Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...

FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 7

Tea Rogi Musa
METAFORIKA U PSOVCI JANKA POLIA KAMOVA
PRILOG POETIKOM KONSTITUIRANJU HRVATSKE
PJESNIKE AVANGARDE
dr. sc. Tea Rogi Musa, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, izvorni znanstveni lanak
UDK 821.163.42.09 Poli Kamov, J.-1
821.163.42.02 Avangarda
U radu se opisuje metaforika u zbirci Psovka J. Polia Kamova s obzirom na dva
interpretacijska konteksta: oponiranje kanonu moderne raslojavanjem njezinih
semantikih i versikacijskih amblema te prinos artikuliranju formacijskih obiljeja
hrvatske pjesnike avangarde. S obzirom na moguu tipologiju metafora u pjesnikom
tekstu na pet razina metafora-rije, metafora-reenica i metafora-tekst te metafora-
funkcija i metafora-konstrukcija destrukcija kanona moderne prepoznaje se na prvim
trima razinama, dok se avangardistiko naelo formira na razini funkcije kao poetike
orijentacije. Metafora-funkcija i metafora-konstrukcija uvrtavaju Polia u avangardni
stilski kompleks i upuuju na odstupanja od esteticizma moderne. Na formalnom planu
u zbirci se prepoznaju pravilne sintaktike sheme, a transparentnost metaforikoga sloja
omoguena je prepoznavanjem postupaka pjesnikove intencije kao znakova njegove
metapoetike svijesti.
Kljune rijei: metafora; rije; reenica; tekst; funkcija; konstrukcija; avangarda
1. Psovka izmeu moderne i avangarde
Janko Poli objavio je zbirku pjesama Psovka u vlastitoj nakladi 1907. u Zagrebu, a
kako svjedoe suvremenici i kritike u onodobnoj periodici, naila je na nepovoljan
odjek
1
. Kao izrazit disonantni ton u kontekstu esteticistike poetike moderne, najavila

1
O prvim kritikama Psovke knjievni su povjesniari pisali vie nego o samoj zbirci, a Matoeva odrednica
da je Kamovljeva zbirka lirika lizanja i poezija pljuckanja postala je paradigmatski i antologijski dio
matoevskoga kritiarskoga diskursa, bez obzira na to to je to stajalite sam Mato nakon Kamovljeve smrti
revidirao. Usp. Petra (1980).
8
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
je jezine, motivske i svjetonazorske preokupacije potonjega ekspresionizma. Versi-
kacijski je oponirala modernistikoj postavci o skladu forme i sadraja, a preuzimanjem
biblijskoga verseta naslonila se na kranjevievsku tradiciju s kraja XIX. st., no nije
posve ignorirala sredinji kanon hrvatske moderne. Na motivskom planu Poli zadrava
zaokupljenost krajolikom, i to onim domaim, prepoznatljivim (primorskim, za nj
zaviajnim) te uvjetovanost ponaanja i reakcija lirskoga subjekta vremenskim
prilikama i konkretnim prostornim koordinatama unutar realnih drutvenih okolnosti,
u kojima se kretao pjesnik u doba nastanka zbirke. Razmjerna su novost bili motivi
tjelesnosti, raspada mladoga tijela, seksualne disfunkcije, delirija, erotske ekstaze i
destruktivne strastve nosti, no i oni su kontekstualizirani u prepoznatljive okvire
raspada obiteljskoga moralnoga i emocionalnoga naslijea, koje funkcionira na razini
cjeline zbirke kao tematska platforma koja proizvodi i objanjava veinu frustracija i
dvojbi lirskoga subjekta. S obzirom na izrazit osporavateljski ton, lirski subjekt
transponira agresivan emocionalni sadraj, istie svoj destabilizirani poloaj u obitelji,
drutvu, ukupnoj kronotopski razaznatljivoj tradiciji i njezinim etikim i religijskim
amblemima. Kako bi istaknuo podijeljenost svojega bia i ljudskoga morala kao
drutvene kategorije, pjesnik je posegnuo za biblijskim intertekstom kao univerzalno
razumljivim priru nikom o vrednotama dobra i poastima zla, opredijelivi se tako za
bipolarnu ideju svijeta, u kojoj je njegov lirski subjekt na strani ukinute slobodne volje i
robuje iskljuivo niskim nagonima, nasuprot raniranim ali lanim idealima ljepote
i sklada.
Kamov problematizira prastaru dihotomiju o dogmi s jedne i slobodi s druge strane,
poistovjeujui slobodarski duh s tjelesnom rasputenou i odmakom od kran skoga
udorea. Primitivni nagoni postaju nadreeni onima drutveno i kulturoloki
ovjerenima, ime se pjesnik pribliio avangardistikoj modi anarhije, ali nije ju primijenio
na formalno-metrikom planu. Naprotiv, kompozicija zbirke razmjerno je tradicionalna i
odnosi se prema lirskom subjektu kao prema dominantnoj i smislotvornoj svijesti (to je
kanonsko obiljeje moderne, koje je Kamov nesvjesno anticipirao) pa tako naznauje
uvodne pjesme koje objanjavaju subjektov poloaj u svijetu, sredinju pjesmu o solarnom
simbolu, nakon ega slijedi pad u tjelesni rasap, no zbirka zavrava u ditirambskom tonu,
za koji nije posve jasno je li autentian rezultat pjesnikove autorske zamisli o usponu i
padu subjektova bia ili je tek poetika nedosljed nost koju su proizvela mnogobrojna
nefunkcionalna ponavljanja i sintaktiki parale lizmi, koji su stoga morali biti i semantiki
opravdani pa ih je pjesnik zato uvrstio u posljednju pjesmu zbirke.
Polieva kompozicijska i sintaktika rjeenja dovode u pitanje razinu njegove
metametrike svijesti, iako se sigurno namjerno suprotstavio akcenatsko-silabikoj
versikaciji, koja je dominirala hrvatskom modernom. U njegovu nekarakteristinom
slobodnom stihu nasluuje se spontani izriaj potonjega ekspresionizma, o kojem Poli
nije imao formacijske svijesti. Psovka je nastala 1905., pjesnik nije dostatno poznavao
zakonitosti vezanoga stiha niti je kao osamnaestogodinjak imao namjeru nasljedo-
vati lirsku tradiciju hrvatskoga esteticizma. Knjievna historiograja redovito je zbirku
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 9
potpuno izdvajala iz korpusa moderne
2
, iako je rano uoena signikantnost biblijskoga
interteksta, a Polieva inaica slobodnoga stiha tumaila se kao prozni govor, koji
oponaa psalmian ton Staroga zavjeta
3
. Na taj se nain uvrijeila interpretacija prema
kojoj se u biblijskoj formi prenosi sadraj upravo suprotan biblijskom svjetonazoru
(ogledni je primjer preljubnika i antijobovska Pjesma nad pjesmama). Polieva osuda
kranskoga morala inzistira na ironiji i psovci kao parolama svijeta bez boanske
dogme, no njegov lirski subjekt ne nalazi spas i zadovoljstvo u svojoj pobuni nego upada
u prazno nitavilo, kojemu na formalnom planu odgovara neuravnoteena poetska
dikcija. Izmjenama entuzijastinih lucidnih trenutaka i mranih padova u oaj najjasnije
se izraava smisao pjesnike pobune, kao u pjesmi Finale, u kojoj subjekt sagledava svoj
poloaj u prolosti, sadanjosti i budunosti, okruen ivim tijelima kojima je umrla
dua (te mrtve due vlastitu prolost gledaju kroz zlatne krieve i mramorne
spomenike).
Sve pjesme u Psovci danas se mogu itati kao dokumenti o njihovu tvorcu, studije
o moralu i meuljudskim odnosima i kao analiza nagona i podsvjesnih trauma
4
.
Neujednaena poetska struktura pridonijela je inauguraciji Kamova kao pjesnika karika-
ture, apsurda i groteske u slubi artikuliranja kompleksnosti pojma slobode pojedinca.
Tmuran, iskrivljen i karikiran krajolik nije uvijek uspjelo uklopljen u Polievu
stvaralaku koncepciju, koja nije bez programsko-drutvenoga cilja, bez obzira na to to
on nije nedvosmisleno istaknut. Ogoljen lirski subjekt, svjestan apsurdnosti svojih
staja lita, upuuje na spontani avangardizam Polieva svjetonazora, no zbirka u cjelini
nema jasnu avangardistiku zionomiju, iako je izrazito antikonformistiko poetsko
djelo i nadaje se kao inovatorski prethodnik formacijske avangarde koja zapoinje oko
godine 1910., kad Poli ve zavrava svoj knjievni i ivotni put. To ga u periodiza cij-
skom smislu ini jedinim hrvatskim pjesnikom kojega bi se moglo smatrati preteom
nekoga stilskoga kompleksa koji je dominirao europskim (u ovom sluaju u manjoj mjeri
i hrvatskim) pjesnitvom.
Sa svijeu o izdvojenosti Polieve knjievne pojave, prvi je V. erina, i sam pod
utjecajem avangardnoga pokreta, napose talijanskoga futurizma, upozorio na obiljeja
Psovke koja anticipiraju poetiku europske pjesnike avangarde
5
. Senzibilitet njegova
lirskoga subjekta, duh epohe kojoj pripada i literarna koncepcija koju eli osporiti
upuuju na umjetniku paradigmu koja je zaivjela nakon pjesnikove smrti, no u Psovci
je ta osporavateljska metoda nedovoljno zorno artikulirana. Da bi uope postala inter-
pre tacijski vidljiva, nuna je primjena itateljskih strategija koje uspijevaju deifrirati i
razgraniiti pjesme nastale prigodno, kao plod osobnoga duevnoga stanja i trenuta-
noga nadahnua od pjesama koje zrcale postojanje pjesnikove metatekstualne svijesti

2
Usp. upi (1931), imi (1937), Katelan (1950).

3
Usp. Milanja (1996).

4
O autobiograzmu u Polievu pjesnitvu usp. Urem (2006).

5
Usp. erina (1921).
10
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
koja se obraunava s onim elementima hrvatskoga pjesnitva i kulturnoga naslijea
koje dri zastarjelima.
Od poetka 1970-ih naovamo pojaan je interes za Kamova kao rubnu knjievnu
pojavu koja predstavlja jedini koherentan opus na prijelazu dvaju razdoblja, dovodi u
pitanje kanon i ukus hrvatske moderne, no podlijee opreci izmeu potrebe za
eksperimentom, inovativnou i originalnim formalnim zahvatima i one za armacijom
svjetonazora koji se bori protiv hrvatske, domae malograanske uskoe to proizlazi iz
pjesnikova stvarnoga osobnoga sukoba s drutvenom sredinom. Poli nije beskom-
promisni antitradicionalist, on upravo trai nova nadahnua u tradiciji i nastoji se u nju
uklopiti. Njegovo opredjeljenje protiv moderne ima posve uske, hrvatske izvore, to je
dio suvremene mu kritike odmah pozdravio
6
. Odbacivanje moderne Mato tumai kao
plagiranje Kranjevia, a neartistiki jezik kao knjievniku pozu i neutemeljeno
nametanje vlastite poezije kao posljedice osobne tragine sudbine. U takvu pristupu,
Kamov je zadugo bio obiljeen kao prognanik iz hrvatske knjievnosti kojemu je
izdvojenost bila literarni program. Mato ne primjeuje da je Kamov svjestan
uzaludnosti svojega bunta, to je stav karakteristian za avangardistiki duhovni
elitizam i utopizam
7
. Potreba prevrednovanja i optimalna projekcija u budunost
8
kao
utopijski projekt dvije su kljune poveznice izmeu Kamova pjesnika i avangardne
stilske formacije. Iz Psovke se mogu iitati osporavateljski svjetonazor i pjesnikova
umjetnika nakana te svjesno izdvajanje iz aktualne mu pjesnike produkcije. Kao toka
knjievnopovijesnoga diskontinuiteta nastojao je resemantizirati tradicijske motive
hrvatske kulturne batine, a Psovka se nametnula kao signikantan kontrast
muzikalnosti i likovnosti esteticistikoj lirinosti moderne.
Poliev diskurs u Psovci vrvi afektiranim leksikim doskoicama koje nisu uvijek
sintaktiki dotjerane, to upuuje na nerazmjer izmeu autorova kreativnoga poten-
cijala i spisateljske zrelosti pa nefunkcionalno odstupa od gramatikih pravila i
mjestimice pie kolokvijalnim idiomom kojemu je glavni cilj prenijeti drutvenu, a ne
poetsku poruku. Emotivno neuravnoteen lirski subjekt transponira i psiholoki
dokumentira motivske okosnice cijele zbirke: erotski i ljubavniki delirij kao izraz
slobodne ljubavi, eksplozivno iznoenje emocija te ulanane nizove svakovrsnih
reeksivnih asocijacija glavno obiljeje kojih su ironian i naoko rezigniran stav, ija
manifestacija ima zadau upozoriti na tobonju ravnodunost prema svakidanjoj zbilji,
koja svojom jalovou i ispraznou ne zasluuje subjektove visokofrekventne emocije.
Veina interpretatora Psovke (a o Kamovu je objavljeno vie o dvije stotine
bibliografskih jedinica i nekoliko monograja
9
) istie pjesnikovu preuranjenost u odno-
su na suvremenike. Naelne primjedbe koje se iznose na raun njegove spisateljske

6
O njem pohvalno pie M. Marjanovi (1907), na iji je lanak Mato reagirao (1907).

7
Usp. Slabinac (1988).

8
Usp. Flaker (1982).
9
Usp. Petra (1980) i Milanja (1996).
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 11
vjetine mogu se podijeliti u nekoliko skupina: ponajprije, tehniki propusti, koji se
odnose na stih i poetsku sintaksu (to je istaknuo ve Marjanovi); nepotrebna
ponavljanja i gomilanje usporedbi te neprimjeren sadraj koji mjestimice koketira s
pornograjom (Mato); sporan odnos prema suvremenoj mu knjievnoj paradigmi, a
time i trajno problematian poloaj na periodizacijskoj i klasikacijskoj osi (A. Flaker,
N. Ivaniin, G. Slabinac); smislena neodreenost (B. Popovi; potonja je moda
najotrija kritika opaska jer oduzima zbirci dio recepcijskoga potencijala
10
). Navedene
primjedbe, za koje sve odreda postoje opravdanja u pjesmama, usporeuju Kamova s
normom hrvatske moderne, premda bi se sve pjesme u Psovci openito mogle odrediti
kao reeksivne i opisne u kojima se iznosi neka ideja, stav o nekoj drutvenoj dogmi ili
proces sazrijevanja subjekta (uvijek obogaen krikom ili krupnom emotivnom gestom).
Prema tim odrednicama Psovka nije antilirina zbirka
11
, u njoj su poetski paralelizmi
brojni, a emotivna usmjerenost nedvojbena; tovie, inzistiranje na antitezi izmeu
pjesnika i ostatka svijeta upuuje na jasnu ideju da se dosljedno od prve do posljednje
pjesme strukturira emotivni i misaoni niz koji ini konzistentnu cjelinu, a zrcali
jedinstven i artikuliran svjetonazor, i drutveni i pjesniki. Kao vrhunac stvaralake
kreacije obino se istie Pjesma nad pjesmama, dok posljednje pjesme, osim zavrnoga
Finala, usporavaju erupciju i utiavaju subjektov glas. Mjestimina monotonija,
uzrokovana leksikim i sintaktikim ponavljanjima, manira je batinjena od moderne,
no izostaje modernistika estetika.
Izvornost je Poli nastojao postii poetizacijom tzv. nepoetskih tema, koje su ga
intimno nadahnjivale. Iako u slobodnom stihu, zbirka sadrava tradicionalna formalna
rjeenja: dekorativnost i deskriptivnost, razmjerno proziran metaforiki jezik koji
operira amblemima hrvatskoga pjesnitva XIX. st., egzaltiran i hipersubjektivan lirski
subjekt te narativna intonacija koju uvjetuju sintaktika ponavljanja, gomilanje
sastavnih veznika i povezivanje stihova u odnos glavne i zavisne reenice kao u proznom
tekstu. Poliev stil posljedica je nejasne predodbe o kompoziciji i razvoju motiva u
svakoj pjesmi pojedinano te na razini zbirke. Zbog kompozicijske labavosti, u svim
pjesmama, osim donekle u Pjesmi nad pjesmama, dominira statian prozni ritam i
metaforiki izrazi koji svi nose slinu emotivnu poruku te prenose autobiografski
sadraj. Ta okolnost oteava pristup Polievoj metaforici jer je metafora, onda kad je
dominantno obiljeje poetskoga teksta, metajezini znak koji nudi izravne informacije o
pjesnikovoj metapoetskoj svijesti. Metafora, nadalje, upuuje na pjesnikova stilistika,
formacijska i anrovska opredjeljenja, njegove oponente i uzore te bazinu duhovnu
shemu koju pjesnik eksploatira u svojim lirskim situacijama. Psovka je u cjelini
jedinstvena lirska situacija, koja se ponavlja u svakoj pjesmi, a moe se interpretirati
kao ekspresivan i afektiran odgovor i emotivno hiperbolizirana reakcija na konkretne
drutvene podraaje. Zbirka se zbog toga moe itati i kao metafora pjesnikova stava
10
Usp. Popovi (1970).
11
Usp. Kravar (1984).
12
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
prema nekim aspektima vanjskoga svijeta, meu kojima su najeksplicitnije apostrorani
moralna kriza, kritika religijske svijesti, malograanska svakidanjica i represivan
drutveno-politiki aparat koji proizvodi osjeaj neslobode miljenja i poziva na revolt i
bunt. Psovka kao govorni pa potom i poetski in metonimija je tog buntovnikog
stava te pjesnikova duhovnoga stanja i kritikoga iskustva.
2. Od pojedinanog k opem metafora-rije, metafora-reenica i metafora-tekst
12
Afektivni i emotivni intenzitet Psovke upuuje na njezin golem metaforiki
potencijal ije nedvojbeno postojanje sugerira zakljuak da zbirku ne treba itati kao
autobio grafsku ispovijest nestabilne svijesti nego i kao rezultat preoblikovanja jezinih
sred stava sa svrhom njihove poetizacije. Poli je oito svjesno odbacio sve metrike i
versikacijske obveze te se, vjerojatno intuitivno, preusmjerio na oblikovanje dojmljivih
pjesnikih slika:
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi slijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijee;
bogate su haljine vae, o mrtvi velikani.
(Finale)
13
Odustajanje od muzikalnoga ritma vezanoga stiha indikativno je poetiko opredje-
ljenje, postignuto razgranatom metaforikom i deskriptivnou.
Izdvajanje metafore kao pojedinane rijei u interpretativnom postupku omogu-
uje distanciranje od poetskoga govora kao govora osjeaja i intimne ispovijedi, potom i
kao govora ideologije; metaforika rije osigurava autonomiju pjesniku kao osvijetenu
strunjaku, koji se promiljeno slui rijeima. Rije nije samo posrednik u izraavanju
pjesnikovih osjeaja ili dojmova njoj pjesnik omoguuje samostalan ivot, izvan stvari
u zbilji s kojom ju ustaljena predodba povezuje.
Metafora-rije upuuje na veze jedne rijei s drugima u zadanom kontekstu, to
pretpostavlja optimalno funkcionalizirano istraivanje semantikih odnosa, a ne tek
mehaniko spajanje meusobno znaenjski udaljenih rijei. U Polievim pjesmama to
naelo nije najoitije u svakoj se pjesmi vidi trag nenamjernoga kompliciranja, koje
svjedoi o pjesnikovu stvaralakom postupku. Na taj nain nije uvijek uspijevao
osmisliti nove, originalne semantike veze, koje bi istodobno djelovale inventivno i
12
Izdvajanje metaforike kao zasebna interpretacijskog aspekta Psovke potaknuto je u podnaslovima
istaknutom tipologijom metafora u pjesnikom tekstu i mogunostima njezine ovjere na hrvatskim
avangardistikim tekstovima, koji su u tom itateljskom kljuu dosad bili zakinuti.
13
Primjeri se navode prema izdanju Psovke iz PSHK, knj. 83, Zagreb, 1968., koje grajski neznatno odstupa
od izvornika iz 1907.
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 13
itatelju bile razumljive. Primat rijei u pjesnikom postupku, kojemu je konaan cilj
metafora, specina je poetika i strukturalna procedura, koja, ako ju je pjesnik
osvijestio, ima konkretnu funkciju razlikovanje govora poezije od govora proze. Na
tom se planu manifestira i itateljska koncepcija metafore-rijei kao naina povezivanja
dviju, rjee vie rijei u neraskidivu cjelinu, znaenje koje se koncentrira u samo jednoj
rijei. Postupak ujedinjavanja nekoliko znaenjskih slojeva razliitih rijei u jednu
kljunu rije svojstveno je upravo govoru poezije. Polieva rije, kao da je posrijedi
prozni tekst, u metonimijskom je odnosu sa stvari koju imenuje ne ignorira stvar niti
zbiljskim stvarima pridruuje pogrena imena:
Jedan je grob na i preko njega nema krsta;
jedan je lijes na i tjelesa se naa grle,
vlana je zemlja o mrtva ljubavi.
(Ledeni blud)
Metafora-rije u interpretaciji dobiva pravo da se odnosi na samu sebe i tumai s
pomou rijei od kojih se sastoji, a koje mogu ali ne moraju upuivati na konkretan
predmet vanjskoga svijeta. Takva, supstancijalna metafora motivirana je potencijalnim
odnosom kljune rijei i rijei u njezinu najbliem kontekstu. Poliev postupak
metaforiziranja ukljuuje imenovanje, narativnost i opisnost:
Kitty je golubica i ona e vam priati pohot orlova;
panda je dua moja i pojim se krvlju ideja.
(Intermezzo)
Rije stoga ne upuuje na samu sebe, ve na neku vanjsku stvar i pojavu (ili osobu,
kao Kitty), a metafora-rije postaje posljedica zbiljskih odnosa meu stvarima. U
metaforici Psovke kljuna je razina na kojoj se realizira metafora-reenica:
Silovat u te, bijela hartijo, nevina hartijo;
(Preludij)
Zalutao je let moj i praume mi bijahu gnijezdo:
(Intermezzo)
smrskat u ledeni lijes i velike sjat e mi oi
(Finale)
Na njoj se ponitava neutralnost rijei (dok pojedinana rije u Polia nerijetko
zadrava svoje denotativno znaenje, kao u Preludiju: ogromna je strast moja i jedva e je
podnijeti; / izmie se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;). Metaforika se bit kadto
koncentrira u jednoj rijei (kao u primjerima moji su cjelovi crni //, pojim se krvlju ideja //,
pohotne su ralje smrti, // plamen otpora), ali metaforiki se prijenos uvijek dogaa na
14
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
razini odnosa izmeu nekoliko rijei. Poetska reenica osnovna je sintaktika razina na
kojoj se dogaa metaforiki sudar vie znaenja. Budui da Poli nije inzistirao na
vanosti strukture i organizacije, svojoj je reenici priskrbio komunikacijsku inerciju
koja je donekle ukinula potrebu za inovacijom. Pjesnik Psovke nije imao ambiciju, poput
mnogih modernista i poslije avangardista, zahvaljujui sintaksi jezino ovladati svije-
tom oko sebe i stvoriti iluziju da su odnosi meu stvarima skladno ureeni. Naprotiv,
njegova sintaksa rui tu iluziju i upozorava na kaos u prirodi (osobito u pjesmi Dan
mrtvih). U tom je smislu Poli bio sklon svojevrsnom radikalnom realizmu (koji je u tom
zamiljenom, ogoljenom obliku i sam iluzija), to se znatno razilazi s formacijskim
smjernicama koje su njegovu pjesnitvu naknadno pridruene. Nedovoljno osmiljen
sintaktiki ustroj nije naiao na povoljan odjek u suvremenika, bez obzira na to to u
Polia nema ni traga asintaktinosti, agramatinosti ili aloginosti rane avangarde.
tovie, njegova se poetska sintaksa moe opisati kao maksimalno iskoritavanje
sposobnosti rijei da se kombinira s drugim rijeima u duge reenine nizove.
Primat reenice u Psovci nije odraz konstruktivistikoga naela izgradnje pjesme.
Zato su neke pjesme sroene kao nabrajanje (Intermezzo i Finale), koje, unato meta-
forinosti, ne ostvaruje neoekivane veze meu rijeima. Reenica u sreditu koncepcije
pjesnikoga jezika nije, dakle, odraz poetikoga opredjeljenja, nego simbol intimnoga
svjetonazora koji je polazio od pretpostavke da je svijet neprijateljska, kaotina cjelina
14
.
Sintaksom Poli ne konstruira novu zbilju nego reproducira postojeu, onu koja ga je
neposredno okruivala. Gradnja reenice izravno mu je povezana s tumaenjem drutve-
nih i kulturnih procesa. Razumijevajui pjesniki izraz kao sredstvo kojim se ovjek
obraunava s vanjskim svijetom, deklarativno je prihvatio naelo anarhinosti umjet-
nikoga stvaranja i niim sputane imaginacije, koju je na formalnom planu teko koordi-
nirati. Sintaksu je na taj nain odredio kao sredstvo zatite od lane jezine kulture
15
,
kojom se sputava pjesnikova samovolja. Danas se upravo taj tenden ciozni anarhizam
doima kao ograniavajue naelo, koje njegovu rije nije oslobodilo od stega sintakse
nego je otealo razumijevanje poetskoga teksta kao cjeline (ako u njemu dominiraju
nizovi metafora, moe se nazvati metafora-tekst).
U reenici u pjesmi (to obino odgovara jednom stihu) za razumijevanje pojedi-
nanih rijei mora se uspostaviti odnos bliega i daljega konteksta. Rije u sintagmi i
reenici nije rijeena svojega leksikoga znaenja, bez obzira to se njezino znaenje, kao
poetske poruke, ostvaruje u kontekstu vee cjeline stiha, strofe ili kadto cijele pjesme.
Poliev semantiki aparat s pomou kojega je uspostavljao odnose meu rijeima,
reenicama i veim sekvencijama teksta u osnovi stavlja naglasak na semantiki poten-
cijal svake rijei u pjesmi i na njezine mogue i vjerojatne varijante s obzirom na zadani
kontekst. Nisu, meutim, sve varijante ravnopravne i meu njima vlada hijerarhijska
ureenost. Osnovno ili leksiko znaenje rijei varijanta je usvojena kao konvencionalan
14
O Polievu lozofskom svjetonazoru usp. Brida (1993).

15
O nekim karakteristinim obiljejima Polieva jezika, osobito leksika, usp. Ivatinovi (1954. i 1956).
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 15
jezini obiaj koji ima usko semantiko polje. Prednost je Poli davao lananim asocija-
cijama, i nije ih uvijek hijerarhijski ureivao s obzirom na njihov stupanj moguega
razumijevanja u itateljskoj situaciji:
volovi vuku plug i ropstvo im donaa sijeno;
konje nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i teno je meso njegovo:
vitki su zakoni i otri i krcate su staje zobi.
(Preludij)
Varijante jedne rijei poklapaju se s varijantama neke druge rijei, u emu se krije
razlog Polieve obilne sinonimije, koja osigurava visoku recepcijsku razumljivost. Zbog
toga se ini da je gomilao bliskoznanice, ne marei koje od njih itatelj zapravo i oekuje
u danom kontekstu. Tipina je situacija u Polievoj pjesmi dvojaka: ili je s previe rijei
obuhvaeno premalo znaenja (to znai da je upotrijebio predvidljive metafore) ili je u
malo rijei saeo golemo semantiko polje potencijalnih znaenja, to stvara dojam
neureenosti i zahtijeva postupno raspletanje metaforike mree kako bi se doprlo do
smislotvornoga sloja. Razlikovanje leksikoga i kontekstualnoga znaenja vano je za
uoavanje Polieve metafore jer istie semantiki potencijal svake rijei u korist njezinih
novih kontekstualnih veza, a metafora kao idealan instrument aktualizacije seman-
tikoga potencijala moe pridonijeti redeniranju i prevrednovanju Polieva pjesnitva.
Budui da Psovka u hrvatskoj knjievnoj historiograji ima status klasinoga pjesnikoga
teksta, iz suvremene itateljske i interpretatorske perspektive povoljna je okolnost to
Poli metaforiki govor upotrebljava esto, premda sigurno nije razlikovao metafore kao
rijei i kao reenice. Njegova metaforika svjedoi i o tome da je metaforinost svojstvo
pjesnitva koje ga po tome ini posebnom vrstom govora pa pjesnik o svijetu oko sebe
mora govoriti u metaforama, on ih ne moe zaobii, ak i kad ne posjeduje izrazitu
metapoetsku svijest. Poliev lirski subjekt svoj odnos s drugim, bilo ivim bilo neivim,
entitetima ne moe drukije pojmiti nego metaforiki; i konano, rijei u pjesmi
nerijetko su u spontanom metaforikom odnosu pa se dogaa interakcija meu rijeima
koja koncentrira znaenje u jednoj rijei, saima ga u jednoj reenici, ili ga iri na cijeli
tekst. Narav te interakcije dalekosena je i proizvodi znaenja koja zrcale pjesnikov
pogled na jezik i njegovo mjesto u izvanpoetskoj stvarnosti.
Upitno je u kolikoj je mjeri Poli osvijestio prednosti koegzistencije nekoliko
znaenja u metafori. Vieznanost metafore kao mogunost izbora izmeu vie znaenja
ne zahtijeva koncentraciju svih raspoloivih znaenja, pa pjesnik tako ima izbor, zbog
ega se iza svakoga realiziranoga znaenja krije drugo, alternativno znaenje, koje je
prvomu ravnopravno. Odnos tih dvaju znaenja ne mora biti utemeljen u zbilji, moe
biti poetoloka apstrakcija, ali opravdana potrebom metaforike konfrontacije rijei. Na
taj nain metaforika reenica u tropolokom smislu postaje elementarna metaforika
situacija, u kojoj su rijei smjetene u kontekst koji ih povezuje s njima nesrodnim
16
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
rijeima i tako stvara nove oblike homonimije, koja nije leksike nego poetske naravi.
Posrijedi je spontana metaforika procedura, koja uspostavlja hijerarhiju meu rijeima
na razinama od reenice do teksta. Metaforika hijerarhija ne odgovara leksikoj, jer je
metafora ekstremna varijanta ija je hijerarhijska pozicija jednokratna i prisutna samo
u konkretnom tekstu. Polieva poetna situacija upravo je leksiki sustav sa svim
njegovim prirodnim ogranienjima, a promjena hijerarhije mogua je jer pjesnik ne
ignorira njezino postojanje (kao to je, primjerice, bio sluaj s dadaistima i
nadrealistima). Lirska situacija onaj je imbenik koji pjesnikovu samovolju ini
prihvatljivom i osigurava smislen kontekst neoekivanim vezama meu rijeima. Tu
situaciju moe se razumjeti kao cjelinu pjesnikoga teksta, u kojem su na razini cjeline
iznesene okolnosti koje ovjeravaju metaforike odnose. Gradnja metafora znaenje
kojih se oituje na razini cjeline teksta upuuje na cjelovitu metaforizaciju poetskoga
diskursa, koji tako postaje jedna velika metafora za neku izvanjezinu ideju (u
predloenoj podjeli, to je, na diskurzivnoj razini, metafora-tekst, a na poetikoj i
svjetonazorskoj metafora-funkcija; ogledni je primjer Pjesma nad pjesmama).
Metaforu-tekst, koja nije tek zbroj metafora-reenica nego je rezultat kretanja
znaenja, najjasnije se razvija s pomou narativnosti i fabularnosti, dugim sekvencijama
koje obuhvaaju jednu slojevitu situaciju koja prenosi neko zbivanje, a posredno i
duevno stanje. Bez obzira na to to je realizirao sugestivne metaforike mree koje se
provlae kroz cijelu pjesmu, Polievu je pjesnikom rukopisu svojstven visok stupanj
samovolje u razumijevanju slinosti, ega je posljedica redukcija vizualnosti i
intervencija u svijet stvari koja podreuje jezinu zbilju materijalnoj. Zbog toga se
Polievo pjesnitvo doima kao tipina avangardistika potreba da rije okira i da ju se
sagleda u novim lirskim situacijama (tako biblijski Job postaje sjedalo privilegija i
pljuvaka bogova). Razumijevanje metafore kao teksta zahtijeva postojanje zajednikoga
komunikacijskoga koda lirskoga subjekta (ne nuno i empirijskog autora) i itatelja. To
je preduvjet da bi metaforika rije, upotrijebljena u neoekivanom kontekstu, naila na
razumijevanje. Recepcija je u tom smislu uvjetovana izvanjezinim okolnostima koje
odreuje itatelj, no mora se imati u vidu da je Polieva metafora motivirana nejezinim
razlozima.
Pitanje metaforike motivacije zahtijeva uvid u nain izgradnje reenica koje
formiraju metaforiki isprepleten tekst. Rije je o konkretnom versikacijskom
problemu, koji je usto i razlikovno-konstitutivno poetiko naelo (u Preludiju metafore o
bijeloj hartiji, o gnjilom tijelu u Danu mrtvih, o grobu i lijesu u Ledenom bludu). Nain
izgradnje reenica u znatnoj je mjeri kod Polia izvanliterarno pitanje. U nekoliko je
pjesama realizirao pjesnike iskaze u kojima nie razine konstituiraju vie, ali tako da
same ostaju vidljive i ne ukidaju vlastitu znaenjsku autonomiju. U pjesmama u kojima
mu to nije uspjelo, ostvario je tautologiju pa se stihovi svode na perifrastine
konstrukcije i ponavljanja konvencionalnih reenino-intonacijskih sklopova, to bi
mogao biti argument u tumaenju njegova pjesnitva kao retorikoga govora. Tenden-
ciju retorinosti Poli zacijelo nije ostvarivao svjesno.
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 17
Metafora-tekst stilska je kategorija, a ne formacijska, i ne pripada versikacijskom
podruju nego poetikom, u najirem smislu. To je orijentacijska toka koja omoguuje
da se Polieve reenice-pjesme itaju kao cjelovit tekst, bez inzistiranja na rekonstrui-
ranju tragova mogue unutarnje strukture. Razlikovanje metaforikih razina teorijske je
naravi i slui pojednostavnjivanju tumaenja (pa je utoliko i razmjerno nepouzdano).
Neprijeporno je, meutim, posrijedi stanovita metodologija (to se vidi tek na razini
cjeline), kod Polia utjelovljena u nepouzdanoj strukturi, koja se sastoji od metafora-
reenica (kako je ve istaknuto, nije uvijek rije o metaforama, nego i o perifrazama).
Upotreba metaforikih reenica i njihovo rasporeivanje nastajalo je kod Polia
gdjegdje mehaniki. Poliev sintaktiki amalgam doima se za metaforiki diskurs odve
restriktivnim pa su prouavatelji isticali problematian status njegova slobodnoga stiha.
Kao dokaz o proizvoljnom poimanju reenice moe posluiti i interpunkcija, koja je u
pjesnitvu konstitutivni element znaenjske mree, dok kod Polia nije odve
komunikativna i rijetko donosi novu informaciju. Pjesnik, osim toga, nije funkcionalno
segmentirao tekst (zato se, meu ostalim, moe govoriti o reenicama, a ne o stihovima),
emu interpunkcija zapravo i slui. Kod Polia segmentacija ugroava dinamiku teksta i
brie razlike izmeu govora poezije od govora proze. Njegova osobna sintaksa mogla
bi potaknuti zakljuak da je rije o specinoj versikacijskoj metodi i odbacivanju
sintaktikih pravila, no posezanje za konvencionalnim sintaktiko-ritmikim rjeenjima
na planu metafore-teksta hijerarhiju znaenjskih elemenata ini kadto predvidljivom.
Metafora-tekst kao koncepcija tumaenja oekuje od pjesnikog iskaza organiziran
raspored rijei i reenica, koji je rezultat svjesnoga autorskoga kreiranja konkretne
situacije u koju je smjeten lirski subjekt. Takva sveobuhvatna metafora sredstvo je
koordinacije meu razinama u tekstu i stvara mreu funkcionalnih odnosa meu
metaforama na niim razinama (rijeima i reenicama). Metafora-tekst tako postaje
interpretativni sustav koji razotkriva jezine i poetoloke postupke, motivirane iznutra.
Unutarnja sistematinost glavni je kriterij po kojem se moe razaznati postupak
izgradnje pjesme onako kako ga je zamislio pjesnik. Kod Polia ne postoji jedinstven
nain izgradnje metafore-teksta oite su razlike u duljini, fabuliranju, stupnju razvede-
nosti, gdjegdje su vidljiva namjerna kompliciranja, nedosljedno razvijanje poetnih
motiva i dr. Metaforu-tekst realizirao je kao u proznom tekstu kao ispripovijedanu
reenicu, odnosno niz reenica kojima, tvorbeno, ni jedan lan ne nedostaje. Taj
pripovjedni stil najoitiji je u razgranatoj kompoziciji, koja je konstrukcijski suprotna
saetoj, metaforikoj izgradnji. Premda je metaforiki uinak postignut, u tom sluaju
metafora-tekst ne uspostavlja vlastita konstrukcijska naela.
Nekoliko je razloga koji pjesme u Psovci ine metaforoloki indikativnima: poetni
motivi jednako su znaenjski nosivi i meu njima ni jedan nije dominantan, to je
podloga za razgranatu motiviku u nastavku pjesme. Prema sredini pjesme sintaksa se
sve vie komplicira, niu se sintaktiki zahtjevne strofe koje se sastoje od nekoliko
zavisnih reenica, ali zahtijevaju da se itaju kao cjelina. Nadalje, usporedno s komplici-
ranjem sintakse, i metafore postaju sve sloenije, a njihove kombinacije sve bujnije;
18
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
postupno se izgrauje cjelovit metaforiki kontekst, u kojem se sudaraju konvencionalna
i neoekivana znaenja. I tree, Poli omeuje lirsku situaciju i u nju pozicionira lirski
subjekt, vrsto meu stvari i pojave materijalnoga svijeta. Na poetku je subjekt samo
dio nabrajanja, izjednaen s ostalim entitetima, u nastavku daje mu se rije, da bi na
kraju postao nadreena svijest, gura koja koordinira cjelinu i sredinja jedinica
metaforike preobrazbe (zoran je primjer obilja motiva i ekstrovertiranoga lirskoga
subjekta Ledeni blud).
Poli rasporeuje informacije na svim razinama teksta, koji je jednakomjerno gust
u svim dijelovima. Uinak je kontinuirana metaforizacija, nizovi metafora koji se
meusobno tumae, oblikujui metaforu-tekst (tako bi se najkrae mogla opisati i
Pjesma nad pjesmama, donekle i Pjesma suncu). U Polievoj metafori-tekstu nisu svi
dijelovi teksta nositelji novih znaenja, mnogi pripadaju dekoraciji, a pjesnik oito
favorizira neke instance u tekstu na tetu drugih. Zato i nije uspio izbjei dekorativnu
upotreba pjesnikih sredstava, pa tako i metafore (primjerice, topola suutne mladosti u
Ledenom bludu, ili O grobite dua, domovino moja sumorna u Finalu). U Polia ima mnogo
tzv. nultih mjesta, koja itatelju doputaju da predvidi to slijedi. S mnogo objanjenja u
tekstu, Poli je naruio ekonominost slobodnoga stiha; otud dojam da je posrijedi
poseban versikacijski sustav, u kojem se tek sporadino mogu prepoznati neke
otprije poznate konvencije. Anticipiranje prozne sintakse, odnosno prozne segmentacije
teksta omoguuje Polievim stihovima sintaktiku regularnost. Stvarajui paralelizme
na razini cijeloga teksta, realizirao je sintaktiku koordinaciju, koja jami da e itatelj
neke rijei zacijelo povezati i tumaiti kao cjelinu, bez obzira na njihovu znaenjsku
udaljenost.
Metafora-rije, metafora-reenica i metafora-tekst upuuju na razumijevanje
metafore kao vane poetike injenice u Polievu pjesnitvu. Time se eliminiraju neka
konkretna (a u naoj kritikoj tradiciji ukorijenjena) obiljeja avangardne stilske
formacije koja se Poliu redovito pripisuju, jer podrazumijevaju postojanje autorske
metodologije ija je zadaa bila omoguiti poeziju kao veliku metaforu zbilje onako kako
ju je pjesnik vidio. Osnovni je Poliev motiv, ini se, bila ba poezija, pa je sagledavanje
njegova poetikoga sustava ujedno i deniranje njegova pogleda na narav komunikacije
izmeu jezika i zbilje. Taj idealni jezini supstrat koji svaki pjesnik propituje, neki u
teoriji, a Poli u praksi, moe se nazvati metafora-jezik.
Kao subordinirani pojam na planu razumijevanja pjesnike metaforike, metafora-
jezik nadaje se kao mogunost u tumaenju sveobuhvatna avangardistikoga pogleda na
materijalni svijet i svagdanju zbilju. Ona ujedinjuje pjesnike znakove koji su u odnosu
prema nekoj stvari i pjesnike znakove koji su u odnosu prema drugim rijeima, dakle
metaforu-rije, metaforu-reenica i metaforu-tekst. Nain njihove upotrebe svjedoi o
pjesnikovu poimanju zbiljskoga svijeta. Svjestan da u jeziku postoji ime za neku stvar,
pjesnik ju metaforom registrira kao pravovaljanu s obzirom na jezini sustav te ovjerava
njezino ime kao apstraktnu kategoriju i adekvatnu zamjenu za konkretnu materijalnu
kategoriju. Poli je nedvojbeno promiljao odnos rijei i stvari, jer je njihov odnos
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 19
imenovao, denirao i primjenjivao. Spontana metaforizacija stvarnosti podrazumi-
jevala se u pjesnitvu do sredine XIX. st., prije doba kada se osvijestila arbitrarnost
jezinoga znaka. Vjerojatno ne s potpunom svijeu, i Poli je istraivao granice te
arbitrarnosti.
3. Metafora-funkcija i metafora-konstrukcija: Kamov i povijesna avangarda
16
Opreka izmeu pjesnike inovacije i tradicije, na kojoj se zasniva razumijevanje
metafore kao funkcije i kao konstrukcije, pripada izvornim doprinosima povijesne
avangarde. Sukob jezika i tradicije ni jedna formacija prije avangardne, barem kad je
rije o pjesnitvu europskoga kulturnoga kruga, nije nametala kao pitanje poetikoga i
svjetonazorskoga opredjeljenja. Borba protiv knjievnih konvencija bila je dio
sveobuhvatne borbe protiv ustaljenoga poretka i drutvenoga determinizma koji
paralizira inventivnost i inicijativu pojedinca. Ta se inicijativa kretala u pravcu
problematiziranja tradicije i stvaralatva koje s pomou konvencija zabiljeenih u
tradiciji nije prihvatljivo. Podruje originalnoga eksperimentiranja u pjesnitvu za
avangardiste bio je jezik, shvaen kao mjesto suprotstavljanja tradiciji. Promiljanje o
jeziku i nasljedovanje tradicije u ranoj povijesnoj avangardi postaju dvije oprene
spisateljske strategije. Dijalektika napetost izmeu njih omoguuje prepoznavanje
koncepcije metafore-funkcije, koja pripada sferi teorijskoga promiljanja o teleolokom
aspektu pjesnikoga jezika, i metafore-konstrukcije, koja pripada konkretnoj razini
realizacije diskursa i ujedinjuje, kao krovni pojam, sve tipove metaforikoga iskaza na
razinama niima od diskursa (ovdje se taj pojam razumije kao nadtekstualnu instancu
koja koncentrira svojstva svih jezinih razina na kojima se metafora ostvaruje i na
kojima je njezin uinak vidljiv, od teksta prema reenici do rijei). Metafora-konstrukcija
ujedinjuje metaforike operacije na svim razinama u pjesmi kao glavni modus
odupiranja stilistikoj inerciji koju proizvode pjesnike konvencije. Takva je metafora
nerijetko primjer verbalizacije i stilizacije, mjesto na kojemu se susreu razliite
programske smjernice i koje postaje svojevrsni subkod nekog pjesnika. Polieva
jezina svijest nije zasiena poetikim materijalom i formacijskim amblemima, ali
svjedoi o dvjema tendencijama protivljenju tradiciji i vrstoj opredijeljenosti za
oblikovanje vlastite zbilje, paralelne materijalnoj zbilji. Vjera u mo poetske konstrukcije
u preoblikovanju zbilje odraz je uvjerenja da se stvar moe promijeniti posredstvom
rijei ako metafora pridrui nekoj stvari njoj do tada nepoznato svojstvo, ta stvar
postaje drukija, mijenja svoj oblik i dobiva novu funkciju.
Metafora kao konstrukcija poetiko je mjesto koje najvie mobilizira pjesnikov
imaginarij, no ima u tom pristupu poneto od ceremonijala avangardistike mode,
pogotovo zato to Poli ipak ostvaruje dijalog s tradicijom, upravo na polju metafo-
rikoga dekora, to je s obzirom na deklarirani antitradicionalizam svojevrsni paradoks.

16
O pojmu povijesne avangarde kao zavrene i zaokruene epohe usp. Brger (2007).
20
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
Metafora-konstrukcija uspostavlja sustav postupaka kojima je svrha omoguiti pjesniku
da oslobodi svoju invenciju, ali istodobno ne onemoguuje dijalog s knjievnim
naslijeem. U knjievnopovijesnom kontekstu i u odnosu prema tradiciji metafora-
konstrukcija moe se itati kao metafora-funkcija, to moe biti glavna smjernica u
situiranju Polieve Psovke u umjetniku paradigmu kojoj je pripadala te deniranju
drutveno-civilizacijskih okolnosti u kojima se oblikovala.
Funkcija metafore u Psovci jest poremetiti poredak u vanjskoj zbilji, krenuti od nulte
toke na kojoj stvari i pojave nemaju zadana obiljeja i iskristalizirati ona obiljeja koja
neku stvar ine dijelom zamiljene zbilje i svakidanjicom lirskoga subjekta kao
paradigmatskoga slobodnoga ovjeka. Funkcionaliziranje upotrebe metafore u pjesnikom
tekstu i njezino instrumentaliziranje u svrhu svjetonazorskoga pozicioniranja u jasno
naznaenim drutvenim okolnostima pripada ranoj, borbenoj fazi povijesne avangarde.
Interpretacijska postavka o konstrukciji zapravo je potraga za Polievom metapoezijom,
a postavka o funkciji instrument itanja njegova utopijskoga projekta.
Konstrukcija i funkcija u odnosu su sredstvocilj: posuivanje ideja iz zbilje u
Psovci nema svrhu njezina oponaanja, nego konstituiranja vlastite autonomije unutar
te postojee, neprijateljske zbilje. Nije to, dakle, pjesnitvo koje nastoji oponaati
sadanjost, nego eli biti sastavni dio sadanjosti, eli pripadati umjetnikom pokretu
koji je negativno odreen prema neposrednoj prolosti, a armativno prema budunosti.
Konstrukcija kao metapoetsko sredstvo ostavlja tragove u tekstu i svojevrsna je
unutarnja gramatika koja znatno utjee na konaan oblik pjesme, a svojim suivotom s
idejom o funkciji metafore uvjetuje i njezin sadraj. Njihov je odnos praktine naravi
konstrukcija upuuje na tehnike postupke koji svjedoe o poetikom smjeru, a funkcija
upozorava koji su sadraji mogli ispuniti svrhu pjesnikoga teksta, o kojoj je pjesnik
sigurno imao stanovitu svijest. Kako Poli nije dospio konstituirati knjievni program,
zapravo se nije izravno suoio s naslijeenom tradicijom, no izgradio je protiv nje
uinkovito orue, koje, meutim, vjerojatno zbog svojega razbaruenoga diskursa, nije
moglo imati primjerenu recepciju u suvremenika.
Poetika Psovke ima, dakle, konkretna povijesnopoetika uporita. Njezina
tematika donekle izlazi iz okvira metaforolokih interesa, no vana je za pokuaj
konstituiranja poetolokoga modela koji bi povezivao Poliev opus s dominantnim
obiljejima avangardne stilske formacije
17
. U kontekstu govora o njegovoj pjesnikoj
poetici, tumaenje metaforike ne zahtijeva strogo knjievnopovijesni pristup, pa ga nije
nuno usporeivati s pjesnicima koji su mu neposredno prethodili niti istraivati njihov
objektivni odnos. S uvjerenjem da postoji dominantna nit koja povezuje njegov opus s
avangardnom paradigmom, a koja se manifestira na konkretnim spisateljskim
konvencijama (koje ukljuuju i metaforiki sustav) te u odnosu prema zbilji i aktualnoj
umjetnikoj sinkroniji, ta se poetika nit moe predoiti hijerarhijski: na najnioj su
razini individualna Polieva pravila razasuta po pjesmama, koja nemaju nikakvu
17
O avangardi kao stilskoj formaciji usp. Flaker (1976).
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 21
teorijsku pozadinu, nisu naila na odjek u suvremenika i ostala su svojstvena samo
svojemu autoru. Na najvioj je razini Polievo batinjenje duha epohe, u kojem se zrcali
duhovno stanje koje je iz pozadine upravljalo njegovim knjievnim stvaralatvom.
Budui da je u hrvatskom pjesnitvu prvih godina XX. stoljea dominantna
paradigma moderna, svaki se novi umjetniki pokuaj ogledao kroz prizmu moder-
nistike norme. Taj dijalog nije iao u smjeru potpunoga osporavanja, kao to je bio
sluaj u mnogim europskim knjievnostima. U Polia je prevladala potreba ideolokoga
razraunavanja s dravotvorno-domoljubnim imperativom knjievnoga stvaralatva,
koji je kroz cijelo XIX. stoljee, pa i na poetku XX. stoljea, bio konstitutivna sastavnica
umjetnikova drutvenog angamana. Hrvatska drutvena zbilja nije nudila mogunost
preispitivanja mitskoga tkiva pjesnika kao uitelja i ideologa. Frustracija tom zbiljom
glavna je ishodina toka Polieve kritike, s toga je mjesta zapoelo konstituiranje
njegova knjievnoga diskursa koji je tek poslijeratna kritika prepoznala kao dio
avangardnoga pokreta. S modernom Psovku povezuje neposrednost u iznoenju osjea-
ja, ali razdvaja neposrednost u izvedbi koja smanjuje ulogu svjesna autorskoga
postupka. Jo su dva poetika obiljeja u skladu s modernom: personalnost lirskoga
subjekta i emocionalno hipertroranje kao posljedica gomilanja izravnog ispovjednoga
govora lirskoga subjekta. Uoljivo je izbjegavanje ustaljenih rimarijskih obrazaca i
formalnih konvencija koje su bile okarakterizirane kao esteticistike. U Psovci je Poliev
otpor prema tradiciji ostao deklarativan i smjeten na nesigurno tlo pjesnikova opega
bunta to je bio uvjetovan osobnim tekoama. Ne moe se stoga govoriti o
antitradicionalistikoj strategiji protiv dominantne modernistike paradigme
nesporno je odbacivanje poetskih rekvizita moderne, no Poli nije poetiki razradio svoj
pjesniki antisustav, iako je nedvojben njegov antagonizam prema knjievnom ivotu
unutar kojega je djelovao. Upravo je paradoksalna znaajka Polieva pjesnikoga opusa
upuenost na tradiciju i normu, kojima je svojim pjesnikim eksperimentima obnovio
smisao u nepovoljnim drutvenim okolnostima. Antitradicionalistiko nagnue moda
je bilo i konica njegovu pjesnikom stvaralatvu, jer je rehabilitiralo gotovo romantiko
naglaavanje imaginacije. Spontano istraivanje znaenjskih mogunosti rijei,
eksperimentiranje sa sintaktikim i versikacijskim procedurama, dugi nizovi homo-
nima i sinonima, guste metaforike mree i perifrastinost uzrokovali su semantiku
neodreenost, koja svjedoi o nediscipliniranom pristupu semantikoj grai i nemo-
gunosti eliminiranja dekora, ali odrava napetost i razmjernu koordiniranost svih
dijelova pjesme. Metafora je stoga primjeren pokazatelj gradnje Polieve poetske
konstrukcije i funkcionalnosti njegova poetskog diskursa, mjesto na kojemu su razvidna
sva njegova poetika susretanja i razilaenja, a na pitanju opredjeljenja za ili protiv
tradicije mogu se razumjeti kljune aporije hrvatske moderne kao heterogene i tek
djelomino konstituirane stilske paradigme.
U Psovci je metafora djelatno naelo i odraz stalne napetosti izmeu unutarnje i
materijalne zbilje, glavno sredstvo i ponitavanja i eksponiranja poetske ekspresivnosti,
povijesnopoetiko orue koje je Polia ispreplelo s prethodnim knjievnim tradicijama i
22
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
osudilo na proizvoljne analogije, koje s europskom avangardom nemaju nita zajed-
niko. Dananja je itateljska pozicija jo i vie u slubi instrumentalizacije metafore jer
zanemaruje apstraktnost njezine naravi, iskoritavajui ju u metodoloke svrhe. Taj se
hermeneutiki postupak teko moe izbjei, s obzirom na inicijalnu pretpostavku da se
metaforika Psovke moe tretirati kao knjievnopovijesna kategorija koja ima u
stilskoformacijskom smislu konkretna i prepoznatljiva obiljeja. Ona nisu ipak
objektivne veliine, pa je njihov konaan oblik rezultat procesa interpretacijske
rekonstrukcije. Metafora-konstrukcija jedini je poetiki sloj koji je unaprijed zadan i kao
takav podlijee rekonstrukciji, a kako je metafora-funkcija svojevrsna projekcija
konstrukcije, ne moe se ovjeriti knjievnopovijesnim injenicama jer je posljedica
dijaloga izmeu interpretacijski rekonstruiranoga i dokumentacijskoga materijala (u
Polievu sluaju biografske grae). Inzistiranje na metafori u interpretaciji moe
posluiti kao sredstvo knjievnopovijesnoga uvida, ali nije objektivna metoda koja bi
mogla dovesti do neupitnih injenica o Polievu opusu; nije, meutim, ni subjektivna
metoda, jer se oslanja na pojedinana ostvarenja u njegovu pjesnikom korpusu koja
svojim formalnim obiljejima upuuju na konkretna poetika pravila, to omoguuje
ovjeru metodolokih instrumenata kao to su metafora-konstrukcija i metafora-
funkcija, a koji tumae izvanknjievni aspekt pjesnikove upotrebe metafora. Ta
konguracija metaforikoga korpusa moe biti metodoloki opravdana kao svojevrsni
organizirani kontekst unutar kojega metafore u Psovci mogu biti tumaene. Objektivna
ogranienja i iznimke diktira sama zbirka. Nekoliko ih je neizbjenih: razlike meu
pjesmama svjedoe o promjenjivosti autorskoga senzibiliteta i utjeu na primjenu
metafore-konstrukcije, jer naelo konstruktivizma ne ostaje sauvano; metafora-
funkcija takoer se razliito manifestirala u pojedinanim pjesmama, funkcija kao
jedinstveni knjievnopovijesni okvir unutar kojeg se pjesnik kretao, a konstrukcija kao
poetiki postulat, koji je zamiljeni temelj njegove pjesnike realizacije. Metafora-
funkcija tumai, dakle, formacijski kontekst, ali samo onaj njegov segment kojemu se
Poli sam pridruio, deklarativno ga odredivi kao civilizacijsko i kulturno naslijee
kojemu eli pripadati, i slui kao instrument s pomou kojega se opisuje pjesnikova
formacijska svijest. U tu se svrhu minimaliziraju razlike, a istiu slinosti, i to s pomou
terminolokog aparata koji je osmislila povijesna avangarda (i konstrukcija i funkcija
pripadaju njezinim terminima indikatorima, s pomou kojih su se europski avangardisti
autoreferirali). Na taj nain, rekonstruirani pjesniki materijal postaje graa koju treba
integrirati u suvremeno itanje, koje se, upravo zahvaljujui oslanjanju na rekonstruk-
ciju, uva od apriorizma, svojstvenoga kritikim strategijama koje su pratile Polia kroz
cijelo XX. st., uvijek itateljevu svijest nadreujui pjesnikovoj.
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24 23
Literatura
18
:
Brida, Marija, Misaonost Janka Polia Kamova, Izdavaki centar Rijeka, Rijeka, 1993.
Brger, Peter, Teorija avangarde, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.
erina, Vladimir, Dugovi i naplatci, Kritika, 2, 1921, br. 3, str. 109111.
Katelan, Jure, Janko Poli Kamov, Republika, 6, 1950, br. 11/12, str. 835836.
Flaker, Aleksandar, Stilske formacije, Liber, Zagreb, 1976.
Flaker, Aleksandar, Poetika osporavanja, kolska knjiga, Zagreb, 1982.
Ivaniin, Nikola, Tradicija, eksperiment, avangarda, akavski sabor, Split, 1975.
Ivatinovi, Jakov, Osvrt na jezik u djelima Janka Polia Kamova, Jezik, 3, 1954, br. 2,
str. 4651.
Ivatinovi, Jakov, Poezija Janka Polia Kamova, Rijeka revija, 5, 1956, br. 5, str.
236247.
Kravar, Zoran, Lirinost Polieve Psovke, Gordogan, 6, 1984, br. 15/16, str. 240254.
Marjanovi, Milan, Janko Poli Kamov, Savremenik, 2, 1907, br. 11, str. 702703.
Mato, Antun Gustav, Lirika lizanja i poezija pljuckanja, Hrvatska smotra, 3, 1907, br.
11, str. 547551.
Milanja, Stjepko, Pjesnitvo Janka Polia Kamova, Knjievna revija, 36, 1996, br. 5/6,
str. 119131.
Petra, Boidar, Kamov (bibliograja), NSB, Zagreb, 1980.
Popovi, Bruno, Ikar iz Hada, Kolo, Zagreb, 1970.
Slabinac, Gordana, Hrvatska knjievna avangarda, August Cesarec, Zagreb, 1988.
imi, Stanislav, Dalekozor duha, DHK, Zagreb, 1937.
Urem, Mladen, Janko Poli Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rival, Rijeka, 2006.
upi, Stanislav, Pesnik psovke, Zapisi, 5, 1931, knj. IX, sv. 3, str. 129135; sv. 4, str.
193200.

18
U popisu su navedene samo one bibliografske jedinice koje se izravno bave Psovkom ili avangardnom
formacijom, a konzultirane su u ovom radu.
24
Tea Rogi Musa, Metaforika u Psovci Janka Polia Kamova prilog poetikom konstituiranju hrvatske...
FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 7-24
SUMMARY
Tea Rogi Musa
METAPHORS IN PSOVKA BY JANKO POLI KAMOV CONTRIBUTION
TO POETIC CONSTITUTION OF CROATIAN AVANT-GARDE POETRY
Te article describes metaphors in poetic collection Psovka by Janko Poli Kamov according to
two interpretational contexts: authors opposing to modernistic canon by delamination of
semantic and versications emblems and contribution to articulation of formative characteristics
of croatian poetic avant-garde. According to possible tipology of poetic metaphors on ve levels
as word, sentence, text, function and construction destruction of canon is recognized on rst
three levels until principles of avant-garde are formed on level of function as poetic orientation.
Metaphor as function and construction includes Poli in style complex of avant-garde and
indicates deviations from aesthetics of croatian moderna. Te formal aspect suggests regular
syntactic schemas so transparency of metaphorical patch is allowed by identication of
proceedings authors intention as signs his metapoetic abilities.
Key words: metaphor; word; sentence; text; function; construction; avant-garde