Friedrich Nietzsche

Schopenhauer kao odgajatelj

1.
Onaj putnik koji je vidio mnogo zemalja i naroda i vie kontinenata te bio upitan na
koju je znaajku ljudi posvuda nailazio, rekao je: imaju sklonost lijenosti. Nekima #e
se initi da je trebao re#i tonije i prihvatljivije: svi su oni straljivi. Skrivaju se iza
obiaja i mnijenja. Zapravo, svaki ovjek veoma dobro zna da je na svijetu samo
jednom, kao unicum, i da nikakav, ma kako neobian sluaj ne#e aroliku
svakovrsnost tako udesno po drugi put spojiti u jedinstvo kakvo je on. On to zna, no
skriva kao neistu savjest zato? Iz straha od susjeda koji ite konvenciju i sam se
njome zastire. No, to to pojedinca prisiljava da se boji susjeda, da misli i djeluje
poput krda i da ne bude zadovoljan samim sobom? Moda je to stidljivost, kod
ponekih i rijetkih. Kod goleme je ve#ine to lagoda, tromost, ukratko: ona sklonost
lijenosti, o kojoj je zborio putnik. Putnik ima pravo: ljudi su jo lijeniji nego to su
straljivi i ponajvie se boje upravo tegoba koje bi im nametnule bezuvjetna estitost
i otvorenost. Samo umjetnici mrze to nehajno preputanje posu%enim manirima i
prisvojenim mnijenjima, te raskrivaju tajnu, svaiju lou savjest, stav da je svaki
ovjek neponovljivo udo, odvauju se pokazati nam ovjeka kakav je, sve do
svakog pokreta svojih mii#a, kakav je sam, tovie pokazati to da je u toj strogoj
dosljednosti svoje ne-ponovljivosti lijep i vrijedan razmatranja, nov i nevjerojatan
kao svako djelo naravi, te nipoto dosadan. Kad veliki mislilac prezire ljude, prezire
njihovu lijenost. Jer oni se zbog nje pojavljuju kao tvornika roba, kao ravnoduni,
nedostojni opho%enja i pouke.

&ovjek koji ne eli pripadati masi treba samo prestati biti lagodan spram sebe. Neka slijedi
svoju savjest, koja mu dovikuje: Budi svoj! Nisi sve ono to sad ini, misli, prieljkuje.
Svaka mlada dua uje taj dovik danju i no#u te pri tom uzdrhti, jer sluti svoju sveudilj
odre%enu mjeru sre#e kad misli na svoje zbiljsko oslobo%enje. A ne moe joj se nikako
pomo#i da do%e do te sre#e sve dok je u lancima mnijenja i straha. Kako pak zdvojan i
besmislen moe postati ivot bez tog oslobo%enja! Nema u naravi praznijeg i ogavnijeg stvora
od ovjeka koji je utekao svojem geniju i sad kilji desno i lijevo, unatrag i na sve strane.
Takva ovjeka naposljetku uop#e vie ne bi trebalo napadati, jer je sav ljuska bez kotice,
natrulo, naslikano, napuhano ruho, nakin%urena sablast, koja ne moe uliti ak ni strah, a
nekmoli su#ut. I kae li se s pravom za lijeninu da ubija vrijeme, tad se za ono razdoblje koje
svoj spas vidi u javnim mnijenjima, to jest u privatnim lijenostima, ozbiljno valja zabrinuti da
takvo neko vrijeme jednom doista bude ubijeno: ho#u re#i da bude izbrisano iz povijesti
istinskog oslobo%enja ivota. Kako velika mora biti odvratnost potonjih narataja to se bave
ostavtinom razdoblja u kojem nisu vladali ivi ljudi nego javno mniju#i navodni ljudi, zbog
ega bi moda na vijek za neko daleko potomstvo mogao biti najmranije i najnepoznatije,
najneljudskije poglavlje povijesti. Hodam novini ulicama naih gradova i mislim kako kroz
jedno stolje#e ne#e vie ostati nita od svih tih jezivih ku#a, to ih je za sebe izgradio narataj
javno mniju#ih, te kako #e tad zacijelo biti mrtva i mnijenja tih ku#egraditelja. Kako li u
usporedbi s tim moraju puni nade biti svi oni koji se ne #ute gra%anima toga vremena; jer kad
bi to bili, posluili bi za ubijanje svojeg vremena i za propadanje zajedno s njim
doim oni naprotiv to vrijeme ele pokrenuti na ivot, da bi u tom ivotu i sami dalje
ivjeli.
No caki kad nam budu#nost ne bi dopustila da se iemu nadamo na udesni opstanak
upravo u ovomu sad najsnanije nas bodri na ivljenje prema vlastitoj mjeri i zakonu: ta
neobjanjivost toga da ivimo upravo danas premda smo imali beskonano vrijeme za to da
nastanemo, toga da nemamo nita doli pedalj dugo danas i da u njemu trebamo pokazati zato
i emu smo upravo sad nastali. Pred samima sobom trebamo biti odgovorni za svoj opstanak.
Stoga i elimo biti zbiljski kormilari tog opstanka i ne elimo dopustiti da naa egzistencija
nalikuje na nepromiljenu sluajnost. Moramo je smiono i opasno prihvatiti, tim vie to #emo
je, kako u najgorem tako i u najboljem sluaju, vazda izgubiti. Zato biti svezan za taj grumen
zemlje, za to zanimanje, zato oslukivati to kae susjed? Toliko je malogra%anskog
obvezivati se pogledima koji ve# nekoliko stotina milja dalje vie nikoga ne obvezuju. Istok i
Zapad su potezi kredom koje nam netko slika pred oima da bi se sprdao s naom
straljivo#u. Uinit #u pokuaj dolaska do slobode, kae sebi mlada dua. I da je sada u
tomu sprijei to to se dva naroda sluajno mrze i ratuju, ili to se izme%u dva kontinenta
prostire more, ili to se u njezinoj okolici ui religija koja prije nekoliko tisu#a godina nije ni
postojala? Sve to nisi ti sama-, kae ona sebi. Nitko ti ne moe izgraditi most preko kojega
mora prije#i rijeku ivota, nitko osim tebe same. Dodue ima bezbroj staza i mostova,
bezbroj polubogova koji te ele prenijeti preko rijeke; no samo po cijenu tebe same; sebe bi
dala u zalog i izgubila. U svijetu postoji jedan jedini put kojim ne moe i#i nitko osim tebe.
Kamo vodi? Ne pitaj. Po%i njime! Tko je bio onaj koji je izrekao reenicu: &ovjek se nikada
ne uzdigne vie nego onda kad ne zna kamo ga jo moe odvesti njegov put?

No kako iznova na#i sebe? Kako ovjek moe sebe upoznati? &ovjek je stvar mrana i zastrla
i ako zec ima sedam koa, ovjek moe odrati sa sebe sedam puta sedamdeset pa ipak ne#e
mo#i reci: Evo to si zbilja ti, to vie nije ljutura. Uz to muan je i teak posao kopati tako
po sebi samomu te najkra#im putem silom si#i u okno svojega bi#a. Pritom se ovjek lako
moe ozlijediti toliko da ga nijedan lijenik ne bi mogao izlijeiti. A povrh toga, emu bi to i
bilo potrebno kad ionako sve svjedoi o naem biu: naa prijateljstva i neprijateljstva, na
pogled i stisak ruku, nae sje#anje i ono to zaboravljamo, nae knjige i potezi naega pera? A
da bi se ispitalo ono najvanije, postoji sljede#e sredstvo. Neka se mlada dua osvrne na ivot
s pitanjem: to si dosad istinski voljela, to je privlailo tvoju duu, to je gospodarilo njome i
ujedno je inilo sretnom? Postavi pred sebe niz tih cijenjenih predmeta i moda #e ti oni svo-
jom biti i svojini posljedicama dati zakon, temeljni zakon tvojega navlastitog sebstva.
Usporedi te predmete, vidi kako jedan drugog dopunjuje, proiruje, nadmauje, preobraava,
kako sainjavaju ljestvice kojima si se dosad penjao prema sebi samom; jer tvoje istinsko bi#e
ne poiva duboko skriveno u tebi, nego neizmjerno visoko nad tobom, ili barem nad onim to
obino dri svojim ja. Tvoji #e ti pravi odgajatelji i uitelji odati ono to je istinski prasmisao
i osnovna tvar tvojega bi#a, neto to se apsolutno ne moe odgojiti i nauiti, no to je u
svakom sluaju teko pristupano, svezano, zakoeno: tvoji odgajatelji ne mogu biti drugo do
tvoji osloboditelji. A to je tajna svakog obrazovanja: ono ne daje umjetne udove, votane
noseve, oi s naoalima, naprotiv, ono to je kadro dati te darove samo je karikatura odgoja.
Nego je ono osloba%anje, uklanjanje svakog korova, otpada, gamadi to ho#e napasti njene
klice biljaka, izlijevanje svjetlosti i topline, ljupki rumor no#ne kie, ono je nasljedovanje i
oboavanje prirode kad je na-
strojena majinski i milodarno, ono je dovrenje prirode kad doskae njezinim svirepim i
nemilosrdnim napadajima i preokre#e ih u neto dobro, kad koprenom prekriva oitovanja
njezine ma#ehinske nastrojenosti i njezine alosne nerazumnosti.
Naravski, ima i drugih sredstava za na#i sebe, za do#i do sebe iz omame u kojoj obino
lebdimo kao u kakvu tmurnom oblaku, no ne znam boljeg sredstva negoli spomenuti se svojih
odgajatelja i uitelja, l tako se danas elim spomenuti jednog uitelja i odgajatelja kojim se
trebam ponositi, Arthura Scbopenhauera da bih se kasnije spomenuo i drugih.

2.
Ho#u li opisati kakav je doga%aj za mene postao onaj prvi pogled koji sam bacio na
Schopenhauerove spise, tad se mogu malo zadrati na predodbi koja mi se u mladosti javljala
tako esto i uporno kao jedva koja druga. Kad sam ranije do mile volje pretjeravao u eljama,
pomiljao sam na to da mi usud oduzme onu uasnu muku i obvezu da sama sebe odgajam, i
to time to bih u pravo vrijeme za odgajatelja naao jednog filozofe, jednog istinskog filozofa
kojemu bi se ovjek bez daljnjeg predomiljanja mogao pokoriti jer bi mu vjerovao vie nego
samomu sebi. Tad sam se naravski pitao kakva bi bila naela po kojima bi me on odgajao i
razmiljao sam to bi rekao o dvije maksime odgoja koje su u nae vrijeme uobiajene. Prva
zahtijeva da odgajatelj brzo prepozna navlastitu snagu svojih gojenaca i da potom upravo
tamo usmjeri sve snage i svaki sunev zrak, kako bi toj jednoj kreposti pomogao prispjeli do
prave zrelosti i plodnosti. Druga maksima naprotiv ho#e da odgajatelj uzme u obzir sve ve#
postoje#e snage, da ih njeguje i dovede u harmonian me%usobni odnos. No treba li stoga
onoga tko ima presudnu sklonost zlatarstvu prisiljavati na bavljenje glazbom? Treba li dati
zapravo ocu Benvenuta Cellinija, koji je svojeg sina svagda iznova prisiljavao na umilnu
hornu, dakle na ono to je sin nazvao prokletom sviralom? To se ne#e nazivati ispravnim
kod tako snanih nadarenosti koje se jasno iskazuju, te bi tako moda onu maksimu
harmoninog odgoja trebalo primjenjiva-ti samo kod slabijih naravi, u kojima se dodue
nahodi itavo gnijezdo potreba i nagnu#a, no koje, uzete u cjelini i pojedinano, ne znae
mnogo. No gdje #emo uop#e na#i harmoninu cjelinu i polifonijski akord u jednoj naravi,
gdje #emo se harmoniji diviti vie nego upravo kod takvih ljudi kakav je bio Cellini, u kojima
sve spoznaja, udnja, ljubav, mrnja tei jednom sreditu, jednoj korjenitoj snazi, i gdje
se upravo zahvaljuju#i prisilnoj i vladaju#oj nadmo#i tog ivog sredita obrazuje harmonijski
sustav pokreta tamo i amo, gore i dolje? l tako moda te dvije maksime uop#e i nisu opreke?
Moda jedna kae samo to da ovjek treba imati sredite, a druga da treba imati i periferiju?
Onaj filozof-odgajatelj o kojemu sam sanjao ne samo sto bi zacijelo znao otkriti tu sredinju
snagu, nego bi tako%er znao sprijeiti njezino razorno djelovanje na druge snage. tovie, bila
hi zada#a njegova odgoja, kako mi se inilo, preodgojiti cijelog ovjeka u jedan ivo
pokretani sunev i planetarni sustav te spoznati zakon njegove vie mehanike.
No taj mi je filozof manjkao te sam pokuao ovo i ono. Otkrio sam koliko smo mi moderni
ljudi ubogi spram Grka i Rimljana, pa makar samo glede ozbiljnog i strogog shva#anja zada#e
odgoja. S takvom potrebom u srcu ovjek moe pro#i cijelom Njemakom, napose svim
sveuilitima, a ne#e na#i ono to ite. Tu pae i mnogo manje i jednostavnije elje ostaju
neispunjene. Tko bi se od Nijemaca primjerice elio ozbiljno obrazovati za govornika, ili tko
bi kanio i#i u kolu za pisce, ne bi nigdje naao uitelja i kolu. &ini se da se ovdje jo nije ni
pomiljalo na to da su govornitvo i pisanje umije#a koja se ne mogu ste#i bez najskrbnijeg
upu#ivanja i najnapornijih godina uenja. A nita jasnije i sramotnije ne pokazuje naduto
uvstvo ugodnosti suvremenika od napola krte, a napola nemisaone oskudnosti njihovih
zahtjeva upu#enih odgajateljima i uiteljima. to sve tu, ak i u najugla%enijih i
najinformiranijih ljudi, ne zadovoljava pori imenom ku#nog uitelja, kakve se sve svatarnice
smetenih glava i zastarjelih ustanova esto ne oznauje gimnazijom i ne dri dobrom, to nas
sve ne zadovoljava kao najvii obrazovni zavod, kao sveuilite, kakve vode, kakve
institucije, usporedi li ih se s teinom zada#e da se ovjeka odgoji za to tla bude ovjekom!
&ak i nain na koji njemaki uenjaci prilaze svojoj znanosti, nain kojemu se ljudi jako dive,
pokazuje ponajprije da oni pritom vie misle na znanost nego na ljudskost, da poput neke
izgubljene ete bivaju naueni rtvovati se da bi ponovno nove narataje privukli na to
rtvovanje. Bavljenje znano#u, ne vodi li ga i ne ograniuje nikakva via maksima odgoja,
nego se samo sve vie razlijeva, prema naelu to vie, to bolje, za uenjake je zacijelo isto
toliko tetno kao i ekonomska postavka laisser faire za #udore%e itavih naroda. Tko jo zna
za to da je odgoj uenjaka, ija ljudskost ne smije biti preputena rtvovana ili sasuena, kraj-
nje teak problem a ipak se ta teko#a moe uoiti obrati U se pozornost na brojne
primjerke koji su nepromiljenim i preranim odavanjem znanosti bili iskrivljeni i obiljeeni
grbom. No postoji jo vanije svjedoanstvo o odsu#u svakog vieg odgoja, vanije i opasnije,
a ponajprije mnogo op#enitije. Ako je odmah jasno zato sad govornik ili pisac ne moe biti
odgojen jer upravo za njih nema odgajatelja ako je skoro isto toliko jasno zato sad
uenjak mora biti razmaen i luckast jer ga treba odgajati znanost, dakle jedna neljudska
apstrakcija tad ga naposljetku upitajmo: gdje su zapravo za sve nas, uenjake i neuenjake,
otmjene i obine, nai #udoredni uzori i znamenite osobnosti medu naim suvremenicima,
vidno utjelovljenje svakog stvaralakog morala u ovom vremenu? Gdje je zapravo nestalo
svako razmiljanje o #udorednim pitanjima, kojima se ipak u svim vremenima bavila svaka
plemenitija drutvenost? Nema vie znamenitih osobnosti i takovrsnih razmiljanja. Zapravo
se troi naslije%eni kapital #udore%a koji su nagomilali nai preci i koji mi ne znamo uve#ati,
nego samo rasipati. O tim se stvarima u naem drutvu uop#e ne govori, ili se govori s
naturalistikom netono#u i neuko#u koje moraju izazvati odvratnost. Tako je i dolo do
toga da se nae kole i uitelji jednostavno ne osvr#u na #udoredni odgoj, ili se pak
zadovoljavaj u formalnostima, a krepost je rije kod koje uitelji i uenici ne mogu vie nita
zamisliti, staromodna rije kojoj se smiju i loe je ako se ne bi smijali, jer bi tad bili
licemjerni.
Teko je i zamreno objanjenje te mlitavosti i niskog vodostaja svih #udorednih snaga. Pa
ipak, netko tko uzme u obzir utjecaj pobjednikog kr#anstva na #udore%e naega starog
svijeta ne#e mo#i previdjeti ni povratni uinak pobije%ena kr#anstva, dakle njegovu sve
vjerojatniju sudbinu u naem vremenu. Visinom svojega ideala kr#anstvo je toliko nadmailo
antike #udoredne sustave i prirodnost to u svima njima ravnomjerno vlada da su ljudi spram
te prirodnosti postali be#utni i gadljivi. A potom, kad su dodue jo prepoznavali ono bolje i
vie, ali za njih vie nisu bili kadri, nisu se vie, ma koliko to htjeli, mogli vratiti dobrom i
visokom, naime, toj antikoj kreposti. U toj razapetosti izme%u kr#anskog i antikog, izme%u
preplaenog ili lanog kr#anskog #udore%a i isto tako plaljivog i zbunjenog antikiziranja
ivi moderni ovjek, a pritom se loe osje#a. Naslije%eni strah od prirodnog i iznova ob-
novljena dra tog prirodnog, udnja da se bilo gdje ima uporite, nemo# njegove spoznaje
koja se tetura izme%u dobrog i boljegsve to u modernoj dui stvara nespokoj, zbunjenost
koja je osu%uje na jalovost i neveselost. Nikada #udoredni odgajatelji nisu bili potrebniji i
nikada nije bilo manje vjerojatno da #e se na#i. U vremenima kad su lijenici najpotrebitiji,
prilikom velikih epidemija, oni su ujedno i najugroeniji. Jer gdje su lijenici modernog
ovjeanstva koji sami toliko stameno i zdravo stoje na svojim nogama da bi i drugoga mogli
pridravati i voditi? Na najboljim osobnostima naeg vremena poiva stanovita tmurnost i
turobnost, vjeita zasi#enost borbom izme%u pretvaranja i iskrenosti to se odvija u njihovim
prsima, nemir u povjerenju u sebe same ime postaju sasvim nesposobni biti miljokazima i
istodobno odgajateljima drugih.
Dakle zbilja se to zove pretjerivati u eljama kad sam zamiljao da bih nekog pravog filozofe
naao kao odgajatelja koji bi ovjeka uzdigao iznad nedovoljnosti, ukoliko ona lei u
vremenu, i iznova ga nauio biti jednostavnim i estitim, u miljenju i ivotu, dakle nauio ga
hiti vremenu neprimjeren u najdubljem smislu rijei. Jer ljudi su sada postali toliko zamreni i
komplicirani da moraju postati neestiti ele li uop#e govoriti, izricati tvrdnje i prema njima
djelovati.
S takvim neda#ama, potrebama i eljama upoznah Schopenhauera.
Pripadam onim Schopenhauerovim itaocima koji proitavi prvu njegovu stranicu pouzdano
znaju da #e proitati i sasluati svaku rije koju je uop#e prozborio. Moje je povjerenje u
njega nastalo smjesta, a i sad je jo isto kao i prije dvadeset godina. Razumio sam ga kao da je
pisao za mene, da se izrazim razumljivo, no neskromno i ludo. Otud dolazi i to da u njega
nikad nisam naao paradoks, iako tu i lamo poneku malu zabludu. Jer to su paradoksi drugo
doli tvrdnje koje ne ulijevaju povjerenje, jer ih je sam autor izrekao bez pravoga povjerenja,
jer je u njima elio zablistati, zavesti i uop#e zasjeniti? Schopenhauer nikad ne eli
zasjenjivati. Jer on pie za sebe, a nitko ne eli rado biti prevaren, ponajmanje filozof koji sebi
ak postavlja kao zakon to da ne vara nikoga, ak ni sebe sama. &ak ni dopadljivom
drutvenom prijevarom, koju sobom donosi svaki razgovor i koju pisti oponaaju gotovo
nesvjesno, a jo manje svjesnijom prijevarom s govornice i umjetnim sredstvima retorike.
Schopenhauer pak govori sa samim sobom. Ili, ako ve# bezuvjetno ho#emo zamisliti nekog
sluatelja, tad zamislimo sina kojeg pouava otac. To je estito, krepko, dobroduno izricanje,
pred sluateljem koji slua s ljubavlju. Takvi nam pisci manjkaju. Snano uvstvo
govornikova zadovoljstva obuzima nas kod prvog tona njegova glasa; slino kao kaci ulazimo
u visoku umu, duboko diemo i odjednom se opet dobro osje#amo. Tu je svagda isti
okrepljuju#i zrak, tako osje#amo. Tu je stanovita nedostina prostodunost i naravnost kakvu
imaju ljudi koji su kod ku#e u sebi samima te su gospodari u jednoj veoma bogatoj ku#i,
nasuprot piscima koji se najvie dive sebi samima ako su jednom bili duhoviti i ije izlaganje
zahvaljuju#i tomu dobi neto uzrujano i protuprirodno. Kad Schopenhauer govori, to nas
isto tako ne podsje#a na uenjaka koji po naravi ima krute i nevjeste udove i uska prsa, pa se
zbog toga pokazuje ukoen, smeten ili nadut, doim nas na drugoj strani Schopenhauerova
osorna i pomalo medvje%a dua ui ne samo liiti se gipkosti i dvorske ljupkosti dobrih
francuskih pisaca, nego je ak i prezreti te nitko u njega ne#e otkriti oponaano, u neku ruku
posrebreno prividno francustvo, na koje su njemaki pisci toliko ponosni. Tu i tamo
Schopenhauerov me izriaj malo podsje#a na Goethea, ali me inae uop#e ne podsje#a na nje-
make uzore. Jer ono dubokoumno zna on kazati jednostavno, ono potresno bez retorike, a
ono strogo znanstveno bez pedanterije. A od kojega je Nijemca to mogao nauiti? Slobodan je
i od Lessingova domiljatog, odve# uzbudljivog i reeno s doputenjem prilino
nenjemakoga manira, to je velika zasluga, budu#i da je Lessing glede proznog prikazivanja
najzavodljiviji autor me%u Nijemcima. I smjesta #u re#i najvie to mogu re#i o njegovu
nainu prikazivanja, primijenit #u na nj njegov stav da filozof mora biti veoma estit da se ne
bi sluio nikakvim poetskim ili retorikim pomo#nim sredstvima. Da je estitost neto, daje
ak i krepost, to dakako u doba javnih mnijenja spada u zabranjena privatna mnijenja. I stoga
Schopenhauera ne#u hvaliti, nego samo okarakterizirati, ponovim li da je on estit, tako%er
kao pisac. A pisaca je tako malo da hi zapravo trebalo biti sumnjiav spram svih ljudi koji
piu. Znam samo jo jednoga pisca kojega glede estitosti izjednaujem sa Schopenhauerom,
&ak ga stavljani i vie. To je Montaigne. Time da je takav ovjek pisao uistinu je uve#ano
zadovoljstvo ivljenja na ovoj Zemlji. Otkako sam se upoznao s tom najslobodnijom i
najsnanijom duom, barem se ja osje#am tako da moram re#i ono to on kae o Plutarhu:
Samo to sam na nj bacio pogled narasla mi je noga ili krilo. S njime bi se to dalo izdrati
kad bi bila postavljena zada#a da se udoma#imo na zemlji.
Osim estitosti Schopenhauer s Montaigneom ima zajedniku i drugu znaajku, naime
zbiljsku, razvedruju#u vedrinu. Aliis laetus, sibi sapiens* Postoje naime dvije veoma razliite
vrste vedrine. Istinski mislilac razvedrava i krijepi svagda, bilo da izraava svoju ozbiljnost ili
svoju alu, svoj ljudski uvid ili svoj boanski obzir; bez mrzovoljnih kretnji, drhtavih ruku,
nesigurnih oiju, nego siguran i jednostavan, s hrabro#u i jako#u, moda poneto viteki i
tvrd, no u svakom sluaju kao pobjednik. I upravo je to ono to najdublje i najpotpunije
razvedrava, pobjednikog boga vidjeti pored svih onih nemani koje je svladao. Naprotiv,
vedrina kakvu zatjeemo u osrednjih pisaca i nakrivo nasa%enih mislilaca ponekog od nas pri
itanju rastuuje, kao to sam to primjerice osjetio kod vedrine Davida Straussa.

* Za druge vesto, za sebe mudar.- Nap. prev.


&ovjek se redovito stidi to ima takve vedre suvremenike, jer oni kod potomstva sramote ovo
vrijeme i nas ljude u njemu. Takvi vedritelji uop#e ne vide patnje i nemani za koje tvrde da ih
kao mislioci vide i da se protiv njih bore, a njihova vedrina izaziva neraspoloenje stoga to
vara. Jer ona eli navesti na vjerovanje da je tu izvojte-na pobjeda. U osnovi naime vedrina
postoji samo tamo gdje postoji pobjeda, a to vrijedi kako za djela istinskih mislilaca tako i za
svaku umjetninu. Ma i bio sadraj uasan i ozbiljan, kakav upravo i jest problem opstanka,
djelo #e djelovati teko i muno samo ako su polumislilac i poluumjetnik nad njim rairili
maglutinu svoje nedovoljnosti. Doim &ovjeku ne moe pripasti nita veselije i bolje nego
biti blizu jednog od onih pobjednika koji, jer su mislili o najdubljem, moraju voljeti upravo
najivotnije i koji se kao mudraci na posljetku priklanjaju lijepom. Oni zbilja zbore, ne
zamuckuju i ne oponaaju druge naklapaju#i, Zbilja se kre#u i ive, a ne s neugodnom
maskom na licu, kao to inae ljudi imaju navadu ivjeti, zbog ega se u njihovoj blizini
doista osje#amo ljudski i prirodno, pa bismo mogli poput Goethea uzviknuli: Kako je je ivo
bi#e divna i prekrasna stvar! Kako primjerena svojem stanju, kako istinita, kako bi#evna!
Ne opisujem nita drugo doli onaj prvi, tako re#i fiziologijski dojam to ga je na mene ostavio
Schopenhauer, ono arolijsko izlijevanje najunutarnije snage jednoga prirodnog raslinja na
drugo, koje nastaje pri prvom i najnjenijem dodiru. I razloim li taj dojam a posterori,
nalazim da je on mjeavina triju elementa, dojma njegove estitosti, njegove vedrine i njegove
postojanosti. &estit je jer govori i pie o sebi samom i za sebe sama, vedar jer je miljenjem
pobijedio ono najtee, a postojan jer takav mora biti. Kao plamen kad je vrijeme tiho njegova
snaga raste pravo i lako, nesmetano, bez podrhtavanja i nemira. Svoj put nalazi u svakom
sluaju, a da ak i ne primje#ujemo da ga je traio, ve# kao da ga prisiljava zakon tee, tako
nepokolebljivo i hitro, tako neminovno, A tko je ikada osjetio to znai da se u naem
suvremenom, jare#e-jelenjem ovjeanstvu otkrije cjelovito, skladno, za svoje udice svezano i
pokretno, prostoduno i nesputano prirodno bi#e, taj #e razumjeti moju sre#u i moje udivljenje
kad sam naao Schopenhauera: slutio sam da sam u njemu naao odgajatelja filozofa kojeg
sam tako dugo traio. Dodue samo kao knjigu. A to je bio velik manjak. Utoliko sam se vie
upirao gledati kroz knjigu i zamiljati ivot ovjeka iju sam veliki oporuku mogao proitati i
koji je obe#ao da #e svojim nasljednicima uiniti samo takve koji su htjeli i mogli biti vie no
samo njegovi itaoci: naime njegovi sinovi i gojenci.

3.
Neki filozof za mene vrijedi upravo onoliko koliko je u stanju dati primjer. Nema dvojbe da
on primjerom moe privu#i itave narode; to dokazuje indijska povijest koja je gotovo
povijest indijske filozofije. No primjer se mora dati oitim ivotom, a ne samo knjigama,
dakle onako kako su uili filozofi stare Grke, izraajem lica, dranjem, odje#om, jelom,
#udore%em, vie nego govorom, ili ak pisanjem. Sto li nam sve u Njemakoj ne manjka za tu
hrabru oitost filozofijskog ivota! Tu se tek postupno osloba%aju cijela, dok su duhovi
navodno odavno oslobo%eni. A ipak je samo opsjena da je duh slobodan i samostojan ako se
ta steena neogranienost koja je u osnovi stvaralako samoograniavanje svakim pogledom i
korakom iznova ne dokazuje od jutra do mraka. Kant se vrsto drao sveuilita, pokoravao
se vladama, ostajao u priinu religijske vjere, podnosio ivot medu kolegama i studentima: na
taj je nain i prirodno to je njegov primjer stvorio ponajprije sveuiline profesore i
profesorsku filozofiju, Schopenhauer se ne ustruava pred uenim kastama, odvaja se, tei
neovisnosti od drave i drutva to je njegov primjer, njegov uzor, po%emo li ovdje od
onoga to je najizvanjskije. Me%u Nijemcima su me%utim jo nepoznati mnogi stupnjevi u
osloba%anju filozofijskoga ivota, no ne#e uvijek mo#i takvima ostati. Nai umjetnici ive
odvanije i estitije, a najsnaniji primjer to ga vidimo pred sobom, primjer Richarda
Wagnera pokazuje kako se genij ne smije bojati stupiti najneprijateljskije protuslovije s
postoje#im formama i poretcima eli li iznijeti na vidjelo dana vii poredak i istinu koja u
njemu ivi. No istina o kojoj nai profesori toliko mnogo govore ini se doista
najskromnijim bi#em, od kojeg ne treba strahovati da #e izazvati nered i izvanredno stanje:
ugodan i blag stvor, koji sve postoje#e vlasti uvjerava da zbog nje nitko ne#e imati neprilika;
ta ona je samo ista znanost. Dakle htio sam re#i da se filozofija u Njemakoj sve vie i
vie treba oduavati od toga da bude ista znanost, i da je upravo to primjer ovjeka
Schopenhauera. No pravo je udo, i nita manje od toga, to to je on izrastao do tog ljudskog
primjera; jer njega su izvana i iznutra tako re#i pritiskale najstranije opasnosti, koje bi svakoj
slabanijeg stvora zgnjeile ili raznijele. Postojali su, kako mi se ini, veliki izgledi da #e
ovjek Schopenhauer propasti, da bi kao ostatak ostavio iza sebe u najboljem sluaju istu
znanost. No i to samo u najboljem sluaju; najvjerojatnije ne bi ostali ni ovjek ni znanost.
Jedan noviji Englez ovako opisuje najop#enitiju opasnost po neobine ljude koji ive u
drutvu vezanom u obinost: Takvi udni znaajevi bivaju isprava zgureni, pa melankolini,
potom bolesni, a na posljetku umiru. Jedan Shelley ne bi mogao ivjeti u Engleskoj, a rasa
Shellcva ni bi nemogu#a. Nai Holderlin i Kleist, a i tko sve jo ne, propali su zbog te svoje
neobinosti i nisu izdrali klimu takozvanog njemakog obrazovanja. Samo eljezne naravi
kao to su Beethoven, Goethe, Schopenhauer i Wagner kadre su odoljeti. No i u njih se na
mnogim crtama i borani pokazuje uinak najzamornije borbe i gra: disanje im oteano, a ton
odve# nasilan. Onaj spretni diplomat koji je Goethea povrno vidio i s njim razgovarao rekao
je svojim prijateljima: Voila un homme, qui a eu de grands cha-
grins.'* to je Goethe ovako preveo: I ovo je jedan koji je imao muka. I dodaje: Ako se ni
s crta naega lica ne moe izbrisati trag pretrpljene patnje, obavljene djelatnosti, tad nije
nikakvo udo da sve to preostane od nas i naeg nastojanja nosi isti trag. A to je onaj
Goethe na kojeg nai obrazovani filistri pokazuju kao najsretnijeg Nijemca da bi time
dokazali stav da ipak mora biti mogu#e medu njima postati sretnim s primisli da nikome ne
treba oprostiti osje#a li se medu njima nesretnim i samotnim. Stoga su ak s velikom
okrutno#u iznijeli i praktino protumaili tvrdnju da u svakom osamljivanju uvijek poiva
neka potajna krivica. Pa je i ubogi Schopenhauer imao takvu jednu potajnu krivicu na srcu,
naime to to je svoju filozofiju vie cijenio nego svoje suvremenike. A uz to je bio toliko
nesretan da upravo od Goethea dozna da svoju filozofiju mora. kako bi spasio njezinu
egzistenciju, po svaku cijenu braniti od neosvrtanja svojih suvremenika. Jer postoji svojevrsna
inkvizitorska cenzura u kojoj su Nijemci, prema Goetheovu sudu, daleko doprli: to se zove
nepovredivom utnjom. A njome je ve# bik) postignuto barem toliko da je najve#i dio prvog
izdanja njegova glavnog djela morao biti pretvoren u makulaturu. Prijete#a opasnost da #e
njegov veliki in naprosto zbog toga to se na njega nitko ne osvr#e ponovno postati
neuinjenim strahovito ga je uznemirila i onespokojila; nije se pojavio ni jedan jedini
znaajniji pristaa. Rastuuje nas kad ga vidimo kako traga za bilo kakvim tragovima svoje
popularnosti, a njegov konani glasni i preglasni trijumf da ga sad zbilja &itaju (legor et le
gar**) ima u sebi neto bolno dirljivo. Upravo sve te znaajke, u kojima on ne daje zamijetiti
dostojanstvo filozofa,
* Evo ovjeka koji je imao velikih muka. Nap. prev
** itaju me i itat #e me Nap. prir.




pokazuju pa#enika koji strahuje za svoja najplemenitija dobra. Toliko ga je muila briga da #e
izgubiti svoju malu imovinu i da moda vie ne#e mo#i zadrati svoj isti i uistinu antiki
odnos spram filozofije. Toliko je esto promaivao u svojem traganju za sasvim povjerljivim i
supatnikim ljudima da bi se svagda iznova sjetna pogleda vra#ao svojemu vjernom psu. Bio
je posvemanji osamljenik; nije ga tjeio ni jedan jedini prijatelj doista jednakih uvstava a
izme%u jednog i nijednog, kao i uvijek izme%u neega i niega, lei beskonanost. Nitko tko
ima prave prijatelje ne zna to je prava samotnost, pa ma i itav svijet oko sebe imao za svog
protivnika. Ah, uoavam dakako da ne znate to je osamljenost. Gdje su postojala mo#na
drutva, vlade, religije, javna mnijenja, ukratko gdje je ikada bilo tiranije mrzila je ona
osamljenost filozofa. Jer filozofija prua ovjeku azil na koji nijedna tiranija ne moe
prodrijeti, pilju due, labirint srca. A to #e razljutiti tirane. Tu se skrivaju osamljenici, ali tu
vreba i najve#a opasnost po osamljenike. Ti ljudi koji su svoju slobodu sklonili u svoju duu
moraju ivjeti i izvana, moraju se oitovati, dati se vidjeti. Ro%enjem, boravitem, odgojem,
domovinom, sluajem, nasrtljivo#u drugih oni se nalaze u bezbrojnim ljudskim svezama.
Jednako se tako pretpostavlja da imaju bezbrojna mnijenja, naprosto stoga to su ta mnijenja
vladaju#a. Svaki izraz lica koji nije negacija vrijedi kao suglasnost; svaki pokret rukom koji
ne rui tumai se kao odobravanje. Oni, ti osamljeni i slobodni u duhu znaju da po neemu
stalno izgledaju drukije nego to misle. Ne ele#i nita drugo do istinu i estitost okrueni su
mreom nesporazuma, a njihova silna udnja ne moe sprijeiti da na njihovu djelovanju ipak
ostane leati maglutina pogrenih mnijenja, prilagodbe, polovinih pristanaka, obzirnog
preu#ivanja, pogrenog tumaenja. To na njihovim elima skuplja oblak melankolije.
Jer takve naravi mrze vie negoli smrt to da je obmanjivanje nuda, a takva ih trajna
ogorenost time ini vulkanskima i prijete#ima. S vremena na vrijeme osve#uju se za svoje
nasilno samoskrivanje, za svoju prinudnu povu#enost. Iz svoje pilje izlaze s uasnim
grimasama; njihove rijei i djela tada su eksplozije, a mogu#e je i da propadnu zbog sebe
samih. Tako opasno je ivio Schopenhauer. Upravo je takvim osamljenicima potrebna ljubav,
potrebni su im drugovi pred kojima kao pred samima sobom smiju biti otvoreni i jednostavni,
u prisutnosti kojih prestaje gr preu#ivanja i pretvaranja. Sklonite te drugove i stvorit #ete
rastu#u opasnost. Heinrich von Kleist je propao zbog te nevoljenosti, a najjezovitije sredstvo
protiv neobinih ljudi je to da ih se toliko duboko potisne u sebe same da njihov ponovni
izlazak svaki pu biva vulkanskim izljevom. Pa ipak svagda iznova postoji neki polubog koji
podnosi ivljenje, i to pobjedniko ivljenje u tako uasnim uvjetima. A elite li uti njegove
osamljenike pjesme, sluajte Beethovenovu glazbu.
Bila je to prva opasnost u sjeni koje je rastao Schopenhauer: osamljenost. Druga se zove
oajanje nad istinom. Ta opasnost prati svakog mislioca koji polazi od Kamove filozofije,
pretpostavi li se da je u patnjama i udnjama snaan i cjelovit ovjek, a ne samo klepetavi
stroj za miljenje i raunanje. No svi vrlo dobro znamo kako sramno stoji upravo s tom
pretpostavkom: tovie, ini mi se da je Kant uop#e samo na vrlo mali broj ljudi imao iv i
prevratniki utjecaj. Dodue navodno je, kako se posvuda moe proitati, djelo tog mirnog
uenjaka izazvalo revoluciju na svim duhovnim podrujima. No u to ne mogu povjerovati. Jer
ne vidim to jasno u onih ljudi koji bi prije svega sami morali biti revolucionirani, prije no to
bi to mogla biti itava podruja. &im bi me%utim Kant poeo imati neki iri utjecaj, zamijetili
bismo taj utjecaj u obliku razjedaju#eg i razmrvljuju#eg skepticizma i relativizma, a samo bi u
najdjelatnijih i najplemenitijih duhova, koji nikad nisu izdrati stanje dvojbe, na njezino
mjesto stupila ona potresenost i zdvajanje nad svakom istinom kakvu je primjerice doivio
Heinrich von Kleist pod dojmom Kamove filozofije. Na svoj dirljiv nain pie on jednom:
Prije kratkog vremena upoznao sam Kantovu filozofiju i sad ti iz nje moram priop#iti jednu
misao, budu#i da ne moram strahovati da #e tebe potresti tako duboko, tako bolno kao mene.
Ne moemo odluiti je li ono to nazivamo istinom doista istina ili nam se to samo tako
ini. Ukoliko je ovo zadnje sluaj, tad istina koju ovdje sabiremo poslije smrti rie nije nita i
uzaludno je svako nastojanje da se stekne neko vlasnitvo koje bi nas pratilo jo i u grob.
Ne pogodi li otrica ove misli tvoje srce nemoj se smijati onomu tko se duboko u svojem naj-
svetijem unutarnjem kutku osje#a njome ranjen. Moj jedini, moj najvii cilj potonuo je i vie
nemani nikakva cilja. Doista, kad #e ljudi opet osje#ati na taj kleistovsko-prirodni nain, kad
#e ponovno nauiti smisao neke filozofije mjerit i svoj im najsvetijim unutarnjim kutkom?
A ipak prije svega je to potrebno da bi se ocijenilo to nam nakon Kanta upravo
Schopenhauer moe biti naime vo%a koji iz pilje skeptinog negodovanja ili kritikog
odricanja vodi prema visini tragikog promatranja no#nog neba s njegovim zvije%em
beskrajno prostrtim nad nama i koji je, kao prvi, sebe sama poveo tim putem. Njegova je
veliina u tomu to se suoio sa slikom ivota kao cjelinom, da bi je protumaio kao cjelinu;
doim se i najotroumnije glave ne mogu osloboditi zablude da #e se tom tumaenju pribliiti
ukoliko do tanina istrae boje kojima je ta slika naslikana i materijal na kojem je naslikana;
moda s tim rezultatom da je ona prilino zamreno ispredeno platno i s bojama na njemu,
koje se kemijski ne mogu istraiti. Da bi se razumjela, slika mora se odgonetnuti slikar to
je znao Schopenhauer. No cjelokupni ceh svih znanosti ide za tim da razumije to platno i te
boje, a ne sliku. tovie moe se re#i da #e se samo onaj tko je pouzdano uvidio op#u sliku
ivota i opstanka pojedinim znanostima sluiti bez vlastita ote#enja. Jer bez takve regulativne
cjelovite slike one su niti koje se nigdje ne dovravaju te na ivot ine samo jo zamrenijim
i zapletenijim. Kao to je reeno, Schopenhauer je velik po tomu to tu sliku slijedi kao to
Hamlet slijedi duha, ne doputaju#i se od nje odvu#i kako to ine uenjaci, ili biti uhva#en u
mreu pojmovne skolastike kao to je to sudbina neobuzdanih dijalektiara. Prouavanje svih
etvrt filozofa privlano je samo radi toga da bi se spoznalo to da oni u zgradi velikih filozofa
odmah dospijevaju do onih mjesta gdje je doputeno ueno za i protiv, gdje su doputeni
mudrovanje, dvojenje, protuslovi je nj e, i da time izmiu zahtjevu svake velike filozofije,
koja kao cjelina kae uvijek samo jedno: ovo je slika svekolikog ivota i iz nje naui smisao
svojeg ivota. I obrnuto: itaj samo svoj ivot i iz njega shvati hijeroglife sveop#eg ivota. A
tako bi uvijek trebalo najprije izlagati i Schopenhauerovu filozofiju, naime individualno,
polaze#i od pojedinca jedino za sama sebe, da bi se stekao uvid u vlastitu ubogost i potrebu, u
vlastitu ogranienost, da bi se upoznali lijekovi i utjehe, naime rtvovanje onog ja,
potinjavanje najplemenitijim ciljevima, ponajprije pravednosti i milosr%u. On nas u#i praviti
razliku izme%u zbiljskih i prividnih promicanja ljudske sre#e, ui nas kako ni boga#enje, ni
uglednost, ni uenost ne mogu pojedinca izvu#i iz njegove duboke mrzovolje nad
nevrijedno#u njegova opstanka i kako tenja za tim dobrima dobiva smisao samo nekim
visokim i prosvjetljuju#im cjelovitim ciljem, naime ciljem da se stekne
mo# kako bi se njome potpomogla physis* i kako bi se donekle ispravile njezine ludosti i
nespretnosti. Dodue, najprije barem za sebe sama; ali sobom naposljetku za sve. Svakako je
to tenja koja vodi u duboku i istinsku rezignaciju. Jer to se jo uop#e i koliko se toga moe
popraviti, na pojedincu i u zajednici!
Primijenimo li upravo ove rijei na Schopenhauera, dodirnut #emo tre#u i najosobitiju
opasnost u kojoj je ivio i koja je leala skrivena u cjelokupnom sklopu i kosturu njegova
bi#a. Svaki ovjek ima naviku nalaziti u sebi ogranienost svoje nadarenosti i svojega
#udorednog htijenja, ogranienost koja ga ispunjava enjom i melankolijom. I kao to iz
osje#aja svoje grenosti ezne za svecem, tako kao intelektualno bi#e nosi u sebi duboku elju
za genijem. Tu se nahodi korijen svake istinske kulture. A podrazumijevam li pod kulturom
enju ljudi da se preporode kao sveci i geniji, znam da ovjek ne mora najprije biti budistom
da bi taj mit razumio. Gdje nalazimo nadarenost bez te enje, u krugu uenjaka ili pak kod
takozvanih obrazovanih ljudi, tu ona u nama izaziva odvratnost i ga%enje jer slutimo da takvi
ljudi, sa svim svojim duhom, nastaju#u kulturu i stvaranje genija a to znai cilj svake
kulture ne potpomau nego spreavaju. To je stanje neke okorjelosti, u svojoj vrijednosti
jednako onoj uobiajenoj i prosjenoj, hladnoj i na sebe samu ponosnoj kreposti, koja je od
istinske svetosti i najudaljenija i izbjegava je, Schopenhauerova je pak narav sadravala udnu
i krajnje opasnu dvostrukost. Malo je mislilaca u toj mjeri i s takvom neusporedivom
izvjesno#u osje#alo da u njima ivi genij, a njegov mu je genij obe#ao ono najvie da ne#e
biti brazde dublje od one to #e je njegov plug zaorati u tlo novijeg ovjeanstva.
*Priroda, narav. Nap. prir.
Tako je znao da je jedna polovica njegova bi#a zasi#ena i ispunjena, bez udnje, svjesna svoje
snage, tako je s veliinom i dostojanstvom svoj poziv nosio kao pobjedniki dovritelj. U
drugoj je polovici ivjela neukrotiva enja. Razumjet #emo je kad ujemo da se s bolnim
pogledom okrenuo od slike velikog utemeljitelja trapistikoga reda Rancea, rekavi: To je
stvar milosti. Jer genij dublje ezne za sveto#u, jer sa svojeg je motrilita gledao dalje i
jasnije od nekog drugog ovjeka, dolje na pomirenje spoznaje i bitka, unutra u carstvo mira i
zanijekane volje, prijeko na drugu obalu o kojoj kazuju Indijci. No upravo je tu udo: kako je
neshvatljivo cijela i neslomljiva morala biti Schopenhauerova narav kad je ni ta enja nije
mogla razoriti, a ni uiniti okorjelom. Sto to znai, razumjet #e svatko prema mjeri onoga to i
koliko sam jest. A posve, u svoj teini toga, ne#e to razumjeti nitko od nas.
to se vie razmilja a te tri opasnosti, to je udnije s kakvom se robusno#u Schopcnhauer od
njih obranio i kako je zdrav, i to upravo on, iz te borbe iziao. Dodue s mnogo oiljaka i s
raspoloenjem koje je moda pretjerano gorko, kadto i odve# ratoborno I nad najve#im se
ovjekom uzdie njegov vlastiti ideal. Da Schopenhauer moe biti uzor, to vrijedi unato svim
tim brazgotinama i mrljama. tovie moglo bi se re#i da nas upravo ono to je u njegovu bi#u
bilo nesavreno i odve# ljudsko u najljudskijem smislu vodi u njegovu blizinu, jer ga vidimo
kao pa#enika i supatnika, a ne samo u odbojnoj uzvienosti genija.
Te tri opasnosti unutarnjeg ustrojstva koje su ugroavale Schopcnhauera ugroavaju i nas.
Svatko nosi u sebi produktivnu jedinstvenost kao jezgru svojeg bi#a, a kad postane svjestan te
jedinstvenosti, oko njega #e se pojaviti udan sjaj, sjaj onog neobinog. Za ve#inu je to neto
nepodnoljivo, zato to su lijeni, kao to je reeno, i zato to o toj jedinstvenosti visi niska
neda#a i tereta. Nema dvojbe da za neobinog ovjeka koji se otea tom niskom ivot gubi
sve ono to se od njega u mladosti prieljkuje, naime vedrinu, sigurnost, lako#u, ast. Sudbina
osamljenosti poklon je to mu ga blinji daruju. Pustinja i pilja odmah su tu, pa ivio on gdje
mu drago. Sad neka se brine oko toga da se ne da podjarmiti, da ne postane utuen i
melankolian. I neka se stoga okrui slikama dobrih i hrabrih boraca, od kojih je jedan bio i
sam Schopenhauer. No nije sasvim rijetka ni druga opasnost koja je ugroavala
Schopenhauera. Tu i tamo netko je po naravi nadaren pronicljivo#u, misli mu rado idu
dijalektikim dvokorakom. Kako je lako da, pusti li svojoj nadarenosti nesmotreno na volju,
propadne kao ovjek i da gotovo jo ivi samo poput sablasti u istoj znanosti. Ili da,
naviknut u stvarima traiti ono za i protiv, dospije u zabludu glede istine uop#e te tako mora
ivjeti bez odvanosti i povjerenja, nijeu#i, dvoje#i, nagrizaju#i, nezadovoljan, s polovinom
nadom, u oekivanom razoaranju: ni pas ne bi htio tako dalje ivjeti! Tre#a je opasnost
okorjelost u onomu #udorednom ili intelektualnom. &ovjek raskida vezu to ga je povezivala
s njegovim idealom; na ovom ili onom podruju prestaje biti plodan, razmnaati se, u smislu
kulture postaje slabanim ili nekorisnim. Jedinstvenost njegova bi#a postala je nedjeljivim,
nepriop#ivim atomom, postala je ohla%enim kamenjem. I tako se netko moe iskvariti tom
jedinstveno#u upravo kao i strahom pred tom jedinstvenosti, sobom samim i naputanjem
sebe sama, enjom i okorjelo#u. A ivot uop#e znai biti u opasnosti.
No osim tih opasnosti itava njegovog unutarnjeg ustrojstva, kojima bi Schopenhuer bio
izloen i da je ivio u ovom ili onom stolje#u, ima i opasnosti koji su ga snale u njegovu
vremenu. A to razlikovanje izme%u opasnosti proisteklih iz unutarnjega ustrojstva i opasnosti
proisteklih iz vremena bitno je za poimanje onoga to je ti Schopenhauerovoj naravi uzorito i
odgojno. Zamislimo filozofove oko kako poiva na opstanku; on ho#e iznova uspostavili
njegovu vrijednost. Jer osebujni je posao svih velikih mislilaca bio taj da budu zakonodavci
mjere, vrijednosti i teine stvari. Kako li mu mora smetati to je ovjeanstvo, koje najprije
vidi, upravo slabaan plod koji su razgrizli crvi! Koliko toga mora, da bi bio pravedan spram
opstanka uop#e, pridodati bezvrijednosti sadanjeg vremena! Ako je bavljenje povije#u
prolih ili tu%ih naroda dragocjeno, ono je to najvie za filozofa koji eli dati pravedan sud o
sveukupnoj ljudskoj sudbini, dakle ne samo o prosjenoj sudbini, nego prije svega o onoj
najvioj koja moe zapasti pojedince ili itave narode. No sve sadanje je nametljivo, djeluje
na oko i usmjerava ga ak i onda kad filozof to ne eli, te #e u cjelokupnom raunu i nehotice
biti procijenjeno odve# visoko. Stoga filozof mora dobro procijeniti svoje vrijeme i njegovu
razliku spram drugog vremena i, prevladavaju#i za sebe sadanjost, mora je prevladati tako%er
u svojoj slici to ju daje o ivotu, naime mora je uiniti neprimjetnom i u neku ruku premazati
bojom. To je teka, tovie jedva rjeiva zada#a. Sud starih grkih filozofa o vrijednosti
opstanka znai mnogo vie od modernog suda jer oni su pred sobom i oko sebe imali sam
ivot u raskonoj dovrenosti i jer se u njih mislioev osje#aj nije kao u nas zaplitao u
podvojenost elje za slobodom, ljepotom, veliinom ivota s jedne strane, a s druge nagona za
istinom, koji pita samo koja je vrijednost opstanka uop#e? Za sva vremena ostaje vano znati
ono to je Empedoklo izrekao o opstanku usred najsnanije i najobilnije ivotne radosti grke
kulture. Njegov sud ima veliku teinu, napose stoga to mu ne protuslovi ni jedan oprean sud
nekog drugog velikog filozofa iz istog tog velikog vremena. On samo govori najjasnije, ali u
osnovi naime ako malo na#ulimo ui svi kau isto. Moderni #e mislilac, kao to je
reeno, vazda patiti
zbog kakve neispunjene elje: zahtijevat #e najprije da mu se tek pokae ivot, pravi, rumeni,
zdravi ivot, da bi potom o njemu donio svoj pravorijek. U najmanju #e ruku za sebe sama
drati prijeko potrebnim da bude ivim ovjekom prije nego povjeruje da moe biti
pravedenim sucem. U tomu je razlog zalo upravo noviji filozofi spadaju u najmo#nije
pospjeitelje ivota, volje za ivot, i zato iz svojega vlastitog malaksalog vremena eznu za
kulturom, za preobraenom pbysis. No ta enja je i njihova opasnost. U njima se bore
reformator ivota i filozof, to znai sudac ivota. Kamo god se pobjeda nagnula, to je pobjeda
koja #e u sebe ukljuiti gubitak. Pa kako je Schopenhauer izbjegao toj opasnosti?
Iako se svaki veliki ovjek najradije smatra ba pravim djetetom svojeg vremena te iako on u
svakom sluaju snanije i uvstvenije od svih manjih ljudi pali zbog svih njegovih boletina,
ipak je borba jednoga takvog velika naprotiv svojeg vremena tek prividno neka besmislena i
razorna borba protiv sebe sama. No upravo samo prividno. Jer on se u njoj bori protiv onoga
sto ga prijei bili velik, a to za njega znai samo jedno, naime biti slobodan i sasvim on sam.
Iz toga slijedi da je njegovo neprijateljstvo u bici usmjereno upravo protiv onoga to dodue je
u njemu, ali to zapravo nije on sam, naime protiv neistog proimanja i stavljanja zajedno
onoga to se ne moe mijeati i to je vjeito ne spojivo protiv pogrenog priljubljivanja
onoga vremenu primjerenog s onim to mu je neprimjereno; tako da se naposljetku navodno
dijete vremena pokazuje samo kao njegom posvojeno dijete. Tako se Schopenhauer ve# od
svoje rane mladosti suprotstavljao toj krivoj, tatoj i nedostojnoj majci, vremenu, i time to
gaje tako re#i istisnuo iz sebe, proistio je i iscijelio svoje bi#e te je sebe sama iznova naao u
zdravlju i isto#i koji mu pripadaju. Stoga Schopenhauerove spise valja rabiti kao zrcalo
vremena, a zacijelo nije greka tog zrcala ako se u njemu sve to je vremenu primjereno
pojavljuje samo kao nakazna boletina, kao mravost i bljedilo, kao uplje oko i omlitavljela
grimasa, kao prepoznatljive patnje one posvojenosti. &enja za snanom naravi, za zdravim i
jednostavnim ovjeanstvom bita je u njega enja za samim sobom. I im je u sebi pobijedio
vrijeme, morao je zau%enim okom u sebi ugledati genija. Tajna njegova bi#a bila mu je sad
otkrivena, bila je onemogu#ena nakana one ma#ehe, vremena, da mu taj genij sakrije, carstvo
preobraene physis bilo je otkriveno. Svaki put kad je svoj neustraivi pogled okrenuo pitanju:
koja je vrijednost ivota uop#e?, nije vie morao presu%ivati jednom smetenom i
izblijedjelom vremenu i njegovu pritvorno nejasnom ivotu. Dobro je znao da na ovoj zemlji
treba otkriti i dosti#i neto vie i istije od takva, vremenu primjerena ivota i da gorku
nepravdu ivotu nanosi svatko tko ga poznaje i tuje samo po tom runom liku. Ne, sad sam
genij biva pozvan uti moe li moda on, najvii plod ivota, opravdati ivot uop#e.
Velianstveni stvaralaki ovjek treba odgovoriti na pitanje: Potvr%uje li ti u najve#oj
dubini svojeg srca ovaj opstanak? Je li ti on dovoljan? eli li biti njegov zagovaratelj, njegov
iskupitelj? Jer samo jedno jedino istinsko 'da' iz tvojih usta tek i tako teko optue ni ivot
biti #e slobodan. to #e on odgovoriti? Empedoklov odgovor.


4.

Ako ovaj zadnji mig u prvi mah i ostane neshva#en, meni je sada stalo do neega veoma
razumljivog, naime objasniti kako svi mi pomo#u Schopenhuera sebe moemo odgajati protiv
svojega vremena jer imamo prednost da to vrijeme zahvaljuju#i njemu zbilja poznajemo.
Ako to naime jest prednost! U svakom sluaju, nekoliko stolje#a kasnije to nikako ne bi bilo
mogu#e. Uveseljavam se predodbom tla #e se ljudi uskoro zasititi itanja, a uz to i pisaca, da
#e uenjak jednog dana razmisliti, napraviti oporuku i narediti da mu le spale usred njegovih
knjiga, posebice njegovih vlastitih spisa. I ako je tono da ume bivaju sve oskudnije, ne bi li
ve# jednom bilo vrijeme da se prema bibliotekama postupi kao i prema drveni, slami i
ipraju? Ta ve#ina je knjiga ro%ena iz glava punih dima i pare, pa bi tako trebalo da i opet
postanu dimom i parom, A ako u sebi nisu imale vatre, upravo bi ih zato trebala vatra kazniti.
Bilo bi dakle mogu#e da bi nekom kasnijem stolje#u moda upravo nae doba vrijedilo kao
saeculum obscurum* jer bi se njegovim proizvodima pe#i loile najrevnije i najdue. Kako li
smo prema tomu sretni to to vrijeme moemo upoznati. Naime, ako uop#e ima smisla baviti
se svojim vremenom, tad je u svakom sluaju sre#a baviti se njime to temeljitije, tako da nam
o njemu ne ostane nikakva dvojba. A upravo nam to prua Schopenhauer.

* Mrano stolje#e. Nap. prir.



Naravski, sre#a bi bila sto puta ve#a kad bi iz ovoga istraivanja proisteklo da jo uop#e nije
postojalo neto tako ponosito i puno nade kao ovo doba. No i u ovom trenutku ima naivnih
ljudi u nekom kutku zemlje, recimo u Njemakoj, koji su spremni u neto takvo vjerovati,
tovie, koji sasvim ozbiljno govore o tomu da je od prije nekoliko godina svijet popravljen i
da je injenicama opovrgnut onaj koji moda ima svojih tekih i mranih dvojbi o op-
stanku. Jer prema njima stvari stoje ovako: zasnivanje novoga njemakog carstva odluuju#i
je i razoran udarac protiv svakog pesimistinog filozofiranja o tomu nema cjenkanja.
Onaj pak tko bi doista elio odgovoriti na pitanje to u naem vremenu treba znaiti filozof
kao odgajatelj, taj mora odgovoriti na ono veoma proireno i napose na sveuilitima veoma
njegovano shva#anje, i to ovako: sramota je i poruga to takozvani misle#i i tovanja vrijedni
ljudi mogu izricati i ponavljati tako ogavno ulagivanje koje se klanja kumirima vremena
dokaz da se vie uop#e i ne naslu#uje koliko je ozbiljnost filozofije daleko od ozbiljnosti
jedne novine. Takvi ljudi izgubili su i posljednji ostatak ne samo filozofijskog nego i
religioznog uvjerenja, a umjesto svega toga nisu stekli primjerice optimizam, nego
urnalizam, duh i neduh dana i dnevnih listova. aljiva je i lana svaka filozofija koja vjeruje
da je nekim politikim doga%ajem pomaknut ili ak rijeen problem opstanka. Stara je stvar
da su, otkad je svijeta, ve# e#e zasnivane drave. Kako bi jedna politika obnova mogla biti
dovoljna za to da ljude jednom zauvijek pretvori u zadovoljne stanovnike zemlje? No ako
netko od srca vjeruje da je to mogu#e, neka se samo javi. Jer on doista zasluuje postati
profesorom filozofije na nekom njemakom sveuilitu, kao Harms u Berlinu, Jurgen Meyer u
Bonnu i Carriere u Munchenu.
No ovdje doivljavamo posljedice uenja o kojemu se u novije vrijeme govori na svakom
koraku, da je naime drava najvii cilj ovjeanstva i da za ovjeka nema viih dunosti do
sluiti dravi, u emu ne prepoznajem pad u poganstvo nego u glupost. Moe biti da takav
ovjek koji svoju najviu dunost vidi u sluenju dravi zbilja i ne zna ni za kakve vie
dunosti; ali zato onkraj toga ipak jo ima ljudi i dunosti a jedna od tih dunosti, koja je
harem za mene via od slube dravi, zahtijeva unitenje gluposti u svakom liku, pa dakle i u
liku te gluposti. Stoga se ovdje bavim jednom vrstom ljudi ija teleologija upu#uje na neto
to premauje dobrobit drave, bavim se filozofima, a i njima samo glede jednog svijeta koji
je opet prilino neovisan od dobrobiti drave, svijeta kulture. Od mnogih prstenova koji
provueni jedan kroz drugi ine ljudsku zajednicu jedni su od zlata, a drugi od obina bakra.
No kako filozof vidi kulturu u naem vremenu? Naravski posve drukije od onih profesora
filozofije koji su zadovoljni u svojoj dravi. Kad misli na sveop#u urbu i rastu#u brzinu
padanja, na nestanak svake misaonosti i jednostavnosti, gotovo da se osje#a kao da zamje#uje
simptome posvemanjeg istrebljenja i iskorjenjenja kulture. Vode religije otjeu i ostavljaju
bare ili jezerca. Nacije se ponovno odvajaju na najneprijateljskiji nain i ude za tim da se
raskomadaju. Znanosti, njegovane bez ikakve mjere i u posve najsljepijem laisser faire*
postaju rascjepkane i rastau sve u to se vrsto vjerovalo, obrazovane stalee i drave
otplavljuje velianstveno prezira vrijedna novana privreda. Nikada svijet nije bio vie svijet,
nikad siromaniji ljubavlju i dobrotom. Ueni stalei vie nisu svjetionici ili azil usred sveg
tog nemira posvjetovljenja; i sami bivaju sve nemirniji, sve vie bez misli i ljubavi. Sve slui
nadolaze#em barbarstvu, ukljuuju#i i sadanju umjetnost i znanost. Obrazova-
* Pustite neka se odvija samo od sebe. Nap. prir.

ni se ovjek izopaio u najve#eg neprijatelja obrazovanja, jer laima eli pore#i sveop#u
boletinu, pa smeta Lijenicima. Govori li netko o njihovoj slabosti i suprotstavlja li se
njihovu tetnom duhu lai, postaju ogoreni, ti iznemogli jadnici. Htjeli bi i te kako rado
izazvati vjeru u to da su daleko ispred svih stolje#a i kre#u se s umjetnom veselo#u-Njihov
nain licemjernog odavanja sre#e ima kadto neto dirljivo, jer njihova je sre#a sasvim
nedokuiva. &ovjek ih &ak ne bi ni pitao kao to Tannhauser pita Biterlofa: U emu si to
jadnice uivao? Jer zaboga, mi to i sami znamo bolje i drukije. Nad nama je zimski dan i mi
prebivamo u visokom gorju, opasno i u oskudici. Kratka je svaka radost i blijed je svaki
sunev sjaj koji se na bijelim planinama do nas prikrade. Tu se razlijee glazba, jedan starac
okre#e svoj vergl, plesai se vrte putnika potrese kad to vidi: sve je tako divlje, tako
potmulo, tako bezbojno, tako beznadno, i onda u tomu ton radosti, nepromiljene iste
radosti! No ve# se prikradaju magle rane veeri, ton se gubi, korak putnikov kripi. Dokle god
moe vidjeti, ne vidi nita do pusto i grozno lice prirode.
A ako bi bilo jednostrano na slici modernog ivota isticati samo slabost crta i neizraajnost
boja, druga strana nipoto nije ugodnija, nego samo jo vie uznemiravaju#a. Tu zacijelo
postoje snage, i to ogromne snage, ali divlje, iskonske i sasvim nemilosrdne. S plahovitim
oekivanjem motrimo na njih kao to motrimo u kazan iz kakve vjetiije kuhinje. Svakoga
asa moe neto zadrhtati i bljesnuti, najaviti strane pojave. Od prije jednog stolje#a
pripremljeni smo na satne fundamentalne potrese. I kad se u novije vrijeme ine pokuaji da
se toj najdubljoj modernoj sklonosti za uruavanjem ili eksplodiranjem suprotstavi
konstitutivna snaga takozvane nacionalne drave, tada je ipak na due vrijeme i ta drava
samo pove#anje sveop#e nesigurnosti i ugroenosti. To da se pojedinci ponaaju kao da nita
ne
znaju o svim tim zebnjama, ne#e nas zavarati Njihov nemir pokazuje da o njima dobro znaju;
estinom i iskljuivo#u misle na sebe kao to ljudi jo nikad nisu mislili na sebe, grade i sade
za svoj dan, a lov rta sre#u nikada ne#e biti ve#i nego onda kad se ona mora ugrabiti izme%u
danas i sutra jer #e se prekosutra moda sasvim okonati svako vrijeme lova. ivimo
razdoblje atoma, atomistikog kaosa. U srednjovjekovlju crkva je nekako drala na okupu
neprijateljske snage i donekle ih asimilirala snanim pritiskom koji je vrila. Kada se sveza
raskine, a pritisak popusti, one se diu jedne protiv drugih. Reformacija je mnogo stvari
proglasila adijaforama, podrujima koja ne trebaju biti odre%ena religijskom milju. Bila je to
otkupnina pomo#u koje je i sama mogla ivjeti, kao to je ve# kr#anstvo, sueljeno s daleko
religioznijim starim dobom, uz slinu cijenu obranilo svoju egzistenciju. Otada je razdvajanje
sve vie uzimalo maha. Sada je gotovo sve na zemlji odre%eno samo jo najgrubljim i
najzlokobnijim snagama, egoizmom poduzetnika i vojnih silnika. U rukama ovih zadnjih
drava, upravo kao i egoizam poduzetnika, pokuava sve iznova organizirati polaze#i od sebe,
i biti svezom i pritiskom za sve one neprijateljske snage, to znai da eli da se ljudi i njoj
klanjaju kao kumiru, kao to su se klanjali crkvi. S kakvim uspjehom? To #emo jo doivjeti.
U svakom sluaju jo se i danas nalazimo u zale%enoj rijeci srednjovjekovlja. Led se otopio i
dospio u silovito kretanje koje izaziva pusto. Sante se gomilaju na sante, sva je obala
preplavljena i ugroena. Revolucija se nikako ne moe izbje#i, i to atomistika. No koje su
najmanje nedjeljive estice ljudskoga drutva?
Nema dvojbe da se s pribliavanjem takvih razdoblja ono ljudsko nalazi u opasnosti gotovo
jo i vie nego za vrijeme samog uruavanja i kaotinog vrtloga i da plaljivo iekivanje i
poudno iskoritavanje svake minute izmamljuju na vidjelo svekolika kukavitva i sebine
nagone due, doim zbijska nevolja, a naroito sveop#ost neke velike nesre#e ljude obino
popravi i razgali. A tko #e pri takvim opasnostima naeg razdoblja svoju slubu uvara i vi-
teza posvetiti ljudskosti, toj nepovredivoj svetoj riznici to su je postupno prikupljali
najrazliniji narataji? Tko #e uzdi#i sliku ovjeka dok svi u sebi osje#aju samo sebina crva i
pse#i strah te su tako od te slike otpali, u ono animalno, ili ak u ukoeno mehaniko?
Postoje tri slike ovjeka koje je nae novije vrijeme postavilo jednu za drugom i iz pogleda na
koje #e smrtnici svakako jo zadugo dobivati poticaj za preobraaj svojega vlastitog ivota.
To je Rousseauov ovjek, Goetheov ovjek i na posljetku Schopenhauerov ovjek. Prva od tih
slika ima najvie ognja i zacijelo #e imati najiri utjecaj. Druga je sazdana samo za
malobrojne, naime za misaone naravi velikog stila, i gomila je pogreno razumije. Tre#a trai
kao svoje motritelje najdjelotvornije ljude. Samo #e je oni bez tete motriti, jer misaone #e
ljude uspavati, a gomilu zastraiti. Od prve je potekla snaga koja je nagonila i jo nagoni na
silovite revolucije. Jer uza sva socijalistika podrhtavanja i potrese jo je uvijek Rousseauov
ovjek taj koji se poput drevnog Tifona kre#e pod Etnom. Pritisnut i napola zgnjeen oholim
kastama, nemilosrdnim bogatstvom, iskvaren sve#enicima i loim odgojem i pred samim
sobom posramljen smijenim obiajima, zaziva taj ovjek u svojoj nevolji svetu prirodu i
iznenada osje#a da je ona od njega daleko kao i bilo koji epikurski bog. Njegove molitve ne#e
je dosti#i, toliko je duboko potonuo u kaos neprirode. S porugom odbacuje sav onaj areni
nakit koji mu se malo prije inio neim to je u njega upravo najljudskije. naime svoje
umjetnosti i znanosti, prednosti svojega ugla%na ivota. Pesnicom udara o zidove u ijoj je
sjeni toliko izopaen i vie za svjetlom, suncem, umom i klisurom. I kad klie samo je
priroda dobra, samo je prirodni ovjek ovjean, tad prezire sebe i ezne za tim da sebe sama
prevlada: raspoloenje u kojem je dua spremna na strane odluke, ali u kojem tako%er iz
svojih dubina dozira i ono najplemenitije i najrje%e.
Goetheov ovjek nije tako prijete#a mo#, tovie u stanovitom je smislu ak korektiv i
sredstvo za smirenje upravo onih opasnih uzbu%enja kojima je izloen Rousseauov ovjek. U
svojoj mladosti Goethe je sam cijelim svojim ljubavlju ispunjenim srcem bio odan evan%elju
o dobroj prirodi. Njegov je Faust bio najvia i najsmjelija slika Rousseaueva ovjeka, barem
dok je trebalo prikazati njegovu silnu glad za ivotom, njegovo nezadovoljstvo i enju,
njegovo opho%enje s demonima srca. No pogledajmo to nastaje iz svih tih nagomilanih
oblakazacijelo ne bljesak! I upravo se ovdje otkriva nova slika ovjeka, Goetheova ovjeka.
Moglo bi se pomisliti da Faust biva kroz odasvud ugroen ivot voden kao nezasitan
buntovnik i osloboditelj, kao snaga nijekanja iz dobrote, kao istinski, u neku ruku religiozni i
demonski genij prevrata, nasuprot svojem posve nedemonskom pratiocu, premda se tog
pratioca ne moe otarasiti te njegovu skeptinu pakost i nijekanje mora istodobno koristiti i
prezirati kao to je to tragina sudbina svakog buntovnika i osloboditelja. No prevarit #emo se
budemo li oekivali takvo neto. Tu Goethev uenik izbjegava Rousseauova ovjeka. Jer on
mrzi sve to je nasilno, svaki skok a to znai; svaki in. I tako Faust od svjetskog oslo-
boditelja postaje gotovo tek svjetskim putnikom. Sva carstva ivota i prirode, sve prolosti,
umjetnosti, mitologije, sve znanosti vide nezasitnog motritelja kako prolije#e preko njih,
najdublja udnja biva uznemirena i utiana, ak ga ni Helena due ne zadrava i sad mora
do#i as na koji vreba njegov podrugljivi pratilac. Na nekom sluajnom mjestu zemlje let se
okonava, krila otpadaju, Mefisto je pri ruci. Kad Nijemac prestane biti Faustom, nema za nj
ve#e opasnosti od te da postane filistrom i da podlegne vragu samo ga nebeske mo#i mogu od
toga spasiti. Kako rekoh, Goetheov je ovjek promatraju#i ovjek velikog stila koji na zemlji
ne skapava samo time to za svoju prehranu sabire sve veliko i miljenja dostojno to je
postojalo i jo postoji i tako ivi, pa i to bio to tek ivot od jednog prohtjeva do drugog. On
nije djelatan ovjek. tovie, ukljui li se na bilo kojem mjestu u postoje#e poretke djelatnika,
ovjek moe biti siguran da pritom ne#e proiza#i nita dobro kao recimo pri svoj revnosti
to ju je sam Goethe pokazivao za kazalite a prije svega da ne#e biti sruen nikakav
poredak. Goetheov je ovjek jedna odravaju#a i podnose#a snaga ali uz opasnost da se,
kao to je reeno, moe izopaiti u filistra, kao to Rousseauov ovjek lako moe postati
Katilininim pristalicom. Malo vie mii#ne snage i prirodne divljine u onoga prvog i sve bi
njegove kreposti bile ve#e. &ini se da je Goethe znao u emu je opasnost i slabost njegova
ovjeka i to je navijestio Jarnovim recima Wilhelmu Meisteru: Vi ste mrzovoljni i jetki;
lijepo je to i dobro. Kad biste se pak samo jednom doista razljutili, bilo bi to jo bolje."
Dakle govore#i otvoreno: prijeko je potrebno da jednom postanemo doista zli kako bi bilo
bolje. A za to nas treba ohrabriti slika Schopenhauerova ovjeka. Schopenhauerov ovjek
uzima na sebe dragovoljnu patnju istinoljubivosti, a ta mu patnja slui za to da usmrti svoju
samovolju i pripremi posvemanji prevrat i preokret svojeg bi#a, u emu i jest navlastiti
smisao ivota. To izricanje istinitoga priinja se drugim ljudima kao izljev zlo#e, jer kon-
zerviranje svojih nedovoljaka i trabunjanja smatraju oni duno#u ljudskosti i misle da se
mora biti zao da bi im se tako razbilo njihovu igraku. U iskuenju ste takvomu doviknuti ono
to Faust kae Mefistu: Tako ti vjeito ivoj, blagotvorno stvaralakoj sili suprotstavlja
hladnu vraju pesnicu. "A onaj tko bi htio ivjeti schopenhauerovski, vjerojatno bi vie bio
nalik Mefistu nego Faustu naime za slabovidne moderne oi koje u nijekanju svagda vide
znamenje zla. No postoji jedna vrsta nijekanja i razaranja koja je upravo izljev one snane
enje za posve#enjem i izbavljenjem kao prvi filozofijski uitelj koje je Schopenhauer stupio
me%u nas obesve#ene i doista posvjetovljene ljude. Svaki opstanak koji se moe nijekati
zasluuje da bude zanijekan; a biti istinoljubiv znai vjerovati u opstanak koji se uop#e ne bi
mogao zanijekati i koji je sam istinit i bez lai. Stoga istinoljubivi smisao svoje djelatnosti
osje#a kao metafiziki smisao, kao objanjiv iz zakona jednog drukijeg i vieg ivota i u
najdubljem smislu potvr%uju#i, pa ma koliko sve to ini izgledalo kao razaranje i razbijanje
zakona tog ivota. Pritom njegovo injenje mora postati trajnom patnjom, no on zna ono to i
Meister Eckhardt; Najbra ivotinja koja vas nosi k savrenstvu je patnja. Htio bih misliti
da bi se svakomu tko pred duu stavi takav ivotni smjer srce moralo rairiti i da bi u njemu
morala nastati vatrena elja da bude takav schopenhauerovski ovjek: dakle ist i udesne
oputenosti za sebe i svoju osobnu dobrobit, a u svojoj spoznaji pun snane razorne vatre i
daleko od hladne i prijezira vrijedne neutralnosti takozvanog znanstvenog ovjeka, visoko
uzdignut nad osorno i zlovoljnoga motrenja, sebe samoga svagda rtvuju#i spoznatoj istini
kao prvu rtvu i najdublje proet svije#u o tomu koje patnje moraju nastati iz njegove
istinoljubivosti. Svakako, svojom hrabro#u unitava on svaku zemaljsku sre#u, mora biti
neprijateljski nastrojen ak i spram ljudima koje voli, spram institucija iz ijeg je krila
potekao, ne smije tedjeti ni ljude ni stvari pa makar i patio zbog njihova pozlje%ivanja, bit #e
pogreno shva#an i dugo #e vrijediti kao saveznik snaga kojih se gnua, on #e, pri ljudskoj
mjeri svojega uvida, uza svu svoju tenju pravdi morati biti nepravedan, ali #e se smjeti
bodriti i tjeiti rijeima koje jednom rabi Schopenhauer, njegov veliki odgajatelj; Sretan je
ivot nemogu#; najvie to ovjek moe dosegnuti je herojski ivotni hod. Takav ivot vodi
onaj koji se u bilo kojoj okolnosti i zgodi s ogromnim teko#ama bori za ono to svima na
neki nain koristi te na posljetku pobje%uje, ali je pritom loe ili nikako nagra%en. Potom on
na kraju ostaje stajati skamenjen, kao princ u Gozzijevom Kralju gavranu, ali u plemenitom
stavu i s velianstvenom kretnjom. Ostaje uspomena na nj i slavi ga se kao heroja. Njegova
volja, cijeloga ivota do smrti muena naporom i radom, loim uspjehom i nezahvalno#u
svijeta, gasi se u nirvani.
Dakako da takav herojski ivotni hod, zajedno s u njemu izvrenim usmr#enjem, najmanje
odgovara oskudnom pojmu onih koji se o tomu najvie razbacuju rijeima, koji slave
svetkovine u spomen velikih ljudi i umiljaju da je veliki ovjek velik onoliko koliko su oni
mali, tako re#i nekim poklonom i na svoje zadovoljstvo, ili pak po nekom mehanizmu i u
slijepoj poslunosti spram te unutarnje prinude, tako da onaj tko nije dobio taj poklon ili tko
ne osje#a tu prinudu ima isto pravo na to da bude malim kao i onaj da bude velikim. No biti
obdaren poklonom ili prinu%en to su prezira dostojne rijei, kojima se eli pobje#i od unutar-
njeg nagovora, uvrede za svakoga tko je uo taj nagovor, dakle za velikog ovjeka. Upravo on
najmanje od svih doputa da bude obdaren ili prinu%en. On zna jednako dobro kao i svaki
mali ovjek kako se ivot moe olako uzeti i kako je mekan krevet na kojem bi se mogao
ispruiti kad bi sa sobom i svojim blinjima postupao utivo i uobiajeno: ta svi su ovjekovi
poreci ure%eni u smjeru toga da ivot u trajnoj rastresenosti misli ne bude osje#an. Zato on
tako snano eli suprotno, naime upravo osjetiti ivot, to jest patiti od ivota? Zato to opaa
da ga ele prevariti u pogledu njega samog i da postoji neka vrsta suglasnosti da ga se otme iz
njegove vlastite pilje. Tu se on opire, nauljuje ui i odluuje: Ho#u ostali svoj! To je
strana odluka: to shva#a tek postupno. Jer sad mora uroniti u dubinu opstanka, s nizom
neobinih pitanja na usnama: Zato ivim? Koju ivotnu lekciju trebam nauiti? Kako sam
postao takav kakav sam i zato onda patim zbog tog takobitka? On se mui i vidi da se nitko
tako ne mui, da su tovie ruke njegovih blinjih strasno pruene prema fantastinim zgo-
dama koje prikazuje politiko kazalite, ili kako se sami uokolo epure pod stotinama maski,
kao mladi#i, muevi, starci, oevi, gra%ani, sve#enici, slubenici, trgovci, revno se brinu#i o
svojoj zajednikoj komediji, a uop#e ne o sebi samima. Svi bi oni na pitanje: &emu ivi?,
odgovorili brzo i s ponosom: da bih postao dobar gra%anin, ili uenjak, ili dravnik a
ipak oni jesu neto to nikad ne moe postati neim drugim. A zato su upravo to? Ah, i nita
bolje? Onaj tko svoj ivot razumije samo kao jednu toku u razvitku nekog pokoljenja ili
drave ili znanosti, te prema tomu eli skroz naskroz spadati u povijest bivanja, u historiju, taj
nije razumio lekciju to mu je zadaje opstanak i mora je nauiti drugi put. To vjeito bivanje
lana je igra lutaka zbog koje ovjek zaboravlja sebe sama, ono je pravo rastresanje koje
pojedinca rasprava u smjeru svih vjetrova, beskrajna igra budalatine koju pred nama i s
nama igra veliko dijete vrijeme. Onaj heroizam istinoljubivosti sastoji se u tomu da jednog
dana prestanemo biti njegovom igrakom. U bivanju je sve uplje, varljivo, plitko i dostojno
naeg prezira. Zagonetku koju ovjek treba rijeiti moe on rijeiti samo iz bitka, u takobitku,
a ne u drugobitku, u neprolaznom. Sad zapoinje ispitivati koliko je duboko srastao s
biranjem, a koliko duboko s bitkom golema zada#a uzdie se pred njegovom duom, naime da
razori sve to biva, da na svjetlo dana iznese sve to je u stvarima pogreno. I on ho#e sve
spoznati, ali to ho#e drukije nego Goetheov ovjek. On to ne#e radi plemenite tanko#utnosti,
da bi sauvao, sebe i da bi se uveseljavao mnotvom stvari, nego je sam sebi prva rtva koju
prinosi. Herojski ovjek prezire to da mu ide dobro ili zlo, prezire svoje vrline i poroke, i
uop#e mjerenje stvari svojom mjerom, on se za sebe vie ne nada niemu i u svim stvarima
ho#e vidjeti sve do tog beznadnog temelja. Njegova snaga lei u njegovu zaboravu sebe sama;
a spomene li se sebe, tad odmjerava od svojega visokog cilja prema sebi i tako mu je kao da
iza sebe i ispod sebe vidi neugledan breuljak neisti. Stari mislioci svim su snagama traiti
sre#u i istinu, a nikada nitko ne#e na#i ono to mora traiti, tako glasi opako naelo prirode. A
onomu tko u svemu trai neistinu i dragovoljno se zdruuje s nesre#om, bit #e moda
pripremljeno jedno drukije udo razoaranja: pribliava mu se neto neizrecivo, ega su
sre#a i istina samo neznaboake paslike, zemlja gubi svoju teu, zemaljski doga%aji i mo#i
postaju poput sna, kao u ljetnoj veeri oko njega se iri preobraenje. Onomu motre#em je kao
da se upravo poinje buditi i kao da se oko njega jo igraju oblaci sna to se rasplinjuje. I oni
#e jednom biti rastjerani: tada je dan.

5.

Ipak, obe#ao sam da #u Schopenhauera, prema svojim iskustvima, prikazati kao odgajatelja,
te prema tomu nije ni izdaleka dovoljno ako, uz to jo s nepotpunim izriajem, naslikam
onoga idealnog ovjeka koji prebiva u Schopenhaueru i oko Schopenhauera, tako re#i kao
njegova platonska ideja. Ostaje jo ono najtee, naime re#i kako se polaze#i od toga ideala
moe ste#i novi krug dunosti i kako se redovitom djelatno#u moe povezati s jednini tako
prekomjernim ciljem, ukratko ostaje dokazati da taj ideal odgaja. Inae bi se moglo pomisliti
da nam pojedini trenuci ne pruaju nita drugo do zrenje koje izaziva sre#u, ak zanos, da bi
nas odmah potom utoliko vie ostavilo na cjedilu i utoliko dublje izruilo zlovolji. Tako%er je
izvjesno da se mi tako zapoinjemo ophoditi s tim idealom, s tim iznenadnim razmacima
izme%u svjetla i tame, zanosa i ga%enja, i da se tu ponavlja jedno iskustvo koje je staro koliko
i ideali. No ne trebamo se dugo zadravati na vratima i trebamo brzo oti#i dalje od poetka. I
tako se mora ozbiljno i odre%eno upitati: je li mogu#e da se onaj nevjerojatno visoki cilj toliko
priblii da nas odgaja dok nas vue navie? da se ne bi na nama obistinila velika
Goetheova rije: &ovjek je ro%en za ogranien poloaj; kadar je vidjeti jednostavne, bliske,
odre%ene ciljeve i navikava se rabiti sredstva koja su mu tik pred rukom. No im do%e u
otvorenu irinu, niti zna to ho#e niti to treba initi i sasvim je svejedno dovodi li ga mnotvo
predmeta do rastresenosti ili ga njihova uzvi-
enost i dostojanstvo dovode van sebe. Za njega je svagda nesre#a kad je potaknut teiti
neemu s ime se ne moe povezati redovitom vlastitom djelatno#u. To se s dobrim
izgledom na opravdanost moe primijeniti upravo protiv onoga Schopenahuerova ovjeka.
Njegovo dostojanstvo i uzvienost kadri su nas samo dovesti van sebe te nas na taj nain opet
izvode iz svih zajednica djelatnih ljudi. Povezanost dunosti, rijeka ivota nestaje, Moda #e
se netko naviknuti na to da se zlovoljan konano izdvoji te da ivi po dvostrukom mjerilu, to
jest u protuslovlju sa samim sobom, nesiguran i tu i tamo, te stoga svakim danom slabiji i
neplodniji, dok #e drugi ak naelno odustati od toga da jo zajedno s drugima djeluje i jedva
da #e jo pogledom pratiti kad drugi djeluju. Opasnosti su svagda velike ako se ovjeku
prirede odve# velike teko#e i ako nije kadar ispuniti nikakve dunosti. Snanije naravi time
mogu biti razorene, a slabije, brojnije, tonu u promatraju#u lijenost, a naposljetku iz lijenosti
prestaju ak i promatrati.
Na takve #u pak prigovore priznati toliko da je na rad ovdje jedva jo i zapoeo te da ja
prema svojim iskustvima samo jedno ve# odre%eno vidim i znam, naime to da je mogu#e je da
se poevi od one idealne slike i tebi i meni oko vrata objesi lanac izvrivih dunosti i da neki
od nas ve# osje#aju pritisak toga lanca. No, da bih bez sumnji mogao izre#i formulu u koju
bih elio saeti taj novi krug dunosti, potrebna su mi sljede#a prethodna razmatranja.
Dublji su ljudi u svim vremenima imali suosje#anja spram ivotinja upravo stoga to one pate
zbog ivota, a ipak nemaju snage da alac patnje okrenu protiv sebe samih i da svoj opstanak
razumiju metafiziki. Da. vidjeti besmislenu patnju najdublje ozloje%uje. Stoga se ne na jed-
nom mjestu zemlje dolo do predmnijevanja da su u tim ivotinjskim tijelima skrivene due
ljudi optere#enih krivnjom i da se ta besmislena patnja, koja na prvi pogled ozloje%uje pred
vjenom pravdom, razrjeuje u isti smisao i znaenje, naime kao kazna i okajanje. Uistinu,
teka je to kazna ivjeti kao ivotinja izloena gladi i poudi, a ipak ne do#i ni do kakve
osvjetenosti o tom ivotu. I ne moe se izmisliti tea sudbina od sudbine grabljive uvjeri koju
najlju#a muka goni kroz pustinju, koja rijetko biva zadovoljenom, a i to samo tako da
zadovoljenje postaje muenjem, u razdiru#oj borbi s drugim ivotinjama ili usred odvratne
hlepnje i prezasi#enosti. Tako slijepo i sumanuto visiti o ivotu, ni za kakvu viu cijenu,
daleko od toga da se zna da se jest tako kanjeno i zato, ve# s glupo#u neke jezovite poude
eznuli upravo za tom kaznom kao za kakvom sre#om to znaci biti ivotinja. I kad se
cjelokupna priroda probija prema ovjeku, tad ona time daje na znanje da je on prijeko
potreban za njezino iskupljenje od prokletstva ivotinjskoga ivota i da konano u njemu
opstanak pred sobom dri zrcalo na ijoj se podlozi ivot vie ne pokazuje besmislenim, nego
u svojoj metafizikoj znaajnosti. Ipak, neka se dobro promisli: gdje prestaje ivotinja, a gdje
poinje ovjek! Onaj ovjek do kojeg je prirodi jedino stalo! Sve dok netko bude udio za
ivotom kao za kakvom sre#om, ne#e jo podi#i pogled nad obzor ivotinje, samo to on s
vie svijesti ho#e ono to ivotinja ite slijepim nagonom. Ali tako je to s nama svima, kroz
najve#i dio ivota: obino ne izlazimo iz ivotinjstva, sami smo ivotinje koje izgleda
besmisleno pate.
No ima trenu taka kad to shva#amo. Tada se raskidaju oblaci i mi vidimo kako se zajedno sa
svom prirodom probijamo prema ovjeku kao prema neemu sto stoji visoko nad nama. U toj
iznenadnoj jasnosti gledamo jee#i se oko sebe i bacamo pogled unatrag: tu tre profinjene
grabljive zvijeri i mi posred njih. Golema pokretljivost ljudi na velikoj zemaljskoj pustinji,
njihovo osnivanje gradova i drava, njihovo vo%enje ratova, njihovo neumorno okupljanje i
razilaenje, njihova bezglava trka, uzajamno uenje, njihovo me%usobno nadmudrivanje i
gaenje, njihova vika u nevolji, njihovo zadovoljno urlikanje u pobjedi sve je to nastavak
ivotinjstva. Kao da je ovjek namjerno zaostao u obrazovanju i kao da je prevaren o svojoj
metafizikoj nadarenosti, tovie, kao da priroda, nakon to je ovjeka tako dugo prieljkivala
i izgra%ivala, sad pred njim uzmie od straha i radije se eli opet vratiti u nesvjesnost nagona.
Ah, potrebna joj je spoznaja, a ona se grozi od spoznaje koja joj je zapravo potrebna. I tako #e
plamen buktati, nemiran i gotovo prestraen samim sobom, i zahvatit #e najprije tisu#u stvari
prije no to zahvati ono radi ega je prirodi spoznaja uop#e potrebna. Svi mi u pojedinim
trenucima znamo da su i najsloenije ustanove naeg ivota napravljene samo zato da bismo
pobjegli od nae prave zada#e, znamo da bismo rado nau glavu skrili bilo gdje, kao da nas
tamo naa savjest sa stotinu oiju ne bi mogla epati, znamo da dravi, stjecanju novca,
drutvenosti ili znanosti poklanjamo svoje srce samo zato da ga vie ne bismo imali, znamo
da ak i teak dnevni rad rintamo e#e i nesvjesnije nego to je potrebno za ivot jer nam se
ini potrebnijim da ne do%emo do svijesti. Sveop#a je urba jer je svatko u bijegu od sebe
sama, sveop#e je i plaljivo prikrivanje te urbe jer ovjek eli izgledati zadovoljan te bi i
gledatelje otrijega vida htio prevariti o svojoj bijedi, sveop#a je potreba za novim zvunim
rijeima kao praporcima, a njima ukraen ivot bi trebao zadobiti neto od bunog praznika.
Svatko poznaje ono neobino stanje kad se iznenada name#u neugodna sje#anja, a mi ih tad
estokim pokretima i glasovima nastojimo izbiti iz glave. No pokreti i glasovi sveop#eg
ivota omogu#uju dokuiti da se svi uvijek nalazimo u takvom stanju, strahu od sje#anja i
poniranja u sebe. to nas to tako esto spopada, koja nam muica ne da spavati? Oko nas su
duhovi, svaki as ivota ho#e nam neto re#i, ali mi ne elimo sluati taj glas duhova. Kad
smo sami i tihi, bojimo se da nam neto ne bude apnuto na uho te tako mrzimo tiinu i
omamljujemo se drutveno#u.
Kao to je reeno, sve to shva#amo ovdje ili ondje te se veoma udimo svem tom vrtoglavom
strahu i urbi i cijelom snolikom stanju naega ivota, kojeg izgleda prije bu%enja hvata jeza i
koji to ivlje i nemirnije sanja to je tom bu%enju blii. No istodobno osje#amo kako smo
odve# slabi da bi podnijeli one trenutke najdubljeg poniranja u sebe i kako mi nismo ljudi
prema kojima se cjelokupna priroda probija radi svojega iskupljenja. Ve# je mnogo i to to
uop#e glavom pomalo izronimo i primijetimo u koju smo rijeku duboko uronjeni. A ni to nam
ne uspijeva vlastitom snagom, to izranjanje i bu%enje na jedan iezavaju#i tren. Mi moramo
biti podignuti a tko su ti koji nas podiu?
To su oni istinski ljudi, one ne-vie-zivotinje, filozofi, umjetnici i sveci. Pri njihovu
pojavljivanju i njihovim pojavljivanjem priroda, koja nikada ne skae, ini svoj jedini skok, i
to skok radosti, jer osje#a da je prvi put na cilju, naime tamo gdje shva#a da bi se morala
oduiti od toga da ima ciljeve i da je igru ivota i bivanja igrala odve# visoko. Ona se
preobraava pri toj spoznaji i na njezinu licu poiva blag veernji umor, ono to ljudi nazivaju
ljepotom. Ono to ona sada izrie tim preobraenim izraajem lica, to je veliko
prosvje#enje o opstanku; i najvia elja koju smrtnici mogu eljeti je trajno i pomnjiva uha
sudjelovati u tom prosvje#enju. Razmisli li netko o tomu to je sve primjerice Schopenhauer
morao uti tijekom svojeg ivota, zacijelo #e poslije toga sebi re#i: Ah, tvoje gluhe ui, tvoja
tupa glava, tvoj plamsaju#i razum, tvoje stegnuto srce, ah, sve to to nazivam svojim! Kako li
to prezirem! Ne mo#i letjeti, nego samo leprati! Vidjeti iznad sebe, a ne mo#i gore! Znati put
i umalo njime kroiti, put koji vodi prema onomu neizmjernom slobodnom pogledu filozofa, a
poslije nekoliko koraaja teturati unatrag! I kad bi postojao samo jedan dan u kojem bi se
ispunila ona najve#a elja, kako bi ovjek spremno preostali ivot ponudio u naknadu! Popeti
se toliko visoko koliko se ikada neki mislilac popeo, do istog alpskog i ledenog zraka, tamo
gdje vie nema zamagljivanja i preruavanja i gdje se temeljno ustrojstvo stvari izraava
grubo i kruto, ali s neminovnom razumljivo#u! Misle#i samo na to postaje dua osamljenom i
beskonanom. A da se ispuni njezina elja, da jednom pogled padne uspravno i blistavo poput
zrake svjetla dolje na stvari, zamrli bi stid, plaljivost i pouda kakvom bi rijei trebalo
imenovati njezino stanje, onaj nov i zagonetan treptaj bez ustreptalosti, s kojim bi ona potom
poput Schopenhauerove due ostala rairena na golemom slikovnom pismu opstanka, na
okamenjenom uenju o biranju, ne kao no#, nego kao arka, crveno obojena svjetlost to se
prelijeva nad svijetom. I kakav je to opet usud slutiti od osebujnog odre%enja i blaenstva
filozofe dovoljno da bi se osjetilo svu neodre%enost i neblaenost nefilozofa, tog udnika bez
nade! Znati sebe kao plod na drvetu koji od prevelike sjene nikad ne moe sazrijeti, a tik pred
sobom vidjeti kako lei sunev zrak koji ti manjka!
Bila bi to muka dovoljna da nekoga tko je toliko nenadaren uini zavidnim i opakim kad bi on
uop#e mogao postati zavidan i opak. No vjerojatno #e svoju duu na koncu preokrenuti da se
ne bi izjela u ispraznoj enji, i sad #e on otkriti jedan novi krug dunosti.
Ovdje sam dospio pri odgovaranju na pitanje je li se mogu#e pomo#u redovite vlastite
djelatnosti povezati s velikim idealom Schopenhauerova ovjeka. Prije svega sigurno je ovo:
te nove dunosti nisu dunosti nekog osamljenika. Naprotiv, s njima ovjek pripada mo#noj
zajednici, dodue takvoj koja se na okupu ne odrava izvanjskim formulama i zakonima, nego
jednom temeljnom misli. To je temeljna misao kulture, ukoliko ona svakome od nas zna
postaviti samo jednu zada#u: da u nama i izvan nas potie ra%anje filozofa, umjetnika i sveca
te da na taj nain radi na dovrenju prirode. Jer kao to je prirodi potreban filozof, tako joj je
potreban i umjetnik za jednu metafiziku svrhu, naime za njezino vlastito prosvje#enje o sebi
samoj, da bi joj konano jednom kao ista i gotova tvorba nasuprot stajalo ono to u nemiru
svojega bivanja nikad ne uspijeva jasno vidjeti dakle za njezinu samospoznaju. Goethe je
bio taj koji je jednom zgodom obijesne dubokomislenom rijeju primijetio kako prirodi svi
njezini pokuaji vrijede samo toliko da bi umjetnik konano odgonetnuo njezino mucanje,
iziao joj na pola puta u susret i izrekao ono to ona svojim pokuajima zapravo ho#e. &esto
sam govorio, uzvikuje on jednom, i esto #u jo ponavljati da je causa finalis* svjetskih i
ljudskih raspri dramska pjesnika umjetnost. Jer ta se grada inae apsolutno ni za to ne moe
upotrijebiti. I tako je prirodi na koncu potreban svetac, u kojega je ono ja posve stopljeno i
iji patniki ivot vie ne biva, ili gotovo ne biva osje#an individualno, ve# kao najdublje
uvstvo jednakosti, zajednitva i jedinstva u svemu ivom. Potreban joj je svetac s kojim na-
stupa ono udo preobraenja na koje igra bivanja nikad ne pomilja, ono konano i najvie
utjelovljenje prema kojemu svekolika priroda tei i probija se radi svojeg iskupljenja od sebe
same. Nema dvojbe, svi smo mi s njim srodni i povezani, kao to smo srodni i s filozofom i
umjetnikom. Postoje trenuci i tako re#i iskre najsvjetlije, ljubavlju najispunjenije vatre, u ijoj
svjetlosti vie ne razumijemo rije ja. S onu stranu naeg bi#a lei neto to u tim trenucima
biva ovostrano#u i stoga iz najdubljega srca udimo za mostovima izme%u ovdje i tamo.
Savreni uzrok.svrha. Nap. prir.

Dakako, u naem uobiajenom stanju ne moemo nita doprinijeti ra%anju izbavljuju#eg
ovjeka, pa stoga sebe mrzimo u tom stanju. To je mrnja koja je korijen onog pesimizma
kojemu je Schopenhauer nae doba morao ponovno nauiti, a koji je star koliko i enja za
kulturom. Ona je njegov korijen, ali ne njegov cvat, tako re#i njegovo najdonje prizemlje, ali
ne njegovo potkrovlje, poetak njegova puca, ali ne njegov cilj. Jer jednom moramo jo
nauiti mrziti neto drugo i op#enitije, ne vie svoj individuum i njegovu bijednu ogra-
nienost, njegovu mijenu i njegov nemir, u onom uzvienom stanju u kojemu #emo i voljeti
neto drugo od onoga to sad moemo voljeti. Tek onda kad smo, u sadanjem ili nekom
budu#em ro%enju, sami primljeni u onaj najuzvieniji red filozofa, umjetnika i svetaca, bit #e
nam zasa%en i jedan novi cilj nae ljubavi i nae mrnje zasad imamo svoju zada#u i svoj krug
dunosti, svoju mrnju i svoju ljubav. Jer mi znamo to je kultura. Da bi se korisno
primijenila na Schopenhaueravu ovjeku, ona ho#e da pripremamo i potiemo njegovo svagda
novo ra%anje, time to upoznajemo i uklanjamo s puta ono to joj je neprijateljsko ukratko,
da se neumorno borimo protiv svega to nas liava najvieg ispunjenja nae egzistencije, time
to nas prijei da sami postanemo takvim Schopenhauerovim ljudima.


6.

Ponekad je tee neku stvar priznati nego uvidjeti. A upravo bi tako moglo biti s ve#inom ljudi
kad razmisle o ovom stavu: &ovjeanstvo treba neprekidno raditi na tomu da rodi pojedine
velike ljude a to i inae nita drugo njegova je zada#a. Kako bi se rado na drutvo i
njegove svrhe primijenilo pouku koja se moe dobiti promatranjem svake vrste ivotinjskog i
biljnog carstva, naime pouku da je kod nje stalo jedino do pojedinanog vieg primjerka,
neobinijeg, mo#nijeg, sloenijeg, plodnijeg kako bismo to rado uinili kad odgojem usa%eni
umiljaji o svrsi drutva ne bi pruali ilav otpor! Zapravo je lako shvatiti da cilj razvitka neke
vrste tei tamo gdje ona dospijeva do svoje granice i do svojeg prijelaza u viu vrstu, a ne u
masi primjeraka i njihovu dobrom zdravlju, ili ak u primjercima koji su vremenski
posljednji. Taj cilj tovie lei upravo u naizgled rasprenim i sluajnim egzistencijama koje
tu i tamo nastaju pod povoljnim uvjetima. I zacijelo bi se isto tako lako mogao shvatiti zahtjev
da ovjeanstvo, budu#i da moe do#i do svijesti o svojoj svrsi, treba potraiti i uspostaviti
one povoljne uvjete pod kojima mogu nastati oni veliki ljudi iskupitelji. No tomu se protivi ne
znam to sve ne: jednom treba onu krajnju svrhu na#i u sre#i svih ili ve#ine, drugi put je pak
treba na#i u razvi#u velikih zajednica. I koliko god se netko brzo odlui svoj ivot rtvovati
recimo dravi, toliko bi se sporo i dvojbeno ponaao ukoliko tu rtvu ne bi zahtijevala drava
nego neki pojedinac. ini se besmislenim da bi ovjek postojao radi nekog drugog ovjeka,
ve# naprotiv, radi svih drugih, ili barem radi to je mogu#e vie njih! O, estiti ovjee, kao
da bi bilo prikladnije prepustiti da broj odlui tamo gdje je posrijedi vrijednost i znaenje! Jer
pitanje ipak glasi ovako: kako tvoj ivot, ivot pojedinca, dobiva najviu vrijednost, najdublje
znaenje? Kako se najmanje rasipa? Zasigurno samo tako da ivi na korist najrje%ih i
najvrednijih primjeraka, a ne na korist ve#ine, to znai, uzetih pojedinano, najbezvrednijih
primjeraka. I upravo tu svijest bi trebalo njegovati i izgra%ivati u mladom ovjeku da sebe
sama shvati tako re#i kao neuspjelo djelo prirode, ali istodobno kao svjedoanstvo najve#ih i
najdivnijih nakana te umjetnice. To joj je loe uspjelo, treba on sebi re#i, no njezinu #u veliku
nakanu potivati time to #u joj biti na usluzi da bi joj to jednom bolje polo za rukom.
S tom nakanom stavlja se u okruje kulture. Jer ona je edo samospoznaje svakog pojedinca i
nezadovoljstva sobom. Svatko tko se za nju izjasni time izrie: Iznad sebe vidim neto vie i
ljudskije nego to sam sm, pomozite mi svi da to dosegnem, kao to #u i sam pomo#i
svakome tko to jednako spozna i zbog toga jednako pati: da bi konano iznova nastao ovjek
koji sebe osje#a punim i beskonanim u spoznaji i ljubavi, u motrenju i umije#u, i koji svom
svojom cjelovito#u visi o prirodi i u prirodi, kao sudac stvari i onaj tko mjeri njihovu
vrijednost. Teko je nekoga premjestiti u to stanje neustraive samospoznaje, jer je
nemogu#e pouavati ljubavi: jer jedino u ljubavi stjee dua ne samo jasan, razloan i preziran
pogled za sebe samu, nego i onu udnju za tim da gleda nad sebe i da svim snagama traga za
nekim negdje jo skrivenim viim sebstvom. Dakle, samo onaj tko je svoje srce okaio o
nekog velikog ovjeka primit #e time prvo posve#enje kulture. Znak je toga posve#enja
posti%enost sobom bez mrzovolje, mrnja spram vlastite skuenosti i zgrenosti, suosje#anje s
genijem koji se svagda iznova otre od #e nae tuposti i suho#e, predosje#aj za sve koji bivaju
i bore se te najprisnije uvjerenje tla se gotovo posvuda susre#e prirodu u njezinoj nevolji,
kako se s mukom probija prema ovjeku, kako bolno osje#a da je to djelo ponovno neuspjelo,
kako joj ipak posvuda polaze za rukom najdivniji zaeci, znaajke i oblija, tako da ljudi s
kojima ivimo nalikuju na bojno polje odlomaka najdragocjenijih kiparskih nacrta, gdje nam
sve dovikuje: do%ite, pomozite, dovrite, sastavite ono to ide zajedno, neizmjerno eznemo
postati cjelovitima.
Taj zbir unutarnjih stanja nazvao sam prvim posve#enjem kulture; a sad mi je dunost opisati
uinke drugog posve#enja i dobro znam da je moja zada#a tu tea. Jer sad treba s unutarnjeg
zbivanja prije#i na prosudbu izvanjskog, pojedinac sad pogled treba usmjeriti prema vani da
bi onu udnju za kulturom kako je poznaje iz prvih iskustava iznova otkrio u velikom
pokretnom svijetu, svoju borbu i enju treba upotrijebiti kao abecedu kojom sad moe
proitati ljudska nastojanja. No ni tu se ne smije zaustaviti. S tog se stupnja mora popeti na jo
vii, kultura ne zahtijeva od njega samo onaj unutarnji doivljaj, ne samo prosudbu izvanjskog
svijeta koji tee oko njega, nego na posljetku i poglavito zahtijeva in, to jest borbu za kulturu
i neprijateljstvo spram onih utjecaja, navika, zakona, ustanova, u kojima ne prepoznaje svoj
cilj, naime stvaranje genija.
Onomu tko je kadar staviti se na drugi stupanj najprije upadan oi kako je znanje o tom cilju
izvanredno sitno i rijetko, a kako je nasuprot tomu nastojanje oko kulture sveop#e i kako je
neizrecivo velika masa snaga to se troe u njezinoj slubi. Pita se zau%eno: nije li moda ta-
kvo znanje posve nepotrebno? Postie li priroda svoj cilj i tada kad ve#ina pogreno odredi
svrhu svojeg vlastitog nastojanja? Onaj tko se naviknuo visoko cijeniti nesvjesne svrnosti
prirode moda ne#e imati muke odgovoriti: Da, tako je! Pustite ljude da misle o svojem
krajnjem cilju i da govore to ho#e, oni su ipak u svojem tamnom nagonu sasvim svjesni
svojega pravog puta. Da bi tu mogao protusloviti, ovjek bi morao poneto doivjeti. A onaj
tko je doista uvjeren u taj cilj kulture da ona treba pospjeiti nastanak istinskih ljudi i nita
drugo i tko usporedi kako se jo i sad uza svu rasko i velebnost kulture nastanak tih ljudi
ne razlikuje mnogo od neprekidnog mrcvarenja ivotinja, drat #e vrlo potrebnim da se na
mjesto onog tamnog nagona konano jednom stavi svjesno htijenje. I to napose iz jednog
drugog razloga, tog naime da vie ne bude mogu#e da taj nagon kojemu je nejasan njegov cilj,
taj hvaljeni tamni nagon bude upotrebljen za sasvim drukije svrhe i da dovede do putova na
kojima nikad vie ne#e mo#i biti postignut onaj najvii cilj, stvaranje genija. Jer postoji jedna
vrsta zlorabljene i u slubu uzete kulture treba samo pogledati oko sebe! I upravo snage
koje kulturu sad najdjelatnije unapre%uju imaju pritom primisli i ne ophode se spram nje iz
istog, nekoristoljubivog uvjerenja.
Kao prvo sebinost poduzetnika je tako joj je potrebna pomo# kulture i koja je u znak
zahvalnosti za to opet unapre%uje, ali bi pritom dakako ujedno htjela propisati cilj i mjeru. S
te strane dolazi onaj omiljeni stav i lanani zakljuak, koji otprilike glasi: to je mogu#e vie
spoznaje i obrazovanja, stoga to je mogu#e vie potreba, stoga to je mogu#e vie
proizvodnje, stoga to je mogu#e rie dobiti i srete. Tako glasi ta zavodljiva formula.
Obrazovanje bi njegove pristae definirale kao uvid kojim ovjek u potrebama i njihovu
zadovoljenju postaje skroz naskroz suvremen, ali kojim se istodobno najbolje raspolae svim
sredstvima i putovima za to lake stjecanje novca. Cilj bi dakle bio stvoriti to vie kurentnih
ljudi, a narod #e prema tom shva#anju biti to sretniji to vie bude imao takvih kurentnih ljudi.
Stoga cilj modernih obrazovnih ustanova u potpunosti treba biti taj da svakog unapre%uju
onoliko koliko ti njegovoj naravi lei da postane kurentan, da svakog obrazuju lako da od
onog stupnja spoznaje i znanja, koji mu je svojstven, ima najve#u mogu#u mjeru sre#e i
dobiti. Pojedinac bi, tako se ovdje zahtijeva, uz pomo# takva op#eg obrazovanja morao biti u
mogu#nosti da sebe sama tono procijeni, kako bi znao to treba traiti od ivota, a
naposljetku se tvrdi i da postoji prirodni i nuni savez inteligencije i posjeda, bogatstva i
kulture, tovie da je taj savez #udoredna nunost. Tu je omrznuto svako obrazovanje koje
ovjeka osamljuje, koje ciljeve postavlja nad novac i stjecanje, koje troi mnogo vremena.
Takve ozbiljnije vrste obrazovanja obiava se klevetali kao finiji egoizam, kao
ne#udoredno epikurejstvo u obrazovanju. Dakako, u skladu s #udore%em koje tu vrijedi na
cijeni je upravo neto obrnuto, naime brzo obrazovanje, da bi ovjek to prije posta-o bi#em
koje zara%uje novac, a ipak toliko temeljito da bi mogao postati bi#em koje zara%uje veoma
mnogo novaca. &ovjeku se doputa samo onoliko kulture koliko je u interesu sveop#eg
stjecanja i svjetskog prometa, ali toliko se od njega i zahtijeva. Ukratko: &ovjek nuno
polae pravo na zemaljsku sre#u, zato je obrazovanje nuno, ali i samo zato.
Kao drugo tu je sebinost drave, koja jednako tako udi za to ve#im irenjem i
rasprostiranjem kulture i u rukama ima najdjelotvornija sredstva za zadovoljen je te svoje
elje. Pretpostavi li se da ona zna da je dovoljno snana ne samo raspustiti nego i u pravi as u
jaram upregnuti, pretpostavi li se da je njezin temelj siguran i dovoljno irok da moe nositi
itav svod obrazovanja, tad irenje obrazovanja me%u njezinim gra%anima svagda koristi
samo njoj samoj, u natjecanjima s drugim dravama. Posvuda gdje se sad govori o dravi
kulture, vidi se da joj je postavljena zada#a da duhovne snage jednog narataja oslobodi
tolik da bi time mogle sluiti i koristiti postoje#im institucijama. Ali i samo toliko. Ba kao
to i umski potok biva djelomice skretan branama i ustavama, da bi manjom snagom pokre-
tao vodenice doim bi njegova puna snaga za vodenicu bila prije opasna nego korisna. To
otputanje je istodobno i jo rie bacanje u okove. Treba samo prizvati u sje#anje to je
postupno postalo od kr#anstva zbog sebinosti drave. Kr#anstvo je zacijelo jedno od
naji#ih objavljenja onog nagona za kulturom i upravo uvijek obnavljanim ra%anjem sveca.
No jer je bilo strostruko rabljeno za pokretanje vodenice dravnih vlasti postupno je oboljelo
do sri. postalo licemjerno i lano te se izopa#ilo sve do protuslovlja sa svojim prvotnim
ciljem. &ak i njegov zadnji doga%aj, naime njemaka reformacija, ne bi bila drugo do
iznenadno razbuktavanje i gaenje, da nije iz tog poara i borbe me%u dravama ukrala nove
snage i plamenove.
Kao tre#e, kulturu unapre%uju svi koji su svjesni da je -neki sadraj odvratan ili dosadan te to
ele prikriti varkom takozvane lijepe forme, Gledalac treba onim izvanjskim, naime rijeju,
kretnjom, ukrasom, raskoi, izvjetaeno#u biti prinu%en na donoenje krivog zakljuka o
sadraju, uz pretpostavku da se ono unutarnje obino prosu%uje prema vanjtini. Katkad mi se
ini da se moderni ljudi jedni s drugima beskrajno dosa%uju i da #e na koncu na#i nunim da
sebe uine interesantnima uz pomo# svih umjetnosti. Tu doputaju da ih njihovi umjetnici
same iznesu na stol kao ljuto i kiselo jelo. Tu se prelijevaju zainima cijelog Istoka i Zapada. I
dakako da sad vrlo interesantno miriu na cijeli Istok i Zapad. Tu se upiru da zadovolje svaki
ukus. I svatko treba biti posluen, bilo da mu se prohtjelo ono to dobro ili ono to neprijatno
mirie, profinjeno ili seljaki grubo, grko ili kinesko, tragedije ili dramatizirane gadarije.
Kao to je poznato, najuveniji majstori kuhinje tih modernih ljudi, koji po svaku cijenu ele
biti interesantni i zainteresirani, nalaze se u Francuza, a najgori u Nijemaca. To za ove
posljednje U osnovi nije, nego za one prve, i ne#e Francuzima uzeti nimalo za zlo kad se
upravo nama rugaju zbog manjka interesantnog i elegantnog i kad su pri prohtjevu pojedinih
Nijemaca za elegancijom i manirima nagnani sjetiti se Indijanca koji si eli prsten provuen
kroz nos i vapi za tim da bude tetoviran. Ovdje me nita ne#e zadrati od jednog zastranjenja.
Od zadnjeg rata s Francuskom poneto se u Njemakoj promijenilo i pomaknulo i oito je da
su se kuci donijele i stanovite nove elje glede njemake kulture. Taj je rat za mnoge bio prvo
putovanje u elegantniju polovicu svijeta. Kako divno izgleda prostodunost pobjednika kad ne
odbije od pobije%enoga nauiti neto kulture! Osobito je zanat umjetnosti stalno iznova
upu#en na natjecanje s obrazovanijim susjedom. Namjetaj njemake ku#e treba uiniti poput
namjetaja francuske, ak i njemaki jezik treba, posredstvom akademije zasnovane prema
francuskom uzoru, prihvatiti zdravi ukus- i odbiti dvojbeni utjecaj to ga je na nj imao
Goethe kako sasvim nedavno rasu%uje berlinski akademik Dubois-Reymond. Naa su
kazalita posve tiho i skromno ve# poodavna teila jednakom cilju, a ak je ve# otkriven i
elegantni njemaki uenjak pa tu dakako valja oekivati da sve to se do sada nije htjelo
podiniti tom zakonu elegancije, na primjer njemaka kultura, tragedija i filozofija, bude
odsad kao nenjemako gurnuto u stranu. No uistinu, ni prstom ne bi vie trebalo pomaknuti za
njemaku kulturu ako Nijemac pod kulturom koja mu jo manjka i za kojom bi sad morao
teiti ne bi razumijevao nita cio umije#a i vjetine kojima se ivot ini draesnim, ukljuuju#i
i svu dovitljivost uitelja plesa i tapetara, pa i ako bi se i u jeziku trsio samo jo oko
akademski odobrenih pravila i stanovite op#e ugla%enosti. A ini se da su posljednji rat i
osobno uspore%ivanje s Francuskom jedva izazvali zahtjeve vie od tih. tovie, esto me
spopada sumnja da se Nijemac sad posve na silu elio otrgnuli od onih starih obveza to mu ih
name#e njegova udesna nadarenost, osebujna tegotnost i dubokoumnost njegove naravi.
Radije bi jednom htio lakrdijati, biti majmunom, radije bi nauio manire i umije#a pomo#u
kojih ivot biva zabavnim. Ali njemaki se duh uop#e ne moe naruiti vie nego onda kad se
s njim postupa kao da je od voska, tako da bi mu se jednog dana mogla utisnuti i elegancija. A
ako naalost i jest istina da #e se dobar dio Nijemaca rado dati na taj nain mijesiti i
oblikovati kako treba, ipak protiv toga treba govoriti toliko esto dok se ne uje: kod vas ona
uop#e vie ne prebiva, ona stara njemaka narav, narav koja je dodue surova, opora i puna
otpora, ali Lio najdragocjenija tvar na kojoj mogu raditi samo najve#i kipari jer su je jedino
oni dostojni. Tomu nasuprot, ono to vi imate u sebi mekan je i kaast materijal. Uradite s
njim to ho#ete, oblikujte iz toga elegantne lutke i interesantne kumire i u tomu #e ostati
kod ovih rijei RichardaWagnera; Nijemac je neotesan i krut kad se eli praviti ugla%enim,
ali je uzvien i jai od svih kad padne u vatru. A elegantni ljudi imaju sve razloge pripaziti se
te njemake vatre, inae bi ih jednog dana mogla poderati, zajedno sa svim njihovim lutkama
i votanim kumirima. Ono nagnu#e lijepoj formi koje u Njemakoj uzima maha moglo bi se
dakako izvesti i jo dublje i drukije, naime iz one urbe, iz onog zadihanog hvatanja trena, iz
one prenagljenosti koja sve stvari jo suvie zelene kida s grane, iz one trke i jurnjave koja sad
ljudima kopa brazde po licu i u neku ruku tetovira sve to ine. Kao da u njima djeluje neki
napitak koji im ne da mirno disati, oni dalje juriaju u nepristojnoj brinosti, kao izmueni
robovi triju m momenta, mnijenj i mod tako da manjak dostojanstva i pristojnosti
naravski isuvie bolno upada u oi te sad iznova biva nuna lana elegancija, kojom treba biti
maskirana bolest urbe liene dostojanstva. Jer pomodna pouda za lijepom formom na taj je
nain povezana s odvratnom sadizmom sadanjeg ovjeka: prva treba prikrivati, a druga biti
prikrivena. Biti obrazovan sad znai ne dopustiti da se primijeti kako se jest bijedan i lo,
kako zvjerski grabljiv u tenji, kako nezasitan u prikupljanju, kako samoivi bestidan u
uivanju. Ve# im je vie puta, kad sam nekome pred oi stavljao odsutnost jedne njemake
kulture, bilo prigovoreno: No ta je odsutnost sasvim prirodna jer Nijemci su do sada bili
suvie siromani i skromni. Dopustite samo naim zemljacima da jednom postanu bogati i
samosvjesni, tad #e imati kulturu! Koliko god vjera mogla initi sretnim, ova vrsta vjere
mene ini nesretnim, jer osje#am da je ona njemaka kultura u iju se budu#nost ovdje vjeruje
kultura bogatstva, politure i ugla%ena pretvaranja najneprijateljskija opreka one
njemake kulture u koju ja vjerujem. Jasno, tko mora ivjeti medu Nijemcima taj veoma pati
od zloglasna sivila njihova ivota i njihovih osjetila, od bezoblija, tuposti i potmulosti, od
nezgrapnosti u tananijem opho%enju, jo vie od zavidnosti i neke prikrivenosti i neisto#e
znaaja. Boli ga i vrije%a ukorijenjeno uivanje u onomu pogrenom i nepravom, loe
napravljenom i patvorenom, u prevo%enju stranog i dobrog u doma#e i loe. No sad kada je
kao najgora patnja pridoao jo i onaj grozniavi nemir, ona strast za uspjehom i dobiti, ono
precjenjivanje trenutka, tad skroz naskroz o jadu je pomisao da se sve te boletine i slabosti
naelno nikad ne mogu izlijeiti, nego svagda tek premazati bojom jednom takvom
kulturom interesantne forme! I to u jednoga naroda koji je proizveo Schopenhauera i
Wagnera! I esto ih jo treba proizvesti! Ili se na najutjeniji nain varamo? Ili ti imenovani
moda uop#e vie ne jame da u njemakom duhu i svijesti zbilja jo postoje takve snage kao
to su njihove? Je li tako da su oni izuzeci, tako re#i zadnji izdanci i zameci svojstava koje se
neko# dralo njemakima? Ovdje si ne znam valjano pomo#i te se stoga vra#ani na svoj put
op#eg razmatranja, s kojeg me dvojbe pune brige tako esto ele odvratiti. Jo nisu bile
nabrojene sve one mo#i koje dodue unapre%uju kulturu, no tako da ne prihva#aju njezin cilj,
stvaranje genija. Navedene su tri, sebinost poduzetnika, sebinost drave i sebinost svih
onih koji imaju razloga pretvarati se i formom se prikrivati. Kao etvrto navodim sebinost
znanosti i osebujno bi#e njezinih slugu, uenjaka.
Znanost se spram mudrosti odnosi kao kreposnost spram posve#enja. Hladna je i suha, nema
ljubavi i nita ne zna o duboku osje#aju nedovoljnosti i enje. Samoj sebi korisna je upravo
onoliko koliko je svojim slugama tetna, ukoliko na njih prenosi svoj vlastit i karakter i time
tako re#i okotava njihovu ljudskost. Sve dok se pod kulturom bitno bude podrazumijevalo
unapre%ivanje znanosti, ona #e s nemilosrdnom hladno#om mimoilaziti velikog pate#eg o-
vjeka, jer znanost posvuda vidi samo probleme spoznaje i jer je u njezinu svijetu patnja
zapravo neto nedolino i nerazumljivo, dakle u najbolju ruku opet jedan problem.
Ali navikne se na to da se svako iskustvo prevodi u dijalektiku igru pitanja i odgovora i u
istu stvar uma. &udnovato je za kako kratko vrijeme se ovjek pri takvoj djelatnosti sasui,
kako ubrzo gotovo da samo jo kljoca kostima. Svatko to zna i vidi. Kako je dakle mogu#e
da se mladi#i unato tomu ne uasnu takvih kostura, ve# se svagda iznova slijepo, ne biraju#i i
bez mjere odaju znanostima? To ipak ne moe potjecali od navodnog poriva za istinom. Jer
kako bi uop#e mogao postojati poriv za hladnom, istom, besposljedinom spoznajom!
Nepristranu se pogledu me%utim i te kako jasno pokazuje to su prave pogonske sile u sluga
znanosti. I osobito treba preporuiti da se jednom istrai i secira i uenjake, nakon to su se
oni sami navikli sve u svijetu, pa i ono najdostojnije tovanja, drsko doticati i razlagati.
Trebam li re#i to mislim, tad moj stav glasi: uenjak se sastoji od zamrena pletiva vrlo
razliitih nagona i podraaja, on je posve neisti metal. Najprije treba uzeti snanu i sve ve#u
udnju za novim, strast za pustolovinama spoznaje, neprekidnu podraajnu snagu novog i
rijetkog nasuprot starom i dosadnom. Tomu treba dodali stanovit dijalektiki poriv za
traganjem i igrom, lovaki uitak u prepredenim lisijim putovima misli, tako da se zapravo
ne trai istina, nego se trai traenje te se glavno uivanje sastoji u lukavu unjanju,
opkoljavanju i ubijanju po pravilima umije#a. Sad jo pridolazi i nagon za proturjeenjem,
osobnost ho#e da sebe osjeti i dade se osjetiti u suprotstavljenosti spram svih drugih. Borba
biva uitkom, a osobna je pobjeda cilj, dok je borba za istinu samo izgovor. Uenjaku je zatim
dobrim dijelom prirodan i poriv za nalaenjem samo nekih istina, naime iz poniznosti
spram odre%enih vladaju#ih osoba, kasta, mnijenja, crkava, vlada, jer osje#a da sebi koristi
time to istinu dovodi na njihovu stranu. Manje redovito, no ipak jo dosta esto, pojavljuju
se u uenjaka sljede#a svojstva. Prvo estitost i smisao za jednostavno, svojstva koja treba
veoma visoko cijeniti ako su vie od nespretnosti i neuvjebanosti u pretvaranju, u koje
dakako spada i poneka dosjetka. I doista se posvuda gdje dosjetka i spretnost jako upadaju u
oi moe biti malo na oprezu i sumnjati u ispravnost karaktera. S druge strane, ta estitost
ve#inom malo vrijedi, a i za znanost je samo rijetko plodonosna, budu#i da je ovisna o onomu
to je uobiajeno te obiava istinu izricati samo kod jednostavnih stvari ili in adiaphoris;* jer
lijenosti tu vie odgovara re#i istinu nego je preutjeti. A jer sve io je novo izaziva nunost
promjene onog nauenog, estitost, ako to ikako ide,

* U onomu to nas se ne tie, to je ravnoduno, sporedno, nevano. Nap. prir.

tuje staro mnijenje i navjestitelju novog prebacuje da mu manjka sensus recti* Kopernikovu
se uenju zacijelo opirala zato to je u tom sluaju na svojoj strani imala oiglednost i naviku.
U uenjaka ne ba rijetka mrnja spram filozofije ponajprije je mrnja protiv dugih lanaca
zakljuaka i usiljenosti dokaza. Da, u osnovi svaki narataj uenjaka ima neku neproizvoljnu
mjeru za doputeno otroumlje. Ono to tu mjeru premauje biva predmetom dvojbe i koristi
se gotovo kao razlog sumnje u estitost. Drugo, otrovidnost na blizinu, povezana s
velikom kratkovidno#u za daljinu i za ono op#e. Njegovo vidno polje obino je veoma malo,
a oi se moraju drati tik uz predmet. eli li uenjak s jedne toke koju je upravo istraio
prije#i na drugu, on itav vidni aparat pomie spram te toke. On sliku razlae na zgoljne
mrlje, kao netko tko rabi dalekozor da bi promatrao pozornicu te vidi as neku glavu, as neki
komad odje#e, ali nita cjelovito. One pojedinane mrlje on nikad ne vidi povezane, nego
samo zakljuuje na njihov sklop; stoga o svemu to je op#e nema nikakav snaan dojam. On
primjerice o nekom spisu, jer ga nije kadar pogledom obuhvatiti kao cjelinu, rasu%uje prema
nekim dijelovima, ili reenicama, ili grekama; bit #e zaveden na tvrdnju da je neka uljem na
platnu naslikana slika samo neobra%ena gomila brljotina. Tre#e, trezvenost i obinost
njegove naravi u nagnu#ima i nesklonostima. S tim svojstvom ima on naroito sre#e u
historiji, ukoliko o motivima prolih ljudi naga%a prema motivima koji su mu znani. Krtica se
ponajbolje snalazi u krtinjaku. Sklonjena je pre svim umjetnim i pretjeranim hipoteza. Ako je
ustrajna, iskopat #e sve obine motive prolosti, jer osje#a da pripada jednakoj vrsti. Dakako,
upravo je stoga ve#inom nesposobna shvatiti i cijeniti ono rijetko, veliko i neobino, dakle
ono vano i bitno.

* Osje#aj za ispravno. Nap. prir.

&etvrto, siromatvo u osje#aju i suho#a. To ga ak ini sposobnim za vivisekcije. On ne
naslu#uje patnju koju sobom donosi mnoga spoznaja te se stoga ne plai na podrujima gdje
se drugima grozi srce. Hladan je i stoga se lako pokazuje svirepim. Smatra ga se i smjelim, ali
on to nije, upravo kao ni mazga, koja ne zna za vrtloglavicu. Peto, maleno
samopotovanje, pae skromnost. Oni, premda stjerani u jedan ubogi kutak, ne osje#aju nita
od rtvovanja, od rasipanja. &esto se ini da u najdubljoj nutrini znaju da nisu stvorenja koja
lete, nego koja gmiu. S takvim svojstvom izgledaju ak i dirljivi. esto, vjernost spram
svojih uitelja i voda. Ovima ele pomo#i od sveg srca i dobro znaju da im najbolje pomau
istinom. Zahvalni su, jer su samo zahvaljuju#i njima stekli pristup u dostojanstvene dveri
znanosti u koje nikad ne bi uli na vlastitu putu. Tko danas kao uitelj zna otkrili neko po-
druje na kojem s nekakvim uspjehom mogu raditi i malene glave, taj #e za najkra#e vrijeme
biti znamenit ovjek. Toliko je odmah jato koje se tiska prema tomu. Dakako, svaki od tih
vjernih i zahvalnih istodobno je zla kob za majstora, jer ga svi oni nasljeduju, pa se sad
upravo njegove slabosti pokazuju neizmjerno velikima i pretjeranima jer se pojavljuju na tako
malenim individuumima, doim se majstorove vrline na istom individuumu prikazuju obrnu-
to, naime u jednakom srazmjeru smanjene. Sedmo, navikom vodeno nastavljanje putom na
koji se uenjaka gurnulo, smisao za istinu iz nedovoljka misli, shodno jednom prihva#enoj
navici. Takve su naravi skupljai, objanjivai, spravljai indeksa, herbarija. Oni ue i tragaju
unaokolo na nekom podruju samo zato to nikad ne pomiljaju na to da postoje i druga
podruja. Njihova marljivost ima neto od strahovite gluposti sile tee. Stoga esto tako
mnogo proizvedu. Osmo, bijeg od dosade.Dok zbiljski mislilac ni za kim ne ezne vie
nego za dokolicom, dotle obian uenjak od nje bjei, jer ne zna to bi s njom poeo. Njegovi
su tjeitelji knjige. To znai da on slua kako netko drugi misli i na taj se nain dade zabavljati
cijeli dugi dan. Bira osobito knjige kod kojih biva na neki nain potaknuto njegovo osobno
sudjelovanje, kod kojih moe, zahvaljuju#i nagnu#u ili nesklonosti, malo dospjeti u afekt.
Dakle knjige kod kojih je u obzir uzet on sam ili njegov stale, njegovo politiko, ili estetsko,
ili barem samo gramatiko nauavanje. A ima li ak svoju vlastitu znanost, tad mu nikada ne
manjka sredstava za zabavu i mahanje za muhama protiv dosade. Deveto, motiv
zara%ivanja kruha, dakle u osnovi ona znamenita kruljenja patnikog eluca. Istini se slui
ako je kadra direktno dovesti do pla#a i viih poloaja, ili barem ste#i sklonost onih koji mogu
dati kruha i poasti. Ali se i slui samo toj istini, zbog ega se moe povuci granica izme%u
probitanih istina, kojima slue mnogi, i neprobitanih istina, kojima se odaju samo
najmalobrojniji kod kojih ne vrijedi: ingenii largitor venter* Deseto, potovanje spram
ostalih uenjaka, strah od njihova nepotovanja, rje%i, ali vii motiv od prethodnoga, no ipak
jo veoma est. Svi se lanovi ceha me%usobno nadziru na najzavidniji nain, kako bi zaista
po imenu svojeg izumitelja bila krtena istina od koje toliko mnogo toga ovisi: kruh, sluba,
poast. Strogo se drugome ukazuje svoje tovanje za istinu koju je otkrio, da bi se dug
ponovno zatrailo natrag ako se jednom i sam otkrije istinu. Neistina, zabluda zvuno #e
eksplodirati, kako broj suparnika ne bi postao prevelik. A ipak #e tu i tamo nekad eksplodirati
i zbiljska istina, kako bi se barem za kratko vrijeme stvorilo mjesta za tvrdoglave i drske
zablude; onako ve# kao to nigdje, pa ni ovdje ne manjka #udorednih idiotizama, koje se
inae naziva podvalama. Jedanaesto, uenjak iz tatine, to je ve# rje%a vrsta. On neko
podruje ho#e, koliko je mogu#e, imati posve za sebe te stoga bira kuriozitete,
* Trbuh je podmitio duh. Nap. prir.

naroito ako oni ine nunima neuobiajene trokove, putovanja, iskapanja, mnogobrojne
veze u razlinim zemljama. Ve#inom se zadovoljava a#u da mu se samom ude kao
kuriozitetu i ne misli na to da svoj kruh zaradi pomo#u svojih znanstvenih studija.
Dvanaesto, uenjak iz nagona za igrom. Njegova se zabava sastoji u tomu da u znanostima
trai vori#e i razvezuje ih, pri emu se ne voli odve# naprezati kako ne bi izgubio osje#aj
igre. Stoga i ne prodire ba u dubinu, no ipak esto zamijeti neto to pla#eni uenjak svojim
pogledom koji s mukom puzi nikad ne vidi. Ako naposljetku kao trinaesto jo kao uenjakov
motiv oznaim poriv za pravedno#u moglo bi mi se prigovoriti da je taj plemeniti poriv,
kojeg ve# doista treba razumjeti gotovo kao metafiziki, isuvie teko razlikovati od drugih i
da je za ljudsko oko u osnovi neshvatljiv i neodrediv, zbog ega taj posljednji broj dodajem s
pobonom eljom da taj poriv me%u uenjacima bude e#i i djelotvorniji nego to je vidljiv.
Jer jedna iskra iz vatre pravednosti, pala u duu uenjaka, dovoljna je da njegov ivot i
njegovo nastojanje prome arom i proi#uju#i saee plamenom, tako da on vie nema mira
te je zauvijek protjeran iz mlakog ili ledenog raspoloenja u kojem obini uenjaci obavljaju
svoj dnevni posao. Zamisli li se sad sve te elemente, ili vie njih, ili pojedine od njih, dobro
izmijeane i promu#kane, imat #e se nastanak sluge istine. Vrlo je udno kako tu, na korist
jednog, u osnovi vanljudskog i vie no ljudskog posla, naime istog i besposljedinog, pa
stoga i poriva lienog spoznavanja, mnotvo malih vrlo ljudskih poriva i porivi#a biva
zajedno stopljeno da bi uli u kemijski spoj, i kako se rezultat, naime uenjak, sad u svjetlosti
onog vie nego zemaljskog, visokog i sasvim istog posla istie toliko preobraen da se posve
zaboravlja spajanje i mijeanje koje je bilo potrebno za njegovo ra%anje. Pa ipak ima
trenutaka kad se upravo na to mora misliti i sje#ati; naime tada kad uenjak u svojem
znaenju za kulturu do%e u pitanje. Onaj naime tko zna promatrati opaa da je uenjak po
svojoj biti neplodan posljedak njegova nastanka! i da gaji neku prirodnu mrnju spram
plodnog ovjeka; zbog ega su geniji i uenjaci u svim vremenima bili me%usobno u sva%i.
Ovi posljednji naime ho#e prirodu usmrtiti, razloiti i razumjeti, a prvi ho#e prirodu uve#ati
novom ivom prirodom, i tako postoji sukob nastrojenja i djelatnosti. Sasvim sretna vremena
nisu uenjaka trebala i nisu ga poznavala, sasvim oboljela i mrzovoljna vremena tovala su ga
kao najvieg i najdostojnijeg ovjeka i pridavala mu najvii rang.
A tko bi bio dovoljno lijenik da zna kako stvari stoje s naim vremenom u pogledu zdravlja i
bolesti! Izvjesno je da je jo i sada u mnogim stvarima tovanje uenjaka isuvie visoko i
stoga djeluje tetno, osobito u svim okolnostima bivaju#ega genija. Za njegovu nevolju
uenjak nema srca, otpisuje ga otrim i hladnim glasom i odvie brzo slijee ramenima, kao
nad neim udnim i nastranim, za to on nema ni vremena ni volje. Ni u njega se ne nalazi
znanja o cilju kulture.
Ali op#enito: to nam se svim ovim razmatranjima razjasnilo? To da se posvuda, gdje se ini
da se kultura najivlje podupire, o tom cilju ne zna nita. Ma koliko drava glasno isticala
svoju zaslugu za kulturu, ona je podupire da bi podupirala samu sebe i ne shva#a cilj koji je
vii od njezine dobrobiti i njezine egzistencije. Ono to poduzetnici ho#e, kad neprekidno
zahtijevaju nastavu i obrazovanje, na koncu je upravo stjecanje. Kad oni kojima su potrebne
forme sebi pripisuju istinski rad za kulturu i primjerice umiljaju da njima pripada sva
umjetnost i da mora sluiti njihovoj potrebi, tad je jasno upravo to da time to potvr%uju
kulturu oni potvr%uju sebe, da dakle ni oni nisu prevladali nesporazum. O uenjaku se
dovoljno govorilo. Tako revno dakle sve etiri mo#i jedna s drugom razmiljaje o tomu kako
bi pomo#u kulture koristile sebi, tako su iznemogle i liene misli ne pobudi li se pritom taj
njihov interes. I stoga se uvjeti za nastanak genija u novije vrijeme nisu poboljali, a
odbojnost spram originalnih ljudi porasla je do toga stupnja da Sokrat kod nas ne bi mogao
ivjeti, u svakom sluaju ne bi doivio sedamdeset godina.
Podsje#am sad na ono to sam izloio u tre#em poglavlju, naime kako itav na moderan
svijet nipoto ne izgleda tako vrst i trajan da bi se i pojmu njegove kulture mogla proreci
vjeita trajnost. &ak se mora smatrati vjerojatnim da #e u slijede#em tisu#lje#u do#i do
nekoliko novih dosjetki, zbog kojih bi se svakome tko sad ivi jednom mogla di#i kosa na
glavi. Vjera u metafiziko znaenje kulture ne bi na koncu uop#e bila tako uasavaju#a, ali bi
moda takvi bili neki zakljuci koje bi se iz nje moglo izvu#i za odgoj i kolstvo.
Potrebno je jedno dodue posve neuobiajeno razmiljanje da bi se pogled jednom odvratio od
sadanjih zavoda za odgoj i da bi se pogledalo sasvim razliite i drukije institucije, koje #e
moda ve# drugi ili tre#i narataj na#i nunima. Dok se naime nastojanjima sadanjih viih
odgajatelja proizvodi ili uenjak ili dravni slubenik ili poduzetnik ili obrazovani filistar ili
naposljetku i obino mjeavina svih njih, ti bi zavodi koje tek treba otkriti imali svakako teu
zada#u dodue ne teu po sebi. budu#i da bi to u svakom sluaju bila prirodnija, a utoliko i
laka zada#a; a moe li naprimjer ita biti tee nego protiv prirode, kako se to sad zbiva,
nekog mladi#a obuiti za uenjaka? No teko#a lei za ljude u tomu da promijene naueno i
postave si novi cilj. I kotat #e neizrecive muke da se temeljne misli naeg sadanjeg
odgojnog sustava, koji svoje korijene ima u srednjovjekovlju i kojemu zapravo
srednjovjekovni uenjak lebdi pred oima kao cilj savrena obrazovanja, zamijene novom
temeljnom misli. Sada je ve# mjerne da se te suprotnosti stave pred oi. Jer jedan narataj
mora zapoeti borbu u kojoj #e neki narataji kasnije pobijediti. Pojedinac koji je razumio onu
novu temeljnu misao kulture ve# sad biva stavljen pred raskrije. Idu#i jednim putom on je
svojem vremenu dobrodoao, ono ne#e dopustiti da mu manjkaju vijenci i nagrade, mo#ne
stranke #e ga nositi, iza njegovih #e le%a stajati jednako onoliko istomiljenika kao i ispred
njega, a kad predvodnik izgovori lozinku, odjekuje ona u svim redovima. Ovdje prva dunost
glasi: boriti se u stroju i na svojemu mjestu, a druga da kao s neprijateljima treba postupati
sa svima koji ne#e da se svrstaju u stroj i na svoje mjesto. Drugi ga put vodi zajedno s rijetkim
drugovima u lutanju, tei je, zameteniji, strmiji. Oni koji idu prvim putom rugaju mu se jer tu
koraa napornije i e#e dolazi u opasnost, pokuavaju ga primamiti sebi. Ukrste li se jednom
oba puta, on biva zlostavljan, odgurnut u stranu ili izoliran planini sklanjanjem. Sto dakle za
te raznovrsne lutalice dvaju putova znai institucija kulture? Onaj ogromni opor koji se na
prvom putu tiska prema svojem cilju razumijeva pod tim ustanove i zakone pomo#u kojih on
sam biva postavljen u red i ide naprijed, i one kojima bivaju zaustavljeni svi nepokorni i
osamljeni, svi oni koji gledaju prema viim i udaljenijim ciljevima. Za tu dragu manju etu in-
stitucija bi dakako trebala ispuniti sasvim drukiju svrhu. Ona sama ho#e obrambenim
orujem vrste organizacije sprijeiti da je onaj opor otplavi i raspri, da njezini pojedinci u
prebrzoj iscrpljenosti klonu ili da ak budu odvra#eni od svoje velike zada#e. Ti pojedinci
trebaju dovriti svoje djelo to je smisao njihove povezanosti. I svi oni koji sudjeluju u
instituciji trebaju nastojati da neprekidnim proi#avanjem i uzajamnom brinom potporom u
sebi i oko sebe pripreme ro%enje genija i sazrijevanje njegova djela. Nemali broj njih,
ukljuuju#i i one iz niza dragih i tre#ih nadarenosti, odre%en je za tu pripomo#, i samo u
podre%ivanju pod takvo odre%enje dolaze oni do osje#aja da ive za jednu dunost i da ive s
ciljem i smislom. Sad me%utim snubljivi glasovi one pomodne kulture upravo te nadarene
odvra#aju s njihova puta i otu%uju ih od njihova instinkta. To se iskuavanje usmjerava na
njihove sebine podraaje, na njihove slabosti i tatine, upravo njima duh vremena s
licemjernom revno#u doaptava; Slijedite me i ne idite tamo! Jer tamo ste samo sluge,
pomo#nici, sredstva, zasjenjeni viim naravima, nikad radosni zbog svoje osobitosti, vueni
koncima, drani u lancima, kao robovi, pae kao automati. Tu kod mene uivajte kao gospo-
dari svoju slobodnu osobnost, vae nadarenosti mogu blistati za sebe, vi sami trebate stajati u
prednjim redovima, golema sljedba rojit #e se oko vas, a klicanje javnog mnijenja svakako
biva veselilo vie nego otmjeno, odozgo dolje milostivo udijeljeno priznanje iz hladne
eterske visine genija. Takvim mamljenjima podlijeu zacijelo najbolji. A u osnovi tu jedva
da i odluuju rijetkost i snaga nadarenosti, ve# utjecaj stanovita herojskog temeljnog
raspoloenja i stupanj unutarnje srodnosti i sraslosti s genijem. Jer ima ljudi koji to osje#aju
kao svoju nevolju kad vide kako se on mukotrpno bori i kako se nalazi u opasnosti da razori
sebe sama, ili kad kratkovidna sebinost drave, povrnost poduzetnika, suha samodovoljnost
uenjaka njegova djela ravnoduno otklanjaju u stranu. I tako se nadam da ima nekih koji
razumiju to elim re#i predouju#i Schopenhauerov usud i za to, prema mojoj predodbi,
Schopenhauer kao odgajatelj zapravo treba odgajati.


7.

No ostavimo jednom po strani sve misli o dalekoj budu#nosti i mogu#em preokretu odgojnoga
sustava. to bi se jednom bivaju#em filozofu moralo u sadanjosti poeljeti i u sluaju nude
pribaviti mu da bi uop#e mogao odahnuli i u najpovoljnijem sluaju do#i do zacijelo ne lake,
ali barem mogu#e Schopenhauerove egzistencije? to bi osim toga trebalo izna#i da bi se
njegovu utjecaju na suvremenike dalo ve#u vjerojatnost? I koje bi se prepreke morale ukloniti
da bi prije svega njegov uzor doao do punog utjecaja, da bi filozof ponovno odgajao
filozofe? Ovdje nae razmatranje zalazi u podruje praktinog i zazornog. Priroda ho#e uvijek
biti od op#e koristi, ali za tu svrhu ne zna na#i najbolja i najprimjerenija sredstva i postupke.
To je njezina velika patnja, zato je melankolina. Da je ra%anjem filozofa i umjetnika htjela
ljudima opstanak uiniti jasnim i znaajnim, to je izvjesno s obzirom na njezin vlastiti nagon
koji ima potrebu za izbavljenjem. No kako je neizvjestan, kako je slab i mlak utjecaj to ga
ve#inom postie s filozofima i umjetnicima! Kako rijetko dovodi do nekog utjecaja! Naroito
je glede filozofa u velikoj neprilici da ga op#e korisno upotrijebi. &ini se da su njezina
sredstva samo probni pokuaji, sluajne dosjetke, tako da u svojoj nakani bezbroj puta ne
uspijeva i ve#ina filozofa ne postaje op#e korisna. Postupak prirode izgleda kao rasipnitvo.
Pa ipak to nije rasipnitvo obijesne bujnosti, nego neiskusnosti. Moe se pretpostaviti da ona,
kad bi bila ovjek, uop#e ne bi prevladala ljutnju zbog sebe i svoje nespretnosti. Priroda
odapinje filozofa u ljude kao neku strijelu, ona ne cilja, no nada se da #e se strijela negdje
zakaiti. Ali pritom se bezbroj puta vara i zlovoljna je. Na podruju kulture ponaa se isto
tako rasipniki kao i kod sa%enja i sijanja. Svoje svrhe ispunjava na op#enit i nezgrapan nain,
pri emu rtvuje previe snage. Umjetnik i njemu nasuprot poznavatelji i ljubitelji njegove
umjetnosti odnose se me%usobno kao teka artiljerija i jato vrabaca. Zakotrljati veliku lavinu
kako bi se odgurnulo malo snijega, ubiti ovjeka kako bi se pogodila muha na njegovu nosu,
to je djelo bedasto#e. Umjetnik i filozof su dokazi protiv svrnosti prirode u njezinim
sredstvima, premda pruaju najsavreniji dokaz za mudrost njezinih svrha. Oni uvijek
poga%aju samo malobrojne, a trebalo bi da pogode sve a i malobrojni ne bivaju pogo%eni
onom snagom kojom filozof i umjetnik upu#uju svoj metak. Tuno je to se umjetnost kao
uzrok i umjetnost kao posljedak moraju cijeniti tako razliito; kako li je ona neizmjerna kao
uzrok, a kako oslabljena i uplje odzvanjaju#a kao posljedak! Umjetnik pravi svoje djelo pre-
ma volji prirode za dobro drugih ljudi, o tomu nema nikakve dvojbe. Unato tomu zna da
nikada vie nitko od tih drugih ljudi ne#e njegovo djelo razumjeti i voljeti onako kako ga on
sam razumije i voli. Dakle je nakon nespretnog postupka prirode nuan onaj visoki i jedini
stupanj ljubavi i razumijevanja da bi nastao neki nii stupanj. Ono ve#e i plemenitije
upotrebljeno je kao sredstvo za nastanak manjeg i neplemenitog. Priroda ne gospodari
pametno, njezini su izdaci mnogo ve#i od prihoda koji postie. Pri svem svojem bogatstvu
jednom #e morati propasti. Umnije bi to udesila kad bi njezino ku#ansko pravilo bilo: malo
trokova, a stostruki prihod, kad bi na primjer bilo samo malo umjetnika, a i njih sa slabijim
snagama, ali zauzvrat mnogo primatelja i prihvatitelja, i upravo njih od snanijeg i mo#nijeg
soja, nego to je soj samih umjetnika, tako da bi uinak umjetnikoga djela bio u odnosu
spram uzroka stostruko pojaani odjek.
Ili ne bi li u najmanju ruku trebalo oekivati da uzrok i uinak budu podjednako snani. Ali
koliko priroda zaostaje za tim oekivanjem! &esto izgleda tako kao da je umjetnik i ujedno
filozof u svojem vremenu sluajno, kao osamljenik ili protjerani i zaostali lutalica. Neka se
samo jednom doista osjeti koliko je Schopenhauer velik, skroz naskroz i u svemu a koliko
je mali, koliko je apsurdan njegov utjecaj! Upravo za potena ovjeka ovoga vremena ne
moe nita biti sramotnije no uvidjeti koliko je Schopenhauer u njemu sluajni izuzetak i od
kojih je sve mo#i i nemo#i dosad ovisilo to daje njegov utjecaj tako okrnjen. Najprije i zadugo
mu je neprijateljem bio manjak itatelja, na trajno ruglo naeg literarnog doba, a potom, kad
su doli itatelji, nedoraslost njegovih prvih javnih pristalica. Dakako jo vie, kako mi se
ini, otupjelost svih modernih ljudi spram knjiga, koje uop#e vie ne ele uzimati ozbiljno.
Postupno je pridola i jedna nova opasnost, proistekla iz raznolikih pokuaja da se
Schopenhauera prilagodi slabanom vremenu ili ak da ga se priredi kao udesan i draestan
zain, tako re#i kao neku vrstu metafizikog papra. Tako je on dodue postupno postao poznat
i znamenit i vjerujem da sad ve# vie ljudi zna za njegovo ime nego za HegeSovo. No unato
tomu jo je osamljenik, unato tomu utjecaj je dosad izostao! Pravim literarnim protivnicima i
olajavateljima pripada najmanja zasluga da su taj utjecaj do sada sprijeili. Prvo jer ima malo
ljudi koji mogu izdrati itati ih, a drugo jer oni ovjeka koji to izdri neposredno odvode
Schopenhaueru. Jer tko bi se od gonia magaraca dao zadrati da se ne popne na lijepa konja,
ma koliko svojega magarca hvalio na raun konja?

Onaj tko je spoznao bezumlje u naravi ovog vremena, morat #e pomiljati na sredstva da tu
malo pripomogne. A njegova #e zada#a biti da slobodne duhove i one koji duboko pate zbog
naeg vremena upozna sa Schopenhauerom, okupi ih i od njih stvori struju ijom snagom
treba svladati nespretnost to ju priroda obino, a i danas iznova pokazuje pri koritenju
filozofa. Takvi #e ljudi uvidjeti da su isti otpori koji prijee utjecaj velike filozofije i koji
ometaju ra%anje velikoga filozofa, zbog ega svoj cilj mogu odrediti kao pripremu ponovnog
ra%anja Schopenhauera, to jest filozofijskoga genija. No ono to se od poetka suprotstavljalo
utjecaju i irenju njegova uenja, ono to bi na koncu svim sredstvima htjelo onemogu#iti i to
ponovno ro%enje filozofe je, kratko govore#i, izopaenost sadanje ljudske naravi, zbog ega
#e svi budu#i veliki ljudi morati utroiti nevjerojatnu snagu samo na to da bi se spasili od te
izopaenosti. Svijet u koji oni sad stupaju obavijen je ludorijama. To uistinu ne moraju biti
samo religijske dogme, nego i takvi luckasti pojmovi kao to je napredak, op#e obrazo-
vanje, nacionalno, moderna drava, kulturna borba. Da, moe se re#i da sad sve op#e
rijei na sebi nose neki umjetni i neprirodni ures, zbog ega #e neko svjetlije potomstvo
naem vremenu u najve#oj mjeri uputiti prigovor zbog izokrenutosti i zakrljalosti ma
koliko se glasno mi prsili naim zdravljem. Ljepota antikih posuda, kae Schopenhauer,
potjee odatle to one na tako naivan nain izraavaju ono to su odre%ene da budu i prue, a
isto to vrijedi za sav ostali pribor starih. Pri tom se osje#a da bi, kad bi priroda stvarala vaze,
amfore, lampe, stolove, stolice, kacige, titove, oklope, oni ba tako izgledali. Obrnuto: tko
sada vidi kako se gotovo svatko bavi umjetno#u, dravom, religijom, obrazovanjem da iz
dobrih razloga o naim posudama utimo taj nalazi ljude u nekoj barbarskoj
proizvoljnosti i pretjeranosti izraaja, ali bivaju#em
geniju se najvie suprotstavlja upravo to da su u njegovo vrijeme u modi tako udnovati
pojmovi i tako izvitoperene potrebe. Oni su olovni pritisak koji tako esto, nevidljivo i
neobjanjivo, pritiska njegovu ruku kad ho#e upravljati plugom na taj nain da ak i
njegova najve#a djela, jer su se silom istrgla, moraju do nekog stupnja na sebi izraz nositi te
nasilnosti.
Saberem li sad uvjete uz iju pomo# jedan ro%eni filozof barem ne bi, u najsretnijem sluaju,
bio zgnjeen opisanom su vremenom izopaeno#u, primje#ujem neto neobino, naime da su
to djelomice upravo oni uvjeti pod kojima je, barem op#enito uzevi, odrastao sam
Schopenhauer. Dodue nisu manjkali ni uvjeti koji su ili u protivnom smjeru. Tako mu se ta
izopaenost vremena na uasan nain pribliila u osobi njegove tate i lijepim umjetnostima
naklonjene majke. No ponosit i republikanski slobodan karakter oca spasio ga je tako re#i od
majke i dao mu ono prvo to je filozofu potrebno nesavitljivu i estoku muevnost. Taj
otac nije bio ni slubenik ni uenjak. Vie je puta s mladi#em putovao po stranim zemljama
to su sve prednosti za onoga tko ne treba upoznali knjige nego ljude, tko treba nauiti
tovati ne vladu nego istinu. Pravodobno je otupio ili se odve# izotrio spram nacionalnih
ogranienosti. U Engleskoj, Francuskoj ili Italiji nije ivio drukije no u svojoj domovini, a za
panjolski je duh osje#ao nemalu simpatiju. U cjelini uzevi, nije smatrao a#u biti ro%en
upravo me%u Nijemcima, a ak i ne znam bi li se u novim politikim prilikama predomislio.
Kao to je poznato, za dravu je smatrao da su njezine jedine svrhe pruati zatitu prema vani,
zatitu spram unutra i zatitu od zatitnika i da to da joj se pripiu druge svrhe osim zatite
moe lako dovesti u opasnost pravu svrhu. Stoga je na uas svih takozvanih liberala svoju
imovinu oporukom ostavio obiteljima pruskih vojnika koji su 1848. godine pali u borbi za
poredak. Vjerojatno #e od sada sve vie biti znakom duhovne nadmo#i kad netko dravu i
njezine dunosti bude znao uzeti jednostavno. Jer onaj tko u sebi ima furor philosophicus*
ne#e vie uop#e imati vremena za furor politicus** i mudro #e se uvati toga da svakoga dana
ita novine ili ak da slui nekoj stranci, premda se nijednog asa ne#e ustezati da u nekoj
zbiljskoj nevolji svoje domovine bude na svojemu mjestu. Loe su ure%ene sve drave u
kojima se osim dravnika i drugi moraju skrbiti o politici i zasluuju da zbog tog mnotva
politiara propadnu.
Druga velika sretna okolnost pripala je Schopenhaueru time to nije od samoga poetka bio
odre%en i odgajan za uenjaka, nego je zbilja neko vrijeme, iako uz unutarnji otpor, radio u
trgovakom uredu, te je u svakom sluaju kroz itavu svoju mladost udisao slobodniji zrak
velike trgovake ku#e. Uenjak nikad ne moe postati filozofom. Jer ak ni Kant to nije
mogao, nego je unato uro%enom nagonu svojega genija do kraja ostao u jednom gotovo
uahurenom stanju. Onaj tko ovdje vjeruje da tom rijeju Kantu nanosim nepravdu, taj ne zna
to je filozof, naime ne samo veliki mislilac, nego i zbiljski ovjek. A je li ikad iz uenjaka
postao neki zbiljski ovjek? Tko dopusti da izme%u njega i stvari stupe pojmovi, mnijenja,
prolosti, knjige, tko je dakle u najirem smislu ro%en za historiju, ne#e nikada vidjeti stvari
po prvi put i nikada ne#e sam biti takva prvi put vi%ena stvar. No to oboje u filozofa pripada
zajedno, jer on najve#u poduku mora uzeti iz sebe i jer samom sebi slui kao paslika i
abrevijatura cijelog svijeta. Kad netko sebe motri posredstvom tu%ih mnijenja, kakvo udo
kad ni na sebi ne vidi nita do tu%a mnijenja! A tako jesu, ive i vide

*Filozofijski zanos. Nap. prir. **Politiki zanos Nap. prir.

uenjaci. Tomu usuprot Schopenhauer je imao neopisivu sre#u da genija ne vidi izbliza samo
u sebi nego i izvan sebe, u Goetheu. Zahvaljuju#i tom dvostrukom zrcaljenju postao je iz
temelja poduen i mudar u ogledu svih uenjakih ciljeva i kultura. Na temelju tog iskustva
znao je kako mora biti sazdan slobodan i snaan ovjek, za kojim udi svaka umjetnika
kultura. Je li mu poslije takva pogleda uop#e moglo ostati uitka za bavljenje takozvanom
umjetno#u u uenoj ili hipokritskoj maniri modernog ovjeka? Ipak je on vidio ak i neto
vie, naime strahotnu nadsvjetsku scenu suda, na kojoj je sav ivot, pa i onaj najvii i
savreni, stavljen na ragu i na%en odvie lakim: vidio je sveca kao suca opstanka. Uop#e se ne
moe odrediti koliko je rano Schopenhauer morao ugledati tu sliku ivota, i to upravo onakvu
kako je kasnije pokuavao naslikati u svim svojim spisima. Moe se dokazati da je ve# kao
mladi# vidio tu strahovitu viziju, a moglo bi se vjerovati da ju je vidio i ve# kao dijete. Sve to
je kasnije usvojio iz ivota i knjiga, iz svih oblasti znanosti, bilo je za nj gotovo samo boja i
sredstvo izraza. &ak je i Kantovu filozofiju prisvojio ponajprije kao izvanredan retoriki
instrument, vjeruju#i da njime onu sliku moe jo jasnije iskazati, kao to mu je za jednaku
svrhu kadto sluila i budistika i kr#anska mitologija. Za njega je postojala samo jedna
zada#a i sto tisu#a sredstava da se ona rijei, jedan smisao i bezbroj hijeroglifa da ga se izrazi.
U veliajne uvjete njegove egzistencije spadalo je i to da je shodno svojem geslu vitam
impendere vero* zbilja mogao ivjeti za jednu takvu zada#u i da ga nije pritiskao pravi
prostakluk ivotne neda#e poznato je na kakav je velianstven nain upravo za to zahvalio
svojemu ocu

*ivot posvetiti istini Nap. prir.

doim u Njemakoj teorijski ovjek svoje znanstveno odre%enje ve#inom obavlja na raun
isto#e svojega karaktera, kao bijednik pun obzira, pomaman za poloajima i a#u,
oprezan i savitljiv, neiskreno laskav spram utjecajnih i nadre%enih. Naalost mnogobrojne
uenjake Schopenhauer nije niim vrije%ao vie nego time to im nije nalik.


8.

Time su naznaeni neki uvjeti pod kojima filozofijski genij u naemu vremenu unato tetnim
suprotnim utjecajima moe barem nastati: slobodna muevnost karaktera, rano poznavanje
ljudi, bez uena odgoja, bez patriotske stjenjenosti, bez prisile na zara%ivanje kruha, bez
odnosa spram dravu ukratko, sloboda i uvijek iznova sloboda: isti onaj udesni i opasni
element u kojemu su mogli odrasti grki filozofi. Tko mu ho#e prigovoriti ono to je Niebuhr
prigovorio Platonu, naime da je bio los gra%anin, moe to uiniti i slobodno sam biti dobrim
gra%aninom. Tako #e biti u pravu i on i Platon. Netko drugi tu #e veliku slobodu tumaiti kao
oholost. I taj ima pravo, jer sam ne bi s tom slobodom zapoeo nita valjano i svakako bi se
vrlo uzoholio ukoliko bi je poelio za sebe. Ta je sloboda zbilja teka krivnja i moe se okajati
samo velikim djelima. Uistinu, svaki obian zemaljski sin ima pravo s gnjevom gledati na
takva povlatenika. No neka ga samo Bog sauva toga da sam bude tako povlaten, to jest
tako strano obvezan. Propao bi jamano odmah zbog svoje slobode i svoje osamlje-nosti i
postao bi luda, pakosna luda iz dosade.
Iz dosad reenog mogao bi moda ovaj ili onaj otac poneto nauiti i korisno primijeniti na
privatni odgoj svojega sina, premda se doista ne moe oekivati da bi oevi upravo filozofe
eljeli imati za sinove. Vjerojatno #e se oevi u svim vremenima filozofinosti svojih sinova
ponajvie protiviti kao najve#oj nastranosti. Kao to se zna, Sokrat je pao kao rtva gnjeva
oeva zbog zavo%enja mladei, a Platon je iz istih razloga drao nunom uspostavu sasvim
nove drave kako nastanak filozofa ne bi uinio ovisnim od bezumnosti oeva. Gotovo da
izgleda kao da je Platon doista neto postigao. Jer moderna drava sad unapre%ivanje
filozofije rauna u svoje zada#e i nastoji u svako doba jedan broj ljudi usre#iti onom
slobodom pod kojom mi razumijemo najhitniji uvjet za nastanak filozofa. No Platon je
imao neobinu nesre#u u povijesti. &im je jednom nastala tvorba koja je u bitnom odgovarala
njegovim prijedlozima, uvijek je to, tonije promotreno, bilo podmetnuto dijete kakva
%avoli#a, runa nakaza, kao to je to recimo bila srednjovjekovna popovska drava,
uspore%ena s vladavinom bojih sinova o kojoj je on sanjao. Dodue moderna je drava
najdalje od toga da upravo filozofe uini vladarima hvala Bogu, dodat #e svaki kr#anin. Ali
ak i ono unapre%ivanje filozofije, kako ga ona shva#a, moralo bi ipak jednom biti ogledano s
obzirom na to razumije li ga ona platonski, mislim onako ozbiljno i iskreno kao da je pritom
njezina najvia nakana stvoriti nove Platone. Ukoliko se filozofu svojem vremenu obino
pojavljuje kao sluajan postavlja li drava sebi zbilja sada zada#u da tu sluajnost svjesno
pretvori u nunost te da i tu pomogne prirodi?
Iskustvo nas naalost ui neemu boljem ili gorem. Ono kae da, u pogledu velikih filozofa
po prirodi, njihovu ra%anju i umnaaju, nita ne stoji na putu toliko kao loi filozofi u slubi
drave. Muan predmet, zar ne? Kao to je poznato, isti onaj na koji je Schopenhauer prvi
usmjerio pogled u svojoj znamenitoj raspravi o sveuilinoj filozofiji. Vra#am se tom
predmetu jer ljude se mora prisiliti da ga uzmu ozbiljno, to jest da se puste njime opredijeliti
za in, a ja drim beskorisnom svaku napisanu rije iza koje ne stoji takav poziv na in. I u
svakom je sluaju dobro da se jo jednom demonstriraju Schopenhauerovi stavovi koji vrijede
zauvijek, i to upravo u odnosu spram naih najbliih suvremenika, budu#i da bi neki
dobroduan ovjek mogao pomisliti da je nakon njegovih tekih optubi u Njemakoj sve
krenulo nabolje. Njegovo djelo jo nije dovedeno do kraja ak ni u toj toki, ma koliko ona
bila neznatna.
Tonije gledano, ona sloboda kojom drava sad, kako rekoh, neke ljude usre#uje na korist
filozofije uop#e i nije sloboda, nego sluba koja hrani svojeg ovjeka. Unapre%enje filozofije
sastoji se dakle samo u tomu da danas drava barem jednom broju ljudi omogu#uje da ive od
svoje filozofije, time to iz nje mogu uiniti zara%ivanje kruha, doim stari mudraci Grke
nisu bili pla#ani od strane drave, nego im je najvie jednom, kao Zenonu, ukazana ast zlat-
nom krunom i nadgrobnim spomenikom na Keramiku. Slui li se ipak istini time to se
pokazuje put kako se od nje moe ivjeti, to ne znani re#i u op#enitosti, jer tu sve ovisi o soju
i dobroti pojedinog ovjeka kojeg se poziva da ide tim puteni. Sasvim bih dobro mogao
zamisliti stupanj ponosa i samopotovanja pri kojemu #e ovjek svojim blinjima re#i:
Skrbite za mene jer imam initi neto bolje, naime skrbiti za vas. U Platona i
Schopenhauera ne bi udila takva velianstvenost nastrojenosti i njezina izraza, zbog ega bi
upravo oni mogli biti ak i sveuilini filozofi, kao to je Platon neko vrijeme bio dvorski
filozof, a da ne ponize dostojanstvo filozofije. No ve# je Kant bio, kao to mi uenjaci imamo
obiaj biti, obziran, pokoran i u svojemu ponaanju spram drave bez veliine, tako da on u
svakom sluaju sveuilinu filozofiju ne bi mogao opravdati ako bi jednom bila napadnuta. A
ako i ima naravi koje bi je bile kadre opravdati, kao to su upravo Schopenhauerova i Plato-
nova, bojim se samo jednog, naime toga da oni za to nikad ne#e imati prigodu jer drava se
nikad ne#e usuditi i#i na ruku takvim ljudima i dodijeliti im te poloaje. A zbog ega? Jer ih
se svaka drava boji i svagda #e i#i na ruku samo onim filozofima kojih se ne boji. &injenica
je naime da drava ima strah od filozofije uop#e i upravo #e stoga utoliko vie nastojati sebi
privu#i filozofe koji #e joj dati privid da filozofiju ima na svojoj strani budu#i da na svojoj
strani ima te ljude koji nose ime filozofije, a ipak uop#e nisu takvi da ulijevaju strah. A
nastupi li jedan ovjek koji zbilja pokazuje nakanu da noem istine napadne sve, pa i dravu,
tad drava, jer ona prije svega potvr%uje vlastitu egzistenciju, ima pravo da takvog iskljui i
postupa s njim kao s neprijateljem, isto onako kao to i religiju koja se stavlja iznad nje i ho#e
biti njezinim sucem iskljuuje i s njom postupa kao s neprijateljem. Podnosi li dakle netko to
da bude filozof u slubi drave, mora podnositi i to da ga ona smatra nekim tko je odustao od
toga da istinu slijedi do svih kutaka i zakutaka. Barem dok je povlatenik i namjetenik morat
#e iznad istine priznavali i neto vie, naime dravu. I ne samo dravu, nego ujedno i sve ono
to drava zahtijeva za svoje dobro, primjerice odre%enu formu religije, drutvenog poretka,
vojnog ustroja na svim takvim stvarima stoji natpis: noli me tangere* Je li doista ikad neki
sveuilini filozof sebi razjasnio cijeli opseg svojih obveza i ogranienja? Ne znam. Ako je
netko to uinio, a ipak ostaje dravnim slubenikom, tad je u svakom sluaju bio lo prijatelj
istine. A ako to nije nikad uinio no, pomislio bih da ni tada ne bi bio prijatelj istine.
To je najop#enitiji prigovor, ali kao takav dakako za ljude kakvi su sad najslabiji i
najravnoduniji. Ve#ini #e biti dovoljno slegnuti ramenima i re#i: Kao da se ikad na ovoj
zemlji moglo zadrati i odrati neto veliko i isto bez ustupaka ljudskoj niskosti! Ho#ete li da
drava radije progoni filozofa nego da ga plati i uzme u svoju slubu? Ne odgovaraju#i ve#
sada na ovo posljednje pitanje,

*Ne diraj me. Nap. prev.

dodat #u samo da ti ustupci filozofije dravi danas ipak idu veoma daleko. Prvo, drava sebi
izabire svoje filozofijske sluge, i to onoliko koliko joj je potrebno za njezine ustanove. Ona
dakle sebi pridaje ugled da moe praviti razliku izme%u vrsnih i loih filozofa, i jo vie od
toga, pretpostavlja da bi uvijek moralo biti dovoljno dobrih da bi njima zaposjela sve svoje
katedre. Ona je sad autoritet ne samo u odnosu na vrsno#u nego i na nuni broj vrsnih
filozofa. Drugo, one koje je izabrala prisiljava na boravak u odre%enom mjestu, me%u
odre%enim ljudima, na odre%enu djelatnost. Oni trebaju poduavati svakoga akademskog
mladi#a kojemu se to prohtije, i to svakodnevno, na utvr%enim satovima. Pitanje: moe li se
zapravo filozof mirne savjesti obvezati na to da #e svakodnevno imati neto to #e pouavati?
I da #e to pouavati pred svakim tko ho#e sluati? Ne mora li sebi stvoriti privid da zna vie
nego to zna? Ne mora li pred nepoznatim sluateljstvom govoriti o stvarima o kojima bi
samo s najbliim prijateljima mogao govoriti bez opasnosti? I uop#e, ne liava li se on svoje
najvelianstvenije slobode da ide za svojim genijem, kad on pozove i kamo pozove? Time
to je u odre%ene sate obvezan javno misliti o onomu to je prethodno odre%eno. I to pred
mladi#ima! A to ako bi jednog dana osjetio: Danas ne mogu nita misliti, ne pada mi na um
nita pametno i unato tome se morao pred njih postaviti i pretvarali kao da misli!
Ali, prigovorit #e se, on i ne treba biti mislilac, nego u najbolju ruku onaj koji naknadno
premilja i koji misli o onome to je ve# miljeno, a nadasve treba biti ueni poznavalac svih
ranijih mislilaca. O njima #e svagda mo#i priali neto to njegovi uenici ne znaju. Upravo je
to tre#i, krajnje opasan ustupak filozofije dravi, kad joj se obveze da #e nastupati najprije i
poglavito kao uenost. A prije svega kao poznavanje povijesti filozofije, doim je za genija,
koji na stvari gleda isto i s ljubavlju, nalik pjesniku, i ne moe se u njih dovoljno duboko
unijeti, kopanje po bezbrojnim tu%im i pogrenim miljenjima gotovo najodbojniji i
najneugodniji posao. Uena historija prologa nikad nije bila posao istinskog filozofa, ni u
Indiji ni u Grkoj. A profesor filozofije, bavi li se takvim poslom, morat #e pristati na to da se
o njemu u najboljem sluaju kae da je valjan filolog, antikvar, poznavatelj jezika,
povjesniar, ali nikada da je filozof. Pa i to samo u najboljem sluaju, kao to je primije#eno.
Jer kod ve#ine uenih radova to ih prave sveuilini filozofi, filolog ima osje#aj da su
napravljeni loe, bez znanstvene strogosti i ve#inom s nekom dosadno#u dostojnom mrnje.
Tko #e na primjer povijest grkih filozofa ponovno izbaviti od one uspavljuju#e maglutine
koju su nad njom rairili ueni, no ipak ne odve# znanstveni, a, naalost i sasvim dosadni
radovi Rittera, Brandisa i Zellera? Bar ja itam Diogena Laertija radije nego Zellera. Jer u
onoga ivi barem duh starih filozofa, a u ovoga ni taj ni bilo koji drugi duh. I na koncu, za ime
svijeta, to se naih mladi#a tie povijest filozofije? Treba li ih ta zbrka mnijenja obeshrabriti
da imaju mnijenja? Treba li ih nauiti da se kliu#i suglase s tim kako smo ipak tako divno
daleko dogurali? Trebaju li moda nauiti ak da filozofiju mrze ili preziru? Gotovo bi se
moglo pomisliti na ovo posljednje kad se zna kako se studenti radi svojih ispita iz filozofije
moraju namuiti da bi u ubogi mozak utisnuli najmahnitije i najcjepidlanije dosjetke
ljudskoga duha, pored onih najve#ih i najtee shvatljivih. Jedina kritika neke filozofije koja je
mogu#a i koja neto i dokazuje, naime iskuati bi li se po njoj moglo ivjeti, nije na
sveuilitima nikad predavana, ve# svagda kritika rijei o rijeima. I zamislimo sad jednu
mladu glavu, bez mnogo iskustva steenog ivotom, u kojoj se usporedno i ispremijeano
uva pedeset sustava kao rijei i pedeset njihovih kritika kakvo pustoenje, kakva
podivljalost, kakva poruga odgoju za filozofiju! Ustvari se, kao to se i priznaje, i ne odgaja
za filozofiju, nego za ispit iz filozofije, iji je ishod znano i uobiajeno taj da onaj tko je
ispitanah, i odve# ispitan s dubokim uzdahom sebi prizna: Hvala Bogu to nisam filozof,
nego kr#anin i gra%anin svoje drave!
to ako je taj duboki uzdah upravo cilj drave, a odgoj za filozofiju samo odvlaenje od
filozofije? Neka se sebi postavi to pitanje. A ako je tako, tad se treba bojati samo jednog; da
mlade naposljetku jednom prozre za to se tu filozofija zapravo zlorabi. Ono najvie, ra%anje
filozofijskoga genija, nita do izgovor? Cilj moda upravo sprijeiti njegovo ra%anje? Smisao
preokrenut u suprotnost tog smisla? A tada jao cijelom kompleksu dravne i profesorske lu-
kavosti!
A je li lako neto ve# postalo op#e poznatim? Ne znam. U svakomu sluaju, sveuilina je
filozofija izloena sveop#em nepotivanju i sumnjienju. To je djelomice u vezi s time to
upravo sada na katedrama vlada jedan slabaki narataj, tako da Schopenhaueru, kad bi sada
pisao svoju raspravu o sveuilinoj filozofiji, ne bi vie bio potreban buzdovan, nego bi i
trskom pobijedio. To su batinici i potomci onih nadrimislilaca po ijim je viestruko
uvrnutim glavama udarao. Dovoljno izgledaju poput dojenadi i patuljaka da bi podsje#ali na
indijski izrijek: Ljudi bivaju ro%eni u skladu sa svojim djelima glupi, nijemi, gluhi, nakazni.
Oni su oevi zasluili takvo potomstvo, u skladu sa svojim djelima, kako kae izrijek.
Stoga nema dvojbe da #e se akademski mladi#i uskoro sna#i bez filozofije koja se predaje na
njihovim sveuilitima, i da se vanakademski ljudi ve# i sada snalaze bez nje. Treba se samo
spomenuti svojeg vlastitog studentskog doba. Za mene su na primjer akademski filozofi bili
skroz naskroz nezanimljivi ljudi i vrijedili su mi kao ljudi koji si od rezultata drugih znanosti
prave nekakvu smjesu, u asovima dokolice itaju tisak i posje#uju koncerte, a spram kojih se
uostalom ak i njihovi akademski drugovi ophode s uljudno prikrivenim podcjenjivanjem. Za
njih se smatralo da malo znaju i da nikad nemaju teko#a u nalaenju nekog zatamnjuju#ega
izriaja, kako bi prikrili taj manjak znanja. Stoga su se s osobitom ljubavlju zadravali na
takvim sumranim mjestima gdje ovjek jasna pogleda ne moe due izdrati. Jedan je
prirodnim znanostima prigovorio: nijedna mi ne moe posve objasniti najjednostavnije
bivanje, to mi dakle sve one vrijede? Drugi je o povijesti rekao: onomu tko ima ideje ona ne
govori nita novo. Ukratko, uvijek su nalazili razloge zbog kojih je vie filozofijski nita ne
znati nego neto nauiti. A ako su se uputali u uenje, pri tomu je njihov potajni impuls bio
uma#i od znanosti i u nekoj od njihovih praznina i nerasvijetljenih mjesta zasnovati mrano
carstvo. Tako su znanostima prednjaili samo jo u tom smislu, kao divlja pred lovcima koji
su iza nje. U novije vrijeme dopadaju se sebi tvrdnjom da su zapravo samo pogranini straari
i pozornici znanosti. U tu im svrhu posebno slui Kantovo uenje, od kojega revno prave
dokoni skepticizam, za koji uskoro vie nikoga ne#e biti briga. Samo jo tu i tamo netko od
njih se uzvine do kakve male metafizike, s uobiajenim posljedcima, naime vrtoglavicom,
glavoboljom i krvarenjem iz nosa. Nakon to im to putovanje u maglu i oblake toliko esto
nije polo za rukom, nakon to ih je svaki as kakav estoki, tvrdoglavi uenik istinskih
znanosti hvatao za perin i povukao nadolje, poprimilo je njihovo lice izraz uobiajen kod
prenemaganja i uhva#enosti u lai. Sasvim su izgubili radosno pouzdanje, tako tla nijedan ni
najmanje ne ivi za ljubav svojoj filozofiji. Nekad su neki od njih vjerovali da mogu izumiti
nove religije ili svojim sustavima zamijeniti stare. Sad je takva preuzetnost umakla, sad su
ve#inom poboni, neodluni i nepronicljivi ljudi, nikad hrabri kao Lukrecije i nikad gnjevni
zbog bremena to je nalegao na ovjeka. Kod njih se ovjek vie ne moe uiti ni logikom
miljenju, a u prirodnoj procjeni svojih snaga obustavili su i inae uobiajene vjebe u
raspravljanju. Nema dvojbe da se je sad na strani pojedinanih znanosti loginiji, oprezniji,
skromniji, domiljatiji. Ukratko, tamo se postupa vie filozofijski nego u takozvanih filozofa,
tako da #e se svatko sloiti s nepristranim Englezom Bagehotom kad o sadanjim graditeljima
sustava kae: Tko nije gotovo unaprijed uvjeren u to da njihove premise sadre udnovatu
mjeavinu istine i zablude te da se stoga ne isplati razmiljati o konsekvencijama? Gotova
zakljuenost tih sustava moda #e privu#i mlade i ostaviti dojam na neiskusne, ali
obrazovani ljudi ne#e se time dati zasjeniti. Oni su uvijek spremni povoljno prihvatiti
navjetaje i naslu#ivanja, pa im je dobrodola i najmanja istina no velika knjiga deduktivne
filozofije izaziva sumnjiavost. Sangvinini ljudi revno su prikupljali bezbrojna nedokazana
apstraktna naela i pomno ih razvlaili po knjigama i teorijama da bi njima objasnili itav
svijet. No svijet se ne brine za te apstrakcije, a i to i nije nikakvo udo, budu#i da one
proturjee jedna drugoj. Ako je neko# filozof, osobito u Njemakoj, bio utonuo u tako
duboko razmiljanje da je lebdio u trajnoj opasnosti da #e glavom udariti u svaku gredu, sad
im je, kao to Swift pria o liliputancima, dodano itavo jato blebetala kako bi im, ukae li se
prigoda, zadali blag udarac po oima ili ve# negdje drugdje. Kadto mogu ti udarci biti
donekle prejaki, tada se ti zanesenjaci zaborave i udare iznova, a to je neto to vazda izlazi na
njihovu sramotu. Zar ne vidi gredu, zanesenjae, re#i #e ta klepetala i filozof #e zbilja
e#e vidjeti gredu i iznova #e postati blag. Ta klepetala su prirodne znanosti i historija. One
su njemako gospodarenje snovima i miljenjem, koje je tako dugo bilo brkano s filozofijom,
postupno toliko potresle da bi ti krmari miljenja vrlo rado napustili pokuaj da samostalno
hodaju. A padnu li neoekivano u ake onim znanostima, ili ele li uz njih vezati uzicu da bi
na njoj vodili sami sebe, tada #e one odmah klepetati to je mogu#e groznije kao da ele
re#i: Samo je to jo manjkalo da nam jedan takav krmar miljenja oneisti prirodne znanosti
ili historiju! Neka se isti odavde! Tada se oni ponovno teturaju#i vrate u svoju vlastitu
nesigurnost i bespomo#nost. Bezuvjetno ho#e medu rukama imati malo prirodne znanosti, kao
recimo empirijsku psihologiju, poput herbartovaca, a svakako i malo historije tada se mogu
barem u javnosti prikazivati kao da znanstveno postupaju, premda u potaji svu filozofiju i svu
znanost tjeraju do vraga.
No prizna li se da je to jato loih filozofe smijeno a tko to ne#e priznati ukoliko su oni
jo i tetni? Kratak odgovor: time to filozofiju pretvaraju u smijenu stvar. Sve dok bude
postojalo od drave priznato nazovimislilatvo, bit #e spreavan ili barem ometan svaki
velianstveni utjecaj istinske filozofije, i to niim drugim doli prokletstvom smijenog, koje
su na sebe navukli zastupnici te velike stvari, ali koje poga%a samu stvar. Stoga zahtjevom
kulture proglaavam to da se filozofiji uskrati svako dravno i akademsko priznanje te da se
uop#e drava i akademija oslobode za njih nerjeive zada#e da prave razliku izme%u istinske i
prividne filozofije. Pustite filozofe da svagda divlje rastu, uskratite im svaki izgled na
namjetanje i uvrtenje u gra%anske pozive, ne golicajte ih vie pla#ama, ak i vie od toga;
progonite ih, gledajte ih bez milosti doivjet #ete udesne stvari! Tad #e se oni razbjeati te tu
i tamo potraiti kakvo skrovite, siroti prividnici. Ovdje se otvara kakva parohija, tamo neko
uiteljstvo, ovaj se uvlai u redakciju nekih novina, onaj pie udbenike za vie djevojake
kole, najumniji me%u njima la#a se pluga, a najtatiji odlazi na dvor. Odjednom je sve pusto,
gnijezdo je naputeno.
Jer lako se osloboditi loih filozofa, potrebno je samo jednom prestati im davati povlastice. A
to treba u svakom sluaju vie preporuivati nego da se bilo koju filozofiju, pa bila ona koja
mu drago, javno, od strane drave patronizira.
Dravi nikad nije stalo do istine, nego uvijek samo do njoj korisne istine, jo tonije reeno,
stalo joj je op#enito do svega to je korisno, pa bila to istina, poluistina ili zabluda. Savez
drave i filozofije ima tu dakle smisla samo kad filozofija moe obe#ati da #e dravi biti
bezuvjetno korisna, odnosno da #e dravnu korist staviti iznad istine. Dakako da bi za dravu
bilo neto divno i istinu imati u svojoj slubi i na svojoj pla#i, jedino to i ona sama sasvim
dobro zna da- biti filozofije pripada to da nikad ne slui, da nikad ne prima pla#u. Stoga
drava u onomu to ima, ima samo lanu istinu, lice s obrazinom. A ono joj naalost ne
moe pruiti ono to toliko eli od prave istine, naime to da nju samu proglasi vae#om i
svetom. Kad je neki srednjovjekovni vladar htio biti od pape okrunjen, ali to od njega nije
mogao dobiti, imenovao bi naprosto protupapu, koji bi mu tada uinio tu uslugu. To je do
nekog stupnja jo i moglo, no ne prolazi ako moderna drava imenuje neku protufilozofiju od
koje eli biti legitimirana. Jer ona kao i uvijek ima filozofiju protiv sebe, a sad i vie nego
prije. Sasvim ozbiljno vjerujem da je za dravu korisnije da se filozofijom uop#e ne bavi, da
od nje nita ne trai i da je sve dok je to mogu#e pusti na miru kao neto ravnoduno. Ne
ostane li pri toj ravnodunosti, postane li ona spram drave opasna i napadaka, tad je ona
moe progoniti. Budu#i da drava za sveuilite ne moe imati drugog interesa nego da njime
odgaja odane i korisne gra%ane, trebala bi se ustruavati tu odanost, tu korist dovesti u pitanje
time to #e od mladih ljudi zahtijevati ispit iz filozofije. Dodue, s obzirom na lijene i
nesposobne glave to moe biti pravo sredstvo da ih se odvrati od studija filozofije uop#e, time
da se od nje uini ispitnu sablast. No taj dobitak nije kadar poravnati tetu koju isto to
prinu%eno bavljenje izaziva u vratolomno smjelih i nemirnih mladi#a. Oni upoznaju
zabranjene knjige, poinju kritizirati svoje uitelje te na posljetku opaaju ak i svrhu
sveuiline filozofije i tih ispita a da se i ne govori o nedoumicama u koje tom prigodom
mogu zapasti mladi teolozi, a usljed kojih oni u Njemakoj poinju izumirati, kao kozorozi u
Tirolu. Dobro znam koji je prigovor drava mogla staviti protiv cijelog ovog razmatranja dok
je jo na svim poljima raslo lijepo mlado hegelovstvo. Ali nakon, to je tu etvu opustoila
tua i nakon to se od svih onih obe#anja to su se tad u svezi s njom gajila nita nije ispunilo
i svi su tagljevi ostali prazni sad se radije vie nita ne prigovara, ve# se odvra#a od
filozofije. Sad se ima mo#; dok ju se tada, u Hegelovo doba, htjelo imati to je velika razlika.
Dravi vie nije potrebno sankcioniranje pomo#u filozofije, time je ona za nju postala
suvinom. Ako ona svoje profesore vie ne izdrava, ili ih, kako pretpostavljam da #e biti u
najskorije vrijeme, izdrava samo jo prividno i nemarno, tad ona od toga ima svoju korist
ipak ini mi se vanijim da u tomu svoju korist vidi i sveuilite. U najmanju ruku bih
pomislio da bi se mjesto zbiljskih znanosti moralo smatrati unaprije%enim time da bude
oslobo%eno zajednice s nekom poluznano#u i etvrtznano#u. Povrh toga, s a#u sveuilita
stvar stoji odve# udnovato da se ne bi naelno moralo eljeti izbacivanje disciplina koje i
sami akademci malo cijene. Jer neakademci imaju dobre razloge za neko op#e nepotivanje
sveuilita. Prebacuju im da su kukavika, da se mala sveuilita boje velikih, a velika
javnoga mnijenja, da u svim stvarima vie kulture ne prednjae nego sporo i sa zakanjenjem
hramaju pozadi, da se vie uop#e ne pridrava temeljnog smjera uglednih znanosti. Na primjer
jezine se studije tjera revnije nego ikad, a da se za sebe sama ne na%e potrebnim strogi odgoj
u pisanju i govorenju. Indijski stari vijek rastvara svoja vrata, a njezini znalci jedva da spram
najneprolaznijih djela Indijaca, spram njihovih filozofija imaju drukiji odnos no to ga
ivotinja ima spram lire, premda je Schopenhauer upoznatost s indijskom filozofijom smatrao
jednom od najve#ih predno#u to je nae stolje#e odlikuje pred drugima. Klasini stari vijek
postao je bilo kojim starim vijekom i vie ne djeluje klasino i uzorno, kao to to dokazuju
njegovi uenici koji ipak uistinu nisu uzorni ljudi. Kamo je odletio duh Friedricha Augusta
Wolfa, o kojemu je Franz Passow mogao re#i da se pokazuje kao pravi patriotski, pravi
humani duh, koji bi svakako imao snage jedan dio svijeta baciti u vrenje i plamen gdje je
nestao taj duh? Nasuprot tomu na sveuilite sve vie duh nadire urnalista, a nerijetko i pod
imenom filozofije. Glatko dotjerano predavanje, s Faustom i Nathanom Mudrim na usnama,
jezik i nazori naih odurnih knjievnih novina, u novije vrijeme jo i brbljanje o naoj svetoj
njemakoj glazbi, ak i zahtjevi za katedrama za izlaganje Schillera i Goethea takvi znakovi
govore u prilog tomu da se duh sveuilita poinje brkati s duhom vremena. Tu mi se ini da
je od najve#e vrijednosti ako izvan sveuilita nastane vii tribunal, koji bi i te ustanove
nadzirao i usmjeravao s obzirom na obrazovanje koje pospjeuju. I im se filozofija odvoji od
sveuilita te time oisti od svih nedostojnih obzira i zamraenja, ne#e ona mo#i biti ba nita
drugo do takav tribunal. Bez dravne mo#i, bez pla#e i poasti ona #e znati obavljati svoju
dunost, slobodna od duha vremena kao i od straha od toga duha kratko reeno, onako
kako je ivio Schopenhauer, kao sudac takozvane kulture to ga je okruivala. Na taj nain
moe filozof biti od koristi i sveuilitu, ako se s njim ne stopi, nego ga naprotiv nadzire sa
stanovite dostojanstvene daljine.

A naposljetku to nas se tie egzistencija neke drave, unapre%ivanje sveuilita, ako se
ipak prije svega radi o egzistenciji filozofije na zemlji! Ili da ne bih ostavio nikakve dvojbe
o tomu to mislim ako je neizmjerno vanije da na zemlji nastane jedan filozof nego da
dalje postoji neka drava ili neko sveuilite. U onoj mjeri u kojoj raste ropstvo pod javnim
mnijenjima i opasnost za slobodu moe se uzdi#i dostojanstvo filozofije. Ono je bilo najve#e
pod potresima propadaju#e rimske republike i u doba careva, kada su njezino ime i ime
povijesti postali ingrata principibus nomina* Njezino dostojanstvo vie dokazuje Brut nego
Platon; to su vremena u kojima se etika prestala sastojati od op#ih mjesta. Ako danas
filozofija nije mnogo potovana, treba se samo pitati zato se sada nijedan veliki vojskovo%a i
dravnik ne izjanjava za nju samo zato to mu je u vrijeme kada ju je traio u susret izaao
jedan slabani fantom pod imenom filozofije, ona uena katedarska mudrost i katedarski
oprez, ukratko jer mu je s vremenom filozofija postala smijenom stvari. A trebala bi mu biti
strana stvar. I ljudi koji su pozvani na to da trae mo# trebali bi znati koji izvor herojstva u
njoj tee. Jedan ini Amerikanac moe re#i to jedan veliki mislilac koji do%e na ovu zemlju
ima znaiti kao novo sredite golemih snaga: Budite na oprezu, kae Emerson, kad veliki
Bog dade da mislilac do%e na na planet. Sve je tad u opasnosti. To je kao kad je u velikom
gradu izbio poar, kad nitko ne zna to je zapravo jo sigurno i gdje #e se to okonati. Tad u
znanosti nema niega to ne bi moglo sutra doivjeti preokret, tad vie ne vrijedi knjievni
ugled, ni takozvane vjene znamenitosti. Sve stvari koje su za ovjeka u tom asu skupocjene
i vrijedne takve su samo na raun ideja

* Imena omrznuta vladarima. Nap. prev.

koje su iskrsle na njihovu duhovnom obzoru i koje sadanji poredak stvari uzrokuju isto
onako kao to drvo nosi svoje plodove. Novi stupanj kulture trenutano bi podvrgnuo
preokretu itav sustav ljudskih tenji. Dakle, ako su takvi mislioci opasni, tad je dakako ja-
sno zato su nai akademski mislioci bezopasni. Jer njihove misli rastu u onom naslje%enom
onako miroljubivo kao to je ikada jedno drvo nosilo svoje plodove. Oni ne uasavaju, oni ne
pomiu s mjesta, i o cijelom bi njihovu larmanju trebalo re#i ono to je Diogen sa svoje strane
primijetio kad su hvalili nekog filozofa: to to on veliko ima pokazati, kad se toliko dugo
bavio filozofijom, a jo nikoga nije snudio? Da, tako bi trebalo pisati na nadgrobnom natpi-
su sveuiline filozofije: Nikoga nije snudila. Ipak je to svakako vie pohvala jednoj staroj
eni nego jednoj boginji istine, i nije udno ako su oni koji tu boginju poznaju samo kao staru
enu i sami veoma malo mukarci, pa se stoga ljudi od mo#i, kako i dolikuje, na njih uop#e
vie ne obaziru.
A ako je tako u naem vremenu, tad je dostojanstvo filozofije palo u prainu. &ini se da je ona
sama postala neim smijenim ili ravnodunim, tako da su svi njezini istinski prijatelji
obvezatni svjedoiti protiv tog brkanja i u najmanju ruku pokazati da su smijeni ili
ravnoduni samo one lane sluge i oni nositelji nedostojanstva filozofije. Jo bolje, oni sami
inom dokazuju da je ljubav spram istine neto strahotno i silovito.
I jedno i drugo dokazao je Schopenhauer i dokazivat #e iz dana u dan sve vie.

Friedrich Nietzsche


U razdoblju nakon objavljivanja svog prvoobjavljenog djela Ro%enje tragedije iz duha glazbe
i tada izazvane burne reakcije, Nietzsche, uz opsenu nastavnu djelatnost na sveuilini u
Baselu, intenzivno radi na razradi vlastitih filozofijskih nazora, koji rezultiraju
dokumentiranim kratkim rukopisima O istini i lai u izvanmoralnom smislu i Filozofija u
traginom razdoblju Grka, neobjavljenim za njegova ivota.
Istodobno se odluuje u idu#ih nekoliko godina istupiti u javnost kao filozofijski pisac, i to
nizom od dvanaestak kra#ih programski intoniranih spisa, za koje odre%uje zajedniki
obuhvatni naslov Nesuvremena razmatranja. Od godine 1873. do 1876. dovrio ih je i objavio
etiri, nakon ega odustaje od daljnjeg rada na planiranom nizu te se posve#uje skiciranju
svojega ve#eg prosvjetiteljsko-kritikog" djela, koje #e dobiti naslov Ljudsko odvie ljudsko.
Prvi nesuvremeni spis objavljen je pod naslovom Nesuvremena razmatranja. Prvi dio:
David Strauss sljedbenik i spisatelj u kolovozu 1983, drugi, naslovljen Nesuvremena
razmatranja. Drugi dio: O koristi i tetnosti historije za ivot, u veljai 1874, a tre#i, kao
Nesuvremena razmatranja. Tre#i dio: Scbopenhauer kao odgajatelj, u listopadu 1875. Nakon
objavljivanja prvih triju spisa Nietzsche koleba oko toga bi li kao etvrti objavio ranije
zapoeti rad o Wagneru ili pak jednako tako u prvim skicama pripremljeno djelce naslovljeno
Mi filolozi. Na ovom drugom radi uporno i strpljivo mjesecima, ali mu ne uspijeva
zadovoljavaju#e napredovati, to se postupno sve vie pokazuje kao op#enita kriza
cjelokupnog plana nesuvremenih razmatranja, u kojoj je presudnu ulogu jamano odigrala
rastu#a sloenost njegova odnosa s Wagnerom i sve oitije deziluzioniranje u pogledu smisla
cjelokupnog bayreuthskog pothvata. Na koncu Nietzsche odustaje od dovrenja rada o
filolozima te dogotovljuje spis Richar Wagner u Bayreuthu, koji u srpnju 1876. izlazi kao
etvrto i ujedno posljednje nesuvremeno razmatranje. 7. lipnja 1875. pie prijatelju Rohdeu:
Za Nesuvremena nemam ni vremena ni snage,
Spis o Schopenhaueru kao odgajatelju u Bayreuthu bio vrlo dobro primljen. Sam Wagner u
kratkom pisamcu ne skriva svoje oduevljenje, emu se bez imalo oklijevanja pridruuje i
supruga Cosima, koja u pismu Nietzscheu od 26. listopada 1875. njihov zajedniki stav sabire
u sljede#e rijei: Ovo Nesuvremeno... je moje i od srca Vam zahvaljujem za radosno
uzbu%enje to miga je priredilo njegovo itanje. U njemu sadrani osje#aji, misli, dosjetke,
spoznaja, umije#e i znanje zadivili su me, te sam se ponovno, kao kod Ro%enja tragedije,
ogrijala vatrom oduevljenja koja sve proima arom.
Mane Baumgartner-Kchlin, majka jednoga od rijetkih prisnih Nietzscheovih uenika iz tih
dana, prevodi spis na francuski, no unato opetovanih pokuaja Nietzscheova nakladnika i
ponekih prijatelja nijedan pariki izdava ne pokazuje zanimanje za njegovo objavljivanje.
Umjesto toga u parikoj Revue Critique izlazi jedan otro polemini prikaz, za im uskoro
slijedi i jedan uglavnom neutralni i suzdrani saeti prikaz svih triju prvih neusvremenih raz-
matranja u The Westminster Revlew. Op#enito, samo je prvo od njih bilo u javnosti doista
snano zapaeno i zabiljeeno, premda ponajprije negativno.
O samoj Schopehnauerovoj filozofiji, o njenim osnovnim teoretskim postavkama i uenjima u
ovom se spisu ne nalazi gotovo nita. Sve je tu vi%eno i prikazano iskljuivo unutar
sveodre%uju#eg praktinog vidokruga, svedeno na dodue bitni, ali ipak samo djelimini
aspekt odnosa filozofa kao genija, odnosno velikog pojedinca, spram institucija uop#e, a
ponajprije drave i sveuilita. No i unutar tog tako suena horizonta, sam Schopenhauer
jedva da je doista doao do rijei. Medu poznavaocima Nietzscheova djela nema dvojbe o
tomu da u spisu zapravo nalazimo tek neto malo o Schopenhaueru, a mnogo vie o
Nietzscheu samom i o tomu kako je on tada doivljavao i razumijevao sebe kao filozofa. Ni
on sam nije o tomu ostavljao nimalo sumnje. U kasnom interpretativnom osvrtu na svoje
sveukupno objavljeno djelo, u osebujnoj filozofskoj autobiografiji Ecce borno, o tre#em i
etvrtom nesuvremenom razmatranju kae:
"Prorauna li se u osnovnim crtama, dva uvena i jo sasvim nedovrena tipa uzeo sam za
prigodu, kao to se koristi prigoda da se neto izgovori, da se pri ruci ima nekoliko formula,
jezinih sredstava vie... Na taj se nain Platon posluio Sokratom, kao semiotikom za
Platona. Sada kad sa stanovite daljine gledam unatrag na one okolnosti o kojima ti spisi svje-
doe, ne bih htio zanijekati da oni u osnovi govore samo o meni. Spis "Wagner u Bayreuthu'
vizija je moje budu#nosti. Tomu nasuprot u 'Schopenhaueru kao odgajatelju' zapisana je moja
najunutarnjija povijest, moje postojanje. Prije svega moj zavjet! ...Ono to sam danas, ono
gdje sam danas u visini u kojoj vie ne govorim rijeima, ve# munjama, o kako sam tad jo
bio od toga daleko! Ali vidio sam kopno ni trenutka se nisam varao o putu, moru, opasnosti
i uspjehu! ...Kako razumijem filozofa, kao strani eksploziv pred kojim je sve u opasnosti,
kako svoj pojam 'filozofa' miljama daleko odvajam od onog pojma koji u sebe ukljuuje ak i
jednog Kanta, a da se i ne govori o akademskim 'preivateljima' i ostalim profesorima
filozofije: o tomu ovaj spis daje neprocjenjivu pouku, pa ak ako se i prizna da tu u osnovi do
rijei ne dolazi 'Schopenhauer kao odgajatelj', ve# njegova suprotnost, 'Nietzsche kao
odgajatelj'.
Dakako, ostaje pitanjem moe li se uz Nietzscheovo kasno samostiliziranje pristati do te
mjere da se bez pitanja prihvati i ovdje izreeni stav kako je pod Schopenhauerovim imenom
u spisu uistinu prikazan sam Nietzsche, i to upravo kao Schopenhaerova suprotnost. Osobito s
ovim posljednjim ipak se teko sloiti. Dodue, injenica je da je ve# u tim ranim godinama
svojega misaonog puta Nietzsche nakon poetnog bezuvjetnog oduevljenja postupno poeo
misaono stvarati sve ve#i odmak od Schopenhauera. Tako primjerice ve# 19. prosinca 1877.
Cosimi Wagner na njen ro%endan provjerava:
Gotovo sve no#i se u snovima druim s davno zaboravljenim ljudima, pae najvie s
mrtvima. Djetinjstvo, djeako i kolsko doba sasvim su mi prezentni. Pri promatranju ranijih
ciljeva i onoga stvarno postignutog u palo mi je u oi da sam u svemu to sam zbilja postigao
daleko nadmaio nade i op#enite elje mladosti, ali da sam naprotiv od svega onoga to sam si
s nakanom stavio u zada#u uspio posti#i u prosjeku uvijek samo tre#i dio. Tako #e vjerojatno
ostati i dalje. Kad bih bio sasvim zdrav tko zna ne bih li tada svoje zada#e protegao do u ono
pustolovno? U me%uvremenu sam prinu%en pomalo spustiti jedra. Za sljede#e bazelske
godine predvidio sam dovrenje nekoliko filologijskih radova... Bude li s njima sve u redu,
eka me neto lee. Ho#ete li se uditi ako Vam priznam postupno nastalu diferenciju spram
Schopenhauerova uenja, koja mi je u svijest stupila gotovo iznenadno. Gotovo u svim op#im
stavovima ne stojim na njegovoj strani. Ve# kad sam o Schopenhaueru pisao, opazio sam da
sam preao preko svega to je u njega dogmatino; meni je sve bilo u ovjeku. U
me%uvremenu je moj 'um' bio veoma djelatan time je ivot ponovno postao za jedan stupanj
teim, a teret ve#im! Kako #e se to na koncu izdrati?
Je li ovdje tako naglaena i jednoznano pozitivno vrednovana bitna razlika spram
Schopenhauera uistinu sadrana ve# u ovome malom spisu? Ne nalazimo li je mi dananji
prije svega u ne ba tako sretno pogo%enom i uvjerljivom skra#enju i suenju obuhvatnog
Schopenhauerova filozofijskog vidokruga? Odgovor na ta pitanja svakako bi zahtijevao
prethodno temeljito propitivanje op#enitog odnosa Nietzschea i Schopenhauera, za to bi bilo
nuno prije svega podrobno prouiti cjelokupno djelo obojice. Me%utim, ovdje prevedeni spis
moe se bez sumnje itati i razumijevati i neovisno o tomu, shvati li ga se, kako je reeno, po-
glavito kao iznimno dojmljivo Nietzscheovo rano izjanjenje o tomu to je za njega samog
bila i ostala prava i istinska filozofija.


Damir Barbari