Franz Kafka

Proces
Deveto poglavlje
U katedrali
Josef K. dobio je na poslu zadatak da jednom Talijanu, važnom poslovnom prijatelju
banke, pokaže katedralu. Došao je u dogovoreno vrijeme, ali Talijana nije bilo. Vani se
spustilo nevrijeme i sve je postalo vrlo mračno. Kada je odlučio otići iz katedrale, zaustavio
ga je prodorni glas svećenika s propovjedaonice, koja ga je pozvao imenom i predstavio mu
se kao zatvorski kapelan. Nakon razgovora u kojem ga svećenik upozorava na loše strane
njegova proces i neprimjereno ponašanje, ali i na to da griješi u vezi suda, svećenik mu
iznosi priču (paradoks) o vrataru – čuvaru zakona i čovjeku sa sela koji dolazi k njemu.

K. ga pričeka dolje kod stuba. Svećenik mu već odozgo sa stuba pruži ruku.
– Imaš li malo vremena? – zapita ga K.
– Koliko god hoćeš – odgovori svećenik i pruži K-u onu malu svjetiljku da mu je ponese. I
izbliza se doimao prilično dostojanstveno.
– Vrlo si ljubazan prema meni – reče K. Hodali su gore-dolje po mračnoj pobočnoj lađi. – Ti
si izuzetak među onima koji pripadaju sudu. Imam više povjerenja u tebe nego u bilo koga od
njih, koliko ih god poznajem. S tobom mogu otvoreno razgovarati.
– Ne varaj se – reče svećenik.
– A u čemu se to varam? – priupita K.
– U sudu se varaš – reče svećenik. – U uvodu zakona kaže se o tom zavaravanju: pred
zakonom stoji vratar. Do tog vratara dolazi jedan čovjek sa sela i moli ga da ga uvede u
zakon. Ali vratar mu kaže da ga sad ne može uvesti. Čovjek malo razmisli pa ga pita hoće li
moći poslije ući. »Možda«, kaže mu vratar, »ali sad ne može.« Kako su vratnice zakona, kao i
uvijek, otvorene, a vratar se maknuo u stranu, čovjek se sagne da zaviri kroz vratnice. Kad
vratar to opazi, nasmije se i kaže mu: »Ako te baš toliko želja vuče, pokušaj ipak ući, usprkos
mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam moćan, a tek sam najniži vratar. A od dvorane do dvorane
na svakim vratima stoji po jedan vratar, sve jedan moćniji od drugog. A već je treći takav da
mu ni ja ne mogu podnijeti pogled.« Čovjek sa sela nije računao na takve teškoće, zakon bi
svakome trebao biti uvijek dostupan, misli on, ali kad malo bolje pogleda vratara u njegovoj
bundi, i onu njegovu šiljastu nosinu, dugu, tanku, tatarsku bradu, zaključi da će ipak biti bolje
da pričeka dok mu ne dopusti da uđe. Vratar mu dade stoličicu i dopusti mu da sjedne pokraj
vratnica. I tu ti on tako sjedi dane i dane, godine i godine. Više puta pokušava da uđe i
dodijava vrataru moljakanjem. Vratar ga koji put ukratko presluša, ispituje ga o zavičaju i
koječemu drugom, ali sve su to ravnodušna pitanja kakva zadaju velika gospoda, a na kraju
mu svagda kaže da ga još ne može pustiti unutra. Čovjek koji se bio svačim opskrbio za
putovanje ne žali ništa, koliko god dragocjeno bilo, samo da podmiti vratara. A ovaj opet sve
prima, ali mu uvijek kaže: »Uzet ću samo da ne misliš da si što propustio«. Za svih tih godina
čovjek gotovo neprekidno motri vratara. Zaboravlja na sve druge vratare i čini mu se da mu
samo ovaj prvi priječi pristup do zakona. Prvih godina glasno proklinje taj nesretni slučaj, a
poslije, kad ostari, još samo gunđa. Podjetinjio je, a kako je dugogodišnjim proučavanjem
vratara upoznao i buhe u ovratniku njegove bunde, moli i njih da mu pomognu da umilostivi
1
vratara. Napokon mu i vid oslabi te ne zna smrkava li se zaista oko njega ili ga samo oči
varaju. Pa ipak, razabire u mraku sjaj što neumorno nadire iz vrata zakona. Neće više dugo.
Prije smrti mu se u glavi sažimlje sve ono što je iskusio za sve to vrijeme u pitanje koje još
nikad nije postavio vrataru. Ne može više uspraviti svoje ukrućeno tijelo pa mu daje znak da
priđe. Vratar se mora sagnuti nisko nada nj jer se razlika u visini znatno izmijenila nauštrb
čovjeka sa sela. »Što bi još htio da znaš?« pita ga vratar. »Zbilja si nezasitan.« »Svi ljudi teže
za zakonom«, kaže čovjek, »a kako to da za svih ovih godina nitko osim mene nije tražio da
uđe?« Vratar vidi da je čovjeku odzvonilo, a kako zna da i slabo čuje, prodere se na nj:
»Ovdje nitko drugi nije mogao ući jer je ovaj ulaz bio samo za tebe. Sad ću ga zatvoriti.«

Na pitanja odgovoriti u bilježnicu:

1. Prepričajte u nekoliko rečenica priču o vrataru i seljaku.

2. Smatrate li da je vratar prevario seljaka? Na temelju čega to zaključujete?

U nastavku teksta vodi se rasprava o tome je li vratar obmanuo seljaka: Josef K. zaključuje
da jest i to argumentira tvrdnjom da je vratar seljaku otkrio spasonosnu tajnu kad čovjeku
nije više bila ni od kakve koristi. Svećenik mu se suprotstavlja tvrdnjom da čovjek ranije
nije ni pitao, a vratar je samo vršio svoju dužnost.

– Vratar je, prema tome, obmanuo tog čovjeka – reče odmah K., zanesen tom pričom.
– Pazi da se ne prenagliš – reče svećenik – ne prihvaćaj tuđe mišljenje dok ga sam ne
provjeriš. Ispričao sam ti tu priču upravo onako kako je zapisana, a u njoj nema ni spomena o
obmanjivanju.
– Ali, to je bar jasno – reče K. – i tvoje je prvo tumačenje bilo potpuno ispravno. Vratar je
otkrio spasonosnu tajnu kad čovjeku nije više bila ni od kakve koristi.
– Ali čovjek ga prije nije ni pitao za nju – reče svećenik – a nemoj zaboraviti ni da je to bio
običan vratar, i kao takav je izvršio svoju dužnost.
– Zašto misliš da je izvršio svoju dužnost? – upita ga K. – Nije ju izvršio. Njegova je dužnost
možda bila da sve druge odbije, ali je tog čovjeka za koga je taj ulaz bio određen morao
pustiti.
– Ne poštuješ dovoljno tekst i mijenjaš priču – reče svećenik. – Priča sadrži dvije važne
vratareve tvrdnje o ulazu u zakon, jedna je na početku a druga na kraju priče. Prva tvrdnja
glasi da mu sad ne može dopustiti da uđe, a druga da je taj ulaz bio samo za njega. Kad bi
između te dvije tvrdnje postojala proturječnost, onda bi imao pravo, onda bi vratar zaista
obmanuo čovjeka. Ali, tu nema proturječnosti. Naprotiv, prva tvrdnja nagovješćuje drugu.
Moglo bi se čak reći da je vratar učinio više nego što mu je bila dužnost, time što je čovjeku
rekao da će poslije možda moći ući. Tada mu je, čini se, bila samo dužnost da odbije čovjeka,
i zaista se mnogi komentatori čude što je vratar uopće nagovijestio tu mogućnost, jer je, po
svemu sudeći, volio točnost i savjesno obavljao svoju službu. Godine i godine ne napušta
svoje mjesto i tek na samom kraju zatvara vrata, dobro zna koliko je njegova služba važna jer
kaže: »Ja sam moćan«, pun je strahopoštovanja prema pretpostavljenima jer kaže: »Ja sam tek
najniži vratar«, nije brbljav jer za svih tih godina zadaje samo, kao što je rečeno, »ravnodušna

2
pitanja«, nije podmitljiv jer kaže kad prima dar: »Uzet ću ga samo zato da ne misliš da si što
propustio«, ne možeš ga ni ganuti ni ogorčiti kad je u pitanju njegova dužnost, jer se o
čovjeku kaže u priči »dodijava vrataru moljakanjem«, a napokon i njegova vanjština upućuje
na pedantnost, šiljasta nosina i duga, tanka, crna tatarska brada. Može li uopće biti savjesnijeg
vratara? Ali, u vrataru su se stekle i neke druge karakterne crte koje su vrlo povoljne za onoga
tko traži da uđe, i koje donekle objašnjavaju zašto je učinio i nešto više nego što mu je bila
dužnost, kad je navijestio čovjeku da će ga poslije možda pustiti unutra. Ne može se, naime,
poreći da je malko priglup pa stoga i pomalo umišljen. Iako je ono što kaže o svojoj moći, i o
moći ostalih vratara, i o njihovu pogledu koji ni on ne može podnijeti – iako je sve to, kažem,
samo po sebi točno, način na koji to iznosi ipak pokazuje da su mu shvaćanja pomućena
priglupošću i uznositošću. Komentatori o tome kažu ovo: »Ispravno shvaćanje nečega i
pogrešno shvaćanje tog istog ne isključuju se posvema«. Međutim, kako bilo da bilo, mora se
uzeti da ta priglupost i uznositost, ma koliko se neznatno očitovale, slabe čuvanje ulaza, da su
mane vratareva karaktera. (…)

Na pitanja odgovoriti u bilježnicu:

3. Navedite argumente kojima se svećenik služi u dokazivanju tvrdnje da vratar nije

obmanuo seljaka, odnosno da je vratar samo savjesno obavljao svoj posao.
4. Ispišite iz teksta izraze koji pokazuju da vratar ipak nije posve savršen.
5. Kako tumačite svećenikovu rečenicu Ispravno shvaćanje nečega ili pogrešno
shvaćanje tog istog ne isključuju se posvema? Što vam ona govori o odnosu istine i
laži u Kafkinu svijetu?

Razgovor se nastavlja istom dilemom – je li seljak obmanut ili nije.

(…) Pošutješe časak, a tada će opet K.: – Misliš, dakle, da čovjek nije obmanut?
– Nemoj me pogrešno shvatiti – reče svećenik – ja ti samo iznosim mišljenja koja o tome
postoje, a ti se ne moraš na njih suviše obazirati. Priča se ne može promijeniti i ta su mišljenja
često samo izraz očaja zbog toga. U ovom slučaju postoji čak i mišljenje prema kojemu je
samo vratar obmanut.
– To je mišljenje ipak malo pretjerano – reče K. – A kako ga obrazlažu?
Svećenik mu odgovori:
– Obrazloženje polazi od vratareve prigluposti. Kažu da on ne poznaje unutrašnjost zakona
nego samo put do njega, kojim se neprestano ispred ulaza šetka amo-tamo. Smatra se da su
njegove predodžbe o unutrašnjosti zakona djetinjaste, i predmnijeva se da se i sam boji onoga
čime zastrašuje čovjeka. Dapače, boji se toga još više nego čovjek jer ovaj ne želi ništa drugo
nego da uđe, čak i pošto čuje o strašnim vratarima u unutrašnjosti, a vratar, naprotiv, ne želi
ući, ili bar o tome nema spomena u priči. Neki, doduše, tvrde da je on već morao biti unutra,
jer je ipak nekoć bio primljen u službu zakona, a mogao je biti primljen samo unutra. Na to se
može odgovoriti da mu je netko mogao i iznutra doviknuti da je postavljen za stražara, ili da u
najmanju ruku nije zašao duboko unutra jer već pogled trećeg vratara nije mogao podnijeti. A,
osim toga, nigdje se ne spominje da je za svih tih godina ispričao bilo što o unutrašnjosti,
osim te napomene o vratarima. Možda mu je bilo zabranjeno, ali ni o zabrani nije nikad ništa

3
rekao. Iz svega se toga može zaključiti da on nema pojma kakva je unutrašnjost ni kakvo je
njeno značenje, pa da je u zabludi što se toga tiče. Ali je u zabludi i što se čovjeka sa sela tiče,
jer je on tom čovjeku podređen a da to i ne zna. Iz mnogo se čega vidi, vjerojatno se i sam još
sjećaš, da on s tim čovjekom postupa kao s podređenom osobom. A prema tom istom
mišljenju posve je jasno da je on zapravo podređen tom čovjeku. Ponajprije, slobodan je
čovjek nadređen vezanom. A, eto, onaj je čovjek uistinu slobodan, može otići kamo god boće,
samo mu je zabranjeno da uđe u zakon, a i to mu brani jedna jedina osoba, vratar.

Na pitanja odgovoriti u bilježnicu:

6. Navedite razloge kojima se obrazlaže tvrdnja da je vratar obmanuo seljaka.

7. Slažete li se sa svećenikovom argumentacijom? Obrazložite svoje mišljenje.
8. Komentirajte rečenicu Slobodan je čovjek nadređen vezanom (odnos seljak –
vratar). Koje je njezino značenje u kontekstu romana, a koje u čovjekovu životu?

Svećenik nastavlja obrazlagati tezu da je čekanje pred vratima zakona slobodan izbor
samoga seljaka, a da mu je vratar zapravo podređen.

Kad čovjek sjedne na onu stoličicu pokraj vratnica i tu ostaje do kraja života, on to čini
dragovoljno, u priči nema spomena ni o kakvoj prisili. A vratar je, naprotiv, vezan službom za
svoje mjesto, ne smije se od njega maknuti, po svemu sudeći, ne smije ni unutra, sve kad bi i
htio. Osim toga je, doduše, u službi zakona, ali služi samo tom ulazu, pa i samo tom čovjeku
za koga je jedino taj ulaz određen. Iz tog mu je razloga također podređen. Može se uzeti da je
on mnogo godina, za sve svoje muževne dobi, obavljao samo u neku ruku ispraznu službu, jer
rečeno je da mu je došao neki čovjek, dakle netko u muževnoj dobi, pa se vratar, dakle,
načekao da postigne svoj cilj, i to je morao čekati sve dotle dok je čovjeka bila volja, čovjeka
koji je ipak dobrovoljno došao. Ali je i prestanak službe određen smrću čovjekovom, pa mu
je, dakle, podređen sve do kraja. I neprestano se ističe kako o svemu tome vratar nema pojma,
ali se to ne smatra ničim čudnim jer je, po tom istom mišljenju, vratar u jednoj još mnogo
težoj zabludi, u vezi sa svojom službom. Na kraju, naime, govori o ulazu i kaže: »Sad ću ga
zatvoriti«, ali je na početku rečeno da su vratnice zakona otvorene kao i uvijek, a ako su
otvorene uvijek, što će reći neovisno o životnom vijeku čovjeka za koga su određene, onda ih
valjda vratar ne može zatvoriti. Tu se mišljenja razilaze je li vratar, kad je rekao da će
zatvoriti vratnice, htio samo odgovoriti na pitanje, ili istaknuti svoju revnost, ili još u
posljednji čas ojaditi i ražalostiti čovjeka. Ali se mnogi slažu u tome da on neće moći zatvoriti
vrata. Vjeruju, štoviše, da on i u znanju, bar na kraju, zaostaje za onim čovjekom jer ovaj vidi
sjaj što nadire iz ulaza u zakon, a vratar je zacijelo okrenut ulazu leđima i nijednom riječju ne
spominje da je zapazio bilo kakvu promjenu.

Na pitanja odgovoriti u bilježnicu:

9. Smatrate li prihvatljivim objašnjenje o vratarevoj zabludi?

Nakon svećenikova objašnjena Josef K. daje svoj komentar o odnosu istine i laži.

4
– To je dobro obrazloženje – reče K., koji je pojedine dijelove svećenikova tumačenja
ponavljao za se upol glasa. – Dobro je to obrazloženje, pa sad i ja vjerujem da je vratar
obmanut. Ali svejedno se ne odričem svoga prijašnjeg mišljenja jer se oba mišljenja donekle
poklapaju. Nije bitno je li vratar obmanut ili nije. Ja sam rekao da je čovjek obmanut. Ako
vratar nije obmanut, onda se može još sumnjati da je čovjek obmanut, ali ako je vratar
obmanut, onda se njegova zabluda nužno prenosi i na čovjeka. Onda vratar nije, doduše,
obmanjivač, ali je toliko glup da bi morao odmah biti najuren iz službe. Ne smiješ zaboraviti
da vratareva zabluda njemu samom ništa ne škodi, ali da čovjeku i te kako škodi.
– To se kosi s jednim drugim mišljenjem – reče svećenik. – Neki, naime, tvrde da priča nikom
ne daje pravo da sudi vrataru. Ma kakav nam se činio, ipak je on sluga zakona, dakle pripada
zakonu, pa je izvan dohvata ljudskog prosuđivanja. A onda ne može biti ni govora o tome da
je vratar podređen čovjeku. Jer, neusporedivo je više biti vezan službom makar i za ulaz u
zakon nego slobodno živjeti na svijetu. Čovjek tek dolazi do zakona, a vratar je već ondje.
Njega je zakon uzeo u službu, i sumnjati u njegovu vrijednost znači sumnjati u zakon.
– S tim se mišljenjem ne slažem – reče K. odmahujući glavom. – Jer, kad bi ga čovjek
prihvatio, morao bi držati da je istina sve što vratar kaže. A i sam si opširno razložio zašto je
to nemoguće.
– Ne, ne mora čovjek držati da je sve istina nego samo da je nužno.
– Žalosno je to mišljenje – reče K. – Od laži pravi opće načelo.

Na pitanja odgovoriti u bilježnicu:

10. Završetak razgovora potvrđuje svećenikovu tezu o odnosu istine i laži. Kako to
djeluje na Josefa K.?
11. Pokušajte odrediti preneseno značenje sljedećih motiva u Kafkinu svijetu:
a. vratar
b. čovjek pred vratima zakona
c. zakon/ući u zakon i
d. vratnice zakona.
12. Služeći se odgovorom na prethodni zadatak, pokušajte odrediti alegorijski smisao
poglavlja U katedrali.