Abdulah Sidran SJEA LI SE DOLI BEL

SADRAJ:

Kad poe u ile
Dani i noi u kui Zoljevih
Pred Kajtezovim vratima
Vlast nad samim sobom
enska pod ulinim svjetlom
Sa enskom nasamo
Hoe li ikad svanuti jutro?
U potrazi za intorom
Otac sve zna?
Tamo je Orion a gdje je Milano?
Dvostruka poruka o plau
Porodina kolona ide u Faletie
"Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
Nema nieg izvan materijalnog svijeta?
Ljubav je dikin pim!
Oigledna nastava ljubavi
U nas je sramota biti njean
Pakao u tavanskom raju
"Moja prolost to sam ja!"
Svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem
BILJEKA O PISCU



Abdulah Sidran

SJEA LI SE DOLI BEL


Kad poe u ile

Prolazei pored ploanskog groblja, na putu prema Saburinoj koli,
aci jutarnje smjene isputali su tane iz ruku i dlanovima protirali
krmeljave oi: u Hitlerovom igralitu osvanuo je pravi pravcati
ringipil sa dvadesetak drvenih sjedita okaenih eljeznim lancima za
iroki iarani obod krovne konstrukcije.
Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u
tiinu mahalskog jutra nahrupie estoki zvuci truba, bubnjeva i
harmonika od ega naglo strujnu krv u zastalim akim tijelima. iv a
nestvaran enski glas, u ritmu koji su djeija srca lako sustizala,
kazivao je djeci neke udne rijei od kojih se u glavi maglilo a pred
oima mutile slike:

"Kad poe ti sad u dalek kraj,
u ile, u ile,
znaj da su sve ene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj u ile!"

Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim enama u dalekom nekom ileu,
poelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kui i meu drugarima
zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjeanjem
ponosa to je upravo njemu zapalo da iz porodinog kataloga imena
ponese ime oevoga brata, Sabahudina Zolja, grafiara, tipografa,
komuniste iji su se ivot i tijelo, potonuvi negdje u jasenovakim
savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se
Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odkrinutim vratima ivota,
velikog ivota, kako je tu rije sam obino ispisivao na stranicama
svojih aljkavo voenih dnevnika. Ni djeak ni mladi, ni ovjek ni
dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bience, muko bience tek
napadnuto nonim snovima erotikog elektriciteta, bie brzo na jeziku i
lako na suzi, to je, kao svojstvo, po svemu sudei, bilo ukrtaj dvaju
njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nonih orgazminih
asova itanja i itanja ogromnih tomova one pustolovne literature
koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni
instinkt, a to se, sasvim netano i nepravedno, imenuje undom i
drugog, kome je teko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodine
selidbe na relaciji Sarajevo Zvornik Sarajevo: teko brundanje
kamiona natovarenih drvenim namjetajem, oi natekle od to putenih
a to progutanih suza, povraanje groane kiseline, konzumirane
maloas, u velikim uto-bijelo-natrulim bobicama, dok je ofer
odmarao mainu i podmazivao grlo u vlasenikom bircuzu kojem
Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Roe."

Eto pred oima takvog plaljivog djearca toga su se ljeta vrata
ivota otvorila u obliku rairenih lijepih, zdravih noica N. N.,
seljanice ije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak
ono po emu se proula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle,
irom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi
njenog jedinog tunog ivota. Nije ostalo upameno kako se to sluilo
da ljepukasta seljanica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se
sjeaju guvi i tua pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da
se tih godina najdue vrtio arobni film s naslovom "Evropa nou", u
kome se, u nekom parikom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta
takvoga imena. Djeaci, deurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova
u asu kad bi se, uliicama pored Bezistana, ugaenih svjetala, neujno
privukla "marica" puna spremnih i dobro raspoloenih momaka iz
lugavinske i vratnike stanice milicije, na elu kojih bi se, naravski,
nalazio uveni Salko Je od ijeg je masnog i znojnog lica sa etiri
podvoljka i dlakave mesnate ruerde bjealo i staro i mlado, i krivo i
pravo, i duno i neduno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do
Skenderije, od Hrida do Sedrenika. (Govorilo se, i u tome je moralo
biti istine, kako je izvjesni Tarzo sarajevska specijalnost: Dragan =
Draga, Tarzan = Tarzo dao da mu se na ruci velikim pismenima
istetovira: Smrt Salki Jeu! Koje li je taj batine morao pojesti?)

ivot se dakle toga ljeta zbivao to pred ljetnjim kinom, to pred
Kajtezovim vratima, to u Hitlerovom igralitu, prema kojem su, uz
Kovae, djeca trala podvriskujui: U ile, u ile! Okolo su, pored
niana, na ponjavama sjedile ene iz okolnih kua: svjetla brojnih
sijalica, u ritmikom okretanju, prelamala su se u mesingu utih dezvi.
ensko mahalsko teferienje nije potrajalo dugo: uskoro zaredae tue.
Vratniani protiv Bistriana, Patkaani protiv Piruana, ovi protiv onih
i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringipila prvo bi zasula kamena
artiljerija, zatim bi ulijetala pjeadija sa toljagama i lancima i bitka
se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo koili ringipil, u zraku se
sudarale stolice, djeija vriska i skika punila je vazduh, dok su
kafedike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih niana. Sabahudina su
ove tue mimoilazile, prislonjen uza zid pokuavao je razabrati smisao
toga to se zbiva, uoivi nepogreivo pravilo po kojem majstori,
poslije tue, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala
prije izbijanja tue. Prilazio je ringipilu oprezno, kao i drugi, traei u
rulji koja se skuplja poznato lice djevojice krupnih i zrelih sisa koje su
mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s
mutnim osjeanjem krivnje i neisti. Onaj jedan sastanak s njom, na
kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih oiju tanku mrenu
bola i povrijeenosti, dok se u stomaku grilo klupko nekakve nejasne
elje za osvetom: sada mu se njeno lice inilo bezazleno i glupo, glupo
bezgranino, u tome je, inilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I
ta pjesma, to upravo treti, kao da je namijenjena njemu, on pokuava
misao zaposliti neim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa
tenorskim triom glasova on izgovara te rijei pune samo njemu znanog
bola i smisla:

" ... Na mostu ekam na te
da l' e ipak do'
i drhtim vide ' bujne vode
silnu mo
Kao reka koja tee
ti e pokraj mene pro'..."

Ta e mu melodija zvoniti u glavi i nou, u samoi golubarnika to ga
je stvorio sam, podijelivi prostor upe horizontalnim tavanskim
podom, na kome se opet, vertikalnom ianom mreom, formirao
prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S
jedne, gugut golubova, rasuto ito i perje, s druge svijea, baterija,
"Kako se kalio elik", "Dubrovaki gusar", "Estetika" nekakvog
Benedeta Kroea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nauditi
otkuda u kunoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika
gradskog ekspres restorana, ovjeka iju je ljubav Dino nesumnjivo
posjedovao, ak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom ali iji
mu cjelovit ljudski lik i ivotni put nikako nije bio jasan. esti
razgovori izmeu oca i sina doticali su se svake boije i ljudske teme i
prie, samo je teka zavjesa utnje i nepomena prekrivala pozornicu na
kojoj se odvijao ivot prvotnog main-bravara, potonjeg sindikaliste i
visokog inovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.


Dani i noi u kui Zoljevih

Jutra u kui Zoljevih osvitala su s majinom ceduljom i novanicom od
sto dinara na stolu. Krmeljave oi sinova svakoga su jutra itale poruku
kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali
ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. uvajte
kusur i Melihu. A svaki je od brae odlazio u svoje dane i poslove:
Kerim, negdje dolje, u grad, meu prijatelje maturante u ijim se
domovima vrtio gramofon s najnovijim ploama Pol Enke i gdje su
nou odravane sjedeljke s piem i plesom, nazivane udesnom rijeju
ur, u kojoj je Sabahudin osjeao miris enskog tijela i polumraka, ali
ije mu je doslovno znaenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir
golubane, meu knjige iz ijih je svjetova izlazio oamuene glave:
meu drugove, u ulicu, dolazio je eprtljava koraka, lien identiteta
kuao je gledati taj svijet oima Nike Bartule, dubrovakog gusara iji
mu se ivot inio jedinim prihvatljivim, stvarnim i moguim. Samo e
ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti
reenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko
dana pozajmio prvi tom ove arobne literature: "Nema to veze.
Palamude od A do !" Najmlai od brae Zoljevih, Midhat Zolj,
nevoljni uenik elektroprivredne kole, okretao je neke svoje poslove i
trgovine: lutrija, staro gvoe, gus, mesing i bakar s jednim tako
bliskima teko ostvarivim ciljem: da se udvostrui stodinarka, pa da
ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon
kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome
mlaem bratu elio svaku sreu u tekom poslu umnoavanja novca i
oholost starijega nije ga prijeila da ponekad u doslovnom smislu
asistira obavljajui nie poslove runoga rada: sipanje brokata po
novogodinjim estitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih
e nastati picasta novogodinja kapa...

Iz majinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj
dio to se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braa su
se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmiljenih kolskih potreba, za
to nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mate. Sestrica se igrala u
dvoritu izmeu baraka i ako je oko nje neto trebalo paziti i uvati
inile bi to dobre kominke u ime ljubavi i saaljenja prema Seniji Zolj,
knjigovoi u trgovinskom preduzeu "eljeznica", paenikoj materi
etvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrenoj supruzi
Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvreno
miljenje: dobar i fini ovjek samo kad ne pije.

A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao:
"Iz knjiga sam nauio da puno mislim o sebi" uzalud je nastojao
pronai neku zakonomjernost u oevim opijanjima. inilo mu se
izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obue istu
koulju i ispeglano odijelo, emu je prethodila temeljita higijenska
priprema pred umivaonikom. Maui i glancajui oeve crne cipele,
Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove
nogu i udio se ta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva ujno pjevui
dok etkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom
prelazi preko smede-utih ekinjastih dlaica: "S ooone straaane
Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..."

Bezbolna i srena varijanta oevoga opijanja zbivala se kako
Sabahudin pamti kada kui doe u popodnevnim satima, neznatno
zaklaen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja
na koja odgovor niti trai niti oekuje:

ta se novo zbiva u svijetu?

Kai nam, pa da ti kaemo govorila je majka hinei ljutnju, koja e,
tren potom, postati stvarna, jer e Mahmut Zolj poeti iz svih depova
da vadi izguvane novanice i da ih, ne gledajui i ne brojei, dijeli
sinovima nespremnim da odbiju.

Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam ta jesti.

Komunizam mora doi do dvije hiljadite godine! uzviknuo je
Mahmut Zolj podiui svoju enu u zrak i vrtei je ukrug opasno
nagnut leima prema podu.

Nemoj ti pit' ku' e boljeg komunizma!? odgovarala je mater
otimajui se iz oevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oi irile od
zadovoljstva to ih gleda u neemu to bi moglo naliiti srei.

Ona bolna i nesrena varijanta oevih pijanstava zbivala se nou:
priguen majin pla, zatim tamna sjenka oevog tijela u otvoru vrata i
pijana ruka to baulja oko prekidaa:

Ustajanje, bando banditska!

Sinovi bi, jedan po jedan, naputali iroki brani krevet, kao osuenici
prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u proelju sjedio otac:

ene u drugu sobu! bivala je posljednja oeva naredba prije
poetka none porodine konferencije na ijem se "dnevnom redu"
nalazio splet kunih tekuih problema to su u zapisnik ulazili
jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4.
Razno. Vosak oevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po
kojoj su muhe ostavile crne takaste tragove. Sabahudin nije mogao
odvojiti oi od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u vor iz koga se
povremeno otima desna aka i prstima nervozno lupka po arama
plastine mueme.

Da ne mislite da sam pijan, sastanak e voditi Kerim.

Strah od batina, predvienih pod etvrtom takom nonog dnevnog
reda, inio je da Kerim svoje reenice izgovara telegrafskim jezikom,
preuujui to se moglo i dalo preutjeti, ublaujui to se moglo i
dalo ublaiti: Midhine jedinice, Sabahudinovo puenje, svoje
prekoraenje kunih nadlenosti dok batinama intervenie povodom
grijehova mlae brae...

Braa su ove none konferencije razlikovali jednu od druge po tome
to je otac na svaku od njih donosio neku novu rije. Bivale su to rijei
kojih znaenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi oevo
beskrajno ponavljanje uinilo da mu se njihov smisao otvarao s
lakoom:

Ja to od tebe permanentno doivljavam. Per-ma-nen-tno!

Ti to permanentno obeava! Per-ma-nen-tno!

Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijei na koje nije nailazio u
svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd,
apsolvirati, digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod none
konferencije mogu samo ukoliko otac sam upadne u mreu digresije,
iz koje su izlazile nimalo alegorine prie o njegovom kolovanju u
nanulama, o samofinansiranju izraivanjem crtea za djecu imunijih
roditelja (o emu su dokazi stajali na stolu: izguvane dnevne novine s
marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta...), o
batinama pojedenim za dvomjesenog robijanja u Belediji, Gestapo i
domobrani...

Proe razno bez batina rekao bi Midho zavlaei se pod
Sabahudinov pokriva suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na
to Sabahudin nije odgovarao nita podreujui poloaj tijela
ekonomiji pokrivaa, dok mu je u glavi zvonila reenica: "Sve ovo
treba opisati, jednoga dana."


Pred Kajtezovim vratima

Nenapisani ljetopis Baarije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi
zaboraviti i zanemariti ta hoe, ali nipoto ne istorijski znaaj koji je
vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra povrine, s neto
natrule daske kapijskog praga i uglaanim ovalima lea na drvenim
vratnicama s kojih se ljuti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu,
pred Kajtezovim vratima, ba kao na strai, smjenjivale su se
generacije Patkaana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne take udno
motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji
govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepenita, raste
prozirna lokva sve-generacijske pljuvake. Sabahudin se ne sjea da je
ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kue sa bezbroj soba,
podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opteg smijeha, nad
njihovim glavama otvarao uzani prozor s muepkom i sa tunog,
dugakog Emina-hanuminog lica po njima padale rijei od suza:

Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo to nije umro, a vi tako.
Gdje e vam dua, bog vas ne ubio dabogda?!

U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatranicom, i
mislei prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi
("Bio na osmatranici. Nije prola.") nije ni slutio koliko je bogato
znaenjem ime koje je, u naporu ka ifriranju dnevnikih zapisa,
smislio za betonsko stepenite pred kapijom Kajtez-begove kue.
Osmatranica!

Dok napregnute ui Sabahudinovih ispisnika ne razlikujui stvarno od
nestvarnog, mogue od nemogueg po stoti put sluaju erotske
ispovijesti matarije Drenke Zloka, vjeitog dobrovoljca deurnog
pripovjedaa, i dok svejednako raste lokva pljuvake pred djeacima
u obzor osmatranice ulazi mnotvo slika i lica iz Sabahudinovog
neispisanog baarijskog ljetopisa.

Tu, preko puta, u okviru prozoreta iskrpljenog komadima kartona, s
laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka upava, sijeda glava
Babe icarke. Ona iz kue izlazi jedanput nedjeljno, odlazi negdje pred
neku crkvu, isprosi svoju pronju i vraa se, na svoj prozori, svoju
osmatranicu. U Sabahudinovom sjeanju zjapi praznina na ovome
mjestu gdje bi moglo poivati ime Babe icarke, jer o njenome
porijeklu ba nita ne govori prezime nastalo od sarajevskog
argonskog izraza za prosjako zanimanje: icanje. Sasvim se rijetko
dogaalo da s prozora sie njen molbeni staraki glas te jednim dugim
"oooo" na krivomemjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje
vlasnice:

Nikolooo! Molim jednu cigaretu!

Na taj se poziv odzivao Nikola Joi, podstanar u susjednoj kui, kod
majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura mladi ija se sudbina
ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele
jedne novogodinje noi kada se Mahmut Zolj o Nikoli Joiu izrazio
sa svirepom preciznou:

Nije lo. Al' nita od njeg nee biti. Jasno?

Obzor osmatranice, u samo predveerje, prekrie iroko tijelo Davida
Mente. U samome dnu ulice, iza ugla e se najprije promoliti njegov
ogromni trbuh, zatim crna kona zanjihana tana, kojom Mento
odrava ravnoteu svoga tijela i ravnoteu svoje porodice. Kako sad
porodice?, pitae onaj koji ne pomilja da u toj crnoj, konoj tani sa
metalnom bravicom Mento svakog dana kui donosi pazar kafe-
poslastiarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratie crnu
tanu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu
krene Mentina podstanarka Elza, na slubi u Umjetnikoj koli, na
radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i deurni
pripovjeda prekidao priu, makar i na najvanijem mjestu jer ta su
mogle kazati rijei dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi,
koljena i glenji? Dok je za okom zamicalo njeno nevjerovatno dupe,
pred vratima jo je visila utnja; Sabahudin se sjea kako je kriom
gutao pljuvaku, obarajui pogled ka zemlji, pravei se da vee cipelu.

Prolazie obzorom Sabahudinove osmatranice dimnjaari-podstanari
Nihade Kotur; s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz
prve aice branske rakije i vjenu priu o enskom. Dva puta e u
toku dana, iz lisnate kue u susjednoj ulici izii, proi, i vratiti se, sitna
enica sa debelim cvikerom, ije se prezime izgovaralo s naroitim
uitkom: Gospika. Sabahudinovo tadanje osjeanje za jezik nije
uoavalo temeljnu razliku to je u samo znaenje i smisao izgovorene
rijei ugrauje pogreno afrikatno "". Previsoke zidine kojima bijae
opasana lisnata kua i dvorite puno bijesne paadije obavijali su
Gospikinu kuu i ivot brljanom tajne koja je punila gladna usta
enskog dijela komiluka, a pred Kajtezovim vratima raala
najudesnije prie o pijunai, tekom pokeru i kriminalu.

Kakav poker, kakvo sranje?! kazae jednoga dana uveni Emin
intor, naiavi, kao sluajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja.
Stara loe.

Tako je Emin intor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud
potroie nekoliko dana i noiju prokrstarivi samo njima znane
tavanske puteve, preskoivi silne ograde ne bi li vidjeli ta se zbiva u
Gospikinoj kui i dvoritu.

Na osmatranici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu intoru priale su
se legende. Sabahudinu se brzo uinilo da ga nikuda nee odvesti napor
razluivanja mogueg od nevjerovatnog te je prie o Eminu intoru
odluio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam intor o
sebi nikada nije govorio ni rijei. One noi, kad se zadihan pojavio u
Sabahudinovoj golubani, ispruivi se potrbuke u ugljenu prainu i
pilotinu Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mrani ivot
Emina intora o kome priajui momci iz ulice troe veeri pred
Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokuaj da neto upita
intor je odgovarao ljutitim "ut!", a u zoru mu je stavio ruku na rame,
pogledao ga u oi (Sabahudin se sjea kako ga je punilo osjeanje
vanosti) i rekao:

Nita uo nita vidio?! U dure?

U dure, intore, nema zime.

U potonjim rijetkim intorovim nailascima pred Kajtezova vrata
Sabahudin je osjeao kako u vazduhu struji tajna one noi, trudio se da
nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga vee sa velikim intorom,
birao mjesto podalje od njega i inilo mu se, na trenutke, kako mu
intor povlauje, kako naroitim sklapanjem onih kapaka, dok gleda u
njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne rijei: "Tako se
to radi, vidi kako zna..." Osjeao se Sabahudin tada starijim i jaim,
kui je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da im prije u
Dnevnik upie veeranji izvjetaj sa osmatranice: "Svakoga dana u
svakom pogledu sve vie napredujem."


Vlast nad samim sobom

Meu knjigama iz oeve arene kune biblioteke Sabahudinovu glad za
svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta naroito jedna tanka knjiica
bez korica, s izguvanim poutjelim listovima kod kojih su na svakom
drugom izrasle uvene ui. Uei sebe pedanteriji, Sabahudin je
raspeglavao poutjele stranice i putao dragocjenu knjigu da prenoi
pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide: teina njihovog
upavog papira i vrstih korica, udruena sa teinom njihovih naslova
(Stvaralaka evolucija, Propast Zapada, Estetika), inila je da se
knjiica s naslovom "Vlast nad samim sobom pomou svjesne
autosugestije" u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.

Porijeklo te knjige u oevoj biblioteci Sabahudin je nuno vezivao s
kratkim, tunim i svijetlim postojanjem svoga amide i imenjaka,
komuniste i grafiara, jasenovakog stradalnika Sabahudina Zolja.
Uspomena na njega, u kui Mahmuta Zolja imala je svoje vrste,
opredmeene oblike: na krivom lesonitnom zidu to je skrivao
bezbrojna gnijezda stjenica, vaba i rusa dino uramljena visila je
Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proi a da ne
zastane i po stoti put ne proita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica,
praena srsima to su porijeklo imali u Sabahudinovom osjeanju
ponosa nije ga spreavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom
donjem uglu pergamentnog papira moe proitati kao iriliko TO.

Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafikog godinjaka,
u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i sve dok mu glava
ne bi posrnula na utrnulu miicu desne ruke listao te velike glatke
stranice to su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim
zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov ivot zbiva. Nesrea
od kunih kavgi i nesree od estih i naglih zaljubljivanja u
Sabahudinovu vruu glavu unosile su na trenutke misao o
samoubistvu: tada se sjeao Grafikog godinjaka iz 1938. u kome je
pronaao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo
to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za
herojski in samoubistva. Sudbina mu je sama to bi drugo moglo
biti?, pitao se Sabahudin u ruke poslala knjiicu u kojoj su sadrana
rjeenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv
svih bolesti to su, nemilice, napadale na njegovu krhku plaljivu duu.
Imajui na umu oev savjet-direktivu: "Lekcije se najbolje ue kada se
prepisuju!" Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik
prenosio pouke i mudrosti to mu je upuivala sudbinska knjiga:

Svaki je ovjek onakav kakvim sam sebe zamilja; svaki vrijedi
onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu;
uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. ovjek koji vjeruje da e uspjeti prei
e preko svih prepreka na koje naie.

Mi smo ono to smo sami od sebe nainili, a ne ono to je od nas
nainila sudbina.

Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okree protiv nas. Zato,
odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.

Prvi eksperiment koji je Sabahudin odluio da izvede, s ciljem provjere
savjeta iz sudbinske knjige pokazao se uspjenim: tano u sedam sati,
ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojica srneih oiju kojoj
je jue, zaustavivi loptu u nogama, rekao: "Sutra u sedam, pod
jablanom." Ona se dakle pojavila, stigla je kao po uetu to ga je
njegova uobrazilja razapela izmeu ljubavnog jablana i njene ruevne
kue u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i eka, dok on spetljanog
koraka prelazi brisani prostor to ga dijeli od njenog vrelog tijela. Kako
ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonani metar odmaknuti jedno
od drugog silazili niz Kovae; namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje
bi, zasigurno, bio izloen baranoj vatri pogleda i dobacivanja deurne
ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka
Baariji, neprekidno neto priala, ali se njen glas gubio u odjecima
njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom
pogledu sve vie napredujem! Magino dejstvo izgovaranih rijei
javilo se tek kada su nainjali trei krug oko Bezistana, po ijim se
zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin
pamti njen glas i rijei:

Kad smo sami, ja dozvaljam da me dri za ruku. Ako nas niko ne
vidi more me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda
dira.

Sabahudin je registrovao marce negodovanja to ih je u njemu budilo
to njeno ponavljajue "dozvaljam ne dozvaljam" ali ta je takva
jedna mana (koju e on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja
njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog vrstom crnom kosom to
pada po golim i njenim jabukama ramena?
Njene oi od badema, i taj pogled, taj, inilo mu se, pametni pogled
srne uinili su da je progutao ve spremnu za izgovor reenicu: "Ne
kae se dozvaljam, nego dozvoljavam... i nije more, nego moe"
odgodio je tu reenicu za bolju priliku, kakvih e biti, nema sumnje,
kad je ve ovako dobro krenulo.

Za potonje bolove i jade to mu ih je, onog lednog decembra, i one
novogodinje noi, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u
Sabahudinov Dnevnik), on nee kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima
da zahvali to je Srna uopte ula u njegov ivot i dane, niti e kriviti
Srnu, koja je, ipak, za neki dio ulnog prostora pomakla branu svoga ne
dozvaljam nego e kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao
namjeravanu reenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadrala u
njegovim rukama glavna oruja ljubavnog rovovskog ratovanja.
Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:

Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: "Neu da
patim ", ve: "Ja ne patim!"

Rijei: "htio bih " uvijek izazivaju rijei: "ali ne mogu ". Zato, ako
imate kakav bol, ne recite nikad: "pokuau da ga uklonim", ve
"ukloniu ga"; jer kad god postoji sumnja, ne moe doi do rezultata.

Ne pitajte se ta je uzrok vaoj bolesti; konstatujte samo ta je njena
posljedica i uinite da ona nestane. Malo po malo, vae nesvjesno bie
otklonie i uzrok, ako je to mogue.

Ratujui tako sa svojim bolestima due on je, u Dnevniku,
podrazumijevao apsolutnu razliku izmeu sintagmi: bolesti due i
duevne bolesti Sabahudin je zasluio nadimak kakvom se nikako
nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut
Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:

ta ima novo, reakcijo?

Njemu je, iz nonih konferencija, s onih digresivnih oevih putovanja,
bilo poznato znaenje rijei reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj
mranoj rijei: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka
reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se oiju
okretao zidu, ka ikoni Spomenici 1941., traei po hiljaditi put spas i
smirenje u prokuanoj molitvi: "Svakoga dana u svakom pogledu sve
vie napredujem. Vlast nad samim sobom pomou svjesne
autosugestije." Istrao je iz kue, ridajui, onoga dana kad ga je otac
objema rukama okrenuo, otevi mu ikonu iz oiju, i rekao, glasom u
kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:

Bolje bi ti bilo da kae: Svakoga dana u svakom pogledu sve vie
zaserujem.


enska pod ulinim svjetlom

Sve to se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj
dui umnoavalo viestruko: inilo mu se da sve ima neki tajni smisao,
a ono to je oiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao
krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo
pokuava pronai i zauzeti svoje mjesto.

Kad je od Ulice Miloa Obilia do Kajtezovah vrata stigao bruj
intorovog bemvejca tako znan i tako udesan! deurni momci
poskakae na noge, ne obuzdavajui nestrpljivu elju da dotaknu
rukom taj crni sjaj, kou, presvuenu ruku jake guvernale. Sa
bemvejca intor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se uini da to i nije
intor, onaj to je, bjeei od nekih silnih potjera, prenoio u njegovoj
golubani, onaj o kome se priaju prie, od Vratnika do Malte nego
da je to, glavom i bradom, Old eterhend, s kojim se Sabahudin rastao
netom, sklopivi korice knjige i izaavi na ulicu spetljanog koraka,
mutne i vrue glave, s maglom pred oima. Tajna od one noi sa
intorom pomjerala je nejaku taku u kojoj se nalazilo uporite
Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu intor
prilazi, korakom koji u Sabahu-dinovim oima nikako nije obian,
nego naroit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao
Koturove kue Sabahudin osjea da je on zapravo Vinetu, a da je u
tome morao, dakle, biti tajni smisao intorovog pada po ugljenom tlu
njegove upe.

Je li ti tu klju?

Tu je, intore, to pita?

Hajd' za mnom!

I Sabahudin osjea kako raste, u svojim oima i u oima momaka
nadidanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata
intorovog tajnog ivota i sada mu valja ui u bogate peine
pustolovina i avantura! Zato intor nita ne govori? pitao se
Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, intor
pa on, Sabahudin Zolj, svreni uenik drugog razreda gimnazije
prelazili kaldrmu Jagodia ulice. "Zato nita ne govori? Kuda me
vodi?" Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazei da intor ne
primijeti njegovu uznemirenost. "Dobro je to on ide naprijed..."
razabirao je, strahujui da bi se ulo kucanje njegovog srca ako bi
intor bio samo korak blie. Sa same ivice svjetlosnog kruga to ga je
bacala nekim udom itava i zdrava sijalica okaena u mranoj zeleni
lisnate kue u Sabahudinov pogled ue crvena haljina i crna kosa
nepoznate mu enske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije
usuivao zagledati joj u lice: ono to je u trenu vidio bile su oi, inilo
mu se plane i nesretne, crne, velike enske oi.

Ovo je jedna moja cura. Bie kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim
neke poslove, razumije?

Nema problema, intore. Kako ti kae...

Te dvije reenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale
vratne jabuice, kroz suha usta i razjapljene eljusti, oduzele su mu
ulo sluha, i do njega nije doprlo nita od onog to je intor govorio
tunoj ljepotici pod ulinim svjetlom:

Ovo je jedan fin deko. Nema nita da se brine. Isto ko da si mi kod
brata, kui?

Znam, Braco.

Pa ta onda kenja?

Neu ja, Braco, nigdje bez tebe...

Zvonak pljesak amara vratio je Sabahudinu oduzeto ulo sluha kao da
je pao po njegovom bubuljiavom licu, a ne po istom licu djevojke to
plae, naslonjena na zid, dok joj zguvana tana ispada iz ruku i
prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadrinu. Sabahudin je, drhtave
ruke, podigao okruglu kutijicu; itai automat njegovog oka je
registrovao: NIVEA; zaudio se, na trenutak, kako nije uo lom stakla,
jer, evo, okolo su rasuti komadii onoga to je bilo ogledalo u kome je
ova sirotica ogledala svoje lijepo lice... Pokuao je dodati joj tanu, ali
se intorova ruka nala na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena
prsa koja tek tada uoe u Sabahudinov pomueni vidik. "Boe, kako
je lijepa!", pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan ig pobune.
"Zato je mora tui?" Taj mu se ig udvostruio u asu kad na ramenu
osjeti intorovu teku ruku:

Ti, pazi kako e s njom. Ne do ti bog da mi se neto poali. Ona
okom, a ti skokom, razumije?

Razumijem, bolan, intore, ne brigaj se.

Furajte!

I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su doli da ga ponovo ne
dotae neprikosnovena naredbodavna intorova aka.

Ne tuda. Ovamo.

Okreui se, Sabahudin se sudari sa vrstim mesom njenih prsa; i dok
je posrtao, uini mu se da vidi smijeak u njenom oku, tik pred
njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano
tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i
zato, Sabahudin se sjetio majke, i uinilo mu se da uje njen glas:
"Kad se ogledalo razbije, u kui nema nafake etiri mjeseca..."

(Poslije e Sabahudin, u noima svirepe auto-analize, kako je u
Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom duom, odgonetati kako
se i zato sluilo da se nijednoga trena, te veeri, ne sjeti spasonosne
autosugestivne formule. Nai e da se toga asa, kad se sudario s
njenim licem i sisama, dogodio najblii kontakt sa enskim tijelom, to
ga je uopte imao u svome dugakom sedamnaestogodinjem ulnom
iskustvu i ivotu. Zapisae da vlastitom reakcijom i ponaanjem ne
moe biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstroe uzevi, ipak kretalo
u granicama normalnog).

Koraajui jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevia
ulice, Sabahudin i tuna seljanica, kojoj nije znao ime, mislili su
svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zato
je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje
Sabahudin se trudio da misli unaprijed i rijei osnovni problem to ga
je pred njega postavljalo druenje s nepoznatom enskom: o emu se sa
enama moe priati? Preturao je po glavi mogue teme za razgovor,
ali mu se svaka inila izlinom i nejakom da premosti stranu provaliju
straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tune enske i njenog procvalog
vrstog tijela.


Sa enskom nasamo

Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane matao o
enskoj koja e jednoga dana ui tu, meu njegove knjige i golubove,
svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska
praina, dok se, zajedno sa golubijim pernatim ruhom, mitari i njegova
dua. Pogleda uprtog u nepostojeu taku krovne daske, gradio je njen
lik, kosu i prste, usne i elo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a
ne bi trebalo, nipoto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima
neeg runog. Kuao je Srnu privoljeti da doe, on e joj pokazati
svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenou koja mu je nanosila bol,
pitala: "A zato mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali
kako proi pored stostrukih oiju dvorinih baraka, izmeu amrli na
kojima geometarske domaice kahveniu pretresajui tekua zbivanja u
kosmosu to ga ine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod
Zinhasovia kue? Matao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri
godine, od onog ponedjeljka toga e se sjeati cijelog ivota: bio je
ponedjeljak! kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po
trbuhu prosula odvratna slipava tekuina, sjeae se cijeloga ivota
kako ga je, toga asa, preplavio itav komar uvstava. Neshvatljiva
milina i trbuni marci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz
mozga, ka vruoj mesnatoj ili to je nesvjesno dri u ruci, potom
gaenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni rijei, ali su mu
postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog prialakog
repertoara Drenke Zlaka, iz svakodnevnih veernjih seansi pred
Kajtezovim vratima. I dok drhtavih ruku otkljuava katanac,
Sabahudinu kroz mutnu svijest promie itava ta trogodinja ulna
istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetnog kina,
uagreni pogledi ka velikom platnu na kojem e, evo ovoga asa, da se
pojavi Doli Bel, nepodnoljivo lijepa i naga. Osjeajui u tome
zajednikom drkanju neto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda
gledao da mugne niz oluk prije zavretka filma kako se ni sa kim ne bi
gledao u lice, do sutra, kad e ponovo, po preutnom dogovoru i
sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Baarije ka
vratima velikog svijeta to ih je otvarao film "Evropa nou". Sada
njegova lijeva ruka otvara vrata upe, dok desna napipava
bateriju na drvenoj gredi pokraj unutranje reze. Palac pomie
baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile
naslagane kreke, nerazbijenih vornatih blja, s pozadinom zidom
sloenih iscijepanih drva.

Pa e ti se ovdje, bolan, moe spavati? upitala je, zastavi na pragu,
intorova tuna enska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka
drvenim ljestvama to su vodile tavanu.

Ui, bona, sae vidjet. Ne boj se nita.

I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo nalo u magnetskom
polju njenih sisa, dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao
strujni udar od koga je uzdrhtao, pomislivi samo i jedino: "Boe, hou
li ovo moi izdrati?" Vrhovima prstiju dotaknuo je njenu lijevu
pleku:

Hajde! Ovuda.

Pratei svojim tijelom svjetlosni snop enska je prilazila ljestvama
utke, i Sabahudinu se na tren uini da se ona ponaa poput kakve
domae ivotinjke: u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena
intorova reenica na rastanku: "Nemoj da mi se to poali. Ona okom,
a ti skokom". Ta je reenica, ako je izgovara intor, mogla da znai
sve. Najprije: "Nemoj da joj ta usfali. Ako joj se kara karni je!"
Sabahudin pokua, kao rukom, odagnati te odve smjele pomisli: da se
u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara
oi i kratkim trzajima trese glavom lijevo desno. Ona je, meutim,
ve krenula uz ljestve, pipajui niskom tiklom po drvenim preagama
i Sabahudina osupnu ponovo strah: u svjetlu baterije e se, kako se ona
penje nagore, sve vie ukazivati njene noge, ona uzbuujua mekota
prevoja zakoljenice, i stegna, enska, jedra, nikad viena stegna! Eno
gaica! Ajoooj, majko mila! Zagluujui
topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh upe, rastvori njene drvene
zidove, rasprostre se po tiini izmeu usnulih baraka, preplavi Kovae i
sali se, niz Baariju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu
mesare. Poelio je o, kad bi to bilo mogue! da dotakne rukom
svoju nabreklu ilu, tako silovito uperenu nagore, ka vrhu ljestava,
samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog mrka, sune
olakavajua tena bujica.

Ne vidim ti ja ovdje maknut'.

uje li, bolan, ne vidim prst pred okom!

Eto me. Eto me odmah izusti Sabahudin apatom koji je kuao
sakriti trenju njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajui
penjanje povremenim zastojima uz izmiljeni kaalj.

Pokazao je, svjetlom, mjesto na iltetu gdje ona moe sjesti i ona je to
uinila, ponovo nijema, bez upita i suvinog pokreta.

Pridri mi bateriju. Posvijetli vamo.

U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma
odbaenih stvari tetka Besima ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i
istoga asa, otamo, iza iane mree golubane, doprije spasonosni
gugut golubova. enska podie glavu, osvrnu se oko sebe, vidje, iza
mree, Sabahudinovo pernato arenilo od kojeg dopire gugut i licem
joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.

Pa ovdje je lijepo...

Rekao sam ti ja... Ovo je moja baza, ono je golubana.

Zatim je utke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa
knjigama i nad njom prikaenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba.
utke je pogledom prela i preko bijelog kartona sa crnom takom u
sredini (Sabahudinovi instrumenti za hipnotike vjebe!), rajsneglama
okaenog na dasku iznad papuice. Sabahudin
je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica,
sjedei u suprotnom uglu baze (to dalje od njenog tijela koje se u
mimohodu ne izmie).
"Kako je lijepa, boe dragi!" Dok je u sebi izgovarao tu reenicu njeno
se lice okrenulo k njemu i on vidje njene velike okrugle oi: uini mu
se da je u njima nestao onaj vlani odsjaj to su ga davale suze. Samo
su se, u dnu zjenice, caklile dvije takaste arke.

Jesi li gladna?

Slegla je ramenima onako kako slijee onaj kome je sve svejedno i
Sabahudin nae za shodno da ponovi:

Stvarno, jesi li gladna?

Nisam. Ne znam. Mogla bi' jest, samo mi se ne spava.

Sabahudin je, uljajui se na prstima po dugakom drvenom hodniku
zaspale barake, pokuavao sabrati estinu veeranjih zbivanja,
gonetati skriveni smisao, za koji je znao da mora postojati. Pade mu na
um oeva pjanska mudrost: "Sve je u vezi." Kad se, sa komadom
hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu i vidio da enska spava,
otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene koe i
neujno spustio hranu pokraj uzglavlja.


Hoe li ikad svanuti jutro?

Zaranjajui sondu miljenja u tmasto, uznemireno more svoje due,
Sabahudin je spoznao u sebi neobinu mo: mogao je, kad god poeli,
preseliti u drugo bie, u bilo kojeg drugog ivog ljudskog stvora, i
potom misliti njegovom milju, govoriti njegovom rijeju. U
Dnevnik je zapisao: "Moja se dua ponaa kao tekuina." U njegovom
su se uhu stanili komadii ulinih razgovara, uhvaeni u prolazu, i on
je koraao dalje sastavljajui ih, svojim unutranjim dvoglasom, u
smislenu cjelinu. (Tamo su, pred "Varteksom", do njegovoga uha
doprle dvije reenice, majina: "Pa da uemo, da vidimo..." i
sinovljeva:
"Neu, bona. Doi bez mene pa gledaj." i Sabahudin je, idui prema
Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majina reenica, sinovljeva
reenica sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud dolo,
da majka hoe da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u
Sarajevu na kolovanju, majka dola da ga obie, i da mu kupi, moe
bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i
izlaziti, prevrtati robu po rukama a nita ne kupiti...) Tako se
Sabahudinu inilo kako iz dana u dan narasta njegova mo da stvarima
prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor
nesvjesnog bia iz kog su izlazile brojne, izline a bolne, patnje i
nesporazumi. Svoja esta i nagla zaljubljivanja sada je kuao dovesti u
vezu sa spoznatom moi selidbe u drugo bie. "I kada se zaljubljujem",
zapisao je u Dnevnik, "to samo znai da selim u onoga ovjeka, ono
bie koje nju voli." inilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje
duinih putovanja, i da e skoro doi dan kad e, napokon, znati sve:
ta od ta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske due na krhkom unu
ljubavi. Zapisao je jo: "Ljubav je jabuka koju drim u ruci. Pa je
dajem kome hou."

Dok uzaludno pokuava zaspati, nepomian na svojoj treini branog
kreveta to ga dijeli sa braom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi
lica djevojica kojima je darivao jabuku ljubav: bucmasto, okruglo
lice Zorice B. na ije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plianom
sjeditu mrtvakih kola u dvorinoj upi zvornike osnovne kole; i
tada se plaio da e se uti topot njegovog srca. U ogledalu se mute,
spajaju i raspadaju lica djevojica to su mu u ivot ulazile poslije tog
drugog razreda osnovne kole, poslije tih mrtvakih kola, i on se upita:
ega li su znak i nagovjetaj bila ta mrtvaka kola u kojima je,
pljuckajui niz pranjave grede, popuio prvu cigaretu, i prvi put drhtao
od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna,
sada spava enska o kojoj ne zna nita, osim da ju je doveo intor, da
e tu biti nekoliko dana, da e je intor odvesti i da je strano,
neizdrivo lijepa. Ona spava on bdije, s njenim licem pred budnim
oima, bdije i rukom dotie vrele rane, mjesta na grudima oprena
dodirom njenih vrstih dojki. Odozgor, od uline sijalice sa zida
"Hemijske istione" Zinhasovia kue, po kaldrmi Halilbaia ulice, po
dvoritu ispred barake, pada crvenouta svjetlost iji se ravasti traci
uvlae u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale brae. "Oni
pojma nemaju ta se dogaa", pomisli, i umjesto zavisti u njemu
podrhta osjeanje nadmoi. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujui,
kao iz dvocijevke, mlaz mokrae preko niskog ragastova. Visoko, u
tamnoj plaveti neba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje
nonih pasa ije kretanje Sabahudin po laveu prati: sada se penju
strmom kaldrmom izmeu ploanskih grobalja, prelaze sada Ploe,
ulaze u Alijagia, zamiu iza Midine damije... U beskrajnoj tiini,
to je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Uini
mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorine tame, u visini niskog
krova barake, iza drvenih zidova upe porodice Zolj lei, spava, die,
nago tijelo jedne ene. Da to nije bio san? Ne, olovna teina i bol u
monicama, i estoko peckanje u mokranom kanalu, jasan su dokaz.
Hoe li ikad svanuti jutro? Probdjevena no navukla je na
Sabahudinovo lice sjenku brinog umora i tajne; slani trnci u oima
inili su da je svakoga asa treptao, irei zjenice s osjeanjem
olakavajueg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku uinie
mu se veim i drukijim poznate dvorine slike: kokoinjci, metalna
burad s katranom, klupe pod prozorima... Hitrog i tihog koraka
promicao je pored stakala, stiskajui u srcu nerazgovijetnu grudvu
zebnje. U upi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se
noas nita nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak,
izmeu zidnih drvenih pukotina otri sunevi zraci u kojima lebdi
milijarda pranih estica, ljestve, sinonje ljestve...

Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo to je ugledao bilo je
prazno poguvano ilte: dijagonalni bi bola sijevnu preko lijevog
ramena i srca, zarivi se duboko u trbunu duplju. Pa zar sam ja sve to
sanjao?, stie izgovoriti prije nego to otamo, iza iane mree, ne u
njen veseli glas i rijei koje ga u trenu ispunie sreom:

Hej! ta si bleno?!

enska je sjedila na podu golubane, meu prosutim zrnima ita i
golubijeg izmeta, drei u ruci Sabahudinovog najdraeg goluba,
bijelu, somborsku pertlu.

Nita. Gledam gdje si.

Pa doo ko krpa...

ta u. intor bi me zadavio.

Kakav intor?

Sabahudin se ugrize za jezik, jer ba je htio da kae: pa onaj to te
doveo ali se dosjeti da je ona, sino, pod svjetlom ispod lisnate kue,
intora nazivala Braco; pomisli: "intor primijenio fol na kojeg u
Sarajevu vie niko ne pada, Braco!" Kao da je preuo njeno pitanje,
Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i paprinog sjemena,
ostataka njenog doruka nesuene veere, rasutih po podu kraj
uzglavlja. Ali uzalud:

Kakav te intor spopo?

Tu pertlu. Od intora sam kupio.

Kakvu sad, bolan, pertlu?

To to dri. enka, pertla. Izmirka.

Aaa to. Lijepa ti je.

Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice
otkria intorove tajne. Ona e to saznati, kad-tad mislio je
Sabahudin ali neka nita ne saznaje od mene.

Kako se zove?

enska se hihotala neujnim smijehom i Sabahudina zaudi to to ju je
taj bezrazloni smijeh inio jo ljepom. Nije logino, pomisli.

Doli Bel odgovori enska zatvorenih zuba, u ijoj se bjelini utjelo
kukuruzno zrno.

Ti se zeza. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.

Stvarno ti kaem. Doli Bel. On pokua uzvratiti istom mjerom
naivnosti:

Koliko ja znam, Doli Bel je plava.

ta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U
Milanu.

Slavne Sintorove tue, legendarne prevare, podvale i krae odavno su
ve ivjele u rajinskom pripovijedanju i prepriavanju, ali
Sabahudinovo uho prvi put u: frizerski salon! Milano! Sve u
intorovom ivotu bilo je vjerovatno, i mogue, ali ovo mu se uini
naprosto nemoguim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve
vjeruje!


U potrazi za intorom

"Pa ona sve vjeruje", pomisli Sabahudin i osjeti kako se suava i tijesni
do maloas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome
prostoru traio taku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio
prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije
eravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo
izmisliti kakav posao, izii, pa tamo, na slobodnom irokom zraku o
svemu dobro razmisliti, i pronai nain da se izdre dani do intorovog
dolaska, a da se ni u emu ne pogrijei, i niim ne otkrije intorova la.
Istoga mu asa bi jasno kako e, pet minuta po izlasku, poeljeti da se
vrati, pa opet biti u nudi da izmilja razlog povratka. "Kad bi samo
htjela neto da pria"?, poeli Sabahudin.

Koji si razred?

Ih, kad sam ja to prestala...

Ja sam zavrio esti...

Tek?

Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvata?

Nisi nita propadao?

Ma kakvi. Bio sam odlika. Sad sam malo popustio. Bez veze.

U utnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom
bezvoljnom zapitkivanju stanuje samo jedna misao i elja: gdje je i ta
radi Braco intor, i kada e doi.

Da odem, da ga potraim?

Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplai tijela koje
mu se bliilo sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih
nogu i lica podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao
njegovih suvih usana:

Ti si srce.

Nosei peat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan
obilazio zborna mjesta patkaanske raje: Kajtezova vrata,
vulkanizersku radnju Hame Vejzagia, Hitlerovo igralite, brda
lubenica na baarijskoj pijaci. "Je li ko vidio intora?", reenica koju
je toga dana izgovorio desetinu puta gradila je na licima upitanih
sumnjiav osmijeh: "A ta to ti ima sa intorom?" Sabahudin odlui
da vie ne zapitkuje i u Domu kulture sjede meu rulju deurnih
dominaa, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika
doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:

Omladinac, hoemo li koju?

Nisam neto raspoloen, drue upravnie odgovori Sabahudin.

Kakve li to tebe svjetske brige more? sjedajui za sto nastavi
upravnik, dok mu je iz ruku izlazio um zatezanja satnih spirala.
Shvativi da nema uzmaka od nepredvienog ahiranja, Sabahudin
postavi uslov:

Moe, ali na pet.

Nita ispod petnaest.

Ne mogu ja, drue upravnie, da se koncentriem. Petnaest minuta mi
je puno.

Ovo je stvarno sve naopako krenulo! uzviknu upravnik obraajui
se cijeloj sali, ustavi od stola i rukom pokazujui na Sabahudina koji
poeli da ga nema.

Pogledajte ovoga, molim vas. Ne moe da se skoncentrie ako ima
vremena. Ako nema moe. Pa kako to, sunce mu poljubim?

Lako, drue upravnie. Kad igram na petnaest, onda mislim na
svata, kad je na pet onda samo na ah. Zar nije tako?

E, svata li u uti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!

Povlaio je Sabahudin poteze lien znanog mu i dragog ratnikog
poriva; okolo, prtale su domine, iz sale tretala muzika sa ploa,
probuena tijela djevojica i djeaka njihala se u ritmu najnovijeg
plesnog izuma, tvista a pred njegovim oima lebdjelo je magnetino
lice iz golubane. "Ona sada sigurno plae", pomisli i u sebi osjeti istu
potrebu.

Matavulj, deko! Simela Matavulj! objavi upravnik svoju pobjedu
glasom koji se izgubi u zvunom komaru domske aule.

Sabahudin ne osjeti potrebu da se pravda i obrazlae. Laktova
oslonjenih na tvrdu dasku stola arao je pogledom po licima dominaa i
drugih dangublija i svako mu se uini praznim i glupim: to u ja
ovdje, boe dragi?, upita se pokreui usne kao da govori glasno. Preko
upravnikovog lica pree brina sjenka pitanja: ta li se dogaa s ovim
dekom? Sabahudin podie pogled prema upravnikovom licu; proita
na njemu neizgovoreno pitanje i alosni pokuaj da se osmijeh ne
pretvori se u zbunjeno i nemono slijeganje ramenima.

Idem. Vidite da nisam danas za ah.

Vidim, nego ta nego vidim govorio je upravnik ispraajui
Sabahudina kroz staklena vrata izlaza, preko betonskog stubita, do
uglaanih oblih kamenova kaldrme Sandake ulice. Upravnikovu
ruku, to je poivala na njegovom ramenu, Sabahudin je osjeao s
nejasnom, dvostrukom nelagodom. Mijeala se u njemu radost od
sauesnike topline razumijevanja to mu je grijala rame, i otpor to ga
je izazvalo upravnikovo upadanje u tekim zidom utnje obavijeni
prostor njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u
mrak Sabahudinove misli upravnik zastade.

Stani. Neu te nita pitati. Samo hou jedno da zna: meni moe sve
kazati. Ako ti je teko...

Pustite me, nita mi nije teko...

Znam. Znam sve ta e mi rei. Ali uje moja ti je kancelarija
vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.

Hvala vam. uri mi se.

Pouri, ako ti se uri... i ne daj se. Ti si jak momak...

"Ti si jak momak" odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio
da koraa sporo i u potiljku osjeao kako upravnikov pametni pogled u
njegovu lubanju uranja kao tane i ini da mu se korak zapetljava i noge
otkazuju poslunost. Odlui da skrene u Abdesthanu, desno, kako bi se
oslobodio teine pogleda koji ga prati. U depu napipa guvu
novanica to mu ih je intor ugurao sino i odlui da ih prebroji. est
hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zato mi je dao ovolike pare? Kao da se
nee pojaviti mjesec dana?! Pa ta on misli?

Kroz dvorini sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratitu.
Uini mu se da je neko pomjerio katanac na upi: u utom mesingu
ispisano ELZET bijae okrenuto licem, onako kako on nikad nije inio,
i ponada se da je, moda, nailazio intor.

Neko je dirao katanac izgovori podiui kapak ulaza. Odozgo mu
se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:

Jesi ga nao?

Nisam ree sjedajui na pod.


Otac sve zna?

Sabahudin e se poslije sjeati kako je te veeri (njena druga no u
njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i udnu i smijenu
istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi zaspi. Vidio je,
prethodno, da je njeno lice gladno njegovih rijei, pa dodavao: "Obiao
sam cijelo Sarajevo."; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i
zapitkivao, izmiljao utjeujue pretpostavke i nagaanja, i upravo dok
je izgovarao reenicu: "Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje!"
shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj
ruke na koju je oslonila glavu, meu razmaknutom bjelinom zuba
nazirao je tamnu vlanu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome asu,
kao dijete, ni ensko ni muko, naprosto dijete koje se snom brani od
teke i nemile jave. Sabahudin poelje da legne tu, pokraj nje, na utu
jelovu dasku, i istoga se asa uplai svoje elje. Pomisli kako bi
ponekad bilo dobro nita ne misliti, nego initi prvo to doe na um.
"Ja suvie razmiljam", ree sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i
sumnje. Zaudi ga kako se najednom pretvara u manu ono to je vazda
drao vrlinom: "Ovo ja sada grijeim. To ne moe biti mana." Teko
odolijevajui potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po
rasutoj kosi pozdravi sa napreac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u
lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.

Probudio se toga jutra naglo, odjednom, istih i budnih oiju. Iz
kuhinje je dopiralo tiho oevo jutarnje pjevuenje uz brijanje, u
dvoritu ve su kakotale kokoi, Kovaima tutnjali kamioni. Sabirui u
sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokuao sjetiti noanjeg
sna. Tako mu je, ve dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka
bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod ifrom SS (Sabahudinov san),
upie podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna
misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane prijeio teki
zid tame i nesjeanja. "Kao da sam bio mrtav" pomisli s munim
osjeanjem dalekog, nepoznatog straha.

Otkud ti? na kuhinjskim vratima ga doeka pitanje silo sa oevog
nasapunjanog lica.

Kako otkud? Iz kreveta.

Neto si mi poranio...

Imam nekog posla...

U golubani?

Ma joook...

Neeego?

S rajom. Idemo na Ilidu. Na kupanje.

Nije loe. Ima li kakvih enskih?

Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oi mu izie
katanac, uti mesing na kome pie ELZET, okrenuto vani, kako nikad
nije bivalo. "Nije valjda..."

Kakve te enske, tata, spopale?

Nita. Samo pitam. ta se odmah trza? "Zna. On sve zna."
Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokua ih zaposliti
uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamuenom vidu prepozna
maminu svakojutarnju reenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i
Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:

Ne trzam se. ta se imam trzat?

Trza, trza. ta ti ima protiv enskih? enske su ti kao so! Moe i
bez ali je bljutavo.

Tako je, tata, kako ti kae... Ja idem...

I ve je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac
okrenu od ogledala, u kome su do toga asa jedan drugome gledali lice,
i prie mu, na pola koraka. U blizini oevog tijela i poloaju oeve
desne ruke Sabahudin osjeti neko naroito znaenje. Otac je govorio:

Stani malo, da se dogovorimo. Ne moe to tako. Prvo i prvo: treba li
ti para?

Ne treba, tata, bogami.

Treba, treba. Prvo materajalna baza onda: duhovna nadgradnja
razumije?

I dok je klimao glavom, kao odobravajui, Sabahudin osjeti da mu tata
u dep utrpa smotak papirnih novanica.

Fala, tata.

Nema na emu, mladiu. Dobro ti je to, da zna!

"On stvarno sve zna. Ovo ne moe biti sluajno" mislio je
sakupljajui ponovo snagu da se napravi naivan:

Koje?

Pa to. Ta Ilida. A sad furaj. I pazi ta radi. Razumije?

Razumijem, tata. Do vienja...

Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koraao, nego trao, nije trao,
nego letio. Ako otac zna, kao to izgleda da zna, onda o tome i Doli
neto mora znati! Mogao je pretpostaviti da e svako banuti u njegovu
tajnu ali otac? ak je pred Kajtezovim vratima, juer, pomiljao da
tajnu povjeri Kiki taki, da podijeli tako taj teret na dvoje ali ovo,
ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam togod buncao u snu? Pa i da
jesam uo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni
buncao, neko bi mi ve rekao da jesam..."

Zadihan je upao u golubanu:

Dobrojutro, Doli!

Otkad je meni jutro!

Sluaj! Moram te neto ozbiljno pitat!

Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!

Nemoj se alit, nego me sluaj: je li iko ulazio u upu? Jesi ta ula?

Ulazio si ti. A ujem stalno ove golubove. ujem i djecu. I virim,
kroz ovo...

I niko nije ulazio?

Ja bih ula da jeste. A to pita?

Neto vamo. Nema veze. Reci mi ta u ti donijeti? intor mi je
ostavio est hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.

Donesi lubenicu. A drugo ta bilo.

Odsjedivi, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred
Kajtezovim vratima, Sabahudin je te veeri saznao da su u toku dana
dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola
iz kojih je iskakao Salko Je i, hvatajui za kragnu prvog koga stigne,
postavljao jedno jedino pitanje:

Je li ko vidio intora?

Oba se puta razbjealo sve to se moglo i znalo mrdnuti i pomai, samo
je Kiko taka, bespomoan, ostajao leima oslonjen na zid, podupirui
se aluminijumskim pomagalima sa gumenim epom:

Nisam ga vidio, zdravlja mi!

Serem se ja na tvoje zdravlje! psovao je Salko Je i upadao u kola
estoko lupajui vratima.


Tamo je Orion a gdje je Milano?

Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane to ih je Doli Bel
provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su
jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju
jedne jedine noi, i u njima sasvim se pomijeao opipljivi svijet
stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, udnje i matanja. Meu
Patkaanima, i po kui, kretao se kao mjesear, ula tupih za sve to se
okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajui sa
sebe teret oevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog znaenja. Ulicom
je promicao eui se o zidove, neprimjetan, a obavezne asove
sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakoom
glumei zubobolju koja ga, kao, tjera kui. Sasvim je izbacio iz glave
pomisao i iz due potrebu i elju da sa nekim podijeli svoju strasnu
tajnu. Kako i kome bi se moglo rei sve to se u njegovoj golubani
zbiva? Lake nego to je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i
bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suenom prostoru golubane ono
je bivalo pomina centralna taka iz koje biju silni magnetni zraci,
upueni njemu, njegovom pogledu, njegovoj koi i ulima. Milina od
ovlanih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu vie razgoropaivala
srce: isto ono srce to je tuklo i topotalo kao da e iskoiti iz tamnice
mesa, koe i kostiju sada se topilo, neujno i slasno. Pa kome, i kako bi
se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkaana ne bi nasmijao da uje,
ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo isprueno tijelo, s
njegovog lica cijedi sitne bijele pubertetske bubuljice, dok Sabahudin
okree glavu ustranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane
tumai nauku o golubovima, objanjava vanost razlike izmeu izmirca
i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i
dranju? U asovima utnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov
glas:

Ora, sei rimasta sola,
piani e non rikordi nula,
eri sul tue pikole mani
lentamente, lentamente...

Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim
sklopom lijepih italijanskih rijei kojima ne zna (ali sluti!) stvarno
znaenje i taan izgovor opini sluh i misao ove enske to mu u srce i
duu ulazi kao poplava pod kojom e sasvim da nestane njegova misao
o sebi, o tome ko je, gdje je i ta se sa njim zbiva. Ona bi, pokatkad,
pripitala: "O emu je ta?", i on bi odgovorio: "O ljubavi. Kae: ostala si
sama, plai i ne sjeaj se nieg...
Tako neto."

To ti o meni. Zeza me... progovorila je, mrtvim i tunim glasom.

Ako je to do toga asa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjeanja
prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s milju na intora,
koji e doi, kad-tad, ali e doi i odvesti je boe dragi, pa on e je
odvesti! uasnu se Sabahudin kazivala je sasvim jasno da povratka
vie nema, da njegova dua voli ovu ensku, i da vie nita na svijetu
nije vano, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu
jednostavnu, neopozivu injenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da
je dri za ruku, da koraaju gradom, da se pokau pred licem svijeta,
njih dvoje kao jedno, jedna dua, jedno bie i tijelo.

Da izaemo malo napolje? progovori glasom u kome su suze
neizreenog plaa potapale laicu nade i molbe.

Dabe mi, bolan, govori. Zna da ne smijem maknuti...

Pa no je. Nee nas niko vidjeti.

A ta emo ako naie?

Ima ovdje, iza upe, jedan podzid. Mi sve vidimo nas niko ne vidi.

Izgovorio je tu reenicu lien nade, a vidje kako ona uzima crne tikle
sa poda, navlai ih na sitnu golu petu, i stojei nasred golubane gleda u
njega nepominim licem koje kao da kae: "Pa ta sad eka?"

Iza krova dvorinih upa, u tami podzida Zinhasovia kue uskoro su
se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod
njima veernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko
zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka poivala na mesu
njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlaei
je ispod kose, irinom glatkog vrata ponad kime.

Ja imam u bazi kartu neba...

Otkud ti?

Istrgno iz atlasa!

Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna ta je to karta neba, atlas,
ali mu se inilo da to sada, u takvom divnom boijem asu i trenutku
nema ama ba nikakvog znaaja, i da su rijei i reenice koje joj apue
u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one to ih eli rei, a
jo mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao
uiniti sve!

Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.

Stvarno?

Stvarno. Vidi: ono su ti gore Velika Kola. Vidi? Eno, desni toak,
eno lijevi, eno ruda... Ona je gledala putem njegove lijeve ruke,
klimala utke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice,
koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima...

Tamo je Sjevernjaa, vidi, ona sjajna, najvea.

Vidim, vidim...

A ono je Orion...

Orion?

Jeste.

A gdje je Milano?

Milano ti je, bona, u Italiji!

Znala sam.

Doli je reenicu izgovorila kao pokoena tekim sjeivom tuge i
Sabahudin vidje kako joj se oi prelie suzama u kojima se iskrilo
stotinu sjajnih arki bola i ljepote. Zato u svemu mora biti toliko
bola?, upita se Sabahudin zahvatajui meu vrue dlanove njeno lijepo
posrnulo lice.

Gledaj me, pogledaj me, molim te...

Ona podie mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove
dlanove skotrljae njene vrele suze.

Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.

Odluio je Sabahudin, istog asa, da uini sve, da uini sve to moe i
to ne moe ne bi li pronaao ovjeka ije odsustvo ovoj divnoj
djevojici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi u lako, mislio je, mene
nita ne moe zaboljeti vie nego to me boli njezin bol.


Dvostruka poruka o plau

Traiti intora u intorovoj kui tamo gdje samuje, u uskom
kvadratu dvorinog kuerka, njegova sirota mater imalo je smisla
onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga trai u Kamernom teatru
ali se, skrhan bespomonim osjeanjem tuge, Sabahudin kretao prema
Pirui i intorovoj kui budei u sebi nadu da e mater makar neto
znati i moi kazati. S naporom je otvorio teku drvenu kapiju nad
kojom zaklepeta metalno objeeno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi
dvorita nije bilo nikog i Sabahudin postoja na tronom drvenom pragu
nekoliko predugih sekundi prije nego to se u oknu malog otvorenog
prozora dvorine prizemljue promoli zabraeno lice intorove majke:

Koje zlo, sinko?

"Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima", pomisli
Sabahudin sluajui njen ravni glas u kom se jasno oitavala spremnost
da se uje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.

Nikoje zlo, majko. Je li dolazio intor?

A ta e ti on, jadi te ne znali?

Treba mi. Je li bio?

Nije bio, bog mu platio dabogda...

Mater okrenu lice od Sabahudinovag pogleda i on se preplai
uzaludnosti svoje posjete.

Majka!

Kai, dijete, ta mi ima kazat...

Ako bude dolazio... Kaite mu, molim vas... Recite mu... da plae...

A ko plae, jado moj?

Niko. Samo mu kaite: dolazio Dino i poruio ti da plae. Samo
kaite: plae, znae on.

Jata e nego plakat. Ko je da je nego ta e nego plakat.

Sabahudin krenu da napusti dvorite i izgubi iz pogleda suho lice
Sintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom otriji i vii:

Stanidera! Ti e njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kai ti njemu
kad ga vidi kai mu: "intore, mater ti plae". Kai mu: "intore, i
otac ti u grobu plae!" Tako mu kai. Jesi upamtio?

Upamtio sam, majka...

Tako je Sabahudin krenuo da urui poruku o plau, a sada se vraa,
korakom kojim ne zna kuda da kroi, kao onaj koji je primio, i duan je
da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to to se zbiva san,
mutan i komplikovan san u kome se sui grlo snivaa, nemono da
pozove upomo, nemono da jecajem i glasom prekine nonu moru i
razabere, napokon, stvarnost.

Ve sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i
neobinu aroliku grupu deurnih dangublija. Poelje da ih mimoie,
ali mu se uini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepenita, pominje
intorovo ime. Priao je, oborene glave i neujnog koraka, pretvoren u
uho. Govorio je Ivan Karlovi:

Ako lae Ruma laem i ja.

O emu to? usudi se Sabahudin da upita.

Zar nisi uo? intora jamili drotovi. Ruma mi reko. On mu lino
turio lisice.

ta kae zbog eg? pokua Sabahudin izgovoriti mirno,
prekrivajui desnom rukom trbuh u kom se ukrstie kandije bolnog
straha.

Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i
hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: drava pravi put.

Pa ta onda?

Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive
na komijinu.

E, svaka mu ast u se neiji oduevljen glas.

A to bi mu bila svaka ast? ljutnu se Ivan.

Kako zato? Seljaka vazda treba prevariti dok nije on tebe. Nema
druge.

Sabahudin odlui da ne sudjeluje u ovoj raspravi o potenju i ustade,
kreui ibicu, u sporom hodu prema kui. U sebi osjeti olakavajuu
prazninu ije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopte moe
vjerovati ikakvim vijestima u vezi sa intorom zato bi njemu dolo
lake od vijesti o Sintorovom hapenju? Pomisli kako je to, moda,
pridigla glavu zmija sebinosti i odlui da stane na nju tekom nogom
stida: "Mene ne moe initi srenim ono to nju ini nesrenom".
Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak,
jo nesiguran kuda zapravo treba da ide: kui, ili u golubanu. Koliko ga
je ka golubani vukla elja da bude sa Doli, toliko ga je od toga
odvraao strah da joj nema ta rei. Ono to bi mogao kazati istinito
ili ne njoj se kazati ne moe. "Ali ima neto to moe" mislio je
Sabahudin, "mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to
bi moglo neto da znai..."

Zaudi ga to Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom
uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativi koljena meu svezane ruke.
Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo proitati nita, i
inilo mu se kako lice svakog usnulog ovjeka lii na lice djeteta. "Ona
i jeste dijete", pomisli, "mada ima tijelo ene..." Nije se usuivao
predugo drati pogled na tom zrelom tijelu, vraao ga je ponovo na
njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosi...

Doli...

Doli...

Ona se promekolji, mumljajui bez rijei rairi ruke i protegnu se
izdiui visoko prsa:

Jesam li to spavala?

Pa jesi. Ja se zaudio.

Doli se pridie i skupljajui noge poda se prekri koljena izguvanom
haljinicom.

Da te nita ne pitam?

Bio sam. Mater nita ne zna. Raja priaju da je otiao. U Tuzlu.

U Tuzlu?! Pa ta e sad tamo?

Ne znam. Jesi li ti otamo?

Nisam ja niotkle. Sad zna. Nisam niotkle. Doli obori glavu ponovo
spremna na pla.

Hoe opet plakati?

Neu odgovori prkosno podiui lice. Hou da se operem. Donesi
vode.

Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajui s poda kantu i
bokal, istra iz upe.


Porodina kolona ide u Faletie

Upravo se tih dana dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za plaem
suzbijala tromim, beskonanim snom dogodio jedan od povremenih
pokuaja porodice Zolj da svoju kuu, i porodicu, uini to slinijom
drugim, "normalnim" kuama i porodicama. Davno zaboravljene
porodine posjete, izleti i teferii inili su se, u tim ljetnim danima,
pravim nainom da svako u kui Zoljevih bude ono to bi trebalo da
bude: otac otac, majka majka, djeca djeca.

Sutra idemo u Faletie lijeui u postelju izgovorio je otac, glasom
koji je dopirao do uiju brae u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin
u tome glasu intonaciju oevog poputanja majinim moljakanjima:
uini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj branoj postelji, majino sreno
lice. Za nju e sutranje nedjeljno jutro poeti prije nego to svane:
podloie vatru u bijelom, novom ti-poretu, i dok se vatra
rasplamsava, zagrijavajui golemu rernu, ona e, u otroj svjetlosti
ljetnje zore, na muemi stola razvlaiti jufku po jufku, motati zvrkove
pite krompirue, slagati ih u nauljene plohe tepsija i tako, u tiini, sve
pazei da kakvim umom ne probudi oca, spremiti izletniki provijant
porodice Zolj.

Diite se, skojevci! zagrmio je otac u suhi vazduh djeije sobe i
braa poskakae najednom ili i budni, kao da su satima ekali taj glas.
Sabahudin je, jo noas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako e
sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratie do
upe, rei joj da ga danas nema tako i tako. A dugo je, prije sna,
mislio kako bi bilo velianstveno upravo tako je u sebi izgovorio:
velianstveno! da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje
niz faletike padine, da se sa njom kupa u faletikom bentu, da sa njom
sijee strelovite vrbove grane uz potok...
Aj, pusti snovi! Sada slua oev glas uputstva predratnog skauta o
pravilnom opremanju za izlet u planinu, uje majino, sto puta
ponovljeno: "Da nismo ta zaboravili?", i uje kako joj oeva
apstinencijama vedrina odgovara:

Ako tako nastavi, zaboraviemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je sloan i glasan smijeh iz
stana Zoljevih, na to kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promae
naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukoio
pokuaj osmijeha, eprtljavo okretala oko sebe, kao da neto trai:

Ama, ugasite taj prokleti radio!

U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su,
u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo
osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodinog sklada. Pomisao na Doli
Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u naruje. Sa ela kolone,
osjetivi poremeaj u ritmu koraaja, osvrnuo se otac.

Putaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?

Na putu ka Faletiima Sabahudin je pokuavao da se sjeti kada su
posljednji put, ovako, svi skupa, ili na izlet; pamti jedan davni
trebeviki dan, i fotos na kome zatee luk ispaljujui strijelu u onoga
koji fotografie, ali se ne moe sjetiti ko je drao aparat u ruci, ni kada
je to bilo. Sasvim je izvjesno, meutim, jedno: ovo je prvi izlet na
kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zaviu gledaju u oca dok
usporava hod pripaljujui cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridruio
oevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuuje uiniti ni Kerim, za koga se
zna da pui, ve tri godine, o emu se u kui i ne vodi spor. Svoje
pravo na puenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a
kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih aka tako
obilato jeo pred Kajtezovim vratima kad Kerim iznenada bane i bez
rijei pone aketati kud stigne niti su ga mogle odvratiti od puenja,
niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli
pred ocem i majkom i cigareta bi se, to se toga tie, mogla rahat
popuiti. Evo, Kerim potee iz depa, kree ibicu i pali, Sabahudinu se
ini s naroitom nasladom to mu je daju zavidljivi pogledi mlae
brae. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjea:

Bi l' i ti?

Ne puim uzbrdo izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E,
jesam ti spustio. Hoe zajebavat!"

Nee i da hoe. Ni uzbrdo ni nizbrdo.

Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo upetlja se Midho s riskantnom
solidarnou prema srednjem bratu. Kerim ga presijee pogledom koji
bijae manje pogled a vie prethodnica udarca:

Nemoj da ti sveem ljagu, pa e odmah nizbrdo, zna, mangupe?

Bezbeli da znam nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.

Onda zavei!

Zavezao sam izgovori Midho prije nego to poskoi pola metra u
zrak i jedan metar naprijed, izbaen, u taki dupeta, iz katapulta
Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skona bratska diskusija o
puenju, na putu prema Faletiima. Sabahudina zaudi, i obradova, kad
vidje da mu Midho, u letu, alje mig zajednitva i doslovnog bratstva
pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg
brata.

Hoemo li odmor? upita majka kad se ponovo skupie u grupu.

Hoemo uglas izgovorie braa ve sputajui cekere u travu kraj
staze.

Ni govora usprotivi se otac, otrim trzanjem lica nagore kazujui
brai da diu cekere:

Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne moete bez
odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-mar!

I otac se ponovo isturi na elo porodine kolone, prikrivajui ubrzano
disanje i zamor kritikim opaskama na majino ponaanje:

Ostavi to cvijee. Brae ga gore.

Sabahudin tek tad primijeti da su majine ruke pune arolikih cvjetova
kojima nije znao imena. Nae u toj slici neto od ega mu zadrhta srce:

Pa neka bere, tata, kad joj se svia...

Neka bere!? Kad bi je ovjek u Beograd poslo ona bi donijela
cvijea! Iz voza bi iskakala!

ta bi da bi. Al' ne bih pjana dola! opijena ljepotom porodinog
izleta usudi se da pecne majka.

Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! prijeteim
glasom i opominjuim pogledom izgovori otac postajavi trenutak u
mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:

Eto, moj Dino, to ti je ensko. Da joj prst odmah hoe cijelu
ruku.

I dok se, tako, porodina kolona bliila Faletiima, Sabahudin je s
ponosom mislio o tome kako on sad koraa istom onom stazom kojom
su, davnih ratnih godina, s istim ovjekom na elu kolone, sarajevski
ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih uma. Osjeao je
nekakvu nejasnu slinost ovog njihovog porodinog izlaska, i bijega, iz
Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kuao da
zamisli sebe kao onoga koji kree u bitku, borbu i rat. U daljini,
ukazivale su se faletike kue, tanko minare seoske damije, i tamo,
desno, veliko staro stablo kruke ispod tetkine kue.


"Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

U avliji, pod krukom, teferi je uveliko poeo. Sabahudin, sa zaelja
kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdade, sijaset sahana, tepsija,
dezvi i tankih rakijskih staklenki nadidano sred ornamentalnog
tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima e sjediti odrasli, vatra, rublje
povjeano na niskim krukinim granama i hravi ekser u deblu o kojem
visi nadaleko uven saz tetka Besima. Dok kolona pristupa zbornom
mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maa prslunog depa i vadi svoj
skupocjeni zlatarski sat:

Pa jata! Tako drutveni sektor u podne na teferi!

Daje podne, nije! uzvrati mu otac sjedajui na centralno, njemu
namijenjeno jastue.

Nije, al' samo to nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad
me, bogami, nije prevarila.

Jo bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz drutvenog sektora, ne pijemo
prije dvanaest.

Ma ta mi ree! ivio, stara kenjino!

Dok se, pozdravljajui, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj
oi pune suza i prije nego to shvati da je to od puhanja u dimljivu
nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji
dopire sa serdade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muki
razgovori, uz pie, uvijek kreu opasnom ivicom svae, on zakljui
kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je
neto mnogo vie i jae nego to je sama injenica da je tetak oenio
njegovu najljepu a najpametniju sestru. ta je to neto Sabahudinu
nije bilo jasno, ali se sjeao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor
u kui onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu brae Zoljevih.
Sjeao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom
krilu, i kako je tetak neto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i
zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj
nagli bol, i pamti, jo bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom
glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novanica. (Njegov
je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kui jeo batine zahtijevajui
od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdadi, ve je trajala diskusija iji su komadii do Sabahudinovih
uiju dopirali kao sa drugog svijeta:

Ama, drava se, Maho, o tome brine ta ja imam tu?

Kako, bolan, ta ja imam tu? Slobodan si ovjek!

Ne drobi, ivota ti! Zna kako Marks kae: "Kad bude slobode, nee
biti drave!"

Na pomen rijei "drava", "sloboda", "Marks" majka i tetka se
zavjereniki zgledae i progovorie jednoglasno i istovremeno od ega
se u Sabahudinovom sluhu izmijeae njihovi glasovi:

Ama, prekinite vie te budalatine!

Imate l' vi o emu drugom priat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upuivala
i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnue:

Nema ti, Besime, pojma. Da te Marks uje prevrnuo bi se u grobu!

Nema on vie ta da se prevre, Mahmute moj. Prevrnuo je njega
onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od eg ivi ivio ti meni. Makar
dvjesto-tristo godinica!

Ne pretjeruj! zakljui otac diskusiju podiui okanji visoko
iznad porodinih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva
je sudbina njegove tene sadrine: tri e gutljaja skliznuti niz oevo
grlo kao voda, onda e otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije
valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kua, mjerei joj
valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna
pitanja odgovarae pokretom ruke, kao da kae: "ekaj sad!" a
razgovor se moe nastaviti tek kad svali niz grlo tu tenost i cokne,
potom, usnama.

Tetak, ne okreui glavu, napipa saz iza lea, metnu ga u krilo i,
izvadivi kotanu trzalicu uturenu meu ice nad kobilicom, prebra
nekoliko puta preko njih prinosei desno uho okrugloj rupi doboa:

Hoemo li?

ibaj! izgovori otac ponovo poteui decu okanjia. U zeleni
lisnati vazduh avlije ukroi starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teko meni jadnoj, u Sarajevu samoj!

Teko meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i uini mu se
besmislenim pokret majinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim
je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, apatom u kome se krila
povreda, govorila ocu:

Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokua uutjeti majku i mirnim
glasom, ne gledaju ni u ije lice, kao da se nita vano ne dogaa,
pridoda:

Ima li ti, Besime, kakvu veseliju?

Sama legnem, a sama ustanem.

Sama legnem, a sama ustanem...

nastavljao je tetak zapoetu pjesmu ne osvrui se na enske upadice.
Sada se njegovom glasu pridrui i oev ve pripit glas, u intonaciji koja
se Sabahudinu uini sasvim pogrenom.

Il' ja govorila, il' kuja lajala! kaza majka glasom u kome se gomilao
pla beznaa. Tetka je presijee pogledom koji je nareivao utnju.

Pa kako, bona, da utim, kad meni ovako vazda prisjedne!

Seno, ne kvari mi teferi! grmnu otac glasom od koga se Sabahudin
tre.

Ti ga kvari svima, samo sebi ugaa. Kako te nije sramota pred
sestrom, kad se ve na djecu ne obazire?

ta ovo ona melje? Buroaske fraze o porodici, o prisnom odnosu
roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

Tako je, vala, ta ti valja.

To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

Pa to je ne ukine? usudi se da nastavi majka. Pokupi to
garderobe pa je ukini! Sabahudinu se uini kako se tu, na serdadi,
ba kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesree i svae i poelje da ga,
najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zato je dobro tako daleko?",
izgovori u sebi prije nego to u Kerimov, preko zalogaja puten,
indiferentan glas:

Marks je, tata, mislio na buroasku porodicu.

Zavei! Znam ja valjda ta je Marks mislio! Ono e mene da ui.
Jue ga primilo u partiju i ve bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu estoka ljetnja sarajevska
kia. Sabahudinu se uini da sanja, i da je sve glasove, i iste rijei, iste
kretnje i slike, ve jednom doivio. Vidje kako tetka kupi netaknute
tepsije i tanjire, kree prema kunoj strehi i pomisli kako ona sada nee
ui u kuu nego e se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga
kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doivio u nekom
preanjem ivotu! Sada tata nee htjeti u kuu, ostae ovdje da kisne!"
Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov priin: otac stoji
pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokuava
povui ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podie sviter preko ve
mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja
kia, on iri ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga
samog, dere se iz sveg glasa:

Hoe li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?

Sabahudin shvati da je i tu reenicu ve imao u sluhu, da se i ona ve
jednom dogodila, i tijelom mu prostrujae nejasni marci istovremenog
straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem.
Svakoga dana u svakom pogledu sve vie napredujem", ponavljao je u
sebi pokuavajui da shvati smisao
svega to se zbiva.


Nema nieg izvan materijalnog svijeta?

Smoren propalim faletikim izletom Sabahudin je cijelim tijelom udio
postelju, san, spavanje i jutro, sutranje jutro u kome e odkrinuti
tavanski kapak upe i ponovo vidjeti tuno lice Doli Bel, lice iji su mu
se obrisi i crte, nakon samo dvadeset i etiri sata, maglili i mutili u oku
sjeanja. Beskrajne oeve reenice, za kuhinjskim konferencijskim
stolom, imaju snage samo toliko da dopiru do njegovog uha, i tu se
odbijaju o bedem Sabahudinovog premora i sabranosti samo na jednu
stvar: zagubljeno lice tune tavanske ljepotice. estok mu bol zadaje
nemo da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo kakvo jest
a kakvo ono jest boe dragi? i umjesto oevih reenica u njegovoj
glavi zvoni nedavno proitani stih velikog Sarajlia, iz pjesme kojoj ne
pamti naslov: "No u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov..." "No u
kojoj te gubim..."

Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! prepade ga oev promukli, jo
pijani glas.

Ne spavam, tata. Neto sam se zamislio.

Onda se ne zamiljaj dok ja govorim!

Sabahudin shvati da jo traje oeva povrijeenost Kerimovom
intervencijom u raspravi o marksistikom poimanju porodice i uini
mu se da u toj povrijeenosti ima neega sasvim djetinjeg. Otamo, sa
svoje nesrene brane postelje, majka je kolutala oima:

Ama niko se ne zamilja, vidi da su pospani!

Pun mi je klinac pospanih ljudi odbrusi joj otac.

ovjeanstvo spava tri hiljade godina, to ne bi i oni, je li?

Jeste.

E, nee. Neka svako spava oni nee. Di' se!

Posljednji, naredbodavni dio reenice odnosio se, naravski, na brau
koja kunjaju za stolom dok traje oev konferencijski noni solilokvij.
Izgovarajui komandu otac je ustao i u stavu mirno poeo pjevati:

Budi se istok i zaaapaaad, buudi se sjeeever i jug...

Ama, budi se komiluk paninim glasom izgovori majka gledajui
kroz otvorena vrata sobe lesonitni zid u iju je drugu stranu, izgleda
stvarno, kucala geometarska aka komije Boe Pukina. Braa
poustajae i pod oevim pijanim dirigentskim kaiprstom pridruie se
pjesmi i oevom preziru viih sila kunog reda:

Kooooraci tutnje u naapad: naprijed, uz druuga je drug!

Dok je, trudei se da to bude to tie, izgovarao rijei drage mu i
poznate pjesme, Sabahudina rastui injenica da oevo neugasivo
komunistiko opredjeljenje zna, ponekad, imati takav, patoloko-
komian oblik i izgled.

Sad razlaz! komandova otac i sinovi krenue prema svojoj sobi
kao iz prake izbaeni.

Ti ostani! u istom asu otac korigova preanju naredbu o razlazu
i Sabahudin leima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega.
Ponovo sjedajui za sto zagleda se u oevo lice i ono mu se najednom
uini novo i drukije kao da je sve ovo do maloas bila komedija. Tu
rije komedija Sabahudin u sebi izgovori na oev nain: komendija.
ala i makara. Otac je sada govorio apatom, kao da ni majka ne treba
da uje nita od onoga to je naumio rei:

Ovo je inter nos.

U delikatnoj, zavjerenikoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi
Sabahudin upisa u traku pamenja novu rije i znaenje koje mu, s
obzirom na kolsku sklonost prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.

Ono tvoje i obani znaju.

Na ta misli, tata?

Ono sranje.

Autosugestija? Hipnoza?

Sranje, deko, razumije? Kad obani iaju ovce i to ti je hipnoza.
Imaju na koi svakog ivog organizma svakog, razumije?
odreene povrine koje, kad ih dotie, razumije, izazivaju u mozgu
odreena luenja hemijskih supstanci. To je proces, razumije? One
te supstance onda blokiraju, fiziki, razumije? To ti je to tvoje
sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je fizika,
fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema nieg izvan materijalnog
svijeta! Sad moe ii. I nemoj da ne bi upamtio!

Dok je na prstima hitro promicao u sobu Sabahudin vidje kako sa
majinog umornog lica spade teki i brini teret bola. Dok se zavlaio
pod svoj dio gutavog jorgana Sabahudin pomisli da otac sve vrijeme
igra i glumi neku igru i glumu iji je smisao i cilj samo njemu jasan.
On svakako, mislio je dalje, neto eli da postigne, neemu da me
naui i za neto da me pripremi. Ali mu je teka i komplikovana ova
pedagogika, kako se god okrene. Tonui u zasluen san
Sabahudin se teko mirio sa posljednjom oevom reenicom, a znao je,
i u snu, da je otac i govorio sve da bi kazao nju: "Nema nieg izvan
materijalnog svijeta!" "Nema nieg izvan materijalnog svijeta!" Nema
nieg.

I ranije je Sabahudin, pred san, lovio onaj trenutak, onaj nemjerljivi
djeli sekunde u kome se dogaa selidba tijela i duha iz budnog vrstog
svijeta stvarnosti u nejasni beskrajni svijet spavanja i sna. Ni ranije mu
nije uspijevalo da ga ulovi i da se, kao sa mosta koji je ve preao,
ponovo vrati na tvrdu obalu jave. Sada je taj most, tako dug i uzak,
sainjen od jedne jedine reenice i misli, koja govori kako nieg, ba
nieg nema izvan opipljivog svijeta tjelesnoga mesa, kostiju, krvi sve
je dakle hemija, rad lijezda, protok spermatozoidnih luevina. "A ta
je onda ljubav, tata? Otkuda dolazi ljubav? Kako to da ja znam u koju
ulicu treba da skrenem da bih sreo onu koju volim?" Sabahudin zaali
to nije tamo za stolom izgovorio itavu tu bujicu upitnih reenica, jer,
inilo mu se, tata moe u svemu biti u pravu ali kako objasniti
ljubav? "Kad bih znao da je i to rad lijezda odrekao bih se ljubavi,
nikada nikog ne bih zavolio."

I tako, teturajui po mostu od reenice "Nema nieg izvan materijalnog
u svijetu" na putu iz jave u san, Sabahudinov prenapregnuti duh
odolijevao je upornim napadima vlastitog premorenog tijela. Pade mu
na um kako postoji i trei svijet, ni san ni java, to je ovaj svijet i ovo
stanje u kome se upravo nalazi, pod crvenim gutavim jorganom, leima
priljubljen uz lea mlaeg brata, koji spava, u drugom svijetu,
blaenom svijetu sna. "A ta bi tata rekao o treem svijetu? Ovdje ni
minute nisu iste one minute iz svjetova jave i sna kako to, tata?"
Uini mu se da je, napokon, ulovio tren selidbe, jer mu se pred
unutarnjim okom ukaza stvarno lice Doli Bel, sa mladeom u uglu
okrugle brade, sa stvarnim mladeom koji do sada nije proveo kroz
mreu pamenja. Prekriven srenim talasom spokoja Sabahudin potonu
u njeno more sna.


Ljubav je dikin pim!

Prekriven srenim talasom spokoja Sabahudin potonu u njeno more
sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim biem, svakom milju i
svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bive jave, gusti
faletiki dan propalog izleta, muna nona konferencija s borbenom
pjesmom i oev svirepi nauk: "Nema nieg izvan materijalnog svijeta!"
Sada je pred njegovim svevideim okom sna lelujalo vlano lice Doli
Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene
jabuke i tu, iznad nje, modra vratna ila to se penje sitnoj koljci uha.
Dok mu milina sanovnih slika iri usnule usne Sabahudin je, vjeito
budnim zrnom modanog svjetla, svjestan postelje u kojoj lei, sobe u
kojoj spava zajedno sa braom, niskog prozora i tankog zida to ga
dijeli od dvorita u kome, istinski, poiva ovo isto lice to leluja
njegovum snom: sanja i zna da sanja! kako polae poljubac u kut
njene vlane usne. Ono se vazda budno zrnce modanog svjetla ne
opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu,
svilenim pokrovom poljubaca prekrivajui svaki njegov djeli.
Ona miruje, iroko otvorenih ogromnih oiju u ijim konveksnim
ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu modanog
svjetla kazuje, u istome asu, kako je to prvi put da u snu vidi samoga
sebe, i kako to mora biti upameno, a ujutru, upisano u Dnevnik pod
ifrom SS. Osjea kako mu se, kao vueno magnetom usnenih dodira,
blii njeno tijelo i odasvuda pri oganj donjega trbuha. Sanovna misao
njegova govori mu kako je sve to to se zbiva jednako javi, kao da se u
stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. "A otkuda ti zna kako
se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" javnu se budno modano zrno
kojemu, uas, odgovor stie iz danjih predjela plamena i uznesenja:
"Tako se upravo na javi zbiva! Zar moe biti bolje, zar moe biti
drukije i ljepe?"
Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se,
vrue kime, okree na bok i kua u novom poloaju tijela, produiti i
obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti
muan san i nonu grlenu moru, u kojoj uzalud kua izgovoriti "mama"
kao to je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu
se nudi ljepota lta, mo ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno
tijelo, odjeveno u nevidljivi kupai kostim boje koe, i vidi kako Doli
bojaljivo zamae stopalo u bistru ledenu vodu moanikog benta, on
je doziva, maui iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica
slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije iroko a bezglasno, cakli se
dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina
narasta ispunjujui cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci
hladnoe i bjelila u kome se protiv elje i volje snivaa poinje
razaznavati drugo, neeljeno ljudsko lice: nasapunjano oevo lice na
kome se ne vidi osmijeh. U umnoenoj metalnoj akustici Sabahudin
uje njegov ironini glas:

ene su ti kao so! Moe i bez ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rjeca SO, i u njoj
Sabahudin uje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji
kao da je proao kroz beskrajnu cijev nekog kosmikog megafona, i
prestao biti ljudski: "Sssooo oooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

Ja to znam, tata. ene su kao so!

Ne zna ti nita. Ni-ta!

Znam, tata. Ja sam to sve doivio u preanjem ivotu. Ja sam i prije
ivio.

Normalno da si ivio. Nisi, valjda, mislio da ovjek samo jednom
ivi?

Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo doe.

Vazduhom kojim putuju sanovne reenice poee prelijetati golubovi i
Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku
pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s oevog lica.
"Otkuda otac u golubani?", upita se budno zrno njegove svijesti.

Glavna je materijalna baza nastavljao je otac.

Ljubav je pikin dim. To mora upamtiti. Onda doe duhovna
nadgradnja. Nema nieg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kaem.
Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapiem u Dnevnik. To e mi
trebati kad budem opet ivio.

To ti je pametno. Tako je Mia jesi proitao "Pesmu"?

Imali smo za lektiru.

Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Mora na sve biti
spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu tragovi mu smrde
neovjetvom. Shvata?

Shvatam. Moram biti spreman.

ene vole flegmane. Mora biti flegman. Ako nisi onda glumi da
jesi. Mora biti flegman.

A koga onda ona voli, ako ja glumim?

Nije vano. Vano je da zavoli. Poslije moe biti svakakav. Vano
je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao
Davio. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem tekog kamiona
kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion,
natovaren drvenom graom, zamie za okuku pored Zinhasovia kue,
odlazi ka stolariji iz ijeg je velikog dvorita kuao krasti daske, dok je
gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih oiju
ispuni se jarkom svjetlou poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti
vidje prazna posteljna mjesta na kojima su leala tijela njegove brae.
"Pa koliko je ovo sati?", upita se automatskim pokretom zavlaei ruku
pod krevetski stroak, gdje je poivala, u svom naivnom skrovitu,
njegova uta teka s naslovom Dnevnik. Cio komarni tok minulog sna
bio mu je jasan i on utrnulom rukom poe ispisivati svoj redovni
jutarnji raport pod ifrom SS. Sve su mu slike i reenice, viene i
izgovorene u noanjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok
i porijeklo samo je njegovom znanju i sjeanju izmicala istorija misli
saete u kratkoj reenici koju sad zapisuje s osjeanjem srama i
negodovanja: "Ljubav je pikin dim!" Ne sjeajui se da je ikada i od
koga uo takvu reenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u
vezi sa teferikom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da
lake doe do pike!" Narastajue osjeanje srama i negodovanja
nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekrii dva slova u
problematinoj reenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli
i zamijeni im mjesta, proitavi poluglasno novodobijeni, ifriran a
besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIKIN PIM!"

Uavi u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi naetu
trucu vrueg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste
marmelade ponovo mu pred oi doe noas ljubljeno lice Doli Bel i,
spravivi i za nju, hitrim pokretima, isti doruak, neumiven i krmeljiv
istra iz kue.


Oigledna nastava ljubavi

TRIDESET i est beskrajnih sati je prolo otkako nije vidio Doli Bel, i
otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio
matom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, iva i
tjelesna, s podatnou kakve u javi Sabahudin jo nije doslutio. Sada
hiti dvoritem izmeu baraka, s dvostrukim dorukom u rukama, i pita
se otkuda u njenom planom biu snaga da podnese sve ove sate i dane
svoje samoe i trpnje. "Kako joj je bilo bez mene?" upitao se u
spretnoj hitrini preskaui ljestve. Odgovor je uo prije nego to joj
ugleda brino napaeno lice:

Vie me nikad ne smije ostavljati samu!

Dobrojutro!

Nita dobrojutro! nego: jesi li uo ta sam rekla?

uo sam. Da te ne ostavljam samu...

Nikad vie!

"Boe, pa ona je moja!" pomisli Sabahudin preplavljen monim
talasom sree. "Ona je moja!" Uini mu se da je njegov noanji san
bio stvarnost, da sve ovo tee po knjizi njegovih prethodnih ivota, i da
je ona, u istoj ovoj minuloj noi, morala sanjati isti sanstvarnost.
Buljio je u njeno lice razrogaenih oiju, utrnulog tijela i mrtvih
ukoenih ruku s besmislenim komadima hljeba meu prstima.

Nikad vie promuca sputajui hljebove na kartonsku podnu trpezu.

Zakuni se.

Kunem se.

Ne moe tako. Ponavljaj za mnom: kunem se...

Kunem se...

da vie nikada neu...

da vie nikada neu ostaviti samu Doli Bel...

Tako mi oca i majke, brae i sestre...

Tako mi oca i majke, brae i sestre.

E, tako.

Prihvatajui se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu
dugim i tekim hukom kao da je toga asa sa sebe zbacila predugo
noen i preteak teret. Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno
osjeanje sree podijeli sa svojim pernatim prijateljima iza iane
mree. U prostor golubane isprati ga jo jedna usreujua, preko
zalogaja izgovorena, njena reenica:

Sada sam mirna.

Sipajui itno zrnevlje u drvena golubija hranita Sabahudin je
pjevuio neke skoro upamene italijanske reenice o ljubavi i
poljupcima, nesvjesno podeavajui boju svoga mutirajueg glasa
hrapavom baritonu runog, a velianstvenog Adrijana elentana:

Kon venti kvatro mila bai... odi sempre perke lamore... kon venti
kvatro mila baaai...

ta kae? prenu ga Dolin djeaki sopran.

Nita. Pjevam.

A ta si reko?

Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.

A ta ti to znai?

Dvadesetetiri hiljade poljubaca pokaza Sabahudin svoje znanje
stranih jezika.

Uh! Ko ih samo izbroja, da mi je znati?

Ma to ti je pjesma, onako, da se pjeva... razumije?

Razumijem, razumijem. Nego kai ti meni ima li curu?

Kolebao se Sabahudin nekoliko asaka prije nego to odlui da ne lae:

Nemam momentalno. Zabavljao sam se s jednom ali smo esikali.
Bez veze.

A zna li se ljubit?

Pa onako... znam... prevali Sabahudin teku la krijui lice od
njenog ispitujueg iskusnog pogleda. Ko da je to neki problem!

Nisam ni rekla da je problem. Doi ovamo.

S nedoumicam u pogledu Sabahudin krenu prema iltetu na kome je
Doli Bel objema rukama zabacivala kosu preko ramena kratko trzajui
glavom u jednu i drugu stranu. Sabahudin jo vidje kako ona
raskopava gornje dugme koulje i kako se u tome otvoru ukazuje
tijesni klanac dojki, od ega ga prooe marci cijelim tijelom i on
pouri da sjedne prije nego to mu ona naredi.

Sjedi. Ovdje.

Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se
primicao s prekidima, nakon svakog njenog naredbodavnog "Jo,
ovamo..." Osjetio je na licu njen bezmirisni dah i tvrde dlanove to su
mu zatezali kou.

Vano je da nos ne smeta govorila je Doli povaljujui
Sabahudinova lea na pod, majinski blagim i upornim pritiskom ruku.
Sabahudin je osjeao kako mu njene ruke zakrivljuju glavu isto onako
kako njome upravlja brico, dok ga ia: pomisli kako bi to moglo biti
smijeno da nije pomahnitale lupnjave njegovog izdajnikog srca.
Njene su usne ve poivale na njegovim suhim preplaenim usnama i
Sabahudinu se uini da ona upumpava u njegovo tijelo svoj vrui dah.

ta si stisnuo usta? prekide Doli Sabahudinov prvi filmski poljubac
u ivotu, i taj trenutak on iskoristi da duboko udahne vazduh.

Zini. Ne toliko. ta si zino ko pe. Malo... I ta si sakrio jezik neu
ti ga odgrist!

Kao posluno dijete Sabahudin je izvravao njene naredbe izmiui
svoj donji dio tijela od njenog donjeg dijela isto onako kako ga je
izmicao na plesnim matineima, u domu, dok je uio plesati neizdrivi
tango. Osjeao je kako mu se usta pune vlanom luevinom jezine
igre i ponovo poelje udahnuti vazduh.
Doli je o tome znala sve:

Vano je disanje. emu ti slui nos? I rukama mora raditi. ara
svukuda. Razumije?

Sabahudin je utke klimao glavom nestrpljiv da ponovo pone
oigledni dio ljubavne lekcije. U ponovnom spoju vlanih usana uini
mu se kako se njihova tijela okreu u nekoj kosmikoj vrteci, u
beskrajnom prostoru koji oslobaa ruku i tijelo, usnu i jezik. Uini mu
se da on oduvijek zna ovu nauku ljubavi i preseli i svoj i njen jezik u
njena usta, objema rukama steui njeno tijelo uza se. Doli se, u trenu,
ote silini njegove elje i Sabahudin pomisli da ju je previe stegnuo.

Bogami brzo ui!

Sabahudin je tunoga lica gledao kako se Doli sreujui popadale
pramenove kose, odmie od leaja u koji ga je sama povalila. "ta sam
uinio?", pitao se, osjeajui kako mu se u srcu gomila bolna tuga.

Jesam li neto pogrijeio?

I jesi i nisi. Previe brzo ui.

A ko je tebe nauio?

Jedan student, iz moga sela.

Ja mislio in... ja mislio Braco.

Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zato.


U nas je sramota biti njean

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zato." preko lica
Doli Bel ponovo se navue pauinasta koprena tuge. Uzalud je
Sabahudin kuao zamisliti intora kako se sa nekim ljubi, slika koju je
gradio pred svojim unutarnjim okom raspadala se u besmislene
komadie intorovog lica sa krezubom rupom meu zategnutim
usnama.

Bilo bi udo da on to voli... izgovori Sabahudin sporim glasom
opreza i kolebljivosti.

Zato misli?

Pa zato. To je njeno.

A on nije njean?

Nije niko u Patkama njean. Kod nas je to sramota.

Uvjeren u tanost onoga to je rekao Sabahudin pokua uvrstiti pogled
na njenom ledenom licu, ali on klizu preko tog upitnog leda i pade na
pod, odjednom svezan za metalnu kopu crnih Sabahudinovih zepa.
Osjeti kako ga izgovorena rije sramota plavi silnim stidom i
sramotom.

I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?

Pa ne znam odgovori Sabahudin pridiui posrnuli pogled.
Moda. Kad treba... one stvari... razumije?

Koje stvari?

Ma ono... seks... mislim skroz... Ako e biti onda u redu. Ako
nema. Razumije... onda je bez veze. ta ima da se ljubi?

Osjeao je, pod tekim teretom sramote, kako je sve to to govori
doslovno tano, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na
njega naprotiv: on jedva eka da laa razgovora zae u mirnu luku
utnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na puinu onesvjeujuih
poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu proe domska melodija sa
zajebantskim rijeima: "Na ta si me nauio, dome, na bombone, jebale
te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maloas samo poigravala sa
njim, igrajui se uiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u
usta. Ta mu se mogunost uini poniavajuom i on pokua vratiti
izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama,
kao da e otii:

Ono maloprije... ti si se zezala? upitao je, leima okrenut njenom
licu.

Kue sad? Nisam se zezala, stani!

Moram ii izgovori tonui u otvor izlaza. Pa to si me onda uila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i
edni pogled i glas:

Pa treba da zna. Mora jednom nauiti ali, stani! Zna ta si
obeao?

Znam. Samo neu da me zeza odgovori Sabahudin vraajui se u
tijesni prostor baze sporo i kao nevoljko.

Doli ga posadi pokraj sebe i zadra njegove ruke u svojima:

To sam ja kao sestra. Da naui. Nisam nita runo mislila. A ti si,
brate, preosjetljiv. I previe misli. Ja sam samo htjela da te nauim.
Ljubljenje je najvanije.

Ma ljubio sam se ja i prije.

Stvarno?

Bez sve ale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.

A koja ti je ta?

Jedna Sabaheta. Svialo mi se to joj je isto ime, kao kod mene.
Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod
intorove kue.

Kakav intor?

Ama Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko intor. Kako ko.

I ta onda?

Nita. Nije mi se svialo. Smrdilo joj iz usta... ta se smije? Nije mi
se svialo gore. Dolje mi se svialo.

I ta je bilo poslije?

Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim,
bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one
grmolje, kao kad povraa...

I tako laa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode
njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio
gospodar nad stvarima i zbivanjima i pria iz toga svijeta mogla je da
ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze
golubane. Svaku je njegovu sanovnu priu Doli ispraala s tugom to
ona nikad nita ne sanja i s molbom da nastavi dalje, jo i jo, jo i
jo... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga ivota,
ivota u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamenu i zapisivanu u
dnevnike stranice kao da se pamti i zapisuje istorija ovjeanstva.
Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetetvrte, vidio duha,
pravoga, stvarnog, ivog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:

Bili smo u gostima, kod Imirovia. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam
itao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena
vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio
sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vjealica, izaao je duh.
U velikom crnom ogrtau. Moda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak.
On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao
i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao ta da
radim, pa sam skoio, podigao tokrlu i okrenuo je prema njemu pa
povikao: Teta-Ivanka, neko je u vaoj sobi! Dok sam ja to govorio, on
je otiao u lijevi oak, odakle je i izaao. Ona je skoila, istrala u
kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo
nieg.

Pa i nije ree Doli.

I ja sam mislio, tada, da mi se priinilo. Ali sam poslije,
pedesetsedme, opet kod njih bio u gostima i jedna cura iz ciganske
mahale, to je kod njih pomagala po kui, nikako nije htjela da ostane
na konaku, kad su neto puno radili pa dola no. Nisu je nikako mogli
nagovoriti, to god joj kau, ona mrda glavom: jok i jok! Onda kae: U
ovoj kui se pojavljuju duhovi. To svako u Zvorniku zna. I ode ona
kui, kae doi e ujutru, da nastave posao. Tada sam ja shvatio da mi
se nita nije priinilo, jer sam se ja tipao, da se probudim ako sanjam
a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.

Mene je strah ree Doli privijajui svoje tijelo uz Sabahudinovo.
Hajmo se ljubit', pusti prikaze.

Sa sarajevskog neba po dvorinim barakama padao je gusti mrak
oblane avgustovske noi, uvlaio se, neprimjetno, kroz drvene zidove
upe, natapajui suhi vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli ve
nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je Sabahudin u bezdan ulnoga
poara radostan to tone, i to se u tom potonuu ne javlja ona stidna
potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu ilu svoje
mukosti. Osjeao je, kroz odjeu, cijelo njeno tijelo, i onaj vrsti
breuljak iznad tajne, nesaznate vreline meunoja.

Otvori!

Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta uo tu rije, i lupanje u dasku vrata,
prije nego to su ti zvukovi doprli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo
se od njenog tijela kao kandijom oinut:

intor!?

Braco! izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao
prepoznati osjeanje.



Pakao u tavanskom raju

Sjeao se Sabahudin i poslije kako u glasu kojim je Doli izgovorila:
"Braco!" nije mogao prepoznati osjeanje. Pamti da je bauljao
etveronoke mrakom golubane napipavajui rukama ono mjesto na
podu gdje je mogao ostaviti bateriju, i dok mu je sluh punila priguena
lupnjava po vratima i intorovo sikue: "Nemoj da razvaljujem!"
sjea se kako ga je zaledila strahom pomisao da sada, ovoga asa, u
njegov tavanski svijet reda i sklada nahrupa nesklad i haos. Ne sjea se
kako se strmoglavio niz ljestve, ali pamti vrelinu u dlanovima i estok
bol na lijevoj podlaktici koja je strugnula niz otar brid umura. (Na
tome e mjestu, poslije, nii oiljak i preko toga oiljka Sabahudin e,
u jedno jesenje vee, zabadajui ivau iglu obvijenu crnim koncem i
umoenu u tu, bolnim ubodima ispisivati ime: Doli Bel.) Jo je s one
strane drvenih vrata dopirala lupa i prigueno aputanje i Sabahudin se
sjea da je bateriju pronaao na njenom prirodnom mjestu, na
horizontalnoj pranoj drvenoj gredi kraj vrata, i pamti da se zaudio
zato ju je uopte traio gore ("Bio je dan kad sam doao, normalno...")
Dok je smicao rezu, njegov je palac u djeliu sekunde obavio svoj
automatizirani pokret na bonoj baterijskoj pikni, od eg se u procjepu
vrata, u uskom svjetlosnom traku, otvorio vidik na intorovo krezubo
bakarno lice. Pamti jo da se procjep vrata rairio naglo i da se
baterijsko svjetlo otelo iz njegove ruke. Ne pamti ta je uo, ali zna da
je vidio kako za intorom preko upnog praga prelaze jo tri tamne
tjelesne mase. U difuznom svjetlu mjeseine razaznavao je vlasnike tih
tijela: Kiko taka, sa dvije aluminijske i jednom zdravom mesnatom
nogom, trai uporite s ove strane praga pipkajui gumenom cipelicom
take po ugljenom podu upe, i njegovo tronono tjelace ulazi u
Sabahudinovu tamu. Ovo je Vlado Kliker, ulazi sporo, oborene glave, s
pogledom koji bjei od susreta sa Sabahudinovim oima i licem, Rasim
Top. On kae: "Vozdra. ta mai?" i preko praga prelazi uvlaei
duboko dim iz cigarete okrenute dlanu. Sabahudin nije siguran u svoje
sjeanje, ali mu se ini da je sve te beskrajne sekunde bio leima
prikovan uz pranjavu dasku zida. Da li ga je uz taj pranjavi kri
prikovala intorova desna ruka ili strah, bolni strah kojeg se tako jasno
sjea nije mu jasno, ali pamti da je niz ljestve skliznulo milo i toplo
tijelo Doli Bel i da je istoga asa posrnulo, odgurnuto iz intorovog
pustog zagrljaja. Ona je govorila:

Braco, ta ti je?

Braco, pa jesi normalan?

Pa, Braco, bolan, poeljela sam te.

Mislila sam da u krepat.

ta ti je, Braco?

A Braco, njen Braco a Sabahudinov intor odgurivao je njeno tijelo od
sebe okreui ga ka ljestvama sa ponavljajuim, nemilosrdnim,
svirepim:

Gore! Gore, kad ti kaem!

Ne sjea se Sabahudin u kojem mu se trenutku otvorio smisao
intorovog naglog izbezumljenog nonog dolaska, ni da li je rije
redaljka sijevnula njegovom svijeu istoga asa kad je u svjetlosnom
traku opazio veliku svjeu nateenu rasjekotinu na lijevoj intorovoj
jagodici. Pamti da su intorove beonjae toga asa bile premreene
sitnim crvenkastim ilicama, i da su mu se te krvave intorove
beonjae ponovo ukazale pred unutarnjim okom onoga asa kad su
se, odozgor, iz golubane, po tamnom vazduhu upe prosuli Dolini
jauci, zvon amara i tupi odjek mukih udaraca u bubanj Dolinih
rebara.

Pamti kako se potom snop baterijskog svjetla iz intorove ruke etao
mrakom upe i kako je u tom snopu razaznavao lica svojih ulinih
drugara. Iz prstiju Rasima Topa mrakom je frcnula kometa dogorjelog
ika i Sabahudin pamti da je, dok se Rasim penjao uz ljestve, mislio
samo na to kako treba nogom zgaziti taj ik. Pamti da se zaudio silini
te potrebe, i sjea se kako se nije mogao odvojiti od zida. taka je
odnekud izvadio svoju malu hohnericu i u tami upe najednom su se
poeli mijeati zvukovi Dolinih bolnih cijuka sa tunom melodijom to
je silazila sa takinih usana. Sabahudin pamti da je u sebi izgovarao te
talijanske rijei Ora, sei rimasta sola, piani e non rikordi nula sve
dok mu se pred licem nije ukazala prijateljska ruka Vlade Klikera, s
ispruenom bjelinom cigarete meu prstima. U svjetlu ibice shvatio je
da mu se ruka otkovala od zida i da sada moe puiti. Ne pamti ko se
popeo drugi, ini mu se da je Rasim, izlazei iz upe, izgovorio: "Joj,
raja, to mi zuji u uima..." i da se neko, potom, nasmijao, kratko,
besmisleno. "Ja neu tako. Ja neu tako" izgovarao je u sebi sjeajui
se koliko je puta pobjegao iz jekovakog parka u ijem su grmlju, pod
komandom Faruka Kuhara, patkaanska piuladija skidala mrak sa
oiju. "Ja neu tako!" Pamti da su pokraj njega aluminijske noge
pronijele Kikino goljavo tijelo prije nego to je uo intorov poderani
glas:

ta ti eka?

Vidio je da intor stoji pred njim, osjetio je kako mu intorova ruka
dotie bradu i pridie lice: sunuo mu je svjetlosni snop u oi i istoga je
asa u lobanji osjetio neto poput silne eksplozije.

Cmizdri, pizdo!

Ne cmizdrim. To od cigare.

Cmizdri, kretenu. Jesi je karo?

Jesam, intore, matere mi.

Pa ta cmizdri onda?

Dim, bolan. Uo mi u oko.

Uo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi uje ta te pitam?

Jesam, intore, slobode mi! izgovorio je Sabahudin prvi put u
ivotu jedinu zakletvu kojoj je intor mogao povjerovati. Odozgor je
dopirao jedva ujan pla i Sabahudin je shvatio da Doli preko lica dri
ebe.

Brii.

Teturao je Sabahudin pustim nonim dvoritem izmeu baraka ne
opirui se silnoj potrebi za plaem: inilo mu se da ga ta suzna bujica
puni naroitom ljepotom gradei na temeljima njegove nesree nekog
sasvim drugog ovjeka. Pamti kako je u sebi ulovio nekakvo potpuno
novo i nepoznato osjeanje o kome ne zna nita osim da je tako
zamiljao heroje. Dok je pred ulazom u baraku, odmaknut od svjetlosti
prljave arulje na dovratku, otirao suze pamti da se odnekud zauo
poznati bruj intorovog bemvejca. Zna da je, potom, ustrao uz
travnatu padinu Halilbaia ulice i stigao da vidi, na pustoj granitnoj
poljani Kovaa, intorov bemvejac kako zamie u desnu okuku Zije
Dizdarevia ulice. Ne sjea se Sabahudin da li je tu sliku vidio tada, ili
usnio poslije, u estim snovima sa Doli, ali zna da ga je slika zaudila:
Doli je objema rukama, sa zadnjeg sjedita, obgrlila intora oko pojasa,
glave naslonjene na intorovu lijevu pleku. Njenu je kosu unazad
nosio vjetar.



"Moja prolost to sam ja!"

Prizivajui u sjeanje zbitija iz svoga gustog i bolnog ljeta
ezdesetdruge godine, Sabahudin e potonjih dana i godina u svemu
prepoznati jednu posve neobinu stvar: kako su se na njegovu ranjenu
duicu slagali sve novi i novi dani i dogaaji, tako su se sve vie otrile
mutne tavanske slike i sve jasnije punila prazna mjesta njegovog
pamenja. Same su se u sjeanje vraale rijei, pokreti i slike koje
dok su se zbivale nije stigao upisati u traku pamenja. Danas zna: kad
je, iduih dana, u Patkama pukla pria o redaljci u njegovoj golubani,
Drenko Zlok je ispljunuo ik sa donje usne i u etiri rijei rijeio tajnu
intorovog zloina:

Tako se pravi kurava!

Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti gr bola i kao nehajno
trcnuti pljuvakom u pravcu Drenkinog otpljunutog ika ali ni tada,
ni poslije, godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti kao kurvu. U
sluh su mu pristizali njeni tavanski jecaji i toga se naknadno sjetio
njeno molbeno, ponavljajue: "Braco, Braciiikaa!" Zar moe pitao se
postati kurva djevojka koja tako, u takvom trenu, tepa onome koga
voli, prekrivena dahuim tijelom neeljenog mujaka?

Tako se pravi kurava!

Bezbroj je puta, potonjih dana, ponovio u sebi Drenkinu reenicu i
svaki je put jasno osjeao kako jenjava bol u plunim predjelima due,
a sjeanje na paklenu no u njegovom tavanskom raju biva ovjereno
gutavim trbunim igom nesree. Dozivao je, danima, pouke i znanja iz
Sudbinske knjige, govorei: "Ja ne patim. Ja ne patim. Ja ne patim."
inilo mu se da miravi i kosi oev pogled za stolom neprestance
vreba as da upita i kae: "Pa uradi li ti togod pametno? U golubani?"
Bjeao je oima po arenoj muemi stola dok su se njene ornamentne
krivulje, kao u prevrnutom fildanu popijene kafe, pretvarale u
udovini svijet nepostojee faune, s porukama i znaenjima od kojih
mu se stezalo nejako srce. Govorio je: "Mi smo ono to smo sami od
sebe nainili, a ne ono to je od nas nainila sudbina." Izgovarajui u
sebi premudru reenicu iz Sudbinske knjige osjeao je kako mu
nedostaje snaga potrebna da joj vjeruje, ba kao to u sebi nije nalazio
snage da logiki razlui rad sudbine od vlastitog rada na postanku onog
to treba da se zove ljudsko bie: "Zar moja sudbina i ja nismo jedno
te isto?" "Sve e mi biti jasnije" mislio je "kada sve postane
prolost."

Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog
Dnevnika, Sabahudin e pomisliti kako prolost zapravo i ne postoji u
vremenu: "Moja prolost to sam ja!", zapisae u svakodnevni koni
rokovnik, uvjeren da mu za pravo daje vazdanji ig u trbuhu pri
pomisli i sjeanju na gusto ljeto ezdesetdruge. "Moja prolost to sam
ja."

Naao je Sabahudin tada da samospoznaji najlakim putem vodi samo
sjeanje i misao o vlastitome sjeanju. Bilo mu je jasno: pria koja
pukne u Patkama, pukla je i na Kovaima. Pria koja pukne na
Kovaima, pukla je i u Domu kulture. A da pukne u Domu, a ne doe
do upravnikovih uiju bilo je nemogue. Nije se udio, tih dana,
upravnikovom pitanju, udio se svojim odgovorima. Upravnik ga je
pozvao u kancelariju i okrenut leima, s pogledom kroz mutno jesenje
staklo, govorio:

I skona ta svinjarija?

To nije svinjarija.

Je li skonalo, pitam?

Gotovo je.

To je dobro, Dino.

To nije dobro, drue upravnie.

Da zna da sam se brinuo.

Folirate, drue upravnie...

I Sabahudin pamti da se upravnik okrenuo, s brinim licem roditelja,
pogledom obojivi Sabahudinove obraze vrelim rumenilom stida.

Ti i ne zna ta je moglo biti.

Bolje da pucnemo koju partiju, drue upravnie...

Moe, ali na petnaest, dekec...

Nizali su se tako prvi jesenji dani nakon Sabahudinove (i Doline, nadao
se Sabahudin) paklene noi, i njegov se ivot polako selio sa sunanih
strmih baarijskih sokaka niz trgovaki mete Saraa, pored
Katedrale, do tamne zgrade debelih zidova iji su dini i opirni naziv
Prva klasina gimnazija aka usta s naroitom nasladom kratila u
jednostavno i kratko: Bastilja. Sabahudin je, ne govorei nikome nita,
meu kolske drugare doao s osjeanjem nadmoi i inilo mu se,
svakoga trenutka, kako na njegovome licu sve pie i kako to sasvim
lako moe proitati svaki onaj koji zna itati znakove ljudskog lica. Ali
takvih kao da meu Sabahudinovim kolskim drugarima nije bilo.
Vraao se kui, pod silne rentgen-zrake oevog pogleda, spreman na
trpnju to mu zadaje oeva utnja u kojoj stanuje neizgovoreno pitanje.


Svakog dana u svakom pogledu sve vie napredujem

Boravei polovicu dana meu tekim zidovima Bastilje Sabahudin je, u
zao as, povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Uinilo mu se da
moe sada, kada je sve prolost, slobodno eprkati po truplu minulih
jadovitih dogaaja podvrgavajui tako svoju novu, okorjelu duu
onome to je u Dnevniku nazivao svirepom autoanalizom. Bez jasne
svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je
nainjene geste i izgovorene rijei, obilazio mjesta upisana u reljefni
atlas ljetonjeg bola. Sve strahujui da ga ko ne vidi ispuio je est
"Morava", dok mu je u uhu odzvanjala beznadeno naivna Dolina
reenica: "A gdje je Milano?" utao je celofan meu Sabahudinovim
prstima, i on je nastavljao razgovor sa Doli letei dalekim beskrajnim
meuzvjezdanim prostorima u kojima su glasovi odzvanjali
hiljadostruko: "Milaano ti jeee u Itaaa-lijiiiii... Ovo je
Andromedaaaaa..."

Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nian,
uinilo da dolje, kod ringipila vidi intora i Doli Bel, kako kaska iza
njegovih irokih lea, nasmijana. Poslije e Sabahudin rekonstruisati
stvarnu sliku toga asa: na tvrdom cirku Hitlerovog igralita majstori
su pakovali ringipil, sortirajui istorodne daske i grede u zasebne
gomile, namatajui beskrajne ice instalacija na goleme drvene
mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi mreasti
krug zvunika, glasovi to su se povremeno uli stizali su odozdo, iz
uskomeanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" "Ne tako, hajvanu..."
"Gornju, gornju, gornju kad ti kaem..."

Sabahudin se ne sjea kad je poela kia. Pamti da mu se niz lice
slijevala estoka gusta tenost od koje mu je bilo prijatno i lijepo:
pridodavao je toj tenosti i svoje one luevine i inilo mu se da u tome
mijeanju nebeskih i njegovih suza ima neega uzvienog. Majstori su i
dalje, nimalo uzvieno, pakovali ringipilsku ruevinu i toj se slici
raspadanja i ponovnog sabiranja predavala cijela njegova skorena dua.
Pamti da je, u neka doba, osjetio opominjuu mokrinu pod sobom i da
je, toga asa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se, meutim, nije
odazivalo modanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao da sjedi vie
ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako
on ini isto to je, onomad, na tunom faletikom izletu, inio otac i
kako u tome mora biti neega runog.

Nikako se, dakle, nije dalo da skona Sabahudinovo herojsko ljeto
ezdeset druge. Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko
Sabahudinove postelje: u njegovom sjeanju ostalo je izdueno oevo
lice nad krevetom, smotani tanki pekir u oevim rukama, vrelina
zagrijanog crijepa pod pekirom. Sabahudin ne zna da li je sa time u
vezi njegova svagdanja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po
vlastitom uvjerenju, sasvim muki podnosio strane, halucinatne
sate bolne upale uha. Pamti kako je, u tekoj vatri vruice, odagnavao
od sebe runu misao o tome kako tek bolest u kuu Zoljevih unosi
sklad. Evo, iz Kerimove ruke iste one to ga je tukla za svaku
popuenu cigaretu u Sabahudinovo uho, iz zagrijane kaiice,
slijevaju se vrue kapi zejtina i on prati njihov spori tok kroz bolne
zapuene une kanale. Viestruko se umnoavaju glasovi pored postelje
i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo izgovara otac? Ili
ja ovo sanjam? Buncam li?

Je li bila lijepa?

Jeste, bila je strano lijepa...

U bolesnom sluhu iri se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome
prostoru zvoni metal beskonanog niza brojeva od kojih je svaki
zasebno ljudsko bie i javlja se drukijim glasom i estinom:
DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN! STOTRIDESET I
DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje
komarne slike i zvuci, odmotava se cio film ljetnje nesree od samoga
poetka: Sabahudin u vruici vidi na kaldrmi rasutu sitnje iz Doline
zguvane tane, smrskane komadie biveg okruglog ogledalca, vidi
nateklu modricu intorove lijeve jagodice, arkastu putanju Rasimovog
nedopuenog ika, uje Dolin glas i jecaj: "Bracikaaa! Bracika!" U taj
se komar na trenutke useljava oev nestvarni glas i Sabahudin uje
sebe kako odgovara:

Jesi li ti hipnotisao ono u upi?

Tata, nemoj se alit, ja sam bolestan...

Ozbiljno pitam. Jesi li ta radio!

Kako misli, tata?

ulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!

Jesam. Onako. U usta!

ta u usta?

Ljubili se.

Aaa to je dobro. Kako ti se zvala?

Doli Bel.

Sjea li se kako izgleda!

Sjeam, tata.

To je dobro. Treba da se sjea. Nema nita bez sjeanja.

Nikada Sabahudin, potonjih godina, nee odgonetnuti ta je u tim
danima vruice bilo stvarno izgovoreno, a ta se zbivalo u njegovom
bolesnom sluhu. Siguran je da je naglas izgovorio reenicu: MUZIKA
JE JAK IZUM do koje je doao netom minule bolne noi, u asu
ozarenja shvativi da je stvorio novu reenicu koja se, sa istim
smislom, moe proitati i unatrag: MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je
kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti
da je u tome asu otvorio oi i pogledom zovnuo Kerima:

Moe se itati i unatrag!

Tata, on bunca!

Ne buncam. Moe se itati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi
olovku!

Pobijedio je tako Sabahudin svoju nenadnu, a tako nunu,
septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i
zdravlja. Upisujui u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti,
njen tok, ishod i kraj, sam se na asak dvoumio hoe li, ili nee,
stranicu Dnevnika zavriti pobjedonosnom reenicom:
"Svakoga dana u svakom pagledu sve vie napredujem." Niz prozorsko
staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kia zaklanjajui
zastorom prskajuih kapi vidik na Halilbaia cestu i Sabahudin
shvati da je ljeto konano, konano, zbilja prolo, i da je iz toga ljeta
iziao jedan novi, drukiji, pametniji i jai Sabahudin Zolj ija ruka,
evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosenu,
nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE
VIE NAPREDUJEM.




BILJEKA O PISCU

ABDULAH SIDRAN (1944, Sarajevo) pie poeziju, prozu i filmske
scenarije.

Osnovnu kolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohaao je u Sarajevu.
U knjievnosti se javio sredinom sedamdesetih godina. Vaniji
pjesniki naslovi: ahbaza (1970), Kost i meso (1976), Sarajevska
zbirka (1979), Bolest od due (1988), Sarajevski tabui (1993). Za svoje
pjesnike knjige nagraivan je najznaajnijim knjievnim i drutvenim
priznanjima (estoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godinja nagrada
Udruenja knjievnika BiH, Godinja nagrada izdavakog preduzea
"Svjetlost", Zmajeva nagrada, itd.)

Njegova knjiga Sarajevski tabut, objavljena u ratu, nagraena je
izuzetnim priznanjem Nagradom slobode PEN-centra Francuske
(prethodni laureati: Solenjicin, Saharov, Havel).

Izbori iz njegove poezije, u prijevodu na njemaki, francuski i
italijanski objavljeni su u Austriji, Francuskoj i Italiji (Insel bin ich, im
Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za
italijansko, dvojezino izdanje, dobio je nagradu "Premio letterario
1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo".

Abdulah Sidran je jedan od najznaajnijih filmskih autora (scenarista)
u eks-jugoslovenskoj kinematografiji (Sjea li se Doli Bel, Otac na
slubenom putu reditelja Emira Kusturice, Kuduz Ademira Kenovia,
itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Prole godine objavio je dramu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce,
koja je takoe doivjela znaajan uspjeh.

lan je Akademije nauka i umjetnosti BiH te majstorski kandidat u
ahu.

ivi u Sarajevu.