. Ona
to jedva i doeka. Milije joj je paliti te knjige negoli ita tkati, sve da
je najvee i najfinije tkivo. Zgrabi ona osam knjiga odjedanput te ih
izbaci kroz prozor. Ali kako ih je mnogo najednom pograbila, padne
jedna knjiga brijau pred noge, a on je od radoznalosti podigne i vidi
da pie na njoj: Povijest slavnoga viteza Tiranta Bijeloga.
Boe mili! klikne upnik na sav glas. Zar i Tirante
Bijeli tude! Dajte mi ga, kume, jer sudim da sam s njim stekao blago
zabave i zlatan rudnik razonode. Tu je don Quirieleison od
Montalbana, junaki vitez, i brat njegov Toms od Montalbna, i
vitez Fonseca, tu je okraj hrabroga Tiranta s mesarskim psom,
bockalice gospoice Placerdemivide, ljubakanje i spletke udovice
Reposade, pa gospoa carica, koja je zaljubljena u Hipolita,
konjuara Tirantova. Istinu vam velim, kume, ova je knjiga po stilu
najbolja na svijetu: ovdje vitezovi jedu i spavaju, i umiru na svojim
posteljama, i piu prije smrti oporuke, i jo tota ima u njoj ega
nema u svim drugim knjigama. A uza sve to velim vam da bi pisac
te knjige, zato to je navla napisao tolike ludorije, zasluio da
robuje na galiji dokle god ivi. Ponesite knjigu kui i proitajte je,
pa ete vidjeti da je istina to vam o njoj rekoh. Hou
odgovori brija; ali to emo s ovim malim knjiicama to su jo
tu?
Te knjige odvrati upnik nisu valjda viteke, nego su
pjesme. Rasklopi on jednu i vidje da je Diana od Jorge de
Montemayora. Pomisli da su sve redom od te vrste, pa ree:
Ove knjige ne zasluuju da budu spaljene kao one druge, jer
nisu i nee ni biti na tetu kao to su bile viteke knjige; to su
zabavne knjige, one nikome ne ude.
Ah, gospodine! rei e sinovica; naredite vi mirne
due da se i te knjige spale kao i druge, jer dok moj gospodar stric
ozdravi od viteke bolesti, ne bi bilo udo da njega, ako on uita te
knjige, spopadne elja da se prometne u pastira i krene po umama i
livadama pjevajui i svirajui; ili, to je jo gore, da postane pjesnik,
a to je, kako vele neizljeiva i prijelazna bolest.
Pravo veli ta djevojka ree upnik pa nee biti
zgorega da unaprijed uklonimo ispred naega prijatelja tu smetnju i
opasnost. Zapoet emo dakle od Diane Montemayorove, pa sudim
da je ne spalimo, nego samo uklonimo iz nje sve ono to pie o
mudroj Feliciji i o arobnoj vodi, a i gotovo sve vee pjesme; neka
joj onda sretno preostane proza i ast to je prva od ovakvih knjiga.
Ovo je sada rei e brija Diana, takozvana Druga
Diana od Salamananina, i evo jo jedna knjiga, a napisao ju je Gil
Polo.
Ona Salamananinova knjiga odgovori upnik neka se
pridrui osuenicima na dvoritu i neka im povea broj, a ova od
Gila Pola neka se uva kao da je od samoga Apolona. Hajdemo
dalje, kume, pourimo se, jer e se umraiti.
Ovo je ree brija rasklapajui knjigu Deset knjiga o
ljubavnoj srei, napisao Antonio di Lofraso, pjesnik sardinski.
Tako mi reda koji sam primio uzme govoriti upnik
otkad je Apolon Apolon i otkad su muze muze, a pjesnici pjesnici,
jo nije napisana tako aljiva i vragometna knjiga; ipak je najbolja
od knjiga toga pravca i najosebnija od sviju te vrste to su ikada na
svijet izdane. Tko nju proitao nije, neka zna da nikada nije zabavno
tivo itao. Dajte mi je, kume, jer mi je milije to sam nju naao
nego da su mi poklonili reverendu od florentinske svile.
Skloni on knjigu s najveim veseljem, a brija nastavi:
Ovo je dalje Pastir od Iberije, Vile od Henaresa i Suzbijena
ljubomornost.
S tima ne moete inae rei e upnik nego ih
predajte svjetovnoj vlasti gazdariinoj, ali ne pitajte me zato, jer ne
bih nikada dokonao.
Sada dolazi Pastir Filidin.
Nije to pastir odvrati upnik nego najmudriji
dvoranin: neka se uuva kao dragocjen poklad.
Ova velika knjiga to sada dolazi rei e brija zove
se Blago razliitih pjesama.
Da ih nema toliko napomene upnik bile bi vrednije.
Ta knjiga treba da se protrijebi i proisti od nekih prostota koje se u
njoj zatjeu meu divotama. Neka se uuva, jer pisac joj je prijatelj
moj, a i zbog tovanja prema slavnijim i uzvienijim djelima to ih
je on napisao.
Ovo je nastavi brija Pjesniki zbornik Lpeza
Maldonada.
I pisac te knjige odgovori upnik prisni mi je prijatelj.
Stihovima iz njegovih usta divi se svatko tko ih uje; tolika je milina
njegova glasa kojim ih pjeva, da oarava. Neto je preopiran u
svojim eklogama, ali to valja, ne dodijava nikada. Uuvaj ga meu
izabranicima. Ali kakva je knjiga to do njega?
Galatea, od Miguela de Cervantesa odgovori brija.
Mnogo mi je ve godina dobar prijatelj taj Cervantes i znam
da je on vjetiji nevoljama nego stihovima. Njegova je knjiga
prilino dobro zamiljena, ali se on laa kojeega a ne dokonava
nita. Moramo saekati drugi dio, koji obeava; ako mu taj bolji
bude, moda e stei cijelome djelu milost koja mu se sada
uskrauje. Meutim, dok se ne vidi, zadrite ga zakljuana u svojoj
kui.
Drage volje, kume odgovori brija. Evo jo tri knjige,
sve zajedno: Araucana, od don Alonsa de Ercille, Austriada, od
Juana Rufa, opinskog dobavljaa u Crdobi, i Monserrate od
Cristbala de Virusa, pjesnika iz Valencije.
Sve tri te knjige ree upnik najbolje su to su u
herojskom stihu na panjolskom jeziku napisane, i mogu se mjeriti s
najuvenijim talijanskim djelima: neka se uuvaju kao najbogatiji
pjesniki pokladi to ih ima panjolska.
Umorio se upnik razgldajui knjige, te odredi neka sve druge
knjige osjekom spale, ali brija ve rasklopio jednu, koja se zove
Suze Angelikine.
Ja bih suze isplakao ree upnik kad je uo naslov da
sam takvu knjigu vatri predao, jer pisac je njen bio jedan od
najslavnijih pjesnika na svijetu, ne samo u panjolskoj, a izvanredno
mu je uspio prijevod nekih pria Ovidijevih.
Sedma glava
O drugom pohodu naega estitog viteza don Quijota od Manche.
Uto se uzvie don Quijote i progovori:
Amo vas, amo, hrabri vitezovi! Ovdje vi pokaite snagu
junakih miica, jer e vas dvorani nadjunaiti na megdanu!
Slete se na tu viku i halabuku i okane se pretraivanja drugih
knjiga, koje su jo preostale. Zato se misli da su nerazgledane i
nesasluane poginule u vatri: Carolea, Lav od panije i Careva
junaka djela, koja je opisao don Luis de Avila, a bila su bez sumnje
meu preostalim knjigama, no da ih je upnik opazio, ne bi ih valjda
stigla onakva ljuta sudbina.
[58]

Kad oni stigoe don Quijotu, bio je on ve ustao s postelje.
Vie on svejednako, preklapa kojeta, bode i mlati na sve strane, a
budan je kao da nije nikada ni spavao. Obuhvate ga i silom svale na
postelju, a kad se malo smirio, razvede on opet razgovor sa
upnikom i ree:
Zaista, gospodine nadbiskupe Turpine,
[59]
velika je sramota
nama koji se zovemo Dvanaest banova, to smo tako na laku ruku
prepustili pobjedu na ovom turniru vitezovima dvoranima, unato
tomu to smo mi vitezovi pustolovi u tri prijanja dana dobili
nagradu.
[60]

Smirite se, gospodine i prijatelju rei e upnik; dat e
Bog i srea junaka, pa to se danas izgubilo, sutra e se vratiti.
Zasad vi pazite samo na zdravlje, jer meni se ini da ste vi jamano
silno umorni, ako niste i ljuto ranjeni.
Ranjen nisam odgovori don Quijote ali sam izubijan i
sav izlomljen, o tom nema sumnje. Onaj me kopilan don Roldn
izmlatio hrastovim stablom, a sve od same zavisti, jer vidi da sam
mu ja jedini takmac u hrabrosti. Ali ne zvao se ja Reinaldos od
Montalbna ako mu ne odmastim im budem ustao s postelje,
usprkos svim njegovim arolijama. No zasad mi dajte da ruam, jer
znam da mi je to najpree, a za osvetu u se ja ve pobrinuti.
Uine mu po volji i dadu mu jesti. Onda on opet zaspi, a oni se
samo ude mahnitosti njegovoj.
Te noi popali i saee gazdarica sve knjige koliko god ih bjee
u dvoritu i u svoj kui. S njima izgorjee jamano i knjige koje bi
vrijedile da budu sauvane u vjenim arhivima. Ali im to nije
dopustila vlastita sudbina i lijenost njihova suca, te tako se na njima
obistini rije da za grenika stradavaju katkad i pravednici.
Jedan od prvih lijekova kojim upnik i brija stadoe sada
vidati boljeticu svojega prijatelja bjee da zazidae i zagradie sobu
u kojoj su bile knjige, da ih on ne nae dok ustane (jer kad bude
uklonjen uzrok, prestat e moda i djelovanje), a oni e mu rei:
neki je arobnjak odnio, i knjige, i sobu, i sve u njoj. Tako oni bre-
bolje uine. Nakon dva dana ustane don Quijote, i prvo mu b da ode
i pogleda svoje knjige. Kad ne nae sobu gdje ju je ostavio, poe je
traiti i odovud i odonud. Nae gdje bi trebalo da budu vrata, pa ih
napipa rukama, strijelja oima i ovamo i onamo, a ne govori ni
rijei. Ali naposljetku, nakon prilina vremena, zapita gazdaricu
gdje li je soba s njegovim knjigama. Gazdarica, koja ve valjano
bijae upuena to e rei, odgovori mu:
Kakvu to sobu vi traite? Nema u kui vie ni sobe ni
knjiga, sve je odnio sam avo glavom.
Nije bio avo priklopi sinovica nego nekakav
arobnjak koji je doao na oblaku one noi nakon dana kad ste vi
krenuli odavde. Dojahao na nekoj zmiji, sjahao tu, uao u sobu, i ne
znam to je u sobi poinio, ali domala izleti on kroz krov, a za njim
ostade sva kua zadimljena. Namjerile mi pogledati to je uinio, a
ono ni knjigama ni sobi nema ni traga. Samo se toga dobro sjeamo
i ja i gazdarica da je taj zlopaki starac, kad je odlazio, u sav glas
rekao kako je od tajne mrnje na gospodara tih knjiga i te sobe
poinio kui tetu koja e se kasnije vidjeti, i jo je priklopio da se
zove mudrac Muatn.
Rekao je valjda: Frestn ispravi je don Quijote.
Ne znam odvrati gazdarica je li rekao Frestn ili
Fritn; samo je imenu na svretku ton.
Tako je ree don Quijote; to je mudrac arobnjak, ljut
neprijatelj moj, koji mene mrzi jer je po svojoj umjetini i znanju
dokuio da u ja jednom dok tomu kucne as, zametnuti boj udvoj s
vitezom koga on zaklanja i titi, i da u ga pobijediti, a on to ne
moe sprijeiti. Zato je on na me nazuban i dodijava mi svakakvim
smicalicama, koliko god moe. No neka pamti da nije moan niti
usprotiviti se, niti ukloniti se onomu to je nebo odredilo.
Tko sumnja o tom? rei e sinovica. Ali tko vas,
gospodine strie goni u te zadjevice? Zar nije bolje mirovati kod
kue i ne obilaziti po svijetu, traei nad kruhom pogau i ne pazei
da onaj koji za tuom vunom poe sam ostrien kui doe?
Oj sinovice moja preuze don Quijote kako si ti
neupuena! Prije nego to e itko mene ostrii, zderat u ja kou i
bradu iupati svakomu ako mi dirne ma u dlaicu.
Ne htjedoe mu njih dvije nita vie odvraati, jer vidjee da ga
spopada jarost.
Proboravi on tako dva tjedna kod kue, sasvim miran, niim ne
odajui da kani ponoviti svoje prijanje budalatine. Za tih je dana
razvodio srdane razgovore sa svoja dva prijatelja, sa upnikom i
brijaem, i dokazivao im kako su na svijetu nadasve potrebni
skitnici vitezovi, a u njemu eto uskrsava skitniko vitetvo. upnik
mu je kadikad uzvraao, onda opet poputao, jer bez takvih ustupaka
ne bi mogao izii s njim nakraj.
Za to vrijeme uze don Quijote pregovarati s jednim seljaninom,
susjedom svojim, estitim ovjekom (ako se estitim ovjekom
moe krstiti onaj koji je siromah), ali bez mnogo soli u glavi. Toliko
mu je napokon nabio ui, toliko ga smotao, da je siromah seljanin
odluio krenuti s njim i sluiti mu u konjuarskoj slubi. Govorio
mu don Quijote, meu inim, neka se ne skanjuje mnogo, nego neka
krene s njim, jer se moe pruiti zgoda, dok trene okom, da
predobije koji otok i njega tamo postavi za namjesnika. Na takva i
slina obeanja ostavi Sancho Panza, jer tako se zvao taj seljanin, i
enu i djecu i najmi se susjedu za konjuara.
Odmah se pobrine don Quijote da najami novaca. Neto proda,
neto zaloi, a sve raspe budzato, i tako smogne priline novce.
Opskrbi se okruglim titom, koji je posudio u nekoga prijatelja,
opravi svoj razbijeni ljem to god bolje moe, i javi svojemu
konjuaru Sanchu dan i sat kada kani krenuti na put, da se opskrbi
svime to misli da mu je prijeko potrebno, a osobito ga uputi neka
ponese bisage. Sancho odgovori da e ponijeti, a nakan je povesti i
svojega magarca, koji je jako valjan, jer on, seljanin pripoljac, i nije
navian mnogo pjeaiti. to se tie magarca, prigovori don Quijote
malko, te uze premiljati hoe li mu pasti na pamet kakav skitnik
vitez koji je vodio sa sobom perjanika na magarcu. No ne moe se
nijednomu dosjetiti. Uza sve to odlui neka Sancho povede
magarca, te naumi pribaviti mu valjaniju jahau ivotinju im se
slui prigoda da otme konja prvomu neuljudnom vitezu na koga
naie. Opskrbi se kouljama i drugim ime moe, kako ga je ono
krmar uputio, i kad je sve to uinio i posvravao, niti se Panza
oprosti s djecom i enom, niti don Quijote s gazdaricom i
sinovicom, nego oni izduhnu sela obno, ni od koga vieni. Te noi
odjau tako daleko te su bili, kad se razdanilo, sigurni da ih susjedi
iz sela nee stii, sve da poteknu za njima.
Jae Sancho Panza magarca kao patrijarh, sa svojim dvojaama
i vinskim mijehom i sa silnom eljom da ve bude namjesnik onoga
otoka to mu ga je gospodar obeao. Sluajno udari don Quijote
onim istim putem i cestom kuda je krenuo na svojem prvom putu, to
jest Montielskim poljem, ali sada putuje njime s manjom
mrzovoljom nego prije, jer je rano jutro i zrake sunane koso padaju
na njih, te im ne dodijavaju. Uto e Sancho Panza gospodaru:
Pazite, milostivi gospodaru skitnie vitee, da ne zaboravite
onaj otok to ste mi obeali, jer ja u znati vladati njime, koliko god
velik bio.
Don Quijote mu odgovori:
Znaj i pamti, prijatelju Sancho Panza, starinskim je
vitezovima bio svagda obiaj svoje perjanike postavljati za
namjesnike otocima ili kraljevinama koje predobivaju, a ja sam
odluio ne zatirati takav dobri obiaj. Radiji sam jo i natkriliti ga,
jer su drevni vitezovi katkad, a moda i ponajvie, ekali da im
perjanici ostare, pa kad ih se perjanici naslue i namue se loih
dana i jo gorih noi, davali su im titulu grofova, ili ak markiza
kojega kraja ili pokrajine, bila ona neto vea ili manja. Ali ako
poivi ti i poivim ja, lako se moe dogoditi da ne proe ni tjedan i
ja steknem takvu kraljevinu, uz koju, u prd, idu jo i druge
kraljevine, pa se slui da u kojoj od njih bude okrunjen za kralja. I
nemoj se uditi, jer ovakvim se vitezovima ukazuju zgode i prigode
kakve nitko nije ni vidio ni zamislio, pa bih ti ja moda jo mogao i
vie dati nego to ti obeavam.
I tako doeka Sancho Panza ako se ja, po kojem od tih
udesa to ih spominjete, zakraljim, onda e Juana Gutirrez,
[61]

enica moja, postati kraljica, a moja djeca kraljevii.
Pa tko sumnja o tom? uvjerljivo e don Quijote.
Sumnjam ja uzvrati Sancho Panza jer ovako ja sudim:
sve kad bi Bog odredio da kraljevine pljute na zemlju, nijedna ne bi
pala na glavu Mariji Gutirrez.
[62]
Znajte, gospodaru, ona za kraljicu
ne vrijedi ni prebijene pare; za groficu bi ve bila zgodnija, ali i to
uz Boju pomo.
Prepusti ti to, Sancho, Bogu odvrati don Quijote a
Bog e ve dati to joj najvie dolikuje. Ali ne snizuj svoju elju
toliko da bi se zadovoljio iim manjim nego da bude namjesnik.
I neu, gospodaru odgovori Sancho Panza pogotovu
kad imam ovakva odlina gospodara, koji e znati to meni valja i
to mogu dobiti.
Osma glava
O dobroj srei koja se junakomu don Quijotu javila u strahovitoj i
nezamislivoj pustolovini s vjetrenjaama, i o drugim dogaajima
dostojnim sretnog spomena.
Uto ugledaju u polju trideset ili etrdeset vjetrenjaa, a im ih
spazi don Quijote, ree on svojemu perjaniku:
Dobra srea upuuje nae pothvate na bolji put nego to
bismo i pogodili poeljeti; jer evo vidi, prijatelju Sancho Panza,
pojavljuje se ondje trideset ili neto vie grdnih gorostasa, s kojima
sam ja nakan zametnuti boj i svima im glave poskidati, a kad ih
oplijenim, blagom emo se njihovim poeti bogatiti. Jer astan je
boj i velika sluba Bogu, onakvu gadnu pasminu zbrisati zemlji s
lica.
Kakvi gorostasi? u udu e Sancho Panza.
Oni to ih vidi objasni mu gospodar oni s dugakim
rukama, koje e u nekojih biti od gotovo dvije milje.
Pazite, gospodaru odvrati mu Sancho Panza ono to se
ondje vidi nisu gorostasi, nego vjetrenjae, a to se ini da su ruke,
to su krila, pa ih vjetar vitla da vrte kamen u mlinu.
Jasno mi je odgovori don Quijote- da nisi vjet ovakvim
pustolovinama. Ono su gorostasi. A ako te strah, skloni se, pa se
moli dok ja budem s njima bio ljut i nejednak boj.
Tako ree te obode ostrugama konja svojega Rocinanta, ne
marei to mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na to on
navaljuje uistinu vjetrenjae a nisu gorostasi. Ali je on tako tvrdo
vjerovao da su gorostasi te nije ni uo glas svojega perjanika
Sancha, niti je vidio to su, premda im se ve pribliio, nego se
uzvikao u sav glas:
Ne bjeite, jadne kukavice, jer jedan jedini vitez navaljuje
na vas!
Uto zapuhne malo vjetar, a golema se krila stanu kretati. Kad to
vidje don Quijote, progovori:
Sve da se vi razmahujete sa vie ruku nego gorostas
Briarej,
[63]
meni ete odgovarati!
Tako ree, preporui se od svega srca vladarici svojoj
Dulcineji, zamoli je da mu u ovoj pogibiji bude na pomoi, dobro se
zakrili titom, zataknu koplje u kariku na prsnom oklopu, potjera
Rocinanta to ga noge nose, i pojuri na prvu vjetrenjau, koja stoji
sprijeda; a kad on kopljem udari u krilo, okrene vjetar krilo toliko
estoko da je razmrskao koplje, odigao i konja i viteza, pa ih
izgruhane odbacio u polje. Doleti mu Sancho Panza upomo koliko
god mu magarac mogae trati, a kad stigne, razabere da se don
Quijote ne moe ni maknuti: tako je nastradao i on i Rocinante.
Boe, pomozi! ree Sancho. Zar ja vama, gospodaru,
nisam govorio da dobro pazite to inite, jer to su vjetrenjae koje se
na vjetru vrte, a tko ne vidi to su, valjda mu se i samom u glavi vrti.
uti, prijatelju Sancho odgovori don Quijote jer bojni
su poslovi, vie nego ikoji, izvrgnuti neprestanoj mijeni; pogotovu
jer ja mislim, a istina je, da je onaj arobnjak Frestn, koji mi je oteo
sobu i knjige, pretvorio te gorostase u vjetrenjae samo da mi ugrabi
slavu pobjede: toliko mi je on neprijatelj; ali na koncu, slabo e mu
vrijediti arolije protiv mojega valjanoga maa.
Neka Bog uini kako moe doeka Sancho Panza.
Pomogne mu da ustane i popne ga opet na Rocinanta, koji je na
mrtvo ime izubijan. Razgovarajui o toj prigodi udare putem na
klanac Lpice, jer moe biti da se ne bi dogodile mnoge i razliite
pustolovine, budui da onuda mnogi svijet prolazi. Samo se jako
rastuio to je skrhao koplje. Razglaba o tome s perjanikom svojim
te veli:
Sjeam se, itao sam kako je panjolski vitez, po imenu
Diego Prez de Vargas, kad mu se u bitki slomio ma, otrgnuo sa
hrasta teku granu ili odvodnicu, te njome poinio onoga dana tolika
junaka djela i pomlatio tolike Maure da mu ostade nadimak
Machuca, to jest Mltac; tako se od onoga dana sve do danas
potomci njegovi zovu Vargas y Machuca.
[64]

Ovo sam ti pripvjedio zato to sam nakan od prvoga hrasta ili
esvine na koju naiem otrgnuti granu, onakvu i ba isto onako
valjanu kao to sam zamislio; pa sam voljan poiniti njome tolika
junatva da e ti biti sretan i presretan to si vrijedan da ih gleda i
to si svjedok zgodama koje e se teko i vjerovati.
to Bog da! rei e Sancho. Ja sve vjerujem to vi
velite. Ali osovite se malko, jer meni se ini da ste se nakrivili, a to
ste se valjda izgruhali kada ste se sruili.
Istina je odgovori don Quijote; pa ako se ja ne tuim
na bolove, to je stoga to skitnicima vitezovima ne dolikuje na
ikakvu se ranu tuiti, sve da im se utroba kroz ranu istrese.
Ako je tako, ni da bih rijei odvrati Sancho ali tako mi
Boga, ja bih volio da biste se vi, gospodaru, potuili ako vas to
zaboli. to se mene tie, ja u se potuiti im me ita boljecne, samo
ako nije s perjanicima isto onako kao sa skitnicima vitezovima, pa
da se ni oni ne smiju tuiti.
Don Quijote morade se nasmijati neukosti svojega perjanika, te
mu objavi da mu je slobodno tuiti se kako i kada eli, po volji ili
preko volje, jer on sve dosad nije nita protivno itao u vitekim
zakonima.
Sancho mu napomene neka smisli da je vrijeme jelu. Gospodar
mu odvrati da jo nije gladan, a on neka jede ako hoe. Nakon toga
doputenja namjesti se Sancho na svojem magarcu, te je vadei iz
bisaga to je u njih bio natrpao i jedui jahao za gospodarom, a
poesto i potezao vina iz mjeine s tolikom slau da bi mu zavidio
najvei sladokusac krmar u Mlagi. Tako on jae, gucka gutljaj za
gutljajem, i ne sjea se vie nikakvih obeanja gospodarovih, pa i ne
smatra ni za kakvu muku, nego za odmor, obilaziti za
pustolovinama, kako god opasne bile.
Naposljetku, tu no prenoe oni pod drveem, te od jednoga
drveta otrgne don Quijote suhu granu, koja mu moe nekako
posluiti mjesto koplja, i natakne na nju eljezni iljak, skinut sa
skrhanog koplja. Cijele te noi nije don Quijote spavao, nego je
premiljao o svojoj vladarici Dulcineji, da bude po onom to je itao
u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noi
po umama i pustolinama zabavljeni mislima na odabranice svoga
srca. Ali nije tako proveo no Sancho Panza, jer on je ljudski
napunio eludac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu
no prespavao. A da ga nije zovnuo gospodar, ne bi ga probudile ni
zrake sunane to mu sinue u lice, niti bezbrojne ptice to pjesmom
radosno pozdravljaju svanue novoga dana. Kad ustade, gutnu jo iz
mjeine i opazi da se neto splotila od sino, te mu se raalosti srce,
jer mu se ini da ne udara putem na kojem e moi naskoro
doskoiti toj nestaici. Don Quijote ne htjede dorukovati, jer se,
kako rekosmo, hranio slatkim uspomenama. Nastave put u klanac
Lpice, kamo su i udarili, te ga oko treeg sata po svanuu ugledaju.
Ovdje, Sancho Panza ree don Quijote, kad je uoio
klanac moemo do lakata zamoiti ruke u ono to zovu
pustolovinama. Ali pamti: sve da me ugleda u najljuoj pogibiji
ovoga svijeta, ne smije se laati maa da me brani, osim ako vidi
da su oni koji me napadaju prost svijet i fukara, jer u takvu mi
sluaju smije upomo priskoiti. No ako su vitezovi, nije tebi,
dokle god nisi oviteen, nipoto doputeno ni dano da mi pomae.
Da znate, gospodaru odgovori Sancho ja u vas u
tome valjano posluati, pogotovu jer sam ja miran ovjek i ne marim
petljati se u kavge i tunjave. Ali opet istina je: ako uzmoram braniti
sebe, neu ja mnogo paziti na te zakone, jer i Boji i ljudski zakoni
doputaju svakomu da se brani ako mu tko naao ini.
Ni ja to ne poriem ree don Quijote no ti mora
susprezati svoju prirodnu estinu, pa mi ne smije pomagati protiv
vitezova.
Ja i velim odgovori Sancho da u tu naredbu sveto
obdravati, kaoto i nedjelju.
Dok su oni tako razglabali, pojave se na putu dva fratra reda
Svetoga Benedikta, na dva dromedara: jer nisu im manje mazge na
kojima jau. Imaju oni zatitne naoari i suncobrane. Za njima se
vozi koija, koju prati etir-pet konjanika, a za njom pjeae dva
mazgarska momka. U koiji se vozi, kako se kasnije doznalo, neka
gospoa iz Vizcaye, a putuje u Sevilju svojemu muu, koji e preko
mora sa osobito asnom zadaom. Fratri sluajno idu istim putem,
ali ne putuju s njom. im ih opazi don Quijote, progovori on
svojemu perjaniku:
Ili se ja varam, ili e ovo biti najslavnija pustolovina koja se
ikada dogodila, jer one crne spodobe to dolaze jamano su, i bez
sumnje jesu, arobnjaci koji su oteli neku princezu i voze je u toj
koiji. Moram dakle svom silom svojom doskoiti toj krivici.
Gore e ovo biti nego vjetrenjae ree Sancho. Pazite,
gospodaru: to su fratri Svetoga Benedikta, a u koiji je valjda svijet
koji je za putom. Pazite to vam velim, i razmislite to inite, da vas
opet vrag ne zavara.
Rekao sam ti ve, Sancho odgovori don Quijote da ti
slabo razumije to su pustolovine. Istina je to ja velim, i odmah
e vidjeti.
Tako ree, pa pojuri i stade nasred puta, a kad mu se oni
pribliie, te mu se uini da e ga uti to im veli, viknu u sav glas:
Oj vi avolji ljudi neljudi, da ste ovoga trena pustili
uzviene princeze koje nasilu vozite u toj koiji; ako pak neete,
znajte, odmah ete poginuti, da okajete zlodjela svoja!
Trgnu fratri uzde, te se udom zaude i spodobi don Quijotovoj
i njegovim rijeima, a onda mu odgovore:
Gospodine vitee, nismo mi ni avolji ni neljudi, nego smo
redovnici Svetoga Benedikta i idemo svojim putem, te ne znamo
voze li se ili ne voze kakve otete princeze u toj koiji.
Meni se vi rijeima neete umiliti, jer ve znam tko ste, vi
nevjere i nitarije! odvrati don Quijote.
I ne ekajui vie odgovora, obode on Rocinanta, uperi koplje i
poleti na prvoga fratra s tolikim bijesom i sranou, te da se fratar
nije bre bacio s mazge na zemlju, bio bi ga on odande u zao as
strovalio i ljuto ranio, a moda i sa ivotom rastavio. Kad drugi
fratar vidje to onaj ini od njegova druga, obode on svoju valjanu
mazgu nogama u slabine, te pojuri niz polje bre od vjetra.
Sancho Panza, kad vidje fratra na zemlji, sjae urno s
magarca, zaokupi fratra i stane mu skidati haljine. Uto stignu
fratarski momci i zapitaju ga zato svlai fratra. Sancho im odgovori
da mu to pripada po zakonu kao plijen od boja u kojem je njegov
gospodar don Quijote pobijedio. Momci, koji nisu znali za alu niti
su razumjeli ono o plijenu i boju, kad vide da je don Quijote ve
odmaknuo te razgovara s onima u koiji, navale na Sancha, obore ga
na zemlju, iupaju mu svu bradu, iscakaju ga i dobro izmlave, pa
ga ostave onako izvaljena na zemlji, bez daha i bez svijesti. A fratar
ni asa ne poasi, nego sav zaplaen i zastraen, i blijeda lica, skoi
bre na mazgu, pa kad je uzjahao, potjera za svojim drugom koji je
podalje odande izgldao i ekao kako e se ta strahota zavriti. Ne
htjednu njih dvojica saekati konac te nevolje koja se zapoela, nego
nastave svoj put, krstei se vie nego da im je vrag za leima.
Don Quijote je, kako rekosmo, razgovarao s gospoom u
koiji, te joj kazivao:
Vaa krasota, gospoo, neka ini od svoje osobe to god ju
je volja, jer ova je moja junaka ruka ve na zemlju oborila bahatost
vaih otimaa. I da se ne muite dok biste doznali ime svojega
izbavitelja, znajte da se ja zovem don Quijote od Manche, skitnik
vitez i suanj neprispodobive i krasne gospoe Dulcineje od Tobosa.
A za nagradu dobrom djelu koje sam vam iskazao, ne iziskujem
nita drugo nego da se vratite u Toboso, pa da se javite onoj gospoi
i njoj reknete to sam ja za vae osloboenje poinio.
Sve to to je don Quijote govorio sluao jedan od onih
konjuara koji prate koiju, a taj bijae Viskajac. Kad on vidje da
don Quijote ne kani propustiti koiju, nego jo veli da se odmah
mora vratiti u Toboso, poletje on na don Quijota, navali na njega
kopljem i ree mu loim jezikom kastiljskim i jo loijim
viskajskim:
[65]

Odlazi, vitee, da ne biti zla; tako mi Boga koji me stvorio,
ne bio ja Viskajac, koji jesam, ako te ne ubijem, ne ostavila ti
koiju.
Don Quijote razabere valjano to mu veli, te mu sasvim mirno
odbesjedi:
Da si ti vitez, kao to nisi, ja bih tebe, ropska duo, ve
kaznio za tvoju ludoriju i drzovitost.
Uzvrati mu Viskajac:
Ja ne biti vitez? Kunem se Bogom da ti lae koliko god si
zinuo. Ded odbaci koplje i potegni ma, pa ti vidjeti tko je maji
kaalj. Viskajac na kopnu, plemi na moru, plemi dovraga, a ti
lae ako si nakan drugaije rei.
Odmah e vidjeti, veli Agrajes
[66]
odgovori don Quijote,
pa baci koplje na zemlju, trgne ma, nadjene na ruku tit i navali na
Viskajca, voljan da ga sa ivotom rastavi.
Viskajac je bio na looj, najmljenoj mazgi, u koju se ne moe
pouzdati, te kad vidje don Quijota da mu onako prilazi, htjede
sjahati, ali jedva je dospio da samo trgne ma. No nasreu bjee
blizu koije, te odande zgrabi jastuk, koji mu poslui mjesto tita, i
njih se dvojica sudare kao dva krvna neprijatelja. Drugi ih htjedoe
umiriti, ali ne mogoe, jer im Viskajac odvrati svojim nesklapnim
govorom da e on, ako ga ne puste da dokraji boj, pobiti i
gospodaricu i sve njih koji ga prijee. Gospodarica u koiji,
zauena i uprepatena onim to gleda, naredi koijau neka odande
pritjera malko ustranu, da bi iz daljine motrila ljuti boj. U tom boju
Viskajac estito mazne don Quijota preko tita po ramenu, i bio bi
ga rasjekao sve do pasa, da se nije zakrilio.
Kad je don Quijote stekao takav grdan zvizgac, zavie on iza
glasa:
Oj vladarice due moje, Dulcinea, cvijete krasote! Priteci
upomo ovomu svojem vitezu koji je, da udovolji tebi dinoj,
zametnuo ovaj ljuti boj!
Tako ree, pa zgrabi ma, valjano se zakri titom i kao strijela
srnu na Viskajca, jer je odluio da jednim udarom dokona sve,
kako srea dade. Viskajac, kad ga vidje gdje navaljuje na njega,
razabra mu po nasrtljivosti da je sran, te odlui uiniti isto onako
kao i don Quijote. Tako se on dobro zakrije jastukom i prieka ga,
ali mazgu nije mogao krenuti ni amo ni tamo, jer je bila umorna i
nenavikla na takve ludosti, pa ona nikud ni makac. Udario dakle,
kako rekosmo, don Quijote na opreznoga Viskajca i zamahnuo
maem, nakan da ga prepolovi, a Viskajac ga priekuje isto tako
uzdignuta maa i zakriven svojim jastukom. Svi pak okolo ginu od
straha i izgldaju kakvi e biti ti silni udari kojima oni jedan
drugome prijete. A gospoa u koiji i njene slukinje zavjetuju se s
tisuu zavjeta i rtava svim svetakim slikama i Bojim hramovima
u panjolskoj, da im Bog izbavi konjuara i njih same iz tolike
opasnosti u koju zapadoe.
Ali sve to bjee ututanj, jer u taj mah i as pisac ove historije
prekida taj boj, ispriavajui se da o junakim djelima don
Quijotovim nita vie nije naao zapisano, osim onog to je ve
ispripovijedao. No drugi pisac ovoga djela nije bio voljan
povjerovati da bi ovako znamenita kronika mogla biti gurnuta u
zaborav i da bi bistre glave manchanske mogle biti tako neradoznale
te se u njihovim arhivima ili registraturama ne bi zatekli kakvi spisi
koji piu o tome slavnom vitezu. Ovako dakle mislei, nije klonuo
nadom da e pronai konac te napete prie, pa se taj konac uz Boju
pomo i naao, kako e se u nastavku pripvjediti.
[67]

Deveta glava
u kojoj se zavrava i dokonava zaudni boj hrabrog Viskajca s
junakim Manchancem.
U prolom smo dijelu ove historije ostavili sranoga Viskajca i
uvenoga don Quijota kako se razmahnue golim maevima da
odvale dva strahovita udarca, i to takva da bi njima, kad bi valjano
pogodili, u najmanju ruku jedan drugoga od glave do pete rasjekli i
prepolovili i kao mogranje raskolili. Ali u taj mah zastaje i presijeca
se ova sona historija, a pisac nam njezin ne kazuje gdje bi se moglo
nai to nedostaje.
To me razjadilo, te mi se dobra volja to sam proitao ono
malo, prometnula u mrzovolju kad sam razmislio kakva e biti
tegoba pronai ono to po mojem sudu nedostaje ovoj zabavnoj
prii. Ne moe, pomislih, nikako biti i sasvim bi neobino bilo da
takav estit vitez nije imao kakva kroniara koji bi se latio posla da
opie njegova neviena junaka djela, jer to nije nedostajalo
nijednom od skitnika vitezova o kojima svijet pria da kreu na
pustolovine.
[68]
Svaki je od njih imao po jednoga ili po dva vjeta
kroniara koji im nisu samo crtali djela nego su im opisivali i
najsitnije misli i djetinjarije, koliko god tajne bile. I ne moe biti da
bi ovakav estit vitez toliko nesretan bio te ne bi imao ono to su
napretek imali Platir i drugi takvi.
[69]
Zato nisam nizato povjerovao
da bi ovako izvrsna historija mogla ostati krnja i sakata, nego sam to
u grijeh upisivao zlokobnomu vremenu, koje sve prodire i niti, pa
je sakrilo ili unitilo i njezin nastavak.
U drugu ruku ini mi se: kad se meu vitezovim knjigama
naoe i takve nove knjige kao to je Suzbijena ljubomornost i Vile i
pastiri od Henaresa, jamano je i njegova historija nova, pa sve ako
ona nije zapisana, valjda ivi u pameti svijetu u njegovu selu i
susjednim selima uokolo. Ta me misao bunila, a i budila mi elju da
pravo i istinski doznam sav ivot i udesna djela naega uvenoga
panjolca don Quijota od Manche, sunca i ugleda manchanskom
vitetvu, prvoga koji se u nae doba, u ovako zlosretno vrijeme, daje
na muku i slubu skitnikog vitetva, da osveuje krivice, da
priskakuje udovicama u pomo, da zakriljuje djevice, i to one koje
su na konjima, s biem u ruci, s cijelim svojim djevianstvom na
sebi, jahale s gore na goru i iz doline u dolinu; pa ako se ne bi
dogodilo da ih koji nitkov ili koji prostak sa sjekirom i kukuljicom,
ili koji strahoviti gorostas siluje, bivalo je nekada takvih djevica
koje bi osamdeset godina proivjele i nijedan dan ne bi provele pod
krovom, pa bi i na smrti bile jo tako neoskvrnjene kao i mati koja
ih je rodila.
[70]
Zato velim da je s ovih i mnogih drugih razloga na
vrli don Quijote zavrijedio trajnu i vjeitu hvalu, a ni meni se ne
smije uskratiti hvala za trud i mar to sam potraio konac ove
historije; ali da mi nije bio na pomoi Bog, sluaj i srea, znam da bi
svijet ostao bez zabave i naslade koju e poldrug sata uivati
pozorni itatelj. A pronaao sam nastavak evo ovako: Jednoga dana,
kad sam se naao u Alcani
[71]
u Toledu, ponudi jedan djeak nekomu
trgovcu svilom na prodaju ispisane biljenice i stare papire. Kako je
moja strast da sve itam, pa bio to i zguvan papir s ulice, uzmem ja,
naveden prirodnom svojom sklonou, jednu od onih biljenica to
ih djeak nudi, te razaberem da su arapska pismena. Poznao sam ih
dodue, ali proitati ih nisam znao, te poem razgledati nee li se
ondje nai kakav Maur koji zna i panjolski i arapski,
[72]
da mi ih
proita. Nije mi bilo teko nai takva tumaa, pa da sam traio i za
koji bolji i stariji jezik,
[73]
bio bih ga naao. Naao mi se dakle tuma,
te kad mu ja rekoh to elim i dadoh mu u ruke jednu biljenicu,
rasklopi je on u sredini, malo proita i prasnu u smijeh. Zapitah ga
emu se smije, a on mi odgovori da se smije neemu to je na rubu
pribiljeeno. Rekoh mu neka i meni proita, a on e mi, sveudilj se
smijui:
Na rubu pie, kako rekoh, ovo: Ta Dulcinea od Tobosa,
koja se toliko spominje u ovoj biljenici, vele da je znala usoljivati
svinjetinu bolje negoli ikoja druga ena u Manchi.
Kad zaujem da se spominje Dulcinea od Tobosa, trgnem se i
iznenadim, jer sam odmah pomislio da e u ovim biljekama biti
historija don Quijotova. Zato navalim na njega neka mi proita
naslov, a on me poslua te mi ga odmah prevede s arapskog na
panjolski i ree da pie ovako: Historija don Quijota od Manche,
napisao Cide Hamete Benengeli, povjesniar arapski.
[74]
Moradoh se
jako suspregnuti da prikrijem zadovoljstvo koje me zaokupilo kad
sam zauo naslov.
Preteknem dakle svilara, te kupim od djeaka sve papire i
biljenice za pol reala, ali da je bio pametan i naslutio koliko elim
te papire mogao je zacijeniti mi te uzeti vie od est reala. Odem
odmah s Maurom preko dvorita stolne crkve i zamolim ga neka mi
prevede na kastiljski jezik to god pie o don Quijotu, i neka nita ne
isputa i domee, a ja u mu platiti to bude zaiskao. On se zadovolji
sa dvije arrobe suaka
[75]
i sa dvije fanege penice, te mi obea da e
prevesti valjano i vjerno i to bre. No ja, da posao ubrzam i da ne
ispusti iz ruku onakav dobar nalazak, odvedem njega svojoj kui,
ondje mi on za malo vie od poldrug mjeseca prevede sve, evo
ovako kako ja priopujem.
U prvoj je biljenici bio i vjeran crte don Quijotova boja s
Viskajcem, te njih dvojica stoje ba onako kako kronika pripovijeda:
digli maeve, jedan se zakrilio titom, drugi jastukom, a Viskajeva
je mazga tako ivo naslikana te na strelomet razabire da je
najmljena. Viskajcu pie do nogu: Don Sancho de Azpeitia, kako mu
je jamano bilo ime, a do nogu Rocinantovih opet: Don Quijote.
Rocinante je bio divno prikazan, tako dugaak i otegnut, tako mrav
i upao, s takvom kimenjaom, i tako naskroz suiav te se jasno
vidi kako mu je mudro i zgodno nadjenuto ime Rocinante. Do njega
je Sancho Panza, koji dri na povodcu svojega magarca, a njemu do
nogu opet ovaj napis: Sancho Zancas, valjda zato to je imao, kako
slika kazuje, golemu trbuinu a nizak rast i tanke noge, pa mu je po
tom nadjenuto ime Panza i Zancas, i s ovim se dvama nadimcima
spominje on nekoliko puta u ovoj historiji.
[76]
Trebalo bi da
spomenem jo neke sitnice, ali su sve one manje vane i ne
pripomau nita da se pripovijest istinitijom prikae, jer nijedna
pripovijest nije loa, samo ako je istinita.
Ako se ovoj pripovijesti moe ikoliko prigovoriti to se tie
istinitosti, bilo bi jedino to to joj je pisac Arapin, a ljudima iz toga
naroda priroeno je da budu laljivci. No ba zato to su oni toliki
neprijatelji nama, prije bi se moglo pomisliti da je on u pripovijesti
izostavljao negoli dometao. Tako se meni i ini, jer kad mu bijae
prigoda da se raspie hvalei ovako estita viteza, on kao da
namjerice uti. Loe je to, i jo loije smiljeno, jer povjesniari
treba i duni su da budu toni, istiniti i bez strasti. Ni interes ni
strah, ni mrnja ni ljubav ne smije ih skrenuti sa staze vrline, kojoj
je mati povijest, suparnica vremena, uvarica djel i radova,
svjedokinja prolosti, primjer i uiteljica sadanjosti, savjetnica
budunosti. Znam da e se u ovoj pripovijesti nai sve to se od
najsonije pripovijesti eljeti moe: a ako bi to nedostajalo, mislim
da e krivlji biti onaj pas
[77]
pisac nego sm dogaaj. Nastavak se
dakle, po prijevodu, zapoinje ovako:
Kad obadva junaka i ljuta borca trgoe i uvis digoe otre
maeve, inilo se da prijete nebu, zemlji i paklu: takva im bjee
sranost i dranje. A prvi je udar bio od ruke bijesnoga Viskajca i
odvaljen s tolikom snagom i tolikom jarou, te da se nije ma
putem zaokrenuo, taj bi jedan udar bio dovoljan da dokona ljutu
borbu i sve pustolovine naega viteza. No dobra sudbina, koja je
njega uvala za vea djela, okrenu ma protivnikov tako da ga je
dodue pogodio po lijevom ramenu, ali mu samo toliko naudio to
mu je svu lijevu stranu razoruao, jer mu je usput odbio velik komad
ljema i polovicu uha, pa mu sve to na stranu nevolju njegovu sleti
na zemlju i on jadnik nastrada.
Boe mili, tko bi sada znao opisati bijes to planu u srcu naega
Manchanca kad je vidio da je ovako izmrcvaren! Velim jedino,
toliko se razbjesnio da se nanovo digao u stremenu, obadvjema
rukama prihvatio jae ma i tako ljuto navalio na Viskajca, te njega,
iako je bio dobro zaklonjen, odalamio po jastuku i po glavi s
tolikom silinom kao da se gora svalila na nj. Potee mu krv na
nosnice, na usta i na ui, a on se uskoleba na mazgi kao da e pasti,
pa bi i pao da nije mazgu ogrlio oko vrata. Ali noge mu ispadnu iz
stremena i on ispusti vrat svoje mazge, a ona, poplaena strahovitim
udarom, poletje niz polje i nakon nekoliko se skokova strovali s
gospodarom na zemlju.
Don Quijote mirne ga due gledao, te kad vidje da je pao, skoi
s konja, pojuri bre k njemu, uperi mu iljak svojega maa meu oi
i ree mu neka se preda, jer e mu inae odrubiti glavu. Viskajac je
toliko uprepaten bio da nije mogao ni rijei uzvratiti, pa kako su se
don Quijotu zamaglile oi, zlo bi se onomu pisalo da gospoe u
koiji, koje su dotle pokunjene gledale tunjavu, ne prioe naem
vitezu i ne uzee ga preklinjati neka im iskae milost i dobrotu te
pokloni ivot konjuaru njihovu. A don Quijote im odgovori
ponosito i dostojanstveno:
Svakako, krasne gospoe; veoma sam rad uiniti to me
molite, ali samo uz uvjet i pogodbu, to jest: ovaj mi vitez mora
obeati da e otii u selo Toboso i javiti se od mene neprispodobivoj
gospoi Dulcineji, a ona neka ini od njega to ju volja.
Zaplaene i oajne gospoe ne uzee raspredati to to don
Quijote trai, i ne zapitae tko je Dulcinea, nego obeae da e
konjuar uiniti sve to god mu on nareuje.
Vjerujem vaoj rijei, te mu neu nita vie naao uiniti,
premda je jo kako zasluio.
Deseta glava
O ugodnim razgovorima koje su razveli don Quijote i njegov
perjanik Sancho Panza.
Sancho Panza, koga su fratarski momci prilino izmlatili, bijae
dotle ustao, te je pozorno motrio boj svojega gospodara don Quijota
i molio se Bogu neka bude milostiv i dade mu pobjedu, pa da u boju
stekne koji otok i njega ondje postavi za namjesnika, kao to mu je
obeao. A kad vidje da je kavga dokonana i gospodar e mu opet
zajahati Rocinanta, prie on da mu pridri stremen, pa dok jo nije
don Quijote uzjahao, pade on pred njim na koljena, zgrabi mu ruku,
poljubi je i ree.
Gospodaru moj don Quijote, budite milostivi i dajte mi vlast
nad otokom koji ste u ovoj estokoj tunjavi stekli, jer koliko god
velik taj otok bio, u meni ima snage, te u znati vladati njime isto
onako kao i svatko drugi koji je vladao otocima na svijetu.
Na te mu rijei odgovori don Quijote:
Pamti, brate Sancho, da ova i ovakve pustolovine nisu
pustolovine s otocima, nego pustolovine na raskrijima, u kojima ne
stjee nita drugo nego da ti razmecaju glavu ili odbiju uho. Strpi
se, jer e jo biti pustolovin, gdje u te moi uiniti ne samo
namjesnikom nego i im veim.
Sancho mu jako zahvali, poljubi mu jo jedanput ruku i rogalj
eljezne koulje njegove, te ga popne na Rocinanta, a on zajae
svojega magarca i krene za gospodarom, koji je otrim kasom
potjerao u oblinju umu, ne opratajui se i ne govorei vie s
onima u koiji. Tjera za njim Sancho koliko god mu magarac moe
kaskati. Ali Rocinante povitlao tako da je Sancho zaostao i morao
doviknuti gospodaru neka ga prieka. Poslua ga don Quijote i
pritegne Rocinantu uzde, dok mu ne stie umorni perjanik. A kad on
stie, progovori:
ini mi se, gospodaru, da ne bi zgorega bilo kad bismo se
mi sklonili u koju crkvu, jer koliko ste vi izmrcvarili onoga s kojim
ste boj bili, ne bi bilo udo da to bude prijavljeno Svetom bratstvu
[78]

i da nas oni zatvore. Jer ako nas zgrabe, tako mi vjere, naznojit emo
se svojski
[79]
dok se iz zatvora ne iskobeljamo.
uti! odvrati don Quijote. Jesi li ti ikada vidio ili itao
da su ma kojega skitnika viteza potegnuli pred sud, ma koliko
ubojstava poinio?
Ne znam ja to je neprijateljstvo
[80]
odvrati Sancho i
nisam se, otkad ivim, ni s kim sneprijateljio. Znam jedino da Sveto
bratstvo pazi na one koji se po polju tuku, a za drugo ne marim.
Onda ne tari glavu, prijatelju doeka don Quijote jer
u ja tebe iupati iz ruku kaldejskih, pa kako ne bih iz ruku Svetoga
bratstva. A ded reci, tako ti ivota, jesi li ti na svoj zemlji, koliko
god je otkrivena, vidio hrabrijega viteza od mene? Jesi li ikad itao
o ijednom koji ima ili je imao veu sranost u napadanju, veu
snagu u ustrajnosti, veu vjetinu u udaranju, ili veu hitrou u
obaranju?
Da istinu reknem uzvrati Sancho nisam ja nikada nita
itao, jer ja ne znam ni itati ni pisati. Ali bih se smio okladiti da
nisam, otkad ivim, sluio sranijega gospodara nego to ste vi, pa
dao Bog da ta sranost ne bude naplaena onako kako sam rekao, to
jest zatvorom. Samo vas molim da se vi ponete lijeiti, jer vam
silna krv curi iz rane, a ja sam u dvojaama ponio svilca i malko
bijeloga melema.
Sve bi to bilo suvino ree don Quijote da sam se
sjetio pa zgotovio boicu Fierabrsova melema, jer bismo jednom
kapi toga balzama pritedjeli i vrijeme i lijekove.
[81]

Kakva je to boica, kakav melem? zapita Sancho Panza.
To je melem odvrati don Quijote kojemu recept znam
napamet, a s njime se ne mora bojati smrti niti misliti da e od
ikoje rane umrijeti. Dok ti ga dakle zgotovim i dadem, ti onda, ako
bude vidio da me u kojem boju posred tijela prepolove, kako se
esto zna dogoditi, uzmi onaj dio mojega tijela koji je pao na
zemlju, i dok se jo krv nije stinula, jako ga smotreno namjesti na
drugu polovicu koja je ostala na sedlu: samo mora paziti da obadva
dijela nadlaku valjano sastavi. Onda e mi dati da gutnem samo
dva gutljaja spomenutoga melema, i vidjet e da sam opet itaviji
od jabuke.
Ako je tako ree Panza ja se ovoga asa odriem
onoga obeanoga otoka i ne traim za mnogu i valjanu svoju slubu
nikakve druge plae nego da vi meni, gospodaru, date recept toga
udesnoga melema, od kojega bi, sudim ja, una svagdje na svijetu
vrijedila vie od dva reala, i onda meni ne treba nita vie da
poivim u potenju i u miru. Samo bih volio odmah znati je li velik
troak kad se prireuje.
Sa manje od tri reala moe zgotoviti nekoliko oka
odgovori don Quijote.
Boe mili! odvrati Sancho to se vi onda skanjujete,
gospodaru, da ga nainite i mene da nauite?
uti, prijatelju odgovori don Quijote jer ja sam nakan
i vee tajne tebe nauiti i vea ti dobroinstva iskazati. Ali sada ded
da se lijeimo, jer me uho boli gore nego to mi je po volji.
Sancho izvadi iz bisaga svilac i melem. No kad don Quijote
opazi kako mu je ljem razbijen, gotovo da pobjesni, te poloi ruku
na ma, podie oi k nebu i ree:
Kunem se Stvoriteljem svega na svijetu i zaklinjem u sva
etiri Evanelja, gdje su najopirnije napisana,
[82]
da u ivjeti
onakvim ivotom kakvim je ivio veliki markiz od Mantove kad se
zakleo da e osvetiti smrt svojega sinovca Baldovina, to jest da nee
jesti kruha sa stolnjaka, ni sa enom se sladiti, i jo kojeta drugo,
to sam pozaboravljao, ali neka je i to reeno, sve donde dok se
dokraja ne osvetim onomu koji me ovako ljuto obruio.
Kad to uje Sancho, rei e mu:
Sjetite se, gospodaru don Quijote: ako vitez Viskajac bude
izvrio ono to ste mu naredili, te ode i javi se gospodarici Dulcineji
od Tobosa, izvrio je ve to je morao, i ne zasluuje jo i drugu
kaznu ako ne poini drugo zlo.
Jako si to dobro rekao odgovori don Quijote te ja
poriem svoju zakletvu, ukoliko se tie nove osvete; ali ponavljam i
potvrujem da u ivjeti onakvim ivotom kako rekoh, dokle god
nasilu ne otmem kojemu vitezu ljem poput moga i ba isto tako
dobar. I nemoj misliti, Sancho, da ja ovo govorim uvjetar, jer znam
dobro za kim se povodim, budui da se ovako doslovce dogodilo sa
ljemom Mambrinovim pa ga je skupo platio Sacripante.
[83]

Dobijesa, gospodaru, takve zakletve uzvrati Sancho
jer te zakletve mnogo smetaju spasu due i velika su teta savjesti.
Jer ako nije tako, recite mi sada, to emo ako prou moda dani i
dani a mi ne skobimo nikakva ovjeka sa ljemom? Zar da se onda
obdrava zakletva, uza sve te nezgode i neprilike, kao to su: spavati
u haljinama, ne spavati pod krovom, i tisuu ovakvih pokora to su u
zakletvi onoga staroga luaka markiza od Mantove, koju vi,
gospodaru, hoete obnoviti? Evo dobro vidite da po ovim putovima,
ne prolaze oruani ljudi, nego mazgari i vozari, a oni ne samo to ne
nose ljemove, nego valjda nisu, otkad ive, nikada ni uli da ima
ljemova.
U tome se ti vara odvrati don Quijote jer neemo
proi po ovim raskrijima ni dva sata, pa emo vie oruanih ljudi
vidjeti nego to ih je krenulo na Albracu da predobiju krasnu
Anglicu.
[84]

Dobro onda, neka bude! ree Sancho. Bog dao da nam
se posrei i da ve stigne vrijeme kada emo predobiti onaj otok to
me toliko muke staje, sve ako ja odmah umro.
Rekao sam ti ve, Sancho, o tome ne vodi brigu; jer ako
nam se izmakne otok, ima jo kraljevina Danska ili kraljevina
Sobradisa,
[85]
koje e ti biti zgodne kao prsten na prst, i jo vie, jer
te su kraljevine na kopnu, pa e biti zadovoljniji. Ali o tom emo
kad bude vrijeme, a sada pogledaj ima li to u bisagama, da
pojedemo, a onda emo odmah potraiti koji dvor, da prenoimo i
da priredimo melem o kojem sam ti govorio, jer ti se kunem Bogom
da me uho jako boli.
Evo imam glavicu crna luka, mrviak sira i ne znam koliko
kora kruha ree Sancho; ali to nije hrana koja dolikuje takvu
junakom vitezu kakav ste vi, gospodaru.
Kako ti to slabo razumije! odgovori don Quijote.
Znaj, Sancho, skitnicima vitezovima dika je ako po mjesec dana
nikakvo jelo ne okuse, a kad jedu, jedu ono to im se ba nae. To bi
ti znao da si itao tolike kronike kolike sam ja proitao. Jer iako ima
sva sila tih povijesti, ni u jednoj nisam itao da bi skitnici vitezovi
jeli, osim ako im se sluajno prui zgoda ili ako im bude prireena
sjajna gozba, a inae su oni provodili dane ponajvie bez iega. Zna
se dodue da nisu mogli ivjeti a da ne jedu i ne namiruju druge
prirodne potrebe, jer su uistinu bili ljudi kao i mi, ali se ipak mora
znati da su gotovo svega ivota obilazili umama i pustoima bez
kuhara, i hranili se ponajvie seljakom hranom, ovakvom kakvom i
ti mene sada nudi. Zato ti, prijatelju Sancho, ne tari glavu to meni
godi, i ne nastoj svijet preobnoviti ni skitniko vitetvo skrenuti od
njegovih obiaja.
Oprostite, gospodaru odvrati Sancho. Ja ne znam ni
itati ni pisati, kako sam vam ve rekao, pa zato i ne znam nisam li
se ogrijeio o pravila vitekog reda. Ali u ja odsad trpati u dvojae
svakakvih suhih plodova za vas, koji ste vitez, a za mene, koji nisam
vitez, ivadi i mrsnijih zalogaja.
Ne velim ja opet e don Quijote da skitnici vitezovi
ba pod svu silu moraju jesti jedino onakve plodove kakve ti veli, i
nita drugo, nego velim da im je obina hrana bila to i jo neke
biljke koje su nalazili po polju, jer su ih poznavali, a poznajem ih i
ja.
Valja to odgovori Sancho poznavati te biljke, jer ja
sudim da e biti dan kada e nam koristiti budemo li poznavali
biljke.
Izvadi on to je rekao, te oni to pojedu u lijepu miru i
prijateljstvu. Ali valjalo im potraiti gdje e prenoiti, te oni bre
dokonaju svoju siromaku suhjedicu, uzjau odmah i poure se da
stignu u ljudsko naselje dok se jo nije unoalo. No sunce ih prevari,
pa i nada da e stii kamo ele; dospjeli su samo do nekih kozarskih
koliba. Odlue dakle prenoiti ondje. Koliko je Sanchu nemilo to
nije stigao u naselje, toliko mu je gospodar zadovoljan to e
prospavati no pod vedrim nebom, jer mu se tako ini da se kao
nekom poveljom potvruje i krijepi dokaz da je vitez.
J edanaesta glava
to se dogodilo don Quijotu s kozarima.
Kozari ih prijazno doekaju. Sancho namiri ponajprije
Rocinanta i svojega magarca, to god bolje zna, a onda poe za
mirisom koji se iri od nekoliko komada kozjevine to se u kotliu
na ognju kuhaju. Volio bi odmah pogledati jesu li ve takvi da bi ih
mogao iz kotlia premjestiti u eludac, ali se okani toga, jer kozari
uto maknu kotli s ognja, pa razastru po zemlji nekoliko ovjih
koa, prostru asom svoj priprosti stol, pozovu njih dvojicu i od srca
ih ponude svime to imaju. Posjedaju uokolo na ovje koe estorica
njih, koliko ih bijae kraj obora, ali najprije s nezgrapnom
uljudnou ponude don Quijota neka sjedne na valov koji su izvrnuli
i njemu namjestili. Sjedne don Quijote, a Sancho ostane na nogama
da ga poslui roanim muljem.
Kad ga gospodar vidje da stoji, ree mu:
Da vidi, Sancho, kolika je valjaltina u skitnikom vitetvu,
te kako oni koji njemu kako god slue, lako i brzo postiu ast i
tovanje u svijetu, elim ja da sjedne ovamo do mene i u drutvo
ovih estitih ljudi, da bude jednak sa mnom, koji sam tvoj gospodar
i prirodni poglavar, da jede s mojega tanjura i pije odakle i ja
pijem, jer o skitnikom se vitetvu moe ono isto rei to se veli o
ljubavi: da izjednauje sve.
Velika vam hvala odgovori Sancho ali vam moram
rei: kad samo imam to dobro za jelo, pojest u ja to stojeki i sm
samcat, isto onako kao i da sjedim pokraj cara, a moda jo i bolje.
A da vam istinsku istinu reknem, i bolje meni sladi ono to ja
pojedem gdjegod u zakutku, bez cifranja i parade, sve ako je suh
kruh i crni luk, negoli purani za neijim stolom, gdje moram polako
vakati, malo piti, svaki se as brisati, a ne smijem, kad mi nadoe,
ni kihati ni kaljati, niti ita drugo initi, to moe kad si sm i
slobodan. Zato vi, gospodaru, te asti koje mi kanite iskazati, jer
sam slubenik i pristalica skitnikog vitetva, kao to i jesam kao
konjuar vae milosti preokrenite u togod drugo to bi meni bilo
drae i korisnije, jer te asti primam ja dodue drage volje, ali ih se
odriem odsad pa sve do konca svijeta.
Uza sve to sjedni ti samo, jer tko sebe ponizuje, Bog ga
uzvisuje.
[86]

Uhvati ga onda za ruku i silom ga posadi do sebe.
Ne razumiju kozari to benetanje o konjuarima i skitnicima
vitezovima, pa oni samo jedu i ute i gledaju svoje goste, koji s
velikom milinom i uivanjem gutaju komadine od pesnice. Kad se
pojelo meso, raspu kozari po ovjim koama hrpu suha ira, koji je
nalik na ljenjak, i metnu onamo pol sira, tvreg nego to je
odvaljena buka. Nije dotle mirovao ni rog, nego je redom esto
obilazio naokolo, as pun, as prazan, kao vedro na studencu, tako
da se zaas ispraznila jedna od onih dviju mjeina to su im bile pri
ruci. Poto je don Quijote valjano namirio svoj eludac, uzme on
pregrt ira, zagleda se pozorno u ir i oglasi se ovom besjedom:
Sretnih li stoljea i sretnoga li doba to su ga stari nazvali
zlatno! I ne stoga to bi se zlato, koje se u ovo eljezno doba
toliko cijeni, u ono blaeno vrijeme bez ikakve muke stjecalo, nego
stoga to oni koji su tada ivjeli nisu znali ove dvije rijei: tvoje i
moje. U ono je sveto doba sve bilo zajedniko: za svakidanju se
hranu nisi morao nikakvim poslom muiti, nego samo digni ruku i
dohvati je sa snanoga hrasta, koji te dareljivo nudi svojim slatkim
kusnim plodom. Bistri izvori i romon-potoci nude ti u preobilju
slatke, bistre vode. Po pukotinama u stijenama i u upljem drveu
osnivale su drave marljive i razborite pele, te svaijoj ruci nudile,
bez ikakve sebinosti, obilatu privredu svojega preslatkoga rada.
Golemo je plutovo drvee, bez ikakva naeg truda, bogato razdavalo
svoju izdanu, laku koru, kojom su se poele pokrivati kue,
sagraene na grubom kolju, jedino da budu zaklonom od nepogode.
Onda je bio sm mir, samo prijateljstvo, sama sloga: jo se nije teki
raonik na krivom plugu usudio derati i raskrivati milu utrobu nae
pramajke, jer ona je i bez sile iz svojega plodnoga i prostranoga
krila nudila svuda da nasiti, nahrani i razveseli djecu svoju, koja su
je tada nastavala.
U ono su doba nevine krasne pastirice obilazile od doline u
dolinu, s visa na vis, gologlave, a odjevene samo toliko koliko je
potrebno da se pristojno prikrije to pristojnost trai i dovijeka e
traiti da bude prikriveno. A nisu se kitile onim ime se danas kite, i
to sve poskupljuje od tirskoga grimiza i od svile, muene na tolike
naine, nego su se kitile sa nekoliko zelenih listova, prepletenih
brljanom, a s tim su bile valjda isto tako kitnjaste i dotjerane kao
to su danas dvorske dame s onim rijetkim i neobinim
pronalascima na koje ih je navela besposlena elja za novotarijama.
U ono su se doba ljubavna uvstva onako priprosto i
prostoduno iskazivala kako ih je dua zamiljala, i nisu trebale
umjene i zakuaste rijei da se ta uvstva jo uzvise. Nije jo bilo
lukavtine, varke niti se zloba mijeala s istinom i dobrodunou.
Pravda je bila u svojim granicama i nisu se usuivale buniti je i
vrijeati je ni pristranost ni sebinost, kojima ju danas krnje, bune i
proganjaju. Sudaka se samovolja jo nije bila uvrijeila u sudake
umove, jer onda jo nije bilo nikoga ni da sudi, ni da bude suen.
Djevice su u potenju hodale, kako rekoh, kud god ih je volja, same
samcate, bez straha da e ih iija drzovitost ili poudna nakana
oskvrnuti, pa su nevinost gubile samo onda ako im je samima bila
elja i volja. A sada, u ovo odurno doba, nije nijednoj sigurno
potenje, sve da ga sakriva i zatvara u novom labirintu kao na Kreti,
jer i onamo prodire kroz pukotine i zrakom, sa estinom prokletoga
svojega nastojanja, ljubavna kuga i upropauje djevice, ma koliko
se zaklanjale. Njima je za zatitu, kako je s vremenima sve jae rasla
zloba, osnovan red skitnika vitezova, da brani djevice, zakriljuje
udovice, pritjee u pomo sirotama i potrebnicima. Od toga sam
reda ja, brao kozari, pa vam hvalim na lijepom doeku i srdanom
prijamu to ste ga iskazali meni i mojemu perjaniku. Jer ako svi koji
ive po prirodnom zakonu moraju ii naruku skitnicima vitezovima,
ipak je pravo da vam od sveg srca zahvalim na vaoj dobrostivosti,
gdje ste me, i ne znajui tu svoju dunost, tako ljubazno primili i
pogostili.
Svu tu dugaku besjedu, ovako sasvim ututanj, izrekao je na
vitez jer mu je ir koji mu dadoe navrnuo na pamet zlatno doba, pa
ga je snala volja da taj izlini govor istrese kozarima. A oni mu ne
odgovore ni rijei, nego ga sasluaju zadivljeni i zapanjeni. utio je i
Sancho, jeo ir i svaki as pohaao onu drugu mjeinu, koju su
objesili na plutovo drvo da se vino ohladi.
Govor don Quijotov pretraje veeru, a kad odveerae, rei e
jedan kozar:
Da vi, gospodaru skitnie vitee, jo istinitije mognete rei
da smo vas doekali drage volje i od srca, elimo vas zabaviti i
razveseliti, pa e vam zapjevati jedan drug na, koji e odmah stii.
To vam je veoma bistar momak i jako zaljubljen, a zna itati i pisati
i u gusle guditi, da bolje ne moe biti.
Tek to je kozar to izrekao, zau se guslanje, a nabrzo stie i
svira, momak od dvadeset i dvije godine, veoma mila lika. Drugovi
ga zapitae je li veerao, a kad on odgovori da jest, ree onaj koji je
ponudio pjesmu:
Ded nam onda, Antonio, ugodi i zapjevaj nam malo, neka
ovaj gospodin gost vidi da i u gorama i umama ima tko zna glazbu.
Priali smo mu o tvojoj vjetini, pa elimo da je pokae, neka vidi
da smo istinu rekli. Molim te dakle, tako ti ivota, sjedni i zapjevaj
pjesmu o svojoj ljubavi, koju ti je sloio tvoj stric nadarbenik i
toliko je omiljela ljudima u selu.
Hou, rado odgovori momak.
Ne skanjujui se i ne nekajui sjede on na hrastov panj, udesi
gusle i zaas zapjeva s velikom milinom ovako:

ANTONIO

Znam, Olalla, da me ljubi
Mada usta ne kazuju,
I ak oi ne govore
Nijemi govor zaljubljenih.

U pamet se tvoju uzdam,
Da me nee odvrgnuti,
Jer tko raskri ljubav svoju,
Nigda nije u nesrei.

Ja sam ti se i premnogo,
Oj Olalla, namuio
Od kamenih snjenih grudi
I od krute due tvoje.

Al iz tvoje nemilote
I opore estitosti
Pomalja se meni esto
Rubom svoje halje nada.

Za tim mamcem eljno hrli
Moja vjera, svagda ista,
Niti manja kad sam prezren,
Niti vea kad me voli.

Ako ljubav sreu nosi,
Od ljubavi tvoje slutim
Da e konac mojih nada
Okruniti eljom mojom.

Je li sluba preodana
Podobna ti blait srce,
Moja sluba premnoga e
Razblaiti srce tebi.

Gledala si i vidjela
Da sam esto ostajao
Ponedjeljkom u sveanim
Haljinama od nedjelje.

Odvijeka jednim putem
Ide ljubav i kienost,
I ja sam se kitit znao,
Da ugodim oku tvojem.

Zbog tebe sam i igrao,
Zbog tebe sam svirku sviro
I pjevao u nevrijeme,
Kada pijetli prvi poju.

Kolikom sam hvalom tebi
Obasuo ja krasotu,
zbog hvale istinite
Djevojkama omrznuo!

Teresa del Berrocal mi,
Kada tebe slavljah, ree:
Mnogi ljubi majmunicu,
A on misli: aneo je,

Jer joj gleda nakienost,
Lanu kosu i krasotu
Udeenu, kojom znaju
I Amora zavarati.

La je, rekoh, rasrdih je,
Zakrili je brati njezin,
Izazva me, a ti znade
to uinih i ja i on.

Ne volim te ja uludo
Nit te item, niti dvorim,
Da te ljubim nevjenanu;
Nakana je moja asna.

Crkva ima brani jaram
Od svilenih konopaca:
Hajde prigni vrat u jaram,
Pa da vidi da u i ja.

Ako nee, kunem ti se
Najsvetijim svecem da ja
Iz planine nikud neu,
Neg me same kapucine.

S tim zavri kozar svoju pjesmu. Don Quijote zamoli ga da jo
zapjeva, ali Sancho Panza ne pristane, jer mu vie bijae stalo da
spava nego pjesme da slua. Rekne on dakle gospodaru:
Trebali biste odmah smisliti, gospodaru, gdje emo noas
prenoiti, jer ovi su ljudi cio dan u poslu i ne mogu provoditi noi
pjevajui.
Razumijem ja ve tebe, Sancho odgovori mu don Quijote
jer vidim dobro da tvoji pohodi mjeini hoe da budu nagraeni
vie snom negoli glazbom.
Svima nam je po kusu, hvaljen bio Bog! priklopi na to
Sancho.
Ne poriem ja to odvrati don Quijote; skrasi se ti, dakle,
gdje te volja, a ljudima od mojega stalea vie dolikuje bdjeti nego
spavati. Ali ipak bi, Sancho, dobro bilo da mi opet povee uho, jer
me boli gore nego to bi trebalo.
Uini Sancho kako mu se nareuje. A jedan kozar, kad je vidio
ranu, ree neka se ne brine, jer on e mu dati lijek koji e ga lako
izlijeiti. Natrga on neto rumarinova lia, kojega je ondje mnogo
bilo, provae ga i smijea sa malo soli, pa onda poloi na uho,
povee valjano i rekne da drugi lijek nee trebati. A tako i bude.
Dvanaesta glava
to je jedan kozar pripovijedao onima koji bijahu s don Quijotom.
Uto stigne drugi momak, od onih koji donose iz sela ive, te
zapita:
Znate li, brao, to je u selu?
Odakle bismo znali? odgovori jedan od njih.
Znajte onda nastavi momak da je jutros umro uveni
ueni pastir Grisstomo, a svijet ape da je umro od ljubavi za
onom djevojkom Marcelom, kerju bogatoga Guillerma, koja se
preruila u pastiricu, te luta po ovim pustim besputicama.
Za Marcelom, veli rei e jedan.
Za njom odgovori kozar; a zanimljivo je to je u
oporuci odredio da ga zakopaju u polju, kao da je Maur, i to podno
stijene, gdje je izvor, kod plutova hrasta, jer ondje je, kazuje se, a i
vele da je i sam rekao, prvi put vidio Marcelu. I drugo je kojeta
ovako ponareivao, ali sveenici u selu govore da se to ne smije
izvriti i ne valja da se izvri, jer se ini poganskim. Na sve
odgovara davni prijatelj njegov, ueni Ambrosio, koji se takoer s
njim znao preruivati u pastira, da se sve mora izvriti onako kako je
Grisstomo odredio, i nita se ne smije ispustiti. Zbog toga se sada
uzbunilo selo. Ali, kako vele, naposljetku e se uiniti ono to
Ambrosio i svi njegovi prijatelji pastiri trae, pa e ga sutra s
velikim sjajem sahraniti ondje gdje sam rekao. A ja sudim da to
vrijedi vidjeti. Ja u svakako otii da vidim, sve ako se i ne mognem
sutra vratiti.
Svi emo otii odgovore kozari. Bacit emo kocke da
odredimo koji e ostati i svima uvati koze.
Pravo veli, Pedro ree jedan od njih no kockati se ne
morate, jer ja u ostati za sve. Samo me nemojte zato hvaliti kako
sam estit i kako nisam jako radoznao, nego ja ne mogu hodati jer
mi se onomad zabo trn u nogu.
Svejedno mi tebi hvalimo odgovori Pedro.
Zamoli don Quijote Pedra da mu kae tko je taj pastir to je
umro, i tko je ta pastirica. Pedro mu odgovori da je pokojnik, koliko
on zna, bio bogat plemi iz susjednoga mjesta u toj planini. Mnogo
je godina uio u Salamanki, a kad se nakon nauka vratio u svoje
selo, iziao je na glas kao vrlo uen i naitan ovjek. Osobito je,
veli, znao nauku o zvijezdama, i kuda tamo na nebu hodaju sunce i
mjesec, pa im je nadlaku kazivao kada lipsavaju ta nebeska svjetila.
Eklipsa zove se to, prijatelju, i ne lipsavaju, nego se
pomrauju dva najvea svijetla tijela na nebu ree don Quijote.
A Pedro, ne ispravljajui takve sitnice, nastavi svoje prianje:
Isto je tako proricao kada e godina biti rodna a kada
suiava.
Suna, hoe valjda rei, prijatelju opet e don Quijote.
Suna ili suiava odgovori Pedro jedan je bijes.
Velim dakle da su se njegov otac i prijatelji, koji su vjerovali
njegovim rijeima, jako obogatili jer su onako radili kako je on
savjetovao i govorio: Sijte ljetos jeam, ne sijte penicu; a ljetos
sijte graak, nemojte jeam; dogodine e roditi uljika; a tri idue
godine nee biti ni kapi ulja.
Ta se znanost zove astrologija ree don Quijote.
Ne znam ja kako se zove odvrne Pedro znam samo da
je on sve to znao, i jo vie. Nije dakle prolo vie od nekoliko
mjeseci kako se vratio iz Salamanke, kad on jednoga dana odbaci
prostranu odjeu koju je kao kolovan ovjek nosio, te osvanu
odjeven kao pastir, s pastirskim tapom i kouhom. A zajedno s
njim prerui se u pastira i desni mu prijatelj, po imenu Ambrosio,
koji mu je bio drug na naukama. Zaboravio sam rei kako je pokojni
Grisstomo jako vjeto sastavljao pjesme. Ispjevao je on i boine
pjesme, i prikazanja za Braanevo ili Tijelovo, u kojima su
nastupali nai seoski momci, pa svi vele da boljih i nema. Kad
seljani vidjee da su se ta dva kolovana ovjeka odjednom preruila
u pastire, zaudie se i ne mogoe dokuiti to ih je navelo da se
tako neobino preodjenu. U to je doba ve bio umro otac naemu
Grisstomu, te je on batinio mnogo imanje, i zemlje i svega, pa
mnogo blago i krupno i sitno, i silne novce. Svemu tomu bude taj
momak jedini gospodar, a i zasluio je zbilja jer je bio jako valjan
drug, i dobrostiv, i prijatelj dobrim ljudima, a lice mu bilo da ga se
ne bi nagledao. Onda se prouje da se nije ni rad ega drugoga
preruio nego zato da krene po pustoi za onom pastiricom
Marcelom koju je na momak maloas spomenuo i rekao da je u nju
bio zaljubljen pokojni Grisstomo. A moram vam sada rei, jer treba
da znate, tko je ta djevojica: moda niste, a jamano i niste ovakvo
to uli i neete ni uti za svega ivota, sve da poivite dulje od
Srabe.
Nije Sraba, nego Sara ispravi ga don Quijote koji nije
trpio da, kozar prekree rijei.
Dugovjek je i srab odgovori Pedro; ali ako vi meni,
gospodaru, na svakom koraku budete kudili rijei, neemo mi
dovriti ni za godinu dana.
Oprosti, prijatelju ree don Quijote; rekao sam samo
zato to je velika razlika meu srabom i Sarom. No ti si jako dobro
odgovorio: srab je zbilja dugovjeniji od Sare. Ded nastavi svoju
priu, a ja te neu ni u emu vie prekidati.
Velim ja dakle, gospodaru, duo draga opet e kozar
da je u naem selu bio ratar po imenu Guillermo, a taj je jo bogatiji
bio od Grisstomova oca. Njemu je Bog, osim mnogoga i velikoga
bogatstva, dao jo i kerku, kojoj je mati umrla u poroaju, a bila je
to najestitija ena u svem ovom kraju. Kao da je danas gledam, s
onim licem kojemu se s jedne strane sija sunce a s druge mjesec; ali
je bila i vrijedna i dobrostiva siromasima, pa ja sudim da je njena
dua sada u rajskom naselju, u okrilju Bojem. Od alosti za takvom
valjanom enom umrije i mu njen Guillermo, a kerka mu Marcela,
bogata curica, ostade na brizi strica sveenika, upnika u naem
selu. Odrasla mala i toliko se razljepala da nas je mnogo podsjeala
na svoju majku, koja je bila silna krasotica; no ipak se inilo da e
majina ljepota uzmaknuti pred kerinom.
Tako bude, kad je ona dorasla do etrnaeste, petnaeste godine,
da je nitko nije mogao gledati a da ne slavi Boga to ju je onako
krasnu, stvorio. Mnogi su se i premnogi zaljubljivali i ginuli za
njom. Stric ju je dobro pazio i sklanjao, ali glas se o njenoj
neobinoj krasoti pronese, te i zbog krasote i zbog velikog bogatstva
njena ponu prosci ne samo iz naega sela nego i nekoliko milja
unaokolo, te jo najbolji prosci, moliti, okupljati i napadati strica da
je uda. A on, koji je naskroz valjan kranin, iako ju je elio odmah
udati im je vidio da je dorasla, ne htjede ipak bez njene privole, pa
nije pazio na korist i dobitak od upravljanja djevojinim imanjem
ako bi otegnuo njenu udaju. I tako mi vjere, gdje god ljudi ponu
preklapati, spominju oni to u hvalu estitom sveeniku. Jer pamtite,
gospodaru skitnie, po tim se malim selima o svemu razgovara i
ape; a znajte, kao to ja znam, i suvie valjan mora biti pop ako
hoe da njegovi upljani lijepo govore o njemu, pogotovu na selu.
Istina je potvrdi don Quijote. Samo ti nastavi, jer
pripovijest je jako dobra, a ti je, dragi Pedro, vrlo lijepo
pripovijeda.
Bog mi bio milostiv, jer to je meni najmilije. Znajte jo da je
stric sinovici kazivao za svakoga od onih mnogih prosaca koji su je
iskali to je i kakav je, pa je molio neka se uda i po volji neka
odabere; no ona mu samo odgovarala da se jo ne kani udati jer je
premlada i nije sposobna nositi brani teret. Nakon tih izgovora,
opravdanih, kako se ini, nije joj stric dodijavao vie, nego je ekao
da ona ue u godine i bude znala po volji odabrati druga. Jer on je
govorio, a govorio je vrlo pametno, da roditelji ne trebaju djecu
preko volje njihove eniti ni udavati. Ali eto jada iznenada, jednoga
dana osvanu gizdava Marcela preruena u pastiricu. Ne mogae je
odvratiti ni stric ni drugi svijet iz sela, nego ona krenu s drugim
seoskim djevojkama u polje da uva svoje stado. A kad se ona tako
javila meu svijet i njena se ljepota prokazala, ne bih vam ni znao
rei koliki su se mladi momci, i plemii i seljani, obukli kao
Grisstomo, te poli za njom po tim poljima da joj se umile. Jedan je
od njih bio, kako sam ve rekao, na pokojnik, a on nju, vele, nije
samo volio, nego oboavao. No nemojte misliti da je Marcela, kad
se odala slobodi i ivotu po volji, gdje je malo ili gotovo nikada
sama, ita, ma i za trunak, posrnula u asti i potenju. Nije, nego ona
toliko i tako pazi na svoju ast da se od sviju onih koji se umiljavaju
i oko nje oblijeu nijedan nije pohvalio, a istinski se i nee moi
pohvaliti da mu je razbudila ikakvu nadu kao da e mu se elje
ispuniti. Ne bjei ona dodue i ne uklanja se iz drutva i od
razgovora pastirskoga, uljudna je i prijazna s njima, ali ih odbije kao
iz prake im koji prie i otkrije svoju nakanu, sve ako je ta nakana
tako estita i sveta kao enidba i udadba. Od toga to ona ini vea
je teta zemlji nego da je navalila kuga, jer ona prijaznou i
ljepotom predobiva srca onih koji su s njom, pa je oblijeu, ali njen
ih prezir i oporost strovaljuje u takvo oajanje te ne znaju to bi,
nego u sav glas viu da je kruta i nezahvalna, i krste je sve takvim
imenima koja jasno kazuju kakva je ona. Da vi dakle, gospodaru,
ostanete koje vrijeme ovdje, uli biste kako ova brda i doline
odjekuju od jauka odbijenih udvaraa koji lete za njom. Nedaleko
odavde ima jedno mjesto gdje stoje gotovo dva tuceta visokih
bukava, a meu njima nema nijedne da joj u glatku koru nije
urezano i zapisano ime Marcelino, a na gdjekojemu je drvetu
urezana ozgo i kruna, kao da se tim jo jasnije kazuje da je izmeu
sviju krasotica na svijetu Marcela nosi i zasluuje. Ovdje uzdie
jedan pastir, ondje cvili drugi; tu se uju ljubavne pjesme, ondje
oajne jadikovke. Gdjekoji provodi cijelu no sjedei pod kojim
hrastom ili pod kojom stijenom i ne zaklapa oiju, nego zaranja i
zanosi se u svoje misli, pa ga tako izjutra zatee sunce. Drugi opet
niti prestaje niti otpoiva od uzdisanja, nego se ljeti u podne, kad je
najgora ega, izvaljuje na vreli pijesak, te preklinje milosrdna
nebesa tualjkama. Niti za ovoga, niti za onoga, ni za ove, ni za one
ne haje krasna Marcela, slobodna i bezbrina, i svi mi koji je znamo
iekujemo ve kada li e joj prestati ponos i koji e biti sretnik da
ukroti takvu divlju ud i predobije takvu neobinu krasotu. Kako je
sve ovo to sam vam pripvjedio zgoljna istina, vjerujem da je istina
i ono to na momak pria da govore o Grisstomu zato je umro.
Zato vam velim, gospodaru, da svakako odete sutra na njegov ukop;
bit e vrijedno pogledati, jer Grisstomo ima mnogo prijatelja, a
odavle do onoga mjesta gdje je odredio da bude pokopan nema ni
pol milje.
Pobrinut u se odgovori don Quijote a tebi hvala to si
mi ispriao takvu ganutljivu priu i razdragao me.
Oh! odvrati kozar ne znam ja ni polovinu sviju
nezgoda koje su zadesile udvarae Marceline. No moda emo sutra
skobiti putem kakva pastira koji e nam ih ispriati. A sada nee biti
zgorega da se vi sklonite pod krov i prilegnete, jer da spavate pod
vedrim nebom, naudili biste svojoj rani. Nego vi ste takav valjan
lijek metnuli na ranu da i ne moe ii po zlu.
Sancho Panza, koji je ve zaelio da vrag odnese i kozara i
njegovu brbljariju, navali na gospodara neka se skloni u Pedrovu
kolibu, da ondje spava. Poslua ga don Quijote i provede gotovo svu
no mislei na svoju vladaricu Dulcineju, sasvim onako kako i
udvarai Marcelini. Sancho Panza smjesti se izmeu Rocinanta i
svojega magarca, te prespava no, ali ne kao odbijen zaljubljenik
nego kao ovjek iscakan nogama.
Trinaesta glava
u kojoj se dovrava pria o pastirici Marceli, s drugim zgodama.
Tek to se s istoka promolila zora,
[87]
ustanu petorica od onih
est kozara, probude don Quijota i zapitaju ga je li jo voljan ii da
vidi slavni pokop Grisstomov, jer ako hoe, oni e s njim. Don
Quijote, koji je to jedva i doekao, ustane i naredi Sanchi neka
odmah sedla i uzda. Sancho hitro poslua i jednako brzo krenu svi
na put. A ne prou ni etvrt milje, kad na nekom raskriju ugledaju
kako im u susret ide est pastira, odjevenih u crne kouhe,
ovjenanih vijencima od empresa i gorke zloljesine. Svakomu je u
ruci debela batina esminova. S njima su i dva plemia na konjima,
vrlo lijepo opremljena za put, i jo tri momka pjeaka, koji ih prate.
Kad se sretnu, pozdrave se oni uljudno, te zapitaju jedni druge kamo
e, a kad doznaju da svi idu na pogreb, krenu onamo zajedno. Jedan
od onih konjanika, razgovarajui sa svojim drugom ree:
ini mi se, gospodine Vivaldo, da ne dangubimo i ne
tratimo vrijeme uludo to hoemo na taj slavni pokop. I mora biti
slavan, jer su nam ti pastiri silna udesa napripovijedali i o
pokojnom pastiru i o pastirici ubilici.
I meni se ini tako odgovori Vivaldo; nije mi ao
potratiti taj dan, pa i nekoliko bih dana prodangubio, samo da to
vidim.
Zapita don Quijote to su uli o Marceli i o Grisstomu. Putnik
odvrati da su jutros sreli te pastire, pa kad ih vidjee u alobnoj
odjei, zapitae ih zarad ega su ovako krenuli; jedan im od njih
odgovori i pripvjedi kakva je udesna i krasna ona pastirica
Marcela, i koliki je mladii oblijeu u ljubavi, pa kako je umro taj
Grisstomo, komu idu na pogreb. Naposljetku, ispripovjedio im sve
to je i Pedro ispriao don Quijotu.
Zavri se taj razgovor i zapone se drugi. Onaj koji se zove
Vivaldo zapita don Quijota zato obilazi tako oboruan po takvoj
mirnoj zemlji. Na to mu odgovori don Quijote:
Zvanje koje izvrujem ne doputa mi i ne ostavlja mi
drukije. Lagodnost, gozba i otpoinak izmiljeni su za mekune
dvoranke; ali trud, nespokoj i oruje izmiljeno je i stvoreno jedino
za one koje svijet krsti skitnicima vitezovima, a od njim sam, iako
nedostojan, od sviju najmanji ja.
im su to uli, uzmu ga svi smatrati ludim ovjekom. A da se
bolje uvjeri i vidi od kakve je vrste njegova ludost, zapita ga opet
Vivaldo to su to skitnici vitezovi.
Zar vi, gospodine odgovori don Quijote niste itali
ljetopise i povijesti o Engleskoj, gdje se opisuju slavna junaka djela
kralja Artura, koga mi u naem kastiljskom jeziku krstimo kralj
Artus? O njemu se pronosi stara pria po cijeloj kraljevini Velikoj
Britaniji da i nije umro, nego je arolijom pretvoren u gavrana, a kad
stigne vrijeme, vratit e se on da kraljuje i da opet preuzme
kraljevstvo i ezlo. Zato neete uti da je od onoga vremena sve do
danas ikoji Englez ijednoga gavrana ubio. Za toga dobroga kralja
osnovan je dakle uveni onaj viteki red Vitezova od Okrugloga
Stola, i zbile su se, sve do jedne, one ljubavne zgode koje se ondje
priaju o don Lanzarotu od Jezera i kraljici Ginebri,
[88]
meu kojima
bijae posrednica i pouzdanica estita drubenica Quintaona, pa je
otuda i nastala ona poznata romanca, toliko slavljena po naoj
panjolskoj:

Nigda nije vitez bio
Tako sluen od gospoa,
Ko to bjee Lanzarote,
Kad iz britske zemlje doe,

s onim slatkim i umiljatim nastavkom njegovih ljubavnih i junakih
djela. Od onoga se doba taj viteki red rasprostro i rairio po
mnogim i raznim krajevima svijeta, te su se u njemu proslavili i po
svojim se djelima razglasili hrabri Amadis od Galije, sa svim svojim
sinovima i unucima sve do petoga koljena, i junaki Felixmarte od
Hircanije, i nikada, koliko treba, nahvaljeni Tirante Bijeli, pa
nepobjedivi i junaki don Belianis od Grecije, koga smo gotovo za
naih dana vidjeli i znali i uli. To vam je dakle, gospodo, skitnik
vitez, a viteki je red onakav kako sam kazao. U ovaj sam se red,
rekoh ve, ja grenik zavjetovao: na to god su se zavjetovali
spomenuti vitezovi, zavjetovah se i ja. Zato ja obilazim po
pustoima i bezljudnim mjestima, te traim prigode, odluan u dui,
da rukom i osobom svojom srnem u najopasniju pustolovinu i
pogibao koju mi sudbina dosudi, i da budem na pomoi slabima i
nevoljnima.
Po tom se razlaganju putnici sasvim uvjere da je don Quijote
enuo pameu, a razaberu i to kakva mu je ludost, pa joj se stanu
isto onako diviti kako joj se dive svi koji je upoznaju. Vivaldo pak,
koji bijae vrlo dosjetljiv ovjek i vesele udi, naumi se zabaviti na
ovome kratkom putu to ga imaju jo prevaliti dok ne stignu u
planinu gdje e biti pokop, pa e don Quijota skloniti neka istrese
svoje ludosti. Ree mu dakle:
ini mi se, gospodine skitnie vitee, da ste se vi zavjetovali
na jedan od najstroih zavjeta to ih ima na svijetu, i sudim da ni
zavjet fratara trapista nije tako strog.
Tako strog moe biti odgovori na don Quijote ali jo
kako sumnjam je li ovoliko potreban. Jer ako emo istinu, vojnik
koji izvruje zapovijest zapovjednikovu ne ini manje nego sam
zapovjednik koji mu nareuje. Voljan sam rei da redovnici sasvim
mirno i spokojno mole od Boga svako dobro za zemlju; ali mi
vojnici i vitezovi izvrujemo to oni mole, branimo to hrabrou
naih ruku i otricom naih maeva, bez krova i krovita, nego pod
vedrim nebom, izvrgnuti ljeti sunanoj egi, da se peemo, a zimi
studeni, da se jeimo. Mi smo dakle slubenici Boji na zemlji, mi
smo ruke kojima se na zemlji izvruje pravda Boja. A kako se ratni
poslovi i oni koji uz njih idu i pripadaju ne mogu izvrivati drukije
nego u znoju, trudu i radu, iz toga slijedi da su oni koji se tomu
posveuju svakako u veoj muci od onih koji u tihom miru i spokoju
mole Boga da bude slabima na pomoi. Ne kanim rei i nije mi ni na
pameti da je zvanje skitnika viteza onako valjano kao to je zvanje
fratra samotnika; elim jedino po onom to ja trpim utvrditi da je
moje zvanje gladnije i ednije, jadnije, odrpanije i uljivije, jer nema
sumnje da su nekadanji skitnici vitezovi trpjeli za ivota mnoge
nezgode. A ako su se nekoji po junatvu svoje ruke ak i zacarili,
[89]

tako mi vjere, stajalo ih je mnogo krvi i znoja; ali da uz te, koji su se
toliko uzvisili, nisu bili arobnjaci i mudraci koji su ih pomagali,
prevarile bi ih elje, izjalovile bi im se nade.
Tako sudim i ja odvrati putnik ali mi se jedno, izmeu
mnogoga drugog, ini jako loim u skitnika vitezova, a to je: kad im
se prui prigoda da izvre koju veliku i opasnu pustolovinu, u kojoj
je jasna i bjelodana pogibao da mogu ivotom nastradati, nikada se
oni u tom asu kada e se latiti oruja, ne sjete preporuiti se Bogu,
kako svaki kranin u takvim trenucima treba da ini, nego se s
tolikom gorljivou i pobonou preporuuju svojim damama, kao
da su one njihov Bog. To mi je malko nalik na poganstvo.
[90]

Gospodine odgovori don Quijote ne moe to nipoto
drukije ni biti, i zlo bi se pisalo skitniku vitezu koji bi ino uinio,
jer je ve obiaj i navada u skitnikom vitetvu da skitnik vitez, kad
se daje na koje junako djelo, pomilja na svoju damu, te njeno i
ljubazno upire oi u nju, kao da je moli neka ga zakrili i zatiti u
borbi i pogibli u koju on sre. Sve ako ga nitko ne uje, dunost mu
je da kroza zube protisne nekoliko rijei kojima se od svega srca
njoj preporuuje. Tomu mi imamo nebrojenih primjera u
historijama. Ali se time ne veli da se ne preporuuju Bogu, jer za
borbe imaju i kada i gdje to uiniti.
[91]

Uza sve to odvrati putnik jo mi jedna sumnja kopka
po glavi. itao sam esto kako dva viteza preklapaju, pa se rije po
rije tako razbjesne te okrenu konje, odjau prilian komad po polju,
onda se odmah, ni pet ni est, okrenu opet i polete u sukob, a usred
te trke preporuuju se svojim damama. Onda se u tome sukobu
obino dogaa da jednoga protivnikovo koplje naskroz probode, te
on sleti konju preko repa, a i drugi bi isto tako tresnuo o zemlju da
se nije konju za grivu pridravao. Ne znam dakle kada bi pokojnik
dospio da se za tako nagla posla preporui Bogu. Bolje bi zato bilo
da je one rijei to ih je za trke potratio preporuujui se svojoj dami
izrekao Onomu komu bi se kao kranin i morao preporuiti.
tovie, sudim da i nema svaki skitnik vitez damu kojoj bi se
preporuivao, jer nije svaki zaljubljen.
Ne moe to biti! odgovori don Quijote. Ne moe,
velim, biti da bi ikoji vitez bio bez dame, jer njima je tako
svojstveno i prirodno da budu zaljubljeni, kao i nebu da po njemu
budu zvijezde. Sigurno je da jo nitko nije itao historiju u kojoj bi
se naao skitnik vitez bez ljubavi. I sve da se nae takav vitez bez
ljubavi, ne bi bio smatran istinskim vitezom, nego kopilanom koji u
tvravu spomenutoga vitetva nije uao na vrata nego preko zida,
kao razbojnik i lupe.
Ipak mi se ini pritakne putnik ja sam, ako se valjano
sjeam, itao da don Galaor, brat junakoga Amadisa od Galije, nije
imao nikakvu stalnu damu kojoj bi se mogao preporuiti, pa ipak
nije loijim smatran, nego je bio hrabar i uven vitez.
Na to mu odgovori don Quijote:
Gospodine, jedna lasta jo nije proljee. Osim toga, znam
dobro da je taj vitez potajice bio jako zaljubljen i zaljubljiv, nije bilo
ljepotice koju nije volio: takva mu bijae narav, i nije ju mogao
suspregnuti. Ali sveta je ipak istina da je on imao jednu koju je
odabrao za vladaricu svoje volje, pa se njoj vrlo esto i potajno
preporuivao, jer se ponosio da je utljiv vitez.
Ako dakle svaki skitnik vitez mora biti zaljubljen rei e
putnik onda je sva prilika da ste zaljubljeni i vi, kad ste od toga
stalea. A ako vi niste ponositi i utljivi onako kao don Galaor,
istinski vas molim, koliko god mogu, u ime svoje i svega ovoga
drutva, da nam kaete ime, domaju, stale i krasotu vae dame, jer
ona e sretna biti ako sav svijet bude znao da nju ljubi i dvori takav
vitez kakvim se vi inite.
Don Quijote sada uzdahnu silnim uzdisajem i ree:
Ne mogu potvrditi je li mojoj slatkoj neprijateljici po volji
ili nije da svijet dozna da joj sluim. No za odgovor onomu to me
tako uljudno molite, mogu vam rei da joj je ime Dulcinea; domaja
joj Toboso, selo u Manchi; po staleu je, u najmanju ruku, princeza,
jer je kraljica i vladarica moja; krasota joj je nadljudska, jer u njoj se
obistinjuju sva mogua i matom doarana svojstva i krasote to ih
pjesnici pripisuju svojim odabranicama: kosa joj zlato, elo rajska
poljana, oi joj dva sunca, obrazi joj rue, usne koralji, zubi njeni
biserje, vrat joj alabastar, grudi mramor, ruke su joj bjelokost, bijela
je kao snijeg, a oni dijelovi koje stidljivost krije od ljudskih oiju
takvi su, mislim, da im se samo mualjiva panja moe diviti.
[92]

Voljeli bismo znati od kakva je roda, koljena i plemena
opet e Vivaldo.
Odgovori mu don Quijote:
Nije ona ni od starih rimskih Curtija, Gaja, Scipiona, ni od
novih Colonna i Orsinija; nije ona ni Moncada ili Requesen iz
Katalonije, niti Rebella ili Villanova iz Valencije, ni Palafox, ni
Nuza, Rocaberti, Corella, Luna, Alagn, Urrea, Fox ili Gurrea iz
Aragonije, ni Cerda, Manrique, Mendoza ili Guzmn iz Kastilije, ni
Alencastro, Palha ili Menezes iz Portugalije, nego je ona od plemena
Tobosa u Manchi, rod dodue nov, ali takav da od njega moe potei
plemenito koljeno najslavnijih porodica buduih stoljea. I neka mi
to nitko ne porekne, osim uz onaj uvjet koji je Zerbino napisao pod
trofej Orlandova oruja:
...Da ga diro nije,
Tko ne smije s Orlandom boj da bije.
[93]


Premda sam od loze Cachopin od Lareda
[94]
primijeti
putnik ne bih se usudio svoje ime usporediti s imenom Toboso od
Manche, mada nisam, da istinu reknem, takvo porodino ime nikada
do dana dananjega ni uo.
Kako da niste jo uli! zaudi se don Quijote.
Idu oni i svi sluaju s velikom pozornou razgovor njih
dvojice, pa ak kozari i pastiri razaberu da je na don Quijote jako
pomjerio pameu. Jedini je Sancho Panza vjerovao da je sve istina
to mu gospodar govori, jer zna dobro tko je on i poznaje ga od
roenja. Neto samo sumnja i ne vjeruje ono o krasotici Dulcineji od
Tobosa, jer nikada nije uo za takvo ime ni za takvu princezu,
premda ivi blizu Tobosa. U tim razgovorima putuju oni, kad opaze
gdje iz klanca iznad dva visoka brda silazi dvadesetak pastira,
odjevenih u crne kouhe i ovjenanih vijencima, nekoji tisovim a
nekoji empresovim, kako se kasnije razabralo. estorica od njih
nose izmeu sebe nosila, prekrivena mnogim i svakojakim cvijeem
i granjem. Kad to vidje jedan od kozara, ree:
Evo idu i nose Grisstomovo tijelo, a podno toga brda jest
mjesto gdje je odredio da ga pokopaju.
Poure se, dakle, da stignu, pa i stigoe ba onda kada dooe
oni s nosilima i na tlo ih spustie, a etvorica njih poee otrim
pijucima, kopati grob na jednoj strani podno tvrde stijene.
Pozdrave se uljudno jedni s drugima, a don Quijote i oni koji
stigoe s njim, odmah upru pogled u nosila, te opaze na njima
cvijeem pokriveno mrtvo tijelo u odjei pastira, komu, onako
naoko, mogae biti tridesetak godina: i na njemu mrtvu jo se
vidjelo da je za ivota bio lijepa lica i naoita stasa. Oko njega su, na
samim nosilima, leale neke knjige i mnogi papiri, jedni otvoreni,
drugi sloeni. I oni koji gledahu, i oni koji su kopali grob, i svi koji
ondje bijahu, sveano su utjeli, mk vladao, dok jedan od nosaa
koji su donijeli mrtvaca ne ree drugomu:
Pripazi, Ambrosio, je li to ono mjesto to ga je Grisstomo
izabrao, jer ti eli da se sve nadlaku izvri to je i kako je on
oporukom odredio.
Jest, ovo je odgovori Ambrosio: koliko mi je puta moj
nesretni prijatelj pripovijedao tijek svoje zloduhe sudbine! Ovdje je,
ree, prvi put vidio onu krvnu neprijateljicu ljudskog roda, ovdje joj
je i prvi put oitovao svoje misli, i asne i ljubavne, a ovdje ga je
naposljetku Marcela sasvim odvrgla i prezrela, tako da je dokrajio
tragediju svojega jadnog ivota. A ovdje je on, za uspomenu na
tolike nesree, zaelio da bude sahranjen u krilo vjenoga zaborava.
Okrene se don Quijotu i putnicima, te nastavi:
Ovo tijelo, gospodo, koje vi milosrdnim oima gledate, bilo
je stan dui u koju su nebesa poloila beskrajan dio svojega blaga.
Ovo je tijelo Grisstoma, koji je bio jedincat po umu, uljudan kao
nitko, izvanredan po finoi, neobian u prijateljstvu, beskrajno
dareljiv, ponosit bez bahatosti, veseo bez prostote, a naposljetku
prvi u svemu to je dobro, i neprispodobiv po svakoj nesrei. Volio
je, a bio mren; oboavao, a bio prezren; molio je okrutnicu,
salijetao mramor, jurio za vjetrom, tuio se samoi, sluio
nezahvalnosti, koja ga je usred ivota njegova predala smrti za
plijen, ivot mu dokonala pastirica koju je on nastojao
ovjekovjeiti da ivi svijetu u uspomeni; mogli bi vam to dokazati
ovi papiri koje vidite, da mi on nije naredio neka ih spalim im
pokopam njegovo tijelo.
Vi biste postupali krue i okrutnije s njima ree Vivaldo
nego i sam gospodar njihov, jer nije pravo ni dolino da se iija
volja izvri ako nareuje togod protivno zdravom razboru. Ne bi
bio pravo uinio ni August Cezar kad bi bio pristao da se izvri ono
to je u svojoj oporuci bio naredio boanstveni Mantuanac.
[95]
Kad vi
dakle, gospodine Ambrosio, tijelo svojega prijatelja predajete
zemlji, nemojte njegove spise predavati ognju i zaboravu, jer to je
on u ogorenju naredio, ne valja da vi nepromiljeno izvrite.
Stovie, uuvajte te papire, neka se zapamti okrutnost Marcelina, za
spomen onima koji budu kasnije ivjeli, neka se uklanjaju i neka
bjee, da ne padnu u ovakav bezdan. Jer ja i svi koji smo amo stigli
ve znamo ivot vaega zaljubljenoga i oajnog prijatelja, znamo
prijateljstvo vae, i povod njegove smrti, i to je na samrti odredio.
Iz te se alostive historije moe razabrati kolika je bila okrutnost
Marcelina, ljubav Grisstomova, vjernost prijateljstva vaega, ali se
vidi i meta kojoj stiu oni to bijesnom trkom jure niza stazu koju
im mahnita ljubav otvara pred oima. Sino smo douli za smrt
Grisstomovu i da e on na ovome mjestu biti pokopan, pa smo od
radoznalosti i smilovanja skrenuli s ravnoga puta i odluili doi
ovamo i svojim oima pogledati ono to nas je toliko rastuilo kad
smo uli. A za nagradu naoj suuti i naoj elji to bismo bili voljni
pomoi kada bismo mogli, molimo te, mudri Ambrosio, barem ja te
molim, ne spaljuj te papire, nego dopusti da ja nekoje ponesem.
I ne ekajui da mu pastir odgovori, prui on ruku i uzme
nekoje papire koji su mu bili na dohvatu. Kad to vidje Ambrosio,
ree:
Da vam ugodim, pristajem, gospodine: zadrite papire koje
ste ve uzeli; ali uzalud mislite da u odustati i da neu spaliti ove
preostale.
Vivaldo poelje da vidi to na papirima pie, te rasklopi i
proita na jednom naslovu: Pjesma oajanja.
Zau to Ambrosio i ree:
Ovo je posljednje to je nesretnik napisao, i da vidite,
gospodine, koliki su mu jadi na duu pali, proitajte naglas, da vas
uju, jer imate kada dok se ne iskopa grob.
Drage u volje proitati odgovori Vivaldo.
Kako svima bjee ista elja, stadoe uokolo, a on jasnim
glasom uze itati pokojnikovu pjesmu.
etrnaesta glava
u kojoj je oajnika pjesma pokojnoga pastira i druge neoekivane
zgode.
GRISSTOMOVA PJESMA

Kad, okrutnice, ve eli, da se zna
Po svijetu u svih jezika i ljudi
estina tvoje krute nemiline,
Od pakla u ja zamolit, nek mi d
Glas bolan, nek se iz alosnih grudi,
Drukiji od mog, sve do neba vine,
Nek svud kazuje da me elja mine
I golem jad moj, i huda ti djela;
U strahovitu nek bijesu se ori,
Nek kopa meni, da me ljue mori,
I ovo srce iz jadnoga tijela.
uj, sluaj pomno, ali blagih zvuka
Ti nee uti; to je divlja huka,
to sa dna due ogorene moje
Uskriljuje se: ta mahnita buka
Za tebe muka, meni radost poje.
Rik lavlji straan; urlik bijesnog vuka;
Grozovit sikut ljuskavice guje;
Uasna ruka strahotne nemani;
Vrana kad krei; graktanja zloguka;
Gromovit tutanj bijesne jo oluje,
to razuzdana po moru se bni,
Ruk, kada rukne bik ve savladani;
Grlice grgut, to sama samuje;
Sova ko vrabac, kad tuna aluje,
uk kom zavide sve po redu ptice;
Paklenih eta crne tubalice
Nek svi iz due bolne navru moje,
U jedincat glas sad neka se spoje,
Neka s utima smijeaju se svima,
Jer priat kanim jad i emer ljuti,
Te e se uti s novim glasovima.

Nit oca Taja obale pjeane,
Nit uljike uz Betis proslavljeni
Odjeknut nee alostivom jekom:
Nek jad moj ljuti ori niz te strane,
U dubok ponor, na visokoj stijeni;
Nek mrtav jezik zbori ivim rijekom,
U dolji mranoj, na alu dalekom,
Gdjeno ne via ni ovjeje lice,
Kud sunce ne zna nikada da sine,
Il usred divlje zvjerovske mnoine,
Sred hranjenika libijske ravnice.
Nek po samoi i pustoi sada
Glas mojeg muklog, mutnog ori jada,
Krutou nek ti svuda razglauje:
U naknadu sad za ie mi kratko,
O jadu svatko glase neka uje.
A prezir mori, strpljivost se rui,
im sumnja grane, kriva ili prava;
Od ljubomora pusti svijet gine;
Dug rastanak je zator ljudskoj dui;
Od tebe nee straha zaborava
Odvratit nada sretnije sudbine;
Al ja, oh udne sudbe neuvene!
Ja ljubomoran, prezren, rastavljeni
I siguran u sumnji, smrtnoj meni,
U zaboravu to saie mene,
U jadu tekom ivim: nikada mi
Ni traak nade ne blista u tami;
Nadu ne udim, ve u svom oaju
Priseem: ja u bez nade vjekovat,
Uvijek tugovat, dok dani mi traju.
Zar jednim mahom dua da mi uti
I nadu i strah, kada svojoj stravi
Znam uzroke jo kako pouzdane?
Da stisnem oi, ljubomor mi kruti
Ieznut nee, ve svuda se javi
Iz tisu rana due raskidane.
Zar da se vrata nevjeri u mene
Ne otvaraju irom kad se javlja
Otkriven prezir, a sumnja to mori,
Oh gorke mijene! istinom se stvori,
A istina se u la preopravlja?
Oj ljubomore, zemlje Amorove
Car-gospodaru, u ruke mi ove
Ma dodaj bridak! Prezir to me davi,
Ue nek mi d! Al jao! ne titi
Sav jad se niti, ona im se javi.
Na koncu ja mrem, nada mi se gubi
Da ima smrti ili ia u srei.
Nek zato navijek moja sanja traje.
Ja krstim umnim onog koji ljubi,
I velim: dua koja se utei
Ljubavi znade, vrh sveg slobodna je.
Jo velim svojoj dumanici da je
Lijepa duom i tijelom krasna;
Sm samcat kriv sam njenoj nemilini,
A za sve jade i zlo to mi ini,
U ljubavi je i prava i vlasna.
Tim miljenjem i uetom debelim
Vrijeme tuno ja ubrzat elim
U kojem ginem od krutosti tvoje.
Bez palme, vijenca, nek vjetar to kosi,
Sa sobom nosi duu, tijelo moje.

Ti, koja meni nepravdom tolikom
Tu pravda eto volju bjelodanu,
Da ne hajem za ivot omraeni,
Sad razaberi evo jasnom slikom
U mojem srcu preduboku ranu:
Krutoa tvoja na radost je meni,
Premiljat nemoj, ni askom ne treni,
Rad moje smrti ni askom ne muti
Nebesa vedra, krasne oi tvoje.
Ne elim da su rtvom due moje,
Da tvoja dua pokoru outi.
Nad tunim mojim ba pokai grobom
Smrt moja da je svean dan pred tobom.
Al ludost mi je to ovako zborim,
Kad tebi i jest slava to je pojem
Te iu svojem konac to skorim.
Odmah ovamo, jer vrijeme e biti,
U veljoj ei Tantal neka doe,
Nek Sizif na put s kamenom se dade,
Neka s jastrebom Titije pohiti,
Iksion neka s kolom svojim poe,
i Danajkinje mukotrpne mlade
Svi oni redom neka smrtne jade
Na mene stresu, pa ako se smije
Za oaj nikom tugom tugovati,
Nek pjevaju, kad pokrov mi se krati,
Zapijevke barem nujne, bolne, tije.
Nek Cerber, pakla vratar sa tri drijela,
I s njime eta ta nemanska cijela
U kontrapunktu zaponu tuan poj:
Ne treba opijelo drugo da prati
Onog tko strati s ljubavi ivot svoj.

I nemoj, pjesmo, oajna da tui,
Kada se sa mnom jadnim ti razdrui,
Jer otkud si nikla, znaj da se tobom
I tvojim jadom krijepi njena srea
Te biva vea: ne tui nad grobom.
[96]


Svidje se Grisstomova pjesma svima koji su je uli, premda
ita ree da mu se ini kao da se ne slae s onim to se govori i to
je on uo o estitosti i dobroti Marcelinoj, jer u pjesmi jadikuje
Grisstomo o ljubomornosti, o sumnjama i o rastanku, a sve je to na
tetu dobromu i valjanom glasu Marcelinu.
Na to mu odgovori Ambrosio, jer on je dobro znao najtajnije
misli svojega prijatelja:
Da se, gospodine, okanite ove sumnje, znajte: kad je onaj
zlosretnik spjevao pjesmu, bio je daleko od Marcele, a udaljio se po
svojoj volji, da vidi hoe li ga se rastanak dojmiti kao obino. A
kako zaljubljeniku u daljini nema niega to ga ne bi muilo, i nema
sumnje koja ga ne bi obuzimala, tako je i Grisstoma muila
umiljena ljubomora i sumnja, kojih se bojao kao da su istinite.
Istina je prava to se kazuje o estitosti Marcele; jedino to je ona
kruta i ponosita, i vrlo gorda, ali inae joj ni sama zavist ne zna i ne
moe nai zamjerke.
Istina je prisnai Vivaldo.
Htjede on proitati i drugi papir to je oteo ognju, ali ga sprijei
divna prikaza (jer takvom se uinila) koja im iznenada iskrsnu pred
oima. Navrh stijene pod kojom se kopao grob ukazala se pastirica
Marcela, takva krasna da je i nadmaila glas o svojoj krasoti. Oni to
je jo ne bijahu vidjeli zagledaju se u nju s divljenjem i utei, a oni
to su je ve navikli gledati zastanu zaneseni kao i drugi koji je jo
nisu vidjeli.
im je opazi Ambrosio, progovori silno razjaen:
Dolazi li ovamo, ljuti zmaju ovih planina, da moda vidi
nee li, kad ti bude tu, opet zakrvariti rane ovoga bijednika,
[97]
koga
je tvoja okrutnost rastavila sa ivotom, ili dolazi da se razmee
okrutnim djelima zle udi svoje, ili da sa toga visa, kao drugi
nesmiljeni Neron, gleda poar zapaljenoga Rima, ili da bahato
gazi nogama ovo nesretno mrtvo tijelo, kao to je uinila
nezahvalna ki oca svojega Tarkvinija?
[98]
Kazuj bre zato si dola,
ili to bi, jer kako ja znam da su Grisstomove misli za ivota
svagda bile pokorne tebi, nastojat u, premda je on mrtav, da te
posluaju svi oni koji su se zvali njegovim prijateljima.
Ne dolazim ja, Ambrosio, ni za to od onoga to si ti rekao
odgovori Marcela nego da obranim sebe i objasnim kako su
nerazumni oni koji mene krive za nevolju i smrt Grisstomovu. Zato
ja sve vas koji ste ovdje molim da me posluate. Nee trebati ni
mnogo vremena ni mnogih rijei da razborite ljude uvjerim o istini.
Bog me stvorio, kako vi velite, lijepu, i to tako da vas moja ljepota
sili na ljubav, te vi ne moete ni kud ni kamo. A za ljubav koju vi
meni iskazujete, elite vi, i jo iziskujete, da ja vas moram ljubiti. Ja
po svojoj prirodnoj pameti, koju mi je Bog dao, znam da ono to je
lijepo ljudi vole; ali dokuiti ja ne mogu da onaj koji je ljubljen
mora zbog toga ljubiti onoga koji ga ljubi zbog ljepote. Moglo bi se
jo dogoditi da onaj zaljubljenik koji ljubi ljepotu bude ruan, a
kako je rugoba nemila, ne bi nikako zgodno bilo rei: elim te jer
si lijepa, a ti mene mora ljubiti iako sam ruan. No sve ako su
jednake ljepote, jo ne moraju zato biti jednakih elja. Jer ne
zaljubljuju se u svaku ljepotu: gdjekoja ljepota veseli oi, ali ne
predobiva ljubav!
Kad bi svaka krasota silila na ljubav i predobivala ju, nastala bi
tolika zbrka i mjeavina ljubavi da ne bismo znali ni to emo ni
kako emo. Jer ako ima bezbroj lijepih bia, mora biti i bezbroj
elj. A kako sam ja ula, istinska se ljubav ne dijeli, i mora biti od
svoje volje, a ne nasilu. Kad je tako, a ja vjerujem da i jest tako,
zato iziskujete da ja silom pokorim svoju volju, jedino zato to vi
velite da me ljubite? Ako nije, recite mi: da me Bog nije stvorio
lijepom, nego runom, bi li pravo bilo da se ja tuim na vas to me
ne ljubite? tovie, trebali biste vi promisliti da nisam ja izabrala
ljepotu koju imam, nego mi ju je takvu kakva jest dao Bog po
milosti svojoj, a ja je nisam iskala ni birala. Zato isto onako kao to
zmiju ljuticu ne treba kriviti za otrov koji je u njoj, premda ona tim
otrovom mori, jer joj je priroda dala taj otrov, tako ni mene ne treba
koriti to sam lijepa.
Ljepota je u estite ene kao sklonjen oganj, ili kao otar ma:
niti oganj ee, niti ma sijee onoga tko mu se ne priblii. Potenje
i vrline uresi su dui, bez kojih se tijelo, sve ako je lijepo, ne moe
lijepim smatrati. Ako je dakle enska ast jedna od onih vrlina koje
tijelo i duu kite i krase najvie, zato da tu ast izgubi ona koja je
ljubljena zbog ljepote, i da se oda volji ovjeka koji eli samo sebi
ugoditi, te svom silom i vjetinom nastoji tu joj ast oteti? Ja sam se
slobodna rodila, pa sam se zato da mognem slobodno ivjeti
privoljela samoi dalekih krajeva. Drvee po ovim brdima moja je
druba, bistra voda u potocima moje je ogledalo, s drveem i s
vodom dijelim ja svoje misli i ljepotu. Ja sam sklonjen oganj i dalek
ma. One koje sam zaluivala licem opameivala sam rijeima, pa
ako se elje hrane nadama, ja nisam nikakvu nadu poticala ni u
Grisstomu, ni u drugom ikome, a njega je, moe se rei, ubila
tvrdokornost njegova, a ne moja okrutnost.
A to me prekoravaju da su njegove misli bile asne i da sam
im se zato trebala privoljeti, ja uzvraam da je on meni i na ovome
istom mjestu gdje mu se sada kopa grob otkrio svoju asnu nakanu,
a ja sam mu odgovorila da je meni nakana ivjeti sama dovijeka, i
jedina e zemlja uivati plodove moje samoe i batinu moje
ljepote. Ako je dakle on, ovako odbijen, ustrajan bio ondje gdje mu
nema nade i tvrdoglavo plovio protiv vjetra, je li ikakvo udo to se
utopio u moru lude strasti svoje? Da sam ga zavaravala, bila bih
laljivica; da sam mu ugodila, uinila bih bila protiv najbolje svoje
nakane i odluke. Dodijavao mi kada sam ga odbila, oajavao iako ga
nisam mrzila; rasudite sada, je li pravo da za njegovu nevolju budem
krivljena ja! Neka jadikuje onaj koji bude prevaren; neka oajava
koga iznevjeri obeanje i nada; neka se uzda u mene koga ja
zovnem; neka se ponosi kome se ja odam, ali neka me ne krsti
okrutnom ni ubilicom onaj komu ja ne obeavam, koga ja ne
mamim, ne zovem i ne predajem mu se. Bog mi do danas nije jo
dosudio da ljubim, a da se ja sama nakanim, nisam voljna.
Ovo javno oitovanje neka bude na korist svakome od onih koji
me salijeu, te neka se zna odsad, ako tko bude umro zbog mene, da
nije umro od ljubomornosti ni od nesree, jer tko nikoga ne ljubi, ne
moe nikoga ni na ljubomornost navesti, a objanjenje se ne smije
smatrati preziranjem. Tko mene krsti krutom i zmajem, neka se
mene tetne i zle okani; tko me krsti nezahvalnom, neka mi se ne
dodvorava; tko mi veli da ga od ponosa ne poznajem, neka ni on ne
zna mene; tko me zove okrutnom, neka ne ide za mnom; jer ova
kruta, ovaj zmaj, nezahvalnica, okrutnica, ova ponosna koja nikoga
ne poznaje, nee ih ni traiti, ni sluiti, ni znati, ni slijediti nikako.
Ako je Grisstoma ubila nesuzdrljivost i smiona elja, zato
da bude krivljen moj estiti postupak i opreznost? Ako se ja druim
s drveem i uvam svoju ast, otkuda je kani upropastiti on, koji eli
da ju ja meu svijetom uuvam? Ja imam, znate i sami, svoje
bogatine, i ne gramzim za tuom; ja sam slobodna i nisam se voljna
pokoriti; niti koga ljubim, niti mrzim; niti ovoga varakam, niti onoga
zaokupljam; niti se s ovim alim, niti se s onim nestaim. Neduni
razgovori s djevojkama po ovim selima i briga o mojim kozama
zabava je meni. Moje su elje omeene ovim brdima, pa kad izlaze
odatle, promatraju one krasotu nebesku, jer tim putem stupa dua
prvomu svojem prebivalitu.
Tako ree, te i ne ekajui da joj ita odgovore, okrenu im lea
i nestade u najguoj gutari oblinjega brda, a svi koji tome
pribivahu ostadoe u udu i od bistrine i od ljepote njene. Nekoji od
njih, koje je ljuta strijela krasnih oiju njenih ranila, htjedoe za
njom, ne marei za jasnu opomenu. Kad to vidje don Quijote, uini
mu se da je sada prilika vitekom djelu da pritekne upomo
djevicama u nevolji, pa on prihvati ma svoj za balak, te sve
upozori otrim glasom:
Ni iva dua, od kojega god stalea i stanja da je, neka se ne
usudi krenuti za krasnom Marcelom, jer e svakoga stii kazna ljute
nemilosti moje! Ona je jasnim i dovoljnim razlozima dokazala da je
malo kriva ili nikako i nije kriva smrti Grisstomovoj, te kako i ne
sanja da bi udovoljila eljama ikojega od zaljubljenik. Zato je
pravo da je nitko ne slijedi i ne progoni, nego da bude tovana i
cijenjena od sviju dobrih ljudi na svijetu, jer ona pokazuje da je
jedina na svijetu koja po ovakvu estitom naelu ivi.
Ili zbog tih prijetnja don Quijotovih, ili zato to im Ambrosio
ree da im valja zavriti to duguju dobromu prijatelju, nijedan se
pastir ne maknu i ne ode odande dokle god nije grob bio iskopan i
papiri Grisstomovi spaljeni, te tijelo njegovo poloeno u grob, uz
mnoge suze sviju uokolo. Poklope grob golemim kamenom, dok ne
bude isklesana ploa koju Ambrosio, kako veli, kani naruiti, a na
nju e napisati ovakav grobni spomen:

U toj hladnoj sniva raci
Zaljubljenik snom mrtvaca,
Bjee pastir kod ovaca,
Zla ga ljubav amo baci.
[99]

Smrt nemilu zada ovu
Krasotica nesmiljena,
Da jo bude proirena
Vlast nasilju Amorovu.

Onda oni saspu na grob mnogo cvijee i granje, pa svi izjave
suut pokojnikovu prijatelju Ambrosiju i rastanu se s njim. Isto tako
uine Vivaldo i njegov drug, a don Quijote oprosti se sa svojim
ugosnicima i s putnicima. Putnici ga pozovu da poe s njima u
Sevilju, jer taj je grad jako pogodan ako trai pustolovine: ondje ih
u svakoj ulici i za svakim uglom ima vie nego igdje. Zahvali im
don Quijote na obavijesti i na volji to mu kane ugoditi, ali im
uzvrati da zasad ne namjerava i ne moe u Sevilju dokle god ne
proisti ove planine od razbojnik i lupe, jer se govori da oni
ovuda vrve. Kad mu putnici razaberu tu dobru odluku, ne htjedoe
vie navaljivati, nego se jo jednom oproste pa se rastanu s njim i
nastave svoj put, na kojem im bjee napretek razgovora, i o historiji
Marcelinoj i Grisstomovoj, i o don Quijotovim ludostima. A on
odlui potraiti pastiricu, te joj se ponuditi da joj poslui ime god
moe. No nije se dogodilo kako je on mislio, kao to se dalje pria u
ovoj istinskoj pripovijesti, kojoj se ovdje zavrava drugi dio.
Petnaesta glava
u kojoj se pria nemila zgoda kako se don Quijote sukobio s nekim
bezdunim konjarima.
[100]

Pripovijeda ueni Cide Hamete Benengeli da je don Quijote,
kad se rastao sa svojim ugosnicima i sa svima koji su bili na
Grisstomovoj sahrani, krenuo s perjanikom u onu istu gutaru
kamo je vidio da se uputila pastirica Marcela. Tom su gutarom
prolazili vie od dva sata i traili na sve strane, ali nisu mogli
Marcele nai, nego onda stignu na travnu livadu kraj koje tee
miran, hladan potok, pa ih to privue da ondje provedu podnevnu
egu, koja e ba pripei. Sjau don Quijote i Sancho, puste magarca
i Rocinanta neka po volji pasu, a oni se prihvate bisaga, pa u slast, u
dobru miru i prijateljstvu, pojedu gospodar i sluga to u njima
naoe.
Nije se pobrinuo Sancho da Rocinanta sputa, jer predobro zna
da je miran i nimalo uspaljiv, te ga sve kobile s panjak u
Crdobi
[101]
ne bi mogle navratiti na nevaljaltinu. No sluaj i vrag
(jer ni on ne spava svagda) navratio u tu dolinu neke konjare, koji
pasu stado galjekih malna,
[102]
a njima je navada otpoivati u podne
s konjima gdjegod gdje ima pae i vode; to pak mjesto gdje se
zatekao don Quijote bjee kao stvoreno za konjare. Slui se onda te
Rocinante namjeri pozabaviti se s gospoama kobilama: im ih je
nanjuio, okani se svagdanjega svojega koraka i navike, pa i ne
pitajui gospodara, krene i dokaska onamo da se izdovolji s njima.
Ali kobilama je, ini se, vie bilo do pae nego do kojeega, te ga
one doekaju i zubima i potkovanim kopitima, i jo tako da mu je
puknuo kolan i on ostao rasedlan, gol. No najgore ga zlo pogodi kad
su konjari opazili kakvo on nasilje ini njihovim kobilama, pa
pritrali s ulama i tako ga izmlatili da su ga izubijana na tlo svalili.
U taj mah stignu, sasvim zasopljeni, don Quijote i Sancho, koji
su vidjeli kako je Rocinante izgruhan, te e don Quijote Sanchu:
Koliko ja vidim, prijatelju Sancho, ovo nisu vitezovi, nego
fukara i kukavan olo. Velim ti ovo zato to mi bogme smije
pomoi da dolino osvetim sramotu koja je pred naim oima
nanesena Rocinantu.
Kakvom vrajom osvetom da se osvetimo odvrati
Sancho kad njih ima vie od dvadeset, a nas smo samo dvojica,
pa moda i nismo, nego samo poldrug.
Ja vrijedim za stotinu odgovori don Quijote.
Ne ree ni rijei vie, nego pograbi ma i navali na konjare.
Isto tako uini i Sancho, podjaren i pokrenut gospodarovim
primjerom. I odmah don Quijote opatrnu jednoga takvim udarcem
da mu je rasjekao kouh i prilian komad ramena.
Kad konjari vide da ih ta dva sama ovjeka tako mlate, a njih je
toliko, pritre sa svojim ulama, okrue njih dvojicu i stanu ih
gruhati sa silnom estinom i bijesom. Sancha odalame dvaput i svale
ga na zemlju, a isto tako bude i don Quijotu, te mu nije pomogla ni
vjetina ni sranost. Srea ga nanese da je pao do nogu Rocinantu,
koji jo nije bio ustao. Tolik bijae bijes s kojim su mlavile ule u
tim surovim srditim rukama. Kad onda konjari vide koliko su udo
poinili, svitlaju bre stado i krenu opet dalje, a naa dva pustolova
ostadoe jadna lika i jo jadnije volje.
Prvi se prenu Sancho Panza. Opazio on da je ukraj gospodara,
te progovori slabim i nevoljnim glasom:
Gospodaru don Quijote! Ah, gospodaru don Quijote!
to bi, brate Sancho? zapita don Quijote isto onakvim
zbabanim i bolnim glasom kao i Sancho.
Ja bih, ako bi moglo biti odgovori Sancho Panza da
mi date dva-tri gutljaja onoga napitka Paravragova,
[103]
ako vam je tu
pri ruci. Moda e koristiti izlomljenim kostima, kao to koristi
ranama.
Kamo sree nae da ga ja nesretnik imam sa sobom!
zakuka don Quijote. Ali ja ti se, Sancho, kunem vjerom skitnika
viteza da nee proi ni dva dana, samo ako sudbina ne dosudi
drukije, i ja u ga imati u rukama, tako mi ruke ne usahnule.
Za koliko dana mislite vi, gospodaru, da emo moi micati
noge? zapita Sancho Panza.
to se mene tie odvrati izmlaeni vitez don Quijote
ne bih znao uglaviti rok. No ja sam skrivio sve, jer sam se latio maa
protiv ljudi koji nisu oviteeni vitezovi kao to sam ja, pa zbog toga
to sam prekrio viteke zakone dopustio je bog bitaka da ovako
budem kanjen. Zato, Sancho Panza, treba da zapamti to u ti rei
sada, jer to je za veliko dobro nama obadvojici: kad opazi da nas
onakav olo sramoti, ne ekaj da se ja maa maim i udarim na njih,
jer ja to neu nipoto uiniti, nego se ti lati svojega maa i kazni ih
po miloj volji. Ako njima na pomo dolete vitezovi, ja u znati tebe
obraniti i na njih navaliti svom snagom, jer ti si ve dosad razabrao
po tisuama znakova i dokaza kolika je jakost ove moje junake
ruke.
Tako se ponio jadni vitez zato to je svladao hrabroga Viskajca.
No savjet se gospodarov ne svidje Sanchu Panzi, te on morade
odgovoriti:
Gospodaru, ja sam ovjek miroljubiv, blag, tih i znam
otrpjeti svaku uvredu, jer imam enu i djecu, koju moram izdravati
i hraniti. Zato, milostivi gospodaru, da i vi znate, jer zapovijedati
vam ne mogu: nipoto se ja ne laam maa, ni na prostaka ni na
viteza, pa ja evo pred Bojim licem pratam odsad svaku krivicu
koju mi je itko uinio, ili e uiniti, ili koju mi je tko mogao uiniti,
ili bi mogao sada uiniti, ili e uiniti, bila to visoka ili niska linost,
bogata ili siromah, plemi ili obian ovjek, a ne odbijam nikoji
stale ni stanje.
Kad je to sasluao gospodar njegov, odgovori mu:
Samo da mi je vie daha, te da mogu malko lake govoriti, i
da mi ikoliko jenja bol u ovome rebru, ja bih tebi, Sancho, dokazao
koliko se ti vara. uje, grenie: ako nam srea, koja nam dosad
svagda bijae protivna, zapuhne povoljnim vjetrom i nadme jedra
naih elja, da sigurno i bez ikakve smetnje stignemo u luku na
kojem od onih otoka to sam ti obeao, pa ako taj otok osvojim i
tebe uinim gospodarom nad njim, to e ti onda? Ta ti e mene
sprijeiti, i zalud mi muka, jer niti jesi vitez niti hoe da bude, niti
si junak i voljan svetiti se za uvrede i braniti svoju vlast. Jer treba da
zna, u kraljevinama i pokrajinama koje su istom osvojene itelji
nisu nikada osobito mirne udi, niti su toliko uz novoga gospodara
da ne bi bilo straha nee li oni pokrenuti prevrat, da izmijene prilike
i opet, kako se veli, okuati sreu. Novi gospodar mora dakle imati
pameti da zna vladati, i sranosti da napada i da se brani u svakoj
zgodi.
U ovome to nam se danas dogodilo rei e Sancho
volio bih imati onu pamet i onu sranost koju vi spominjete; ali vam
se kunem vjerom ovjeka siromaha da vie ginem za melemom nego
za razgovorom. Pogledajte, gospodaru, hoete li vi moi na noge, pa
da pomognemo Rocinantu, premda ne zasluuje, jer on i jest glavni
krivac ovomu mlaenju. Nikada se ne bih tomu nadao od Rocinanta,
jer sam njega smatrao za takvo isto i miroljubivo stvorenje kakvo
sam i sm. Ta pravo vele da mnogo vrijeme mora protei dok
upozna svijet, i da nita u tom ivotu nije pouzdano. Tko bi i rekao
da e nakon onih silnih bubotaka kojima ste vi poastili onoga
nesretnoga viteza, udariti odmah ovoliki pljusak batina i nama se na
lea oboriti?
Tvoja su lea, Sancho priklopi don Quijote jo i
stvorena za ovakvu oluju, ali moja su odrasla u bijelom, finom
holandijskom platnu, pa je jasno da e ljue osjetiti bol u onakvoj
nezgodi. I kad ja ne bih mislio... to velim: mislio! kad ja ne bih
sasvim pouzdano znao da uz junaki posao svagda idu neugodnosti i
nevolje, volio bih odmah umrijeti od puke ljutine.
Na to mu odgovori perjanik:
Gospodaru, ako je od vitekoga posla ovakva berba, molim
vas da mi reknete dolaze li te nezgode esto ili samo u nekojim
rokovima, jer meni se ini da mi nakon ovih dviju berba ne bismo
bili spremni jo i za treu, ako nam Bog, po svojem beskrajnom
milosru, ne pritekne upomo.
Znaj, prijatelju Sancho odvrati don Quijote da je ivot
skitnik vitezova izvrgnut tisuama opasnosti i nesrea, ali je zato,
ni manje ni vie, nego ba u njihovoj vlasti da se zakralje i zacare,
kao to su mnogi i razliiti vitezovi pokazali, a ja im svima povijest
dobro znam. Da mogu od bolova, ja bih ti odmah priao o nekojima
koji su se jedino po hrabrosti svoje ruke popeli do onih visokih
dostojanstava koja sam spomenuo, a i oni su sami zapadali i prije i
kasnije u svakakve nezgode i nevolje. Junaki je Amadis od Galije
pao pod vlast krvnoga neprijatelja svojega, arobnjaka Arcalausa, te
se pouzdano pria da ga je ovaj, kad ga je zasunjio, privezao uza
stup u dvoritu pa mu odudarao vie od dvjesta udaraca konjskim
voicama. Jedan neznani pisac, no kojemu se moe vjerovati, pria
kako je zarobljen Vitez od Feba: u nekom mu se zamku pod nogama
otklopila vrata, pa kad je propao u dubok ponor pod zemljom,
svezali mu noge i ruke te mu utrcali takozvani klistir od vode
snjeanice i pijeska, a to mu je jako jurnulo u glavu, i da mu u silnoj
nevolji ovoj nije priskoio upomo neki veliki mudrac, prijatelj
njegov, ljuto bi nastradao jadni vitez. S tolikim valjanim ljudima
mogu dakle i ja biti, jer oni su bili gore obruivani nego to sada
obruuju nas. elim, Sancho, da zna: rane zadane oruem koje se
sluajno nae u rukama, ne kaljaju; tako stoji u zakoniku
dvobojskom i pie izrijekom: ako cipelar udari koga kalupom koji
mu je u ruci, premda je taj kalup uistinu od drveta, ipak se nee rei
da je nadrvario onaj koji je udaren. Velim ti ovo zato da ne bi mislio
kao da smo mi osramoeni time to smo u tunjavi izmlaeni, jer
oruje kojim su nas ti ljudi napali i izmlavili bile su samo ule, a
nitko od njih, koliko se ja sjeam, nije imao maa, sablje ni bodea.
Nisam imao kada odvrati Sancho ni da pogledam
estito, jer tek to sam se latio kusture,
[104]
a oni mene ve stali krstiti
svojim toljagama i odmah me ovamo svalili. Ne tarem ja sada glavu
i ne premiljam jesu li one batine bile bruka ih nisu, nego mene pee
bol od bubotaka, jer njih ja ne mogu zbrisati ni s pameti ni s lea.
Bilo to bilo, znaj, brate Panza odvrati don Quijote da
nema spomena kojega ne bi vrijeme izbrisalo, ni bolova koje ne bi
smrt dokrajila.
A zar i moe biti gore nesree od one priklopi Panza
koja priekuje da je vrijeme dokraji i smrt zbrie? Ako je ova naa
nevolja od onih koje se lijee sa dva-tri melema, ni p jada; no meni
se sve nekako ini da e nau nevolju slabo okrpiti svi melemi iz
bolnice.
Kani se ti toga i trgni se iz nemoi ree mu don Quijote
a i ja u, pa da pogledamo kako je Rocinantu, jer meni se ini da
on jadnik nije ba najmanji dio izvukao u ovoj nevolji.
Nije ni udo odvrati Sancho kad je i on skitnik vitez.
Samo se ja udim kako je moj magarac ostao itav i nitko ga ni
opuknuo nije, a nama su sve pucala rebra.
[105]

U svakoj nezgodi srea otvara vrataca, da mogne doskoiti
napomene don Quijote. Velim zato to e mi ovo ivine moi
sada odmijeniti Rocinanta i odnijeti me odavle u koji zamak, da
ondje lijeim rane. Takvo mi jahanje i nee biti na bruku, jer ja se
sjeam, itao sam da je onaj stari dobrijan Silen, odgojitelj i uitelj
veselog boga smijeha, kad je ulazio u grad od sto vrata, jahao
sasvim blaen na prekrasnu magarcu.
[106]

Bit e istina da je on jahao onako kako vi, gospodaru, velite
uzvrati Sancho ali velika je razlika jahati ili prevaliti se preko
magarca kao vrea gnoja.
Na to mu odgovori don Quijote:
Rane zadobivene u boju n mnj ast, nego je veaju. Zato
ti meni, prijatelju Panza, ne odvraaj nita vie, nego, kako ti ve
rekoh, ustani koliko moe i digni me po miloj volji svojoj na
magarca, pa da krenemo odavde dok nije zapala no te nas u ovoj
pustoi zatekla.
Ta uo sam, gospodaru, kako ste kazivali rei e Sancho
da mnogi skitnici vitezovi najvie noi u godini prespavaju u
pustoi i na osami, i to im je veliko zadovoljstvo.
To je onda odvrati don Quijote kad oni ne mogu dalje,
ili kad su zaljubljeni. Istina je, bilo je vitezova koji su znali na
stijeni, na egi, u hladu, u nepogodi stajati po nekoliko godina, a
njihova odabranica nije o tom ni sanjala. Jedan je od njih bio
Amadis, koji se prozvao Beltenebros, te je na Sirotoj stijeni
proivio, ne znam ve ni sam posve sigurno i tono, ili osam godina
ili osam mjeseci; nisam pravo zapamtio, samo znam da je on ondje
okajavao neto to je naao uinio gospoi Oriani. Ali manimo se
toga, Sancho, pa ded se pouri dok nije i magarca snala kakva
nezgoda, kao to je zadesila Rocinanta.
Dobijesa, samo bi nam jo to trebalo! uplai se Sancho.
Zajaukne trideset puta, uzdahne ezdeset puta, opsuje i prokune
sto i dvadeset puta onoga koji ga je ovamo dovukao, pa ustane, ali
se nije mogao uspraviti, nego se zgrbio nasred puta kao turska
sablja. Uza svu muku osedla on magarca, koji je danas, na ovakvoj
velikoj slobodi, bio malko odlunjao. Digne onda Rocinanta, a da je
taj imao jezik, kojim bi se potuio, jamano ne bi zaostao ni za
Sanchom ni za gospodarom. Naposljetku Sancho natovari don
Quijota na magarca, za ovoga pripne Rocinanta, povede magarca na
povodu i krene otprilike onamo gdje misli da je cesta. A sudbina,
koja sve s dobra na bolje
[107]
navraa, namjeri njega, prije nego to je
i milju prevalio, na cestu, i na cesti on ugleda krmu, koju njemu za
jad, a sebi na radost, uze don Quijote smatrati za zamak. Tvrdi
Sancho te tvrdi da je krma, a gospodar njegov da nije, nego dvor,
zamak. Prepirka se otegne i oni stignu onamo dok jo prepirku
zavrili nisu, pa tako Sancho, ne istraujui dalje, ue s cijelom
svojom povorkom.
esnaesta glava
to se bistromu vitezu dogodilo u krmi koju je on smatrao dvorom.
Kad krmar ugleda don Quijota prevaljena preko magarca,
zapita Sancha kakva mu je nevolja. Sancho odgovori da nije nita,
nego je samo pao sa stijene i malko izgruhao rebra. Krmar je imao
enu drukije udi nego to su obino ene u onom zanatu. Bila je
od prirode blaga i alila blinjega u nesrei. Doletje ona odmah da
vida don Quijota, te naredi svojoj keri, jako lijepoj djevojci, neka
joj pomogne njegovati gosta.
U toj je krmi sluila slukinja iz Asturije, iroka lica, plosnate
glave, zatubasta nosa, s jednim okom kiljavim, a i s drugim slabo
zdravim. No zato joj tijelo bijae lijepo, te je naknaivalo druge
mane: od glave do pete nije mjerila ni sedam pedalja, a ramena joj
tijelu neto preteka, te su je silila da u zemlju gleda vie nego to
mari. Ta ljepojka slukinja pomogne dakle djevojci, i njih dvije
prostru don Quijotu prilino lou postelju na tavanu, kamo se neko,
vidi se jasno, spremala mnogo godina slama. Ondje se nastanio i
neki mazgar, a postelja mu bila malo podalje od postelje naega don
Quijota. Bili to sami pokrovci i sedleni jastuci s njegovih mazga, ali
je opet bolji leaj bio nego u don Quijota, koji je imao samo etiri
hrapave daske na dva nejednaka podvalka, strunjau, tanku kao
ponjava, punu gvala, pa da se kroz derotine ne promalja vuna, mislio
bi po tvrdoi, kad pipne, da je ljunak, i imao naposljetku dvije
prevlake, kao da su od one koe sa tita, i pokriva kojemu bi
mogao konce prebrojiti i nijedan ne bi promaio.
Na tu vraku postelju legne don Quijote, a krmarica ga i njena
ki odmah izlijepe melemima od glave do pete, pri emu im je
svijetlila Maritornes, kako se ona Asturkinja zvala. Krmarica, kako
mu je lijepila meleme, opazi na don Quijotu masnice, pa ree kako
joj se ini da se gost nije ugruhao nego je izgruhan.
Nije on izgruhan odvrati Sancho nego su po stijeni
bili sami iljci, izboine i grbine, pa je svagdje stekao po modricu.
Onda jo priklopi:
Uredite vi to, gospoo, tako da preostane neto kuina;
jamano e ustrebati komu, jer i mene malko bole kria.
Onda ste valjda i vi pali? zapita krmarica.
Nisam pao odgovori Sancho Panza nego kad sam
vidio da mi je gospodar pao, strano sam se preplaio, i sve me
zaboljelo, kao da su mi opalili tisuu vruih.
Moe to biti potvrdi mu djevojka jer i meni se esto
dogaalo te sanjam da padam sa zvonika i nikako ne mogu dolje na
zemlju stii, a kad se probudim, izmlavljena sam i sva izlomljena,
kao da sam zbilja pala.
To i jest onaj bijes, gospoice odvrati Sancho Panza;
ja nisam nita sanjao, bio sam budniji nego to sam sada, a modrica
sam stekao gotovo koliko i moj gospodar don Quijote.
Kako se zove taj vitez? zapita Asturkinja Maritornes.
Don Quijote od Manche odgovori Sancho Panza; on ti
je vitez pustolov, i to od najboljih i najhrabrijih koji su od
pamtivijeka vieni na svijetu.
to je to vitez pustolov? zapita slukinja.
Zar si ti dananja na svijetu te ni to ne zna? odvrati
Sancho Panza.
Znaj dakle, sestro moja, vitez pustolov takvo je stvorenje
koje, dok trepne, bude izmlaeno ili se zacari: danas je najnesretnije
i najjadnije bie na svijetu, a sutra e imati dvije-tri krune i
kraljevine da ih pokloni svojemu konjuaru.
Kad ste vi konjuar takva valjana gospodara zapita
krmarica kako je to da vi niste stekli barem grofoviju?
Jo je prerano odgovori Sancho jer istom je mjesec
dana kako smo krenuli za pustolovinama, i jo nismo naili na
zgodnu. A esto biva i to da jedno trai a drugo nae. Zaista, ako
moj gospodar don Quijote ozdravi od te rane ili pada, i ja od toga ne
obangavim, ne dam ja ono emu se nadam ni za najbolju titulu u
panjolskoj.
Sav je taj razgovor don Quijote pozorno sluao, pa on sjedne na
postelji, kako ve moe, uzme krmaricu za ruku i rekne joj:
Vjerujte mi, krasna gospoo, pod sretnom ste se zvijezdom
rodili, kad vam je sueno u svojem dvoru doekati moju osobu. Ja
ne hvalim sebe, jer se veli: tko se hvali, sam se kvari, no moj e vam
perjanik rei tko sam. Samo vam velim da u dovijeka pamtiti
uslugu koju ste mi iskazali, i hvaliti vam dokle god ivim. A da nije
dobri Bog odredio da ja budem ovako odan i pokoran zakonima
ljubavi i oima one nemile krasotice kojoj samo aptom izgovaram
ime, oi ove krasne gospoice zagospodarile bi mojoj slobodi.
Krmarica i ki njena, i estita Maritornes, zapanje se sluajui
govor skitnika viteza, jer su ga razumjele isto toliko kao da govori
grki. Jedino su razabrale da je sve to neka ponuda i laskanje. No
kako nisu navikle na ovakav razgovor, stanu ga gledati i uditi mu
se, te im se on uini sasvim drukijim nego to su ljudi koje one
znaju. Zahvale mu dakle krmarskim rijeima na ljubaznosti te odu,
a Asturkinja Maritornes uzme vidati Sancha, komu je to bilo isto
onako potrebno kaoto i gospodaru.
Mazgar je s tom Maritornes ugovorio da e se noas njih dvoje
pozabaviti, a ona mu je tvrdu rije zadala da e doi k njemu im
polijeu gosti i pozaspe gospodari, pa e udovoljiti njegovoj volji
koliko god eli. A pria se o toj dobroj djevojci da ona nikada ne bi
pogazila rije, sve da ju je dala u umi i bez ikakvih svjedoka, jer se
smatrala plemkinjom; ipak joj nije bila sramota sluiti, nego je
govorila da su je nesree i nezgode na to natjerale. Tvrdi, niski,
jadni i kukavni leaj don Quijotov bio je usred ruevne staje kojoj se
kroz krov vide zvijezde; do njega je Sancho priredio leaj od
rogoine i pokrovca, koji kao da i nije bio vunen, nego konopljan.
Iza njihovih leaja bijae postelja mazgarova, namjetena, kako je
ve reeno, od pokrovaca i od cijele opreme dviju najboljih njegovih
mazga. Imao ih on dvanaest, sve samih sjajnih, ugojenih, izvrsnih
mazga, jer je bio jedan od najbogatijih mazgara arevalskih, kako
kazuje pisac ove povijesti, koji ga napose spominje, budui da ga je
dobro znao: vele da je u nekom srodstvu bio s njim. Uope je Cide
Hamete Benengeli bio pisac veoma brian i toan u svemu, a vidi se
po tome to ne preuuje spomenutih sitnica, ma koliko neznatne i
nitave bile. Trebali bi se zato ugledati na njega ozbiljni
povjesniari, koji nam dogaaje priaju tako kratko i zbijeno da ih
jedva dospijevamo i okusiti, a ono to je najglavnije izostavljaju od
nemarnosti, zlobe i neznanja. Slava i dika zato piscu Tablanta od
Ricamonta i one druge knjige, u kojoj se priaju djela grofa
Tomillasa, pa jo sa koliko se tonosti opisuje sve!
[108]

Poto je dakle mazgar otiao k mazgama i dao im drugi obrok,
prui se on na svoje pokrove i uzme ekati da mu doe ona veoma
tona Maritornes. Sancho je, izlijepljen melemima, leao na postelji
i trudio se da zaspi, ali nije mogao od bolova u rebrima. A i don
Quijote, od istih takvih bolova u rebrima, ne zaklapa oiju, kao zec.
Sva se krma stiala, i nije u svoj kui bilo druge svjetlosti nego od
svjetiljke to visi i gori u predvorju.
Ta divna tiina i one misli to naega viteza svagda navode na
zgode koje se na svakom listu priaju u knjigama, zaetnicama
njegove nesree, zanesu ga u jednu od najneobinijih ludosti to se i
zamisliti moe. Umislio on da je stigao u nekakav slavan zamak (jer,
kako je ve reeno, njemu se zamkom ini svaka krma u koju se
svrati), a krmarova mu se ki pretvorila u ker vlastelina toga
zamka, te se ona, svladana njegovom ljubaznou, zaljubila u njega i
obeala mu da e noas, tajom od roditelj, doi njemu i podobro
vrijeme proleati s njim. Tu on tlapnju, koju je sm smislio, uzme
smatrati istinom i zbiljom u koju je zapala njegova ast. No u srcu
odlui da se nee iznevjeriti svojoj vladarici Dulcineji od Tobosa,
sve da sama kraljica Ginebra i njena dama Quintaona iskrsnu pred
njim.
Dok je on premiljao o tim ludorijama, bude vrijeme i sat (a
njemu zao as) da doe Asturkinja, te ona, u koulji i izuvena, s
kosom skupljenom pod epicu od parheta, tihim i opreznim
koracima ue onamo gdje su njih trojica, da potrai mazgara. No tek
to e ona na vrata, zauje nju don Quijote, te on, unato svim
melemima i bolovima u rebrima, sjedne na postelju i raskrili ruke,
da doeka svoju krasotu djevojku. Asturkinja, koja je edno i tiho
stupala, te rukama pred sobom traila svojega miljenika, nabasa na
ruke don Quijota, pa joj on vrsto uhvati ruku za zglavak, privue je
k sebi i posadi na postelju, a ona se ne usudi ni pisnuti. Opipa joj on
odmah koulju, koja je bila kruta kao ponjava, ali se njemu uini da
je najfinije i najtanje platno. Na rukama joj bilo nekoliko nizova
staklenih koralja, no njemu se u mraku prikae skupocjeni biser s
Istoka. Vlasi, koje su joj nekako nalik na konjsku grivu, njemu
bijahu kao niti najblistavijega arapskoga zlata to svojim sjajem
pomrauje i sunce. A dah njen, to zaudara na hladno meso to je
prestojalo no, njemu se uini slatkim, balzamskim mirisom iz
njenih usta. Ona mu se napokon javi na pameti u onakvoj slici i
prilici kako je u svojim knjigama itao o nekoj princezi, koja sa
svim tim arima to ih spomenusmo dolazi k ljuto ranjenom vitezu
koji je njenu ljubav zadobio. I takva je sljepoa zaokupila jadnoga
viteza da ga nije razdrmao ni dodir, ni dah, ni drugo kojeta na
dobroj djevojci, od ega bi se smuilo ovjeku koji nije mazgar,
nego mu se inilo da je ogrlio boicu krasote. Dri on nju dakle
vrsto, pa joj govori zaljubljenim, tihim glasom:
elio bih da sam moguan, uzviena i krasna gospoo,
dolino vam uzvratiti milost koju ste mi iskazali kad ste mi se javili
u velikoj krasoti svojoj. Al sudbina, koja navijek progoni estite
ljude, bacila me na ovaj leaj, gdje leim tako izmlaen i izlomljen
da ne bih mogao, sve da sam i voljan, udovoljiti vaoj elji. tovie,
ovoj se nemogunosti pridruuje jo jedna druga i vea, a to je tvrda
vjera koju sam zadao neprispodobivoj Dulcineji od Tobosa, jedinoj
gospodarici mojih najtajnijih misli. Da me to ne prijei, ne bih ja bio
takav glupi vitez da bih uludo propustio ovu sretnu priliku u koju me
vaa velika dobrota navela.
Maritornes trne, i hladan je znoj probija to je don Quijote tako
dri, pa ona i ne razumije i ne pazi to on epljuska, nego se i bez
ijedne rijei otima. A estiti mazgar, koji je od svoje zle pomame
budan, uo je ljubu
[109]
im je na vrata ula, pozorno je sluao sve to
joj don Quijote govori, pa od ljubomore da mu se Asturkinja ne bi,
za volju drugomu, iznevjerila, primaknuo se blie don Quijotovoj
postelji i pritajio, da vidi emu su te rijei kojih on ne razumije. Kad
vidje kako je djevojka upela da se otme, a don Quijote je svom
silom dri, dozlogrdje mu ala, te se on razmahnu i grunu
zaljubljenoga viteza tako strahovito pesnicom po jadnim eljustima
da mu je iz usta krv briznula. Ni to ne bi dosta, nego mu skoi na
rebra pa ga kao na vraju izgazi svega. Kako je postelja bila slaba i
na labavu podnoju, nije mogla podnijeti jo i mazgara, nego se
provali. Od toga se silnoga gromota probudi krmar i odmah pomisli
da e to biti neko Maritornino maslo, jer ju je zvao a ona se nije
odazvala. S tom on sumnjom ustane, upali svjetiljku i poe onamo
odakle uje kavgu. A kad djevojka vidje da joj dolazi gospodar,
zlovoljan i ljut, sva se uplaena i zbunjena zavue u postelju Sanchu
Panzi, koji je ve bio zaspao, pa se tako uza nj zgri i sklupa. Ue
krmar i zavikne:
Gdje si ti, droljo? Znam ja da si ti sve zamijesila!
Uto se probudi Sancho, pa kad osjeti na sebi teret, pomisli da
ga mra mori, te se pone razmahivati pesnicama i pogodi nekoliko
puta Maritornu. A ona se, im ju je zaboljelo, okani stida te uzvrati
Sanchu toliko bubotaka da se, hoe-nee, razdrijemao. On opet,
kad je vidio to se s njime zbiva, a ne zna od koga je, uzme se
braniti, uhvati se s njom ukotac, pa se meu njima zametne
najee i najzgodnije tezmanje na svijetu. Uza svjetlost razabere
mazgar to je i kako je njegovoj ljubi, okani se don Quijota i
pritekne njoj upomo. Isto tako uini i krmar, ali s drukijom
namjerom: nakan je platiti djevojci, jer sudi: ona je jamano skrivila
svu tu gungulu. Pa kako se veli: starac babu, baba maku, maka
mia,
[110]
uzeo lupati mazgar Sancha, Sancho djevojku, djevojka
njega, krmar djevojku, i svi prionuli tako estoko da ni askom ne
zastaju. I jo htjede srea da se krmaru ugasi svjetiljka, te se oni u
mraku svi sklupali i mlate se bez smilovanja, pa kuda zvizne
pesnica, odmah kvrga skae.
Sluajno je te noi bio na noitu jedan orunik takozvanoga
staroga toledskog Svetog bratstva. Kad on zauje neobinu graju i
tunjavu, uhvati svoj kratki tap
[111]
i limenku s ispravama, ue u
mraku onamo i zavikne:
Mir, u ime zakona! Mir, u ime Svetoga bratstva!
Odmah naie na izbubanoga don Quijota, koji je onesvijeten
leao na svojoj razvaljenoj postelji, a lice upro uvis. Uhvati ga za
bradu i povie: U ime zakona! No kad opazi da se onaj koga je
zgrabio niti kree niti mie, pomisli da je mrtav i da su mu ovi drugi
ubojice, te se u toj sumnji uzvie jo jae:
Neka se zakljuaju vrata na krmi! Pazite da nitko ne
izmakne, jer ovdje su ubili ovjeka!
Taj ih uzvik sve zaplai, i svatko se okani tunjave kako u taj
glas. Odulja se krmar u svoju sobu, mazgar na svoje pokrovce,
djevojka u svoju izbicu. Samo se nesretni don Quijote i Sancho ne
mogoe ganuti s mjesta. Ispusti sada orunik don Quijotovu bradu i
ode po svjetiljku da potrai i uhvati krivce. Ali svjetiljke ne nae, jer
ju je krmar namjerice ugasio kad je odlazio. Morade on zato k
ognjitu, pa ondje, nakon dosta posla i vremena uee drugu
svjetiljku.
Sedamnaesta glava
u kojoj se nastavljaju nebrojene muke to ih je junaki don Quijote
sa svojim estitim perjanikom Sanchom Panzom pretrpio u krmi
koja mu se, u zao as, uinila dvorom.
Dotle se don Quijote bio osvijestio, te istim onim glasom kojim
je dozivao svoga perjanika juer, kad je leao u dolini Mlaenici,
[112]

uzme ga zvati i sada:
Sancho, prijatelju, spava li? Spava li, prijatelju Sancho?
Ja da spavam? Kojeta! odgovori Sancho, zlovoljan,
ojaen. Ta zar nije kao da su noas svi vrazi pakleni navalili na
mene?
Zaista, teko da se i vara odvrati don Quijote jer ili ja
ne znam nita, ili je ovaj dvor zaaran. Da zna zato... Ali se mora
zakleti da ovo to ti sada kanim rei nee odati dok ja ne umrem.
Kunem se odgovori Sancho.
Ja to velim zato nastavi don Quijote to ne marim da
ikomu bude oteta ast.
Kaem da se kunem opet e Sancho pa u utjeti dok
god vi, gospodaru, poivite, a dao Bog da bih sutra mogao odati.
Zar sam ja tebi tolik zlotvor zapita don Quijote da mi
eli brzu smrt?
Nije zato odgovori Sancho nego ja ne marim nita
uvati, pa da mi sagnjije od duga leanja.
Bilo kako bilo ree don Quijote ja se vie uzdam u
tvoju ljubav i odanost. Znaj dakle da mi se noas dogodila jedna od
najneobinijh prigoda kojom u se ikada moi podiiti. Da ti
ukratko pripovjedim, znaj, noas mi dola ki vlastelina ovoga
zamka, a to ti je najzgodnija i najkrasnija djevica to je ima
nadaleko na svijetu. to da ti priam o ljepoti njenoj? to o bistroj
pameti? to o svemu drugom, skrivenom, u koje neu da diram,
nego utim o tome, eda bih ouvao, kako moram, vjeru mojoj
vladarici Dulcineji? Samo to ti elim rei da mi je sudbina
pozavidjela na tolikoj divoti kojom me srea obdarila, a moda je,
kako sam ti rekao (a to i jest najpouzdanije), ovaj dvor zaaran, te u
onaj as kad sam ja s njome razveo najslai i najljubazniji razgovor,
pojavi se neka aka i ruka nekakva strahovitog gorostasa, koje ja
nisam ni vidio, niti znam otkuda je, te me zvizne pesnicom po
eljustima da ih je sasvim prelila krv; a onda me ruka gorostasova
tako izmlatila da mi je gore nego juer, kad su nas konjari zbog
Rocinantove nevaljaltine obruili, kako i sam zna. Zato ja sudim,
jamano neki zaarani Maur uva to blago, krasotu ove djevice, a to
blago nije namijenjeno meni.
Pa ni meni priklopi Sancho jer vie od etiri stotine
Maura mlatilo je mene, pa je spram toga ala i maji kaalj
[113]
ono
kako su nas jue krstili ulama. Ali recite mi, gospodaru, zato vi to
zovete lijepom i rijetkom prigodom, kad smo mi ovoliko izvukli?
Vama je bilo jo nekako, jer vi ste drali u naruju onu
neprispodobivu krasotu, kako velite, ali to sam ja stekao nego
jedino najmasnije batine otkada sam na svijetu? Jadna li mene i
jadne mi matere to me rodila, kad ja, koji nisam skitnik vitez i ne
kanim nikada ni biti, izvlaim vei dio sviju tih nevolja!
Zar si dakle i ti izmlaen? zapita don Quijote.
Ta rekoh da jesam, jao djeco moja! odvrati Sancho.
Ne vodi brige, prijatelju rei e mu don Quijote jer ja
u odmah zgotoviti onaj dragocjeni melem i njime emo se mi
izlijeiti dok okom trepne.
Dotle je orunik uegao svjetiljku, te uao da vidi onoga o
kojem misli da je ubijen. Kad ga ugleda Sancho gdje ulazi u koulji,
s rupcem oko glave, sa svjetiljkom u ruci, ljuta lica, zapita
gospodara:
Da nije ovo, gospodaru, onaj zaarani Maur, pa se vratio da
nam podmiri ako je to zaboravio?
[114]

Ne moe to biti onaj Maur odvrati don Quijote jer
zaarane ne moe nitko vidjeti.
Ne vidimo ih, ali ih osjeamo priklopi Sancho; ako
meni ne vjerujete, neka vam reknu moja lea.
Mogla bi priati i moja odgovori don Quijote no to ne
kazuje jo dovoljno te bismo mogli vjerovati da je ovaj koga vidimo
onaj zaarani Maur.
Prie orunik i zapanji se kad ih zatee gdje se tako mirno
razgovarju. Don Quijote, dodue, jo je leao nauznak i nije se
mogao ni maknuti, izmlaen i sav oblijepljen. Pristupi mu orunik i
zapita ga:
No, kako je, dragoviu?
Da sam na vaem mjestu odbrusi don Quijote ja bih to
uljudnije zapitao. Zar je u ovoj zemlji navada tako se obraati
skitnicima vitezovima, zvekane?
Kad je orunik vidio da onakav jadnik tako postupa s njim, nije
mogao otrpjeti, nego se razmahne svjetiljkom i lupi njome don
Quijota po glavi, da je estito odjeknula, a svjetiljka se ugasila.
Kako je nastao mrak, izie onaj odmah, a Sancho Panza progovori:
Nema sumnje, gospodaru, da je ovo ipak zaarani Maur.
Blago on jamano uva za druge, a nama je od njega pesnica i
zvizgac svjetiljkom.
Tako je potvrdi mu don Quijote ali ne treba mnogo
mariti za te arolije, niti se ljutiti i jaditi zbog njih, jer one su
nevidljive i sablasne, te ne moemo pronai komu bismo se svetili,
koliko god se trudili. Ustani, Sancho, ako moe, zovi katelana
ovoga grada i pobrini se da dobijem malo ulja, vina, soli i
rumarina, pa da zgotovim ljekoviti melem. Uistinu mi, mislim,
sada jako treba, jer mi silna krv tee iz rane koju mi je ona sablast
zadala.
S ljutim bolom u kostima ustane Sancho i uputi se u mraku
onamo gdje je krmar. Naie na orunika, koji je prislukivao to li
e njegov neprijatelj, pa mu rekne:
Gospodaru, bili vi tko mu drago, kunem vam se i
preklinjem, dajte nam malo rumarina, ulja, soli i vina, jer to treba
da se izlijei jedan od najboljih skitnika vitezova to ih ima na
svijetu, a lei on evo na postelji ljuto izranjen od ruku zaaranog
Maura iz ove krme.
Kad je orunik to uo, razabere da je ovo budalast svat, a kako
se ve poelo daniti, otvori on vrata od krme, zovne krmara i
rekne mu to taj ovo ite. Krmar mu dade to eli, a Sancho
odnese don Quijotu, koji se rukama uhvatio za glavu te jadikuje
kako ga boli od onoga udarca svjetiljkom, premda su mu samo
iskoile na elu dvije kvrge, a ono to je on smatrao za krv bijae
znoj to ga je probio od jada i muke koju je premuio.
Uzme on dakle one sastojke, pa ih slije i stane mijeati i kuhati
dok mu se ne uini da su valjano smijeani i skuhani. Onda zaite
kakvu bocu, da prelije melem, ali kako se boca u krmi nije nala,
odlui preliti ga u limenu uljenicu koju mu je krmar poklonio, te
izmoli nad svime vie od osamdeset Oenaa i toliko Zdravomarija,
Gospinih pozdrava i Vjerovanja, a svaku je molitvu popraao
krianjem, kao da blagsilje. Sve su to gledali Sancho, krmar i
orunik, a mazgar se bio tiho oduljao, da prigleda i namiri svoje
mazge.
Kad je don Quijote dogotovio svoj dragocjeni melem, poeli
odmah iskuati valjanost njegovu, kakvu je zamislio, te potegne od
onoga to nije mogao pretoiti u limenku, nego je preostalo u loncu
u kojem se kuhalo otprilike poldrug funte. Ali tek to je potegnuo,
odmah poe povraati, te isprazni sav eludac. Od muke i od
drmanja proznoji se toliko da je zamolio neka ga pokriju i ostave
sama. Posluaju ga, pa on prospava dobra tri sata, a zatim se probudi
te osjeti da mu je u svem tijelu lake i bolje, tako da se opet uzeo
smatrati zdravim. Istinski se uvjerio da je naao Fierabrsov melem,
i s njim moe odsad, bez ikakva straha, srtati u svaku pogibao, boj i
kavgu, kakva god opasna bila.
Zaudi se i Sancho Panza kako mu se brzo oporavio gospodar,
te ga zamoli neka mu da to je preostalo u loncu, jer je prilino
preostalo. Privoli se don Quijote, a Sancho zgrabi lonac objeruke,
pa u dobroj vjeri i jo veoj elji potegne junaki i saspe u sebe
nimalo manje od gospodara. No eludac siromaha Sancha nije bio
onako osjetljiv kao gospodarov, te se Sancho, prije izbacivanja,
namuio tolikih muka i nevolja, toliko se naznojio i tako sav
iznemogao da je mislio: kucnuo mu je zbilja smrtni as. Ovako
snuden i turoban proklinjae i melem i hulju koja mu je melem
dala.
Kad ga don Quijote vidje onakva, ree mu:
Ja mislim, Sancho, sva ti je ta nevolja odatle to nisi
oviteen vitez, jer ja sudim da ovaj napitak i ne koristi onima koji
nisu oviteeni vitezovi.
Ako ste vi to, gospodaru, znali odvrati Sancho Panza
to ste i dopustili da ga okusim, u zao as meni i svima mojima!
Uto proradi napitak i siromah perjanik pone sipati na oba
kanala tako naglo da sasvim postrada i rogoina, na koju se opet bio
izvalio, i konopljani pokriva kojim se pokrivao. Probio ga znoj od
silne muke, uzela ga tresti vruica i boljetica, te nije samo on mislio
nego i svi: izdahnut e duu. Ta oluja i nepogoda potraje gotovo dva
sata, ali mu onda ne bjee lake kao gospodaru, jer je bio tako
izmuen i izlomljen da je jedva na nogama stajao. No don Quijote,
koji se, kako rekosmo, osjeao oporavljenim i zdravim, htjede
odmah krenuti da trai pustolovine, jer mu se inilo da za sve ovo
vrijeme to ovdje zatee, otima sebe svijetu i onima to su potrebni
njegova okrilja i zatite, pogotovo uz ovo pouzdanje i vjeru koju je
stekao u svoj melem. Tako on, potaknut i ponesen tom eljom,
osedla sam Rocinanta, osamari magarca svomu perjaniku, pa i
njemu pomogne da se odjene i da uzjae na svoga sivca. Onda i sam
zajae konja, potjera u jedan kut na dvoritu te uzme odande povelik
kolac ili raanj, da mu poslui za koplje.
Gledaju ga svi koji god bijahu u krmi, a ima ih vie od
dvadesetak. Gleda ga i krmarova ki, a ni on ne skida oiju s nje,
nego katkad protisne uzdah, kao da ga istiskuje sa dna due, te svi
misle da ga bole rebra, barem tako misle oni koji su noas gledali
kako je lijepljen melemima.
Kad su ve obadvojica bili uzjahali i stigli krmi na vrata,
zovnu on krmara te mu ree veoma spokojnim i ozbiljnim glasom:
Mnoge su i veoma velike usluge, gospodine katelane, koje
su meni u vaem zamku iskazane, te moram zahvalan vam biti dokle
god ivim. Ako vam ih mogu uzvratiti tim da vas osvetim na kojem
nasilniku koji vam je naao uinio, znajte da i jest jedina moja
dunost zakriljivati nemone, osveivati one kojima krivicu ine, i
kanjavati nevjeru i prijevaru. Pretitrajte u pameti, pa ako se sjetite
ega takva i meni biste se htjeli obratiti, ne susteite se, nego
kazujte, jer ja vam se kunem vitekim redom koji sam primio da u
svakoj vaoj elji udovoljiti i osvetiti vas.
Krmar mu odgovori isto tako spokojno:
Gospodaru vitee, ne treba da mi vi osveujete ikakvu
krivicu, jer ako meni tko uini krivicu, znam je osvetiti i sam, kako
dolikuje. Jedino treba da mi namirite to dugujete za ovu no u
krmi, to jest za slamu i jeam ivotinjama, pa za veeru i za
postelju.
Ovo je dakle krma? zapita don Quijote.
Jest, i jo kako estita odgovori krmar.
Onda sam ja dosad bio u zabludi odvrati don Quijote
jer sam zaista mislio da je ovo zamak, i ne lo. Ali kad je tako, te
nije zamak nego krma, onda se sada moe jedino to uiniti da mi ne
zamjerite to ne plaam, jer ja se ne smijem ogrijeiti o zakon
skitnika vitezova, o kojima znam pouzdano, te sve dosad nisam nita
protivno itao, da nikada nisu plaali za stanovanje ni za ita u
krmi u koju bi se navratili, jer njima po svakom zakonu i pravu
pripada da budu lijepo doekivani, u naknadu i nagradu za teke
muke to ih oni podnose dok trae pustolovine obno i obdan, zimi i
ljeti, pjeice i na konju, eajui i gladujui, po egi i po studeni,
izvrgnuti svim nepogodama nebeskim i svim neudobnostima i
nevoljama zemaljskim.
Slabo ja hajem za to odgovori krmar; platite vi meni
to mi dugujete, a okanite se brbljarije i vitetva, jer ja ne vodim
brigu ni o emu drugom nego o svojem poslu.
Vi ste glup i zao krmar odvrati don Quijote.
Obode on Rocinanta, uperi svoj raanj i krene iz krme, a da ga
nitko nije zadravao. I ne obazirui se jae li perjanik za njim,
dobrano se udalji cestom. Kad krmar vidje da on odlazi a ne plaa,
pritri Sanchu Panzi da se od njega namiri, no Sancho izjavi: kad
njegov gospodar ne plaa, ne plaa ni on, jer im je on konjuar
skitnika viteza, kao to i jest, vrijedi za njega isto pravilo i pravo
koje i za gospodara, da nita ne plaa po krmama i gostionicama.
Raesti se krmar jako i zaprijeti mu, ako ne bude platio, isklatit e
on njega svojski, a to e zapamtiti. Odgovori mu na to Sancho da po
zakonu vitekoga reda, koji je njegov gospodar primio, nee platiti
ni prebijene pare sve da bi izgubio glavu, jer nije voljan gaziti dobru
i starodrevnu navadu skitnika vitezova, te nee da se konjuari
vitezova koji e se jo na svijet roditi tue na njega i prekoravaju ga
to je zatro onako prav obiaj.
Zla kob dosudi nesretniku Sanchu da se meu svijetom u krmi
naoe etiri suknara iz Segovije, tri iglara iz Potra u Crdobi i dva
itelja iz predgraa Heria u Sevilji,
[115]
veseli ljudi, objeenjaci i
aljivci. Kao da ih je sve potakla i podjarila jedna ista misao, priu
oni Sanchu, skinu ga s magarca, jedan od njih donese pokriva s
krmarove postelje, pa bace Sancha na pokriva. Pogledaju uvis i
opaze da je strop pridvorja neto prenizak za njihov naum. Odlue
dakle da iziu sasvim na dvorite, nad kojim je samo nebo, ondje
poloe Sancha nasred pokrivaa, te ga stanu odbacivati uvis i igrati
se njime kao psetom o pokladama.
[116]

Jadni se poletarac s pokrivaa uzvie toliko da mu je glas dopro
do gospodara. Zastane don Quijote da pozorno osluhne, te pomisli
da mu se opet javlja nova pustolovina, no onda jasno razabere da to
vie njegov perjanik. Vrne on dakle konja i stigne munim kasom
pred zid krmi, ali su ulazna vrata sada bila zatvorena, te on pojae
unaokolo ne bi li gdjegod pogodio ui. No dok jo ne bijae ni stigao
k zidu oko dvorita, koji nije bio jako visok, opazi kakvo udo ine
od njegova perjanika. Vidje ga kako zgodno i brzo uzlijee i slijee
zrakom, te bi jamano prasnuo u smijeh, kad bi mogao od ljutine.
Pokua s konja popeti se na zid, ali je jadnik vitez bio tako izmlaen
i izlomljen da jo nije mogao ni s konja sjahati. Tako on pone
onima koji se loptaju Sanchom dovikivati s konja tolike pogrde i
psovke da se i ne mogu sve pozapisivati. No to njima nije smetalo
smijehu i poslu, a letiovjek Sancho nije prestajao kukati, i uz to as
prijetiti, as moliti. Samo, sve je slabo koristilo dokle god se igrai
ne umorie i sami ne prestae. Dovedu mu onda magarca, posade ga
na nj i ogrnu ga kabanicom, a milosrdna Maritornes, kad ga vidje
onako izmorena, smisli da e mu u dobar as biti vr vode, te
zagrabi iz studenca, da bude hladnija. Prihvati Sancho vr i prinese
ga k ustima, ali zastane kad mu glas gospodarov dovikne.
Sancho, sinko, ne pij vode; nemoj je piti, sinko, jer e te ona
ubiti. Evo gledaj, evo ti udesnoga melema i on mu pokae
uljenicu s napitkom gutni samo dvije kapi, pa e sigurno
ozdraviti.
Na taj ga glas Sancho pogleda ispod oka i odvrati mu, uz druge
masnije rijei:
Ta zar ste vi, gospodaru, zaboravili da ja nisam vitez, ili
biste vi da ja sasvim izrigam utrobu koja mi je od sino jo
preostala? Neka je vama dobijesa taj napitak, a mene se okanite.
Tako ree te odmah navali piti, no tek to je po prvom gutljaju
osjetio da je voda, ne htjede dalje, nego zamoli Maritornu neka mu
donese vina. Ona mu ga rado donese i plati svojim novcem, jer o
njoj se zaista veli da je bila, premda je u onakvu zanatu, ipak
poneto nalik na kranku. Kad se dakle Sancho napio, obode on
magarca, pa kako su mu irom otvorili vrata, izjaha on sav
zadovoljan to nije nita platio, nego je svoju volju proveo, sve iako
je bilo na teret obinih jamaca, lea njegovih. Krmar se dodue za
dug namirio njegovim bisagama, ali Sancho to u zabuni, kako je
odlazio, nije ni opazio. Kad je on iziao, htjede krmar zasunuti
vrata, ali mu loptai ne dopuste, jer to je bio svijet koji za don
Quijota, sve da je on zaista bio izmeu skitnika vitezova od
Okruglog stola, ne bi hajao ni koliko je crno pod noktom.
Osamnaesta glava
u kojoj se pripovijedaju razgovori to ih je Sancho Panza vodio s
gospodarom svojim don Quijotom, i druge zgode koje su vrijedne da
budu zapisane.
Stigao Sancho svojemu gospodaru tako iznemogao i klonuo da
je jedva i mogao tjerati magarca. Kad ga don Quijote ugleda onakva,
ree mu:
Sada ja konano vjerujem, dobri Sancho, da je ovaj zamak
ili krma svakako zaarana, jer oni to su se tako okrutno potitrali
tobom to su i bili nego sablasti i privienja s drugoga svijeta? Ja
to tvrdim, jer kada sam preko dvorinog zida motrio one prizore
tvoje alosne tragedije, nisam se mogao na zid popeti, ni s
Rocinanta sjahati, jer su me zaarali. A ja ti se kunem: ne bio koji
jesam, ako te ne bih, samo da sam se mogao popeti ili sjahati,
osvetio tako da bi se one nitarije i zlikovci dovijeka sjeali te svoje
ale i budalatine, premda znam da bih se time ogrijeio o viteke
zakone koji ne doputaju, kako sam ti ve esto spominjao, da vitez
digne ruku na ikoga tko vitez nije, osim u prijekom sluaju i u
velikoj nevolji, kad brani vlastiti ivot i osobu.
I ja bih se osvetio da sam mogao, bio ja oviteen vitez ili ne
bio, ali nisam mogao. No ja sudim da oni to su se igrali mnome
nisu bili sablasti ni zaarani ljudi, kako vi, gospodaru, velite, nego
ljudi od mesa i od kosti, kao i mi. uo sam ih i sluao kada su se
mnome loptali, svi imaju imena: jedan se zove Pedro Martnez,
drugi Tenorio Hernndez, a krmar se, uo sam, zove Juan
Palomeque Ljevak. to se vi, gospodaru, niste mogli popeti na zid ni
sjahati s konja, nisu bile arolije, nego drugo. No iz svega toga jasno
razabirem da e ove pustolovine za kojima mi tumaramo navesti
nas, na koncu konca, na takvu nevolju da neemo vie ni znati koja
nam je desna noga. Zato bi, po mojoj slaboj pameti, najbolje i
najsigurnije bilo da se mi vratimo u nae selo, sada, gdje je vrijeme
etvi, i da se brinemo za svoje gospodarstvo, umjesto to se
potucamo i prebijamo od nemila do nedraga, sa zla na gore, kako
svijet veli.
Kako ti, Sancho, slabo zna prilike vitetva! odvrati mu
don Quijote. uti i strpi se, jer svanut e dan i ti e roenim
oima vidjeti kakva je ast u ovom poslu biti. Ako nije, reci mi:
moe li veega zadovoljstva na svijetu biti, ili koja je radost jednaka
onoj kad pobijedi u boju i nadvlada neprijatelja? Nikoja, bez
ikakve sumnje.
Ja dodue ne znam odgovori Sancho ali tako valjda i
jest. Jedino znam: otkada smo skitnici vitezovi, ih otkada ste vi, jer
ja ne smijem ubrajati se u takvo estito drutvo, nikada mi nismo ni
u kakvu boju pobijedili, osim u boju s Viskajcem, a i odande ste vi,
gospodaru, izili bez polovine uha i polovine ljema. Otada pljute
samo batine za batinama, pesnice za pesnicama, a ja sam jo i letio,
ali kako mi se to dogodilo od zaaranih bia kojima se ne mogu
osvetiti, zato ja i ne znam kolika je slast kad pobijedi neprijatelja,
kako vi, gospodaru, velite.
To i jest ono to jadi mene, a i tebe, Sancho, zacijelo jadi
odgovori don Quijote no odsad u ja nastojati da steknem takav
ma da ne mognem nikako biti zaaran kad ga nosim sa sobom.
Moda e mi srea dati ma Amadisov, kad se Amadis zvao Vitez
od Plamenoga Maa. Bio je to jedan od najboljih maeva to ih je
ikada koji vitez na svijetu nosio, jer osim one spomenute vrline
sjekao je kao britva, te nije bilo oklopa, kako god jak i zaaran bio,
da ga on ne bi rasjekao.
Moja je srea takva odvrati Sancho sve ako vi i naete
takav ma, on e opet, kao i melem, sluiti i koristiti jedino
oviteenim vitezovima, a konjuarima kako bilo da bilo.
[117]

Ne boj se, Sancho utjei ga don Quijote dat e tebi
Bog bolju sreu.
Tako razgovarajui, jau don Quijote i njegov perjanik, kad
don Quijote primijeti da se putem kojim oni udaraju vitla k njima
silna i gusta praina. im ju je opazio, okrenu se Sanchu i ree:
Svanuo je, Sancho, dan kada e se vidjeti za kakvo je dobro
sudbina mene uuvala. Svanuo je dan, velim ja, kada e se
pokazati, kao ni u kojemu drugom,
[118]
hrabrost moje ruke, i kada u
izvriti djela koja e u knjizi slave biti zapisana za sva vremena.
Vidi li ti, Sancho, onu prainu to se tamo uzvitlala? To vrvi silna
vojska svakakvih, nebrojenih naroda, i stupa odande.
Ako je tako, dvije su vojske zapazi Sancho jer i
odonud se, s druge strane, die ista onakva praina.
Obazre se don Quijote da pogleda, i vidi da je istina. Obraduje
se neobino, jer je, dakako, pomislio da su to dvije vojske koje e se
sukobiti i pobiti nasred te daleke ravnice. Jer njemu u svaki sat i as
vrve po pameti bitke, arolije, pustolovine i nesklapnosti, ljubavne
zgode, dvoboji, kako se priaju u vitekim knjigama, pa to god
govori, misli, ili ini, navraa na njih. A onu prainu to je opazio
uzvitlala su dva velika stada ovaca i ovnova to tim istim putem
dolaze s dvije strane, ali od praine ne vidi dok se ne priblie. No
don Quijote tako je estoko tvrdio da su vojske, da mu je Sancho
naposljetku povjerovao i zapitao ga:
Gospodaru, to emo onda mi?
to emo? odvrati don Quijote. Pritei i pomoi
slabijima i nemonima. Znaj, Sancho, ovoj je vojsci, koja nam
dolazi u susret, na elu i vodi je veliki car Alifanfarn, vladar
velikog otoka Trapobane,
[119]
a ono za mojim leima vojska je
njegova neprijatelja, kralja garamantskoga, Pentapolna od
Zasukanoga Rukava, jer on u boj hrli svagda sa zavraenim
rukavom na desnici.
A zato je takva omraza izmeu ta dva vladara? zapita
Sancho. Mrnja i zavada potjee odatle odgovori don Quijote
to je taj Alifanfarn bijesan poganin, a zaljubljen je u ker
Pentapolnovu, koja je veoma krasna i umiljata gospoica k tomu i
kranka. Ali otac nee da je dade kralju poganinu dok se ne
odrekne vjere svojega lanoga proroka Muhameda i na njegovu se
vjeru ne prekrsti.
Tako mi brade priklopi Sancho sasvim pravo ini
Pentapoln, i ja sam mu voljan pomoi koliko god mogu!
Uinit e samo to ti je dunost ree don Quijote jer
da ue u ovakav boj, ne mora biti oviteen vitez.
To mi je po volji odgovori Sancho ali kamo bismo
sklonili ovoga magarca, da ga sigurno naemo dok proe tunjava?
Jer da ujaem u boj ovako na njem, mislim da to nije bio dosad
obiaj.
Istina je potvrdi mu don Quijote. Njega bi ti mogao
jedino prepustiti sudbini, izgubio se ili ne izgubio, jer kad
pobijedimo, imat emo toliko konja da e i sm Rocinante zapasti u
opasnost neu li ga odmijeniti drugim konjem. No pazi i gledaj, jer
hou da ti pokaem najglavnije vitezove koji u ovim dvjema
vojskama dolaze. A da ih bolje vidi i razabere, hajdemo na taj
breuljak to se tu ispeo, pa emo odande moi obadvije vojske
razgledati.
Uspnu se oni tako na brdeljak, odakle bi se dobro razabirala
ona dva stada koja su se don Quijotu uinila vojskama, da se nije
vitlala praina kao oblak, te smetala i prijeila pogled. Ali je don
Quijote u svojoj mati ipak vidio ono to niti vidi niti jest, te on
progovori na sav glas:
Onaj vitez u utoj opremi, to ga ondje vidi, a na titu mu
okrunjen lav koji lei do nogu djevojakih, to je junaki Laurcalco,
gospodar od Srebrnoga Mosta; onaj sa zlatnim cvjetovima na
opremi, a na titu su tri srebrne krune u modru polju, to je strani
Micocolembo, veliki vojvoda od Quirocije; onaj tamo, golema tijela,
s desne ruke njegove, svagda neustraivi Brandabarbaran od
Boliche, gospodar triju Arabija, koji je obuen u zmijinji svlak i kao
tit nosi vrata, a to su, kako se pria, jedna od onih vrata na hramu
to ga je Samson sruio da se smru svojom osveti neprijateljima.
Ali svrni pogled na tu drugu stranu, pa e ugledati pred tom
drugom vojskom, na elu njenu, pobjednika odvijeka i nikada
nepobijeenoga Timonela od Carcajone, kneza Nove Vizcaye, u
bojnoj opremi iskockanoj u kocke modre, zelene, bijele i ute, a na
titu mu je zlatan maak u sinjastu polju i zapis koji kazuje: Miau,
jer to je poetno slovo imenu njegove dame, to jest, kako vele,
neprispodobive Miauline, keri vojvode Alfeiquna od Algarbe;
onaj to se kao teko breme natovario na lea snanoj konjini, u
opremi bijeloj kao snijeg i sa istim titom bez ikakva gesla, nov je
vitez, francuskoga roda, po imenu Pierre Papin, gospodar Utrikih
barunija; onaj to eljeznim iljcima svojih peta podbada u slabine
onu arenu, hitru zebru, a oprema mu je pepeljasto-modra, to je
moni vojvoda od Nerbije, Espartafilardo od ume, koji ima kao
geslo na titu parogu sjemenjau i zapis u kastiljskom jeziku to
kazuje: Moja se srea sjemeni.
Tako on nabroji mnoge vitezove iz jedne i druge vojske, kako
ih je sam zamiljao, a svakomu smisli i dade opremu, boju, geslo i
zapis kako je ve skovao u mati svoje neviene ludosti. Nastavi on
dakle ne zastajui:
Ova je eta pred nama sastavljena od ljudi raznih
narodnosti: ovdje su oni koji piju slatku vodu slavnoga Ksanta, koji
gaze gorovite krajeve massilske, koji ispiru najfinije sitno zlato u
Sretnoj Arabiji, koji nastavaju slavne, hladovite obale bistroga
Thermodonta, koji po mnogim i raznim putovima razvode zlatni
Paktol, tu su Numiani, nepouzdani u obeanjima, Perzijanci,
uveni po lukovima i strijelama, Parti, Miani, koji se bore i kad
bjee, Arapi nestalna doma, Skiti, okrutni koliko i bijeli, Etiopljani s
probodenim usnama, i drugi nebrojeni narodi, kojima ja znam i
vidim lica, ali im se ne sjeam imena. U toj drugoj eti dolaze oni
koji piju kao suza bistru vodu Betisa, okruenoga maslinicima, oni
koji miju lice vodom vjeito bujnoga, zlatnoga Taja, koji uivaju
ljekovitu vodu boanskoga Genila, koji stupaju po bujnim
panjacima tartekih polja, koji planduju po rajskom kraju Jreza,
Manchanci, bogati i ovjenani zlatnim klasjem, eljezni oklopnici,
drevni ostatak gotske krvi, oni koji se kupaju u Pisuergi, uvenoj s
tiha toka, oni koji svoje stado pasu po dalekim panjacima vijugave
Guadiane, uvene zbog svojega skrivenog toka, oni koji dru od
studeni umovitih Pirineja i od bijeloga snijega na visokim
Apeninima, naposljetku svi koliko god ih ima i ivi u Europi.
[120]

Boe mili, kolike je pokrajine nabrojio, kolike narode iznizao, i
svakomu s brzinom da se udi dao atribute koji mu pripadaju, sav
zanesen i zaronjen u ono to je itao u svojim knjigama laljivicama.
Sancho Panza guta mu rijei, a sm ne govori nijedne, nego se
gdjekad obazire, da vidi vitezove i gorostase koje mu gospodar
spominje. A kad ne opazi nijednoga, ree on:
Gospodaru, nema tu, dobijesa, nigdje ni ive due, niti
gorostasa, niti viteza ikojega o kojima vi govorite da se vide. Ja ih
barem ne vidim. Moda su sve to arolije, kao i sinone sablasti.
to ti to govori! prekori ga don Quijote. Zar ne uje
rzanje konjsko, trubljenje i bubnjanje?
Ne ujem ja nita odgovori Sancho nego silno
blejanje ovaca i ovnova.
Istina je bila, jer su obadva stada ve stigla pod breuljak.
Strah te spopao rei e don Quijote te zato, Sancho,
niti pravo vidi, niti pravo uje. Od straha tako i biva, da se uti
bune, te se stvari ne prikazuju onakve kakve jesu. Ali ako te toliko
strah, skloni se ustranu, da ostanem sm, jer ja sam i sm moan
izvojtiti pobjedu onomu komu upomo priteknem.
Tako ree, obode Rocinanta, utaknu koplje u kariku na prsnom
oklopu i poletje kao grom niz breuljak.
Uzvie se za njim Sancho:
Vraajte se, gospodaru don Quijote! Kunem vam se Bogom,
to to vi napadate ovnovi su i ovce. Vraajte se, tako mi jadnika oca
koji me rodio! Kakva je to budalatina? Ta gledajte, nema tu
nikakva gorostasa ni viteza, ni maaka, ni oklopa, titova ni
iskockanih ni itavih, ni pepeljaste modrine ni avolje. to vi to
inite, grena li mene pred Bogom!
Ni na te se rijei ne vrati don Quijote, nego se jaui uzvikao na
sav glas:
Nuder, vitezovi, koji stupate i vojujete pod zastavama
junakoga cara Pentapolina od Zasukanoga Rukava, hodite za
mnom svi, da vidite kako u ga lako osvetiti na neprijatelju njegovu
Alifanfarnu od Trapobane!
Tako ree, te uletje usred ovje vojske i poe kopljem bosti
ovce s tolikom sranou i hrabrou kao da zaista probada krvne
neprijatelje. Ovari, pastiri i gazde, koji su za stadom ili, uzviu se
neka to ne ini; ali kad vide da ne koristi, trgnu od pojasa prake i
obaspu mu ui kamenicama od pesnice. No ne haje don Quijote za
kamenje, nego juri na sve strane i vie:
Kamo tebe, bahati Alifanfarne? Ded mi doi, jer ja sam
vitez samac, pa bih, junak s junakom, junatvo tvoje da vidim i sa
ivotom da te rastavim, za kaznu to naao ini hrabromu
Pentapolnu Garamanti. Uto doleti kamen, pogodi ga u stranu i
ulomi mu dva rebra. Kad je vidio kako je nastradao, pomisli da je
jamano poginuo, ili da je ljuto ranjen, te se sjeti svojega pia,
izvadi uljenicu, nagne je i stane liti u eludac. No jo nije ni pretoio
sve to mu se ini dovoljnim, kad opet doleti salutak, te ga toliko
pogodi u ruku i samu uljenicu da mu je ovu razmrskao, usput mu
izbio iz usta tri-etiri prednjaka i kutnjaka i dva mu prsta na ruci
ljuto razmcao. Takav je bio prvi metak, a takav i drugi, pa oni svale
jadnoga viteza s konja. Pritre mu ovari i pomisle da su ga ubili, pa
bre svitlaju svoje stado, uprte pobijene ovce, vie od sedam, i ne
marei ni za to, odmagle dalje.
Sve to vrijeme stajao je Sancho na nizbrdici, gledao ludosti
koje gospodar ini, upao bradu i proklinjao sat i as kad se na
nesreu upoznao s njim. A kad onda vidje da se strovalio na zemlju,
a pastiri ve izmakli, sie on niz breuljak i pristupi ranjeniku.
Zatekne ga sasvim loa, ali ipak pri svijesti, te mu progovori:
Zar ja vama nisam govorio, gospodaru don Quijote, da se
vratite, jer ono na to ste krenuli u napad nisu vojske, nego stada
ovnova?
Kako to zna preobraziti i sve iskriviti onaj lupe arobnjak,
neprijatelj moj! Znaj, Sancho, takvima je sasvim lako udesiti da se
ini onako kako oni ele. Ovaj zlobnik koji me proganja zavidan je
slavi koju je vidio da u stei u boju, pa je vojske neprijateljske
pretvorio u stada ovaca. Ako ne vjeruje, Sancho, kunem te Bogom,
uini ovako, pa e ti pui meu oima, i ti e vidjeti to ti ja velim:
uzjai magarca i kreni lijepo za njima, te e razabrati da se oni, im
odavde malo odmaknu, prevraaju iz ovnova u ono to su i bili, u
prave pravcate ljude, kako sam ih ja tebi maloas prikazao. Ali ne
idi odmah, jer mi treba tvoja pomo: pristupi mi i pogledaj koliko
mi zuba kutnjaka i prednjaka manjka, jer meni se ini kao da mi
nijednoga nema u ustima.
Prie mu Sancho tako blizu da mu je gotovo utaknuo oi u
usta, a to ba u onaj as kad je u don Quijotovu elucu proradio
melem, te upravo kad je Sancho stigao pogledati u usta, provali
onda ee nego iz puke to god je unutri bilo, i sve na bradu
milosrdnom perjaniku.
Majko Boja! klikne Sancho to se to dogodilo?
Jamano je taj grenik nasmrt ranjen, pa izbacuje iz usta krv.
No kad je malko bolje promotrio, razabere po boji, okusu i
mirisu, da nije krv, nego melem iz uljenice, jer je don Quijota vidio
da pije. Tako mu se zgadi i eludac mu se uzburka, da se i on izrigao
na gospodara, te njih dvojica budu kano dva bisera. Otri Sancho
magarcu, da iz bisaga izvadi ime bi se otro i ime bi gospodara
vidao, a kad ne nae bisaga, bijae mu gotovo da poludi. Uzme opet
kleti te odlui u dui da e ostaviti gospodara i vratiti se kui, sve
ako izgubio plau za slubu i svu nadu da e vladati onim obeanim
otokom.
Dotle je don Quijote ustao. Turi on ljevicu u usta, da mu ne
poispadaju zubi, desnicom prihvati voice Rocinantu, koji se nije ni
maknuo od gospodara (tako je on valjan i dobroudan), i poe
onamo gdje mu je perjanik stao, prsima se na magarca naslonio, a
rukom podnimio obraz, kao ovjek koji se sav zanio u misli. Kad ga
don Quijote spazi kakav je i koliko je raaloen, ree mu:
Znaj, Sancho, da ovjek nije nita vie nego i drugi ovjek
ako ne ini vie od drugoga. Sve one oluje to nas biju znakovi su da
e se nabrzo razvedriti i da e sunce sinuti i na naa vrata; kako ne
moe biti ni zlo ni dobro trajno, iz toga slijedi da sada, gdje je zlo
potrajalo dugo, dobro mora blizu biti. Nemoj dakle tugovati zbog
nevolja koje mene stiu, jer tebe ne zapada nita od njih.
Kako me ne zapada? odvrati Sancho. Zar je onaj
kojim su se juer loptali bio valjda koji drugi a nije bio sin mojega
oca? A dvojae koje mi danas nestadoe sa svim mojim imuem, zar
su iije nego moje?
Zar su bisage nestale, Sancho? zapita don Quijote.
Dabogme da jesu odgovori Sancho.
Onda nemamo danas nita jela prigovori don Quijote.
Tako bi nekako i bilo odvrati Sancho kad ne bi po
ovim livadama bilo biljaka za koje vi, gospodaru, velite da ih
poznajete i kojima se u nestaici pomau takvi zlosretni skitnici
vitezovi kao to ste vi.
Uza sve to rei e don Quijote volio bih ja sada jedan
kruac ili pogau sa dvije sardele, nego svekolike biljke koje opisuje
Dioskorides, sve ako ga objanjava doktor Laguna.
[121]
No bilo kako
bilo, uzjai, dobri Sancho, magarca i hodi za mnom, jer Bog, koji se
za sve brine, nee ni nas zaboraviti, pogotovo gdje mi njemu ovako
sluimo, kao to ne zaboravlja muice u zraku, ni crvie u zemlji, ni
abice u vodi, nego je milostiv, te daje da sunce sija i dobrima i
zlima, a kia da pada i nepravednicima i pravednicima.
[122]

Vi biste, gospodaru na to e Sancho zgodniji
propovjednik bili nego skitnik vitez.
Sve, Sancho, znaju i moraju znati skitnici vitezovi
odvrati don Quijote pa je za prolih vjekova bilo skitnika
vitezova koji su znali usred polja izrei propovijed ili besjedu kao da
su doktori s parikog sveuilita; po tom se vidi da nikada koplje ne
zatupljuje pero, a pero ne zatupljuje koplje.
Dobro dakle, neka bude kako vi, gospodaru, velite
pristane Sancho. Hajdemo sada odavde, pa da se pobrinemo gdje
emo noas prenoiti, a dao Bog da bude gdjegod gdje nema
pokrivaa, ni loptaa, ni sablasti, ni zaaranih Maura, jer ako ih
bude, dobijesa i pita i tepsija.
Moli, sinko, Boga ree don Quijote i vodi kamo te
volja, jer sada putam tebi da odabere gdje emo prenoiti. No ded
se mai ovamo i pipni prstom da vidi koliko mi zuba prednjaka i
kutnjaka manjka na desnoj strani, u gornjoj eljusti, jer tu me boli.
Turi Sancho prste, opipa i zapita:
Koliko ste vi, gospodaru, imali kutnjaka na ovoj strani?
etiri odgovori don Quijote i jo zadnji zub, sve
samih itavih i zdravih zuba.
Pazite, gospodaru, to velite opet e Sancho.
Velim: etiri, a moda je i pet bilo odgovori don Quijote,
jer za svega mi ivota nije izvuen nijedan zub prednjak ni kutnjak,
niti mi je ispao, niti ga je istroila gnjiloa ili reuma kakva.
Na ovoj donjoj strani dakle, gospodaru rei e Sancho
nemate vie nego dva i pol kutnjaka, a na gornjoj ni pol zuba, niti
ikakav zub, jer tu je ravno kao dlan na ruci.
Jadna li mene! zajaue don Quijote kad je uo tunu
vijest svojega perjanika; volio bih da su mi odsjekli ruku, samo
neka nije ona u kojoj drim ma. Jer da zna, Sancho, usta su bez
zuba to i mlin bez kamena, a zub je dragocjeniji od alema. Eto,
svemu smo tome izvrgnuti mi koji smo od strogoga reda vitekoga.
Uzjai, prijatelju, i vodi, a ja u za tobom kamo te volja.
Poslua Sancho i udari onamo gdje misli da e nai sklonite,
no nije silazio s glavne ceste, koja se ondje ravno otegla.
Jau oni dakle polagano. Mui don Quijota bol u eljustima, te
on ne moe bre. Onda Sancho, da ga zabavi i razveseli, uzme
kojeta priati, pa meu inim i ovo to e se u iduoj glavi
pripovjediti.
Devetnaesta glava
O umnim razgovorima koje je Sancho Panza razveo sa svojim
gospodarom, i o zgodi koja se don Quijotu dogodila s mrtvacem, uz
druge jo slavne dogodovtine.
ini se meni, gospodaru, sve su te nezgode to su nas ovih dana
snale bile bez sumnje kazna za grijeh koji ste vi poinili protiv
vitekoga reda, jer niste odrali zakletvu da neete jesti kruha sa
stolnjaka, ni s kraljicom se sladiti, sa svim onim to uza to ide, a vi
ste se zakleli da ete izvravati sve donde dokle god ne otmete ljem
onoga Mamina sina,
[123]
kako li se zove, ne sjeam se valjano.
Sasvim pravo veli potvrdi mu don Quijote; no da ti
istinu reknem, ja sam to smetnuo s pameti. Isto tako pouzdano znaj i
ti da si ono loptan bio jer si skrivio to me nisi za vremena podsjetio.
Ali ja u to ispraviti, jer u vitekom se redu svemu moe doskoiti.
A zar sam se ja zakleo? zapita Sancho.
Svejedno je, sve ako se i ne zakleo odgovori don Quijote;
im ja znam da si i ti sukrivac, nee biti zgorega, bilo kako bilo,
pobrinuti se da zlu doskoimo.
Ako je tako odgovori Sancho pazite, gospodaru, da ne
biste i na to opet zaboravili, kako ste zaboravili na zakletvu; moda
e sablasti iznova snai volja da se jo jednom poigraju mnome, a
moda i vama, budu li vidjele kako ste vi tvrdokorni.
U tim i takvim razgovorima zatekne ih no nasred puta, a oni
niti imaju niti mogu nai zaklon za no. A u zao as ljuto ih mori
glad, jer kako nestadoe bisage, nestade im i sva hrana i ive. Da
pako nevolja jo gore zagrdi, slui im se pustolovina koja im se, bez
ikakva uveavanja uistinu takvom prikazala. Zapala prilino mrana
no, ali oni ipak putuju dalje, jer Sancho sudi da mora, kad je to
kraljevska cesta, za milju-dvije naii svakako na kakvu krmu. Jau
oni dakle tako, po noi i pomrini, perjanik gladan a gospodar eljan
jela, te spaze da im po cesti kojom putuju dolazi u susret silno
mnotvo svjetala, kao da su zvijezde koje se kreu. Kad ih Sancho
opazi, protrne, a ustukne i don Quijote: jedan trgne povodac
svojemu magarcu, a drugi voice svojemu kljusetu, pa zastanu i
pozorno se zagledaju to e to biti. Vide onda da im se svjetla
pribliuju, a to im blie prilaze, sve se veima ine. Kad to spazi
Sancho, zadre kao prut na vodi, a don Quijotu se kosa na glavi
nakostrijei. No on se malko ohrabri i progovori:
Ovo e, Sancho, svakako biti najvea i najopasnija
pustolovina u kojoj u morati pokazati svu svoju hrabrost i snagu.
Jadna li mene! zakuka Sancho; ako to bude
pustolovina sa sablastima, otkuda u ja smoi rebra da izduraju?
Sve ako su sablasti odvrati don Quijote neu ja pustiti
ni da ti dlaka poleti s glave. Posljednji se put potitrae tobom jer se
ja nisam mogao popeti na zid, no sada smo na ravnu polju, gdje u
se razmahnuti maem kako me volja.
Ali ako oni vas zaaraju i oslabe, kao to ve jesu ree
Sancho kakva vam korist, bili vi na otvorenu polju, ili ne bili?
Ja te, Sancho, ipak molim uzvrati don Quijote nemoj
klonuti, a ve e vidjeti da ni ja klonuo nisam.
Pa neu klonuti, ako Boja volja bude odgovori Sancho.
Svrnu oni ustranu s puta i uzmu opet pozorno motriti to li su te
svjetlosti koje putuju, te za malo vremena opaze mnoge spodobe u
dugim kouljama. Od njihove strahovite pojave zamre sasvim srce
Sanchu Panzi, i on zacvokoe zubima kao da ga trese groznica
etvrtaa. A zaboboe i zacvokoe jo i jae kad su jasno razabrali
to je. Vide da je to dvadesetak ljudi u kouljama, svi na konjima, u
rukama im zapaljene zublje, za njima nosiljka, pokrivena crninom, a
iza nje opet est konjanika, u crnim mantijama koje seu do nogi
mazgama; po polaganom se hodu vidi da nisu konji. Jau ti ljudi u
kouljama i mrmljaju neto tihim, alostivim glasom. Takva
neobina pojava, u to doba i jo u takvoj pustoi, dovoljna je bila da
ulije strah u srce Sanchu, pa zamalo i njegovu gospodaru. Don
Quijote se dakle zamislio, a Sanchovu junatvu ni traga. Palo
Sanchu srce u pete, ali nije i njegovu gospodaru, jer njemu u taj mah
sine u pameti da je to jedna od onih pustolovina iz njegovih knjiga.
Ona nosiljka, zamisli on, nosila su na kojima lei ljuto ranjen
ili mrtav vitez, a njemu je jedinom sueno da ga osveti. Zato on, bez
ijedne rijei, pobode svoj raanj u oklop, ukoi se u sedlu, te s
otmjenim, junakim dranjem stane nasred ceste, kojom oni ljudi u
kouljama moraju proi, a kad vidi da su se pribliili, zavikne iza
glasa:
Stanite, vitezovi, ili tko mu drago da ste, pa kazujte tko ste,
odakle dolazite, kamo putujete, koga na tim nosilima nosite, jer sva
je prilika da ste vi poinili neku krivicu, ili su je uinili vama, te
prilii i potrebno je da ja to znam, pa da vas kaznim za zlo koje ste
uinili, ili da osvetim nepravdu koja vam je nanesena.
Nama se hiti odgovori jedan od onih u kouljama a
krma je daleko, pa ne moemo stati da kazujemo to pitate.
Obode on mazgu i krene dalje. Taj mu odgovor zamjeri don
Quijote ljuto, te on zgrabi njegovu mazgu za vale i ree:
Stanite i budite uljudniji, a meni kazujte to sam vas zapitao;
ako pak neete, izlazite mi na megdan.
Mazga je bila zazorljiva, pa kad ju je uhvatio za vale, uplai se
ona, propne se i prebaci sa svojim gospodarom unatrag. Jedan
momak pjeak, kad vidi da se onaj u koulji strovalio, uzme ruiti
don Quijota, a don Quijote, ve rasren, ne otrpi due, nego upre
svoj raanj, nasrne na jednoga od onih u crnini i ljuto ga ranjena
obori na zemlju. Onda se okrene drugima, pa da vidi kako ih je
brzo zaokupio i rastjerao, te bi rekao da su u taj as porasla
Rocinantu krila, tako je on ustar i hitar bio. Svi su ti u kouljama
bili plaljivi i neoruani ljudi, te odmah ustuknu, okane se kavge i
razbjegnu sa zapaljenim bakljama po polju, tako te bijae kao da se
za vesele pokladne noi naokolo zabavljaju uvide. A oni u crnini,
zamotani i omotani svojim krilatim mantijama, ne mogoe ni
maknuti se, pa ih don Quijote po miloj volji sve izmlati i potisne ih
sa zlosretnoga bojita, a oni rado izmaknu, jer svi miljahu da to i
nije ovjek nego avo pakleni, koji je udario da im otme mrtvo tijelo
to ga nose na nosiljci.
Sve to gleda Sancho, divi se smionosti svojega gospodara i
govori u sebi: Moj je gospodar zaista onako hrabar i junaan kako
on i veli.
Kraj onoga tamo koga je prvoga zbacila mazga leala je na
zemlji zublja i jo gorjela. Uz njenu svjetlost opazi don Quijote toga
ovjeka, prie mu, upre mu iljak svojega ranja u lice i zaite neka
se preda, jer ako nee, ubit e ga. A povaljenik mu sa zemlje
odgovori:
Dosta sam se predao, kad se ne mogu ni maknuti, jer mi je
prebijena noga. Molim vas, gospodaru, ako ste vi vitez kranin,
nemojte me ubiti, da ne uinite veliko zlodjelo, jer ja sam licencijat i
primio sam prve redove.
Koji vas je vrag dovukao onda ovamo zapita don Quijote
kad ste vi crkveni ovjek?
Koji vrag, gospodaru? odvrati povaljenik. Nesrea
moja!
Jo gora e vas nesrea snai ree don Quijote ako mi
ne udovoljite u svemu to sam vas maloas zapitao.
Rado u vam udovoljiti odgovori licencijat; znajte
dakle, gospodaru, ja sam dodue otoi rekao da sam licencijat, ali
nisam, nego bakalaureat, po imenu Alonso Lpez; rodom sam iz
Alcobendasa, dolazim iz grada Baeze, s jo jedanaest sveenika, s
onima to su pobjegli s bakljama; putujemo u grad Segoviju i
pratimo mrtvaca koji je na toj nosiljci. Vitez je taj umro u Baezi i
tamo su ga pokopali, a sada mu mi, kako rekoh, prenosimo kosti, da
budu sahranjene u Segoviji, odakle je rodom.
A tko ga je usmrtio? zapita don Quijote.
Bog, kunom groznicom koja ga je snala odgovori
bakalaureat.
Onda je mene Bog rei e don Quijote rijeio muke da
osvetim njegovu smrt da ga je sluajno tkogod drugi usmrtio. A
kako ga je usmrtio Onaj koji jest, ne mogu ino nego utjeti i
ramenima slijegati, jer to bih isto uinio da je i mene samoga
usmrtio. elim pak da biste vi, asni gospodine, znali: ja sam vitez
iz Manche, po imenu don Quijote, a moja je dunost i zvanje
obilaziti po svijetu, te ispravljati nepravice i zatirati tegobe.
Ne znam ja kakvo je to ispravljanje nepravica odvrati
bakalaureat kad ste vi mene pravoga iskrivili i prelomili mi nogu,
koja se nee ispraviti dokle god ivim, a tegoba koju ste zatrli eto je
ta da ste navalili na mene tegobu koja e mi biti na potegu dovijeka.
U zao sam se as sreo s vama, koji idete za pustolovinama.
Ne zbiva se sve na jedan nain odgovori don Quijote.
Nezgoda vam je bila, gospodine bakalaureate Alonso Lpez, dolaziti
obno, kako ste doli vi, odjeveni u te crkvene koulje, sa
zapaljenim zubljama, mumljajui molitve, zaogrnuti crnim
mantijama, tako da ste ba bili nalik na neto hudo i s drugoga
svijeta. Nisam zato mogao nikako drukije nego izvriti dunost i
vas napasti, a ja bih vas bio napao sve da sam i posigurno znao da
ste glavom vrazi pakleni, jer takvima sam ja vas smatrao i drao.
Kad mi je ve ovako dosudila sudbina ree bakalaureat
molim vas, gospodine skitnie vitee, koji ste mi ljuto zasolili,
[124]

pomozite mi da se izvuem ispod ove mazge, jer mi je jedna noga
zapala meu stremen i sedlo.
A ja tu priam u nevrijeme!
[125]
klikne don Quijote. to
se skanjujete i ne govorite kakva vam je nevolja?
Zovne on odmah Sancha Panzu, neka doe, ali taj se ne utre
da bi doao, jer se dao u posao da rastovari jednu mazgu i da joj
skine ive to su ga ti estiti ljudi u svem obilju sa sobom ponijeli.
Naini on od kabanice vreu, strpa u nju to god je mogao zgrabiti,
natovari na svojega magarca, a onda otri gospodaru koji ga zove,
pomogne mu da gospodina bakalaureata izvue ispod mazge koja ga
je prignjeila, popne ga na mazgu i da mu baklju. A don Quijote mu
rekne neka stigne razile drugove svoje i neka ih u njegovo ime
zamoli da mu oproste to im je naao uinio, jer nije bio moan
propustiti ono to je uinio. Rekne mu jo i Sancho:
Ako moda gospoda ele znati koji im je junak ovako
zapaprio, recite im, gospodine, da je to uveni don Quijote od
Manche, drugim imenom zvan Vitez Tunog Lika.
Uputi se sada bakalaur. No zaboravio sam spomenuti da je prije
odlaska rekao jo don Quijotu:
Znajte, gospodine, da ste izopeni, jer ste silovito digli ruku
na svetinju, iuxta illud, si quis suadente diabolo, i tako dalje.
[126]

Ne znam ja latinski odgovori don Quijote ali dobro
znam da nisam digao ruku, nego koplje! Osim toga, nisam ja kanio
navaljivati na sveenike i na crkvene svetinje, koje ja tujem i
astim kao katolik i vjeran kranin, koji jesam, nego na sablasti i
nemani s drugoga svijeta. Pa sve da i jest tako, znam ja dobro kako
je Cid Ruy Daz pred Svetim Ocem skrhao stolicu poslaniku onoga
kralja,
[127]
te ga je Papa zato izopio, a onoga se dana hrabri Rodrigo
de Vivar, zvani Cid, iskazao kao jako estit i junaan vitez.
Kad je bakalaur to uo, ode, kako je ve reeno, bez ijedne
rijei dalje, a don Quijote zapita Sancha to ga je navelo da ga krsti
Vitezom Tunog Lika, i nikada, nego ba sada.
Rei u vam odgovori Sancho; ja sam vas gledao
asom uza svjetlost baklje to ju je nosio onaj nesretnik, i zbilja vam
je od nekoga vremena lice najloije to sam ja ikada vidio; moda je
zato to ste se umorili u boju, ili to su vam izbijeni i kutnjaci i
prednjaci.
Nije zato odvrati don Quijote nego se valjda mudracu,
komu je sueno da napie historiju mojih junakih djela, uinilo
prikladnim da mi bude nadjenut nadimak, kao to se nadijevao
svima skitnicima vitezovima prolih vremena: jedan se vitez zvao
od Plamenoga Maa, drugi od Jednoroga, onaj od Djevic, onaj
opet od Ptice Feniksa, drugi od Orlova, trei od Smrti, te se oni pod
tim imenima i znacima znaju po svoj kugli zemaljskoj. Velim dakle:
onaj ti je ve spomenuti mudrac metnuo sada na jezik i upamet da
me prozove Vitezom Tunog Lika, kako sam se ja nakan od dana
dananjega unaprijed i zvati. A da bi mi to ime jo bolje pristajalo,
voljan sam, im bude prilika, da mi se na tit naslika tuna spodoba.
Nemojte tratiti vrijeme i novce rei e Sancho nego
vi, gospodaru, samo pokazujte svoju spodobu i lice, pa neka vas
gledaju. Onda e vas i sami, bez ikakve slike i tita, prozvati
Vitezom Tunog Lika. Vjerujte mi, istinu govorim, i kunem vam se,
gospodaru (ali to ja velim samo od ale), da vam je glad i bezubost
tako nakazila lice te vam i ne treba, kako ve rekoh, ona alostiva
slika.
Nasmije se don Quijote ali Sanchovoj, ali ipak odlui prozvati
se tim imenom, pa e moi svoj tit islikati kako je zamislio.
Htjede don Quijote jo pogledati je li ono tijelo na nosiljci sam
kostur, ili nije, no Sancho se usprotivi i ree:
Gospodaru, ovu ste opasnu pustolovinu izvrili bolje nego
ijednu koju sam ja vidio. No premda ste vi te ljude pobijedili i
razvitlali, mogli bi oni ipak promisliti kako ih je razbio jedan
ovjek, pa da se razjare i posrame te se vrnu, skupe, potrae nas i
vrate nam svojski milo za drago. Evo, magarac je spreman, planina
je blizu, glad nam je valjan, te to bismo drugo nego lijepo strugnuti,
jer, kako se veli, mrtvac ide u grob, a ivo eljade za kruhom.
Potjera on magarca i zamoli gospodara da krene za njim. A
gospodaru se i samomu uini da Sancho pravo veli, te ga ne uzme
vie odvraati, nego udari za njim. Projau oni dijelak izmeu dva
breuljka i stignu u prostranu, sklonitu dolinu. Sancho rastovari
magarca, oni se izvale na zelenu travu, i tako, uza zain svoje
valjane gladi, dorukuju, poruaju, pouinaju, poveeraju, sve u isti
mah, i poaste svoje eluce mnogim dobrim zalogajima to ih na
mazgi bijahu ponijela pokojnikova gospoda sveenici, koji su
svagda dobro opskrbljeni. Ali sada naie druga nezgoda, po
Sanchovu sudu gora od sviju drugih: niti imaju vina, da piju, niti
vode, da okvase usta. Mori ih e, te Sancho, gledajui kako je
zelenom sitnom travom pokrivena livada na kojoj se nalaze, ree
ono to e se u iduoj glavi pripvjediti.
Dvadeseta glava
O nikada vienoj i nikada uvenoj pustolovini kakvu nijedan slavni
vitez na svijetu nije okonao s manjom opasnou nego to je to
uinio junaki don Quijote od Manche.
Ne moe nikako drugaije biti, gospodaru, nego ova trava
svjedoi da je tu u blizini jamano kakav izvor ili potok koji travu
kvasi. Nee zato zgorega biti poemo li malko dalje, pa emo naii
na vodu, da ugasimo strahovitu e to nas mori, i svakako je gora
nevolja negoli glad.
Taj se savjet svidi don Quijotu. Uhvati on Rocinanta za voice,
a Sancho magarca za povodac, poto mu je bio natovario preostatke
od veere, te oni pipajui krenu livadom, jer od none pomrine ne
razabiru nita. No ne prijeu ni dvjesta koraaja, kad zauju silnu
buku neke vode, kao da se rui niz visoku stijenu. Jako ih razveseli
taj gromot. Uzmu sluati otkuda se ori, ali uto zauju iznenada jo
neku drugu buku, koja im razvodni i pokvari poetnu radost to ima
vode u blizini, pogotovo Sanchu koji je od prirode plaljiv i
maloduan. uje se neko udaranje po taktu, uz to zveka eljeza i
lanaca, a onda orljava, strahovit gromot vode, tako da bi se zaplailo
svaije srce, osim don Quijotova. No je bila, kako rekosmo,
mrana. Stignu oni pod visoko drvee, na kojem je lie treperilo od
blaga povjetarca nekim zastraljivim utanjem. Ta samoa, mjesto,
pomrina, huk vode i um toga lia plaio ih i straio, pogotovo kad
vidjee da ni tupa ne prestaje, ni vjetar ne jenjava, ni jutro ne
svanjuje. A k tomu i ne znaju gdje su. No u don Quijota se prene
neustraivo srce, te on uzjae na Rocinanta, natakne na ruku tit,
upre raanj i progovori:
Sancho, prijatelju, znaj, ja sam se po volji Bojoj rodio u
ovo nae eljezno doba da uskrisim zlatno doba, ili pozlaeno, kako
ga zovu. Ja sam onaj komu su dosuene opasnosti, velika djela i
junatva. Ja sam, velim opet, onaj koji e uskrisiti vitezove od
Okruglog stola, Dvanaest banova od Francije, Devet banova od
Slave, i onaj koji e odgurnuti u zaborav Platire, Tablante, Olivante i
Tirante, Febe i Belianise, i svu povorku uvenih skitnika vitezova
prologa doba, te e u ovo doba u kojem ivimo poiniti tolika
velika, neobina junaka djela da e potamnjeti najsjajnija djela onih
davnih. Evo pazi, vjerni i estiti perjanie, pomrinu ove noi,
neobinu tiinu, potmuli i nejasni um ovoga drvea, zastraljivu
buku te vode koju smo traili i tako ovamo stigli, a ona kao da se
rui i strovaljuje s visokih gora mjeseevih,
[128]
i naposljetku ovu
neprestanu lupu to nam u uima tutnji i dodijava: sve to zajedno, i
svako za sebe, moe zaplaiti, zastraiti i prestraviti samoga Marsa,
a kako ne bi onoga koji nije nauen na takve zgode i pustolovine.
Ali sve ovo to ti kazujem potie i podbada moju sranost, te mi ve
srce u grudima igra od elje da srnem u tu pustolovinu, kako god
tegobna bila. Pritegni dakle Rocinantu kolan i ostaj s Bogom!
Priekaj me ovdje tri dana, dulje nemoj, pa ako se za to vrijeme ne
vrnem, vrati se ti u nae selo. A da meni ugodi i dobro djelo izvri,
otii odande u Toboso i reci tamo neprispodobivoj vladarici mojoj
Dulcineji da je njen rob vitez poginuo izvrujui djela koja bi ga
uinila dostojnim da se zove njenim.
Kad je Sancho uo to mu gospodar govori, zaplae ljuto i
odgovori:
Gospodaru, ja ne znam zato biste vi krenuli na tu strahovitu
pustolovinu. No je sada, nitko nas tu ne vidi, moemo skrenuti s
puta te izmaknuti pogibli, pa sve ako tri dana ne pili. Kad nikoga
nema da nas vidi, nema nikoga ni da nas okrsti kukavicama. Osim
toga, ja sam upnika u naem selu, sluao kako propovijeda da onaj
koji pogibao trai, u njoj i pogiba.
[129]
Ne valja dakle iskuavati Boga
i laati se takva opakoga posla iz kojega jedino po udu moe
izmaknuti. Dosta vam je udesa ve iskazao Bog to vas je izbavio
da ne budete loptani, kao to sam ja bio, te to vas je izveo kao
pobjednika, zdrava i itava, izmeu onolikih neprijatelja koji su
pratili mrtvaca. A ako sve to ne moe ganuti ni umekati kruto srce
vae, ganite se kad pomislite i povjerujete da u ja, im vi odete
odavde, duu svoju odmah predati od straha onomu tko je voljan
odnijeti je. Ja sam krenuo s postojbine, ostavio sam djecu i enu, da
poem s vama, gospodaru, i da vam sluim, jer sam iao za boljim, a
nisam za gorim. Kad pretrpa vreu, proderat e se, pa tako su se
provalile i moje nade, jer sada, gdje sam se najivlje nadao da u
stei onaj zlosretni i prokleti otok koji ste mi toliko puta obeavali,
vidim da me, za nagradu, i namjesto otoka, kanite evo ostaviti na
ovakvu mjestu gdje nema ni ive due. Tako vam jedinoga Boga,
gospodaru, ne inite mi ovako naao. A ako niste nipoto voljni
odustati, nego hoete izvriti to djelo, odgodite barem do jutra, jer
mi kazuje iskustvo koje sam stekao dok sam bio pastir, da nema do
zore ni tri sata, jer nam je nad glavom njuka Maloga Medvjeda, a
pono je kad nam je na pravcu lijeve ruke.
Otkuda ti vidi, Sancho zapita don Quijote gdje je taj
pravac i gdje je ta njuka ili zatiljak koji spominje, kad je takva
mrana no da na svem nebu ne vidi ni zvijezde?
Istina je potvrdi Sancho no u strahu je ovjek okat i
vidi pod zemlju, a kamoli ne bi vidio nad sobom, na nebu. Ta tko
god valjano promozga, lako e pogoditi da je blizu dan.
Bio blizu ili ne bio, ne marim odvrati don Quijote jer
o meni neka ne poe rije, ni sada nit ikada, da su me suze i molbe
odvratile od onoga to kao vitez moram initi. Zato te molim,
Sancho, uti, jer Bog, koji mi je usadio u srce da krenem sada na tu
nevienu i strahovitu pustolovinu, pobrinut e se da mene ouva a
tvoju tugu utjei. Ded ti samo pritegni valjano Rocinantu kolan i
ostani ovdje, a ja u se brzo vratiti, ili iv ili mrtav.
Kad je Sancho uo konanu odluku svojega gospodara, te kako
ne haje za suze, savjete i molbe njegove, naumi se okoristiti svojom
vjetinom, te ako mogne, primorati gospodara da poeka do dana.
Kako je dakle pritezao konju potprug, polako on, da gospodar ne
opazi, sputa magarevim povodcem obadvije noge Rocinantove, pa
kad htjede don Quijote krenuti, a ono ni makac, jer mu konj moe
jedino poskakivati. Zna Sancho da mu je lukavtina uspjela, te e
rei:
Eto vidite, gospodaru, moje su suze i molbe ganule Boga, te
je odredio da se Rocinante ne moe maknuti. A ako se vi budete
tvrdoglavili, pa njega mamuzali i tukli, razgnjevit ete sudbinu jer
ispravljate krivu ulicu.
Zapao don Quijote u oaj. to god on jae mamuza Rocinanta,
sve ga manje kree. Ne pada mu na pamet da je Rocinante sputan, te
se naposljetku smiri i poeka, ili da se razdani ili da se Rocinante
makne, jer i ne sanja da to nije ni od ega drugoga nego od
lukavtine Sanchove. Ree mu dakle:
Kad je tako, Sancho, te se Rocinante ne moe maknuti, ja
sam voljan priekati dok se zora ne nasmijei, ali bih plakao to
toliko otee.
emu biste plakali odgovori Sancho kad u ja vas,
gospodaru, zabavljati i priati vam prie sve do zore, ako ba ne
kanite sjahati i prilei na zelenu travu da spavnete malko, kako je
navada skitnicima vitezovima, pa da budete odmorni dok svane dan
i bude vrijeme da krenete na onu neprispodobivu pustolovinu kojoj
se nadate.
to ti govori: sjahati, to ti govori: spavati? usprotivi se
don Quijote. Zar sam ja moda od onih vitezova koji otpoivaju
kad e opasnost granuti? Spavaj ti, koji si se rodio da spava, ili radi
to te volja, a ja u uiniti to meni bude najpogodnije.
Nemojte se ljutiti, gospodaru moj odgovori Sancho
nisam tako mislio.
Pristupi on don Quijotu, uhvati jednom rukom za glavinu
sprijeda na sedlu, a drugom za krstinu straga, tako da je ogrlio
gospodaru lijevo bedro, pa ne smije nikuda ni makac: toliko ga je
strah od one lupe to jo zaori na mahove. Zaite don Quijote neka
mu pripovjedi togod da ga zabavi, kako je obeao, a Sancho
odgovori da bi pripovjedio, ali ga je strah od onoga to uje.
No ipak u nastojati da ispriam priu koja je od najboljih,
samo ako je budem mogao ispripvjediti svu i ne budem smetan.
Pazite dakle, gospodaru, jer ve poinjem. Bilo je, kako je bilo; to
je dobro, neka bude svima, a to je zlo, onomu koji ga trai... A
znajte, gospodaru, da ljudi u staro doba nisu ma kako poinjali svoje
prie, nego ima jedna reenica Katona Zonzorina,
[130]
koja veli: zlo
je za onoga koji ga trai, a to je zgodno ovdje kao prsten na prst,
zato da biste vi mirovali i nikuda ne ili traiti zlo. Bolje bi bilo da
mi skrenemo na drugi put, jer nitko nas ne sili da udaramo ovim
putem na kojem nas tolik strah spopada.
Priaj dalje, Sancho rei e don Quijote a meni
prepusti brigu kojim emo putem udariti.
Velim dakle nastavi Sancho bio je u nekom selu u
Extremaduri pastir kozar, to jest koji uva koze, a tomu je kozaru,
kako se on u mojoj pripovijesti zove, bilo ime Lope Ruiz; a taj je
Lope Ruiz bio zaljubljen u pastiricu koja se zvala Torralba; ova je
opet pastirica, po imenu Torralba, bila ki bogata gazde ovara; a taj
bogati gazda ovar...
Ako ti, Sancho, ovako bude priao svoju priu prekine
ga don Quijote pa bude po dva puta ponavljao to kazuje, nee
ni za dva dana dovriti. Govori redom i pripovijedaj kao razborit
ovjek, a ako nee tako, nemoj nikako.
Ovako kako ja pripovijedam odvrati Sancho
pripovijedaju se u mojoj postojbini sve prie, i ja ne znam drukije,
pa ne valja to vi od mene oekujete da ja nove obiaje uvodim.
Govori kako te volja privoli se don Quijote pa kad mi
je sueno da te sluam, moram, to u. Hajde dalje! Nastavi priu!
Dakle, gospodaru, duo moja draga nastavi Sancho taj
je pastir, kako sam ve rekao, zaljubljen bio u Torralbu pastiricu, a
ona je bila debeljukasta, otresita djevojka, prilina mukara, s
maljama kao briima, kao da je sada gledam.
Zar si je znao? zapita don Quijote.
Znao je nisam odgovori Sancho ali onaj koji mi je ovu
priu ispriao rekao mi je da je pria tako pouzdana i istinska te kad
je budem komu pripovijedao, mogu ustvrditi i zakleti se da sam sve
vidio sam. Teku dakle tako dani za danima, a vrag, koji ne spava,
nego trice i kuine kopa, udesio da se ona ljubav pastirova za
pastiricu prevratila u mrnju i neprijateljstvo. Uzrok je bio, kako
zlobni jezici vele, kojekakav sitni ljubomor koji je ona u njem
razbudila, a prelazio je granicu i bivao ve nedolian. Zagrdio je
onda toliko da je pastir nju otada zamrzio, te da je ne vidi, odluio
krenuti iz toga kraja i kamo god otii gdje je oima nee gledati.
Torralba, kad vidje da ju je Lope prezreo, zavoli njega jae nego
ikada.
To je enska navada priklopi don Quijote ne mariti
onoga koji ih ljubi, a ljubiti onoga tko ih mrzi. Nastavi, Sancho.
Bude dakle tako nastavi Sancho da je pastir izvrio
svoj naum, svitlao stado i uputio se poljem extremadurskim, da
stigne u kraljevinu Portugaliju. Torralba doznade to i potjera za
njim. Prati ga ona iz daljine pjeice i bosonoga, sa tapom u ruci i
dvojaama na sebi, a u njima, kako priaju, nosi ulomak ogledala i
komadi elja-pribadaa i nekakvu boicu s bjelilom za lice. Ali
nosila ona to mu drago, nisam namjeran prionuti sada da
istraujem, nego velim, ljudi kazuju da je pastir sa svojim stadom
stigao na rijeku Guadianu, te ju nakanio prijei. A u to je vrijeme
rijeka bila ba nabujala i samo da se prelije. Odonud kud je stigao
nije bilo ni amca ni una, niti ikog tko bi ga prevezao, njega i
njegovo blago, a u drugu je ruku zapao u velik jad, jer vidi da mu se
Torralba ve jako primakla, pa e mu dozlogrdjeti svojim molbama i
suzama. Uzme traiti, te ugleda ribara koji ima amac, ali tako
maljucan da u njega moe stati samo jedan ovjek i jedna koza. Ipak
se on s ribarom dogovori i pogodi da preveze njega i tri stotine koza
to su s njime. Ue ribar u amac i preveze jednu kozu; vrati se i
preveze drugu, vrati se opet i opet preveze jednu. Brojte vi,
gospodaru, koze, koliko ih ribar prevozi, jer ako samo jedna bude
zaboravljena, zavrit e se pripovijest, i neu moi ni rijei priati
dalje. Pripovijedam dakle dalje i velim da je ona obala prijeko kuda
je pristajao bila glibovita i klizava, pa je ribaru danguban posao bio
prelaziti i vraati se. No ipak se on uvijek vraao opet po jednu
kozu, i opet po jednu, i opet po jednu.
[131]

Reci je li ih sve prevezao nestrpljivo e don Quijote a
nemoj i ovamo i onamo prelaziti, jer ih nee prevesti ni za godinu
dana.
Koliko ih je prevezao dosad? zapita Sancho.
Zar ja to dobijesa znam? odvrati don Quijote.
Eto, to rekoh: treba valjano brojiti! Sada je dakle svrena
pria, jer ja ne znam dalje.
Kako to moe biti? zapita don Quijote. Zar je toliko
vano u toj prii da se tono zna koliko je koza prelo, pa ako se
zabunimo za jednu, ne moe ti nastaviti priu?
Ne mogu, gospodaru, nizato odvrati Sancho jer im
sam ja vas zapitao da mi kaete koliko je koza prelo, a vi ste mi
odgovorili da ne znate, u onaj sam as smetnuo s pameti sve to bi
trebalo jo da pripvjedim, a tako mi vjere, bilo je jako valjano i
zanimljivo.
Pripovijest je dakle ve gotova, nema je vie? zapita don
Quijote.
Gotova, nema je vie kao ni pokojne mi majke! potvrdi
Sancho.
Velim ti zaista rei e don Quijote da si ti ispriao
novu novcatu priu, i to takvu pripovijest ili historiju kakvu nitko na
svijetu ni zamislio ne bi. To kako si je ti pripovjedio i prekinuo, niti
e tko vidjeti niti je ikada od svijeta vidio, premda se niemu
drugomu od tvoje pameti ni nadao nisam. Ali se ne udim, jer
moda je ova neprestana lupa tebi mozak pomutila.
Sve moe biti odvrati Sancho ali znam da se u mojoj
pripovijesti nita vie ne moe rei, jer ona se zavrava ondje gdje se
zapoinje zabuna u raunu koliko je koza prelo.
Neka joj dakle, s milim Bogom, bude kraj gdje joj volja
pristane don Quijote pa da pogledamo mie li se ve Rocinante.
Opet ga on obode, i opet poskoi Rocinante, pa ni makac: tako
je valjano bio sputan.
Sada, ili je od hladnoe, jer se ve jutrilo, ili je Sancho veerao
togod otuno utrobi, ili je pak bila prirodna potreba (a to i jest
najvie nalik na istinu), samo njega snae volja i elja da uini ono
to nitko drugi za njega uiniti ne moe. A tolik mu je strah ovladao
srcem, te ne smije od gospodara maknuti se ni koliko je crno pod
noktom. No da ne uini to ga je zaokupilo, ni to ne moe. Zato, da
bi s mirom prolo, povue on desnu ruku, kojom se drao za sedlenu
krstinu, te polako i bez ikakve buke potegne svitnjak, koji mu bez
iega drugoga dri hlae i lako se drijei, a im ga je potegnuo,
spadnu mu i ostanu na nogama kao negve. Onda zadigne koulju to
god bolje moe, i natri zadnjicu, koja je bila omana. Poto je to
uinio (a mislio je da se tim izvukao iz neprilike i nevolje), snae ga
jo gora nevolja, jer ne zna kako e obaviti posao bez umova i
halabuke. Uzme stiskati zube, iskretati ramena, a dah zadravati
koliko god moe. No uza svu tu opreznost dogodi mu se nesrea da
je naposljetku malko zahalabuio, ali sasvim drukije od one
halabuke to ga toliko plai.
Zauje to don Quijote i zapita:
Kakva je to buka, Sancho?
Ne znam, gospodaru odgovori on. Neto je novo
jamano, jer srea se i nesrea ne zapoinju ma ime.
Pokua opet sreu, i sada mu tako dobro poe da se bez buke i
graje oslobodio tereta, koji ga je teko titao i muio. A u don
Quijota ut je mirisa otra bila kao i ulo sluha, a Sancho je bio tik
do njega, te se zapah gotovo ravno uvis dizao, tako da morade neto
udariti i gospodaru u nos. A im je udarilo, pritekne on nosu
upomo: uhvati ga sa dva prsta i ree hunjkavim glasom:
ini mi se, Sancho, da se ti jako boji.
I bojim se odgovori Sancho ali po emu vi to zapaate
jae sada nego inae?
Po tome to sada jae vonja, ali ne ba po ambri odvrati
don Quijote.
Moe to biti rei e Sancho a nisam kriv ja, nego vi,
gospodaru, to me vucarite u nevrijeme po tim neobinim putovima.
Ukloni se ti, prijatelju, tri-etiri koraka zapovjedi mu don
Quijote, ali sve ne miui prste s nosnica a odsad pazi vie na
sebe i kakav da bude spram mene. Ja sam tebi dobrostiv, a ti se
obezobrazio.
Okladio bih se, gospodaru ree Sancho vi mislite da
sam ja uinio to ne prilii.
Bolje da ne diramo u to presijee don Quijote.
U tim i takvim razgovorima provedu vitez i perjanik no. No
kad Sancho opazi da svanjuje, razdrijei polako Rocinanta, a hlae
svee. im osjeti Rocinante da je slobodan, premda od prirode nije
nimalo nestaan, sav oivi i pone se batrgati prednjim nogama, jer
poigravati (s doputenjem njegovim neka se rekne) ne zna. Opazi
dakle don Quijote da se Rocinante ve mie: uini mu se to dobrim
znakom i pravim asom za onu pustolovinu. Uto se posve razdani i
sve se pone jasno razaznavati. Razudi don Quijote da je pod
visokim drveem i da su to kestenovi, pod kojima je mrak jo
mraniji. Razabere i to da lupa ne prestaje, ali nije znao otkuda je.
Ne zateui dakle dulje, obode on Rocinanta, oprosti se opet sa
Sanchom, naredi mu neka ovdje prieka najvie tri dana, a ako se on
za tri dana ne bi vratio, neka zna posigurno da je po volji Bojoj u
toj opasnoj pustolovini dokonao svoje dane. Jo mu jednom
preporui i ponovi poruku koju e prenijeti vladarici njegovoj
Dulcineji, a radi plae za svoju slubu neka se ne brine, jer on je
prije odlaska iz svojega sela sastavio oporuku, u kojoj ga je
nagradio, to se tie plae, onoliko ve koliko ga ide za vrijeme to
bude sluio u njega. A ako ga Bog izbavi iz ove pogibli, iva, zdrava
i itava, neka zna da e kudikamo vie dobiti nego onaj otok to mu
je obeao. Kad je Sancho uo te alostive rijei svojega dobroga
gospodara, udari opet kukati te odlui da ga nee ostaviti dokle god
se sasvim ne dokona i ne dovri taj pothvat.
Po tim suzama, i po toj asnoj odluci Sancha Panze, sudi pisac
ove povijesti da je on od estita plemena bio i u najmanju ruku
kranin od iskona.
[132]
Ta bol gane malko njegova gospodara, ali ne
toliko da bi ita popustio, nego se on uhini to god bolje moe, pa
krene onamo odakle mu se ini da voda umi i lupa da se sve ori.
Sancho poe pjeice za njim, a na povodcu povede, kako mu je
obiaj, magarca, svagdanjega druga u srei i nesrei. Prijeu oni
prilian put ispod kestenja i hladovita drvea i ispadnu na livadicu
podno visokih stijena, s kojih se sunovrauje golem slap. Pod
stijenama stajale neke jadne kue, nalinije na podrtine nego na
zgrade, a izmeu tih kua razaberu oni da se ori um i lupa vode i
udaraca koji ne prestaju.
Rocinante uzme zazirati od uma i od lupe, ali ga don Quijote
primiri, te poe malo-pomalo prilaziti tim kuama, preporuujui se
od svega srca svojoj vladarici i molei je da mu bude danas na
pomoi u ovome strahovitom, junakom djelu, a usput se
preporuujui i Bogu neka ga ne zaboravi. Sancho se ne odmie od
njega, nego prua vrat i napinje se da vidi izmeu nogu
Rocinantovih to li ga toliko iznenauje i plai. Prevale jo kojih sto
koraaja, a onda obiu neki ugao, te im se otkrije i pokae to je
uzrok i da ne moe biti drugi uzrok toj tarlabuci i zastranoj lupi
koja ih je zapanjivala i plaila svu no. A bilo je to (neka ti, itaoe,
ne bude na mrzovolju i dosadu!) est tuaka u valjaonici, koji su na
mahove lupkarali i tako gromotali.
Kad don Quijote razabere to je, zanijemi i protrne od glave do
pete. Pogleda ga Sancho i razabere da je glavu spustio na prsa. Vidi
mu se da je posramljen. Pogleda i don Quijote Sancha, te opazi kako
je napeo i stie zube, da ne prasne u smijeh koji mu se ita s lica.
Gledajui Sancha, nije se uza svu zlovolju mogao suspregnuti da se
ne nasmije. A kad Sancho vidje da se gospodar poeo smijati, udari
u tolik smijeh te se morade obadvjema pesnicama podboiti da se ne
iskida. Nekoliko se puta smiri i nekoliko puta provali iznova u isto
takav hihot kao i prvi put. Od toga smijeha poelje don Quijote da
ga vrag odnese, pogotovo kad je uo gdje Sancho govori, kao da mu
se podruguje: Znaj, prijatelju Sancho, ja sam se po volji Bojoj
rodio u ovo nae eljezno doba, da uskrisim pozlaeno ili zlatno
doba. Ja sam onaj kome su dosuene opasnosti, velika djela i
junatva... I tako je ponavljao sve ili gotovo sve rijei koje mu je
izrekao don Quijote im su zauli onu strahovitu lupu.
Kad don Quijote primijeti da mu se Sancho podruguje, rasrdi se
i razbjesni toliko da se razmahnuo kopljem i odvalio mu dva takva
udara, te da ga nije pogodio po ramenima, nego po glavi, ne bi mu
morao platiti plau, osim jedino njegovim nasljednicima. Vidi
Sancho da se iz njegove ale izlegla rava zbilja, pa se poplai da
mu gospodar ne bi jo gore zagrdio, i progovori preponizno:
Smirite se, gospodaru, ta ja se, tako mi Boga, samo alim.
Ako se ti ali, ne alim se ja odvrati don Quijote.
Sluaj ti, veselnie: zar ti sudi, kad ovo ne bi bili tukovi u
valjaonici nego kakva opasna pustolovina, da u meni ne bi bilo
junatva da srnem u nju i da je dokonam? Zar ja, kao vitez, koji
jesam, moram poznavati i razaznavati glasove, te znati kako lupa
valjaonica, ili ne moram? Pogotovo gdje bi moglo biti, to i jest, da
ja nikada jo u ivotu nisam ni vidio valjaonicu, kao to si je vidio ti,
koji si prosta seljaina, pa si stvoren i roen meu valjaonicama.
Ako nije, ded neka se ovih est tukova prevrati u est gorostasa,
neka mi ravno u brk nasrnu jedan po jedan, ili svi zajedno, pa ako
svi oni ne zavitlaju nogama po zraku, podruguj se ti meni koliko god
te volja.
Nemojte vie, gospodaru na to e Sancho jer ja
priznajem da sam malko presolio alu. Ali recite vi meni,
gospodaru, sada gdje smo se izmirili, a dao Bog da vi iz sviju
pustolovina to e vam jo naii isplivate ovako zdravi i itavi kao
to ste isplivali iz ove: zar nije bio za smijeh i zar nije za priu
onoliki strah to smo ga prepatili? Barem to sam ga prepatio ja, jer
vi, gospodaru, znam ja, ne poznajete straha, niti se bojite, niti
prezate od ikakva uasa i strave.
Ne poriem odgovori don Quijote da je ovo to nam
se dogodilo zaista za smijeh; no nije za prianje, jer nije svaki
ovjek toliko razborit da valjano pogodi to je posrijedi.
Vi ste barem, gospodaru rei e Sancho valjano
pogodili kopljem, jer ste mi gaali u glavu, a odvalili ste mi po
ramenima, hvala Bogu i hitrini s kojom sam u pravi as izmaknuo.
Ali neka, ljeskova je mast udotvorna, a ljudi vele: tko ne bije,
prijatelj ti nije. I jo, velika gospoda, im reknu slugi nemilu rije,
odmah mu poklanjaju hlae. Samo ne znam to obiavaju slugi
davati kad ga izbiju ako nije moda skitnicima vitezovima obiaj da
nakon batina poklanjaju otoke, ili kraljevine na kopnu.
Moglo bi biti ree don Quijote da se obistini sve to ti
veli. Oprosti dakle to se dogodilo, jer ti si pametan i zna da nitko
nije prvomu ganuu gospodar. A pamti odsad da suspree jezik i da
mjeri to sa mnom govori, jer koliko god sam ja vitekih knjiga
proitao, a proitao sam ih svu silu, nigdje nisam naao da bi ikoji
perjanik toliko razgovarao s gospodarom, koliko ti sa svojim.
Smatram to zaista velikom pogrekom i tvojom i svojom: tvojom,
to me premalo tuje, a svojom, to ne iziskujem da me vie tuje.
Eto Gandalin, perjanik Amadisa od Galije, postao je grofom od
Tvrdog Otoka, a moe se o njemu itati da je svagda, kad god je
govorio s gospodarom, drao kapu u ruci, glavu sputao i tijelo
sagibao, po turski. to pak da reknem o Gasabalu, perjaniku don
Galaorovu, koji je tako utljiv bio da se za dokaz te izvanredne i
zaudne utljivosti ime njegovo samo jedanput spominje u svoj toj
historiji, istinitoj koliko i velikoj? Po svemu to rekoh rasudi,
Sancho, da se mora razlikovati gospodar i momak, starjeina i sluga,
vitez i perjanik. Zato od dana dananjega traim da mi iskazuje
veu ast i da me ne zadirkuje, jer ako se ja rasrdim ita na te, pui
e ti upa. Milosti i dobroinstva koja sam ti obeao stii e kad im
bude vrijeme; a sve da ne stignu, nee ti barem izmaknuti plaa,
kako sam ve rekao.
Sve je dobro to vi, gospodaru, velite odgovori Sancho
ali ja bih volio znati, ako sluajno ne bi stiglo vrijeme milostima,
nego bismo se morali utei plai: koliko je u ono doba dobivao
perjanik skitnika viteza, i jesu li se pogaali na mjesec, ili na dan,
kao zidarski nadniari?
Ne vjerujem ree don Quijote da su takvi perjanici
sluili ikada za plau, nego su sluili za milost. A ako sam se ja tebe
sjetio u svojoj oporuci, koju sam zapeatio i kod kue ostavio,
uinio sam to jer svata moe biti. Ne znam ti ja kako e u ova naa
zla vremena biti s vitetvom, a ne bih htio da mi dua na drugom
svijetu bude na mukama zbog kojekakvih sitnica. Jer znaj, Sancho,
da na svijetu nema opasnijega zanimanja od pustolovnoga.
Istina je potvrdi Sancho jer ve lupa tukova u
valjaonici moe zaplaiti i uznemiriti srce takvu junakom skitniku
pustolovu kakav ste vi, gospodaru. Ali znajte pouzdano da ja odjko
ni zinuti neu da vam se podrugujem, nego jedino da vas astim, kao
gospodara svojega i naravnoga starjeinu.
Onda e doeka don Quijote poivjeti na licu
zemaljskom, jer nakon roditelja treba da tuje gospodare, kao da su
ti roditelji.
Dvadeset prva glava
koja pria uzvienu pustolovinu i bogato dobie Mambrinova
ljema, s drugim zgodama koje su se dogodile naemu nepobjedivom
vitezu.
Uto poe promicati kia, te Sancho poelje da uu u valjaonicu,
ali don Quijotu toliko bijae dogrdjela ona nemila ala da ni za to
ne htjede ui. Skrenue dakle desno i udarie drugim putem od
onoga kojim su juer poli. Zamalo ugleda don Quijote ovjeka
jahaa, s neim na glavi to mu se blista kao da je od zlata; u koji ga
mah opazi, okrenu se Sanchu te mu ree:
Kako ja, Sancho, sudim, nema poslovice koja ne bi bila
istinita, jer sve su te prireice uzete iz samoga iskustva, a iskustvo je
roditelj svakome znanju. Pogotovo je istinita ona poslovica to veli:
Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Velim evo: ako nam
je sudbina noas zatvorila vrata pustolovini koju smo traili, te nas
zavarala valjaonicama, sada nam ona irom otvara druga vrata, za
bolju i pouzdaniju pustolovinu, pa ako ja ne pogodim ui, moja e
krivica biti i neu se moi izgovarati da ne poznajem valjaonice i da
je mrana no. Ali gle, ako se ne varam, ide nama u susret ovjek s
Mambrinovim ljemom na glavi, a radi toga sam se ljema ja zakleo,
kako zna.
Pazite, gospodaru, to velite, i jo bolje, to inite ree
Sancho jer ne bih volio da opet budu neke valjaonice, te da nam
sasvim izvaljaju i stuku pamet.
ovjee vrae! odbrusi don Quijote to e ljem s
valjaonicama!
Ne znam odgovori Sancho ali tako mi vjere, kad bih
smio govoriti koliko sam obiavao, moda bih ja vama nagovorio
toliko te biste vi, gospodaru, razabrali da se bunite u tome to velite.
Zar ja da se bunim kad govorim, ti podmukla kukavico!
zavikne don Quijote. Govori: zar ne vidi onoga viteza to nam
stie u susret, jae groasta ilaa, a na glavi mu zlatan ljem?
Ja vidim i razaznajem jedino odgovori Sancho
ovjeka na magarcu, sivu kao to je moj, a tomu je ovjeku na glavi
neto to se blista.
To i jest Mambrinov ljem ree don Quijote. Skloni se
ti i pusti mene nasamo s njim; vidjet e kako ja neu ni rijei
progovoriti, samo da ne tratim vrijeme, nego u dokonati ovu
pustolovinu i stei ljem kojega sam se toliko zaelio.
Ja u se drage volje skloniti odvrati Sancho ali dao
Bog, velim opet, da ovo bude smilje i kovilje, a samo da ne budu
valjaonice.
Rekao sam ti ve, brajane, da mi valjaonice vie nisi
spominjao ni u mislima zaprijeti don Quijote jer ti se kunem...
i ne velim nita, nego u ti duu provaljati.
Zautje Sancho od straha da mu ne bi gospodar zbilja izvrio
zakletvu kojom se zgranuo na njega.
A sa ljemom, konjem i konjanikom to ih je don Quijote
ugledao, bjee ovako: bila su u tom kraju dva sela, a od njih je jedno
tako maleno da nije imalo ni ljekarne ni brijaa, a drugo je do njega
imalo. Tako je brija iz veega sela posluivao i manje selo. Tamo
treba sad jednom bolesniku pustiti krv, a jednoga ovjeka obrijati,
pa brija krenuo na put i ponio svoju mjedenu pliticu. Dogodi se
onda da ba pone promicati kia, te brija, da mu se ne skvasi eir,
koji je valjda nov bio, metnuo na glavu pliticu, a ona se, kako je
ista, blista na pol milje. Jae on, kako je Sancho i rekao, na sivu
magarcu, te zato se don Quijotu priini da onaj jae groasta ilaa, i
da mu je zlatan ljem na glavi, jer to god vidi, udeava on po
svojem mahnitom vitezovanju i zlosretnim svojim mislima. A kad
opazi da se jaha primaknuo, ne progovori s njim ni rijei, nego
uperi raanj, te to god Rocinanta noge nose nasrne na njega, da ga
naskroz probode. Ali kad mu se priblii, zavikne, zastajui u
bijesnoj trci:
Brani se, ropska duo, ili mi od svoje volje predaj to s
tolikim pravom pripada meni!
Kad brija opazi da navaljuje na njega onakva sablast o kojoj
nije ni mislio ni sanjao, nije znao ni kud ni kamo, da se ouva od
ranja, nego se zbaci s magarca; a nije jo ni zemlju dodirnuo, i ve
odskoi bre no jelen, te poletje niz polje ravno, da ga ni vjetar
dovitlao ne bi. Ostade mu na zemlji plitica, a don Quijote se
zadovolji njome i ree da je poganin pametno uinio to se poveo za
dabrom, jer dabar, kada vidi da su lovci nagli za njim, odgriza i kida
zubima sa sebe ono radi ega ga proganjaju,
[133]
i on to po svojem
prirodnom instinktu zna.
Zapovjedi on Sanchu neka odigne ljem, a Sancho ga uze u
ruke i ree:
Tako mi Boga, plitica je dobra i vrijedi do pare srebrnu
kudu.
Dade je gospodaru, a on je nataknu na glavu. Okree se on i
amo i tamo, te joj trai vizir, a kad ga ne nae, ree:
Onaj neznaboac komu je taj uveni ljem neko skovan,
bio je jamano silno glavurdan; a najgore je zlo to ljemu nema
polovine.
Kad je Sancho uo da on pliticu krsti ljemom, nije mogao
suspregnuti smijeh; ali se sjeti ljutine gospodareve, te zape usred
smijeha.
emu se ti smije, Sancho? zapita don Quijote.
Smijem se odgovori Sancho jer gledam koliku je
glavurdu imao onaj poganin, gospodar toga ljema, slinoga kao jaje
jajetu brijakoj plitici.
Zna li, Sancho, to ja umujem? Ovaj slavni komad
zaaranoga ljema jamano je nekim neobinim sluajem dopao u
ruke nekome koji mu nije znao cijeniti vrijednost, te ne znajui to
ini, a videi da je od suha zlata, rastalio drugu polovinu i unovio, a
od ove polovine nainio evo to to je nalik na brijaku pliticu, kako
ti veli. No bilo kako bilo, ja tu promjenu vidim, i meni ona ne
smeta, jer u prvom selu gdje bude kova uredit u ja ljem da nee
bolji od njega biti, pa ni nalik, onaj ljem to ga je kovaki bog
skovao ratnom bogu.
[134]
A dotle u ga nositi kakav bio da bio, jer
bolje ita nego nita, pogotovo gdje e me moi obraniti od
kamenja.
Bit e tako odgovori Sancho ako ne budu hitali iz
praaka, kao to su hitali onda kad je bila bitka izmeu one dvije
vojske, pa su vam izbili kutnjake i razbili vam uljenicu s onim
blagslovljenim napitkom od kojega sam ja izrigao crijeva.
Ni brige mene to sam izgubio lijek, jer si ti, Sancho, vidio
rei e don Quijote da ja recept znam napamet.
Znam ga i ja odvrati Sancho ali ako ga ja ikada u
ivotu nainim ili okusim, dabogda odmah izdahnuo. A i pazit u ja
da nikada ne zapadnem u takvu prigodu gdje bi mi trebao, i uvat u
se sa svih mojih pet uti da ne budem ranjen i da ne ranim nikoga.
Hou li jo kada biti loptan, o tom ne kazujem nita, jer takvim se
nezgodama ne moe ukloniti, pa ako te pogode, ne moe ni kud ni
kamo, nego skupi ramena, sustegni dah, stisni oi, te putuj kud te
zavitla sudbina i pokriva.
Lo si ti, Sancho, kranin ree don Quijote kad je to uo
jer nikada ne zaboravlja nepravicu koja ti je jednom nanesena.
No znaj da plemeniti i velikoduni duhovi ne haju za djetinjarije.
Koja ti je noga ohromila, koje ti je rebro slomljeno, a kamo ti
razbijena glava, da ne moe zaboraviti onu alu? Jer ako razmotri
pravo, bila je to samo ala i zabava, pa kad ja ne bih sudio ovako,
bio bih se ve vratio onamo da te osvetim, i vei bih pokor poinio
tamo nego to su poinili Grci zbog otmice lijepe Helene. Ali da
Helena ivi u nae vrijeme, ili da je Dulcinea u ono vrijeme ivjela,
ne bi se jamano Helena toliko proslavila krasotom svojom.
Tu on uzdahne i protisne uzdisaj u oblake. A Sancho prihvati:
Neka za alu bude i ovako, kad se zbiljski osvetiti ne
moete; no ja znam, kakva je bila i zbilja i ala, a znam i to da ih
neu smetnuti s pameti, niti e mi se one zbrisati s lea. Ali kanimo
se toga, nego vi meni, gospodaru, recite to emo s onim groastim
ilaem, koji je nalik na siva magarca, a odlunjao je bez gose kad ste
vi onoga kukavca svalili s njega. Jer kako je podbrusio pete i
uhvatio maglu, teko da je nakan ikada vratiti se. A tako mi brade,
ila je dobar.
Nikada ja ne obiavam odgovori don Quijote pljakati
one koje pobjeujem, niti je navada viteka otimati im konje, da
moraju pjeaiti, osim jedino onda ako pobjednik izgubi u boju
svojega konja, jer u tom je sluaju slobodno uzeti pobjednikova
konja, kao plijen iz asna boja. Okani se zato, Sancho, toga konja, ili
magarca, ili to voli da jest, jer dok njegov gospodar vidi da smo
odmakli odavle, vratit e se po njega.
Tako mi Boga, volio bih ga ja uzeti rei e Sancho ili
ga barem izmijeniti s ovim mojim, koji mi se ne ini tako valjan.
Strogi su bogme viteki zakoni, kad se ni toliko rastegnuti ne mogu
da bih ja smio magarca zamijeniti drugim magarcem. A da mi je
znati bih li barem opremu smio zamijeniti.
To ja ne znam sasvim sigurno odvrati don Quijote pa
u tom dvojbenom sluaju odreujem, dok se ne uputim bolje, da
smije opremu zamijeniti, ako ti je prijeko potrebna.
Toliko mi je potrebna rei e Sancho da mi ne bi
potrebnija bila ni onda kad bih je trebao za samoga sebe.
I odmah, im je stekao doputenje, uini mutatio caparum,
[135]

te okiti svojega magarca svom onom krasotom, tako da se u stoput
ljepeg pretvorio. Kad je to dovrio, dorukuju oni to im je ostalo s
magarca kojega su oplijenili, i napiju se vode iz valjaonikoga
potoka, ali se ne obazru da vide valjaonice. Toliko su ih zaplaile da
jo zaziru od njih. Poto im se ublaila srdba, pa i sjeta, uzjau, ali
ne usmjere nikakvu cilju, jer skitnicima vitezovima i prilii ne
udarati nikuda namjerno, nego puste Rocinantu na volju, kamo on
odabere. Za njim se povede gospodar, a i magarac, koji u lijepoj
ljubavi i drugarstvu poe za njim kuda god ga vodio. Ipak, oni i tako
ispadnu na cestu, te krenu njome nasumce kud Bog da.
Putuju oni tako, a Sancho e onda gospodaru:
Biste li vi meni, gospodaru, dopustili da se ja malko
razgovorim s vama? Jer otkad ste vi meni izrekli onu krutu naredbu
da utim, istrulo je meni u elucu mnogo toga, a teta bi bila da
uludo propadne i ovo to mi je sada navrh jezika.
Govori ree don Quijote ali ukratko, jer nitko ne voli
to se otee.
Velim dakle, gospodaru odgovori Sancho da ja ve
nekoliko dana premiljam kako je slab dobitak i zarada od toga to
vi obilazite i traite pustolovine po ovim pustoima i raskrijima, jer
sve ako vi pobijedite ba i u najopasnijim pustolovinama, nikoga
nema ondje da ih vidi i zna. Njima je dakle sueno da navijek budu
zaboravljene, mada vi eljeli drukije i mada one bile vrijedne da ne
budu zaboravljene. Zato se meni ini da bi bilo bolje (osim ako vi,
gospodaru, sudite da je drugo bolje) da mi odemo u slubu kojemu
caru, ili kakvu drugom velikom vladaru koji vodi kakav rat, pa onda
vi u njegovoj slubi pokaite svoje junatvo, silnu snagu svoju i jo
veu pamet. Kad to bude vidio gospodar komu sluimo, morat e
nas nagraditi, svakoga po zaslugama njegovim. A tamo e i biti
tkogod koji e zapisati junaka djela vaa, da im se ne zatre spomen.
O svojima i ne govorim, jer e biti samo konjuarska, ali velim: ako
je u vitetvu obiaj da budu zapisivana junaka djela konjuarska, ni
moja nee valjda biti naodmet, nego e biti zapisana.
Ne govori, Sancho, loe odvrati don Quijote ali da
vitez dopre dotle, mora najprije, radi iskuenja u vitetvu, obilaziti
po svijetu za pustolovinama i izvriti nekoliko njih, te stei takvo
ime i slavu da onda, kad doe na dvor kojemu velikom vladaru,
bude ve kao vitez poznat po junakim djelima. I im vide djeca da
on ulazi na gradska vrata, lete za njim, okruuju ga i uzvikuju: To
je Vitez od Sunca, ili od Zmije, ili od kojega drugoga znaka pod
kojim je izvrio velika djela. Ovo je rei e onaj to je na
megdanu svladao silno snanoga gorostasinu Brocabruna; onaj koji
je s velikoga mameluka od Perzije skinuo davne ari, kojima je bio
zaaran gotovo devet stotina godina. Tako e mu se, od usta do
usta, razglasiti djela, a na viku djeju i drugoga svijeta kralj one
kraljevine javit e se na prozoru svoje kraljevske palae, te kad on
spazi viteza i prepozna ga po grbu ili po geslu na titu, morat e
zaviknuti: Haj, hoj, na noge, vitezovi moji, koliko god vas na
dvorima mojim ima, da doekate cvijet vitetva to evo dolazi. Na
tu e zapovijest skoiti svi na noge, a on e sm izii na susret do
sredine stuba, zagrlit e ga od svega srca, zagrliti i u lice poljubiti, a
onda e ga za ruku odvesti u odaju gospoi kraljici, gdje e nju
zatei s kraljevnom, kerkom njenom, koja je od najkrasnijih i
najsavrenijih djevica, kakva se s tekom mukom moe nai
nadaleko u zemljama otkrivenim do danas...
Onda e odmah njene oi zapeti na vitezu, a vitezove oi na
njoj, te e se jedno drugomu uiniti biem vie nebeskim nego
zemaljskim. I ne znajui to je ni kako je, zapadaju i hvataju se oni u
nerazmrsivu ljubavnu mreu, i srca im se jako raalouju, jer ne
znaju kako bi se razgovarali da otkriju svoje enje i uvstva.
Odande e ga odvesti, nema sumnje, u sjajnu odaju u dvoru, gdje e
mu skinuti oruje i dati mu bogat grimizni plat da se ogrne njime, i
koliko god je u bojnoj opremi bio naoit, isto je takav i jo ljepi u
odjei. Kad padne no, veerat e s kraljem, kraljicom i kraljevnom,
te nee s kraljevne skidati oiju, nego e je gledati potajice od
prisutnih, a ona e isto tako, s istom takvom opreznou, jer ona je,
kako ve rekoh, jako razborita djevojka...
Onda e se raspremiti stol, a najedanput ulazi na vrata u
dvoranu ruan, maljucan patuljak, s krasnom gospoom, koja
izmeu dva gorostasa ide za njim, a to je neka pustolovina koju je
upriliio neki drevni mudrac, te tko je izvri, bit e smatran za
najboljega viteza na svijetu. Kralj e zapovjediti da se svi okuaju u
toj pustolovini, ali nitko je nee izvriti ni dokonati, nego jedini
gost vitez, koji e se jako proslaviti i osobito e udovoljiti kraljevni,
te e ona sada jo zadovoljnija i sretnija biti to je svoju ljubav dala i
poklonila takvu uzvienu ovjeku...
A po srei taj kralj, ili knez, ili to ve bio, vodi ljut rat s
drugim kraljem, koji je moan kao i on, te ga vitez gost (nakon
nekoliko dana to je proboravio na kraljevim dvorima) moli da mu
smije sluiti i u taj rat krenuti. Kralj e mu rado dopustiti, i vitez e
mu uljudno poljubiti ruke to mu takvu milost iskazuje. Te e se
noi on oprostiti sa svojom vladaricom kraljevnom, i to kroz reetku
od vrta, koji je do sobe gdje ona spava. Kroz tu je reetku ve esto
razgovarao s njom, a pomagala im je i znala je sve neka djevojka u
koju se kraljevna jako uzdala. On e uzdisati, ona e se onesvijestiti,
a djevojka e donijeti vode i u silnu e se brigu dati, jer ve
svanjuje, a ona ne bi da budu otkriveni, zbog asti gospoiine.
Naposljetku e se kraljevna osvijestiti, te e kroz reetku pruiti
vitezu svoje bijele ruke, a on e ih tisuu i tisuu puta izljubiti i
suzama ih okvasiti. Ugovorit e njih dvoje kako e jedno drugomu
javljati svoju dobru ili zlu sreu, a kraljevna e njega zamoliti neka
se vrati to prije. On e joj obeati, klet e se i preklinjati, pa e joj
opet izljubiti ruke i rastati se s njom u tolikom jadu te samo to nije
izdahnuo. Onda on odlazi u svoju odaju i svaljuje se na postelju, ali
ne moe zaspati od boli zbog rastanka s njom. U ranu zoru odlazi da
se oprosti s kraljem i kraljicom i s kraljevnom...
Kad se opratao s kraljem i kraljicom, vele mu da je kraljevna
bolna i ne moe primiti posjet. Vitez zna da ona jaduje zbog njegova
odlaska, i srce ga tako zaboli te umalo da nije javno iskazao svoj
jad. Tu je i djevojka, koja im je posrednica. Ona pazi na sve i pamti,
te odlazi svojoj gospodarici i kazuje joj. A kraljevna je doekuje u
suzama i veli da joj je najljui jad to ne zna uope tko je njen vitez,
i je li od kraljevske loze ili nije. Djevojka je uvjerava da onolika
uljudnost, finoa i hrabrost kakva je u njena viteza i ne moe biti ni
u koga drugoga nego jedino u pravoga kraljevskog koljenovia.
Utjei se jadnica time: nastoji se primiriti, da se ne bi odala
roditeljima, te se nakon dva dana opet pojavi meu svijet...
Vitez je ve otiao; ratuje on, svladava kraljeva neprijatelja,
osvaja mnoge gradove, pobjeuje u mnogim bitkama, vraa se na
dvor, susree svoju vladaricu, gdje je ve obiava susretati, ugovara
s njome da e je, za nagradu svojoj slubi, od oca zaiskati za enu;
kralj nee da mu je dade, jer ne zna tko je, ali on ipak, bilo otmicom
bilo kako mu drago drugaije, dobiva kraljevnu, pa je naposljetku i
kralj sav sretan presretan, jer doznaje da je taj vitez sin junakoga
kralja ne znam kakve kraljevine, koja nije valjda ni narisana na
zemljovidu. Umre otac, nasljeuje ga kraljevna, i vitez se, ni pet ni
est, zakraljuje. Sada mu je zgoda da nagradi svojega perjanika i sve
one koji su mu pomogli da se onako visoko uspne: konjuara on
oeni djevojkom u kraljevne, jamano onom to im je pomagaica u
ljubavi, a kerka je znamenita vojvode.
To ja molim, pravo i zdravo ree Sancho; u to se ja
uzdam, jer sve e se ovo, od rijei do rijei, dogoditi vama,
gospodaru, koji se zovete Vitez Tunog Lika.
Ne sumnjaj o tome, Sancho odvrati don Quijote jer
istim ovim nainom i istim ovim putem, kako sam ti pripovjedio,
skitnici se vitezovi zakraljuju i zacaruju, zakraljivali su se i
zacarivali. Treba sada jedino paziti koji kralj, kranski ili poganski,
vodi rat i ima krasoticu kerku. Ali ima kada da mislimo o tom, jer,
kako sam ti rekao, najprije mi se valja proslaviti po drugim
mjestima, a onda u istom na dvor. I jo neto treba: ako se nae
koji kralj s ratom i krasnom kerkom, te ako ja steknem nevjerojatnu
slavu po svem svijetu, ja ne znam kako bi se moglo pronai da sam
od kraljevske loze, ili barem drugobratued carev. Jer nee mi kralj
htjeti dati ker za enu ako se najprije ne uvjeri da je tako, premda
moja slavna djela zasluuju i vie...
Zbog toga se nedostatka dakle bojim da ne bih izgubio ono to
sam junakom rukom zadobio. Jesam, istina je, plemi od poznata
plemena, imam svoje stanje i imanje, s pravom na odtetu od pet
stotina soldina.
[136]
I moglo bi biti da kroniar koji e moju historiju
pisati pronae moje srodstvo i moju lozu, pa da sam ja u petom ili
estom koljenu kraljevski unuk. Jer da zna, Sancho, na svijetu su
dvojake porodice: neke vuku lozu i potjeu od knezova i vladara, ali
su s vremenom malo-pomalo posrnule, te pole na manje, kao
izvrnute piramide, u iljak; druge potjeu iz puka, te se diu od
stupnja na stupanj, dok ne budu velika gospoda; meu njima je
dakle takva razlika da su neke bile ono to vie nisu, a druge su ono
to nisu bile...
Moda sam ja od ovih, te moda je, ako se potrai, moje
porijeklo veliko i slavno, te bi se njime morao zadovoljiti kralj koji
e mi biti punac. A ako nije, kraljevna e me ljubiti toliko da e me
ocu svojemu usprkos uzeti za gospodara i mua, sve da sam sin
kakva vodonoe. A sve da i to nije, ovdje je prilika da je otmem i
odvedem kamo me volja, dok vrijeme ili smrt ne satre srdbu njenih
roditelja.
Tu je prilike i onom ree Sancho to neki bezdunici
vele: Ne moli od milosti to moe zadobiti silom, a jo se
zgodnije veli: Bolje ti je izmaknuti kazni nego da dobri ljudi za
tebe mole. Velim to, jer ako se gospodar kralj, punac va,
gospodaru, ne privoli da vam dade moju gospodaricu kraljevnu,
nema ni kud ni kamo nego da je, kako velite, otmete i odvedete. A
nevolja je da donde dok ne bude mir i vi ne steknete u miru
kraljevinu moe jadnik konjuar zijevati za svojom plaom. Jedino
bi valjalo da ona djevojka pomagaica, to e mu biti ena, pobjegne
s princezom, pa da se on s njome zlopati dok od Boga ne bude bolje
sree; jer ja sudim da bi mu je gospodar mogao odmah dati za
zakonitu enu.
Nitko mu to ne moe braniti potvrdi don Quijote.
Kad je dakle tako rei e Sancho to emo nego se
Bogu preporuiti, pa neka sve tee onako kako tee.
Dao Bog odvrati don Quijote da bude kako ja elim, i
kako tebi, Sancho, treba, a tko sebe smatra za nitariju, neka
nitarija i bude.
Neka po Bogu bude ree Sancho a ja sam od iskona
kranin, i to mi je toliko kao da sam grof.
I jo vie priklopi don Quijote a sve da i nisi, svejedno
bi bilo; jer ako sam ja kralj, mogu tebi pokloniti plemstvo, sve ako
ga nisi kupio niti si iim meni posluio. im sam ja tebe nainio
grofom, smatraj ti sebe za viteza, a drugi neka govore to ih volja
jer, tako mi vjere, moraju te svi nazivati blagorodnim gospodinom,
htjeli ili ne htjeli.
I ni brige me, znat u ja drati se po svojoj datuli! ree
Sancho.
Po tituli, treba da kae, a ne po datuli ispravi ga
gospodar.
Neka odgovori Sancho Panza. Ja u se dakle znati
dobro snai, jer tako mi ivota, ja sam nekada bio sluga u jednoj
bratovtini, i tako mi je zgodno priliila sluinjska odjea te svi
rekoe: takav sam po liku da bih mogao biti i starjeina u tome istom
bratstvu. to e tek biti dok mi ogrnu na ramena vojvodsku dolamu,
pa kad budem u zlatu i biseru, kao kakav stranjski grof? Ja sudim da
e svijet od dvadeset milja dolaziti, samo da mene vidi.
Zgodan e ti biti ree don Quijote ali bradu e
morati ee podstrizati, jer tvoja je brada gusta, raerupana i
zaputena, pa e svatko na pukomet poznati tko si, ako je ne bude
barem svaka dva dana podrezivao.
Zar je teko odvrati Sancho najmiti u kuu brijaa, pa
ga plaati?
A ako je potrebno, neka ide za mnom, kao konjuar za
velikaem.
Otkuda ti zna zapita don Quijote da velikai vode za
sobom konjuare?
Rei u vam odgovori Sancho. Prije nekoliko godina
proivio sam mjesec dana u prijestolnici i ondje sam vidio nekoga
jako mladoga gospodina,
[137]
o kojem vele da je velik velika, pa kud
god on krene, svagda je za njim neki ovjek na konju, ba kao da je
njegov rep. Pitam ja zato taj ovjek ne ide naporedo s onim, nego
svagda za njim, rekoe mi da je to njegov konjuar, a velikaima je
obiaj da vode za sobom takve konjuare. Otad znam i nisam
zaboravio.
Pravo ti veli ree don Quijote; moe dakle voditi za
sobom svojega brijaa. Nisu obiaji nastali svi odjedanput, niti su
izmiljeni u jedan mah, pa e ti biti prvi grof koji za sobom vodi
svojega brijaa.
A i jest vaniji pouzdanik koji ti strie bradu nego onaj koji ti
sedla konja.
Brija je dakle na mojoj brizi rei e Sancho a na
vaoj je brizi posao da se zakraljite i mene grofom uinite.
Tako e i biti odgovori don Quijote.
I uzdigne on oi, te ugleda ono to e se ispripovijedati u glavi
koja dolazi.
Dvadeset druga glava
Kako je don Quijote oslobodio mnoge nesretnike koje su preko volje
njihove vodili onamo kamo oni nisu eljeli.
Pripovijeda Cide Hamete Benengeli, pisac arapski i
manchanski, u ovoj prevanoj, uzvienoj, potankoj, ljupkoj i kienoj
historiji, da je nakon onoga razgovora koji se raspreo izmeu
slavnoga don Quijota od Manche i njegova perjanika Sancha Panze,
a ispripovijedan je na kraju dvadeset prve glave, kako je don Quijote
uzdignuo oi i vidio da putem kojim on kree pjeai dvanaestak
ljudi koji su vratovima nanizani na eljezni lanac, kao zrna na
patricama, a svima su lisice na rukama. S njima idu jo dva
konjanika i dva pjeaka, oni na konjima s pukama, a pjeaci sa
sulicama i maevima. Kad ih ugleda Sancho Panza, ree:
To su na lancu galijai, koji pod mora idu na kraljevske
galije.
Kako to pod mora? zapita don Quijote. Zar kralj
ikomu silu ini?
Ne velim ja to odgovori Sancho nego su to ljudi koji
su za svoja zloinstva osueni da moraju kralju sluiti na galijama.
Dakle odvrati don Quijote bilo to bilo, ti ljudi idu jer
ih silom vode, a ne idu od svoje volje.
Tako je potvrdi Sancho.
Kad je tako prihvati gospodar moram ja i ovdje vriti
svoj posao: zatirati nasilje, a bijednicima pomagati i priskakati.
Pazite, gospodaru opomene ga Sancho; pravda, a to i
jest kralj, ne ini nasilje i ne ini naao onakvim ljudima, nego ih
kara za zloinstva.
Uto stigne lanac galijaki, te don Quijote zamoli jako uljudnim
rijeima one koji idu s galijaima kao straa, da bi ga izvoljeli
obavijestiti i kazati mu s kojega uzroka ili s kojih uzroka vode te
ljude tako ujarmljene. Jedan mu od straara konjanika odgovori da
su to galijai, robovi kraljevi, koji idu na galije. Nema nita vie da
mu rekne, a i ne mora on nita vie znati.
Ipak bih ja uzvrati don Quijote elio od svakoga od
njih doznati zbog ega je zapao u nevolju.
Priklopi on jo takvih uljudnih rijei, kako bi ih sklonio da mu
reknu to eli, tako da mu onaj drugi straar konjanik ree:
Mi imamo dodue popis tih nesretnika i prepisanu osudu
svakoga od njih, ali nemamo kada zastajati pa vaditi i itati, nego vi,
gospodaru, pristupite i zapitajte njih same, a oni e vam kazivati
budu li htjeli. Hoe oni, jer su to ljudi kojima je slast lopovtine
initi i pripovijedati o njima.
S tim doputenjem, koje bi don Quijote prisvojio i da ga nije
dobio, prie onima na lancu i zapita prvoga to li je zgrijeio da je u
takvo zlo zapao. A onaj mu odgovori da je u zlo zapao zato to je
zaljubljen.
I nita vie? odvrati don Quijote. Ta ako onoga koji je
zaljubljen alju na galiju, otkada bih ja ve morao veslati na galiji!
Nije to onakva ljubav kakvu vi mislite rei e galija;
ja sam se zaljubio u koaru punu rublja i tako sam je arko zagrlio te
je sve do danas ne bih od svoje volje ispustio da mi je nije silom
oteo sud. Zatekli me ba pri poslu, nisu me morali muiti da
priznam, osuda pukla, opalili mi sto vruih po leima, priklopili mi
jo tri godine prda, pa gotov posao.
Kakav je to prd? zapita don Quijote.
Galija odgovori galija.
Bio je to momak od koje dvadeset i etiri godine, a ree da je
rodom iz Piedrahite. Zapita don Quijote isto tako drugoga, ali taj mu
ne odgovori ni rijei; toliko je bio tuan i alostan. No za njega
odgovori onaj prvi i ree:
Taj, gospodaru, ide kao kanarinac, to jest to je svira i
pjeva.
Kako to? opet e don Quijote. Zar na galiju idu
takoer zbog svirke i pjevanja?
Nego da idu, gospodaru odgovori galija jer nita nije
gore nego na muci pjevati.
A ja sam ree don Quijote nekada uo gdje vele: tko
pjevati znade, razgoni jade.
Ovdje je to obratno odgovori galija: tko jedanput
pjevati zae, cio ivot plae.
Ne razumijem rei e don Quijote.
No jedan mu straar odgovori:
Gospodaru.vitee, na muci pjevati, to ovome bezbonom
svijetu
[138]
znai: priznati na mukama. Ovoga su grenika udarili na
muke, i on je priznao svoje zlodjelo, da je kradljivac, konjokradica.
A jer je priznao, osuen je na est godina na galiju, i jo na dvjesta
udaraca, koje je ve dobio po leima. Sada je vazda zamiljen i
alostan, jer ovi drugi zlikovci to su tu neprestano ga diraju i
pogruju, rugaju mu se i preziru ga zato to je priznao i nije imao
petlje da zanijee. Vele oni da rije ne ima isto toliko slova koliko i
rije da, a zloincu je velika srea dana kad mu od vlastitog jezika
zavisi ivot, a ne zavisi od svjedoka i dokaza. I ja mislim da prilino
pravo i vele.
I ja sudim tako priklopi don Quijote.
Okrenu se on k treemu i zapita ga ono to je i druge zapitao, a
taj mu, ni pet ni est, brzopleto odgovori i ree:
Ja u na pet godina dana na gospou galiju, jer mi je
nedostajalo deset dukata.
Dat u drage volje dvadeset odvrati don Quijote da
vas oslobodim iz te nevolje.
To mi je tako prihvati galija kao onaj to je nasred
morske puine i ima novaca, ali umire od gladi jer ne moe nigdje
kupiti to mu treba. Da sam u pravo vrijeme imao tih dvadeset
dukata, to mi vi sada nudite, bio bih podmazao sudskoga pisara i
razbistrio pamet advokatu, tako da bih se danas banio nasred trga
Zocodovera u Toledu, a ne bih bio na ovom putu, sapet kao hrt. Ali
Bog je velik: strpljen, spaen.
Okrene se don Quijote etvrtomu. Bio je to ovjek ugledna
lika, a sijeda mu brada pala niz prsa. Kad on zau pitanje zato ga
tjeraju, udari u pla i ne odgovori ni rijei. No peti osuenik priskoi
da bude tuma, te ree:
Taj asni ovjek ide na etiri godine na galiju, poto se
najprije proetao u sveanoj odori, u sjajnoj povorci, na konju.
Kako se meni ini uskoi Sancho jahao je on za
sramotu magarca kroz grad.
[139]

Tako je potvrdi galija. A skrivio je to je meetario
doukivanjem, a nije vodio samo brigu o uima nego i o cijelom
tijelu. Taj je vitez dakle da vam reknem, svodnik i bavio se jo
vraarskim majstorijama.
Da niste spominjali te majstorije rei e don Quijote
ne bi on kao svodnik zasluivao da ode na galiju i da vesla, nego bi
trebao zapovijedati galijama i biti im general. Svodniki zanat nije
maji kaalj, nego je to posao za pametne ljude i najpotrebniji u
valjano ureenoj dravi, a treba da ga rade samo estiti ljudi. I
morao bi taj zanat imati nadglednika i ispitivaa, kao i drugi zanati.
Morao bi se u tom zanatu odrediti i znati broj, kao meetarima na
burzi, pa bi tako izbjegli mnogomu zlu koje nastaje zato to se tim
zanatom i poslom bavi neuk i nedotupavan svijet, kojekakve
enetine, derani i lakrdijai, zeleni po godinama i po iskustvu, te kad
treba to vano izvriti, zablenu se oni kao tele u arena vrata i ne
znaju ni koja im je desna ruka. Volio bih ja nastaviti dalje i razloiti
zato treba da budu izbirani oni koji e se u dravi baviti tako
potrebnim zanatom, ali ovo nije zgodna prilika. Ja u to ve jednom
rei onima koji se o tome mogu pobrinuti i mogu tomu doskoiti.
Velim sada jedino to da mi se raalilo kad sam vidio ovu sijedu kosu
i asno lice u takvoj nevolji zbog svodnitva, ali ne alim ga kad
smislim da je u nevolji i zbog arolija. Znam ja dobro da nema na
svijetu arobnjaka koji bi mogli skrenuti ili primorati iiju volju,
kako gdjekoje bene sude, jer naa je volja slobodna, te je ne moe ni
na to primorati ni biljka ni arolija. A ono to rade kojekakve
budalaste enturae i prepredene varalice, to su miksture i otrovi
kojima zaluuju ljude i opsjenjuju ih, kao da imaju mo i mogu
uzbuditi ljubav, a ja sam ve rekao da volju primorati ne moe.
[140]

Tako je potvrdi starina; istinski vam velim,
gospodaru, da ja, to se tie arobnjatva, nisam kriv; svodnitvo
pak ne mogu zanijekati. Ali nikada ja nisam ni mislio da tim ikakvo
zlo inim, jer meni je sva nakana bila da svemu svijetu bude veselje
i da svi poive u miru i spokoju, bez kavge i jada. A nije mi nita
koristila moja dobra elja, nego moram onamo odakle se povratku
ne nadam, jer su me pritisle godine i bolest u mjehuru, od koje
nemam nikada mirna trenutka. I opet on udari u pla kao i prije; i
tako ga poali Sancho da je izvadio iz njedara real desetak i dao mu
ga kao milostinju.
Poe don Quijote dalje i zapita opet jednoga to je poinio, a
taj mu odgovori kudikamo ivlje od prethodnoga:
Mene tjeraju jer sam preveliku alu provodio s dvjema
neakinjama, i jo s dvjema neakinjama koje nisu moje;
naposljetku sam s njima zapao u toliku alu i od te nam se ale tako
zamrsilo srodstvo da ga ni vrag ne bi razmrsio. Sve mi bude
dokazano, zakrilja nisam imao, bio sam bez novaca, te umalo da
nisam omastio ue, i ja priznadoh: kriv sam, i to mi je kazna, no ja
sam mlad momak, poivjet u, a dok sam iv, dobru se nadam. Ako
vi, gospodaru, moete ime pomoi ove siromake, Bog e vam na
nebu platiti, a mi emo nastojati da se u naim molitvama molimo za
va ivot i zdravlje, neka vam potraju i budu estiti onako kako to
va estiti lik zasluuje.
Bio je on u akom ruhu, a jedan od straara primijeti da je
velik govorljivac i vrlo vjet latinac.
Iza sviju njih doe ovjek jako pristala lika, ali ukrstio oi pa
kiljka. Taj je drukije sputan od drugih: na nozi mu je silan lanac,
koji mu se mota oko svega tijela, na vratu dva eljezna ogrljka,
jedan na lancu, a drugi je onakav to ga zovu uvar i potporanj;
s lanca idu do pojasa eljezne ipke, na kojima su lisice, a u lisicama
su ruke i na njima jo lokoti. Tako on niti moe ruke dii k ustima,
niti glavu sagnuti k rukama.
Zapita don Quijote zato je taj ovjek sputan jae od drugih;
straar mu odgovori da je zato to je taj jedan jedini poinio vie
zloinstava nego svi drugi skupa, a tako je odvaan i silan zlikovac
da ni sada, gdje ga ovako vode, nisu sigurni za njega, nego su u
strahu nee li im pobjei.
to li je poinio zapita don Quijote kad ipak nije
zasluio goru kaznu nego da bude otjeran na galiju?
Ide on na deset godina odvrati straar a to mu je isto
to i smrt. Dovoljno vam je znati da je ovaj ovo zloglasni Gins od
Pasamonta, po nadimku Ginesillo od Parapille.
Gospodine komisaru odmah e galija tie, tie,
nemojmo sada nadijevati imena i nadimke! Ja se zovem Gins, a ne
Ginesillo; prezime mi je Pasamonte, a nije Parapilla, kako vi velite.
Neka svatko mete pred svojim vratima, bit e mu dosta posla.
Ne vii, gospodine arcilopove odvrati mu komisar jer
u ja tebe uutkati, pa e se eati.
to e, ovjek mora kako je Boja volja odgovori galija
ali svanut e dan i netko e upamtiti zovem li se ja Ginesillo od
Parapille ili ne zovem.
A zar te ne zovu tako, ti huljo? zapita straar.
Dabome da me zovu priznade Gins ali oduit u ja
njih ve od toga imena, jer u im svojski ispraiti lea.
[141]
Ako nam
moete to dati, gospodine vitee, dajte nam i idite s Bogom, jer
nam je dozlogrdjelo ve to toliko zapitkujete za tui ivot. A ako
elite upoznati moj ivot, znajte da sam ja Gins od Pasamonta, koji
je sam svojom rukom opisao svoj ivot.
Istinu on veli potvrdi komisar; on je sam napisao
svoju historiju da bolje ne moe biti; a zaloio ju za dvjesta reala u
zatvoru.
A iskupit u je ree Gins sve da sam je zaloio i za
dvjesta dukata.
Zar toliko valja? upita don Quijote.
Valja toliko odgovori Gins da e se uima poklopiti
Lazarillo de Tormes
[142]
i sve nalik to je napisano ili e se jo
napisati. Velim vam samo da je iznesena zgoljna istina, a ta je istina
tako ugodna i lijepa da nema nikakve lai koja bi joj bila ravna.
A kako se zove knjiga? zapitat e don Quijote.
ivot Ginsa od Pasamonta odgovori onaj.
A je li knjiga zavrena? opet e don Quijote.
Kako bi bila zavrena odgovori Gins kad mi se jo
nije zavrio ivot. Opisao sam zgode od svojega roenja sve dovle,
gdje sada opet idem na galiju.
Dakle ste ve bili na galiji? zapita don Quijote.
Sluei Bogu i kralju proboravio sam ondje ve etiri
godine, te znam kakav je dvopek i volovska ila odgovori Gins.
Nije meni tegobno ii na galiju, jer ondje u imati prilike dovriti
knjigu. Imam ja mnogo jo priati, a na panjolskim galijama ima
vie spokoja nego to treba,
[143]
premda za ono to hou jo da
napiem ne treba bogzna to, kad ionako sve napamet znam.
ini se da si ti sposoban ree don Quijote.
I nesretan priklopi Gins jer pametnu glavu svagda
proganja nesrea.
Proganja nitarije dometne komisar.
Rekao sam vam ve, gospodine komisaru odvrati
Pasamonte da biste vi tie, tie, jer nisu vama gospoda dala vlast
zato da muite nas siromahe, nego da nas odvedete i otpremite kamo
njegovo velianstvo nareuje. Jer ako nije, tako mi... ali neka, jer
svaka e zvjerka pokazati svoj trag.
[144]
Neka svatko uti, valjano ivi
i jo valjanije govori... a sada hajdemo, dosta ale.
Komisar zamahnu tapom da udari Pasamonta to mu prijeti,
ali se don Quijote isprijei i zamoli ga neka ga ne bije, jer nije ni
udo da se onomu kome su svezane ruke odrijeio toliko jezik. Onda
se okrenu prema svima na lancu, te ree:
Iz svega ovoga, predraga brao, to ste mi rekli, razabrao
sam jasno da vas kanjavaju dodue za vau krivicu, ali vama nisu
nikako po volji muke na koje vas udaraju, nego vi nerado i preko
volje idete onamo. Ovaj je bio lo junak na mukama, onaj nije imao
novaca, trei pak nije imao potpore ni pomoi, a naposljetku je i
sudac nepravo sudio, te zbog toga niste naili na pravdu koju ste
eljeli. Sve se to meni sada prikazuje u pameti, i to tako da mi
govori, navraa me i dapae potie me da na vama pokaem u kakvu
je svrhu nebo dalo mene na svijet, te mi odredilo da primim ovaj
viteki red koji sam primio, i po njemu se zavjetovao da u
pomagati onima koji su u nevolji i koje ugnjetavaju silnici. Ali ja
znam kako mudrost nareuje da ono to moe dobrim postii ne
ini zlim, te sam voljan zamoliti gospodu straare i komisara neka
vam izvole raskovati okove i pustiti vas da se s mirom raziete, jer
ima i drugih koji e kralju u boljim prilikama posluiti, a meni se
ini okrutnou zarobljivati one koje su Bog i priroda stvorili
slobodne. I jo, gospodo straari dometnu don Quijote ovi
siromasi nisu vama nita skrivili. Neka svatko o svojim grijesima
vodi brigu. Bog je na nebu, i on nee promaiti da zloga kazni a
dobroga nagradi. Ne valja zato da estiti ljudi budu krvnici drugim
ljudima, koji im nisu nita naao uinili. Molim vas to ovako blago i
mirno, da vam mognem zahvaliti ako mi izvrite elju. A ako je ne
izvrite, ovo e vas koplje, ovaj ma i hrabra ruka moja primorati da
uinite pod silu.
Zgodne li besmislice! odvrati komisar. Gle ale, ime
biste vi dokrajili razgovor! Vi biste da mi pustimo kraljeve robove,
kao da bismo mi i smjeli njih razdrijeiti, ili vi zapovijedati nama!
Idite vi, gospodine, s milim Bogom, kamo ste namjerili, namjestite
tu pliticu to vam se nakrivila na glavi, i ne traite vraga.
[145]

Vi ste vrag i hulja! otkresa mu don Quijote.
I ni pet ni est, navali on na njega tako naglo da se nije ni
dospio braniti, pa ga kopljem teko rani i na zemlju obori. A na svu
je sreu bio to onaj s pukom. Ona se druga dva straara zaude i
zaprepaste od te neoekivane zgode, ali se obadva jahaa opet snau
i trgnu maeve, a pjeaci se prihvate svojih sulica, te svi udare na
don Quijota. No on ih sasvim mirno saeka. I bio bi jamano ljuto
nastradao da nisu galijai uoili priliku gdje e se osloboditi, te
prionuli da raskinu lanac na koji su prikovani. Nastala uzbuna,
straari as lete galijaima, koji se trgaju, as navaljuju na don
Quijota, koji udara na njih, i tako ne uinie nita estito. Sancho
pak pomogne Ginsu od Pasamonta da se raskuje, te on prvi skokne
u polje slobodan i razrijeen, napadne na svaljenoga komisara i otme
mu ma i puku. Tu on puku na jednoga naniani, u drugoga uperi,
ali je ne ispali, te razvitla straare, i oni se razbjegnu neto od puke
njegove a neto od silnoga kamenja kojim su ih obasuli galijai, ve
osloboeni. Rastui se Sancho zbog toga uspjeha, jer se sjeti da e
odbjegli straari prijaviti dogaaj Svetome bratstvu, a ono e
zazvoniti u sva zvona i za zlikovcima udariti u potjeru. Ree on to
gospodaru i zamoli ga da bi se odmah sklonili odande i sakrili se u
planinu, koja je tu blizu.
Dobro je odgovori mu don Quijote ali ja znam to
sada prilii da uinimo.
Dozove on sve galijae, koji su komisara opljakali do koe, te
sada halabue. Okrue ga da vide to im kani rei, a on im
progovori:
estitu svijetu dolikuje da zahvali na dobroinstvima koja
mu se iskazuju, a nezahvalnost je od onih grijeha koji najgore
vrijeaju Boga. Velim vam to, jer vi ste, gospodo, vidjeli i jasno
razabrali kakvo sam vam dobro djelo uinio. Zauzvrat elim ja i
traim da vi uprtite ovaj lanac to sam vam ga skinuo s vrata, te
odmah krenete na put i odete u grad Toboso, pa da tamo iziete pred
gospou Dulcineju od Tobosa i reknete joj da vitez njen, onaj od
Tunog Lika, alje vas i pozdrav, i da joj ispripovjedite sve nadlaku
kako se zbila ova slavna pustolovina dok vas nisam izbavio na
eljkovanu slobodu. A kada to uinite, idite kamo vas volja i kud
bilo da bilo.
U ime sviju odgovori mu Gins od Pasamonta i ree:
To to vi nama kazujete, gospodaru i osloboditelju na, ne
moemo ama nikako izvriti, jer mi ne smijemo putem hodati svi
zajedno, nego se moramo razii i svaki ii sam za sebe, pa se i u
zemlju skriti, samo da nas ne pronae Sveto bratstvo, koje e
svakako krenuti da nas trai. No vi biste, gospodaru, mogli uiniti
neto, i pravo je da uinite: to jest, da vi tu nau slubu i put do
gospoe Dulcineje od Tobosa pretvorite u neki broj Zdravomarija i
Vjerovanja, pa emo ih mi za vae spaenje izmoliti, jer to se moe
initi i obno i obdan, i kad bjei i kad se odmara, i u miru i u ratu.
Ali ako vi sudite da smo se mi opet zaeljeli robovanja, pa da emo
sada uzeti svoj lanac i krenuti u Toboso, onda vi valjda mislite da je
sada no, a evo nema ni deset sati izjutra. Ako to traite od nas, isto
je kao da biste vi htjeli kruaka sa brijesta.
Onda se ja kunem zaviknu don Quijote, koji se ve
razgnjevio ti gospodine kurviu, don Ginesillo od Paropilla, kako
li se zove, da e ti podviti rep meu noge, uprtiti cijeli lanac na
lea i otii onamo sm.
Pasamonte nije ba bio strpljiv, a ve je razabrao da don
Quijote nije sasvim pri pameti, dok je poinio takvu ludost da njih
oslobaa. Kad on dakle vidi to mu don Quijote govori, migne
drugima, a oni malko uzmaknu pa obaspu don Quijota tolikim
kamenjem te nije mogao nasmagati toliko ruku da se zatiti titom; a
jadni Rocinante i ne mari za ostruge, nego se ukoio kao saliven.
Sancho se skloni za magarca i njime se obrani od kamenja to je kao
kia zapljutalo na njih dvojicu. Don Quijote se titom nije mogao
tako zatititi, te ga ne znam koliko kamenica zgodi tolikom silom da
se svalio na zemlju. im on padne, sleti ga onaj ak, zgrabi mu
pliticu s glave, tresne njome tri-etiri puta u don Quijotova lea i
isto toliko puta o zemlju, da se plitica gotovo razletjela. Skinue s
njega haljinac, koji je oblaio na oklop, a bili bi mu svukli i
dokoljenice, da su mogli od oklopa na nogama. Sanchu svuku
ogrnja i ogole ga. Razdijele onda ostali plijen iz bitke, te svaki
krene svojim putem, vie se brinui svi da izmaknu Svetomu
bratstvu, od kojega zaziru, negoli da uprte lanac te odu i poklone se
gospoi Dulcineji od Tobosa.
[146]

Ostadoe sami magarac i Rocinante, Sancho i don Quijote;
magarac oborio glavu i strie gdjekada uima, jer misli da jo nije
prestao pljusak od kamenja; Rocinante se otegao do svojega
gospodara, jer i njega je kamen svalio na zemlju; Sancho je bez
haljetka i sve zebe od Svetoga bratstva; a don Quijote ljut kao ris to
je tako nastradao od onih kojima je toliko dobro iskazao.
Dvadeset trea glava
Kako se u Sierra Moreni dogodila slavnomu don Quijotu jedna od
najneobinijih pustolovina to se u ovoj istinskoj historiji priaju.
Kad don Quijote vidje kako je nastradao, ree svojemu
perjaniku:
Odavna sam, Sancho, sluao rije: pomozi sirotu na svoju
sramotu. Da sam povjerovao to si ti rekao, bio bih izmaknuo ovom
jadu. Ali to b, b. Otrpjet emo, a odsada emo paziti.
Pazit ete vi, gospodaru, ba onako kao to sam ja Turin
odgovori Sancho. No kad sami velite da biste izmakli toj nevolji
da ste meni povjerovali, vjerujte mi sada, pa ete izmaknuti jo
goroj nevolji, jer znajte: Sveto bratstvo ne haje za vitetvo i ne bi
dalo ni piljive pare za sve skitnike vitezove koliko god ih ima; i
znajte, meni se ini da mi Sveto bratstvo ve strijelama zuji oko
uiju.
[147]

Ti si, Sancho, roena kukavica ree don Quijote; ali
da ne rekne kako sam tvrdoglav te nikada ne inim to mi
savjetuje, posluat u evo tvoj savjet i ukloniti se nevolji koje se ti
toliko boji. No to e biti uz jednu pogodbu: da nisi smio nikada, ni
za ivota ni za smrti, ni ivoj dui rei da sam ja uzmaknuo ili se
uklonio iz ove pogibli od straha, nego jedino zato da udovoljim
tvojoj molbi; ako pak drugaije bude govorio, lagat e, i ja tebe
odsad donde i odonda dovde tjeram u la i velim da lae i da e
lagati svaki put kad god bude to mislio ili govorio. I nemoj mi nita
uzvraati, jer ako ti ita misli da se ja uklanjam i uzmiem iz kakve
opasnosti, osobito iz ove, gdje ipak ima neka sjena straha, voljan
sam ovdje ostati sm i doekati ne samo Sveto bratstvo, koje ti
spominje i boji ga se, nego i brau od dvanaest plemena izraelskih,
i sedam Makabejaca, i Kastora i Poluksa, i jo svu brau i bratstva
koliko god ih ima na svijetu.
Gospodaru odgovori Sancho uzmak nije bjeanje, a
doekivanje nije razbor, kad je opasnost gora nego to si se nadao.
Pametne se glave uvaju danas za sutranji dan, i ne srljaju na sve u
jedan mah. Ja sam dodue prostak i seljak, ali znajte da je i mene
zapalo neto od onoga to zovu sol u glavi. Nemojte se dakle kajati
to ste posluali moj savjet, nego uzjaite Rocinanta, ako moete, a
ako ne moete, ja u vam pomoi, pa hajte za mnom, jer meni se sve
ini da su nama sada potrebnije noge nego ruke.
Ne odvrati don Quijote ni rijei vie, nego uzjae, Sancho krene
na magarcu pred njim, i oni udare u Sierra Morenu, koja im bijae
nadomak. Namjerio Sancho prevaliti cijelu planinu i stii u Viso, ili
u Almodvar del Campo, te se na nekoliko dana sakriti u toj divljini,
da ih ne pronae Sveto bratstvo, ako ih bude trailo. U tome se jo
ohrabri kad je vidio da je iz kavge s galijaima spaen ive to je
bio na magarcu, a to on uze smatrati za udo, kad su ih galijai
onako pretraili i opljakali.
Te noi stignu usred Sierra Morene. Sanchu se uini zgodnim
da ondje provedu no, pa i jo nekoliko dana, barem donde dok im
bude potrajao ive to ga imaju. Tako oni prenoe izmeu dviju
stijena, pod plutovim drveem, kojega je tu mnogo bilo. Ali zla
sudbina, o kojoj ljudi neprosvijetljeni istinskom vjerom sude da ona
sve po svojoj volji vodi, udeava i ureuje, odredi sada da se Gins
od Pasamonta, uvena varalica i razbojnik, junatvom i ludou don
Quijotovom izbavljen s lanca, takoer skloni u tu planinu, gonjen
strahom od Svetoga bratstva, kojega se s pravom bojao, i navede
njega sudbina i strah ba onamo kamo je dovela don Quijota i
Sancha Panzu. Stigne on i prepozna ih, pa prieka dok nisu zaspali. I
kako su zli ljudi svagda nezahvalni, a nevolja je prigoda da se lati
onoga to ne valja, te je bolja dananja pomo od sutranje, smisli
Gins, koji nije ni zahvalan ni estit ovjek, da Sanchu Panzi ukrade
magarca. Za Rocinanta nije ni mario, jer mu se uini preloim
plijenom i za zalog i za prodaju. Dok je Sancho Panza spavao,
ukrade on magarca i nestade netragom dok se jo nije ni razjutrilo.
Svanu zora i obradova zemlju, ali raalosti Sancha Panzu, jer
mu je nestalo sivca. Kad on vidje da ga nema, poe naricati
najalosniju i najbolniju naricaljku to je moe biti na svijetu.
Razbudi se od tolike kuknjave don Quijote, te ga zauje kako
jadikuje:
Oj sinko roeni moj, koji si se u mojoj kui rodio, ti radosti
moje djece, veselje moje ene, zavisti mojih susjeda, olakico mojih
muka, i naposljetku hranitelju moj napolak, jer ti si zaraivao
dvadeset i est maravedija na dan, a to je polovica mojega troka!
Kad je don Quijote uo kako on kuka i doznao uzrok, uzme ga
tjeiti to god je ljepim rijeima znao, i moliti ga neka se strpi, a on
mu obeava dati obveznicu s kojom e dobiti tri magarca od pet
magaraca to su u njegovoj kui ostali.
Utjei se time Sancho, obrie suze, suspregne jecanje i zahvali
don Quijotu na dobru koje mu ini. A don Quijote se, im je uao u
planinu, razveseli, jer taj mu se kraj ini zgodnim za pustolovine
koje on trai. Iskrsnule mu na pameti neobine zgode koje su se po
takvim zabitima i divljinama dogaale skitnicima vitezovima, te se
zamislio u to, zadubao se i zanio da se niega drugoga i ne sjea. A
Sancho, otkad mu se ini da je na sigurnu putu, ni o em ne vodi
brigu nego da namiri eludac preostacima popovskoga plijena. Ide
on dakle za gospodarom, optrpan svim onim to sivac mora nositi,
pa vadi iz vree i trpa u sebe. I dok mu je tako, ne bi on ni prebijene
pare dao ni za koju pustolovinu.
Uto on digne oi te opazi da mu je gospodar zastao i iljkom
svoje aalice hoe da zahvati neki svenji to lei na zemlji.
Pritri on bre da mu pomogne, ako ustreba, a ba u onaj mah kad
on stie, odie don Quijote vrkom svojega koplja sedleni jastuk i
torbu, svezanu za nj, a sve je natrulo, gotovo istrulo, iskvareno. Ali
je bilo teko, te Sancho morade sjahati
[148]
da odigne. Zapovjedi mu
gospodar neka pogleda to je u torbi, i Sancho odmah poslua. Na
torbi je dodue bio lanac i lokot, ali kako je bila kvarna i trula,
razabra on ipak to je u njoj: etiri koulje od finoga holandskog
platna, i jo druge rubenine, lijepe i iste, a u rupiu nae zamotanu
prilinu hrpicu zlatnih kuda. Kad ih opazi, klikne on:
Hvala nebesima, kad nam namaknue i pustolovinu koja je
od koristi!
Potrai dalje i nae biljenicu, bogato iskienu. Zaiska mu don
Quijote biljenicu, a novce neka zadri i neka mu budu. Sancho mu
za zahvalu izljubi ruke, pa povadi rubeninu iz torbe i potrpa u onu
vreu gdje je ive. Kad to vidje don Quijote, ree:
ini mi se, Sancho, a drugaije ne moe ni biti, da je neki
putnik zalutao u toj planini, pa su ga razbojnici napali, ubili, te ga na
ovo zabitno mjesto donijeli i pokopali.
Nije tako odvrati Sancho jer da su bili razbojnici, ne
bi oni ovdje ostavili novce.
Pravo veli pristane i don Quijote; ne znam i ne mogu
dokuiti to je bilo. Ali ekaj, da pogledam ne pie li togod u ovoj
biljenici, pa da odatle dosegnemo i doznamo to elimo.
Rasklopi on biljenicu i odmah naie na lijepo napisan nacrt
soneta. A da uje i Sancho, proita ga naglas:
Il Amor nee da za mene znade,
Il hoe ljuom mukom da me mori,
Il meni kani usud ponajgori
Dosuditi jo neviene jade.
Je l'Amor bog, na svijetu njemu nije
Skriveno nita. Pamet sama veli:
Bog nije krut. Tko onda ipak eli
Da nevolja strahovita me bije?
Da velim: ti si, slagao bih, djevo;
Da dobra jesi, zar da bude zla?
Na koncu, ni ti ne kara me, Boe.
Znam da u brzo umrijeti evo.
Jad kom se uzrok ne moe da zna,
Lijeiti se samo udom moe.
Iz te se pjesme doeka Sancho ne moe nita dokuiti,
nego jedino ostaje da uhvatimo onaj konac i da tako odmotamo
cijelo klupko.
Kakav konac? zapita don Quijote.
Ja bih rekao Sancho e da ste vi tu spomenuli nekakav
konac djevojin.
Nije to onakav konac, nego kraj
[149]
odvrati don Quijote
a djevojka je ona dama na koju se tui pisac ovoga soneta, i tako
mi vjere, dobar je on pjesnik, ili ja ne razumijem nita o toj
umjetnosti.
Ta zar se vi, gospodaru zapita Sancho i u pjesme
razumijete?
Vie nego to i sanja odgovori don Quijote. Vidjet
e to, dok te budem poslao vladarici svojoj Dulcineji od Tobosa s
pismom, napisanim u stihovima ozgo do dolje. Jer da zna, Sancho:
svi ili gotovo svi skitnici vitezovi prolih vremena bijahu veliki
pjesnici i veliki svirai. Te su vjetine, ili da bolje reknem: darovi od
Boga, ve priroeni zaljubljenim skitnicima vitezovima. Samo je
istina da u pjesmama nekadanjih vitezova ima vie duha nego
umijea.
itajte, gospodaru, dalje rei e Sancho. Moda e
biti i togod da nam bude po volji.
Don Quijote prevrnu list i ree:
Ovo je proza, a ini se da je pismo.
Kakvo pismo, gospodaru? zapita Sancho.
Po poetku se ini da je ljubavno odgovori don Quijote.
Onda, gospodaru, itajte naglas ree Sancho jer ja te
ljubavne prie jako volim.
Rado pristane don Quijote.
Uzme on glasno itati, kako ga je Sancho zamolio, a pie
ovako:
Tvoje lano obeanje i moja sigurna nesrea gone mene
onamo odakle e prije doprijeti do tebe vijest o mojoj smrti nego
glas moje tube. Prezrela si me, neharnice, za volju onomu koji je
bogatiji, ali nije vredniji od mene; no kad bi vrlina bila bogatina
koju cijene, ne bih ja zavidio tuoj srei, niti bih oplakivao svoju
nesreu. to je tvoja krasota sagradila, tvoja su djela poruila: po
krasoti sam sudio da si aneo, a po djelima spoznajem da si ena.
Ostaj s mirom, ti koja si skrivila moju nevolju, i dao Bog da se
nikada ne raskrije kako si prevarila svojega zarunika, da ne bi
morala okajavati to si uinila, i da se ja ne bih svetio, kako ne
elim.
Kad je proitao pismo, rei e don Quijote:
Po ovom se pismu, a jo vie po stihovima, moe dokuiti
da ih je napisao neki prezreni zaljubljenik.
Prolista on gotovo svu biljenicu, te nae jo i drugih pjesama i
pisama. Neke je mogao proitati, a nekoje nije. No u svima bijae
samo jadanje, kukanje, ljubomora, elja i zlovolja, ljubav koja se
slavi, i prezir koji se oplakuje.
Dok je don Quijote listao biljenicu, listao je i Sancho po torbi,
te nije u svoj torbi i u sedlenom jastuku bilo mjesta da ga nije
pretraio, pretresao i pronjukao, niti ava koji nije rasporio, niti
uperka vune koji nije raupao, samo da ne bi togod promaio u
brzini i nepanji. Toliku su pomamu uzbudile u njemu one zlatne
kude to ih je naao, a bilo ih je vie od stotine. I premda nita vie
nije naao, prealio je on sada sasvim i to su se loptali njime, i to
se izrigao od onoga napitka, i to su ga krstili ulama, i to ga je
mazgar izgruhao, i to su mu bisage ukradene a ogrnja otet, i to je
gladovao, eao i muio muke u slubi svojega estitog gospodara,
jer sudi da je plaen i preplaen tom milou to mu je poklonjen
nalazak.
Silno se zaelio Vitez Tunog Lika da dozna tko je vlasnik te
torbe, jer po sonetu i pismu, po zlatnim novcima i po valjanim
kouljama nagaa on da to pripada nekome odlinom zaljubljeniku,
koga je prezir i krutost njegove odabranice navela na oajnu odluku.
No kako u tome nenastanjenom, divljem kraju nema ni ive due
koju bi mogao zapitati, hitio je samo dalje, udarajui onim putem to
ga je odabrao Rocinante, a Rocinante voli onuda kuda moe proi.
Vitez se pak zanio u misao da u ovoj gutari mora svakako naii na
kakvu neobinu pustolovinu.
Jae on tako i premilja, a uto na vrhu brdeljka to mu se pred
oima ispeo opazi nekoga ovjeka kako ustro skakue sa stijene na
stijenu te od grma do grma. Uini mu se da je onaj goliav, obrastao
crnom bradom i gustom, upavom kosom, bosonog i golokrak: na
bedrima mu hlae, kako se ini, od sinjava baruna, ali tako
razderane da mu odasvud izviruje gola koa. I gologlav je. Skakue
on hitro, kako je ve reeno, ali mu je ipak sve te sitnice vitez
opazio i primijetio. Htjede ga stii, no nije mogao, jer ove strmine
nisu za mlitavost Rocinantovu, pogotovo za njegov sitni, tromi
korak. Odmah pomisli don Quijote da e ono biti vlasnik sedlenoga
jastuka i torbe, te odlui potraiti ga, sve ako bude morao godinu
dana obilaziti po toj planini dok ga ne nae. Naredi dakle Sanchu
neka krene prijekim putem u planinu, a on e drugim, pa e valjda,
ako ovako uznastoje, naii na toga ovjeka to je tako hitro projurio
ispred njih.
Ne mogu odgovori Sancho jer im se ja odmaknem od
vas, gospodaru, odmah e me spopasti strah i zaokupit e me
svakojakim strahotama i prikazama. Zapamtite to velim, pa me
odsad ne odmiite od sebe ni pedlja.
Neka ti bude! odgovori Vitez Tunog Lika. Pravo se
ti utjee mojoj hrabrosti, jer prije e tvoja dua iznevjeriti tijelo
nego moja hrabrost tebe. Kreni ti sada polagano za mnom, kako ve
bude mogao, te valjano otvori oi. Prokrstarit emo ovu planinicu,
pa emo moda skobiti toga ovjeka to smo ga vidjeli, jer on nije
jamano nitko drugi nego vlasnik naega nalaska.
Na te rijei odgovori Sancho:
Bilo bi mnogo bolje ne traiti ga, jer ako ga naemo i on je
moda vlasnik tih novaca, jasno je onda da mu ih moram vratiti.
Bolje bi zato bilo da se ne muimo uludo i da ja u dobroj vjeri
zadrim novce dok se kakogod drugaije, ali ne ovako navla i svom
silom, ne pronae pravi gospodar; donde bih ja moda i potroio
novce, a gola ovjeka nitko ne orobi.
Vara se ti, Sancho odgovori don Quijote jer im smo
mi naslutili vlasnika i gotovo naili na njega, dunost nam je
potraiti ga i vratiti mu njegovo. A ako ga ne potraimo, onda smo
ovom jakom slutnjom da je on moda vlasnik ve zgrijeili isto
toliko kao da i zbilja jesmo. Nemoj zato, prijane Sancho, aliti da ga
potrai, jer meni e odlanuti ako ga naem.
Obode on dakle Rocinanta, a Sancho krene za njim, natovaren i
pjeice, po krivici Ginesilla od Pasamonta.
[150]
Prou oni planinom i
naiu na uginulu mazgu, gdje lei u potoku, osedlana i zauzdana,
poizgrizana od pasa i iskljuvana od gavranova. Sve im to jo utvrdi
slutnju da je onaj to bjei zaista gospodar mazgi i sedlenom
jastuku.
Dok su gledali mazgu, zauju zviduk kao od pastira koji uva
stado, i toga im se trena s lijeve strane pojavi poveliko stado koza, a
za kozama, na vrhu brda, kozar koji ih uva, vremean ovjek.
Zovne ga don Quijote i zamoli neka sie k njima. On im odvikne i
zapita tko ih je navratio u ovaj kraj, kuda jedva i kozje noge gaze, a
obilaze samo vuci i druge zvijeri.
Odgovori mu Sancho neka sie, a oni e mu sve lijepo
ispripovjediti.
Sie kozar, a kad je stigao don Quijotu, ree:
Okladio bih se da vi gledate ovu mazgu najmljenicu to lei
uginula u toj nizi. Tako mi vjere, ve est mjeseci lei ondje. Recite
mi, niste li ovuda naili na njena gospodara?
Nismo naili ni na koga odgovori don Quijote nego
smo nali samo sedleni jastuk i torbu nedaleko odavle.
I ja sam ih naao rei e kozar ali nisam im se nikada
htio pribliiti niti ih podii, u strahu da me ne bi stigla kakva
nesrea, ili da me ne obijede za krau. Prepreden je avo i zna ti
baciti klip pred noge, pa se spotakne i padne kako nisi ni sanjao.
Tako velim i ja priklopi Sancho jer i ja sam naao sve
to, ali nisam htio ni na kamenomet primirisati, nego sam sve ostavio
tamo, i tamo lei kako je i bilo. Ne diram ja u ono za im se avo
krije.
[151]

Reci ti meni, prijako zapitat e don Quijote zna li ti
ije su one stvari?
Ja vam znam rei jedino to odgovori kozar da ima est
mjeseci otprilike, neto ovamo ili onamo, kako je k jednom toru i
pastirima, nekako tri milje odavde, stigao mladi stasit i naoit.
Jahao je mazgu, to tu lei uginula, a imao je uza se onaj sedleni
jastuk i torbu to rekoste da ste nali i niste dirnuli. Zapitao nas na
koju je stranu planina najstrmenija i najzabitnija, a mi mu
odgovorismo da je ovdje gdje smo sada, kako zbilja i jest, jer ako
uete jo pol milje u planinu, neete moda ni pogoditi iz nje.
udim vam se kako ste i stigli dovde, jer nema ni puta ni staze
ovamo. Kad je mladi shvatio na odgovor, okrene on konja i udari
onamo kamo mu rekosmo, a mi se uzmemo diviti njegovoj ljepoti i
uditi se to on to pita i kamo je onako urno krenuo i zamaknuo u
planinu.
Odonda ga nismo vie vidjeli dokle god nije onomad presreo
jednoga od naih pastira, te ga bez ijedne rijei okupio, izgruhao ga
pesnicama, iscakao nogama, onda poletio k magarici na kojoj je
ive, i pograbio to god je bilo na njoj kruha i sira. Kad je to
uradio, opet se bre-bolje sklonio u planinu. im smo to douli,
krene nas nekoliko pastira u potjeru za njim. Traili smo ga gotovo
dva dana po najguoj gutari u planini, dok ga naposljetku ne
naemo gdje se skrio u duplju debela i golema plutova stabla. Izie
nam u susret jote kako prijazno. Odjea mu je bila ve izderana, a
lice izoblieno i posve osmaglo od sunca, tako da smo ga jedva
prepoznali, ali smo mu zapamtili odjeu, pa iako mu je sada
razderana, poznali smo po njoj da je onaj koga traimo. Pozdravi
nas uljudno i rekne nam u nekoliko rijei, no sasvim razborito, neka
se ne udimo to ga vidimo onakva, jer tako njemu prilikuje da
izvri pokoru i okaje grijehe.
Mi ga zamolimo da nam rekne tko je on, ali ga nismo mogli
navratiti. Zamolismo ga jo, kad ustreba ivea, bez kojega ionako
ne moe biti, neka nam rekne gdje emo ga nai, i mi emo mu
drage volje i sigurno donijeti; ako mu pak ni to nije po volji, neka
dolazi i ite, a neka ne otima pastirima. On nam zahvali na ponudi,
zamoli nas da mu oprostimo napad i obea da e odsad moliti da mu
Boga radi udijelimo, a nee nikomu dodijavati. to se pak tie toga
gdje on prebiva, ree da prebiva ondje gdje mu stigne i gdje ga
zatekne no. A rijei svoje zavri takvim ganutljivim plaem da
bismo mi, koji smo ga sluali, od kamena bili kad ne bismo
zaplakali s njim, pogotovo gdje smo mislili kakav je bio kad smo ga
vidjeli prvi put, a kakav je sada. Jer on je, kako rekoh, bio vrlo
pristao i lijep mladi, a po uljudnim mu se i razboritim rijeima
razbiralo da je od dobra i plemenita roda. Mi smo dodue seljani, ali
smo ipak razabrali kakav je on fin ovjek. No usred govora zastao bi
smuen i zanijemio; upiljio oi u zemlju, te sveer pilji, a mi se svi
stiali i zapanjili, gledamo mu zanesenost, alimo ga i ekamo kako
e zavriti. On pak svejednako pilji u zemlju i ni da trene, onda opet
sklopi oi, pa stite usne i namrti obrve, i tako razabrasmo da ga je
spopalo neko ludilo.
I odmah se mi po njemu samom uvjerismo da je istina to smo
mislili. Skoio on sav bijesan sa zemlje, kamo se bio svalio, napao
na prvoga do sebe sa silnom estinom, i bio bi ga ubio pesnicama da
mu ga nismo oteli; a uz to je neprestance vikao: Oj ti nevjero
Fernando! Tu e, tu e ti okajati nepravicu, koji si meni skrivio:
ovim u ti rukama iupati srce gdje se gnijezde i okupljaju sve
zloe, prijevare i lai! Govorio je jo i druge rijei, kojima je samo
ruio onoga Fernanda te ga krstio izdajicom i nevjerom. S prilinom
mu mukom otmemo pastira, a on vie ni rijei, nego nam izmakne i
odjuri trkom u grmlje i gutaru, te ga ne mogosmo stii. Po tome
smo dokuili da ga ludilo spopada na mahove, i da mu je neki
ovjek koji se zove Fernando uinio neto naao, ali jako ljuto dok
je u toliko zlo zapao. Sve se to odonda poesto i dokazalo kad se
sretao s pastirima, te ih jedanput moli da mu dadu to imaju jela, a
drugi put im otima silom. Kad ga spopadne ludilo, ne prima on to
mu pastiri od svoje volje nude, nego im otima pesnicama. Ali kad je
pri sebi, moli on Boga radi, uljudno i smjerno, zahvaljuje da i ne
moe ljepe, i suze roni.
A da znate, gospodo nastavi kozar juer smo odluili
ja i etiri momka, dvojica slugu i dva prijatelja moja, traiti ga dokle
ga ne naemo, a kad ga naemo, mi emo ga, milom ili silom,
odvesti u mjesto Almodvar, osam milja odavde, da ga ondje
izlijeimo, ako njegovoj bolesti ima lijeka, ili da saznamo, kad bude
pri sebi, tko je on i ima li svojte, da joj javimo njegovu nesreu. Eto
to vam, gospodo, znam o onom to ste me zapitali. A znajte da one
stvari to ste nali pripadaju tomu istomu koga ste vidjeli kako je
ustro projurio gotovo gol jer don Quijote mu bjee ve rekao da
je vidio onoga ovjeka kako skakue po planini.
Zaudi se don Quijote tomu to je uo od kozara, i jo vie
zaeli da dozna tko je taj nesretni mahnitac. Odlui dakle ono to je
ve bio smislio: da ga potrai po svoj planini, da zaviri u svaki
zakutak i u svaku spilju, dokle god ga ne nae. No bolja mu srea
poslui nego to je i mislio i oekivao, jer ba u taj as iz planinske
gudure, koja se ovamo k njima otvara, pojavi se mladi koga su
traili. Ide on i govori neto sam sa sobom, to se ne bi razabralo ni
iz blizine, a kamoli iz daljine. Odjea mu je kako je ve opisana, ali
kad se pribliio, zapazi don Quijote da je na njem razderan kaput od
koe to bijae namirisana ambrom,
[152]
te se sada sasvim uvjeri da
ovjek u takvoj odjei jamano nije od prosta roda.
Kad im je mladi pristupio, pozdravi ih muklim, hrapavim
glasom, ali vrlo uljudno. Don Quijote mu uzvrati pozdrav isto tako
uljudno, sjae s Rocinanta, zagrli ga s paljivom otmjenou i
finoom i zadri ga dugo u zagrljaju, kao da ga ve odavno poznaje.
A onaj koga moemo okrstiti Odrpanac Jadnog Lika (kao to je don
Quijote Vitez Tunog Lika), im je isputen iz zagrljaja, odgurne
malko don Quijota od sebe, poloi mu ruke na ramena i zagleda se u
njega, kao da eli razabrati poznaje li ga; nije se valjda manje
zaudio liku, stasu i bojnoj opremi don Quijotovoj nego to se don
Quijote zaudio gledajui njega. Naposljetku, nakon zagrljaja,
progovori najprvo Odrpanac, te ree ono to e se dalje pripvjediti.
Dvadeset etvrta glava
u kojoj se nastavlja pustolovina u Sierra Moreni
Pripovijeda ljetopis da je don Quijote s najveom pozornou
sasluao jadnoga Planinskog Viteza, koji je nastavio ovako:
Zaista, gospodaru, bili vi tko mu drago (jer ja vas ne
poznajem), hvala vam to ste mi iskazali dobrotu. Kamo sree da
vam mogu prijazni doek uzvratiti im drugim, osim dobrom
voljom. Ali sudbina mi je uskratila da iim drugim mogu uzvraati
dobra djela, te ih ja uzvraam dobrim eljama.
Moja je pak elja odgovori don Quijote da vam
posluim, te sam odluio ne otii iz ove planine dok vas ne naem i
ne ujem od vas moe li se tome jadu, koji se vidi po vaem
neobinom ivovanju, nai kakav lijek, te da ga ja potraim koliko
god revnije mogu. A ako je vaa nevolja takva da je zakren put
svakoj utjehi, nakan sam jadati s vama i oplakivati vau nevolju
koliko god mogu, jer ipak je utjeha stei u nevolji koga tko te ali.
Pa ako moja dobra nakana zasluuje zauzvrat kakvu panju, ja
molim vau veliku uljudnost, koju u vas vidim, te vas i zaklinjem
onim to ste u ivotu najjae ljubili ili ljubite, recite mi tko ste i to
vas je navelo da ivite i umirete u ovoj zabiti kao zvjerka, jer vidim
po vaoj odjei i linosti da vam to ne dolikuje, te nastavite li tako,
morate umrijeti. A ja se kunem dometne don Quijote vitekim
redom koji sam primio, iako nedostojan i grenik, i mojim zvanjem
skitnika viteza, da u vam, gospodine, ako ste voljni, sluiti revno
kako ve moram po staleu u kojemu sam, bilo da odmognem vaoj
nevolji, ako joj se odmoi moe, bilo da je s vama oplakujem, kao
to sam vam obeao.
Kad je umski Vitez uo Viteza Tunog Lika to govori, uze ga
gledati te gledati, i opet gledati od glave do pete, a kad ga se
nagledao, ree:
Ako mi imate togod dati za jelo, Boga radi dajte mi, a kad
se najedem, sve u vam rei to elite, da vam zahvalim na dobroti
koju ste mi iskazali.
Odmah izvadi Sancho iz vree, a kozar iz torbe jela, da
Odrpanac utai glad. Jeo je on to mu dadoe, kao zanesen i tako
pomamno da je trpao zalogaj na zalogaj i vie prodirao nego gutao.
Dok je jeo, ne progovori ni rijei ni on niti oni to ga gledahu. A kad
se najeo, mahne im da pou za njim, i oni ga posluaju. Dovede ih
na zelenu livadicu, nedaleko odande, za nekom stijenom. Kad
stigoe onamo, prui se on na zemlju, na travu, oni isto tako, svi bez
ijedne rijei. Onda se Odrpanac smjesti, i progovori:
Ako ste, gospodo, voljni da vam ukratko ispripovijedam
beskrajnu nesreu svoju, morate mi obeati da mi neete ni pitanjem
niti iim prekidati alostivu priu, jer im je prekinete, u onaj je mah
dopriana pria.
Te rijei podsjete don Quijota na onu priu to mu je priao
perjanik kad nije pogodio koliko je koza prevezeno preko rijeke, te
je tako pria zapela.
Ali Odrpanac nastavi:
To vam unaprijed traim, jer bih to bre htio ispriati svoje
jade. Kad ja njih redam u pameti, samo jo gomilam nove jade. to
god dakle manje budete zapitkivali, to u vam ih bre iskazati, a
neu nita ispustiti to je vano, samo da posve udovoljim vaoj
elji.
Don Quijote mu u ime sviju obea, a on se zadovolji i zapone
ovako:
Ime mi je Cardenio; rodio sam se u jednom od prvih
gradova ovdje u Andaluziji; od plemenita sam roda; roditelji su mi
bogati; moja je nesrea tolika da su je jamano oplakali moji
roditelji i poalio moj rod, ali je bogatstvom ne mogoe ublaiti; jer
bogatina je ljudska nemona da lijei jade koje zadaje nebo. U tom
mi je zaviaju ivjela ona, nebo moje, u kojem je bilo sve blaenstvo
to ga je moja ljubav znala zaeljeti: takva je krasota bila Luscinda,
djevica plemenita i bogata kao i ja, ali sretnija od mene, i nestalnija
nego joj dolikuje uz moje asne namisli. Ljubio sam Luscindu, volio
i oboavao jo od ranoga djetinjstva i maloe, a i ona je ljubila mene
onako iskreno i bezazleno, kako ve u njenim mladim godinama
moe biti. Roditelji su nai znali nae namjere, i nije im bilo krivo,
jer su vidjeli: ako se ovako nastavi, nee se drugaije zavriti nego
da se uzmemo, a to sasvim i dolikuje, kad smo jednaki i po rodu i po
bogatstvu.
Kako smo rasli, rasla nam i ljubav, te se onda Luscindinu ocu
uini da mi zbog asti mora zabraniti da mu dolazim u kuu, poput
roditelj one Tizbe koju su pjesnici toliko opjevali.
[153]
No ta je
zabrana rasplamsala plamen i raspirila elju, te ako su nam uutkani
jezici, nisu nam uutkana pera, koja obiavaju jo slobodnije nego
jezici iskazivati to se zaljubljenicima krije u srcu, jer pred
ljubljenim se biem zna zbuniti i zanijemjeti najodreitija namjera i
najneustraiviji jezik. Boe, kolika sam pisamca napisao! Kolike
sam umiljate i estite odgovore dobio! Kolike sam pjesme i
zaljubljene stihove spjevao u kojima srce iskazuje i javlja svoje
osjeaje, slika svoje arke elje, obnavlja njen spomen i oivljuje
svoje elje! Ali kad mi dozlogrdje i srce mi pogibe od elje da vidim
dragu, odluim izvriti i dokonati u jedan mah to mi se
najzgodnijim ini kako bih postigao eljeno blago svoje, koje sam
zavrijedio, to jest da je od oca zaitem za vjenanu drgu. Tako i
uinim. Otac mi njen odgovori da mi hvali to sam mu namjeran
iskazati tu ast, pa i on eli mene poastiti svojim prijateljstvom; ali
otac je moj iv, te zapravo dolikuje njemu da za mene zaprosi
djevojku, jer ako nije njemu sasvim po volji i po elji, Luscinda se
kradom ne uzima i ne daje za enu. Ja mu zahvalim na ljubaznosti, i
uini mi se da on pravo veli, a otac e mi ve pristati, im mu
reknem. U toj nakani odem odmah ocu da mu reknem to elim.
Uem mu u sobu i zateknem ga ba s otvorenim pismom u ruci.
Nisam jo dospio ni rije progovoriti, a on mi prui pismo i
ree: Po ovom e pismu, Cardenio, razabrati volju vojvodinu da ti
iskae milost. Kako vi, gospodo, valjda znate, taj je vojvoda
Ricardo, velika panjolski,
[154]
vlastelin u najboljem kraju ovog
dijela Andaluzije. Uzmem i proitam list, koji je bio tako usrdan da
se i meni samom uinilo nezgodnim ako moj otac ne izvri to ga
vojvoda moli, to jest ako me odmah ne polje onamo k njemu. eli
on da ja budem drug, ne sluga, starijemu sinu njegovu, a on e se
pobrinuti da me izvede u poloaj koji e biti onolik koliko on mene
cijeni. itam ja pismo i itajui nijemim, a jo gore kad zauh to mi
otac veli: Za dva dana, Cardenio, ti e na put, kako vojvoda eli, i
hvali Bogu to ti otvara put na kojem e postii ono to si po
mojem sudu zavrijedio. Priklopi on jo nekoliko oinskih savjeta.
Svane rok mojemu polasku. Razgovorim se ja te veeri s
Luscindom, ispriam joj sve to se dogodilo, ispriam sve i njenu
ocu i zamolim ga neka prieka nekoliko dana i neka je ne udaje dok
ja ne vidim to bi vojvoda od mene. On mi obea, a Luscinda
potvrdi nebrojenim zakletvama i nesvjesticama.
Stignem najposlije vojvodi Ricardu. Lijepo me on primi i uzme
tako postupati sa mnom da se odmah uzbunila zavist. Pozavidjeli mi
stari slubenici, da ne bi njima na tetu bila milost koju vojvoda
iskazuje meni. No najjae se obradova mojemu dolasku drugi sin
vojvodin, imenom Fernando, pristao mladi, sran, iv, zaljubljen.
Za kratko se vrijeme sprijatelji on sa mnom toliko da su nas svi
poeli spominjati. Volio me i stariji brat i bio mi milostiv, ali ni
izdaleka onoliko koliko me volio Fernando i dobrostiv mi bio. Kako
naime meu prijateljima nema tajne koju oni ne bi jedan drugomu
odavali, a moje se drugovanje s Fernandom prevratilo u
prijateljstvo, kazivao mi on svaku svoju misao, a osobito ljubav
svoju, koja ga je neto uznemirivala. Volio je neku seosku djevojku,
ker oeva kmeta, veoma imunu, a tako krasnu, valjanu, pametnu i
estitu da nitko koji god ju je znao nije mogao odluiti koje od tih
svojstava u nje bijae sjajnije i odlinije. Te vrline krasne puanke
toliko razbude Fernandove elje, te joj on odlui obeati da e je
uzeti, samo da predobije i prevlada nevinost njenu, jer ju drugaije
ne bi mogao dobiti.
Ja s dunosti prijateljske uznastojim, to god sam razboritijim
rijeima znao i najivljim primjerima mogao, zadrati ga i odvratiti
od te nakane. Ali kad sam razabrao da ne koristi, odluim sve javiti
vojvodi Ricardu, ocu njegovu. No Fernando je bio lukav i domiljat,
te se dosjeti i poboji toga, jer je i sam sudio da je meni kao estitu
slubeniku dunost ne prikrivati ono to moe okaljati ast mojemu
gospodaru vojvodi. Da me dakle zbuni i prevari, ree mi da ne zna
nikakav drugi nain kojim bi sebi izbio iz glave onu krasotu to ga
je zaokupila, nego da se ukloni na nekoliko mjeseci, i to bi da
odemo nas dvojica mojoj oinskoj kui, a vojvodi emo za izliku
rei da eli vidjeti i kupiti neke posebno dobre konje u mojem
gradu, koji je zaista mjesto uveno s najboljih konja na svijetu.
[155]

im sam uo to on veli, zanesem se svojom ljubavlju, te mu
odobrim odluku, premda nije bila ba valjana, kao najrazboritiju to
se zamisliti moe, jer sam razabrao kakvu u lijepu zgodu i priliku
uluiti da opet vidim svoju Luscindu. U toj misli i elji odobrim mu
ja naum i potaknem mu nakanu, nagovarajui ga neka je izvri to
prije, jer je sigurno da daljina rastavlja, koliko god vrste misli bile.
Kad sam mu to govorio, on je ve, kako kasnije doznadoh, kao
tobonji zarunik ve obljubio seosku djevojku, te je sada vrebao
priliku da izmakne, jer se bojao to e mu otac vojvoda uiniti dok
mu douje nevaljaltinu. Ali kako kod mladi ljubav ponajvie nije
nita drugo nego pouda, kojoj je sva svrha slast, a kad bude
zadovoljena, nestaje (ono to se samo ini ljubavlju mora iznevjeriti,
jer ne moe prijei granicu koju mu je udarila priroda, doim pravoj
ljubavi nema te granice), tako se i Fernandu poslije smiri elja i
ohladi pomama; dotad je govorio da eli otii kako bi se oslobodio
ljubavnih elja, a sada je doista elio da ode samo da ne odri rije.
Vojvoda mu dopusti i naredi meni da ga pratim. Stignemo u moj
grad, i moj ga otac doeka kako mu dolikuje. Ja odmah pohodim
Luscindu, te mi opet oivi ljubav, premda nije ni bila umrla, a ni
zamrla.
Na nesreu, ja ispriam svoju ljubav don Fernandu, jer po
velikom prijateljstvu koje mi je iskazivao miljah da mu ne smijem
nita kriti. Toliko sam mu hvalio krasotu, milinu i razboritost
Luscindinu te je moja hvala razbudila u njem elju da vidi djevojku,
obdarenu tolikim vrlinama. U zao as, ja mu udovoljim i jedne mu
je veeri, kad je bila uza svijeu, pokaem kroz prozor, na kojem
smo se obino razgovarali. Smotri je on u takvoj odjei i takvu da je
pozaboravljao sve krasotice koje je donde bio vidio. Zanijemi on,
obezumi se, zanese i naposljetku se zaljubi, kako ete ve vidjeti
dalje u prii o mojoj nesrei. A da mu se jo jae razbudi strast (koju
je meni krio i jedino nebu odavao), dogodi se te on jednoga dana
nae njezino pismo, u kojemu me ona moli da je zaprosim u oca, a
to je pismo bilo tako razborito, edno i zaljubljeno, te on, kad je
proitao, ree da su u jedinoj Luscindi okupljene sve miline, krasote
i pameti koje su porazdijeljene meu drugim enama na svijetu.
Istina je, priznajem danas, da je don Fernando dodue sasvim pravo
slavio Luscindu, ali mi je ipak mrsko bilo sluati iz njegovih usta
toliku hvalu.
Ponem ga se pribojavati i zazirati od njega, jer ne bi ni tren
proao da ne zapodjene razgovor o Luscindi. Razbudila se u meni
neka ljubavna sumnja. Nisam se dodue straio da e se uskolebati
dobrota i vjernost Luscindina, no ipak sam se bojao zle kobi, koja
me i zadesila. Svagda je don Fernando gledao da ita pisma to ih
Luscindi piem, i njene odgovore, pod izlikom da uiva u naoj
duhovitosti. Dogodi se onda te me Luscinda zamoli za knjigu o
vitekim junatvima, da je ita, jer ona je te knjige nadasve voljela, a
bio je to Amadis od Galije...
im je Don Quijote uo da se spominje viteka knjiga,
progovori on:
Da ste vi meni, gospodine, odmah na poetku ove prie
spomenuli da gospoica Luscinda voli viteke knjige, ne biste je
trebali dalje slaviti i dokazivati uzvienost njena uma. Njen um i ne
bi bio tako valjan kako ste vi opisali, kada ona ne bi marila za
onakvo vrijedno tivo. Ne troite dakle ni rijei vie i ne kazujte mi
njenu krasotu, valjanost i pamet, jer im sam samo uo to ona voli,
potvrujem da je ona najkrasnija i najumnija ena na svijetu. A ja
bih, gospodine, volio da ste joj zajedno s Amadisom od Galije
poslali i Don Rugela od Grecije, jer znam da bi gospoica Luscinda
mnogo uivala u Daraidi i Garayi, i u bistroi pastira Darinela,
[156]
i u
divnim stihovima njegovih pastirskih pjesama, koje on pjeva i
prikazuje vrlo umilno, bistro i slobodno. Ali moda e kada biti
vrijeme da vi taj nedostatak nadoknadite, a i nadoknadit e se
odmah, samo ako ste vi voljni otii sa mnom u moje selo, jer ondje
vam ja mogu dati vie od tri stotine knjiga, koje su slast moje due i
zabava mojega ivota; premda sudim da nemam vie nijedne, po
zlobi opakih, zavidnih arobnjaka. A vi mi, gospodine, oprostite to
sam se ogrijeio o obeanje da vam se neu utei u govor, jer im
sam ja uo rije o vitetvu i o skitnicima vitezovima, isto mi je tako
teko bilo da ne govorim kao i sunanim zrakama da ne griju, i
mjeseevim da ne vlae.
[157]
Oprostite dakle i nastavite, jer to je sada
najglavnije.
Dok je don Quijote govorio tako, spustio Cardenio glavu na
grudi, te mu se vidi da se duboko zamislio. Dvaput mu don Quijote
rekne neka nastavi priu, ali on ne die glave i ne odgovara ni rijei.
Najposlije podie glavu i ree.
Ne moe se meni izbiti iz glave, a nitko mi na svijetu nee
izbiti niti dokazati ita drugo, a glupan je tko god drugaije misli i
vjeruje, nego da je onaj nitkov majstor Elisabat bio sulonik kraljice
Madsime.
[158]

To ja poriem! odvrati don Quijote sav ljut i kresne po
obiaju kletvu.
To je krajnja zloba, ili bolje: niskost. Kraljica je Madsima
bila vrlo estita gospoa, te nema sumnje da se onakva uzviena
dama nee uputati s vidarom; a tko drugaije sudi, taj lae kao
najgori nitkov. A ja u mu to dokazati pjeice ili na konju, oruan ili
neoruan, obno ili obdan, ili kako god ga volja.
Cardenio upiljio oi u njega. Opet ga spopalo ludilo, te on ne
nastavlja svoju priu. A ne bi ga don Quijote ni sluao, jer toliko ga
je ozlovoljilo ono to je uo o Madsimi. Za divno udo, zauzeo se
on za nju kao da mu je istinska i prava vladarica: toliko su ga
zaludile njegove proklete knjige! A kad je Cardenio, ionako lud, uo
gdje ga vitez krsti laljivcem, nitkovom i drugim takvim pogrdnim
imenima, dozlogrdi njemu, te on zgrabi kamen to je leao kraj
njega, i grune njime don Quijota u prsa da se izvalio na lea. Sancho
Panza, kad je vidio kako mu ovaj zlostavlja gospodara, stisne
pesnicu i navali na njega, ali ga Cardenio doeka, svali ga pesnicom
sebi pod noge, skoi na njega i izgazi mu rebra do mile volje. Kozar
mu priskoi upomo, no nastrada i sm. A kad ih je sve posvaljivao
i namlatio, okani ih se, te se lijepo i mirno skloni u planinu.
Ustane Sancho, te se onako bijesan to je ni kriv ni duan
izbijen, zgrane na kozara, da na njem iskali srce, i prekori ga da je
on kriv to ih nije upozorio da toga ovjeka spopada gdjekada
ludilo, jer da su oni znali, mogli bi paziti i uvati se. Kozar mu
odgovori da je rekao, a ako Sancho nije uo, nije on kriv. Uzvrati
Sancho, i opet uzvrati kozar, pa se najposlije pograbe za brade i
ponu se mlatiti pesnicama, te da ih nije don Quijote razdvojio, bili
bi se raskidali. Sancho, jo se nosei s kozarom, ree:
Pustite me, gospodaru Vitee Tunoga Lika, jer on je
seljanin kao i ja, a nije oviteen vitez, pa mu se ja mogu po volji
osvetiti to me uvrijedio, i poakati se s njim kao poten ovjek.
Istina je odgovori don Quijote ali ja znam da on nije
nikako kriv ovomu to se dogodilo.
Tako ih on umiri, te opet zapita kozara bi li mogao nai
Cardenija, jer je silno eljan uti nastavak njegove prie. Kozar mu
odgovori to mu je i prije ve rekao, da se ne zna pouzdano gdje
prebiva; no ako bude mnogo obilazio ovim krajem, nai e ga
svakako, ili pri pameti, ili luda.
Dvadeset peta glava
u kojoj se pria o neobinim zgodama to su se u Sierra Moreni
dogodile junakom Vitezu od Manche, i kako se on poveo za
pokornikim ivotom Beltenebrosovim.
Rastane se don Quijote s kozarom, uzjae opet Rocinanta i
naredi Sanchu da krene za njim. Poe Sancho na svojem
magarcu,
[159]
ali jako zlovoljan. Jau oni polako, te stignu tako u
najstrmeniji kraj u planini. Sancha ubi elja da se razgovori s
gospodarom. Ne bi da se ogrijei o zapovijed, i sve eka da
gospodar pone prvi. No kad nije vie mogao podnijeti toliku utnju,
progovori:
Gospodaru don Quijote, blagoslovite mene i otpustite me,
jer ja bih htio odavde vratiti se kui, svojoj eni i djeci, pa u s
njima barem razgovarati i preklapati to god me volja. Ako vi itete,
gospodaru, da ja putujem s vama po ovoj zabiti obdan i obno, a da
ne govorim kad me elja snae, onda ste vi mene iva zakopali. Kad
bi barem ivotinje govorile, kao to su govorile u vrijeme
Jusufovo,
[160]
jo bi nekako bilo, jer bih ja onda s mojim magarcem
vodio razgovor kako volim, i srcu bi mi odlanulo. Teak je to posao
i ne moe ga otrpjeti, obilaziti za pustolovinama dokle god si iv, i
ne nailaziti ni na to nego da te cakaju i loptaju, zasipaju kamenjem i
bubaju akama, a ti ne smije ni zinuti i rei to ti je na dui, kao da
si nijem.
Razumijem ja tebe, Sancho prihvati rije don Quijote.
Mui te to sam udario zabranu na tvoj jezik. Ja evo dokidam tu
zabranu, pa sada ti govori to te volja, ali uz pogodbu da dokinue
vrijedi samo donde dok mi po ovoj planini obilazimo.
Dobro doeka Sancho. Ja dakle sada govorim, jer Bog
zna to e kasnije biti. Odmah se koristim tim doputenjem i pitam:
to ste vi, gospodaru, navalili da se toliko zauzimate za onu kraljicu
Magimasu, kako li se zove? I to se vas tie je li onaj opat bio njezin
ljubavnik, ili nije? Da vi niste za to marili, kad im ionako niste
sudac, ja mislim da bi onaj luak bio dalje priao, i mi ne bismo
izvukli bubotke i kamenom i nogama, i jo vie od pol tuceta
pljusaka.
Tako mi vjere odgovori don Quijote kad bi ti znao,
kao to ja znam, kako je kraljica Madsima bila estita i valjana
gospoa, znam da bi ti kazao kako sam jako strpljiv bio kad nisam
razbio ona usta iz kojih su izile onakve hule. Jer najvea je hula
rei ili misliti da je kraljica sulonica vidarova. Istina je pak da je taj
majstor Elisabat, to ga je luak spomenuo, bio veoma uman ovjek
i razborit savjetnik, a bio je kraljici odgojitelj i lijenik. A da je
kraljica bila njegova ljubaznica, to je glupost i zasluuje najveu
kaznu. I da vidi kako Cardenio nije znao to govori, znaj da on
onda ve nije bio pri sebi kad je to rekao.
To i ja mislim ree Sancho niste ni trebali mariti to
luak govori, jer da vam nije posluila dobra srea, pa da vam nije
uputila onaj kamen u prsa, nego u glavu, lijepo biste mi nastradali
branei onu damu, traga joj ne bilo! A da vidite, Cardenija ne bi ni
osudili, jer je lud!
I od razumnih i od luaka duan je svaki skitnik vitez braniti
ensku ast, bila ta ena koja mu drago, a pogotovo braniti ast
kraljicama onako odlina roda i estitosti kao to je bila kraljica
Madsima, koju ja osobito cijenim zbog njenih vrlina, jer nije bila
samo krasna nego jo i veoma razumna i vrlo strpljiva u mnogim
nevoljama to su je pogaale. A savjeti i drutvo majstora Elisabata
mnogo su joj pokoristili i olakali da svoje muke podnosi razumno i
strpljivo. I odatle je neuka, zlobna svjetina uluila priliku da govori i
misli kako mu je ona bila sulonica; ali ja opet velim da lau, i lagat
e svi koji onako misle i govore, koliko god puta pomisle i reknu.
Ja niti velim, niti mislim odvrati Sancho; neka oni
sami taru glavu; to su udrobili, neka i kusaju; jesu li sulonici ih
nisu, neka s Bogom obraunaju; ne vodim tuu brigu i ne znam
nita; ne bodem nos u tui posao; tko lae, sebi u grlo lae.
Pogotovo jer sam se gol rodio i gol jesam; niti gubim, niti dobivam;
ako i jesu bili sulonici, to se mene tie? Na vuka vika, a lisice
maslo liu. A tko bi svima brnjice ponaticao? T i Boga pogruju.
Za Boga miloga! klikne don Quijote kakve ti to
ludorije nie, Sancho! Kakve veze ima ovo to mi govorimo, s tim
poslovicama to si ih izredao? Tako ti ivota, Sancho, uti pa se
odsad brini kako e goniti magarca, a ne petljaj se u ono to se tebe
ne tie. I zapamti sa svih tvojih pet uti, da je sve ono to sam ja
uinio, to inim i to u uiniti, sasvim razumno i sasvim se slae s
vitekim zakonima, a ja ih bolje znam nego to ih je znao ikoji vitez
koji je ikada pripadao vitekom redu.
Gospodaru odvrati Sancho zar je i to valjan zakon
viteki da mi lutamo po toj planini gdje nema ni staze ni puta, i
traimo luaka koga e moda, ako ga naemo, snai volja da zavri
to je zapoeo, ali ne svoju priu, nego vau glavu, gospodaru, i
moja rebra, pa da ih sasvim skrha?
uti, Sancho, velim ti i opet ree don Quijote; znaj da
ja po ovom kraju ne obilazim jedino od elje da naem onoga
luaka, nego sam nakan izvriti junako djelo kojim u stei vjeito
ime i slavu po svoj otkrivenoj zemlji, a to e junako djelo natkriliti
sve ime se skitnik vitez moe proslaviti i pokazati savrenim.
A je li tako opasno to junako djelo? zapita Sancho
Panza.
Nije odgovori Vitez Tunog Lika ali kocka se moe
izvrnuti i na lho, mjesto na tko. Sve e to biti do tvoje revnosti.
Do moje revnosti? zapita Sancho.
Jest odvrati don Quijote; jer ako se brzo vrati odande
kamo te kanim poslati, brzo e se dokonati moja muka i brzo e
svanuti moja slava. I jer ne valja da dugo bude u udu i da eka to
li u ti rei, znaj, Sancho, da je slavni Amads od Galije bio jedan od
najizvrsnijih skitnika vitezova. Nisam dobro rekao: bio jedan; bio je
on jedini, prvi, jedincati, prvak meu svima koliko god ih je u
njegovo doba bilo na svijetu. Dovraga i dobijesa Belianis i svi oni
koji vele da su mu u iem jednaki, jer oni se varaju, kunem se.
Velim jo: kad se koji slikar eli proslaviti u svojoj umjetnosti on
nastoji oponaati djela najslavnijih slikara koje poznaje. Taj isti
zakon vrijedi i za sve vane poslove i radove koji su na ures dravi.
Tako mora initi, te zaista i ini onaj koji eli stei ime razumnika i
patnika. On e se povesti za Uliksom, u ijoj nam osobi i mukama
Homer slika ivu sliku razboritosti i patnje, kao to nam je Vergilije
u Enejinu licu prikazao vrlinu estita sina, te bistrinu hrabra i
razumna voe. Nisu oni njih slikali i opisivali onakve kakvi su zbilja
bili, nego kakvi treba da budu, da po svojim vrlinama budu primjer
buduim naratajima. Isto je tako Amads bio vodi, zvijezda
Danica, sunce hrabrih i zaljubljenih vitezova, i za njim treba da se
povodimo svi mi koji vojujemo pod zastavom ljubavi i vitetva. Kad
je dakle ovako, kao to jest, ja sudim, prijane Sancho, da e se onaj
skitnik vitez koji se najbolje bude povodio za njim, najblie
primaknuti savrenosti vitekoj i stei je. A jedna od onih zgoda
gdje se taj vitez najvie iskazao svojom razboritou, valjanou,
hrabrou, stalnou i ljubavlju, bila je kad se, prezren od gospoe
Ariane, sklonio na Sirotnu Stijenu, da tamo ini pokoru, te
promijenio svoje ime u Beltenebros, dakle u ime koje jamano ima i
znaenje
[161]
i podesno je za ivot kakav je on od svoje volje odabrao.
Meni je eto lake povesti se u tome za njim negoli prepolavljati
gorostase, sjei zmajevima glave, ubijati pozoje, razbijati vojske,
nititi mornarice, razdreivati arolije. A kako je ovaj kraj zgodan za
ovakva djela, nisam nakan promaiti prigodu koja mi se sada nudi
sama.
to biste vi dakle, gospodaru, u toj zabiti? zapita Sancho.
Zar ti nisam ve rekao? odgovori don Quijote. Hou
da oponaam Amadsa, da se gradim ovdje oajnikom, luakom i
bijesnikom, te da ujedno oponaam junakoga don Roldna, kad je
kod nekog vrela naao znakove da je krasna Anglika uinila
nevaljaltinu s Medorom; od toga je on jada poludio, te stao upati
drvee, mutiti vodu u bistrim vrelima, ubijati pastire, tamaniti stada,
paliti kolibe, ruiti kue, otjerivati kobile i initi stotinu tisua
drugih neobinih djela,
[162]
koja su zavrijedila slavu i pismeni
spomen. Ne kanim ja dodue Roldna, Orlanda, Rotolanda (jer sva
je ta tri imena on nosio) oponaati potpunoma, u svim ludostima
koje je on inio, govorio i zamiljao, nego u izmeu njih probrati
to god bolje budem mogao samo one koje mi se ine najbitnije. A
moda u se zadovoljiti i samim oponaanjem Amadsa, koji nije
inio tetne ludosti, nego jedino plane i jadovne, te tako stekao
veu slavu od ikoga.
Ja bih rekao priklopi Sancho da su vitezovi koji su to
inili bili podjareni, te su imali rata da ine ludorije i pokoru, ali
radi ega biste vi, gospodaru, pomahnitali? Koja vas je dama
prezrela, ili kakve ste znakove nali koji vam dokazuju da je
gospoa Dulcinea od Tobosa poinila kakvu djetinjariju s Maurom
ili kraninom?
To i jest odgovori don Quijote u tom i jest divota
mojega djela. Ako koji skitnik vitez s kakva uzroka poludi, niti mu
je zasluga, niti mudrolija; majstorija je pobenaviti bez razloga i
pokazati odabranici: kad umast inim ovoliko, to bih tek uinio da
sam lud? Pogotovo gdje ja ionako imam dovoljnoga razloga, jer sam
odavno ve daleko od svagdanje vladarice svoje Dulcineje od
Tobosa, a ti si uo onomad kako pastir Ambrosio veli da je onaj koji
je rastavljen od drage u svakom zlu i strahu. Ne trati dakle vrijeme,
prijane Sancho, savjetujui mi da se okanim ovoga neobinog, jo
nevienoga oponaanja. Ja sam lud i hou da ludujem sve donde dok
se ti ne vrati s odgovorom na pismo koje po tebi kanim poslati
svojoj vladarici Dulcineji. Ako odgovor bude onakav kakav dolikuje
mojoj vjernosti, dokonat e se moja ludost i pokora; ako pak bude
sumnje, ja u zbiljski poludjeti, pa kad budem lud, neu ni osjeati
ludost. Kako god ona odgovorila, iskopat u se iz smetnje i muke u
kojoj me ostavlja, te u se ili pri zdravoj pameti radovati dobromu
glasu koji mi javlja, ili neu, lud, ni osjeati nesreu koju mi
donosi. Ali reci mi, Sancho, jesi li dobro spremio Mambrinov
ljem, jer ja sam vidio da si ga podigao sa zemlje kad ga je onaj
zlosretnik htio unititi? Ali nije mogao: vidi se od kakve je fine
kovine i vrste grae.
Odgovori mu Sancho:
Tako mi Boga ivoga, gospodaru Vitee Tunog Lika,
poneto od toga to vi velite, ne mogu vie otrpjeti ni mirno
podnijeti. Gotovo pomiljam da je sve to to mi priate o vitetvima,
o osvajanju kraljevina i carevina, o poklanjanju otoka i o razdavanju
drugih milosti i divota, kako je obiaj skitnicima vitezovima, sve
redom puka lagarija uvjetar, same kule u olucima, ili u oblacima,
kako li se kae. Jer tko vas uje, gospodaru, gdje velite da je
brijaka plitica Mambrinov ljem, i da to u ova dva-tri dana niste jo
progledali, to e se suditi o onome koji tako govori i tvrdi, nego da
mu se pomutila pamet? Pliticu sam ja spremio u vreu; sva je
ulupljena. Ponijet u je i kod kue popraviti, da se brijem iz nje, ako
mi Bog bude milostiv te se jo kada vratim svojoj eni i djeci.
Pazi, Sancho! ree don Quijote. Tako mi Boga, kojim
se i ti kune, ti si krae pameti nego to je danas ili je ikada bio ikoji
perjanik na svijetu. Zar ti za sve ovo vrijeme otkad sa mnom
obilazi nisi jo opazio da je sve to god se dogaa skitnicima
vitezovima nalik na prikaze, ludosti i gluposti, i da sve biva
naopako. A nije tako, nego oko nas vrvi neprestance itav roj
arobnjaka, koji sve to god je nae mijenjaju i izvraaju i
preudeavaju po svojoj volji, kako ve ele, da nam pomau ili da
nas upropauju. Ono dakle to se tebi ini brijakom pliticom, meni
se ini Mambrinovim ljemom, a drugomu e se uiniti im drugim.
Neobino je oprezan bio arobnjak koji je meni pomagao, kad je
udesio da se ono to je zapravo i doista Mambrinov ljem svima ini
pliticom, jer taj je ljem tolike cijene da bi sav svijet na mene
navalio, samo da mi ga otme. Ali kad vide da nije nita nego
brijaka plitica, ne haju da ga se domognu, kako ga je eno i onaj to
ga je htio razbiti ostavio na zemlji i nije ga digao. A tako mi vjere,
da ga je prepoznao, ne bi ga ostavio nipoto. uvaj ga, prijatelju, jer
sada mi ne treba, nego sam nakan baciti svu tu bojnu opremu i
ogoljeti se kako sam roen, ako me snae volja da se u pokori
povedem vie za Roldnom nego za Amadsom.
U tom razgovoru stignu pod visoko brdo to se kao strma hrid
ispelo izmeu drugih brda uokolo. Niza strminu tee mu tih potoi,
a uokolo se prostrla zelena, bujna livada, da je se oi ne mogu
nagledati. Ima tu mnogo umskoga drvea, biljaka i cvijea, i mjesto
je ba ubavo. To mjesto izabere Vitez Tunog Lika za svoju pokoru,
te kad ga je ugledao, progovori na sav glas, kao da je enuo:
Ovo je, oj Boe, ono mjesto koje ja odreujem i odabirem
da oplakujem nesreu u koju si me strovalio. Ovo je mjesto gdje e
suze iz mojih oiju dolijevati vodu u taj potoi, a neprestani,
duboki uzdisaji moji svagda njihati lie na umskom drveu, da se
pamti i zna jad to mui moje ucviljeno srce. Oj vi umski bozi, koji
mu drago bili, to u ovoj zabiti prebivate, sluajte jade nesretnoga
zaljubljenika, koga je dug rastanak i ljubavna sumnja nagnala da
kuka u ovoj divljini i da jadikuje o krutosti one neharnice krasotice
koja je vrhunac i domet sve ljudske ljepote! Oj vi nimfe i drijade,
koje obiavate prebivati u gorskim gutarama, hitri, poudni satiri,
koji vas, iako uzalud, ljube, nikada ne bunili slatki mir va ako
budete sa mnom oplakivale moju nesreu ili je barem htjele sluati!
Oj Dulcinejo od Tobosa, dane moje noi, blaenstvo moje muke,
vodiljo mojih putova, zvijezdo moje sree, Bog ti dao sreu, koliko
god je bude molila, ali pogledaj mene, gdje sam i u kakav sam se
jad strovalio jer nisam s tobom, i uzvrati mi dobrostivo, kako moja
vjernost zasluuje! Oj samotno drvee, od dana dananjega drugovi
moje samoe, zanjiite tiho granama i javite mi da vam nisam mrska
pridolica! Oj ti perjanie moj, mili drue u sretnim i zlosretnim
prigodama, pamti svojski to e ovdje vidjeti da inim, da mogne
pripovijedati onoj to je jedina skrivila sve ovo!
Kad je to izgovorio, sjae s Rocinanta, uas ga razuzda i
rasedla, te ga pljusne dlanom po sapima i ree:
Slobodu ti poklanja onaj to ju je izgubio, konjiu moj,
slavan po djelima a nesretan po sudbini. Idi kamo te volja, jer tebi
pie na elu da ti nije ravan po hitrini ni Astolfov Hipogrif, ni uveni
Frontino, koji je onako skupo stajao Bradamanta.
[163]

Kad to vidje Sancho, rei e:
Hvala onomu koji nam je maknuo s vrata posao da sivcu
skidamo samar. Tako mi vjere, i ja bih sivca znao pljeskati i kojeta
rei u njegovu hvalu. Ali da je on ovdje, ne bih ja dopustio da ga
itko rasamari, jer i ne treba. to se njega tiu sve te ludorije
zaljubljenikove i oajnikove, kad taj nije njegov gospodar, nego sam
po Bogu ja. Nego, gospodaru Vitee Tunog Lika, ako je moje
putovanje i vae ludovanje zbiljsko, valjat e opet osedlati
Rocinanta, da on zamijeni sivca, jer ja u tako bre i tamo i natrag.
A ako krenem pjeice, ne znam kada u stii tamo i kada u
dopjeaiti natrag, jer ja sam zapravo lo pjeak.
Neka ti bude, Sancho, kako voli pristane don Quijote;
nisi ni smislio loe. Za tri e dana krenuti, a dotle e vidjeti to
ja zbog nje inim i govorim, pa e joj pripovijedati.
A to u vidjeti to nisam ve vidio? zapita Sancho.
I ne sanja ti! odgovori don Quijote. Razderat u ja
sada odjeu, porazbacati oruje, treskati glavom o ove stijene, i jo
kojeta nalik, da e se uditi.
Za Boga miloga! odvrati Sancho. Pazite kako ete to
treskati glavom, jer biste mogli udariti o kakvu stijenu tako
nezgodno da bi se mogla, kad prvi put tresnete, rastresnuti sva vaa
pokora. Ali kad vi, gospodaru, mislite ba da morate treskati glavom
i da vam posao ne bi valjao bez toga, ja sudim, kad je ionako sve to
himba, opsjena i lakrdija, da biste se vi mogli zadovoljiti i tim da
treskate i udarate glavom o vodu ili o togod mekano kao pamuk. A
ja u, ne brinite se, pripovijedati ve gospoi da ste vi, gospodaru,
tresnuli glavom o iljak na stijeni koja je tvra od dijamanta.
Hvala ti, Sancho, na dobroj nakani odgovori don Quijote
ali ja ti kazujem i znam da sve ovo to ja inim nije lakrdija, nego
prava zbilja. Da je drukije, bilo bi protivno vitekim zakonima, koji
nam zabranjuju svaku la, neemo li da budemo za kaznu izbaeni,
a initi jedno umjesto drugoga isto je to i lagati. Ja moram dakle
udarati istinski, snano i valjano, bez ikakva mudrovanja i
izmiljanja. Mora mi zato ostaviti malo svilca, da se vidam, kad
nam je po nesrei nestalo melema.
Jo je gora nesrea odvrati Sancho to smo izgubili
magarca, jer s njim je nestao i svilac i sve drugo. Ali ja vas,
gospodaru, molim da ne spominjete vie onaj prokleti napitak, jer
im mu zaujem ime, izvrne se u meni dua, a ne samo eludac. I
jo vas molim: zamislite vi kao da su ve prola ta tri dana to ste mi
odredili kao rok u kojem u gledati kakve ludorije vi inite. Ja sam
voljan priznati da sam ih vidio i da su prole pravo i valjano, te u
gospoi Dulcineji pripovijedati udesa. A vi napiite pismo i
otpremite me odmah, jer sam jako eljan da se to prije vratim i vas,
gospodaru, izbavim iz ovoga istilita u kojem vas ostavljam.
istilitem ti to zove, Sancho? zapita don Quijote.
Bolje je da to okrsti paklom, ili jo gorim imenom, ako ima ita
gore.
Tko je u pakao zapao odgovori Sancho nulla est
retentio,
[164]
kako sam uo da vele.
Ne razumijem, to je retentio doeka don Quijote.
Retentio znai odgovori Sancho da onaj koji je u
paklu nikada ne izlazi i ne moe izii. Ali vama e biti, gospodaru,
drukije, tako mi mojih nogu, da ih mognem micati i mamuzati
Rocinanta, da ga trgnem. A dok ja samo stignem u Toboso, pred lice
gospoi Dulcineji, napripovijedat u se ja njoj o glupostima i
ludorijama (jer to je svejedno) koje ste vi, gospodaru, poinili i jo
ih inite, pa e se ona umekati i biti meka od rukavice, sve ako je
bila tvrda od drveta. S njenim u se slatkim i medenim odgovorom
vratiti zrakom kao arobnjak, te u vas, gospodaru, izbaviti iz ovoga
istilita, koje vam se ini paklom, ali nije, jer vama ima nade da
ete izii, dok onima koji su u paklu nema. Mislim da ni vi neete
rei drugaije.
Istina je ree Vitez Tunog Lika; no, kako da napiem
pismo?
A i magareu mjenicu dometne Sancho.
Sve emo zajedno odvrati don Quijote a kako
nemamo papira, zgodno e biti da ja, kao u stara vremena, napiem
na lie s drveta, ili na votane ploice; no i njih bismo sada teko
nali, kao i papir. Ali ja sam se ve sjetio na emu e zgodno biti da
napiem, i jo kako zgodno: u biljenici to je bila Cardenijeva, a ti
se onda pobrini da bude lijepo prepisano na papir im stigne u prvo
selo, gdje ima uitelj, ili ako nema uitelja, prepisat e koji god
crkvenjak; samo ne daj prepisivati nijednomu pisaru, jer e ga
narkati kao kakav advokatski spis i onda ga nee moi ni vrag
proitati.
A to emo s potpisom? upita Sancho.
Nikada nije Amads potpisivao svoja pisma odgovori don
Quijote.
Dobro prihvati Sancho ali mjenica se mora svakako
potpisati, pa ako bude prepisivana, rei e da je potpis laan, i ja
ostadoh bez magarca.
Mjenicu u ja potpisati u toj istoj biljenici, pa kad je bude
vidjela moja sinovica, nee ti kratiti to mjenicom odreujem. A to
se tie ljubavnoga pisma, potpisat e: Va sve do smrti, Vitez
Tunog Lika. Svejedno je to e biti od tue ruke, jer koliko se ja
sjeam, ne zna Dulcinea ni pisati ni itati, a otkad ivi nije nikada
vidjela ni slovca ni pisma mojega; moja je i njena ljubav bila uvijek
platonska, i mi smo se samo u potenju gledali. A i to je porijetko
bivalo, te bih se smio po istini zakleti da sam je za ovih dvanaest
godina, otkad je ljubim jae nego vid ovih svojih oiju, vidio svega
nekoliko puta; a moe biti da ni od tih nekoliko puta nije ona ni
jedanput opazila da ju gledam; tako su je u potenju i sklonito
odgojili otac njezin Lorenzo Corchuelo i mati Aldonza Nogales.
Ehe-he! klikne Sancho. Gospoa je Dulcinea od
Tobosa dakle ki Lorenza Corchuela, i drugo joj je ime Aldonza
Lorenzo?
Jest potvrdi don Quijote a ona je vrijedna da bude
vladarica cijelom svijetu.
Znam ja nju dobro prihvati Sancho pa vam velim da
ona baca motku kao najjai momak u cijelom selu. Tako mi svega,
to je cura od oka, od kremena, nebojazna. Izvui e ona iz kripca
kojega god skitnika viteza, ili koga god drugog, ako nju uzme za
enu. Aoh, majin sine! ilava je ona i grlata! Znam ja kako se
jednoga dana popela u selu na zvonik, da svie momke s oeve
ugarnice: bilo je donde vie od pol milje, a ipak su je uli kao da su
pod samom zvnarom. A najljepe joj je to nije ni najmanje
gizdava, nego sa svakim pristaje, sa svakim se ali, u svakoga
zabada i bocka. Velim dakle, gospodaru Vitee Tunog Lika, nije to
samo da vi moete i treba zbog nje da inite ludorije, nego i sasvim
pravo treba da oajavate i da se objesite, jer tko god douje, rei e
da ste jako dobro uinili, sve ako vas i vrag odnese. A ja bih to
prije na put, samo da nju vidim, jer je ve odavno nisam vidio.
Jamano je ve ogrdjela, jer enama se jako kvari lice, kad su
svagda po polju, na suncu i na zraku. A priznajem vam istinu,
gospodaru don Quijote, da sam sve dosad bio u velikom neznanju; ja
sam mislio zacijelo da je gospoa Dulcinea svakako princeza u koju
ste zaljubljeni, ili takva enska glava koja zasluuje one bogate
darove to ste joj vi, gospodaru, poslali, onoga Viskajca i one
galijae, i jo mnoge druge koje ste joj jamano poklonili, jer vi ste
zacijelo izvojtili i izvojevali mnogo pobjeda jo i onda dok vam ja
nisam bio konjuar. Ali kad pravo smislim, to e to gospoi
Aldonzi Lorenzo, to jest gospoi Dulcineji od Tobosa, da joj dolaze
i na koljena padaju pred njom oni koje ste vi, gospodaru, pobijedili,
te ih aljete i jo ete ih, slati? T moglo bi se dogoditi da joj dou i
zateknu je ba gdje grebe lan, ili mlati ito na gumnu, pa e se oni
zastidjeti kad je vide, a ona e ismijati poklon i ozlovoljiti se.
Ja sam tebi, Sancho, esto ve govorio odvrati don
Quijote da si ti velik brbljavac, ali se uza svu svoju plitku pamet
voli razmetati, kao da si mudra glava. Da vidi dakle kakav si ti
tupan a kako sam ja razuman, pripovjedit u ti priu, pa sluaj:
Bila dakle neka lijepa, mlada udovica, slobodna, bogata i uza to
ive naravi, pa ti se ona zaljubila u momka laika, jedra i gromorna.
Doznao to njegov starjeina, te e jednoga dana bratinski prekoriti
udoviicu: udim vam se, gospoo, i ne mogu se preuditi kako se
takva odlina i krasna i bogata dama kao to ste vi zaljubljuje u
onako jadna, glupa i prosta ovjeka kao to je taj i taj, a imate u
ovom samostanu tolikih magistara, magistarskih kandidata i
bogoslova, te biste ih vi mogli birati kao kruke i govoriti: ovoga
hou, onoga neu. Ali ona mu doskoi vrlo domiljato: Vi se,
preasni gospodine, jako varate i sudite onako starinski, ako mislite
da sam ja njega loe odabrala jer se on ini glupanom. Za ono to ja
od njega elim zna on isto onoliko filozofije koliko i Aristotel, i jo
vie.
Isto tako, Sancho, za ono to ja elim vrijedi meni Dulcinea od
Tobosa koliko i najuzvienija princeza na svijetu. Tako i svi pjesnici
slave dame pod imenima koja im sami nadijevaju, a ipak one nisu
njihove. Zar ti misli da su sve te Amarilide, Filide, Silvije, Dijane,
Galateje, i druge, kojima vrve knjige, romance, brijanice,
pozornice, zaista ikada ivjele i bile ljubaznice onih koji su ih slavili
i slave ih pjesmama? Nisu bogme, nego ih ponajvie izmiljaju da o
njima grade stihove, te da budu smatrani za zaljubljenike, kojima je
stalo do toga da su zaljubljeni. Meni je dakle dovoljno kad mislim i
vjerujem da je Aldonza Lorenzo dobra, lijepa i estita, a to se tie
porijekla, svejedno je. Nee joj se istraivati porijeklo da dobije
kakav habit, a ja raunam da je ona najuzvienija princeza na
svijetu. Ako ti, Sancho, ne zna, znaj sada da samo dvije odlike
potiu ljubav jae od drugih: velika krasota i dobar glas, a to se
dvoje u savrenosti nalazi u Dulcineje, jer po krasoti joj nijedna nije
ravna, a po dobru glasu malo je koja nalik na nju. Da zakljuim, ja
sudim da je sve ovako kako velim, ni vie ni manje, a ja nju slikam
u svojoj pameti kako ja elim, i po ljepoti i po plemenitosti, te joj
nije niti Helena ravna, niti Lukrecija jednaka, niti ikoja druga od
uvenih ena iz starih vremena, grkih, barbarskih ili latinskih. Neka
svatko govori to ga je volja, pa ako me budu neznalice za to kudile,
rasudljivi me ljudi nee koriti.
Ja kaem odgovori Sancho da vi, gospodaru, sve
pravo velite, a ja sam magarac. Ali to ja i spominjem magarca, kad
u objeenikovoj kui ne valja govoriti o uetu. Nego dajte vi meni
pismo, pa da s Bojom pomoi krenem na put.
Don Quijote izvadi biljenicu, skloni se i pone sasvim mirno
pisati pismo. Kad ga je napisao, zovne Sancha i rekne mu da e mu
ga proitati, a on neka pamti, da ga zna napamet ako bi ga sluajno
izgubio putem, jer se od zlosretnika moe nadati svakom zlu.
Odgovori mu na to Sancho:
Napiite ga vi, gospodaru, dvaput-triput u tu biljenicu i
dajte mi je, ja u je valjano uvati, jer ludo je i pomisliti da u
napisano zapamtiti. Moje je pamenje tako loe da esto
zaboravljam i kako se zovem. Ali bilo kako bilo, proitajte vi meni,
a ja u sluati i uivati, jer znam da e biti kao iz knjige.
Sluaj to pie u pismu ree don Quijote.
PISMO DON QUIJOTOVO DULCINEJI OD TOBOSA
Visoka i uzviena gospoo!
Od ranjenoga iljkom odsutnosti i prostrijeljenoga strijelama
kroza srce preslatka Dulcinejo od Tobosa, pozdravlje tebi alje i eli
zdravlje, kojega on nema. Ako tvoja krasota mene prezre, ako mi
tvoja vrednoa ne bude sklona, ako me tvoj nehaj razjadi, neu se
moi, premda sam jako strpljiv, oduprijeti nevolji, koja nije samo
ljuta nego i trajna. Moj e te estiti perjanik Sancho, krasna
neharnice, ljubljena neprijateljice moja, potanko obavijestiti u
kakvu sam stanju zbog tebe ostao ovdje: ako si mi voljna priskoiti,
ja sam tvoj; ako nisi, ini to ti se mili; jer kad dokonam ivot,
udovoljit u i tvojoj okrutnosti i svojoj elji.
Tvoj do smrti,
VITEZ TUNOG LIKA
Tako mi oeva ivota klikne Sancho, kad je uo pismo
to je najuzvienije to sam ikada uo. Zakona mu, kako vi njoj,
gospodaru, sve tu javljate to god elite, i kako je tu ba zgodan
potpis: Vitez Tunog Lika! Istinsku vam istinu velim: vi ste,
gospodaru, pravi pravcati vrag, pa i nema to ne biste znali.
Sve treba u staleu u kojem sam ja odgovori don Quijote.
Onda mi napiite, gospodaru ree Sancho na drugoj
strani onu mjenicu na tri magarca, i potpiite jako razgovijetno, da je
svi poznaju, kad je vide.
Hou odgovori don Quijote.
Napie, te proita, a bilo je evo ovako:
Na ovu magareu prima-mjenicu, predajte, gospoice
sinovice, Sanchu Panzi, mojemu perjaniku, tri od onih pet magaraca
to su mi kod kue i na vaoj su brizi. Nareujem da mu ta tri
magarca doznaite i isplatite za isto toliko magaraca koje sam ja
ovdje primio u gotovu, to je ovim i njegovom namirom namireno.
Izdano usred Sierra Morene, dne 22. kolovoza ove godine.
[165]

Dobro je rei e Sancho a sad potpiite, gospodaru.
Nije potrebno potpisivati odgovori don Quijote nego
je dovoljna kovrica
[166]
od mojega potpisa, jer to je isto to i potpis,
a vrijedi za tri magarca, pa i za tri stotine.
Ja se uzdam u vas, gospodaru pristane Sancho. Pustite
me da odem i osedlam Rocinanta, a vi se spremite da se oprostimo,
jer ja sam voljan odmah krenuti, da ne gledam ludosti to ih vi jo
kanite initi, a ja u rei da sam vidio tolike te i ne elim vie.
Ja elim barem, Sancho, a elim jer je tako potrebno, da me
vidi gola golcata, pa da ja poinim jedno ili dva tuceta ludosti. Ja
u ih poizvravati za manje od pol sata, a kad ih bude vidio
roenim oima, moi e se mirne due zakleti i za sve druge, koje
jo kani dometnuti. A ja ti velim da ih ti i ne zna toliko iskazati
koliko ih ja kanim poiniti.
Za Boga miloga, gospodaru moj, nemojte da vas gledam
gola golcata, jer e me to jako raalostiti, i morat u zaplakati. I tako
me jo boli glava, kako sam sino plakao za sivcem, pa ne bih opet u
pla. A ako elite da vidim nekoliko vaih ludorija, radite ih
odjeveni, ukratko, radite ega se sjetite. Pogotovo gdje meni to i ne
treba, nego se samo, kako ve rekoh, otee moj put, i ja u se kasnije
vratiti s glasovima koje vi, gospodaru, elite i zasluujete. A ne bude
li tako, neka se pazi gospoa Dulcinea, jer ako ona meni ne
odgovori kako dolikuje, kunem se sveano svime to god znam, ja
u njoj cakanjem i pljuskama izbiti iz eluca valjan odgovor. Kako
bi se i trpjelo da tako uven skitnik vitez kao to ste vi, gospodaru,
luduje ni zbog ega i ni rad ega, nego poradi nekakve... Neka
gospoica samo pazi da ja ne zinem, jer, svega mi, ako ja ponem
nizati i redati, nee doekati kraja. Vjet sam ja tomu zanatu! Ne zna
ona mene, ali da me zna, tako mi vjere, pazila bi se.
Boga mi, Sancho na to e don Quijote ja bih rekao da
ni ti nisi pametniji od mene.
Nisam ja toliko lud odvrati Sancho ali sam ei. No,
manimo se toga. to ete vi, gospodaru, jesti, dok se ja ne vratim?
Kanite li, kao Cardenio, doekivati na putu i pastirima otimati?
Ne vodi o tome brigu! odgovori don Quijote. Sve i da
imam jela, ne bih jeo nita nego biljke i plodove s ove livade i
drvea, jer u tome i jest pokora: ne jesti i jo se trapiti. S Bogom
dakle.
A znate li vi, gospodaru, ega se ja bojim? Da neu pogoditi
natrag na ovo mjesto, jer je tako skrovito.
Oznai valjano znakovima ree don Quijote a ja u
paziti da se ne udaljim odavle, i jo u se penjati na ove hridi, da te
dogledam kad se bude vraao. Da me pak ne promai i ne zaluta,
bit e najsigurnije da nasijee granica od utilovke, koje ovuda
ima sva sila, i da ih putem na razmake baca, dok ne izie u polje,
pa e ti te granice posluiti kao putokazi i znakovi da me na
povratku nae kao to je pomogao konac Tezeju u labirintu ili
nedohodu.
Tako u i uiniti odgovori Sancho Panza.
Nasijee on neto granica, zamoli gospodara za blagoslov i
oprosti se s njim, pa zaplae i on i gospodar. Uzjae onda Rocinanta,
a gospodar mu usrdno preporui neka pazi na konja kao na sebe
samoga.
Tako Sancho udari putem u ravnicu, sipajui na razmake
granice utilovke, kako mu je savjetovao gospodar. Krenuo on
dakle, a sve ga jo mui to nije vidio barem koju ludoriju don
Quijotovu. Nije prevalio ni sto koraaja, okrenu on Rocinanta i ree:
Pravo ste ono rekli, gospodaru: da se ja mognem bez tegobe
na savjesti zakleti da sam vas vidio kako radite ludorije, dobro bi
bilo vidjeti barem jednu, premda je prilino velika ve i ta to vi
ostajete ovdje.
Zar ti ja nisam govorio? rei e don Quijote. Priekaj,
Sancho, a ja u je uraditi dok ni Vjerovanje ne izmoli.
Skine on bre-bolje hlae, te ostane gol, samo s kouljom na
sebi. Onda, ni pet ni est, skoi dvaput uvis i pljesne se po tabanima,
dvaput se prebaci naglavce i zavitla nogama po zraku, te raskrije
neke dijelove, tako da je Sancho, samo da ih ne bi opet vidio,
okrenuo Rocinanta, zadovoljio se i uvjerio: moe se zakleti da mu je
gospodar lud.
Pustimo dakle perjanika neka ide svojim putem, dok se ne
vrati, a to e ubrzo biti.
Dvadeset esta glava
u kojoj se nastavlja kako je don Quijote bio njean zaljubljenik u
Sierra Moreni.
Kronika dalje kazuje to je Vitez Tunog Lika radio kad je
ostao sam. Poto je zavrio premetanje i prekobacivanje onako od
pojasa gol i odjeven iznad pojasa, i poto je vidio da Sancho nije
htio due ostajati i gledati mu ludorije, popne se don Quijote navrh
visoke hridi i tu opet svrne puste misli na ono o emu je ve esto
premiljao, ali se nikada nije mogao odluiti; razmiljao je o tome
to bi mu bilo bolje i zgodnije: ili silovitim mahnitanjem oponaati
Roldna, ili nujnim ludorijama Amadsa. Razgovara on sam sa
sobom i veli:
Ako je Roldn bio tako valjan vitez i tako hrabar kako svi
kazuju, nije ni udo, jer je bio zaaran, i nitko ga nije mogao
usmrtiti dok mu ne ubode u taban iglu pribadau od pol maravedija,
pa je zato i nosio postole sa sedam eljeznih potplata.
[167]
Ali ga ni te
domiljatosti nisu obranile od Bernarda od Carpija, koji ih je
dokuio te ga u Roncesvallesu zaguio rukama.
[168]
No, manimo se
sada njegove hrabrosti, pa se vratimo na ono kako je enuo pameu,
jer je doista poludio kad je kod vrela naao znakove i kad mu je
pastir potvrdio da je Anglica barem dvaput u podnevno doba
spavala ondje s Medorom, paem Agramantovim, kutravim
maurskim mladiem.
[169]
Ako se dakle uvjerio da je to istina i da ga
je voljena osramotila, lako mu bijae poludjeti. No, kako da se ja
povedem za njim u ludovanju dok se poveo nisam i u razlogu? Jer ja
bih se usudio zakleti da moja Dulcinea od Tobosa, otkad ivi, nije
jo ni vidjela Maura, kakav je i kako je odjeven, i da je ona jo i
danas ista kao i mati koja ju je rodila.
[170]
Bjelodanu bih joj krivicu
nanio kad bih ita drugo pomislio o njoj, te poeo ludovati onako
kao bijesni Roldn. U drugu ruku, vidim da Amads od Galije niti je
enuo pameu niti je radio ludorije, pa je stekao veu slavu
zaljubljeniku nego itko, jer, kako povijest kazuje, nije uinio drugo
nego, kad je vidio da ga je prezrela odabranica njegova Oriana te mu
zabranila da joj izlazi na oi dokle god nju ne bude volja, sklonio se
s nekim pustinjakom na Sirotnu Stijenu, te se ondje sit naplakao i
Bogu se namolio, dok mu se Bog u najgorem jadu i nevolji ne
smilova. Ako je to istina, kao to i jest, zato bih se ja sada muio i
sve sa sebe zbacivao, zato bih oteivao ovo drvee koje mi nije
nita naao uinilo, i zato bih mutio bistru vodu ovim potocima, iz
kojih u se napiti dok oednim? Slava uspomeni Amadsovoj! Za
njim e se povesti don Quijote od Manche u emu god bude mogao,
te e se i o njemu rei to se i o drugom reklo: ako nije izvrio velika
djela, nije alio glave da ih izvri: pa ako mene nije odvrgla i
prezrela Dulcinea od Tobosa, dovoljno mi je, kako ve rekoh, to
sam daleko od nje. Na posao dakle: javljajte mi se na pameti, djela
Amadsova, i pouite me odakle bih vas poeo oponaati. Ali znam
da se on najvie Bogu molio i preporuivao... A kako u ja, kad
nemam patrica?
Uto se sjeti kako e ih namaknuti: otrgne od pole na koulji, to
jest od donjeg dijela koulje to niza nj visi, dugaak trak i zavee
jedanaest uzlova, a jedan meu njima krupniji od sviju drugih; to su
mu za sve vrijeme to je ondje proboravio bile patrice, i na njima je
izmolio milijun Zdravomarija.
[171]
Samo mu je na muku bilo to tu
nema i pustinjaka koji bi ga ispovijedao i s kojim bi se tjeio.
Zabavljao se dakle tim da se eta po livadici, te da rezucka u koru na
drveu i pie po sitnom pijesku silne stihove, sve redom o jadima
svojim, a nekoje u slavu Dulcinejinu. Ali jedino su se ovi stihovi
zatekli itavi i mogli se proitati kad njega naoe ondje:
Oj drvee, rae, biljke,
Razasute po tom dolu,
I visoke, i zelene,
prisluajte mojem bolu,
Poalite tuna mene.
Ne bjeite od mog jada,
Iako je pun grozote.
Ja se grenik kajem sada,
Ovdje kuka don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.
Toj e mjesto kamo se je
Zatravlj eni dragi skrio
Gospoice Dulcineje,
I sad ne zna ni kako e,
Ni kuda bi udario.
Od Ljubavi, stare zloe,
Za nos vuen kroz strahote
Naplako je bavu suza.
Ovdje kuka don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.
Pustolovnog on se puta
U zabiti prihvatio,
I kunui jad svoj luta
Kroz nevolje i bez traga,
Niz doline, uz visote.
Ne blai ga ljubav blaga,
Volovskom ga ilom gruha.
eui se iza uha
Kuka ovdj e don Quijote
Za dalekom Dulcinejom
Od Tobosa.
Dobrano su se nasmijali oni koji te stihove naoe, to je
Dulcinejinu imenu dodano: od Tobosa. Uini im se da je don
Quijote valjda mislio, ako ne dometne: od Tobosa, nee se pjesma
razumjeti; a tako je i bilo, priznao je on kasnije. Napisao je on jo i
mnogo drugih pjesama, ali se nisu mogle razabrati jasno, kako
rekoh, niti su bile cijele, nego su se uuvale samo te tri kitice. Tako
je on provodio vrijeme, uzdisao, zazivao faune i silvane onoga
grmlja, potone nimfe, tunu, planu Ehu, da mu ova odgovori, one
da ga utjee, a oni da ga posluaju, i traio biljke, da se prehrani dok
se ne vrati Sancho. A da je Sancho umjesto tri dana izostao tri
tjedna, Vitez Tunog Lika sav bi se izobliio da ga ne bi poznala ni
roena mati.
Valja sada da ga ostavimo onako zaokupljena uzdisajima i
stihovima, pa da ispriamo to se dogodilo Sanchu Pmzi u njegovu
poslanju. Kad je ispao na cestu, potrai on put u Toboso, te stigne
sutradan pred onu krmu gdje mu se dogodila nezgoda s loptanjem.
im ju je opazio, odmah mu bijae kao da i opet leti u zrak. Ne
htjede zato ui, premda je bilo vrijeme jelu, a on eljan okusiti
togod toplo, nakon mnogih dana gdje se samim hladnim jelom
hranio.
Glad ga pritjerala krmi, ali se jo skanjuje bi li uao ili ne bi.
Dok se on skanjivao, iziu iz krme dva ovjeka, koji ga odmah
prepoznaju. I zapita jedan drugoga:
Gospodine upnie, nije li ono na konju Sancho Panza, o
kome ree gazdarica naega pustolova da je otiao kao konjuar s
njenim gospodarom?
On je odvrati upnik a konj je don Quijotov.
Poznavali su ga dobro, jer su to bili upnik i brija iz njegova
sela, koji su vitezu onomad razgldali knjige i sudili im. im oni
prepoznae Sancha Panzu, poeljee da douju to je sa don
Quijotom; prioe mu, a upnik ga zovnu imenom i zapita:
Prijane Sancho Panza, gdje ti je gospodar?
Poznade ih odmah Sancho Panza, ali odlui zatajiti gdje mu je
gospodar i to radi. Odgovori im dakle da je gospodar zaposlen
negdje neim to je jako vano, ali on ne smije ni za ivu glavu
odati to je.
Neemo tako, Sancho Panza odvrati mu brija jer ako
ne rekne gdje ti je gospodar, pomislit emo, kao to ve i mislimo,
da si ga ti ubio i orobio, kad ionako jae njegova konja. Ili nam
kazuj gdje je gospodar toga konja, ili e se tebi zlo pisati.
emu mi prijetite, kad ja ne robim i ne ubijam nikoga. Neka
svatko pogine kako mu dosudi sudbina, ili Bog, koji ga je stvorio.
Moj je gospodar ondje u planini, pa ini pokoru po svojoj miloj
volji.
I odmah im brzorjeko, ne zastajui, pripovjedi kako je
gospodar ondje ostao, i kakve su im se pustolovine dogodile, i da
nosi pismo gospoici Dulcineji od Tobosa, keri Lorenza Corchuela,
u koju je don Quijote zaljubljen do ludila. Zaude se njih dvojica to
im Sancho Panza pria. Znaju dodue ludost don Quijotovu, i kakva
je, ali to dalje sluaju sve se vie ude. Zamole Sancha Panzu da im
pokae pismo to nosi gospoici Dulcineji od Tobosa. On im ree da
je pismo napisano u biljenici, a gospodar mu je naredio neka ga
dade prepisati na papir im u prvo selo stigne. Zaite upnik neka
mu pokae pismo, a on e ga prepisati to god ljepe moe. Mai se
Sancho Panza u njedra i potrai biljenicu, ali je ne nae, a ne bi je
naao ni da je trai do dananjega dana, jer mu je don Quijote nije ni
dao, nego je ostala kod njega, a perjanik se nije sjetio da je zaite.
Kad Sancho opazi da biljenice nema, problijedi kao smrt.
Uzme se opet bre pipati po cijelom tijelu, ali je nema te nema.
Onda se on, dok bi trenuo, zgrabi obadvjema rukama za bradu i
iupa pol brade, pa naglo i uzastopce odvali pet-est puta
pesnicama sebi po licu i po nosu da je odmah briznula krv.
Kad to vide upnik i brija, zapitaju ga to mu je da se tako
zlostavlja.
to mi je! odvrati Sancho. Nita nego da sam, dok
sam se maknuo, za tren izgubio tri magarca, od kojih svaki vrijedi
careva grada.
Kako to? upita brija.
Izgubio sam biljenicu odgovori Sancho u kojoj je
bilo pismo Dulcineji i mjenica potpisana od mojega gospodara,
kojom nareuje da mi njegova sinovica dade tri magarca od onih
etiri-pet to su mu u kui. I sada im pripvjedi kako mu je nestao
sivac. Uzme ga tjeiti upnik i rekne mu da e mu gospodara, im ga
nae, navesti neka obnovi taj zapis i neka napie mjenicu na papir,
kako mora i treba da bude, jer se ne primaju i ne isplauju mjenice
zapisane u biljenicu. Time se utjei Sancho i odvrati: ako je tako,
ne ali ba jako to je izgubio pismo Dulcineji, jer ga zna gotovo i
napamet, pa ga moe kazivati u pero gdje god i kad god budu htjeli.
Kazuj dakle, Sancho ree brija pa emo ga onda
napisati.
Sancho Panza stane i poee glavu, da se dosjeti pismu.
Postajkuje on as na jednu, as na drugu nogu. Sad gleda u zemlju,
sad u nebo, a naposljetku, poto je izgriskao vrh na noktu,
progovori, kad su se oni ve naekali, radoznali to e rei:
Tako mi Boga, gospodine upnie, vrazi je odnijeli. Ono
ega se jo sjeam iz pisma samo je poetak: Visoka i uzvikana
gospoice.
Nee biti: uzvikana primijeti brija nego: uzviena.
Jest, tako je potvrdi Sancho. Onda, ako se valjano
sjeam, pie dalje... ako se sjeam valjano: Ranjeni, besani i
izubijani ljubi vam ruke, neharna i jako nepoznata krasotice, i ne
znam kakvo joj zdravlje i bolest alje, onda tako redom, i na kraju:
Va sve do smrti, Vitez Tunog Lika.
Nauivali se njih dvojica kad su vidjeli kako je u Sancha dobro
pamenje. Pohvale ga i zamole neka im jo dvaput kazuje pismo, da
ga i oni zapamte, pa ga poslije mogu napisati na papir. Sancho im
ponovi jo triput, pa im ispripovijeda jo i tri tisue drugih ludorija.
Onda uzme i sm priati o svojem gospodaru; ali ni rijei ne ree
kako je on, perjanik, bio loptan u krmi kamo se sada skanjuje ui.
Pripvjedi im i to kako e njegov gospodar, im mu on donese
dobar glas od gospoice Dulcineje od Tobosa, krenuti na put, da se
zacari, ili u najmanju ruku da bude vladar. Tako su njih dvojica
uglavili meu sobom, a nije gospodaru ni teko da to postane, koliki
je on junak i snane ruke. Kad se to zbude, gospodar e njega,
vjernog konjuara, oeniti, poto e Sancho dotad ve obudovjeti,
jer manje ne moe ni biti, i dat e mu za enu cariinu djevojku,
batinicu bogate i velike zemlje na kopnu, i jo ostrv i otok za
koje on ne mari.
Brie Sancho nos i govori tako mirno i tako smueno da se njih
dvojica opet zadivie, premiljajui kolika je silna ludost spopala
don Quijota, kad je eto pomutio pamet ak i tomu siromahu. No ne
htjedoe se muiti da ga trgnu iz bludnje, nego misle: sve dok nije
na tetu njegovoj savjesti, bolje ga je pustiti neka govori, pa e im
biti vee uivanje da mu sluaju budalatine. Reknu mu dakle neka
se Bogu moli za zdravlje gospodarovo, jer s vremenom se moe
dogoditi i sva je prilika da e mu gospodar postati car, kako ree, ili
barem nadbiskup, ili drugi takav dostojanstvenik. A Sancho
odgovori na to:
Gospodo, ako sudbina okrene tako te se mojemu gospodaru
prohtjedne da ne bude car, nego da bude nadbiskup, ja bih elio sada
znati: to obiavaju skitnici nadbiskupi davati svojim konjuarima?
Obiaju davati odgovori upnik kakvu nadarbinu,
samu ili sa upom, ili crkvenjaku slubu, koja nosi lijep godinji
dohotak, i uz to uzgredne prihode koji vrijede jo toliko.
Za to e biti potrebno napomenu Sancho da konjuar
ne bude oenjen i da zna barem ministrirati. Ako je tako, zlo i
naopako po mene, jer ja sam oenjen i ne znam ni beknuti iz
abecede! to e biti od mene ako mojega gospodara snae volja da
bude nadbiskup, a ne car, kao to je stara navada skitnicima
vitezovima?
Ne brini se ti, prijane Sancho ree brija. Mi emo
zamoliti tvojega gospodara i posavjetovat emo mu neka pravo
razmisli te neka bude car, a ne nadbiskup, a to e i njemu lake biti
jer je on hrabriji nego ueniji.
I meni se tako ini odgovori Sancho ali velim da je on
svaemu vjet.
Zato sam ja nakan zamoliti Boga neka ga navrati onamo gdje
e njemu najbolje biti, a gdje e i meni najvee dobro uiniti.
Pametno govori kaza upnik postupa kao valjan
kranin. No sada treba da smislimo kako bismo tvojega gospodara
odvratili od one suvine pokore to veli da je ini. Nee biti
zgorega da se vratimo u krmu, da razmislimo to emo i da se
okrijepimo jer je ve vrijeme.
Sancho im odgovori neka oni uu, on e ih priekati vani te im
kazati zato nije voljan ui u krmu; ali ih moli da mu donesu
togod topla jela, a Rocinantu jema. Uu oni i ostave ga, a zaas
mu brija iznese jelo, pa se vrati upniku. Razmisle onda njih
dvojica kako bi postigli to su naumili, te upniku padne na pamet
misao koja sasvim pristaje don Quijotovu ukusu, a zgodna je i za
ono to oni kane. Ispria on brijau to je smislio: da se prerui u
putnicu, gospoicu, a on neka se to moe prikladnije kao njezin
konjuar, pa e tako otii don Quijotu. Gospoica e se pretvarati da
je u pogibli i nevolji, te e zamoliti don Quijota za uslugu, a on joj
kao junaki skitnik vitez nee moi odbiti. A ta usluga bit e da on
poe s njom kamo ga vodi, te da osveti nepravicu to joj je nanio
neki zlikovac vitez. Ona e ga jo moliti neka ne iziskuje da skine
koprenu s lica, i neka je nita ne ispituje dokle god joj ne izvojti
pravdu. upnik misli da e se don Quijote privoljeti svemu to ga
budu molili pod tom izlikom, pa e ga tako izvui odande i dovesti u
svoje selo, gdje e razmotriti ima li kakav lijek njegovoj neobinoj
ludosti.
Dvadeset sedma glava
Kako su upnik i brija prodrli sa svojim naumom, i jo druge zgode
koje su vrijedne da budu zabiljeene.
upnikova se zamisao ne uini brijau loom, nego dapae tako
dobrom da je odmah prihvati. Zamole u krmarice ensku haljinu i
kapu, a kao zalog mogu joj ostaviti novu reverendu upnikovu.
Brija naini bradurinu od sivkastoriega volovskog repa u koji je
krmar zaticao ealj. Zapita ih krmarica to e im sve to. upnik
joj ukratko pripovjedi ludovanje don Quijotovo, i kako im je ta
preobuka potrebna da ga izmame iz planine gdje je sada. Odmah se
dosjete krmar i krmarica da je taj mahnitac onaj njihov gost s
melemom, gospodar onoga konjuara koga su loptali, te oni
ispriaju upniku sve to im se dogodilo s njim, i ne preute ono to
je Sancho toliko preuivao. Onda krmarica uresi upnika da ga
bijae divota pogledati: dade mu suknju po kojoj su sami traci crna
baruna od ake irine, s izupanim rubovima, i prsnik od zelena
baruna, optraen bijelim atlasom, i ovo i suknja jo iz vremena
kralja Wambe.
[172]
Da mu ita na glavu metnu, ne dopusti upnik,
nego sam natakne kapicu od proivena platna, koju obno navlai,
povee elo podvezom od crna tafta, a od druge podveze naini
koprenu, koja mu je dobrano pokrila bradu i lice; natue na glavu
eir, tolik da bi mu mogao sluiti i za suncobran, ogrne se
kabanicom i sjedne na mazgu poprijeko kao ena, a na svoju mazgu
brija, s bradom do pojasa, koja se i rumeni i bijeli, jer je, kako
rekosmo, bila od repa vola rumenka.
Oproste se sa svima, i s dobrom Maritornom, a ona im obea da
e, premda je grenica, izmoliti krunicu da im bude od Boga sree u
tome tekom ali kranskom poslu. Ali tek to izioe iz krme,
zaokupi upnika misao da mu ne valja to se tako preodjenuo, jer
mu to kao sveeniku ne dolikuje, sve ako je dobrom djelu za volju.
Rekne on brijau i zamoli ga da zamijene odjeu, jer je zgodnije da
brija bude ucviljena gospoica, a on konjuar, pa e mu tako manje
biti povrijeena upnika ast. A ako brija ne pristaje, odluio je
on, upnik, da nee dalje, pa ma don Quijota odnio vrag. Uto stigne
k njima Sancho, te kad ih spazi u onakvoj odjei, prasne u smijeh.
Brija pristane na sve to je upnik poelio, te oni zamijene svoju
preobuku, i upnik ga poui kako e se vladati i to e govoriti don
Quijotu, kako bi ga nanukao i natjerao da s njime krene sa svojega
plandita to ga je odabrao za svoju bezrazlonu pokoru. Brija
odgovori da e on i bez pouke svojski obaviti posao. No preodjenuti
se ne htjede, nego e istom onda kada stignu onamo gdje je don
Quijote. Sloi dakle brija odjeu, upnik namjesti sebi bradu, te oni
krenu putem kamo ih vodi Sancho Panza. A on im uzme
pripovijedati to im se dogodilo s luakom s kojim su se sukobili u
planini, ali im preuti kako je naao torbu i koliko je u njoj bilo, jer
iako je glup, ipak je ovo malko lakom.
Sutradan stignu na put to ga je Sancho granicama oznaio da
pogodi natrag, na mjesto gdje je ostavio gospodara. Prepozna on
mjesto i ree im da se tuda ulazi, neka se sada preodjenu, ako je to
potrebno da bude izbavljen njegov gospodar. Oni mu naime bijahu
ve rekli da je vrlo vano tako postupati: moraju se preruiti ako
ele da mu izbave gospodara iz onoga nemilog ivota to ga je
odabrao. Njemu svojski utuve u glavu neka ne kazuje gospodaru tko
su oni, ni da ih poznaje. A ako ga zapita, kao to ga i hoe zapitati,
je li predao Dulcineji pismo, neka odgovori da jest, ali ona ne zna
itati, te je odgovorila rijeima i poruuje, pod prijetnjom svoje
nemilosti, neka odmah ovoga asa krene k njoj, jer je vrlo vano.
Tim i jo onim to mu kane rei smatraju pouzdano da e ga
navratiti na bolji ivot, te ga naputiti neka krene odmah na put, da
postane car ili vladar, a nikako nadbiskup. Sve to sluao Sancho,
vrlo dobro popamtio i zduno im zahvalio na nakani to e
gospodaru savjetovati neka bude car, a ne bude nadbiskup, jer on
sudi da carevi mogu vee dobro iskazivati svojim konjuarima nego
nadbiskupi. Rekne im i to kako bi dobro bilo da on poe naprijed i
potrai gospodara, te mu javi odgovor od njegove gospoice; moda
e biti dovoljno da ga izvue odande, pa se oni i ne moraju muiti.
Svidi im se to Sancho Panza veli, te oni odlue priekati ga dok se
ne vrati i ne javi da je naao gospodara.
Sancho ue u planinsku guduru, a njih ostavi u prodolici kojom
tee malen, tih potoi, zasjenjen ugodnom, hladovitom sjenom
hridi i drvea. Bilo je u mjesecu kolovozu, teka omara kao ve
obino u tim krajevima, a tri sata poslije podne, pa im stoga jo
ugodnije bijae to mjesto koje kao da ih poziva neka tu priekaju
dok se Sancho ne vrati.
Tako i uine. Dok su njih dvojica boravila u miru i hladu,
zauju neiji glas koji se povija umilno i slatko, bez pratnje ikakva
glazbala. Zaude se jako, jer im se ne uini da je to prikladno mjesto
gdje bi bilo tako dobrih pjevaa. Govori se dodue da po umama i
poljima ima pastira s izvrsnim glasovima, ali to je zacijelo vie
pjesnika hvala nego istina.
Jo se vie zaude kad razabrae da to to uju nisu pjesme
priprostih pastira, nego otmjene gospode. To im potvrdi i pjesma
koju zaue:
to su muke svakidanje?
preziranje.
im se gora bol jo gorom?
Ljubomorom.
Kad strpljivost tuna gine?
Iz daljine.
Nema lijeka mome jadu
irom svijeta i puina.
Unitie moju nadu
Ljubomornost, prezir i daljina.
Od ega mi bol to davi?
Od ljubavi.
Od ega mi srea gine?
Od sudbine.
Tko je sudac jada mog?
Bog.
Sluti mi se da je meni
Poginuti od zla tog,
Kad me more udrueni
Ljubav, sudba, Bog.
Tko e moje jade strt?
Smrt.
Kod kog ljubav rado gosti?
Nestalnosti.
to lijei jadovanje?
Ludovanje.
Nikoje te dakle znanje
Od ljubavi ne lijei.
Lijeci su njoj ponajprei
Smrt, nestalnost, ludovanje.
Zadive se i razblae njih dvojica sluajui u taj sat, u to
vrijeme, u toj zabiti, glas i vjetinu pjevaevu. Smire se, oekujui
nee li jo koju pjesmu uti. No kako podugo potraja tiina, odlue
krenuti i potraiti pjevaa to tako lijepim glasom pjeva. Ali kad ba
htjedoe krenuti, zastadoe opet, jer onaj isti glas zapjeva ovaj sonet:
Oj prijateljstvo sveto, to se kree
Sa zemlje ove lakokrilo gore
I u radosti u nebeske dvore
Me blaenike due dolijee,
Odande nama javlja sa visine
Mir istinski, zakriven koprenama,
Al kroz taj veo znaj u rado nama
Probit se zloe to se dobrom ine.
S nebesa sii, prijateljstvo sveto,
I ne daj varci da se tobom kiti,
Da tvoje tenje iskrene razara.
S nje ruho tvoje ne bude l' oteto,
I opet e svijet se zaratiti,
Obnovit zbrku nesloga e stara.
Pjesma se zavri dubokim uzdahom, i njih dvojica uzmu opet
pozorno sluati hoe li jo pjevati. No, razabravi da se pjesma
pretvorila u jecanje i alostivo jadikovanje, odlue razvidjeti tko je
taj alosnik slatka glasa i bolna uzdisanja. A tek to krenue i zaoe
za jednu hrid, ugledaju ovjeka onakva rasta i lika kako im je
Sancho Panza opisao Cardenija kad im je jadnik pripovijedao svoju
historiju. Kad ih taj ovjek opazi, ne uplai se i ne umaknu, nego
ostade kao zamiljen; spustio je glavu na prsa i samo jedanput digao
oi i pogledao ih kad su iznenada banuli. upnik, koji je ve znao
njegovu nesreu i sada ga prepoznao, a bio je jako rjeit, pristupi k
njemu, te ga u nekoliko pametnih rijei zamoli i posavjetuje neka se
okani toga jadnoga ivovanja, da ne propadne u njem, a to bi u
nesrei bila jo najgora nesrea. Bio je sada Cardenio sasvim pri
pameti, slobodan od onoga nastupa bjesnila to ga je poesto
rastavljao sa svijeu. Kad on dakle opazi njih dvojicu u toj odjei,
neobinoj u toj zabiti, zaudi se prilino, a jo vie gdje je uo da
mu govore o njegovim prilikama kao da ih znaju (to je po
upnikovim rijeima razabrao), te on odgovori ovako:
Gospodo, bili vi tko mu drago, vidim da Bog, koji pomae
dobrima, a esto i zlima, alje meni, iako nisam zavrijedio, ovamo u
zabit, sklonitu od ljudskih putova, ljude koji meni predouju ivim i
svakojakim razlozima kako ja bezrazlono ivujem ovdje ovako, te
me nastoje odavle izvui i na bolji ivot navratiti. No ne znaju oni
to ja znam: ako iziem iz ove nevolje, zapast u jo u goru, te e
me smatrati za plitku glavu, ili jo gore, za luda ovjeka. A ne bi ni
udo bilo da jesam, jer mene je misao o mojoj nevolji s tolikom
snagom obuzela i toliko mi je na propast, da se ne mogu obraniti,
nego zamirem, te mi nestaje svijesti i razuma. Ja uviam da je istina
kad mi pripovijedaju i pokazuju to sam uinio dok sam bio svladan
onim strahovitim nastupom gnjeva. I to u nego da uludo jadikujem
i hulim ututanj zlohudu sreu svoju, te da ludovanje svoje
opravdavam, priajui njegove uzroke svakomu tko hoe da slua.
Jer kad razboriti ljudi razaberu razloge, nee se uditi posljedicama,
pa ako me ne znaju izlijeiti, nee me barem kriviti, nego e im se
mrzovolja zbog moje neobuzdanosti preobratiti u aljenje moje
nesree. Ako dakle i vi, gospodo, dolazite s onom istom namjerom s
kojom su i drugi dolazili, molim vas, prije nego to nastavite svoje
rjeito nagovaranje, da sasluate pripovijest o mojim nevoljama, jer
kad je ujete, moda ete se okaniti muke da tjeite jad kojemu
nema utjehe.
Njih su dvojica jedino i eljeli da iz njegovih usta doznaju
uzrok nevolje mu, te ga zamole neka im pria, a oni ga nee
nagovarati ni svjetovati, nego e sve biti kako je njemu samomu po
volji. Zapone dakle tuni vitez svoju alostivu povijest gotovo
istim onim rijeima i reenicama kojima ju je prije nekoliko dana
pripovijedao don Quijotu i kozaru, kad se zbog majstora Elisabata i
zbog don Quijotova revnovanja za ast vitetva prekinulo
pripovijedanje, kako je ve reeno. Ali sada ga sreom mine i ne
spopadne ludilo, te on dokona pripovijest. Kad je dakle stigao
donde kako je don Fernando u knjizi o Amadisu od Galije naao
pismo, rei e Cardenio da on to pismo zna napamet, a glasi ovako:
LUSCINDA CARDENIJU
Svaki dan otkrivam u vama vrline koje me primoravaju i sile
da vas sve vie tujem; ako dakle elite da izvrim dug, ali da ne
budem povrijeena u asti, od volje vam je da to uinite. Moj vas
otac poznaje, a mene jako voli, i one se, ali nikako preko moje
volje, privoljeti onomu to je pravo da postignete, ako me cijenite
onako kako velite i kako ja mislim.
Tim me pismom Luscinda potaknula da sam je zaprosio,
kako vam ve rekoh. Ali zbog toga pisma uze i don Fernando
smatrati Luscindu za jednu od najrazboritijih i najpametnijih ena
svojega vremena. A to mu je pismo i razbudilo elju da mene uniti
dok se jo moje elje nisu ispunile. Pripovjedih don Fernandu emu
Luscindin otac zamjera: on bi da moj otac zaprosi nju, a ja se bojim
ocu to rei. Strah me da nee pristati. Dobro on dodue poznaje
Luscindinu otmjenost, dobrotu, estitost i krasotu, sva njena
svojstva po kojima bi bila na diku svakoj porodici u panjolskoj, ali
sam mu znao elju da se ne oenim tako brzo, dok ne vidim to je
vojvoda namjerio sa mnom. Reknem dakle Fernandu da se ne
usuujem govoriti s ocem o tom, i zbog one zapreke, i jo zbog
kojeega drugoga, to mi ni samome nije jasno, ali me plai, i sve mi
se ini da se nikada nee ispuniti to ja elim. Na sve mi to odgovori
don Fernando da e on govoriti s mojim ocem i skloniti ga neka
govori s Luscindinim ocem.
Oj vlastoljubivi Marije, okrutni Katilina, zlikove Sula,
laljive Galalone, izdajico Vellido, osvetljivi Julijane, lakomi
Juda!
[173]
Izdajnie, okrutnie, osvetljive, laljive: to ti je naao
uinio jadnik koji ti je tako iskreno otkrio tajne i elje svojega srca?
ime te uvrijedio? Je li ti ita rekao, ili ita svjetovao to nije jedino
za to veu tvoju ast i tvoj probitak? Ali na to se ja jadnik tuim!
Kad zvijezde poteku tako te potegne zla srea s visine dolje i
strovali se bijesno, estoko, nema sile na zemlji koja bi je zadrala,
ni vjetine ljudske koja bi joj se oduprla. Tko bi i mislio da e don
Fernando, otmjen, razborit kavalir, komu sam ja usluljiv bio,
podoban da postigne sve za ime mu se god ljubavna elja pomami
bilo gdje da e on prionuti, te meni oteti, kako se veli, jedinu
ovicu, koja i nije jo moja! No emu ta razmatranja, nekorisna i
suvina! Da nastavim gdje sam prekinuo svoju tunu priu!
Don Fernandu se dakle uini da mu ja smetam: nee moi, dok
sam ja ondje, izvriti svoj podmukli i runi naum. Odlui zato da me
polje svojemu starijemu bratu pod izlikom da zaitem novce koje
treba da plati za est konja. Te je konje navla kupio onoga dana kad
mi se ponudio da e mi govoriti s ocem, a kupio ih samo zato da
mene ukloni i da se mogne bolje prihvatiti svojega podmuklog
nauma. Poradi toga me i poslao po novce. Zar sam mu mogao
predusresti nevjeru? Zar sam je mogao i slutiti? Nipoto; nego se ja
jo najsrdanije ponudih da odmah otputujem, sav zadovoljan
dobrom kupnjom. Te se veeri jo razgovorim s Luscindom i
reknem joj to sam ugovorio sa don Fernandom, i kako se vrsto
nadam da e nam se ispuniti dobre i pravedne elje. Ona me zamoli,
ne slutei don Fernandovu nevjeru kao ni ja, neka nastojim brzo se
vratiti, jer misli da e nam se naskoro ispuniti elja, im moj otac
bude govorio s njenim.
Ne znam zato su joj, kad je to izgovorila, navrle suze na oi i
grlo joj se steglo, te mi nije mogla ni rije vie izrei, premda mi se
inilo da mi jo mnogo kani rei. Zaudio sam se, jer to jo nikada u
nje nisam vidio. Kad god smo po dobroj srei ili po mojoj
snalaljivosti razgovarali, svagda smo bili veseli i zadovoljni, nismo
u razgovor mijeali suze, uzdisaje, ljubomoru, sumnje i strah. Ja sam
slavio sreu svoju to mi je Bog dao takvu izabranicu, hvalio sam
njenu krasotu, divio joj se dobroti i razumu. Ona mi je isto tako
uzvraala, te mi kao zaljubljeno eljade hvalila to je smatrala
vrijednim hvale. Uza to, pripovijedali smo nebrojene sitnice i zgode
o susjedima i znancima, a kad bih se razjunaio, uhvatio bih joj
gotovo silom krasnu, bijelu ruku i pritisnuo je k ustima, koliko sam
mogao kroz tijesnu, nisku reetku to nas rastavlja. No te veeri uoi
alosnoga mojega odlaska plakala je ona, jecala i uzdisala, te
odjurila, a ja ostadoh zbunjen i zapanjen, uplaen to se tako
neobino i alosno pokazala Luscindina bol i jad. Ali ja nisam
razarao svojih nada, nego sam sve odbijao na ljubav i na bol, koju
prouzrouje rastanak zaljubljenih. Otputujem naposljetku, alostan,
uznemiren mislima i sumnjama u dui, ne znajui ni sam u to
sumnjam: sve sami jasni znakovi koji mi kazuju kakva me tuna
sudbina i nesrea oekuje.
Stignem onamo kamo sam bio poslan; predam pisma don
Fernandovu bratu; budem lijepo doekan, ali me on ne pusti brzo,
nego mi, na nevolju moju, naredi da poekam osam dana, no da se
krijem, da me ne opazi otac njegov, vojvoda, jer mu brat pie da mu
bez oeva znanja poalje neke novce. Sve je to skovao podmukli
don Fernando, jer bratu je njegovu lako bilo za novce, te me mogao
odmah otpraviti. Zapovijest i naredba bila je takva te malne naumih
da je ne posluam, jer kako da istrajem toliko dana daleko od
Luscinde, pogotovo gdje sam je ostavio u onolikoj tuzi, kako sam
vam pripovjedio. Ali ja, kao valjan slubenik, posluam ipak,
premda sam osjeao da mi je na propast. No dva-tri dana nakon
mojega dolaska stigne neki ovjek, potrai me i dade mi pismo, te je
po rukopisu prepoznam da je od Luscinde. Otvorim ga u strahu,
zaprepaten, jer sam pomislio da je jamano vano im mi sada pie
gdje sam odsutan, a rijetko mi je pisala dok sam bio ondje.
Prije nego to sam uzeo itati, zapitam ovjeka tko mu je dao
pismo i koliko je proboravio na putu, a on mi odgovori da je
sluajno u podne proao jednom gradskom ulicom, a neka ga vrlo
lijepa djevojka zovnula s prozora, sa suzama u oima, te mu jako
urno rekla: Brate, ako si krtena dua, kako se ini, molim te,
Boga radi, odnesi odmah ovo pismo onamo i onomu komu pie na
pismu; jako e ugoditi samomu Bogu; a da ti bude za put, evo ti
ovo u rupcu. ,Tako ree, te mi kroz prozor dobaci rubac, u koji je
bilo zavezano sto reala, onda ovaj zlatni prsten, i pismo to sam vam
dao. Nije mi ni priekala odgovor, nego se odmah uklonila s
prozora. No ipak je jo vidjela kako sam uzeo pismo i rubac, te joj
domahnuo da u uiniti kako me zamolila. Vidio sam, dakle, kako
sam sjajno plaen za posao da vam pismo odnesem, a po napisu sam
doznao da ga alje vama, gospodine, koga ja vrlo dobro znam, te
odluih, pogotovo gdje me ganue suze one krasne gospoe, da se
ne pouzdam ni u koga, nego da odem sam i vama predam pismo. Za
esnaest sati, otkad mi je dano pismo, prevalio sam taj put, a vi znate
da ima osamnaest milja. Dok mi je usluni, nenadani glasnik to
govorio, pazio sam mu na svaku rije, a noge mi klecale da sam
jedva stajao. Onda otvorim pismo i proitam evo ovo:
Rije koju vam je don Fernando zadao da e vaemu ocu
govoriti neka govori s mojim ocem, iskupio je on vie sebi po volji
nego vama na korist. Znajte gospodine, da me on zaprosio za enu,
a moj se otac sav zanio, koliko po njegovu sudu don Fernando
natkriljuje vas, te se s tolikim arom privolio njegovoj elji te za dva
dana treba da bude svadba, ali tako tajnom i bez ikoga da e j edini
svjedoci biti Bog i nekoliko ukuana. Kako mi je, znate i sami; ako
ste voljni doi, doite; a konac e vam ove zgode dokazati da li ja
vas ljubim ili ne ljubim. Dao Bog da vam pismo stigne u ruke prije
nego to moja ruka bude zdruena s rukom onoga koji tako kri
zadanu rije.
Tako je ukratko pisalo u pismu. Odmah ja krenem na put, ne
ekajui ni na odgavor ni na novce, jer sam sada jasno razumio da
me don Fernando nije poslao bratu radi kupnje konj, nego radi
svojega nauma. Bijes moj na don Fernanda, i zebnja da ne izgubim
blago svoje, koje sam toliko godina pazio, eljkovao i milovao,
pourie me, te ja, kao da me vile nose, stignem ve sutradan u moj
grad, ba u doba kad mogu otii Luscindi na razgovor. Uem
kradom u grad i ostavim mazgu na kojoj sam dojahao kod onoga
estitoga ovjeka to mi je donio pismo. Posrei mi se te Luscindu
zateknem kod reetke kraj koje smo mi tolike ljubavne razgovore
vodili. Paznade me Luscinda odmah, kao to i ja nju, ali nita ne
bijae kao prije. A tko se na svijetu moe pohvaliti da je prodro i
razumio zbrkane misli i prevrtljivost ensku? Jamano nitko. Kad
me dakle Luscinda ugleda, ree: Cardenio, ja sam u vjenanici;
ekaju me ve u dvorani nevjernik don Fernando i moj lakomi otac,
i jo drugi svjedoci, ali e oni prije biti svjedoci mojoj smrti nego
mojemu vjenanju. Ne zaprepauj se, prijatelju, nego nastoj da
bude na vjenanju, te ako ga ja ne mognem sprijeiti rijeima,
imam sakriven bode, koji e sprijeiti i jau silu, te dokonati moj
ivot i tebi pokazati kako sam te voljela i volim. Ja njoj odgovorim
zbunjeno i urno, od straha hou li dospjeti da joj odgovorim:
Obistini djelima rijei svaje; jer ako ima bode, da odri svoju
volju, ja imam ma, da tebe obranim: ili da sebe smaknem, ako nam
sudbina krene ukrivo. Nije valjda ni ula sve te rijei, naglo je
pozovu, jer je ekae mladoenja.
Prekrila me no moje tuge, pomralo sunce moje radosti, oi
mi se zamaglile, um mi se pomutio, ali onda shvatim koliko je
potrebno, da budem ondje, zbog onoga to se u toj prilici moglo
dogoditi, te se ohrabrim to god sam mogao, i uem u kuu. Znao
sam dobro sve ulaze i sve izlaze, te uem ni od koga opaen,
pogotovo u tome meteu kad se sve tajom pripremalo. Uspije mi da
se prokradem u dvoranu, pa u jedan prozorski udubak, gdje sam se
sakrio za kitnjastim, resastim zastorom i mogao odande neopazice
motriti sve to se u dvorani zbiva.
Tko bi znao iskazati kako mi je zakucalo srce kad sam ondje
stajao, kakve su me misli zaokupile te o emu sam poeo
premiljati, jer je bilo toliko i tako da ne mogu izrei, a i ne valja da
se izrekne! Znajte samo da je zarunik uao u dvoranu, ali nije bio
kien, nego u svakidanjoj odjei. Doveo je sa sobom kuma,
bratueda Luscindina, a u svoj dvorani nije bilo strana ovjeka,
samo kuni slubenici. Za kratko vrijeme doe iz runice Luscinda,
a s njome mati i dvije njene djevojke. Bila je odjevena i iskiena,
kako dolikuje njenu staleu i krasoti, u savreno otmjenoj odjei i
sjaju. U divljenju i zanosu nisam pravo opazio i zapamtio svu odjeu
njenu, samo sam primijetio boje, rumenu i bijelu, i kako se sjajuca
drago kamenje i nakit na glavi i po svoj odjei. No sve je
natkriljivala ljepota njene krasne, zlatne kose, koja se pred oima
sjajnije blistala nego sve skupocjena drago kamenje i nego svjetlost
od etiri debele votanice u dvorani.
Oj spomene, smrtni neprijatelju mira mojega! emu da se jo
sjeam neprispodobive krasote oboavane neprijateljice svoje?
Zato me, nemili spomene, ne sjea i ne spominje mi kako sam
onda, uvrijeen i ponien, smiljao da barem ne poalim ivota ako
se ne osvetim? Nemojte se zlovoljiti, gospodo, to sam ovoliko
zastranio; moji se jadi ne mogu i ne smiju pripovijedati ukratko i
povrno, jer mi se svaka zgoda u njima ini vrijednom da bude
potanko ispripovijedana.
upnik mu odgovori da im nije dodijalo sluati, nego su im
dapae mile i sitnice to ih on pria, jer su takve da bi bila teta
premuati ih, kad su vrijedne da budu sasluane kao i sva
pripovijest.
Kad su se dakle svi okupili u dvorani nastavi Cardenio
ue sveenik te uzme njih dvoje za ruke, da izvri to je za takva
ina potrebno, i zapita: Uzimate li, gospoice Luscinda, gospodina
don Fernanda za svojega zakonitoga mua, kao to zapovijeda Sveta
Mati Crkva? Ja ispruim izmeu zastora svu glavu i vrat, sa svom
upornou i uzbuene due sluajui to e Luscinda odgovoriti,
oekujui od njena odgovora smrtnu osudu svoju, ili spas svojega
ivota. Da bjee onda u mene sranosti izii i zaviknuti: Ah
Luscinda, Luscinda! Pazi to ini! Smisli ta mi duguje! Pamti da
si moja i da ne moe biti niija vie! Znaj, u onaj mah kada ti
izrekne: da, okonat e se moj ivot. Ah, nevjernie don Fernando,
otimau mojega blaenstva, smrti mojega ivota! to eli? to
ite. Promisli da ti, ako si kranin, ne moe postii svaju elju, jer
Luscinda je moja ena a ja sam njen mu. Ah, luda li mene! Sada,
gdje sam daleko i nema mi opasnosti, velim da sam morao uiniti
to
nisam uinio! Sada, gdje sam otrpio da mi otmu sve blago moje,
hulim ja otimaa komu sam se mogao osvetiti da mi je bilo srca za
osvetu kao to ga sada imam za jadikovanje! Bio sam eto u onaj
mah kukavica i glupan, pa to u nego da sada ginem u bijesu,
kajanju i ludilu.
Sveenik poeka Luscindin odgovor. Prilino je dugo
oklijevala, a kad ja pomislih da e trgnuti bode i obraniti se, ili e
progovoriti i rei im kakvu istinu ili objanjenje za moje dobro,
zaujem nju kako iznemoglim, mlitavim glasom odgovara:
Uzimam, a isto ree i don Fernando; dade joj prsten, i oni budu
svezani nerazdruivom vezom. Pristupi mladoenja da zagrli mladu,
ali ona pritisne ruku na srce i onesvijetena se srui majci u zagrljaj.
Jo treba da reknem kako mi je bilo kad sam uo njen pristanak, te
vidio da su mi potonule sve nade, da su lane rijei i obeanja
Luscindina, i da nikada vie ne mogu stei ono dobro koje sam toga
asa izgubio. Bio sam dotuen, kao da me odbacio Bog, a zemlja
nee da me nosi nego mi uskrauje zrak koji diem, i vlagu kojom
mi se kvase oi; ali je oganj buknuo u meni, i ja se raspalih od bijesa
i ljubomore. Svi se zbunili Luscindinom nesvjesticom, a mati joj
raskopala haljinu na prsima, da lake die. U njedrima joj se nae
smotan papir, a don Fernando ga odmah zgrabi i uzme itati ukraj
svjetiljke. Kad je proitao, svali se na stolicu, podnimi rukom lice i
zanese u misli, ne dolazei meu one koji se trude da mu osvijeste
mldu.
Kad sam vidio kako su se svi ukuani uzbunili, ojunaim se
izii, vidjeli me ili ne vidjeli. Ako me opaze, voljan sam bio poiniti
toliko udo i pokor da bi sav svijet saznao pravedno zgraanje
mojega srca i kaznu za opain podmukloga don Fernanda, a i
nestalnost onesvijetene nevjernice. No sudbina mi dosudila gore
jade, ako ih moe biti, te odredila da mi je onaj as prevladala
zdrava pamet, koje odonda nemam. Nisam se dakle osvetio
najljuim svojim neprijateljima, premda sam lako mogao u as, kada
mi se nisu nadali, nego odluih dii ruku na se i sebe kazniti onim
to oni zasluuju, a moda jo i ljue nego to bih postupio prema
njima da sam ih onog asa usmrtio, jer nenadana smrt brzo dokona
muku ali ivot u mukama ubija neprestance. Iziem najposlije iz
kue te odem onome ovjeku komu sam ostavio mazgu. Naredim da
mi je osedla, te se i ne oprostim s njim, nego uzjaem i krenem iz
grada , ne usuujui se, kao drugi Lot, ni obazreti se i pogledati
grad. A kad naoh sm u polju, te me crna no prekrila i nona mi
tiina izmamila jadikovke, a ne moram paziti ni bojati se da e me
itko uti i prepoznati, zaviknem ja i progovorim, i uzmem toliko
huliti Luscindu i don Fernanda kao da e mi otud odlanuti jad to su
mi ga oni zadali.
Nazvah Luscindu okrutnom, tvrdom, laljivom i neharnom, ali
ponajprije lakomom, jer ju je zaslijepilo bogatstvo mojega
neprijatelja, te je mene ostavila i predala se onomu koga je srea
obdarila veim blagom. A usred toga neprekidnog proklinjanja i
ruenja ja sam je opet i branio od krivice, te sam govorio da nije
udo ako je djevojka koja ivi skrovito u roditeljskoj kui, stvorena i
nauena da slua roditelje, popustila njihovoj elji da joj daju za
mua onako odlina plemia, onako bogata i otmjena ovjeka. Da ga
nije htjela, pomislili bi ili da nije pri zdravoj pameti, ili da voli
drugoga, a to bi joj bilo na tetu dobrom glasu i ugledu. Onda
uzmem opet govoriti ovako: kad bi ona rekla da sam joj ja zarunik,
vidjeli bi roditelji da i nije loe odabrala, te bi je opravdali, jer dok je
nije zaprosio don Fernando, ne bi oni, ako pametno razmislite, ni
sami zna poeljeti svojoj keri boljega mua. No ona je mogla, prije
nego to je nastupio odluni trenutak udaje, rei da se ve obeala
meni, a ja bih onda iziao i priznao sve to god bi ona u toj zgodi
izrekla. Uvjerio sam se naposljetku da je ona imala premalo ljubavi i
premalo razbora, a suvie lakomosti i tenje za sjajem, te je
smetnula s uma rije kojom me zavaravala, prelaivala i podravala
u vrstim nadama i asnim eljama.
Tako jadajui se u sav glas, u tome nemiru proputujem tu no,
a o svanuu uem u ovu planinu. Prolazio sam njome tri dana, ne
pazei ni na stazu ni na put, dok ne stigoh na neku livadu, ne znam
na kojoj strani planine. Ondje zapitam neke pastire koji je
najstrmenitiji kraj u planini. Odgovore mi da je evo ovaj. Odmah se
uputim amo, jer sam nakanio tu zavriti ivot. Kad sam prispio u
ovu divljinu, srui mi se mazga od umora i gladi, te ugine, ili, moda
tonije, pade zato da zbaci sa sebe ovakav suvian teret, mene.
Opjeaio ja, iznemogao, ogladnio, niti imam koga da mi pomogne,
niti sam ga nakan traiti. Tako proboravih izvaljen na zemlji, ne
znam ni sam koliko vremena, a onda ustanem, a bila me prola glad.
Ugledam do sebe neke kozare, jamano one koji su mi priskoili u
nevolji. Oni mi pripovjede u kakvu su me stanju zatekli i kolike sam
besmislice i ludorije govorio, tako te je bilo jasno da sam enuo
pameu. I ja sam otad i sam osjetio da nisam uvijek pri razboru,
nego se znam tako smutiti i klonuti da svakojake ludorije inim,
kidam sa sebe odjeu, viem po ovoj zabiti na sav glas, proklinjem
svoju sudbinu, uludo ponavljam ljubljeno ime svoje neprijateljice, te
mi je onda jedina misao i nakana da tom vikom skratim svoj ivot i
muke. A kad se osvijestim, tako sam izmoren i izlomljen da se jedva
i miem.
Obino prebivam u duplji plutova drveta, koja je dosta
prostrana da u nju moe stati ovo jadno tijelo. Kravari i kozari, koji
obilaze po ovoj planini, saalili se te me izdravaju, ostavljaju mi
hrane po putovima i po hridima, kuda misle da u moda proi i nai
je. Sve ako i nisam pri pameti, prirodna me potreba upuuje na jelo,
budi u meni elju da ga traim, i volju da ga uzimam. Gdjekada mi
oni pripovijedaju, kad me zateknu pri svijesti, da ja na putovima
doekujem pastire koji nose jelo iz sela u torove, te im ga silom
otimam, premda mi ga oni daju drage volje.
Ovako ja provodim svoj jadni, oajni ivot, dok se Bog ne
smiluje i ne dokona ga, ili mi ne zbrie s pameti krasotu i nevjeru
Luscindinu i don Fernandovu izdaju. Ako Bog uini tako i ne makne
me sa ivota, moje e se misli opet navratiti na bolji put; ako pak ne
bude tako, jedino mi je moliti Boga da se smiluje mojoj dui, jer u
mene nema ni odreitosti ni snage da trgnem svoje tijelo iz ove
nevolje u koju sam ga strovalio svojom voljom.
To je, gospodo, alostiva povijest moje nesree: recite mi je li
takva da bi se mogla iskazati sa manje uvstva nego to ste ga
vidjeli u mene, i nemojte se truditi da me nagovarate i da mi
savjetujete ono to vam pamet veli da bi meni moglo koristiti, jer bi
mi isto onoliko koristilo koliko i bolesniku lijek to mu ga propisuje
koji slavni lijenik ali bolesnik nee da ga uzima. Ja ne elim spasa
bez Luscinde, te kad je ona voljna da bude tua, a moja je, ili treba
da bude moja, voljan sam da budem nesretan, iako sam mogao
sretan biti. Ona mi je svojom nevjerom htjela dokonati propast, ja
nastojim da sebe upropastim, te u udovolji njenoj elji, i bit u
onima u budunosti primjer, jer ja jedini nisam imao ono ega
nesretnici imaju i suvie, kojima je obina utjeha ba to to nemaju
utjehe; meni je pak utjeha samo uzrok veim bolima i jadima, jer ja i
ne mislim da e se oni zavriti sa smru.
Time zavri Cardenio svoj dugi govor o svojoj nesretnoj
ljubavi. upnik mu htjede za utjehu rei nekoliko rijei, ali u taj mah
zauju iznenada neki glas koji alostivo govori ono to e se
pripovjediti u etvrtom dijelu ove povijesti, jer ovdje zavrava ovaj
trei dio
[174]
mudri i smiljni pripovjeda Cide Hamete Benengeli.
Dvadeset osma glava
koja pria novu i zabavnu pustolovinu to se dogodila upniku i
brijau u onoj istoj planini.
Presretna su i blaena bila vremena kad se na svijet rodio
junaki don Quijote od Manche, jer njegova dina odluka da e
uskrisiti i obnoviti na svijetu stale skitnika vitezova, koji je ve bio
propao i zamro, pribavila nam je u ovo nae doba, koje nema vesele
zabave, ne samo da se sladimo njegovom istinitom historijom nego i
priama i epizodama u njoj to su od esti isto tako zanimljive,
razborite i istinite kao i sama historija. Ta dakle povijest nastavlja
svoj izgrebenani, ispredeni, namotani konac, te pria kako je upnik
ba nakanio tjeiti Cardenija, ali ga sprijeio neiji glas, koji se
zauo kako alostivo govori:
Jao, Boe! Zar sam ve stigla na ono mjesto koje e biti
skroviti grob tekom teretu ovoga tijela to ga preko volje nosim?
Tako e i biti, ako me ne vara ova samoa to je obeava planina.
Jao, nesretne li mene, koliko su mi ove hridi i grmovi, meu kojima
u jadikovati da me nebesa uju, ugodnije drutvo mojemu naumu
nego ikoje lice ljudsko, jer nema na svijetu nikoga od koga bi mi
bilo savjeta u dvoumici, olakice u jadu, pomoi u nevolji!
Te rijei zauju i razaberu upnik i oni to su s njime. Uini im
se da su izreene u blizini, te oni ustanu da potrae tko ih je izrekao.
Ne prou ni dvadeset koraaja, kad opaze iza hridine pod hrastom
nekoga mladia u seljakoj odjei kako se nagnuo licem k potoku
to onuda tee, te pere u njemu noge. Lica mu ne vide. Priu mu
tako tiho da ih nije uo. A on i ne pazi ni na to, nego pere noge, a te
su nalik na dva kristala to su u potoku izrasla izmeu kamenja.
Zadive se oni kako su mu bijele i krasne te im se uini da i nisu
stvorene da gaze po njivama ni da hodaju za plugom i za volovima,
a onamo se po odjei vidi da je seljak. Kad oni dakle razaberu da ih
nije opazio, onda upnik, koji ide prvi, mahne drugima neka miruju,
ili neka se sakriju za stijene. Tako svi uine i ponu gledati to
mladi radi. Na njemu je siv kaput od dvije pole, vrsto stegnut oko
pasa bijelim rupcem. Hlae mu i dokoljenice takoer od siva sukna,
a na glavi siva kapa; dokoljenice zavrnuo na nogama to mu se
bijele kao ubjel. Oprao lijepe noge, izvadio ispod kape runik i uzeo
ih otirati. Kad je skidao kapu, dignuo on lice, te oni ugledaju takvu
neiskazanu krasotu da je Cardenio tiho rekao upniku:
Ako to nije Luscinda, nije ni ljudsko bie, nego boansko.
Mladi skine kapu, zatrese glavom lijevo i desno, te mu se
prospe i razaspe kosa, kojoj bi i sunce moglo pozavidjeti. Po tome
oni razaberu da je taj tobonji seljanin zapravo ena, njena i
najkrasnija krasotica koju njih dvojica ikada vidjee, pa i Cardenio,
da nije znao Luscindu; priznao je kasnije da se s tom ljepotom moe
natjecati jedino ljepota Luscindina. Duga joj zlatna kosa nije
prekrila samo ramena, nego ju obavija svu, te joj se od cijeloga tijela
vide samo noge: takva joj je i tolika kosa. elja se ona samim
rukama, pa ako se noge njene u vodi ine da su od prozirca, ruke su
joj u kosi nalik na zgusnut snijeg. Ne mogoe njih trojica da se
nadive svemu, te jo jae zaeljee uti tko je ona. Odlue dakle da
joj se jave, a im pooe, krasota djevojka digne glavu, razdijeli
obadvjema rukama kosu ispred oiju i pogleda otkuda je tropot. A
im ih opazi, skoi na noge, te niti se obuje, niti s upi, kosu, nego
zgrabi bre platnen svenji to je do nje, te zbunjena i zaprepatena
udari u bijeg. Ali nije potrala ni pet-est koraaja, njene joj noice
ne mogoe dalje po tvrdom kamenju, i ona se srui na zemlju. Kad
to vide njih trojica, pritre joj, a upnik joj progovori prvi:
Stanite, gospoice, tko ste da ste. Mi, koje ovdje vidite,
elimo jedino biti vam na usluzi. emu ste udarili bjeati, kad eto
niti vae noge mogu, niti vas mi putamo.
Na sve to ne odgovori ona, zaprepatena i uplaena, ni rijei.
Priu oni k njoj, upnik je uhvati za ruku i nastavi:
Ono, gospoice, to vi svojom odjeom tajite, vaa vam
kosa odaje, a to jasno kazuje da su jamano vani razlozi preruili
vau krasotu u ovako neprikladno ruho i doveli u ovu zabit, gdje
smo vas po srei nali, ili da priskoimo upomo vaim jadima, ili
da vas barem posavjetujemo, jer dokle god nam se nije zavrio
ivot, nijedan nas jad toliko ne mori niti nam toliko dotea da bismo
bjeali i ne bismo htjeli barem posluati savjet koji se patniku daje u
dobroj namjeri. Zato, gospoice, ili gospodine, to vas je ve volja
da budete, nemojte se stidjeti to ste nas ugledali, nego nam
pripvjedite svoju dobru ili hudu sreu, jer mi smo i svi skupa, i
svaki posebno, spremni priskoiti upomo vaoj nevolji.
Dok joj je upnik tako govorio, stajala je preruena djevojka
sva zapanjena. Gleda ih sve, a ne mie usana i ne govori nijedne
rijei, ba kao seljanin kad iznenada ugleda togod neobino ega
nije nikada vidio. No kako je upnik sve dalje govorio i sve ju
zdunije nagovarao, ona duboko uzdahnu, prekide utnju i ree:
Kad me ni ova zabita planina nije mogla skriti, a rasuta mi
je kosa branila da laem, zaludu bih se jo prenavljala, jer da mi
vjerujete, bilo bi vie od uljudnosti nego zbog iega drugoga. Kad je
ve tako, hvala vam, gospodo, na ponudi, koja me obvezuje da vam
po volji uinim to ste me zamolili. Ali me strah da vam pria o
mojoj nesrei nee samo pobuditi smilovanje nego vas i razjaditi, jer
ne moete nai puta da pomognete, ni savjeta da je ublaite. A da ne
bude moja ast osumnjiena u vaim mislima, kad ste u meni ve
prepoznali enu i vidite da sam mlada djevojka, sama i u ovoj
odjei, a to sve zajedno i svako zasebno moe okrnjiti svaiji dobar
glas, pripovjedit u vam ono to bih voljela premuati, kad bih
mogla.
To izree ljepotica ne zastajui, tako rjeito i takvim umiljatim
glasom da se zadivie njezinoj razboritosti koliko i krasoti. Uzmu joj
opet nuditi svoje usluge i opet je moliti neka ispuni obeanje. A ona,
ve namoljena, u svoj se pristojnosti uas obuje i skupi kosu, te
sjedne na kamen, a njih trojica uokolo. Suspreui suze, koje joj
naviru na oi, zapone ona mirnim i jasnim glasom pripovijedati
svoj ivot:
Ovdje u Andaluziji ima selo od kojega nosi titulu neki
vojvoda, te je po tome jedan od onih koje zovu velikaima od
panjolske.
[175]
Ima on dva sina: stariji je batinik njegova imanja, a
ini se i njegove estitosti, a mlai, ne znam emu je batinik, osim
nevjerstvu Vellidovu i laljivosti Galalonovoj. Tome su velikau
moji roditelji podrunici, niska roda, ali tako bogati, te samo da im
je rod bio jednak s bogatstvom, niega oni ne bi poeljeli vie, niti
bih ja zapala u ovu nevolju u kojoj me vidite. Moda mi je sva
nesrea to mi roditelji nisu od plemenita roda. Nisu dodue tako
niska roda da bi se stidjeli svojega stalea, a ni tako visoka da bi mi
se izbila iz glave misao kako mi je puko porijeklo skrivilo nesreu.
Roditelji su mi dakle seljani, priprost svijet, koji nije pomijean ni s
kakvim zloglasnim plemenom;
[176]
oni su, kako se veli, stari prastari
krani, a tako bogati da su po bogatstvu i po dobru ivljenju malo-
pomalo bili ve smatrani plemiima, pa i vitezovima.
No najveim su bogatstvom i plementinom cijenili to sam im
ja ki. A kako nisu imali druge batinice ni batinika i bili dobri
roditelji, mazili su me kako jo nikad nisu roditelji mazili dijete. Ki
im je bila ogledalo u kojem se ogldaju, potpora njihove starosti,
jedina im, uz Boga, elja.
S njihovim eljama, koje su tako dobre bile, slagale se svagda i
moje elje. Pa isto onako kako sam bila gospodarica njihovu srcu,
bila sam gospodarica i njihovu imanju. Ja sam naimala i otputala
sluge; u mojim je rukama bio raun o usjevu i prirodu, uljeni i vinski
tijesak, krupno i sitno blago, pelinjak... Ukratko, ja sam vodila
brigu o svemu to moe imati i ima onakav imuan seljanin kao to
je moj otac, bila sam kuanica i gospodarica, a tako marna i toliko
po volji ocu da se i ne znam nahvaliti. to god mi je po danu
preostajalo vremena, kad ponareujem poslove slugama, pastirima i
nadniarima, provodila sam u radu koji djevojkama dolikuje i
potreban je, bavila se ivanjem i ipkanjem, pa poesto i preslicom.
A kad sam htjela odahnuti i ostavljala taj rad, laala sam se pobone
knjige, ili sam prebirala na harfi, jer sam se uvjerila da glazba
smiruje nemirnu duu i duevne muke olakava. Eto takav mi je bio
ivot u roditeljskoj kui, a ja ga nisam zato ispripovjedila ovako
potanko da se pohvalim i da vam pokaem kako sam bogata, nego
da vidite kako ja nisam kriva to sam iz onoga dobra zapala u
nesreu u kojoj sam sada.
Provodila sam dakle ivot tako zaposlena i tako sklonita kao da
sam u samostanu. Nitko me, mislila sam, i ne vidi, nego samo
slubenici u kui, jer i kad sam u crkvu odlazila, bivalo je rano
izjutra, te bi me pratila mati i slukinje, a ja bih tako prekrila lice i
zamotala se da sam jedva vidjela pred sobom onoliko zemlje koliko
koraam. Pa ipak me svojim oima otkrila ljubav, ili bolje da
reknem: dokolica, jer od nje nema otrijih oiju ni ris.
[177]
Bile su to
oi don Fernandove, jer tako se zove mladi sin onoga vojvode o
kojem sam vam priala.
im je pripovjedaica spomenula don Fernandovo ime,
promijeni se Cardenio u licu i od silne ga uzbuenosti probije znoj.
upnik ga i brija pogledaju, te se uplae da ga ne bi spopalo ludilo,
o kojem su uli da ga gdjekad obuzme. No Cardenio se samo znojio,
te miruje i ne skida oiju s djevojke, jer ve sluti tko je ona. A ona i
ne opazi kako se Cardenio uzbudio, nego nastavi svoje kazivanje:
im me ugledao (pripovijedao mi je kasnije), zaokupila ga
silna ljubav, kako sam mu razabrala po vladanju. Ali da brzo
dokonam nabrajanje nebrojenih svojih jada, neu spominjati sve
njegovo nastojanje da mi izjavi ljubav: podmiivao je sve sluge u
kui; davao i obeavao darove i usluge mojoj svojti; obdan je na
mojoj ulici bila sama slava i veselje; obno nije nitko mogao zaspati
od glazbe; pisma su mi dolazila u ruke, ni sama ne znam kako, a bila
su puna zaljubljenih rijei i uvjeravanja, sa vie obeanja i zakletava
nego to ima slova u njima. No od svega toga ne samo to se nisam
ganula nego sam jo i otvrdnula, kao da mi je on smrtni neprijatelj, i
kao da sve to radi kako bi me predobio ini ba s protivnom
nakanom. Nije meni mrsko bilo udvaranje don Fernandovo, niti mi
je dodijavala njegova revnost: godilo mi je da me onakav odlian
vitez ljubi i cijeni, i nisu mi mrske bile ni hvale u pismima, jer ako
smo mi ene i rune, mislim da nam ipak godi sluati hvalu kako
smo lijepe a i svemu se tomu protivila moja pristojnost i neprestani
savjeti mojih roditelja, koji su jasno razabrali namjere don
Fernandove, pogotovu to on nije ni mario, sve ako ih sav svijet
sazna.
Govorili su mi roditelji da je u mojoj estitosti i dobroti sva
njihova ast i dobar glas, neka promislim kolika je razlika izmeu
mene i don Fernanda, i neka ve po tome razaberem da on misli
(iako drugaije govori) vie na svoju nasladu nego na moju sreu; a
ako ja elim sprijeiti to njegovo nedolino oblijetanje, oni e me
udati za koga god hou, za kojega od najboljih mladia u selu, ili za
kojega iz okolice, jer po velikom imutku roditeljskom i po mojem
dobrom glasu moemo izmeu sviju birati. Tim pouzdanim
uvjeravanjem i istinitim rijeima jo su mi uvrstili djevojaku
estitost, te ja nikada ne htjedoh don Fernandu rei ni rijei koja bi
mu, ma izdaleka, davala ikakvu nadu da e postii to eli.
Sve to moje sustezanje, to ga je on smatrao valjda pukim
suzdravanjem srameljive djevojke, jo mu je jae razbudilo
poudnu elju, jer tako moram nazvati njegovu ljubav. Da je
njegova ljubav bila kakva dolikuje, ne biste je vi sada doznavali, jer
ne bi ni bilo prilike da vam o tome kazujem. Ukratko, don Fernando
dozna da me roditelji kane udati, pa e mu tako izmaknuti nada da
e me predobiti, ili u barem stei jo vie uvara da me uvaju. Taj
mu glas i slutnja bijae uzrokom da je uinio to ete sada uti.
Jedne sam noi bila u svojoj sobi sama s djevojkom koja me slui,
sva vrata bila pozakljuavana, da ne bi zbog neopreznosti ast moja
zapala u opasnost, kad li se odjednom, i ne znam kako i otkuda,
unato mojoj opreznosti i panji, stvori on preda mnom, u toj
samoi i tiini...
Kad sam ga ugledala, zbunim se toliko da me izdadoe oi i
jezik mi zanijemje. Nisam bila kadra ni zaviknuti, a on bi me valjda
i sprijeio, jer je odmah poletio k meni, zagrlio me (ja sam se, kako
rekoh, zbunila i nisam imala snage da se branim) i uzeo mi govoriti
takve rijei te ne znam otkuda u laljivosti tolika vjetina u slaganju
rijei da se ine istinitima. Nevjernik je uzdasima i suzama
potvrivao to je govorio i naumio... Ja sirotica, sama, nenauena
meu svojima na takve zgode ponem, ni sama ne znam kako,
vjerovati tim laima, ali me ipak njegove suze i uzdisaji nisu naveli
na predaju. Kad me dakle minula prva prepast, saberem se te mu
odgovorim, odlunije nego to sam i mislila da mogu:
Da sam ja, gospodaru, kao to sam u tvojem zagrljaju, dopala
u ape ljutom lavu i mogla se osloboditi samo tako da uinim ili
reknem ita na tetu mojoj asti, ne bih to uinila ni izgovorila jer to
nije mogue, isto onako kao to nije mogue da ne bude ono to je
ve bilo. Ako si ti meni obujmio rukama tijelo, moja je dua vrsta u
potenim nakanama, koje su sasvim drugaije od tvojih, i ti e se o
tome uvjeriti bude li htio silom dalje. Ja jesam tvoja podrunica, ali
ti nisam ropkinja; tvoja plemenita krv nije i ne treba da bude mona
obeastiti i obruiti moju priprostu krv. Ja, puanka i seljanka,
cijenim sebe onoliko koliko i ti sebe, gospodaru i vitee. Meni ne
moe nita tvoja sila, niti mi vrijedi tvoje bogatstvo, niti me mogu
zaluditi tvoje rijei, niti me ganuti tvoje suze i uzdisaji. Da ita od
toga to rekoh vidim u onoga koga mi roditelji odreuju za mua,
pokorila bih njegovoj volji svoju volju, i moje bi volje kraj njegove
nestalo; onda bih ti, ma i bez ljubavi, ali u potenju, voljna bila
predati ega bi se ti sada silom htio domoi. Rekoh ti sve ovo, i ne
sanjaj da e od mene ita postii tko nije moj vjenani mu.
Ako ti je to jedini prigovor, prekrasna Dorotea (jer to je
ime meni nesretnici) ree nevjerni vitez evo ti ruka da u te
uzeti, a da istinu govorim, neka mi svjedoi Bog, komu nita nije
skriveno, i evo ova slika svete Bogorodice.
Kad je Cardenio uo da se djevojka zove Dorotea, opet se
zaprepasti i sasvim se uvjeri da je istina to je maloas pomislio, ali
joj ne htjede prekidati kazivanje: htio je uti kako se zavrilo ono to
ve napol zna. Zapita je samo:
Dorotea vam je ime, gospoice? uo sam za jednu
Doroteju, koja je
takoer u takvoj nesrei. Nastavite, a bit e prilike da vam
pripovjedim , neto to e vas iznenaditi koliko i pogoditi.
Dorotea se zaudi Cardenijevim rijeima i njegovoj neobinoj
rastrganoj odjei, te ga zamoli, ako zna togod o njenoj nevolji, neka
joj odmah rekne, jer sudbina ju je barem neim dobrim obdarila:
sranou da zna podnositi svaku nesreu to ju snae, premda je
uvjerena da nikakvi jadi ne mogu ni za trunak poveati dananju joj
nesreu.
Ne bih se, gospoice, ni asak skanjivao odgovori
Cardenio da vam reknem to mislim, kad bih pouzdano znao da
je istina, ali nije jo prilika i ne bi vam koristilo da doznate.
Neka bude tako odvrati Dorotea. Da nastavim: don
Fernando uze sliku Bogorodiinu to je u toj sobi bila, te je zazva za
svjedoka naemu vjenanju. Najodlunijim mi se sveanim rijeima
zakune da e me uzeti, premda sam mu ja, dok jo nije zavrio, rekla
neka dobro pazi to ini, i neka promisli kako e mu se otac
ozlovoljiti kada douje da je uzeo puanku, podrunicu svoju. Neka
se ne zasljepljuje sada mojom ljepotom, kakva god bila, jer ljepota
nije dovoljna da opravda zabludu. A ako eli meni po volji uiniti, i
za ljubav kojom me ljubi, neka me pusti da mi sudbina bude spram
mojega stalea, jer ovako nejednaki brakovi ne valjaju nikada i ne
traju dugo u ljubavi u kojoj su se zapoeli.
Sve ovo to vam rekoh, rekla sam njemu, i jo mnogo ega se
ne sjeam. Ali ga ni to nije moglo odvratiti od nakane, ba kao to
onaj koji ne kani platiti ni na to ne pazi, kad je ionako namjerio u
kupovanju prevariti. U taj se as razgovorim ukratko sama sa sobom
te reknem sebi: Ta neu ja biti prva koja se udajom popela iz
niskoga u visoki stale, niti e don Fernando biti prvi koji je uzeo
druicu nejednaku po rodu. Ne obnavljam ja ni svijet ni obiaj, pa
zato ne bih prihvatila ovu ast koju mi sudbina nudi, premda trajala
ljubav samo dok se elja ne zadovolji, ali pred Bogom u ipak biti
njegova ena. Ako ga pak grubo odbijem, nee ni na to gledati,
nego e upotrijebiti silu. Onda sam obeaena i ni pred kime se ne
mogu opravdati, jer nitko ne zna kako sam ni kriva ni duna
nastradala: ta ime bih mogla uvjeriti roditelje svoje i drugi svijet da
mi je taj vitez uao u sobu bez mojega pristanka?
Sva sam ta pitanja i odgovore obredala zaas u pameti, a osim
toga poee me prevladavati i na propast moju navraati
neoekivane zakletve don Fernandove, svjedoci koje on zaziva, suze
koje roni, i naposljetku i njegova stasita, naoita pojava, pogotovu
gdje toliko iskazuje istinsku ljubav da bi predobio svako srce,
slobodno i estito kao moje. Dozovem slukinju, neka se na zemlji
pridrui nebeskim svjedocima. Don Fernando ponovi opet i potvrdi
svoje zakletve i dodade onim prvima jo i nove svece za svjedoke i
istrese tisuu prokletstava ako ne bude izvrio to obeava; uzme
opet roniti suze i sve jae uzdisati; stisne me vre u zagrljaju, iz
kojega me nije nikada ni putao; i tako, kad je djevojka izila iz
sobe, ode i moje djevojatvo, a on bude nevjera i varalica.
Nakon te nesretne noi nije se razjutrilo onako brzo kako
mislim da je don Fernando elio, jer kad si zadovoljio poudu
najprea ti je elja izmaknuti odande gdje si je zadovoljio. Velim
ovako zato to se don Fernando pourio da ode od mene, te on uz
pomo one moje djevojke, koja ga je uvela u sobu, izie na ulicu. A
kad se rastajao sa mnom (s manjim arom i estinom nego onda kad
je doao), ree mi neka se uzdam u njegovu rije i vjeru, jer su mu
zakletve tvrde, iskrene; da mi pak potvrdi to veli, skine s prsta
skupocjen prsten i natakne meni na prst. Ode on dakle, a ja ostadoh,
ne znam ni sama, alosna ili radosna. Znam samo da sam bila
zbunjena i zamiljena i kao izvan sebe od iznenaenja, te nisam ni
kanila, ili se nisam sjetila, prekoriti djevojku to je pustila don
Fernanda u sobu, jer nisam jo bila naistu je li dobro ili zlo to mi
se dogodilo. Don Fernandu rekoh na rastanku da mi moe, kad sam
ve njegova, i dalje dolaziti obno ovim istim putem, kad god htio,
dok se zaruke ne objave. Ali mi vie nije dolazio, nego samo jo
idue noi, a ja ga vie od mjesec dana ne vidjeh nigdje, ni na ulici,
ni u crkvi. Uzalud sam se trudila da se sastanem s njim, a znala sam
da je kod kue i da ponajvie odlazi u lov, u kojem uiva.
Zlokobni su mi i zlosretni bili oni dani i sati; poeh onda
sumnjati o don Fernandovoj ljubavi te izgubih vjeru u nju. Sada
prekorim i svoju djevojku, koju prije nisam prekorila zbog one njene
drzovitosti. S tekom sam mukom susprezala suze i nastojala ne
mijenjati se u licu samo da me roditelji ne zapitaju to sam
zlovoljna, te da im ne moram lai izmiljati i govoriti. Ali sve se to u
jedan mah zavri, i nastade as i kada mi je iezla plahost, kada mi
je nestalo ednoga rasuivanja, te ja, nestrpljiva, odam svoje tajne
misli. Zbilo se tako te se nakon nekoliko dana razglasi u selu kako
se u nekom gradu u blizini don Fernando oenio prekrasnom
gospoicom, od odlinih roditelja, premda nije tako bogata da bi po
mirazu mogla oekivati onakvu sjajnu udaju. Rekoe da se zove
Luscinda, i da su se za vjenanja dogodile jo nekoje neobine
zgode.
Kad je Cardenio zauo Luscindino ime, samo trgne ramenima,
zagrize usne i namrti obrve, i odmah mu iz oiju poteku dva potoka
suza. No Dorotea ipak nastavi priu i ree:
Stigao mi taj tuni glas, i umjesto da mi srce zamre kad sam
ga ula, bukne u njem tolika srdba i bijes te umalo to nisam
istrala i po ulicama se uzvikala, razglaujui izdaju i nevjeru
Fernandovu. Ali onda primirim bijes milju da u nano izvriti to
sam nakanila: odjenuti se ovom odjeom, koju sam dobila od
nekoga oeva pastira. Njemu sam otkrila svu svoju nesreu i
zamolila ga da me otprati u grad gdje se, kako sam ula, nalazi moj
neprijatelj. Pastir mi prekori smionost i pokudi moju odluku, no kad
je vidio da ne odustajem, pristane se da me prati, kako ree, i nakraj
svijeta. Odmah ja strpam u platnen svenji ensku haljinu, neto
nakita i novaca, da bude za potrebu, te ne odajui nita nevjernoj
djevojci, iziem one tihe noi iz kue sa slugom i s mojim mislima.
Krenem pjeice u grad, sva usplahirena eljom da samo stignem
onamo, pa kad ve ne mogu sprijeiti to se dogodilo, barem mogu
zapitati don Fernanda gdje mu je dua to se tako ponio. Za dva i pol
dana stignem kamo sam namjerila, uem u grad i upitam za kuu
Luscindinih roditelja, a prvi koga sam zapitala odgovori mi i vie
nego to sam eljela uti. Ree mi za kuu i sve to se dogodilo pri
svadbi Luscindinoj. Sav je grad brujao i preklapao o tome.
Pripovjedi mi da je onu veer kad se don Fernando vjenao s njom i
ona pristala da mu bude ena, pala ona u teku nesvjesticu, a
mladoenja pristupio i raskopao joj haljinu na prsima da mogne
lake disati, te joj naao u njedrima pismo, napisano njezinom
rukom. U tom pismu ona izjavljuje da ne moe biti don Fernandova
ena, jer je ve Cardenijeva, a taj je Cardenio, ree mi onaj ovjek,
jako otmjen vitez iz istoga grada; ona je pak na vjenanju jedino
zato rekla da uzima don Fernanda, jer nije htjela da bude roditeljima
nepokorna. U pismu je, veli, pisalo dalje da se nakanila ubiti poslije
vjenanja, a kazuje i zato bi si oduzela ivot. Sve se to potvrdilo,
jer su joj i bode nali u odjei. Kad je don Fernando sve to vidio,
uini mu se da ga je Luscinda prevarila, osramotila i prezrela, te on
zgrabi onaj bode to je naen u nje, i naleti na nju dok se jo nije ni
osvijestila, da je probode, pa bi naum i proveo da ga nisu sprijeili
njeni roditelji i drugi koji bijahu ondje. Veli jo da je don Fernando
odmah otiao, a Luscinda se istom sutradan osvijestila, te onda
pripovijedala roditeljima da je ona prava ena onomu Cardeniju
koga sam spomenula. Doula sam i to da je Cardenio pribivao
vjenanju, a kad je vidio da se ona vjenala, emu se on nikako nije
nadao, otiao je oajan iz grada, ostavivi pismo u kojem kazuje
kakav mu je jad zadala Luscinda, i da ide onamo gdje ga ni iva
dua nee pronai.
Sve se to javno znalo u gradu i svi su o tome govorili, a jo vie
uzee govoriti kad se proulo da je Luscinde nestalo iz oinske kue
i iz grada, te je nigdje u gradu ne nalaze, a roditelji da joj polude i ne
znaju to e, i kako e je nai. To to sam doula, oivi mi opet
nadu, i ja se poradujem to nisam nala don Fernanda, jer kad nije
oenjen, nisu ni meni jo potonule lae, nego je valjda sam Bog
sprijeio ovo drugo vjenanje njegovo, da naputi don Fernanda neka
spozna to je prvomu vjenanju duan, i neka promisli da je
kranin, te mora vie paziti na svoju duu nego na ljudske obzire.
Sve sam to premetala u glavi i tjeila se, ali se nisam utjeila,
zavaravajui se kojekakvim pustim, nemonim nadama, da se
odrim na ivotu, koji mi je ve omrznuo.
Dok sam jo bila u gradu, ne znajui to bih, kad ne nalazim
don Fernanda, zaujem javni proglas kojim se obeava velika
nagrada onomu tko me nae: javlja se moja dob, ak i odjea koju
nosim; ula sam i glasine da sam iz roditeljske kue odbjegla s onim
momkom to me pratio. To me dirnulo, jer sam razabrala kako je
nastradao moj dobar glas, jer ga ne nite samo time to javljaju da
sam pobjegla, nego i s kime, a taj je ovjek bio priprost i ne bi bio
vrijedan da ga zavolim. im sam ula proglas otputim se iz grada sa
slugom, koji se ve, ini mi se, uskolebao u vjernosti to mi je
obeao. One se noi sklonimo mi ovamo, u umsku gutaru, od
straha da nas ne nau.
No kako se govori da za zlom dolazi jo gore, a kad se dokona
jedna nesrea, zapoinje se jo ljua, tako bude i meni. Moj vam se
sluga, sve donde vjeran i pouzdan, uzbudi, ali vie od nevaljaltine
nego od moje ljepote, te se htjede okoristiti prilikom koja mu se
ovdje u zabiti uinila zgodnom, i stane me bez stida, bez straha od
Boga, bezobzirno napastovati; a kad je vidio da mu otrim rijeima,
kako dolikuje, odbijam sramotnu ponudu, okani se on moljenja,
kojim se isprva namjeravao koristiti, te se lati nasilja. No pravedni
Bog, koji rijetko ili nikada ne promai vidjeti i uvati estitost,
ouvao je i mene, te ja slabim svojim silama i bez velike muke
strovalim onoga u provaliju i tamo ga ostavim ne znam da li mrtva
ili iva. Onda se brzo, koliko sam mogla od straha i umora, sklonim
ovamo u planinu, ni na to ne mislei i ne kanei nita drugo nego
da se u planini sakrijem i izmaknem ocu i onima to ih je on
razaslao da me trae.
S tim sam naumom stigla ovamo. Prije nekoliko mjeseci, ne
znam tono, susrela sam nekoga stoara, koji me poveo za slugu u
svoje selo usred planine. Njemu sam sluila sve to vrijeme kao
pastir i uvijek nastojala da budem vani i mognem kriti kosu to mi
se sada iznenada rasula. Ali mi nije koristilo sve lukavstvo i
nastojanje, jer moj gospodar dokui da ja nisam momak, te i on
naumi isto onakav gadan naum kao i moj sluga. No sudbina ne alje
u svakoj nevolji i pomo, te mi se nije nala opet gudura i provalija
kamo bih strmoglavila i gospodara, kao to sam slugu. Bilo mi je
dakle zgodnije pobjei od njega i skloniti se opet u tu divljinu nego
se braniti silom i rijeima.
Skrila sam se ovamo i traim gdje u bez smetnje moi
uzdasima i suzama moliti Boga da mi se smiluje u nesrei i
pomogne da se izbavim iz nje, ili pak da mi nestane ivota u ovoj
zabiti, te da ne ostane ni spomen o alosnici, o kojoj e se, bez njene
krivice, govoriti i aputati po domaji i po tuini.
Dvadeset deveta glava
u kojoj se pria zgodna smicalica kako je na zaljubljeni vitez
izbavljen iz ljute pokore na koju se zavjetovao.
Ovo je, gospodo, istinita povijest mojega tunoga ivota.
[178]

Razmotrite i rasudite sada je li bilo dovoljno razloga uzdasima koje
ste uli, rijeima koje ste sluali i suzama koje ste vidjeli. Kad
promislite kolika je moja nesrea, razabrat ete da su uzaludni
savjeti, jer toj nesrei nema pomoi. Jedino vas molim, a to moete
lako uiniti i treba da uinite, posavjetujte mi gdje bih provela ivot
da me ne ubije strah i nespokoj nee li me nai oni koji me trae.
Znam dodue da me roditelji ljube i jamano bi me dobrostivo
primili, ali kad pomislim da bih pred njih dola sasvim drukija
nego to su mislili da sam, tako me stid da mi je milije izgubiti im se
sasvim s oiju nego da im na licu itam kako oni u meni ne nalaze
vie onu estitost kojoj su se pouzdano nadali. Tako ree i zautje, a
rumen joj na licu odade jasno i uvstva i stid u dui. Oni pak koji su
je sluali osjetie u duama i smilovanje i divljenje spram njene
nesree. upnik je htjede utjeiti i posavjetovati, ali joj Cardenio
prvi uhvati ruku i progovori:
Vi ste dakle, gospoice, krasna Dorotea, jedinica ki
bogatoga Clenarda? Dorotea se prenerazi kad je zaula da joj oevo
ime spominje taj ovjek, naoko tako jadan, jer je ve reeno kako je
Cardenio bio jadno odjeven. Zapita ga ona dakle:
A tko ste vi, brate, te znate ime mojemu ocu? Jer ako se
valjano sjeam, u prii o svojoj nesrei nisam spomenula oevo ime.
Ja sam odgovori Cardenio onaj nesretnik o kome je,
kako velite, Luscinda rekla da je njegova ena. Ja sam zlosretni
Cardenio, a mene je zloa onoga istoga ovjeka koji je vas
upropastio strovalila u zlo gdje me sada vidite, odrpana, gola, bez
ikakva ljudskoga zakrilja i, jo najgore, bez pameti, jer sam pri
pameti samo onda kad se Bogu prohtjedne da mi je dade na kratak
as. Dorotea, onaj sam koji sam gledao nevaljaltinu don
Fernandovu i ekao da ujem Luscindu kako izgovara pristanak da
ga uzima za mua. Onaj sam koji nije imao sranosti da vidi kako e
se zavriti njena nesvjestica, ni to je u pismu koje joj se nalo u
njedrima, jer mi dua nije mogla podnijeti sve te nesree u jedan
mah. Otiao sam dakle iz kue, izgubio strpljivost, a domainu sam
svojemu ostavio pismo i zamolio ga neka preda Luscindi. I doao
sam u ovu zabit, da ovdje zavrim ivot, koji sam otad zamrzio kao
smrtnoga neprijatelja. Ali me sudbina ne htjede liiti ivota, nego mi
samo ote razum, moda zato da mi prui ovu sreu to sam se, sada
s vama sastao. Ako je istina to ste mi pripovjedili, a ja sudim da
jest, moda je nama obadvoma dosudio Bog bolju sreu u naim
nevoljama nego to se i nadamo. Ako se Luscinda ne moe vjenati
sa don Fernandom, jer je moja, a don Fernando ne moe se oeniti
njome, jer je va, i ona je to onako jasno objavila, ima nama vrste
nade da e nam Bog vratiti to je nae, jer to jo postoji, nije tue i
nije nestalo. I kad imamo tu utjehu, koja nije od puste nade i nije
osnovana na ludom matanju, molim vas, gospoice, da na drugi put
navratite estita svoja uvstva, kao to u i ja svoja, i da se ponadate
boljoj sudbini. Kunem vam se vjerom vitekom i kranskom da vas
neu ostaviti dokle god ne budete don Fernandova, a ne mognem li
ga razumnim rijeima skloniti da spozna to vam je duan, posluit
u se svojom vitekom slobodom te u ga s potpunim pravom
izazvati na dvoboj, da osvetim krivicu koju on vama nanosi, a neu
mariti za nepravdu koju je skrivio meni, nego za nju preputam
osvetu Bogu, te u priskakati samo vaim jadima upomo.
Cardenijevim se rijeima nije mogla Dorotea nauditi. Nije
znala kako bi mu zahvalila na tolikoj usluzi, te mu htjede obujmiti i
poljubiti noge, ali joj Cardenio ne dopusti. upnik odgovori za
obadvoje, pohvali pametne rijei Cardenijeve, a onda ih zamoli,
posavjetuje i pone nagovarati da pou s njim u njegovo selo, gdje
e moi nabaviti to im treba. Ondje e se moi dogovoriti kako bi
potraili don Fernanda, ili odveli Doroteju roditeljima, ili to im se
uini najzgodnijim. Cardenio mu i Dorotea zahvale i pristanu na
ponudu. Brija, koji se svemu udio i samo utio, progovori takoer
i ree dobru rije, te se ponudi isto onako rado kao i upnik da im
bude na usluzi. Pripovjedi on onda ukratko to je njih dvojicu
ovamo dovelo, u kakvo je neobin ludovanje zapao don Quijote, i
kako oni sada ekaju njegova konjuara koji je otiao potraiti ga.
Cardenio se kao kroza san sjeti svoje kavge sa don Quijotom, pa je
takoer pripovjedi, ali nije znao rei zato su se svadili.
Uto zauju viku i razaberu da to vie Sancho Panza, jer ih nije
naao gdje se rastao s njima, te ih sada doziva. Pou mu u susret i
zapitaju ga za don Quijota, a Sancho im odgovori da ga je zatekao
samo u koulji, nemona, blijeda, gdje umire od gladi i sve uzdie za
gospoicom Dulcinejom. Rekao je vitezu da mu Dulcinea nareuje
neka krene odavde i doe u Toboso, gdje ga ona eka, ali on
odgovara da je odluio ne izlaziti pred njenu krasotu sve dok ne
izvri takva junaka djela kojima e zavrijediti njezinu milost. Ako
dakle ovako potraje, prijeti opasnost da don Quijote i nee postati
car kako mora, pa ni nadbiskup, a to je barem najmanje to treba da
bude; zato neka gledaju to e i kako e da ga izvuku odande.
upnik mu odgovori neka se ne brine, jer e ga oni izvui, bilo kako
bilo. Pripovjedi upnik odmah Cardeniju i Doroteji to su smislili da
izlijee don Quijota, samo da ga otpreme kui. Na to napomene
Dorotea da e ona bolje nego brija prikazati ucviljenu gospoicu,
pogotovu gdje ima sa sobom odjee da se zgodno odjene; neka zato
glumu njoj prepuste, a ona e ve odigrati to god je potrebno da im
se naum ostvari: itala je mnoge viteke knjige i dobro zna kako
govore alostive gospoice kad mole skitnike vitezove za milost.
Onda nam ne treba nita vie doeka upnik moemo
se odmah latiti posla. Jasno je da nam je sudbina sklona, dok je
vama, gospodo, ovako iznenada odkrinula vrata vaemu spaenju, a
nama olakala izvriti naum.
Dorotea izvadi odmah iz svoje platnene torbe lijepu skupocjenu
haljinu i ogrta od krasne, zelene tkanine, a iz katulje izvadi ogrlicu
i drugi nakit, te se zaas iskiti kao kakva bogata, velikaka gospoa.
Sve je to, veli, ponijela od kue, ako joj ustreba, a sve joj dosad nije
nikada trebalo. Svima se jako svidi njena milina, ljupkost i ljepota,
te se zaude gdje je don Fernandu bila pamet te je odbio takvu
krasotu. Ali najvie joj se divio Sancho Panza, jer njemu se uini
(kao to i jest istina) da tako lijepo eljade nije vidio otkad ivi.
Zapita on zato upnika tko je ta lijepa gospoica i to e u toj vrleti.
Ova ti je lijepa gospoica, brate Sancho odgovori upnik
glavom batinica, po izravnom mukom koljenu, velike
kraljevine Micomicn. Dola je traei tvojega gospodara, hoe ga
zamoliti za uslugu i milost da je osveti: nepravdu ili krivicu nanio
joj neki zlobni gorostas. I do te je princeze dopro glas koji se o
tvojem gospodaru ponio po svem otkrivenom svijetu, te je ona dola
iz Guineje.
[179]

Sretna potraga i sretan nalazak progovori sada Sancho
Panza samo neka se mojemu gospodaru posrei da osveti tu
nepravdu, ispravi tu krivdu, te ubije toga kopilana gorostasa to ga
spomenuste. A i ubit e on njega, samo ako ga skobi te ako nije
sablast, jer protiv sablasti nije moj gospodar moan. Ujedno vas
molim, meu inim, gospodine upnie: nastojte da se mojemu
gospodaru ne bi prohtjelo postati nadbiskupom, jer toga se ja bojim;
zato vi njemu posavjetujte neka se odmah oeni ovom princezom,
pa onda ne moe primiti nadbiskupski red i lako e osvojiti svoju
carevinu, a ja u naposljetku postii to elim. Ja sam dobro
promozgao i sraunao da meni ne valja, ako moj gospodar bude
nadbiskup, jer ja sam oenjen i nisam zgodan za crkvu. Imam enu i
djecu, pa ne bi bilo ni kraja ni konca trkaranju i moljakanju za
dispens, da mognem dobiti crkvenu nadarbinu. Zato je glavno da se
moj gospodar odmah oeni ovom gospoicom, kojoj ne znam ime,
jer jo ne poznajem njezinu visost.
Zove se odgovori upnik princeza Micomicona, jer
kad joj se kraljevina zove Micomicn, jasno je da se ona mora zvati
tako.
Nema sumnje odvrati Sancho: vidio sam ja da mnogi
imaju prezime i nadimak po selu gdje su se rodili, te se zovu Pedro
de Alcal, Juan de Ubeda, Diego de Valladolid, a takav je obiaj
jamano i u Guineji, da se kraljice zovu po svojim kraljevinama.
Tako i jest potvrdi upnik a to se tie enidbe tvojega
gospodara, ja u upeti koliko god mogu.
Sancho se obraduje upnikovu obeanju koliko se i upnik
zadivi njemu kakav je zvekan i kako mu po glavi vrve one iste
ludorije koje i gospodaru njegovu: tikvan vjeruje i ne sumnja da e
mu se gospodar zacariti.
Dotle je Dorotea ve uzjahala na upnikovu mazgu, a brija
pridesio uz lice bradu od volovskoga repa, te reknu Sanchu neka ih
vodi onamo gdje je don Quijote. Opomenu ga neka se ne odaje da
poznaje upnika i brijaa, jer ih ne smije ni za to na svijetu
poznavati, hoe li da mu se gospodar zacari. upnik i Cardenio ne
htjedoe s njima, da se ne bi don Quijote sjetio kavge s Cardenijem,
a upnik zato to zasad nije jo potreban ondje. Tako puste one neka
idu naprijed, a njih e dvojica za njima pjeice, polagano. upnik jo
uputi Doroteju to da radi, ali ona odgovori neka se ne brinu, jer ona
e sve uraditi valjano, kako to opisuju i propisuju viteke knjige.
Prou tri etvrtine milje i spaze onda meu zgomilanim hridinama
don Quijota, ve odjevena ali nenaoruana. Kad ga Dorotea opazi i
Sancho ju obavijesti da je to don Quijote, oine ona svojega konjica,
a bradonja brija potjera za njom. Stignu don Quijotu, konjuar
skoi s mazge i doeka Doroteju na ruke, a ona sjae hitro i baci se
pred don Quijota na koljena. Navali on neka ustane, ali ona ne
htjede ustati, nego progovori ovako:
Ne ustajem ja odavde, hrabri i srani vitee, dokle god mi
vaa plemenitost i irokogrudnost ne obea milost, koja e biti na
ugled i ast vae osobe i na probitak najneutjenije i najucviljenije
gospoice koju je sunce grijalo. Ako je hrabrost vae junake ruke
ravna vaoj besmrtnoj slavi, duni ste vi priskoiti nesretnici koja za
slavom vaega uvenoga imena dolazi iz dalekoga svijeta i trai od
vas da joj pomognete u nevolji.
Neu vam ni rijei odgovoriti, krasna gospoice odvrati
don Quijote niti sam voljan sluati vas dokle god ne ustanete sa
zemlje.
Ne, ne ustajem, gospodine odgovori ucviljena gospoica
dok mi vaa dobrota ne obea milost koju molim.
Obeavam je i dajem pristane don Quijote ako nije na
tetu ili na sramotu mojemu kralju, mojoj domovini i onoj koja ima
klju mojega srca i moje slobode.
Nee biti, dobri gospodaru, na tetu ni sramotu onima koje
spominjete odvrati ojaena gospoica.
Uto pristupi Sancho gospodaru i apne mu na uho:
Samo vi njoj, gospodaru, poklonite tu sitnu milost za koju
vas moli: da ubijete nekoga silnoga gorostasa, a moliteljica je
uzviena princeza Micomicona, kraljica velike kraljevine
Micomicn u Etiopiji.
Bila ona tko mu drago odgovori don Quijote uinit u
to sam duan i to mi nalae moja savjest, po onome na to sam se
zavjetovao.
Okrene se on gospoici i rekne:
Neka vaa velika krasota ustane, jer obeavam milost koju
god molite.
Ja molim ree gospoica da vaa velikodunost poe
odmah sa mnom kamo je budem odvela te mi obea da nee ulaziti
ni u koju drugu pustolovinu ni potragu dokle god me ne osveti od
nevjernika koji mi je protiv boanskoga i ljudskoga prava preoteo
kraljevinu.
Velim da vam obeavam odgovori don Quijote.
Zaboravite dakle, gospoice, od dana dananjega tugu koja vas
mori, i neka vam izmuena nada stekne nove snage, jer uz pomo
Boju i moje ruke brzo ete vi biti uspostavljeni u svome kraljevstvu
i zasjest ete na prijestolje stare i velike drave svoje, na jad i bijes
huljama i zlikovcima koji su je oteli. Na posao dakle, jer tko se
skanjuje, nikad mu ne svanjuje.
Ucviljena mu gospoica silom htjede poljubiti ruke, ali don
Quijote, uvijek uljudan i udvoran vitez, nikako ne dade, nego je jo
digne, zagrli je uglaeno i veoma uljudno i zapovjedi Sanchu neka
pritegne Rocinantu kolan, a njega odmah naorua. Sancho skine
bojnu opremu to je, poput trofeja, visjela na drvetu, pritegne
potprug Rocinantu i askom oborua gospodara. A kad se don
Quijote oboruao, ree:
Hajdemo u ime Boje, da budemo na pomoi ovoj uzvienoj
gospoi.
Brija, sveder na koljenima, s tekom je mukom susprezao
smijeh i pazio da mu ne spadne brada, jer ako mu spadne, moda im
se svima izjalovi estita nakana. Ali kako je vidio da je don Quijote
obeao milost i sada se revno sprema da je izvri, ustane on, uhvati
gospoicu za ruku i njih je dvojica dignu na mazgu. Onda uzjae
don Quijote Rocinanta, brija se namjesti na svojoj drtini, a Sancho
morade pjeaiti, te se opet sjeti izgubljenoga sivca, koji bi mu evo
sada trebao. No sve je sada njemu po volji, jer mu se ini, gospodar
mu je udario pravim putem da se zacari, a i nema sumnje da se
nakanio oeniti tom princezom i postati, u najmanju ruku, kralj
micomiconski. Jedino mu je nemila misao to je ta kraljevina u
crnakoj zemlji i to su itelji koji e mu biti podanici sami crnci.
Ali odmah on u mislima doskoi i tomu, te rekne: A to smeta ako
mi podanici budu crnci? Natovarit u ih i odvesti u panjolsku, pa
u ih prodavati. Plaat e meni ljudi u gotovu, i ja u za te novce
moi kupiti kakvu titulu, ili slubu, pa mirno ivjeti do smrtnoga
asa. Nisam ja mrtvo puhalo, imam pameti i vjetine da prodam
dvadesetak- tridesetak tisua podanika dok okom trene! Tako mi
Boga, letjet e oni, i mali i veliki, kakvi ve budu. Sve ako su crnci,
pobijelit e oni i poutjeti.
[180]
Dajte mi ih samo: nisam se ja najeo
ludih gljiva! Uiva on i koraa zadovoljan, te je zaboravio i na
nevolju to mora pjeaiti.
Sve to gledaju iz grmlja Cardenio i upnik, i ne znaju kako bi
im se pridruili. No upnik, prepredena glava, brzo smisli to e i
kako e. Izvadi iz kesice noice i bre podree Cardeniju bradu,
odjene mu svoj sivi kaput i dade mu crnu mantiju, a sam ostane u
hlaama i prsniku. Cardenio se sasvim promijenio: ni sm sebe ne bi
poznao da se pogleda u ogledalu. Dok su se tako preodijevali, oni su
drugi ve odmakli, ali Cardenio i upnik stignu ipak prije njih na
cestu, jer kroz grmlje i po loim ovim umskim putovima tee
prolaze konjanici nego pjeaci. Izbiju oni tako na ravnicu pod
planinom, a kad se pojavi don Quijote i njegovo drutvo, uzme ga
upnik gledati iz daljine, priini se kao da ga ba sada prepoznaje, a
poto ga se nagledao, poleti rairenih ruku k njemu i klikne:
U dobar as stigao, uglede vitetva, estiti zemljae moj don
Quijote od Manche, cvijete i diko plemstva, pomoi i zakrilje
potrebnicima, sri skitnika vitezova.
Tako ree i obujmi don Quijotu koljeno lijeve noge. Don
Quijote se zaudi, gledajui i sluajui to taj ovjek govori, zagleda
se pozorno u njega i naposljetku ga prepozna. Iznenadi mu se te
upne svom silom da sjae, ali ga upnik ne pusti, pa tako don
Quijote ree:
Pustite me, gospodine upnie, jer se ne pristoji da ja jaem,
a ovako asna osoba kao to ste vi da pjeai.
Ne pristajem nipoto odvrati upnik. Ostanite vi, vaa
milosti, na konju, jer vi na konju izvrujete najvea junaka djela i
pustolovine koje su za naih vremena viene. A meni je,
nedostojnom sveeniku, dovoljno da sjednem na sapi jedne od ovih
mazga koje pripadaju gospodi to s vama putuju, ako im nije krivo.
Meni e biti kao da jaem konja Pegaza, ili zebru, ili pak vilovitog
ata to ga je jahao uveni Maur Muzaraque, koji jo i danas lei
zaaran u velikoj gori Zulemi, nedaleko od Compluta.
[181]

Na to se nisam ni sjetio, gospodine upnie odgovori don
Quijote. Gospoica e princeza, znam, biti tako dobra te e
zapovjediti svojemu konjuaru da vas pusti na sedlo na svojoj
mazgi, a on neka sjedne otrag, ako mazga moe nositi.
Mislim da moe odvrati princeza a ja znam da to ne
moram ni zapovjediti svojemu gospodinu konjuaru, jer on je tako
uljudan i fin te nee dopustiti da duhovnik pjeai, kad moe jahati.
Tako je potvrdi brija.
Sjae on bre i ponudi upniku sedlo, a upnik odmah i primi.
Ali eto i nezgode: kad htjede brija na mazgu straga uzjahati,
mazga, koja je najmljena, te se onda ve zna da je loa, uzbaci
stranju stranu i ritne se dvaput po zraku, pa da je majstora Nicolasa
pogodila u prsa ili u glavu, dovraga bi mu bilo to je i doao po don
Quijota. Uplai se brico tako da je pao na zemlju, a kako nije pazio,
spadne mu i brada. Kad je ogolobradio, nije znao to e, nego bre
sakrije obadvjema rukama lice i zajaukne da mu je mazga
porazbijala zube. Don Quijote pak ugleda onu bradurinu bez eljusti
i krvi, daleko od lica izvaljenoga konjuara, te klikne:
Boe mili, velika li uda! Istrgnuta mu je i skinuta brada,
kao da mu je upravo zbrijana.
upnik razabere da mu je naum u opasnosti, te bi mogao biti
otkriven. Pritri zato bre k bradi i pojuri s njom onamo gdje
majstor Nicols lei i sveudilj vie. Prikui glavu k njegovim
prsima, te mu urno namjesti bradu, apui nad njim neke rijei. To
je, veli on, basma koja pomae u priljepljivanju brade, kako e
vidjeti. Kad ju je prilijepio, odstupi, a ono brija obradatio i zdrav
kao i prije. Zaudi se don Quijote tim neobinostima, te zamoli
upnika da ga kojom prigodom naui tu basmu; on sudi da e se
njena mo protezati i dalje od brade, jer je jasno da se ondje gdje se
kida brada mora ozlijediti i raniti i meso, pa kada se sve to lijei,
nije ta basma od koristi samo bradi nego i svem tijelu.
Istina je potvrdi upnik i obea da e mu prvom prilikom
otkriti tu basmu.
Dogovore se da e sada uzjahati upnik, a onda e se njih
trojica redom izmjenjivati, dok ne stignu do krme, dvije milje
odatle. Troje uzjae, to jest don Quijote, princeza i upnik, a trojica
krenu pjeice: Cardenio, brija i Sancho Panza. Onda e don Quijote
gospoici:
Vodite nas, vaa visosti, kamo vas je volja.
Nije ona jo dospjela odgovoriti, a upnik e:
U koju nas kraljevinu kani vae gospodstvo odvesti? Da
nee moda u Micomicn? Tako e valjda i biti, ako se ja
razumijem u kraljevine.
Ona ga je odmah razumjela, te je znala kako e odgovoriti.
Ree dakle:
Da, gospodine. U tu je kraljevinu meni put.
Ako je tako prihvati opet upnik proi emo kroz
moje selo, a odande moete udariti na Cartagenu. Ondje se moete,
ako Bog da, ukrcati, pa ako bude vjetar povoljan, more tiho i bez
oluje, nee proi ni devet godina te ete ugledati veliku Mokrau,
Movaru meotsku, a odande je malo vie od sto putnih dana do
kraljevine vae visosti.
Varate se, gospodine odgovori ona jer nema ni dvije
godine kako sam odande otputovala, i nikada nisam imala povoljna
vremena, pa sam ipak stigla i ugledala onoga koga sam toliko
eljela, gospodina don Quijota od Manche, o kome mi je dopro glas
im sam zakroila na panjolsko tlo, a taj me glas i naveo da njega
potraim, da se preporuim njegovoj milosti i da svoju pravdu
povjerim hrabrosti njegove nepobjedive ruke.
Ni rijei vie! Prestanite me hvaliti! klikne sada don
Quijote. Jer ja sam neprijatelj svakomu laskanju. Ovo nije dodue
laskanje, ali ipak takve rijei vrijeaju moje edne ui. Ja vam samo
velim, gospoice: bilo u meni hrabrosti ili ne bilo, onoliko koliko
imam i nemam, sluit e vama dokle god je meni glava na
ramenima. No, o tome emo dok bude prilika, a sad molim
gospodina upnika da bi rekao odakle je on dospio ovamo sm
samcat, bez slugu, i ovako bez iega. Pravo udo.
Odgovorit u vam ukratko odvrati upnik, Znajte
dakle, gospodine, ja sam s majstorom Nicolsom, prijateljem i
brijaem naim, krenuo u Sevilju da dignem neke novce to mi je
poslao roak, koji se prije mnogo godina odselio u Indije.
[182]
Nisu
bili mali novci, nego ezdeset tisua pesa, u srebru, a to je
dvostruko. Kad smo juer ovuda prolazili, ispadnu pred nas etiri
razbojnika te nas opljakaju do brade. Opljakali su nas zbilja tako
da je brija morao nainiti lanu bradu. I ovoga su mladia
pokae na Cardenija valjano pustili kroz ruke. A zanimljivo je to
se po ovom kraju na sva usta govori: oni to nas opljakae neki su
galijai to ih je, vele, gotovo na ovome mjestu oslobodio neki silni
junak, te ih oteo i komisaru i straarima. Nema sumnje da taj ovjek
nije pri pameti, ili je i on onakva nitarija kao to su oni, ili ovjek
bez due i bez savjesti, kad je pustio vuka meu ovce, lisicu meu
kokoi, muhu u med, ogrijeio se o pravdu, usprotivio se svojemu
kralju i prirodnom gospodaru, to jest njegovim pravednim
odredbama, oteo galijama radnike, uzbunio Sveto bratstvo, koje
mnogo godina bijae spokojno, izvrio naposljetku djelo kojim se
gubi dua a ne spaava se tijelo.
Sancho je bio upniku i brijau pripovjedio pustolovinu s
galijaima, koju je njegov gospodar s onolikom slavom okonao, pa
se sada upnik raspripovijedao da vidi to e uiniti ili rei don
Quijote, a don Quijote sve se mijenja u licu i ne usuuje se izrei da
je on oslobodio one fine ptice.
To su dakle bili oni koji su nas orobili rei e upnik.
A Bog bio milostiv i oprostio onomu koji je njih oteo zasluenoj
kazni.
Trideseta glava
koja pria o razboritosti krasotice Doroteje, uz druge ugodne i
zabavne zgode.
Nije upnik jo ni valjano zavrio, a Sancho ve progovori:
Tako mi vjere, gospodine upnie, ono je junako djelo
izvrio moj gospodar, premda sam mu rekao unaprijed i upozorio ga
neka pazi to ini, jer je grijeh oslobaati njih, kad su to najgori
nitkovi, zato ih i tjeraju na galije.
Glupane! zavikne sada don Quijote. Skitnika vitezova
ne tie se i nije im posao ispitivati jesu li ti ucviljeni, okovani,
ugnjeteni ljudi na koje nailaze po putovima, onako bijedni po svojoj
krivici ili po svojoj nesrei. Vitezima je dunost pomagati im, jer su
u nevolji, te zapaati njihove muke, a ne i njihove nevaljaltine. Ja
sam skobio povorku poput patrica nanizanih, ojaenih nesretnika, te
sam uinio onako kako moj viteki red nareuje, a za drugo ne
marim. Komu to nije po volji, osim svetoga dostojanstva gospodina
upnika i njegove asne osobe, ja mu velim da slabo zna viteke
poslove i da lae kao kopilan i nikogovi, i to u mu dokazati svojim
maem, svagdje i na svakom mjestu.
Tako ree, pa se ukoi u stremenima i nabije ljem, jer brijaku
je pliticu, koja je po njegovu miljenju Mambrinov ljem, objesio o
sedlenu glavinu, da je dade opraviti od galijakoga gruhanja.
Dorotea je bila razborita i jako dosjetljiva, a opazila je da je
don Quijote sulud i da svi osim Sancha zbijaju alu s njim.
Prohtjedne se i njoj malko ale, te kad je vidjela kako se vitez
ozlovoljio, ree:
Gospodine vitee, sjetite se milosti koju ste mi obeali, i da
se prema tome ne smijete uputati ni u kakvu drugu pustolovinu,
kako god hitna bila. Smirite vi srce, jer da je gospodin upnik znao
da je ta nepobjediva ruka oslobodila galijae, bio bi triput zaio usta
i triput bi se ugrizao za jezik, a ne bi protisnuo ni rijei koja e vas
rasrditi.
Tako je, kunem se potvrdi upnik prije bih iupao
brk
[183]
nego to bih i pisnuo.
Smirit u se, gospoice ree don Quijote i suspregnut
u pravedni gnjev to je ve buknuo u mojim grudima. Mirno u i
spokojno stupati dokle god ne izvrim to sam obeao. Ali zauzvrat
mojoj dobroj volji molim vas, recite mi, ako vam nije preteko,
kakva vam je nevolja i kolika, tko su i kakvi su oni na kojima vas
moram osvetiti i zadovoljtinu vam priskrbiti.
Drage volje odgovori Dorotea ako vam nije mrsko
sluati jadikovke i nesree.
Nee mi biti mrsko, gospoice odgovori don Quijote, a
na to e Dorotea:
Sluajte me dakle pozorno.
im je to rekla, pristupe k njoj Cardenio i brija, radoznali da
vide kako e svoju povijest smisliti dosjetljiva Dorotea, a isto tako
uini i Sancho, koga je ona zavarala kao i gospodara njegova.
Namjesti se ona u sedlu, nakalje se i zapone umiljato priati:
Ponajprije znajte, gospodo, da se ja zovem...
Zastane malko, jer je zaboravila ime koje joj upnik bijae
nadjenuo.
Vidje on da je zapela, pa joj priskoi upomo i ree:
Nije udo, vaa visosti, to se vi bunite i zapadate u
nepriliku kad priate svoje jade, jer ti jadi znaju biti takvi da
zamagljuju pamenje onomu koga pogode, te se onda jadnik ne
sjea ni vlastitog imena. Tako je i vama, vaa milosti, i vi ste
zaboravili da se zovete princeza Micomicona, zakonita nasljednica
velike kraljevine Micomicn. Po ovoj e se napomeni moi sada
vaa milost lako sjetiti tune svoje povijesti, koju ste nam voljni
pripovjediti.
Istina je odgovori gospoica ali mislim da mi odsad
nee trebati nikakvih napomena, jer ja u znati i sama valjano
kazivati svoju povijest. Evo je: moj otac, kralj, po imenu
Tinacrio,
[184]
vrlo uen u magiji, svojim je umijeem dokuio da e
moja mati, kraljica Jarmilla, umrijeti prije njega, a kratko e vrijeme
iza nje i on promijeniti svijetom, tako da u ja ostati siroe bez oca i
bez majke. Ali je govorio da ga to ne jadi toliko koliko ga mori
neto drugo: pouzdano zna, neki e gorostas, vladar velikoga otoka,
odmah do nae kraljevine, po imenu Pandafilando Zlopoglea (jer
on zaista, premda su mu oi na pravom mjestu i ravno gledaju, ipak
kilji, kao da je kiljav, a to ini od zloe, da zaplai i zastrai one
koje gleda), znao mi je dakle otac da e taj gorostas Zlopoglea, im
douje da sam osirotjela, zavojtiti s velikom silom na moju
kraljevinu i svu mi je preoteti, te mi nee preostati ni malo seoce
kamo bih se sklonila. No, svoj toj nevolji i nesrei mogu ja izbjei
ako se udam za njega. Ali on sudi da me nikada nee snai volja za
takav nejednak brak. I jest rekao zgoljnu istinu, jer nikada mi nije ni
na pamet palo da poem za toga gorostasa, a i ni za koga drugoga,
koliko god velik i golem bio. Ree otac i to: kad on umre, i ja
budem vidjela da Pandafilando navaljuje na moju kraljevinu, da mu
se i ne opirem, jer bi mi to bila propast, nego neka mu dobrovoljno
prepustim kraljevinu elim li svoje dobre i vjerne podanike ouvati
od smrti i unitenja, jer od avolje sile gorostasove ne mogu se
obraniti. No neka se onda sa nekoliko svojih ljudi uputim u
panjolsku: ondje u nai pomo svojoj nevolji. Naii u na skitnika
viteza, o kome e se u to vrijeme pronijeti glas po svoj toj kraljevini,
a zvat e se, ako se dobro sjeam, don Azote, ili don Jigote.
[185]

Don Quijote valjda je rekao, gospoice umijea se
Sancho Panza da, don Quijote, ili drugim imenom: Vitez Tunog
Lika.
Istina je potvrdi Dorotea. tovie: rekao mi je da je
visoka rasta, suh u licu, te ima na desnoj strani, pod lijevim
pazuhom, ili tamo negdje, taman made s dlakom nalik na
ekinje.
[186]

Kad je to uo don Quijote, ree svojemu perjaniku:
Ded mi, Sancho sinko, pomozi da se nad pasom
razodjenem: elim vidjeti jesam li ja vitez koga je taj mudri kralj
prorekao.
Zato biste se vi skidali? zapita Dorotea.
Da vidim imam li ja onaj made to ga va otac spominje
odgovori don Quijote.
emu biste se svlaili ree Sancho kad ja znam,
gospodaru, da vi takav made imate nasred lea, a to je znak
ovjeka junaka.
To je dovoljno doeka Dorotea. Tko bi i pazio na
sitnice, kad je svejedno, bio made pod pazuhom ili na leima.
Samo kad je made, pa bio ma gdje, jer je na istoj koi. Ja sam dakle
dobro pogodila kad sam se preporuila gospodinu don Quijotu. On
je onaj koga mi je otac spominjao, jer se slae i lice i slava njegova,
koja mu se ne ori samo po panjolskoj nego i po cijeloj Manchi: im
sam se iskrcala u Osuni,
[187]
odmah sam se nasluala njegovih
junakih djela, te mi je dua rekla da je on onaj koga traim.
Kako ste se vi, gospoice zapita don Quijote iskrcali u
Osuni, kad Osuna nije morska luka?
No prije nego to je Dorotea odgovorila, prihvati rije upnik i
ree:
Gospoica princeza eli rei: im se iskrcala u Mlagi,
stigla je u Osunu i ula ondje prvi glas o vama.
To sam i htjela rei potvrdi Dorotea.
Tako je ree upnik. Nastavite, vae velianstvo.
to bih nastavila zapone Dorotea nego da mi je
sudbina dosudila nai viteza don Quijota, pa se sada ve raunam i
smatram kraljicom i gospodaricom cijele svoje kraljevine, im mi je
on, po svojoj uljudnosti i velikodunosti, obeao milost da e sa
mnom krenuti kamo god treba da ga vodim, a to nee biti nikamo
nego protiv Pandafilanda Zlopoglee, da ga ubije i meni vrati to mi
je otima po nepravdi oteo. Sve e se dogoditi kako elimo, jer tako
je prorekao otac moj dobri, Tinacrio Mudrac. A rekao je jo, i to
napisao slovima kaldejskim ili grkim, jer ja ne znam proitati: ako
taj proreeni vitez, poto bude smaknuo gorostasa, poeli uzeti mene
za enu, neka se odmah privolim, bez ijedne rijei otpora ili
kolebanja, da mu budem vjenana druga, i neka mu zajedno sa
svojom osobom predam i svoju kraljevinu.
to sad veli, prijane Sancho? zapitat e don Quijote.
uje li ti to biva? Zar ja tebi nisam govorio? Eto nama i
kraljevine, da vladamo, i kraljice, da se oenimo njome.
Tako mi svega zavikne Sancho kopilan bio tko se ne
bi oenio kad preree grkljan vitezu Pandahiladu! I nije loa ta
kraljica! Samo da se meni buhe u postelji pretvore u ovakvu!
Tako ree, te poskoi dvaput i od silnoga se veselja lupi po
nogama. Onda trgne Dorotejinu mazgu za uzde i zaustavi je, klekne
pred Doroteju i zamoli da joj poljubi ruke, u znak da je priznaje za
svoju kraljicu i vladaricu. Kako da se ne smiju svi, gledajui ludost
gospodarovu i budalatinu sluginu? Dorotea mu dakle prui ruke i
obea mu da e ga dii na veliku ast u svojoj kraljevini, ako joj
Bog dade sreu da joj se vrati kraljevina i vlast. A Sancho joj
zahvali takvim rijeima da su se opet svi nasmijali.
Ovo je, gospodo nastavi Dorotea moja povijest. Jo
vam samo velim da mi je od sve pratnje koju sam povela iz svoje
kraljevine preostao samo ovaj bradati konjuar. Svi su mi se drugi
utopili za strane oluje koja nas je zatekla nadogled luke, a nas smo
dvoje, kao po udu, isplivali na dvjema daskama na kopno. Smo je
udo i tajnovitost sav moj ivot, kako ste zapazili. A ako sam to
preopirno pripovjedila, ili nije jasno, kako bi trebalo da bude,
bacite krivicu na ono to je gospodin upnik spomenuo na poetku
moje pripovijesti: neprestani i neobini jadi otimaju patniku
pamenje.
Meni ga jadi nee oteti, uzviena i junaka gospoice
klikne don Quijote koliko god ih ja pretrpio sluei vama, i
koliko god veliki i nevieni oni bili! Ja evo nanovo potvrujem
milost koju sam vam obeao, i kunem se da u s vama nakraj
svijeta, dokle god se ne skobim s vaim neprijateljem, komu sam
nakan, uz pomo Boju i ove moje ruke, skinuti bahatu glavu
otricom ovoga... neu da reknem, valjanoga maa, jer moj je ma
ukrao Gins od Pasamonta.
[188]

To je promrsio kroza zube, a onda nastavi:
A kada divu odrubim glavu i vas uspostavim u mirnoj vlasti
nad vaom zemljom, od volje vam od sebe initi to god elite, jer
dok su meni misli zaokupljene i volja zarobljena i pamet nestala za
onom... ne velim nita vie, ne smijem ja ni u snu pomisliti da se
oenim, sve da je ta ena jedincata kao ptica Feniks.
Sanchu se uini sasvim loe to to mu gospodar govori da se ne
kani eniti, te se rasrdi i zavikne na sav glas:
Ja se, gospodaru don Quijote, kunem i preklinjem da vi niste
sasvim pri pameti. Ta kako biste se skanjivali da uzmete ovako
uzvienu princezu, kao to je ova? Zar vi mislite da e vam se iza
svakoga ugla nuditi ovakva srea kakva vam se sada nudi? Zar je
gospoica Dulcinea ljepa? Boga mi, nije, pa ni napol: velim da nije
ni do pete ovoj. Kako u ja onda, dobijesa, dobiti grofiju kojoj se
nadam, kad vi traite kruha preko pogae! enite se odmah, enite
se, doavola, i uzimajte tu kraljevinu to vam sama pada u ruke, a
kad budete kralj, nainite mene markizom, ma vrag odnio sve!
Kad je don Quijote uo takvu hulu na svoju vladaricu
Dulcineju, nije mogao otrpjeti, nego zamahne aalicom i bez ijedne
rijei odvali dvaput po Sanchu, tako da ga je svalio na zemlju, te da
se nije Dorotea uzvikala neka ga se okani, bio bi ga sa ivotom
rastavio.
Zar ti misli, prostaino seljaka progovori on nakon
aska da u ja skrtenih ruku gledati dovijeka kako ti luduje i
vjeno ti opratati? Izbij to iz glave, ti prokleti nitkove, koji i jesi,
im hoe da jezikom blati neprispodobivu Dulcineju! Zar ti,
klipane, huljo, lupeu, ne zna da ja ne bih bio moan ni buhu ubiti
kad moju ruku ne bi junaila ona? Ded reci, ti beno zmijinjega
jezika, to misli tko je predobio tu kraljevinu i odsjekao glavu tomu
gorostasu, i nainio tebe markizom (jer sve to smatram da je prolo i
da je gotovo), ako to nije vrsnoa Dulcineje, koja se slui mojom
rukom, te ini junaka djela? Ona bije boj mnome, a ja ivim i
diem u njoj i za nju, nema me bez nje, njome postojim. Oj, ti
nitkovski kopilane, kako si nezahvalan, a ja sam tebe digao sa
zemlje iz praine, da bude gospodin i velika, a ti za dobroinstvo
uzvraa hulom na onoga tko ti ga je iskazao!
Sancho nije bio toliko izubijan da ne bi uo sve to mu
gospodar govori. Ustade on prilino brzo, zakloni se za Dorotejinu
mazgu i ree odonud gospodaru:
Recite, gospodaru: ako ste vi odluili da neete uzeti ovu
veliku princezu, onda je jasno da vas nee ni kraljevina zapasti, a
kad je tako, kakvu vi milost moete meni iskazati? To i jest ono na
to se ja tuim. Zato se vi, gospodaru, oenite svakako tom
kraljicom, dok nam je ovdje i kad nam je ve pala s neba, a poslije
moete opet urediti s gospoicom Dulcinejom, jer valjda je bilo
kraljeva na svijetu koji su imali inoe. to se tie ljepote, ja se u to
ne petljam, jer od istine, ako pravo reknem, obadvije mi se mile,
premda ja nisam nikada vidio gospoicu Dulcineju.
Kako je nisi vidio, ti nevjero i klevetnie? vikne don
Quijote. Zar mi nisi maloas donio poruku od nje?
Velim da je nisam ba sasvim valjano vidio odgovori
Sancho da bih estito razabrao njenu ljepotu i sve dobre strane na
njoj redom, jednu po jednu; ali ovako mi se odoka ini prilino
lijepom.
Zasad ti opratam ree don Quijote a ti meni oprosti
to sam se u ljutini zgranuo na tebe, jer kad srce prekipi, ode pamet.
Vidim ja to odgovori Sancho. U mene uvijek tako
zakipi ponajprije volja da govorim, i ja moram barem jedanput
izrei to mi je na jeziku.
Ipak ti pazi, Sancho ree don Quijote to govori, jer
vr ide na vodu...
[189]
ne velim ti nita vie.
Dobro je odvrati Sancho. Bog je na nebu, on zna
svaku smicalicu, te e presuditi koji od nas dvojice vee zlo ini: ja,
to ne govorim pravo, ili vi, gospodaru, to ne inite pravo.
Ni rijei vie! umijea se Dorotea. Otri, Sancho,
poljubi gospodaru ruku, zamoli ga za oprotenje, te odsad pazi bolje
to hvali i to kudi, i ne pominji loim rijeima gospoicu Toboso,
koju ja ne poznajem, ali sam joj voljna sluiti, i uzdaj se u Boga, jer
nee tebi izmai mjesto na kojem e kneevski ivjeti.
Sancho obori glavu i zamoli od gospodara ruku, a on mu je
prui mirno i dostojanstveno. Poto ju je poljubio, blagoslovi ga don
Quijote i rekne mu da bi poli malo naprijed, jer ga mora neto pitati
i s njime se razgovoriti o neem vanom. Sancho ga poslua, te njih
dvojica odmaknu naprijed, a don Quijote progovori:
Otkad si se vratio, nisam imao prigode da te potanko
zapitam za mnogo toga o poruci s kojom si krenuo na put, i za
odgovor s kojim se vraa. Sada smo, sreom, uhvatili vremena i
priliku, pa mi ne krati zadovoljstvo kojim e me usreiti tvoji dobri
glasi.
Pitajte, gospodaru, to elite odgovori Sancho a ja u
vam redom na sve to pitate, lijepo odgovoriti. Ali vas molim,
gospodaru, nemojte odsad biti onako osvetljivi.
Zato ti to veli, Sancho? zapita don Quijote.
Velim zato odgovori on jer ova sam dva udarca
maloas izvukao vie zbog one kavge to ju je onomad po noi
zametnuo me nama vrag, nego zbog ovoga to sam rekao protiv
gospoice Dulcineje, koju ja cijenim i tujem kao svetinju zato to je
ona vaa, sve ako svetinje u nje nema.
Ne vraaj se opet na takav razgovor, Sancho, tako ti ivota
ree don Quijote jer to mene ozlovoljuje. Ja sam ti otoi
oprostio, a ti zna kako se veli: nov grijeh, nova pokora.
Dok se to dogaalo, ugledaju gdje im putem dolazi u susret
neki ovjek na magarcu, a kad stie nablizu, uini im se da je
Ciganin. Ali im je Sancho Panza, komu odmah igraju oi i dua
kad ugleda magarca, opazio toga ovjeka, prepozna on Ginsa od
Pasamonta, koji se, da ne bude prepoznat i da proda magarca,
preodjenuo u Ciganina, jer on je znao i ciganski i mnoge druge
jezike kao da su mu materinski.
Promotri ga Sancho i prepozna, a im ga je promotrio i
prepoznao, uzvie se na sav glas:
Ej lopove Ginesillo! Amo to je moje, vrati meni moj ivot,
ne otimaj meni moje blaenstvo, daj mojega magarca, daj moju
radost! Sijevaj, kopilane, bjei, lopove, i putaj to nije tvoje!
Nije mu ni trebalo toliko vikati i psovati, jer im je zapoeo,
skoi Gins i zagrebe kasom, gotovo trkom, te im zaas izmae i
nestade. A Sancho prie svojemu sivcu, ogrli ga i ree:
Kako ti je bilo, dobro moje, sive, oinji vide i drue moj?
Ljubi ga i miluje kao da je eljade. A magarac uti, puta da ga
Sancho ljubi i miluje, i nita ne odgovara. Stignu svi k njima i
zaredaju estitati to se naao magarac, a najvie don Quijote, koji
rekne Sanchu da zbog toga ipak ne opoziva svoju zadunicu na tri
magarca, i Sancho mu zahvali.
[190]

Dok su se njih dvojica tako razgovarala, ree upnik Doroteji
da je jako razborito smislila pripovijest nalik na one iz vitekih
knjiga i kratko ju izloila. Ona mu odgovori da je mnogo vrijeme
provela itajui te knjige, ali ne zna gdje su pokrajine i morske luke,
te je zato nasumce rekla da se iskrcala u Osuni.
Opazio sam rei e upnik zato sam odmah priskoio
te vas ispravio, pa je sve u redu. No zar nije neobino gledati kako
taj nesretni vitez tako lako vjeruje svim tim bajkama i laima, kad su
samo udeene poput njegovih nesklapnih knjiga?
Tako je potvrdi Cardenio; neobine su to i neviene
sljeparije, te ne znam ima li takva bistra pamet koja bi ih pogodila
kad bi ih htjela izmisliti i sagraditi od samih lai.
A onda jo neto rei e upnik: Osim tih budalatina,
koje taj estiti vitez u ludilu svojem govori, moe raspredati s njim
o svaemu drugom, te on besjedi i raspravlja najpametnijim rijeima
i pokazuje u svemu bistar i vedar razbor, tako da ga nitko ne bi,
dokle god mu ne dirne u vitetvo, sudio drugaije nego da je sasvim
pri zdravoj pameti.
Razgovaraju oni tako, a don Quijote nastavlja svoj razgovor i
veli Sanchu:
Okanimo se, prijatelju Panza, kavge i zadjevice, pa mi sada
pripovijedaj bez ikakve srdbe i zamjerke: Gdje si, kako i kada
zatekao Dulcineju? to je radila? to si joj rekao? to ti je
odgovorila? Kakva je bila u licu kad je itala moje pismo? Tko ga je
prepisao? I sve to misli da je u ovoj zgodi vrijedno znati, pitati,
obavijestiti, samo nemoj nita dodavati ili lagati, da mi zasladi, ali
ni otkidati, da mi slast uskrati.
Gospodaru odgovori Sancho ako emo po istini,
pismo mi nije nitko prepisao, jer ja nisam ni ponio nikakvo pismo.
Pravo veli ree don Quijote. Biljenicu u koju sam
napisao pismo naao sam ja kod sebe dva dana nakon tvojega
odlaska i jako sam se raalostio, jer nisam znao to e ti kad bude
vidio da nema pisma, pa sam mislio da e se vratiti im opazi.
I bio bih se vratio odgovori Sancho da ga nisam ve
zapamtio dok ste mi ga itali, te sam ga u pero kazivao nekom
crkvenjaku, a on ga po mojem kazivanju lijepo redom napisao. I veli
da takvo pismo nije jo nikada u ivotu itao, premda je proitao ve
strahotu od pisama.
A zna li ga jo napamet, Sancho? zapita don Quijote.
Ne znam, gospodaru odgovori Sancho jer kad sam ga
izrekao i vidio da mi vie ne treba, zaboravio sam ga. Sjeam se
samo, na poetku, one uzvikane, to jest uzviene gospoice, i na
kraju: Va sve do smrti, Vitez Tunog Lika. A u sredinu izmeu
toga dvoga natrpao sam vie od tri stotine dua, i ivota, i oiju
svojih.
Trideset prva glava
Soni razgovori izmeu don Quijota i Sancha Panze, njegova
perjanika, s drugim jo zgodama.
Sve mi to nije nemilo, nastavi samo ree don Quijote.
Prispio si, i to je radila kraljica krasote? Jamano si je zatekao gdje
nie biser, ili gdje zlatom veze geslo ovomu svojemu zatravljenome
vitezu.
Nisam odgovori Sancho nego sam je zatekao gdje vije
u dvoritu dva tovara penice.
Onda vjeruj rei e don Quijote da se to penino
zrnje pretvaralo u biser kad bi ga svojim rukama dotakla. A jesi li
opazio, prijatelju, je li penica bjelica ili je rumenkasta?
ukasta je bila odgovori Sancho.
Onda ti ja velim opet e don Quijote kad ju je ona
svojim rukama izvijala, bit e bijeli kruh, bez ikakve sumnje. Ali
ded dalje: kad si joj dao pismo, je li ga poljubila? Je li ga uza elo
pritisla? Je li pokazala kako joj je stalo do toga pisma? Da joj je
drago? to je uope uinila?
Kad sam joj pismo predavao odgovori Sancho ba je
bila usred posla sa silnim itom i tresla je reeto, pa mi rekla:
Metni to pismo, prijatelju, na onu vreu; ne mogu ga itati dok ne
izreetam sve ovo ovdje.
Pametna gospa! doeka don Quijote. To je jamano
zato da ga ita po laznu i da uiva. Dalje, Sancho! A dok je bila
zaposlena, to je razgovarala s tobom? to te pitala o meni? A to si
joj ti odgovorio? Kazuj sve dokraja i nemoj ni trunak zaboraviti!
Nije me nita pitala ree Sancho ali ja sam joj rekao
da vi, gospodaru, njoj sluite i pokoru inite, goli do pojasa, kao
divlja zvijer u planini, te spavate na zemlji, ne jedete kruha sa stola i
ne eljate bradu, nego plaete i proklinjete sudbinu.
Nisi dobro rekao da ja proklinjem sudbinu doeka don
Quijote jer ja sudbinu ba blagosiljem, i blagosiljat u je dokle
god ivim, to me stvorila da budem vrijedan ljubiti tako uzvienu
gospoicu kao to je Dulcinea od Tobosa.
Uzviena jest rei e Sancho jer tako mi vjere,
nadvisuje me vie nego za aku.
Kako to, Sancho? zapita don Quijote. Jesi li se ti
mjerio s njom?
Mjerio sam se ovako odvrati Sancho: pristupio sam da
joj pomognem natovariti na magarca vreu penice, pa kad sam stao
do nje, vidio sam da me nadvisuje vie nego za estitu aku.
A zar nije istina odvrati don Quijote da se toj veliini
pridruuje i kiti je tisua duevnih krasota! Ali jedno mi nee
porei, Sancho: kad si se pribliio njoj, zar nisi osjetio sabejski
miris, neki aromatski dah, neto tako ugodno da i ne znam izrei
imenom? Neki miomiris i blagovonje, kao da si u finom
rukaviarskom duanu?
Znam jedino odgovori Sancho da sam osjetio kao neki
mirisak od pazuha; valjda se od mnogoga posla oznojila i zajapurila.
Nee biti uzvrati don Quijote nego si ti valjda bio u
kihavici, ili si sam sebi zaudarao, jer dobro znam kako ona mirie, ta
rua meu bodljikama, taj ljiljan u polju, ta rastopljena ambra.
Sve moe biti odgovori Sancho; esto se isparuje iz
mene zapah, pa sam ja onda mislio da se isparuje iz gospoice
Dulcineje, ali nije ni udo, jer jedan je vrag nalik na drugoga.
Dobro dakle nastavi don Quijote izreetala je penicu
i poslala je u mlin. to je uinila kad je proitala moje pismo?
Pismo ona nije proitala odgovori Sancho; veli da ne
zna ni itati ni pisati, te je razderala pismo na sitne komadike, jer
nee ga nikomu dati da joj proita, pa da joj po selu znaju tajne.
Dosta joj je, veli, ono to sam joj naustice kazao, kako vi nju,
gospodaru, ljubite i kakvu vi neobinu pokoru inite zbog nje.
Naposljetku vam je poruila, gospodaru, da vas pozdravlja i da bi
vie voljela vidjeti vas negoli vam pisati; moli vas i zapovijeda vam
da odmah poto primite ovu poruku krenete iz te ikare i okanite se
ludorija, i da se pravo ovoga asa uputite u Toboso, ako vam se ne
dogodi togod krupno, jer ona jako eli da vas vidi. Slatko se
nasmijala kad sam joj rekao da se vi, gospodaru, zovete Vitez
Tunog Lika. Zapitao sam je li se pojavio onaj onomadanji
Viskajac; veli da jest, i jako je zgodan ovjek. Zapitao sam i za
galijae, ali veli da dosad nije vidjela nijednoga.
Sve je dobro dotle ree don Quijote. A kakvu ti je
dragocjenost dala na rastanku, da te nagradi to si joj donio glas od
mene? Jer obina je i prastara navada u skitnika vitezova i njihovih
dama, da perjanike, djevojke i patuljke koji im donose glase, njima
od njihovih dama a damama od skitnika vitezova, nagrauju njih
kakvom dragocjenou u zahvalu za dobru vijest.
Moda je tako, i ja to smatram dobrim obiajem, ali je to
bilo valjda u nekadanja vremena, jer danas se uobiajilo da ti dadu
komad kruha i sira, pa mi je to dala i gospoica Dulcinea iz dvorita,
preko trnja na zidu, kad sam se rastajao s njom, a po svemu je bio
ovji sir.
Jako je dareljiva ree don Quijote pa ako ti nije dala
nikakvu dragocjenost, valjda je to zato to je u onaj mah nije imala
pri ruci da ti je dade. Ali bolje ita nego nita. Dok ja odem onamo,
sve e se ve urediti. Zna li ti emu se ja udim? Meni se ini kao
da si ti onamo i natrag putovao zrakom, jer se za put u Toboso i za
povratak nisi dulje zadrao od tri dana, a ima odavde donde vie od
trideset milja. Zato ja sudim da ti nisi ni osjetio kako ti je uskorio i
skratio put onaj arobnjak koji je meni na pomoi i prijatelj mi je,
jer ja moram takva prijatelja svakako imati, ta inae ne bih ni bio
valjan skitnik vitez. Ima takvih arobnjaka to uzmu skitnika viteza
dok spava u postelji, te on i ne zna sutradan kako je osvanuo tisuu
milja i dalje od mjesta gdje je omrknuo. Da nema toga, ne bi skitnici
vitezovi mogli u opasnostima priskakati jedan drugomu upomo,
kao to priskau svaki as. Biva tako da se koji vitez bori u planini u
Armeniji s kakvim zmajem, ili s kakvom nemani, ili s drugim
vitezom, pa mu borba po zlu poe te samo to nije poginuo, no uto
mu iznenada stie na oblaku ili na ognjenim kolima prijatelj vitez,
koji jo as prije bijae u Engleskoj, da mu upomo priskoi te ga iz
smrti izbavi. I nano je opet nae u svojoj kui, te uslast veera. A
od jednoga mjesta do drugoga esto ima i dvije ili tri tisue milja.
Sve to stvara vjetina i mudrost tih arobnjaka koji vode brigu o
skitnicima vitezovima. Zato ja, prijatelju Sancho, bez ikakve sumnje
vjerujem da si za tako kratko vrijeme prevalio put u Toboso i natrag,
jer tebe je jamano, kako ve rekoh, letimice prenio koji prijatelj
arobnjak, a ti nisi ni osjetio.
Bit e tako ree Sancho jer tako mi vjere, Rocinante je
jurio kao cigansko magare kojemu je va u uima.
[191]

I jest bilo ve u njemu! prihvati don Quijote. I jo
cijela eta bjesova, jer to je eljad koja neumorno putuje i sa sobom
vodi koga god hoe. No okanimo se toga! to misli, kako bih ja
uinio sada, kad mi moja vladarica zapovijeda da doem k njoj?
Znam dodue da sam duan izvriti njezin nalog, ali opet ne mogu,
jer sam obeao milost princezi koja je s nama; viteki me zakon
primorava da se drim rijei, a ne mile volje svoje. U jednu me ruku
mui i mori elja da vidim svoju vladaricu; u drugu me ruku jako
potie i zove vjera koju sam zadao, i slava koju u tim djelom stei.
Nakan sam zato pouriti se i stii to prije onamo gdje je gorostas,
pa da mu odsijeem glavu, princezu u miru uspostavim u kraljestvo
te odmah krenem natrag, da vidim sunce koje mene obasjava. Njoj
u se ispriati, i ona e mi odobriti to sam okasnio; vidjet e da je
sve samo za veu slavu i diku njenu, jer to god sam ja, otkad ivim,
postigao, postiem i jo u postii orujem, sve je to od milosti koju
ona meni iskazuje, i odatle to sam njen.
Aoj! zavapi Sancho jo vam se vrzu po glavi te
tlapnje! Ta recite mi, gospodaru: kanite li vi taj put proi uludo, pa
propustiti te izgubiti ovako bogatu i divnu enidbu kao to je ova,
gdje u eninstvo dobivate kraljevinu koja, kako sam pouzdano uo,
mjeri opsegom vie nego dvadeset tisua milja, te obiluje svime to
je potrebno ovjeku za hranu i ivot, a vea je od Portugalije i
Kastilije zajedno? utite, za Boga miloga, i sram vas bilo to ste
rekli; posluajte moj savjet: oenite se odmah u prvom selu gdje ima
upnik; a ako neete, evo naega upnika, koji e to valjano uiniti.
I znajte da sam ja u godinama gdje ve znam savjetovati, i da vam je
ovo dobar savjet, i da je bolji vrabac u ruci nego golub na krovu, jer
tko trai vee, gubi i ono iz vree.
Pazi, Sancho! rei e don Quijote. Ako ti meni zato
savjetuje neka se oenim da bih se ja, kad ubijem gorostasa,
zakraljio, te da mi onda bude lako iskazivati tebi milosti i dati ono
to sam ti obeao, znaj da ti mogu vrlo lako ispuniti elju sve ako se
ne oenim, jer prije nego to zapodjenem boj, ja u ugovoriti, ako
iziem kao pobjednik iz borbe i ne budem se htio eniti, da me mora
zapasti polovina kraljevine, tako da je mogu pokloniti kome hou; a
kad mi je dadu, kome u je pokloniti, nego tebi?
To je jasno doeka Sancho ali gledajte da bude uz
more, jer ako mi se ondje ne bude mililo ivjeti, da mogu ukrcati
svoje podanike crnce i initi od njih to sam ve rekao. A vi,
gospodaru, ostavite sada brigu da odete gospoici Dulcineji, nego
najprije gorostasa ubijte, pa da taj posao zavrimo, jer tako mi Boga,
ini mi se da e od toga posla biti velike slave i velike koristi.
Velim ti, Sancho odgovori don Quijote da ne vodi
brigu, a ja u ti posluati savjet da najprije krenem s princezom, a
zatim u Dulcineji. I pamet u glavu: nikomu nita ne kazuj, ni ovima
to su s nama, to smo mi sada odluili i utanaili, jer Dulcinea je
tako estita te ne eli da se njene misli saznaju, pa zato ne valja da ih
ja ili tkogod drugi oda.
Ako je tako upita Sancho zato vi, gospodaru, sve one
koje ste svojom rukom pobijedili aljete neka se poklone gospoici
Dulcineji, kad vi time i sami potvrujete da je volite i da ste
zaljubljeni u nju? im vi njih silite da odlaze k njoj i na koljena da
padaju pred njom, te joj moraju govoriti da dolaze od vas da joj se
poklone, kako se moe kriti to vas dvoje mislite?
Oh, kakva si ti neznalica i tupan! klikne don Quijote.
Zar ti, Sancho, ne vidi da sve to velia slavu njenu? Znaj, dakle, da
je po naoj vitekoj navadi dami velika ast kad ima mnogo skitnika
vitezova koji joj slue i mislima ne smjeraju dalje, a slue joj stoga
to je ona ta i takva, te oni ne oekuju nikakvu drugu nagradu nego
da se ona udostoji primiti ih za svoje vitezove.
Ja sam uo gdje propovijedaju prihvati Sancho da
takvom ljubavlju treba voljeti Svevinjega, zbog njega samoga, a ne
treba da nas na ljubav navodi ni nada u blaenstvo, ni strah od
kazne, premda bih ga ja rado volio i sluio mu za ono to on moe.
Vrag te odnio, seljaino klikne don Quijote kakve li to
mudrolije gdjekada govori! Rekao bi ovjek da si bio na naukama.
Ta ja ne znam, tako mi vjere, ni itati odgovori Sancho.
Uto im dovikne majstor Nicols neka malko priekaju, jer e
stati da se napiju na vreocu na koje su tu naili. Stane don Quijote,
na veliku radost Sanchovu, koji se ve umorio laui, te se boji da
ga gospodar ne uvreba u lai, jer on jedino zna da je Dulcinea
seljanka u Tobosu, ali je nije vidio nikada.
[192]

Dotle se Cardenio odjenuo odjeom to bijae na Doroteji kad
su je nali. Nije ta odjea bila ba osobita, ali kudikamo bolja od
onog jada to je sa sebe skinuo. Sjau oni kod vrela, prihvate se ono
malo jela to ga je upnik ponio iz krme, pa utae ljutu glad koja ih
je sve morila. Uto udari onuda putem neki mladi, te se silno
pozorno zagleda u njih kraj vrela, a onda odmah pojuri k don
Quijotu, obuhvati mu noge, zaplae gorko i progovori:
Jao, gospodaru! Zar vi mene ne prepoznajete? Ta pogledajte
me dobro! Ja sam onaj momak Andrs to ste ga vi izbavili kad je
bio svezan za hrast.
Prepozna ga don Quijote, uhvati ga za ruku, okrenu se drutvu i
ree:
Da, gospodo, vidite od kolike je vanosti da na svijetu ima
skitnika vitezova, koji osveuju krivice i nepravde to ih ine
drzoviti i zli ljudi, znajte ovo! Jednoga sam dana prolazio umom, te
zauo jauk i alostivo vikanje, kao od eljadeta to je u muci i
nevolji. Po dunosti svojoj pojurim odmah onamo odakle mi se ini
da dopire jauk, te naem privezana za hrast ovoga mladia to je evo
sada pred nama, i ja mu se radujem u dui, jer e on posvjedoiti da
ne laem. Bio je dakle za hrast privezan, gol do pojasa, a neki seljak,
o kome sam kasnije uo da mu je gospodar, mlati ga konjskom
uzdom. Kad ja to ugledam, zapitam onoga zato ga tako iba i
mrcvari, te mi onaj prostak odgovori da ga bije zato to mu je sluga i
to je neto tamo zanemario, vie od lopovtine nego od gluposti. A
djeak ree na to: Gospodine, on me tue jedino zato to item
plau. Gospodar uzme kojeta evrdati izmotavajui se, a ja sam
sluao, ali nisam mario. Naredim mu naposljetku da ga odrijei, i
zakunem ga da momka povede sa sobom te ga isplati do posljednjeg
reala, i jo biranim novcima. Zar nije tako, sinko Andrs? Zar nisi
opazio kako sam mu odreito zapovjedio i kako je on ponizno
obeao da e uiniti to god mu nareujem, objavljujem i iziskujem?
Odgovaraj, nemoj se msti ni skanjivati! Pripovjedi ovoj gospodi to
se dogodilo, neka vide i razaberu kolika je korist to po cestama ima
skitnika vitezova.
Sve to ste vi, gospodaru, rekli, cijela je istina odgovori
mladi ali se sve zavrilo naopako, obratno od onoga to vi
mislite.
Kako naopako? zaudi se don Quijote. Zar te nije
seljak isplatio?
Ne samo to me nije isplatio odgovori momak nego,
kad ste vi odmakli iz ume i mi ostali sami, opet me svezao za onaj
isti hrast i izmlatio me toliko da sam bio kao izmrcvareni sveti
Bartol. A uza svaki udar kojim me mlatio alio se on i lakrdijao
podrugujui se vama, te da me nije onoliko boljelo, nasmijao bih se
to sve govori. Poinio je on od mene takvo udo da sam sve dosad
bio u bolnici i lijeio se, kako me taj zlobni seljanin izubijao. Sve ste
to skrivili vi, gospodaru, jer da ste ili svojim putem i da se niste
svraali kud vas ne zovu, niti se petljali u tue poslove, moj bi mi
gospodar odudarao tuce ili dva tuceta udaraca, pa bi me odmah
odrijeio i platio mi to mi je duan. Ali kad ste vi njega onako ni za
to obruili i tolika mu prostatva nagovorili, planuo je od ljutosti,
pa kad je nije mogao iskaliti na vama, sav je bijes i ljutinu, kad je
ostao sam sa mnom, iskalio na meni, i jo tako da nikada vie neu
biti ovjek kakav treba da budem.
Zlo je bilo rei e don Quijote to sam ja otiao, a
nisam ostao dok on tebi ne plati, jer ja sam po davnom iskustvu
morao znati da nema seljaka koji e odrati zadanu rije ako vidi da
mu je od koristi ne odrati je. Ali ti se sjea, Andrse kako sam se
ja zakleo da u, ako ne bude platio, doi i potraiti ga, te u ga nai,
sve da se sakrije u kitov trbuh.
Istina je prizna Andrs ali to koristi!
Odmah e vidjeti koristi li odvrati don Quijote.
Tako ree, ustade bre i zapovjedi Sanchu neka zauzda
Rocinanta, koji je pasao dok su oni jeli.
Dorotea ga zapita to je naumio, a on odgovori da e potraiti
onoga seljaka, kazniti ga za onakvu zlou i prisiliti ga da isplati
Andrsa do posljednjega maravedija, usprkos i uznos svima
seljacima koliko god ih ima na svijetu. Ona mu na to odgovori neka
ne zaboravi da se po obeanoj milosti ne smije uputati ni u to
dokle god ne dovri njen posao: i sam to bolje zna nego itko, te neka
primiri srce dok se ne vrati iz njene kraljevine.
Istina je odgovori don Quijote. Andrs se dakle mora
strpjeti dok se ja ne vratim, kako vi, gospoice, velite, a ja se opet
kunem i nanovo obeavam da neu mirovati dok djeaka ne osvetim
i on ne bude isplaen.
Ne vjerujem ja tim zakletvama odvrati Andrs. Volio
bih vie od svake osvete na svijetu da je meni sada stii u Sevilju.
Dajte mi, ako imate, da togod pojedem i ponesem, pa ostajte s
Bogom, gospodaru, i vi i svi skitnici vitezovi, proskitali se, dabogda,
onako sretno kao to i ja.
Sancho izvadi iz svoje vree komad kruha i sira, dade mladiu i
ree:
Evo ti, brate Andrs. Svakoga je od nas zapao po komadiak
tvoje nesree.
A kakav je komadiak zapao vas? zapita Andrs.
Evo ova krika sira i kruha to ti dajem odgovori Sancho
jer Bog zna hoe li mi nedostajati ili nee. Pamti, prijane, da mi
konjuari skitnika vitezova trpimo ljutu glad i nevolju, i jo drugo
kojeta to je bolje trpjeti nego kazivati.
Andrs primi kruh i sir, pa kad je vidio da mu nitko ne daje
nita vie, obori glavu te uhvati put pod noge, kako se veli. Samo jo
pri odlasku ree don Quijotu:
Bogom vas kunem, gospodaru skitnie vitee, ako me opet
sretnete, ne priskaite mi i ne pomaite mi, ma vidjeli da e me
raskomadati, nego me pustite u mojoj nevolji, jer ni ona mi nee biti
gora od nevolje to e me stii ako mi pomognete vi, dabogda
prokleti bili, pa i svi skitnici vitezovi koliko ih se god rodilo na
svijetu.
Don Quijote htjede ustati da ga kazni, ali on odjuri, ni hrt ga
stigao ne bi. Razbjesnile Andrsove rijei don Quijota, te se oni
drugi namuili suspreui smijeh, da im se vitez sasvim ne raesti.
Trideset druga glava
koja pria to se u krmi dogodilo cijeloj povorci don Quijotovoj.
Poto su odruali, uzjau odmah te bez ikakve zgode koju bi
vrijedilo pripovijedati stignu sutradan u onu krmu to je strah i
trepet Sanchu Panzi. Nekao se on, dodue, da ue, ali nije mogao
izmaknuti. Krmarica, krmar, njihova ki i Maritornes, kad opaze
da dolaze don Quijote i Sancho, krenu im u susret i doekaju ih s
velikim veseljem, a don Quijote uzvrati s dostojanstvenom
mirnoom i prijaznou, te im rekne neka mu spreme bolju postelju
nego to mu je onomad bijahu spremili. Krmarica mu na to
odgovori: ako bude bolje platio nego onomad, spremit e mu
kneevsku postelju. Don Quijote odvrati da e platiti, pa mu spreme
prilinu postelju u komori gdjeno i proli put, te on odmah legne, jer
je bio sav izlomljen i smuen.
Tek to se on sklonio, saleti krmarica brijaa, zgrabi ga za
bradu i zavikne:
Tako mi kria, ne dam ja vie svoga repa da vam bude
brada, nego vi meni moj rep vratite; mojemu se muu vue po
zemlji da je sramota; to jest, ealj, jer njega ja zatiem u svoj dobri
rep.
Vue ona za rep, ali brija ga ne htjede dati, dok mu upnik ne
ree neka ga vrati, jer ne treba vie onakve varke, nego neka se
otkrije i u svojemu se liku javi, a don Quijotu neka rekne da je
dobjegao ovamo u krmu kad su ga opljakali razbojnici galijai. A
ako bude zapitao za princezina perjanika, rei e mu da ga je ona
poslala naprijed, neka objavi svijetu u njenoj kraljevini da ona
dolazi i dovodi sa sobom osloboditelja. Vrati onda brija krmarici
rep, a vrate joj i sve drugo to im je posudila da izbave don Quijota.
Svi se u krmi zadive krasoti Dorotejinoj i stasitomu pastiru
Cardeniju. Narui upnik da im spreme za jelo to u krmi imaju, te
se krmar ponada da e dobro platiti, i tako upne da im prilino jelo
priredi. Sve to vrijeme don Quijote spavae, pa oni odlue da ga i ne
bude, jer njemu je sada probitanije spavati nego jesti. Za jelom
uzmu razgovarati o neobinoj budalatini don Quijotovoj i kako su
ga nali, a bili su tu krmar, njegova ena, njihova ki, Maritornes i
svi putnici. Krmarica im pripovjedi to se dogodilo s njim i s
mazgarom, pa se obazre za Sanchom, i kad opazi da ga nema,
ispria im kako su se njime loptali, i oni to sasluaju s uivanjem. A
kad upnik ree da su don Quijotu pomutile pamet viteke knjige
koje je on itao, rei e krmar:
Ja ne znam kako bi to moglo biti, jer zbilja, koliko ja
razumijem, nema na svijetu boljega tiva. Imam ja dvije-tri takve
knjige, i jo neke papire to me zaista oivljuju, i ne samo mene
nego i mnoge druge. Kad je etva, skupljaju se ovdje na blagdane
mnogi eteoci i svagda se nae koji to zna itati. Uzme on u ruke
koju od tih knjiga, nas tridesetak i vie posjeda oko njega, pa
sluamo, uivamo i pomlaujemo se. Mene, kad ujem kako
vitezovi mlate bijesno i strahovito, spopada elja da i ja tako uradim,
pa bih sluo priu po cijele noi i dane.
I ja isto tako priklopi krmarica jer mi nema u kui
mira dok ti ne uzme sluati to itaju; onda se zanese i zaboravi
na svau.
Istina je primetnu Maritornes; tako mi vjere, i ja
volim sluati te pripovijesti, jer su veoma zabavne, pogotovo kad
priaju kako se gospoica pod naranama grli sa svojim vitezom, a
djevojka im straari te umire od zavisti i od silna straha. To je, velim
ja, medeno.
A to sudite vi, gospoice? zapita upnik krmarovu
ker.
Ne znam, gospodine, due mi odgovori ona; i ja
sluam, i zaista volim sluati, premda ne razumijem; ali ja ne volim
ono udaranje, to moj otac voli, nego one jadikovke, kad su vitezovi
daleko od svojih dama, te sam ve znala i zaplakati, koliko ih alim.
Vi biste ih dakle usliali, gospoice, kad bi za vama jadali?
upita Dorotea.
Ne znam to bih uinila odgovori djevojka samo
znam da su nekoje od tih dama tako okrutne te ih njihovi vitezovi
krste tigrovima i lavovima i tisuama drugih neprilinih imena.
Isuse moj, kako moe nekoja biti onako bez due i bez savjesti, pa
pustiti estita ovjeka da umre ili da poludi jer ga ona ne mari.
emu bi se prenemagale: ako je u potenju, neka se uzmu, jer drugo
i ne ele.
uti, mala! rei e krmarica ini mi se da ti mnogo o
tome zna, a ne valja da djevojke toliko znaju i govore.
Kad me gospodin pita, morala sam mu odgovoriti odvrati
ki.
Onda mi, gospodine krmaru rei e upnik donesite
te knjige, da ih vidim.
Drage volje pristane krmar.
Ue u svoju sobu pa iznese staru torbu, zatvorenu laniem.
Otvori je upnik i nae u njoj tri velike knjige i nekoliko papira,
jako lijepo ispisanih rukom. Prva knjiga koju je otvorio i vidio bijae
Don Cirongilio od Tracije; druga Flixmarte od Hircanije; trea pak
historija velikoga vojvode Gonzala Hernndeza od Crdobe, sa
ivotom Diega Garcje od Paredesa.
[193]
Kad je upnik proitao ona
dva prva naslova, okrenu se brijau i ree:
Da nam je sada ovdje gazdarica naega prijatelja i njegova
sinovica!
A zato odvrati brija kad ih mogu i ja odnijeti u
dvorite ili u kamin, jer evo ba gori dobra vatra.
Zar biste vi spalili moje knjige? zapita krmar.
Samo ove dvije odgovori upnik: don Cirongilija i
Flixmarta.
Onda su valjda opet e krmar heretine ili
flegmatine, kad ih hoete spaliti?
izmatine, hoete rei, prijatelju ispravi ga brija a
ne flegmatine.
Tako je potvrdi krmar. Ali ako hoete koju spaliti,
spalite vi toga velikoga vojvodu Diega Garciju. Volio bih da mi
spalite sina nego koju od onih dviju knjiga.
Brate moj prihvati rije upnik te su dvije knjige
laljive i pune ludorija i budalatina, a onaj je veliki vojvoda istinita
povijest to pripovijeda djela Gonzala Hernndeza od Crdobe, koji
je mnogim svojim junatvima zavrijedio da ga sav svijet zove
velikim vojvodom, uvenim i slavnim pridjevkom, koji on jedini
zasluuje. A taj je Diego Garca bio odlian vitez, rodom iz grada
Trujilla u Extremaduri, nadasve hrabar vojnik, a od prirode tako
snaan da je jednim prstom zadravao mlinsko kolo u najbrem
okretaju; s maem u ruci staje on pred most i suzbija cijelu
nebrojenu vojsku da ne moe preko mosta; i jo je drugih takvih
djela poinio, te ih pripovijeda on sam i opisuje sa ednou viteza i
vlastitoga ljetopisca, ali da ih je opisao tkogod drugi slobodno i bez
strasti, zaboravila bi se junaka djela Hektorima, Ahilima i
Roldanima.
udna li uda! odvrati krmar. Ba se kojeemu
divite: zadrao mlinsko kolo! Bjee vam, Boga mi, itati to sam
itao ja o Felixmartu od Hircanije, koji je jednim zamaajem
prepolovio pet gorostasa po pojasu kao da su mahune i fratrii
koje djeca prave za igraku.
[194]
A drugi je put opet navalio na silnu i
prejaku vojsku od milijun i est stotina tisua vojnika te ih sve
rastjerao kao da su ovje stado. A to velite o estitom don
Cirongiliju od Tracije, o kojem pria knjiga da je bio tako hrabar i
sran te kad je jednom plovio rijekom, iskoi isred vode ognjena
zmija, a on, im ju je ugledao, pojuri na nju, uzjae joj na ljuskava
lea i stisne joj obadvjema rukama grlo s tolikom silom da je zmija
vidjela: poginut e, te nije mala ni kud ni kamo, nego zaroni u
dubinu te odvue sa sobom i viteza koji je ne puta. A kad stigoe
dolje, naoe se u nekim sjajnim dvorima i vrtovima da je divota. I
onda se zmija pretvori u drevna starca, koji mu je nagovorio toliko
da se ovjek ne moe nasluati. utite, gospodine, jer da vi to ujete,
poludjeli biste od uivanja. Marim ja za velikoga vojvodu i za toga
Diega Garciju to ih spominjete!
Kad je to ula Dorotea, ree potiho Cardeniju:
Zamalo, pa e na krmar biti drugi don Quijote.
I meni se ini odgovori Cardenio jer on kanda smatra
cijelom istinom da se sve to priaju te knjige zbilja dogodilo, i ba
onako kako one piu, pa ga ni bosonogi fratri ne bi uvjerili da je
drugaije.
Znajte, brate opet e upnik da nikada nije ni bilo na
svijetu Felixmarta od Hircanije, ni don Cirongilija od Tracije, ni
drugih takvih vitezova o kojima viteke knjige priaju. Sve su to
izmislile i sloile besposlene glave, i to u onu svrhu koju ste
spomenuli, da se potrati vrijeme, kao to su ga i vai eteoci tratili
sluajui te prie. A ja vam se istinski kunem da nikada nije na
svijetu bilo takvih vitezova, niti su inili onakva junaka djela i
ludorije.
Solite vi drugima pamet odgovori krmar. Kao da ja
doista ne znam do pet brojiti, i ne znam gdje me svrbi! Neete vi
meni prodati rog za svijeu; nisam se ja ludih gljiva najeo. to vi
meni kazujete da je sve to ove estite knjige piu ludorija i la, kad
su knjige tiskane s doputenjem gospode od Kraljevskoga vijea,
kao da su to ljudi koji bi dopustili da se skupi i tiska tolika la, tolike
bitke i toliko aranje da se ovjeku pamet muti!
Rekao sam vam ve, prijatelju odvrati upnik da je
ono za razbibrigu naim dokonim mislima. Kao to u ureenim
dravama igraju ah i bilijar i loptaju se, da se zabave ljudi koji
nee, ne moraju ili ne mogu raditi, tako se doputa tiskanje ovakvih
knjiga, jer se zaista misli da ne moe biti takvih neznalica koji bi
ikoju od tih knjiga smatrali istinitom. Kad bi sada bila prilika i kad
bi sluatelji traili, rekao bih kojeta o tome kakve treba da budu
viteke knjige, da budu dobre i moda od koristi i jo nekima na
slast; ali se nadam da u to moi kada pretresti s onim koji je moan
tomu doskoiti. A dotle mi, gospodine krmaru, vjerujte to sam
vam rekao; evo vam vaih knjiga i nazdravlje vam bile njihove
istine ili lai, i od koristi vam bile, te vam Bog dao da ne zapadnete
u koloteinu don Quijotovu.
To neu odgovori krmar; nisam ja lud da postanem
skitnik vitez.
Znam ja dobro da danas nije kao neko, kada su, kako vele,
obilazili po svijetu ti slavni vitezovi.
Usred toga razgovora bane k njima Sancho, te se sav zbuni i
zamisli kad je uo to vele kako nisu danas u obiaju skitnici
vitezovi, a sve su viteke knjige ludorije i lai. Odlui zato u dui
saekati kako e se zavriti taj gospodarov put, pa ako se ne
dokona sretno, kako on misli, ostavit e ga i vratit e se eni i djeci,
i obinom poslu svojemu.
Krmar prihvati torbu i knjige, ali mu upnik ree:
Priekajte! Ja bih da razgledam kakvi su ovo papiri to su
tako lijepo ispisani.
Izvadi ih krmar i dade mu ih da proita, te upnik vidje da ima
do osam araka, ispisanih rukom, a na elu pie krupan naslov:
Pripovijest o nerazboritom znatieljniku. upnik proita u sebi tri-
etiri retka i ree:
Naslov mi se ove pripovijesti ini zaista zgodnim, i ja bih je
proitao svu.
Na to mu odgovori krmar:
Pa proitajte, asni gospodine, i znajte da su jako zadovoljni
bili neki gosti koji su je ovdje proitali, te su je htjeli izmoliti od
mene. Ali nisam je htio dati, jer u je moda jo vratiti onomu koji
je ovdje zaboravio torbu s tim knjigama i papirima. Moda e se
kada njihov vlasnik pojaviti. ao bi mi bilo rastati se s knjigama, ali
sam voljan to uiniti, jer iako sam krmar, ipak sam kranin.
Pravo velite, prijatelju ree upnik ali ipak, ako mi se
pripovijest bude svidjela, dat ete mi da je prepiem.
Dakako odgovori krmar.
Dok su oni tako govorili, Cardenio je uzeo pripovijest i
zapoeo je itati. I njemu se svidi, kao i upniku, te ga on zamoli
neka je proita svima naglas.
Proitao bih je odvrati upnik ako nije bolje
prospavati ovo vrijeme umjesto da itam.
Najbolje u otpoinuti odvrati Dorotea ako provedem
vrijeme sluajui kakvu pripovijest, jer mi duh nije jo tako miran da
bih mogla usnuti kao to bi mi trebalo.
Onda u itati ree upnik pa bilo samo od
radoznalosti: moda e vas togod i zabaviti.
Navali moliti i majstor Nicols, pa i Sancho. Kad je to vidio
upnik i razabrao da e biti uitak svima, pa i njemu samomu, ree:
Kad je tako, pazite svi, jer se pripovijest poinje ovako:
Trideset trea glava
u kojoj se kazuje Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
[195]

U Firenzi, bogatu i uvenu gradu u Italiji, u pokrajini koja se
zove Toscana, ivljahu Anselmo i Lotario, dva ugledna i bogata
viteza, a takvi prijatelji da su ih svi koji ih znaju zvali asnim
pridjevkom: prisni prijatelji. Bili su neoenjeni, mladii istih
godina, istoga ivovanja, te su se zbog svega toga slagali u
uzajamnom prijateljstvu. Anselmo je dodue bio neto bri na
ljubavnu zabavicu od Lotarija, komu je opet miliji bio lov. Ali kad
se dogaalo, znao se Anselmo odrei svoje sklonosti i prilagoditi se
Lotarijevoj, a Lotario se opet okaniti svoje i pristati uz Anselmovu. I
ovako su se njihove volje slagale toliko da ni najtoniji sat ne bi
tako iao.
Anselmo je bio do ludila zaljubljen u odlinu krasnu djevojku u
tome istom gradu, kerku tako dobrih roditelja i tako dobru po sebi
te se odluio, ako pristane prijatelj Lotario, bez koga on nita ne
ini, zaprositi nju od roditelja za enu. Tako on i uini. Za prosca
bude poslan Lotario te on obavi posao tako po prijateljevoj elji da
mu je prijatelj nabrzo stekao onu koju eli. A Camila je toliko bila
sretna to je stekla Anselma za mua da je neprestano hvalila Bogu i
Lotariju, po kome se ovako usreila. Prvih dana, kako ve svadba
zna biti vesela, Lotario je i dalje, po obiaju posjeivao kuu
prijatelja Anselma, nastojei ga astiti, slaviti i zabavljati koliko god
moe. No kad prooe svatovi, te se smire i smanje posjeti i
estitanja, pone Lotario oprezno izostajati iz Anselmove kue, jer
mu se inilo (kako i treba da se ini svakomu tko je razborit) da
kuu oenjena prijatelja ne treba i dalje pohaati onako esto kao
onda dok su bili neoenjeni. Dobro, istinito prijateljstvo ne moe
dodue i ne smije ni na to sumnjati, ali ast oenjena ovjeka ipak
je tako osjetljiva da je mogu povrijediti valjda i roena braa, a
nekmoli prijatelji.
Opazi Anselmo kako se Lotario sustee i pone se jako tuiti.
Kad bi znao, veli, da e njegova enidba prekinuti uobiajeno
druenje, ne bi se ni oenio. Njih su dvojica, dok se on jo nije
oenio, slonim prijateljstvom stekli asno ime, prozvani su prisnim
prijateljima, pa on ne doputa da se zatre taj proslavljeni i lijepi
naziv, a ni rad ega drugoga nego zbog nekih obzira. Moli ga dakle,
ako meu njima jo traje ovakva rije, neka opet bude gospodar u
njegovu domu, neka dolazi i odlazi kao i prije, a on ga uvjerava da
njegova ena Camila nema druge sklonosti ni druge volje nego onu
koju on eli da ima; ona zna kako su se iskreno njih dvojica voljeli,
te je sada zbunjena gdje vidi da se on tako uklanja.
Tim je i drugim takvim rijeima navraao Anselmo Lotarija da
mu opet po obiaju dolazi u kuu. Lotario mu je pak odgovarao tako
promiljeno, razborito i zrelo, da je Anselma zadovoljila dobra
namjera prijateljeva. Sloe se dakle da e Lotario dva dana u tjednu
i na blagdane dolaziti na objed. Ali iako su tako ugovorili, odlui
Lotario ipak da nee uiniti nita to ne vidi da se slae s au
prijateljevom, jer njegov je dobar glas cijenio vie od svojega.
Govorio je, a govorio je pravo, da oenjen ovjek, komu je Bog dao
lijepu enu, treba isto toliko paziti kakve prijatelje prima u kuu,
kao to pazi s kakvim mu prijateljicama ena druguje, jer ono to se
ne uini i ne ugovori na trgu, ili u crkvi, ili za javne sveanosti, ili na
protenjima (sve to ne moe mu eni svagda kratiti), ugovara se i
mogue je u kui prijateljice ili roakinje s kojom ona voli
drugovati.
Govorio jo Lotario kako oenjenomu koristi imati prijatelja
koji mu kazuje to je u svojem vladanju zanemario, jer se dogaa da
mu, kad jako voli, ne upozori enu i ne govori joj neka togod uini
ili ne uini, samo da je ne bi ozlovoljio, premda e joj biti na ast ili
na pokudu ovo ili ono. Da ga je pak prijatelj upozorio, lako bi
doskoio svemu. Ali gdje je takav razborit i tako estit i iskren
prijatelj kakva Lotario zamilja? Zaista ne znam; samo je Lotario
bio takav te brino i marno pazio na prijateljevu ast, trudio se da
prorijedi i pootkida dane kada po dogovoru pohaa prijateljevu
kuu, da se besposlenoj svjetini i zvjeravim oima ne uini
neprilinim to on, mlad ovjek, bogat, plemenit, uljudan, s onakvim
vrlinama, kako sudi sm, posjeuje kuu onako krasne ene kao to
je Camila. Njena dobrota i estitost zauzdava dodue svaki zlobni
jezik, ali ipak on ne htjede izvrgnuti sumnji dobar glas njen i
prijateljev. Zato je one ugovorene dane provodio ponajvie drugdje i
drugim se ime zabavljao, pa se onda izgovarao da nije mogao
dospjeti. Tako je esto prolazio po cio dan jednomu u jadanju, a
drugomu u ispriavanju.
Dogodi se onda da su jednoga dana etali po istini pred
gradom, te e Anselmo rei Lotariju:
Sudi li, prijatelju Lotario, da ja za ovu milost koju mi je
Bog iskazao kad me stvorio na svijet od ovakvih roditelja kao to su
moji, i dareljivo me obdario i prirodnim darovima i bogatstvom, ne
znam njemu zahvaliti onako kako dolikuje da zahvalim na dobru
koje mi je dao, pogotovo to mi je dao tebe za prijatelja i Camilu za
enu, dva blaga koja cijenim koliko god mogu, kad ve nisam
moan cijeniti ih koliko bih morao. No, uza sve te darove, koji su
obino ljudima sve na svijetu da zadovoljno ive, ja sam ti
najoajniji i najzlovoljniji ovjek, jer me ve odavna mui i mori
tako udna elja, tako neobina meu svim ljudskim eljama, da se
udim samom sebi, sm sebe kudim i grdim, te bih da je uutkam i
prikrijem od vlastitih misli. Ipak me ta tajna misao izjeda: ne mogu
joj odoljeti, a ne bih opet htio raskriti je svakomu. A kad je moram
odati, hou da bude u skrovitu tvoje tajne, jer se uzdam da e mi
skrovito i marno, kao iskren prijatelj moj, pomoi, te u se nabrzo
izbaviti iz tjeskobe u kojoj sam, i po tvojem e se nastojanju moja
radost uspeti onoliko koliko mi se sada uspela mrzovolja zbog moje
ludosti.
Lotario se zaudi Anselmovim rijeima, ne znajui kamo
smjera taj dugi uvod. Pretitrao je dodue u pameti kakva bi to bila
elja to mu toliko mui prijatelja, ali nije znao ni izdaleka pogoditi
istinu. Da se dakle to bre izbavi iz muke te neizvjesnosti, ree
Anselmu da mu jasno vrijea iskreno prijateljstvo kad toliko okolia
otkriti mu najskrovitije svoje misli, a zna pouzdano da bi od njega
dobio ili savjet, da ih mogne suspregnuti, ili pomo, da ih izvri.
Istina je odgovori Anselmo s tim ti pouzdanjem evo
kazujem, prijatelju Lotario, svoju muku: mori me elja da doznam je
li Camila, ena moja, onako estita i savrena kao to ja mislim, a tu
ja istinu ne mogu dokuiti ako nju ne prokuam tako da mi pokus
dokae njenu istou, kao to se u ognju prokuava isto zlato. Jer
sudim, prijatelju, da je ena onoliko estita koliko je oblijeu ili ne
oblijeu, a samo je ona vrsta koja se ne podaje ni obeanjima, ni
darovima, ni suzama, ni neprestanom navaljivanju estokih
udvaraa. to i vrijedi ree on da je ena estita, kad je nitko
ne napastuje da bi pogrijeila? udna li uda da je sklonita i
plaljiva ena koja nema prilike slobodnije ivjeti, ili koja zna
pouzdano da e je mu ubiti ako joj uvreba ikakvu nevjeru? Zato ja
onu koja je estita od straha, ili jer nema prilike, ne mogu cijeniti
onoliko koliko cijenim onu koju oblijeu i napastuju, a ona ipak
slavno pobjeuje. Zbog toga dakle, i s mnogih drugih razloga koje
bih ti mogao rei da dokaem i utvrdim svoj sud, elim da moja
ena Camila proe te potekoe, da se proisti i prekali u ognju
oblijetanja, i da to bude od onoga koji je vrijedan da razbukti u njoj
udnju. Ako ona iz te borbe izie, kao to sam i uvjeren, s
pobjednikom palmom, bit u sretan neizmjerno; moi u rei da je
moja elja do vrha zadovoljena; rei u da me zapala vrsna ena o
kojoj veli mudrac: tko e je nai?
[196]
A ako se dogodi naopako, dakle
drukije od onoga to ja mislim, onda u ja uz veselje da sam
pogodio istinu podnijeti pokorno jad kojim e me zaista zaokupiti
takvo nemilo iskustvo. Znaj da nita to god bi mi rekao protiv
ovoga mojega nauma nee koristiti i nee mene odvratiti da ga ne
provedem; molim te zato, prijatelju Lotario, privoli se i budi orue
koje e mi provesti tu nakanu kako elim. Ja u ti pruiti prigodu da
mogne provesti moj naum i da ti ne uzmanjka nita to ja smatram
potrebnim da potakne estitu, sklonitu, skromnu enu. I jo me neto
navraa da ovo tegobno djelo povjeravam tebi: ako ti predobije
Camilu, ti nee pobjedu iznijeti i dovesti dokraja, nego samo toliko
da bude uinjeno to se uiniti mora, zbog asti i potenja. Neu ja
dakle biti uvrijeen jae nego samo eljom, a moja e sramota biti
skrivena u vrlini tvoje utnje, koja e u svemu onom to se mene
tie, znam ja, biti vjena kao smrt. Ako dakle eli da ja ivim
ivotom koji se zaista moe nazvati ivotom, kreni odmah u tu
ljubavnu bitku, ali nemoj mlako i tromo, nego sa arom i revnou,
kako moj naum iziskuje, i s pouzdanjem za koje mi jami nae
prijateljstvo.
Takve bijahu Anselmove rijei Lotariju. Lotario ih saslua
pozorno, te osim onih rijei koje su zapisane, nije izustio ni jedne
dok nije Anselmo dokonao. A kad je vidio da Anselmo ne govori
vie, zagleda se u njega podugo, kao da gleda neto to jo nikada
nije vidio, te mu na udo i divljenje, potom odgovori:
Nikako ne vjerujem, prijatelju Anselmo, da to nije ala to si
mi rekao. Kad bih mislio da si istinu govorio, ne bih te ni pustio da
nastavi, niti bih te sluao, i tako bih sprijeio tvoj dugi govor. ini
mi se ili da ti mene ne poznaje, ili ja ne poznajem tebe. Ali nije
tako; znam ja dobro da si ti Anselmo, a ti zna jednako da sam ja
Lotario. Samo mi se, naalost, ini da ti nisi onaj Anselmo kakav si
bio, a ti si jamano mislio da ni ja nisam onaj Lotario kakav treba da
budem. To to ti meni govori, ne govori onaj moj prijatelj
Anselmo, a to to trai ne moe se traiti od onoga Lotarija koga ti
poznaje. Pravi prijatelji stoje uz prijatelje i zakriljuju se uzajamno,
kao to veli pjesnik, usque ad aras,
[197]
ali se ne smiju prijatelji
zakriljivati u onom to je protivno Bogu. Kad je tako sudio o
prijateljstvu poganin, koliko bolje treba o njemu da sudi kranin,
koji zna da mu ni za kakvo ljudsko prijateljstvo ne valja gubiti
prijateljstvo Boje? A ako se prijatelj zaletio toliko da zaboravi i
strah Boji, samo da priskoi prijatelju, ne smije to biti zbog sitnica,
nego s kakva krupna razloga, a tie se prijateljeve asti i ivota. A
ded mi sada reci, Anselmo: to je od toga dvoga u opasnosti, da se ja
odvaim i tebi ugodim, te uinim ono bogomrsko djelo za koje me
moli? Zaista nijedno; nego ti od mene trai, koliko mogu dokuiti,
da se ja potrudim oteti tebi ast i ivot, a zajedno s tobom i samom
sebi. Jer ako ja nastojim da ti otmem ast, jasno je da ti otimam i
ivot, jer ovjeku bez asti gore je nego da je mrtav. Ako ja budem,
kako ti eli, orue tolikomu zlu tvojemu, zar se neu i ja
obeastiti, te po tome izgubiti ivot. Sluaj, prijatelju Anselmo, i
strpi se da mi ne odgovara dok ti ne reknem sve to mi pada na
pamet o tome to si zaelio i zaiskao, a ti e imati kada da mi
uzvrati i da te ja sasluam.
Dobro doeka Anselmo govori!
A Lotario nastavi i ree:
ini mi se, Anselmo, da je u tebe sada onakva pamet kao to
je svagda u Maura, kojima ne moe bludnju njihove sekte objasniti
stavkama iz Svetoga pisma, niti razlozima koji se sastoje u
razumnom rasuivanju ili su osnovani na vjerskim zasadama, nego
im mora iznositi opipljive primjere, lake, razumljive, temeljite,
nesumnjive, s matematikim dokazima, koji se ne mogu porei, kao
kad vele: ako od dva jednaka dijela otrgne jednake dijelove, oni
dijelovi koji ostaju opet su jednaki. A ako to ne razumiju rijeima,
kao to zbilja i ne razumiju, mora im pokazati rukama, iznijeti im
pred oi, pa i onda jo nije dovoljno da im dokae istinitost moje
svete vjere. Ovako u isto morati i ja postupati s tobom, jer tvoj je
naum toliko iskoio iz koloteine i tako je bez trunka ikakva
razbora, da je teta tratiti vrijeme i tebi objanjavati tvoju zabludu,
jer drukije ne znam sada nazvati tvoj naum. Snalazi me gotovo
elja da te i pustim u tvojoj trabuni, za kaznu to si ono namjerio.
No tako krut ne mogu biti, jer sam ti prijatelj i ne smijem te pustiti u
takvoj oitoj pogibli, u kojoj e propasti. A da to jasno uvidi, reci
mi, Anselmo: ne upuuje li ti mene da napastujem sklonitu enu,
zaluujem estitu enu, zaokupljam skromnu enu, da se udvaram
razboritoj eni? Upravo to ini. A ako ti zna da ima sklonitu,
estitu, skromnu, razboritu enu, to bi ti jo? A ako si uvjeren da e
ona sve moje napastovanje nadvladati, kao to bez sumnje i hoe,
kakvim e je ljepim imenima slaviti nego to je danas slavi, i po
emu e biti vrednija nego danas? Ili ti nju ne smatra onakvom
kakva veli da jest, ili ti ne zna to ite. Ako ti nju ne smatra
onakvom kakva veli da jest, emu je eli iskuati, ako ba ne kani
s njom uiniti to te volja, kao da je ona zla? Ali ako je tako estita
kako ti sudi, emu da uludo prokuava tu istinu, kad e je nakon
iskuavanja cijeniti isto onako kao i prije. Iz toga slijedi da samo
nerazumne i bjesomune glave zamiljaju ono od ega moe lake
biti tete nego koristi, pogotovo kad zamiljaju ono na to ih nitko
ne sili i ne primorava, te ve izdaleka jasno vidi da je oita ludost
to i zamiljati. Teka se djela ine Bogu za volju, ili za volju svijetu,
ili jednomu i drugomu. Ona koja se ine za Boju volju inili su
sveci, te su ivjeli aneoskim ivotom u ljudskom tijelu. Svjetska
djela izvruju oni koji prelaze beskrajne puine, najrazliitija
podneblja, upoznaju svakojake narode, da steknu blaga zemaljskoga.
A djela za Boga i za svijet u isti mah izvruju junaki vojnici: im
oni opaze u neprijateljskom zidu samo toliku rupu koliku moe
probiti topovsko tane, ne mare za strah, ne premiljaju i ne gledaju
na oitu opasnost koja im prijeti, nego zaneseni eljom da vojuju za
vjeru, za narod, za kralja, sru neustraivo u tisuu smrti to ih
oekuju. Ta se djela poduzimaju, te je ast, slava i probitak
poduzimati ih, iako su teka i opasna. Ali to to ti, kako veli, kani
poduzeti i provesti, niti e ti pribaviti slavu od Boga, niti blaga
zemaljskoga, niti ast meu svijetom. Sve ako dokona onako kako
eli, niti e biti zadovoljniji, niti bogatiji, ni potovaniji nego to si
danas. A ako ga ne dokona tako, zapast e u gori jad nego to se
moe zamisliti, jer ti onda nee koristiti ako pomisli da nitko ne zna
za nesreu to ti se dogodila. Da se jadi i mui, dovoljno ti je to je
sm zna. Da ti to potvrdim, evo ti kitica koju je spjevao slavni
pjesnik Luigi Tansillo
[198]
na koncu prvoga dijela Suz svetoga Petra,
a glasi ovako:
Porasle boli, porasla sramota,
Kad Petar vidje da ve zora rudi.
U srcu njega pee sad sramota
Od sebe samog, i kad neznan bludi,
Jer plemenitu srcu je grehota
Grijeiti i tad kad ne vide ljudi.
U grijehu grenik pred sobom se stidi,
Premda ga samo nebo, zemlja vidi.
Tako isto nee moi ni ti zatajiti svoju bol, nego e plakati
neprestance, pa ako ne bude plakao suze iz oiju, plakat e krvave
suze iz srca, kao to ih je plakao onaj budalasti doktor o kojem nam
pjesnik pria to je pokuavao s aom, a mudri Reinaldos bio
oprezniji, te nije pokuavao:
[199]
sve ako je ovo pjesnika
izmiljotina, ipak ima u njoj tajne pouke, koja je vrijedna da je
zapazi, poslua i za njom se povede, pogotovo gdje e po ovom
to u ti sada rei sasvim razabrati veliku zabludu u koju si nakan
zapasti. Reci mi, Anselmo: kad bi tebi nebo ili dobra srea dala da
bude gospodar i zakoniti vlasnik prekrasnoga alema, kojemu su o
vrijednosti i istoi uvjereni svi draguljari koji su ga vidjeli, pa ti svi
u jedan glas i slono govore da je po istoi, vrijednosti i sjaju
savren koliko god moe biti takav dragulj, a i ti sam sudi tako i ne
zna nita protivno, bi li bilo pametno da te snae volja te uzme taj
alem i metne ga meu nakovanj i eki i onda iza sve sile to ti
ruka moe udari, da ga prokua je li zbilja onako tvrd i fin kako
vele? tovie: da tako uini i kamen izdri tu glupu kunju, zar bi
on zato bio vredniji i slavniji? A da se razmrska, to se takoer moe
dogoditi, zar ne bi zauvijek propao? Bi, zaista, i gospodaru bi zbog
toga ostao glas da ga svi smatraju glupanom.
Smisli dakle, prijatelju Anselmo, da je Camila i po tvojoj i po
tuoj ocjeni najfiniji dragulj i nije pametno izvrgavati ga opasnosti
da bude razmrskan, kad ionako ne moe biti jo vredniji, ako ostane
itav; ako pak ne istraje i ne izdri, razmisli sada kako e ti biti bez
nje i kako es sasvim pravo morati samoga sebe kriviti to si
upropastio i nju i sebe. Pamti da nema na svijetu blaga koje bi bilo
vrijedno iste i estite ene, i da je enama sva ast u dobru glasu
meu svijetom. Tvoja je ena na dobru glasu, da i ne moe na
boljem biti, pa zato bi ti izvrgavao sumnji tu istinu?
Promisli, prijatelju, ena je nesavreno stvorenje i ne valja pred
nju bacati prepreke, da se spotakne i padne, nego joj treba smetnje
uklanjati i s puta joj odmicati svaku potekou, da mogne bez muke
i hitro postii savrenstvo, kojega nema, a to je da bude estita.
Pripovijedaju prirodnjaci da je hermelin ivotinjica bijela bjelcata
krzna, pa kad ga lovci love, slue se ovom lukavtinom: znaju oni
mjesta kuda hermelin prolazi i juri, zakre ih blatom, te ga onda
potjeraju i navrate na ono mjesto. Kad hermelin ugleda blato, zastaje
i puta neka ga zgrabe, samo da ne prelazi preko kala te ne iskvari i
ne uprlja svoje bjeline, koja mu je milija od slobode i ivota.
[200]

estita je i ista ena hermelin, a vrlina je estitosti bjelja od
bijeloga, istoga snijega; ali tko nee da je izgubi, nego da je uuva
i zadri, mora drukije postupati nego to postupaju s hermelinom.
Ne treba iznositi pred nju blato udvaranja i laskanja nametljivih
zaljubljenika, jer moda ona nema, a jamano i nema, toliko vrline i
prirodne snage da bi sama po sebi mogla pregaziti i prijei te
zapreke: treba zato da ih ukloni ispred nje i da iznese pred nju
istou vrline i krasotu, koja je u dobrom glasu. estita je ena jo i
kao ogledalo od sjajna i jasna kristala, ali to se ogledalo muti i tamni
im ga dah zadahne. S estitom enom treba postupati kao sa
svetakim moima: oboavaj i ne diraj. uvaj i cijeni dobru enu,
kao to se uva i cijeni krasan vrt, pun cvijea i rua, kamo gospodar
ne puta nikoga da ulazi i rukom da hvata: neka svijet iz daljine i
kroza eljeznu reetku uiva miris i krasotu. elim ti naposljetku
rei nekoliko stihova, koji mi padoe na pamet, a uo sam ih u
jednoj novoj komediji te mislim da pristaju k ovomu to smo
govorili. Savjetuje neki razboriti starac drugomu, djevojakom ocu,
neka sklanja, uva i zatvara ker, te mu meu inim veli ove rijei:
Staklo ti je ena mlada,
Ali kuat dobro nije,
Moe li se da razbij e,
erbo svata biva tada.
Lako e se da rastepe,
Nije zato mudrost ui
U opasnost, gdj e e pui,
to ne mogu da slij epe.
Ta se mudra miso pie
l vjeruje meu svima;
Dok Danaja svijet ima,
Bit e za njih zlatne kie.
[201]

to sam ti dosad govorio, Anselmo, ticalo se samo tebe a
sad treba da uje i ono to se tie mene. Ako budem opiran,
oprosti, jer moram tako zbog nedohoda u koji si zalutao i sada bi da
te ja izbavim. Ti mene smatra prijateljem, a kani mi uiniti to je
protivno prijateljstvu, kani me obeastiti. I nije samo to, nego
hoe da i ja obeastim tebe. Da si me nakan obeastiti, jasno je,
jer kad Camila bude vidjela da je napastujem, kako ti trai,
jamano e me smatrati za nepotena, loa ovjeka, kad sam
namjerio initi ono to ne dolikuje meni i ne slae se s naim
prijateljstvom. A da ti iziskuje da ja obeastim tebe, o tom nema
sumnje, jer kad Camila bude opazila da ja nju oblijeem, morat e
pomisliti da sam zapazio u nje kakvu lakomislenost, koja me
ojunaila da joj otkrijem svoju poganu elju, a im ona sebe smatra
nepotenom, njeno se nepotenje tie i tebe, jer si njen. Odatle
nastaje ona navada da mua preljubnice, premda ne zna za preljub i
nije skrivio da mu je ena onakva kakva ne treba da bude, premda
nije bio ni nemaran, ni nepaljiv, ali nije mogao sprijeiti nesreu,
ipak zovu i krste pogrdnim i runim imenima, pa ga oni koji znaju
za grijeh njegove ene gledaju prezirno, umjesto da ga gledaju sa
saaljenjem, jer nije on u tu nevolju zapao po svojoj krivici, nego po
volji svoje prevrtljive druice. Ali hou da ti kaem uzrok zato mu
nevaljale ene sasvim pravo gubi ast, premda i ne zna da je
nevaljala, i nije skrivio, i nije joj dao povoda ni prilike da se
pronevaljali. Neka ti nije mrsko sluati me, jer sve e ti ovo koristiti.
Kad je Bog stvorio naega praoca u zemaljskom raju,
pripovijeda Sveto pismo, pusti on san na Adama, te dok je Adam
spavao, izvadi mu s lijeve strane rebro i stvori od njega nau
pramajku Evu. Kad se Adam probudio i smotrio ju, ree: Ona je
tijelo od mojega tijela, kost od mojih kostiju. A Bog ree: Zbog
nje e ovjek ostaviti oca i mater, i bit e njih dvoje jedno tijelo.
[202]

Onda je ustanovljen sveti sakramenat braka, s takvim vezama da ih
jedino smrt moe razrijeiti. A u tom je divnom sakramentu tolika
snaga i sila, da od dva razliita bia stvara jedno tijelo; jo i vie:
iako su dvije due, imaju samo jednu volju. Iz toga slijedi: kako je
enino tijelo jedno s muevljim tijelom, to onda i ljage koje na nju
padaju, ili mane kojima se ona ogrijei, kaljaju i muevlje tijelo,
premda mu, kako rekoh, nije skrivio to zlo. Kao to dakle bol na
nozi ili na kojem god udu osjea sav ovjek, jer mu je sve to jedno
tijelo, te glava osjea bol u glenju, premda je nije prouzrokovala,
tako je i mu sudionik u nepotenju svoje ene, jer je on jedno te
isto s njom; a kao to sva ast i beast na svijetu jest i raa se od
mesa i krvi, tako je i beast nevaljale ene od te vrste, te mora i
mua zapasti jedan dio njen, i on se mora smatrati obeaenim sve
ako i ne zna.
Razmisli dakle, Anselmo, u kakvu pogibelj sre kad eli
poremetiti mir u kojem tvoja estita ena ivi. Razmisli, s kolikom
nitavom i nepodobnom radoznalou kani uzbuniti strasti koje
sada miruju u srcu tvoje iste ene. Znaj da postii moe samo
malo, a izgubit e toliko da ne marim ni spominjati, jer ne znam
izrei. Ali ako ti sve ovo to rekoh, nije jo dovoljno da te odvrati od
tvoje zle nakane, moe traiti drugo orue svojemu obeaenju i
nesrei, jer ja nisam namjeran to biti, sve ako zbog toga izgubim
tvoje prijateljstvo, a to mi je najvei gubitak to zamisliti znam.
*
Kad je to izgovorio, zauti estiti i razboriti Lotario, a Anselmo
se zbuni i zamisli da dugo nije mogao ni rijei odgovoriti; a
naposljetku ree:
Vidio si, prijatelju Lotario, da sam pozorno sluao sve to si
mi naumio rei. Po tvojim sam rijeima, primjerima i prispodobama
razabrao kako si razborit i kakav si mi istinski prijatelj. Vidim i
priznajem i to da time to se ne povodim za tvojim miljenjem, nego
za svojim, bjeim od dobra i letim za zlom. Neka je tako, pa ti
zamisli da ja sada bolujem od one bolesti koja zna spopadati neke
ene, te bi jele zemlju, sadru, ugljen i jo gore tvari, gadne drugomu
i gledati, a nekmoli jesti. I meni trebaju tako neki otrovi da budem
izlijeen, i lako je to, samo ako pone udvarati Camili, ma i mlako i
toboe; nije ona tako podana da joj od prvoga sastanka podlegne
ast; ja u biti zadovoljan i tim poetkom, a ti si onda uinio to kao
prijatelj mora, te mi nisi samo vratio ivot nego si me i uvjerio da
na meni nema sramote. I ve s jednoga razloga mora mi to uiniti,
jer ja sam tvrdo odluio taj pokus izvriti, a ti valjda nee pustiti da
svoju budalatinu priopim komu drugom te izvrgnem opasnosti
ast svoju, do koje je tebi stalo da ne nastrada. to e pak tvoja ast
u Camilinim oima, dok joj bude udvarao, biti na manjoj cijeni
nego to bi trebalo, slabo to smeta ili nita, jer ti e joj moi za
kratko vrijeme, im se uvjerimo da je ona estita, kako se nadamo,
cijelu istinu rei o naoj spletki, pa e te ona astiti kao i prije. Malo
rtvuje, a toliko e me zadovoljiti bude li se rtvovao. Nemoj me
dakle odbiti, sve ako ti jo neprilinije bilo, jer, kako rekoh, im
zapone, ve e mi biti kao da je i zavreno.
Kad je Lotario vidio odlunu volju Anselmovu i nije vie znao
kakve bi primjere smogao i kakve bi razloge smislio da ga odvrati, a
Anselmo se prijeti da e komugod drugomu priopiti svoju zlosretnu
nakanu, odlui da mu udovolji i da mu uini to eli, samo da bi se
sprijeilo vee zlo, ali naumi uiniti tako da se Anselmo zadovolji, a
da Camiline misli ne uzbudi. Odgovori mu, dakle, neka nikome ne
kazuje to je naumio, a on se laa toga posla i zapoet e ga kad god
Anselmo eli. Izgrli ga Anselmo njeno i razdragano i zahvali mu za
pristanak, kao da mu je iskazao kakvu veliku milost. Sloe se oni da
e odmah sutradan zapoeti. Anselmo e mu urediti gdje e i kada
nasamo razgovarati s Camilom, a dat e mu i novaca i dragulja, da
joj dariva i poklanja. Posavjetuje mu neka joj prireuje podoknice i
neka sastavlja pjesme u njenu slavu, a ako nee da se mui, on e ih
sam spjevati. Lotario pristane na sve, s drukijom dodue nakanom
nego to je Anselmo mislio, te se nakon toga dogovora vrate
Anselmovoj kui i nau ondje Camilu u strahu i u brizi, gdje
oekuje mua, jer je danas dulje nego obino izbivao.
Lotario ode svojoj kui, a Anselmo ostane u svojoj, zadovoljan
kao to je Lotario bio zamiljen, jer nije znao to bi i kako bi, da se
iskopa iz toga nezgodnoga poloaja. Ali te noi smisli on nain kako
e Anselma zavarati, a Camilu nee uvrijediti. Doe sutradan
prijatelju na objed, te bude lijepo doekan od Camile, koja ga je
uvijek rado doekivala i astila, znajui kolik mu je prijatelj mu
njen. Odruaju oni, stol bude raspremljen, a Anselmo rekne Lotariju
neka ostane s Camilom dok on obavi neki hitni posao; za poldrug e
se sata vratiti. Camila ga zamoli neka ne odlazi, a Lotario se ponudi
da ga otprati, ali Anselmo ne htjede ni jedno ni drugo, nego navali
na Lotarija neka ostane i njega prieka, jer bi da se razgovori s njim
o neem to je vrlo vano. Rekne i Camili neka ne ostavlja Lotarija
sama dok se on ne vrati. Znao je uistinu svoj izmiljeni posao, zbog
kojega odlazi, prikazati tako vanim da nitko ne bi sanjao o varci.
Otie Anselmo te ostanu Camila i Lotario sami za stolom, jer
drugi su ukuani ve otili. Vidi Lotario da je na bojitu to mu ga je
odabrao prijatelj, i da je pred njim neprijatelj koji bi krasotom
pobijedio itavu eskadronu oruanih vitezova: kako ga se onda ne bi
pobojao Lotario! Ali on se samo podlakti na naslon na stolici,
podnimi dlanom obraz, umoli Camilu da mu oprosti neuljudnost, i
ree da bi elio malko otpoinuti dok se Anselmo ne vrati. Camila
odvrati da e bolje otpoinuti ako prilegne, nego onako na stolici, te
mu ponudi neka ode u gostinsku sobu. Ali Lotario ne htjede, nego
prospava na stolici dok se nije vratio Anselmo, a kad taj zatee
Camilu u njenoj sobi a Lotarija gdje spava u blagovaonici, pomisli,
jer se ionako dugo zadrao, da su se njih dvoje ve razgovarali, kad
je doteklo vremena i za spavanje. Jedva dakle on saeka da se
Lotario probudi, pa da se ieta s njim i zapita ga kakve je bio sree.
Sve mu bude po elji: Lotario se probudi, i odmah njih dvojica
krenu od kue. Zapita on Lotarija to je elio, a Lotario mu odgovori
da mu se nije uinilo zgodnim da se odmah od prvoga puta oituje,
te je samo veliao Camilinu ljepotu i rekao joj da u cijelom gradu
govore jedino o njenoj krasoti. To mu se ini dobrim poetkom, da
je ponajprije udobrovolji i toliko je predobije da bi ga drugi put rado
sluala, a slui se on umjetinom kakvom se slui sotona kad
zaokuplja onoga koji je na oprezu i pazi se: promee se u anela
svjetlosti, premda je aneo tmine, nadijeva na sebe astan lik i tek
na koncu otkriva tko je, i odaje svoju nakanu, ako mu se odmah s
poetka ne razabere varka. Sve to bude po volji Anselmu, te on ree
da e i sutra upriliiti zgodu, nee dodue otii od kue, ali e se kod
kue pozabaviti kojeim, te Camila nee progledati smicalicu.
Proe tako nekoliko dana, a Lotario ne ree Camili ni rijei.
Anselmu je pak kazivao kako govori s njom, ali joj nije mogao
izmamiti ni najmanji znak da ona pristane na ikakvo skretanje, niti
da mu daje i traak nade; prije bi rekao kako je sklona sve kazati
muu ako je se ne okani.
Dobro je rei e Anselmo. Dosad se Camila obranila
od rijei; da jo vidim kako e se obraniti od djela. Dat u ti sutra
dvije tisue zlatnih kuda da joj ponudi i dade, i jo tohko kuda
da nakupuje dragulja, da je namami, jer ene, pogotovo kad su
lijepe, pa bile i jo kako estite, ginu za tim da se lijepo odijevaju i
kite. Ako se ona od te napasti obrani, ja u se zadovoljiti i neu ti
vie dodijavati,
Lotario mu odgovori: kad je zapoeo, on e i dokonati,
premda zna da e biti utuen i pobijeen. Sutradan on dobije one
etiri tisue kuda i s njima etiri tisue neprilika, jer nije znao
kakvu bi novu la smislio. Ali onda odlui da e rei kako je amila
isto tako nepodatljiva obeanjima i poklonima kao to i rijeima, te
mu i ne vrijedi muiti se dalje, jer uludo trati vrijeme.
No sudbina odredi drukije, te kad je Anselmo ostavio, kao i
vie puta ve, Lotarija i Camilu nasamo, zatvori se on u pokrajnjoj
sobi i pone kroz kljuanicu na bravi motriti i sluati to njih dvoje
rade. Vidi on da za dulje od pol sata nije Lotario Cami ni jedne
rijei uputio, te da ni jedne ne bi progovorio da je ostao i dovijeka.
Zakljui da je sve izmiljotina i la to mu je prijatelj dosad govorio
o Camihnim odgovorima. A da vidi da je zbilja tako, izie iz sobe,
zovne Lotarija nastranu i zapita ga kakvih novosti ima i kakve je
volje Camila. Lotario mu odgovori da nije nakan nita vie
poduzimati, jer mu Camila odvraa tako osorno i nemilo da joj nije
voljan progovoriti ijednu rije.
Ah, Lotario, Lotario! klikne Anselmo. Kako ti
iznevjeruje prijateljstvo i veliko uzdanje moje! Ja sam tebe maloas
motrio, koliko sam mogao kroz kljuanicu, pa sam vidio da nisi
Camili ni rijei progovorio. Po tome sudim da joj uope nisi jo
nita govorio. Ako je tako, a tako i jest, zato me vara ili zato mi
tim lukavstvom otima sredstva kojima bih mogao postii to elim?
Samo to ree Anselmo, ali i to to je rekao posrami i zbuni
Lotarija, te se on kao nekako uvrijedi u asti to je uhvaen u lai, i
zakune se Anselmu da e odsad svojski prionuti i nee mu lagati:
moi e se o tome i sam uvjeriti bude li ga od radoznalosti uhodio;
ali i ne treba da se upinje, ta ve e mu on, Lotario, razbiti sve
sumnje. Anselmo mu povjeruje, te da mu prui pouzdaniju i
nesmetaniju prigodu, odlui otputovati na osam dana prijatelju na
selo, blizu grada. S tim on prijateljem ugovori da ga hitno pozove,
kako bi pred Camilom imao izliku za put. Zlosretni, nepromiljeni
Anselmo! to ti to ini? to snuje? Sto smjera? Pazi da ne uini
sam sebi naao, kad snuje svoje beae i srlja u svoju propast!
estita je tvoja ena Camila; u miru je i tiini ona tvoja; nita ne
buni tvoje sree; misli njene ne lete izvan kunih zidova; ti si joj raj
na zemlji, ostvarenje njenih elja, vrhunac njene sree, i mjera o
koju ona mjeri svoju volju, prilagoujui je po tvojoj i po Bojoj
volji. Kad rudnik njene asti, krasote, estitosti i ednosti daje tebi
bez ikakva truda sve bogatstvo to ga samo moe poeljeti, emu
kopa zemlju i traga za novim ilama novoga i nikada vienoga
blaga, te se izvrgava opasnosti da se sve strovali, jer sve je
poduprto jedino krhkim potpornjem njene slabane prirode? Znaj da
onaj koji trai to mu ne moe biti zasluuje da mu bude uskraeno
ono to moe biti, kako to bolje veli pjesnik:
U smrti bih ia nova,
I zdravlja bih u bolima,
I slobode u tamnici,
I spaenja iz okova,
I da lupe asti ima.
Al sudbina meni zla
Nigda ne da to bih ja.
a bih mnogo i premnogo,
A jer hou nemogue,
Krati mi se i mogue.
Sutradan otputuje Anselmo na selo, poto je jo rekao Camili
da e za njegova izbivanja dolaziti Lotario da nadgleda kuu i da
ruava s njom, a ona neka nastoji s njim postupati kao sa samim
Anselmom. Camila se kao razborita i estita ena acne od te
muevlje zapovijedi, te mu rekne neka promisli kako ne prilii da za
njegova izbivanja drugi sjedi na njegovoj stolici za njegovim
stolom; a ako on to nareuje, jer se ne uzda da ona zna upravljati
kuom, neka sada pokua, pa e vidjeti i uvjeriti se da je ona dorasla
i veim brigama. Anselmo joj odgovori da je takva njegova volja, a
ona se mora pokoriti i posluati. Camila mu odvrati da e tako
uiniti, premda joj je nemilo. Otputuje Anselmo, a sutradan doe u
kuu Lotario i bude u Camile doekan ljubazno i asno. No nikada
mu se nije dogaalo da bude s njom nasamo, jer je svagda okruena
slugama i slukinjama, a pogotovo je uz nju djevojka njena, imenom
Leonela, koju ona jako voli, jer su njih dvije jo od maloe u
roditeljskoj kui Camilinoj odrasle zajedno, pa ju je Camila sa
sobom povela kad se udala za Anselma. Za prva joj tri dana nije
Lotario nita govorio, premda je mogao, kad bi se spremio stol i
sluinad se po Camilinoj zapovijedi pourila da izie i jede.
Leoneli je bila naredila da ona prva jede i onda da ne odlazi od nje.
A Leoneli bilo na pameti drugo, po vlastitoj volji, pa joj je ba to
vrijeme bilo potrebno za vlastitu zabavu, i tako ona nije svagda
izvravala gospodariinu zapovijest, nego je njih dvoje putala
nasamo, kao da su joj tako zapovjedili. Ali asno dranje Camilino,
ozbiljno lice njeno i dostojanstveno vladanje zauzdavali su Lotariju
jezik.
No ako je bila korist od velikih vrlina Camilinih te su Lotariju
uutkale jezik, bilo je to obadvoma ipak najgore, jer ako je jezik
utio, misao je govorila i imala prilike promatrati redom sva dobra
svojstva i krasotu Camilinu, u koju bi se zaljubio i mramorni kip, a
kamoli ne bi srce u iva eljadeta. Za ono vrijeme dok bi Lotario
mogao govoriti s njom, gledao ju on i razmatrao kako je vrijedna da
bude ljubljena, pa to razmatranje stade pomalo ruiti obzire spram
Anselma, i tisuu puta on naumi pobjei iz grada i skloniti se kamo
god, gdje ga nikada nee vidjeti Anselmo, i gdje on nee vidjeti
Camilu; ali elja da se nagleda Camile prijeila ga i zadravala. Silio
je sebe i borio se sa sobom da zatre u sebi osjeaj slasti to ga
proima kad gleda Camilu; krivio je sam sebe da luduje; nazivao je
sebe loim prijateljem i jo loijim kraninom; premiljao te
usporeivao sebe s Anselmom, a sve svodio na to da je vea ludost i
uzdanje Anselmovo nego njegova nevjera, te e mu oprostiti i Bog i
ljudi ovo to je nakan uiniti, i ne treba da se boji kazne za svoj
grijeh.
Krasota i dobrota Camilina, a s njima i prigoda koju mu je
glupi mu namjestio, najposlije obore estitost Lotarijevu. Prestade
on mariti za ita drugo osim za ono kamo ga srce vue, te kad
prooe tri dana Anselmova izbivanja, za kojih se neprestano borio i
odupirao se svojim eljama, pone on salijetati Camilu s tolikim
arom i tolikim zaljubljenim rijeima, da se zapanjila, pa samo
ustala i bez ijedne se rijei sklonila u svoju sobu. Ali od te hladnoe
ne klonu u Lotarija nada, koja se svagdje raa zajedno s ljubavlju,
nego on uze jo vie cijeniti Camilu. A ona, kad je vidjela u Lotarija
ono emu se nikada ne bi nadala, nije znala to bi. Pomisli da nije ni
sigurno ni valjano ako njemu bude i opet prilika da joj onako govori;
odlui dakle da jo te noi Anselmu poalje (a tako i uini) po
momku pismo, u kojem pie ovako:
Trideset etvrta glava
u kojoj se nastavlja Pripovijest o nerazboritom znatieljniku.
Kao to se kazuje da ne vrijedi vojska bez voe ni tvrava bez
zapovjednika, tako ja velim da je jo gore mladoj, udanoj eni bez
mua, ako on nije zaprijeen jako opravdanim razlozima. Meni je
tako zlo bez tebe, i nikako ne mogu podnijeti. taj rastanak, te ako se
ne vrati brzo, morat u otii u roditeljsku kuu, sve ako tvoja kua
ostala bez paske, jer ovaj paznik koga si mi ostavio, ako mu pristaje
to ime, pazi vie na svoje elje nego na tvoje dobro; a kako si ti
razborit ovjek, ne treba dalje da ti kazujem, a i ne valja da ti kaem
jo vie.
Kad je Anselmo dobio to pismo, razabra on da je Lotario ve
zapoeo posao, a Camila mu je onda odvratila onako kako treba.
Obraduje se uvelike tomu glasu, te porui Camili neka se nikako ne
seli iz kue, jer on e se ubrzo vratiti. Zaudi se Camila odgovoru
Anselmovu i jo se vie zbuni, jer se boji ostati u kui, a jo gori joj
strah otii roditeljima. Ako ostane kod kue, u opasnosti joj ast, a
ako ode, ogrijeit e se o muevu zapovijed. Naposljetku se odlui
na ono to je vee zlo: da ostane i da se ne uklanja Lotarijevu
drutvu, jer drukije bi samo potaknula sluinad na brbljarije. I
poali ve to je pisala muu, jer se poboja nee li on pomisliti da je
Lotario opazio u nje kakvu lakomislenost i ta ga potakla da zaboravi
na duno potovanje. Ali uzdajui se u svoju estitost, pouzda se u
Boga i svoje asne nakane, te se ponada obraniti se utei, govorio
Lotario to mu drago. A muu nee nita vie javljati, da ga ne baci
u svau i nepriliku. Uzme dapae smiljati kako bi ispriala Lotarija
Anselmu ako je zapita za povod zato mu je ono pismo pisala.
S tim mislima, koje su dodue asne ali slabo razborite i
probitane, saslua ona sutradan Lotarija, a on odmah prione toliko,
da se poe kolebati postojanost Camilina, i sva se njena estitost
morade napregnuti da joj oi ne odaju suosjeaj koji su joj u srcu
razbudile suze i rijei Lotarijeve. Sve je to vidio Lotario i jo se jae
uzbudio. Kad mu je Anselmo odlaskom svojim pruio priliku,
odlui on da i treba junaki opsjesti tu tvravu, te joj navali na
samoljublje velianjem njene krasote, jer nita ne osvaja i ne
predobiva utvrene kule tatine u lijepih ena kako ih osvaja i
predobiva ta sama tatina, kad ju laskanje na jeziku nosi. Tako on
vjeto potkopa hridinu njene estitosti i podmetne takav lagum te bi
je sruio sve da je Camila bila od eljeza. Plakao je, molio, zaklinjao
se, laskao, navaljivao i hinio s takvom strau i s tolikom istinitou,
da je nadvladao razboritost Camilinu te iznio pobjedu koju je vie
elio nego joj se nadao.
Predala se Camila: Camila se predala; ali zar je udo kad se
nije odralo ni prijateljstvo Lotarijevo? Jasan primjer koji nam
dokazuje da se ljubavna strast svladava jedino bijegom i da se nitko
ne smije hvatati ukotac sa tako jakim neprijateljem, jer bi mu
trebale boanske sile da svlada onu ljudsku silu. Leonela je jedina
znala za slabost svoje gospodarice, jer od nje je ne mogoe sakriti
nevjerni prijatelji i novi ljubavnici. No Anselmova zahtjeva ne
htjede Lotario Camili odati, da ne bi ona manje cijenila njegovu
ljubav te mislila da je on samo zbog prilike i nasumce, bez istinske
ljubavi, nju salijetao.
Za nekoliko se dana Anselmo vrati kui, ali i ne opazi da mu je
nestalo ono na to je najmanje pazio, premda mu je najvie stalo do
toga. Pohodi odmah Lotarija i zatekne ga doma; izgrle se, te on
zaite neka ga prijatelj izvijesti o ivotu ili smrti.
Prijatelju Anselmo ree Lotario mogu te izvijestiti da
ima enu koja je vrijedna da bude primjer i dika svim estitim
enama. Ututanj su bile rijei koje sam joj govorio; ponude mi je
prezrela; darove mi odbila; a mojim se hinjenim suzama jasno
rugala. Sve u sve, Camila ti je ugled krasote, ona je poklad u kojem
poiva estitost i ivi ednost i razboritost, i sve vrline koje su na
diku i na sreu potenoj eni. Vraam ti, prijatelju, novce, evo ti ih,
nisam ih ni trebao, jer Camilina se krepost ne predobiva ovakvim
niskim sredstvima kao to su obeanja i darovi. Zadovolji se,
Anselmo, i nemoj ju dalje jo prokuavati. Pregazio si, a da se nisi
okvasio, more onih muka i sumnja to nas znaju i mogu zapadati od
ena, pa opet roniti u duboku puinu novih nezgoda, i ne prokuavaj
jo kojom kunjom valjanost i vrstou broda koji ti je od Boga
dosuen da na njem plovi po moru ovoga svijeta; nego znaj da si
ve u sigurnoj luci, te se usidri sidrom zdrave pameti i miruj, dokle
god ne zaitu da plati dug od kojega ne oslobaa nikakva
plemenitaka povlastica.
Anselmo se jako obraduje Lotarijevim rijeima, te im povjeruje
kao da ih je izreklo koje proroite. No ipak ga zamoli neka se jo
ne okani udvaranja i salijetanja, ma i samo od radoznalosti i za
zabavu. Ne mora vie onako navaljivati i truditi se kao dosad, nego
neka samo napie nekoliko pjesmica njoj u slavu, ali pod imenom
Cloride, a on e kazati Camili da je zaljubljen u neku damu kojoj je
nadjenuo to ime, da je moe slaviti u potenju, kako dolikuje njenoj
estitosti. Ako pak njega mrzi pisati stihove, on e ih, Anselmo,
spjevati sam.
Ne treba odgovori Lotario. Nisu mi muze toliko
neprijateljice, da me ne bi kojiput u godini pohodile. Reci ti Camili
to si kazao o mojoj tobonjoj ljubavi, a stihove u ja spjevati. Ako
ne budu onako dobri kakvi bi dolikovali onoj kojoj pjevam, bit e
barem najbolji to sam ih kadar spjevati. Tako ugovori nerazboriti
prijatelj s nevjernim prijateljem, pa se Anselmo vrati kui te upita
Camilu ono emu se ve udila da je nije jo zapitao: zato mu je
pisala i poslala ono pismo. Camila mu odgovori da joj se uinilo kao
da je Lotario motri malko drzovitijim pogledom nego onda kada je
on kod kue; ali se razuvjerila i misli da je to bila utvara, jer se
Lotario kloni nje i pazi da se ne sastanu i ne ostanu nasamu.
Anselmo joj odvrati neka ni najmanje ne sumnja, jer on zna
pouzdano da je Lotario zaljubljen u otmjenu gospoicu u gradu,
koju slavi pod imenom Cloride, a sve i da nije zaljubljen, ne treba se
bojati, jer Lotario je valjan ovjek i oni su prisni prijatelji. Da
Camilu nije Lotario ve prije obavijestio o toj tobonjoj ljubavi za
Cloridu, te sam to rekao Anselmu samo da se moe koji asak
zabaviti veliajui Camilu, bila bi ona jamano zapala u mreu
oajne ljubomore; ali je ve bila obavijetena, te se ne iznenadi i ne
razjadi.
Sutradan, kad su sve troje bili za stolom, zamoli Anselmo
Lotarija neka im kae koju pjesmu to je spjevao svojoj ljubljenoj
Cloridi; Camila je ne poznaje, te on moe slobodno kazivati.
Sve da je i poznaje odgovori Lotario ne bih ja nita
krio, jer kad zaljubljenik velia svojoj dragoj ljepotu i kudi njezinu
okrutnost, ne pogruje on dobri glas njen. Ali bilo kako bilo, evo
ovaj sam sonet spjevao juer neharnoj Cloridi:
SONET
Kad samrtnike slatki sanak mili
Zaokuplja u noi tihoj, tada
Sirota pjesma mojih ljutih jada
K nebesima i Cloridi se krili.
I kada sunce s istoka se javlja,
K nebesima i Cloridi se krili.
Put sunca lete uzdisaja jata
I jadikovka stara se obnavlja.
I kada sunce zrake baca ive
Na zemljicu s prijestolja zvjezdana,
Jo gori tui jecaj plana dua.
No opet pria prie alostive,
I sve jad moj za noi i dana:
Nit nebo mene nit Clorida slua.
Svidje se Camili sonet, a jo vie Anselmu. Pohvali ga on i ree
da je Clorida veoma okrutna dama ako ju takva istinita ljubav ne
moe ganuti. Onda zapita Camila:
Istina je dakle sve to zaljubljeni pjesnici govore?
Ukoliko su pjesnici, ne govore istinu odgovori Lotario
ali ukoliko su zaljubljeni, svagda su plahi i istiniti.
Nema sumnje doeka Anselmo, samo da potkrijepi i
potvrdi Camili Lotarijev naum, ali ona i ne haje za Anselmove
lukavtine, jer se ve sva zaljubila u Lotarija.
Uiva ona u svemu to on ini, a razumjela je da je i ljubavna
pjesma namijenjena njoj i da je zapravo ona ta Clorida. Zamoli ga
zato, ako zna jo koji sonet ili koju pjesmu, neka kazuje.
Znam odgovori Lotario ali ne vjerujem da je sonet
onako dobar kao prvi, ili je barem manje lo. Rasudite sami, evo ga:
SONET
Znam, pie mi se smrt, al vjerovati
Jo nisi voljna. Ja do tvojih nogu,
Oj neharnice, umrijeti mogu,
Al se za ljubav neu pokajati.
Da odem tamo u kraj zaborava,
Gdje nema ia, ljubavi ni slave,
Iz grudi mojih, da ih raskrvave,
Izvirila bi tvoja krasna glava.
Tu svetinju uuvat u za kruti
Put, kojim idem jak, od nesmiljene
Tvrdine tvoje nauen na muke.
Ah, plovim tuan, a nebo se muti,
Po tuem moru sudba vodi mene,
Bez zvijezda gore i bez bliske luke.
Pohvali Anselmo i taj sonet, kako je pohvalio i prvi. I tako je
on nizao kariku za karikom u lancu koji je omotavao i spletao
njegovu beast, jer to god ga je Lotario vie obeaivao, sve mu
je govorio da je asniji, a sa svakom stepenicom niz koju je Camila
silazila k svojemu ponienju uzvisivala se u muevljim oima
vrhuncu vrline i dobroga glasa. Onda se dogodi jednom, te Camila
ostade nasamo sa svojom djevojkom i ree joj:
Stid me, draga Leonela, to sam ovako slabo cijenila sebe i
to nisam barem zategla, da me istom kasnije Lotario predobije,
nego sam se ovako rado i brzo sasvim predala. Bojim se da e
prezreti moju hitrinu i lakomislenost i nee misliti kako se nisam
mogla oduprijeti njegovoj moi nada mnom.
Ni brige vas, gospoo, za to odgovori Leonela jer ne
vrijedi, a i nema razloga da se manje cijeni ono to se daje, ako se
daje brzo, samo ako je to to se daje dobro i vrijedno da bude
cijenjeno. Ta govori se: dvaput daje, tko brzo daje.
Ali se govori takoer odvrati Camila po to stekao, po
to i cijenio.
Ne valja ovdje ta izreka rei e Leonela jer, kako vele,
nekomu ljubav leti, nekomu hoda; ovomu juri, onomu se skanjuje;
jednoga mlai, drugoga ari; gdjekojega ranjava, gdjekojega ubija; u
koji je mah pojurila sa svojim eljama, u taj ih je mah ve zavrila i
dokonala; izjutra opkoljuje tvravu, a obno se tvrava ve
predala, jer nema sile koja bi njoj odoljela. Tako je, pa to se onda
plaite i bojite, jer tako se isto moralo dogoditi i Lotariju, kad je
ljubav uluila priliku gdje gospodara nema doma, te vas prevladala.
I moralo se izvriti ono to je ljubav odredila, dok se nije Anselmo
vratio i svojom prisutnou pomrsio posao; jer ljubav nema boljega
slubenika koji njene elje izvruje nego to je prilika: prilikom se
ona slui u svim svojim poslovima, pogotovo iz poetka. Dobro ja
znam sve to, vie po iskustvu nego po uvenju, pa u vam, gospoo,
jedanput ispriati; ta i ja sam od mlade krvi i mesa. I onda jo,
gospoo Camila, niste se vi predali odmah, nego ste mu ponajprije
po oima, po uzdisajima, po rijeima, po obeanjima i darovima
progledali duu i u njoj sve vrline po kojima je Lotario zavrijedio da
bude ljubljen. Tako je, pa neka vas ne more sumnje i otune misli,
nego znajte pouzdano da i Lotario cijeni vas, kao to i vi njega, pa
kad ste ve zapali u ljubavnu zamku, budite sretni i blaeni to vas
je osvojio onaj koji je vrijedan i cijeni vas, te u koga nisu samo ona
etiri S, to vele da moraju biti u svakoga valjanoga zaljubljenika,
[203]

nego i cijela abeceda: ako ne vjerujete, sluajte, pa ete vidjeti kako
u vam napamet iskazati. On je, kako vidim, i kako mi se ini, alem,
bogat, estit, dobar, fin, glasit, hrabar, istinit, junaina, krasan,
ljubazan, mlad, naoit, odlian, plemenit, revnjiv, i etiri S, kako
vele, onda temeljit, uman, vatren. X mu ne pristaje, jer je oporo
slovo, Y je isto to I, a Z zaljubljen u vas.
Nasmije se Camila djevojinoj abecedi i razabere da je ona
vjetija u ljubavnim poslovima nego to bi se reklo. Prizna to i ona
sama, te oda Camili da vodi ljubav s nekim odlinim mladiem iz
toga istoga grada. Camila se zbuni i poboja se da joj otuda ne
nastane opasnost dobromu glasu. Ispita djevojku je li im ljubav
doprla dalje od rijei, a Leonela joj odgovori, sa malo stida i s
prilinom drskou, da jest. Zna se ve: im gospodarica pogrijei,
obezobrazi se slukinja; kad ona vidi da je gospoa posrnula, asom
e i slukinja za njom, te i ne mari zna li se to. Camila nije dakle
znala ni kud ni kamo, nego zamoli Leonelu neka ne kazuje nita o
njoj onomu koji joj je, veli, ljubaznik, i neka krije svoju vezu, da ne
bi doznali Anselmo i Lotario. Leonela joj obea da e je posluati,
ali uini svoje, tako da je Camila uvidjela kako se s pravom pobojala
nee li joj zbog nje nastradati dobar glas.
Kad je nepotena i drzovita Leonela vidjela da joj se ni
gospodarica ne vlada kako treba, obezobrazi se ona i poe svojega
ljubavnika putati k sebi, u kuu, uzdajui se da je gospodarica nee
smjeti odati, sve ako je i vidi. Takvo zlo nastaje kad gospodarica
pogrijei i postane ropkinja svoje sluinadi te im mora prikrivati
nepotenje i sramotu. Tako se dogodilo i Camili. Opazila je dodue
vie puta da je Leonela sa svojim ljubaznikom u sobi u kui, ali ju
nije smjela ukoriti, nego joj jo pomagati da ga sakrije, uklanjati joj
s puta svaku smetnju, samo da je ne bi opazio Anselmo. No nije
mogla sprijeiti da ga jednom pred zoru ne opazi Lotario gdje izlazi.
Nije prepoznao tko je, i u prvi mu se mah uini da je prikaza. A kad
razabere da taj hoda, krije lice, te se briljivo i oprezno krade, okani
se one lude misli i zapadne u drugu, koja bi ih sve upropastila da
nije Camila sprijeila. Ne pomisli Lotario da je taj ovjek, koga je u
nevrijeme vidio gdje iz kue izlazi, bio tamo zbog Leonele, niti se
sjeti da i postoji kakva Leonela na svijetu, nego pomisli da je
Camila, kako je bila podatljiva i lakomislena s njim, isto takva bila i
s drugim, jer kad se ena pronevaljali, grijeh njen urodi time da joj
pada ast i u samim oima onoga to ju je molio i zaklinjao, te mu se
predala, pa sada on sudi da se ona jo lake predaje drugima, i tvrdo
vjeruje svakoj sumnji koja ga obuzme. Kao da mu je u taj mah
nestalo zdrave pameti i kao da je smetnuo s uma svaki razboriti sud
postupa li valjano i razborito, odjuri on odmah k Anselmu, dok jo
nije bio ustao, sav nestrpljiv i slijep od bijesne ljubomore koja ga je
kidala, i ginui da se osveti Camili, koja mu i nije naao uinila, te
mu ree:
Znaj, Anselmo, da se ja ve mnogo dana borim sa sobom i
suspreem se da ti ne reknem to ne mogu i nije ni pravo da ti dulje
krijem. Znaj, da se stalnost Camilina sruila i pokorila se u svemu
to sam voljan initi od nje. Skanjivao sam se da ti istinu otkrijem,
jer sam elio vidjeti je li joj to lakomislen hir, ili ona to ini da mene
iskua i vidi je li vrst naum ovoj mojoj ljubavi koju sam ja s tvojim
doputenjem zapoeo. Mislio sam takoer: kad bi ona bila onakva
kakva treba da bude i kakvom smo je obadvojica smatrali, bila bi ti
ve javila da ja nju salijeem; ali kako sam vidio da ona oklijeva,
razabrao sam: istinito je obeanje njeno da emo se, dok ti opet ode
od kue, sastati u orunici, gdje je tvoje oruje a ondje se zbilja
sastajao s Camilom ali nemoj naglo doletjeti da joj se osveti, jer
grijeh je poinjen samo u mislima, te e se moda Camila jo
predomisliti dok nije zgrijeila, i umjesto grijeha se pokajati. Kad si
mi dakle svagda u svemu, ili barem donekle, sluao savjet, primi i
posluaj i ovaj savjet sada, da bez varke i sa zrelim razborom uini
to misli da treba. Priini se da odlazi od kue na dva-tri dana,
kako ve obiava, i dobro se sakrij u orunici; ima ondje svega i
svaega, moe se lako sakriti, pa e onda vidjeti roenim oima, a
ja svojima, to je Camila naumila; ako je nevaljaltina, koje se tebi
vie bojati nego joj se nadati, moe biti tih, bistar i razborit
osvetnik svoje sramote.
Zapanji se, iznenadi i zaudi Anselmo Lotarijevim rijeima,
koje ga zatekoe kada se najmanje nadao da e ih uti, jer je ve
mislio da je Camila odoljela tobonjoj napasti Lotarijevoj, te je ve
uivao u slavi te pobjede. Poutje asak, zagleda se ukoenim
pogledom u pod, a onda ree:
Ti si, Lotario, uinio to sam od tvojega prijateljstva
oekivao. Ja u svemu moram sluati tvoj savjet. Uini to te volja, i
uvaj tajnu kako ti se ini najbolje u ovoj iznenadnoj zgodi.
Obea mu Lotario, ali se ve pri rastanku sasvim pokaje to mu
je to kazao. Vidi da je ludo uinio, jer Camili se mogao osvetiti a da
nije udario ovakvim okrutnim i neasnim putem. Uzme proklinjati
svoju pamet, ruiti svoju naglost, ne znajui kako bi razmrsio to je
smrsio, ili navratio na pametniji svretak. Naposljetku odlui sve
rei Camili, a kako mu je bilo uvijek prilike, nae je samu jo toga
dana. Ali im je ona vidjela da moe govoriti s njim, ree mu:
Znaj, prijatelju Lotario, da mi je na srcu jad koji me toliko
mori, mislim, srce e mi pui, i udo je pravo to nije ve puklo.
Leonela se toliko obezobrazila da svaku no puta u kuu svojega
ljubavnika, i on ostaje kod nje do jutra, na tetu mojemu dobromu
glasu, jer tko god opazi gdje u ovako neobino doba izlazi iz moje
kue, moe suditi to ga je volja. A nevolja mi je to je ne smijem ni
kazniti ni ukoriti, jer ona zna za nau vezu, te mi je zaepila usta, pa
moram utjeti o njenim poslovima; strah me, zlo e se izlei otud.
Kad je Camila poela govoriti, pomisli Lotario da je to
lukavtina kojom ga kani zavarati kao da toboe nije njen nego
Leonelin ljubavnik onaj koga je vidio gdje izlazi iz kue. Ali kad on
vidje da Camila plae i kuka, i moli ga za pomo, povjeruje da je
istina, a kad je povjerovao, sasvim se zbuni i pokaje za sve. No ipak
odgovori Camili neka se ne brine, on e srediti da Leonelina
bezobratina bude zauzdana. Onda joj prizna to je u ljutom bijesu
ljubomore rekao Anselmu, i kako su se dogovorili da se Anselmo
sakrije u orunicu i jasno se uvjeri kako mu je ona nevjerna. Zamoli
je da mu oprosti tu ludost i da mu savjetuje kako bi je ispravio te se
izvukao iz toga zbrkanoga nedohoda, u koji ga je zavela luda pamet
i ljubomora.
Camila se prenerazi kad je ula to Lotario govori: ozlovoljena,
prekori i pokudi razboritim rijeima tu nevaljalu zamisao i glupu i
zlu odluku. No u ene je bri duh i u dobru i u zlu nego u mukarca,
ali zato slabiji kad treba svojski i promiljeno raditi, te se Camila
odmah dosjeti kako e razmrsiti to to se ini nerazmrsivim. Lotariju
ona naredi neka se pobrine da se sutradan sakrije Anselmo gdje je
rekao, jer ba to joj je skrivanje zgodno da uredi kako bi se odsad
mogli milovati bez ikakve smetnje. Ne htjede mu objasniti to je
zamislila, nego mu rekne neka se samo spremi, kad se bude
Anselmo sakrio, da odmah doe im ga Leonela zovne, i neka na
sve to ga bude pitala, odgovara onako kako bi odgovarao kad ne bi
znao da ga Anselmo slua. Lotario je uzme moliti da mu dokraja
objasni to je naumila, jer e on onda pouzdanije i brinije paziti na
sve to smatra potrebnim.
Ne treba ni na to paziti odgovori Camila nego mi
samo odgovaraj to te budem pitala.
I ne htjede ga Camila obavijestiti to je naumila, jer se bojala
da on nee htjeti raditi po njenoj zamisli, koja joj se dobrom ini,
nego e raditi i smiljati drukije, kako ne valja.
Otie sada Lotario, a sutradan otputuje Anselmo, pod izlikom
da e na selo k prijatelju, ali se opet vrati i sakrije, to lake to su mu
Camila i Leonela namjerice pomagale.
Sakrio se dakle Anselmo, te u sto muka, koje je lako zamisliti,
eka da roenim oima vidi kako mu kidaju ast, i kako e izgubiti
ljubljenu Camilu, najmilije dobro svoje. Kad su Camila i Leonela
pouzdano ve i posigurno znale da se Anselmo sakrio, uu one u
orunicu, a im je Camila onamo zakoraknula, uzdahne duboko i
progovori.
Jao, draga Leonela! Dok nisam izvrila to ne elim da zna,
jer neu da me pokua sprijeiti, zar ne bi bilo bolje da prihvati
Anselmov bode, koji sam od tebe zaiskala, te probode ovo
sramotno srce moje? Ali nemoj, jer nije pravo da ja budem kanjena
za tuu krivicu. Hou najprije da znam to su drske i bestidne oi
Lotarijeve vidjele na meni, da se on obezobrazio te mi onakvu elju
iznio, na sramotu prijatelju svome i na beae moje. Otii,
Leonela, onamo k prozoru i zovni ga, jer on je jamano na ulici:
eka da izvri svoj zli naum. Ali prije u ja izvriti kruti i asni svoj
naum.
Ah, gospoo! odvrati domiljata Leonela, koja je bila ve
upuena. to biste vi s tim bodeom? Da ne kanite ubiti sebe ili
Lotarija? I jedno i drugo to vi kanite upropastit e vam ast i dobri
glas. Bolje je i ne mariti za uvredu, te onoga zlog ovjeka ne putati
sada u kuu, da nas ne zatekne same. Mi smo eto, gospoo, slabe
ene, a on je mukarac i odreit. U njega je lo naum, zaslijepljen je
i strast ga vodi, pa e on moda prije nego to vi izvrite svoj naum
uiniti ono to je mnogo gore nego da vas ubije. Zlo i naopako
gospodaru Anselmu, kad je pustio da mu onaj bezonik toliki mah
preotme u kui! Ako ga, dakle, gospoo, ubijete, kao to mislim da
kanite, to emo onda s mrtvacem?
to emo? preuze Camila. Ostavit emo ga neka ga
Anselmo ukopa, jer je i pravo da njega zapadne posao kako e
sakriti pod zemlju svoju sramotu. Zovni bre onog bezonika, jer to
god dalje odgaam osvetu za uvredu koja mi je nanesena, mislim da
sve gore krnjim vjernost koju dugujem muu.
Sve je to sluao Anselmo i svaka mu rije Camilina mijenja
misli; ali kad je zauo da je nakanila ubiti Lotarija, htjede izii i
odati se, da ne bi svoje uinila. No ipak ga zadri elja da vidi dokle
e ona dospjeti u toj sranoj i asnoj odluci, a on je nakan za
vremena iskoiti i sprijeiti zlo.
Camila sada padne u teku nesvjesticu i srui se na postelju
koja je u toj sobi bila. Leonela zaplae gorko i zajaue:
Jao, jadne mene, ako mi po nesrei umre ovdje na rukama
cvijet estitosti, ponos valjanih ena, ugled istoe...!
Tako ona zareda; tko je uje rekao bi da je najucviljenija i
najvjernija djevojka na svijetu, a njena gospodarica nova
Penelopa,
[204]
koju proganjaju. Za kratko se vrijeme osvijesti Camila,
a kad se osvijestila, ree:
Zato ne zove, Leonela, toga vajnoga najvjernijeg prijatelja
meu prijateljima, koga je ikada obasjalo sunce i skrila no? Bre,
tri, juri, idi, da se od tvojega oklijevanja ne ugasi ar moje srdbe i
da pravednu osvetu, kojoj se nadam, ne iskalim u samim prijetnjama
i proklinjanju!
Odmah u ga zovnuti, gospoo odgovori Leonela ali
mi prvo dajte taj bode, da ne biste, dok mene nema, poinili njime
ono to bi svi koji vas vole oplakivali dokle god ive.
Ne boj se, draga Leonela, neu nita uiniti odvrati
Camila. Koliko god ja bila, po tvojem sudu, nepromiljena i luda
to ovako branim svoju ast, ipak nisam toliko nepromiljena i luda
kao ona Lukrecija, o kojoj priaju da se ubila, a nije nita zgrijeila,
niti je ponajprije ubila onoga to joj je skrivio nesreu. Ako je do
umiranja, umrijet u ja, ali hou jo da se osvetim i da uzvratim
onomu koji je kriv to sam ja dospjela ovamo, da plaem zbog
njegove bezonosti, iako je nisam niim skrivila.
Jedva ona namoli Leonelu da ode i zovne Lotarija, a kad je
naposljetku otila i dok se nije vratila, uzme Camila govoriti, kao da
razgovara sama sa sobom:
Boe mili! Zar ne bi bolje bilo da sam otpravila Lotarija kao
to sam ga ve vie puta otpravila, nego to ga evo sada navodim da
me smatra nepotenom i pokvarenom, barem donde dok mu ubrzo
ne razbijem zabludu? Svakako bi bolje bilo; ali ja ne bih bila
osveena, a ast mojega mua ne bi stekla zadovoljtinu, kad bi se
on ovako, nikomu nita, mirne due vratio odavde kamo su ga zle
nakane dovele. Neka nevjernik ivotom plati poganu elju svoju:
neka svijet dozna (ako bude doznao) da Camila nije samo ouvala
vjernost svojemu muu nego ga je i osvetila na onome koji se
drznuo uvrijediti ga. Ipak bi, mislim, bolje bilo da sam to kazala
Anselmu; no ja sam mu ve natuknula u onom pismu to sam mu
poslala na selo, a kad on nije uznastojao doskoiti ovomu zlu koje
sam mu spomenula, valjda nije, kao predobar i povjerljiv ovjek, ni
htio ni mogao vjerovati da bi se u srcu prisnoga prijatelja mogla
roditi misao koja kalja njegovu ast. Ni ja to nisam dugo vjerovala, a
ne bih nikada ni vjerovala da se nije njegova bezonost usudila jo i
dalje, te mi javnim darivanjem, silnim obeanjima i neprestanim
suzama otkrila sve. Ali emu sada ovo premiljanje? Zar treba
sranoj odluci ikakav savjet? Nipoto. Ne bilo te, izdajnie; zdravo,
osveto! Ulazi, nevjero, hodi, pristupljuj, umri i dokonaj, pa bilo to
bilo! ista sam dospjela u vlast onomu koga mi je nebo dosudilo da
bude moj; ista hou da odem od njega, i jo okopana u svojoj istoj
krvi, i u poganoj krvi najlanijega prijatelja koga je ikada vidjelo
prijateljstvo na svijetu.
Tako ree te se s golim bodeom u ruci uzeta po dvorani
takvim nemirnim, bijesnim hodom, i tako se uze razmahivati kao da
je zaista enula pameu, i kao da nije njena ena, nego oajna
osvetnica.
Sve je to gledao Anselmo iza zastor za koje se sakrio, i svemu
se udio. I pomisli da bi to to je vidio i uo bilo dovoljno da zbrie
jo i vee sumnje. Poeli ve da ne bi Lotario ni doao, jer ga je
strah da se ne bi dogodila kakva nenadana nesrea. I ve se htjede
javiti i izii, da zagrli enu i da je trgne iz bludnje, ali onda zastane,
jer opazi Leonelu gdje se vraa i vodi Lotarija za ruku. A kad
Camila ugleda Lotarija, povue ona bodeom crtu na podu ispred
sebe i ree mu:
Pazi, Lotario, to ti velim: ako se ti usudi prijei ovu crtu
to je vidi, ili joj se samo priblii, u onaj mah kad opazim da to
kani, ja u ovim bodeom to mi je u ruci sebi probosti srce. Ne
odgovaraj mi ni rijei, dok nisi uo to ti kaem, a onda e mi
odgovarati kako te volja. Najprije elim, Lotario, da mi rekne
poznaje li ti mojega mua Anselma i to sudi o njemu; a drugo,
hou da ujem i to poznaje li ti mene. Odgovaraj mi to te pitam, i
nemoj se buniti, a ne razmiljaj dugo to e odgovoriti, jer te ne
pitam nita teko.
Nije bio Lotario toliko neuk te ne bi pogodio to je Camila
namjerila, im mu je rekla neka se pobrine da se Anselmo sakrije.
Sloi se on s njom odmah tako pametno, te njih dvoje sloie la kao
da je cijela istina. Odgovori on zato Camili:
Nisam mislio, krasna Camila, da e me zovnuti i zapitati
me za ovo to nikako ne ide u moju namjeru s kojom amo dolazim.
Ako mi to veli, jer se skanjuje da me usrei, zato me nisi davno
odbila, kad zna da elja utoliko jae mori ukoliko je vie nade da e
se ispuniti. Ali da ne rekne kako ti ne odgovaram na pitanja, velim
ti da poznajem tvojega mua Anselma, i mi se poznajemo jo od
maloe. Ne kanim govoriti o naem prijateljstvu, ti ga zna i sama, a
neu da posvjedoujem krivdu to mu inim, jer me primorala
ljubav, koja je mona isprika jo i veim zabludama. Tebe ja
poznajem, i ista si mi onakva kao i muu tvojemu, a da nisi, zar bih
se ja zbog manjega dobra nego to si ti ogrijeio o dunost kakav
treba da budem, i o sveti zakon istinskoga prijateljstva, koji ja sada
kidam i gazim jer me prisilila mona neprijateljica, ljubav.
Ako ti to priznaje odgovori Camila ti krvni
neprijatelju svega to je vrijedno da bude istinski ljubljeno, s kakvim
se licem usuuje javiti se pred onom koja je, zna i sam, ogledalo
da se u njem ogleda onaj u kojem bi se i ti trebao ogledati, da vidi
kako ti ne prilii vrijeati njega? Ali znam ja ve, oh, jadne li mene,
to je tebe navelo da tako slabo mari i za ono to si duan samomu
sebi. Bila sam valjda neto nehajna u vladanju, jer o ast se nisam
ogrijeila, im nisam nita uinila namjerice, nego je bila nemarnost,
u koju i neopazice zapadaju ene koje ne misle da bi trebale biti
oprezne. Zar sam ja, izdajnie, na tvoje moljakanje odgovorila
ijednom rijeju ili ita nagovijestila ime bi se u tebi razbudila ma i
sjena nade da e se ispuniti tvoje pogane elje? Zar ja nisam tvoje
ljubavne rijei svagda suzbijala i kudila odlunim i otrim rijeima?
Jesam li ikada vjerovala mnogim tvojim obeanjima i primala sve
dragocjenije darove tvoje? A kako znam da u ljubavi ne moe
istrajati koga ne podrava neka nada, moram za tvoju drzovitost
kriviti i sebe, kad nema sumnje da je tebe uzdrala u tvojoj nakani
neka moja nemarnost. Zato hou da kaznim sebe i da to okajem
onako kako je tvoj prijestup zavrijedio. A znaj da ja ne mogu ni tebi
biti milosrdnija, kad sam sa sobom ovako nemilosrdna, te zato
mora biti svjedok rtvi to je prinosim povrijeenoj asti mojega
estitoga mua, koga si ti uvrijedio namjerice, a ja preslabom
opreznou, to se nisam valjda uklanjala svakoj i nesetnoj prilici
koja bi mogla pogodovati tvojim zlim nakanama. Velim i opet,
najljue me mori sumnja nisam li kojom nemarnou razbudila u
tebi takve mahnite misli, i zato elim nadasve kazniti sebe vlastitom
rukom, jer da me drugi osvetnik smakne, moja bi se krivica
razglasila. No prije nego to to uinim, hou da ubijem i sa sobom
povedem onoga na kojem izdovoljavam osvetu kakvoj sam se
nadala i kakvu sam stekla, a tamo e, bilo gdje bilo, nepromjenjiva i
neumitna pravda suditi njemu za ovu moju oajnu odluku.
Tako ree te s golim bodeom u ruci navali na Lotarija s
tolikom neoekivanom silom i brzinom, s takvom jasnom namjerom
da mu bode zabode u prsa, te i njega gotovo zaokupi sumnja je li
joj to pretvaranje ili zbilja, jer se morao svom vjetinom i snagom
braniti da ga Camila ne pogodi. A da joj ta neobina lukavtina i
himba jo nalinija bude na istinu, odlui se omastiti vlastitom
krvlju, te kad je vidjela da ne moe nahuditi Lotariju, ili se priinjala
da ne moe, ree:
Kad mi sudbina nee sasvim udovoljiti pravednoj elji, nee
me sprijeiti da joj barem donekle udovoljim.
Upne se svom silom da ruku s bodeem otme Lotariju, koji ju
je drao, istrgne je, uperi bode onamo gdje se nee ljuto raniti, pa
se pogodi i ubode u meso na lijevom ramenu, i onda se kao
onesvijetena srui na pod.
Leonela i Lotario zapanje se i preneraze to se dogodilo. Vide
gdje Camila u krvi lei na pou, a jo sumnjaju je li sve zbiljski.
Pritri joj bre Lotario, bez due i bez daha, da joj istrgne bode. No
kad opazi malu ranicu, snae se od straha koji ga je spopao, te se
opet zadivi: bistrini, pameti i velikoj razboritosti Camilinoj. Ali da
pomogne onim to njega ide, otegne on alostivu naricaljku nad
Camilinim tijelom, kao da je mrtva, te stane sipati kletve i na sebe i
na onoga koji ga je naveo na ovo zlo. A kako je znao da ga slua
prijatelj Anselmo, kukao je tako da bi ga svatko tko ga uje vie
alio nego i Camilu, sve ako misli da je mrtva. Leonela je digne na
rukama i poloi je na postelju, a Lotarija zamoli neka otri i potrai
koga tko e Camilu tajom lijeiti; zapita ga i za savjet, to misli da
bi rekli Anselmu o toj gospodariinoj rani, ako se on moda vrati
dok jo nije ozdravila. Lotario joj odgovori neka reknu to ih volja,
on ne zna savjetovati to bi valjalo; jedino veli neka gleda da joj
zaustavi krv, a on e u svijet bez traga. I jasno odajui bol i jad izleti
on iz kue; a kad bude sam, gdje ga nitko ne vidi, uzme se krstiti i
krstiti, udei se lukavtini Camilinoj i vjetini Leonelinoj. Pomisli
kako je Anselmo uvjeren da mu je ena druga Porcija, i poeli da se
sastane s njim, pa da njih dvojica proslave to najvee prijetvorstvo
lai i istine to se ikada zamisliti moe.
Leonela zaustavi, kako joj je reeno, gospodarici krv, koja joj
je samo toliko tekla da potvrdi prijevaru, ispere joj malo ranu vinom
i povee je koliko zna. A dok ju je vidala, govorila je tako te bi
Anselmo, sve da i nije uo ve ono prije, morao povjerovati da mu
je Camila pravo boanstvo estitosti. Uzme onda govoriti i Camila,
te nazivati sebe plaljivicom i kukavicom to ba onda kad je trebalo
nije bila srana da se rastane sa ivotom to joj je dodijao. Zapita
ona djevojku za savjet, bi li ili ne bi odala svu tu zgodu svojemu
ljubljenomu muu, a ona joj odgovori neka mu ne kazuje, jer e se
on onda osvetiti Lotariju. To je opasno, a dobra ena ne smije muu
navraati priliku za kavgu, nego mu mora uklanjati svaku takvu
priliku koliko god moe. Camila joj odgovori da pravo i veli, te e je
posluati; ali ipak treba razmisliti to bi rekla Anselmu otkuda je ta
rana, jer on e je svakako opaziti; Leonela pak odgovori da ona ne
zna ni za alu lagati.
A otkud bih ja znala, sestro? odvrati Camila. Ne bih
se ja usudila izmisliti i tvrditi la, sve da mi se radi o glavi. Kad ne
znamo to emo i kako emo, bolje e biti da reknemo zgoljnu istinu
nego da nas uhvate u lai.
Ni brige vas, gospoo odgovori Leonela. Ja u do
sutra razmisliti to bismo rekli. Kad vam je rana na tome mjestu,
moi ete je sakriti da je ne vidi, a Bog je dobar i pomoi e nam u
naim valjanim i potenim nakanama. Primirite se, gospoo, i
nastojte da se ne uzrujavate, da vas gospodar ne zatekne ovako
uzbuenu, a svu drugu brigu prepustite meni i Bogu, koji pomae
svaki dobri naum.
Anselmo je najpozornije sluao i gledao kako se prikazuje
tragedija smrti njegove asti, a osobe koje su je igrale prikazale su je
s tako neobinim zanosom i ivotnou kao da su se pretvorile u onu
istinu koju hine. Jedva on eka da se smrai, pa da nae dobroga
prijatelja Lotarija i da se vesele estitoj srei to je u dobroj eni
otkrio ovakav dragocjen biser. Njih se dvije pobrinu da on mogne
lako izmaknuti, pa on ului prigodu te se iskrade. Odmah potrai
Lotarija, a kad ga je naao, nije mogao da ga se nagrli, veselja
svojega da se napripovijeda i Camile da se nahvali. Sve je to sluao
Lotario, ali se nije mogao nikako radovati, jer mu se po pameti
motalo kako je prevario prijatelja i ljuto ga osramotio. Anselmo je
vidio dodue da Lotario nije veseo, ali je mislio da je zato to se
Camila ranila, a on je bio povod. Rekne mu dakle meu inim neka
se ne brine za Camilu, jer joj je rana jamano laka, dok su se njih
dvije dogovorile da e mu je zatajiti. Nije eto opasno, pa neka uiva
i veseli se s njim, kad se po njegovoj vjetini i pomoi uspeo do
najvie sree koja se moe poeljeti; a odsad ne bi nita drugo nego
da pjeva pjesme u slavu Camili, da bude ovjekovjeena dok je
svijeta i vijeka. A Lotario mu pohvali dobri naum i obea mu
pomoi u tome sjajnom djelu.
Tako je Anselmo izvaran masnije nego itko na svijetu: on sam
odvede za ruku svojoj kui onoga koga je smatrao za orue svoje
sree, a ono mu bjee propast dobroga glasa. Camila ga doeka, ini
se, nadurena, a srce joj igralo. Potraja ta varka kratko vrijeme, dok
za nekoliko mjeseci srea ne okrenu kolo, te se pojavi zloa, sve
dotad vjeto sakrivena, i Anselmo plati glavom svoju nerazboritu
radoznalost.
Trideset peta glava
u kojoj se pria o junanoj i strahovitoj bitki koju je don Quijote
izvojevao s mjehovima rujna vina i zavrava se pripovijest o
nerazboritom znatieljniku.
Kad se ba imala doitati pripovijest, dotri Sancho Panza sav
uprepaten iz pregratka na tavanu, gdje otpoiva don Quijote, i;
zavikne:
Pohitite bre, gopodo, i priskoite upomo mojemu
gospodaru, jer on je zapodjenuo najljui i najei boj to sam ga
ikad oima vidio. Tako mi Boga, zviznuo je on gorostasa,
neprijatelja gospoe princeze Micomicone, i skinuo mu s ramena
glavu, kao da je repa.
to ti to, brate, veli zapita upnik i prestane itati to je
jo preostalo pripovijesti. Jesi li ti, Sancho, pri sebi? Kako,
dobijesa, moe to biti kad je gorostas dvije tisue milja odavde?
Uto oni zauju u pregratku silnu halabuku i glas don Quijotov
kako vie:
Stani, lupeu, zlikove, kukavico! Uhvatio sam ja tebe, i
nee ti koristiti tvoja sablja-krivaa.
Onima koji su ga uli uini se kao da on udara po zidovima. A
Sancho e rei:
Ta nemojte se skanjivati i sluati, nego uite i prekinite im
bitku, ili priskoite mojemu gospodaru; ali nee trebati, jer gorostas
je jamano ve poginuo, otiao Bogu na raun za svoj pogani ivot
to ga je provodio; vidio sam ja da tee po podu krv, a glava mu je
odsjeena i pala nastranu, i velika je kao najvea vinska mjeina.
Bog me ne ubio! zavapi sada krmar. Da nije taj don
Quijote ili don Vrag uzeo udarati po kojem od mojih vinskih
mjehova to su puni rumenoga vina i vise mu povrh glave, a ono to
taj ovo misli da je krv bit e proliveno vino.
Tako ree i ue u komoru, a svi za njim, te zateknu don Quijota
u najudnijoj odjei to se moe vidjeti. Bio je u koulji, ali mu je
koulja sprijeda pokratka, tako da ne pokriva bedra, a straga je jo
est palaca kraa; noge mu duge, mrave, rutave i nisu ba iste; na
glavi mu crvena masna kapa krmarova; oko ljevice omotao
pokriva s postelje, na koji je Sancho bijesan, a zna i zato; u desnici
mu gol ma, mlati on na sve strane i govori takve rijei kao da se
zbilja bori s nekim gorostasom. A kad tamo, oi mu jo zaklopljene,
te on spava i sanja da je u boju s gorostasom; tako je ivo u mati
zamislio onu pustolovinu to je kani izvriti, te sada sanja da je
stigao u kraljevinu micomiconsku i bije boj s neprijateljem. Tako je
on, mislei da udara po neprijatelju, udarao po vinskim mjehovima,
te je po svoj komori poteklo vino. Kad to vidje krmar, razgnjevi se
i navali na don Quijota pa ga nemilo izudarao pesnicama: da mu ga
ne otee Cardenio i upnik, brzo bi on dokonao bitku s gorostasom.
No uza sve to jadnik se vitez nije probudio dokle god nije brija
donio sa studenca veliko vedro hladne vode i polio ga od glave do
pete. Sada se vitez razbudi, ali se jo ne razabere toliko da bi vidio
to se dogaa. Dorotea, koja je opazila kako mu je kratka i tanka
odjea, ne htjede ui da vidi bitku izmeu svojega zatitnika i
svojega neprijatelja.
Sancho poe traiti po cijelom podu gorostasovu glavu, a kako
je ne nae, ree:
Znam ja ve, u ovoj je kui sve zaarano. Onomad su me,
ba ovdje gdje sam sada, izbubali i premlatili, a ja niti sam znao tko
me lupa, niti sam mogao ikoga vidjeti. Sada eto nema ni traga ni
glasa toj glavurdi, a roenim sam oima vidio kako je odrubljena i
kako iz tijela bije krv kao iz vrela.
O kakvoj ti krvi i o kakvu vrelu govori, ti neprijatelju Bogu
i svecima? vikne krmar. Zar ne vidi, lupeu, da ta krv i to
vrelo nisu nita drugo nego moji mjehovi, to ih je on isprobadao, i
rumeno vino, to je preplavilo ovu komoru. Pakao preplavio duu
onomu to ih je isprobadao!
Ne znam ja nita odgovori Sancho jedino znam da
sam ja nesretnik ako ne naem tu glavu, jer e mi se grofovija
rastopiti kao sol u vodi.
Jo je gore Sanchu budnu nego njegovu gospodaru, snenu i
zbunjenu; tako su ga sludila gospodarova obeanja. Krmar da
pobjesni gledajui ravnodunost konjuarovu prema teti to ju je
gospodar poinio, te se zakune da nee sada biti onako kao onomad
i nee oni izmai ne plativi, niti e ita vrijediti viteki zakoni, nego
e oni sada platiti i ovo i prijanje, pa ak i zakrpe na probodene
mjehove.
upnik uhvatio don Quijota za ruke, a on misli da je ve
dokonao pustolovinu te da sada stoji pred princezom
Micomiconom. Klekne on dakle pred upnika i progovori:
Uzviena i slavna vladarice, neka vaa visost ivi od
dananjega dana bez brige da bi joj mogao nahuditi onaj zlosretnik,
a i ja sam slobodan od rijei koju sam vam dao, jer sam je izvrio,
uz pomo velikoga Boga i po milosti one za koju ivim i diem.
Zar vam nisam rekao? klikne Sancho kad je to uo.
Eto, da ja nisam bio pijan! Zasolio je moj gospodar gorostasu! Nema
sumnje:
[205]
dobro se pie mojoj grofiji!
Tko se ne bi nasmijao budalatinama njih dvojice, gospodara i
sluge? Svi se i nasmiju, jedini se ne smije krmar, nego kune da bi
ih vrag odnio. Naposljetku uspije brijau, Cardeniju i upniku da
strpaju don Quijota s tekom mukom u postelju, te on zaspi, a
vidjelo se da je sav izmoren. Puste ga neka spava, oni pak iziu u
veu da utjee Sancha Panzu to nije naao gorostasovu glavu. Ali
jo im vea muka bjee dok nisu umirili krmara, koji je oajavao
zbog nenadane smrti svojih mjehova. A krmarica se uzvie i
zasike:
U zao mi je i proklet as doao u kuu taj skitnik vitez.
Kamo sree da ga nikada oima nisam vidjela, jer me skupo stajao.
Onomad mi je pobjegao i nije platio troak za noite, veeru,
postelju, slamu i jeam, za sebe i konjuara, za konja i magarca,
nego veli da je on veliki skitnik vitez (ubio ga Bog, i njega i sve
skitnike vitezove koliko god ih je na svijetu), pa zato ne mora nita
plaati, jer tako pie u zakonima skitnikog vitetva; a sada, da
prostite, doao i ovaj gospodin, pa mi odnio moj rep, a kad mi ga je
vratio, ono je za dvije etvrtine manji i loiji, i sav istrcan, pa ne
valja mojemu muu za to mu treba; naposljetku, da dokraja zagrdi,
razderao nam mjehove i prolio nam vino, prolila mu se krv,
dabogda. Ali neka on ne misli da e se izvui, jer tako mi kostiju
mojega oca i pokoja materina, ako mi on ne isplati sve dokraja, ne
zvala se ja kako se zovem, i ne bila ki ija sam!
Tako i nalik govori krmarica u silnoj ljutini, a pomae joj
dobra slukinja Maritornes. Ki joj uti i samo se pogdjekada
posmjekuje. Sve ih umiri upnik, poto je obeao da e im namiriti
tetu to god bolje moe, i za mjehove i za vino, a pogotovu za
oteeni rep, zbog kojega su se toliko usplahirili. Dorotea pak utjei
Sancha Panzu: obea mu, im se utvrdi da je njegov gospodar
odrubio gorostasu glavu, i im se ona mirno vrati u svoju kraljevinu,
poklonit e mu najbolju grofoviju to je u kraljevini ima. Time se
Sancho utjei i ree princezi da je zacijelo vidio gorostasovu glavu, i
na njoj bradu do pojasa; a sada je ne vide zato to je u ovoj kui sve
zaarano, kao to se on jo onomad uvjerio kad je tu prenoio.
Dorotea mu odgovori da i ona tako sudi, ali neka on ne mari za to,
jer e sve dobro biti i po miloj se volji njegovoj urediti.
Kad su se svi umirili, poeli upnik da dokraja doita
pripovijest, jer je vidio da jo samo malo preostaje. Cardenio,
Dorotea i svi drugi zamole ga da je doita. A on, da im ugodi svima,
a da se i sam zasladi, uzme dalje itati Pripovijest o nerazboritom
znatieljniku, koja je zavravala ovako...
*
Kad se dakle Anselmo uvjerio kako je Camila valjana, umirio
se, te je ivio zadovoljno i bezbrino, a Camila se toboe mrtila na
Lotarija, da Anselmo vidi ba ono to je obratno od njene volje. A
da jo bolje utvrdi to ini, zamoli ga Lotario neka shvati to mu
nee vie dolaziti u kuu, jer se jasno vidi s kolikom ga zlovoljom
doekuje Camila. No prevareni mu Anselmo odgovori neka to
nipoto ne ini. I tako je Anselmo na tisuu naina kovao svoju
beast, mislei da mu je to srea. Meutim se Leonela u svojem
ljubakanju uslobodila toliko da nije vie ni na to pazila, nego se
sasvim razuzdala, uzdajui se u svoju gospou da e je prikrivati i
jo je upuivati kako da postupa a ne pobudi sumnju. Ali jedne noi
zauje najposlije Anselmo korake u Leonelinoj sobi, te htjede ui,
da vidi iji su. No osjeti da pridravaju vrata. Zato jo jae navali da
otvori vrata: upre s tolikom silom da ih je uvalio te uao u sobu ba
u onaj as da opazi kako je neki ovjek skoio kroz prozor na ulicu.
Pritri on bre da ga uhvati ili prepozna, ali nije mogao ni jedno ni
drugo, jer ga Leonela obuhvati i ree mu:
Umirite se, gospodaru, i nemojte se buniti, i ne gonite onoga
koji je iskoio: mene se tie, jer on je moj mu.
Anselmo joj ne povjeruje, nego slijep od ljutine trgne bode da
e je probosti i zapovjedi joj neka govori istinu, a ne bude li
govorila, ubit e je. Ona mu pak u strahu odvrati, i ne znajui to
govori:
Nemojte me, gospodaru, ubiti, a ja u vam kazati mnogo
toga o emu i ne sanjate.
Govori odmah ree Anselmo jer u te ubiti.
Ne mogu sada, zbunjena sam odgovori Leonela.
Pustite me do sutra, a onda ete uti i udit ete se. Ali znajte da je
ovaj to je skoio kroz prozor mladi iz ovoga grada, te mi se zakleo
da e me uzeti.
Anselmo se na to smiri te odlui priekati koliko ga je
zamolila. Nije ni sanjao da e uti ita protiv Camile, jer o njenoj je
estitosti bio uvjeren i siguran. Ode on dakle iz sobe, zakljua u njoj
Leonelu i zaprijeti joj da nee odande izii dok mu ne rekne to mu
ima kazati. Poe odmah Camili, da joj pripovjedi sve to mu se
dogodilo s njenom djevojkom, i kako mu je obeala ispriati neke
vane dogaaje. Je li se Camila zbunila ili nije, ne treba ni kazivati:
kad je pomislila, a sasvim i pravo, da e Leonela Anselmu sve po
istini iskazati to god o njenoj nevjeri zna, nestane joj sranosti da
saeka hoe li joj sumnja biti lana ili nee, te jo te noi pokupi
svoje vrednije dragocjenosti i neto novaca, iulja se iz kue da je
nitko nije opazio, te ode Lotariju. Ispripovjedi mu to se dogodilo, i
zamoli ga da je zakrili ili da se obadvoje sklone i gdje e biti sigurni
od Anselma. Lotario se od Camilinih rijei tako zbuni da nije znao
ni rijei progovoriti niti se odluiti to bi uinio. Naposljetku smisli
da otpremi Camilu u samostan, u kojem je jedna njegova sestra
nadstojnica. Pristane Camila, te je Lotario brzo, kako je ve morao u
takvoj prigodi, odvede u samostan i ostavi ondje, a sm se ukloni
odmah iz grada, ne kazujui nikomu o svome odlasku.
Kad svane, ustane Anselmo; i ne primjeujui da nema Camile
do njega, odmah poleti onamo gdje je zakljuao Leonelu, sav eljan
da uje to e mu rei. Otkljua sobu i ue, ali ne nae Leonelu;
jedino vidje plahtu, privezanu na prozor, i jasno razabra da se
Leonela onuda spustila te izmakla. Vrati se onda raaloen, da
rekne Camili, a kad je ne zatekne ni u postelji ni u svoj kui,
prenerazi se. Zapita kunu sluinad za nju, ali nitko mu nije znao
nita rei. Poe traiti Camilu i naie na njene otvorene sanduke, iz
kojih su povaene dragocjenosti, te sada uvidi svoju nesreu i
razabere da mu ta nesrea nije od Leonele. Onakav kakav bijae,
napol odjeven, alostan i uznemiren, odleti da iskae prijatelju
Lotariju svoju nesreu. Ali kad ga ne nae, a sluge mu njegove
rekoe da je po noi otiao iz kue i ponio sve novce, Anselmo je
gotovo poludio. A da se prevri mjera, ne nae on u kui, kad se
vratio, nikoga od slugu i slukinja; kua mu prazna i pusta.
Nije znao ni to bi mislio, ni to bi govorio, ni to bi radio, i
pamet mu se zavrti. Premilja i vidi da mu je u jedan as nestalo
ene, prijatelja i sluinadi, te mu se ini da ga je ostavilo i samo
nebo to je nad njim, a nadasve mu okaljana ast, jer Camilin je
bijeg upropastio i njegovu ast. Naposljetku se, nakon duga
skanjivanja, odlui otii u selo prijatelju, gdje je bio i onda kad je
upriliio tu svoju nesreu. Pozakljuava vrata na kui, uzjae konja i
krene sav bez due na put; ali tek to je prevalio pol puta prevladaju
ga teke misli, te klone i moradne sjahati. Privee konja za drvo, te
se srui kraj toga stabla, ganutljivo i bolno uzdiui. Tu ostane dok
nije zanoalo, a onda opazi da od grada jae neki ovjek na konju,
pozdravi ga i zapita za novosti iz Firenze. A graanin mu odgovori:
Najneobinija zgoda to se ve odavno nije ula u gradu.
Pripovijedaju svi da je Lotario, onaj veliki prijatelj bogataa
Anselma, to prebiva kod Svetoga Ivana, oteo noas Camilu, enu
Anselmovu, a ni njega nema. Sve je to kazala jedna slukinja
Camilina, koju je noas uhvatio naelnik kad se s pomou plahte
sputala s prozora Anselmove kue. Ne znam ba sasvim dobro
kako se dogodilo, samo znam da se sav grad udi toj zgodi: ta tko bi
se i nadao tomu od velikoga prijateljstva njih dvojice, jer
prijateljstvo im je bilo toliko da su ih zvali: prisni prijatelji.
Zna li se moda zapita Anselmo kojim su putem
udarili Lotario i Camila?
Ni izdaleka odgovori graanin premda je naelnik
nastojao jo kako da ih nae.
S Bogom poli, gospodine! ree Anselmo.
S Bogom ostali! odvrati graanin i odjae.
Kad je Anselmo douo te zlosretne glase, zamalo da nije
poludio i gotovo se ubio. Jedva jedvice ustane i stigne kui svojega
prijatelja, koji mu jo nije znao za nesreu, ali kad ga ugleda kako je
ut, iscijeen, propao, razabere da ga je teak jad pogodio. Zamoli
odmah Anselmo da ga spreme u postelju i da mu daju pero i papir.
Uine mu tako, te ga ostave u postelji, sama, kako je zaelio, i
zatvore vrata. Kad je dakle vidio da je sm, tako mu zaokupi sve
misli nevolja njegova te je jasno razabrao da mu je kraj ivotu.
Odlui ostaviti iza sebe vijest o uzroku svoje neobine smrti.
Zapone pisati, ali prije nego to je dokonao to eli, klone te
izdahne ivot u bolima koje mu je zadala nerazborita znatielja.
Kad bude ve kasno, a jo se Anselmo ne pojavljuje, odlui
domain ui i vidjeti nije li mu gore, te ga nae ispruena, sputene
glave, s polovinom tijela na postelji a s polovinom na stolu, na
kojemu je ispisan papir, a gostu u ruci jo pero. Domain ga zovne,
a onda mu pristupi i uhvati ga za ruku. Ali kad je vidio da ne
odgovara, a hladan je, uvjeri se da je mrtav. Zapanji se i razjadi
jako, te dozove sve ukuane, da vide nesreu Anselmovu.
Naposljetku proita pismo, od Anselmove ruke, a pisale su u njem
ove rijei:
Luda mi je, nerazborita eIja prekinula ivot. Ako glas o
mojoj smrti dopre do Camile, neka zna da joj opratam, jer ona nije
bila duna initi udesa, a ja nisam ni smio zahtijevati da ih ini; jer
sam dakle ja sm skrivio svoju nesreu, ne bi bilo...
Dotle je napisao Anselmo, te se po tome vidi da je umro dok
jo nije zavrio reenicu. Sutradan prijatelj javi o smrti njegovim
roditeljima, koji su ve znali za nesreu, i znali samostan gdje se
Camila sklonila. I ona umalo da ne poe za muem na taj nepovratni
put, ali ne zbog glasa o muevoj smrti, nego zbog toga to je ula o
odsutnom prijatelju. Vele da ona, premda je obudovjela, ne htjede
vie iz samostana, ali ne htjede poloiti ni zavjet da bude duvna,
dokle god joj nije, za kratko vrijeme, stigao glas da je Lotario
poginuo u bitki koju je u ono doba bio Monsieur de Lautrec s
velikim vojvodom Gonzalom Fernndezom od Crdobe u
Napuljskoj kraljevini, kamo je i njen neprealjeni prijatelj otiao.
Kad je to doula Camila, poloi zavjet i dokona nabrzo ivot u
ljutoj tuzi i jadu.
Takav bijae svima kraj, koji je potekao iz onakva nerazborita
poetka.
*
Svia mi se ova pripovijest ree upnik ali ne
vjerujem da je istinita; ako je pak izmiljena, loe ju je pisac
izmislio, jer se ni zamisliti ne moe da bi bilo takva glupa mua koji
bi se dao na onakav opasan pokus kao taj Anselmo. Kad bi se to
dogodilo meu ljubavnikom i ljubavnicom, jo nekako, ali meu
muem i enom, ini mi se, teko da bi moglo biti; to se pak tie
samog pripovijedanja, nisam nezadovoljan.
Trideset esta glava
u kojoj se priaju druge neobine zgode to su se dogodile u krmi.
U taj mah ree krmar, koji je bio na vratima krme:
Evo ide lijepa povorka gostiju. Ako skrenu amo, bit e
zabave i zarade.
Kakav je to svijet? zapita Cardenio.
etiri su ovjeka odgovori krmar na konjima, s
pritegnutim stremenima, s kopljima i titovima, a svi s crnim
krinkama;
[206]
s njima je ena u bjelini, na enskom sedlu, i ona
zakrivena lica, i jo dva momka pjeaka.
Jesu li blizu? zapita upnik.
Tako su blizu odgovori krmar da su umalo ve
ovdje.
Kad je to ula Dorotea, pokrije lice, a Cardenio ode u komoru
don Quijotu. Tek to oni ooe, uu u krmu svi to ih je krmar
spomenuo.
Sjau ona etvorica, stasiti i pristali ljudi, pa priskoe eni da
sie sa sedla. Jedan je od njih doeka na ruke te je posadi na stolicu,
do vrata u onu komoru kamo se sklonio Cardenio. Sve to vrijeme
niti je ona niti su oni skidali krinke, a niti su govorili ijedne rijei.
Istom kad je sjela, uzdahne ena duboko i ruke joj klonu, kao da je
bolesna i iznemogla. Momci pjeaci odvedu konje u staju.
Kad ih vidi upnik, radoznao da douje tko su ti ljudi to
dolaze tako odjeveni i tako utljivi, ode onamo k momcima i upita
to je elio, a jedan mu odgovori:
Vjere mi, gospodine, ne znam vam ni ja rei tko su; znam
jedino da su valjda jako otmjeni, osobito onaj to je doekao na ruke
gospou koju ste vidjeli. Velim tako, jer mu svi oni drugi iskazuju
asti jer nita ne biva nego to on naredi i zapovjedi.
A tko je ta gospoa? upita upnik.
Ne znam ni to odgovori momak jer joj za svega puta
nisam vidio, lice, ali sam joj uo mnoge uzdisaje i jecaje, i kao da sa
svakim izdie duu. Nije ni udo to ne znamo vie nego to velimo,
jer moj drug i ja istom ih dva dana pratimo; sreli su nas na putu, te
nas zamolili i privoljeli da poemo s njima do Andaluzije, a oni e
nam vrlo dobro platiti.
A jeste li uli kojemu od njih ime? zapita upnik.
Nismo odgovori momak jer svi ute da je pravo udo.
Ne uje se, nita nego samo uzdisanje i jecanje jadne gospoe, od
kojega nam srce puca. Zakleli bismo se da nju silom vode nekamo, a
po odjei bismo rekli da je duvna, ili e biti; tako valjda i jest, a ona
moda ne eli biti opatica, nego ju sile, i zato je, vidi se, alosna,
nesretna.
Moda je zaista tako potvrdi upnik.
Ode od njih i poe Doroteji, koja se posve ganula im je ula
onu pod koprenom kako uzdie, te joj pristupila i zapitala je:
Zato se jadate, gospoo? Moda je togod emu ene po
iskustvu i navici znaju pomoi; ja u vam evo rado posluiti.
Na sve je te rijei utjela rastuena gospoa. Dorotea se i dalje
trudila oko nje, ali ona je svejedno utjela, dok onda ne pristupi
zakrinkani vitez o kojem je rekao momak da ga drugi sluaju, te on
ree:
Ne muite se, gospoo, da joj ita nudite, jer njen je obiaj
da ne zahvaljuje to joj inite, i nemojte nastojati da vam odgovori,
ako ne elite uti kakvu la.
Nikada je nisam izrekla progovori sada ona koja je sve
dosad utjela, nego ba zato to sam istinita i lai ne smiljam,
zapala sam u ovu nesreu; posvjedoite mi i sami da je moja ista
istinitost natjerala vas u la.
Te je rijei uo Cardenio jasno i razgovijetno, jer je bio blizu i
samo su ga rastavljala od njih vrata komore u kojoj je bio don
Quijote. A kad ih je uo, zavikne na sav glas:
Boe mili! to to ujem? iji to glas ujem?
Na taj se uzvik gospoa, sva uprepatena okrene, te kad ne
ugleda onoga koji to govori, ustade i poe prema komori, ali vitez to
opazi, te je zadri, pa nije smjela ni koraknuti dalje. Kako se
uzbunila i uznemirila, spadne joj veo kojim joj bijae zakriveno lice,
te se pojavi neprispodobiva krasota i divan lik, blijedo, dodue, i
zaplaeno lice. Oi joj zvjeraju na sve strane, kuda god moe
pogledom doprijeti, i tako se upinju kao da nije pri pameti. Jako je
poale i Dorotea i svi koji su je gledali, premda nisu znali to joj je.
Vitez ju je vrsto drao za ramena i toliko je bio tim zauzet da nije
mogao bre pridrati ni svoju krinku koja mu je padala, te mu zbilja
i spadne. Dorotea pak, koja je bila ogrlila gospou, uzdigne oi i
opazi da je taj koji je i nju samu ogrlio, njezin mu don Fernando.
im ga je prepoznala, zacikne iz dubine grudi otegnutim, alostivim
glasom: jaoh! i srui se onesvijetena nauznak, pa bi i pala na tlo da
se nije do nje naao brija te ju doekao na ruke. Pritri odmah
upnik, da joj skine koprenu i lice joj poprska vodom, a kad on nju
otkri, prepozna je don Fernando, te gotovo zamre gledajui je. Ali
ipak ne ispusti Luscindu, jer Luscinda bijae ta koja mu se otimala
iz ruku i koja je po glasu prepoznala Cardenija, a on nju. Zauo
Cardenio i onaj Dorotejin jaoh! kad se onesvijestila; pomislivi da je
Luscinda, istri prestravljen iz komore i prvo ugleda don Fernanda
gdje dri u zagrljaju Luscindu. I don Fernando prepozna odmah
Cardenija, te sve troje, Luscinda, Cardenio i Dorotea zanijeme i
zapanje se, kao da ne znaju to im se dogaa.
Svi ute i svi se zgledaju: Dorotea gleda don Fernanda, don
Fernando Cardenija, Cardenio Luscindu, a Luscinda Cardenija. A
prva prekine utnju Luscinda i progovori don Fernandu:
Pustite me, don Fernando, promislite tko ste, ako ve za
drugi obzir ne marite, pustite me da se privijem uza zid kojemu sam
ja brljan, pustite me potpornju od kojega me nije moglo otrgnuti
vae navaljivanje, vae prijetnje, vaa obeanja, ni vai darovi. Evo
vidite, kako je mene Bog, po neobinim putovima, tajnim od nas,
sastavio s mojim istinskim muem; i znajte po tekom iskustvu da
e mi jedina smrt izbrisati njega iz pameti. Neka vam bude dovoljna
ova jasna pouka, pa vi sada, ako ne moete nikako drugaije,
pretvorite ljubav u bijes, naklonost u srdbu, i u toj srdbi
dokonajte mi ivot, jer ako izdahnem pred svojim milim muem,
nije mi ivot zaludan bio: moda e smrt moja uvjeriti moga
istinskog mua kako sam mu vjerna bila do posljednjega daha.
Dotle se Dorotea osvijestila, te je ula sve to Luscinda govori,
i po njezinim rijeima dokuila tko je ona. A kako je vidjela da don
Fernando svejednako ne isputa Luscindu iz ruku i ne odgovara na
njezine rijei, upne svu snagu, ustane, klekne preda nj te mu
progovori, ronei silne suze, gorke i alostive:
Ako tebi, gospodaru moj, zrake ovoga sunca, koje
pomraeno dri u naruju, nisu zasjenile i zatamnile zrake tvojih
oiju, valjda si ve razabrao da je ova to ti klei pred nogama
nesretna, dokle god je tvoja volja, i ucviljena Dorotea. Ja sam ona
skromna seljanka koju si ti, po svojoj dobroti i ljubavi, uzvisio da se
zove tvojom, ja sam ona koja sam, zagraena granicama estitosti,
ivjela zadovoljnim ivotom dokle god nisam, zaokupljena tvojom
naoko istinskom ljubavlju, otvorila vrata svoje nevinosti i predala ti
kljueve svoje slobode. No nisi ti zahvalan bio na tome daru,
dokazao si to jasno, i zato me nalazi ovdje, a ja tebe gledam takva.
Ali nemoj ni nakraj pameti pomisliti da sam ja ovamo dola
neasnim putem, jer ja sam stupala samo putem boli i jada to si me
ti zaboravio. Ti si elio da budem tvoja, i tako si silno elio, te
danas, sve ako ne eli, ne moe prestati da bude moj. Promisli,
gospodaru, da neprispodobiva ljubav kojom te ljubim, moe
naknaditi krasotu i plemenitost zbog koje me ostavlja. Ti ne moe
pripasti Luscindi, jer si moj, a ni ona ne moe biti tvoja, jer je
Cardenijeva. Ako promisli, lake e ti biti vratiti ljubav svoju onoj
koja te oboava, negoli onu koja te mrzi navratiti da te ljubi. Ti si
zaokupio moju neopreznost, te si namolio moju nevinost; znao si od
kojega sam ja stalea, i zna kako sam se predala svoj tvojoj volji:
ne moe se i ne smije izgovoriti da si bio u zabludi; ako je tako, a
jest tako, te ako si ti kranin i vitez, zato toliko okolia i zatee
da me napokon usrei, kako si me u poetku usreio? A ako zato
to sam ova nisi voljan da me uzme za pravu i zakonitu enu, uzmi
me i primi me ma i za ropkinju, jer ako budem pod tvojom vlau,
bit u sretna i blaena. Ne putaj me i ne ostavljaj, pa da svijet
uzima na jezik moju ast; ne jadi mi u starosti roditelj, jer nisu to
zasluili potenom, podrunikom slubom, kojom slue tvojim
roditeljima odvijeka. A misli li da e okaljati svoju krv ako je
smijea s mojom, promisli da, malo ima ili i nema na svijetu
plemenitih rodova koji nisu udarili tim putem; od ene se trai druga
plemenitost, a ne plemenito porijeklo. Prava je plemenitost u vrlini,
pa ako si ti bez nje i krati meni to mi tako pravo duguje, onda
sam ja plemenitija od tebe. Naposljetku ti velim, gospodaru: ja sam,
htio ti ili ne htio, ena tvoja; svjedoci su rijei tvoje, koje ne mogu i
ne smiju biti lane, ako hoe da se ponosi onim zbog ega mene
prezire; posvjedoit e to zakletva kojom si mi se zakleo, i Bog,
koga si zazvao za svjedoka svojoj zakletvi. A da svega toga nema, tu
je tvoja savjest, koja e te utei glasno opominjati u tvojoj radosti,
svagda ti ponavljati ovu istinu to ti je rekoh, i buniti tvoju sreu i
slast.
To je i jo vie govorila ucviljena Dorotea, tako ganutljivo i u
suzama da su je ak i oni u pratnji don Fernanda, i svi koji su ondje
bili, popratili suzama. Sasluao je don Fernando Doroteju, ali joj ne
odgovori ni rijei, dok ona nije zavrila svoje i udarila u takvo
jecanje i uzdisanje da bi morao biti kamena srca koga takva bol ne
bi ganula. Gleda ju Luscinda, rastuena njenim jadom i zadivljena
velikom razboritou i krasotom. Htjede joj pristupiti i utjeiti je s
nekoliko rijei, ali ju don Fernando vrsto dri i ne isputa iz ruku.
A on se zbunio, zapanjio i pozorno se zagledao u Doroteju, te istom
nakon duljega vremena rastavi ruke, pusti Luscindu i ree:
Pobijedila si, krasna Dorotea, pobijedila si; niije srce ne
moe odoljeti tolikoj istinitosti.
Luscinda je bila sva iznemogla, te kad je ispusti don Fernando,
gotovo se sruila, ali joj se nae u blizini Cardenio, koji je stao don
Fernandu iza lea, da ga ne prepozna, te on smetne svaki strah i, ne
marei za opasnost, priskoi da pridri Luscindu, uhvati je u naruje
i ree:
Ako milosrdni Bog hoe i eli da se ti malo smiri, estita,
vjerna, krasna druice moja, nigdje nisi sigurnija nego u ovim
rukama, koje te sada grle kao to su te grlile i onda dok sam te po
srei zvao svojom. Na te rijei upre Luscinda oi u Cardenija,
polako ga prepoznavajui, ponajprije po glasu, a onda sve
pouzdanije po licu, uvjeravajui se da je on. Malne sva
obezumljena, i ne pazei ni na kakav asni obzir, obisnu mu oko
vrata, prisloni lice njegovu i ree:
Da, vi ste istinski gospodar ove vae ropkinje, koliko god
prijeila kivna sudbina i koliko god gronje zaokupljale ovaj ivot,
koji ivi sav u vaem ivotu.
Neobian to prizor bijae don Fernandu i svima prisutnima,
koji se ne mogoe nauditi toj nevienoj zgodi. Doroteji se uini da
se don Fernando promijenio u licu i sprema se osvetiti Cardeniju, jer
je opazila kako se maio rukom za maem. im je to pomislila,
obujmi mu bre koljena i poljubi ih, te mu progovori, drei ga
vrsto, da se ni maknuti nije mogao, i neprestano lijui suze:
to si namjerio uiniti u ovoj nenadanoj prigodi, ti, koji si
jedino utoite moje? Do nogu ti je vjenana druga, a ona koju eli
da ti bude enom u zagrljaju je svojega mua. Promisli, prilii li, i
moe li rastaviti ono to je Bog sastavio, ili pak prilii da digne i
sa sobom izjednai onu koja nije marila ni za kakvu smetnju, nego
je odluna u istini i stalnosti, te ti je pred oima i lije tebi,
istinskomu muu svojemu, ljubavne suze na lice i na grudi. Molim
te i zaklinjem Bogom ivim, zaklinjem te tobom samim, neka ti ovo
jasno razoaranje ne razbudi srdbu, nego neka je ublai, da u miru i
spokoju pusti ovo dvoje neka ive mirno i bez smetnje, koliko god
im je Bog dosudio. Pokazat e u tom velikodunost otmjenoga i
plemenitoga srca, a svijet e vidjeti da je u tebi jai razbor od
poude.
Dok je to Dorotea govorila, Cardenio je drao Luscindu u
zagrljaju, ali nije skidao oiju s don Fernanda, jer ako se on samo
makne da e na njega, odluio je braniti se i svom silom navaliti na
svakoga tko mu bude elio nauditi, sve ako ga stalo ivota. Ali u taj
mah pritre prijatelji don Fernandovi, i upnik i brija, koji su sve
gledali; ni estiti Sancho ne uzmanjka, te svi okrue don Fernanda i
navale ga moliti neka se smiluje na suze Dorotejine. Ako je istina
to je rekla, a oni ne sumnjaju, nego vjeruju da je istina, neka ne
puta da je tako opravdane nade izdaju. Neka promisli da ovo nije
sluajnost, kako se ini, nego sama Providnost, volja Boja, da su se
okupili svi na tome mjestu gdje nitko ne bi ni sanjao. Neka evo zna
ree upnik da jedina smrt moe odijeliti Luscindu od
Cardenija; a sve da ih rastavi otri ma, oni bi tu smrt smatrali
presretnom. U ovakvim zgodama, koje se ne mogu ispraviti, najvea
je mudrost primorati i pobijediti samoga sebe, pokazati plemenito
srce, i pustiti neka po volji uivaju njih dvoje sreu koju im je nebo
udijelilo. Neka i svrne pogled i na krasotu Dorotejinu, te neka vidi
da joj je ravna rijetko koja ili nikoja, a nijedna je ne natkriljuje; neka
gleda i krasotu njenu i poniznost i silnu ljubav kojom ga ljubi, a
nadasve neka zna, ako sebe cijeni kao viteza i kao kranina, ne
moe drukije uiniti nego odrati rije, pa e izvriti dunost spram
Boga i udovoljit e razboritim ljudima, koji znaju i poznaju da se
krasna ena, iako je puanka, samo ako je estita, moe dii te
izjednaiti s kojom god enom visoka roda, bez ikakve tete onomu
koji je die i sa sobom izjednauje. Kad se dakle izvruju jaki
zakoni ljubavi, ne grijei onaj koji ih slua, samo ako se nije
primijeao grijeh.
Uz te rijei nadovee jo i mnogo drugih takvih, tako da se
estito srce don Fernandovo, u kojem je ionako plemenita krv, ganu
i pokori istini, koju ne bi mogao porei ni da hoe. U znak da se
pokorava i predaje njihovu nagovoru, sae se, zagrli Doroteju i ree:
Ustani, ljubavi moja, jer nije pravo da mi do nogu klei ona
koju ja nosim u srcu. Ako ja dosad nisam odavao ono to kazujem,
moda je tako odredio Bog, da ja vidim s kolikom me vjernou
ljubi, da te znam cijeniti kako zasluuje. Molim te, nemoj mi
zamjeriti zloe i nehaja, jer ovaj isti povod i sila koja me prinudila
da te priznam svojom, ona me i odvraala da budem tvoj. Da istinu
velim, evo se okreni i pogledaj ve usreenoj Luscindi u oi, te e u
njima proitati oprost svim mojim grijesima. Ona je nala i postigla
to je eljela, a ja sam naao u tebi sreu svoju; neka ona dakle
poivi bez brige i u zadovoljstvu mnogo godina sa svojim
Cardenijem, a ja u se moliti Bogu da mi dade mnogo sretnih godina
s mojom Dorotejom.
Tako ree, te je poe opet grliti i prislanjati lice k njenu licu s
takvim njenim uvstvom da je jedva suspregao suze, koje bi sasvim
odale njegovu ljubav i kajanje. No ne suspregoe suze Luscinda i
Cardenio, niti gotovo svi koji ondje bjehu, nego udare u tolik pla,
neki od svoje sree, neki od tue, te se inilo kao da svi tuguju teku
i ljutu nevolju. Zaplakao ak i Sancho Panza, ali on je kasnije
govorio da je plakao jedino zato to je vidio da Dorotea nije, kako je
on mislio, kraljica Micomicona, od koje se nadao tolikim milostima.
Potraje im svima prilino vrijeme u plau i uenju, a onda
kleknu Cardenio i Luscinda pred don Fernanda, te mu za milost koju
im je iskazao zahvale takvim uljudnim rijeima da on nije znao kako
bi im odvratio. Digne ih dakle i izgrli s velikom ljubavlju i
uljudnou.
Zapita onda Doroteju kako je dospjela ovamo, ovako daleko od
svojega sela. Ona mu kratkim, razboritim rijeima pripovjedi sve to
je ve pripovjedila Cardeniju; to se tako svidi don Fernandu i onima
s njim, da poalie to nije pripovijedanje potrajalo due; s tolikom
je milinom Dorotea priala svoje nevolje. A kad je zavrila,
pripovjedi don Fernando to mu se u gradu dogodilo poto je naao
u njedrima Luscindinim pismo kojim ona izjavljuje da je
Cardenijeva ena i ne moe biti niija vie. Ree da ju je htio ubiti, i
ubio bi je, da ga nisu sprijeili njezini roditelji. Krenuo je dakle od
svoje kue, ljut i posramljen, s odlukom da se osveti im ului
priliku. Sutradan doznade da je Luscinda nestala iz roditeljske kue,
a nitko ne zna kamo se djela. Napokon on, nakon nekoliko mjeseci,
dokui da je u nekom samostanu, te kani ondje provesti ivot, ako
ga ne moe s Cardenijem proivjeti. im je to doznao, odabrao je i
okupio ova tri viteza, te se zaputio onamo gdje je ona. Nije traio
prilike da govori s njom, jer se pobojao da e u samostanu bolje
pripaziti ako douju da je on trai. Uvreba dakle dan kad su
samostanska vrata bila otvorena, ostavi dvojicu na strai na vratima,
a s treim ue u samostan da nae Luscindu. Zateknu je u
samostanskom hodniku gdje razgovara s nekom duvnom, te je
zgrabe i bre odvedu na neko mjesto gdje se dogovore kako e je
otpremiti dalje. Sve im je to lako polo za rukom, jer je samostan u
polju, podaleko od sela. Kad je, veli, Luscinda vidjela da je u
njegovoj vlasti, onesvijestila se, a kad se osvijestila, samo je
uzdisala i plakala i nije govorila ni rijei. Tako su dakle, utei, uza
suze njene, stigli ovoj krmi, te mu je sada kao da je stigao u nebo,
gdje se zavravaju i dokonavaju nevolje zemaljske.
Trideset sedma glava
u kojoj se nastavlja povijest slavne princeze Micomicone, s drugim
veselim zgodama.
Sve je to sluao Sancho, i dua ga boljela, jer je vidio da mu
ginu i kao dim nestaju nade u gospodstvo, a lijepa se princeza
Micomicona preobratila u Doroteju, gorostas u don Fernanda, a
gospodar mu mirno spava i ni brige ga nije za sve to to se zbiva.
Dorotea sveer nije vjerovala da joj ova srea nije san,
Cardenio je isto tako mislio, a i Luscindu je jo zaokupljala ta
misao. Don Fernando hvalio je Bogu na milosti koju mu je iskazao
kad ga je izbavio iz ovoga zbrkanoga nedohoda, gdje je gotovo
izgubio i ast i duu; naposljetku, i svi u krmi bijahu zadovoljni i
veseli to se tako sretno zavrila ta zamrena zgoda. Sve je to upnik
kao pametan ovjek uredio kako valja, te je svakomu estitao sreu
koja ga je zapala. Ali najvie se veselila krmarica, jer su joj
Cardenio i upnik obeali platiti svu tetu to ju je don Quijote
poinio i sav troak.
Jedini je Sancho, kako ve rekosmo, bio ucviljen, nesretan i
alostan. Ue on dakle turobna lica k svojemu gospodaru, koji se
ba budio, te mu ree:
Spavajte vi samo, gospodaru Tunog Lika, koliko god vas
volja, i ne vodite brigu da ubijete ikakva gorostasa, niti da vratite
princezi njenu kraljevinu, jer je sve ve uinjeno i zavreno.
Dabome da jest odgovori don Quijote jer ja sam
odrao s gorostasom najstrahovitiji i najbjenji boj to u ga ikada
za ivota boriti. Ja njega zvizgac! i odletje mu glava na zemlju, a
tolika je krv navalila da su po zemlji tekli potoci, kao da je voda.
Kao da je rujno vino, istinitije biste rekli, gospodaru
odvrati Sancho jer znajte, ako ne znate jo, da je taj ubijeni
gorostas proboden mijeh, a krv, to je est vedara rumena vina iz
njegova trbuha, a odrubljena je glava... vraja mater, koja me rodila,
i neka sve avo nosi.
to ti to bunca, luae? zgrane se don Quijote. Jesi li
pri pameti?
Ustanite, gospodaru ree Sancho te ete vidjeti udo
to ste poinili, i to moramo plaati. I vidjet ete da se kraljica
prometnula u obinu gospou, po imenu Doroteja, i jo ete se
kojeta emu zadiviti dok sve razaberete.
Niemu se neu uditi odvrati don Quijote jer ja sam
ti, sjea se, rekao onomad kad smo ovdje bili da je ono to se tu
dogodilo sve sama arolija, te ne bi udo bilo da i sada bude tako.
Sve bih ja to vjerovao ree Sancho da je od toga soja
bilo ono moje loptanje; ali nije, nego je bilo zbiljsko, istinsko; vidio
sam ja kako je taj krmar, evo ga i danas ovdje, drao pokriva i
odbacivao mene uvis lako i ivo, i pucao od smijeha; kad sam ja te
ljude vidio i znam ih, sudim, ma i bio glup i grenik, da to nije
nikakva arolija, nego veliko mlaenje i velika nevolja.
Dobro dakle, Bog e pomoi ree don Quijote. Ded
mi pomozi da se odjenem pa da iziem, jer elim vidjeti to se
dogodilo i kakve su te preobrazbe to ih spominje.
Sancho mu dade odjeu, a dok se don Quijote odijevao,
pripovijedao je upnik don Fernandu i drugima ludorije zaluenoga
viteza, i kakvom su ga lukavtinom odvabili sa Sirotne Stijene, gdje
je namislio prebivati jer ga je prezrela njegova vladarica. Ispria im
gotovo sve pustolovine to ih je Sancho pripovjedio, a oni se zadive
i nasmiju, jer im se uini, kao i svakomu, da je to najneobinija vrsta
ludovanja to moe kojoj mahnitoj glavi na pamet pasti. Ree jo
upnik kako im sretna zgoda Dorotejina prijei te ne mogu nastaviti
onako kako su naumili: moraju sada smisliti i nai togod drugo, da
mognu don Quijota otpremiti u zaviaj. Ponudi se onda Cardenio:
on e nastaviti to su zapoeli, a Luscinda e preuzeti Dorotejinu
ulogu.
Ne, ne treba ree don Fernando. Ja bih da Dorotea
nastavi to je zamislila. Nije ba daleko selo toga estitoga viteza, a
ja sam voljan pripomoi da ga izlijeimo.
Nema odavde vie od dva dana puta.
Da je i dalje, rado bih prevalio taj put, samo da uinimo
dobro djelo.
U taj as izie don Quijote, u svoj bojnoj opremi svojoj: na
glavi mu Mambrinov ljem, dodue izgruhan, na ruci mu tit, a
podtapio se svojom motkom ili ranjem. Zaude se don Fernando i
oni drugi neobinoj spodobi don Quijotovoj, kad mu opazie lice,
otegnuto pol milje, suho i uto, nejednaku opremu i ozbiljno
vladanje. Poute svi, da vide to e rei. A on vrlo dostojanstveno i
mirno upre oi u krasnu Doroteju, te e joj:
Doznajem, krasna gospoo, od ovoga svoga perjanika da se
vaa visost ponizila i da se va stale preobrazio, jer ste se od
kraljice i velike vladarice, kakvom ste obiavali biti, prevratili u
obinu gospoicu. Ako je to po odredbi kralja arobnjaka, oca
vaega, jer se on boji da vam od mene nema potrebne i dune
zatite, onda velim da je on taj posao znao i zna ga onoliko koliko i
krava latinski, i da je slabo peen u vitekom znanju i vitekim
historijama: da je on njih proitao i proao onako pozorno i polako
kao to sam ih proao i proitao ja, naao bi na svakoj strani kako su
drugi vitezovi od manjega glasa nego to je moj izvrivali i tea
djela. ala je ubiti gorostasia, koliko god drzak bio. Ta i ja sam se
evo maloas pobio s njim i... utim, jer neu da mi reknu kako
laem; ali vrijeme, koje raskriva sve na svijetu, prokazat e i to kad
ne budemo ni sanjali.
Pobili ste se vi sa dva mijeha, a niste s gorostasom
priklopi krmar.
Don Fernando mu zapovjedi da uti i da nikako ne prekida don
Quijotov govor, a don Quijote nastavi:
Naposljetku, visoka i rascarena gospoo, ako je vas
preobrazio otac va s onoga razloga koji sam spomenuo, nemojte vi
mariti za to ni najmanje, jer nema na svijetu opasnosti kroz koju ne
bi ma moj prokrio put, te u ja njime odrubiti glavu vaemu
neprijatelju i za malo vremena vau glavu okruniti krunom.
Samo to ree don Quijote pa onda poeka da mu princeza
odgovori. A ona, znajui ve volju don Fernandovu da se dalje
nastavi varka, dokle god don Quijota ne otpreme u zaviaj, odgovori
umiljato i dostojanstveno:
Rekao vama tko mu drago, junaki Vitee Tunog Lika, da
sam se ja preobrazila i promijenila stale, nije vam rekao cijelu
istinu, jer ja sam i danas ona ista koja sam bila juer. Istina je
dodue da su se zbile neke zgode, koje su mi donijele sreu da bolju
ne bih mogla poeljeti, ali sam ipak svejednako ona koja sam bila, i
sveer mi je na umu elja, kao i prije, da biste me vi zatitili svojom
hrabrom i nepobjedivom rukom. Udobrite se dakle, gospodine, te
vratite ast ocu koji me rodio, i uvidite da je on mudar i razborit, jer
je po svojem zvanju pronaao ovako lak i prav put da doskoi mojoj
nesrei. Ali da vas ne bjee, gospodine, nikada ja ne bih postigla ovu
sreu koju sam sada postigla; govorim pravu istinu i svjedoci su mi
sva ova gospoda ovdje. Ostaje nam jedino da sutra krenemo na put,
jer danas ne bismo vie doprli daleko, a za dalju moju dobru sreu,
kojoj se nadam, uzdanje mi je Bog i hrabro srce vae.
Tako ree pametna Dorotea, a kad ju je sasluao don Quijote,
okrenu se on Sanchu, te mu ljut preljut progovori:
Velim ja tebi, Sanchiu, da si ti najgora hulja u panjolskoj.
Reci mi, lupeu i vucibatino, zar nisi ti meni maloas kazao da se
ova princeza preobratila u gospoicu koja se zove Dorotea, a glava
koju ja mislim da sam odrubio, to je vraja mater koja te rodila, i jo
druge ludorije, koje su me zbunile kako jo nikada nisam bio
zbunjen otkad ivim? Tako mi... pogleda on u nebo i zakripi
zubima uinit u ja od tebe toliko udo, da e sinuti pamet svima
laljivim perjanicima koliko god ih od dana dananjega bude na
svijetu u skitnika vitezova!
Umirite se, gospodaru odgovori Sancho jer moda
sam se ja i zbilja zabunio to se tie preobrazbe gospoice princeze
Micomicone; ali to se tie gorostasove glave, ili barem probodenih
mjehova, i toga da je rumeno vino krv, nisam se ja prevario, tako mi
Boga ivoga, jer mjehovi su razderani i eno ih elo vae postelje, a
od rujnoga se vina razlilo itavo jezero po sobi. Ako ne vjerujete,
uvjerit ete se u pravo vrijeme;
[207]
hou da reknem: sve e se
pokazati kad gospodin krmar zaite da namirite tetu. Ali to je
gospoa sveer kraljica koja je bila, veselim se ja u dui, jer ako se
bude dijelilo, i mene e zapasti togod.
Velim ja tebi, Sancho ree don Quijote da si zvekan, i
kraj!
Kraj je pritvrdi don Fernando i ni rijei vie! Kad
gospoica princeza veli da emo sutra na put, jer je danas prekasno,
tako e i biti, a ovu emo no provesti u lijepu razgovoru sve do
jutra. Onda emo otpratiti gospodina don Quijota, jer elimo da
budemo svjedoci hrabrih i neuvenih junakih djela to e ih on
izvriti u velikom poslu kojega se latio.
Meni je dunost da vama sluim i vas da pratim odgovori
don Quijote vama pak hvala na milosti koju mi iskazujete, i na
dobru sudu o meni, a ja u nastojati da va sud bude opravdan, sve
ako me stalo ivota, i jo ega vie, ako moe biti vie.
Mnogo jo uljudnih rijei i mnogo ljubaznosti bude meu don
Quijotom i don Fernandom, ali oni uute, jer u taj as ue u krmu
putnik komu se po odjei vidi da je kranin to se vratio iz maurske
zemlje. Na njemu je kaput od modra sukna, s kratkim polama, s
rukavima dolaktaima i bez ovratnika; hlae su mu od modra platna,
a kapa iste boje i tkanine; na nogama mu mrke topanke,
[208]
a preko
prsiju mu visi remen i na njemu maurska sablja. Za njim ue, na
magarcu, ena u maurskoj odjei, lica sakrivena koprenom, s
kapicom od brokata i feredom to ju pokriva od ramena do nogu.
Bio to ovjek jaka, lijepa rasta, neto preko etrdeset godina, u
licu prilino crn, brkat i njegovane brade; sve u sve, pojava mu
takva da bi ga smatrali za otmjena ovjeka od dobra roda, samo da
je bolje odjeven.
Ue on i zaite sobu, a kad mu rekoe da u krmi nema sobe,
kao da se snudio. Sie k eni, koja se po odjei inila da je
Maurkinja, te je spusti s magarca. Luscinda, Dorotea, krmarica,
njena ki i Maritornes okrue Maurkinju, radoznale da vide tu novu
nonju kakve jo nisu vidjele, a Dorotea, koja je uvijek prijazna,
uljudna i razborita, rei e, kad je opazila da su se ona i njen vodi
snudili to nema sobe:
Nemojte, gospoo, mariti to ovdje nemate nikakve
udobnosti, jer tako vam je po krmama; ali ako ste voljni pridruiti
se nama ona pokae Luscindu moda e vam ipak biti
ugodnije nego to vam je bilo na putu.
Zakoprenjena ne odgovori nita, nego samo ustane odande
kamo je bila sjela, prekrsti obadvije ruke na prsima, nagne glavu i
pokloni se u znak hvale. Po njezinoj utnji pomisle da je jamano
Maurkinja, te ne zna kranskoga jezika.
Uto pristupi suanj, koji je donde bio zaposlen drugim poslom,
te kad opazi da su svi okruili enu to je s njim dola, i da im ona
ne odgovara ni na to, ree:
Gospoe, ova gospoica slabo razumije na jezik i zna samo
svoj roeni. Zato nije valjda nita odgovorila i ne odgovara, ma to
je pitali.
Ne pitamo je nita odgovori Luscinda nego joj
nudimo da nam se noas pridrui i s nama se smjesti u sobi, gdje e
joj biti udobno, koliko ovdje moe biti, jer elimo pokazati
uslunost strancima, a pogotovu ako su ene.
Ljubim vam ruke, gospoo odgovori suanj i u njeno i
u moje ime. Cijenim kako je vaa ponuda milostiva i koliko se
prilii, a u ovakvoj prilici i od takvih osoba kao to ste vi, napose je
velika milost.
Recite mi, gospodine zapita Dorotea je li ova
gospoica kranka ili Maurkinja? Po odjei i po utnji rekli bismo
da je ono to ne bismo eljeli da jest.
Maurkinja je po odjei i po krvi, ali je u dui prava
kranka, jer od svega srca eli da bude.
Nije dakle krtena? zapita Luscinda.
Nije joj bilo prilike odgovori suanj otkad je krenula
iz Alira, svoje domovine i zaviaja, nije do dana dananjega nikada
jo zapala u smrtnu pogibelj, da bi morala biti krtena dok jo ne zna
sve obrede koje nareuje Sveta Mati Crkva. Ali Bog e biti milostiv
i ona e se nabrzo krstiti kako prilii njenu staleu, jer ona je
odlinija osoba nego to biste sudili po odjei i njenoj i mojoj.
Te rijei ponesu eljom sve koji su ih uli, da doznaju tko li je
ta Maurkinja i njezin pratilac. Ali nitko ga ne htjede u taj as pitati,
jer su svi uviali da im je sada prei otpoinak nego ispitivanje o
njihovu ivotu. Dorotea uhvati Maurkinju za ruku, posadi je do sebe
i zamoli da skine koprenu. Ona pogleda sunja, kao da ga pita to
vele i to bi uinila. Suanj joj arapskim jezikom rekne da je mole
neka skine koprenu. Skine je ona dakle i otkrije tako krasno lice da
se Doroteji uinila ljepa od Luscinde, a Luscindi ljepa od
Doroteje. Svi pak oko njih rekoe da se s njima dvjema moe
takmiti jedina Maurkinja, a bilo ih je meu njima kojima se po
kojeem vie svidjela od njih dviju. A kako krasota ima tu vlast i
milinu da izmiruje duhove i predobiva volju, svi su eljeli biti na
usluzi i krasnoj Maurkinji ugoditi.
Zapita don Fernando sunja kako se zove Maurkinja, a on
odgovori da se zove Lela Zoraida. A kad ona to zau, razabra to su
zapitali kranina, te ree bre, nezadovoljna ali umiljata:
Ne, ne Zoraida! Marija, Marija! objasni ona da se zove
Marija, a ne Zoraida.
Te rijei i velika revnost s kojom ih je Maurkinja izgovorila
izmame dosta suza nekojima od njih, osobito enama, koje su po
prirodi njene i milosrdne. Zagrli je Luscinda a brinom i
zatitnikom ljubavlju i ree joj:
Jest, jest, Marija, Marija.
A Maurkinja joj potvrdi:
Jest, jest, Marija! Zoraida macange!
[209]
a to znai: Ne
Zoraida.
Uto i zanoa, a po naredbi pratilaca don Fernandovih pobrinuo
se i upeo krmar da im spremi veeru, to god moe bolju. Kad bude
dakle vrijeme veeri, posjedaju svi za velik stol, nalik na druinski,
jer gostinskoga ni drugaijega stola nije bilo u krmi. U proelje
posade, premda se nekao, don Quijota, a on poeli da do njega
sjedne gospoica Micomicona, jer je on njen zatitnik. Onda
posjedaju Luscinda i Zoraida, njima suelice don Fernando i
Cardenio, zatim suanj i oni drugi vitezovi, a do gospo upnik i
brija. Tako poveeraju u veliku zadovoljstvu, a ono im jo poraste
kad vidjee da je don Quijote prestao jesti te progovorio, jer ga je
opet ponio duh koji ga je ono prije navratio na govor kad je veerao
s kozarima:
Zaista, gospodo moja, ako se dobro promisli, velikih i
neuvenih zgoda doivljuju oni koji su od reda skitnika vitezova. Ta
ima li iva eljadeta na svijetu koje bi sada ulo na vrata ovoga
grada i vidjelo nas kako smo se okupili, te bi mislilo i vjerovalo da
smo mi oni koji jesmo? Tko bi rekao da je evo ova gospoa do mene
velika kraljica, koju svi znamo, i da sam ja onaj Vitez Tunog Lika
o kome se raznosi slava od usta do usta? Nema dakle sumnje da
moja umjetina i posao natkriljuje sve druge koje ljudi izmislie, pa
se moraju to vie cijeniti to su opasniji. Neka mi ne dolaze oni koji
vele da je znanost iznad oruja! Njima ja velim, bili oni tko mu
drago, da ne znaju to govore. Takvi ljudi dokazuju, i toga se dre,
da su djela duha znamenitija od tjelesnih, i da orujem radi samo
tijelo, kao da je to nadniarski posao, za koji ne treba nita osim
estite snage! Kao da se u bojnom poslu, kako ga zovemo mi koji
smo od toga posla, ne izvruju hrabra djela, za koja treba mnogo
pameti! Ili kao da ratnik komu je na brizi vojska, ili obrana, ne radi
isto tako pameu kao i tijelom. Ta promislite mogu li tjelesne sile
postii da razumije i dokui neprijateljevu nakanu, plan,
lukavtine, zapreke, i da se ouva od opasnosti koja ti prijeti. Sve to
radi pamet, a nipoto tijelo.
Bojni posao iziskuje dakle duha, kao to ga iziskuje i znanost,
te emo sada pogledati koji od ta dva duha prevladava, uenjakov ili
ratnikov. Razabrat e se to po svrsi i cilju za kojim svaki od njih ide,
jer ona namjera mora se vie cijeniti koja ide za plemenitijom
svrhom. Cilj je i svrha nauci a ja ne govorim sada o boanskom
nauku kojemu je svrha da due die i upuuje k Bogu, jer s takvom
se beskrajnom svrhom ne moe takmiti nijedna druga nego
govorim o ljudskoj nauci da je njezina svrha kriti put pravici,
svakomu davati to je njegovo, paziti i raditi da se dobri zakoni
odravaju i provode. To je zacijelo plemenita i uzviena svrha i
vrijedna velike hvale. Ali nije ipak zavrijedila onoliku hvalu koliku
zavreuje svrha za kojom tei oruje, jer oruju je cilj i svrha: mir, a
to je najvee dobro to ljudi mogu zaeljeti u ivotu. Zato je prvi
dobri glas koji je svijetu i ljudima javljen bio onaj to su ga u visini
zapjevali aneli u noi, koja je nama postala danom: Slava Bogu na
visini i mir ljudima dobre volje na zemlji! A pozdrav kojemu je
najvei uitelj na zemlji i na nebu uio svoje uenike i sljedbenike
bio je neka govore kad uu u koju kuu: Mir ovomu domu!
[210]
I
esto im je govorio: Mir s vama dajem, mir vam ostavljam, mir s
vama bio! To je blago, zalog i poklad od takve ruke da bez toga
blaga nema nikakva dobra ni na zemlji ni na nebu. Taj je mir prava
svrha ratu, jer isto je, rekao oruje ili rat. Ako je dakle istina da je
ratu svrha mir, te da po tome rat nadvisuje svrhu nauke, prijeimo
sada na tjelesnu muku uenjakovu i ratnikovu, da vidimo koja je
tea.
Tako i takvim razboritim rijeima nastavi don Quijote svoj
govor, te ga nitko od onih to ga sluaju ne bi mogao smatrati za
luaka. tovie, kako su ponajvie sluatelji bili vitezovi, oruju
vini, sasluaju ga s uivanjem. A on nastavi i ree:
Uenjakova je muka dakle ova: prvo je siromatvo; ne velim
da su svi oni siromani, nego napominjem krajnost koja ga moe
biti, a im rekoh da ga bije siromatina, ne treba valjda ni redati
druge nevolje, jer siromah je ovjek gotovo avo. Ta ga siromatina
bije svakojako, as gladom, as zimom, as golotom, as svime
zajedno, ali ipak nije tolika da ne bi imao to jesti, ma bilo to i neto
kasnije nego to je obiaj, i ma jelo bilo i od otpadaka bogatakih; a
najgora im je nevolja trati trbuhom za juhom,
[211]
kako oni vele.
No njima se vazda nae kojagod tua pe ili kamin, a naposljetku i
nouju oni pod pokrivaem. U druge sitnice neu ni da tiem;
dovoljno je spomenuti da je u njih navijek nestaica u kouljama, a
nije nikada suviak u cipelama; loa im je, istrcana odjea, a
prejedaju se kad im dobra srea namakne da budu gdjegod
poaeni. Po tome vrletnom i tegobnom putu koji sam vam ocrtao,
tu se oni spotiu, tamo padaju, ovdje ustaju, ondje se opet
strovaljuju, uspinju se do asti koju su eljeli, a kad su je postigli,
vidimo da sada, gdje su proli kroz te Sirte i Scile i Haribde, kao da
ih je dobra srea prenijela na krilima, vladaju i upravljaju sa svojega
sjedita svijetom, pa im se glad prevrati u sitost, hladnoa u
hladovitost, golota u odjeu i sjaj, a spavanje na rogoini u poinak
na holandijskom platnu i damastu, sve za pravedno zasluenu
nagradu vrlini. Ali ako usporedimo i prispodobimo njihove muke s
mukama vojnika ratnika, zaostaju one daleko, kao to u sada
izloiti.
Trideset osma glava
Osobiti govor to ga je izrekao don Quijote o oruju i o naukama.
Nastavi don Quijote i ree:
Zapoeli smo kod uenjaka od siromatva i njegovih prilika,
te ako sada pogledamo je li vojnik bogatiji, vidjet emo da nema
siromanije siromatine od njegove. Sve mu je i sva ona jadna plaa
koju dobiva kasno ili nikako, ili to napljaka svojim rukama, uz
veliku opasnosti svojemu ivotu i savjesti. Gdjekada mu je golotinja
tolika da mu je izderan i haljetak, i odjea, i koulja. Usred cie
zime on je pod vedrim nebom, u polju, u nepogodi, pa se grije
jedino dahom svojih usta; ali taj dah dolazi iz praznine, pa izlazi
jamano studen, protiv prirodnoga zakona. Ali on se, mislite, nada
noi, da se od tih neudobnosti oporavi u postelji koja ga oekuje. No
postelja mu nije nikada pretijesna, osim da bude po njegovoj
vlastitoj krivici, te moe po volji otezati noge po zemlji i prevrtati se
koliko god hoe, bez straha da e se zamotati u plahte. Nakon svega
toga doe dan kada e ga promaknuti u vojsci: nastaje bitka, pa mu
na glavu natiu kianku,
[212]
ali nainjenu od svilca, da vida njime
ranu od metka koji ga je moda pogodio u sljepooicu, ili; mu
osakatio ruku ili nogu. A ako ne bude tako, nego ga milosrdni Bog
ouva te odri iva i zdrava, ostat e valjda u onome istom
siromatvu u kojem je i bio. Morat e moda redom srtati u bojeve i
bitke, te iz sviju izii kao pobjednik, da barem neto postigne. No
takva se udesa rijetko dogaaju.
Ako ste dakle, gospodo, razmiljali o tome, recite i sami da je
mnogo; manje onih to ih je rat nagradio negoli onih koji su u ratu
poginuli. Odgovorit ete bez sumnje da se to ne moe ni
prispodobiti, jer mrtvima nema ni broja, a oni koji su ostali na ivotu
te su nagraeni, mogu se napisati brojem od tri brojke. Sve je to
drugaije u uenjak, pravnik i slinih, jer svi oni imaju puta, neu
rei: mita, da se uzdravaju;
[213]
vojniku je pak to manja nagrada to
je vea muka njegova. Ali na to se moe odgovoriti da je lake
nagraditi dvije tisue uenjaka nego trideset tisua vojnika, jer
uenjacima se daju slube koje se i moraju davati onakvim ljudima,
a vojnici mogu biti nagraivani jedino od imutka onoga gospodara
komu slue, a kako to ne moe biti, jo tvrde vjerujem da pravo
velim.
No, pustimo to, jer iz toga je nedohoda jako teko izii, nego se
vratimo na prednost oruja pred znanou, a to se jo mora utvrditi,
prema dokazima koje svaka strana bude iznijela. Meu dokazima
ve sam spomenuo kako znanost veli da bez nje ne bi oruje ni
moglo postojati, jer i rat ima svojih zakona i podvrgnut je njima, a
zakoni potpadaju pod znanost i uenjake. Na to odgovara oruje da
bez njega ne bi mogli postojati zakoni, jer orujem se brane drave,
uzdravaju se kraljevine, zatiuju se gradovi, uvaju se putovi,
raiuju se mora od gusara; da napokon oruja nema, drave bi,
kraljevine, monarhije, gradovi, morski i zemaljski putovi morali
trpjeti nasilje i nered to ga rat navaljuje na njih, dokle god traje i
dokle god mu je sloboda da ini to ga volja i to moe. Prava je
istina da ono to te najvie staje najvie cijeni. Dok postigne da
bude odlian u znanosti, potratio si vrijeme, nabdio se, nagladovao,
napatio se golote, glavobolje, pokvarena eluca i drugih nevolja koje
uz to idu, a neto sam vam o njima ve napomenuo; ali tko zaista
hoe da bude dobar vojnik, staje ga kudikamo vee muke nego
uenjaka, da se ne moe ni prispodobiti, jer vojnik svagda nosi
glavu u torbi. Zar je strah od nude i od siromatva, to stie i mui
uenjaka, ravan s onim strahom kad je vojnik u opkoljenoj tvravi,
te je na strai na kojem bedemu ili nasipu, i opazi da pod onim
mjestom gdje on stoji, neprijatelj kopa lagum, a vojnik se ne smije
nipoto maknuti odande niti skloniti se iz opasnosti koja mu iz
ovakve blizine prijeti? Jedino moe javiti zapovjedniku to se zbiva,
da on uzvrati protulagumom, a donde ostati gdje jest, pa strahovati i
nadati se sve dok iznenada ne odleti bez krila u oblake i opet se
strmoglavi bez svoje volje.
Ako se pak ovo ini malom opasnou, da vidimo je li joj
jednaka ili je jo natkriljuje ona pogibao kad se dvije galije nasred
prostranoga mora sukobe kljunovima, pa se zbiju i zakvae, te
vojniku preostaju samo dvije stope prostora na kljunu; a on, premda
vidi da mu s neprijateljske strane prijeti toliko slubenika smrti
koliko ondje ima topova, koji nisu od njega ni koplje daljine, i
premda vidi da e se odmah, ako mu se omakne noga, strovaliti u
duboko krilo Neptunovo, ipak se neustraiva srca, oduevljen au,
izvrgava paklenoj vatri, te sre tim uskim putem na neprijateljski
brod. A najvie se mora diviti nevjerojatnoj sranosti: im se jedan
srui onamo odakle nee ustati do Sudnjega dana, odmah drugi staje
na njegovo mjesto, pa ako i taj padne u more, koje ga oekuje kao
neprijatelja, dolaze za njim redom drugi, ne dajui ni vremenu
vremena da ih ubija. To je najvea hrabrost i neustraivost to je ima
u ratnoj opasnosti.
Blago onim blagoslovljenim stoljeima dok jo ne bjee
strahovitoga bijesa ovih avoljih topova; njihov je izumitelj, sudim
ja, u paklu nagraen za svoj sotonski izum, po kojem podla,
kukavna ruka niti ivot junakomu vitezu, te niti zna kako niti
odakle, nego kad ti dua i hrabro srce plamti sranou i junatvom,
doluta otkuda god tane, to ga je ispalio ovjek koji moda bjei, jer
se uplaio kad je bljesnula ona nesretna naprava te izbacila metak,
pa to tane presijeca i zavruje misli i ivot ovjeku koji bi vrijedan
bio da jo mnogo godina poivi. Kad ovo dakle promislim, velim da
mi je teko pri dui to sam odabrao ovo zanimanje skitnika viteza u
ovo odurno doba u kojem ivimo, jer iako mene ne strai nikakva
opasnost, ipak me mori briga nee li puani prah i olovo oteti i
meni priliku da se hrabrou svoje ruke i otrinom svoga maa
proslavim i prodiim po svoj otkrivenoj zemlji. Ali neka Bog dade
kako je njegova volja, jer ako ja budem izvrio to sam naumio, bit
e mi jo vea dika to sam se izvrgnuo veim opasnostima nego to
su se izvrgavali skitnici vitezovi prolih vjekova.
Cijeli je taj govor izrekao don Quijote dok su drugi veerali, te
je zaboravio i zalogaj zaloiti, premda ga je Sancho Panza nekoliko
puta opominjao neka veera, a kasnije mu je prilika govoriti koliko
god hoe. A svi koji su ga sluali poale opet, gledajui ovjeka koji
im se ini da je dobre pameti i dobra razbora u svem o emu
raspravlja, a onamo sasvim skrene im progovori o svojem tunom i
zlosretnom vitetvu. upnik mu ree da pravo veli to god je rekao o
oruju, te da tako i sam sudi, premda je uio kole te ima znanstveni
stupanj.
Odveeraju, stol bude raspremljen, te dok su krmarica, njena
ki i Maritornes spremale komoru don Quijota od Manche, gdje e
noas same ene noivati, zamoli don Fernando sunja da im
pripovjedi svoj ivot, jer ve po ovom to dosad vide, i po dolasku
njegovu sa Zoraidom, prolost mu je jamano neobina i zanimljiva.
Suanj mu na to odgovori da e on rado udovoljiti, samo se boji da
im nee pripovijest toliko ugoditi koliko on eli; ali e je on ipak
pripovijedati. upnik i svi drugi zahvale mu i opet ga zamole, a kad
on vidje da ga toliki mole, odgovori da ne treba molbe gdje se moe
zapovijedati. Neka dakle gospoda paze i neka sluaju istinitu priu,
kojoj moda nisu ravne ni lane prie koje se sastavljaju s
matovitom i promiljenom vjetinom.
Kad on tako ree, svi se ponamjetaju i mukom zamuknu, a on,
videi da svi ve ute i oekuju to e im pripovjediti, zapone
ovako priati ugodnim i smirenim glasom:
Trideset deveta glava
u kojoj suanj pripovijeda svoj ivot i svoje zgode.
Iz sela u leonskim brdima potjee moja obitelj, kojoj je sklonija
i dareljivija bila priroda negoli srea. No u siromatini onih sela
bijae moj otac ipak uven bogata, pa bi zaista bogata i bio da se
toliko trudio ouvati imutak koliko se potrudio rasuti ga.
Razmetljivac je pak i raspikua bio odatle to za mladih dana bijae
vojnik, a vojnitvo je kola u kojoj tvrdica postaje dareljiv, a
dareljivac rasipnikom; ako se ba nae koji skpac, to je udovite
kakvo se rijetko vidi.
Moj je otac prekoraio granicu dareljivosti i zapadao u
rasipnost, a to nikako ne valja oenjenu ovjeku, koji ima djece, te
mu djeca treba da batine ime i poloaj. U mojega su oca bila tri
djeteta, sami sinovi i svi u dobi kad mogu odabirati zvanje. Kad mi
je dakle otac uvidio da nije moan, kako sm ree, ukrotiti svoju
ud, odlui da sm sebe lii onoga orua i uzroka zbog kojega je
rasipnik i dareljivac, to jest odbacit e imutak, bez kojega bi i sm
Aleksandar morao biti skpac. Jednoga dakle dana sazove on nas
trojicu nasamo u sobu, te nam rekne otprilike ovako:
Djeco, da bih vam rekao kako vam dobro elim, dovoljno je
napomenuti da ste vi moja djeca. A da razaberete kako vam zlo
elim, dovoljno je napomenuti da vam nisam moan ouvati va
imutak. I da odsad vidite kako vas ja oinski volim, te da vas nisam
nakan ouhinski upropastiti, voljan sam s vama urediti neto o emu
sam mnogo dana mozgao, te sam zrelo promislio i odluio. Vi ste
ve u godinama kada ete birati zvanje, ili barem latiti se zanimanja,
koje e vam biti na ast i od koristi dok budete stariji. Moja je dakle
namisao da imutak razdijelim na etiri dijela; tri u dijela
porazdavati vama, svakomu onoliko koliko ga zapada, i nikoga neu
zakinuti, a etvrti e dio ostati meni, da ivim i da se odravam
koliko mi je milostivi Bog odredio jo ivota. Ali ja bih elio da se
svaki prihvati onoga puta koji u mu predloiti. Ima u naoj
panjolskoj poslovica, koja je po mojem sudu tvrda istina kao to su
i sve poslovice, jer to su kratke izreke, crpene iz duga i otra
iskustva, a ta poslovica na koju mislim kazuje: Il' u crkvu, il' na
more, ili pak na carske dvore. To se jasnije moe rei: tko eli asti i
bogatstva, neka prihvati Crkvu, ili neka plovi morem i trguje, ili
neka ide na Dvor i slui kralju, jer vele: Vie valja mrvica od kralja,
nego sva milost od plemia. Velim ovo zato to bih elio i volja je
moja da jedan od vas ode na nauke, drugi u trgovinu, a trei da slui
kralju u ratu, jer na dvorima se teko doepati slube, a rat ako i ne
bogati osobito, pribavlja ipak ast i slavu. U roku od osam dana
isplatit u vam vae dijelove u gotovu i neu vas ni za trunak
zakinuti, kako ete se uvjeriti dok vam budem dijelio. Recite mi
dakle sada jeste li se voljni povesti za mojim miljenjem i savjetom
to sam vam izloio.
Meni, kao najstarijem, naredi otac da odgovorim prvi. Ja mu
odvratim neka se ne rastaje s imutkom, nego neka troi koliko ga je
volja, a mi smo mladi i znat emo stei. Na koncu pak reknem neka
ini kako eli, a ja sam nakan prihvatiti se oruja, da orujem sluim
Bogu i kralju svojemu. Mladi ga brat uzme isto tako nagovarati, a
onda se odlui da ide u Novi Svijet i da ponese novce to mu
zapadnu. Najmlai pako brat, a po mojemu sudu i najrazboritiji, ree
da je nakan sluiti Crkvi, ili zavriti u Salamanki nauke to ih je
zapoeo. Kad smo se dakle sloili i odabrali svoja zvanja, izgrli nas
otac svu trojicu, te u onako kratkom vremenu kako je rekao izvri
sve to nam je obeao. Svakome dade dio, koliko se sjeam, tri
tisue dukata gotova novca jer je jedan stric na prekupio cijelo
imanje te isplatio kupovinu u gotovu, da imanje ne ode iz porodice
pa se istoga dana oprostimo s ocem sva trojica.
Ali jo toga mi se dana uini neovjeno da otac u starosti
ostane s onako malim imanjem, te ja uredim s njim da on od moje tri
tisue dukata zadri dvije, jer meni je ostatak dovoljan da nabavim
to mi kao vojniku treba. Obadva se brata povedu za mojim
primjerom i svaki dade ocu po tisuu dukata, koliko je valjda
vrijedilo imanje koje mu je zapalo, a nije ga htio prodati, da mu
ostane i neto nekretnina. Oprostimo se naposljetku s ocem i stricem
koga sam spomenuo, svi ganuti i u suzama, a oni nam jo narede da
im javljamo, kad god bude prilike, i dobru i zlu sreu svoju.
Obeamo im, izgrlimo se s njima, oni nas blagoslove, i mi krenemo:
jedan u Salamanku, drugi u Sevilju, a ja u Alicante, gdje doznam da
je u luci genoveki brod koji tovari vunu za prijevoz u Genovu.
Bit e dvadeset i dvije godine kako sam krenuo iz oinske
kue, a za sviju tih godina, premda sam pisao nekoliko pisama,
nisam ni od oca ni od brae dobio nikakav glas. A to mi se za tih
godina dogaalo pripovjedit u ukratko.
Ukrcao sam se u Alicanteu, sretno doputovao u Genovu,
odande krenuo u Milan, ondje nabavio oruje i drugu vojniku
opremu, a odande htjedoh u Piemont, da se uvojaim. Bio sam ve
na putu u Alessandriju della Paglia, kad doznadoh da veliki Vojvoda
de Alba kree u Flandriju. Ja odmah preumim, odem k njemu, te
sam sluio pod njim u njegovim vojnim pohodima. Pribivao sam
smrti grofova Egmonta i Horna,
[214]
postao sam zastavnik uvenoga
vojskovoe od Guadalajare, Diega od Urbine, a nakon nekoga
vremena to sam proboravio u Flandriji doujem glas o savezu to
ga je sklopio Sveti Otac, papa Pio Peti, slavne uspomene, s Mlecima
i sa panjolskom protiv zajednikog neprijatelja, Turina, jer je ovaj
u to vrijeme svojom mornaricom osvojio divni otok Cipar, koji je
donde bio pod mletakom vlau: alostan i nesretan gubitak.
Proulo se pouzdano da e voa te savezne vojske biti svijetli
don Juan od Austrije, polubrat naega estitoga kralja don Felipa;
razglasilo se kakve su goleme priprave za taj rat; sve to potakne i
navrati mi misao i elju da krenem na tu vojnu koja se oekuje.
Nadao sam se dodue, a i izvjesno mi je bilo obeano da u pri prvoj
prilici biti promaknut za kapetana, ali sam volio ostaviti sve i
krenuti, kao to sam zbilja i krenuo, u Italiju. Dobra mi srea dade
da je ba u to vrijeme stigao u Genovu don Juan de Austria, koji je
kretao u Napulj, da se zdrui s mletakom mornaricom, kao to se
kasnije zdruio u Messini.
Sudjelovao sam dakle u toj presretnoj vojni, te postao ve
pjeaki kapetan, na koju me ast vie digla dobra srea moja negoli
moje zasluge.
A onoga dana, koji je tako sretan bio za kranstvo, jer onda se
svijetu i svim narodima razbila zabluda u koju su vjerovali, da su
Turci nepobjedivi na moru, toga dakle dana kada je skrhan ponos i
bahatost osmanlijska, ja sam jedini bio nesretnik meu tolikim
sretnicima ondje, jer krani koji tada poginue jo su sretniji bili od
ivih i pobjednika. Ali mjesto onoga emu sam se nadao, mjesto
brodarske krune koju bih stekao za rimskih vremena, zapadoe mi te
noi iza slavnoga dana okovi na noge i lisice na ruke. A dogodilo se
ovako: Uchali,
[215]
kralj alirski, junaan i sretan gusar, bio je napao i
nadvladao malteki admiralski brod, tako da su na brodu samo tri
viteza ostala na ivotu, ali i oni bijahu ljuto ranjeni. Dojuri nam u
pomo admiralski brod Giovannija Andreje,
[216]
na kojem sam bio ja
sa svojom satnijom. Ja uinim to u takvoj prilici moram, i skoim
na neprijateljsku galiju, ali uto se galija otrgne od galije koja ju je
bila napala, te moji vojnici ne mogoe za mnom. Tako ja zapadoh
meu neprijatelje.
Premnogo ih je bilo, nisam se mogao obraniti, nego me
naposljetku svega izranjenoga prevladaju. uli ste, gospodo, da se
Uchali spasio s cijelom svojom eskadrom. Tako ja ostadoh pod
njegovom vlau, zasunjen, te bijah jedini alosnik od tolikih
veselih i suanj od tolikih slobodnih, jer toga je dana steklo uenu
slobodu petnaest tisua krana koji su veslali na turskim
brodovima.
Budem doveden u Carigrad, i tu sultan Selim imenuje mojega
gospodara zapovjednikom na moru, jer je u bitki izvrio svoju
dunost, te dokazao svoje junatvo otevi zastavu maltekoga reda.
Dogodine, to jest godine sedamdeset druge, naem se ja u Navarinu,
veslajui na galiji od tri fenjera.
[217]
Vidio sam onda i uoio kako je
promaena prilika gdje su cijelu tursku mornaricu mogli uhvatiti u
luci; svi turski mornari i janjiari koji su bili na brodovlju smatrali
su sigurnim da e biti napadnuti u toj luci, te su ve bili pripremili
svoju odjeu i svoje pamage, to jest svoju obuu, da odmah
pobjegnu na kopno, i ne ekajui da budu napadnuti; toliki ih je
strah spopao od nae mornarice. Ali Bog je odredio drugaije, samo
to nije bilo po krivici ni po nebrizi voe koji je naima zapovijedao,
nego zbog grijeha u kranstvu, da svagda ima bieva koji nas
kanjavaju. Tako uzmakne Uchali k Modonu, malenu otoku do
Navarina, iskrca momad na kopno, utvrdi ulaz u luku i primiri se,
dokle god se gospodar don Juan nije vratio. Na tom je putu oteta
galija koja se zvala Plijen, a zapovjednik joj bio sin onoga
uvenoga gusara Barbarosse. Otela ju je napuljska galija Vuica,
kojoj je zapovijedao onaj ratni gromovnik, otac vojniki, sretni i
nikada pobijeeni kapetan don Alvaro od Bazna, markiz od Santa
Cruza.
A sada moram pripovjediti to se dogodilo kad je oteta galija
Plijen. Okrutan je bio taj sin Barbarossin i tako je zlostavljao
svoje sunjeve, te kad veslai vidjee da Vuica napada na njih i
da ih stie, ispuste svi u isti mah vesla, navale na zapovjednika, koji
je stajao na svojem mostu i dovikivao im neka bre veslaju, te ga
uzmu bacati s klupe na klupu, od krme prema pramcu, i tako ga
izgrizu da nije dospio ni do jarbola i ve je predao duu paklu: tolika
je, vele, bila okrutnost s kojom ih je muio, i mrnja kojom su ga
mrzili.
Mi se vratimo u Carigrad, a nagodinu, to jest sedamdeset tree,
douje se ondje da je gospodar don Juan zauzeo Tunis, oteo tu
kraljevinu Turcima, predao je u vlast Mula-Ahmetu, pa tako Mula
Hamidu,
[218]
najokrutnijemu i najhrabrijemu Mauru to ga je ikada
bilo, razorio nadu da e se opet zakraljiti. Ljuto osjeti sultan taj
gubitak, te se poslui lukavou, koja je priroena svima od njegove
porodice: sklopi mir s Mleanima, koji su bili jo eljniji mira negoli
on, te udari dogodine, sedamdeset etvrte, na Goletu
[219]
i na tvravu
koju je tik do Tunisa napol sagradio gospodar don Juan. U svim sam
tim bitkama bio i veslao, bez ikakve nade da u se osloboditi;
otkupom pak nisam kanio stei slobodu, te sam zato i odluio da
neu ocu pisati niti mu javljati svoju nesreu.
Naposljetku padne Goleta, padne i tvrava. Bilo je tu
sedamdeset i pet tisua turskih vojnika plaenika, a Maura i Arapa
vie od etiri stotine tisua. Ta je silna vojska imala toliko streljiva i
ratnih potreptina, i tolike kopae da su mogli rukama, grabei
zemlju na pregrti, zasuti i Goletu i tvravu. Prva pade Goleta, koju
su dotad smatrali za nepredobivu, a ne pade po krivici svojih
branitelja, jer oni su za obranu uinili to god su morali i mogli,
nego zato to se pokazalo i dokazalo kako se u tome pustinjskom
pijesku lako kopaju jarci. Do vode je tu trebalo dva pedlja, a Turci
nisu ni za dva lakta nailazili na vodu. Nagomilali oni dakle silne
vree pijeska i podigli tako visoke opkope da su nadvisivali gradske
zidine, te kad stadoe odonud pucati, nije se nitko mogao oprijeti ni
obraniti.
Bilo je ope miljenje da se nai nisu trebali zatvoriti u Goleti,
nego doekati neprijatelja na otvorenu polju, pri iskrcavanju. Koji
tako vele, govore iz daljine i slabo su iskusni u takvim bitkama. U
Goleti je i u tvravi jedva bilo sedam tisua vojnika, pa kako da ta
aka ljudi, ma kako junaka bila, izlazi u polje i brani tvrave od
onolike sile neprijateljske? I kako ne bi pala utvrda kojoj ne pritjeu
u pomo, a okruili je premnogi i tvrdokorni neprijatelji, pa jo u
svojoj zemlji? Ali mnogima se inilo, a inilo se i meni, da je
osobita dobrota i milost koju je Bog iskazao panjolskoj kad je
dopustio da bude oboreno ono leglo i okrilje zloe, ono drijelo i
spuva i moljac nebrojenim novcima to su se ondje uludo tratili, ni
rad ega drugoga nego da se ouva spomen da je tu tvravu nekada
osvojio, preslavne uspomene, najnepobjediviji Karlo Peti, kao da je
toboe potrebno ono kamenje da mu bude vjena uspomena, kakva
ona jest i ostaje.
Pade i utvrda, ali Turci je moradoe osvajati pedalj po pedaj,
jer vojnici koji su je branili tako su se junaki i hrabro borili da su u
dvadeset i dva opa juria pobili vie od dvadeset i pet tisua
neprijatelja. Od tri stotine branitelja koji ostadoe ivi i dopadoe
ropstva, nijedan nije bio bez rane, pouzdan i jasan dokaz kako su se
junaki, srano i ustrajno borili i branili svoja mjesta. Predade se jo
po pogodbi mala tvrda ili kula, koja je bila usred vode, a
zapovijedao joj don Juan Zanoguera, vitez iz Valencije i uven
vojnik. Zarobljen bude don Pedro Puertocarrero, zapovjednik
Golete, koji je nastojao, koliko god je mogao, obraniti svoju
tvravu, a kad je tvrava pala, tako je klonuo da je od jada umro na
putu u Carigrad, kamo su ga vodili u suanjstvo. Zarobljen je i
zapovjednik utvrde, po imenu Gabrio Serbelloni, milanski vitez,
velik inenjer i prehrabar vojnik. Poginuli su u te dvije tvrave
mnogi veliki i znameniti ljudi, meu njima Pagano Doria, vitez
Reda Svetoga Ivana, ovjek velike due, kako je dokazao
plemenitou spram brata, slavnoga Giovannija Andreje Dorije; a
najvea je alost to je poginuo od ruke nekih Arapa, kojima se bio
povjerio kad je ve vidio da e tvrava pasti. Oni mu obeae da e
ga u maurskoj preobuci odvesti u Tabarcu, malu luku ili skladite
to ga na onoj obali imaju Genovljani koji ondje vade koralje. A ti
mu Arapi odsijeku glavu i odnesu je zapovjedniku turske mornarice,
no on postupi s njima po naoj poslovici kastiljanskoj: Izdaji sam
rad, izdajica gad, te tako, vele, naredi zapovjednik da povjeaju one
to mu donesoe dar, jer mu ga nisu doveli iva.
Meu kranima koji se u tvravi izgubie bijae i jedan po
imenu don Pedro od Aguilara, rodom iz nekoga mjesta u Andaluziji.
Bio je on u tvravi zastavnik, znamenit ratnik i pametna glava;
osobito vjet u pjesmama. Spominjem ga zato to je njega sudbina
dovela na moju galiju i na moju klupu, te je robovao istomu
gospodaru sa mnom. A prije nego to smo krenuli iz one luke,
spjevao je taj vitez dva soneta, kao dva grobna napisa, jedan Goleti,
a drugi tvravi. Rado bih vam stihove kazao, znam ih napamet, a
mislim da e vam prije ugoditi nego dosaditi.
im je suanj spomenuo don Pedra od Aguilara, pogleda don
Fernando drugove, i sva se trojica nasmijee. A kad on spomenu
sonete, rei e jedan:
Dok jo niste nastavili, molim vas, recite mi to je dalje bilo
s tim don Pedrom od Aguilara, koga spomenuste.
Znam jedino odgovori suanj da je dvije godine
proboravio u Carigradu i onda u arnautskoj odjei pobjegao s nekim
grkim uhodom. Ne znam je li se dokopao slobode, ali mislim da
jest, jer nakon godine dana vidio sam u Carigradu toga Grka, samo
ga nisam mogao zapitati je li im bijeg bio sretan.
Kad je tako odgovori vitez taj je don Pedro moj brat,
te je sada u naem zaviaju, sretan i bogat, oenjen i ima troje djece.
Hvala Bogu ree suanj na milosti koju mu je iskazao,
jer ja sudim da nema na svijetu sree koja bi bila ravna onoj kad
opet stekne izgubljenu slobodu.
I jo nadoveza vitez znam i ja sonete to ih je moj brat
spjevao. Kaite ih onda, gospodine ree suanj jer vi ete
ih bolje znati od mene.
Vrlo rado odgovori vitez. Sonet Goleti bijae ovakav:
etrdeseta glava
u kojoj se nastavlja sunjeva povijest.
SONET
Oj sretne due, iz zemskih nizina
Osloboene od smrtnikog vela,
Vi za nagradu junakijeh djela
Put nebeskih se krilite visina.
Usrdbi ljutoj asno revnujui
Na borbu snanim pregnuli ste tijelom,
Omastili ste krvlju svojom vrelom
I puinu i kopnom pijesak vrui.
Iznemoglima nesta ia prije
Neg sranosti; pobijeeni svi
Pobjeujete, gube rusu glavu.
Iz alostive smrtne pogibije
Med ziem, gvoem, iznijeste vi
Glas na svijetu i na nebu slavu.
Tako ga isto znam i ja ree suanj.
A onaj sonet tvravi rei e vitez ako se pravo sjeam,
glasi ovako:
SONET
Iz ovog pustog, jalovoga kraja,
Iz razvaljenih kula, due svete
Triju tisu ratnika ive lete
Put nebeskoga boljeg zaviaja.
Zaludu bjee i dua hrabrena
I snana ruka eti od junaka,
Izmorila se premalena aka,
Poletjee im glave sa ramena.
Od pamtivijeka ta je zemlja bila
Vir nebrojenih, tunih uspomena
Za prijanjih i dananjih vremena.
Al jo se k nebu iz krutog joj krila
Nijesu vile due pravednije,
Junaka boljih na njoj bilo nije.
Prilini im se uine soneti, a suanj se obraduje glasu o svojem
drugu, te nastavi svoju pripovijest i ree:
Kad dakle padoe Goleta i tvra, narede Turci da se Goleta
razori (jer tvrava je bila takva da nisu imali nita ruiti), a da to
dovre to bre i s manjim trudom, potkopaju s tri strane lagumove;
ali nijednim lagumom ne mogoe razoriti ono to im se inilo
najslabijim, to jest stare zidine, a to je jo stajalo od novih utvrda
koje sagradi Fratin,
[220]
sasvim je lako srueno. Brodovlje se
najposlije vrati s pobjednikim slavljem u Carigrad, a za nekoliko
mjeseci umre moj gospodar Uchali. Zvali su njega Uali Farta, a to
u turskom jeziku znai krastavi odmetnik, jer to je i bio. U Turaka je
naime obiaj da nadijevaju nadimke po kojoj mani to je ovjek ima,
ili po vrlini kojom se dii. To je zato to imaju samo etiri
plemenska prezimena za etiri loze Osmanova roda, a oni drugi
dobivaju, kako rekoh, imena i prezimena as po tjelesnim manama,
as po duevnim vrlinama. I taj je krastonja bio rob sultanov, te je
etrnaest godina veslao na galiji. Bio je ve navrio trideset etvrtu
godinu, kad se poturio od bijesa to mu je neki Turin odvalio
pljusku dok je veslao, pa da se mogne osvetiti, odree se vjere.
Tolika mu je bila hrabrost da je, i ne sluei se onim neasnim
sredstvima i putovima kojima se diu drugi miljenici sultanovi,
postigao da bude kralj alirski, i onda zapovjednik mornarice, a to je
trea ast u turskoj carevini.
[221]
Bio je rodom iz Calabrije i po
znaaju svojem valjan ovjek. Jako je ovjeno postupao sa svojim
sunjima, kojih je naposljetku imao tri tisue, te su nakon njegove
smrti, kako je odredio u oporuci, podijeljeni meu sultanom (koji je
batinik svakomu koji umre, najednako s djecom pokojnikovom) i
meu njegovim odmetnicima. Tako ja dopadnem nekomu
mletakom odmetniku, koji je neko bio mornar, a Uchali ga
zasunjio i toliko ga zavolio da mu je bio jedan od najmilijih
momaka. Taj se pak prometnuo u najokrutnijeg odmetnika to ga
ikada bjee. Zvao se Hasan-aga
[222]
i jako se obogatio, a naposljetku
postao i kralj alirski.
S njim ja odem iz Carigrada, donekle zadovoljan to u se
pribliiti panjolskoj. Nisam bio nakan ikomu pisati o nesrei
svojoj, nego htjedoh vidjeti hoe li mi u Aliru biti srea povoljnija
negoli u Carigradu, gdje sam na tisuu naina pokuavao pobjei, ali
nije bilo zgodne prilike ni sree. U Aliru u, mislio sam, nai
drugih sredstava da postignem ono za im toliko udim, jer nikada
nisam gubio nadu da u se osloboditi. I kad mi u onome to sam
kovao, smiljao i inio, nije uspjeh bivao kakvu sam se nadao, nisam
ipak duhom klonuo, nego bih odmah uzeo zamiljati i traiti drugu
nadu koja e me podrati, ma kako slaba i nitavna bila.
Tako sam provodio ivot, zatvoren u tome zatvoru, u veliku
zdanju to ga Turci zovu: banjo.
[223]
Tamo oni zatvaraju kranske
sunje, i to i kraljeve sunje i sunje nekih imunih ljudi; takoer
one koje zovu magazinskim sunjima, a to je kao da kaemo
opinski sunji, jer oni rade javne gradske radove i druge poslove.
Tima se sunjima teko dokopati slobode, jer su opinsko vlasnitvo
i nemaju zasebnoga gospodara, dakle nikoga s kime bi se moglo
pregovarati o otkupnini, ako je i imaju. U banjo dovode, kako rekoh,
i neki privatni graani svoje sunje, osobito one za koje oekuju
otkupninu, jer ondje im nisu na brizi i sigurni su dokle god ne stigne
otkupnina. Ni kraljevi sunji koji e biti otkupljeni ne izlaze na rad s
drugima, nego jedino onda ako dugo ne stie otkupnina, pa ih onda
tjeraju i na rad i po drva s drugim robovima, jer to je muan posao, i
oni e onda pisati po otkupninu i pourivati je.
Ja sam dakle bio jedan od onih za koje oekuju otkupninu.
Znali su da sam kapetan, te nije koristilo to sam govorio da sam
slaba stanja, i nemam imutka, nego oni ubroje i mene meu one koji
e biti otkupljeni. Navale na mene lanac, vie za znak da sam
otkupljenik nego da me uvaju. Tako mi je prolazio ivot u tome
banju, s mnogim drugim vitezovima i odlinim ljudima, koji su
oznaeni i smatrani za otkupljenike. Morila nas je dodue poesto,
gotovo svagda, glad i golota, ali najgori nam je jad bio to smo na
svakom koraku sluali i gledali neviene i neuvene okrutnosti
kojima je moj gospodar muio krane. Svaki dan je koga vjeao,
koga na kolac nabijao, komu ui rezao; inio je to zbog ega god, pa
i bez ikakva razloga, tako te i Turci razabrae da on to ini samo
zato da bude uinjeno, i jer mu je prirodena ud da bude zatornik
svega ljudskog roda. S njim je nekako nakraj izlazio jedino neki
panjolski vojnik, po imenu Saavedra;
[224]
taj je poinio takva djela
da e dovijeka ostati u pameti onim ljudima, a sve zato da se
oslobodi, pa ipak ga onaj okrutno nije nikada ni udario, niti dao
izbatinati, niti mu nemilu rije rekao; za najmanje od mnogih onih
djela to je poinio bojali smo se da e biti na kolac nabijen, a esto
se i on sm pobojao. Da je sada samo vrijeme i zgoda, pripovjedio
bih vam ja kojeta to je taj vojnik poinio, pa biste se udili i sluali
napetije nego to ete sada, gdje vam priam svoj ivot.
Valja znati, na dvorite naega zatvora gledali su prozori kue
nekoga odlinoga i bogatoga Maura. Ti su prozori bili, kao ve
obino u Maur, vie nekakvi otvori nego prozori, a bili su zakriveni
gustim muebacima. Dogodi se onda jednoga dana da sam s jo tri
druga stajao na terasi naega zatvora, te smo pokuavali skakati s
lancima i tako provoditi vrijeme, jer smo ostali sami, a svi drugi
krani otili na rad. Sluajno ja dignem oi te opazim da se kroz
onakav prozori, zakriven muebakom, promolila trska kojoj je na
vrhu privezan rubac, a ta se trska njihala i kretala, kao za znak da se
pribliimo i da je uzmemo.
Jedan od mojih drugova ode i stane pod trsku, da vidi hoe li je
ispustiti. No im on pristupi, digne se trska i mahne na obadvije
strane, kao da tko glavom mae: ne. Odstupi taj kranin, a trska se
opet spusti i opet uzme mahati, kao i prije. Prie drugi drug moj, te i
njemu bude to i prvomu. Naposljetku pristupi i trei, ali i njemu
isto kao i prvomu i drugomu. Kad sam to vidio, ne htjedoh se
skanjivati da okuam sreu, a im sam se pribliio i stao pod trsku,
bude ona isputena i padne meni pred noge. Pohrlim odmah da
odveem rubac, te ugledam na njem uzao u kojemu naem deset
sijanija, maurski novac od loa zlata, komad vrijedan deset reala
naih. Da sam se obradovao tomu nalasku, ne treba ni spominjati, ali
koliko sam bio sretan toliko sam se i udio premiljajui otkud taj
novac i zato ba meni, jer da je meni dar namijenjen jasno se
pokazalo kad trska nije nikomu pala nego meni.
Uzmem dakle svoje lijepe novce, slomio trsku, vratim se na
terasu, pogledam k onom prozoru i opazim da se promolila bijela
bjelcata ruka, te da brzo otvara i zatvara prozor. Po tome mi
razaberemo da nam je to dobroinstvo iskazala neka ena koja ivi u
toj kui, te joj mi zahvalimo selamom po maurskom obiaju:
sagnemo glavu i naklonimo se drei ruke na prsima. Kratko
vrijeme nakon toga bude kroz taj isti prozor ispruen malen kri,
nainjen od trske, i odmah opet povuen natrag. Taj nas znak uvjeri
da je u toj kui jamano zarobljena kakva kranka, koja nam se
tako predstavlja. Po onoj bijeloj ruci i po narukvicama to smo
opazili na njoj, preumimo opet da je valjda kakva kranka
otpadnica; takve ropkinje uzimaju gospodari esto za zakonite ene i
smatraju to sreom, jer cijene njih vie nego ene svojega roda. to
god smo smiljali, nije bilo ni nalik na istinu. Sva nam je odsad
zabava bila gledati i upirati oi u onaj prozor, odakle nam se poput
zvijezde javila ona trska. Ali prou dva tjedna, a mi ni vidjesmo nju,
niti ruku, niti ikakav znak. Muili smo se i trudili za to vrijeme da
doznamo tko u toj kui ivi, te nije li tu koja kranska otpadnica,
ali nam nikada nije nitko znao nita rei, nego jedino da u toj kui
ivi odlian i bogat Maur, po imenu Hadi-Murat, bivi dizdar u
Pati, a to je u njih vana sluba.
[225]

I kad se nismo ni u snu nadali da e odonud opet zapljutati
dukati, ugledamo iznenada da se promolila trska, i opet rubac na
njoj, s jo veim uzlom. Bijae to opet u vrijeme kad je banjo bio
pust, bez ljudi kao i nedavno. Pokuamo svi opet redom doekati
dar, ali nikomu trska nije pala nego meni: kad sam ja pristupio,
isputena je na zemlju. Razuzlam uzao i naem u njemu etrdeset
panjolskih zlatnih kuda i pismo napisano arapskim jezikom, a na
koncu pisma nacrtan veliki kri. Poljubim kri, uzmem kude,
vratim se na terasu, i mi se poklonimo s naim selamom. Opet se
promoli ruka, ja dojavim znakom da u proitati pismo, i prozor
bude zatvoren.
Svi se mi zbunimo i obradujemo toj zgodi. Arapski nije nitko
od nas znao, a velika nam elja bila da doznamo to u pismu pie, ali
jo je vea bila potekoa da naemo tko e nam ga proitati.
Naposljetku, odluim da se povjerim jednom odmetniku, rodom iz
Murcije, koji mi se prikazivao velikim prijateljem, a bilo je meu
nama poslova zbog kojih nije smio nikoga odavati. Obiavaju naime
neki odmetnici, kad se kane vratiti u kransku zemlju, ponijeti sa
sobom pisma odlinih suanja u kojima im se potvruje, kako se ve
moe, da je taj i taj odmetnik estit ovjek, i da je svagda dobro
inio kranima, te eli da pobjegne im mu se prui prilika. Ima ih
koji sebi pribavljaju takve potvrde s potenom nakanom; drugi se
pak slue njima u kojekakvim prigodama: krenu na pljaku u
kransku zemlju, te ako sluajno zalutaju ili budu zarobljeni, vade
oni svoje popratnice i govore da e se po tim pismima razabrati s
kakvom namjerom dolaze, to jest da ostanu u kranskoj zemlji, radi
ega su i krenuli s Turcima na pohod.
[226]
Tako se oni vade iz prve
nevolje, te se bez ikakve tete izmire s Crkvom; a im ulue priliku,
vraaju se u Berberiju, da budu to su i bili. Ima opet drugih, koji se
tim papirima slue i nabavljaju ih s potenim naumom, te ostaju u
kranskoj zemlji.
Jedan je dakle od tih odroda to sam ih spomenuo bio taj moj
prijatelj. Jedini je od sviju nas imao potvrde, u kojima ga lijepo
preporuujemo; da su mu Mauri nali te papire, bili bi ga iva
spalili. Znao sam da on dobro zna arapski, i ne samo govoriti, nego i
pisati. Ali prije nego to sam mu se oitovao, reknem mu neka mi
proita to pismo to sam naao u zakutku u sobi. Otvori ga on, te ga
uzme neko vrijeme promatrati i prevoditi kroza zube mrmljajui.
Zapitam razumije li ga, a on mi odgovori da ga veoma dobro
razumije, pa ako hou da mi objasni rije po rije, neka mu dam
tinte i pero, jer tako e biti bolje i jasnije. Damo mu odmah to ite,
a on polako prevede, te kad je zavrio, ree.
to god je ovdje na panjolskom jeziku, sve to pie u pismu
na maurskome, i nijedno slovo nije isputeno. A ova Lela Marien iz
pisma znai Djevica Marija.
[227]

Proitamo pismo, a pisalo je ovako:
Dok sam bila dijete, imao je moj otac ropkinju, koja me u
mojem jeziku nauila kranskim molitvama
[228]
i mnogo mi je
priala o Lela Marieni. Kranka je umrla, i ja znam da ona nije u
ognju, nego kod Allaha, jer otad sam ja nju dvaput vidjela, te mi je
rekla neka pobjegnem u kransku zemlju, da vidim Lela Marienu,
koja me jako voli. Ne znam kako bih onamo: mnoge sam krane
vidjela kroz taj prozor, i nijedan mi se do tebe nije uinio vitezom.
Ja sam jako lijepa djevojka, i imam mnogo novaca, koje u ponijeti:
gledaj da izmaknemo odavde, pa e mi tamo biti mu, ako hoe, a
ako nee, svejedno mi je, jer e mi Lela Marien nai za koga u
poi. Ja sam ovo napisala; pazi komu e dati da proita: ne uzdaj
se ni u kojega Maura, jer su svi izdajnici. To mi je na veliku muku:
voljela bih da se nikomu ne otkriva, jer ako mi otac dozna, bacit e
me u studenac i zatrpati kamenjem. Na trsku u objesiti konac, te na
njega privei odgovor, a ako ne nae nikoga tko e ti ga napisati
arapski, reci mi ga znakovima, jer e Lela Marien dati da te
razumijem. Ona i Allah titili tebe i ovaj kri, koji ja esto ljubim,
jer tako mi je kazivala ropkinja.
Zamislite, gospodo, kako smo se zadivili i obradovali rijeima
u tome pismu. I divljenje nam je i radost bila tolika te je i otpadnik
razabrao da se to pismo nije sluajno nalo, nego je zaista nekomu
od nas pisano. Zamoli nas, dakle, ako je istina to on sluti, da se
pouzdamo u njega i da mu reknemo, a on e ivot svoj metnuti na
kocku za nae osloboenje. Tako ree, te izvadi iz njedara metalno
raspelo i uza silne nam se suze zakune Bogom, koga onaj lik
prikazuje i u koga on iskreno i vjerno vjeruje, iako je grenik i
zlikovac, da e nam drati vjeru i uvati svu tajnu, koliko god mu je
htjednemo otkriti, jer njemu se ini i on gotovo prorie da emo po
ovoj to je to pismo napisala i on i svi mi stei slobodu, pa e postii
ono to toliko eli: vratiti se u krilo Svete Majke Crkve, od koje se
kao truo ud otkinuo i odijelio po svojem neznanju i grijehu.
Izgovorio je to otpadnik uz tolike suze, i s tolikim jasnim kajanjem,
te svi slono pristadosmo te odluismo kazati mu istinu o toj zgodi.
Pripovjedimo mu dakle sve i nita mu ne zatajimo. Pokaemo mu
prozori kroz koji se promolila trska, te on zapamti kuu, da se s
osobitim i velikim marom obavijesti tko u toj kui ivi. Sloimo se
takoer da e dobro biti ako odgovorimo Maurkinji na pismo. Kako
smo imali ovjeka koji to zna uiniti, napie odmetnik odmah,
onoga asa, sve ono to sam mu govorio, a bilo je doslovce ovako
kako u vam kazati, jer to god mi se vano dogodilo u ovoj prigodi,
nisam zaboravio i neu zaboraviti dokle ivim. Maurkinji sam dakle
odgovorio ovako:
Istinski Allah ouvao tebe, gospoice, i ona blagoslovljena
Marien, koja je prava mati Boja, a tebi je u srce ulila da ode u
kransku zemlju, jer ona tebe voli. Moli joj se neka ti bude
milostiva i neka te naui kako e izvriti ono to ti nareuje, jer ona
je tako dobra i uinit e ti. U moje ime i u ime sviju ovih krana to
su sa mnom, obeavam ti da emo za tebe uiniti sve to god
budemo mogli, pa i umrijeti. Pii mi svakako i javi to kani initi, a
ja u ti svaki put odgovoriti, jer veliki nam je Allah doveo sunja
kranina, koji dobro govori i pie tvojim jezikom, kako e
razabrati po ovome pismu. Moe nam dakle bez ikakva straha
javljati to god eli. to veli da si voljna poi za mene, dok stigne
u kransku zemlju, ja ti se kao estiti kranin obeavam, i znaj da
krani dre to obeavaju, bolje od Maura. Allah i njegova mati
Marien uvali tebe, gospodarice moja!
Kad je to pismo bilo napisano i zapeaeno, poekam dva dana,
dok se nije banjo po obiaju ispraznio, a onda odem na obino
mjesto na terasi, da vidim hoe li se pojaviti trska. I zbilja se ona
brzo pomoli. Nisam dodue vidio tko ju je istaknuo, ali im sam je
opazio, pokaem ja pismo, kao znak neka spusti konac. No konac je
ve visio na trski, te ja priveem pismo, i zaas se opet javi naa
zvijezda, sa svenjiem, kao s bijelom zastavom. Spusti ga, a ja ga
dignem i naem u rupcu: vie od pedeset kuda u svakakvim
srebrnim i zlatnim novcima, i te kude upedesetorostrue nau
radost i uvrste nau nadu da emo se domoi slobode.
Te nam iste noi navrati opet na odmetnik i ree nam to je
doznao: da u toj kui ivi zaista onaj Maur o kome nam rekoe da
mu je ime Hadi-Murat, bogat prebogat ovjek; ima jedinicu kerku,
koja e mu batiniti sav imutak, a svi vele u gradu da je najljepa u
svoj Berberiji; prosili su je mnogi od potkraljeva koji amo dolaze,
ali se ona nikako ne htjede udati; doznao je jo i to da je imala
ropkinju kranku, koja je ve umrla. A sve se to slagalo s onim u
pismu.
Posavjetujemo se odmah s odmetnikom to bismo i kako da
otmemo Maurkinju i da svi pobjegnemo u kransku zemlju.
Sloimo se onda da saekamo jo jednu vijest od Zoraide, jer tako se
zvala ona koja sada hoe da se zove Marija. Znali smo dobro da nas
je ona jedina, i nikoja druga, kadra izbaviti iz nae nevolje. Kad smo
tako odluili, ree nam odmetnik neka se ne brinemo: ili e on
poginuti, ili e nas osloboditi.
etiri je dana bilo u banju svijeta, te se etiri dana nije
pojavljivala trska; ali kad se napokon ispraznio banjo kao obino,
eto i trske s potekim rupcem, od kojega bjee nade valjanu porodu.
Nagne se k meni trska i rubac, te ja naem u rupcu opet pismo i sto
zlatnih kuda, bez ikakvih drugih novaca. Bio je s nama odmetnik,
te mu damo pismo, da nam ga proita u naoj spavaonici sobi. A
pismo je pisalo ovako:
Ne znam vam rei, gospodaru, kako bismo mi u panjolsku,
niti mi je Lela Marien javila, premda sam je molila. Jedino vam
mogu kroz ovaj prozor davati u obilju zlatnih novaca. Otkupi se
njima ti i tvoji prijatelji, a jedan neka ode u kransku zemlju, te
kupi barku i ovamo se vrati po druge. Mene e nai u vrtu mojega
oca, kod Babazonskih vrata,
[229]
na obali, gdje u cijelo ljeto
proboraviti s ocem i sa slugama. Odande me moete po noi izvesti
bez ikakva straha i odvesti me u barku; ali pamti da ti mora biti
moj mu, jer ako ne bude, molit u ja Marienu da te kazni. Ako se
ne uzda ni u koga da ode po barku, otkupi se i otii sm; ja znam
da e se ti vratiti izvjesnije nego itko, jer ti si vitez i kranin.
Raspitaj se za vrt, a kad se bude ovuda etao, znat u da je banjo
prazan, te u ti dati mnogo novaca. Allah te uvao, gospodaru moj.
Tako je pisalo i javljalo drugo pismo. Kad smo ga uli, svaki se
od nas ponudi da bi elio biti otkupljen, i svaki obea da e otii po
barku i pouzdano se vratiti, a ponudim se i ja. Svemu se tomu
usprotivi odmetnik i ree da nikako ne pristaje, dokle god su na
okupu, da ikoji ode sam na slobodu, jer mu je iskustvo dokazalo
kako oni koji su se oslobodili slabo dre rije danu u ropstvu; esto
se ve dogaalo odlinim sunjima da su ovako uinili i otkupili
koga da ode s novcima u Valenciju ili na Mallorcu, pa da opremi
barku i vrati se po one koji su ga otkupili, a on se nikada vie nije
vratio, jer steena sloboda i strah da je ne bi opet izgubio brisali su
mu s pameti sve obveze ovoga svijeta. Da utvrdi tu istinu, pripovjedi
nam ukratko zgodu koja se gotovo u to isto vrijeme dogodila nekim
kranskim vitezovima, najneobiniju zgodu ak i u zemlji gdje se
na svakom koraku zbiva svata emu se ne moe nauditi i nadiviti.
Naposljetku ree da e najbolje i najpametnije biti ako te novce to
ih imamo za otkup kojega kranina dademo njemu, da kupi u
Aliru barku, pod izlikom da e kao trgovac trgovati u Tetuanu i po
obali; a kad bude imao svoju barku, lako e uluiti priliku da ih sve
izvede iz banja i ukrca, pogotovo ako Maurkinja bude davala
novaca, kako veli, da se svi otkupe, jer, kad budu slobodni, lako im
se ukrcati i usred bijela dana. Gora je nezgoda to Mauri ne
doputaju da ikoji odmetnik kupi i ima barku, nego moe imati samo
velik brod za krstarenje po moru, jer se boje da onaj koji kupuje
barku, a pogotovo ako je panjolac, eli jedino umaknuti u
kransku zemlju; ali on e doskoiti toj neprilici: udruit e se s
jednim Maurom Tagarinom,
[230]
da zajedno uzmu barku i dijele
trgovaki dobitak. Pod tom e izlikom moi nabaviti barku, a onda
e lako posvravati sve drugo.
Meni se i mojim drugovima inilo dodue zgodnijim da
poaljemo na Mallorcu po barku, kako nam je Maurkinja rekla, ali
se ne smjedosmo usprotiviti, od straha da nas odmetnik ne bi odao
ako ne uinimo to nam predlae, i da nas ne bi izvrgnuo opasnosti
da izgubimo glave ako oda na dogovor s Zoraidom, jer za njen
bismo ivot svi mi rtvovali svoj. Tako mi odluimo predati se u
ruke Boje i odmetnikove. U isti mah odgovorismo i Zoraidi i
javismo joj da emo sve uiniti kako nam je posavjetovala, jer nas je
valjano pouila, kao da ju je sama Lela Marien nadahnula, a sada je
jedino od njene volje hoemo li bijeg odgoditi ili odmah izvriti.
Obeam joj i opet da u je uzeti, te tako ona sutradan, kad mi se
dogodilo da ostanem sam u banju, dade nama nekoliko puta, na trski
i u rupcu, dvije tisue zlatnih kuda i pismo, u kojem javlja da prve
dume, to jest petka, odlazi u oev vrt, a prije odlaska dat e nam
jo novaca; ako to nije dosta, neka joj javimo, jer ona e nam dati
koliko god zaitemo; u oca joj je toliko blago te on ni osjetiti nee
da je ita nestalo, pogotovo gdje su u njenim rukama kljuevi.
Dademo odmah odmetniku pet stotina kuda, da kupi barku; za
osam se stotina otkupim ja, to jest dadem novce nekomu trgovcu iz
Valencije koji se u taj mah naao u Aliru, i on me otkupi u kralja:
uzme me na rije i zavjeri se da e otkupninu za mene platiti im
stigne prva laa iz Valencije; jer da je odmah isplatio novce,
pobudio bi u kralja sumnju da je moja otkupnina ve odavno u
Aliru, a trgovac ju je zatajio i trgovao njome. Moj je gospodar,
uostalom, bio tako lukav da se ne bih ni usudio isplatiti mu odmah
sav novac.
U etvrtak, uoi onoga petka kada je lijepa Zoraida rekla da e
otii u vrt, dade nam ona jo tisuu kuda i javi nam svoj odlazak, te
me zamoli, ako se budem otkupio, neka se odmah raspitam za vrt
njena oca i svakako se potrudim onamo doi i s njome se sastati.
Odgovorim joj ukratko da u tako uiniti, a ona neka ne smetne s
uma da nas preporui Lela Marieni u svim molitvama koje je
nauila od ropkinje.
Nakon toga prionemo da se i tri naa druga otkupe, te da tako
lake iziu iz banja, jer kad bi oni vidjeli da sam se ja otkupio, a oni
nisu, premda je novac u mene, mogli bi se uzbuniti, i vrag bi ih
mogao navratiti da uine togod Zoraidi na tetu. Znao sam dodue
tko su i kakvi su, te me nije trebao takav strah hvatati, ali ja ne
htjedoh ipak nita stavljati na kocku. Otkupim ih dakle isto onako
kako sam otkupljen i ja: predam cijelu otkupninu trgovcu, da mogne
sigurno i pouzdano jamiti. Ni njemu ne otkrismo svoj naum i tajnu,
jer bi bilo opasno.
etrdeset prva glava
u kojoj suanj nastavlja pripovijedati svoje zgode
Ne prou ni dva tjedna, a na je odmetnik ve kupio jako lijepu
lau u koju moe stati vie od trideset ljudi. Da osigura ovo to ini,
i da se prikrije izlikom, odlui krenuti, pa i zbilja krene u mjesto
koje se zove Sargel,
[231]
a trideset je milja od Alira prema Oranu,
gdje je velika trgovina suhim smokvama. Dva ili tri puta putovao je
onamo s onim Tagarinom, koga sam spomenuo. Tagarinos zovu u
Berberiji aragonske Maure, granadske zovu Mudjares, dok se u
kraljevini Fezu ti Mudjares zovu Elches,
[232]
a kralju od Feza slue u
ratu najvie ti ljudi.
Kad god bi dakle odmetnik plovio, usidrio bi se u malom
zatonu, niti dva dometa od vrta u kojemu nas oekuje Zoraida.
Onamo je sa svojim Mauriima veslaima namjerice dolazio, te as
klanjao molitvu, as toboe od ale pokuavao to je uistinu nakan
uiniti: odlazio je u Zoraidin vrt i iskao voa, a njen mu je otac, ne
znajui ga, i davao. Kako mi je kasnije rekao, spopadala ga je elja
da govori sa Zoraidom i da joj rekne da je on taj komu sam ja
naredio da odvede nju u kransku zemlju, pa neka bude bez brige i
bez straha. Ali nije nikada mogao, jer Maurkinje se ne pokazuju ni
Mauru ni Turinu ako im ne zapovjedi otac ili mu. No s kranima
robovima razgovaraju one i drue se i vie nego to bi trebalo.
[233]
I
meni bi samom bilo nemilo da je govorio s njom, jer bi joj mrsko
bilo kad bi vidjela da je njen naum povjeren jednom odmetniku. Ali
Bog je bio odredio drukije, te se nije ispunila estita elja
odmetnikova.
Kad je dakle odmetnik vidio kako bez ikakve smetnje odlazi u
Sargel i odande se vraa, te lako pristaje kada, kako i gdje hoe, i da
je drugu njegovu, Tagarinu, sve s voljom to god on odredi, a ja sam
ve otkupljen i samo jo treba da naemo nekoliko krana koji e
veslati, ree mi neka razvidim kakve bih ljude jo mogao povesti
osim onih otkupljenika, te neka ih unajmim za prvi petak, jer onda
emo svakako na put. Pogodim ja tako dvanaest panjolaca, sve
samih valjanih veslaa, koji smiju sasvim slobodno izlaziti iz grada.
Nije bila ala u ovim prilikama nai toliko veslaa, jer je u taj as
bilo dvadeset brodova na plovidbi, te oni bijahu pokupili sve
veslae. Ne bih ja ni te naao, da njihov gospodar nije ljetos izostao
od plovidbe, da dovri novu galiju na gradilitu. Ne rekoh im nita,
nego jedino da se u petak naveer iuljaju kradom jedan po jedan iz
grada, te dou u vrt Hadi-Muratov i tamo poekaju dok ja ne
stignem. Svakomu od njih reknem to zasebno i jo im naredim, ako
ondje zateknu drugih krana, neka im samo reknu: ja sam im
naloio da ondje ekaju.
Poto sam to uredio, preostade jo ono ondje najglavnije:
obavijestiti Zoraidu neka bude spremna i oprezna, neka se ne uplai
ako krenemo prije nego to je mislila da e se vratiti kranski
brodi. Odluim dakle otii u vrt i vidjeti hou li moi s njome
govoriti. Tako ja, prije svoga odlaska, uem jednoga dana u vrt, kao
da toboe berem neke biljke. Prva osoba na koju sam naiao bio je
njen otac, te me on zapita to u u njegovu vrtu i tko sam. Zapitao
me onim jezikom kojim u cijeloj Berberiji, i ak u Carigradu,
govore sunji s Maurima, a nije to ni maurski jezik, ni kastiljski, niti
ikojega naroda, nego neka mjeavina sviju jezika,
[234]
u kojoj se svi
snalazimo. Ja mu odgovorim da sam suanj Arnauta Mamija
[235]
(jer
sam jako dobro znao da mu je to najbolji prijatelj) te da traim
svakojakih biljaka za salatu. Zapita me onda da li se otkupljujem ili
ne otkupljujem, i koliko ite moj gospodar za mene.
Dok smo bili u tom razgovoru, izie iz kue u vrt lijepa
Zoraida, koja me ve odavno bila opazila, a kako se Maurkinje ne
susteu pokazati se kranima, i ne uklanjaju im se, kao to sam ve
rekao, nije se ni ona skanjivala doi ovamo, gdje je njezin otac
razgovarao sa mnom; tovie, otac ju je, kad je vidio da dolazi, sam
zovnuo i rekao neka prie.
Nisam moan iskazati sada veliku krasotu i milinu, divni i
bogati nakit s kojim mi se pojavila ljubljena moja Zoraida: rei u
samo da joj je vie bisera bilo na prekrasnom vratu, u uima i u kosi,
nego to je imala kose na glavi. Noge joj, po obiaju, nisu bile
pokrivene, te su joj na glenjevima bile dvije karkae
[236]
(tako u
maurskom jeziku zovu grivne) od suha zlata, posute tolikim
draguljima da ih je otac njezin cijenio, kako mi je kasnije rekla, na
deset tisua zlatnika, a narukvice su joj na rukama vrijedile jo
toliko. Bisera je imala prekrasnoga svu silu, jer Maurkinjama je
najvea dika i sjaj kititi se dragocjenim biserom krupnim i sitnim,
tako da u Maur ima vie i krupnoga i sitnoga bisera nego u sviju
drugih naroda. A otac je Zoraidin bio na glasu da ima mnogo bisera
i jo najkrasnijega u svem Aliru, a osim toga vie od dvije stotine
tisua panjolskih kuda, i svemu je tomu bila gospodarica ona koja
je sada gospodarica moja. Je li u svem tom nakitu bila i tada krasna
ili nije, i kakva je bila za sretnih dana, moi ete prosuditi po tomu
kakva je sada, nakon tolikih naih muka. Ta zna se da nekim enama
ovisi ljepota od dana i od asa, te se prema prilikama manji ili raste,
a prirodno je da duevne mijene diu ili smanjuju ljepotu, ili je pak
nite. Ali onda je ona bila nadasve krasna, meni je barem bila
najkrasnija ena to sam je ikada vidio. A kad sam jo promislio
kakva mi je dobroinstva iskazala, inilo mi se da preda mnom stoji
boica nebeska, koja je sila na zemlju za moju sreu i za moje
spaenje.
Kad je pristupila, ree joj otac svojim jezikom da sam ja rob
njegova prijatelja Arnauta Mamija, te sam doao ubrati salate. Ona
prihvati rije, te me onom mjeavinom od jezika to sam je
spomenuo zapita jesam li ja vitez i zato se nisam otkupio.
Odgovorim joj da sam se ve otkupio, a po visini otkupnine moe
razabrati koliko me gospodar cijenio, jer sam platio za otkup tisuu i
pet stotina sultanija.
[237]
A ona odgovori:
Da si ti mojega oca rob, ne bih pustila ni da te za dvostruku
cijenu dade, jer vi krani laete to god govorite, i pretvarate se da
ste siromasi, samo da zavarate Maure.
Moda je tako, gospoice odgovorih joj ali ja sam
zaista bio poten prema gospodaru, pa u tako biti prema svakomu
na svijetu.
A kada odlazi? zapita Zoraida.
Mislim da u sutra uzvratih jer je ovdje usidrena
francuska laa koja e sutra odjedriti, pa sam nakan otputovati
njome.
Zar ne bi bilo bolje odvrati Zoraida da poeka dok
doplovi koja panjolska laa i da krene njom, a da ne ide
francuskom laom, kad vam oni nisu prijatelji?
Ne bi odgovorim no ako je istina, kako vele, da dolazi
naskoro panjolska laa, ja bih je priekao, ali je meni zgodnije
putovati sutra, jer sam se jako zaelio vidjeti zaviaj i one koje
volim. Ne mogu ekati drugu priliku, otegne li se dugo, ma kako
pogodna bila.
Ti si jamano oenjen u zaviaju ree Zoraida pa zato
eli to prije otii i sa enom se sastati.
Nisam oenjen prihvatih ali sam se zavjerio da u se
oeniti im onamo stignem.
A je li lijepa djevojka kojoj si zadao vjeru? zapita
Zoraia.
Tako je lijepa odgovorih te ako bih da joj pohvalim
ljepotu i tebi istinu reknem, rei u ti da je jako nalik na te.
Tomu se od srca nasmije otac njen i ree:
Allaha mi, kranine, onda je jamano veoma lijepa, ako je
nalik na moju ker, jer moja je ki najkrasnija djevojka u ovoj
kraljevini. Ako ne vjeruje, pogledaj je valjano, pa e vidjeti
govorim li istinu.
Kod tih nam je rijei i razgovora bio tuma Zoraidin otac, koji
je vjetiji jeziku. Znala je dodue i ona onu mjeavinu od jezika to
se ondje govori, kako sam ve rekao, ali se vie objanjavala
znakovima nego rijeima. Dok smo mi bili u tim i drugim
razgovorima, dotri jedan Maur i na sav glas zavikne da su preko
zida i preko trnja na zidu skoila u vrt etiri Turina pa trgaju voe,
premda nije jo ni zrelo. Uplai se starac, a i Zoraida, jer je svima
Maurima priroen strah od Turaka, pogotovu od vojnika, koji su
naprasiti i siloviti spram Maura to su pod njihovom vlau, te
postupaju s njima gore nego s robovima. Ree zato otac Zoraidi:
Keri, ui u kuu i zakljuaj se, a ja u govoriti s onim
psima. A ti, kranine, natrgaj tih tvojih biljaka, i otii za vremena i
Allah te sretno doveo u zaviaj.
Ja se poklonih, a on ode da potrai Turke i ostavi me sama sa
Zoraidom. Ona se isprva priini kao da e otii kamo joj je otac
naredio, ali tek to je on zmaknuo za drveem u vrtu, okrenu se ona
k meni te mi ree, oiju punih suza:
Tamii, kranine, tamii?
[238]
A to znai: Odlazi li,
kranine, odlazi?
Odgovorih joj:
Odlazim, gospoice, ali ni za to ne odlazim bez tebe: ekaj
me sada u petak i nemoj se uplaiti kad nas ugleda jer da zna
posigurno, mi emo u kransku zemlju.
Govorio sam joj tako da je razumjela svaku rije koja je meu
nama izreena. A ona me zagrli i krene polaganim korakom svojoj
kui. Idemo mi dakle tako, i ona me, kako rekoh, ogrlila, a onda se
dogodilo (moglo se pak dogoditi na zlo, da Bog nije drukije
odredio) te joj se otac vrati, poto je otpravio Turke, ugleda nas gdje
ovako idemo, i mi opazimo da nas je vidio. Ali je Zoraida bila
pametna i razborita, te ne skinu ruku, kojom me ogrlila, nego mi se
jo blie privi i nasloni mi glavu na prsa, te poe malo klecati, da se
jasno vidi i razabere kako je hvata nesvijest, a ja se priinim kao da
je podravam preko volje svoje.
Otac njezin dotra onamo k nama, te videi ker svoju onako
klonulu, zapita to joj je, a kad ona ne odgovori, ree otac:
Jamano se preplaila to su provalili ti psi, pa se
onesvijestila.
Uze je dakle iz mojega naruja, te je prihvati sm, a ona
uzdahnu i jo vlanih oiju od suza ree meni opet:
Amei, kranine, amei.
[239]
(Odlazi, kranine, odlazi!)
Otac joj odgovori:
Ne mora kranin otii, kerko: nije ti nita naao uinio, a
Turci su ve otili. Nemoj se niega plaiti, kad nema ni od ega
prezati, jer ja sam Turke, kako rekoh, namolio da i odu kako su
doli.
Oni su je, gospodaru, i uplaili, kako si kazao reknem ja
njezinu, ocu ali kad veli neka odem, neu da je zlovoljim. Ostaj s
Bogom, a ako ustreba i ti mi dopusti, svratit u se opet u tvoj vrt po
biljke, jer moj gospodar veli da nigdje nema boljih biljaka za salatu
nego u tvojem vrtu.
Kad god te bude volja, svrati se odgovori Hadi-Murat.
Nije tebe moja ki tjerala zato to si joj na dosadu ti ili ikoji
kranin, nego je tebe otpravljala jer je htjela da Turci budu
otpravljeni, ili zato to ti je vrijeme da trai te svoje biljke.
Tako se ja odmah s njima rastanem. Ona ode s ocem, i vidjelo
joj se kako joj je dua uzbuena. A ja, traei toboe biljke, obiem
lijepo po volji sav vrt: razmotrim valjano ulaze i izlaze, i kako je
smjetena kua, i kakve su prilike uokolo, da bi nam olakao posao.
Poto sam to zavrio, odem te javim odmetniku i drugovima sve to
je bilo.
Nisam vie mogao doekati kada u se nauivati onoga blaga
to mi dobra srea daje, ljepote i krasote Zoraidine. Proe
naposljetku vrijeme, svanu ueni dan i rok. Uinimo svi po onom
planu i zamisli koju smo toliko puta zrelo promozgali i potanko
dogovorili, te postignemo uspjeh kakav smo eljeli.
Prvoga petka nakon onoga dana kad sam u vrtu razgovarao sa
Zoraidom na se renegat, im je zanoalo, usidri gotovo do samoga
vrta Zoraidina. Krani koji e veslati bili su ve spremni i kojekud
posakrivani po okoliu. Svi su me radoznalo i radosno oekivali,
eljni da napadnu na lau to nam je pred oima, jer nisu znali da
sam ja u dogovoru s naim renegatom, nego su mislili da moraju
poubijati Maure na brodiu pa da hrabrom rukom steknu i zadobiju
slobodu. Kad se dakle javismo i ja i drugovi, te nas opaze oni
posakrivani, pristupe i oni. Bilo je doba kad je grad ve zatvoren, i
nigdje ne bijae ni ive due. Sabrali se mi, ali smo se kolebali bi li
bolje bilo otii najprije po Zoraidu, ili prvo savladati bagarine,
[240]

Maure veslae na brodiu. Dok smo tako oklijevali, stigne nam na
odmetnik i zapita nas to se skanjujemo, kad je ve vrijeme, jer su
svi njegovi Mauri bezbrini, a najvie ih je i pozaspalo. Reknemo
mu zato oklijevamo; on nam pak odgovori da nam je najvanije
domoi se broda, a to emo sasvim lako i bez ikakve opasnosti, pa
onda moemo po Zoraidu. Svi mu odobrimo, i tako mi, ne krzmajui
dalje, odemo pod njegovim vodstvom k lai. On skoi prvi u tu lau
ili brodi, prihvati ma i zavikne maurskim jezikom:
Da se nitko nije maknuo odavde ako mu je mila na ramenu
glava!
Uto su bili prodrli na lau gotovo svi krani. Mauri ba nisu
bili junaci, a kad vidjee da im gospodar tako govori, uplae se, te se
nijedan od njih ne lati oruja, kojega su ionako malo imali ili gotovo
nita, nego bez ijedne rijei puste da im krani sveu ruke. Krani
ih bre sveu, a Maurima poprijete da e ih sve posmicati, ako ikoji
pisne. Kad smo to zavrili, ostane polovina naih da uva Maure, a
mi drugi krenemo, opet pod vodstvom renegatovim, prema vrtu
Hadi-Muratovu, i dobra nam srea dade, kad smo stigli k vratima,
da su se tako lako otvorila kao da i nisu bila zatvorena; tako mi u
najveoj tiini i miru doemo do kue i nitko nas ne opazi.
Krasotica Zoraida ekala nas na prozoru, a kad primijeti ljude,
zapita tihim glasom jesmo li nizarani,
[241]
kao da nas pita jesmo li
krani. Odgovorim joj da jesmo i neka sie. Kad me prepoznala,
nije se ni asak skanjivala. Ne odgovori mi ni rijei, nego za tren
oka sie, otvori vrata i javi se pred nama u takvoj krasnoj i bogatoj
odjei da je ne bih znao nahvaliti. im je ugledam, uhvatim joj ruku
i uzmem je ljubiti, a za mnom i renegat i obadva moja druga. Oni
drugi nisu znali to je, ali kad vide to mi inimo, uine isto, te
bijae kao da joj svi iskazujemo hvalu i priznajemo je za
gospodaricu svoje slobode. Renegat je zapita maurskim jezikom je li
joj otac u vrtu. Ona odgovori da je u kui, ali da spava.
Onda ga moramo probuditi odvrati renegat pa da
povedemo sa sobom njega i sve to god je vrijedno u ovome
krasnom vrtu.
Ne! ree Zoraida oca mojega ne dirajte! U kui pak
nema nita nego ovo to ja nosim sa sobom, a to je toliko da ete se
svi obogatiti i zadovoljiti. Priekajte as te ete vidjeti.
Nakon tih rijei krenu natrag u kuu, ali ree da e se odmah
vratiti, a mi neka mirujemo i budemo tihi. Zapitah renegata to je to
govorio s njom, a on mi rekne; ja mu naredih da nita ne uini to
Zoraida ne eli. Uto se i ona vrati s koveziem punim tolikih
zlatnih kuda da je jedva i nosila. Ali zla srea htjede da joj se u taj
as probudio otac i zauo buku u vrtu. Promoli se kroz prozor i
odmah razazna da su svi ovi u vrtu krani, pa se uzvie u sav glas
zapomaui arapski: Krani, krani! Razbojnici! Razbojnici!
Od te se vike svi mi strahovito zbunimo i poplaimo, ali renegat
razabere u kakvu smo opasnost zapali, i kako sada valja dokonati
posao, dok ne budemo zateeni, te pohiti bre onamo gore Hadi-
Muratu, a za njim jo nekoji od naih. Ja nisam mogao ostaviti
Zoraide, koja mi se gotove, onesvijetena sruila u naruje. Oni
dakle to su odjurili gore, dok bi dlanom o dlan vrate se s Hadi-
Muratom, komu bijahu svezali ruke i rupcem zaepili usta, da nije
mogao ni rije progovoriti, a i poprijetili mu jo da e platiti glavom
ako samo rije izusti. Kad ga ugleda ki, zakrije oi da ga ne vidi, a
otac se njen prenerazi i ne znajui da je ona po svojoj volji zapala u
nae ruke. Ali sada je bio posao u nogama, te mi bre-bolje
pohrlimo na lau, a oni to su nas ondje ekali ve su se i pobojavali
nije li nas zadesila kakva nezgoda.
Nije jo ni dva sata bila odmakla no, a mi smo se ve ukrcali.
Tu razrijeimo Zoraidinu ocu ruke i izvadimo mu rubac iz usta, ali
mu renegat i opet rekne neka ni rije ne govori ako nije voljan
poginuti. A on, kad vidje da mu je tu kerka, uzme ganutljivo
uzdisati, i jo vie kad vidje da sam je ja privinuo i zagrlio, a ona je
mirna, niti se brani, niti jadikuje, niti se otima. Ali je ipak utio, da
mu ne bude po onim mnogim prijetnjama renegatovim.
Kad je dakle Zoraida vidjela da je ve u lai i da smo nakani
zaveslati, i kad je vidjela oca i one svezane Maure, porui mi po
renegatu da me moli neka odrijeim Maure i neka joj oslobodim oca,
jer ona e prije skoiti u more nego gledati kako pred njenim oima
i zbog nje robuje otac njen, koji ju je nadasve volio. Renegat mi
isporui, a ja odgovorim da u drage volje to uiniti. Ali mi renegat
odvrati da se to ne moe, jer ako mi njih ostavimo tu, svikat e oni
odmah svijet na kopnu i uzbuniti grad, pa e udariti za nama potjera
na lakim fregatama, opkolit e nas i s kopnene i s morske strane,
tako da neemo moi izmaknuti; moemo ih jedino osloboditi kada
stignemo u prvu kransku zemlju. Svi se sloimo s tim, pa se
zadovolji i Zoraida, kojoj smo razloili zato joj ne moemo odmah
udovoljiti elji.
Nai se snani veslai u velikoj tiini i s radosnom hitrinom
prihvate odmah vesala, te se mi od svega srca preporuimo Bogu i
zaplovimo k otoku Mallorki, jer to nam je bila najblia kranska
zemlja. Ali kako je zapuhao vjetar sjevernjak i more se uzburkalo,
nismo mogli udariti na Mallorcu, nego smo morali neprestance du
kopna prema Oranu, i svagda nas morio strah nee li nas opaziti iz
Sargela, koji je na toj obali ezdeset morskih milja od Alira; bojali
smo se takoer da ne sretnemo ovdje uz obalu koju galiju od onih
to ovuda obino plove s robom iz Tetuana, no ipak smo svi redom
sudili da neemo nastradati ako skobimo trgovaku galiju, samo ako
nije gusarska, nego moemo jo i preoteti lau, na kojoj emo
sigurnije dokonati svoj put. A dok smo plovili, skrivala je Zoraida
glavu meu moje ruke, da ne vidi oca, i ja sam je uo kako zaziva
Lelu Marien da nam bude na pomoi. Prevalimo mi tridesetak milja,
a onda svane, te ugledamo na tri pukometa kopno, ali sasvim pusto
i bez ikoga tko bi nas mogao vidjeti. No mi se ipak iza sve sile
upnemo zaploviti prema otvorenijem moru, koje se neto smirilo.
Kad smo otplovili dvije milje, naredim veslaima neka veslaju
naizmjence, da malo prigrizu, jer hranom smo dobro opskrbili lau,
ali oni za veslima odgovore da sada nije vrijeme nikakvu otpoinku;
neka jedu koji ne veslaju, a oni ne putaju nipoto vesala iz ruku.
Bude tako, a uto puhne jak vjetar, te moradosmo odmah razapeti
jedra i dii vesla, pa udariti na Oran, jer nismo mogli ni na koju
drugu stranu. Sve smo to uradili veoma brzo, te smo sad jedrili vie
od osam milja za sat i jedino smo se bojali da ne skobimo kakav
gusarski brod. Tagarinskim Maurima dademo jesti, a renegat ih
utjei i rekne im da nisu zasunjeni, nego e pri prvoj prilici biti
osloboeni. Isto tako bude reeno i Zoraidinu ocu, ali on odgovori:
emu god se ja nadao i to god ja sudio o vaoj
velikodunosti i vaim dobrim nakanama, oj krani, ipak ja nisam
tako lud te bih mislio da ete vi mene osloboditi. emu biste se
izvrgavali opasnosti da mi slobodu otmete, kad biste sada bili voljni
tako mi je velikoduno vratiti, pogotovo gdje znate tko sam i koliku
korist moete izvui dok mene ne oslobodite; samo vi kazujte koliko
elite, a ja vam evo nudim sve to god budete iskali za mene i za
ovu moju nesretnu ker, ili ako neete, onda za nju samu, jer ona je
vea i bolja polovina moje due. Uz te rijei zaplae on tako gorko
da smo ga svi poalili, a Zoraida ga morade pogledati. Kad ona vidje
da joj otac plae, tako se gane da je ustala ispred mojih nogu,
pristupila k njemu i zagrlila ga: sljubili se licima, te tako alostivo
zaplakali da su im se pridruili mnogi od nas. Ali kad otac opazi da
mu je ki u sveanim haljinama i iskiena tolikim draguljima, zapita
je svojim jezikom:
to je to, keri moja? Sino, prije nego to nas je pogodila
ova strahovita nesrea u kojoj smo sada, vidio sam te u obinim,
domaim haljinama. Nisi imala vremena da se preodjene, a i nije se
dogodila nikakva vesela zgoda da je slavi, te se kiti i gizda, a ti si
sada odjenuta u najljepe haljine to sam ti ih znao i mogao nabaviti
dok nam je srea bila sklona. Odgovori mi, jer ja se tomu udim vie
nego i samoj nesrei u koju sam zapao.
Sve to to je Maur govorio keri tumaio nam je renegat, a
Zoraida nije odgovarala ni rijei. Ali kad on ugleda u kutu u lai
kovei u kojem ona uva svoje dragulje, a on dobro zna da je
ostavljen u Aliru i nije ponesen u ljetnikovac, jo se gore zbuni, te
je zapita otkud je taj koveg dospio nama u ruke i to je u njemu. Na
to mu uzvrati renegat, i ne ekajui hoe li odgovoriti Zoraida:
Nemoj se muiti, gospodaru, ispitujui toliko kerku
Zoraidu, kad u ti ja ovim jednim to ti uzvraam odgovoriti na sva
pitanja. Znaj dakle da je ona kranka, te da je raskinula nae lance i
oslobodila nas iz ropstva. Ide ona sada od svoje volje, a ja sudim da
se veseli, kao onaj koji iz mraka izlazi na svjetlost, iz smrti na ivot,
iz muke u slavu.
Je li istina, keri, to on veli? zapita Maur.
Istina je odgovori Zoraida,
Ti si dakle kranka opet e starac i ti si oca svojega
predala u vlast neprijateljima njegovim?
Na to mu odgovori Zoraida.
Kranka jesam, ali nisam tebe predala ovoj nevolji, jer mi
nikada nije elja bila da te ostavim ili da ti ita naao uinim, nego
sam jedino eljela sebi dobro.
I kakvo si dobro uinila sebi, keri?
Zapitaj Lelu Marien odgovori Zoraida ona e to bolje
znati nego to ja znam.
im je Maur uo te rijei, baci se on naglavce, s nevjerojatnom
brzinom u more, i bio bi se jamano utopio, da mu prostrane haljine
njegove nisu bile na smetnju te ga zadrale malo nad vodom. Uzvie
se Zoraida, da bi ga spasili, a mi odmah svi pritrimo te ga zgrabimo
za haljinu i izvuemo ga napol onesvijeena. Zoraida se toliko
razjadi, kao da joj je otac ve mrtav, te zakuka nad njim alostivim i
bolnim glasom. Izvrnemo ga naglavce, te on povrati silnu vodu, pa
se nakon dva sata osvijesti. Dotle se vjetar okrenuo i potjerao nas
opet kopnu, te mi iza sve sile zaveslamo, da se ne nasuemo. I dade
nam dobra srea te stignemo u zaton, pokraj malena rta kojemu su
Mauri nadjenuli ime Cava Rumia, a to u naem jeziku znai: zla
kranka. Pripovijedaju Mauri da je ondje pokopana Cava, zbog
koje je propala panjolska, jer kava znai u njihovu jeziku zlu enu,
a rumia kranku.
[242]
Zato oni na zlo slute kad ih nevolja natjera da
se ondje usidre, jer bez nevolje, onamo ne pristaju. Ali nama ono ne
bijae pristanite zle ene, nego sigurno utoite i zaklon, dok se
more ne smiri. Razmjestismo po kopnu strae, a vesla ne ispustismo
iz ruku, te se nahranismo onim to nam je renegat bio spremio, i
pomolimo se od svega srca Bogu i Bogorodici, neka nam budu na
pomoi i milostivi, da sretno dokonamo to smo estito zapoeli.
Na Zoraidinu molbu odredim da na kopno iskrcaju oca njena i
sve one druge Maure to ih svezane vodimo, jer nije vie imala due
i njeno joj se srce kidalo kad je gledala svezana oca i svoje
zemljake zasunjene; obeamo joj dakle da emo joj po volji uiniti:
kad budemo odlazili, ostavit emo ih na ovome nenapuenom
mjestu, gdje nam to nije opasno.
Nisu nam uzalud bile molitve: nebo ih uslia, jer nam odmah
zapue povoljan vjetar, more se smiri i pozove nas da opet bodro
nastavimo zapoeti put. Kad to vidjesmo, razrijeimo Maure, te ih
jednoga po jednoga iskrcamo na kopno, na veliko udo njihovo. Ali
kad htjedosmo iskrcati Zoraidina oca, koji se bio sasvim osvijestio,
progovori on
to mislite, krani, zato je ovoj djevojuri radost to ete
mene osloboditi? Zar od kerinske ljubavi za mene? Nije zaista zato,
nego da joj ne smetam kad se bude odala zlim svojim nakanama; i
nemojte misliti da ona mijenja vjeru zato to je vaa vjera bolja od
nae, nego zato to zna da je u vaoj zemlji razuzdanost slobodnija
nego u naoj. Onda se okrene Zoraidi i progovori njoj, a ja i jo
jedan kranin drali smo ga za obadvije ruke, da ne uini kakvu
ludost.
Ti gaduro, ti neuputna i neposluna djevojko! Kamo si
slijepa i nepromiljena namjerila s ovim psima, iskonskim
neprijateljima naim? Proklet bio as kada sam te rodio, proklet
uitak i slast u kojima sam te stvorio!
Ali kad sam vidio da nema kraja ni konca njegovu govoru, bre
ga iskrcam na kopno, a on nastavi ondje u sav glas proklinjati i
jadikovati, molei Muhameda neka moli Boga da nas smlavi, satre i
uniti. A kad smo odjedrili, te mu nismo mogli uti rijei, vidjeli
smo jo kako se razmahuje, upa bradu, trga kosu i po zemlji se
valja. No jedanput zavikne tako glasno da smo ga uli:
Vrati se, mila keri, vrati se na kopno! Sve ti ja opratam.
Pokloni tim ljudima sve blago, koje je ionako ve njihovo, i vrati se,
da utjei tunoga oca, koji e na ovoj pustoj pjeari izdahnuti ivot
ako ga ti ostavi.
Sve je to sluala Zoraida, jadila se i plakala, a nije znala drugo
odgovoriti nego ovo:
Dao Allah, oe, da tvoju tugu utjei Lela Marien, koja je
mene navela da budem kranka. Allah dobro zna da nisam mogla
drugaije, nego onako kako sam uinila, i da ovi krani nisu mene
ni na to navratili; sve da sam ja bila nakana ne odlaziti s njima,
nego ostati kod kue, ne bih to mogla, jer me due silila da izvrim
ono to se meni ini isto onako dobrim kao to tebi, dragi oe, zlim.
Tako ree, ali otac je vie nije uo, a ni mi nismo njega vidjeli.
Uzmem dakle tjeiti Zoraidu, a svi prionemo za naim putom, i jo
nam ga olaka povoljan vjetar, tako te se ponadasmo sutra u zoru
stii na panjolsku obalu. Ali nema sree iste i nepomuene, nego
je svagda prati ili slijedi za njom kakvo zlo koje ju muti i kvari, te i
nas stie nevolja ili moda kletva kojom je Maur prokleo ker, jer
svaka je oeva kletva teka, ma kakav otac bio. Bila su gotovo tri
sata u noi odmakla, a mi ve isplovili na puinu, razapeli jedro
ozgo do dolje i privezali vesla, jer je vjetar bio povoljan i nismo ih
trebali, kad ujedanput opazimo po jasnoj mjeseini kako ispred nas
plovi okruglasta laa,
[243]
razapetih jedara, a upravljaju njome s
vjetrene strane; bila je ispred nas tako blizu te moradosmo jedra
spustiti i vesla prihvatiti da se ne sukobimo, a isto tako zaveslaju i
oni, da nas propuste. Na lai pak stoje ljudi na rubu, te nas pitaju tko
smo, odakle idemo i kamo plovimo; ali kako su nas to zapitali
francuskim jezikom, ree na renegat:
Neka nitko ne odgovara, jer to su jamano francuski gusari,
koji sve pljakaju.
Kad nas je tako opomenuo, nitko ne odgovori ni rijei. Ali tek
to smo odmaknuli malo i laa krenula po vjetru, ispale oni iznenada
dva topovska zrna to bijahu lancem spojena,
[244]
te nam prepolove
jarbol i jedra bace u more; u taj mah opali i drugi top i zrno pogodi
nau lau u sredinu te je svu probije, ali nikakve druge tete ne
poini. Kad mi vidjesmo da tonemo, uzviemo se iza svega glasa te
udarimo u zapomaganje, molei napadae neka nas izbave da se ne
utopimo. Skupe oni jedra, spuste u more amac ili barku, te ue u
nju dvanaestak oruanih Francuza, s pukama i sa zapaljenim
fitiljima, i stignu k nama. Kad oni vide koliko nas je malo i kako
nam laa tone, prime nas i reknu da nam se ta nezgoda dogodila zato
to smo bili neuljudni i nismo im odgovorili. Na renegat uhvati
kovei sa Zoraidinim blagom i baci ga u more, a nitko ne opazi
kad je to uradio. Prijeemo dakle svi k Francuzima, a oni nas
najprije ispitaju, to htjedoe znati, te nam onda kao krvni
neprijatelji pootimaju sve to smo imali. Opljakaju i Zoraidu, te joj
skinu ak i grivne s nogu; ali mene to nije jadilo onako kako je
jadilo Zoraidu, nego sam se bojao nee li oni, dok joj pootimaju sav
taj bogati i skupocjeni nakit, oteti njoj i ono blago koje je navrednije
i do kojega joj je najvie stalo. No ti ljudi nisu bili poudni ni za im
drugim nego za novcem, i nikada im se lakomost ne moe nasititi. A
tolika im je bila lakomost, da bi nam bili poskidali i suanjske
haljine, samo kad bi im bile od ikakve koristi.
Neki su od njih smatrali da bi najzgodnije bilo umotati nas u
jedro i baciti u more, jer su bili nakanili trgovati u nekim
panjolskim lukama pod bretonskim imenom, a da nas povedu ive,
otkrilo bi se razbojstvo, te bi bili kanjeni. No kapetan, koji je bio
opljakao moju dragu Zoraidu, ree da je zadovoljan nagrabljenim
plijenom, te ne kani pristati ni u kojoj panjolskoj luci, nego hoe da
proe nou, ili kako bude mogao, kroz Gibraltarski tjesnac, i da se
uputi u La Rochelle, odakle je krenuo. Odlue dakle da nam sa svoje
jedrenjae dadu amac i sve to nam treba za ovaj kratki put to ga
jo imamo prevaliti. Tako oni sutradan i uine, ve na dogledu
panjolskoga kopna, a kad ga mi ugledamo, pozaboravljamo u jedan
mah sve nevolje i siromatinu, kao da ih nismo nikada trpjeli: tolika
je slast stei izgubljenu slobodu. Bilo je otprilike podne kad su nas
pustili u barku te nam dali dvije bave vode i neto dvopeka. A kad
je ulazila prekrasna Zoraida, ne znam kakvo je milosre ganulo
kapetana, te joj dade etrdeset zlatnih kuda i ne dopusti da joj
vojnici skinu ovu odjeu to je evo i sada na njoj. Uemo u barku i
zahvalimo im na dobru koje su nam iskazali, jer nam je bilo vie do
hvale nego do jadanja, a oni krenu na more, ravno ka Gibraltaru. Ali
mi nismo pazili kamo e oni, nego smo upirali pogled u kopno to se
pojavilo pred nama, te prionemo veslati tako revno da smo o
sunanom zapadu bili nadomak kopna i nadali se da emo prije noi
stii. Ali te noi nije bilo mjeseine, nebo mrano, a mi nismo
poznavali obalu. Uini nam se zato da nije sigurno izlaziti na kopno.
Mnogima se pak od nas uini da jest, te reknu da se iskrcamo, iako
smo meu hridinama i daleko od ljudskoga nastana: nee nas barem
moriti strah da bi mogli naii gusarski brodovi tetuanski, koji znaju
omrknuti u Berberiji a osvanuti na panjolskoj obali, pa kad se
napljakaju, vraaju se na noite kui. Izmeu ta dva protivna
miljenja prihvatimo ono da se polako pribliimo kopnu i da se
iskrcamo gdje moemo, bude li more mirno. Tako i uinimo, te
malo prije ponoi stignemo pod visok brijeg, ali taj nije bio tik do
mora, nego je bilo mjesta da se moemo udobno iskrcati. Udarimo o
pliinu, iziemo na kopno, poljubimo zemlju te u suzama
radosnicama zahvalimo Bogu, Gospodu naemu, na
neprispodobivom dobru koje nam je iskazao. Istovarimo iz barke
ive, izvuemo je na kopno i prilian se komad puta uspnemo
uzbrdo, jer iako smo bili na obali, jo se nismo pravo mogli u srcu
smiriti ni konano povjerovati da smo evo u kranskoj zemlji.
Svanu dan, ali nama se uini da je zakasnio, i jedva ga
doekasmo. Popnemo se navrh brijega, da vidimo hoemo li odande
vidjeti kakvo ljudsko naselje, ili kakve pastirske kolibe, ali koliko
god se mi ogledavali, nigdje ne ugledasmo ni sela, ni ive due, ni
staze, ni puta. Ipak odluimo zaputiti se dalje, jer moramo valjda
nabrzo naii na koga tko e nam rei gdje smo. Ali najgora mi muka
bijae gledati kako po toj vrleti pjeai Zoraida. Nosio sam je
dodue poesto, ali nju je vie umarao moj umor nego to ju je
odmarao vlastiti odmor, te nije vie doputala da se ja tako muim,
nego je strpljivo i bodro stupala, a ja sam ju sve vrijeme vodio za
ruku. Prevalismo otprilike gotovo etvrt milje, kad zaujemo malu
klepku, a to je jasan znak da je u blizini kakvo stado. Ogledamo se
pozorno hoe li se tko pojaviti i ugledamo pod plutovim drvetom
derana pastiria kako mirno i bezbrino noem rezucka tap.
Zovnemo ga, a on digne glavu i skoi bre na noge, jer kako smo
kasnije doznali, prvoga je opazio renegata i Zoraidu, te je pomislio
da sva Berberija navaljuje na njega. Potri on dakle umom to ga
noge nose, i uzvie se u sav glas:
Mauri, Mauri provalili u zemlju! Mauri! Mauri! Na oruje,
na oruje!
Od te se vike zbunimo svi, te nismo znali to bismo. Vidjeli
smo da e pastirova vika uzbuniti svijet, te e odmah dojuriti obalski
straari na konjima, da vide to je; uglavimo dakle da renegat skine
turske halje i uzme suanjski kaput jednoga od nas, a taj ostane u
koulji. Preporuimo se dakle Bogu i krenemo onim istim putem
kojim je udario pastir, sveudilj iekujui da na nas naiu obalski
straari. I nismo se ni prevarili, jer ne prou ni dva sata, a mi iz
gutare ispadnemo na ravnicu te ugledamo pedesetak konjanika koji
u kas jure k nama. im smo ih ugledali, stanemo i poekamo ih, a
kad oni stigoe i umjesto Maura, koje su traili, zatekoe jadnike
krane, zbune se, i jedan nas od njih zapita jesmo li moda mi oni
zbog kojih je pastir zvao na oruje.
Jesmo odgovorih ja i htjedoh zapoeti o tome odakle
dolazimo, i tko smo, ali jedan od krana koji bijae s nama
prepozna onoga jahaa to nas je zapitao, te mi se utee u rije i
klikne:
Hvala milomu Bogu, gospodo, to nas je ovako izveo na
dobro! Jer ako se ja ne varam, ovaj kraj, u kojem smo, pripada Vlez
Mlagi,
[245]
a ako godine mojega robovanja nisu u mojoj pameti
zatrle sjeanje, vi, gospodine, koji nas pitate tko smo, vi ste Pedro
od Bustamanta, ujak moj.
im je to kranin suanj izrekao, skoi konjanik s konja,
zagrli mladia i ree:
Neae, duo i ivote moj, prepoznajem te. A ja sam tebe
ve oplakao mrtva, i sestra moja, mati tvoja, i svi tvoji, koji su jo na
ivotu. Bog je bio milostiv i poivio ih da se nauiju sree gledajui
te. Znali smo da si u Aliru, a po odjei tvojoj i tvojega drutva
razabirem da si se po udu oslobodio.
Istina je odgovori mladi a bit e kada da vam sve
pripovjedimo.
im su konjanici uli da smo mi sunji krani, sjau oni sa
svojih konja i svaki nas pozove da nas na svojem konju odvede u
grad Vlez Mlagu, poldrug milje odande. Nekoji odu da otpreme u
grad barku, poto smo im rekli gdje smo je ostavili, drugi nas posade
iza sebe na konje, a Zoraida uzjae iza ujaka onoga kranina. Sav
nam grad izie u susret, jer jedan bijae otiao naprijed i javio na
dolazak. Nisu se udili osloboenim sunjima ni zarobljenim
Maurima, jer sav je svijet na toj obali navikao gledati i jedne i
druge, ali se zadive krasoti Zoraidinoj. U taj je mah ona ba bila
najkrasnija: zaarilo joj se lice i od puta i od radosti to je stigla
napokon u kransku zemlju, i nije ju strah da e nastradati, pa joj
sinulo takvom bojom te bih rekao, ako me nije onda ljubav zavarala,
da ljepega bia nema na svem svijetu, ili ga ja barem nisam vidio.
Krenemo ravno u crkvu, da zahvalimo Bogu na milosti, koju
nam je iskazao. Ue u crkvu i Zoraida, te ree da tu ima likova koji
su nalik na Lelu Marien. Odgovorimo joj da su to njene slike, a
renegat joj objasni to god je jasnije mogao to te slike znae, pa
neka ih tuje kao da je svaka od njih zaista sama Lela Marien, koja
je govorila s njom. Kako je ona razborita i bistre pameti, odmah je
razumjela to joj je rekao o slikama. Odande nas odvedu i razdijele
po raznim kuama u gradu; renegata, Zoraidu i mene povede onaj
kranin to je s nama doao u kuu svojih roditelja, koji su bili po
imetku srednje ruke, ali nas poaste kao i roenoga sina svojega.
est dana proboravimo u Vlezu, a onda renegat, poto se
obavijestio to treba da ini,
[246]
otputuje u Granadu, da se
posredovanjem Svete inkvizicije vrati u krilo Svete Crkve; oni se
drugi osloboeni krani raziu kamo se komu zgodnijim uinilo;
preostadosmo jedino Zoraida i ja, s ono kuda to ih je Francuz od
uljudnosti dao Zoraidi. Od tih sam novaca kupio ovo ivine na
kojem ona jae, te sam je sve dosad pazio kao otac i kao konjuar, a
nipoto kao mu. Nakani smo otii, da vidimo je li mi otac iv i je li
koji od moje brae bio bolje sree od mene. Ali kad mi je Bog dao
za druicu Zoraidu, ja mislim da meni ne bi bila vrednija nikakva
srea koja bi me mogla zapasti, ma kako estita bila. Tolika je i
takva je strpljivost s kojom Zoraida podnosi nevolje siromatva, i
tolika je elja njena da bude kranka, te joj se divim i voljan sam
joj sluiti dokle god mi ivot traje. No elju moju da budem njen i
da ona bude moja, muti i kvari to to ne znam hou li u zaviaju nai
kutak kamo bih ju sklonio, i nije li vrijeme i smrt toliko promijenila
stanje i ivot mojemu ocu i brai, da moda neu nikoga nai tko me
zna, ako njih vie nema.
Ispriao sam vam, gospodo, do kraja svoja lutanja. Rasudite
sami po svojoj pameti je li vam moje kazivanje ugodno i na udo.
Volio bih da sam sve ispriao krae, ali i ovako mi je nekoje zgode
skinuo s jezika strah da vam ne bih dosadio.
etrdeset druga glava
koja pria to se dalje dogodilo u krmi, i jo mnoge druge zgode,
vrijedne da se znaju.
Nakon tih rijei zautje suanj, a don Fernando mu ree:
Zaista, gospodine kapetane, nain kako ste pripovjedili te
neobine doivljaje bio je takav da je jednak s novou i
neobinou samoga dogaaja. Sve je neobino i rijetko i prepuno
zgoda to su na udo i divljenje svakomu koji ih uje, a toliko nam
je zadovoljstvo bilo sluati ih, da bi nas i do zore pripovijest drala u
napetosti, i mi bismo uivali kad bi se opet iznova zapoela.
Tako rekoe, te se i Cardenio i svi drugi ponude da budu na
usluzi, koliko god mogu, a ponude se takvim iskrenim i toplim
rijeima da je njihova dobrota ganula kapetana. Osobito mu ponudi
don Fernando neka krene s njim, pa e privoljeti svoga brata
markiza
[247]
da bude krteni kum Zoraidin, a njega e sam opremiti
tako da e se moi vratiti u zaviaj dostojno i udobno, kako mu
dolikuje. Na svemu tome zahvali kapetan uljudno, ali ne htjede
primiti nijedne od tih velikodunih ponuda.
Uto zanoa, a kad se smrailo, stigne pred krmu koija s
nekoliko konjanika. Zaitu noite, a krmarica im odgovori da u
cijeloj krmi nema nezapremljena mjesta ni kolik je dlan.
Bilo kako bilo ree jedan od onih konjanika mora biti
mjesta za gospodina suca, koji evo dolazi.
Kad je krmarica ula to ime, zbuni se i ree:
Gospodine, velim jedino da nemam postelje. Ako je
gospodin sudac ponio posteljinu, kao to valjda i jest, neka izvoli
ui, jer emo mu prepustit nau sobu, da gospodinu ugodimo.
Tako valja odgovori konjuar.
Ali dotle je ve bio siao s koije ovjek komu se ve po odjei
razabirala ast i sluba to ju obnaa. Bila je na njem duga halja, na
njoj iroki naborani rukavi, te mu se vidjelo da je sudac, kako je
onaj sluga i rekao. Vodio je za ruku djevojku od nekih esnaest
godina, u putnim haljinama, a tako milovidnu, krasnu i stasitu, da su
se svi zadivili kad je ugledae, pa da nisu u krmi vidjeli Doroteju,
Luscindu i Zoraidu, mislili bi da se teko moe i nai ljepotica kao
to je ta djevojka.
Kad su ulazili sudac i djevojka, nae se tu i don Quijote, i kako
ih on ugleda, ree:
Samo izvolite, gospodine, ui i razonodite se u ovome
dvoru. Tijesan je dodue i neudoban, ali nema na svijetu te tjesnoe i
neudobnosti gdje ne bi bilo mjesta oruju i znanosti, pogotovo kad
oruje i znanosti imaju pratilicu i vodilju, kao to vaa znanost,
gospodine, ima tu krasnu gospoicu, kojoj ne samo da se moraju
otvarati i raskivati dvori nego joj se moraju uklanjati i hridine,
rastavljati se i ulijegati bregovi, da njoj bude zaklona. Uite, velim,
gospodine, u ovaj raj, jer ovdje ete nai zvijezda i sunaca to
dolikuju nebu koje vi sa sobom vodite: ovdje ete nai oruje u svoj
slavi i krasotu u svem savrenstvu.
Zadivi se sudac don Quijotovu govoru, a onda ga uzme
pomnije promatrati, te se zaudi njegovoj spodobi isto onako kaoto
i rijeima. Nije znao to bi mu odgovorio, i nije mu se mogao
nauditi, no uto ugleda pred sobom Luscindu, Doroteju i Zoraidu,
koje su od krmarice bile doule za nove goste i za krasotu
djevojinu, te sada dooe da je vide i pozdrave. A don Fernando,
Cardenio i upnik doekaju suca najprijaznije i najuljudnije. Sudac
ue, zbunjen i time to vidi i time to uje, a krasotice u krmi
pozdrave dobrodolicom krasotu djevojku. Sudac razabere dodue
da su svi ovi ovdje sami otmjeni ljudi, ali ga je bunila don Quijotova
spodoba, lice i vladanje. Poto su dakle zavrili uljudne pozdrave i
razmotrili koliko se mogu udobno smjestiti u krmi, urede sve
onako kako su se ve dogovorili: sve ene uu u ve spomenutu
komoricu, a mukarci ostanu vani, kao za strau enama. Sudac
pristane da njegova ki, jer ona mu je djevojka bila ki, otie s
gospoama, a ona vrlo rado i poe. S uskom posteljom krmarovom
i s polovinom posteljine to ju je sudac donio pripreme se za no i
bolje nego to su mislile.
Sunju kapetanu od onoga je trena kad je ugledao suca
zakucalo srce od slutnje da je to njegov brat. Zapita jednoga od
slugu koji su s njim doli kako mu je ime, i zna li iz kojega je kraja.
Sluga mu odgovori da se zove licencijat Juan Prez od Viedme, a
vele da je iz nekoga mjesta u leonskim planinama. Ta vijest i sve
ono to je vidio sasvim ga uvjeri da je to njegov brat, koji se po
oevu savjetu dao na nauke. I uzbuen i veseo zovne ustranu don
Fernanda, Cardenija i upnika, te im pripovjedi to se dogodilo, i
pouzdano im povjeri da mu je taj sudac brat. Rekao mu je sluga i to
da je gospodin imenovan za suca onkraj oceana, pri Velikom sudu
meksikome. Doznao je jo da mu je ona djevojka ki, mati joj je
umrla u poroaju, i da je jako bogat po mirazu pokojne ene koji je s
kerkom ostao u kui. Zapita ih dakle za savjet kako bi se otkrio i bi
li najprije iskuao hoe li ga se brat stidjeti to je siromaan, ili e ga
srdano primiti.
Pustite mene, ja u pokuati ree upnik pogotovo
gdje i nema sumnje, gospodine kapetane, da e vas on lijepo primiti.
Po dostojanstvu i razboritosti, koja se jasno vidi u vaega brata, ne
moe on nipoto biti takav da e se tuiti od vas, nego e znati kako
je srea nestalna.
Ipak bih volio ree kapetan da mu se ne otkrijem
iznenada, nego bih da zaokoliamo.
Velim vam odgovori upnik uredit u tako da emo
svi biti zadovoljni.
Dotle je bila spremljena veera, te svi posjedaju za stol, osim
sunja i gospoa, koje su zasebno u svojoj sobi veerale. Usred
veere progovori upnik:
Ja sam, gospodine sue, u Carigradu proveo nekoliko
godina u suanjstvu, te sam ondje imao druga koji je va
prezimenjak. Taj je moj drug bio od najhrabrijih vojnika i kapetana
u svem panjolskom pjeatvu, ali koliko god je bio sran i junaan,
isto je toliko bio i nesretan.
A kako se zvao taj kapetan, gospodine? zapita sudac.
Zvao se odgovori upnik Ruy Prez od Viedme, a bio
je rodom iz nekoga mjesta u leonskim planinama. On mi je
pripovjedio jednu zgodu koja mu se dogodila s ocem i s braom, i da
mi to nije pripovjedio onakav istinit ovjek kao on, rekao bih da je
bajka, kakve priaju zimi kraj ognjita. Ispriao mi kako je otac
njegov razdijelio imutak meu tri sina i posavjetovao ih onda bolje
od samoga Katona. Izabrao on dakle ratni posao i tako se iskazao u
njemu da se za malo godina hrabrou i sranou svojom, niim
drugim nego svojom valjanou, popeo do pjeakoga kapetana i
samo to ve nije postao pukovnik. Ali srea mu se iznevjeri ba
ondje gdje se najvie nadao, te on onoga presretnoga dana, u bitki
kod Lepanta, izgubi slobodu, ba kada su je toliki drugi stekli. Ja
sam se izgubio u Goleti, i tako se mi nakon svakojakih zgoda
zdruimo u Carigradu. Odande je doao u Alir, i tu mu se dogodila
jedna od najneobinijih zgoda to se ikada dogodila na svijetu.
Nastavi tako upnik, te ukratko pripovjedi to se kapetanu
dogodilo sa Zoraidom. Sve je to pozorno sluao sudac, kao jo nita
dotad.
[248]
upnik ispripovjedi donde kako su Francuzi opljakali
krane, te njegov drug i krasotica Maurkinja zapadoe u siromatvo
i nevolju. A dalje, veli ne zna to je od njih bilo: jesu li stigli u
panjolsku, ili su ih Francuzi odveli u Francusku.
Sve to to je upnik pripovijedao sluao je sa strane kapetan i
pazio na svaku kretnju bratovu. A ovaj, kad je vidio da je upnik
dovrio svoju pripovijest, uzdahnu iz dna grudi i progovori, a na oi
mu navrijee suze:
Oh, gospodine, kad biste vi znali kako me u srce dira to to
ste mi pripovjedili, te ne mogu da suspregnem suza, koliko god bih
volio da ih skrijem! Taj hrabri kapetan koga ste spomenuli, moj je
stariji brat, koji je bio junaniji i zanosniji od mene i od mlaega
brata mojega, te je odabrao asni i dostojni ratni posao, a to je bio
jedan od onih triju putova na koje nas je naputio otac, kao to vam je
rekao va drug u onoj, kako velite, bajci to ste je uli. Ja sam se
latio nauka, te me u njima Bog i moja marljivost, digoe na ovu ast
u kojoj me vidite. Mladi mi je brat otiao u Peru i tako je bogat da je
onim to je poslao ocu i meni namirio onaj dio koji ga je zapao, i jo
je dao ocu toliko da moe udovoljavati svojoj prirodenoj
dareljivosti, a i ja sam se mogao dolinije i dostojnije baviti
naukama, te postii ovu ast u kojoj sam danas. iv mi je jo i otac i
gine od elje da dozna za sina prvenca, te se neprestano moli Bogu
da mu ne bi smrt sklopila vjee dok nije za ivota pogledao sinu u
oi. Razborit mi je brat, i ja se udim kako se u tolikim mukama i
jadima, pa i u dobroj srei, nije pobrinuo da ocu javi ikakav glas o
sebi, jer da je otac doznao, ili tko od nas, ne bi on morao oekivati
ono udo s trskom, da stekne otkupninu. A sada me mori strah, kad
pomislim jesu li ga oni Francuzi oslobodili, ili su ga moda ubili, da
prikriju svoje razbojstvo. Mui me sve to, i nema mi na putu vie
onoga zadovoljstva s kojim sam krenuo, nego samo tuge i alosti. Oj
dobri brate moj, gdje li si sada, da te potraim i da te izbavim iz
muka tvojih, sve ako ja zapao u muke! Oh, tko e naemu starcu ocu
javiti glas da si na ivotu, ma i u najdubljoj tamnici u Berberiji, jer
tebe e izbaviti odanle njegovo blago, bratovo i moje! Oj krasna,
estita Zoraido, tko bi tebi uzvratio dobro koje si iskazala mojem
bratu! Da nam je biti kod preporoda tvoje due i u svatovima tvojim,
kolika bi nam radost bila svima!
To je i tako je govorio sudac, sav ganut glasom o bratu, a svi
koji su ga uli pridruie se i poalie njegovu tugu. Kad je dakle
vidio upnik da mu je ovako dobro polo to je naumio i to je
poelio kapetan, ne htjede ih dulje putati u alosti, nego ustane od
stola, ode onamo k Zoraidi, uhvati je za ruku, a za njom pou
Luscinda, Doroteja i sueva ki. Kapetan je ekao da vidi to to
upnik kani, a on uhvati drugom rukom i njega za ruku, pristupi s
obadvoma sucu i onim drugim vitezovima i ree:
Suspregnite suze, gospodine sue, jer vama se izvruje to
god ste eljeli: evo pred vama dobroga brata i dobre snahe vae. Evo
kapetana Viedme i evo krasne Maurkinje, koja mu je onoliko dobro
iskazala. Francuzi o kojima sam vam govorio, ovako su ga ogolili,
da vi mognete pokazati svoju velikodunost.
Poleti kapetan da zagrli brata, a on mu poloi obadvije ruke na
prsa, da ga razmotri malo izdaljega; ali kad ga je prepoznao, zagrli
ga tako srdano i prolije tolike suze radosnice, da su se za njim
poveli gotovo svi koji su ondje bili. Rijei koje su njih dvojica
govorili, i uvstva koja su iskazali, teko da se mogu i zamisliti, a
kamoli opisati. Sad pripovijedaju nabrzo svoje doivljaje; sad
iskazuju bratsku ljubav; sad sudac grli Zoraidu; sad joj nudi sav svoj
imutak; sad veli svojoj keri neka je poljubi; sad krasna kranka i
prekrasna Maurkinja opet izmamljuju suze svima. Sve je te neobine
zgode pozorno i bez ijedne rijei promatrao don Quijote, te ih
smatrao za prikaze skitnikoga vitetva. Uglave sada da kapetan i
Zoraida odu s bratom u Sevilju i jave ocu da se sin naao i
oslobodio, pa da otac, ako uzmogne, bude u svatovima i na krtenju
Zoraidinu, kad ve sudac ne moe odustati od puta na koji je krenuo,
jer mu je stigao glas da za mjesec dana kree mornarica iz Sevilje u
Novu panjolsku, te bi mu jako nezgodno bilo da promai tu
plovidbu. Svi se obraduju i povesele sretnoj zgodi sunjevoj, a kako
je bila ve prevalila pono, odlue se za poinak, koliko im je od
noi jo ostalo. Don Quijote se ponudi straiti u dvoru, da ne bi
nahrupio kakav gorostas, ili drugi skitnik zlotvor, pomaman za
skupocjenim blagom krasote to se tu nalazi. Zahvale mu oni koji su
ga znali, i pripovjede sucu udni hir don Quijotov, pa se i on
nasmije. Jedini Sancho Panza htjede svisnuti to toliko oklijevaju s
poinkom, te se smjesti bolje od sviju, na samaru svojega magarca,
ali to e on ljuto iskihati, kako e se dalje vidjeti. ene se dakle
sklone u svoju sobu, oni se drugi smjeste kako su mogli, a don
Quijote izie pred krmu, da strai i uva dvor, kako je obeao.
Kad bude pred zoru, zauju gospoe tako mio i lijep glas, da ga
se nisu mogle nasluati, pogotovo Dorotea, koja jo bijae budna i
do koje spavae doa Clara od Viedme, jer tako se zvala sueva ki.
Nitko nije ni sanjao tko to pjeva, a bio je to samo glas, i nije ga
nikakvo glazbalo pratilo. Sad im se inilo da pjeva na dvoritu, sad
opet u staji. I dok su one, zauene, pozorno sluale, prie Cardenio
vratima njihove sobe i ree:
Tko ne spava, neka slua! ut e mazgara, koji pjeva da je
milina sluati.
[249]

ujemo ga ve, gospodine odgovori Dorotea.
Otie Cardenio, a Dorotea uzme sluati to god je pomnije
mogla, te zauje ovu pjesmu:
etrdeset trea glava
u kojoj se kazuje umiljata pria mazgarova, i jo druge neobine
zgode koje su se dogodile u krmi.
Ja sam brodar ljubavi,
Po puini plovim njenoj,
Al mi nada poginula,
Da u stii kojoj luci.
U daljini vidim zvijezdu,
Blistaviju i krasniju,
Neg Palinur
[250]
to je vidje,
I ja hrlim za njom samo.
Ne znam, zvijezdo, kud me vodi,
Ja zbunjene due plovim
I upirem k tebi oi,
Tihe due u nemiru.
Nemilom se stidljivou
I oporom au krije
Ko oblakom ispred mene,
Kada ginem da te gledam.
Oj zvijezdo jasna, sjajna,
Tvoja svjetlost mene krijepi,
Onog asa kad se smrai,
Smrait e se ivot moj.
Kad je pjeva dotle dopjevao, prisjeti se Dorotea da ne bi ni
Clari bilo zgorega uti onako lijep glas. Prodrma je dakle i odovud i
odonud, a kad ju je probudila, ree joj:
Oprosti mi, mala, to te budim, htjela bih da se naslua i
nauiva glasa kakva nee moda uti za svega ivota.
Clara se probudila: sva jo sanjiva, nije u prvi mah ni razumjela
to joj Dorotea kazuje. Zapita je dakle, a Dorotea joj ponovi. Clara
pripazi, ali tek to je ula dva stiha koje je pjeva otpjevao, zadrhta
ona tako kao da je trese groznica. Privinu se k Doroteji, ogrli je i
ree:
Jaoh, gospoice, duo i ivote moj! Zato ste me probudili?
Kamo sree da mi je sklopiti oi i zaepiti ui, pa da ne vidim i ne
ujem toga nesretnoga pjevaa!
to ti to govori, djevojice? Ta vele da to pjeva neki
mazgar.
Nije, nego vlastelin odgovori Clara a u njegovoj je
vlasti moja dua, te ako je on ne oslobodi, nikada mu se nee oteti.
Zadivi se Dorotea djevojinim ganutljivim rijeima, i uine joj
se mnogo razboritijima nego to bi bile spram mladih godina njenih,
te joj rekne:
Vi tako govorite, gospoice Clara, da vas ne mogu
razumjeti. Objasnite mi i recite to je to s duom i s vlastelinom i s
tim pjevaem iji vas glas toliko uznemiruje. No ne odgovarajte mi
jo sada: voljna sam vam pomoi da se ne bojite, ali bih rado uivala
sluajui to on pjeva. ini mi se da je zapoeo pjevati novu pjesmu
i nov napjev.
Uivajte! U dobar as! odgovori Clara.
I da ne uje, zaepi obadvjema rukama ui. Dorotea joj se
zaudi, ali uzme sluati to onaj pjeva. A on nastavi ovako:
Oj nado mi slaana,
to kri put po ljutim tjeskobama
I kroi postojana
Po stazi kud si namjerila sama,
Nek srce te ne zebe,
Kad svakog trena gleda smrt do sebe.
Pobijedit nigda nee
Nit asno slavlje slavit due trome:
Zadobit nee sree,
Kad u nemoi usudu se svome
Odupirat ne znadu,
Neg tihomu se odaju neradu.
to ljubav cijeni drago
Milinu svoju, pravo je, valjano;
Najvrednije je blago
to njenim miljem bude prokuano.
Starinska istina je,
Da ne cijeni to te malo staje.
Sve zapreke bez broja
Prevladat ljubav postojana znade;
I ljubav stalna moja
Premoi sve e nebrojene jade.
Te vrstu nadu gojim,
Sa zemlje stii k nebesima svojim.
Tako on zavri pjesmu, a Clara opet zajeca. Sve to razbudi u
Doroteji elju da uje uzrok toj umiljatoj pjesmi i alostivu
plakanju. Zapita je dakle opet to je ono maloas htjela rei. Onda se
Clara, u strahu da je ne bi ula Luscinda, privije uz Doroteju, zagrli
je, primakne usta k njenu uhu, samo da nitko ne uje to govori, te
e joj:
Taj to pjeva, gospoice, sin je nekoga viteza iz kraljevine
Aragonije, vlastelina dvaju sela, a ivi suelice mojoj oinskoj kui
u Madridu. Prozori su na oevoj kui bili dodue zimi zastrti,
[251]
a
ljeti zatvoreni kapcima, ali kako bilo da bilo, taj me vitez opazio, ili
u crkvi, ili na drugome mjestu, ne znam. No on se zaljubio u mene, a
to mi je s prozora svoje kue kazivao tolikim znacima i tolikim
suzama, da sam mu morala povjerovati i zavoljeti ga, i ne znajui
jo to hoe. Javljao mi i znakom zdruujui ruku s rukom, te mi
time kazivao da e se vjenati sa mnom. Jako sam se tomu radovala,
ali kako sam sirotica bez majke, nisam znala komu bih se povjerila.
Nisam mu dakle iskazivala nikakvu drugu sklonost, nego samo kad
nije bio kod kue moj otac, a ni njegov, digla bih malko zastor ili
odkrinula kapak, da me vidi. Tomu bi se on toliko veselio te se
inilo da e poludjeti od veselja. Uto doe vrijeme da moj otac
otputuje. On je to znao, ali nije doznao od mene, jer ja nisam imala
prilike da mu reknem. ujem onda da se razbolio od alosti, te kad
smo odlazili, nisam ga ni vidjela, da se barem oima oprostim s
njim. No kad smo proputovali dva dana i stigli u gostionicu u nekom
selu, dan puta odavde, opazim ga na gostionikim vratima,
preodjevena u mazgara, a ta mu je preobuka tako pristajala te ga
nebih ni poznala da mi nije u srcu njegov lik. Prepoznam ga,
zaudim se i obradujem. On me pogleda kradom od oca, od koga se
uvijek krio kad god bi me sreo na putu ili u gostionici. A jer znam
tko je on, i vidim da od ljubavi prema meni i pjeai i toliko se
mui, ginem ja od jada, te kud god on stupi, onamo lete moje oi.
Ne znam to on kani i kako je izmaknuo ocu, koji ga neizmjerno
voli, jer mu je jedinac i jer je i vrijedan, kako ete se uvjeriti i sami
dok ga budete vidjeli. A jo vam velim: sve to to pjeva, iz njegove
je glave, te ujem da je jako uen i k tome pjesnik. Kad god ga
vidim ili mu zaujem pjesmu, sva drem od straha i bojim se nee
li ga otac prepoznati, te dokuiti nau ljubav. Nisam, otkad ivim, ni
rijei progovorila s njim, a ipak ga toliko volim da bez njega ne
mogu ivjeti. Ovo je, gospoice, sve to vam znam rei o tome
pjevau, iji vas je glas toliko razdragao; po samome glasu
razabirete ve da on nije mazgar, nego gospodar duama i selima,
kao to sam vam rekla.
Ne brinite se, gospoice Clara ree sada Dorotea te ju
izljubi tisuu puta ne brinite se, velim, nego poekajte dok svane
dan, a ja se uzdam u Boga da u vau ljubav uputiti na pravi put i
navratiti na sretan svretak, kakav i prilii takvu valjanu poetku.
Jaoh, gospoice! odgovori doa Clara kakvu svretku
i da se nadam, kad je njegov otac onako otmjen i bogat, te e mu se
initi da ja nisam dostojna ni da budem slukinja njegovu sinu, a
kamoli ena? A da se udam kradom od mojega oca, to ne bih
nipoto. eljela bih jedino da se taj mladi vrati i mene se okani.
Kad mi ne bude pred oima i kad nas rastavi daleki put, odlanut e
mi valjda ova tegoba. Ali da pravo reknem, ne vjerujem ni da e mi
to pomoi. Ne znam otkud me i kako zaokupila ta ljubav, jer ja sam
jo djevojica, a i on je mladi valjda istih godina. Nisam jo
navrila ni esnaestu; sada u o Miholju navriti, veli otac.
Dorotea se nije mogla suspregnuti da se ne nasmije kad je ula
kako djetinjasto govori doa Clara, te joj ree:
Hajde, gospoice, da otpoinemo jo ovo malo noi, a dok
svane, uredit emo ve, ako Bog d.
Umire se one, i u svoj krmi zavlada mrtva tiina. Samo
krmariina ki i Maritornes, slukinja njena, nisu spavale. Znale su
one od kakve bolesti boluje don Quijote i da on sada strai pred
krmom oruan i na konju. Odlue dakle njih dvije da se malo
poale s njim ili barem da protrate vrijeme sluajui njegove
ludorije.
Na cijeloj krmi ne bijae prozora koji bi gledao van, nego je
jedino na slamari bila rupa kroz koju izbacuju slamu. Pred tu rupu
stanu one dvije poludjevice i smotre don Quijota na konju, kako se
podupro o svoj raanj, te as po as bolno uzdie misli: evo e
mu se iskinuti dua. A i zauju ga kako govori njenim, zaljubljenim
glasom:
Oj vladarice moja Dulcinea od Tobosa, ti udo od krasote,
kraju i vriko razboritosti, poklade najvee domiljatosti, skrovite
estitosti i naposljetku sliko svega to je valjano, estito i ljupko na
svijetu! to li mi sada radi? Misli li moda na svojega sunja
viteza, koji je rado srnuo u tolike pogibije, samo da tebi poslui? Oj
ti svijetla boice s tri lica,
[252]
javi mi glas o njoj! Moda ti sa zaviu
gleda sada njeno lice, a ona se eta po hodniku sjajne palae svoje,
ili se grudima nagnula na balkon, te razmilja kako bi, bez tete
svojoj uzvienosti i estitosti, ublaila jad od kojega ovo moje jadno
srce gine zbog nje, kako bi prodiila moje muke, kako bi umirila
moju brigu, te kako bi, naposljetku, udahnula ivota mojoj smrti i
nagradila moju slubu. A ti, sunani boe, koji valjda ve hiti i
pree konje, da urani i ugleda moju vladaricu, molim te, kad je
bude ugledao, pozdravi mi je; ali pazi, kad je ugleda i pozdravi,
da joj ne bi cjelnuo lice, jer ja u ljubomorniji biti na tebe nego to si
ti bio na onu hitru neharnicu za kojom si se znojio i trao po ravnici
tesalskoj, ili po obali Penejevoj; ne sjeam se pravo kuda si onda
trao ljubomoran i zaljubljen.
[253]

Kad je don Quijote u svojoj tualjci dospio dotle, zaapue mu
krmariina ki s-s! te mu rekne:
Molim vas, gospodine, hodite ovamo!
Kad mu je tako dala znak i progovorila, obazre se don Quijote i
na mjeseini, koja je jasno sijala, opazi da ga zovu k onoj rupi, a
njemu se ta rupa uini prozorom, i jo s pozlaenim reetkama,
kakve prilie sjajnim dvorima, jer njemu je ta krma dvor. I odmah
on zamisli u ludoj pameti, kao to onomad, da ga krasotica djevojka,
ki gospodarice toga dvora, svladana ljubavlju, opet napastuje; ali
ne htjede biti neuljudan i nezahvalan, te okrene Rocinanta, pritjera
ga k rupi, a kad opazi one dvije djevojke, rei e:
alim vas, krasna gospoice, to ste ljubavne misli svoje
navratili ovamo, odakle vam one ne mogu biti uzvraene onako
kako zasluuje vaa vrednoa i milina. Ali nemojte za to kriviti
ovoga jadnoga skitnika viteza, komu je Amor onemoguio da ljubav
svoju pokloni ikojoj drugoj do jedinoj onoj koja je neograniena
vladarica njegove due od onoga asa kad ju je oima ugledao.
Oprostite mi, estite gospoice, i sklonite se u svoju odaju, te mi
nemojte vie dojavljivati elje svoje, da ne uzmoram i opet
iskazivati nezahvalnost. No ako ljubavi vaoj spram mene mogu
ugoditi iim drugim to nije ljubav, samo kazujte, a ja vam se
kunem onom odsutnom mojom slatkom neprijateljicom da u vam
udovoljiti, sve ako zaitete pramen Meduzine kose, koja je od samih
zmija, ili same zrake sunane, da vam ih u staklenicu zatvorim.
Nita od toga ne treba mojoj gospodarici, gospodine vitee
priklopi Maritornes.
to treba dakle vaoj gospodarici, umna drubenice?
zapita don Quijote.
Samo jedna od vaih krasnih ruku odgovori Maritornes
da njome ublai ivu elju to ju je dovela na ovaj prozorak, na
veliku opasnost njenoj asti, jer da je opazi otac, svu bi je sasjekao.
To bih ja htio vidjeti! odgovori don Quijote. Pazit e
se on, ako nee da nastrada ljue nego ikoji otac na svijetu, to je
ozlijedio njeno tijelo ljubljenoj keri svojoj.
Maritornes nije ni sumnjala da e don Quijote pruiti ruku,
kako su ga zamolile, te smisli to e sada uiniti. Sie odande, otri
u staju, skine magarcu Sancha Panze povodac, te se bre vrati k rupi
ba u onaj as kad je don Quijote stao nogama Rocinantu na sedlo,
da dohvati prozori s reetkom, za kojim je zamiljao zaljubljenu
djevicu, pa prui ruku i progovori:
Evo vam, gospoice, ova ruka, ili, bolje da reknem, ovaj bi
zlotvorima na svijetu: evo vam, velim, ova ruka koju nije dirnula
ruka nijedne ene, pa ni one koja je neograniena vlasnica svega
mojega tijela. Ne pruam vam aku da je poljubite, nego da
razmotrite tkivo njenih tetiva, krepinu njenih miica, jedrinu i
punou njenih ila, te da rasudite po tome kolika je jakost cijele ruke
koja ima onakvu aku.
Odmah emo vidjeti odvrati Maritornes, pa spetlja od
povoda petlju, ali na eput, da se lako drijei, i nabaci mu na aku,
onda sie odande od rupe i svee vrsto drugi kraj na bravu od vrata
na slamari.
Don Quijote osjeti na ruci hrapavo ue, te ree:
ini mi se, gospoice, da vi meni vie eete ruku, nego
milujete. Nemojte tako loe postupati s njome, jer ona nije skrivila
ovo zlo koje vam ja po svojoj volji inim, a i ne valja da na ovakvoj
maloi iskaljujete svoju zlovolju. Promislite da se onaj koji istinski
ljubi ne sveti ovako ljuto.
Ali sav taj govor don Quijotov nije nitko vie sluao, jer im ga
je Maritornes svezala, utee i ona i ona druga i gotovo puknue od
smijeha, a njega ostavie tako svezana da se nije nikako mogao
osloboditi.
Stoji on dakle, kako je ve reeno, na Rocinantu, sva mu ruka u
rupi i svezana za bravu na vratima, pa ga mori silan strah i briga da
se ne bi Rocinante iole maknuo, jer onda e se on objesiti o ruku; ne
smije on zato ni da se gane, premda bi se od strpljivosti i mirnoe
Rocinantove mogao jamano nadati da se nee maknuti itavo
stoljee.
Kad je don Quijote dakle vidio da je privezan, a djevojke ve
otile, uzme umiljati da se sve to dogodilo po aroliji, kao to
onomad kad ga je u tome istom dvoru izmlatio onaj zaarani Maur
mazgar. Proklinjao je u sebi svoju lou pamet i neoprez, gdje je ve
jedanput nastradao u tome dvoru, pa i drugi put srnuo u tu opasnost,
premda je skitnicima vitezovima mudra navika: kad pokuaju koju
pustolovinu i ona im ne poe za rukom, da to smatraju znakom koji
im kazuje da ta pustolovina nije namijenjena njima, nego drugima,
te im nije potrebno pokuavati je iznova. No ipak je trgao ruku, da
vidi hoe li se kako osloboditi, ali bijae tako vrsto privezan da mu
je zaludna bila muka. Istina je dodue da je trgao oprezno, samo da
se ne bi maknuo Rocinante; eljan je da sjedne i da uzjae na sedlo,
no ne moe, nego mora stajati na nogama, ili iupati ruku.
Sjeti se on sada Amadisova maa, nad kojim ari nemaju
nikakve moi; stane proklinjati sreu svoju; pone kukati kolika e
svijetu teta biti dok on bude ovdje boravio zaaran, jer da je
zaaran, o tom nije ni sumnjao; uzme se opet sjeati ljubljene svoje
Dulcineje od Tobosa; okrene dozivati estitoga perjanika Sancha
Panzu, koji se izvalio na samar svojega magarca i zaronio u san, pa
ne zna toga asa ni za mater koja ga je rodila; uzme vitez prizivati
mudrace Lirgandeja i Alquifa, da mu pomognu; uzme zazivati dobru
prijateljicu Urgandu, da mu priskoi. Tako svane naposljetku i jutro,
a on, oajan i zbunjen, rie kao bik i ne nada se da e ga minuti
nevolja dok se razdani, nego je smatra vjeitom i misli da je zaaran
zauvijek. Pogotovu tako misli kad vidi da se Rocinante i ne mie;
sudi dakle da e ovako, ne jedui, ne pijui i ne spavajui, prostojati
on i konj njegov sve donde dok ne mine kobna sila tih zvijezda, ili
dok koji jo mudriji arobnjak ne skine s njih ni.
No jako se prevari, jer tek to stade svitati, stignu pred krmu
etiri ovjeka konjanika, dobro opremljeni i oboruani, s pukom na
obluku. Ponu lupati krmi u vrata, koja su jo bila zatvorena, a kad
to vidi don Quijote, koji jo uvijek strai strau, zavikne otresitim
glasom:
Oj vi vitezovi, ili perjanici, ili to bili da bili, ne lupajte u
vrata ovoga dvora, jer valjda je prilino jasno da u ovo doba u dvoru
spavaju, i nije obiaj otvarati tvrave dok sunce ne sine po svoj
zemlji. Odlazite i ekajte dok se ne razdani, a onda emo vidjeti je li
pravo ili nije da vam otvore.
Kakva je ovo, dobijesa, tvrava ili dvor rei e jedan
pa da nam trebaju takve ceremonije? Ako ste vi krmar, naredite
neka nam otvore. Mi smo putnici, pa bismo samo da nahranimo
konje i dalje da krenemo, jer nam se uri.
Zar sam ja, vitezovi, nalik na krmara? zapita don
Quijote.
Ne znamo na koga ste vi nalik odgovori onaj ali
znamo da govorite ludorije, dok ovu krmu dvorom krstite.
Dvor je ovo odvrati don Quijote i jo od najboljih u
svem ovome kraju, a u dvoru su linosti koje su drale ezlo u ruci i
nosile krunu na glavi.
Bolje bi im bilo obratno priklopi putnik ezlo u glavi i
kruna u ruci. Bit e valjda unutri kakva glumaka druina, jer oni
znaju zaista esto nositi krunu i ezlo; ali ne vjerujem da bi u
ovakvoj maloj krmi i gdje je ovakva tiina, prebivale linosti
dostojne krune i ezla.
Slabo vi poznajete svijet odvrati don Quijote kad ne
znate kakve se zgode obiavaju dogaati skitnikomu vitetvu.
Dosadi putnicima taj razgovor s don Quijotom, te oni opet
zaponu bijesno lupati, tako da se probudio krmar, a i svi koliko
god ih je u krmi. Ustane krmar, da vidi tko to lupa. A dotle jedan
od konja na kojima su doli ovi to lupaju bijae pristupio da omirie
Rocinanta koji je, krotak i turoban, oputenih uiju, nepomian,
nosio svojega otegnutoga gospodara; inio se dodue Rocinante kao
da je od drveta, ali i on je na koncu konca bio od mesa, te se morao
osvrnuti da i sm omirie onoga koji ga tako miluje. No im se on
maknuo, razmaknu se don Quijotu noge, okliznu se sa sedla, te bi
bubnuo o zemlju da nije visio o ruci. Tako ga strano zaboli, te je
pomislio ili da mu sijeku aku ili da mu kidaju ruku. Najgore mu je
zlo bilo to je malne na zemlji bio i gotovo dodirivao tlo nonim
prstima, jer kad vidi da je ovako blizu i samo to nije stao tabanima,
mui se i otee, koliko god moe, da dopre do zemlje, poput onih
koje udaraju na muke i vjeaju ih tako da i dodiruju i ne dodiruju
zemlju, te nesretnici sami veaju svoje bolove jer se upinju da se
otegnu, zavarani nadom da e dohvatiti tlo ako se samo jo malko
protegnu.
etrdeset etvrta glava
u kojoj se nastavljaju neuveni dogaaji u krmi.
Uzvikao se don Quijote toliko da je krmar sav zaplaen bre
otvorio na krmi vrata te iziao da vidi tkono onako jaue; a i oni
vani prionu isto tako. Maritornes, koja se ve bila probudila i ni od
koga opaena odrijei povodac kojim je don Quijote privezan, te se
on odmah svali na zemlju, pred krmarom i putnicima, koji su mu
prili, te ga sada zapitaju to mu je da tako vie.
Don Quijote im ne odgovori ni rijei, nego skinu ue s ruke,
ustade, uzjaha na Rocinanta, prihvati tit, uprije raanj i odjaha
komad u polje, vrati se srednjim kasom i ree:
Tko god veli da sam ja s pravom bio zaaran, ja njemu, ako
mi vladarica moja princeza Micomicona doputa, odgovaram da je
la, te ga izazivam na dvoboj.
Pridolice se zaude don Quijotovim rijeima, ali im krmar
razbije uenje, rekav im tko je don Quijote i da ne trebaju mariti za
njega, jer nije pri zdravoj pameti.
Zapitaju oni krmara nije li moda u ovu krmu stigao momi
od petnaestak godina, odjeven kao mazgar, takav i takav, pa ga
opiu ba onako kakav je bio zaljubljenik done Clare. Krmar im
odgovori da u krmi ima mnogo svijeta, a on nije primijetio
momia za koga pitaju. No kad jedan od njih opazi koiju u kojoj
se dovezao sudac, rei e:
Tu je on jamano, jer je tu koija za kojom je, vele, otiao.
Neka jedan od nas ostane na vratima, a drugi e ui i potraiti
momia. Dobro bi bilo kad bi koji od nas pripazio oko cijele
krme, da nam on ne pobjegne preko zida.
Tako emo i uraditi odgovori jedan od njih.
Uu dakle dvojica u krmu, jedan ostane na vratima, a jedan
poe oko krme. Sve je to gledao krmar i nije mogao dokuiti to
su se toliko uurbali, premda je ve razabrao da trae onoga mladia
koga su mu opisali.
Dotle se i razdanilo, pa se i zato, i zbog vike don Quijotove, svi
porazbudili i poustajali, pogotovo doa Clara i Dorotea, koje su loe
i prospavale tu no, jedna od uzrujanosti to joj je oboavatelj u
blizini, a druga od elje da ga vidi. Don Quijote je malne svisnuo i
pobjesnio od ljutine i jada to nitko od te etvorice putnika i ne mari
za njega, a na pitanja mu i ne odgovaraju, pa da je pronaao u
vitekim zakonima da je skitniku vitezu slobodno latiti se i prihvatiti
se drugog posla, kad se ve rijeju i vjerom zavjerio da se niega
nee laati dok ne dovri to je obeao, udario bi on sada na sve
njih, te bi ih prisilio da odgovaraju, htjeli ili ne htjeli. Ali kako je
sudio da mu ne prilii i ne valja zapoinjati ikakvo novo djelo dok
nije Micomiconu uspostavio u kraljevstvo, morade utjeti i mirovati,
pa saekati da vidi to su ti putnici toliko upeli.
Jedan od njih nae mladia, koga je traio: spava on kraj
momka mazgara, te i ne sanja da ga itko trai, a kamoli da bi ga tko
naao.
Uhvati ga taj ovjek za ruku i ree:
Zaista, gospodine don Luise, jako vam dolikuje ova odjea u
kojoj ste, a postelja ba i pristaje uz njegu u kojoj vas je odnjegovala
mati vaa.
Mladi protare sanjive oi i zagleda se u toga to ga je uhvatio.
Onda prepozna oeva slugu i tako se uplai da nije neko vrijeme
mogao ni rije izustiti. A sluga nastavi:
Nema sada druge, don Luis, nego vi otrpite i vratite se kui,
ako ne elite da va otac, a moj gospodar, promijeni svijetom, jer
nikako drugaije nee ni biti, u kolik je jad zapao kad ste vi nestali.
A otkud mi je doznao otac zapita don Luis da sam ja
udario ovim putem i u ovoj odjei?
Odao mu je odgovori sluga neki ak komu ste vi rekli
to kanite, jer ga je ganuo jad u koji je va otac zapao poto ste vi
nestali. Poslao je dakle etiri sluge da vas trae, i evo smo vam svi
na slubu, sretni i presretni to smo izvrili nalog, i vraamo se s
vama pred oi onomu koji vas je eljan vidjeti.
Bit e onako kako ja budem htio ili kako nebo odredi
odgovori don Luis.
A to biste vi htjeli, i to bi nebo odreivalo, nego da se
vratite? I ne moete drugaije.
Sve to su njih dvojica razgovarali sluao je momak mazgar,
koji je bio blizu don Luisa. Ustane on, ode k don Fernandu i
Cardeniju, i svima drugima, koji su se ve odjenuli, te im kae to se
zbiva. Ispria im kako onaj ovjek govori tomu mladiu: don, i to
oni razgovaraju, i kako ga sluga nagovara da se vrati u oinsku
kuu, a mladi nee. I zbog toga i zbog onoga to su ve znali, zbog
lijepoga glasa to mu je nebo dalo, poele svi da uju poblie tko je
on, i da mu pomognu, ako mu se bude kakvo nasilje inilo. Odu
dakle onamo gdje don Luis jo bijae u razgovoru i prepirci sa
svojim slugom.
Uto izie iz svoje sobe Dorotea, a za njom sva zbunjena doa
Clara. Dorotea zovne Cardenija ustranu i prenese mu ukratko vezu
pjevaevu i doe Clare. A Cardenio izvijesti Doroteju kako su dole
oeve sluge i trae mladia, ali joj ne ree ba tiho, pa ga je Clara
ula, te se ona sva zaprepasti, i zacijelo bi se sruila da je nije
Dorotea bre pridrala. Cardenio ree Doroteji neka se vrate u sobu,
a on e nastojati svemu doskoiti, pa tako one i uine.
Ona etvorica to su u potrazi za don Luisom bijahu ve u
krmi: okruili oni mladia i nagovaraju ga neka se ne skanjuje,
nego neka se odmah vrati ocu. On im odgovori da nipoto ne moe
dokle god ne obavi neto gdje mu se radi o ivotu, asti i dui.
Zaokupe ga onda sluge i reknu mu da se nikako ne vraaju bez
njega, te e ga povesti, htio on ili ne htio.
Neete odvrati im don Luis osim da me mrtva
odvezete; kako god vi mene odavde vodili, odvest ete me mrtva.
Na tu se prepirku ve sletjeli gotovo svi koji su u krmi:
Cardenio, don Fernando, drugovi njegovi, sudac, upnik, brija i
don Quijote, jer on ne smatra vie potrebnim straiti pred dvorom.
Cardenio je ve znao za mladievu ljubav, pa zapita sluge zato
hoe da odvedu toga mladia protiv njegove volje.
Zato odgovori jedan od njih etvorice da spasimo
ivot njegovu ocu, jer otkad je mladi nestao, jedva mu je otac i iv.
Na to mu odgovori don Luis:
Neka se nitko ne brine to ja radim. Ja sam slobodan, pa ako
me bude volja, vratit u se, a ne budem li htio, nitko me od vas ne
smije siliti.
Prisilit e vas, gospodine, vaa pamet odgovori onaj
ovjek a ako ne bude pameti, bit e nas, da uinimo ono zato
smo doli i to nam je dunost.
Da ujemo kakav je povod vaem zahtjevu rei e sada
sudac.
Ali onaj ga je ovjek kao susjeda prepoznao, te odvrati:
Zar ne poznajete, gospodine sue, ovoga viteza? To je sin
vaega susjeda, a izmaknuo je iz oinske kue evo u toj odjei, koja
ne dolikuje njegovu staleu, kako i sami vidite.
Pogleda ga onda sudac pozornije i prepozna ga, pa ga zagrli i
ree:
Kakve su vas djetinjarije, don Luis, ili kakvi jaki razlozi
naveli da se pojavljujete u ovakvoj odjei, koja loe pristaje vaemu
staleu.
Mladiu udare suze na oi, te nije mogao ni rije sucu
odgovoriti. A sudac rekne onoj etvorici neka budu s mirom, jer e
sve dobro biti, pa uhvati don Luisa za ruku, odvede ga ustranu i
zapita ga kako je dospio ovamo.
Dok je sudac ispitivao to i jo drugo, zauje se krmi na
vratima silna vika. Bila to dva gosta koji su prenoili u krmi, pa
kad vidjee kako su svi zabavljeni time da doznaju to ona etvorica
trae, namjerili oni izmaknuti i ne platiti to duguju. No krmar se
vie brinuo za svoj probitak nego za tue poslove, te kad oni
htjedoe iz krme, zaustavi ih i zaite neka plate, i pokudi im
nevaljalu nakanu takvim rijeima da su mu oni odgovorili
pesnicama. Uzmu ga dakle gruhati, te se jadnik krmar uzvikao i
zapomae. Krmarica i njena ki smotre da jedini don Quijote nije
zaposlen, pa bi mogao priskoiti upomo; zovne ga dakle
krmariina ki:
Pomozite mojemu ocu, gospodine vitee, tako vam junatva
kojim vas je Bog obdario, jer ga oni nitkovi mlate kao ito.
Don Quijote joj odgovori mirno i vrlo ravnoduno:
Krasna gospoice, vaa molba nije pogodna, jer se ja ne
smijem laati nikakva drugoga posla dokle god ne zavrim onaj na
koji sam se zavjerio. Ali ja vam evo velim to sada mogu uiniti i
ime vam mogu posluiti: otrite i recite ocu neka se dri u tome
boju to god bolje moe, i neka se nipoto ne da pobijediti dok ja od
princeze Micomicone ne zamolim doputenje da mu smijem
priskoiti u nevolji, pa ako mi ona dopusti, znajte pouzdano da u ga
izbaviti iz nevolje.
Boe mili! klikne Maritornes, koja je tu bila dok vi
dobijete to doputenje o kojem govorite, ode moj gospodar na drugi
svijet!
Pustite me, gospoice, da ja zamolim za to doputenje
odgovori don Quijote jer kad ga dobijem, svejedno je: bio on i na
drugom svijetu, i odande u ja njega izbaviti, sve ako se sav svijet
usprotivi, ili u vas barem tako osvetiti na onima koji su ga strovalili
u to zlo da ete jo kako biti zadovoljeni.
Ne ree nita vie, nego klekne pred Doroteju, te zamoli
vitekim i skitnikim rijeima njenu visost neka bude milostiva i
dopusti njemu da priskoi i pomogne katelanu toga grada, koji je
zapao u veliku nezgodu. Princeza mu drage volje dopusti, te on
odmah natakne na ljevicu tit, prihvati ma i potri krmi na vrata,
gdje su ona dva gosta sveudilj zlostavljala krmara. No kad je stigao
onamo, zastade i smiri se, iako su mu Maritornes i krmarica
dovikivale neka se ne skanjuje, nego neka pomogne njihovu
gospodaru i muu.
Zastao sam odgovori don Quijote jer meni nije
slobodno laati se maa protiv perjanikog soja; nego mi dozovite
mojega perjanika Sancha, njegov je posao i dunost ova obrana i
osveta.
To se zbivalo na vratima krme, gdje su jo pljutali bubotci i
pljuske, sve na tetu krmarovu i na jad Maritorni, krmarici i njenoj
keri, koje su oajavale gledajui oklijevanje don Quijotovo i
nevolju u koju im je zapao mu, gospodar i otac.
Ali ostavimo sada krmara, jer valjda e se tkogod nai da mu
priskoi, a ako se ne nae, neka trpi i uti onaj koji se usuuje na
vie nego to mu je spram sila i vratimo se pedeset koraaja, da
vidimo to je don Luis odgovorio sucu. Ostavili smo ih kad je sudac
zapitao don Luisa zato je doao pjeice i jo u takvoj priprostoj
odjei. Mladi ga na te rijei uhvati krepko za ruke, kao da mu eli
iskazati kolika mu bol titi srce, te proli rijeku suza i ree:
Gospodine, ne znam nita drugo rei, nego otkad je nebo
dosudilo i susjedstvo nae upriliilo da sam ugledao dou Claru,
kerku vau i vladaricu moju, od toga je asa ona zagospodarila
mojom voljom, a ako vaa volja nije protivna, istinski gospodaru i
oe moj, jo danas e mi biti vjenana druga. Zbog nje sam
pobjegao iz oinske kue, zbog nje sam u ovoj odjei, da poem za
njom kud god ona krene, kao strijela za nianom, kao brodar za
zvijezdom. Ona i ne zna za moje elje, to jest ne zna nita vie nego
to je razabrala nekoliko puta kad je odande gledala kako mi suze
udaraju na oi. Vi, gospodine, znate i sami da su mi roditelji bogati i
plemeniti, a ja sam im jedinac batinik. Ako su vam te prilike
pogodne da biste me htjeli dokraja usreiti, primite me odmah za
sina. A ako u mojega oca budu drukije nakane, te njemu ne bude
po volji blago koje sam ja naao, od ljudske je volje jae vrijeme,
koje razara i mijenja sve.
Tako ree zaljubljeni mladi i zautje. Sluao ga sudac
zauen, zbunjen i zadivljen od toga naina i razboritosti kako mu je
don Luis otkrio svoje misli, te nije znao ni to bi ni kako u toj
nenadanoj i neoekivanoj zgodi. Odgovori mu dakle jedino to neka
se sada smiri i neka zadri svoje sluge, da ga danas jo ne vraaju
kui, pa e biti vremena smisliti to e svima najbolje biti. Don Luis
pristane, poljubi mu ruke, okvasi ih suzama, te bi bio ganuo i
kameno srce, a kamoli ne bi ganuo srce sucu, koji je kao razuman
ovjek ve bio razabrao kako je ovo njegovoj keri zgodna prilika
za udaju; ali ako se moe, elio bi da to bude s privolom don
Luisova oca, za koga zna kako tei da mu se sin uzvisi.
Dotle su se gosti izmirili s krmarom, te mu po savjetu i po
dobrim rijeima don Quijotovim, vie nego zbog prijetnja, isplatili
sve to je iskao. Don Luisove su sluge ekale da se sudac izjasni i da
se njihovu gospodaru vrati odmetnuti sin. No sada se uplete avo,
koji nikada ne spava: ba u taj tren ue u krmu onaj brija komu je
don Quijote oteo Mambrinov ljem a Sancho Panza magarev
samar, te ga zamijenio samarom svoga sivca. Odveo brija svojega
magarca u staju i tu opazio Sancha Panzu gdje neto petlja na
samaru, a im ga je opazio, prepozna ga, te se razjunai, navali na
Sancha i zavikne:
Ha, gospodine kradljive, jesam li te uhvatio! Vraaj mi
pliticu i samar i svu opremu to si mi oteo!
Kad je Sancho vidio kako taj odjedanput napada na njega i uo
kako ga grdi, zgrabi jednom rukom samar, a drugom pesnicom
bubne brijaa u lice, tako da su mu se zubi okrvarili. No brija se
uhvati za samar i ne puta ga, nego udari u toliku viku te se svi u
krmi strali na tu halabuku i kavgu:
Upomo, u ime kraljevo i u ime pravde! Ja hou to je moje,
i eto me ubi ovaj nitkov i razbojnik!
Lae odgovori Sancho Panza nisam ja razbojnik,
nego je moj gospodar don Quijote zadobio ovaj plijen u potenu
boju.
Prikuio se ve i don Quijote, obradovao se kako se njegov
perjanik valjano brani i napada. Uze ga sada smatrati za asna
ovjeka te odlui u srcu da e ga prvom prilikom oviteiti, jer je
udovoljio vitekim zakonima.
A brija ree u kavgi meu inim i ovo:
Gospodo, ovaj je samar moj isto onako kao i dua koju
Bogu dugujem, i poznajem ja njega kao da sam ga rodio, a tu je u
staji moj magarac, koji me nee utjerati u la. Stavite mu samar: ako
mu ne pristaje kao saliven, ne bio ja ovjek. tovie: onoga istoga
dana kad su mi oteli samar, oteli su mi i novu novcatu mjedenu
pliticu, koju nisam jo ni upotrebljavao, a stajala me cijelu kudu.
Don Quijote se nije mogao dulje suspregnuti: poe meu njih,
razvadi ih, poloi samar na zemlju, da se vidi dok se ne bude istina
objasnila, i ree:
Evo vidite, gospodo, jasno i oito, u kakvoj je bludnji ovaj
jadnik kad veli da je plitica ovo to je bilo, jest i bit e Mambrinov
ljem, koji sam ja zadobio u potenu boju, te zagospodario njime
kao zakonitim i pravim vlasnitvom. to se tie samara, u to se ja ne
mijeam; znam jedino rei da me moj perjanik Sancho zamolio za
doputenje da smije skinuti opremu s konja ove pobijeene kukavice
i njome okititi svojega.
[254]
Ja sam mu to dopustio, on je opremu
uzeo, a kako se ona preobrazila u samar, tomu ne znam drugi razlog
nego onaj obini, da se ovakve preobrazbe znaju dogaati u vitetvu.
Da ovo potvrdim, otri, sinko Sancho, i donesi taj ljem to ga ovaj
ovo krsti pliticom.
Bogme, gospodaru odvrati Sancho ako mi nemamo
boljega dokaza da se opravdamo, nego to to velite, onda je plitica
isto onakav Mambrinov ljem kao to je i ona njegova oprema
magarei samar.
Uini to ti nareujem odvrati don Quijote; ta valjda
nije sve u tome dvoru zaarano.
Sancho ode po pliticu te je donese, a kad je don Quijote ugleda,
uze je u ruke i ree:
Evo, gledajte, gospodo, s kojim obrazom taj jadnik veli da je
ovo plitica, a nije ljem, kako sam ja rekao. Tako mi vitekoga reda,
kojemu pripadam, ljem je onakav isti kakav sam i uzeo, a ja mu
nisam nita dodao niti otkinuo.
O tome nema sumnje priklopi sada Sancho jer otkad
ga je moj gospodar stekao, sve do dana dananjega bio je on s njime
samo jednu bitku, kad je oslobaao one nesretnike u lancima; a da
mu onda ne bjee toga ljema od plitice,
[255]
zlo bi mu se pisalo, jer u
onoj je bitki pljutalo kamenje.
etrdeset peta glava
u kojoj se konano objanjava sumnja o Mambrinovu ljemu i o
plitici, i jo druge zgode koje su se dogodile po zgoljnoj istini.
to velite, gospodo! rei e brija. Ovi ljudi svejednako
kazuju i tvrde da ovo nije plitica nego ljem.
A tko drugaije rekne umijea se don Quijote ja u
mu pokazati da lae, ako je vitez, a ako je perjanik, da lae tisuu
puta.
Na brija, koji bijae prisutan, a dobro je znao don Quijotov
hir, nakani jo poveati zbrku i produiti alu, da se svi nasmiju, te
progovori onomu drugomu brijau:
Gospodine brijau, ili to ste, znajte da sam i ja od vaega
zanata. Imam ja due od dvadeset godina svjedodbu, osposobljen
sam majstor i znam jako dobro sve brijake sprave i poslove. Osim
toga, ja sam za mladosti bio i vojnik, te znam i to to je ljem, to je
kaciga, to je ljem bez vizira, i to su sve druge naprave koje
pripadaju vojnitvu, to jest sve vrste ratnike opreme. Ne protivei
se dakle valjanijemu miljenju i pokoravajui se svagda
pametnijemu sudu, tvrdim da ova stvar ovdje, koju taj estiti
gospodin dri u rukama, ne samo da nije brijaka plitica nego ni
izdaleka ne moe biti plitica, kao to bijelo ne moe biti crno, a
istina ne moe biti la. I jo velim da je ovo dodue ljem, ali nije
itav ljem.
Zaista nije prihvati don Quijote jer nema sredine to
pokriva bradu.
Tako je! ree i upnik, koji je ve razumio nakanu
prijatelja brijaa.
Potvrde mu isto tako Cardenio, don Fernando i njegovi
drugovi, a bio bi pripomogao ali i sudac, samo da nije toliko
razmiljao o don Luisu: ono o emu je sudac mozgao bijae tako
ozbiljno i toliko ga je zaokupilo, da za one ale nije mario, gotovo i
nije na njih pazio.
Boe mili kliknu sada zalueni brija. Kako moe
ovoliki poteni svijet govoriti da ovo nije plitica, nego ljem? To bi
valjda moglo u udo staviti itavo jedno sveuilite, kako god
pametno bilo. No ako je ova plitica ljem, onda je jamano i ovaj
samar konjska oprema, kako ovaj gospodin ree.
Meni se ini da je samar doeka don Quijote ali ja
sam ve rekao da se u to ne mijeam.
Je li to samar ili konjska oprema priklopi upnik to e
presuditi jedini gospodin don Quijote. Njemu se u tim vitekim
poslovima pokoravaju sva ova gospoda i ja.
Tako mi Boga, gospodo ree don Quijote na ovom
sam dvoru dvaput boravio, i tolike su mi se neobine zgode dogodile
na njemu, da se ne usuujem pouzdano suditi ni o emu to na
ovome dvoru biva, jer mislim da se sve ovdje dogaa po nekim
arobnjakim i avoljim spletkama. Prvi sam put jako nastradao od
nekoga zaaranog Maura, a od drugih njegovih pomagaa ni Sanchu
nije bilo bolje. Noas sam pak gotovo dva sata visio o ruci, i ne
sanjajui kako sam zapao u tu nevolju. Drska bi dakle bila presuda,
kad bih ja sada htio suditi o zbrci ovoj. Na to to vele da je ovo
plitica, a nije ljem, ve sam odgovorio, ali se ne usuujem konano
presuditi je li ovo magarea ili konjska oprema, nego preputam
vama samima, gospodo, da rasudite. Vi niste oviteeni vitezovi, kao
to sam ja, pa moda niste opinjeni, nego vam je pamet bistra, te
moete sve na ovome dvoru razabrati kako je zaista, a ne kako se
meni ini.
Tako i jest povladi mu don Fernando vrlo je dobro
rekao gospodin don Quijote, da je na posao sada presuditi. A da
naa presuda bude to temeljitija, ja u vaa miljenja, gospodo,
pokupiti od svakoga nasamo, te u jasno i potpuno objaviti
zakljuak.
Onima koji su znali kako je don Quijote sulud bilo je sve na
silan smijeh; ali onima koji nisu znali uini se prijedlog najveom
glupou na svijetu, osobito onoj etvorici don Luisovih sluga, a i
don Luisu, pa i onoj trojici putnika to su sluajno stigli u krmu, a
ini se da su orunici Svetoga bratstva, kao to su i bili. No
najoajniji bijae brija, ija se plitica tu pred njegovim oima
pretvorila u Mambrinov ljem, pa on vidi da e mu se jamano i
samar preobratiti u bogatu konjsku opremu. Svi se redom smiju
gledajui don Fernanda kako obilazi od jednoga do drugoga i
svakoga pita za miljenje, te mu svaki na uho ape i tajno mu
priopuje je li ono dragocjeno blago o kojem se prepiru magarea ili
konjska oprema. A kad je pokupio glasove od onih koji znaju don
Quijota, progovori naglas:
Da prvo reknem, prijane, umorio sam se ve skupljajui
tolike glasove, jer koga god zapitam ono to elim doznati, svaki mi
veli kako je ludost rei da je ovo magarea oprema, kad je konjska, i
jo s konja plemenite pasmine. Otrpite dakle, jer unato vama i
vaemu magarcu ovo je konjsko sedlo, a nije magarei samar, te ste
vi svoje rijei i miljenje loe ustvrdili i nikako dokazali.
Ne bilo mi u raju naselja progovori jadnik brija ako
nije istina da se svi vi, gospodo, varate; i dua mi ne dola pred
Boje lice ako ovo nije samar, nego sedlo. Ali sila je jaa
[256]
... ne
velim nita vie. Ta nisam ja pijan, kad se nisam jo ni omrsio, osim
po grijehu.
Brijaevoj se nevolji nasmiju isto toliko koliko i don
Quijotovim ludorijama. A onda e rei don Quijote:
Sad ni kud ni kamo, nego da svatko uzme to je njegovo, pa
komu Bog dao, sveti mu Petar blagoslovio!
Jedan se od one etvorice slugu oglasi:
Ako ovo nije smiljena ala, ne razumijem kako mogu
ovako razboriti ljudi, kakvi svi ovdje jesu, ili se ine, govoriti i
tvrditi da ovo nije plitica, a ono da nije magarei samar. Ali kad
vidim da oni to tvrde i vele, zacijelo je posrijedi neka tajna, dok svi
tako tvrdoglavo udaraju protiv onoga to nam kazuje sama istina i
samo iskustvo. Jer tako mi... i on izvali ime se kune koliko
god ivi na svijetu ljudi, nee oni meni izbiti iz glave da je ovo
brijaka plitica, a ono magarei samar.
Moda je i magariin nadoveza upnik.
Svejedno je rei e sluga jer to se ne pita, nego se pita
je li magarei samar ili nije, kao to vi, gospodo, velite.
Jedan od one etvorice orunika to su uli, plane od srdbe i
zlovolje kad je uo tu prepirku, te zavikne:
Magarei je samar isto onako kao to je meni otac otac, a
tko je drugaije rekao ili rekne, taj se valjda nacvrkao.
Lae kao prosta hulja! odvrati mu don Quijote.
Razmahne se on ranjem, koji nije putao iz ruku, te da nije
orunik izmaknuo, bio bi ga odvalio po glavi i sa zemljom ga
sastavio. Raanj se na zemlji slomi, a kad oni drugi orunici vide
kako je nemilo napao na njihova druga, uzviu se i zazovu upomo
Sveto bratstvo.
Krmar koji je i sm pripadao orunicima,
[257]
otri bre po
svoju kratku palicu i ma, te se pridrui drugovima; don Luisovi
sluge okrue don Luisa, da im u meteu ne umakne; onaj brija, kad
vidje da se sve uskomealo, zgrabi opet svoj samar, a zgrabi ga i
Sancho; don Quijote se lati maa i navali na orunike; don Luis se
uzvie na svoje sluge neka se okane njega i neka priskoe upomo
don Quijotu, a tako i Cardeniju i don Fernandu, koji su pritekli don
Quijotu; upnik se uzvikao; krmarica zaciala; ki zajadala;
Maritornes zaplakala; Dorotea se zbunila; Luscinda se prenerazila; a
doa Clara pala u nesvijest. Brija gruha Sancha; Sancho mlati
brijaa; don Luis, koga se jedan sluga usudio uhvatiti za ruku da mu
ne umakne, odvalio mu pesnicom da su mu zubi zakrvarili; sudac ga
uzeo braniti; don Fernandu je pod nogama jedan orunik i on ga gazi
po miloj volji; krmar se jo jae uzvikao, te zove upomo Sveto
bratstvo, tako te je u svoj krmi sama cika, vika, jauk, zbrka,
preneraenje, uas, nevolja, bubotci, pljuske, batine, krvoprolie. A
usred toga metea, rulje i gungule, mune don Quijotu odjedanput u
glavu da se nalazi u kavgi na bojnom polju Agramantovu, te podie
toliku viku da je nadvikao svu krmu:
Stanite svi! Utaknite maeve! Smirite se! Sluajte me svi,
ako ne elite izgubiti glave!
Na tu silnu viku svi zastanu, a on nastavi i ree:
Zar ja vama ne velim, gospodo, da je ovaj zamak zaaran i
da u njem jamano prebiva neka vraja eta. Da se uvjerite o tome,
pogledajte eto roenim oima kako je ovamo prela i preselila se
meu nas kavga s bojnog polja Agramantova.
[258]
Gledajte kako se tu
bore za ma, tamo za konja, ovdje za orla, ondje za ljem, i svi se
borimo, i nitko nikoga ne razumije. Dete dakle, gospodine sue, i vi,
gospodine upnie, neka jedan bude kralj Agramante, a drugi kralj
Sobrino, pa da sklopimo mir, jer tako mi Boga svemoguega, ljuta je
sramota da se zbog ovakvih trica i kuina koljemo mi, ovoliki
odlini ljudi to smo se ovdje okupili.
Orunici, koji nisu razumjeli don Quijotova govora, a nemilo
su bili izubijani od don Fernanda, Cardenija i drugova, ne htjedoe
da se smire; brija se smiri, jer mu je u tunjavi raupana brada i
stradao samar; Sancho, kao dobar sluga, poslua odmah im je
gospodar progovorio; a smire se i etiri sluge don Luisove, jer
vidjee da im je od slabe koristi kavga; jedini je krmar svom silom
iziskivao da budu kanjene bezobratine toga luaka koji mu svaki
as uzbunjuje krmu. Naposljetku se buka stia, a u don Quijotovoj
pameti ostade sve do Sudnjega dana da je magarei samar konjsko
sedlo, da je plitica ljem, a krma dvor.
Kad su se dakle po nagovoru suevu i upnikovu svi ve smirili
i sprijateljili, navale opet sluge da don Luis odmah krene s njima
kui. Dok se on s njima natezao, pripovjedi sudac don Fernandu,
Cardeniju i upniku to mu je don Luis priopio, i posavjetuje se s
njima to da tu uini. Uglave naposljetku da e on, don Fernando,
slugama don Luisovira rei tko je i kako, kao velika, eli da don
Luis poe s njim u Andaluziju, gdje e ga njegov brat, markiz,
cijeniti po zasluzi; znali su da don Luis nije nikako voljan vraati se
sada ocu, sve da ga iva sasijeku. Kad su ona etvorica ula tko je
don Fernando i to kani don Luis, odlue meu sobom da se trojica
vrate i pripovjede njegovu ocu to se dogodilo, a etvrti e ostati da
slui don Luisa, te nee odlaziti dokle god se oni ne vrate po njega,
ili dok ne douje to im njegov otac odreuje. Tako se razmrsi ta
zbrka od prepiraka, po ugledu Agramantovu i po mudrosti kralja
Sobrina.
[259]
Ali kada avo, neprijatelj sloge i zavidnik miru i tiini,
vidje da su ga tako prezreli i tako mu se narugali, i kako je slab rod
rodio od te zbrke i metea u koji ih je sunovratio, namjeri on i opet
pokuati sreu te obnoviti kavgu i bunu.
Kad su orunici nauli kakva su stalea ljudi s kojima su se
pokavili, smire se i ostave tunjavu, jer su promislili: kako god se
zavrilo, oni e izvui krai kraj. No jednome od njih, i to onomu
koga je mlatio i gazio don Fernando, padne na pamet da meu
uhidbenim nalozima to ih nosi protiv zloinaca ima i nalog za don
Quijota, koji se po odredbi Svetoga bratstva ima uhititi zato to je
oslobodio galijae, kako se sasvim pravo pobojao Sancho Panza.
Sjeti se orunik toga, te da se uvjeri slau li se podaci zapisani o don
Quijotu, izvadi iz njedara pergament, nae u njem to je traio, i
pone itati, polagano, jer nije bio jako pismen, pa je nakon svake
rijei koju proita ibao oima za don Quijotom, isporeujui opis u
nalogu s don Quijotovim licem. Razabra dakle da je to bez sumnje
onaj za kojim je raspisana tjeralica, a im se o tom uvjerio, sloi
svoj pergament, uhvati ljevicom uhidbeni nalog, zgrabi desnicom
don Quijota vrsto za vrat da nije mogao ni dahnuti, pa zavika u sav
glas:
U ime Svetoga bratstva! A da se vidi da ja ovo s pravom
inim, proitajte ovaj nalog u kojem pie da se taj drumski razbojnik
mora uhititi.
Uze upnik nalog i vidje da je sve istina to orunik kazuje i da
se opis podudara sa svime na don Quijotu. Ali kad je don Quijote
vidio kako ga napade taj prostak i nitkov, raesti se strahovito, upe
se koliko god je mogao, zgrabi orunika obadvjema rukama za
grkljan, te da mu drugovi ne pritekoe upomo, prije bi on ispustio
duu nego don Quijote plijen. Krmar, koji je po slubi morao biti
uz njih, priskoi odmah da im pomogne. No kad krmarica vidje da
e joj mu iznova u tunjavu, uzvika se opet, a njoj se odmah
pridruie Maritornes i ki. Sancho pak, gledajui to se zbiva, ree:
Tako mi Boga, istina je sve to moj gospodar veli o
arolijama i avoljim prstima u tome dvoru, jer ne moe od njih ni
sat proivjeti s mirom!
Don Fernando razdvoji orunika i don Quijota, te im obadvojici
ugodi rastavljajui im ruke kojima je jedan bio zgrabio drugoga za
jaku od kaputa, a onaj njega za grkljan. No orunici su ipak i dalje
iskali svojega uhienika, te zvali upomo da ga sveu i prevladaju,
jer takva je volja kralja i Svetoga bratstva, pa u njihovo ime itu oni
da im se pritekne i priskoi upomo da uhite tog otimaa i
razbojnika to hara po putovima i cestama. Nasmija se don Quijote
sluajui te rijei, i ree:
Sluajte vi mene, prostaci i ljudi neuljueni: zar vi
razbojstvom krstite kada ja oslobaam one koji su u lancima,
putam uhienike, priskakujem nesretnicima, diem one koji su pali,
pomaem potrebnicima? Vi nitkovi, koji po svojoj niskoj i jadnoj
pameti niste zavrijedili da vam Bog objavi vrednou skitnikog
vitetva, ni da vas uputi u kakvu ste grijehu i neznanju, kad ne znate
tovati i samu sjenu skitnika viteza, a kako li tek zbiljskoga! Sluajte
mene, nitarije orunici, koji i niste orunici nego drumski
razbojnici po doputenju Svetoga bratstva,
[260]
recite mi: Tko je ta
neznalica to potpisuje uhidbeni nalog za ovakva viteza kakav sam
ja? Tko je taj koji ne zna da su skitnici vitezovi izuzeti ispod
svakoga suda, te da je njihov zakon ma, njihovo sudite snaga, a
volja njihova vodi? Tko je taj luak, velim opet, koji ne zna da
nijedan plemi nema toliku vlast s onolikim pravima i pogodnostima
koliku stjee skitnik vitez onoga dana kad bude oviteen, te se lati
krutoga posla vitekoga? Koji je skitnik vitez plaao porez, namet,
prinos o kraljevskoj svadbi,
[261]
prirez, maltarinu ili vozarinu? Koji
mu kroja ite naplatu za odjeu to mu ije? Koji mu vlastelin
naplauje to ga je pogostio u svojem zamku? Koji ga kralj nije
posadio za svoj stol? Koja ga djevica nije zavoljela i nije mu se
predala na milu volju njegovu? I naposljetku, je li ikada na svijetu
bilo, ima li i hoe li biti skitnika viteza u koga ne bi bilo snage da i
etiri stotine orunika, ako mu se usprotive, etiri stotine puta
umlati?
etrdeset esta glava
O znamenitoj pustolovini s orunicima i o ljutom bijesu naega
estitoga viteza don Quijota.
Dok je don Quijote govorio, obavjetavao je upnik orunike
da don Quijote nije pri pameti, kao to mu vide po djelima i po
rijeima. Ne vrijedi tjerati mak na konac, jer sve da ga uhite i
odvedu, morali bi ga odmah pustiti, jer je lud. Na to mu odgovori
onaj to dri uhidbeni nalog da nije njegov posao suditi o ludosti
don Quijotovoj, nego on mora izvriti to mu je poglavar naredio, a
kad ga bude uhitio, neka ga putaju ma i tri stotine puta.
Bilo kako bilo ree upnik neete vi njega sada
odvesti, jer on se nee dati, koliko ja njega znam.
Toliko je upnik znao pripovijedati i toliko je don Quijote znao
izluivati da bi orunici bili jo lui od njega kad ne bi razabrali da
je don Quijote zaista lud. Zakljue dakle da im je najbolje mirovati,
pa jo uzmu i sami miriti brijaa i Sancha Panzu, koji jo bijahu u
estokoj prepirci. Kao slubenici pravde utiaju oni napokon kavgu i
presude je kao suci, tako da nisu dodue sasvim udovoljili, ali ipak
donekle ugodili obadvjema stranama: zamijenjeni su samari, ali ne
kolani i oglavci. A to se tie Mambrinova ljema, to upnik
kradom, da ne opazi don Quijote, isplati za pliticu osam reala, a
brija mu dade potvrdu
[262]
da je primio i nee nikada vie govoriti da
je prevaren, i amen. Poto su dakle smirene te dvije prepirke, koje su
bile najglavnije i najvanije, trebalo je jo jedino da don Luisove
sluge pristanu,
[263]
te da trojica odu, a jedan ostane i otprati don Luisa
kamo ga bude don Fernando odveo. A kako je dobra sudbina i jo
bolja srea poela ve uklanjati smetnje i olakavati potekoe i
zaljubljenicima i junacima u krmi, htjede jo sve dokonati i sretno
zavriti, te sluge pristanu na sve to je don Luis elio, i doa Clara
toliko se obraduje da je svatko koji joj pogleda lice mogao proitati
kako je u dui sretna. Zoraida nije razumijevala sve te zgode to ih
gleda, ali se as alostila, as veselila, kako je ve alost ili radost
viala i zapaala na njihovim licima, pogotovo na panjolcu, u koga
je neprestance upirala oi i zanosila se svom duom. Krmar, koji je
zapazio kako je upnik obdario i namirio brijaa, zaite da mu se
plati troak don Quijotov i jo teta na mjehovima i od prolivenoga
vina, te se zakune da mu nee iz krme izii ni Rocinante ni
Sanchov magarac dok mu ne bude isplaeno sve do novia. Sve to
uredi upnik, don Fernando namiri troak, a i sudac se ponudi da e
drage volje platiti. Svi se dakle umire, tako da krma nije vie
nalikovala na mete na bojnom polju Agramantovu, kako je bio
rekao don Quijote, nego na mir i tiinu Oktavijanovih vremena.
[264]
A
svi se sloe da za sve to treba zahvaliti estitoj volji i velikoj
rjeitosti gospodina upnika i neprispodobivoj dareljivosti don
Fernandovoj.
Kad je dakle don Quijote vidio da se oslobodio te izvukao iz
tolikih kavga i perjanikovih i svojih, uini mu se da bi sada valjalo
nastaviti put kojim je udario i dokonati onu veliku pustolovinu na
koju je pozvan i odabran. Zato se brzo odlui, te klekne pred
Doroteju, ali mu ona ne dopusti da i rije progovori dok nije ustao.
Poslua je on, ustade i ree:
Krasna gospoice, poznata je poslovica da o muci grozdovi
vise, te je u mnogim i vanim prigodama iskustvo dokazalo da
maran poslenik i neodlunu parbu dobiva. Ali ni u emu se ta istina
ne pokazuje jasnije nego u ratnim poslovima, gdje brzina i hitrina
pretjee neprijateljeve nakane i zadobiva pobjedu jo prije nego to
se protivnik i zapoeo braniti. Sve ovo, uzviena i slavna gospoice,
velim zato to mi se ini da nam dulji boravak u ovome zamku nije
na korist, nego bi nam mogao biti od tolike tete da bismo je poslije
i te kako osjetili. Ta tko bi znao nije li va neprijatelj gorostas po
tajnim i revnim uhodama doznao ve kako ja kreem na nj da ga
zatrem, te se on moda, dok mi oklijevamo, utvruje u kakvu
nepredobivu gradu ili tvravi, gdje mu slaba moe nahuditi moja
ustrina i snaga moje neumorne ruke! Pobrinimo se dakle,
gospoice, kako rekoh, da preteknemo njegove naume i krenimo
odmah, pa to nam srea dala, jer vama, visosti, i nema eljene sree
dok se ja ne ogledam s vaim neprijateljem.
Zautje don Quijote i ne ree ni rijei vie, nego mirno saeka
odgovor krasotice princeze; a ona dostojanstveno i sasvim na nain
don Quijotov odgovori ovako:
Hvala vam, gospodine vitee, to iskazujete elju da mi
budete na pomoi u velikom jadu mojem, kao vitez komu je
priroeno i dolikuje da pomae sirotama i potrebnicima. A dao Bog,
izvrila se vaa i moja elja, te ete vidjeti da ima na svijetu
zahvalnih ena. to se tie puta, krenimo odmah, jer u mene nema
druge volje nego to je vaa. Zapovijedajte meni po miloj volji, jer
ona koja vam je povjerila obranu svoje osobe i u vae ruke predala
uspostavu svojih vladarskih prava, ne smije ni zamisliti da bi se
protivila onomu to vaa mudrost odreuje.
Dakle to Bag da! ree don Quijote. Kad se gospoa
ovako ponizuje preda mnom, ne elim promaiti priliku da je
uzvisim i dignem na oinsko prijestolje. Putujmo odmah, jer meni
potie elju i goni me na put ona poznata izreka: tko se skanjuje,
tomu ne svanjuje. A kako nebo nije stvorilo niti je pakao vidio
onoga koji bi mene plaio i straio, Sancho, sedlaj Rocinanta,
opremaj magarca i kraljiina ata, pa da se oprostimo s gospodarom
ovoga grada i s ovom gospodom i odmah krenemo.
Sancho zaklima glavom i lijevo i desno, te ree:
Jaoh, gospodaru, gospodaru, vee zlo se pie neg to selo
kie, da oproste ove enske glave!
Kakvo zlo moe biti sad u ikojem selu, ili po svim
gradovima na svijetu, da bih ja to iskihao, ti prostae?
Ako se vi, gospodaru, ljutite odgovori Sancho ja u
utjeti, pa neu rei to kao valjan perjanik moram i to dobar sluga
treba da rekne gospodaru.
Govori to eli odvrati don Quijote ako nisi naumio
da me svojim rijeima zastrai; jer ako se ti boji, na tvoju je duu,
a ako se ja ne bojim, meni i prilii.
Nije to, za Boga miloga! odgovori Sancho nego se
meni ini sigurno i pouzdano da je ova gospoa, koja veli da je
kraljica velike kraljevine micomiconske, kraljica kao i moja mati,
jer da je ono to veli, ne bi se ona, im okrene glavu, iza svake
rijei cmakala s jednim od toga drutva.
Dorotea se od Sanchovih rijei zacrvenje, jer njen je mu don
Fernando zaista nekoliko puta, kradom od drugih, kraducao usnama
s usana nagradu svojoj ljubavi, a to je Sancho opazio i rasudio da
takva razuzdanost vie prilii milosnici negoli kraljici onakve velike
kraljevine. Dorotea mu nije mogla i nije htjela ni rijei odgovoriti,
nego ga pusti neka svoje tee dalje, a on e rei:
Ja vam zato velim, gospodaru, jer mi emo se nahodati po
putovima i cestama, napatit emo se loih noi i gorih dana, a naom
e se mukom okoristiti taj to se epiri ovdje u krmi. emu bih se
ja onda urio da sedlam Rocinanta, samarim magarca i opremam
ata, kad je pametnije mirovati; to koja nevaljalica radi, nek joj i
bude, a mi se ogledajmo za rukom.
Boe mili, kako li se strahovito rasrdio don Quijote kad je uo
bezobrazne rijei svojega perjanika! Tako se, velim, rasrdio da je
progovorio mucajui, usplahirenim glasom, sipajui ivu vatru iz
oiju:
Oj ti prosti nitkove, ti gade, bezobraznie, neznalico, ti
pogana jeziino, ti drski opadau i klevetnie! Zar takve rijei
smije ti govoriti pred mojim licem i pred ovim svijetlim
gospoama? Zar se takve sramote i bezobratine metu tebi po
umastoj glavi? Kidaj mi se s oiju, ti nemani prirodna, ti skladite
lai, riznico sljeparij, stovarite lupetina, ti pronalaznie
nevaljaltina, objavitelju gluposti, neprijatelju potovanja koje treba
da se iskazuje kraljevskim osobama! Kidaj mi se s oiju i ne javljaj
mi se pred licem ako nee da te stigne moj bijes!
Tako ree, te uzvede obrve, nadme obraze, ogleda se na sve
strane i tresne iza sve sile desnom nogom o zemlju, sve u znak
kolika mu srdba kipti u srcu. A te njegove rijei i bijesne kretnje
uplae i zastrae Sancha toliko da bi najradije u zemlju propao: nije
dakle nita drugo mogao nego se okrenuti i ljutomu gospodaru
nestati s oiju. Ali razborita Dorotea, koja je ve upoznala don
Quijotovu ud, ree, da mu ublai srdbu:
Ne estite se, gospodine Vitee Tunog Lika, na gluposti to
vam ih je izrekao va estiti perjanik, jer ih moda nije rekao bez
razloga, a ne moe se niti posumnjati da bi on, kako je bistre pameti
i kranske savjesti, lano svjedoio protiv ikoga. Bit e dakle, a bez
sumnje i jest, kako vi, gospodine vitee, i velite, da se u zamku
ovom sve zbiva i dogaa po arolijama, pa je valjda i Sancho na taj
avolji nain vidio ono to veli da je vidio, na toliku uvredu moje
asti.
Tako mi svemoguega Boga klikne don Quijote vi ste,
vaa visosti, pogodili istinsku istinu, da se tomu jadniku Sanchu
javila neka runa prikaza, te je vidio ono to ne bi nikako mogao
vidjeti da nije zaaran. Znam ja kako je dobar i neduan taj
nesretnik i da on nikoga ne bi oklevetao.
Tako je i tako e biti ree don Fernando; zato vi
njemu, gospodine don Quijote, morate oprostiti i opet ga primiti pod
okrilje svoje milosti, sicut erat in principio,
[265]
dok mu jo nisu takve
prikaze pomutile pamet.
Don Quijote odgovori da mu oprata i upnik ode po Sancha.
Doe Sancho sav ponizan, klekne i zamoli od gospodara ruku, a kad
mu je gospodar dao, izljubi je. Onda ga gospodar blagoslovi i ree
mu:
Sada si valjda, sinko Sancho, uvidio konano da je istina to
sam ti esto govorio, da u ovom zamku sve biva po zaaranosti.
I ja to vjerujem potvrdi Sancho osim onoga s
loptanjem, jer to bijae gola zbilja, a ne priin.
Ne vjeruj odvrati don Quijote jer da je tako, ja bih te
bio onda osvetio, pa i sada jo, ali nisam mogao ni onda ni sada, a
nisam ni vidio na kome bih osvetio krivicu koja ti je nanesena.
Svi poele da uju to to bjee s loptanjem, te im krmar
potanko ispripovjedi kako je Sancho letio. Dobro se svi nasmiju, pa
bi se nasmijao i Sancho da ga gospodar nije ponovo uzeo uvjeravati
kako sve bijae arolija i priin. To je Sancha zaista raestilo, jer
iako bijae budalast i naivan, nije bio lud da povjeruje gospodaru:
znao je da je loptanje bilo stvarno i istinito, a ne izmiljeno i da oni
koji su ga loptali bijahu iva bia od krvi i mesa, a ne utvare i
prikaze, kako je njegov gospodar mislio, vjerovao i tvrdio.
Dva su dana bila protekla otkad se slavna ta druba bavi u
krmi. Uini im se dakle da je ve vrijeme krenuti, te uzmu smiljati
kako bi upnik i brija po elji svojoj odveli don Quijota te mu se u
zaviaju pobrinuli da bude izlijeen, a da ne mue i ne navraaju
Doroteju i don Fernanda u svoje selo s don Quijotom i onom
izmiljotinom o osloboenju kraljice Micomicone. Urede dakle
ovako: s nekim se vozarom, koji se sluajno vozio onuda na
volovskim kolima, pogode da on poveze don Quijota: naine od
motaka i letava neto nalik na kavez, tolik da se u njemu moe don
Quijote udobno smjestiti. Onda, po naredbi i po uputi upnikovoj,
don Fernando i njegovi drugovi, s don Luisovim slugama i s
orunicima, zajedno s krmarom, svi zakriju lica i prerue se, netko
ovako, netko onako, tako da su se don Quijotu uinili drugaiji od
onih to ih je na tome dvoru vidio. Poto su to uradili, uu u
najveoj tiini onamo gdje je on spavao odmarajui se od prolih
kavga i sukoba.
Mirno i bez brige da bi mu se ita moglo dogoditi, spava don
Quijote, a oni mu dou, tajom ga zgrabe i dobro mu sveu ruke i
noge, te kad se trgnuo i probudio, nije se mogao ni maknuti, nego se
jedino zaudio i prenerazio gledajui pred sobom onakve neobine
grdobe. I odmah mu padne na pamet ono to mu se neprestano vrzlo
u zaluenoj mati, te pomisli da su sve te spodobe same prikaze i
sablasti iz toga zaaranoga zamka, a on je jamano i sam ve
zaaran dok se ne moe micati ni braniti, sasvim onako kako se i
nadao upnik, koji je priredio svu tu lakrdiju. Od svih koji su tu
jedini je Sancho bio pri sebi i nije se preobrazio; nije dodue ni
njemu bilo daleko do one iste budalatine gospodarove, ali je ipak
prepoznao tko su sve te preruene spodobe, samo se nije usudio ni
pisnuti, dok ne vidi to e biti od toga napada na gospodara i od toga
udnog uhienja. Ni don Quijote nije govorio nita, nego je ekao
kako e se zavriti ta nevolja. A zavrila se time da su dovukli
kavez, njega zatvorili u nj i zakucali letve tako vrsto da ih ne bi
razvalio ma koliko trgao.
Dignu ga onda na ramena, a kad su izlazili iz sobe, zauju
strahovit glas, koliko god je mogao da ga izvije brija, ne onaj od
magareega samara, nego onaj drugi, domai, i taj ree:
Oj Vitee Tunog Lika! Nemoj hajati to si uhien, jer tako
mora biti da se to bre zavri pustolovina na koju je tebe navelo
junako srce tvoje. Izvrit e se ona onda kad se ljuti lav od Mae
[266]

zdrui s bijelom golubicom od Tobosa i prigne ponositu iju pod
njeni jaram enidbeni, a iz toga e nikada vienoga zgloba
proistei na bijeli svijet junaki momi, s otrim pandama kao u
hrabroga oca. I to e biti, dok potjernik vile bjegunice nije u svojoj
brzoj, prirodnoj trci jo ni dvaput protekao kraj svijetloga zvijea.
Oj ti najplemenitiji i najposluniji perjanie koji si ikada pasao ma,
nosio bradu i imao otar nos, neka te ne plai i ne ozlovoljuje to
ovako ispred tvojih roenih oiju nose cvijet skitnikoga vitetva,
jer ako Stvoritelja svijeta bude volja, nabrzo e ti biti tako uzvien i
uznesen da nee sm sebe prepoznati i nee se izjaloviti obeanja
kojima te obdario tvoj dobri gospodar. uj dakle pouzdanu poruku
mudre Lainijane,
[267]
da e ti se plaa isplatiti i ti e to zaista
vidjeti. I idi za stopama hrabroga i zaaranoga viteza, jer treba da
ostanete udrueni. I nita drugo ne smijem rei, nego ostajte s
Bogom, a ja se vraam onamo kamo znam.
Kad je brija dovravao to proroanstvo, uzvisi asom glas, a
onda ga spusti tako ganutljivo da su i oni koji su znali za tu alu
gotovo povjerovali da je istina to uju.
Utjei se don Quijote proroanstvom koje je uo, jer je naskroz
razumio to to proroanstvo kazuje i razabrao kako mu se obeava
da e biti svetim i zakonitim brakom zdruen s ljubljenom svojom
Dulcinejom od Tobosa, kojoj e iz blaene utrobe proistei lavii,
sinovi njegovi, na vjenu slavu Manchi. U to on povjerova vrsto i
tvrdo, te die glas, uzdahnu iz dna due i ree:
Oj ti, bio tko bio, koji si mi toliko dobro prorekao! Molim
te, zamoli u moje ime mudraca arobnjaka komu su na brizi moji
poslovi neka ne dopusti da ja poginem u ovome zatvoru u kojem me
sada vode dok mi se ne izvre ona radosna i neprispodobiva
obeanja koja su mi maloas izreena. Jer ako je tako, meni e muka
u ovome zatvoru biti ponos, ovi okovi kojima sam okovan bit e
meni slast, a ovaj leaj na koji su me smjestili nee meni biti tvrdo
bojno polje, nego meka i sretna svadbena postelja. A to se tie
utjehe Sancha Panze, mojega perjanika, ja se uzdam u njegovu
dobrotu i valjano vladanje, da on mene nee ostaviti ni u dobru ni u
zlu, jer ako htjedne zla srea njegova ili moja, te ga ja ne budem
mogao obdariti otokom ili imgod drugim isto tolike vrijednosti,
kako sam mu obeao, njegova se plaa barem nee izgubiti, jer ja
sam ve napisao oporuku te u njoj odredio to se njemu ima dati, ne
po mnogim i valjanim slubama i zaslugama njegovim, nego po
mogunosti mojoj.
Sancho Panza vrlo se uljudno pokloni, te mu poljubi obadvije
ruke, jer su obadvije bile svezane i ne bi ni mogao poljubiti samo
jednu.
Onda one prikaze dignu kavez na ramena i smjeste ga na
volovska kola.
etrdeset sedma glava
O udnom nainu kako je zaaran don Quijote od Manche, s drugim
slavnim zgodama.
Kad je don Quijote vidio da su ga tako strpali u kavez i
natovarili na kola, ree:
Mnoge sam slavne povijesti o skitnicima vitezovima itao,
no nikada jo nisam ni itao, ni vidio, ni uo da ovako vode
zaarane vitezove, i jo ovako polagano, kako ve znaju ii ove
trome i spore ivotinje. Svagda je obiaj da zaarani vitezovi budu u
silnoj brzini noeni po zraku, ovijeni kakvim mutnim i mranim
oblakom ili na kakvim ognjenim kolima, ili na kakvu hipogrifu ili
drugoj takvoj ivotinji. Ali kako me evo sada vode na volovskim
kolima, to me bogme buni! No moda mora vitetvo i aranje ovih
naih dananjih vremena drugim putovima udarati nego to je
udaralo neko. Moglo bi i to biti, kako sam ja nov vitez na svijetu i
prvi koji sam uskrisio zaboravljeno ve skitniko vitezovanje, da su
se sada opet pronala drugaija aranja i drugi naini kako se vode
zaarani vitezovi. to sudi ti o tome, sinko Sancho?
Ne znam ja to bih sudio odgovori Sancho jer ja se
nisam toliko vitekih knjiga naitao koliko vi, ali bih ipak rekao i
zakleo bih se da ove prikaze to se evo tuda vrzu nisu sasvim
blagoastive.
Blagoastive? Boe mili! klikne don Quijote. Kako bi
i bile blagoastive kad su ovo sami bijesi, koji su se uobliili u
ovakve neobine prikaze zato da me gurnu u ovakvo stanje. A eli
li se uvjeriti da je istina to ti velim, dirni ih i pipni, pa e razabrati
da su im tijela samo od zraka, te su jedino privienja.
Tako mi Boga, gospodaru odvrati Sancho ja sam ih
ve dirnuo: ovaj bijes to se oko nas uzmuhao, jedar je i zadrigao, a
ima jo jedno svojstvo, koje bjesovi nemaju, kako sam ja uo. Veli
se da svi oni zaudaraju na sumpor i na druge gadne smradove, a ovaj
mirie do pol milje po ambri.
To je Sancho rekao o don Fernandu, koji je kao velik gospodin
valjda tako i mirisao.
Nemoj se tome uditi, prijatelju Sancho objasni don
Quijote nego shvati da vrazi znaju mnogo, pa iako vonjaju, oni
sami ne zaudaraju ni po emu, jer su dusi, a ako na to miriu, ne
mogu mirisati ni na to ugodno, nego samo na gad i na smrad. To je
zato to oni, gdje bili da bili, uvijek sa sobom nose pakao i nikakve
im olakice ne moe biti u mukama, a kako je ugodni miris na slast i
na veselje, nemogue je da bi oni mirisali na ita dobro. Ako se pak
tebi ini da taj bijes to si ga spomenuo mirie po ambri, onda se ti
ili vara, ili on eli tebe zavarati da ga ne smatra za bijesa.
Takve su razgovore razvodili gospodar i sluga. Poboje se zato
don Fernando i Cardenio da im ne bi Sancho sasvim dokuio naum,
kad ga je ve prilino napipao, te odlue ubrzati odlazak. Zovnu
krmara ustranu i narede mu da osedla Rocinanta i osamari
Sanchova magarca, i on to bre-bolje uradi. Dotle je upnik uglavio
ve s orunicima da ga otprate do njegova sela, a on e im platiti za
svaki dan. Cardenio objesi Rocinantu na sedleni obluk s jedne strane
tit, a s druge strane pliticu, mahne Sanchu i zapovjedi mu da uzjae
magarca i prihvati Rocinantove voice, a onda namjesti ona dva
orunika s pukama s obadviju strana uz kola. Ali prije nego
krenue, dou jo krmarica, njena ki i Maritornes da se oproste s
don Quijotom, te se uzmu pretvarati kao da plau od boli zbog
njegove nesree, a don Quijote im ree:
Ne plaite, dobre gospoe, jer sve ove nevolje zapadaju
ljudima od vitekoga reda, od kojega sam ja; i da se meni ovakve
nezgode ne dogaaju, ne bih ja sebe smatrao za slavna skitnika
viteza; vitezovima od slaba imena i glasa nikada se ne dogaaju
takve zgode, jer oni nisu nikomu ni na pameti. No junacima se
dogaaju, jer njihovoj su hrabrosti i junatvu zavidni mnogi knezovi
i mnogi drugi vitezovi, te nastoje da nevaljaltinama satru estite
junake. Ali vrlina je ipak tako mona te sama po sebi, uza sva
aranja koliko god ih je znao prvi izumitelj njihov Zoroaster,
pobjeuje u svakoj nevolji i sja na svijetu onako sjajna kao to sja
sunce na nebu. Oprostite mi, krasne dame, ako sam vam, po
nepanji svojoj, ita naao uinio (s voljom i sa znanjem nisam to
uinio nikada nikomu), i molite se Bogu da me izbavi iz ovoga
zatvora u koji me strpao neki zlobni arobnjak; a dok se ja
oslobodim odavde, neu smetnuti s pameti dobrotu koju ste mi
iskazale na ovome dvoru, nego u vam zahvaliti, odsluiti i uzvratiti
vam je kako je vrijedna.
Dok se to zbivalo meu damama iz dvora i don Quijotom,
oproste se upnik i brija s don Fernandom i njegovim drugovima, s
kapetanom i njegovim bratom i sa svim onim veselim gospoicama,
osobito s Dorotejom i Luscindom. Svi se izgrle i zareknu da e se
javljati kako im je. Don Fernando rekne upniku kamo da mu pie
kad mu bude javljao o don Quijotu i zajami kako mu je to najmiliji
glas koji eli uti, a on e mu sam javljati sve to god misli da bi mu
bilo drago: i svoju enidbu, i krtenje Zoraidino, i zgode don
Luisove, i Luscindin povratak kui. upnik obea da e sve dokraja
uiniti to mu nareuje. I opet se izgrle i opet se stanu nadmetati
prijateljskim ponudama.
Uto pristupi upniku krmar, dade mu neke papire i ree da ih
je naao u podstavi one torbe u kojoj je naao i Pripovijest o
nerazboritom znatieljniku, pa kad se gospodar tih stvari nije vie
vratio, neka uzme upnik sve, jer njemu, krmaru, ne treba kad ne
zna itati. upnik mu zahvali, rasklopi odmah i vidi da na prvome
od tih listova pie: Novela o Rinconetu i Cortadillu. Po tome
razabere da je to pripovijest, a kako je ona o Nerazboritom
znatieljniku bila dobra, pomisli da e valjati i ova, jer moda su
obadvije od istoga pisca. Spremi je dakle i odlui proitati dok bude
zgode.
[268]

Uzjae on, a tako i prijatelj njegov brija, s krinkama na licu,
da ih odmah ne prepozna don Quijote, i krenu za kolima. A poredali
se ovako: prvo kola, koja vodi njihov vlasnik; s obadviju su strana,
kako rekosmo, orunici s pukama; onda jae Sancho na magarcu i
vodi Rocinanta za voice; a iza sviju jau na naoitim mulama
upnik i brija, zakrinkana lica, kako je ve spomenuto, ozbiljna i
dostojanstvena vladanja, pa putuju polagano, kakav je ve spori
korak volovski. Don Quijote sjedi meu reetkama, svezanih ruku,
ispruenih nogu, naslonjen na letve, tako tih i strpljiv kao da i nije
ovjek od mesa, nego kameni kip. I tako oni polagano i tiho prevale
do dvije milje, te stignu u neku dolinu, koja se volaru uini zgodnim
mjestom za odmor i volovima za pau. Rekne on to upniku, ali
brija rasudi da je bolje jo malo dalje otii, jer on zna da za ovim
pristrankom to se vidi u blizini ima dolina s bujnom travom i
mnogo boljom nego to je ova. Brijaevo miljenje bude prihvaeno
i oni tako nastave put.
Uto se upnik obazre i opazi da im iza lea dolazi nekih est-
sedam ljudi na konjima, u dobroj odjei i opremi. Ti ih ljudi brzo
stignu, jer nisu putovali sporo i tromo poput volova, nego onako
kako jau na kanonikim mulama kad ele stii u podne u krmu,
koja je odatle bila udaljena manje od milje. Brzi stignu polagane i
pozdrave se uljudno, a jedan od tih pridolica, ukratko kanonik iz
Toleda i gospodar onima drugim to ga prate, kad ugleda ovu
povorku u kojoj se niu kola, orunici, Sancho, Rocinante, upnik i
brija, i jo don Quijote zatvoren u kavez, morade zapitati zato tako
vode toga ovjeka, premda je ve po orunikim znakovima
razabrao da je to jamano neki zlikovac, ili razbojnik, ili kakav
drugi zloinac koga e Sveto bratstvo kazniti. Jedan od orunika,
koga je zapitao, odgovori mu:
Zato ovaj vitez ovako putuje, neka vam, gospodine,
odgovori on sam, jer mi ne znamo.
Zauje don Quijote taj razgovor, te progovori:
Jeste li vi moda, gospodo vitezovi, vjeti i upueni u
poslovima skitnikoga vitetva? Ako jeste, pripovjedit u vam svoje
jade, a ako niste, emu i da se muim priati ih.
Dotle su ve bili prili upnik i brija. Vide oni da su putnici u
razgovoru s don Quijotom od Manche, pa bi im htjeli odgovoriti
tako da putnici ne otkriju njihove smicalice.
Kanonik, komu je don Quijote ono rekao, odgovori:
Zaista, brate, bolje ja znam viteke knjige nego dijalektiku
Villalpandovu.
[269]
Ako je dakle samo to, moete mi pripovjediti to
elite.
U ime Boje dakle! prihvati don Quijote. Kad je tako,
gospodine vitee, znajte da sam ja zaaran u ovoj krletki od zavisti i
prijevare zlobnih arobnjaka, jer vrlinu vie proganjaju zli, nego to
je ljube valjani. Ja sam skitnik vitez, ali nisam od onih kojima
boica slave nije zapamtila ni ovjekovjeila ime, nego od onih koji
e usprkos i unato zavisti, te svima, koliko god ih ima, magovima u
Perziji, brahmanima u Indiji i gimnosofistima u Etiopiji, prodiiti
svoje ime u hramu besmrtnosti, da bude za ugled i primjer buduim
vijecima, te da skitnici vitezovi vide stope po kojima treba da
stupaju ako ele doprijeti do vrka i visa junake slave.
Istinu veli gospodin don Quijote od Manche progovori
sada upnik jer on se na tim kolima zaaran ne vozi po svojoj
krivici i zbog svojih grijeha, nego od zlobe onih kojima je vrlina
nemila i hrabrost mrska. Ovo je, gospodine, Vitez Tunog Lika, ako
ste mu ve uli ime; njegovo e junatvo i velika djela biti zapisana
u krutu rudu i vjeni mramor, koliko god se muila zavist da ih
pomrai i zloba da ih skrije.
Kad je kanonik uo i onoga zatvorenoga i ovoga na slobodi
kakav su razgovor raspleli, gotovo se prekrstio od uda i nije znao
to je posrijedi, a isto se tako zaude i svi koji su s njim. Dotle se
pribliio Sancho Panza, koji im je uo razgovor, pa e i on istresti
to zna:
Sada, gospodo, ili vi meni zamjerili ili ne zamjerili to se
utjeem u rije; evo to je: gospodar moj don Quijote zaaran je isto
onako kao to je zaarana i moja mati; sasvim je on pri pameti, jede,
pije i obavlja nudu kao i svi drugi, pa ju je i juer obavio, prije
nego to je strpan u kavez. Kad je eto ovako, tko e meni osoliti
pamet da je on zaaran? Ja sam sluao kako sav svijet govori da
zaarani ljudi niti jedu, niti spavaju, niti govore, a moj e vam
gospodar, ako ga ne sprijeite, govoriti vie nego trideset advokata.
Okrene se on, pogleda upnika i nastavi:
Ah, gospodine upnie, gospodine upnie! Zar ste vi
mislili da vas ja ne poznajem i zar ete vi misliti da ja ne dokuujem
i ne pogaam kamo te nove arolije ibaju? Znajte da ja vas
poznajem, koliko god vi sakrivali lice, i znajte da ja vas razumijem,
kako god vi tajili svoje smicalice. Napokon, gdje zavist vlada, ne
moe ivjeti vrlina, a gdje je krtost, nema dareljivosti. Dovraga!
Da vas nije bilo, asni gospodine, sada bi moj gospodar ve bio
vjenan s princezom Micomiconom, a ja bih bio u najmanju ruku
grof, jer niemu se drugomu ne bih mogao nadati ni od dobrote
mojega gospodara Tunog Lika ni od velikih mojih zasluga! Ali
vidim da je istina to kazuju da se kolo sree okree bre od
vodenikoga kola, te tko je bio juer na visini, danas je na zemlji.
ao mi je djece moje i ene moje; mjesto da oni ugledaju oca, kako
bi mogli i kako bi trebali, gdje im ulazi na vrata kao namjesnik ili
potkralj kakva otoka ili kraljevine, ugledat e oni njega gdje im ulazi
kao konjuar. Sve ovo to sam rekao, gospodine upnie, ne velim
ni rad ega nego da vi, asni gospodine, po dui i po savjesti
promislite kako to postupate s mojim gospodarom, pa da pazite nee
li vas Bog na drugom svijetu potegnuti zbog toga to ste zatvorili
mojega gospodara i nee li vam u grijeh upisati to je moj gospodar
don Quijote za ovo vrijeme dok je zatvoren promaio tolike prilike
gdje bi bio pomogao i dobra djela uinio.
A gle toga bijesa!
[270]
klikne brija. Zar si i ti, Sancho,
od istoga kova od kojega je tvoj gospodar? Tako mi Boga, i tebe u
ja jo vidjeti u drutvu s njim u kavezu, pa e biti zaaran kao i on,
kad se i tebe prima njegova ludost i njegovo vitetvo. U zao te mah
obremenio svojim obeanjima, u zao ti je as ubio u tikvu taj otok,
kojega si se toliko zaelio.
Nisam ja ni od koga bremenit odgovori Sancho i nee
mene nitko obremeniti, sve da je sam kralj; ako sam siromah, ja sam
kranin od starine i nikomu ne dugujem nita; ako ja elim otoke,
drugi ele drugo i vie; to tko ini, na obraz mu pada; im sam
ovjek, mogu postati i papa, a kamoli ne bih mogao postati
namjesnik kojega otoka, pogotovu gdje moj gospodar moe osvojiti
toliko otoka da nee ni znati komu bi ih porazdavao. Pripazite,
gospodine brijau, to vi govorite, jer to vam nije onakav posao kao
kad brijete komu bradu
[271]
i nije zjati isto to i znati. Ja to velim, jer
mi se svi poznajemo, pa vi meni neete prodati rog za svijeu. A to
se tie zaaranosti mojega gospodara, Bog bi znao to je istina; neka
dakle bude kako jest, jer je jo gore dirati u to.
Brija ne htjede Sanchu odgovarati, da on ne bi svojim
budalatinama otkrio to brija i upnik svom silom nastoje sakriti.
Od toga istoga straha ree upnik kanoniku da bi malko odmakli
naprijed, pa e mu pripovjediti tajnu o ovjeku u kavezu i jo mnogo
toga to e mu biti na zabavu. Kanonik uini tako, krene naprijed sa
svojim slugama i s njime te pozorno saslua sve to mu je upnik
priao o don Quijotovu stanju, ivovanju, ludosti i navadama.
Ispripovjedio mu ukratko poetak i uzrok njegova ludovanja i sve
redom zgode njegove, dokle god nije strpan u taj kavez da bude
odveden u zaviaj, pa da mu ondje izlijee ludost, ako se moe
izlijeiti kakogod. Zaude se opet sluge i kanonik, sluajui
neobian ivot don Quijotov, a kad su ga dokraja uli, rei e
kanonik:
Zaista, gospodine upnie, ja sudim da su tetne u dravi te
takozvane viteke knjige. Ja sam dodue od dosade i od nevaljala
ukusa gotovo svim tim knjigama, koliko god ih je tiskano, proitao
poetak, ali nikada se nisam mogao nakaniti da ikoju proitam od
poetka do svretka, jer mi se ini da je u svima manje-vie jedno te
isto, pa to je tu, to je i tamo, a to je ovdje, to je i ondje. Takve su
knjige i sastavci po mojem sudu jo loiji od Miletskih pria,
[272]
a to
su nesklapne pripovijesti, kojima je jedini naum zabavljati, a nije i
pouavati; drugaije su pak poune prie, koje zabavljaju i
pouavaju u isti mah. No sve ako je takvim knjigama prva svrha
zabavljati, ne znam kako e one to postii kad su pune i prepune
ludorija; jer slast koju u dui osjea treba da ti nastaje od krasote i
sklada to ih vidi i motri u onom to ti se javlja pred oima ili u
mati; ali ono u emu ima rugobe i nesklada ne moe nam biti ni na
kakvu radost.
Kakve ljepote ili kakva sklada dijelova s cjelinom i cjeline s
dijelovima moe biti u knjizi ili u prii u kojoj mladi od esnaest
godina navaljuje na gorostasa golema kao gora, te ga maem
prepolovljuje kao kakav kolai? A kad hoe da nam opiu bitku,
onda kazuju da na neprijateljskoj strani ima milijun boraca, no im
udari na njih junak te knjige, moramo vjerovati, htjeli ili ne htjeli, da
taj vitez zadobiva pobjedu samom snagom junake svoje ruke. A to
da reknemo o onoj lakoi s kojom kraljevska ili carska nasljednica
sre u zagrljaj skitniku vitezu koga nije ni znala?
ijoj bi pameti, ako nije sasvim barbarska i neuljuena, moglo
goditi kad ita kako kula puna vitezova plovi po moru kao brod na
povoljnom vjetru, pa je danas omrkla u Lombardiji, a sutradan
osvanula u zemlji popa Ivana od Indije ili u drugoj zemlji, koju nije
otkrio ni Ptolomej ni vidio Marco Polo? A ako mi se na to odgovori
da pisci tih knjiga piu njih kao izmiljotine, te ne moraju dakle
paziti da budu savjesni i istiniti, onda ja velim da je izmiljotina to
bolja to se istinitijom ini i to zanimljivija to je podobnija da bi se
mogla dogoditi. Izmiljene prie treba da ugode itateljevu razboru
time to su napisane tako da mu olakavaju ono to ne moe biti,
uravnjuju ono to je golemo, uznose duh, zadivljuju ga, zapanjuju,
uzbunjuju i zabavljaju, tako da naporedo ide uenje i veselje. A
svega toga ne moe imati tko se uklanja vjerojatnosti i oponaanju, u
kojima i jest savrenost onoga to se pie. Nisam jo nikada vidio
viteku knjigu koja bi prikazivala potpunu cjelinu prie sa svim
udovima, tako da se sredina slae s poetkom, a svretak s poetkom
i sa sredinom; nego oni sastavljaju takvu knjigu od tolikih esti te
bih rekao da im je nakana stvoriti sablast i neman, a ne skladnu
sliku. Osim toga, stil im je opor, dogodovtine neuvjerljive, ljubavne
zgode razuzdane, uljuenost nikakva, bitke preopirne, razgovori
tupi, putovi glupi, sve u sve bez ikakve razumne vjetine, te su zato
takvi pisci zavrijedili da budu kao beskorisna eljad istjerani iz
kranske drave.
Sluao ga upnik s velikom pozornou; uini mu se da je to
ovjek bistre pameti, koji o svemu pravo sudi to god veli. Odgovori
mu dakle da i sam misli tako i mrzi viteke knjige, pa je spalio sve
viteke knjige don Quijotove, kojih je bila sva sila. Pripovjedi mu
kako im je sudio, te koje osudio da budu spaljene, a koje ostavio na
ivotu.
Nasmija se kanonik od srca i ree da je dodue pokudio te
knjige, ali se ipak nae u njima neto dobro, jer u njima je bistroj
pameti zgodna prilika da se prodii: tu je iroko i daleko polje po
kojem moe pero letjeti bez smetnje, crtati brodolome, svim
svojstvima to ih mora imati, to jest biti oprezan i znati presretati
neprijateljske lukavtine, biti rjeit govornik, koji zna i potaknuti i
zauzdati svoje vojnike, zreo u odluci, brz na djelu, hrabar u obrani i
navali; tu pero moe opisivati as koju tunu i traginu zgodu, as
koji veseli i nenadani dogaaj; sad prekrasnu damu, estitu,
razboritu i valjanu; sad kojega kranina viteza, uljudna i hrabra; as
kojega silovitoga prostaka razmetljivca; as dobra, junana i mudra
vladara; moe prikazivati dobrotu i vjernost podaniku, uzvienost i
milost njihovih gospodara. Moe se pisac pokazati as kao astrolog,
as kao slavan kozmograf, sad kao glazbenik, sad kao vjetak u
dravnim poslovima; ako ga je volja, bit e mu moda prilike da se
pokae i kao arobnjak. Moe on prikazivati lukavost Uliksovu,
pobonost Enejinu, hrabrost Ahilovu, nesreu Hektorovu, izdaju
Sinonovu, prijateljstvo Eurijalovo, dareljivost Aleksandrovu,
veliinu Cezarovu, blagost i istinitost Trajanovu, vjernost
Zopirovu,
[273]
mudrost Katonovu, uope sva ona svojstva koja
usavravaju i die ovjeka, pa moe as jednoga kititi svima njima,
as ih dijeliti mnogima. A ako to ini tenim stilom i s duhovitom
invencijom, koja je nalik na istinu koliko god moe biti, satkat e
tkivo od svakojakih krasnih ica, pa kad ga bude otkao, tako e biti
savreno i krasno te e dosei vrhunac ljepote koja se trai od
knjiga, to jest, koja u isti mah i pouava i zabavlja, kao to sam ve
rekao. A ako se te knjige slobodno piu, ima autor prilike pokazati
se i kao epski i kao lirski pisac, kao traged i kao komik, sa svim
onim ega god ima u prelijepoj i umiljatoj vjetini pjesnitva i
rjeitosti, jer epsko se djelo moe napisati i u prozi i u stihovima.
etrdeset osma glava
u kojoj kanonik nastavlja razglabati o vitekim knjigama, s drugim
pojedinostima dostojnim njegova uma.
Tako je kako vi velite, preasni gospodine kanonie ree
upnik i zato zasluuju to veu pokudu oni koji jo i danas piu
takve knjige, a ne paze ni najmanje na zdravu pamet, ni na
umjetnost i pravila za kojima bi se morali povoditi, pa da se
proslave u prozi onako kao to su se u stihovima proslavila ona dva
prvaka grkoga i latinskoga pjesnitva.
I mene je odvrati kanonik bila preuzela neka napast da
napiem viteku knjigu, pa sam se htio u njoj drati svih pravila to
sam ih spomenuo; a da istinu priznam, napisao sam vie od sto
listova. Da se onda uvjerim slae li se ono to sam napisao s mojim
naelima, priopio sam to ljudima koji poznaju i vole takvo tivo,
uenim i razumnim ljudima, pa i neznalicama, kojima je jedina elja
sluati gluposti, i svi su mi oni prijazno odobravali. Ali nastavio
ipak nisam, jer sam sudio da to ne dolikuje mojemu staleu, a i vidio
sam da vie ima glupana nego razumnih ljudi, te premda je bolje biti
hvaljen od rijetkih razumnika nego ismijavan od mnogih tupana,
ipak nisam htio izvrgavati se smuenom sudu tate svjetine, koja
najvie i ita takve knjige. No jedan me argument naveo da sam se
okanio toga posla, pa i same misli da ga dovrim, a taj sam
argumenat iscrpio iz komedija koje se i danas prikazuju, i predoio
ga sebi: Glume koje se danas prikazuju, i izmiljene i povijesne,
sve su redom ili gotovo sve puka glupost bez glave i repa, a ipak ih
svjetina zadovoljno slua, smatra ih valjanima i odobrava im, mada
nisu ni izdaleka vrijedne. Ali pisci koji te glume piu, i glumci koji
ih glume, vele da onakve moraju biti, jer ba onakve trai svjetina i
nikakve drugaije. Oni pak koji osnivaju i grade fabulu po zakonima
umjetnosti, piu samo za nekoliko umnih ljudi, koji ih razumiju, a
svi drugi nee ni da znaju za njihovo umijee. Zato je piscima bolje
stjecati kruha od mnotva, nego slavu od ovih rijetkih. Ja u dakle
razbijati glavu i muiti se da napiem knjigu, a kad je budem
napisao, sva e mi muka biti ututanj. Nekoliko sam puta nastojao
uvjeriti glumce da im ne valja to tako sude, jer bi vie svijeta
privukli i veu slavu stekli kad bi prikazivali i davali pravu
umjetnost, nego one nesklapnosti, ali su oni tako jogunasti i
tvrdokorni u svojem miljenju da ih ne moe odvratiti nikakvim
rijeima ni jasnim dokazima. Sjeam se da sam jedanput rekao
jednom od tih tvrdoglavaca: Zar se vi ne sjeate da su se prije
nekoliko godina prikazivale u panjolskoj tri tragedije, koje je
napisao slavan pjesnik iz kraljevine,
[274]
a te su tragedije bile takve da
su im se udili, veselili i divili svi koji su ih uli, i neuki i umni, i
svjetina i odabrani ljudi, pa su glumci s te tri tragedije zaradili vie
novaca nego s trideset najboljih tragedija koje su otad napisane?
Nema sumnje odgovori onaj umjetnik vi, gospodine, mislite
na tragedije: La Isabela, La Filis i La Alejandra. Te ja i mislim
odgovorim; pa eto, zar u njima nisu pazili na zakone
umjetnosti, zar nisu te tragedije cijenjene po vrijednosti i zar nisu
ugodile svima? Nije dakle kriva svjetina, koja trai gluposti, nego su
krivi oni koji nemaju nita drugo prikazati. Nije zaista nesklapnost
bila Osveena nezahvalnost niti ima nesklapnosti u Numanciji, a
nema je ni u Trgovcu ljubavniku, pa ni u Prijaznoj neprijateljici,
[275]

ni u drugim dramama to su ih napisali pametni pisci, pa stekli slavu
i ast, a glumcima privrijedili novac. I jo kojeta sam mu rekao, te
sam ga, mislim, malko smeo, ali ga nisam zadovoljio, ni uvjerio, ni
odvratio od pogrenih zakljuaka.
Vi ste sada, preasni gospodine rei e upnik dirnuli
u pitanje koje u meni razbuuje stari bijes na te glume to se danas
prikazuju. Taj je bijes jednak onomu bijesu na viteke knjige. Teatar
treba biti, po Ciceronovim rijeima, ogledalo ivota, ugled
udorednosti i slika istine, ali ove predstave to se danas daju
ogledalo su gluposti, ugled neznanja i slika razuzdanosti. Moe li u
ovom o emu raspravljamo biti vee ludosti nego kad se u prvom
prizoru prvog ina pojavljuje dijete u povojima, a u drugom ve je
bradat ovjek? I ima li vee ludosti nego kad nam prikazuju starca
junaka, mladia kukavicu, lakaja govornika, paa savjetnika, kralja
prostaka i princezu sudoperu?
A to da tek reknem o tome kako ne paze na vrijeme u kojem
se mogu ili bi se mogle dogoditi zgode to se prikazuju, kad se prvi
in zapoinje u Evropi, drugi u Aziji, trei se zavrava u Africi, a da
su etiri ina, etvrti bi se zavrio u Americi, te bi se gluma
dogaala tako na sve etiri strane svijeta! A ako je oponaanje
glavno naelo kojega treba da se gluma dri, kako moe i srednjoj
pameti biti po volji kad se prikazuje radnja koja se zbiva u vrijeme
kralja Pipina i Karla Velikoga, a glavno je lice u drami car
Heraklije, koji s kriem ulazi u Jeruzalem i osvaja grob Spasiteljev,
kao Godefroy od Bouillona, premda su oni i vremenski razdaleko.
Ili kad se gluma osniva na izmiljotini, ali joj se pridodaju povijesne
injenice s primjesom drugih zgoda, koje su se dogaale raznim
osobama i u razno vrijeme, a to se ne ocrtava tako da bude nalik na
istinu, nego s oitim pogrekama, koje se nikako ne mogu opravdati.
Zlo je pak to ima takvih neznalica koje govore da je to savreno i
da ne treba nad kruhom traiti pogae.
Ako sada prijeemo na duhovna prikazivanja, kolika lana
udesa izmiljaju u njima, kolike apokrifne, izvrnute zgode, pa se i
svecima priivaju udesa drugih svetaca. Ne zaziru ni od toga da i u
svjetskim dramama prikazuju udesa, bez ikakva tovanja i obzira,
samo zato to im se ini da bi tu bilo zgodno takvo udo ili pojava,
kako oni to krste, da se neuki svijet divi i dolazi u glumite. Sve je
to na tetu istini i na kodu povijesti, a i na sramotu panjolskome
duhu, jer stranci, koji u tanine paze na dramske zakone, smatraju
nas barbarima i neznalicama kad vide kakve besmislice i
nesklapnosti piemo. Nije dovoljna isprika rei da valjano ureene
drave zato doputaju javna prikazivanja jer im je glavna namjera da
se opinstvo zabavi estitom zabavom i gdjekada odvrati od loih
navada to ih raa dokolica; a kako se to postie svakom glumom,
bila ona dobra ili loa, emu da se postavljaju zakoni i emu da oni
koji piu drame ili ih prikazuju budu siljeni da to ine kako valja
initi, kad se, kako rekoh, svakom dramom, kakva god bila, postie
ono za im se tei.
Na to bih ja odgovorio da se ta svrha mnogo bolje, i bez ikakve
prispodobe, postie dobrim dramama negoli onima koje ne valjaju,
jer sluatelj koji uje umjetniki sastavljenu i vjeto graenu dramu
razveseljuje se alama, pouava se istinom, divi se zgodama,
umudruje se razboritim rijeima, upozorava se lukavtinama,
urazumljuje se primjerima, rasruje se na opainu i zaljubljuje se u
vrlinu. Sve te osjeaje dobra drama treba da budi u sluateljevu
duhu, kako god priprost i trom bio. I ne moe biti da drama koja sva
ta svojstva ima ne bi veselila i zabavljala, udovoljavala kudikamo
vie nego drama koja tih svojstava nema, kao to ih ponajvie i
nemaju drame to se danas obino prikazuju. A nisu tomu krivi pisci
koji ih piu, jer ima meu njima takvih koji jako dobro razabiru u
emu grijee, te znaju u tanine to bi trebali uiniti; ali drame su
postale kupovna roba, pa pisci vele, a istinu vele, da im glumci ne bi
ni kupovali drame kad ne bi bile od toga kova.
Pisac se dakle nastoji prilagoditi onomu to od njega eli
glumac koji mu plaa djelo. Da je to istina, vidi se po mnogim i
premnogim dramama koje je napisao jedan presretan duh u naoj
kraljevini,
[276]
s tolikim sjajem, s tolikom milinom, u takvim
kitnjastim stihovima, s takvim lijepim rijeima i ozbiljnim mislima,
i naposljetku u takvu bujnu i uzvienu stilu da mu se po cijelom
svijetu zaorila slava; ali se prilagodio glumakoj volji, te mu nisu
sve drame dosegle, kao to nekoje jesu, ono savrenstvo za kojim
one tee. Drugi opet piu drame i ne pazei to piu, pa kad budu
prikazane, moraju glumci bjeati i uklanjati se od straha da ne budu
kanjeni, kao to je esto bivalo, jer su prikazivali ovo ili ono to
vrijea kojega vladara ili je pak na sramotu kojoj porodici.
Sve bi te neprilike prestale, i jo mnoge druge, kojih i ne
spominjem, kad bi u prijestolnici bila koja inteligentna i razborita
osoba koja bi pregledala sve drame prije nego to bi se prikazivale,
ne samo one koje se daju u prijestolnici nego uope sve koje e se
prikazivati u panjolskoj. Bez toga odobrenja, peata i potpisa ne bi
smjela nijedna oblast dopustiti prikazivanje ikoje drame. Tako bi se
glumci brinuli da alju drame u prijestolnicu, te bi ih mogli bez
straha prikazivati, a pisci bi brinije i pomnije pazili to piu, jer e
im djela podvrgnuti strogom ispitu ovjek koji taj posao razumije.
Tako bi se pisale dobre drame i sretno bi se postizalo ono za ime se
u njima tei: narodu zabave, umnim glavama u panjolskoj
zadovoljstvo, glumcima interes i sigurnost, te bi im se skinula s
vrata briga nee li biti kanjeni. A kad bi se komu drugom, ili tomu
istom, povjerio posao da ispituje nove viteke knjige koje se piu,
mogle bi jamano izii nekoje onako savrene kao to vi rekoste, te
bi obogatile na jezik dragocjenim blagom rjeitosti i prouzrokovale
bi da stare knjige potamne od svjetlosti novih, koje bi se izdavale za
pristojnu zabavu ne samo dokonim ljudima nego i najzaposlenijima,
jer kao to lk ne moe svagda biti napet, tako ni slaba priroda
ljudska ne moe biti bez koje doputene zabavne okrepe.
Kad su kanonik i upnik dotle dospjeli u razgovoru, priblii se
brija, prie im i ree upniku:
Evo to je, gospodine licencijate, ono mjesto gdje bismo
ugodno proboravili podne, a volovima ima bujne zelene pae.
I meni se tako ini odgovori upnik.
Ree on kanoniku to je namjerio, pa se i kanonik odlui ostati
s njima. Namamila ga krasna dolina koja im je sada pukla pred
oima, pa da se nauiva nje i razgovara sa upnikom, koji mu je ve
omilio, a da dozna u tanine junaka djela don Quijotova, zapovjedi
on nekima od svojih slugu neka odu u krmu, koja nije daleko
odatle, i neka odande donesu to ima jela, da bude svima, jer tu je
nakan proboraviti podne i poslijepodne. Na to mu odgovori jedan
sluga da je tovarni magarac jamano ve stigao u krmu, a na njemu
ima dosta ivea, te ne moraju iz krme uzimati nita osim jema.
Kad je tako ree kanonik odvedite onamo sve konje, a
vratite ovamo tovarnoga magarca s jelom.
Dok se to zbivalo, razabere Sancho da bi se sada, gdje nisu
neprestano uz njega upnik i brija, koji su mu sumnjivi, mogao
razgovoriti s gospodarom, te prie kavezu u kojem mu se vozio
gospodar i ree:
Gospodaru, da mi odlane na savjesti, hou da vam reknem
to je i kako je s vaom zaaranou. Ova dvojica to su s vama, a
zakrili su lice, to su upnik iz naega sela i brija. A meni se ini da
su oni i smislili kako e vas ovako odvesti, od puke zavisti to ste
njih, gospodaru, pretekli u slavnim djelima. Ovo je dakle istina, jer
vi niste zaarani, nego vas oni zaluuju i titraju se vama. Da vam to
dokaem, htio bih vas neto zapitati, pa ako vi meni odgovorite
onako kako ja mislim da ete odgovoriti, dokuit ete i sami tu
varku i vidjet ete da niste zaarani, nego vam se pomutila pamet.
Pitaj to eli, sinko Sancho doeka don Quijote a ja
u ti udovoljiti i odgovoriti po svoj volji tvojoj. A to ti veli da su
ovo s nama upnik i brija, nai mjetani i znanci, moda se tebi
zaista ini da su oni; ali da su to zbilja oni, nemoj nipoto vjerovati.
Ako se pak oni tebi ine onima to veli, znaj i pamti da su se
prometnuli u taj lik i u tu slinost uobliili oni koji su mene zaarali,
jer arobnjacima je lako preobliiti se u svaku spodobu u koju ele,
pa su se valjda uobliili u oblije tih naih prijatelja da tebi bude
prilika misliti tako kako sada misli, te da zabludi u ovome
nedohodu tlapnja i ne moe pogoditi iz njega sve da ti je konac
Tezejev. Moda su i zato uinili da se ja uskolebam u svojem
miljenju i ne mognem dokuiti otkud me bije ta nevolja; ti meni
evo veli da me prati brija i upnik iz naega sela, a ja opet vidim
da sam zatvoren i znam da me ljudska sila ne bi bila podobna
zatvoriti, nego jedino vrhunaravna, pa to bi ti onda da ja velim ili
mislim, nego jedino da ovaj nain kako sam ja zaaran nadilazi sve
druge naine to sam ih itao u svim kronikama koje priaju o
zaaranim skitnicima vitezovima? Okani se dakle misli da su to oni
koje veli, jer ako su to oni, onda sam ja Turin. to se pak tie
onoga to me eli pitati, govori, a ja u ti odgovarati, sve ako me
bude ispitivao do sutra.
Sveta Bogorodice! zavikne Sancho na sav glas. Ta
valjda vi niste, gospodaru, tako tvrde glave i plitke pameti te ne
vidite da je cijela istina to ja velim i da je ovomu vaemu zatvoru i
nevolji krivlja zloba nego arolija? Ali kad je tako, ja u vama jasno
dokazati da vi niste zaarani. Recite mi dakle, tako vas Bog izbavio
iz te nevolje i tako vas u zagrljaj primila gospodarica Dulcinea kad
se ne budete ni nadali...
Nemoj me zaklinjati odvrati don Quijote nego pitaj
to eli, a ja sam ti rekao da u ti potanko odgovoriti:
To ja i traim odvrati Sancho; htio bih znati, i da mi
reknete, ali nita da ne domeete i ne krnjite, nego da pravu istinu
govorite, kao to je jamano moraju govoriti i govore svi oni koji se
bave orujem, kao to se bavite vi, gospodaru, pod imenom skitnika
viteza...
Velim ti da neu nita lagati odgovori don Quijote.
Izreci napokon pitanje, jer si mi zaista ve dodijao tim
ispriavanjem, moljakanjem i okolianjem, Sancho.
Ja se dakle uzdam u dobrotu i istinitost mojega gospodara,
pa neu da evrdam, nego pitam, ali samo u asti, nije li vas,
gospodaru, otkad ste strpani u kavez, ili zaarani, kako vi mislite,
snala moda elja ili volja da obavite vei ili manji posao, kako se
obiava govoriti.
Ne razumijem, kakav posao, Sancho; izreci jasnije, ako
hoe da ti iskreno odgovorim.
Kako vi, gospodaru, ne biste znali to je mali ili veliki
posao? Pa to tuve u glavu djeci u koli. Dakle, ja bih htio znati nije
li vas snala elja da krenete onamo kamo i car pjeai.
Razumijem te, Sancho, sada te ve razumijem! I koliko puta
snala! I sada opet! Izbavi me iz te nevolje dok sam jo suh!
etrdeset deveta glava
u kojoj se pripovijeda umni razgovor to ga je Sancho Panza
raspreo sa svojim gospodarom don Quijotom.
Hej! zavikne Sancho. Jesam li vas uvrebao: to sam i elio
znati; tako mi due i ivota. Zar nije istina, gospodaru, da se obino
veli kad se tko pokunji: Ne znam to mu je: niti jede, niti pije, niti
spava, nit odgovara ako ga zapita; po svoj je prilici zaaran!
Odatle se razabire da su zaarani oni koji ne jedu, ne piju, ne
spavaju i ne obavljaju prirodnu potrebu o kojoj govorim, a nisu
zaarani oni koje snalazi onakva potreba kao to sada vas,
gospodaru, pa koji pije, kad mu dadu, i jede, kad ima, i odgovara na
sve to ga pitaju.
Istinu veli, Sancho odgovori don Quijote ali sam ti
ve rekao da ima mnogo naina zaaranosti. Moda se s vremenom
preobratio taj nain u drukiji, pa je danas zaaranima obiaj initi
sve ono to ja inim, premda nekada nisu toga inili. Prema tomu,
ne smije se prigovarati navadama dananjega vremena i ne smije se
nita dokazivati time. Ja znam i sudim da sam zaaran, i to je meni
dovoljno da mi savjest bude mirna, a pekla bi me jako kad bih
mislio da nisam zaaran, nego da ljenarim kao kukavica u ovom
kavezu, te tako ne dajem onu pomo to bih je mogao davati
mnogim potrebnicima i jadnicima kojima je moja pomo i zatita u
ovaj as moda ba prijeko potrebna i nuna.
No ipak ja velim odvrati Sancho da bi nam bilo na
veu korist i zadovoljstvo kad biste vi, gospodaru, nastojali
izmaknuti iz toga zatvora. Ja vam obeavam da u se iza sve sile
upeti da vam to olakam i da vas izbavim, a onda vi opet zajaite
estitoga Rocinanta, koji se takoer ini kao zaaran, tako je turoban
i alostan. A kad zajaete, pokuat emo opet sreu i krenuti za
pustolovinama. Ako nam se pak ne posrei, imamo uvijek vremena
vratiti se u kavez, a ja vas, kao dobar i vjeran perjanik, uvjeravam,
gospodaru, da u i ja s vama u taj zatvor ako vi moda budete tako
nesretni, ili ja tako budalast, da nam ne poe za rukom to velim.
Ja sam voljan uiniti to ti kae, brate Sancho odvrati
don Quijote.
Ako ului priliku da me oslobodi, ja u te posluati u
svemu i svaemu. Ali ti e, Sancho, vidjeti kako se vara i kako ne
poznaje moju nevolju.
Takvim su se razgovorom zabavljali vitez skitnik i perjanik
jadobitnik dok ne stigoe onamo gdje su upnik, kanonik i brija ve
sjahali, te ih oekuju. Volar izjarmi volove i pusti ih irom po
zelenom, lijepom, bujnom panjaku, koji mami na uivanje svakoga
tko nije zaaran kao don Quijote, nego je pametan i razuman kao
njegov perjanik. Zamoli dakle Sancho upnika neka dopusti da mu
gospodar izie asom iz kaveza, jer ako ga ne puste, nastradat e
istoa u zatvoru, kako ne dolikuje vitezu kao to je njegov
gospodar. upnik ga je razumio i rekao da bi drage volje uinio to
mu ite, ali se boji nee li njegov gospodar, dok osjeti da je na
slobodi, udariti u svoje ludorije i odmagliti bez traga i glasa.
Ja jamim da nee pobjei odgovori Sancho.
Jamim i ja priklopi kanonik pogotovu ako mi zaloi
viteku rije da nee nikud od nas dokle god se mi ne privolimo.
Evo moja rije uzvrati don Quijote, koji je sve to sluao
kad ionako onaj koji je zaaran, kao to sam ja, nije slobodan
initi od sebe to sam voli, jer onaj koji ga je zaarao moe njega
ukoiti da se tri stotine godina ne mie s mjesta, a ako pobjegne,
dognat e ga letimice.
Kad je dakle tako, mogli bi ga pustiti, pogotovo gdje je to
svima na korist; ne budu li ga pak pustili, neka znaju da e im se
nosovi nemilo namirisati ako se ne uklone odande.
Kanonik se porukuje s njim, premda su vitezu ruke bile
svezane, te ga na vjeru i na asnu rije puste. Obradova se don
Quijote silno i neiskazano kad se oslobodio, pa najprije protee
cijelo tijelo, a onda se odmah uputi k Rocinantu, pljesnu ga dvaput
dlanom po sapima i ree.
Jo se ja uzdam u Boga i u blagoslovljenu majku njegovu, oj
ti cvijete i uglede meu konjima, da emo nas dvojica naskoro stii
onamo kamo elimo: ti s gospodarom na leima, a ja jaui na tebi i
vrei dunost za koju me Bog na svijet stvorio.
Tako ree don Quijote i skloni se sa Sanchom ustranu. Odande
se vrati olakan i jo eljniji da izvri to mu perjanik savjetuje.
Gleda ga kanonik i divi se tolikomu udu velike budalatine
njegove, kako mu se po svemu to god govori i odgovara vidi
najbistrija pamet, ali im progovori o vitekim poslovima, odmah se
rastaje s pameu, kako je ve reeno. Raali se kanoniku, te kad su
svi posjedali i uzeli ekati jelo, ree on:
Zar vas je zbilja, plemeniti gospodine, pusto i besposleno
itanje vitekih knjiga toliko zaokupilo i tako vam pomutilo pamet
te vi sada mislite da ste zaarani i sve tako kojeta to nije ni
izdaleka istinito, kao to ne moe la biti istina? Kako i moe biti
ljudske pameti koja bi sebi utvorila da su zbilja na svijetu bili oni
bezbrojni Amadisi i sva ta rulja slavnih vitezova, toliki carevi od
Trebizonde, toliki Felixmarti od Hirkanije, toliki atovi, tolike
djevice-skitnice, tolike zmije, zmajevi, gorostasi, tolike neuvene
pustolovine, tolike svakojake arolije, tolike bitke i ljuti okraji,
tolike sjajne haljine, tolike zaljubljene princeze, toliki perjanici
grofovi, toliki umiljati patuljci, tolika pisma i laske, tolike junake
ene i naposljetku tolike i tolike budalaste zgode kako se priaju u
vitekim knjigama? Kad ih uzmem itati, te smetnem s pameti da je
sve to la i puka izmiljotina, nekako uivam. Ali im shvatim to su
te knjige, lupit u i najboljom od njih o zid, a bacio bih je i u vatru
ako bi mi se nala u blizini, jer zaista i zasluuju takvu kaznu, zato
to su laljivice i varalice, to su bez trunka prirodne istine, to
izmiljaju nove sekte i nov nain ivota, te to neuki puk misli i sudi
da su istinite sve one budalatine u njima. I jo su toliko drzovite da
se usuuju buniti pamet razumnim i odlinim plemiima, kao to se
vidi po ovom to su poinile od vas. Dotle su dotjerale da smo vas
morali zatvoriti u kavez i odvesti vas na volovskim kolima, kao to
voze ili vode kakva lava ili tigra od sela do sela, te ga za novce
pokazuju svijetu. Dete, gospodine don Quijote, raalite se na
samoga sebe i opametite se. Bog je bio milostiv i dao vam dobru
pamet, pa se okoristite njome i skrenite bogodani dar svojega uma
na tivo koje e biti vaoj savjesti na probitak a vaoj asti za veu
korist. Ako pak po naravi svojoj ginete za tim da itate knjige o
junatvima i vitetvima, onda itajte u Svetom pismu Knjigu o
sucima: ondje ete nai velianstvenih istina i istinitih junakih
djela. Luzitanija je imala svojega Virijata, Rim Cezara, Kartaga
Hanibala, Grka Aleksandra, Kastilja grofa Fernna Gonzlesa,
Valencija Cida, Andaluzija Gonzala Fernndeza, Extremadura
Diega Garciju od Paredesa, Jrez Garci Preza od Vargasa, Toledo
Garcilasa, Sevilja don Manuela od Lena, pa e se i najvii duhovi
zabaviti, pouiti, nasladiti i nadiviti itajui njihova junaka djela.
Takvo je tivo zaista dostojno vae bistre pameti, gospodine don
Quijote, jer ete se njime uputiti u povijest, zavoljeti vrlinu, nauiti
se dobroti, uznapredovati u estitosti, pa ete biti junani bez
nasrtljivosti, smioni bez kukavtine, a sve to za slavu Boju a svoju
korist i na diku Manchi, odakle je, kako ujem, vaa loza i koljeno.
Don Quijote je najpozornije sasluao kanonikove rijei, a kad
je vidio da je zavrio, zagleda se u njega neko vrijeme, te onda ree:
ini mi se, plemeniti gospodine, vaim je rijeima nakana
obavijestiti me da na svijetu nije bivalo skitnika vitezova i da su sve
viteke knjige lane, varave, tetne i beskorisne dravi, a ja sam zlo
inio to sam ih itao, jo gore to sam im povjerovao, najgore pak
to sam se poveo za njima i smislio da se latim pretekoga posla
skitnika viteza, kako ga one knjige ue, pa vi sada meni poriete da
je ikada na svijetu bilo Amadis, i od Galije i od Grke, i svih onih
drugih vitezova kojima te knjige obiluju.
Sve je to ba doslovce tako kako vi, gospodine, velite
rei e kanonik.
Na to mu odgovori don Quijote:
Dometnuli ste jo i rekli da su meni jako naudile te knjige,
jer su mi pomutile pamet i skrivile da sam strpan meu reetke, pa
bi, kaete, bilo bolje da se ja popravim i promijenim tivo, te da
itam istinitije knjige, od kojih je bolja pouka i zadovoljstvo.
Tako je potvrdi kanonik.
Onda ja od sebe sudim odvrati don Quijote da ste bez
pameti i zaarani vi kad ste se usudili tolike hule izrei na ono to
svijet priznaje i smatra istinom, tako da onaj koji to nijee, kao to
nijeete vi, zasluuje onakvu istu kaznu kakvu vi velite da
dosuujete knjigama kad ih itate i one vam dodijavaju. Ako vi
ikoga elite uvjeriti da Amadis nije ivio na svijetu, a ni svi oni
drugi vitezovi pustolovi kojima obiluju te pripovijesti, to vam je isto
tako kao kad biste dokazivali da sunce ne sija, zima nije hladna, a
mi ne obitavamo na zemlji. Zar ima na svijetu takve mudre glave
koja bi ikoga mogla uvjeriti da nije istina ono to se pripovijeda o
princezi Floripesi i Guyu od Burgundije, i o Fierabrsu kod mosta
od Mantible, kako se dogodilo za vrijeme Karla Velikoga, a ja se
kunem da je sveta istina, ba kao to je sada dan. A ako je to la,
onda je la valjda i ono da je bio Hektor, i Ahil, i rat trojanski, i
Dvanaest banova od Francije, i kralj Artus od Anglije, koji je do
dana dananjega preobraen u gavrana i neprestano ga oekuju u
njegovoj kraljevini.
I jo bi se valjda tko usudio rei da je lana povijest o Guarinu
Kukavcu i potraga za svetim Gralom, i da je apokrifna ljubavna
zgoda don Tristana i kraljice Isolde, i ljubavna zgoda Ginebre i
Lanzarota, a onamo ima svijeta koji gotovo pamti da je vidio
slubenicu Quintaonu, a ta je najbolja vinotoica to je od
pamtivijeka bila u Velikoj Britaniji. Tako je to, pa se i ja sam sjeam
kako mi je znala govoriti baka po ocu, kad vidi koju slubenicu s
asnom koprenom: Ova mi je, unue, nalik na slubenicu
Quintaonu. Po tome sudim da ju je jamano poznavala ili barem
vidjela gdjegod njenu sliku.
A onda, tko smije ustvrditi da nije istinita povijest o Pierresu i
lijepoj Magaloni, kad jo i danas moe u kraljevskoj orunici
vidjeti klin kojim je junaki Pierres upravljao svojega drvenoga
konja kad je na njem jahao po zraku, a taj je klin neto vei od rude
na kolima? A do klina je sedlo Babiekino, a u Roncesvallesu rog
Roldnov, tolikaran kolika je greda: iz toga slijedi da je bilo
Dvanaest banova, da su bili Pierresi, Cidi i drugi takvi vitezovi o
kojima svijet pripovijeda da su kretali na pustolovine.
Ako nije tako, recite mi jo nije li istina da je skitnik vitez bio
junaki Luzitanac Juan od Merla, koji se zaputio u Burgundiju te se
u gradu Arrasu pobio sa slavnim vitezom Charnijem, prozvanim
gospodin. Pierres, onda u gradu Baselu s gospodinom Henrijem od
Romestana, te u oba dvoboja pobijedio, proslavio se i prodiio; i
nisu li istinite pustolovine, bitke i pobjede to su ih u Burgundiji
izvojevali junaki panjolci Pedro Barba i Gutierre Quijada, od
ijega koljena potjeem ja ravno po mukoj lozi, a on je nadvladao
sinove grofa od Saint- Paula.
Neka mi se porekne jo i to da je za pustolovinama krenuo u
Njemaku don Fernando od Guevare i tamo se pobio s gospodinom
Georgom, vitezom iz doma vojvode austrijskoga; neka reknu i to da
su bile ale bitke Suera od Quinonesa, onog od Megdana, napadi
gospodina Luisa od Falcesa na don Gonzala od Guzmana, viteza
kastiljskoga, i jo mnoga druga junaka djela koja su izvrili
kranski vitezovi iz ove kraljevine i tuine, a tako su pouzdana i
istinita te opet velim da u onoga tko to porie nema ni trunka mozga
ni zdrave pameti.
Zadivi se kanonik kad je uo don Quijota kako muka istinu i
la i kad je vidio kako on u tanine zna sve to god se tie i to god
pripada skitnikom vitetvu. Odgovori mu dakle:
Ne mogu ja porei, gospodine don Quijote, da u tome to ste
vi rekli ima neto istine, pogotovo to se tie panjolskih skitnika
vitezova; priznajem takoer da je bilo Dvanaest banova od Francije,
ali nikako ne vjerujem da su uinili sve ono to nadbiskup Turpin
pie o njima; nego je istina da su to bili vitezovi koje su odabrali
francuski kraljevi, a prozvani su tako zbog toga to su svi jednaki
bili po hrabrosti, plemenitu rodu i estitosti, ili ako nisu bili, trebali
su barem biti. Bio je to neki red, kao to su danas redovi od Svetog
Jakova ili Calatrave, pa se od onih koji tomu redu pripadaju trai da
su hrabri, estiti vitezovi plemenita roda. I kao to danas vele: Vitez
od San Juana ili od Alcntare, tako su u ono doba govorili: Vitez od
Dvanaest banova, jer su bila jednaka ta dvanaestorica to su
odabrana u taj ratniki red. Da je ivio Cid, pa i Bernardo od
Carpija, o tom nema sumnje, ali mislim da je pod velikom sumnjom
jesu li poinili ona junaka djela to se pripovijedaju.
[277]
to se pak
tie onoga klina grofa Pierresa, to ste ga vi spomenuli, a lei u
kraljevskoj orunici do Babiekina sedla, priznajem grijeh da sam
tolika neznalica, ili tako kratkovid, te sam vidio dodue sedlo, ali
nisam zapazio klin, premda je onako golem, kako rekoste.
Ondje je on, o tom nema nikakve sumnje odvrati don
Quijote a da znate jo, spremljen je, vele, u konu kesu, da ne
istrune.
Sve to moe biti odgovori kanonik ali tako mi reda
koji sam primio, ja se ne sjeam da sam ga vidio. No sve ako i jest
tamo klin, ipak ja ne moram vjerovati u ivotopise tolikih Amadisa,
ni onolike rulje vitezova kojima nam nabijaju ui, a ni vama,
gospodine, takvu estitu i valjanu ovjeku, u koga je bistra pamet,
ne dolikuje vjerovati da su istinite one nebrojene i neobine
budalatine to su ispisane u nesklapnim vitekim knjigama.
Pedeseta glava
O umnom rjekanju don Quijotovu i kanonikovu, s drugim zgodama.
Divota! odgovori don Quijote. Knjige koje su tiskane s
kraljevskim doputenjem i s odobrenjem onih kojima je to posao, a
itaju ih uslast i slave veliki i mali, bogatai i siromasi, ueni i
neuki, puani i vitezovi, uope ljudi svakoga stalea i stanja, zar su
takve knjige la? Ta u njima se jasno razabire istina, jer one nam
pripovijedaju o ocu, o materi, o domovini, o roacima, o dobi, o
boravitu i o junakim djelima, jedno po jedno i dan po dan, to god
je taj vitez uinio ili to god su vitezovi uinili. utite vi, gospodine,
i ne hulite onako, nego vjerujte da vam savjetujem ono to kao
pametan ovjek treba da inite; ako pak neete, itajte te knjige i
vidjet ete kako ete uivati.
Ta recite mi: ima li vee slasti nego da sada, primjerice, pukne
pred naim oima veliko jezero od smole, koje vri i kljua, a po
njem plivaju i vrve nebrojene zmije, ljutice i guteri, i svakakve
druge divlje i zastraujue ivotinje, a ispred toga jezera ori se
prealostan glas i veli: Oj ti vitee, bio tko bio, koji promatra ovo
grozovito jezero, ako hoe da se domogne blaga to se krije na
dnu ovih crnih voda, pregni junakim srcem i strmoglavi se u tu
crnu, plamenu iinu, jer ako to ne uini, nee biti dostojan
gledati divna udesa to su zatvorena i skrivena u sedam dvorova
pod ovom crnom vodurinom, a u njima stoluje sedam vila. A im je
vitez zauo taj zaplaeni glas, ne skanjuje se on niti promilja iole o
opasnosti u koju sre, pa i ne skida sa sebe teko svoje oruje
junako, nego se preporuuje Bogu i svojoj odabranici te se
strmoglavljuje usred kljualoga jezera. I za tili tren, dok bi dlanom o
dlan, stie on na cvjetne poljane, s kojima se ni izdaleka ne mogu
takmiti Elizejske. Ovdje mu se i nebo ini vedrije, i sunce mu sija
jasnijom svjetlou.
Pred oima mu se otvara ubav gaj od zelena, lisnata drvea, da
se veseli gledajui to zelenilo i uiva sluajui slatku pjesmu
sitnih, nebrojenih, arenih ptiica to skakuu po isprepletenim
granama. Tu je potoi, a hladna mu voda kao tekui kristal tee
preko sitnoga pijeska i bijeloga ljunka, koji nalikuje na suho zlato i
sjajni biser. Tu je i vodoskok od arena jaspisa i glatka mramora,
ondje opet drugi, neisklesan, gdje su poredane sitne koljice
klapavice i zavojite spuoline, bijele i ukaste, a meu njima su
razasuti blistavi kristali i kamenje nalik na smaragde, pa to arenilo,
oponaajui prirodu, gotovo da ju i natkriljuje. Ondje se iznenada
ukazuje tvrdalj grad ili sjajan zamak, kojemu su zidovi od suha
zlata, krunita od alema, vrata od jacinta. Ali kud je divno sagraen
od samoga alema, mrkoga i sjajnoga rubina, bisera, zlata i smaragda,
jo mu je skupocjenija gradnja.
I kad si to vidio, moe li jo ita ljepe vidjeti nego kad iz
zamka povrvi na vrata jato djevojako u takvim sjajnim i naoitim
haljinama, te da ih sada uzmem opisivati kako nam ih historije
opisuju, nikada ne bih zavrio. A onda ona koja se ini da je meu
djevojkama prva, hvata za ruku neustraivog viteza to se
strmoglavio u kljualo jezero i vodi ga bez ijedne rijei u bogati
zamak ili dvor, te se on svlai i bude gol golcat, kako ga je mati
rodila, a djevojka ga okupa u mlakoj vodi, pomae ga svega
mirisnim uljima i balzamima, odjene mu koulju od najtanje svile,
svu mirisavu i mirisima natopljenu. Pritri sada druga djevojka i
zaogrne mu ramena platem, koji u najmanju ruku vrijedi, kako se
veli, careva grada i jo vie! Divota je onda to nam priaju kako ga
nakon svega toga vode u dvoranu, gdje ve zatjee prostrt i prireen
stol, da se samo udi i divi. Divota je kako mu polijevaju ruke
vodom to mirie po ambri, a prijekapom je dobivena od mirisava
cvijea!
Pa kad ga posade na stolicu od bjelokosti! Kad ga uzmu sluiti
sve te djevojke, ali nijedna ni da bi rije progovorila! Kad mu iznesu
tolika raznolika jela i tako teno prireena da mu zazubice rastu i ne
zna to bi izabrao! Kad zauje glazbu, koja mu romoni dok blaguje,
ne zna tko pjeva ni odakle zvuci. A kad je odruao i stol je
pospremljen, te se vitez naslonio na stolici i moda aka zube, kako
je obiaj,
[278]
ulazi iznenada na vrata u dvoranu druga djevojka,
krasnija nego ikoja od onih prije, sjeda do viteza i poinje mu
pripovijedati iji je taj zamak i kako je ona tu zaarana, i jo druge
zgode kojima e se uditi vitez i diviti se itatelji koji budu itali
njegove doivljaje.
Neu dalje raspredati, jer se ve iz ovoga moe razabrati da se
svako mjesto u kojoj god kronici kojega god skitnika viteza ita na
slast i na divljenje svakom itatelju. Vjerujte mi dakle, gospodine, i
kako sam vam ve rekao: itajte te knjige, pa ete vidjeti kako one
razbijaju tugu koja vas mui i vedre vam volju ako vam se moda
natmurila. O sebi pak evo velim: otkad sam skitnik vitez, otad sam
hrabrar, edan, dareljiv, velikoduan, uljudan, neustraiv, blag,
strpljiv, te podnosim muke, zatvor, zaaranost; i premda su me,
nema dugo, zatvorili kao luaka, nadam se ipak da e mi zbog
hrabrosti moje ruke nebo biti milostivo i srea mi nee biti huda, te
u se za koji dan zakraljiti u kakvoj kraljevini, gdje u moi
pokazati koliko je zahvalnosti i dareljivosti u mojem srcu: jer tako
mi vjere, gospodine, siromah nije podoban ikomu iskazivati vrlinu
dareljivosti ma koliko je imao; a zahvalnost koja se sastoji jedino
od elje mrtva je, kao to je mrtva vjera bez djela. Zato elim da bi
mi srea naskoro pribavila priliku gdje bih se zacario, da pokaem
kakva sam srca i da iskaem dobro svojim prijateljima, osobito
ovomu siromaku Sanchu Panzi, mojemu perjaniku, koji je najbolji
ovjek na svijetu. elim mu dati kakvu grofiju, koju sam mu ve
odavno obeao; samo se bojim da nee on biti vjet upravljati
svojom dravom.
im je Sancho uo te posljednje rijei gospodarove, upadne mu
u rije:
Pobrinite se vi, gospodaru don Quijote, da mi date grofiju
koju ste mi obeali i ja joj se nadam; velim vam, neu biti nevjet
upravljati njome; pa sve da i jesam nevjet, ja sam sluao kako vele
da ima na svijetu ljudi koji uzimaju od gospodara zemlju u zakup i
njemu plaaju godinju zakupninu, pa oni vode brigu i upravljaju, a
gospodar planduje, uiva dohodak koji mu daju i ni rad ega ne tare
glavu; tako u i ja uiniti i neu se skanjivati ni cjenkati, nego u
odmah sve otresti sa sebe i uivati svoj dohodak, kao da sam herceg,
a drugi neka sviraju!
Istina je, brate Sancho rei e kanonik to se tie
uivanja dohotka, ali za sudovanje mora se brinuti gospodar drave,
a tu treba vjetine i bistre pameti, i osobito dobre volje da pogodi,
jer ako nema toga iz poetka, svagda e biti pogrena i sredina i
konac; zato Bog pomae dobru volju bezazlenih i odmae zloj
nakani umnih.
Ne znam ja te mudrolije odgovori Sancho Panza nego
jedino znam: im steknem grofiju, znat u i vladati njome, jer i ja
imam duu kao i svaki, i tijelo kao i drugi, pa bih i ja bio isto onakav
kralj u mojoj dravi kao i svaki u svojoj; a da sam kralj, radio bih to
hou; a da radim to hou, bilo bi mi po volji; a da mi je po volji,
bio bih zadovoljan; a da sam zadovoljan, ne bih nita vie elio; a da
nita vie ne elim, gotovo je; dajte mi dakle tu dravu, pa s Bogom,
dok se vidimo, kako ono ree slijepac drugomu slijepcu.
Nije loa mudrolija, kako ti, Sancho, veli, ali bi se ipak
moglo jo mnogo govoriti o tim grofijama.
Na to e priklopiti don Quijote:
Ne znam to bi se moglo jo rei; ali ja se povodim samo za
primjerom velikoga Amadisa od Galije, koji je svojega perjanika
imenovao za grofa od Tvrdoga Otoka; mogu dakle i ja, bez grinje
savjesti, imenovati Sancha Panzu za grofa, jer on je jedan od
najboljih perjanika to je ikada bio u skitnika viteza.
Zaudi se kanonik kako je don Quijote nanizao te ludosti, kako
je ocrtao pustolovinu Viteza od Jezera i kako su ga svega zaokupile
izmiljotine i lai koje je itao u onim knjigama, a naposljetku se
zaudi budalatini Sanchovoj, gdje se on toliko upeo te eli zadobiti
grofoviju koju mu je obeao gospodar. Uto se ve vratie
kanonikove sluge to bijahu otile u krmu po tovarnoga magarca sa
iveom.
Prostru umjesto stolnjaka sag na zelenu travu na livadi,
posjedaju u hladovinu pod drvee i tu ruaju, da volar ne promai
priliku za pau, kako rekosmo.
Dok su jo jeli, zauju najedanput klepet klepke, koja je
zaklepetala do njih iz nekoga trnjaka i susjedne gutare. U isti mah
ugledaju kako je iz toga bunja ispala lijepa koza arka, sva crna,
bijela i siva. Za njom ide kozar, doziva je, govori joj i miti je neka
stane ili neka se vrati stadu. Bjegunica, straljiva i zaplaena, prie
drutvu, kao da mu se utjee, i stane. Stigne i kozar, uhvati je za
rogove i uzme joj govoriti, kao da mu ona razumije rijei:
Oh ti skitaice, skitaice, aruljo, aruljo, kamo si mi sada
othramala!
Zar te strah vukova, dijete? to ne govori, ljepojko? Nije,
nego ti si enka i ne moe mirovati! Dobijesa i tvoj hir i svi za
kojima se povodi! Vrati se, vrati, mila! Ako ba nisi zadovoljna, a
ono si barem sigurna u svojem toru, sa svojim drugama. Ta ako ti,
koja bi morala njih uvati i voditi, ovako vrlja i lunja, to e tek
one.
Kozarovim se rijeima pozabave sluatelji, osobito kanonik, te
e mu rei:
Tako ti ivota, brate, smiri se malo i nemoj se uriti da tako
brzo vrati kozu u tor, jer kad je ona enka, kako veli, mora za
svojim prirodnim nagonom, koliko god se ti upinjao da je sprijei.
Evo, prigrizi zalogaj i gutni gutljaj, pa e ti se ublaiti ljutost, a dotle
e se koza odmoriti.
Tako ree, te nabode noem rebro od hladna kunia i ponudi
kozaru.
Prihvati kozar i zahvali, onda pijucnu, umiri se, te ree:
Nemojte vi, gospodo, misliti da sam ja lud to sam onako
kojeta govorio toj ivinici. Ima zaista neka tajna u tim rijeima to
sam joj rekao. Ja sam seljak, ali nisam toliko neuk da ne znam kako
treba postupati s ljudima i sa ivotinjama.
To ti vjerujem i jo kako ree upnik jer znam po
iskustvu da planine raaju uenjake, a u pastirskim kolibama
prebivaju filozofi.
Ako ita, gospodine odvrati kozar a ono barem ive u
njima ljudi koje je nevolja umudrila. A da povjerujete tu istinu i da
je sasvim dokuite, ja u vama i nezamoljen i nezapitan, samo ako
vam nije na dosadu i ako me hoete askom pozorno posluati,
pripovjediti neto i dokazati vam da je istina ono to je kazao ovaj
gospodin (on pokae na upnika) i ono to ja velim.
Na to odgovori don Quijote:
Vidim da je ova zgoda neto nalik na viteku pustolovinu; ja
u te dakle, brate, vrlo rado sluati, a sluat e te i sva ova gospoda,
jer su jako razumni ljudi i vole zanimljive novosti, koje iznenauju,
razveseljuju i zabavljaju: kako e jamano biti i tvoja pripovijest.
Priaj dakle, prijatelju, a mi emo te svi sluati.
Bez mene
[279]
priklopi Sancho jer ja u s ovom pitom
na potok, pa u se ondje najesti za tri dana. uo sam od mojega
gospodara don Quijota da perjanik skitnika viteza treba da se naboka
koliko god moe kad uhvati, jer mu se zna dogoditi da sluajno
zabasa u kakvu besputnu umu i est dana ne moe pogoditi iz nje.
Ako se onda nisi najeo ili se nisi pobrinuo za punu torbu, moe se
osuiti kao trta, kako esto i biva.
Pravo veli, Sancho potvrdi don Quijote; idi ti kamo
te volja i jedi koliko god moe, a ja sam sit i jedino bih jo duu
okrijepio, pa u je i okrijepiti sluajui pripovijest ovoga dobrog
ovjeka.
I svi emo okrijepiti duu dometne kanonik i odmah
zamoli kozara da zapone priu.
Kozar kozu, koju je drao za rogove, pljesnu dvaput dlanom po
leima te joj ree:
Lezi, mala, do mene; imamo kada vratiti se toru.
Koza kao da ga je razumjela, jer im je sjeo gospodar, prui se
ona sasvim mirno pokraj njega i zagleda mu se u lice, kao da mu
kazuje kako pozorno slua to e on priati. A kozar uzme
pripovijedati ovako:
Pedeset prva glava
u kojoj kozar pripovijeda svoju priu onima to vode don Quijota.
Tri milje od ove doline ima selo, koje je dodue malo ali je od
najbogatijih sela u ovome kraju. U tom je selu ivio vrlo ugledan
seljanin, a premda uz bogatstvo obino ide i ugled, ipak je on bio
ugledniji po estitosti kojom se odlikovao negoli po bogatstvu to ga
je imao. No najvea mu je, govorio je i sam, srea bila to je imao
ker takve izvanredne krasote i takve rijetke pameti, miline i
estitosti da se svatko koji god je zna i gleda divio kolikim ju je
neobinim darovima obdarilo nebo i priroda. Bila je lijepa jo za
maloe; to je rasla, sve se ljepala, a najkrasnija bijae u dobi od
esnaest godina. Glas o njenoj krasoti uzeo se iriti po svim okolnim
selima, a to ja velim: po okolnim selima, kad se pronio i po
dalekim gradovima, pa dopro i na kraljevske dvore i douo se kod
ljudi svakoga roda, te joj stadoe oda sviju strana dolaziti kao kakvu
udu ili udotvornoj slici da je vide.
uvao ju otac, a uvala se ona i sama, jer nema lokota, strae ni
brave koja djevojku bolje uva nego vlastita joj estitost. Bogatstvo
oevo i krasota kerina navratie mnoge, iz sela i s drugih strana, da
je zaprose. Ali otac, koji e to dragocjeno blago pokloniti, u veliku
je brigu zapao i nije se mogao odluiti komu bi je dao od tih
nebrojenih to ga salijeu.
Meu drugima koji su se zanosili tom slatkom eljom bio sam i
ja, a mnogo sam se i silno nadao dobru uspjehu, jer sam znao da me
otac njen poznaje tko sam: iz istoga sam sela, iste kranske krvi,
mladih godina, bogata stanja, a nisam ni loe pameti.
S isto takvim eljama oblijetao nju jo jedan mjetanin, pa joj
se zbog toga otac skanjivao i kolebao, jer je sudio da bi mu se ki
dobro udomila sa svakim od nas. Da se dakle izbavi iz neprilike,
odlui da sve rekne Leandri (jer tako se zove ta bogataica to me u
bijedu strovalila) i da joj objavi kako smo mi obojica jednaki, te je
od volje njoj, ljubljenoj keri, da odabere koga hoe: dostojan
primjer za kojim bi trebalo da se povedu svi oevi koji ene ili udaju
djecu. Ne velim ja da bi putali neka biraju zlo ili nevaljalo, nego da
im nude ono to je dobro, a izmeu dobroga neka im djeca biraju po
volji.
Ne znam to je njoj bilo po volji, ali otac se izgovarao nama
obadvojici da mu je ki jo premlada, sve onakvim opim rijeima
koje niti obeavaju niti odbijaju. Moj se suparnik zove Anselmo, a
ja se zovem Eugenio, da znate imena proscima u ovoj alostivoj
zgodi, koja se dodue jo nije zavrila, ali se jasno razabire da e joj
svretak biti nesretan.
U to vrijeme doe u nae selo neki Vicente de la Roca, sin
siromana seljaka iz toga istog sela. Taj se Vicente vratio iz Italije i
drugih zemalja po kojima je vojnikovao. Njega je jo kao djeaka od
dvanaest godina odveo iz sela neki kapetan, koji je sa svojom
kompanijom prolazio sluajno onuda, a sada se nekadanji djeak
vratio nakon dvanaest godina, kao mlad ovjek, u vojnikoj odori,
sav aren u tisuu boja, a po njemu vise same kristalne titreike i sitni
elini lanii.
[280]
Danas se odijeva u jednu sveanu odoru, sutra u
drugu, ali sve mu je nitavo, areno, neukusno i male vrijednosti.
Seoski je svijet ionako zloban, a kad je besposlen, onda je tek
zgoljna zloba, pa su ljudi pazili na njega, brojili mu redom svu
odjeu i nakit te dokuili da ima tri preobuke razliitih boja, s
podvezama i arapama to idu uz odjeu. Ali je on stao odjeu tako
udeavati i svaemu se domiljati, pa da nisu brojili, zakleo bi se
tkogod da on ima vie od deset odora i vie od dvadeset perjanica. A
nemojte misliti da ovo ne treba i da je suvino to vam priam o
njegovu odijevanju, jer to je vano u mojoj pripovijesti. Sjedne on
tako na naem trgu, na kamenoj klupi pod velikom topolom, a mi
zinemo i ne moemo ga se nasluati kako nam pria svoja junatva.
Nema te zemlje na svem svijetu koju on nije vidio, ni te bitke u
kojoj njega nije bilo: vie je on Maur pobio nego to ih ima u
Maroku i Tunisu, a odrao je vie megdana, kako veli, nego Gante i
Luna, Diego Garcia od Paredesa i jo tisua drugih to ih je
spominjao; a odasvud je izlazio kao pobjednik i nije prolio ni kap
krvi. Drugi je put opet pokazivao brazgotine, koje se nisu dodue
zapaale, ali on nam je govorio da su od puanih metaka koji su ga
pogodili u raznim okrajima i bitkama.
[281]
Naposljetku, bio je tako
bahat da je govorio ti ne samo onima koji su mu jednjaci i koji ga
znaju nego i starijima, pa je kazivao da mu je ruka otac, djela mati, a
on, im je vojnik, nije gori ni od kralja. Uz tu je bahatost bio
poneto glazben i drndao u gitaru, pa se nekima inilo da iz nje
izvija glasove kao da je iva. Ali ni to jo nije bio konac njegovoj
darovitosti: imao je on i pjesnike ice, te bi o svakoj djetinjariji
koja se zgodi u selu spjevao romancu od poldrug milje.
Toga dakle vojnika to sam ga opisao, toga Vicenta de la Roca,
toga razmetljivca, toga gizdelina, toga glazbenika, toga pjesnika,
opazila je i esto promatrala Leandra s prozora na svojoj kui, koji
je gledao na trg. Zaljubila se ona u klobdan na njegovoj sjajnoj
odori; oaravale ju njegove romance, koje je svagda u dvadeset
prijepisa razdavao; doula za junaka djela koja je o samom sebi
priao, te se naposljetku, jer tako je valjda odredio avo, zaljubila u
njega, dok njemu nije bilo jo ni nakraj pameti da je uzme oblijetati.
I kako se u ljubavnim poslima nita ne zavrava lake od onoga uza
to stoji enska volja, sloe se lako Leandra i Vicente, te dok jo
nijedan od mnogih njenih prosaca nije ni sanjao to je namjerila, bila
je ona ve izvrila namjeru, odbjegla iz kue miloga i ljubljenoga
oca, jer matere nije imala, i nestala iz sela s vojnikom, koji je veu
pobjedu postigao u tome poslu nego u svima onima kojima se
hvalisao.
Zaudi se toj zgodi cijelo selo i svi koji je doznadoe, ja se
zapanjim, Anselmo se zaprepasti, otac se raalosti, roaci se zastide,
oblasti se uzbune, orunici se uurbaju; udare cestama, pretrae
ume na sve strane, te nakon tri dana nau pomamnicu Leandru u
peini u planini, golu u koulji, bez onih silnih novaca i skupocjenih
dragulja to ih je od kue ponijela. Vrate je rastuenomu ocu;
zapitaju je za nesreu njenu i ona im bez sile prizna da ju je Vicente
de la Roca prevario, vjeru joj dao da e je uzeti i nagovorio ju da
odbjegne iz oinske kue, pa e je on odvesti u najbogatiji i
najsjajniji grad to postoji na svem svijetu, to jest u Napulj. A ona
mu, po looj pameti i jo goroj varci, povjerovala; okrala dakle oca
te one iste noi kad je nestala krenula s Vicentom, a on ju odveo u
divlju planinu i zatvorio je u tu peinu, gdje je i naoe. Pripovjedi
ona jo kako joj je vojnik oteo sve to je imala, ali joj u ast nije
dirao, nego ju je ostavio u onoj peini i odmaglio. Toj se zgodi i
opet zaude svi. Teko je bilo, gospodaru, vjerovati da se mladi
suspregao, ali ona se klela i preklinjala, te se neutjeivi otac utjei.
Nije on mario za dragocjenosti koje su mu ukradene, samo kad je
njegovoj keri ostalo ono blago kojemu nema nade da e se ikada
stei im bude izgubljeno.
Jo toga istoga dana kad naoe Leandru, otac je ukloni ispred
naih oiju. Odvede je i zatvori u samostan u oblinjem gradu,
nadajui se da e vrijeme zbrisati zao glas to je ki navalila na sebe.
Mlade godine Leandrine ispriavale su grijeh njen u mnogih, barem
u onih kojima nije stalo bilo rad ega, je li ona zla ih dobra; ali oni
koji su joj znali razboritost i valjanu pamet nisu njen grijeh
pripisivali neznanju, nego lakomislenosti i priroenoj enskoj udi,
koja je ponajvema nepromiljena i nagla.
Kad je Leandra bila zatvorena u samostan, Anselmo kao da je
obnevidio; niega nema to bi sa zadovoljstvom pogledao. A meni
se smrklo pred oima: nema svjetlosti da u ita uprem oi s
ljubavlju. Nestalo Leandre, a naa tuga sve tea i nae se strpljenje
prevrilo. Kleli smo gizdavost vojnikovu i proklinjali neopreznost
Leandrina oca. Naposljetku se Anselmo i ja dogovorimo da krenemo
iz sela i odemo u ovu dolinu, gdje on pase silno stado svojih ovaca,
a ja pasem veliko stado koza, isto tako mojih.
Tako mi provodimo ivot pod drveem, raspredamo o naoj
ljubavi, zajedno pjevamo hvalu ili pokudu krasnoj Leandri ili
nasamo uzdiemo i u samoi jadamo Bogu svoje jade. Za nama se
poveli i drugi prosci Leandrini, doli u ovu vrletnu planinu i ivuju
ovdje kao i mi. Ima ih toliko te bi rekao da se ovo mjesto preobratilo
u pastirsku Arkadiju: toliki su ovdje pastiri i torovi, a sa sviju strana
slua ime krasotice Leandre. Ovaj je kune i krsti je pomamnom,
nestalnom i beasnom; onaj je krivi da je lakomislena i vjetrenjasta;
jedan je ispriava i prata joj, drugi je osuuje i kudi; jedan joj slavi
krasotu, drugi joj porie znaaj; a naposljetku, svi je pogruju i svi
je oboavaju. I sve ih zaokupila tolika ludost da se gdjekoji tui to
ga je prezrela, a nije nikada ni govorio s njom, a drugi jadikuje i
gine od ljute boli ljubomore, koju ona i nije mogla potaknuti jer se,
kako rekoh, prije doznao njezin grijeh, nego njezina ljubav. Nema
jaruge u hridi, ni obale uz potok, ni hladovine pod drvetom da je nije
zauzeo kakav pastir koji pria nebu svoju nevolju. Gdje god jeka
moe odjeknuti, odjekuje ime Leandrino: Leandrom odjekuju gore,
Leandrom ubore potoci, Leandra nas sve oarala i opinila, te se
nadamo bez nade i bojimo se, ne znajui ega se bojimo.
Od tih bena najmanjom se pameu iskazuje moj suparnik
Anselmo. Mogao bi jadikovati zbog kojeega drugoga, a on jadikuje
samo zato to je ona daleko, te uz gusle, koje jako dobro svira, pjeva
tualjke po kojima mu se razabire valjana glava. Ja udaram drugim i
lakim putem, koji je po mojem sudu pouzdaniji: kudim
lakomislenost ensku, nestalnost, dvolinost, lanu rije, nevjeru,
uope nerazboritost u ena, kako ne znaju kamo bi trebalo da
navraaju svoje misli i ljubav. To je, gospodo, bio povod mojemu
razgovoru i rijeima koje sam izrekao ovoj kozi kad sam ovamo
doao, jer kako je ona enka, slabo je cijenim, iako je najbolja u
mojem toru. To vam je pripovijest koju sam vam obeao
pripovjediti. Ako sam otegnuo pripovijedajui je, neu zatezati da
vas posluim: blizu mi je tor, a ondje ima svjea mlijeka, kusna sira
i svakojaka zrela voa, lijepa za oko i tena za nepce.
Pedeset druga glava
O kavgi koju je don Quijote zametnuo s kozarom i o neobinoj
pustolovini s bogomoljcima, koju je vitez zavrio sretno, ali se
naznojio.
Kozarova se pripovijest svidje svima koji su je sluali, osobito
kanoniku, koji se zadivio nainu kako on pripovijeda, te mu se
uinilo da taj i nije nalik na priprosta kozara, nego gotovo na
uglaena dvoranina. Primijeti dakle da je pravo spomenuo upnik
kako planine raaju umne ljude.
Svi ponude Eugeniju svoje usluge, ali se najirim pokaza don
Quijote, koji mu ree:
Zaista, brate kozaru, kad bih se ja smio i mogao latiti ikakve
pustolovine, ovoga bih trena krenuo te bih tebi iz samostana, gdje
jamano nasilu dre Leandru, izbavio nju uskos opaticama i svima
koji bi me htjeli sprijeiti, i predao bih je tebi u ruke da od nje ini
to te volja i elja, sasvim po vitekim zakonima, koji nareuju da se
nijednoj djevici ne smije initi krivica. Ali se uzdam u Boga da ni u
jednoga zlobnog arobnjaka nema te snage koju ne bi nadjaala
snaga drugoga, ljubaznijeg arobnjaka, i za onda ti obeavam milost
svoju i pomo, kako sam duan po svome zvanju, koje i jest u tome
da pomaem bespomonima, potrebnima i potrebitima.
Pogleda ga kozar, a kad vidje neobinu opremu i lice don
Quijotovo, zaudi se i zapita brijaa, koji bijae do njega:
Gospodine, tko je taj ovjek to je takve spodobe i tako
govori?
Tko bi i bio odgovori brija nego glasoviti don
Quijote od Manche, osvetnik nepravdi, ispravlja krivica, zatitnik
djevicama, strah i trepet gorostasima i pobjednik u bitkama!
To je meni nalik na ono odvrati kozar to se ita u
knjigama o skitnicima vitezovima, koji su sve to inili to mi vi
velite o tome ovjeku. No meni se ini da se vi alite ili je u toga
ove uplja glava.
Ti si najgora upljaa i hulja zavikne sada don Quijote
ti si prazna tikva i zukva, a ja sam puniji nego to je ikada bila
enturina koja te rodila!
Tako ree, te zgrabi kruh koji je do njega bio i lupi ga kozaru
usred lica s tolikom estinom da mu je splotio nos. Ali kozar nije
znao za alu, te kad vidje da ovaj njega zbiljski zlostavlja, ne uzmari
ni za sag ni za stolnjak, ni za sve redom sustolnike, nego saletje don
Quijota, epa ga obadvjema rukama za vrat i jamano bi ga zadavio
da nije u taj mah doletio Sancho Panza, uhvatio ga za ramena i bacio
na stol, te porazbijao tanjure, smrskao ae, rasuo i razbio sve to
god je na stolu bilo. Don Quijote, koji se oslobodio, nasrne opet na
kozara, komu je lice bilo okrvavljeno, Sancho ga cakao nogama, a
on puzao i pipao po stolu za noem da se krvavo osveti. Ali ga
kanonik i upnik sprijee. Brija pak pripomogne da je kozar
smotao don Quijota poda se i sada zapljute po njemu toliki bubotci
da je jadniku vitezu udarila krv na lice kaoto i kozaru. Kanonik i
upnik pucali od smijeha, orunici skakali od veselja i draili
jednoga i drugoga, kao da pujkaju pse kad se zahvate. Jedini je
Sancho Panza oajavao, jer se nije mogao iupati jednomu od
kanonikovih sluga, koji ga je zadravao da ne pomogne gospodaru.
Dok su se dakle svi tako veselili i zabavljali, osim one dvojice
hrvaa to se tezmaju, zauje se truba tako alostiva zvuka da se svi
okrenue onamo odakle im se ini da dolazi trubljenje. A najvie se,
kad je uo trubu, uzbuni don Quijote: premda je na veliki jad svoj
leao pod kozarom, koji ga je svojski mlatio, zavikne on ipak:
Brate vrae, jer nitko drugi ne moe ni biti, kad si imao
hrabrosti i snage da nadvlada moju hrabrost i snagu, molim te da
nakratko sklopimo primirje, jer meni se ini da bolni glas ove trube
to je ujemo zove mene na novu pustolovinu.
Kozar se ve umorio koliko je mlatio i bio mlaen, te ga odmah
pusti, a don Quijote ustane, okrene se takoer onamo odakle se uje
trubljenje i opazi iznenada kako niz obronak silazi sva sila ljudi,
odjevenih u bjelinu, poput pokajnik.
Bilo je tako da su te godine oblaci uskratili zemlji vlagu i zato
krenue po svim selima u tome kraju molitvene i pokornike
procesije, molei Boga da otvori milostive ruke i spusti kiu. Poradi
toga je i puk iz sela tu u blizini poao u procesiji k nekomu
bogomoljnom pustinjakom domu na pristranku te kotline. Don
Quijotu, kad je vidio neobinu odjeu tih pokornika, ne pade na
pamet da ih je ve esto viao, nego pomisli da je to neka
pustolovina, te je njemu kao skitniku vitezu jedino dunost da se u
tu pustolovinu upusti. Ta mu se tlapnja jo utvrdi kad je pomislio da
je taj kip u alobnoj odjei to ga oni nose neka odlina gospoa
koju silom vode zakovci i razbojnici. im mu je to munulo u glavu,
otri bre-bolje k Rocinantu, koji je pasao, skine mu sa sedlenoga
obluka uzde i tit, zauzda ga zaas, zaite od Sancha svoj ma,
uzjae Rocinanta, nadjene na ljevicu tit i zavikne u sav glas svima
koji su tu:
Sada junaka druino, vidjet ete vi kolik je probitak to na
svijetu ima vitezova koji pripadaju staleu skitnikoga vitetva;
sada, velim, dok oslobodim ovu estitu gospou, koju vode
zarobljenu, vidjet ete treba li da budu tovani skitnici vitezovi.
Tako ree, a kako nije imao ostruga, stisnu Rocinantu slabine i
pojuri pokornicima u susret kasom, jer da je Rocinante ikada pojurio
trkom, to se ne ita u svoj ovoj istinskoj povijesti. Htjedoe ga
zadrati upnik kanonik i brija, ali im uzalud muka, a nije ga
mogao zadrati ni Sancho Panza, koji se uzvikao za njim:
Kamo ete, gospodaru don Quijote? Koji vas je bijes spopao
i vitla vas da udarite na nau vjeru katoliku? Zar ne vidite, u zao
as, da je to pokornika procesija, a ta gospoa to je nose na
podnoju, to je blagosloveni kip preiste Bogorodice. Pazite,
gospodaru, to radite, jer sada je zbilja istina da ne znate!
Uzalud se upeo Sancho: gospodar mu je poletio k onima
zakukuljenima da oslobodi alosnu gospou, te nije ni rije uo; a
da je i uo, ne bi se vratio sve da mu sam kralj zapovijeda. Stigao on
dakle procesiji, pa sustavi Rocinanta, koji se ve zaelio da malo
otpoine, i zavikne uzbuenim, hrapavim glasom:
Ej vi, to krijete lica jer valjda ne mislite o dobru, priekajte
i posluajte to sam vam nakan rei!
Prvi stanu oni koji su nosili kip, a jedan od etvorice sveenika
to su pjevali litanije odgovori, kad je vidio udni lik don Quijotov i
mlitavoga Rocinanta, pa primijetio i zapazio i druge smijene znake
na don Quijotu:
Gospodine brate, ako nam elite to rei, govorite brzo, jer
ova braa mue svoje tijelo, te ne moemo i nije ni pravo da se
zadravamo i sluamo ita, ako nije tako kratko da se moe izrei u
dvije rijei.
Izrei u u jednoj rijei odvrati don Quijote evo: da
ste ovoga trena oslobodili tu krasnu gospou, kojoj suze i tuno lice
jasno dokazuju da je vodite preko volje njene i da ste joj uinili neku
oitu nepravicu. A ja, koji sam se rodio na svijet da ispravljam takve
krivice, ne doputam ni korak da koraknete naprijed dok nju ne
oslobodite kako joj dolikuje.
Po tim rijeima razaberu svi koji su ih uli da je don Quijote
jamano lud ovjek i udare u sladak smijeh. Ali taj smijeh potpali
jo jae don Quijotovu srdbu, te on bez ijedne rijei zgrabi ma i
navali na nosila. Jedan od nosaa prepusti drugovima breme, digne
ralje kojima je podupirao nosila kad bi se umorio i poleti don
Quijotu u susret. Doeka raljama silovit udar koji mu je don
Quijote odalamio, ralje prsnu, odlete dva komada, ali onim treim
to mu je ostao u ruci odvali on don Quijota po ramenu, s one strane
s koje mu je ma, te se nije mogao titom zatititi od njegove sirove
snage, i jadnik se don Quijote skljusi na zemlju.
Sancho Panza, koji se zadihao vitlajui za don Quijotom, kad
vidje da mu se gospodar svalio, zgranu se u sav glas na onoga to ga
je mlatio, neka ga ne bije vie, jer to je zaaran vitez, koji jo
nikomu nije nita naao uinio otkad ivi. Ali seljanin ne zastade od
vike Sanchove nego zato to je opazio da don Quijote ne mie ni
nogom ni rukom. Pomisli dakle da ga je ubio, te zadie halju do
pojasa i poletje niz polje kao jelen.
Uto stignu onamo i svi od don Quijotova drutva; ali oni od
procesije, kad vidjee gdje dotrkuju, a s njima i orunici s pukama,
poboje se da ne bude zla, te se svi sjate oko kipa, navuku kukuljice,
zgrabe svoje bieve, a sveenici svijenjake, te doekaju navalu,
voljni da se brane, a ako mognu, i da udare na napadae. Ali bolja
im srea poslui nego to su se nadali, jer Sancho poleti samo k
tijelu gospodarovu, mislei da je poginuo, te razvede nad njim
najalosniju i najganutljiviju tualjku to se ula na svijetu. upnika
prepozna drugi upnik, koji je doao s procesijom, i to poznanstvo
umiri obadvije ete koje se bijahu usplahirile. Onaj prvi upnik
pripovjedi drugomu u nekoliko rijei tko je don Quijote. Onda i on i
cijela druba bogomoljska prie da vidi je li mrtav jadni vitez, te
zauju Sancha Panzu kako jadikuje i suze roni:
Oj cvijete vitetva, kojemu je toljaga dokonala slavno
provedene godine! Oj ponose roda svojega, diko i slavo cijele
Manche i jo svega svijeta, jer kad tebe ne bude, povrvjet e po
njemu zlikovci i nee se bojati da e biti kanjeni za zla djela svoja!
Oj ti, koji si dareljiviji od sviju Aleksandara, pa si za samih osam
mjeseci slube poklonio meni najbolji otok to ga more okruuje i
zapljuskuje! Oj ti ponizni meu ponosnima i bahati meu
poniznima,
[282]
ti napadau na svakojake opasnosti, zlopatnie,
zaljubljenie bez razloga, revnitelju za dobrima, biu nevaljalcima...
najvei skitnie vitee, jer to je sve to se moe rei!
Od vike i jaukanja Sanchova prene se don Quijote i prvo to je
progovorio bijae:
Onaj koji ivuje daleko od tebe, preslatka Dulcinea, jo vee
jade mora podnositi nego to su ovi. Pomozi mi, prijatelju Sancho,
da se popnem na zaarana kola: nisam pri snazi drati se Rocinantu
na sedlu, jer mi je cijelo ovo rame razmrskano.
Hou, gospodaru odgovori Sancho pa hajdemo u nae
selo s ovom gospodom, koja vam ele svako dobro, a doma emo
ve urediti da opet krenemo, ali da nam bude na veu korist i slavu.
Pravo veli, Sancho odvrati don Quijote a sada nam je
najpametnije saekati da proe kobna vlast ovih zvijezda to sada
tee.
Kanonik, upnik i brija potvrde mu da je najbolje ako to uini.
Tako svi, poto su se dosita nauivali budalatina Sancha Panze,
natovare don Quijota na kola na kojima je i doao. Povorka se opet
poreda i nastavi svoj put. Kozar se oprosti sa svima. Orunici ne
htjedoe dalje, te im upnik plati to im duguje, Kanonik zamoli
upnika neka mu javi kako je s don Quijotom, ozdravlja li od ludosti
ili mu ludost jo traje, te se i on pozdravi i krene svojim putem.
Naposljetku se rastanu i raziu svi, pa ostanu samo upnik i brija,
don Quijote i Sancho, sivac i dobri Rocinante, koji je sve to je vidio
strpljivo podnosio kaoto i njegov gospodar.
Volar ujarmi volove, namjesti don Quijota na homutu sijena i
polako kao svagda udari putem koji mu je naredio upnik. Tako oni
stignu za est dana don Quijotovu selu, u koje uu u podne. Bila je
ba nedjelja i mnogo se svijeta okupilo na trgu, kojim posred srijede
udarie kola don Quijotova. Pritre svi da vide tko se na kolima
vozi; kad prepoznaju svojega mjetanina, zapanje se, a jedan djeak
odjuri i javi gospodarici i sinovici njegovoj da im stric i gospodar
dolazi nemoan i jadan, izvaljen na baglji sijena i na volovskim
kolima. alost je bila sluati lelek u koji udarie te valjane ene, pa
kako stadoe same sebe pljuskati i opet proklinjati one avolske
viteke knjige. A sve se to ponovi kad vidjee da don Quijote ulazi
na svoja vrata.
im je pukao glas da je stigao don Quijote, doletje ena Sancha
Panze. Kad ona spazi mua, prvo ga zapita kako je magarcu. A
Sancho joj odgovori da mu je bolje nego gospodaru njegovu.
Bogu hvala doeka ona to mi je tako milostiv. Ali
ded mi kazuj, prijatelju, to si zaradio konjuarskim poslom? Kakvu
mi haljinu donosi? Kakve cipele djeci svojoj?
Ne donosim ja nita od toga, eno moja ree Sancho
nego ti donosim drugo, vanije i vrednije.
[283]

Drago mi je prihvati ena; ali mi pokai to to kae
da je vrednije i vanije, prijatelju moj, jer bih da vidim, pa da mi se
obraduje ovo srce to je tugovalo i alilo dok tebe nije bilo.
Kod kue u ti pokazati, eno ree Sancho a sada budi
zadovoljna, jer ako Bog dade te mi opet krenemo za pustolovinama,
vidjet e me nabrzo kao grofa ili kao namjesnika kojega otoka, ali
ne ma kakva otoka, nego najboljega to moe biti.
Dao Bog, muu moj, jer nam bogme i treba. Ali reci mi to
je to s otocima, jer ne razumijem.
Nije sve za svakoga! odgovori Sancho. Kad bude
vrijeme, vidjet e, eno, pa e se diviti dok te tvoji podlonici
budu krstili milostivom gospoom.
to to, Sancho, govori o gospodstvu, o otocima i
podlonicima? odvrati Juana Panza, jer tako se zvala Sanchova
ena, premda oni nisu bili roaci, nego je u Manchi obiaj da ene
uzimaju muevo prezime.
[284]

Ne navaljuj, Juana, da sve odmah dozna. Ja tebi istinu
kazujem, to je dosta, pa jezik za ogradu! Velim ti samo, onako
usput, da nita na svijetu nije ugodnije nego biti estit konjuar u
skitnika viteza koji ide za pustolovinama. Istina je dodue da ti
pustolovine na koje nailazi ponajvie ne prolaze onako kako si rad,
jer od stotine to ih biva, devedeset i devet e se omaknuti, te bude
sve naopako. Znam ja to po iskustvu, jer u nekima sam bio loptan, a
u drugima mlaen. Ali uza sve to ugodno je ii za pustolovinama,
krstariti po planinama, tragati po umama, penjati se po hridinama,
pohaati dvorove, navraati se u krme po miloj volji i ne plaati ni
avolje kude troka.
Takav razgovor razvedoe Sancho Panza i njegova ena Juana
Panza, a dotle su don Quijota primile gospodarica i sinovica
njegova, te ga razodjele i poloile u njegovu starinsku postelju. A on
ih gledao zamagljenim oima i nije mogao dokuiti gdje je. upnik
naredi sinovici neka brino njeguje strica i neka dobro pripaze da ne
izmakne opet, pa ispripovjedi kolika je muka bila dok ga je doveo
kui. Sada njih dvije iznova zakukaju do neba, opet uzmu proklinjati
viteke knjige i moliti Boga da na dno pakla strovali pisce tolikih
lai i ludorija. I sasvim se zbune i zapadnu u strah nee li im opet
otii gospodar i stric, im iole prizdravi. A tako i bude, kako su one
slutile.
Ali pisac ove historije, premda je radoznalo tragao i marno
traio djela don Quijota na treem pohodu njegovu, nije im mogao
naii na trag, barem u pouzdanim spisima. Jedino se uuvao glas i
spomen ostao Manchi da je don Quijote, kad je i trei put krenuo od
kue, udario u Zaragozu i sudjelovao na nekom slavnom turniru koji
se ondje priredio, pa su se tu zgodile zgode koje su dostojne njegove
hrabrosti i valjane pameti. Ni o njegovoj smrti nije mogao nita
doznati, i ne bi ni doznao da ga dobra srea nije namjerila na nekoga
starca lijenika, u koga bijae olovni kovei, naen, kako on ree,
u raskopanom temelju staroga pustinjakoga doma koji se
obnavljao. U tom se koveiu nalo nekoliko pergamenata,
ispisanih gotskim slovima, ali u kastiljskim stihovima, u kojima se
priaju mnoga junaka djela, don Quijotova, spominje se krasota
Dulcineje od Tobosa, strpljivost Rocinantova, vjernost Sancha
Panze i pokop samoga don Quijota, s razliitim nadgrobnicima i
hvalama njegovu ivotu i ponaanju. Od stihova se moe proitati i
jasno razabrati evo ovo to ovdje iznosi vjerodostojni pisac ove nove
i nikada viene kronike. A za nagradu silnom radu kojega se naradio
izviajui i traei po svim manchanskim arhivima dok nije iznio na
svjetlost tu povijest, ne zahtijeva pisac od itatelja nita nego da mu
vjeruju isto onoliko koliko umni ljudi vjeruju vitekim knjigama,
kojima je tolik ugled u svijetu. Time e on biti dovoljno nagraen i
zadovoljan, te e se osokoliti da trai i druge historije, pa ako one i
ne budu ovoliko istinite, bit e barem isto tako domiljate i
zabavne.
[285]

Prve rijei napisane na pergamentu to se naao u olovnom
koveiu bile su ove:
AKADEMICI U ARGAMASILLI,
[286]

MJESTU U MANCHI,
IVOTU I SMRTI JUNAKOGA DON QUIJOTA
OD MANCHE
Hoc scripserunt.
MAJMUNKO, AKADEMIK ARGAMASILJSKI,
GROBU DON QUIJOTOVU
EPITAF
Ta pusta glava koja Manchu kiti
Jo veom slavom nego Jason Kretu,
Taj um to bjee preotar na svijetu,
Kad bjee bolje malo tuplji biti,
Ta ruka koja od Cataya see
Silinom svojom onamo Gaeti,
Ta muza koja prva po pameti
U krutu plou slavna djela ree,
Taj junak koji nadbi Amadise
I nadmai daleko Galaore
Kom junatvo i ljubav bjee slava,
Pouutko je sve Belianise
I s Rocinantom proo ravni, gore,
A sada pod tom hladnom ploom spava.
MEZIMKO, AKADEMIK ARGAMASILJSKI,
IN LAUDEM DULCINEAE DEL TOBOSO
SONET
T s obrazima gojne pretiline,
Visokih grudi i prkosna nosa,
Jest Dulcinea, kraljica Tobosa,
Za kojom slavni don Quijote gine.
On lutao je zbog nje preko gor,
Po Sierra Negri, po poljani slavnoj
Montielskoj, i ak po ravnici travnoj
Aranjuekoj, pjeke, do umora,
Po Rocinanta krivnji. Oh grozote!
I viteza i gospoicu s njime
Za cvjetnih ljeta sudbina obara:
Nju baca u grob, ne ali krasote,
A njemu pie u mramoru ime,
Al ljubavlju ga i esti i vara.
NESTAKO,
NAJUMNIJI AKADEMIK ARGAMASILJSKI,
U SLAVU ROCINANTA,
KONJA DON QUIJOTA OD MANCHE
SONET
Nad ponositim alemovim tronom,
Na koji sm Mars stop krvavijeh
Uzilazi, Manchanac mahnit vije
Svoj bojni stijeg rukom presmionom,
On vjea ljuto oruje kojim
Prepolavlja, sijee, ivot gasi,
Jer umjetina bojna svagda krasi
Junaka novog novim znanjem svojim.
Nek Amadisom Galija se kiti
I hrabrom djecom njegovom Helada,
Domaja nova, koju proslavie,
Belona danas vijenac e viti
Quijotu, jer on Manchu slavnu sada
Od Galije i Grke dii vie,
I nee mu se glas zaboraviti,
Jer Rocinante ak je, treba rei,
Od Brilladora i Bayarda vei.
VRAGOLANKO,
AKADEMIK ARGAMASILJSKI,
SANCHU PANZI
SONET
U tijelu je Sancho Panza malen,
No velik junak, uda neviena!
Konjuar benast, srca bezazlena,
Na svijetu jedin, krivonog al stamen.
I zamalo se nije zagrofio,
Al protiv njega sve se zavjerie
Bezobratine, zloa, a tovie,
I magarcu je svijet zloban bio.
Blag perjanik taj jahao (oprosti!)
Na magarcu za preblagim konjicem,
Za Rocinantom i za gospodarom.
Oh tate nade ljudske oholosti!
Iezavate s varavijem licem
I nestajete sjenom, snom i parom.
NAKAZ, AKADEMIK ARGAMASILISKI,
GROBU DON QUIJOTOVU
EPITAF
Ovdje vitez sanak traje,
Jadni skitnik, mlaen ljuto,
to je bijelim svijetom luto
S Rocinantom na sve kraje.
Zatucani pokraj njega
Sancho Panza sanak sniva.
Od njeg nema i ne biva
Perjanika vjernijega.
KUCKALO, AKADEMIK ARGAMASILJSKI,
GROBU DULCINEJE OD TOBOSA
EPITAF
Dulcinea spava tu;
Iako je tusta bila,
Rasu strana smrt nemila
U pepeo i prah nju.
estita je bila sojem,
Gospa asna i velika,
Don Quijotu slavnom dika,
Vjena slava selu svojem.
Ti su se stihovi mogli proitati; u drugim su stihovima slova
izmoljana, oteena, te su predani nekom akademiku da ih objasni
konjekturama. Javlja se da je to njemu uz mnogo bdjenja i mnogu
muku polo za rukom, te ih je nakan objelodaniti, u nadi da e i na
trei pohod krenuti don Quijote.
Forse altri canter con miglior plettro.
[287]


Objanjenja


[1]

Mnogo se u panjolskoj i drugdje pisalo o tome kako bi trebalo
prevoditi pridjev ingenioso. Nije ovdje mjesto gdje bi se o tome
moglo po laznu raspredati; spomenuti valja samo toliko da ni jedan
od predloenih prijevoda ne prenosi znaenja iz originala. Ostaje
staro bistri, jer bez velike nude ne dirajmo u prijevod. Za one
koji su uli o tim raspravama ili ih itali, stavljam eto napomenu i
velim: proitao sam dobran dio onoga to se o tome napisalo i
zakljuio da takvi tumai presipaju iz uplja u prazno. Tko bi ipak
htio kazati o tome svoju, molim ga da najprije proita barem ono to
je o tome napisao cervantist akademik Jos Maria Asensio y Toledo
(Cervantes y sus obras, Barcelona 1902, str. 235-243). to se tie
druge rijei u naslovu (vitez), valja takoer neto napomenuti.
Don Quijote je iziao u Madridu 1605. u tiskara Juana de la Cuesta;
djelo je nosilo natpis El Ingenioso Hidalgo Don Quijote de la
Mancha. Kad je Cervantes poslije deset godina (1615.) u istoga
tiskara objavio nastavak, dao je djelu naslov Segunda parte del
Ingenioso caballero don Quijote de la Mancha. Razlika je dakle u
rijeima hidalgo (plemi) i caballero (vitez). Kad se hoe cijelo
djelo obuhvatiti jednim nazivom, onda se uzima naslov ili prvoga ili
drugoga dijela. Rodrguez-Marn (o kojem e biti rijei na kraju
ovog objanjenja) stavlja kao zajedniki naziv El Ingenioso
Hidalgo... Nema razloga da se mijenja naslov Bistri vitez... a evo
zato: 1. i hidalgo i caballero mogu biti naslov cijelom djelu; 2.
drugi je dio dotjeraniji, u njemu je pieva posljednja rije to se tie
D. Q. pa prema tome i njegova naslova; 3. samo se na poetku djela
junak pojavljuje kao plemi, a poslije uvijek je vitez. (Dakako da
druge promjene primjerice dodaci: ivot i djela i sl. nemaju
veze s originalom).
*
Ima oko same ove posvete neto o emu valja kazati rije-
dvije. Ponajprije: zato uope ta posveta? Evo zato:
Svega dvije-tri godine od onoga dana kad je u panjolskoj
tiskana prva knjiga (u Barceloni 1469.), Fernando i Isabel donesoe
stroge odredbe o cenzuri, koje su njihovi nasljednici jo i pootrili,
pa pisci bijahu izloeni kojekakvu zanovijetanju ondanjih cenzora.
Kako u cenzor osim dravotvornog zanovijetanja bijae i
osobnoga, pisci su sve vie prihvaali obiaj da svoja djela
posveuju mogunicima kako bi se barem uklonili nepotrebnoj
ikani (cenzori se naime bojahu mogunik, pa su u takvim
sluajevima svoje osobne antipatije prema pojedinim piscima ili
njihovim djelima ostavljali postrani i provodili samo dravotvornu
cenzuru). Otud eto i Cervantesova posveta. (Bijae, istina, i posvet
koje su ile za tim da se namaknu novci za tiskanje knjige.)
Drugo: u toj Cervantesovoj posveti ima nekoliko mjesta koja
nisu originalna, nisu Cervantesova, nego su uzeta u Fernanda de
Herrere i Francisca de Medine. Prepisujem posvetu, a reena mjesta
kurzivom izboujem:
Pouzdajui se u prijazni doek i potovanje to ga Vaa
Preuzvienost iskazuje knjigama svake vrste, kao velika koji je
istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti, osobito one koje su
plemenite i ne snizuju se do sluganstva i sebinosti proste svjetine,
odluio sam izdati na svijet BISTROGA VITEZA DON QUIJOTA
OD MANCHE, pod zatitom prejasnoga imena Vae
Preuzvienosti, te odajui svaku ast tolikoj veliini, molim, primite
ga milostivo pod svoje okrilje, da osjenjen njime, iako nema onoga
dragocjenoga nakita elegancije i erudicije kojim se znaju zaodijevati
knjige to su ih napisali ljudi uena soja, mogne mirne due izii
pred sud onima kojino, ne zadravajui se u granicama svojega
neznanja, obiavaju osuivati tue radove s veom krutou i
manjom pravednou; ako dakle smiljenost Vae Preuzvienosti
svrati pogled na moju namjeru, uzdam se da nee odvrgnuti malou
mojega poniznoga poklona.
Otkuda to da onaj koji je onako majstorski vodio svoje pero
uzima u drugoga dvije-tri beznaajne reenice?
Valja znati da pisac nije samo tako mogao nekome moguniku
posvetiti svoju knjigu i nikom nita: morao je od njega najprije za to
dobiti privolu. Tako se i Cervantes, ijem je djelu zaista trebalo
okrilje, obratio praznoglavome Vojvodi od Bjara, ali taj nije
pokazao volje da mu molbi udovolji. Cervantes ga je zatim zamolio
da mu barem dopusti da njegovoj preuzvienosti proita prvo
poglavlje. Udostojao se da ga uje; a kad je sasluao dva-tri
poglavlja, pristao je da se knjiga stavi pod njegovo okrilje.
Cervantes, razumije se, nije imao razloga da vojvodom bude
oduevljen. Naprotiv!.Nije, uz to, imao ni volje da sastavlja i kiti
ono to je smatrao pukom formalnou. Osim toga, onaj vojvoda
bijae neak zloglasnogg Vojvode de Medina-Sidonia, koga je
Cervantes dobrano otro napao u sonetu o traginim dogaajima to
su se zbili u Cdizu, a u kojima je Vojvoda de Medina-Sidonia
pokazao potpunu nesposobnost. Sve u sve Cervantes se u posveti
narugao glupome i zelenom vojvodi prepisavi one fraze i vie ga
nikad u svojim djelima nije spomenuo.
Valja odmah, jo u ovome prvom objanjenju, rei itatelju tko
je Rodrguez-Marn, ijeg se izdanja D. Q. drim i ije tumaenje
gotovo uvijek usvajam. Taj pravnik, koji je toliko zaduio
panjolsku knjievnost, filologiju i folklor, rodio se u Osuni 1855., a
umro u Madridu 1943. Malo je na svijetu ljudi koji su svojoj zemlji
dali toliki prilog u znanosti kao to ga je dao R.-M.: samo kao
paremiolog uinio je vie negoli svi njegovi suvremenici i svi
prethodnici, jer je sakupio i objasnio nita manje doli pedeset i jednu
tisuu poslovica! Bijae novinar i kritik, odvjetnik i folklorist, sm
je pisao u stihu i prozi, sabirao narodne pjesme i poslovice, fraze i
uzreice, pisao rasprave filoloke i knjievno-povijesne, pisao
pripovijesti i drame, komentirao Cervantesa i druge klasike, pisao
biografske i bibliografske studije i za sobom ostavio djelo koje
iznosi vie od stotinu i dvadeset svezaka! Da mu nabrojim samo
najpoznatije radove, trebalo bi nekoliko ovakvih strana. Svojim
radom kao erudit, svojim savjesnim komentarima uz djela
Cervantesa i drugih panjolskih klasika, svojim filolokim i
folkloristikim, kritikim i povijesnim studijama zaduio je svoj
narod i hispaniste cijeloga svijeta.
R.-M. u svojim komentarima uza Cervantesovo djelo razlikuje
se od ostalih komentatora time to on objanjava Cervantesa, dok su
oni objanjavali sebe; brani Cervantesa od onih koji su ga iskrivili
svojim komentarima; komentatori su veinom asna je iznimka
Juan Eugenio Hartzenbusch objanjavali ono to su mislili da
razumiju, a u Cervantesovu djelu vidjeli ono to su htjeli da vide, pa
esto dirali i u sam tekst.
[2]

Cervantes je, kako znamo, Don Quijota pisao u zatvoru.
[3]

Neko bijae obiaj da se svako novo djelo poprati nizom
pohvala, ponajvie u stihovima. esto se dogaalo da se mnoinom
pohvala prikrivala praznina u djelu.
[4]

Cervantesu bijae pedeset i sedam godina kad je objavio prvi
dio D. Q.
[5]

Nema razloga da se pridjev oficial a to je ovdje isto to i
oficioso (usluan) prevodi sa spretan, kako ine neki
prevoditelji i kako popravlja prof. Franjo Jelai, koji se povodi
za nekim stranim prijevodima, umjesto da se dri originala.
panjolski rjenici uostalom biljee: En el estilo cortesano se ha
solido tomar alguna vez oficial por oficioso.
Neu se dalje osvrtati na Jelaieve popravke, jer ih podosta
ima (kako u smislu tako i u pogledu hrvatskog jezika).
[6]

Preste Juan de las Indias, pop Ivan Indijski, legendarna i
poslovina linost, koju spominje jo Marco Polo; tako su zvali
tibetanskoga dalaj-lamu; Portugalci u XV. stoljeu tako nazivaju
abesinskog negusa; nestorijanci su to ime dali voi nekoga
mongolskog plemena koji je ubijen u borbi s Dingis-kanom; moda
se Sifan-lama, dok mu je ime dolo u Evropu, prometnuo u popa
Ivana. Cervantes to ime, jednako kao i cara od Trapezunta, uzima u
aljivom tonu.
[7]

Stih (Ni za sve zlato ne valja slobodu prodavati) uzet je iz
Ezopovih basni (O psu i vuku).
[8]

Blijeda smrt nepristrano kuca na kolibe siromaha i na kule
kraljeva Horacije, Carminum libri I, 4, 13.
[9]

A ja vam kaem: ljubite neprijatelje svoje Evanelje po
Mateju, V, 44.
[10]

Jer iz srca dolaze zle misli Evanelje po Mateju, XV, 19.
[11]

Distih nije Katonov, nego Ovidijev (Tristium libri, I, 6).
[12]

Kak (Cacus), sin Vulkanov, razbojnik iz Lacija; ubio ga Herkul
da mu se osveti za ukradena goveda Gerionova.
[13]

To je Antonio de Guevara (umro 1545.), franjevac i potonji
biskup u Mondoedu (pokrajina Galicia), pisac mnogih povijesno-
didaktikih djela u religiozno-oratorskom stilu; Cervantes niani na
djelo Epstolas familiares, u kojem Guevara govori o kurtizanama
Lamiji, Laidi i Flori, to su ih hvalili mnogi pisci, a zbog kojih se
mnogo vladara upropastilo.
[14]

Po panjolski: Len Hebreo, po talijanski Leone Ebreo. Tako
se meu kranima zvao portugalski idov Juda Abrabanel, koji je
roen u panjolskoj. Bijae lijenik i filozof; kad su idovi izgnani
iz panjolske(1492.), otiao je u Italiju, gdje je na talijanskom
napisao uveno djelo Dialoghi dAmore, objavljeno u Rimu 1535.,
poslije njegove smrti.
[15]

Augustinac Cristbal de Fonseca napisao je Tratado del amor
de Dios (Salamanca 1592.), zakuasto i neprobavljivo djelo, bez
ikakve originalnosti. Nije stoga udo to je Cervantesova pohvala
ironina.
[16]

Takva bi knjiga bila, na priliku, Vegin San Isidro, to se
zavrava popisom citiranih autora, abecednim redom popisom od
dvije stotine ezdeset i nekoliko imena.
Cervantes se u tome proslovu ruga onima to poteu latinske i
grke citate i tako se prave ueni ili pak u prijatelj trae pohvalu za
svoju knjigu. Francuz mile Chasles, u knjizi Michel Cervantes, sa
vie, son temps (Paris 1866.), iznosi kako se Molire u prologu svojoj
komediji Les Prcieuses ridicules ugledao na Cervantesa. I zaista
Molire kazuje na Cervantesovu:
Mogao sam isto tako govoriti svojim prijateljima, a ovi ne bi
odbili da mi za preporuku moga komada napiu ili francuske ili
latinske stihove. Imam ja i takvih prijatelja koji bi me pohvalili na
grkome, a zna se da pohvala na grkom udesno djeluje na poetku
knjige.
[17]

U pjesmama to dolaze Cervantes junacima iz vitekih romana
stavlja u usta pohvale upuene don Quijotu, Sanchu Panzi i
Dulcineji; na kraju i Babieca, konj legendarnoga junaka Cida
Campeadora, sastavlja sonet Rocinantu, konju don Quijotovu.
Urganda je vila iz vitekih romana, ena mudraca i arobnjaka
Alquifea; bijae zatitnica Amadisa od Galije. Nadimak joj je
Neznanka stoga to se esto preobraavala, pa je ne mogahu poznati.
Stihove s krnjim zavretkom (versos de cabo roto) izmislio je
Seviljanac Alonso Alvrez de Soria, darovit lupe, koji je zavrio na
stratitu 1604 ili 1607. Cervantesa je u takvoj versifikaciji pretekao i
toledski lijenik Francisco Lpez de Ubeda, koji je napisao pikarski
roman La pcara Justina (1605.) spomenik loa ukusa, kako
opravdano kaza Menndez y Pelayo.
[18]

etiri stiha u navodnicima Cervantes je uzeo u dominikanca
Fray Dominga de Guzmna (umro 1582.); taj dominikanac bijae sin
pjesnika Garcilasa de la Vege i velik neprijatelj pjesniku i mistiku
Fray Luisu de Lenu (1529.-1591.). Ovaj pak augustinac, koji bijae
profesor na sveuilitu u Salamanki, preveo je s hebrejskoga
Salamunovu Pjesmu nad pjesmama pa je za to odsjedio blizu pet
godina u zatvoru u Valladolidu. Iziavi iz zatvara, napisao je
uvenu dcimu pod naslovom Al salir de la prisin, u kojoj kazuje:
Aqu la envidia y mentir
alme tuvieron encerrado.
Dichoso el humilde estado
del sabio que se retira
de aqueste mundo malvado!
Y con pobre mesa y casa
en el campo deleitoso,
a solas su vida pasa;
con slo Dios se compasa
ni envidiadio ni envidioso.
Tome se narugao spomenuti dominikanac u pjesmi iz koje
Cervantes uzima ona etiri stiha te ih poneto mijenja.
Alvaro de Luna, vrhovni zapovjednik vojske u Kastilji,
miljenik Juana II., bijae najmoniji i najbogatiji ovjek u
panjolskoj, a istakao se kao dobar pjesnik i prozni pisac. Odrubie
mu glavu u Valenciji 1453.
[19]

Juan Latino, panjolski pjesnik iz XVI. stoljea, roeni
Etiopljanin.
[20]

Inaica panjolske poslovice: Cualquiera que tenga el tejado
de vidrio, no debe tirar piedras al del vecino (doslovno prevedeno:
U koga je krov od stakla, neka ne baca kamenja na susjedov
krov).
[21]

U vitekom romanu Amads de Gaula spominje se dvorac
Miraflores blizu Londona, u kojem boravi Amadisova odabranica
Oriana. U panjolskoj ima samostan Miraflores, blizu Burgosa,
sagraen 1441. po nalogu Juana II. Kastiljanskog, uven s
umjetnikih djela to se nalaze u njegovoj crkvi.
[22]

U originalu: buzcorona. Ta je imenica sloena od rijei buz (a
to je beso, cjelov) i coronar (kruniti), a znai alu, koja se sastoji u
tome to onaj komu netko ruku cjeliva udara po glavi i napuhanom
obrazu onoga koji se saginje na cjelov.
[23]

Onaj Villadiego, ako i bijae neki ovjek, ovdje je spomenut u
smislu fraze: podbrusiti pete. U panjolskome naime za nae
pobjei, uhvatiti maglu i sl. ima fraza tomar las de Villadiego ili
potpunije tomar las calzas de Villadiego. Taj neobini izriaj nije
usamljen; evo mu, primjera radi, srodnika: avergelo Vargas. Ova
potonja fraza (u doslovnom prijevodu: neka to Vargas istrai)
znai: tu se ni avo ne moe snai, ni avo to ne bi dokuio,
razmrsio i sl., a nastala je tako to je zaista u XVI. stoljeu bio neki
Vargas naime don Francisco de Vargas Mega; taj bijae istrani
sudac za vladavine lsabele Katolkinje, a zapadabhu ga uvijek
najzamreniji sluajevi.
Celestina je tragikomedija od 21 ina iz godine 1499. Pripisuje
se Fernandu de Rojasu. Tim se djelom renesanse zavrava XV.
stoljee panjolske knjievnosti. Po podjeli na inove i po
dijalozima uzima se kao drama, ali je opsegom, rasporedom i
sadrajem blie romanu. Sadraj je Celestine nesretna ljubav izmeu
Calixta i Melibeje. Cijeni se s dobra crtanja likova i tona opisivanja
vremena u kojem je nastala. Bijae od velikog utjecaja na evropsku
knjievnost.
[24]

Probisvijet Lazarillo, junak pikarskog romana Lazarillo de
Torrnes (1554) svome gospodaru, slijepcu prosjaku, krade vino
ispijajui ga na slamku dok slijepac dri vr u ruci.
[25]

Cervantes ne spominje toga mjesta, jer mu je muno i sjeanje
na nj: bijae naime ondje u zatvoru; vele da je rije o mjestu
Argamasilla de Alba u Manchi. Drugi vele da je Cervantes svoje
djelo pisao u zatvoru u Sevilji (ondje je bio u zatvoru 1597.). Oni
koji se dre Argamasille i tvrde da je u zatvoru u Argamasilli
Cervantes pisao Don Quijota polaze od pretpostavke to ju je u
svome djelu Vida de Cervantes izloio akademik, Martn Fernandez
de Navarrete (1765.-1844.). Ta se hipoteza pobija pronaenim
dokumentima, iz kojih se jasno vidi da je Cervantes godine 1600.
bio u Sevilji, jer je i sm ondje potpisao jedan dokument dana 2.
svibnja 1600. (Fernndez de Navarrete u svome djelu kazuje kako
od kraja 1598. za etiri godine uzastopce nemamo dokumenata o
Cervantesu, pa da su se mogli u to vrijeme zbiti oni dogaaji u
Manchi.)
Tim se problemom bavio cervantist akademik Jos Mara
Asensio y Toledo, akademik Cristbal Prez Pastor, novinar i
knjievnik Mariano de Cavia, knjievni kritik Aureliano Fernandez
Guerra y Orbe i mnogi drugi.
[26]

Olla, panjolsko narodno jelo od mesa i povra, poput naega
lonca.
[27]

Mnogo se raspravljalo o tome to zapravo znai duelos y
quebrantos, ali se ni najistaknutiji cervantisti meu sobom ne slau.
Rjenici biljee da je to sitne (glava, noge, vrat itd.) od peradi,
bravi i drugih ivotinja koje se kolju, a u pokrajini Manchi da je to
kajgana (praetina) s mozgom (mozak s jajima).
Kako je dolo do toga da se tako (alost i tuga ili jad i
emer, jad i nevolja) nazove jedno jelo?
Neko su u Kastilji mesne ostatke zvali dejos y quebrantos, a u
tome je nazivu dejos kontrakcija od despojos, tj. ostaci, dok su
quebrantos odlomci (noge, koljenice). Kako je postojala druga
analogna fraza u duelos y quebrantos, narod je valjda, a moda i
sm Cervantes, za alu zamijenio jedno drugim.
Ima jedan dokument iz 1594. to kazuje kako u Kastilji bijae
doputeno subotom jesti utrobu ivotinja; premda je subota bila
posni dan, moglo se tako mrsiti u spomen na slavnu pobjedu to su
je nad Muhamedom-ben-Jakubom odnijeli Alfons VIII. Kastiljanski,
Pedro II. Aragonski i Sancho VII. Navarski (kod mjesta Navas de
Tolosa, 1212.).
Neki tumae kako u Manchi bijae obiaj da se za domae
potrebe kolju ovce koje su bile ozlijeene: otud duelos y quebrantos
duelos (jadi), to se tie gospodara, a quebrantos (odlomci,
krhotine), to se tie ivotinje.
[28]

Quijada znai eljust, quesada je sirnjaa, a ime Quejana bilo
bi poprilici Jadovi. Quijote je oklop na nogama u svu du. Dva-tri
retka prije toga spominje se kako je plemi imao momka za poljski
i kuni rad. O tome momku u knjizi vie nema rijei. Zacijelo je to
nesueni Quijotov perjanik.
[29]

Hanega ili fanega, etvrt jutra.
[30]

Feliciano de Silva, panjolski pisac iz XVI. stoljea, autor je
vitekih romana Lisuarte de Grecia, Amads de Grecia, Florisel de
Niquea i drugih.
[31]

Ironija jer u panjolskoj u ono vrijeme bijahu samo dva
grada to se mogahu diiti slavnim sveuilitima: Salamanca i
Alcal de Henares. Sveuilita u manjim mjestima bijahu predmet
sprdnje, jer su svakome za novac davali diplome.
[32]

Rodrigo (Ruy) Diaz de Bivar, zvani Cid Campeador (1049.-
1099.), legendarni panjolski junak, koji je tukao Arape u mnogim
bitkama. O njemu pjevaju panjolske narodne pjesme.
[33]

Amads od Grecije nazivae se Vitezom od Plamenoga Maa,
jer se rodio sa znakom maa od lijevoga koljena do desne sise,
crvenim, kao da je od plamena.
[34]

Bernardo del Carpio, legendarni panjolski junak, koji je
pobijedio Karla Velikoga u Roncesvallesu (Roncevaux). I o njemu
se pjeva u narodnim pjesmama.
[35]

Gonella bijae lakrdija na dvoru obitelji Este. Jednom se
okladio da e njegovo kljuse vie skoiti negoli gospodarev mu
konj; lakrdija je svoje kljuse natjerao da skoi s balkona, pa je tako
dobio okladu.
Latinska reenica tantum pellis et ossa fuit (bijae sama
kost i koa) uzeta je u Plauta.
Bio puniji mana... u originalu: tena ms cuartos que un
real. To je teko prevedljiva igra rijeima. Cuarto je stari panjolski
bakarni novac; vrijednost mu bijae etiri maraveds (novia);
trideset i etiri maraveds ila su u jedan real. S druge strane, cuarto
je nekakva bolest u konja; znai, taj je konj bio pun bolesti.
[36]

Ime Rocinante sastavljeno je od rocn (kljuse) i ante (prije).
[37]

Armas blancas hladno oruje. U vitetvu oruje (tit i
ma) na kojem jo nije urezana lozinka ili znamenje.
[38]

Don Quijote uzima armas blancas u doslovnom znaenju
bijelo, sjajno oruje pa svoje kani oistiti. Cervantes se ruga
vitekome zakonu i terminu.
[39]

Montielsko polje (Campo de Montiel) uveno je s bitke to se
ondje bila l369., a u kojoj je Enrique II., nezakoniti sin Alfonsa XI. i
doe Leonor de Guzmn, ubio svoga brata Pedra I.
[40]

Aluzija na onaj dio iz Amadsa u kojem Oriana zabranjuje
Amadsu da joj pred oi izlazi.
[41]

Puerto Lpice (Klanac Lpice) ili Puerta L.(Vrata L.), klanac
jugoistono od Toleda, na putu prema Villarti.
[42]

Don Quijote uzima stih iz poznate romance te veli:
Mis arreos son las armas,
mi descanso el pelear...
Malo nie i krmar u svom odgovoru (u onome dijelu to je u
tekstu kurzivom istaknut) pokazuje kako zna tu romancu, jer odmah
nadovezuje: las camas de vuestra merced sern duras peas, y su
dormir siempre velar... Krmar je taj svoj odgovor nainio po
stihovima:
Mi cama las duras peas,
mi dormir siempre velar...
[43]

Igra rijeima: castellano je katelan (gospodar grada ili dvora,
dizdar, dvorski, porkulab) i Kastiljac; sano de Castilla (doslovno:
kastiljski potenjak) znai lupe. (O Sanlcaru bit e rijei poslije.)
[44]

Vragolije ak, paeva i ostalih objeenjaka bijahu predmetom
opisivanja u mnogih panjolskih pisaca iz onog vremena.
[45]

Don Quijote parafrazira i na sebe primjenjuje uvenu viteku
romancu o Lanzarotu (Lancelotu), koja se poinje:

Nunca fuera caballero
de damas tan bien servido,
como fuera Lanzarote
cuando de Bretaa vino:
que dueas curaban dl,
doncellas de su rocino...
[46]

Sve su to mjesta to su vrvjela protuhama. Percheles de
Mlaga jesu mjesta u Mlagi, izvan grada, gdje se na posebno
sastavljene prijeke vjeala riba i tako suila. Rije dolazi od percha
(prijeka, motka), a ova opet od latinske pertica.
Islas de Riarn, naselja kod Mlage, dobie ime, kako tumai
Rodrguez-Marn, po nekome Basku Arriarnu, komu su ih dodijelili
Fernando i Isabel.
uveni Comps u Sevilji spominju mnoga djela pisaca iz onog
vremena. Nalazio se na kraju grada, uza stare zidine to se protezahu
od Puerta Vieja (Starih vrata) u Triani do Puerta del Arenal.
Obuhvaae onda dosta veliko podruje, na kojem su se nalazili
kuerci nastanjeni sumnjivim enama. Bijae stjecite klatei, a nije
ni udo, jer je bio privlaan i jer su se ondje zavravala mnoga
hodoaa: Comps bijae prostor ispred javne kue u Sevilji. U
Cervantesovo doba Comps i javna kua bijahu poprite bunih
prizora. Spominje se i u Cervantesovu Putu na Parnas (Viaje del
Parnaso) i u njegovoj pripovijesti Dina sudopera (La ilustre
fregona).
Uz ostalo, rije comps znai i podruje, predvorje, prostor
ispred kakva samostana ili crkve, ili kakve druge zgrade, ili pak oko
nje. U ovom sluaju to je prostor pred javnom kuom.
Azoguejo de Segovia, trite u Segoviji, uz visoki, zidani rimski
vodovod. Rije je deminutiv od azogue, a ova je nastala od arapske
rijei as-sk (trg, trte, forum).
Trg Olivera u staroj Valenciji dobio je ime po velikoj maslini
to se ondje nalazila.
Rondilla de Granada bijae prostor u Granadi izmeu kua u
gradu i zidina oko grada; na tome se prostoru zadravahu skitnice,
jer u blizini bijae javna kua.
Playa de Sanlcar, buna obala u luci Sanlcar de Barrameda
(sjeverno od Cdiza); iz te je luke Kolumbo isplovio na svoje tree
putovanje.
Ventillas de Toledo (toledske krme) bijahu meu dangubama
osobito na cijeni kao mjesta gdje se kartakim vjetinama
dotjerivahu probisvjetske majstorije, ali tek Potro, predgrae
Crdobi na jugu, bjee mjesto gdje se postizao naslov doktora u
probisvjetskom umijeu. Kau da je naziv Potro nastao po studencu
na kojem u kamenu bijae isklesano drijebe (potro) u skoku.
[47]

Ime Haldudo (po hrvatski: Vrei ili Torbakovi) ne zvui
viteki.
Ovdje valja usput napomenuti kako mnogi komentatori D. Q.
pronalaze aluzije u Cervantesovu djelu. Tako napriliku vele da je
Cervantes onom nevoljom to je zadesila djeaka Andrsa nakon
Quijotove zatite parodirao beznaajnu zatitu to ju je Vojvoda
de Lerma pruao Emmanuelu Filibertu Savojskome i njegovim
planovima: Quijote bi bio Vojvoda de Lerma, Haldudo francuski
kralj Henrik IV., a kanjeni djeak savojski vladar.
Drugi komentatori upozoravaju na jalovost Quijotovih
intervencija; vitez gleda na ivot i na ovjeka kroz prizmu svojih
ideala, taj ispravlja krivica praktino priinja tetu gdje dolazi da
uspostavi pravicu. U trideset prvom poglavlju Andrs kazuje don
Quijotu: Sve ste to skrivili vi, gospodaru, jer da ste ili svojim
putem i da se niste svraali kud vas ne zovu, niti se petljali u tue
poslove... itd. Na to komentatori nadovezuju da se u tim rijeima
krije osuda Kristovu djelu, koje hotijae popraviti svijet, a
donijelo mu samo oganj i ma.
[48]

U originalu: y an sahumados. Fraza dar (pagar, volver)
alguna cosa sahumada (doslovce: dati, platiti ili vratiti to
nakaeno) kazuje da se neto rado, drage volje ini.
[49]

...emperatrices y reinas de Alcarria y Extremadura (carice i
kraljice u Alcarriji i Extramaduri), kao kad bi Bosanac rekao: knez
iz Busovae, ili pak Zagorac: knez iz Frkljevaca jer su one
dvije pokrajine najpustije u svoj panjolskoj. Trgovac dakle zbija
alu.
[50]

to ima osobito na vretenu s Guadarrame? upitat e
itatelj. Zar nisu sva vretena ravna? Znamo da se u
panjolskim narodnim pjesmama stas ljepotic usporeuje s
vretenom (fu ms derecha que un huso...) ali, kako istie
cervantist Jos Mara Asensio, vretena na Guadarrami nisu od
drveta, nego od snijega: kad se topi led i snijeg na Guadarrarni,
stvaraju se ravni i otri vrci to ih zovu vretenima (husos).
Rodrguez-Marn veli da je termin huso de Guadarrama nastao
tako to su se od visokih bukava s Guadarrame pravila vretena, koja
su donosili na prodaju u Madrid.
[51]

Cervantes se ruga onima to su pamtili i recitirali duge i
preduge viteke romance. Stihovi u tekstu uzeti su iz Romance de la
triste muerte de Baldovinos, koja se zove i Romance del marqus de
Mantua, a poinje se ovako:

De Mantua sali el marqus
Danes Urgel el leale,
all va a buscar la caza
a las orillas del mare...

Stihovi to ih prenosi Cervantes razlikuju se od stihova
zabiljeenih u Cancionero de Amberes (Antverpenska zbirka)
1555.
Onaj Carloto sin je Karla Velikoga. U spomenutoj se romanci
kazuje kako je don Carloto namamio Baldovina u umu da ga ubije i
da se onda oeni njegovom udovicom. Na Baldovina, na kojem su
dvadeset i dvije rane, nailazi njegov stric, markiz od Mantove, jer je
uo ranjenikove vapaje. Markiz alje vijest u Pariz traei u cara
pravdu. Car presuuje da se Carloto raetvori (que sea
descuartizado).
[52]

U maurskom ciklusu panjolskih romanca opjeva se i ljubav
izmeu Abindarreza, potomka kneevske loze Abensera iz
Granade, i lijepe erife (Jarefa, Xarefa), keri gospodara grada
Cartame kod Malage. Don Rodrigo de Narvaez, zvani el Bueno
(Dobri), hrabri i slavni branitelj Antequere pred Maurima, zarobi
Abindarreza, a ovaj u njega izmoli da ga pusti na nekoliko dana
kako bi obavio svadbu s lijepom erifom. Nakon svadbe
Abindarrez iskupljuje rije, pa se sa enom erifom vraa u
ropstvo. Videi gdje je Maur odrao vjeru, pobjednik im Narvez
daje oboma slobodu, bez otkupnine.
To isto pripovijeda se u Montemayorovoj Diani (objavljenoj
krajem 1558. ili poetkom 1559.). Jorge de Montemayor (1520.-
1561.) bijae portugalski pisac i glazbenik, ali je uvijek pisao
panjolski. Diana je njegov pastoralni roman, najbolja knjiga te
vrste u panjolskoj. Abindarrez sadri ime Abinde (a to je po svoj
prilici Abid) i naslov arrez (poglavar, voa, zapovjednik, kapetan).
To je arapska rije ar-rajjis ili arreis, to znai: glavar, voa,
kapetan broda. Rije arrez kao samostalnu nalazimo nekoliko puta
u Don Quijotu (II, 63).
[53]

Dvanaest banova od Francije (los doce Pares de Francia),
dvanaest paladina Karla Velikog. Jedan je izmeu njih i onaj
Galalon ili Galadon, spomenut u I. poglavlju (i kasnije u XXVII.);
ovaj je nazvan izdajnikom, jer je u roncesvalskom klancu izdao
krane Arapima.
Devetorica od Slave (los nueve de la fama) jesu: tri idova
Joua, David i Juda Makabejac; tri poganina: Hektor, Aleksandar i
Cezar; tri kranina: Artur, Karlo Veliki i Gottfried Bouillonski.
[54]

Quijotova sinovica izvre Alquife u Esquife. (Pisac Amadsa od
Grecije veli da je tu knjigu na grkome napisao mudrac Alquife.)
[55]

Seljanin Pedro Alonso brka osobe; nije ranjen markiz od
Mantove, nego Baldovinos. Ovo je Cervantes, oito, namjerice
uinio.
[56]

U gazdariinim ustima Urganda (vla zatitnica vitezova
skitnika) postaje hurgada (smutljivica).
[57]

Sva objanjenja za esto poglavlje stavljam redom ovdje, kako
se itanje ne bi svaki as prekidalo.
Amads de Gaula (Amadis od Galije) viteki je roman to
opisuje pustolovine u koje se uputa Amads, sin kralja od Galije, da
bi zadobio ruku danske kraljevne Oriane. Ne zna se pouzdano ni
gdje je ni kada je nastao taj najbolji meu vitekim romanima
(najstarije znano izdanje: Zaragoza 1508.).
Las Sergas de Esplandin (junaka djela Esplandianova),
viteki je roman to ga je napisao Garci Ordez de Montalvo
(1510.). To je nastavak Amadisa od Galije; u njemu se iznose
pothvati Amadisova sina Esplandiana.
Amads de Grecia (Amadis od Grecije) takoer je nastavak
Amadsa (IX. knjiga). Prva su izdanja anonimna, a u seviljanskom iz
1542. kazuje se da mu je pisac Feliciano de Silva.
Don Olivante de Laura i Jardin de flores napisao je Antonio de
Torquemada (XVI. stoljee).
Viteki roman Florismarte de Hircania objavio je Melchor de
Ortega u Valladolidu 1556. Pria se kako je Florismarte roen u
umi te ondje dan nekoj divljakinji.
Caballero Platir (Vitez Platir) objavljen je u Valladolidu 1533.
Ne zna se tko mu je pisac.
Caballero de la Cruz (Vitez od Kria) objavljen je u Valenciji
1521. (prvi dio) i u Toledu 1563. (drugi dio). Na naslovnoj strani
prvog dijela stoji da ga je s arapskoga na kastiljanski preveo Alonso
de Salazar.
Naslov Espejo de Caballeras (Ogledalo vitetva) nose etiri
knjige koje su objavljene u razliito vrijeme a napisala su ih tri
razliita pisca. Vremenski posljednja zapravo je prozni prijevod
Boiardova Zaljubljenog Orlanda (Orlando Innamorato); o ovoj i
jest govor.
upnik hvali Ariosta; Ariostov spjev Bijesni Orlando (Orlando
Furioso) loe je na kastiljanski preveo kapetan i pisac don Jernimo
Jimnez de Urrea (1556.); zato se Cervantesov upnik i buni na toga
gospodina kapetana.
La historia de las hazaas y hechos del invencible caballero
Bernardo del Carpio (Povijest junakih djela i pothvata
nepobjedivoga viteza Bernarda od Carpija) napisao je u oktavama
Augustn Alonso iz Salamanke; djelo je objavljeno u Toledu 1585.
Poemu Roncesvalles, objavljenu u Toledu 1583., napisao je
Francisco Garrido de Villena; i u njoj se pjeva o Bernardu od
Carpija.
Za viteki roman Palmern de Oliva (Palmerin od Masline)
vjerovalo se da je portugalskog porijekla. Poto su iscrpli
genealogiju junaka oko Amadisa, pisci vitekih romana idu dalje u
izmiljanju, pa je taj Palmern de Oliva prvi takav proizvod. No i taj
je roman, kako po sadraju tako i po svim oblicima, imitacija
Amadsa. Prvi put objavljen je u Salamanki 1511. (Junak dobiva
svoje neobino ime ovako: vanbrano je dijete, ba kao i Amadis, pa
ga mati ostavlja na nekom polju to je puno palma i maslina; nalazi
ga neki seljak, nosi ga svojoj kui i krsti ga imenom Palmern de
Oliva, po mjestu gdje ga je naao.)
Kao sljedei u nizu Palmerin dolazi Palmern deInglaterra
(1548.); taj roman, koji ima est dijelova, najbolji je takmac
Amadsu.
Don Belians ima etiri dijela; objavljen je u Burgosu 1547., a
napisao ga je madridski odvjetnik Jernimo Fernndez.
upnik o Don Beliansu kazuje kako bi se mogli nekako
strpjeti s njim... U originalu stoji: para lo cual se les de trmino
ultramarino. Ono trmino ultramarino (prekomorski rok) znai
sudski rok to se odreivao za ljude u prekomorskim posjedima, a
taj je bio dulji nego u samoj panjolskoj: iznosio je est mjeseci.
Tirante el Blanco (Tirant Bijeli) kastiljanski je prijevod
vitekog romana Tirant lo Blanch, to su ga na valencijanskom
narjeju (jezika katalonskog) napisali Joanot Martorell i Mart Jean
de Galba, a to je objavljen u Valenciji 1490. Kastiljanski je
prijevod tiskan u Valladolidu 1511.
Kad upnik veli da bi onaj koji je napisao Tiranta Bijelog
zasluio da robuje na galiji, on kazuje i zato. U Cervantesa tu stoji:
pues no hizo tantas necedades de industria (jer nije tolike
budalatine poinio navla). To je mjesto zacijelo jedno od
najmutnijih u D. Q., a urodilo je mnogim komentarima, jer zaista
nije u skladu sa upnikovim pohvalama Tirantu Bijelom. Da ne bude
nesklada, ueni cervantisti predlau kako bi valjalo uzeti da ispred
onoga hizo nema negacije no, ili pak treba umjesto de industria
(navla) staviti de ignorancia (iz neznanja). uveni panjolski
poligraf akademik Marcelino Menndez y Pelayo izjasnio se za
promjenu, bilo jednu, bilo drugu, jer u biti obje promjene na isto
izlaze samo je drugi oblik: u prvom sluaju potvrdni, u drugom
nijeni (jest navla nije iz neznanja, dakle opet navla). I previe
bi za to bilo dokaza u samome Tirantu Bijelom. Veina suvremenih
prevoditelja D. Q. provodi taj ispravak.
O Montemayoru i njegovoj Diani bijae rijei u napomeni 52.
Nastavlja Montemayora bijae Alonso Prez, lijenik iz
Salamanke (Salmantino, Salamananin); u Alcal de Henaresu
objavljeno je njegovo djelo Segunda parte de la Diana (1564.). I
Gaspar Gil Polo, pjesnik iz Valencije, objavljuje iste godine, u
Valenciji, svoju Diana Enamorada.
Diez Libros de fortuna de Amor, beznaajno djelo u stihovima,
objavljeno u Barceloni 1573.
Knjizi Pastor de Iberia (Sevilja 1591.) pisac je kanonik
Bernardo de la Vega; Ninfas y Pastores de Henares (Alcal de
Henares 1587.) napisao je Bernardo Gonzles de Bobadilla (veoma
zanimljivu napomenu o tom djelu i o odnosu izmeu Cervantesa i
toga Bobadille iznosi cervantist Jos Maria Asensio, op. cit. 382-
386); Desengao de celos (Madrid 1586.) napisao je Bartolom
Lopez de Enciso.
Pastor de Filida (Madrid 1582.) napisao je Luis Glvez de
Montalvo; djelo bijae u svoje vrijeme cijenjeno.
Tesoro de varias poesas (Madrid 1580.) zbirka je pjesama to
ih je napisao Cervantesov suvremenik, sveenik i pjesnik Pedro de
Padilla (umro oko 1595.).
Cancionero de Lpez Maldonado, zbornik pjesama Lpeza
Maldonada, objavljen u Madridu 1586.
Pastoralni roman Galatea (objavljen u Alcal de Henaresu
1585.) prvo je Cervantesovo djelo. Objavljen je samo prvi dio, a
drugi, premda ga je Cervantes najavljivao, nije nikad iziao.
Aracuana, glasovita epska poema to ju je napisao panjolski
pjesnik i ratnik Alonso de Ercilla y Ziga; objavljena je u Madridu
u dva dijela (1569. i 1589.); opisuje rat panjolaca s Araukancima
prilikom osvajanja Chilea u doba Filipa II. I sam je pjesnik
sudjelovao u tome ratu.
Austriada, epska poema to ju je napisao Juan Rufo Gutirrez;
objavljena je u Madridu 1584., a opisuje ekspediciju don Juana de
Austria protiv Maur.
Monserrate, religiozna epska poema to ju je napisao Cristbal
de Virus; objavljena 1588.; pripovijeda legendu o svetom Garinu
(njegovo sagreenje i pokajanje) i osnivanje katalonskog samostana
Monserrata (u IX. stoljeu).
Lgrimas de Anglica, zapravo beznaajna poema to ju je
napisao lijenik i pjesnik Luis Barahona de Soto (Granada 1586.).
[58]

Iz onog doba poznata su dva djela s naslovom Carolea: jedno
je napisao Jernimo Sampere (Valencia 1560.), a drugo Juan Ochoa
de la Saude (Lisabon 1585.); oba govore o pobjedama Karla V.
Poemu Len de Espaa (Salamanca 1586.) napisao je Pedro de
la Vecilla Castellanos; pjesnik opjeva junake i muenike stare
kraljevine Len.
Hechos del emperador bit e valjda djelo to ga je, pod
natpisom Memorias histricas de las guerras de Carlos V contra los
protestantes de Alemania, napisao jedan od generala Karla V.,
povjesniar Luis de Avila y Ziga, koji je umro 1548. Ako nije to,
onda je vjerojatno rije o poemi Carlo Famoso (Valencia 1566.), to
ju je u ast Karla V. napisao Luis de Zapata, a ne Luis de Avila. Ni
jedno od tih djela nije ni od kakve vrijednosti.
[59]

U svojoj mahnitosti don Quijote naziva upnika nadbiskupom
Turpinom. Nadbiskup Turpin legendarna je linost s dvora Karla
Velikog.
[60]

Ta nagrada to se davala poslije megdana bijae neko kakav
dragulj, a poslije je spala na lovorovu granicu.
[61]

U nekim krajevima panjolske i udanu enu zovu njezinim
djevojakim (oinskim) prezimenom.
[62]

Malo prije Cervantes Sanchovu enu krsti Juana, a sada je zove
Marijom; kasnije e je prozvati Terezom. Vidjet emo poslije kako
su Sanchu ukrali magarca, a Sancho se ipak pojavljuje na svome
sivcu, kao da nita nije bilo. Kad su Cervantesa na to upozorili, on
se nasmijao i odmahnuo rukom.
[63]

Div Brijarej, iz grke mitologije, imae pedeset glava i stotinu
ruku.
[64]

Zgoda se zbila prilikom opsade Jreza (1250.) za vladavine
Don Fernanda III. Svetog; opjevana je u mnogim romancama.
[65]

Viskajci ili Biskajci (panjolski: vizcanos) stanovnici su
Vizcaye, jedne od triju baskijskih pokrajina. (Baski, kako znamo,
govore posebnim, baskijskim jezikom.) Mnogi panjolski pisci iz
onog vremena, da nasmiju itatelja ili pak gledatelja u kazalitu,
prikazuju priproste Viskajce, koji natcaju panjolski. I ovaj
Viskajac to prijeti don Quijotu u originalu petlja jezikom, ne zna
oblik, brka osobe, ali ga don Quijote valjano razumije.
[66]

Ahora lo veredes, dijo Agrajes (Sad ete vidjeti, rekao je
Agrajes) formula je za prijetnju, u ono doba veoma obina u
panjolskoj, a potjee iz vitekih romana. Taj Agrajes bijae sestri
ili brati kraljici Eliseni, a ova bijae mati Amadisa od Galije.
[67]

Premda na ovome mjestu u originalu stoji en la segunda
parte, nije rije o drugom dijelu, nego o sljedeem poglavlju, jer
Cervantes bijae prvi svezak D. Q. razdijelio u etiri knjige. Na
tome mjestu pisac prekida pripovijedanje, da ga nastavi u drugoj
knjizi, koja se poinjala sadanjim devetim poglavljem; prekida
pripovijedanje, po uzoru na viteke romane, kad je prizor
najnapetiji.
[68]

...que van a sus aventuras, polustih iz jednoga panjolskog
prijevoda Petrarkinih Trionfi.
[69]

Pisac koji je napisao Viteza Platira sakrio se iza mudraca
Galtenora; tako je toboe i mudrac Alquife napisao Amadisa od
Grecije; madridski odvjetnik Jernimo Fernndez, koji je napisao
Beliansa, krije se iza mudraca Frestona itd.
[70]

To je Cervantesova parodija one djevica kao od majke
roena.
[71]

Alcan u Toledu bijae bazar blizu katedrale. (Rije je arapska:
al-hanat, duani.)
[72]

U originalu: morisco aljamiado Maur koji zna panjolski.
Aljama bijae ime kojim su Mauri nazivali panjolski jezik. Danas
se taj naziv upotrebljava za oznaku maurskih spisa pisanih na
panjolskom jeziku a arapskim pismom. (Mauri su se naime sluili
arapskim pismom i onda kad su pisali na panjolskom ba kao to
se i hrvatski u Bosni pisalo latinicom, irilicom, bosanicom i
arapskim slovima; idovi u Sjevernoj Africi, na Orijentu i na
Balkanu jo i danas piu panjolski hebrejskim slovima.)
Literature aljamiado ima i u nas, a to je knjievnost pisana
hrvatskim jezikom, a arapskim slovima. Rije aljamia i aljamiado
dolazi od arapske al- 'adamijje, koja znai strani, nearapski. Naziv
dakle aljamiado uzima se za oznaku pisanja arapskim pismom a
nekim nearapskim jezikom, kako to bijae u obiaju kad je prestalo
islamsko gospodstvo, kod ostataka panjolskih Maura, koji su pisali
arapskim pismom a panjolskim jezikom.
Arapski jezik, opet, to su ga govorili panjolci, zvao se
algarabia (od arapske rijei al-arabijje, arapski jezik).
[73]

Misli se na hebrejski, jer na onome trgu bijae idova i
njihovih duana.
[74]

I Cervantes postupa po uzoru na pisce vitekih romana, te svoje
djelo pripisuje nekome Mauru. Kazivahu da u arapsko ime
Cervantes prenosi svoje, jer je u pet godina to bijae suanj u
Aliru nauio neto arapski.
Cide je zapravo arapska rije sejjidun (gospodin); Hamete je
esto arapsko ime Ahmed; ono ben arapska je rije ibnun (sin), koja,
kad stoji pred imenom, znai isto to i panjolski zavretak -ez (ili
hrvatski -i) u prezimenima; ako bi arapsko endel znailo jelen
(panjolski ciervo), u arapskom bismo imenu Benengeli imali
Cervantesa. Tako kazivahu drei se miljenja to ga bijae iznio
panjolski orijentalist Jos Antonio Conde.
No Leopoldo Egulaz veli da je ta etimologija besmislica (u
velikome Richardsonovu arapsko-engleskom rjeniku u rijeima s
korijenom ndl ne nalazim znaenja jelen); po njemu, ono bi ime
bilo arapsko bedendeli, to jest patlidanlija, kao patlidan i slino
(pridjev od imenice). To bi bilo u skladu s onim to kazuje Sancho u
II. poglavlju drugog dijela D. Q., kad prenosi miljenje bakalaura
Sansna Carrasca (vidi napomenu 26 u drugom svesku).
Zaista, panjolcima su rije berenjena (patlidan
portugalski beringela, francuski aubergine, talijanski petronciano)
donijeli Arapi, u kojih ta rije glasi bazindan i badindan. Rije je
perzijska, a pojavljuje se u perzijskom u vie oblika: badildan,
batingan, bazindan, badindan. Potonja dva oblika uzeli su Arapi,
a onaj prvi donijeli su nama Turci kao patlidan. to se tie onog
imena, ako je ba rije o kakvu slaganju, mogao ga je Cervantes i
drukije sloiti jer u arapskom ima mnotvo rijei s korijenom ndl
(a onome je imenu, bez sumnje, to korijen). Mogao je Cervantes u
ono ime unijeti i svoje plemstvo, jer bijae plemi hidalgo, a ta
rije dolazi od hijo de algo. Ovo potonje, prevedeno na arapski, dalo
bi oblik nedli (plemi, koljenovi), s istim korijenom (arapski,
napriliku: huve kerim unnedli, on je plemenita roda). El-endelijju
arapski znai koljenovi. Arapsko bi ime u cijelosti moglo glasiti
Sejjid Ahmed ibnu El-Endelijju (ili: Sejjid Ahmed ibnul-Endelijju).
U svakom sluaju vidimo da nas tu etimologija moe daleko
odvesti, pa emo to ostaviti pozvanijima.
Tko zna nije li ono engeli izvrnuta arapska rije ejjil, to znai
jelen?
[75]

Pisac niani na maursku popanost na sukvice.
[76]

Panza znai trbuh, a zanca tanka ili kriva noga, krak,
aporak.
[77]

Krani su se i Mauri meu sobom astili nazivajui jedni
druge psima.
[78]

Protiv razbojnika i pustahija kraljica je Isabela Katolika
ustanovila 1476. Sveto bratstvo (Santa Hermandad), novo, za cijelu
panjolsku, kao nastavak staroga Svetog bratstva toledskog. Sveto
bratstvo, kojemu bijae zadaa uvati drumove te istraivati i
donositi kaznu za zloine izvrene izvan gradskih podruja, brojilo
je dvije tisue ljudi, dijelom konjanika, dijelom pjeaka, a pod
zapovjednitvom don Alfonsa Aragonskog. Ta oruana snaga stajae
na raspolaganju posebnu sudu zvanu Sud Sv. bratstva, koji imaae
vlastitu legislaciju i jurisdikciju. Ta ustanova postojae i u
Cervantesovo doba, a poslije se pretvorila u neku vrstu orunitva.
Smrtna kazna za zloince, predviena zakonima toga bratstva, vrila
se tako to su se na osuenika, vezana o stup na otvorenu polju,
odapinjale strijele. (Tako ubijeni zloinac ostavljao se ondje neko
vrijeme da bude alosna opomena onima koji bi poli po istom zlu.
Kraljica Isabela Katolika, da osuenike lii te muke, odredila je da
se zloinac prije samog strijeljanja ima udaviti stezanjem ome oko
vrata.)
[79]

U originalu: sudar el hopo, fraza koja se uzima kad se kazuje
kako valja dobro upeti, mnogo truda uloiti, da se neto izvri.
[80]

Sancho rije homicidio (ubojstvo) razumije kao homecillo
(neprijateljstvo, mrnja).
[81]

U Povijesti Karla Velikoga (Historia caballeresca de
Carlomagno) div Fierabrs, kralj aleksandrijski, ima nekakav
balzam to odmah rane iscjeljuje im ga popije: kad junak Oliver
smrtno ranjava toga Fierabrsa, ovaj malo gutne toga melema (to
ga je uza se nosio u dvije bavice, a zadobio ga pri osvajanju
Jeruzalema) i odmah ozdravlja.
[82]

U originalu: donde ms largamente estn escritos, neto
izmijenjena duga pravna formula, kojom se oznauju kojekakve
mogunosti.
to se tie zakletve kojom se zakleo markiz od Mantove, u njoj
nema Quijotova dometka ni sa enom se sladiti.
[83]

Mambrino je maurski kralj iz vitekih romana; imao je arobni
ljem, pa stoga bjee neranjiv; ljema mu se domogao Reinaldos, pa
ga je otada on nosio, a Mambrina je ubio. Prema Ariostu, taj ljem
nije skupo platio Sacripante, ve neki drugi junak, u borbi s
Rinaldom od Montalbana, jer je uzalud udarao na ovoga i na njegov
ljem.
[84]

U Zaljubljenom Orlandu Boiardo pripovijeda kako je tatarski
kralj Agrikan opsjeo dvorac Albreccu u Kitaju da otme lijepu
Angeliku, koja se u onaj dvorac zatvorila opsjeo ga s dva
milijuna vojnika razliite narodnosti.
Bilo bi ih znatno manje, primjeuje Rodrguez-Marn, da je
Boiardu bila dunost da ih hrani!
[85]

Kraljevine Danska i Sobradisa spominju se u Amadsu.
[86]

Evanelje po Luki, XIV, 11: koji se ponizi, bit e uzvien.
[87]

U originalu: Mas apenas comenz a descubrirse el da por los
balcones del Oriente... (Tek to se dan poeo pomaljati na prozore
Istoka...). Tu se Cervantes prisjea neke stare romance to kazuje:
Ya por el balcon de Oriente
Su rostro Apolo mostraba...
[88]

Kraljica Ginebra (Ginevra, Guenevere, Guinevere) ena je
legendarnoga britanskog kralja Artura, koji je s vitezovima od
Okruglog stola junak vitekih romana tzv. bretonskog ciklusa.
Proizvodi iz toga ciklusa prevodili su se i na panjolski, a
obuhvaaju i povijest ljubavi izmeu Lancelota (panjolski
Lanzarote) i kraljice Ginevre.
[89]

U vitekim romanima Reinaldos od Montalbana postaje car od
Trapizonde, Bernardo od Carpija kraljem Irske, Palmerin od Olive
zacario se u Carigradu, itd.
[90]

U Tirantu Bijelom (knj. III, pogl. 28) pripovijeda se kako
Tirant nije nikad zazivao kakva sveca, nego samo ime svoje
odabranice Carmesine; kad su ga zapitali zato ne zaziva i ime
kojega sveca, on je odgovorio: Tko slui mnogima, ne slui
nikome.
[91]

Tako se Tristan, kada s kule skae u more, preporuuje na obje
strane.
[92]

Cervantes se i drugdje ruga pjesnikim lupetalima, primjerice u
novelama El licenciado Vidriera, La ilustre fregona, Coloquio de
los perros.
[93]

U Bijesnom Orlandu pripovijeda Ariosto kako je Zerbino, sin
kotskoga kralja, u umi naiao na Orlandovo oruje, pa ga pokupio
i kao trofej objesio o bor i napisao: Oruje paladina Orlanda, kao
da je htio rei:
...Nessun la muova,
Che star non possa con Orlando a prova.
(Ti se stihovi nalaze na kraju 57. stance u XXIV. pjevanju.)
[94]

Cachopn, Cachupn ili Gachupn ime je to ga davahu, a i
danas daju panjolcima koji se nasele u Americi. Tim su imenom u
panjolskoj krstili skorojevie (to bi se obogatili u Americi, pa se
onda u Starom kraju diili rodom i koljenom). Rije dolazi od
portugalske cachopo (djeak, mladi, skorojevi).
[95]

Mantuanac, to jest Vergilije. Na samrti je Vergilije naredio da
se spali njegova Enejida, jer je nije dotjerao; no izvritelji njegove
oporuke nisu tako uinili.
[96]

Pjesma to smo je proitali odlikuje se unutarnjim srokom: u
svakoj kitici srok predzadnjeg stiha slae se s etvrtim i petim
slogom posljednjeg stiha. Evo za primjer zavrnih stihova iz prve
kitice:
Llevado de un forzoso d e s v a r o,
Por gusto m o sale y tu despecho.
Takvu je rimu prije Cervantesa upotrebljavao pjesnik i kapetan
Garcilaso de la Vega (1503.-1536.), jedan od najboljih i
najklasinijih predstavnika Zlatnog vijeka panjolske knjievnosti.
Vidi se da ga je Cervantes rado itao, jer ga esto spominje; u D. Q.
(II, 58) spominje ga kao uvenog pjesnika, u Persilesu spominje
ga kao pjesnika nikad dovoljno hvaljena koliko zasluuje i veli
kako je u svojim eklogama i samoga sebe nadmaio; Cervantesov
junak Toms Rodaja (El licenciado Vidriera), kad polazi na put,
stavlja u dep jednu Garcilasovu zbirku.
Upotrebljavali su takvu unutarnju rimu jo Luis Galvez de
Montalvo (1549.-1591.), pisac romana El Pastor de Flda, pak
Cervantesov prijatelj, sveenik i pjesnik Pedro de Padilla i mnogi
drugi. Nema dakle pravo Pellicer kad u svome komentaru tvrdi da je
Cervantes izmislio tu vrstu rime.
Canciones desesperadas, pune oaja, prokletstava i rekvizita
sa skladita klasike, kao to je ova Grisstomova, bijahu u modi u
XV. stoljeu, poglavito u panjolskoj i Italiji.
O sovi se u pjesmi veli da je buho envidiado, to jest sova
kojoj zavide. Rodrguez-Marn tumai kako se u narodu vjerovalo
da ptice brzo slijeu na sovu (kad je ova upotrebljena kao vabac),
zato to joj iz zavisti ele iskljuvati oi, koje su velike i lijepe.
Betis bijae klasino ime za rijeku Guadalquivir, kao Tagus
(Tag) za Tajo. (Guadalquivir je opet arapski naziv: uadi-al-kebir, to
jest velika rijeka.)
Iz grke mitologije znamo da Tantal (Tntalos, sin Zeusov i
Plutin) bijae kanjen tako to je u Hadu (Hades, podzemni svijet)
morao do vrata stajati u vodi, a trpjeti ed.
Sizif (Ssyphos) bijae lukav razbojnik, koga su na drugom
svijetu kaznili tako to je morao uzbrdo valjati kamen koji se
neprestance natrag otiskivao.
Gorostas Titij (Titys) kanjen je tako to su ga bogovi
zatvorili u podzemni svijet, gdje su mu jastrebovi kljuvali jetru, koja
je uvijek nanovo rasla.
Iksion (Ixon) bijae kanjen tako to su ga u podzemnom
svijetu privezali za ognjeno kolo koje se neprestano vrtjelo.
Danajke (Danades), pedeset keri Danajevih, o kojima pria
kazuje kako su s ocem umakle u Grku, a za njima se u potjeru
nadalo pedeset sinova Egiptovih; ovi u Danaja zaiskae njegove
keri za ene; ali po oevu nalogu svaka, osim jedne, u noi poslije
svadbe usmrti svoga mua. Zato su u podzemnom svijetu morale
vodom puniti sud kojemu dno bijae probueno.
Cerber, mnogoglavi pas, straar na vratima podzemnog svijeta.
[97]

U originalu: Vienes a ver... si con tu presencia vierten sangre
las heridas deste miserable a quien tu crueldad quit la vida...?
(Dolazi li da vidi... nee li, kad bude tu, opet zakrvariti rane ovog
bijednika komu je tvoja okrutnost ivot oduzela...?)
Tu je, kako istie Rodrguez-Marn, rije o narodnom
vjerovanju da rane na rtvi opet zakrvare kad se pojavi onaj koji ih
je zadao.
[98]

Cervantes je prvi dio D. Q., kako znamo, pisao u zatvoru, gdje
ne imae nikakvih pomagala, pa otud greka: Tullia naime bijae
ena Tarkvinijeva, a gazila je mrtvo tijelo svoga oca Servija Tullija.
[99]

Ta dva stiha u originalu glase:
Que fu pastor de ganado,
Perdido por desamor.
Tu je igra rijeima ganado i perdido; potonja rije znai
izgubljen, a prva: dobiven i blago (stado).
[100]

U originalu: yangeses, itelji sela Yanguas u okruju
segovijanskom prema jednima; po drugima, itelji istoimenog
sela u okruju Logroo.
[101]

O Crdobanskim panjacima ima dosta spomena u panjolskih
pisaca iz onog vremena. Ti panjaci bijahu na glasu, pa su i iz
drugih krajeva dovodili konje onamo na ispau. Na dobrim
panjacima, jasno, uzgajahu se i dobri konji.
[102]

Galjeki malni, sitni ali jaki konji, poznati s izdrljivosti. Kako
u ono doba konj, mazga i magarac bijahu jedino prometalo, ti konji
bijahu osobito na cijeni, pa su ih kirijai drali da ih daju u najam.
Rije gallego pridjev je od imena Galicia, a to je pokrajina na
sjeverozapadu panjolske.
[103]

Sancho ime Fierabrs izvre u feo Blas (runi Bla). Nije to
Cervantesova omaka, ni tiskarska greka, kako iznose neki
prevoditelji i komentatori D. Q. Nikako! Cervantes to namjerno
stavlja Sanchu u usta da prikae nespretni narodni govor. Jo e
toga izvrtanja biti u Sanchovu govoru, kao to ga je bilo i u
kozarovu (XII. poglavlje). Dosta toga ima i u D. Q. i u Uzoritim
pripovijestima.
[104]

U originalu: tizona. To je u prenesenom znaenju ma, ba kao
i colada. Obje su rijei nastale aluzijom na Cidove maeve s tim
imenima, te prema tome znae: valjan ma, ali se uzimaju u
aljivom tonu.
[105]

Igra rijeima costas costillas, u prijevodu: opuknuo
pucala.
[106]

Silen je, po prii, odgojitelj i drug Bakhov dobroudan,
obino pijan starac to jae na oslu i prezire zemaljska dobra; uzima
se kao slika mudrosti to se krije u nepristalu ruhu. Cervantes Tebi u
Beotiji, zaviaju Bakhovu, pridaje naziv grada sa stotinu vrata, a
taj pripada Tebi u Egiptu.
[107]

Ovo s dobra na bolje, razumije se, valja uzeti kao ironiju;
vitezu je sudbina ila sve sa zla na gore.
[108]

Tablante de Ricamonte (objavljen u Toledu 1513.) viteki je
roman iz bretonskog ciklusa. Grof Tomillas junak je vitekog
romana karolinkog ciklusa Historia de Henrique fi de oliva... (to
je objavljen u Sevilji 1498.). Ironina je Cervantesova primjedba o
tonosti u tome romanu.
[109]

U originalu: coima. Rije je uzeta iz govora podzemlja, nalazi
se i u jeziku panjolskih Cigana, a znai: draga, ljubavnica. Biljee
je i manji cigansko-panjolski rjenici. (U arapskom ima rije
kajjima, koja znai djevojka, ali vie u smislu dvorkinja.)
[110]

U originalu: el gato al rato, el rato a la cuerda, la cuerda al
palo (maka mia, mi ue, ue tap); i panjolci, kako vidimo,
imaju svoju Pola koka na pazar.
[111]

tap (vara) kao znak vlasti nosili su predstavnici pravde; ovaj
orunik ima kratki tap (media vara), jer to bijae znak vlasti to su
ga nosili orunici Svetoga bratstva. (O Svetom bratstvu bijae rijei
u napomeni 78.)
[112]

U originalu: en el val de las estacas (U dolini vrljik)
poetni je stih u nekoj staroj romanci.
[113]

U originalu: tortas y pan pintado. Taj se izriaj uzima kad se
netko ali na kakvu nevolju, a drugi mu veli neka se tjei, jer je jo i
gore moglo biti; uzima se kad se usporeuju dva zla, pa se za jedno
kae da nije nita prema drugome. Tome u nas najbolje odgovara
smilje i bosilje, smilje i kovilje, med i eer, milost boja itd. U
prijevodu Poljaka W, Zakrzewskog stoji lechtanie (kakljanje),
dakle dobro, jer je rije o batinama. (I neki Englez na drugom
mjestu, gdje se usporeuju jedne batine s drugima, stavlja:
tickling.) U svakom se jeziku nae neto to odgovara, kakav
adekvat ili jednaak.
[114]

Ni frazu dejarse (quedarse) en el tintero ne smijemo doslovno
prevoditi. Jest nastala tako to je nekome neto ostalo u tintarnici,
ali znai: zaboraviti.
[115]

Sve eljad na zlu glasu. O Crdobanskom Potru bijae rijei u
napomeni 46. U pikaresknu mapu panjolske to je crta Cervantes u
svojim djelima valja eto unijeti i Segoviju, koju zastupaju njezini
suknari (zapravo: gargai to gargaaju, grebenaju vunu) i Quevedov
probisvijet (pcaro) Pablo.
Feria (ili, kako Andaluani vele, Heria) dio je Sevilje, gdje je
etvrtkom bio sajam (feria).
[116]

Rije je o zabavi to potjee iz prastarih dana. Svetonije
pripovijeda kako je rimski car Oton znao nou obilaziti gradom, pa
kad bi koga naao pijana, naredio bi da se njime onako loptaju. aci
sa panjolskih sveuilita zabavljahu se o pokladama tako to bi se
loptali kakvim psom. O loptanju kao to je ovo sa Sanchom ima
dosta primjera u panjolskih pisaca.
[117]

U originalu: y los escuderos, que se los papen duelos. Duelos
su jadi, nevolje, muke itd. Papar u familijarnom jeziku znai srkati,
kusati, jesti, gutati. Reenica bi prema tome glasila: a to se tie
konjuar, neka ih jadi izjedu (tuga ih ubila i sl.).
[118]

U originalu: tanto como en otro alguno. Rodrguez-Marn veli
da se to ima uzeti u smislu: tanto como en el que ms kao ni u
kojem drugom. (Dakle ne: kao i svagda.)
[119]

Trapobana (metatezom od Taprobana) neko nazivahu Cejlon.
[120]

To nizanje valja uzeti kao parodiju pustih onih imena u
klasinim djelima. Cervantes s jedne strane uzima slavnu rijeku
Ksant, to se spominje u Homera, Ovidija, Vergilija i Horacija, a s
druge Pisuergu, to protjee kroz Valladolid (kao kad bi
Poeanin svoju Orljavu usporedio s kakvom slavnom i posveenom
rijekom iz klasike).
[121]

Andrs Laguna, panjolski lijenik iz XVI. stoljea, preveo je
na panjolski i prokomentirao Dioskoridovu raspravu o biljkama.
(Dioskorid bijae grki lijenik iz I. stoljea nakon Krista.)
[122]

Evanelje po Mateju, V, 45.
[123]

Sancho izvre ime Mambrino.
[124]

U originalu teko prevodljiva igra rijei andante i andanza.
[125]

U originalu: hablara yo para maana a to je fraza koja se
uzima kad se hoe pokazati kako netko nije pogodio pravi as da
govori. Prema prilici odgovara joj i: ma to mi prije ne rekoste!
[126]

Oni koji imaju kakvo izdanje D. Q. u originalu, neka se ne ude
ovoj preinaci; svakako je loginije da je onu latinsku izrekao onaj
klerik negoli don Quijote (koji veli: ne znam ja latinski...) ili pak
Sancho, kako stoji u prvome izdanju Juana de la Cueste (Madrid
1605.): Zaboravio sam kazati... itd.
U drugom izdanju Juana de la Cueste (Madrid, iste godine) i u
njegovu treem izdanju (Madrid 1608.) stoji da je te rijei izrekao
don Quijote; proveo se dakle ispravak.
panjolski erudit Juan Eugenio Hartzenbusch u svome drugom
izdanju u Argamasilli 1863. stavlja te rijei u usta onome kleriku, a
engleski hispanist James Fitzmaurice-Kelly ono zaboravio sam
rei umee malo nie nego to je u ovome prijevodu, naime iza
prve reenice u drugom pasusu od ove brojke (Con esto se fu
bachiller...); i u njega dakle, kako je logino, onu latinsku izgovara
klerik.
Rodrguez-Marn u svom izdanju D. Q. (Madrid 1922.-1923.)
prenosi tekst iz drugoga i treeg izdanja Cuestina te stavlja biljeku
u kojoj iznosi kako bi bilo loginije.
One latinske rijei znae: Osim toga, ako tkogod po avoljem
savjetu..., a to su poetne rijei u nekom dekretu Tridentskoga
ekumenskog sabora (1545.-1563.); odnose se na svete osobe, a ne na
svete stvari.
Quijotova pustolovina s mrtvim tijelom Cervantesova je aluzija
na prijenos kostiju San Juana de la Cruza iz Ubede u Segoviju.
Dana 14. prosinca 1591. u samostanu u Ubedi umro je mistini
pisac i potonji svetac San Juan de la Cruz. Dvije godine poslije
sveeve smrti neke su se pobone osobe upustile u pothvat da
ukradu i u Segoviju prenesu zemaljske ostatke ispovjednika Svete
Tereze, unato razliitim udima i privienjima to su se putem
dogaala poiniteljima te pobone krae kako pripovijeda
Jernimo Ezquerra de Rozas, bolje poznat pod svojim karmelitskim
imenom Fray Jernimo de San Jos (umro 1654.), koji je San Juanu
de la Cruzu posvetio dva svoja djela.
[127]

Rije je o francuskom kralju, kako mu je legendarni panjolski
junak Cid pred Papom razbio stolicu od bjelokosti, a Papa na to
Cida izopio, pa mu opet oprostio; o tome pjeva Romancero del Cid.
[128]

Nee biti da tu don Quijote misli na Mjesec; bit e prije
kako Rodrguez-Marn prenosi Pellicerovo miljenje da aludira
na rijeku Nil, to se, izvirui u Gornjoj Etiopiji, u brdu Luna, kako
se neko vjerovalo, buno rui u dva slapa ili vodopada.
[129]

I ta je uzeta iz Biblije.
[130]

Premda Sancho Katonov nadimak Censorius izvre u
Zonzorino (nezgrapan), svejedno je udno odakle ga je smogao.
[131]

Rodrguez-Marn napominje da i sad u panjolskoj priaju
inaice na ovu Sanchovu, a uzimaju ih i kao uspavanku djeci. U nas
veseljaci znaju pjevati ponavljajui neprestano:
Od Save do Dunava,
Od Save do Dunava...
a kad kome dodija, pa zapita: A dalje? odgovaraju:
Ne mo' dalje, voda je.

[132]

Biti cristiano viejo, kranin od iskona, kranin starinom tj.
ne biti idovskog ili maurskog porijekla meu panjolcima se
smatralo osobitom asti i prednosti i uvijek se isticalo. U jednoj od
Cervantesovih meuigara (El retablo de las maravillas) neki se
junak smijeno hvali svojom kranskom starinom: Cuatro dedos de
enjundia de cristiano viejo rancioso tengo sobre los cuatro costados
de mi linaje (etiri prsta slanine starodrevnoga kranina uhvatilo
se na sva etiri djedovska koljena moga roda).
[133]

Tako se neko vjerovalo, a love ga radi dabrovice, koja se
upotrebljava u medicini. (Spominje se onako i u Bijesnom Orlandu,
XXVII, 57)
[134]

Rodrguez-Marn biljei: Tu se zabunio don Quijote: nije
Vulkan skovao oruje Marsu, nego ovaj Vulkanu, i to od najgore
vrste, u dogovoru s Vulkanovom enom Venerom.
[135]

Mutatio caparum, izmjena kardinalskih i prelatskih talara svake
godine, prema Rimskome obredniku. U Adventu i Korizmi i u
drugim pokornikim danima u godini upotrebljava se ljubiasta
boja, koja oznauje poniznost i pokoru: crvena se upotrebljava na
Duhove itd. (Dr. D. Peek, Katolika liturgika, Zagreb 1932., str.
22-23).
[136]

Fuero Juzgo (a to je zbirka starih gotskih zakona na
starokastiljanskom jeziku) propisivae da oni koji plemiima nanesu
kakvu uvredu ili pak tetu njihovoj imovini, imaju uvrijeenim ili
oteenim plemiima platiti 500 sueldos odtete. Oni su zakoni bili
na snazi u panjolskoj od njihova uvoenja za gotske vladavine pa
do XIII. stoljea, a kasnije se mijenjali.
[137]

Vele da je tu Sanchu po svoj prilici na nianu don Pedro Tllez
Girn, Vojvoda de Osuna.
[138]

Gente non santa (po latinskom gente non sancta); to je onaj
Davidov goj lo-hasid (zao, bezboan svijet) iz psalma 43.
Cervantes je taj svijet i njegov govor prikazao i u pripovijesti
Rinconete i Cortadillo.
[139]

Rije je o kazni u ono doba: osuenik je morao kroz grad jahati
na magarcu, a krvnik bi ga (osuenika) bievao vodei ga na sramni
stup ili na vjeala.
[140]

O slobodnoj volji govori Cervantes i u drugim svojim djelima
(El licenciado Vidriera, Los trabajos de Prsiles y Segismunda).
[141]

Prijevod ne prenosi to kazuje original, ali je i teko prenijeti,
jer je u originalu igra rijeima, preuivanje, a ujedno i kazivanje
bezonosti. Original veli:
Si llaman respondi Gins; mas yo har que no me lo
llamen, o me las pelari donde yo digo entre mis dientes.
Ispred glagola pelar (upati) nalazi se akuzativ lana las, koji
stoji umjesto objekta barbas (bradu). Fraza pelarse las barbas
(doslovno: upati sebi bradu) znai estoko se ljutiti, pucati od
bijesa itd. Kako je posrijedi igra rijeima, valja uzeti i doslovno
znaenje; Gins bi iskalio bijes na onima to mu priivaju onaj
nadimak (doslovno: iupao bi sebi bradu); ruke su mu u
lisicama, sputene, ne moe ih dii do brade i zato bi iupao
bradu gdje su mu ruke: kazuje dakle bezonost, koja njemu i
pristaje, a da je ipak ne izrie sasvim.
[142]

Lazarillo de Tormes, djelo nepoznata autora (pripisivano Diegu
Hurtadu de Mendoza), tiskano prvi put u Alcal de Henaresu 1554.
Lazarillo de Tormes, Alemnov Guzmn de Alfarache (1599.) i
Quevedov Buscn (1626.) glavna su djela posebne vrste u
panjolskoj knjievnosti zvane picaresca. Nazivom novela
picaresca (pikareskni roman) okrstio se taj posebni rod
panjolskog romana zato to opisuje doivljaje probisvijet i
objeenjak, koje u panjolskoj obuhvaaju imenom pcaros.
[143]

Zacijelo aluzija na slabu djelatnost panjolske flote.
[144]

U originalu: que podra ser que saliesen algn da en la colada
las manchas que se hicieron en la venta (moe biti da e se jednog
dana pokazati to se nainilo u krmi). Neki komentatori vele da je
to aluzija na neki prijanji dogaaj u krmi, za putovanja onih
galijaa dogaaj u kojem je komisar neto skrivio, pa zato Gins
prijeti komisaru.
Fraza todo saldr en la colada (doslovno: sve e izii u
pranju, u rublju, u cijeu) znai: jednom e se za sve traiti raun,
izii e djelo na vidjelo, svaka e zvjerka pokazati svoj trag, doi e
koka na jaje itd.
[145]

Buscar tres pies al gato (doslovno: traiti tri noge u make)
fraza je koja znai: traiti povod svai, zametati kavgu, izazivati
avla i sl.
[146]

Mnogi se komentatori dugo zadravaju na ovoj zgodi s
galijaima i vuku paralele; tu bi don Quijote vrio ulogu to ju je
vrilo kranstvo u propadanju drave u Starom vijeku; galijai bi
bili robovi to su zbacili jedne okove da uzmu nove.
[147]

Vidi napomenu 78.
[148]

Bit e da je Cervantes prekinuo pisanje ovog poglavlja pa
nastavio poslije due stanke i tako zaboravio da su Sanchu ukrali
magarca. (U prvom izdanju Juana de la Cuesta, u Madridu 1605.,
zapravo nema svega onoga to se poinje rijeima Te noi stignu u
sredinu Sierra Morrene..., a zavrava rijeima: zahvali don Quijotu
na dobru koje mu ini. U drugo Cuestino izdanje, iz iste godine,
unijela se izmjena, ali nedosljedno.
U prvom izdanju, u kojem se i ne govori o krai magarca, rijei
Ide on za gospodarom, optrpan svim onim to sivac mora da nosi,
pa vadi iz vree i trpa u sebe glase ovako: Ide on za svojim
gospodarom, sjedei na svome magarcu onako kako ene jau, pa
vadi iz vree i trpa u sebe). Malo dalje, u ovome istom poglavlju,
vidjet emo Sancha kako kree pjeice, a na poetku XXV.
poglavlja opet je na svome magarcu. Cervantes i sam o tome govori
u drugom dijelu, na kraju III. poglavlja, a na poetku IV. poglavlja
objanjava kako su Sanchu ukrali sivca.
[149]

U originalu, u sonetu umjesto onoga djevo stoji Fili. Isti se taj
mravi sonet pojavljuje u Cervantesovoj viteko-pastirskoj igri La
casa de los celos (Kua ljubomore, in III); umjesto Fili ondje je
ime Anglica. Sancho ono Fili uje kao hilo (konac).
[150]

Evo Sancha opet pjeice. U prvome Cuestinu izdanju, gdje
nema rijei o krai magarca, stoji: y sigui Sancho con su
acostumbrado jumento.
[151]

U originalu: no quiero perro con cencerro (doslovno: neu
psa s klepkom), fraza kojom se kazuje kako iza neeg lei pogibao.
[152]

U originalu: coleto... era de mbar. Rije mbar komentatori i
prevoditelji D. Q. razliito tumae: jednima je to jantar, pa prema
tome i uta boja, drugima koa namirisana ambrom; jednima
dupinova koa, drugima svila; jednima neka tkanina s Istoka,
drugima opet neto drugo ukratko: svata. No, valja razlikovati
fosilnu smolu mbar (jantar) od izluine mbar ili, tonije, mbar
gris (ambra). Ambra je izluina to je iz utrobe izluuje morski
sisavac uljeura glavata; ta se masna i mirisna izluina nalazi u
komadima razliite veliine to plutaju morem, a zbog jaka mirisa
upotrebljavala se za namirisavanje odjevnih predmeta, poglavito
konih (rukavica, prsnika, kouha itd.). Danas se upotrebljava za
proizvodnju mirisa. Kako u ono doba nisu znali odakle potjee
ambra, ljudi su oko nje namatali razliite prie, a cijena joj bijae
vea negoli zlatu. Rije dolazi od arapske, anbar.
[153]

Piramu i Tizbi roditelji su branili ljubav, tako te njih dvoje
mogahu razgovarati samo kroz otvor u zidu kako pjeva Ovidije u
svojim Metamorfozama (IV).
[154]

Rije je o Vojvodi de Osuna. Grande de Espaa bijae najvea
plemika titula; grande je, osim drugih povlastica, uivao i tu da se
pred kraljem mogao pojaviti pokrivene glave.
[155]

Crdoba bijae uvena sa svojih konja.
[156]

Daraida, Garaya, Darinel lica iz vitekog romana Don
Florisel de Niquea (Salamanca 1551.), to ga je napisao Feliciano de
Silva.
[157]

I sada se u astrologiji kazuje kako je Mjesec planet vlaan i
hladan i kako djeluje na ud ovjeju.
[158]

Maestro Elisabat, glasoviti vidar iz vitekih romana, vie je
puta izlijeio Amadisa od Galije.
[159]

Evo Sancha opet na magarcu.
[160]

Sancho ime Isopete kako su u panjolskoj nazivali Ezopa
izvre u Guisopete, a to bi bio deminutiv od guisopo, kako u
Andaluziji izgovaraju rije hisopo, koja znai miloduh (biljku) i
kropilo (u crkvi). Malo dalje, kad Sancho opet uzima rije, on ime
Madsima izvre u Magimasa, a Elisabat u abad (opat).
[161]

Ime Beltenebrs sloeno je od pridjeva bello (lijep) i tenebroso
(mraan), te bi znailo da je lijep i tuan onaj koji ga nosi.
[162]

O tim ludostima Orlandovim rije je u pjevanjima XXIII,
XXIV, XXIX, XXX, XXXIX Ariostova spjeva Orlando Furioso.
[163]

Don Quijote daje slobodu Rocinantu kao Ruggero Frontinu u
Bijesnom Orlandu (XLV, 92); i don Quijotove pohvale Rocinantu
parodija su Ruggerovih pohvala Frontinu.
[164]

Latinskoj in inferno nulla est redemptio (kad si u paklu, nema
vie spasa) Sancho izvre ono redemptio u retentio, tako da
njegova zvui: u paklu nema ustavljanja pa je stoga don Quijote
ne razumije.
[165]

Cervantes parodira klauzule na mjenicama. Neki komentatori
(na priliku Sir H. Rawdon Brown) vele da je sve to oko magaree
mjenice zapravo politika aluzija: Sancho bi tu bio grof Pedro
Franqueza, tajnik i miljenik Vojvode de Lerma; tome su grofu
predali trojicu od petorice sinova Emmanuela Savojskog kad su ih
pozvali u panjolsku da se ondje prikau i da ondje ive; meu tom
trojicom bijae i kraljevi Filippo, neak panjolskoga kralja Filipa
III., a bio je poslan u panjolsku zato da bi doao na panjolski
prijesto, ne imadne li kralj potomstva. Te su se nade izjalovile kad
se 1605. rodio Filip IV.
[166]

U originalu: rbrica, a to je ara to se stavlja uz potpis, te je i
dandanas sastavni dio samog potpisa.
[167]

Igla pribadaa u originalu: un alfiler de a blanca, a to e
rei pribadaa od pol maravedija (od pol groa), to jest golema,
prosta pribadaa (nikako fina, kako stavljaju neki prevoditelji).
Sedmere je eljezne ploe nosio Ferra (Ferago) na trbuhu (jer
mu pupak bijae ranjivo mjesto), a to se tie Orlanda,
Feri to esser potea sotto le piante,
Ma le guard con ogni studio et arte.
(Orlando Furioso XII, 49.)

[168]

O tome nema nita u romancama o Bernardu del Carpiju. U
Bijesnom Orlandu (XXIII, 85) kazuje se kako je Orlando pograbio
paganskoga kralja Mandricarda
Il Re pagano Orlando ebbe ghermito:
Lo stringe al petto; e crede far le prove
Che sopra Anteo fe' gi il figliol di Giove.
[169]

Medor (kao i Kloridan) pa je Dardinellov, a ne Agramantov.
[170]

Napominju neki komentatori: ini se da je tekst ovdje
izmijenjen; zacijelo je u originalu bilo: kao od majke roena. No
nije tako, tekst je valjan, jer Cervantes tu parodira; tko to mjesto
popravlja, upropatava Cervantesov humor. (Vidi napomenu 70.)
Jednako kazuje drubenica Marialonso u Cervantesovoj pripovijesti
Ljubomornik iz Estremadure (El celoso Extremeo).
[171]

Tekst je autentian, Cervantesov, iz prvoga izdanja D. Q., po
kojem su nainjena tri prva lisabonska izdanja i sva moderna. U
drugome Cuestinu izdanju nekomu se nije svidjelo to don Quijote
pravi krunicu od koulje, pa je to mjesto ovako prepravljeno:
'Ali ja znam da je njemu glavno bilo moliti se, pa u tako i ja.'
i poe da se moli, a kao krunica sluile mu iarice s nekoga plutova
drveta, to ih je nanizao po deset.
[172]

Wamba, vizigotski kralj iz VII. stoljea, kad su Vizigoti vladali
u panjolskoj. I danas to ime uzimaju kad se eli kazati kako je
neto staro i prastaro. (U nas, u takvoj prilici: Kulin ban, Marija
Terezija itd.)
[173]

Marije (C. Marius), rimski vojskovoa i protivnik Sulin, bio je
konzul sedam puta.
Katilina, Rimljanin to je doao na zao glas s urote protiv
domovine.
Sula, rimski diktator, istaknuo se progonom svojih neprijatelja
marijevaca; njegov neak Publius Cornelius Sulla bijae umijean u
Katilininu zavjeru.
O Galalonu vidi napomenu 53.
Vellido, zapravo Bellido Dolfos, vitez iz Zamore, muki je
ubio kralja Sancha II. za opsade toga grada (1072.).
Grof don Julin predao je Ceutu Maurima da se osveti kralju
Rodrigu, koji mu je zaveo ker Florindu (zvanu Cava); u bitki kod
Guadalete borio se na strani Saracena (VIII. stoljee). I o grofu don
Julinu i o Bellidu Dolfosu pjeva se u panjolskim romancama.
[174]

Kako je reeno u napomeni 67, Cervantes je prvi dio D. Q. bio
razdijelio u etiri knjige; kad je poslije deset godina (1615.) objavio
nastavak svoga djela, okanio se te podjele pa je iznova poeo redati
poglavlja, a cio se nastavak zove Drugi dio. Prema tome, I. dio D.
Q. ima i imao je pedeset i dva poglavlja, a II. dio sedamdeset i etiri.
[175]

O tituli grande de Espaa bijae rijei u napomeni 154.
Pripovijeu Cardenija i Doroteje Cervantes je nianio na neke
istinske dogaaje; akademik Rodrguez-Marn pronaao je o tome i
dokumente s kraja XVI. stoljea, ali ih u svome komentaru D. Q.
nije objavio, nego je iznosei u nekoliko redaka o emu je rije
ovako napomenuo: ... u naoj domovini ta vrsta istraivanja
nailazi na tako nemio doek i tako slabu zatitu, te ne znam neu li
se naposljetku odluiti da zauvijek ostavim da poivaju ti zlosretni
plodovi moga strpljenja i moje platonske ljubavi prema takvu radu.
Cardenio je neki Crdenas iz Crdobe; don Fernando je don Pedro
Girn, drugi sin prvoga Vojvode od Osune; Dorotea je doa Marta
de Torres, koju je zaveo vojvodin sin don Pedro... Don Pedro nije se
oenio svojom rtvom, nego je otiao u Napulj, kad mu je otac
imenovan za potkralja Napuljskoga kraljevstva. Ondje je don Pedro
i umro kao neenja (1583.), a zemaljske su mu ostatke prenijeli u
vojvodski panteon u Osunu, gdje se i danas uvaju.
[176]

Vidi biljeku 132.
[177]

Neko su vjerovali da risov pogled prodire kroza zidove. U
Cervantesovu Razgovoru pasa (Coloquio de los perros) krmarica
kazuje: ...a ja nisam ris da moram vidjeti kroza sedam zidova.
[178]

panjolski akademik i poligraf Marcelino Menendez y Pelayo
(1856.- 1912.) upozorio je na vezu izmeu Dorotejine povijesti i
povijesti o Flixu i Felismeni, to ju je Montemayor, ugledajui se
na Bandella, unio u svoju Dianu; Menndez y Pelayo veli:
As la novela sentimental, cuyo tipo castellano fu la Crcel
de amor, de Diego de San Pedro, explica mucho de lo bueno y de lo
malo que en la retrica de las cuitas y afectos amorosos contienen
las historias de Cardenio, Luscinda y Dorotea, en la ltima de las
cuales es visible la huella del cuento de don Flix y Felismena, que
Montemayor, imitando a Bandello, introdujo en su Diana.(Isto
tako, sentimentalni roman, kojega kastiljanski pralik bijae Crcel
de amor Diega de San Pedra, objanjava mnogo dobroga i loega to
u retorici o ljubavnom jadu i aru imaju povijesti Cardenija,
Luscinde i Doroteje; u ovoj potonjoj vidljiv je trag prie o Flixu i
Felismeni, koju je Montemayor, ugledajui se na Bandella, umetnuo
u svoju Dianu.) Cultura literaria de Miguel de Cervantes y
elaboracin del Quijote (govor itan na Sveuilitu u Madridu, 8.
svibnja 1905).
[179]

I upnik zna objeenjaiti! Uz to, kako upozorava Clemente
Cortejn u svome kritikom izdanju D. Q. (Madrid 1905.), upnik
pojaava komiku poseui za rijeima to se zavravaju na -on:
varn, don, Micomicn.
[180]

Pobijeljet e oni i poutjeti, to jest Sancho e ih pretvoriti u
srebrnjake i zlatnike.
[181]

Zulema (od arapskoga Debel-es-Sulejman) ime je brdu juno
od Alcal de Henaresa; na tom su brdu neke ruevine; misli se da je
to drevni Complutum.
[182]

panjolci i Portugalci nazivahu Ameriku Zapadnom Indijom, a
azijsku Indiju Istonom Indijom, jer je Kolumbo hotei
plovljenjem u zapadnom smjeru stii u Indiju u Aziji otkrio Novi
Svijet, Indias Occidentales. Tim imenom panjolci nazivahu
Ameriku sve do polovine XVIII. stoljea.
[183]

Na tome mjestu Rodrguez-Marn napominje: Tu se moe
vidjeti kako krivo ine ilustratori D. Q. koji upnika slikaju obrijana
lica, kao da je posrijedi kakav dananji sveenik. U Cervantesovo
doba sveenici su obino imali brkove i bradicu podusnicu.
[184]

Umjesto trinacrio kazivalo se i tinacrio. To je adjektiv od
Trinacria, kako se neko zvala Sicilija. (Grki Trinakra, od treis i
akron, to jest troiljasta, s tri glavice jer Sicilija ima oblik
trokuta.)
[185]

Azote znai bi, a jigote paprika.
[186]

Doroteja spominje desnu stranu, a lijevo pazuho kako bi
imala vie prilike da pogodi, i jo dodaje tamo negdje. Oito je
dakle da nije posrijedi neka Cervantesova ili tiskarska greka, kako
misle neki komentatori. Ta Doroteja zbija alu! U popularnom djelu
Historia verdadera del rey don Rodrigo y de la prdida de Espaa
mistifikaciji granadskog Maura Miguela de Lune, koji je svoju
podvalu (napisanu izmeu 1589. i 1592.) pripisao izmiljenom
Arapinu Abdul-Kasimu Tarifu Abentariku pripovijeda se, uz
ostale izmiljotine, kako je Tariku, kad je 711. preao iz Afrike u
panjolsku, neka ena rekla da e, po proroanstvu njezina oca,
panjolsku osvojiti vojskovoa koji pod desnim pazuhom imadne
kosmat made velik kolik graak slanutak.
[187]

Iz Dorotejinih rijei izlazi kao da je panjolska dio Manche.
O onome iskrcanju u gradu to nije na moru, nego na kopnu,
juno od Cordobe, Rodrguez-Marn citira izvadak iz matice
krtenih, u kojem se kazuje: Dana dvadesetoga, mjeseca studenog,
godine tisuu pet stotina osamdeset i tree, ja Juan de Rueda, upnik
ove stolne crkve u Osuni, krstio sam nezakonitu ker don Pedra
Girna, viteza Calatravskog reda i sina seor don Pedra Girna,
Vojvode od Osuna i doe Marije de Torres iz Estepe... (Vidi
napomenu 175.)
[188]

Ta kraa, koja bi bila u skladu s vitekim knjigama, nije se
nigdje spomenula; zacijelo je Cervantes imao u osnovi da je
dometne u onoj zgodi s galijaima, ali je smetnuo s uma.
[189]

Don Quijote prijeti Sanchu kazujui prvi dio poslovice, koja
veli: Tanto va el cntaro al agua, hasta que se rompe (Vr ide na Ta
kraa, koja bi bila u skladu s vitekim knjigama, nije se nigdje
spomenula; zacijelo je Cervantes imao u osnovi da je dometne u
onoj zgodi s galijaima, ali je smetnuo s uma.
[190]

Svega toga o nalasku magarca (naime rijei: Dok se to
dogaalo, opaze oni gdje im putem dolazi u susret... pa do ove
brojke) nema u prvome izdanju ni u tri lisabonska izdanja, tiskana
prema prvome Cuestinu, nego se iza rijei nov grijeh, nova
pokora prelazi na odsjek to dolazi iza ove brojke, naime na rijei:
Dok su se njih dvojica tako razgovarala...
[191]

Tom su se podvalom sluili Cigani da bi ivotinja ilo kroila,
pa da je na sajmitu lake prodaju.
[192]

U XXV. poglavlju reeno je da Sancho pozna Dulcineju, to jest
Aldonzu Lorenzo. Malo poslije stoji kako je Haldudo mlatio
Andresa konjskom uzdom, a prije je reeno (u poglavlju IV) da ga je
mlatio remenom.
[193]

Los cuatro libros del valeroso Cavallero Don Cirongilio de
Tracia (etiri knjige o djelima hrabroga viteza don Cirongilija od
Tracije) viteki je roman to je objavljen u Sevilji 1545., kao
prijevod Bernarda de Vargasa s latinskoga. O drugom romanu
bilo je rijei u napomeni 57, uza VI. poglavlje. U kasnijim izdanjima
ime Florismarte preinailo se u Flixmarte. Cornica del gran
Capitn Gonzalo Hernndez de Crdoba y Aguilar objavljena je u
Zaragozi 1554. i poslije pretiskivana; opisuje djela Gonzala
Hernndeza de Crdoba (1453.-1515.), panjolskoga vojskovoe
zvanoga Gran capitn. Toj je kronici dodana Vida del famoso
caballero Diego Garca de Paredes, ivotopis Diega Garcije de
Paredesa (1466.-1530.), koji je s Gonzalom Hernndezom de
Crdoba sudjelovao u ratu protiv Francuz u Italiji; borio se u
papinskoj vojsci, sluio kralja Fernanda Katolikog itd.
[194]

Frailecicos ili frailecitos igraka koju djeca prave tako to
odreu gornji dio mahune, izvade iz nje zrna, pa ljuska ostane kao
fratarska kukuljica.
[195]

Prigovara ovome umetku bakalaur Sanson Carrasco u III.
Poglavlju drugoga dijela D. Q. Cervantes se u ovoj umetnutoj
pripovijesti oito ugledao u dijalogiziranu fantastinu pripovijest El
Crotaln, koja se pripisuje erazmistu Cristbalu de Villalnu, a koja
je napisana po ugledanju na Erazmovu Pohvalu ludosti i na
Ariostova Bijesnog Orlanda (XLIII, 12-46).
[196]

To je ona Salamunova, to na hebrejskom glasi: et-hajl mi
imc (Vrsnu enu tko e nai?) Poslovice, XXXI, 10.
[197]

Ona je izreka (sve do groba) Periklova, a prenosi je Plutarh.
[198]

Luigi Tansillo (1510.-1568.), talijanski pjesnik, ija se djela
takmie s Tassovim i Bembovim, jedan od najitanijih u
panjolskoj. Taj je pjesnik sudjelovao u panjolskom i mletakom
osvajanju Hercegnovoga, a poslije pjevao o svojim lutanjima uz
dalmatinske obale i o pokolju panjolaca kod Hercegnovoga.
Vidi: dr. J. Torbarina, Pjesniki odjeci bitke kod Hercegnovoga (g.
1539.), Hrvatsko kolo, XXII.
Tansillove Le lacrime di San Pietro preveo je na panjolski
Cervantesov prijatelj Luis Glvez de Montalvo, a oponaao ih
Rodrigo Frnandez de Ribera.
[199]

Rije je o arobnom peharu to ima svojstvo da
...svakog kavalira
Napoji kome je supruga valjana,
Dok vino naprotiv iz toga kondira
Onome kome je ena puna mana,
I kome nevjerstvo u braku se slui,
Mjesto u guu mu, u njedro se srui.
(Bijesni Orlando, XLIII, 28 prijevod Stanojeviev.)
Kunju s arobnim peharom nalazimo u priama razliitih
naroda; Cervantes se spominje onih dviju iz Ariostova spjeva
(XLIII, 12-46 i 67-144), ali smee s uma pojedinosti.
[200]

To o hermelinu pusta je pria, kao i ono o dabru ili o risu.
Dabrovu dabrovicu i risove oi nisu, dodue, jo stavili na grb, ali
jesu hermelina i lozinku: Prius mori quam foedari (Prije umrijeti,
negoli se okaljati).S
[201]

Pria kazuje kako je Akrizije, kralj u Argu, iz nekog prorotva
saznao da e ga ubiti njegov unuk; kralj ima ker Danaju; da ne bi
dobio unuka, zatvara je u kulu, ali toj zatvorenici silazi jupiter u
prilici zlatne kie i zatvorenica rodi Perzeja.
[202]

Cervantes citira Bibliju, Prvu knjigu Mojsijevu, to jest
POSTANAK, II, 24: Stoga e ovjek ostaviti oca i majku da prione
uza svoju enu, i bit e njih dvoje jedno tijelo.
[203]

Ta etiri S, to treba da rese svakog zaljubljenika, jesu poetna
slova pridjeva sabio, solo, solici to, secreto (mudar, jedincat,
paljiv, tajan) kako je to izloio Luis Barahona de Soto u spjevu
Las lgrimas de Angelica (pjevanje IV), s kojim smo se susreli u
don Quijotovoj knjinici.
[204]

Penelopa i Porcija, koju emo kasnije susresti, esto su
ponavljana imena iz skladita klasike. Penelopa, po mitologiji grkoj
ena Odisejeva, odolijevae proscima ostajui vjerna muu, koji je
otiao u trojanski rat; Porcija, Brutova ena, ubila se kad je ula za
muevu smrt.
[205]

U originalu: ciertos son los toros fraza uzeta iz borbe s
bikovima, a znai: stvar je pouzdana, nema nikakve sumnje i sl.
[206]

U originalu: y todos con antifaces negros (a svi s crnim
krinkama). Antifaz (plural: antifaces) bijae krinka to se nosila ne
zato da bi se ovjek zakrabuljio, nego zato da bi na putu zatitio lice
od sunca i praine.
[207]

U originalu: al freir de los huevos lo vera (doslovno: vidjet
ete kad se jaja budu prila); ta fraza znai vidjet ete u pravo
vrijeme (u svoje vrijeme, kad bude vrijeme). Ne moe se doslovno
prevesti, jer u tekstu nema govora o jajima. Fraza je uzeta iz neke
prie u kojoj se kazuje kako je neka ena u ugljenara kupila koaru
ugljena te ga upitala valja li ugljen, a on joj odgovorio: Vidjet e
kad na njemu bude prila.
[208]

U originalu: borcegues starinska obua to see iznad
glenja pa do polovine noge. (Vele da rije dolazi od flamanske
brosekin. Tko zna nije li onako kako veli don Quijote u LXVII.
glavi II. dijela.)
[209]

U originalu: macange, alirski provincijalizam za knjievno
arapsko m kne j 'un, koje znai: Nije nita.
[210]

Evanelje po Mateju, X, 12.
[211]

U originalu: andar a la sopa ii na juhu, termin uzet iz
govora probisvijeta i siromanih aka to su ili na siromaku juhu
koja se besplatno siromasima davala u samostanima. O tome
pripovijeda Quevedo u ivotopisu lupea (Historia de la vida del
Buscn), u poglavlju XV.
[212]

Borla, kienka aluzija na kiene kape, obiljeja onih to su
stekli naslov doktora na kakvu sveuilitu.
[213]

U originalu igra rijeima: porque de faldas, que no quiero decir
de mangas, todos tienen en qu entretenerse. Cervantes je tu
rastavio esto ponavljani adverbijalni rijek de faldas o de mangas ili
de haldas o de mangas, koji znai: ovako ili onako; svakako; htio-ne
htio; hoe-nee.
Da nije taj rijek rastavio, reenica bi mu kazivala: jer svi oni
ovako ili onako imaju od ega da se izdravaju. No duhovitim je
rastavljanjem onog rijeka reenica drukije okrenula. Rijei falda i
manga imaju mnogo znaenja uz ostalo prva je jo i suknja i skut,
a druga i rukav. Nema razloga da rije falda uzmemo u doslovnom
znaenju (pa da uenjaci ive od sukanja), ali igrom rijei ovdje
moe biti skut, dakle faldas i mangas: skuti i rukavi jednoga te istog
ruha. Sam za se, adverbijalni rijek de haldas (ili de faldas)
kontrapozicija je rijeku de mangas znaenje mu je dakle:
redovitim prihodima i sl. Rije mangas (plural) znai: probitak,
korist, dobitak, dar, mito, podmazivanje, podminvanje,
podgovaranje, prihod okolinim putem i sl. Adverbijalni rijek de
mangas sam za se znai: mitom, od mita, od prihoda okolinim
putovima i sl. Kako Cervantes rijeju uenjaci (letrados) ne misli
ba samo na uenjake nego i na ljude to ive od pera, najprije na
pravnike, suce, pravne zastupnike, dravne inovnike to mu je
reenica u skladu s drugim mjestima na kojima u svojim djelima
dovodi ona zvanja u vezu s mitom. Sve u sve, Cervantes se onim
dvjema rijeima poigrao u njihovu dvostrukom znaenju.
U XXXI. poglavlju imamo rije mangas u znaenju darovi, ali
u frazi: buenas son mangas despus de Pascua, koja je na onome
mjestu dobro prevedena: bolje ita nego nita, u drugoj bi prilici
znaila: kad su darovi posrijedi, dobro doli u svako doba, ili:
kad korist nosi, svako je vrijeme dobro.
U LI. poglavlju drugoga dijela nalazimo rijek de haldas o de
mangas u Sanchovu pismu don Quijotu, a preveden je i opet
valjano, premda drukije.
[214]

Rije je o pogubljenju tih grofova godine 1568., jer bijahu
pobunili Flandriju protiv panjolske tiranije. Onaj poslije
spomenuti capitn de Guadalajara ili Diego de Urbina bijae
zapovjednik odreda u kojem se Cervantes borio u pomorskoj bitki
kod Lepanta.
[215]

Uchal (itaj Uali) tako su panjolci zvali kalabrekog
odmetnika koji je prozvan Ild-Ali i koji je sluei Turcima postigao
razliite poloaje, pa tako bio i kralj u Aliru. panjolci su dakle
iskrivili nadimak onog odmetnika. (Ild-Ali znai Odmetnik Alija,
jer arapski ild znai prebjeg, odmetnik.)
[216]

Genovljanin je Giovanni Andrea Doria zapovijedao
panjolskim brodovima na desnom krilu kranske flote u bitki kod
Lepanta.
[217]

U originalu: bogando en la capitana de los tres fanales. Ono
tres fanales nije ime brodu, nego su to svjetiljke kao zapovjedniki
znak na nekadanjim ratnim galijama.
[218]

U originalu: Muley. To nije ime, nego titula (od arapskoga
maulaj ili mevtaj gospodar, gospodin), u nas poznata u obliku
mula, na priliku: dahija Mula-Jusuf.
[219]

panjolski La Goleta, talijanski La Goletta, francuski La
Goulette utvreni dio luke u Tunisu. Cervantes iznosi dogaaje
koji su se doista zbili; isto tako imena koja se spominju potkraj ovog
poglavlja jesu imena koja su zabiljeena u povijesti.
[220]

Fratin, nadimak glasovitoga graditelja Paleara, koji bijae vojni
inenjer u slubi Karla V. i Filipa II.
[221]

Poslije sultana prvi bijae veliki vezir, a drugi muftija. Cristbal
Villalon u djelu Viaje de Turqua, u kojem je opisao doivljaje za
svoga dugog suanjstva u Carigradu, iznio je zanimljive podatke i o
hijerarhiji u turskoj carevini.
[222]

Trebalo bi da bude: Hasan-paa. Cervantes ga pravim imenom
naziva u svojoj komediji Los baos de Argel. I taj Hasan-paa bijae
odmetnik, iz Mletaka. (Zanimljive podatke o Aliru iz onog
vremena dao je Diego de Haedo u djelu Topografa e Historia
general de Argel, Valladolid 1612.)
[223]

U originalu: bao. Ta rije nema nikakve veze s kupkama,
kako krivo tumai Jean Babelon i drugi, jer nije latinskoga, nego
arapskoga porijekla. Znai: zgrada, zdanje, obzidani prostor, u
kojem su u Aliru drali sunje. Arapski bin znai zgrada,
graevina, zdanje i sl., a dolazi od glagola ben, jebn, benjun
graditi. Banin ili albani znai graditelj, zidar, pa otud i panjolski
albail, zidar. I hebrejski ban znai graditi (kaldejski bena), a
banaj graditelj. (Rije bao susreemo i u Cervantesovoj
komediji Los baos de Argel.)
[224]

Tu je posrijedi sm na pisac. Cervantes se esto vraa na
patnje u alirskom ropstvu. Ondje su mu se dogodili nevjerojatni
dogaaji, u kojima je pokazao takvu hrabrost da je upravo
neshvatljivo kako ga je okrutni Hasan-paa potedio. Sjeanja na
ropstvo u Aliru nalazimo svuda u Cervantesovim djelima: osim u
D. Q. ima ih u pripovijestima El amante liberal i La espaola
inglesa, a poglavito u komedijama El trato de Argel i Los baos de
Argel.
[225]

U originalu: alcaide (od arapskog al-ka'id), zapovjednik
utvrenoga grada, dizdar. Pata, ili tonije, Bata, utvrda kraj Orana.
Neto prije spomenut je maurski novac sijani. To je arapska
rije, koja glasi si'n. Tu zapravo imamo glagolski korijen sa'ane,
koji se sam ne upotrebljava, nego dolazi u drugim proirenim
vrstama glagola i od njih izvedenih rijei; si'ani znai sitno,
razbijeno, sitnina.
[226]

Takvom se ispravom opskrbljuje otpadnik Hazen u spomenutoj
Cervantesovoj komediji Los baos de Argel (in I). I u drugom se
ova umetnuta pripovijest slae s onom komedijom.
[227]

Lejla ili Lajla esto je ensko ime na Istoku. (U jednoj lijepoj
perzijskoj poemi to ju je napisao Nizami, primjerice, pjeva se o
ljubavi Mednuna i Lejle.) No, ta se rije uzima i u znaenju
gospoa, poglavito u algarabiji. Marjam ili Merjem arapski je
oblik imena Marija (hebrejski Mirjam).
[228]

U originalu: zal (obinije azal), molitva (muslimanska) od
arapske rijei as-salah, molitva (sall moliti se).
[229]

Jedna od deveterih vrata to ih bijae u gradu Aliru; vodila su
na istok, a po njima se zvala jedna gradska etvrt. Moglo bi to biti
Bab-uz-zejjin, to jest Tijesna kapija. Neki komentatori vele da bi
to imalo biti Bab-ghazzon i da znai Vrata stada, jer da je onud
prolazilo stado. Ako je tako, onda bi arapski naziv glasio Bab-ul-
ganem.
[230]

U originalu: tagarinos, Mauri koji su ivjeli meu kranima u
Valenciji, Aragonu i Kataloniji. Rije dolazi od arapske es-sagrijju,
koja znai graniar, krajinik, a ta opet od es-sagru, koja znai
granica, krajina. Taj naziv nosilo je nekoliko pograninih pokrajina
u islamskome svijetu, na priliku: Sagru-am (amsko-Sirijska
krajina), pa tako i Aragonija bijae Arapima Sagrun, jer bijae
najsjevernija, najdalje zemlja u kojoj ivljahu Arapi.
[231]

Danas erel mjestance na dvadesetak milja zapadno od
Alira, drevna Julia Cesarea.
[232]

Mudjar- musliman, podanik kranskih kraljeva. Rije dolazi
od arapske mudehan podanik ili onaj koji plaa danak. (Elche
vidi u napomeni 215, a tagarino u napomeni 230).
[233]

Maurkinje bijahu sigurne u razliku po rasi i vjeri, koja ih dijeli
od krana. O tome govori nam Cervantes u komediji Los baos de
Argel (in II).
[234]

Lingua franca, mjeavina panjolskoga, portugalskoga,
katalonskog, provansalskog, talijanskog, grkog i arapskog, to je
jo i sada u upotrebi na Sredozemnome moru nastala po svoj
prilici za kriarskih vojni i u trgovini izmeu Levanta i gradova na
evropskome Jugu.
[235]

Gusarski zapovjednik Arnaut (Albanez) Memi, poznat i pod
imenom Deli Memi, zarobio je i u ropstvo u Alir odveo Cervantesa
i njegova brata Rodriga, kada su se na panjolskoj galiji El Sol
vraali iz Napulja u panjolsku u rujnu 1575. (Spominje se i u
Cervantesovoj pripovijesti La espaola inglesa.)
[236]

U originalu: carcajes, od arapske rijei el-halhlu (grivna). Za
rije grivne u originalu stoji: ajorcas, a to je arapska rije aorka.
[237]

U originalu: zoltan (tonije bi bilo: sultan) sultani, zlatan
novac u upotrebi u nekadanjoj turskoj carevini.
[238]

U originalu: tamxixi, nepravilan oblik iz alirskoga govora za
knjievni arapski hel temi? ili e temi? (ide li?) od glagola:
me, jem, mejun (ii).
[239]

U originalu: Amexi nepravilan oblik iz alirskoga govora za
knjievni arapski imi! (odlazi) imperativ za drugo lice jednine
od glagola me, jem, mejun (ii).
[240]

U originalu: bagarinos plaeni veslai (od arapske rijei el-
bahhru mornar).
[241]

U originalu: nizarani. Arapski nasranijjun Nazarejac,
sinonim kranina.
[242]

Rumia po arapski jest kranka, ali kava nije zla ena, niti
uope onaj naziv ima veze s kakvom enom, a najmanje s onom
Cavom, o kojoj bijae rijei u napomeni 173. Onaj se rt po arapski
zove Kabrur-rumi, a to e rei Rimski grob, jer ondje (kod erela)
zaista bijae grob ruevine kraljevskoga mauzoleja to ga je
sagradio Juba II.
Arapski su naziv iskrivili u Caba Rumia, pa ga u narodnoj
legendi poistovjetili s imenom Florinde, zvane Cava, keri grofa
Julina. I tako se Kabrur- rumi (Rimski grob) prometnuo u zlu
kranku.
Arapska rije kabr poznata je u nas u obliku kabur (grob).
[243]

Bajel redondo, okruglasti brod. Jedni vele da je to naziv
jedrenjaku na kojem je jedro u etvorokut, a ne u trokut; drugi
dovode naziv u vezu sa irinom same brodice.
[244]

Neko su dva i vie zrna spajali lancem da bude vee tete.
[245]

Vlez Mlaga, mjestance na junoj panjolskoj obali,
dvadesetak kilometara Mlagi na istoku.
[246]

Odmetnik koji bi se vratio u panjolsku morao se prijaviti
graanskim i crkvenim oblastima prvima, da ga unesu u listine, a
drugima, da dade izjavu o svojoj vjeri, kako ne bi bio osumnjien s
krivovjerja.
[247]

...svoga brata markiza jo jedan dokaz za tvrdnju
Rodrgueza-Marna (vidi napomenu 175) da u don Fernandu valja
gledati don Pedra de Girna, drugog sina prvoga Vojvode od Osune:
prvi sin vojvodin, don Juan Tllez Girn, kao prvenac nosio je
naslov marqus de Peafiel, dok nije, po oevoj smrti, naslijedio
naslov vojvode.
[248]

U originalu igra rijeju oidor u smislu sudac i sluateIj.
[249]

U originalu paronomasija: canta encanta, kojom se
Cervantes poigrava i u drugim svojim djelima.
[250]

Palinur, kormilar Enejin, u Vergilijevoj Enejidi (III, 513).
[251]

U doba kad se zbiva ova radnja kako napominje Rodrguez-
Marn a to je godina 1589., stakleni prozori u panjolskoj bijahu
rijetkost. Umjesto stakla, zatezalo se bijelo platno.
[252]

Neki napominju da Cervantes tako naziva Mjesec zbog tri
oblika u kojima se pokazuje: mlaak, polumjesec, utap; no bit e
prije da je posrijedi sjeanje iz klasike (Luna na nebu, Dijana na
zemlji, Hekata ili Prozrpina u podzemnom svijetu).
[253]

Mitoloka fabula kazuje kako je bog sunca Apolon trao za
Dafnom, kerju rijenog boga Peneja, pa ova bila pretvorena u
lovor. (Usporedi Ovidijeve Metamorfoze, I, 453-567.)
[254]

U XXI. poglavlju vidjeli smo kako se brija na magarcu
zaputio u susjedno selo; don Quijote u svojoj je mati vidio u njem
viteza na konju, groastu ilau, ba kao to je i u plitici vidio zlatan
ljem. Sad opet don Quijote, dosljedan sebi, spominje konja, ali
kad onim zavretkom iz teksta kazuje kako je Sancho opremom s
konja okitio svojega onim svojega (el suyo) pretvara
Sanchova sivca u konja. (Vidi napomene 148, 150, 159, 190.)
[255]

Objeenjak Sancho naziva predmet spora sloenicom
baciyelmo prvi dio baca (plitica), a drugi yelmo (ljem) da
kae istinu, a da ne uvrijedi gospodara.
[256]

U originalu: pero all van leyes... Brija kazuje prvi dio
poznate poslovice, koja veli: All van leyes do quieren reyes
Zakon ono kae tono kralj nalae (to jest: u koga je sila, u njega i
zakon). Poslovica potjee od zgode u kojoj je kralj Alfons VI.
(1072.-1109.) svoju volju nametnuo kao zakon kad se u Toledu
odluivalo o tome koji liturgijski obred da se izabere: rimski ili
mozarapski; kralj je nametnuo svoju volju, u korist rimskog obreda,
koji ve bijae prihvaen u Aragoniji, Kataloniji i Navarri, premda
izbor bijae ispao u korist mozarapskog, koji je odonda istisnut, a
sada se jo odrava samo u posebnoj kapeli katedrale u Toledu.
(Pridjev mozrabe odnosi se na krane to su neko ivjeli meu
Maurima u panjolskoj; dolazi od arapske rijei mu'arrab, koja
znai poarabljen, arabiziran. Rito mozrabe varijacija je liturgijska,
a porijeklo joj je zapravo vizigotsko; dugo se drala u panjolskoj
crkvi, kao u nas glagoljaka misa, a ograniena je, kako rekosmo,
samo na jednu kapelu u toledskoj katedrali, kao to su u nas
glagoljake mise samo u nekim crkvama.)
[257]

Krmari na selu, sa svojih posebnih razloga, bijahu pripadnici
Svetoga bratstva, bilo kao njegovi orunici ili drukije kako.
Probisvijet Guzmn de Alfarache zaposlio se u jednoga takva, o
kojem veli: La palabra del ventero es una sentencia definitiva: no
hay a quein suplicar sino a la bolsa, y no aprovechan bravatas, que
son los ms cuadrilleros, y por su mal antojo, siguen a un hombre
caando hasta poblado, y all le probarn que quiso poner fuego a
la venta, y les do de palos, o le forz la mujer o hija, slo por hacer
mal y vengarse. (Krmarska je rije konana presuda: nema se
kome utei doli depu; i ne koriste ti u krmara junaenja, jer su
krmari najveim dijelom lanovi Svetoga bratstva, pa e tako
ponekoga iz istog hira tiho slijediti do nastanjena kraja te mu ondje
dokazati kako je htio podmetnuti oganj u krmu, kako ih je namlatio
ili kako im je silovao enu ili ker a sve to ine samo zato da
nanesu zlo i da se osvete. Mateo Alemn, Guzmn de Alfarache,
dio I, knjiga 2, poglavlje I).
[258]

Poznata je nesloga i kavga na polju Agramantovu, o kojoj se
pjeva u Bijesnom Orlandu (XXVII), a koja se zapodjela s razliitih
uzroka (od kojih ni jedan ne bijae kakav ljem).
[259]

Agramante i Sobrino, dva kralja iz Ariostova spjeva; ovaj
potonji, premda najrazboritiji u onoj neslozi, nije razmetnuo kavgu,
ali je udijelio mnogi savjet i prijekor (XXX, 27).
[260]

I probisvijet Guzmn de Alfarache naziva orunike onog
bratstva opakim i bezdunim svijetom (gente nefanda y desalmada)
i lopovima (ladrones), te kazuje: Lbrete Dios de delito contra las
tres santas: inquisicin, hermandad y cruzada. (Bog te oslobodio
prijestupa protiv triju svetih: Inkvizicije, Bratstva i Kriarske
vojne. Dio I, knjiga 1, poglavlje VII).
[261]

Chapin de la reina (doslovno: Kraljiina papua), novani
dar to ga je kraljevina Kastilja davala prilikom kraljevske svadbe
kako objanjava Rjenik panjolske akademije. Naziv je nastao
tako to se neko enama koje bi se udale darivahu papue.
(chapines) ili novani dar za papue (para chapines), jer obiaj
bijae da ena nosi papue istom kad se uda. Tako je rije chapin
postala sinonim svadbenog dara pa prema tome i svadbenog dara
to su ga podanici kraljevine Kastilje u novcu davali kraljici o
njezinoj udaji.
[262]

I na mnogo manje svote izdavale su se potvrde, a javni se spisi
sastavljali i za najbeznaajnije poslove; pisac se ruga takvoj
poslovnosti.
[263]

Nije trebalo da sluge pristaju, jer se ve bijahu sami o tome
dogovorili, kako smo vidjeli u prolom poglavlju.
[264]

uveni Oktavijanov mir (Pax Octaviana), razdoblje mira to
je nastalo poto je Caesar Octavius Augustus (nazvan Octavianus)
osvojio Egipat.
[265]

Sicut erat in principio, kako (bijae) na poetku reenica
uzeta iz molitve Slava ocu.
[266]

Umjesto len manchego (lav manchanski) ili len de la
Mancha (lav od Manche), brija kazuje: len manchado (umrljani
lav, lav od Mae) i tako zbija alu suprotstavljajui lavlje mrlje
(mae) bjelini golubice.
[267]

U originalu: Mentironiana od mentira, la.
[268]

Rije je o najljepoj izmeu Cervantesovih Uzoritih novela, u
kojoj je nalije imperijalne panjolske.
[269]

Teolog i propovjednik Gaspar Cardillo de Villalpando (1527.-
1582.) napisao je djelo Summa summularum (1557.), po kojem se
uila dijalektika na sveuilitu u Alcal de Henaresu.
[270]

Brija kazuje: adbame esos candiles, a to je fraza to se uzima
za porugu onome koji izvaljuje kakvu nesklapnost; odgovara joj
prema prilici naa: to ree, a iv ostade! Kad u Bosni tko
izvaljuje nesklapnosti ili pak pokrupno lae, doekuju mu govor: A
kad se ti probudi, ono ve pijetli pjevaju.
[271]

Hacer la barba znai brijati i, u prenesenom znaenju,
ogovarati, zlo o kome govoriti.
[272]

Rije je o lascivno-erotskim Miletskim priama (Milesiak)
grkoga pisca Aristida Mileanina (iz II. stoljea prije Krista);
oponaao ih Apulej.
[273]

Taj se Zopir sam osakatio, da bi Dareju Histaspoviu pomogao
osvojiti Babilon.
[274]

Posrijedi je pjesnik i povjesniar Lupercio Leonardo de
Argensola (1563.- 1613.); njegove su one tri tragedije to se malo
nie spominju (La Filis se izgubila).
[275]

La ingratitud vengada (pisac Lope de Vega); Numancia (pisac
Cervantes); El mercader amante (pisac Gaspar de Aguilar); La
enemiga favorable (pisac kanonik Francisco Trrega).
[276]

Te pohvale idu Lope de Vegi.
[277]

Don Quijote i kanonik iznizae mnoga imena. Izostavimo ope
poznata, ostala kratko objasnimo, sva u ovoj jednoj napomeni.
Fernn Gonzlez (X. stoljee), glasoviti nezavisni kastiljanski
grof, velik borac za slobodu svoje domovine.
Gonzalo Fernndez de Crdoba (1453.-1515.), panjolski
vojskovoa, koji u ratovima bijae sretne ruke, pa je odnosio mnoge
pobjede i bio krcat asti i titula. Poslovinim su postali rauni
(cuentas del Gran capitn) to ih je poloio Fernandu Katolikom
da bi opravdao svoju rastronost.
Diego Garca de Paredes (1466.-1530.), panjolski Herkul,
sudjelovao s Gonzalom Fernndezom de Crdoba u ratu protiv
Francuz, u Italiji.
Garc Prez de Vargas spomenut je u poglavlju VIII. i u
napomeni 64. O njemu se pria da je prilikom osvajanja Sevilje
dvaput sam proao izmeu Maura, a ovi se nisu usudili napasti ga.
Garcilaso de la Vega, ratnik iz prve polovine XVI. stoljea,
predak istoimenog pjesnika i ratnika.
Manuel de Len, iz vremena Fernanda i Isabele, junak je
mnogih djela u stihu i u prozi: o njemu se pripovijeda kako je neka
dama htjela iskuati njegovu ljubav pa pustila da joj rukavica padne
u zvjerinjak meu lavove, a vitez joj donio rukavicu, ali za tu damu
vie nije htio da zna. Taj su motiv uzimali Bandello, Lope de Vega,
Mira de Amescua, Miguel Snchez, Schiller, Brantme, Leigh Hunt,
Robert Browning i drugi.
Povijest cara Karla Velikoga i dvanaestorice banova od
Francije, koju je na panjolski preveo Nicols de Piamonte,
pripovijeda o kraljevni Floripesi i o vitezu Guyu od Burgundije kako
je kraljevna primila toga viteza s ostalim banovima od Francije u
neku kulu, gdje su se opirali protiv njezina oca Emira Balanta, dok
im nije pomogao Karlo Veliki.
U toj se povijesti govori i o mostu kod Mantible, mostu s
trideset mramornih lukova i s dvije mramorne kule, to ga je na juri
osvojio Karlo Veliki uz pomo Fierabrsovu. (O Fierabrsu vidi jo
napomenu 81.) Caldern je napisao dramu to nosi natpis La puente
de Mantible.
U Povijesti britanskih kraljeva (Historia regum Britanniae)
pripovijeda se ono to o kralju Arturu kazuje don Quijote (vidi na
poetku XIII. poglavlja).
O kraljici Ginevri i o Lanzarotu vidi napomenu 88.
O Quintaoni govori sam don Quijote u XIII. poglavlju.
Povijest Pierresa, sina Grofa od Provanse, i Magalone, keri
Kralja od Napulja, prevedena je na panjolski i objavljena 1519.
Joan (Joo) de Merlo, vitez portugalskog porijekla iz XV.
stoljea, bijae u slubi Juana II. Kastiljanskog.
Pedro Barba i Gutierre Quijada, panjolski vitezovi iz XV.
stoljea; o njihovim djelima pripovijeda Crnica del rey don Juan
II. de Castilla.
Fernando de Guevara, panjolski vitez iz istog vremena.
Suero de Quiones, vitez iz istog vremena, junak uvenog
turnira, to nam ga je povijest zabiljeila. Ono del Paso iza njegova
imena nije dio samog imena; Cervantes time poblie oznauje tog
junaka napominjui mu uz ime i slavni turnir na kojem se istaknuo,
a turnir ili megdan po panjolski se veli paso.
Luis de Falces bijae vitez iz Navarre; ime nosi po jednome
mjestu u Navarri.
O nadbiskupu Turpinu vidi napomenu 59.
Dvanaest banova od Francije (o kojima vidi napomenu 53), po
panjolski Los doce pares de Francia, francuski: Les douze pairs de
France; kanonik kazuje da su tako prozvani stoga to svi bijahu
jednaki (panjolski par, francuski pair, znai jednak, ravan).
Orden de Santiago (Red svetog Jakova), jedan od etiri
panjolska vojnika reda, utemeljen u drugoj polovini XII. stoljea.
Orden de Alcntara, panjolski vjersko-vojniki red, utemeljen
u XII. stoljeu. Naziv dobio po istoimenom gradu na Taju, a grad
opet po Trajanovu mostu (arapski: al-kantara, most).
Bernardo del Carpio spomenut je u napomeni 34.
[278]

Drei se tog obiaja, zube su akali i oni koji nisu jeli,
vitezovi-gladnici, to su ih naslikali pisci onog vremena.
[279]

Saco la ma, eliptina reenica iz kartakoga govora to je
kazuje onaj koji ne ide mit, dakle ohne, bez mene.
[280]

U ono doba vojska nije imala podudarne odore, nego se svatko
odijevao na svoju: bijae svakakvih boja, pogotovo u zastavnik i
kapetan, dok su obini vojnici manje gizdavi, no ipak dobrano
dotjerani. I sluge se pravde odijevahu u areno, pa su ih naprosto
zvali papagayos. Cervantesov junak Toms Rodaja preodijeva se u
kriave boje kad polazi s kapetanom Valdivijom (u pripovijesti
Licencijat Staklenko). Rodrguez-Marn prenosi jednu Gngorinu
kiticu na raun onakvih vojnika i kriavih boja na njima:
Al gue de sedas cargado,
Tal para Cdiz camina,
Que apenas se detennina
Si es bandera o si es soldado...

(Neki sav se usvilio,
On u Cdiz nakan ti je,
Ali ne zna to bi prije:
Zastava il vojnik bio...)
[281]

Takva jednog laljivca prikazao je Quevedo u ivotopisu
lupea (Historia de la vida del Buscn, X).
[282]

Sancho se u nevolji zabunio.
[283]

To Sancho zacijelo misli na stotinu kuda to ih je naao u
Sierra Moreni.
[284]

U drugim krajevima u panjolskoj i udanu enu zovu
djevojakim prezimenom. to se tie imena Sanchove ene, ve smo
vidjeli kako je Cervantes na razliitim mjestima razliito krsti.
[285]

Po tome se zavretku vidi kako Cervantes nije imao sasvim
odreene osnove da pie drugi dio, barem ne u onaj as kad je
stavljao epitafe to dolaze.
[286]

Epitafi i soneti to dolaze u stilu su s pjesmama na poetku
knjige. Zanimljivo je miljenje iznio cervantist Jos Mara Asensio
(op. cit. str. 485-488): oni bi akademici mogli biti graani
Argamasille koji se sastajahu u ljekarnika, itelja u onome istome
mjestu; Asensio te epitafe i sonete uzima kao dokaz vie da je
Cervantes bio u Argamasilli. Drugi to cervantisti pobijaju.
[287]

Moda e kom bolje odjeknuti strune stih s kraja 16.
stance u XXX. pjevanju Ariostova Bijesnog Orlanda.
Copyright
Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher

website: www.josiptabakknjige.org

15/07/2013