Lektorirano MM 8.4.

2002 19:08:30

Da u mojoj kući bude hrane

Malahija 3,9

Naslov izvornika:

Financing God’s Last Army

John J. Grosboll

Predgovor

Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja. (Jakov 1,17) On nam poklanja kruh naš
svagdašnji i zdravlje kako bismo mogli izvršavati svoje dužnosti. Da, čak i naš život potječe iz Njegove ruke. I onaj
tko ne vjeruje u egzistenciju osobnog Boga, posjeduje život zahvaljujući Stvoritelju svega. Da ne bismo zaboravili na
svoju ovisnost o Bogu i da uvijek budemo svjesni da nas je On sam u stanju u svakoj situaciji održati na životu,
uspostavio je uredbu koja svakom onom tko je se pridržava služi na veliki blagoslov – naime desetinu.
Riječi iz Malahije 3,10 sigurno su nam vrlo dobro poznate: „Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući
bude hrane. Tada me iskušajte – govori Jahve nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na
vas punom mjerom blagoslov.“
 Smisao desetine jest da u Božjoj kući bude hrane. U 1.Timoteju 3,15 možemo vidjeti što se podrazumijeva pod
Božjom kućom: to je „Crkva živoga Boga, stup i podloga istine“. Riječ Božja nam također otkriva što se
podrazumijeva pod izrazom hrana: „Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše
srce moje.“ (Jeremija 15,16) Pod tim riječima se svakako podrazumijevaju riječi istine. (Efežanima 1,13;
Kološanima 1,5) Desetina, dakle, stoji u izravnoj vezi s istinom. Kao što je moguće oskudijevati u zemaljskoj hrani,
isto je tako moguće oskudijevati zbog nedostatka duhovne hrane. Kao posljedica javlja se odumiranje duhovnog
života u čovjeku i on postaje mrtav – krši Božji zakon i živi u grijehu. (Efežanima 2,1) Kakva hrana je danas
potrebna stadu, pronalazimo u spisima Duha proroštva:
“U Riječi Božjoj ima mnogo dragocjenih istina, ali je ‘sadašnja istina’ ono što je stadu Božjem sada
najpotrebnije. Vidjela sam da postoji opasnost da vjesnici prelaze preko značajnih točaka sadašnje istine a zadržavaju
se na pitanjima koja ne pridonose jedinstvu zajednice i posvećenju duše. Sotona će iskoristiti svaku moguću priliku
da na ovaj način naškodi Božjem djelu.
Međutim, predmeti kao što su nauk o Svetištu, proročanstvo o 2300 dana i noći, Božje zapovijedi i vjera
Isusova, savršeno su prikladni da se objasni prošlost adventnog pokreta, iznese naš sadašnji stav, utvrdi vjera onih
koji sumnjaju i pruže pouzdani dokazi o slavnoj budućnosti. Više puta sam vidjela da su to glavni predmeti kojima se
vjesnici Evanđelja trebaju baviti.” (E. G. White, Early Writings, str. 63)
Kakve će biti posljedice ako navedene točke istine ne budu više glavni predmet u objavljivanju istine? Hoće li
stado još uvijek primati hranu koja mu je nužno potrebna? Ili, je li moguće da zbog nedostatka istine za sadašnje
vrijeme stado gladuje?
Svrha je ove knjižice da ukaže na aspekte i citate koji su dosad mnogima bili nepoznati. Zbog toga je naša
želja i molitva da svatko tko je primi prvo nepristrano iziđe pred Boga i zamoli Ga da mu otkrije istinu. Neka te Bog
blagoslovi u proučavanju Njegove Riječi.

Nakladnik

Postoji li doista u dubini tvojeg srca želja za Isusovim skorim dolaskom? Postoji? Onda moramo imati na umu da
se to neće obistiniti prije nego što vječno Evanđelje bude naviješteno svim narodima i jezicima (Matej 24,14;
Otkrivenje 14,6-7). Isus sigurno ne bi uputio misionarski poziv a da ne postoji plan njegovog ispunjenja. Taj plan je
u Bibliji sasvim jasno opisan. Ali zbog naše duhovne lijenosti i nemoći da spoznamo Božje namjere, Bog se spustio
na našu razinu da bi nam preko spisa Duha proroštva, u mnogo detaljnijem obliku, objavio svoj plan za svršetak
djela.

Bog ima putova i načina da provede sve svoje namjere

Za svaki plan koji je Bog zacrtao za svršetak svojeg djela, predvidio je način rada te nam darovao upute kako
bismo bili upoznati s njegovom funkcijom i znali ga poduprijeti. Kolporteri bi, primjerice, trebali za svoje
uzdržavanje koristiti utržak od prodanih knjiga. Prihodi liječnika i medicinskih sestara trebali bi dolaziti iz sume
novca kojim pacijenti plaćaju usluge u našim bolnicama i lječilištima. Primanja poljodjelaca i obrtnika u djelu
trebala bi se zasnivati na urodu, to jest na privrijeđenim rezultatima.
Ali postoji određena skupina ljudi u djelu koja za svoje životno uzdržavanje ne bi trebala zarađivati obavljajući
uobičajene, svakidašnje poslove. Ovamo pripadaju ljudi koji sudjeluju u evanđeoskom djelu, i to ne samo oni koje
obično nazivamo “propovjednicima”; Duh proroštva preko Ellen G. White u ovu skupinu uključuje i sljedeće
suradnike:
“Ustanove kojima se Bog služi u vođenju svojeg djela na Zemlji moraju biti uzdržavane. Crkve treba pozvati u
život, moraju se osnivati škole, a nakladničkim kućama je potreban određeni kapital kako bi djelo krupnim koracima
napredovalo i istina se mogla prenijeti u sve dijelove svijeta. Ove su ustanove određene od Boga i trebale bi biti
uzdržavane desetinom i velikodušnim darovima.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 4. svezak, str. 464)

2
 “Oni koji vijest istine objavljuju pred velikim skupovima i još k tomu idu od kuće do kuće, obavljaju dvostruko
misionarsko djelo. Njihova primanja zbog toga ni u kom slučaju ne smiju biti smanjena. Upotreba desetine mora
našim ljudima biti sveta.” (E. G. White, Echoes from the Field, 21. lipnja 1905.)
“Od Boga sam dobila posebnu uputu da je desetina određena i posvećena Bogu za posebnu namjenu, za
uzdržavanje onih koje je On odabrao ne samo da propovijedaju nego i da na neki drugi način služe u svetom djelu.
Oni trebaju razumjeti što je time sve obuhvaćeno.”
(E. G. White, Manuscript Releases, 1. svezak, str. 187)
“Neki ne vide korist u tome da nam djeca budu obrazovana da postanu liječnici duha i tijela. Oni kažu da se
desetina ne bi trebala koristiti za uzdržavanje liječnika-misionara koji provode vrijeme zbrinjavajući bolesne.
Upućena sam da na ovakve tvrdnje odgovorim da naš način razmišljanja ne bi smio biti tako uzak i spustiti se na
takvu razinu da više nismo u stanju prepoznati stvarno stanje.” (E. G. White, Medical Ministry, str. 245)
“Dano je sasvim jasno svjetlo o tome da oni koji u našim školama podučavaju Riječ Božju, tumače Pismo i
usavršavaju studente za Božje djelo, trebaju biti uzdržavani desetinom. Ova uputa je već odavno dana i uvijek se
iznova ponavlja.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 6. svezak, str. 215)
“Umanjivši plaću starješini Haskellu, ogriješilo se o Boga. Takav postupak dokazuje veliki nedostatak snage
prosuđivanja. Podučena sam da se u takvim slučajevima plaća u potpunosti treba namiriti od desetine. Budno treba
paziti da oni koji su svoje najbolje godine proveli u Božjem djelu ne budu zapostavljeni. Neisplaćena svota iz
prošlosti mora biti namirena. Našim tamnoputim propovjednicima ne bi trebalo davati tako male plaće da ne mogu
uzdržavati ni svoju vlastitu obitelj. Ja vodim bilješke o ljudima kojima je na ovom polju potrebno posvetiti
pozornost. Na toj se listi nalaze i imena udovica čiji su muževi radeći u djelu zaspali u Gospodinu, a iza sebe su, u
nezbrinutim okolnostima, ostavili supruge i djecu. Na takvo postupanje odgovaram riječima: ‘Tako govori
Gospodin’.” (E. G. White, Manuscript Releases, 15. svezak, str. 230)
“Desetina se treba koristiti za one koji rade u riječi i nauku, bili oni muškarci ili žene.” (E. G. White, Evangelism,
str. 492)
Istina je da se apostol Pavao povremeno uzdržavao obavljajući zanatski posao “kako bi posvećenim članovima
crkve pružio praktičan primjer onoga što bi sami mogli činiti na mnogim mjestima gdje Evanđelje još nije doprlo”.
(E. G. White, The Acts of the Apostles, str. 353) Ali to u stvarnosti nije Božji plan za uzdržavanje djela Evanđelja pa
zato Ellen White već na sljedećoj stranici piše:
“Božja je volja da takvi ljudi budu oslobođeni od nepotrebnih briga kako bi se slobodno mogli posvetiti pozivu na
koji apostol Pavao upućuje obraćajući se Timoteju: ’Vrši ove dužnosti, sav im se posveti, da tvoj napredak postane
očit svima!‘ (1.Timoteju 4,15). Doduše, njima također treba biti omogućeno da se dovoljno kreću kako bi održali
snagu duha i tijela. Ali usprkos tomu, nije Božja volja da budu prisiljeni znatniji dio vremena provoditi obavljajući
svjetovni posao.” (The Acts of the Apostles, str. 354)

Mi smo odgovorni za upotrebu naše desetine

U ovom pitanju Evanđelje smatra odgovornim svakoga od nas pojedinačno. Te se odgovornosti ni u kom slučaju
ne možemo odreći ili je skinuti sa sebe i prenijeti na drugoga. Ako nas Bog uči da se desetina upotrebljava samo za
djelo Evanđelja, onda nam neće oprostiti ako taj novac upotrijebimo u nekakve druge svrhe. Ako čitavu desetinu
namijenimo samo djelu Evanđelja i od nje ništa ne otkidamo, ne upotrebljavajući je za nepredviđene svrhe, što bi se
unatoč tomu moglo dogoditi?
Bog nam neće oprostiti ako desetinom budemo pružali potporu širenju otpada – propovijedanju lažnog nauka – te
svakojakoj upotrebi, a ne u posebno predviđene svrhe:
“Jao onima koji propovijedaju istinu, a istina ih nije posvetila. To vrijedi i za one koji takve neposvećene osobe
primaju i podupiru, te od njih primaju poduku u riječi i nauku.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 1. svezak,
str. 261-262)
“Kao što je ’jao‛ upućen onima koji propovijedaju istinu ali istina njihova srca i način života nije posvetila, isto je
tako upućen i onima koji takve neposvećene osobe primaju i uzdržavaju na dužnostima u službi koje one nisu
sposobne pravilno izvršavati.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 2. svezak, str. 552)
“Naše crkve se moraju probuditi. Vjernici moraju prekinuti san i upitati se: Kako se upotrebljava novac koji
prilažemo u riznicu? Bog želi da te stvari budu temeljito ispitane. Jesmo li zadovoljni razvojem djela u zadnjih
petnaestak godina? Gdje li je dokaz da smo radili u zajednici s Bogom? U kojim se našim crkvama čula molitva
upućena Duhu Svetome za pomoć? Nezadovoljni i obeshrabreni okrećemo glavu ne želeći pogledati istini u lice.

3
 Naše crkve i ustanove moraju se ponovo vratiti tamo gdje su se nekad nalazile, prije pojave otpadništva i početka
oslanjanja na ljude i ljudsku snagu. Nismo li se ljudske mudrosti već dovoljno nagledali? Ne bismo li trebali sa svom
ozbiljnošću i bezazlenošću potražiti Boga i služiti Mu svim srcem i dušom te svom snagom?
Na Sinaju je izraelski narod imao priliku promatrati veličanstven prizor Božje prisutnosti koji je ulijevao
strahopoštovanje. Ali već za vrijeme Mojsijeve četrdesetodnevne odsutnosti štovali su zlatno tele umjesto Boga.
Slične stvari događaju se i u našoj sredini. Sa skrušenošću i pokajanim srcem okrenimo se stoga k Bogu. Imajmo
povjerenje u Njega, a ne u ljude.” (E. G. White, Kress Collection, str. 120)

Nenamjenska upotreba desetine

Jedan od glavnih sotonskih ciljeva jest da odvoji dotok novca namijenjenog Božjoj riznici. Želja mu je da na taj
način prekine priljev novca koji je potreban za okončanje Božjeg djela.
“Kod imućnijih ljudi dolazi do odumiranja duhovnog života, jer propuštaju da sredstvima koja im je Bog dao na
raspolaganje potpomognu spašavanje svojih bližnjih.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 2. svezak, str. 664)
“Postoji mogućnost da nam se ukaže primamljiva prilika da uložimo novac u legalne, naoko sjajne poslove, ali
koji su okruženi magičnom mrežom sotonske moći. Prilika da se novac ulaganjem naizgled bolje očuva, brzo i s
lakoćom vodi u zabludu. Iako smo se već odlučili da taj novac priložimo u Božju riznicu, na kraju ga ipak ulažemo u
ukazanu investiciju. Pritom vjerujemo da će nam se novac u velikoj mjeri umnožiti i omogućiti da ga u još većoj
količini priložimo za Božje djelo. Ali u tom trenutku ne vidimo mogućnost neuspjeha. Sredstva nam izmiču nadzoru
i uskoro na svoje vlastito žaljenje uviđamo da smo učinili pogrešku. Slika primamljivosti je izblijedjela. Naša se
očekivanja nisu ostvarila. Bili smo zavedeni. Sotona nas je prevario. Dokopavši se naših sredstava, on nas je
nadmudrio i spriječio priljev sredstava za Božje djelo. Ta su sredstva trebala biti upotrijebljena za propovijedanje
istine i spašavanje duša za koje je Krist umro.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 2. svezak, str. 665)
“Djeci i unučadi se nerijetko oporukom, na njihovu vlastitu štetu, ostavlja imovina. Ona ne pokazuju ljubav ni
prema Bogu ni prema istini. To je razlog zbog čega sva ta sredstva, koja inače pripadaju Bogu, dospijevaju u
Sotonine ruke. U zadobivanju sredstava Sotona je puno budniji, domišljatiji i spretniji od naše braće, zadužene za
očuvanje Božje imovine.” (E. G. White, Counsels on Stewardship, str. 323)
“Pravilno činjenje dobročinstva podiže duševne i moralne snage čovjeka te ih potiče na najzdraviju aktivnost, na
blagoslov potrebitima i podupiranje Božjeg djela. Kad bi vlasnici sredstava spoznali da će za svaki potrošen dolar
morati snositi odgovornost, tada bi im i tobožnje potrebe bile puno manje. Kad im savjest ne bi bila mrtva, tada bi to
bilo uočljivo u promjeni navika – nepotrebnog izdavanja novca za zadovoljavanje želja, ponosa, ispraznosti i ljubavi
prema svjetovnim užicima. Savjest bi im proradila i ukazala na rasipanje Božjeg novca koji bi, dakako, trebao biti
posvećen Njegovom djelu. Oni koji rasipaju imovinu svoga Gospodara, uskoro će Mu morati položiti račun. Kad bi
Kristovi sljedbenici svoje bogatstvo manje trošili na ukrašavanje tijela i uljepšavanje kuća, kad bi manje nezdravih
stvari i prekomjernih količina hrane bilo na njihovim stolovima, tada bi mogli priložiti puno veće svote u Božju
riznicu.” (E . G. White, Testimonies for the Church, 3. svezak, str. 401)
Mi snosimo odgovornost da pazimo hoće li naša desetina i darovi uistinu biti upotrijebljeni za objavljivanje istine
i Božje djelo. Moramo biti oprezni kako nas Sotona ne bi nadmudrio, te sredstva koja nam je Bog dao na upravljanje
usmjerio u krivu riznicu.

Što je Božja riznica?

Želimo li donijeti ispravnu, Božjem djelu korisnu i odgovornu odluku o upotrebi desetine, onda bismo ponajprije
morali znati što je Božja riznica. U ovome svijetu postoje samo dvije riznice.
“U ovome svijetu postoje samo dva mjesta u koja možemo odložiti svoje blago – u spremište Božje ili Sotonino.
Sve što nije posvećeno službi Bogu, dolazi u Sotonine ruke i služi za unapređenje njegovog djela.” (E. G. White,
Testimonies for the Church, 6. svezak, str. 447)
Sva naša desetina i darovi trebaju se ulijevati u Božje spremište.
“Kao Abraham, i mi trebamo od svega što posjedujemo i primimo dati desetinu. Božji dio je cijela desetina.
Zadržati je znači potkradati Boga. Svatko bi trebao biti spreman dragovoljno i darežljivo priložiti svoju desetinu i
darove u Božje spremište. Tko tako čini, primit će blagoslov. Onomu tko zadrži dio koji pripada Bogu, nema
sigurnosti.” (E. G. White, Kress Collection, str. 60)
Izrazi “spremište” i “riznica” imaju isto značenje.

4
 “Kad bi sva desetina bila donesena u Božje spremište, Božja riznica ne bi bila prazna.” (E. G. White, Pacific
Union Recorder, 10. listopada 1901.)
Iz Božje riznice primamo bogate darove kao što su vječni život i svi zemaljski blagoslovi. U znak zahvalnosti
našem Velikom Darovatelju, trebali bismo uzvratiti onom mjerom kojom smo blagoslov primili i na taj način
razvijati načelo nesebičnosti u svojim srcima.
“Isus Krist je neiscrpno spremište iz kojega ljudi primaju snagu i hrabrost.” (E. G. White, The Faith I Live by, str.
156)
“Onaj komu Bog povjeri osobite darove, dužan ih je ponovo vratiti u Njegovo spremište. To čini obilnim
prenošenjem primljenih blagoslova na svoje bližnje.” (E. G. White, In Heavenly Places, str. 221)
Ako donosimo sredstva u Božju riznicu, tada sabiremo blago na Nebu.
“Mnogi bi mogli sabirati blago na Nebu kad bi dio i darove koje Bog traži priložili u Njegovo spremište.” (E. G.
White, Messages to Young People, str. 307)
Ako svoju desetinu i darove donosimo Bogu, tada možemo biti obilato blagoslovljeni.
“Potrebe djela sada iziskuju daleko veća sredstva nego ikad prije. Gospodin poziva svoj narod da poduzme svaki
napor kako bi smanjio svoje izdatke. Ponovo vas molim da preusmjerite svoj novac i ne trošite ga na slikanje i
portretiranje vas i vaših prijatelja. Dopustite da novac koji je nekad bio posvećen zadovoljavanju sebičnosti, sada
bude priložen u Božju riznicu kao potpora onima koji rade na spašavanju duša od propasti. Neka oni koji posjeduju
kuće i zemljišta obrate pozornost na poruku: ‘Prodajte što imate i dajte milostinju!’ ‘Donesite čitavu desetinu u
riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Jahve nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave
nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov.’” (E. G. White, 1888 Materials, str. 1132)
Ellen White je Božjoj riznici i djelu pridala isto značenje. Pod Božjim djelom podrazumijeva se sve što potiče
širenje istine i spašavanje duša. Pročitaj još jednom citat iz Testimonies for the Church, 2. svezak, str. 665, na stranici
4 u ovoj knjižici.

Gdje je Božje spremište?

Želimo li svoje desetine i darove donijeti u Božje spremište, morali bismo znati gdje se ono nalazi. Neki ljudi
misle da se ono nalazi u Italiji u blizini rijeke Tiber. Drugi vjeruju da se nalazi u Marylandu, dok treći opet smatraju
da se nalazi u njihovoj mjesnoj crkvi. Božje spremište ipak nadilazi sva navedena mjesta. Razlog zbog kojeg danas
na ovom polju vlada toliki nesporazum nalazi se u tome što većina ljudi ne zna koja je prava crkva. Obratimo
pozornost na sljedeći savjet koji nam daje Bog:
“Ja sam svoju desetinu davala najpotrebitijima, na čiju mi je potrebu bila skrenuta pozornost. Bila sam upućena
na takav postupak. Da na taj način novac nije bio uskraćen Božjoj riznici, mislim da nije potrebno raspravljati, jer
bih u tom slučaju bila primorana to objaviti. To ipak ne želim učiniti jer ne bi bilo najbolje. Tijekom godina bilo mi
je predočeno nekoliko slučajeva čije sam potrebe, po Božjoj uputi, pokrivala desetinom. I ako me sada netko zamoli:
‛Sestro White, hoćeš li, molim te, moju desetinu odnijeti tamo gdje znaš da je najpotrebnija’, ja ću reći: ‛Da, učinit
ću to’; a tako sam već i postupila. Pohvaljujem svu braću i sestre u vjeri koji su priložili desetinu tamo gdje je
najpotrebnija, za izvršenje neurađenog djela. Dospije li to u javnost, ljudi će biti upoznati s tim. Ali bilo bi bolje kad
bi ostalo ovako. Što se mene osobno tiče, ja nemam nikakvih problema da objavim djelo koje mi je, kao i ostalima,
Bog povjerio.” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 215)
Ellen White je davala desetinu izravno onima koji su sudjelovali u objavljivanju Evanđelja. Ona je pritom
ustvrdila da tim postupkom novac nije bio uskraćen Božjoj riznici. Usto je ukazala na to da Bog nije samo nju uputio
na takav postupak, nego i druge. Iz toga se može zaključiti da Božje spremište očigledno daleko nadilazi granice
samo jedne organizacije ili skupine. Bog je, zapravo, zabranio priljev novca samo jednoj jedinoj organizaciji:
“Više konferencija palo je pod utjecaj vodećih ljudi u Battle Creeku, bez čijeg odobrenja nisu mogle donijeti
nijednu važniju odluku. Sklonost k tome postajala je sve veća, dok nije postala ozbiljnom preprekom za napredak
Božjeg djela. Takve mjere nisu nikad smjele biti donesene. Bog želi da Njegov narod bude pod Njegovim glavnim
nadzorom... Uređenje u kojem sav novac mora prolaziti preko Battle Creeka, i tako biti pod nadzorom nekolicine,
pogrešan je način rukovođenja.” (E. G. White, Testimonies to Ministers, str.321)
“Način na koji će se postupiti u školi za misionare u zemlji i inozemstvu u Madisonu (Tennessee), te manjim
školama osnovanim na poticaj bivših učitelja Madisona, primjer je kako bi se trebala objavljivati poruka. Radnicima
u svim tim školama želim reći: Nastavite učiti od Krista. Ne dajte se zastrašiti. Budite slobodni u Gospodinu; budite
slobodni...

5
 Neka sada ustanu članovi naših crkava da preuzmu svoju odgovornost i prava. Neka troše manje za vlastite užitke
i nepotreban nakit. Novac potrošen u tu svrhu pripada Bogu i namijenjen je izvršavanju Njegovog svetog djela.
Odgojite djecu za misiju i da donose Bogu svoje darove.
Ja sam rekla samo mali djelić u usporedbi s onim što bi se moglo reći o tom predmetu. Grijeh je kritizirati i karati
one čiji način rada ne odgovara potpuno vlastitoj predodžbi.
Gospodin djeluje preko različitih oruđa. Ako postoje ljudi koji posjeduju želju da zakorače u nove predjele i
upotrijebe nove metode rada, ohrabrite ih za to djelo ...
Nemojte se uzrujavati ako nešto od tih sredstava dođe izravno onima koji pokušavaju, na miran i djelotvoran
način, obaviti misionarsko djelo. Sva sredstva ne trebaju se slijevati na jedno mjesto ili u jednu jedinu organizaciju.
Ima mnogo posla koji se za Božje djelo mora savjesno obaviti. Pomoć trebamo očekivati iz svakog mogućeg izvora.
Postoje ljudi koji su sposobni pribaviti sredstva za Božje djelo. I ako ti ljudi djeluju savjesno, u skladu sa savjetima
svojih suradnika na polju koje predstavljaju, onda na njih ne bi trebalo podizati ruku s namjerom da ih se zaustavi.
Oni su bez sumnje suradnici Onoga koji je dao svoj život za spasenje duša.
Braća Sutherland i Magan trebala bi biti ohrabrena da prikupe nužna sredstva kako bi obavila svoj posao. Njihovo
je pravo da prime darove od svakog pojedinca u našem vjerništvu koji je, pod Božjim utjecajem, na ovaj način
spreman pružiti pomoć.” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 421-422).
Za one koji su otišli u misionarski rad na koji su pozvani a ne primaju pomoć od konferencije, Božji je savjet da
se obrate izravno vjernicima.
“Pitaš me što da poduzmeš s obzirom na činjenicu da u tvoje područje rada na jugu pristiže tako mala pomoć. Moj
je odgovor: ‛Imaj povjerenja u Boga.’ U tvojem slučaju postoji otvoren put za pribavljanje sredstava za tvoje
područje: uputi poziv vjernicima. S obzirom na situaciju, to je jedini način koji ti preostaje. Nemoj objavljivati
nikakav izvještaj o aktualnom stanju u našem tisku jer to ne bi bio najbolji način. Obrati se izravno vjernicima.
Načinu i sredstvima kojima se Bog služi ne bi se trebalo suprotstavljati ljudskim metodama. Ima onih koji posjeduju
sredstva i spremni su ih dati u manjim i većim iznosima. Upotrijebi taj novac izravno za tvoj dio vinograda koji je
zapostavljen. Bog nije odredio kanal kojim bi trebala teći sva sredstva.” (E. G. White, Spalding and Magan
Collection, str. 498)
“Nitko nema pravo podići ruku i reći: ‛Ne, vi ne smijete ići tamo; nećemo vas poduprijeti ako tamo odete.’ Zašto?
Kakve veze imate vi s potporom? Sredstva dolaze od vjernika i ljudi koji se nalaze u zapostavljenim područjima.
Glas Božji mi je rekao da ih podučim da se za svoje vlastite potrebe trebaju obratiti izravno vjernicima. Oni bi trebali
pridobiti sve ljude da rade posvuda gdje im je to omogućeno, kako bi i djelo moglo posvuda napredovati.”
(E.G.White, Spalding and Magan Collection, str. 168)

Višak desetine

Da bi smo mogli razumjeti kako se može spriječiti pronevjera desetine, moramo biti upoznati s upotrebom viška
desetine. Višak desetine ne bi se trebao odvajati za ona područja u djelu koja Bog nije isključivo naveo. S tim
viškom trebaju se financirati evanđeoski radnici u onim područjima svijeta gdje je priljev desetine premali ili ga
uopće nema:
“Misionarske postaje u područjima u kojima nema crkava i desetine moraju biti novčano podupirane. To isto
vrijedi i za područja s novim vjernicima i ograničenom desetinom. Nakon što vaši propovjednici budu velikodušno
namireni, ako posjedujete višak sredstava, pošaljite Gospodnji novac na ova nužna mjesta.” (E. G. White,
Manuscript Releases, 1. svezak, str. 184)

Službeni i neslužbeni kanali

Želimo li izbjeći nenamjensku upotrebu desetine, moramo razumjeti što je Ellen White rekla o službenim i
neslužbenim planovima u djelu Evanđelja. U njezino se vrijeme namještenike Generalne konferencije adventista
sedmoga dana nazivalo “službenim suradnicima”, a sam posao “službeno djelo”. Osim njih bilo je tu također
nekoliko propovjednika i biblijskih radnika koji nisu bili namještenici Generalne konferencije, ali kojima je Bog, na
jednom ili više mjesta, povjerio službu širenja Evanđelja.

6
 Jedan od njih bio je brat Shireman. Danas bi za svakog adventista sedmoga dana bilo vrlo poučno da pročita sva
priopćenja kojima se Ellen White obraćala različitim suradnicima s obzirom na “slučaj Shireman”.
Ti radnici, koji nisu bili namještenici crkvene organizacije, nazivani su “neslužbenim suradnicima”, u najmanju
ruku od onih koji su se smatrali “službenim suradnicima” i bili namješteni u “službenom djelu”. Osvrćući se na
situaciju u kojoj se nalaze, Ellen White se koristila njihovom terminologijom. Izraz “neslužbeni suradnici” imao bi
isto značenje kao i “nezavisni suradnici u djelu” (engleski: independent ministries), kako ih danas nazivaju “službeni
suradnici”. Jedan od glavnih problema adventista u vrijeme Ellen White bila je pojava “kraljevske moći” u
“službenom djelu”. Božji savjet, upućen tadašnjem Božjem narodu, daleko je više upotrebljiv za današnje stanje.
“Ali sada moram reći da Bog nije postavio kraljevsku moć u našim redovima da bi se ova ili ona grana djela
kontrolirala. Ulaganjem napora u nadgledanje svih slojeva, djelo je postalo vrlo ograničeno. Pred nama je vinograd
koji na pojedinim mjestima ukazuje na neplodnost i neurađen posao. I kad bi netko krenuo u Ime Božje da obradi ta
mjesta, nitko mu ne bi priskočio u pomoć prije nego što bi dobio dopuštenje od nekog iz malobrojnog kruga
utjecajnih ljudi. Ali Božja je namjera da Njegovi suradnici prime pomoć. Ako bi njih stotinu otpočelo djelo u tim
zapostavljenim područjima i prizvalo Boga, tada bi On pred njima otvorio put. Dopustite mi da vam kažem: ako ste
sa srcem u djelu i imate vjeru u Boga, onda ne morate biti ovisni o pristanku bilo kakvog propovjednika ili drugih
osoba. Ako na pravi način, u Ime Božje i s poniznošću, učinite što sve što možete za objavljivanje istine, tada će vas
Bog opravdati.” (E. G. White, General Conference Bulletin, 3. travnja 1901.)
“Farizejstvo u današnjem kršćanskom svijetu ni u kom slučaju nije izumrlo. Bog želi da se taj pravac pretjerane
točnosti napusti. On se tako snažno ugnijezdio da sprečava djelo, umjesto da ga potiče... Mora se dati dovoljno
prostora za djelovanje Božjoj mudrosti. Ona mora napredovati bez molbe za odobrenje ili potporu onih koji su si
prisvojili kraljevsku moć. U prošlosti je jedna skupina ljudi pokušala upravljati svim crkvenim sredstvima iz svojih
vlastitih ruku ... Oni su na se navukli tešku odgovornost zbog zadržavanja Božjeg djela tamo gdje ga je trebalo
poticati. Nekolicini, tobože dobronamjernih ljudi, bilo je prepušteno da određuju u kojim će se područjima djelovati.
Par ljudi je zadržavalo istinu u propisanim kanalima, jer bi ulazak u nova područja iziskivao novac. Samo u ona
područja, u kojima su vidjeli svoj probitak, bili su spremni ulagati novac.” (E. G. White, Spalding and Magan
Collection, str. 174)
“Godinama se sve odvijalo na isti način. Zbog toga je napredak Božjeg djela u velikoj mjeri bio sprečavan.
Bog poziva na buđenje i reformaciju. ‘Službeno djelo’ nije ispunilo zadaću koju Bog želi vidjeti ispunjenom.
Neka buđenje i reformacija donesu promjene. Nešto je bilo učinjeno u tom pravcu, ali ne dajte da djelo tu zastane.
Ne! Skinite svaki teret sa sebe. Dopustite da se ljudi probude i spoznaju da svatko snosi odgovornost za sebe.
Predočene situacije dovoljan su pokazatelj onima s pravim misionarskim duhom da se ‘službeno djelo’ može
pokazati zamkom i neuspjehom. Neka Bog pomogne svojem narodu da onaj krug kraljeva, koji se usudio navući na
sebe tako veliku odgovornost, nikada više svoju neposvećenu moć ne koristi preko takozvanog ‘službenog djela’.
Neobraćenim i nenanovorođenim ljudskim oruđima bila je dodijeljena prevelika moć.” (E. G. White, Spalding and
Magan Collection, str. 175)
“Treba li ‘službeno djelo’, koje je mišljenja da razum svakog pojedinca mora biti pod nadzorom nekoliko glava u
Battle Creeku, i dalje zadržavati žezlo u svojim rukama? Makedonski poziv odjekuje sa svih strana. Trebaju li se
ljudi obraćati ‘službenom djelu’ za dopuštenje za rad? Ili bi trebali izići i, što je moguće bolje, prionuti na rad
oslanjajući se na vlastite sposobnosti i s povjerenjem u Božju pomoć? Ne bi li trebali na jednostavan način otpočeti
buditi zanimanje za istinu, i to na onim mjestima na kojima još ništa nije poduzeto za objavljivanje vijesti
upozorenja?” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 176)
“Bog je blagoslovio rad koji je J. E. White pokrenuo na jugu. On je dopustio da se ne poslušaju glasovi onih koji
su se tako zdvojno zalagali da sav novac namijenjen Božjem djelu obvezatno mora prolaziti propisanim kanalima u
Battle Creeku. Vjernici, kojima je Bog povjerio svoja sredstva, samo su Njemu dužni položiti račune. Njihovo je
pravo da izravno pružaju pomoć i potporu radu za Boga. Zbog pronevjere sredstava stanje u južnim područjima do
danas se nije poboljšalo.
Ne smatram obvezom da se naše djelo na jugu, koje je odgovorno za objavljivanje i izdavanje knjiga, mora
podrediti vlasti naših postojećih nakladničkih kuća. I ako se mogu pronaći sredstva i načini kako da se smanje
troškovi izdavaštva i pošiljke, onda to treba učiniti. Moram ti reći, moj brate, da nemam želju gledati kako djelo na
jugu napreduje na stari, službeni način.” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 176-177)

“Nezavisni suradnici” u djelu imaju pravo primati novac

U svojim objašnjenjima o Božjoj riznici, kao što je u ovoj knjižici već napomenuto, Ellen White je dala jasno do
znanja da bi “nezavisni suradnici” u djelu trebali primiti financijsku pomoć i da se za nju trebaju izravno obratiti

7
vjernicima. Ona je također savjetovala da osim izravne pomoći vjernika, ti suradnici isto tako imaju pravo na
primanje novca od strane crkvene organizacije.
“Ti si u prošlosti učinio puno u prikupljanju sredstava za Božje djelo. I sada ti ne treba zadavati brigu da primiš
darove i dobrovoljne priloge. Oni su ti potrebni u pripremi mladića i djevojaka za rad u Božjem vinogradu. Sve dok
su tvoja potraživanja u skladu s Božjom voljom, ne trebaš stalno razmišljati kako ćeš doći do sredstava potrebnih za
nastavak rada. Neka Gospodin spriječi podizanje zidova i vezanje ruku Njegovih iskusnih suradnika u djelu, koji
vjerno izvršavaju Njegovu naredbu.
Mnogo dragocjenog vremena je već izgubljeno zato što su ljudska pravila i ograničenja katkad bila postavljana
iznad Božjih planova i namjera. U Ime Božje pozivam naše suradnike u konferenciji da jačaju i potpomažu braću u
Madisonu, i da skladno surađuju s njima u radu koji im je Bog povjerio.” (E. G. White, Spalding and Magan
Collection, str. 411-412)
“S obzirom na oskudna novčana sredstva, braći Sutherland i Magan te njihovim vjernim suradnicima nije bilo
lako obaviti posao u Madisonu (Tennessee). Oni su se suočili s mnogim poteškoćama i preprekama koje se u djelu
nikada nisu trebale pojaviti.” (E. G. White, Special Testimonies Series B, The Madison School, str. 30).
“Pionirima škole Madison na put su postavljane mnoge prepreke s ciljem da ih se obeshrabri i otjera. One nisu
bile postavljene od strane Boga. U nekim su se situacijama Bogu suprotstavili svojim djelovanjem ograničeno
planiranje i ljudska mudrost. Braćo, budimo stoga oprezni kako ne bismo djelovali na štetu drugih sprečavajući
njihov napredak i tako zadržavali širenje Evanđelja. Upravo to se dogodilo u prošlosti, i zbog toga sam danas
prisiljena govoriti tako otvoreno. Da je školi u Madisonu bila pružena potrebna pomoć, djelo bi tamo bilo daleko
naprednije nego što je danas. Rad u Madisonu je napredovao sporo. Ali usprkos svim preprekama i poteškoćama, ti
radnici u djelu nisu se umorili niti su se dali obeshrabriti. Oni su bili osposobljeni da za Boga izvrše dobro djelo.
Bog svojim radnicima ne postavlja granice kao što to čine ljudi u pojedinim područjima. Braći Sutherland i
Magan nepotrebno se stajalo na putu. Njima nisu dodijeljena sredstva jer škola u Madisonu svojim ustrojem i
upravom nije bila pod nadzorom konferencije. Ali razlozi zbog kojih ta škola nije postala vlasništvom konferencije
pa nije ni trebala podleći njezinoj kontroli, nisu uzeti u obzir kako dolikuje. Nedovoljna zainteresiranost za to djelo
koju su neki pokazali, umjesto zasluženog vrednovanja, bila je nedvojbena pogreška. Naša braća se moraju čuvati da
im se takve stvari više ne ponove.
Bog ne zahtijeva cjelokupnu promjenu odgojnog djela u Madisonu prije nego što se primi obilna pomoć našeg
vjerništva. On je djelo koje je tamo učinjeno priznao i zabranjuje da se ono napusti. Bog će se i nadalje brinuti za te
ljude i blagoslivljati ih ukoliko budu slijedili Njegov savjet.
Braći Sutherland i Megan povjereno je Božje djelo u Madisonu, kao što su i drugi pozvani da daju svoj doprinos
za istinu za sadašnje vrijeme. Prema svjetlu koje sam primila, i mi bismo trebali pomoći toj braći i njihovim
suborcima, jer oni rade iznad granica svojih mogućnosti i vrlo su prikraćeni. Nastojmo zbog toga shvatiti situaciju i
uložimo napor da pri raspodjeli novčanih sredstava milost i pravda ne bi ostali zapostavljeni.
Voditelji djela u školi u Madisonu Božji su suradnici. Njihova braća moraju za njih više učiniti. Oni u svojem
radu moraju biti potpomognuti Božjim novcem. Oni imaju pravo na dio novca koji je predviđen za djelo. Njima bi se
morao dati primjeren dio sredstava koja su namijenjena za napredak djela.” (E. G. White, Special Testimonies Series
B, The Madison School, str. 31-32)

Ograničenja

“U časopisu The Review objavljeni su zaključci u kojima su onima koji mogu biti poslani da sakupljaju novac za
izgradnju misijskih projekata u potrebitim i oskudnim područjima postavljena svakojaka ograničenja. Sva ta
ograničenja čine me žalosnom. Drugo mi i ne preostaje, jer dok god Božja preobražavajuća milost ne nađe ulaz u
naše konferencije, kročit će se putem popraćenim Božjim negodovanjem. Tog duha zabrane sada nam je stvarno
dosta.
Noćas od ponoći više nisam mogla spavati. Probudila sam se pod opterećenjem vijesti namijenjene našoj vodećoj
braći: Odbacite svaki teret koje bi mogao omesti ili ograničiti treću anđeosku vijest. Pozivi na velikodušnost i
darežljivost, koji su među vjernicima naišli na plemenit odaziv, trebali su pobuditi osjećaj povjerenja i zahvalnosti, a
ne vješati teret Božjim slugama o vrat. Dopustite uvijek Duhu Svetome da vas vodi u postavljanju zahtjeva. Ako su
službenici Generalne konferencije dopustili uvođenje ovakvih ograničenja, onda je to samo dokaz da im nedostaju
duhovne oči jer nisu primili nebesko pomazanje.
Pokazani su mi postupci koje Bog nije odobrio. Svako ograničenje koje je onemogućavalo nastojanja onih koji su
željeli ići u gradove upozoriti ljude na događaje što će se uskoro zbiti, treba biti uklonjeno. Nikoga se ne smije
sprečavati u objavljivanju istine za današnje vrijeme. Dopustite ljudima da prime upute od Boga. Ako je vjernik pod

8
utjecajem Svetoga Duha spreman da za Boga učini određeno djelo, prepustite taj slučaj njemu i Gospodinu. Upućena
sam da vam kažem da odbacite svaki teret koji stvara prepreku da vijest sa snagom i silom prodre u gradove. Da bi
vijest bila objavljena u gradovima, potreban je novac. A to će djelo, s druge strane, opet donijeti novac. Mogao je biti
obavljen mnogo veći posao da ljudi nisu bili tako gorljivi u nadziranju i sprečavanju onih koji su potraživali sredstva
za izgradnju i napredak Božjeg djela.” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 435)
“Žalosna sam što se opravdavaš i izgovaraš zbog svoje nedobronamjernosti prema evanđeoskim radnicima u
Madisonu. Istina je da su načinili nekoliko pogrešaka, ali su ih slomljena srca priznali i poduzeli sve moguće da ih
isprave.
Ti si mi prikazan kao osoba koja se drži hladno prema toj braći. Da si im prišao s Kristovim duhom, i da si s
njima razgovarao o potrebama u polju, tada bi rekao: ‘Kad god prosljeđujemo sredstva, i ta braća trebaju dobiti svoj
dio.’ Da si se raspitao o njihovim potrebama i zauzeo se pri raspodjeli sredstava za djelo u tom području, učinio bi
Gospodinu ugodno djelo. Bog će sa svima onima koji svojim suborcima uskraćuju naklonost i pomoć, postupiti na
takav način da će osjetiti Njegovo negodovanje. On ne očekuje od svojih slugu da svi budu aktivni na isti način ...
Snaga Oca, Sina i Duha Svetoga daje se svakom vjerniku da bi se sačuvali jedinstvo i ljubav, i osigurava potporu
djelu spasenja izgubljenih duša. Ako smo povezani s Kristom, tada ćemo u slozi surađivati na spasenju duša.” (E. G.
White, Spalding and Magan Collection, str. 410)
“Gospodin Isus jednog će dana pozvati na odgovornost sve one koji vam žele vezati ruke tako da vam se
onemogući napredovanje u skladu s Božjom voljom. ‘Moje je srebro i zlato, govori Jahve, i stoka na tisućama
planina.’” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 411)

Posebne upute za biblijske radnike

Mnogo se raspravlja o tome smije li se nekomu tko nije namještenik konferencije dopustiti da prima desetinu. To
pitanje se postavljalo već za vrijeme Ellen White, iako ne u tolikoj mjeri kao danas. Ali Ellen White je komentirala i
tu osporavanu temu:
“Među nama su supruge propovjednika, sestre Starr, Haskell, Wilson i Robinson, koje su svim srcem predane i
ozbiljne biblijske radnice. Jednako kao i njihovi supružnici, uspješne su u davanju biblijskih satova, posjećuju
obitelji, mole se s njima i pomažu im ulažući vlastiti trud. Te žene na taj način ulažu sve svoje vrijeme, da bi im se
nakon toga reklo kako za svoj posao neće dobiti ništa jer im već muževi primaju plaću. Ja sam im rekla neka samo
nastave s radom i da mogu biti sigurne da će sve te odluke biti poništene. Jer Božja riječ kaže: ‘Radnik zaslužuje
svoju plaću.’ Ako ikada dođe do takve odluke, ja ću prosvjedovati u Božje ime. Tada ću se smatrati obveznom da od
svoje desetine otvorim fond iz kojeg ću plaćati te žene. One obavljaju isto tako nužno djelo kao i propovjednici. Ta
desetina bi bila upotrijebljena za istu vrstu posla koju obavljaju i propovjednici koji traže i love duše. Znam da bi te
vjerne žene trebalo plaćati i istom svotom kao i propovjednike. One nose teret duša i zbog toga se prema njima ne bi
trebalo nekorektno odnositi. Ove sestre provode vrijeme da bi podučile one koji su novi u vjeri. Zbog toga moraju
plaćati one koji u njihovim vlastitim domovima obavljaju njihov posao. Kako bi se zadovoljila pravda, to se mora
promijeniti i dovesti u red. Ljudi koji u uredu vrše korekturu tekstova, primaju dva i pol do tri dolara na tjedan.
Toliko sam ih ja, a i drugi morali plaćati. A supruge propovjednika, koje nose tako veliku odgovornost i ulažu sve
svoje vrijeme, za svoj posao ne dobivaju ništa. Sve ovo trebalo bi ti dati uvida u odnos stvari u ovoj konferenciji.
Ovdje je okupljeno sedamdeset pet duša u jednoj crkvi koje plaćaju desetinu konferenciji. I da bi se uštedio novac,
smatralo se nužnim da te siromašne duše obavljaju posao bez ikakve naknade! Ali bez obzira na sve, takvo stanje
stvari više neću dopustiti.” (E. G. White, Spalding and Magan Collection, str. 117)
Očigledno je da je taj isti savjet i danas primjenjiv na biblijske radnike s punim radnim vremenom. Samo je mali
broj mladih ljudi obrazovan za taj posao. Njima se govori da za to nema slobodnih mjesta (bolje rečeno desetina)!
Prije više od sedam godina, dok sam predavao na adventističkom koledžu Southwestern, za čitavo vrijeme sreo sam
samo jednu jedinu osobu koja se školovala za biblijskog radnika! Posljedica je da u ovim kritičnim trenucima, kad su
nam potrebne tisuće takvih mladih, školovanih ljudi da prođu Europom, Rusijom, Kinom i drugim zemljama,
osvrćući se unaokolo, moramo ustanoviti da širom svijeta imamo manjak školovanih biblijskih radnika. Ako od Boga
ne primamo nikakve daljnje informacije za zdravstveni, literarni ili propovjednički rad, onda je to dovoljan dokaz da
u današnjoj Adventističkoj crkvi vlada veliki otpad. Otpad nastaje kad se jedna ili više osoba (skupina) udalje od
istine koju su imale. One više ne slijede istinu koju im je Bog povjerio. Ako se pojedinac ili crkva miri s otpadom i
ne suprotstavlja mu se govoreći i djelujući protiv njega, onda oni imaju udjela u njemu i u stvarnosti se nalaze u
vjerskom otpadu.
Svrha zbog koje se podižu naše adventističke škole nije samo ta da se naša mladež zadrži u Crkvi. Kao što ni pri
školovanju spasilaca u vodi nije dovoljno samo da znaju plivati. Oni moraju učiti kako se spašavaju utopljenici.

9
 Dobar kršćanski odgoj tvori pravi temelj za ostvarenje Božjeg plana, za završetak djela. Svaki kršćanin mora
sudjelovati u tom završnom činu. Bog nije predvidio da školujemo samo propovjednike i biblijske radnike, nego i
liječnike, kolportere, medicinske sestre, učitelje i druge spretne ljude kako bi se djelo Evanđelja moglo privesti kraju.

Posebna potreba za biblijskim radnicima

“Božja je volja da osposobimo tisuće ljudi za biblijski rad.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 9. svezak,
str. 126) “U svakoj školi koja je osnovana od Boga, kao nikada dosad postoji potreba za biblijskim podučavanjem.”
(E. G. White, Evangelism, str. 474) Što bi se trebalo postići tim biblijskim podučavanjem? Odgovor nalazimo u
sljedećoj rečenici: “Naši studenti i đaci trebaju biti školovani za biblijski rad. U svakom gradu trebala bi postojati
dobro organizirana, disciplinirana skupina biblijskih radnika; ne samo jedan ili dvoje, nego čitavo mnoštvo njih
trebalo bi ići na rad.” (Christian Service, str. 72)
Za taj posao je potreban novac. U većini slučajeva izgleda da se nitko ne usuđuje zamoliti jednog biblijskog
radnika da ode u neki grad i započne s radom, i to samo zbog sredstava koja su potrebna za takvo odlučno i temeljito
djelovanje. Istina je da su nam potrebne prilične količine novca kako bismo ispunili svoje obveze prema onima koji
su odlučili živjeti i djelovati na takvim mjestima. Bog želi da podignemo svoj glas i utjecaj kako bi se novčana
sredstva mudro ulagala za ovu posebnu vrstu djelovanja.” (E. G. White, Evangelism, str. 42)
Ako zakažemo mi, Božji plan će ostvariti drugi

Ako se nitko od nas ne osjeća odgovornim za popunjavanje rupa u primanju poduke za biblijski rad i
potpomaganju u osposobljavanju drugih, Bog će proći pokraj nas i s drugima završiti svoje djelo. On može
upotrijebiti svoju “djecu”, kao kod trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, a može učiniti i da kamenje progovori. Ali ako
se to dogodi, mi ćemo izgubiti blagoslov koji nam je Bog namijenio, a uz to i vječni život. Ako ne osjećamo
odgovornost da je sva desetina namijenjena propovijedanju trostruke anđeoske vijesti, Bog može u svako vrijeme
pronaći druga oruđa i izvore materijalnih sredstava potrebnih za dovršenje Njegovog djela. Ali mi ćemo tada biti na
gubitničkoj strani. Ako svojom desetinom i darovima podupiremo otpad, tada ne potpomažemo ubrzavanje
Kristovog dolaska i ne širimo posljednju vijest. Na taj način usporavamo Njegov dolazak i dolazimo u opasnost da
na kraju budemo proglašeni zlim i nevjernim slugama (Matej 24,44-51).
Preko časopisa Our Firm Foundation (Naš čvrsti temelj) Bog je slao upozorenje za upozorenjem i na taj način u
tančine razotkrio vladajući otpad u našim redovima. Taj časopis je bio slan svim propovjednicima širom svijeta. I
zato nije istina ako se tvrdi da “nezavisni suradnici u djelu” (engleski: independent ministries) nisu ništa poduzeli
kako bi se ukazalo na zlo u crkvi i došlo do buđenja i obnove. Ako se upozorenja koja je Bog poslao radi obnove i
očišćenja Crkve odbace, tada na kraju preostaje još samo pohođenje kaznenim sudovima.
Uskoro će doći vrijeme kad će Bog svoje djelo privesti kraju, i to na sasvim drugačiji način nego što smo
očekivali. Ako se suprotstavimo Božjem djelovanju samo zato što Njegov postupak ne odgovara našim
očekivanjima, smatrat će se da smo se pobunili protiv Boga i na taj način ćemo zasigurno izgubiti svoje duše poput
nevjernih Židova. Obratimo pozornost na sljedeće proročanstvo:
“Dopustite mi da vam kažem da će Bog u svojem posljednjem činu djelovati na takav način koji će za nas biti
potpuno neobičan i u suprotnosti sa svim ljudskim planovima. Među nama će biti takvih koji će nastojati da Božje
djelo drže neprestano pod svojim nadzorom. Oni sami žele izdavati naredbe za svaki učinjeni korak, iako djelo kroči
naprijed pod vodstvom onog anđela koji se priključio trećem anđelu u upućivanju poruke namijenjene svijetu. Bog
će upotrijebiti sredstva i načine da objelodani kako je sam uzeo konce u ruke. Radnici će biti iznenađeni kojim će se
jednostavnim sredstvima služiti da bi priveo kraju svoje pravedno djelo.” (E. G. White, Testimonies to Ministers, str.
300)
“Uskoro će doći do buđenja koje će mnoge potpuno iznenaditi. Oni koji u tim trenucima neće prepoznati što
trebaju činiti, bit će izostavljeni. Nebeski će vjesnici surađivati s običnim ljudima i osposobiti ih da prenose istinu na
mnoga mjesta. Sada je vrijeme da se probudimo i poduzmemo sve što je u našoj moći.” (E. G. White, Loma Linda
Messages, str. 83)
“Vrijeme prolazi i Bog poziva svakog stražara da bude na svom mjestu. On je smatrao potrebnim da nas vodi kroz
najveću krizu nakon Spasiteljevog prvog dolaska. Što bismo sada trebali učiniti? Božji Sveti Duh nam je rekao što da
se čini. Ali kao što su Židovi u Kristovo vrijeme odbacili svjetlo i izabrali tamu, tako će isto i ovaj vjerski svijet
odbaciti današnju poruku istine. Ljudi koji za sebe smatraju da žive pobožnim životom, prezreli su Krista u osobi
Njegovih glasnika. Poput Židova, i oni odbacuju Božju poruku.” (E. G. White, Review and Herald, 17. kolovoza
1897.)

10
 “Ako neka od naše braće smišljaju planove pomoću kojih bi mogla osigurati monopol u bilo kojem području
Božjeg djela, onda trebaju znati da su u tom pitanju razriješena svih odgovornosti. Ispunjavajući svoje obveze u već
mnogo godina unaprijed predviđenim događajima, svatko od nas osobno čini dio velike cjeline. Božjom odlukom
svakom je ljudskom biću dodijeljeno njegovo mjesto. Svatko je obvezan uložiti sve svoje sposobnosti, utjecaj i snagu
cijelog bića da u ozbiljnim nastojanjima opravda dodijeljenu odgovornost.” (E. G. White, Review and Herald, 23.
srpnja 1897.)
“Ako želimo dati svoj doprinos svršetku Božjeg djela, tada moramo biti svjesni činjenice da će Božjem narodu
pristići pomoć, i to na način na koji nismo očekivali. Isto tako moramo biti svjesni da ćemo naići na otpor u djelu, i
to upravo od onih od kojih smo očekivali potporu. Čovjek koji iskreno postupa pogrešno, nije time oslobođen
krivnje.” (E. G. White, 1888 Materials, str. 1024)

Desetina i reforma odgoja

Božji plan za brzi svršetak djela uključuje reformu odgoja. Ako se ta reforma prihvati, ona će promijeniti
razmišljanje ljudi o tome što je Crkva, tko i što je propovjednik, tko je ovlašten da primi desetinu i koja mu je vrsta
obrazovanja potrebna.
“S takvom vojskom pravilno izvježbanih radnika kakva bi mogla biti naša mladež, vijest o razapetom i uskrslom
Spasitelju koji će uskoro doći – kako bi se brzo mogla odnijeti cijelome svijetu! Kako bi brzo mogao doći svršetak –
kraj patnji, žalosti i grijehu! Kako bi brzo umjesto zemaljskih posjeda, obilježenih grijehom i boli, naša djeca mogla
primiti nasljedstvo tamo gdje će ‘pravednici naslijediti zemlju i živjeti na njoj dovijeka’; gdje ‘nitko od stanovnika
neće reći: bolestan sam’ i gdje se ‘neće više čuti ... plač i jauk’.” (E. G. White, Education, str. 271)
Zato, “sada moramo, kao nikad prije, razumjeti utjecaj prave znanosti na odgoj. Ako tu doživimo neuspjeh i ne
dođemo do pravilnog razumijevanja, za nas nikad neće biti mjesta u Božjem kraljevstvu.” (E. G. White, Spalding
and Magan Collection, str. 56)
Ako zakažemo u reformi odgoja, tada ćemo i o predmetima što je Crkva, tko je propovjednik i tko treba primati
desetinu imati iskrivljene stavove.
Reformirani sustav odgoja, kreiran od Boga, kao sastavni dio obrazovanja, uključuje također reformu u
praktičnom radu, odijevanju, prehrani i rekreaciji. Božja je namjera bila da poljodjelci, financijski činovnici,
građevinari, kao i liječnici, medicinske sestre, kolporteri i biblijski radnici budu osposobljeni za evanđeosko djelo
(pogledaj E. G. White, Medical Ministry, str. 194 i 331).
Za osposobljavanje takvih radnika adventisti sedmoga dana primili su sljedeći savjet:
“Donesimo čvrstu odluku da se ničim nećemo dati vezati za odgojna načela onih koji ne raspoznaju Božji glas i
zanemaruju Njegove zapovijedi.” (E. G. White, Medical Ministry, str. 61-62)

Biblija središte svega

U adventističkim školama ponuđeni odgoj i naobrazba trebali bi biti biblijski utemeljeni. Biblija treba biti središte
svega. U našem životu ona bi trebala zauzeti prvo, posljednje i najviše mjesto. U našim školama Bibliju ne bi trebalo
miješati među ostale svjetovne predmete kako ne bi došlo do umanjivanja njezine vrijednosti. “U našim školama
Bibliju ne bi trebalo dovoditi u stanje da bude prigušena ostalim svjetovnim predmetima.” (Counsels to Parents,
Teachers and Students, str. 16) Naš odgoj i obrazovanje ne bi trebali sadržavati klasična i suvremena djela, jer su ona
prožeta svjetovnim načinom razmišljanja i poganstvom koji vode u propast. Isto tako tu ne bi trebalo biti mjesta za
čitanje beletristike i studiranje svjetovne filozofije. (Counsels to Parents, Teachers and Students, str. 25-28; Ministry
of Healing, str. 439-450)

Izobrazba za misionara

Kod izobrazbe za misionare mladi ljudi bi trebali, što je prije moguće, biti osposobljeni za koristan kršćanski
život, bilo da se sami uzdržavaju, bilo da su uzdržavani iz nekog misijskog fonda. Mladi adventisti trebali bi biti
podučeni o velikim reformama koje je Bog dao svojem narodu u pitanju odijevanja, prehrane, odgoja, rekreacije,
zdravog načina života, načina liječenja te reforme u crkvenoj organizaciji i administraciji.

11
 Praktična izobrazba na zemlji

Adventističke škole trebale bi se nalaziti u seoskim predjelima gdje bi svi polaznici trebali izučiti neki zanat:
“Svaki muškarac, žena i dijete treba se praktično pripremiti za neki koristan rad. Svatko treba izučiti neki zanat. To
može biti tekstilna ili bilo koja druga grana proizvodne djelatnosti, ali svi trebaju naučiti svrsishodno koristiti svoje
tjelesne snage. Bog je spreman uvećati prilagodljivost i korisnost svakog pojedinca koji samoodgojem želi steći
radne navike.” (E. G. White, SDA Bible Commentary, 7. svezak, str. 912; pogledaj E. G. White, Education, str. 218)
Praktičan rad osposobljava mlade ljude kako za djelovanje, tako i za razmišljanje. Bez njega oni postaju beskorisni i
nesposobni da upute svijetu posljednju poruku upozorenja – glasni poklik.

Igre i zabave

Adventistički odgoj ne bi trebao sadržavati atletiku te ostale vrste sportova i igara, jer nas oni ne osposobljavaju
da svijetu objavimo posljednju poruku milosti.
“Pokazani su mi prizori u kojima su naši studenti sudjelovali u igri tenisa i kriketa. Tada sam bila podučena o
pravom karakteru takvih zabava. One su mi prikazane kao vrsta idolopoklonstva, baš kao u neznabožaca. Na igralištu
se nisu nalazili samo vidljivi promatrači. Tu su se također nalazili Sotona i njegovi anđeli koji su vršili utjecaj na
ljudski duh. Bili su prisutni i Božji anđeli koji služe onima koji će baštiniti svetost, ali ne da odobre, nego da osude ta
zbivanja. Oni su bili posramljeni prizorom tobožnje djece Božje. Svađalačke sile neprijatelja ostvarile su jasnu
pobjedu, i na taj način je Bog bio obeščašćen. Onaj koji je dao svoj život da bi oplemenio, posvetio i uzdigao ljudsko
biće, bio je takvim ponašanjem ožalošćen.” (E. G. White, Counsels to Parents, Teachers and Students, str. 350)

Jednostavne građevine

Građevine adventističkih škola trebale bi biti jednostavne, i ni u kom slučaju ne bi smjele nalikovati na svjetovna
učilišta. To je bila jedna od najvećih pogrešaka učinjenih u našem adventističkom odgoju.
“Naše zamisli u odnosu na gradnju i opremu naših ustanova trebaju biti pod utjecajem pravog i praktičnog
iskustva iz kojeg će se vidjeti da nam je poznato značenje poniznog hoda s Bogom. Nikad se ne bi trebalo popustiti
želji da se vanjštinom pobuđuje dojam bogatstva. Nikad se ne bi smjelo oslanjati na vanjštinu kao ključ uspjeha. To
je zabluda. Želja da se nešto prikaže javnosti što se ni u kojem slučaju ne da povezati s djelom koje nam je
povjereno, vanjština koja se može održavati samo visokim novčanim izdacima, nemilosrdan je tiranin. Ona je poput
rak-rane koja neprestano, do kraja, izjeda sve vitalne organe.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 7. svezak,
str. 93)
Kada neki student koji je završio izobrazbu u školi s jednostavnom, ekonomičnom arhitekturom dođe kao
misionar u neko strano područje, on zna da se i bez velikih troškova može osnovati škola. Tada će se moći ostvariti i
Božji plan da se širom svijeta osnuje mnogo malih škola. Ali ako je bivši student mišljenja da samo prostrane,
skupocjene građevine i od strane svijeta visoko priznata učilišta mogu pružiti dobru izobrazbu, tada se može osnovati
samo mali broj škola. Pa ako su škole i osnovane na tim načelima, nerijetko pružaju loš odgoj i izobrazbu jer se sve
takve ustanove nalaze pod neprestanim odgojnim utjecajem arhitekture svojih građevina.

Odgajanje za samostalno razmišljanje

Adventistički odgoj u mladim bi ljudima trebao razviti samostalno razmišljanje kako bi bili sposobni sami
donositi odluke, a ne da se povode za mišljenjima drugih. Kršćanin koji je tako odgojen, da sam sobom upravlja,
živjet će u skladu s biblijskim načelima. Kad ga Duh Sveti pozove na poslušnost i izlaganje istine, on neće poput
sluge robovati običajima, tradicijama, organizacijama i njihovim vođama. Želi li se razumjeti zašto su protestantske

12
crkve 1840. godine odbacile ponoćni poziv, prijeko je potrebno razumijevanje tih načela. Svi oni koji danas očekuju
glasan poklik mogu biti poučeni njihovim iskustvom.
“Djelo se nije oslanjalo na ljudsku mudrost i znanje, nego na Božju silu. Nisu najdarovitiji, već najponizniji i
najodaniji prvi čuli i poslušali poziv. Farmeri su ostavljali svoje usjeve na njivama, obrtnici svoj alat i sa suzama
radosti krenuli da objave upozorenje. Oni koji su prije vodili djelo bili su među posljednjima koji su se pridružili
ovom pokretu. Crkve su uglavnom zatvorile vrata ovoj poruci i velik broj onih koji su je prihvatili istupio je iz
njihovih redova.” (E. G. White, Great Controversy, str. 402)

Odbacivanje glasnog poklika

Kao žrtve pogrešnog odgoja koji ljude dovodi u stanje da se slijepo drže zastarjelih, konzervativnih pogleda, i sa
strahom da ne napuste dotad ugažene staze, crkve su oko 1844. godine odbacile ponoćni poziv. Na isti će način svi
oni koji su žrtve pogrešnog odgoja, u kojem se je nejasno podučavala samodisciplina, odbaciti glasni poklik.
(pogledaj Studies in Christian Education by E. D. Sutherland, M. D.)
U očekivanju drugog Kristovog dolaska, danas i u našim redovima prijeti opasnost da se ponovi iskustvo ostalih
protestantskih crkava. Zato što su odbile reformu odgoja, njihovi vođe i laici nisu bili pripremljeni za ponoćni poziv.
Zbog toga što tada nije bila provedena reforma odgoja, općenito je vladalo mišljenje da samo oni koji su stekli
naobrazbu u sklopu crkvenog sustava mogu biti propovjednici i imati pravo na primanje desetine. One su uspostavile
crkveni red koji je konačno prisilio i svu djecu Božju (Njegovu pravu Crkvu na Zemlji) da ih napuste. Ako bi netko
od prave Božje djece, bio to propovjednik ili netko drugi tko je odan istini, bio isključen, time mu se ni u kom
slučaju ne bi oduzelo pravo na primanje pomoći od ostale Božje djece, jer je on i nadalje član prave Crkve. (U
ovome svijetu biti član crkvene organizacije ne znači automatski pripadati pravoj Kristovoj Crkvi. Pravu Crkvu tvore
svi oni koji ljube Boga i vrše Njegove zapovijedi. Pogledaj The Upward Look, str. 315.)
Kada su naši čelni ljudi krajem 19. i početkom 20. stoljeća odbacili reformu odgoja i krenuli putem koji nas je
doveo do situacije u kojoj se danas nalazimo, Ellen White je pisala:
“Gospodin ne želi da djelo na jugu bude pritiješnjeno takozvanim postojećim, službenim kanalima. Pokazalo se
da njegovo ograničavanje preko službenih kanala ne može dovesti do uspjeha. Radnici koji su svakodnevno
ispunjeni nebeskom mudrošću i gorljivošću, moraju djelovati po Božjem nalogu. Oni ne trebaju čekati da prime
ljudske upute.” (E. G. White, Selection from the Testimonies for the Church, str. 62)
Ono što se nekad pokazalo nemogućim, i u proteklim se desetljećima uvijek nanovo pokazalo nemogućim.

Povezanost kršćanskog odgoja i desetine

Savršeni scenarij koji pokazuje povezanost između kršćanskog odgoja i odnosa prema desetini dr. Sutherland je
sažeo sljedećim riječima:
”Prvobitni kršćani su brzo i djelotvorno nosili Evanđelje u svijet. U njihovim su se školama podučavali samo oni
predmeti koji su pripremali učenike za Božje djelo. Svijet je njihove odgojitelje smatrao čudnim, neobičnim i
konzervativnim ekstremistima. Ali ti kršćanski odgojitelji su dali sve od sebe kako bi od svojih učenika što prije
napravili dobre borce. Škola se tada nije pohađala samo zato da bi se završio studij i steklo zvanje kao što je to
postalo uobičajeno na visokim svjetovnim školama. Poslije se, preko poluobraćenih neznabožačko-kršćanskih
učitelja, uvukla ideja o studiju i stupnjevima, koja je izrasla u odgojni monopol pod nadzorom crkvenih glavešina.
Bez priložene završne diplome i titule nikome nije bilo dopušteno podučavanje ili propovijedanje. (Valja primijetiti
kako je posljedica toga bila da se sva desetina plaća samo onima koji su predodređeni posjedovanjem određene
naobrazbe.)
Jedan od najozbiljnijih razloga za protivljenje takvom običaju jest zatvaranje studentovog duha prema istini.
Skoro svaku vjersku obnovu začeli su jednostavni laici jer su crkveni vođe stjecanjem naobrazbe po pravilu postajali
konzervativni. Konzervatizam je posljedica tvrdokornog, mehaničkog studija s ciljem zadobivanja titule. Studenta se
po sili navike drži kao u mlinskom kolu; sličan je nekomu tko neprestano ide, ali nikad nikamo ne stiže. Ako se
takvim apsolventima iznese istina, to ih baš previše ne oduševljava, osobito ako to učini neki laik. Po njihovom
shvaćanju oni bi trebali biti ti kanali kroz koje svjetlo dolazi ljudima (i jedini koji imaju pravo na desetinu).
Istinitost ove izjave potkrijepljena je povijesnim dokumentima. Motley, koji nam iznosi iskustva reformatora u
Nizozemskoj, tim je povodom pisao o ograničenjima laika od strane papinskog sustava obrazovanja: ‘Mi
zabranjujemo svim laicima da razgovaraju i istražuju Sveto pismo – bilo javno ili tajno – to se posebno odnosi na

13
nejasnu ili tešku građu. Ono se ne smije čitati, podučavati ili tumačiti od strane onoga tko nije studirao propisanu
teologiju, priznatu od strane nekog uglednog fakulteta.’ On je k tome nadodao da je ‘došlo do neopisivog gađenja
kod konzervativaca u Crkvi i državi prema ljudima koji su bili niskog podrijetla, sa skromnom naobrazbom i
nepoznavanjem hebrejskog – klobučarima, sedlarima, kožarima, glasonošama i sličnima – koji su počeli
propovijedati i vjerojatno prekomjerno podsjećati na to da prvi učenici – izabrani od osnivača kršćanstva – nisu bili
doktori teologije ili vlasnici diploma poznatih sveučilišta.’
Većina školovanih ljudi 1844. godine odbila je prvu anđeosku vijest, jer im ona nije bila objavljena na uobičajen,
službeni način. ‘Činjenica da su ovu vijest većinom propovijedali laici isticana je kao argument protiv nje ...
Mnoštvo koje je slijepo vjerovalo svojim pastorima odbilo je poslušati upozorenje.’ E. G. White, Great Controversy,
str. 380” (Special Studies in Education, str. 96,97)
Kao što se oni nisu odazvali ponoćnom pozivu, isto će tako pod utjecajem svjetovnog odgoja biti odbačena glasna
vika. Uskoro će Bog okončati svoje djelo na potpuno neočekivani način. Hoćeš li ga tada odbaciti zato što se nije
odvijalo onako kako si ti očekivao? Hoćeš li odbaciti posljednju objavu istine ako ona ne bude upućena od strane
ovlaštenih osoba, bez crkvenog odobrenja? Hoćeš li je odbaciti ne poklonivši joj svoje vrijeme, talente i novac zato
što je pristigla sa strane s koje se nisi nadao? Je li tvoj duhovni pogled doista toliko zatvoren da još vidiš samo
vanjski oblik organizacija s njihovim vjerskim opredjeljenjima? Zar ne možeš razlikovati samo priznanje vjere od
stvarnosti? Jesi li put kojim ideš u velikoj borbi izabrao na osnovi onoga što vidiš vlastitim očima? Jesi li općenito
sposoban pravilno prosuditi ono što ne ovisi samo o vanjštini? (Ivan 7,24)
U posljednjem velikom Božjem djelu za ovaj svijet “Gospodin će djelovati preko skromnih oruđa upravljajući
umom onih koji se budu posvetili Njegovoj službi. Radnici će biti osposobljeni više pomazanjem Njegova Duha
nego školskim obrazovanjem.” (E. G. White, Great Controversy, str. 606)
Obratimo sada pozornost na sljedeći odlomak u kojem je dr. Sutherland mudro razmotrio način na koji će Sotona
pokušati zavesti adventiste kako bi odbacili glasan poklik. Zapazimo međusobni utjecaj odgojnih metoda, sustava i
desetine. Ako si s obzirom na naobrazbu onemogućen opažati i razumijevati duhovne stvari, onda ćeš instinktivno
izvući zaključak da se Crkva (koja je nedvojbeno nešto duhovno) sastoji od onoga što se može vidjeti. Kada je o njoj
riječ, bit ćeš sklon vjerovanju da se radi o običnoj zemaljskoj organizaciji sa svim svojim odredbama, statutima,
ispravama, infrastrukturom i administrativnom papirologijom. Takvo shvaćanje će, prvo, odrediti tvoje mišljenje tko
je priznati pastor ili propovjednik, a drugo, koga treba podupirati darovima i desetinom.
“Sotona će upotrijebiti svu svoju zavodničku moć kako bi za vrijeme glasnog poklika, u samome vrhu Crkve
adventista sedmog dana, posjedovao svoju skupinu ljudi. Oni će posao poniznih, skromno obrazovanih ali od Svetog
Duha vođenih oruđa promatrati s istom odbojnošću kao što su to 1844. godine činili vođe protestantskih zajednica.
Bog želi da se u našim školama obrazuje veliko mnoštvo ljudi, ali ne želi da oni budu odgajani s istim odnosom
prema istini kao apsolventi drugih vjerskih zajednica prije 1844.” (Special Studies in Education, str. 97,98)
Kad je riječ o desetini i darovima, tada se radi o nečemu značajnijem nego što je samo pitanje kojoj ćemo
organizaciji poslati novac. Ovdje se radi više nego o samom novcu, naime, tko će upravljati Božjim novcem na
ovome svijetu. S tim je usko povezan svršetak Božjeg djela. Toliko dugo koliko ćeš svojim novcem pružati potporu
vjerskom otpadu, nećeš doživjeti buđenje ili obnovu jer “gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce” (Matej 6,21).

14
 Dodatak

Ostali citati o upotrebi desetine

(sastavljeni od strane nakladnika)

Namijenjena je za propovjedničku službu, to jest za objavljivanje Evanđelja

“Bog danas od nas ne očekuje ništa manje nego što je nekad očekivao od svojeg naroda. U usporedbi sa
starozavjetnim Izraelom, nas je darivao u još većoj mjeri. Njegovo će djelo i sada i u budućnosti iziskivati sredstva.
Veliko djelo spašavanja duša mora uznapredovati. U obliku desetine, zajedno s darovima i žrtvom, Bog je poduzeo
dostatne mjere kako bi osigurao sredstva za svoje djelo. Njegova je namjera da se djelo Evanđelja u potpunosti
uzdržava. On potražuje desetinu kao vlastitu svojinu. Taj novac se uvijek treba smatrati svetom pričuvom i prilagati
u Njegovu riznicu kako bi služio napretku Njegovog djela i omogućio da Njegovi vjesnici budu poslani u udaljena
područja, do najudaljenijih dijelova svijeta.” (E. G. White, Review and Herald, 8.prosinca 1896.)
“Gospodin je objavljivanje Evanđelja učinio ovisnim o posvećenim sposobnostima, dobrovoljnim darovima i
žrtvama Njegovog naroda. Dok je ljude pozvao na propovijedanje Riječi, cijeloj Crkvi je dodijelio povlasticu da
pružajući potporu svojim sredstvima sudjeluje u Djelu. Njezin daljnji zadatak je da se, kao Njegov predstavnik, brine
o siromašnima. Bog potražuje desetinu od naših cjelokupnih primanja kao svoje vlasništvo. Ona se može
upotrebljavati samo kao potpora onima koji su se obvezali objavljivati Evanđelje. Osim toga, Bog zahtijeva od nas
darove i žrtve za Njegovo djelo, kao i vođenje skrbi o potrebama siromašnih. On bi se, dakako, i bez nas ljudi mogao
brinuti za napredak svojeg djela u svijetu, kao i za siromašne. On nas moli da Mu služimo i predamo svoje darove ne
zato da bismo time mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu i svojim bližnjima, nego zbog toga što služba i
spremnost na žrtvu u korist drugoga jača duh dobročinstva u srcima darivaoca. To nas isto tako dovodi u užu
zajednicu s Onim koji je bio bogat, ali je radi nas postao siromah, kako bismo mi Njegovim siromaštvom postali
bogati. Samo ako na taj način slijedimo primjer našeg Spasitelja, naš će se karakter preobličiti u sliku Njegovog.” (E.
G. White, Review and Herald, 9.svibnja 1893.)
“Ustanove kojima se Bog služi u vođenju svojeg djela na zemlji moraju biti uzdržavane. Crkve treba pozvati u
život, moraju se osnivati škole, a nakladničkim kućama je potreban određen kapital kako bi djelo krupnim koracima
napredovalo i istina se mogla prenijeti u sve dijelove svijeta. Ove su ustanove određene od Boga i trebale bi biti

15
uzdržavane desetinom i velikodušnim darovima. U omjeru kojim se djelo širi, potrebna su i sredstva kojima bi se
svakoj njegovoj grani omogućio napredak. Oni koji su se obratili k istini i postali dionici Njegove milosti, mogu
postati Kristovim suradnicima prinašajući dobrovoljne žrtve. Ako u srcima članova Crkve postoji želja da se za
Božje djelo više ne poziva na dobrovoljno prikupljanje sredstava, oni time pokazuju da su zadovoljni njegovim
zastojem.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 4. svezak, str. 464)
“Primila sam posebno jasnu i određenu vijest upućenu našim vjernicima. Zamoljena sam da im prenesem da čine
pogrešku što upotrebljavaju desetinu u različite svrhe. One su same po sebi dobre, ali nisu svrha za koju je desetina
po Gospodnjoj Riječi zapravo predviđena. Oni koji se na taj način odnose prema desetini, odstupaju od Božjeg plana.
On će ih zbog toga pozvati na odgovornost. Netko je mišljenja da se desetina može upotrebljavati za školske potrebe,
drugi misle da bi se njome mogli plaćati kolporteri. Ali čini se velika pogreška ako se desetini uskrati njezina prava
namjena – uzdržavanje propovjednika. Danas bi bilo potrebno da tamo gdje imamo samo jednog osposobljenog
propovjednika bude njih stotinu. Bog ne može s odobravanjem gledati naše sadašnje stanje. Iz Njegove se riznice
otuđuju sredstva koja su namijenjena djelu Evanđelja u bližim i udaljenim područjima. Oni koji vijest istine
objavljuju pred velikim skupovima i još k tome idu od kuće do kuće, obavljaju dvostruko misionarsko djelo. Njihova
primanja zbog toga ni u kom slučaju ne smiju biti smanjena. Upotreba desetine mora našem narodu biti sveta. Mi se
prije svega moramo čuvati od svega što se suprotstavlja sadašnjoj objavi istine.” (E. G. White, Echoes from the
Field, 21. lipnja 1905.)
“Uputivši svoje učenike da idu po cijelome svijetu i propovijedaju Evanđelje svakom stvorenju, Krist je ljudima
dao u zadatak da svijetom rašire Radosnu vijest. Ali dok jedni odlaze propovijedati, drugi su pozvani da dosljedno
ispunjavaju svoje obveze u vezi s desetinom i darovima. Time bi se trebala uzdržavati propovjednička služba i po
cijelom svijetu rasprostraniti istina u tiskanom obliku. To je sredstvo kojim se Bog služi da bi uzdignuo čovjeka. To
je upravo ono što mu potrebno da se njegove najdublje težnje srca i najviše sposobnosti duha probude i pokrenu na
rad.” (E. G. White, Testimonies for the Church, 4. svezak, str. 472)

Nije namijenjena za održavanje molitvenog doma

“‘Naredi Izraelcima da ti za svjetlo donose čistoga ulja od istupanih maslina, tako da svjetlo neprestano gori.’
(Izlazak 27,20) To je trebala biti neprestana žrtva kako bi Božji dom mogao biti propisno opskrbljen i osposobljen za
bogoslužje. Božji narod bi se danas trebao prisjećati da je Božji dom Gospodnje vlasništvo i da je za njegovo
održavanje potrebno voditi savršenu brigu. Ali sredstva za to ne bi se trebala uzimati od desetine. Desetina bi se
trebala upotrebljavati za samo jednu svrhu – uzdržavanje propovjednika koje je Bog pozvao u djelo. Ona je
namijenjena za uzdržavanje onih koji ljudima daju Riječ života i nose teret Božjeg stada.” (E. G. White, Echoes from
the Field, 21. lipnja 1905.)
“Ima propovjednika kojima je plaća uskraćena. U njihovom slučaju Božja riječ se nije poštivala. Oni koji su
odgovorni za održavanje crkvenih prostorija trebaju primiti potrebna sredstva kako bi ih održavali u dobrom stanju.
Ali se novac za tu svrhu ne bi trebao uzimati od desetine.” (E. G. White, Echoes from the Field, 21. lipnja 1905.)

Nije namijenjena za sporedne crkvene izdatke

“Svatko komu je dodijeljena čast da se brine o crkvenoj blagajni, mora pozorno upravljati desetinom. Bog ne
odobrava da se iz nje novac izdvaja i koristi u druge svrhe. To isto vrijedi i za sporedne crkvene izdatke. Za tu se
svrhu treba otvoriti fond iz redovitih prihoda. Kad bi članovi crkve u odijevanju i svim ostalim izdacima pokazivali
samoodricanje i bili štedljivi, ne bi vladala nestašica novca. Tada bi desetina porasla i bilo bi priloženo dovoljno
novca da se pokriju svi crkveni izdaci.” (E. G. White, An Appeal for Mission, str. 24)
“Pokazano mi je da je za namirenje sporednih crkvenih troškova pogrešno upotrebljavati desetinu. U tom se
slučaju odstupa od njezine pravilne upotrebe. Da se namire ti troškovi, bilo bi puno bolje kad se ne biste tako
skupocjeno odijevali, kad biste ograničili svoj raskošan život i odrekli se samih sebe. Ako tako činite, savjest vam je
čista. Ali znajte da svaki put kad se dotaknete novca iz Božje riznice da namirite redovne crkvene troškove,
potkradate Boga.” (E. G. White, Special Testimony to Battle Creek Church, str. 6-7)

Nije namijenjena za pomoć siromašnima

16
 “Svjetlo koje sam dobila od Boga sasvim je jasno i razumljivo. Svaka crkva mora nositi svoj vlastiti teret. U
određenim okolnostima dolazi do toga da neki osiromaše. Moguće je da nisu bili štedljivi i da nisu znali kako se
upravlja novcem. Kod nekih je bolest, nespretnost ili nesreća uzrok njihovog siromaštva. Bez obzira na razlog,
činjenica je da im je potrebna pomoć. Pružanje pomoći važan je sastavni dio evanđeoskog djela u kraju u kojem
živimo. Tim nesretnim ljudima koji se nalaze u nevolji nikad se ne bi smjela zatvarati vrata da negdje drugdje traže
pomoć. Neka svaka crkva osjeti svoju vlastitu odgovornost i neka s posebnim zanimanjem primi te jadne i nezbrinute
duše. Zasigurno se može brinuti za jednu ili dvije osobe. Ali za to ne bi trebalo upotrebljavati desetinu. Riječ Božja
nam propisuje njezinu upotrebu. Upravitelji su i siromah i bogataš, i s obzirom na svoje materijalno stanje odgovorni
su donijeti čitavu desetinu u riznicu. Bog je svakom dodijelio posao prema njegovim sposobnostima. Crkve ne bi
smjele svoju zadaću zbrinjavanja bližnjih prebacivati na druge. To nije u redu.” (Manuscript Releases,3. svezak, str.
218)
“Desetina je namijenjena za posebnu svrhu. Ona se ne bi trebala smatrati fondom za siromašne. Ona je
namijenjena uglavnom za uzdržavanje onih koji svijetom šire i objavljuju Božju vijest. Desetini se ne bi smjela
oduzeti ta svrha.” (E. G. White, Review and Herald, 1.prosinca1896.)

Upotrebljava se u iznimnim slučajevima (gdje je veliko siromaštvo) za gradnju mjesta okupljanja

“Postoje iznimni slučajevi u kojima je zbog velikog siromaštva prijeko potrebno posegnuti za desetinom kako bi
se omogućila izgradnja najskromnijeg mjesta za okupljanje. Ali to se ni u kom slučaju ne odnosi na Battle Creek ili
Oakland. Neka si oni koji se sakupljaju na bogoslužje predoče Kristovo samoodricanje i samopožrtvovnost. Neka
ona braća koja se smatraju djecom Božjom razmisle čega se mogu odreći i koje bi idole morali odbaciti kako bi u
svakom pogledu bili vrlo štedljivi. U svakom bi se domu trebala nalaziti kutijica u koju bi se stavljao novac koji bi se
upotrebljavao za potrebe crkve. Kad bi crkve poput Battle Creeka i Oaklanda pokazale duh samoodricanja više nego
dosad, Božja riznica bi bila prepuna novca pa bi se prema svakome tko sudjeluje u podučavanju i objavljivanju
istine moglo korektno odnositi.” (E. G. White, Special Testimony to the Oakland and Battle Creek Churches, str. 10-
11)

Nije namijenjena za nedjelotvoran rad

“Oni koji se posvećuju propovjedničkoj službi, uzimaju na sebe naročito veliku odgovornost. Propovijedanje
Evanđelja je uzvišen i svet poziv. Ako se pravilno obavlja, rad evanđeoskog djelatnika trebao bi u Crkvu dovesti
mnoge duše. Mnogi su učinili pogrešku što su se dali opunomoćiti za tu dužnost. Umjesto objavljivanja Riječi, bilo
bi bolje da se prihvate nekog posla koji odgovara njihovim sposobnostima. Njihova primanja podmiruju se iz
desetine, ali budući da ulažu premalo napora, to se više ne bi smjelo dopustiti. U tom slučaju propovjednička
služba gubi svoj sveti karakter.” (E. G. White, Manuscript Releases, 17. svezak, str. 305)
“Za ozbiljne i ustrajne djelatnike Bog ima svoje zahtjeve. Mi smo dosada desetinu smatrali blagoslovom. Neka ne
dođe do toga da razvojem otpadništva mnogima koji je primaju ona bude zamka. Vrlo je ozbiljno ako su ljudi koji
se uzdržavaju desetinom na osnovi plodova svoga rada samo potrošači, a ne proizvođači. Radnici moraju
pokazati bolje rezultate nego što je to bio slučaj u prošlosti, jer na dosadašnji način ne čine uslugu sebi, a ni Božjem
djelu. Braćo, radite! Idite u Božji vinograd i radite za duše. Nijedan posao neka vam ne bude pretežak. Bog vidi da
neki koji su već mnogo godina u djelu, i za to primaju novac, gaje sebičnost. Pogodne situacije koje su im se
nudile ostale su neiskorištene. Neradom i nezainteresiranošću oni su oslabili svoje duhovne i tjelesne snage.”
(E. G. White, Manuscript Releases, 17. svezak, str. 248-249)
“Uzvišen cilj našeg djela jest da se onima koji se nalaze u tami donese svjetlo. Njime je obuhvaćen cijeli svijet.
Božji vjerni sluge ne bi se trebali predugo baviti vjernicima koji su već dugo vremena u istini. Time se nepotrebno
prevelik dio posla svodi na crkvu. Božji narod se ne bi trebao oslanjati na to da drugi obavljaju njegov posao. Neka
Božji izaslanici nose pobjedu križa u udaljene krajeve. Oni bi istodobno trebali pozivati članove crkve da upućuju
svoje molitve, poput oštrih srpova, u žetvena polja. Neka crkva odabere propovjednike i starješine koji su odani
Bogu. Oni trebaju izabrati službenike koji će vjerno vršiti svoju dužnost u sakupljanju desetine. Ako se
propovjednici pokažu nedorasli svojoj zadaći, ako o svim važnim stvarima ne izvješćuju crkvu, ako Bogu ne
vraćaju natrag Njegovu svojinu, ako ne vode brigu o čestitosti i odanosti njima podređenih službenika te o
priljevu desetine, tada se nalaze u opasnosti. Oni zanemaruju priliku koja crkvi donosi blagoslov ili

17
prokletstvo, i zato ih treba razriješiti dužnosti, a na njihovim mjestima dati priliku drugima. ” (E. G. White,
Review and Herald, 1.prosinca1896.)

Može se koristiti za liječničko evanđeosko djelo

“On (Kellog) je rekao da će, ako se ne odobre sredstva da se crkvi objavi Evanđelje preko zdravstvenih djelatnika,
u tu svrhu preustrojiti desetinu namijenjenu konferenciji. Vi se trebate dogovoriti i skladno surađivati. Mislim da je
za njega (Kelloga) prijeko potrebno da odvoji novac iz riznice. Ako ti djelatnici redovno daju desetinu, pitam se
zašto bi trebalo predstavljati problem da se izdvoji ta suma novca za unapređenje zdravstveno-evanđeoskog
djela?” - Pismo 51a, 1898., str. 1, upućeno Uriahu Smithu i G. A. Irwinu, 6.lipnja 1898. (E. G. White, Manuscript
Releases, 7. svezak, str. 366)

Nije namijenjena za politiku

“One učitelje koji se u crkvi i školi bave politikom, smjesta treba razriješiti njihovih dužnosti jer Bog neće s njima
surađivati. Desetina se ne bi smjela upotrebljavati za financiranje nečijih govora u kojima obrađuju politička pitanja.
Svaki učitelj, propovjednik ili vođa u našim redovima, koji ima potrebu da iznosi i razlaže svoja politička stajališta,
mora se, kao prvo, obratiti ili odreći svoje službe. Njegov utjecaj kao Božjeg suradnika mora se osjetiti u
zadobivanju duša za Krista ili mu se mora uskratiti ukazano povjerenje. Ako u njegovom životu ne dođe do
promjene, tada će nam neprestano nanositi samo štetu.” (E. G. White, Fundamentals of Christian Education, str.
477)

18