Slobodan Vukidevid

Filozofski fakultet
Nikid
Izvorni nauni lanak
UDK: 316.7
Primljeno: 28.10.1999.
PROGRES U KONTEKSTU SOCIOLOKOG ZNAENJA VREMENA
Prilog sociologiji vremena
*

Progress in the Context of the Sociological Meaning of Time
A Contribution to the Sociology of Time
ABSTRACT The paper regards the problem of temporal determination of an individuals social being and
that of his community. Sociological view of time takes into account two important issues: 1) creation of
the world, 2) providing sense and meaning to the world. These two issues make important parts of the
present, past and future and, finally, of their sublimation. This leads towards a notion of time as a
sociological category from the ontic and the ontological point of view here is the theoretical basis for
typological identification, understanding, interpreting and explaining of the importance and meaning of
time. The individual and the community assert their identity and direct their actions through the
importance and meaning that they give to time. If this is a direction towards realization of fundamental
human values, it is of a progressive nature.
KEY WORDS sociological ontics, sociological ontology, identity, sociological meaning and importance of
time, progress.

APSTRAKT U radu se razmatra problem vremenske odreenosti drutvenog bida ovjeka i njegove
zajednice. Socioloko razumijevanje vremena ima u vidu dva bitna momenta: 1) stvaranje svijeta i 2)
davanje smisla i znaenja svijetu. Ova dva momenta su bitni sadraji sadanjosti, prolosti i bududnosti i,
na kraju, njihove sublimiranosti. To upuduje na pojam vremena kao socioloke kategorije sa ontikog i
ontolokog stanovita to predstavlja teorijsku osnovu za tipoloku identifikaciju, razumijevanje,
tumaenje i objanjenje znaaja i znaenja vremena. ovjek i njegova zajednica afirmiu svoj identitet
kroz znaaj i zanaenje koje pridaju vremenu i usmjeravaju svoje djelovanje. Ako je to usmjerenje ka
ostvarivanju fundamentalnih ljudskih vrijednost, ono ima progresivan karakter.
KLJUNE REI: socioloka ontika, socioloka ontologija, identitet, socioloko znaenje i znaaj vremena,
progres
1. Vrijeme kao socioloka kategorija
ovjek bivstvuje kao drutveno bide, a njegovo drutveno bide nastaje sublimiranjem ukupne bioloke i
psiho-socijalne strukture pojedinca u esecijalnom ambijentu zajednice. Rezultat procesa sublimiranja je
dvostruk:
svaki elemenat doivljava izvjesnu promjenu
stvara se sasvim nova cjelina koja se ispoljava kao drutveno bide pojedinca.
Prema tome, ovjekovo bide je mogude kao bivstvovanje koje ima vremensko znaenje i znaaj za
ovjeka i njegovu zajednicu. To upuduje na naunu relevantnost rasprave o vremenu kao sociolokoj
kategoriji.
Razumijevanje vremena kao socioloke kategorije moemo zapoeti sa pretpostavkom filosofskog
diskursa (hajdegerovskog izraza) da se preko bida bitak manifestuje ne samo u razno-lik-osti nego i
vremenitosti; te da onome to jest (bide) prethode ono to je bilo i ono to de biti (Hajdeger, 1985).
Raznolikost se u stvari ispoljava kao vremenitost. Meutim, da bi individuum sebe shvatio kao
apstraktnu individuu neophodna pretpostavka je zajednica. Znai, esencijalnost ovjekova bida (ontika
odreenost) potie iz zajednice tj. struktuirane drutvene stvarnosti (ontoloka determiniranost).
Razno-lik-ost i vremenitost pojedinac dobija preko zajednice. Ni u jednom sluaju nije mogude zamisliti
(samo)identitet pojedinca bez identiteta (etnokulturnog) zajednice. Pri tome, moramo imati u vidu da
apstraktnost bida ovjeka isto je tako apstraktna kao i apstraktnost zajednice, odnosno drutva.
Neophodno je, stoga, ukazati na niz bitnih momenata totaliteta drutva (bivstvovanja bitka) i totaliteta
pojedinca (bivstvovanja bida) sa stanovita fenomena vremena to je fundamentalno pitanje povijesne
egzistencije savremenog drutva. Ovim obuhvatamo sve probleme ovjekove svakodnevnice, povijesnog
porijekla, bududnosti i na kraju samog smisla ivota. U stvari, radi se o znaaju i znaenju koje ovjek i
drutvo pridaju vremenu na osnovu ega sociologija vremena moe odgovoriti na mnoga pitanja koja se
postavljaju u savremenosti (kako da se izvuemo iz (besmislene) urbe; kako da ivimo smirenije i punije,
na nivou normalnosti ali ne banalnosti; kako izbjedi varvarstvu civilizacije; kako da razvijamo potrebu
upotrebe vremena na nain, nje-nosti, potovanja, dostojanstva; kako svemu tome da damo moralnu
dimenziju, itd.)
ovjekovo bide je vremenito ne zato to stoji u povijesti, ili, to se ostvaruje u povijesti, nego zato to
ono povijesno bivstvuje, a moe samo tako egzistirati jer je ono vremenito u temelju zajednice (svog
bitka). Svaki odnos koji se iz toga i u tome javlja je istorijski zato to nuno sadri negaciju samog tog
odnosa.
Koliko je povijesnost pojedinca vezana za zajednicu zajedniko je pitanje za socioloku ontiku i
ontologiju. Jedinstveno se mora tragati za sociolokim razumijevanjem mjesta i uloge zajednice u
odreenju bida ovjeka i odgovorom na pitanje realnosti drutva kao cjeline i svih sastavnih elemenata
njegove strukture: naroda, drave, politikog podruja, opte volje, socijalnih uslova i to u smislu
njihovog vremenskog odreenja. Naravno, injenica da fundament ovjekovog postojanja kao
vremenitosti ne moe biti jasan bez razumijevanja realiteta zajednice, i obrnuto, ne dovodi u pitanje
njegovu posebnost. Ovo se ne dovodi u pitanje ni kod mislilaca koji nastoje da vrijeme shvate kao djelo
subjekta tj. na bazi iste subjektivnosti. Po njima, mi pojam vremena ne pozajmljujemo od drutva niti
ga konstituiemo u odnosu na drutvo. Jednostavno, subjekt vrijeme ne shvata na socioloki ili
antropoloki nain. Meutim, oni ipak istiu da vrijeme ne moemo shvatiti kao djelo nekog izolovanog
subjekta, ved kao odnos, kao relaciju jednog subjekta prema drugom. Znai, vrijeme se realno javlja kao
odnos, kao relacija, to bitno i nuno orijentie djelovanje subjekta, a to upravo upuduje na pojam
vremena kao socioloke kategorije. Time se priznaje drutvena stvarnost kao vrijeme, ali se ne negira
realnost vreme-na kao ontika kategorija koja je vezana za subjekt tj. vrijeme kao djelovanje samog
subjekta. Drutveni karakter tog djelovanja znai da se ni ontiki karakter vremena ne moe razumjeti
bez sociolokog izuavanja. Pogotovo ako imamo u vidu da vrijeme obrazuje i transcendentnu
komponentu subjekta odnosno linosti. Uz to i konstatacija da vrijeme to
je subjektivnije i autentinije osnov je za radikalnije ruenje prepreka, to nam takoe potvruje
ontoloki, a ne samo ontiki karakter vremena.
Socioloko posmatranje vremena obuhvata i pitanje o smislu ovjekovog postojanja i razumijevanja
postojanja zajednice, na emu se inae uspostavlja spoj uzronog i teleolokog. (Vukidevid, 1998a).
Istaknuti momenti karakteriu vrijeme kao pretprostorno: ono nadolazi, osvetljava uzajamno pruanje tri
dimenzije vremena prolost, sadanjost i bududnost i tako omogudava prostor tj. pojavu prostora i
njegovo saznanje. Oigledno, prostor se vremenski ostvaruje kroz spoj logosnog i istorijskog. U tome je
sutina nae mogudnosti da budemo sa-Vremenom (savremeni), a ne u prostoru i vremenu, jer bi to
znailo statiko odreenje nae pozicije. Spoj logosnog i istorijskog jednako je znaajan za socioloku
ontiku i socioloku ontologiju. Logosno je u stvari smisaono osvetljavanje prostora (ono to je bilo,
ono to jeste, artikulie se iz pozicije bududnosti), pri emu se prostor uzima kao istorijsko
vrijeme. Zajednica proizvodi prostor (prostor kao svojinu zajednice) kroz vrijeme nastajanja i
postojanja same zajednice. Pojedinac kao lan zajednice takoe. U tom smislu Borhes kae Moemo
zanemariti nae miljenje o prostoru ali ne i o vremenu (Borhes, 1990: 61), a Gidens daje ubjedljivu
socioloku argumentaciju da jedan od glavnih osnova dinamizma modernosti (pored razvoja
mehanizama iskorijenjivanja i refleksivnog prisvajanja znanja) proistie iz razdvajanja vremena i
prostora pri emu se prostor utemeljuje kao nezavisan od bilo kojeg pojedinanog mesta ili regije.
Imajudi to u vidu, Gidens upuduje sociologe da polaznu taku u analizi savremenog drutva treba da
usmjere na to kako se drutveni ivot ureuje u okvirima vremena i prostora prostornog razdvajanja
umjesto ideje drutva kao sistema uokvirenog granicama (Gidens, 1998: 26, 29 i 68).
Dijalektika prolosti, sadanjosti i bududnosti, kako u sociolokoj ontici tako i u sociolokoj ontologiji,
karakterie se:
stalnim prisustvom svih dimenzija vremena;
to prisustvo nema pravilnu sukcesiju prolost, sadanjost, bududnost;
moe se govoriti o primarnosti u pojedinim fazama nekog od ovih momenata, ali o apsolutnosti ne;
sublimiranjem ovih momenata u jednu cjelinu nastaje sasvim nova realnost. (Ovaj odnos prolosti,
sadanjosti i bududnosti Hajdeger objanjava kategorijom saigre).
U ovoj dijalektici koja jeste povijesnost vremena sadrana je ne samo mogudnost nego i smisao
vremena. U ovom kontekstu moemo razumjeti Hajdegerovo tubivstvovanje kao aktivno uestvovanje u
svijetu, njegovom stvaranju i posebno kao davanje smisla i znaenja svijetu u kojem se nalazimo.
Socioloko razumijevanje vremena ovdje izdvaja dva bitna momenta: stvaranje svijeta i davanje smisla i
znaenja svijetu, dva momenta koji su bitni sadraj prolosti, sadanjosti i bududnosti i, na kraju, rezultat
njihove sublimiranosti. Oigledno proces stvaranja i davanja znaenja i znaaja ne obuhvata samo
prolost i sadanjost ved i bududnolst. Pogotovo danas kad nauna otkrida i njihova primjena igraju
prethodniku i presudnu ulogu. Socioloka ontika i socioloka ontologija tako dobijaju svoju punu
predmetnost. Posebno znaajna socioloka injenica ovdje jeste mod zapoinjanja, odnosno povijesno
izborenog poetka, koja se zasniva na fundamentu da je vrijeme uvijek u poetku. Kada imamo u vidu da
je tu uvijek prisutan spoj logosa i istorije, onda moemo prihvatiti vrijeme kao relaciju principa i
poetka (znaaj osnivakog akta u tom smislu, Ustava i sl.).
Oigledno da vremenitost drutva, drutvenih pojava i ovjeka kao drutvenog bida sociologija mora
kategorijalno razumijevati u paru egzistencije i esencije, pri emu se egzistencija javlja kao realizacija
esencije kako bi rekao Hajdeger. ovjek kao bide zajednice esenciju preuzima od zajednice:
drutvenih normi, institucija, sistema vrijednosti tj. civilizacijsko-kulturnog sklopa konstituisanog u
zajednici. Svaki pojedinac ovo preuzimanje realizuje kroz egzistenciju koja ini njegovo bivstvovanje na
individualan i neponovljiv nain. Prema tome, do potpunog poklapanja (savrenstva) egzistencije i
esencije jednostavno ne moe dodi. To otvara ne samo razliite mogudnosti u odnosu esencije i
egzistencije nego i u smjeru tog odnosa. Ovakvo odreenje vremena kao socioloke kategorije pored
postojanja ovjeka u drutvu sa-Vremenom sadri i nain na koji nam je neto dato ili na koji se sa neim
susredemo. Posebno je pitanje vremena sa stanovita preokreta u smjeru egzistencije i esencije kada se
esencija redukuje na egzistenciju: kada se ideja Slobode koja jeste duhovni izraz esencije Slobode u
drutvenoj praksi redukuje na Nu-nost. Revolucije su poinjale sa idejom slobode i na kraju zavravale
nunodu i nasiljem. Sociologija se, prema tome, mora baviti egzistencijom, i esencijom drutva,
drutvenih pojava i ovjeka da bi mogla govoriti o sociolokim kategorija-ma. Konkretno: ta je
ovjekova esencija a ta egzistencija i kako dolazi do toga da se ovjekova egzistencija pojavi kao
realizacija esencije da bi taj par mogli definisati kategorijom drutvenog bida ovjekovog. Ili, kako dolazi
do toga da se esencija toliko otui da pone predstavljati otvorenu opasnost za samu egzistenciju
ovjeka i drutva (sluaj nae sadanjosti u vidu novog svjetskog poretka i njegovih normi i sistema
vrijednosti koje namede savremenom ovjeku i drutvu). U ovom kontekstu moemo tumaiti i
povladenost sadanjice koja proizlazi iz prenagomilanih problema i neizvjesnosti koji optereduju
dananji svijet (Rankovid, 1998). Prezentizam apsolutizuje svoju mod, pravi raskid sa istorijom i ne
samo da ne zanemaruje prolost ved i bududnosti oduzima njenu prirodu svodedi je u okvire sadanjice.
2. Vrijeme identitet
Svi parametri vremena: prolost, sadanjost i bududnost i njihova sublimiranost u kontekstu prirodne
tenje ovjeka i zajednice za afirmacijom svog identiteta dobijaju specifian znaaj i znaenje. To u
svakom momentu aktualizuje tezu o ivotu sa-Vremenom (savremenost), a tipoloko identifikovanje,
razumijevanje, tumaenje i objanjenje tog znaaja i znaenja jeste prevashodni zadatak socioloke
nauke. Nijedno vremensko razdoblje ne moemo objasniti, niti u njemu pronadi klicu progresivnog
razvoja bez ovog spoja svih dimenzija vremena i fenomena identiteta to ukljuuje i prostor kao posebnu
dimenziju vremena. Njihova dijalektika ini ontoloku i ontiku osnovu koja sociolokom identifikacijom,
razumijevanjem i tumaenjem daje realnu pretpostavku ne samo za dijagnozu postojedeg stanja nego i
za scenario nastupajudih kretanja, kako na globalnom tako i na nivou konkretnih drutava i podruja
primjenom razliitih sociolokih pristupa: svjetsko-sistemskog; svjetsko-istorijskog; makro-istorijskog i
mikro-istorijskog.
Kao pretpostavke to izglednijeg scenarija mnoga pitanja se postavljaju, a naroito:
ta je sutina globalnih drutvenih kretanja, ta je u njima progresivno, a ta predstavlja civilizacijsko
varvarstvo?
Kako u okviru globalnih drutvenih kretanja ostvariti etno-kulturni indentitet na nain koji afirmie
sutinu ovjekovog bida i njegovo jedinstvo sa uom i irom zajednicom, znai prirodnu vezu ontikog i
ontolokog;
Koliko postojede dravne granice predstavljaju odrive okvire u prvom i drugom sluaju tj. koliko na sa-
Vremen nain omogudavaju smisaon i human, te progresivan razvoj trans-dravnih fenomena u skladu
sa optim, ali i sa specifinim etno-kulturnim vrijednostima. Koliko je sa tog stanovita odriva teza o
nepromenljivosti granica, jer nacionalna drava postaje isuvie mala za velike ivotne probleme, a
isuvie velika za male ivotne probleme (Gidens, 1998: 70) ipak nastanak svjetske drave nema veliki
broj pristalica za razliku od poetka ovog vijeka. Umjesto toga govori se o svjetskoj vladi koja bi imala
ulogu kooperativnog faktora u formulisanju globalne politike, a ne stvaranja neke super-drave;
Kako racionalno i humano odgovoriti na oigledne tendencije stvaranja etniki istih podruja koje su u
sve otvorenijem sukobu sa postojedim multi-etnikim i multi-kulturalnim strukturama savremenih
drutava.
isti je privid da je realitet svjetskog drutva najvie dostignut u ekonomiji. Takoe, futuristika
predvianja o ostvarenju svjetskog drutva kroz obrazovanje svjetske ekonomije, kosmopolitizaciju i
internacionalizaciju kulture, drutvenih institucija i drutvenih pokreta, novih elemenata kolektivne
svijesti i usmjeravanja u svjetskim razmjerama i slino, predstavljaju nerealne utopije jer
zanemaruju znaaj i znaenje (za ovjeka i drutvo) identiteta (pojedinaca i etno-kulturnih zajednica). U
tom smislu, Gidens istie: inioci koji su prethodno pomenuti pretpostavljaju homogenost interesa i
ciljeva, a to je neto to nipoto nije dato kad je re o oveanstvu kao celini (Gidens, 1998: 147).
Realitet svjetskog ovjeka i svjetskog drutva je u potrebi i potrazi za (samo)identitetom. U tome je
ne samo istina sutine savremenog ovjeka i drutva nego i smisao njihovog postojanja. Taj realitet ne
znai apsolutizaciju (samo)identiteta ali znai njegovu genetiku izvornost i postojanost. Bez identiteta
gubi svoj smisao ovjek pojedinac i posebne zajednice kao podstrukture drutva, a time i drutvo kao
cjelina. Kroz identitet ispoljava se vrijeme kao dar vjenosti (Vilijam Blejk veliki engleski mistiar),
bilo da se radi o pojedincu bilo o zajednici. Ostvarenje svjetskog drutva kao planetarnog totalitarizma
uguilo bi pojedinca i posebne zajednice, a time i samo drutvo i logos njegovog postojanja i spoja sa
istorijom i prirodom. Takvo svjetsko drutvo znailo bi ostvarenje vjenosti, a to znai konanu
dovrenost tj. nemogudnost sukcesivnog ostvarivanja pojedinaca i zajednica, svoenje njihovog logosa
smisla unutar samih sebe, jednostavno njihovo guenje kao subjekata. Zbog toga ovakav koncept
svjetskog drutva dirigovan iz jednog centra (Amerika) oznaavamo kao nerealnu apsurdnu utopiju,
iluziju, u kojoj utopijsko prelazi u utopistiko, a ne u istorijsko. Prelazak utopijskog u istorijsko moe
obezbijediti samo onaj koncept drutva koji uzima drutvo kao svjetsku cjelinu koja permanentno
ostavlja mogudnosti za ostvarivanje identiteta pojedinaca i njihovih (etno-kulturnih) zajednica.
Upravo zato to danas ekonomija dominantno pravi spoj meu ljudima i drutvima katastrofino jaaju u
savremenom drutvu vjetake barijere izmeu ovjeka i prirode. Priroda je stvar koju treba to prije
osvojiti, podrediti sebi, uiniti je tako van-Vremenom tj. ovjekovjeiti je logika je dananjice koja je ved
dovela do ekoloke katastrofe. Nijesmo jo uvijek svjesni da je u prirodi sve sa-Vremenom, te da de
ovjek prije sebe unititi nego ukinuti ovaj princip postojanja Prirode. Naruavanje ovog principa od
strane ovjeka znai pokoravanje prirode, ali, jo vie i jo traginije, pokoravanje samog sebe. Upravo
zato to je Priroda vremena, to se ostvaruje sukcesivno, a ne odjednom, ovjek moe opstati na taj
nain i biti sa- Vremenom.
Na ovom principu moramo posmatrati i rad kao primarnu ljudsku djelatnost. To znai da se radi o
kategoriji rada kao uoptenoj logikoj formi odravanja uzajamnog djelovanja drutva i prirode, ovjeka i
drutva, kroz istorijsku genezu materijalno-predmetne sredine i socioantropogeneze (Drjahlov i dr.
1997: 130).
Drutvena svrsishodnost se mora traiti na planu cjeline odnosa ovjeka, prirode i drutva
permanentnim spajanjem logosa i istorije bez naruavanja prirode bilo kojeg od ovih elemenata.
Nepotovanje ovog principa najoiglednije je u stvaranju svjetskog drutva na taj nain to je svijet
postao masovan, to nuno proizvodi sutinski zamor. Masovnost potiskuje indentitet i
fundamentalne vrijednsoti kao njegovu sutinu, a to nuno raa sutinski zamor. Naravno, fenomen
identiteta se ne moe socioloki razumijevati, tumaiti i objasniti samo kao zatvorena ved i kao otvorena
struktura. Kao zatvoreni sistem identitet moe uvijek da se kao podstruktura uklopi u nove, ire
strukture, ali mu zatvorenost obezbjeuje samostalnost i unutranje mogudnosti (Pijae, 1979: 14).
Neprekidna otvorenost prema spoljanjoj sredini se odrava na bazi funkcionalne korisnosti ili
vrijednosti elemenata koji odravaju neprekidnost ciklusa. Naravno, zatvorenost i otvorenost mogu
imati karakter regresije, dekadentnosti, statinosti ili progresivnosti. Progresivna vrijednost pojedinih
elemenata se procjenjuje na bazi kvalitativnog posredovanja u proizvoenju i odravanju dinamikog
karaktera strukture odreenog drutva koji je usmjeren ka ostvarivanju fundamentalnih ljudskih
vrijednosti. To znai da i svi spoljni elementi koji znae kvalitativno posredovanje u odravanju i razvoju
identiteta pojedinca i zajednice imaju progresivnu ulogu. Na toj relaciji treba razumijevati isprepletenost
lokalnog i globalnog u savremenom drutvu.
U ovom kontekstu moemo posmatrati suprotstavljenost postmodernizma koji sve uzima u pluralu,
diferencirano i separatno, i kulturnih integralista koji svoje stanovite temelje na zajednikoj
ovjenosti. Snane tendencije u savremenom svijetu u pravcu potrage za vlastitim indentitetom
eksplicitno osporavaju kulturnu integraciju na bazi unifikacije, uniformnosti, glajhaltovanja, asimilacije.
Naa zajednika ovjenost jeste upravo u tome da se afirmiemo kao subjekti pojedinano i
etnokulturne zajednice takoe kao subjekti. Mondijalizacija kao trajan proces ima smisla jedino kao
povezivanje razliitih prolosti, sadanjosti i bududnosti i, naravno, rezultata koje je to povezivanje dalo i
daje. Socioloki posmatrano, jedino na taj nain imamo mondijalizaciju kao realnu utopiju koja je u
permanentnoj mogudnosti da njeno utopijsko pree u istorijsko. Inae, mondijalizacija kao totalno
utapanje u svjetski sistem jeste nerealna utopija sa apokaliptikim krajem.
O mondijalizmu u vidu novog svjetskog poretka dovoljno govori injenica da se on istorijski konstituie
i dograuje preteno pomodu represivnih sredstava, ratovima, metodima kolonijalizma u vidu
neokolonijalizma i sl. U vrijeme bipolarnog svjetskog poretka osnov mu je bila blokovska konfrontacija
a poslije kraha socijalistikih drutvenih sistema stvara se jedini centar svjetske modi (Amerika), naravno,
bez demokratske kontrole (spoljne i unutranje). Istina, ne treba zanemariti ni znaaj tokova
multipolarizacije koji su sve oigledniji u savremenom svijetu, ali to ne dovodi u pitanje karakter i tenje
novog svjetskog poretka (Rankovid, 1998).
Brojni pokreti za autonomijom irom svijeta predstavljaju otvoreni otpor monopolu novog svjetskog
poretka i uopte rjeavanju odnosa na bazi dominacije u postojedim dravnim okvirima. Na alost, ovi
pokreti su opteredeni separatizmom koji nije nita manje opasan od dominacije i monopola.
Separatizam do sada nikak-va dobra nije doneo, samo je nagomilao niz sloenih problema (Rankovid,
1995:100).
Postsocijalizam je izuzetno optereden ovim problemom. Na Balkanu to dobija toliko specifinu formu da
ga neki autori oznaavaju kao postsocijalistiku balkanizaciju a Jugoslaviju kao jugoslovenski
tribalizam. Uglavnom, dolo je do paradoksalne situacije socijalistikog kapitalizma, to znai veoma
nedefinisanog stanja. Nita nije dobilo snagu Osnivakog akta koji bi oznaavao sutinsku
vezu Principa i Novog poetka. Naravno, da takva situacija nuno reprodukuje kolektivni zamor i svijest o
smutnim vremenima sa jakim osjedajem besperspektivnosti u kojoj nove politike elite mogu da rade
ta hode (vladajude i opozicione).
[1]

3. Progres i vrijeme
Progres ne postoji van vremena, mada svako vrijeme nije progresivno. Sledstveno tome, drutveni
razvitak kao vrijeme nije automatski i progres. Drutveni razvitak se moe kvalifikovati progresivnim ako
se odnosi na isti smjer vie povezanih drutvenih promjena s aspekta neke fundamentalne ljudske
vrijednosti. Pojam progresa u sociologiji je obino sa implikacijom promjene u duem vremenskom
periodu, ak kao itava istorijska epoha, unutar koje se promene vre u smislu ostvarenja neke
fundamentalne vrednosti ili stratekog plana (Popovid, Rankovid, 1981:138). Progres kao drutveni
razvitak, odnosno promjena obuhvata nain, pravac, vrstu, strukturu i funkcionalnu diferencijaciju vie
povezanih drutvenih promjena s obzirom na ostvarenje nekefundamentalne vrijednosti ili stratekog
plana. Drutveni progres, prema istaknutom stanovitu, ima eksplicitno vrijednosni (pozitivni)
smisao. Progres uzima i subjektivne okolnosti i agense drutvenog razvitka kao vrijednosti koje se u
duem ili kradem periodu ostvaruju. Za socioloku analizu je bitno da, iako drutveni progres obuhvata
vie vrsta drutvenih promjena, on u krajnjem iskljuuje one koje nijesu u istom pravcu pravcu
ostvarenja neke fundamentalne ljudske vrijednosti dok pojam drutvenog razvitka ne iskljuuje vie
pravaca u drutvenoj promjeni. Progres je upravo jedinstven Smjer vie pravaca drutvenog razvitka koji
znae ostvarenje neke fundamentalne ljudske vrijednosti. Parcijalni razvitak moe biti na planu
ostvarenja neke fundamentalne vrijednosti ali on ne moe parcijalno dovesti do Progresa kao cjelovitog
postignuda drutva. Parcijalni razvitak u jednoj oblasti drutva: ekonomiji, kulturi, politikom podruju,
moe se oznaiti kao progresivan, ali druge oblasti mogu imati drugaiji smjer, ili smjerove, koji de
onemoguditi Progres kao cjelovit rezultat u razvitku drutva pa i u onoj oblasti koja je inae imala
progresivan karakter. Razvoj tehnike moe biti parcijalno progresivan, a po socijalnim posljedicama i
posljedicama po prirodu degradacija. Upuduje nas to, ne na totalno prihvatanje postmodernistike ideje
o naputanju pokuaja da se vjeruje u progres kao ljudski proizvod (Liotar, 1988), ali upuduje na
prevladavanje onih ogranienosti koje sa sobom nosi antropocentrizam. Socioloko razumijevanje
progresa mora biti u kontekstu jedinstva ovjeka, zajednice (drutva) i prirode (njihove vremenitosti), a
to znai da se ne moe tretirati progres samo kao ljudski proizvod koji se odnosi samo na ljude i koji je
samo za ljude. Antropocentristikim shvatanjem progresa ved smo doli u stanje ekoloke katastrofe, do
ekonomiziranja progresa tj. do toga da se svjetsko drutvo uspostavlja skoro iskljuivo na bazi
ekonomije i sl.
Teorijsko definisanje pojmova Progresa i Vremena kao sociolokih kategorija upuduje na prirodnu vezu
progresa i pozitivne utopije. Pozitivna utopija je idealno-tipska u pogledu socijalnih uslova,
posljedica po ovjeka, drutvo i prirodu,a izgleda da se utopijsko realizuje kao istorijsko u socio-
antropolokom (soicoantropogeneza) razvitku ovjeka i razvitku drutva. Naznaena veza Progresa i
pozitivne utopije omoguduje i blagovremeno otkrivanje pojave apsurdne utopije i njenih uzroka.
Radi se, u stvari, o odgovornosti za posljedice, ili, kako Gidens kae, o neophodnosti stvaranja modela
utopijskog realizma (Gidens, 1998: 148).
Teleolokim odreenjem progres ima jedinstven smjer razvoja potrebe i motivacije, kreativnosti i
postignuda pojedinaca i zajednica, razvijenih i nerazvijenih u ostvarenju fundamentalnih ljudskih
vrijednosti i strategija na tom planu, uz iskljuivanje pravaca da se postigne mnogo po cijenu totalnog
unitenja. Naznaena te-leoloka odreenost Progresa ima filozofsku pretpostavku kontrole uma da
ne prekorai granice koje su mu date u iskustvu i, to je danas jo znaajnije (otprilike bide sve
znaajnije), ogranienja neumjerenih modi politike racionalizacije (Fuko, 1996:83).
Osnovni smjer naznaene kreativnosti jeste afirmacija svojevrsnog identiteta ovjeka, zajednice i prirode
istovremeno kao fundamentalne ljudske vrijednosti. Nema take na Zemljinoj kugli gdje se ovo pitanje ne
postavlja u ozbiljnoj formi. Nema take na Zemljinoj kugli gdje se moe govoriti o Progresu uz
istovremeno guenje ovih indentiteta.
Potreba za indentitetom ima dva bitna aspekta, dvije razliite sadrajnosti: prva je vezana za
napredovanje u samoartikulaciji u samoodreenju, ak napredovanje u samoartikulaciji ili
samoodreenju u samoj linosti. Tojnbi naglaava da u krunom kretanju drutva postoji jedan
elemenat pukog ponavljanja ali to nije zakon istovjetnosti, ved zakon razliitosti. Odreena civilizacija
de izbjedi svoje propadanje samo u sluaju ako nae pravi odgovor na samoartikulaciju (Tojnbi, 1979:
88, 200, 224). U tom smislu, Gidens istie da kritika teorija na kraju 20. vijeka mora da bude socioloki
osjetljiva i da izmeu ostalog, prizna da emancipatorske politike treba da se poveu sa politikama
ivota, ili politikama samoaktuealizacije (Gidens, 1998: 149-50).
Naravno, samoodreenje ne znai izolovanost od drugih kultura, naroda, drutava, pogotovo ne danas.
Novo organizaciono drutvo mora se zasnivati na tri komplementarna svojstva svoje organizacije:
prilagodljivosti, promjenljivosti i privremenosti (Popovid, Rankovid, 1991), koja upravo izraavaju sa-
Vremenost. Nijedan od ovih elemenata ne dovodi u pitanje cjelinu unutranje strukture i odravanja
njenog ciklusa, ali daje kvalitet otvorenosti koji obezbjeuje njenu dinamiku i opti razvoj. Miio
Miroima u knjizi Zato je Japan uspeo (Miroima, 1986) paradigmatino pokazuje kako su Japanci
iskoristili sva dostignuda Zapada za unutranji razvoj u funkciji ostvarenja prestia japanske nacije u
svijetu, uz ouvanje japanskog etosa u svim bitnim elementima. Radi se o izvanrednom spoju tradicije
i modernosti, socioloki gledano, o cjelovitom obuhvatu istorijskog razvoja koji ima u vidu sistemske, ali
i izvansistemske elemente, spoju koji ide sa-Vremenom. Nije iskljuen ni kolektivizam, ni privatna
inicijativa, ni proizvodne funkcije drave, ak i vojske, ved su zahvadeni duhom preduzetnitva i prestine
motivacije. Dobijamo neki vid takozvanog partikularistikog univerzalizma iji je progresivni karakter
sadran u jedinstvenom smjeru (partikularnog i univerzalnog) ka ostvarenju fundamentalnih ljudskih
vrijednosti. Emancipacijom svijesti i emancipacijom senzibiliteta ovog smjera stvaraju se pretpostavke da
u sebi pomirimo suprotnost koja nas ini homo-dupleksom pripadnikom nacionalne drave na jednoj i
graaninom svijeta na drugoj strani. Teorijski i metodoloki veoma preciznu i upotrebljivu skicu za
socioloko razumijevanje i izuavanje ovih odnosa daje Gidens u emi utopijskog realizma u kojoj su na
jednoj osi odnosi izmeu emancipatorskih politika i politika ivota, a na drugoj veze izmeu lokalnog i
globalnog (Gidens, 1998: 150).
Raspad socijalistikog sistema i zajednica (drava) stvorenih na bazi ovog sistema ima posledice svjetskih
razmjera, a najopasnija je apsolutizacija praktino jednog centra modi, odnosno sile i nasilja koji ne znaju
za samoogranienje. Naprotiv!
Na unutranjem planu ovaj proces rezultirao je formiranjem novih drava na bazi etnokulturnog
identiteta (od 1975. broj drava u Evropi se povedao sa 35 na 53). Tano je da je ovo pratila itava lavina
nacionalizama i separatizama sa uasnim posledicama: etniko idenje, izbjeglice, zbjegovi, meuetniki
i meureligijski sukobi, razni vidovi sankcija, do vojnih intervencija i agresija meunarodnog karaktera sa
velikom opasnodu izazivanja novog svjetskog rata, odnosno totalnog unitenja ovjeanstva (Altermatt,
1997).
Nema spora da se ne samo Progres ved bilo kakva valjana perspektiva razvoja postsocijalistikih zemalja
mora zasnivati na demokratskom poretku, a on moe funkcionisati ako se formira iznutra. Meutim, i
sama praksa postsocijalistikih zemalja ved pokazuje da usled ogromnog negativnog naslea na
politikom podruju, duhovne praznine stvorene instrumentalizacijom vrijednosti, institucija,
prenesene modi politike racionalizacije, demokratska procedura esto nije efikasna, a to znai da moe
postati i generator nestabilnosti (Vukidevid, 1998b).
ta sve ovo znai: jednostavno Progres (pa ni demokratija) ne moe izbjedi okolnostima koje ga
okruuju.
Danas je meunarodna zajednica institucionalno i funkcionalno konstituisana na principu dominacije;
Zapad kao imperija sebinosti (koji nije samo humanizam, demokratija, podjela vlasti, pravna drava
nego i genocid, kolonijalizam, nacizam, agresija, krenje ljudskih prava); nuklearna, bioloka, hemijska
sredstva; teroristi; postdmodernistiki ludaci (moj termin)
[2]
, to sve upuduje na veoma realnu
mogudnost samounitenja.
Imajudi u vidu ovakvo okruenje, Svetozar Stojanovid smatra da de ovjeanstvo morati da meri svoj
globalni progres, i odreuje smisao preostale istorije ba time to de smanjivati, ili bar nede
povedavati verovatnodu apokalipse (Stojanovid, 1999). Ovo je neprihvatljivo redukovanje pojma
Progresa. Ukoliko se progres podredi samo otporu apokaliptikim opasnostima i sredstvima ostaje u
kontekstu negativnog odreenja a to znai podreen upravo tim sredstvima i njihovoj logici.
Uostalom i sam Stojanovid pie: Razume se, u okviru te naddeterminacije i dalje demo imati ansu da
svoj ivot poboljamo nizom malih progresa, njime se oduevljavamo ali i zavaravamo (Stojanovid,
1999).
Da se ne bi zavaravali Progres moramo vezati sa fundamentalne ljudske vrijednosti kao to je sloboda, a
ona je kvalitativno prevladavanje postojedeg kroz strukturnije potrebe za slobodom kao
pozitivnim modusom ivota (Arent, 1991).
U tom smislu se ne mogu prihvatiti ni postmodernistike ideje o detotalizaciji, decentriranju, radikalnoj
dekonstrukciji, relativizaciji svih istina i svih vrijednosti. U tom sluaju ne bi imali nikakvog valjanog
orijentira za usmjeravanje drutvene promjene koja bi znaila Progres tj. ostvarenje fundamentalnih
ljudskih vrijednosti i kontrole nad vlastitom rodnom sudbinom. Bili bi jednostavno bez Orijentira koji bi
nas uputio i upudivao na opstanak sa-Vremenom. Tako nam problem Vremena ostaje nerijeiv.
Sredom rekao bi Borhes: nastavljamo i dalje da budemo nespokojni, ali takoe sredom vjerujemo u
individuu (Borhes, 1990: 1965) koja de biti sposobna da gospodari sopstvenim vremenom i da
uestvuje u upravljanju zmajevim koijama. Ali, istorija, kao to je ved pomenuto, nema teleologiju,
pa nema ni privilegovanih aktera u procesu transformacije koji su opremljeni za realizaciju vrijednosti
(Gidens, 1998: 148). To ne znai da ovjek smije da gubi vjeru u progres i u svoju mod u ostvarivanju
progresa ali osloboen antropocentrizma, bilo kojeg vida apsolutizma ili nerealnog utopizma. Svoju
zajednicu (drutvo) treba razumijevati i kao sistem drutvenih odnosa i institucija koje ih prate, ali i kao
ostvarivanje potrebe svoje generinosti. To nas upuduje i na neophodnost nae veze sa prirodom bez
ijeg udjela se ne moe govoriti o progresu niti zamisliti naa ontoloka sigurnost.
Literatura
Altermatt, Urs (1997): Etnonacionalizam u Evropi, Sarajevo: Je
Arent, Hana (1991) O revoluciji odbrana javne slobode, Beograd: Filip Vinjid
Borhes, Horhe Luis (1990) Usmeni Borhes, Beograd: Rad
Drjahlov, N. I, i dr. (1997) Sociologija rada, Nikid: Institut za filosofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u
Nikidu
Fuko, Miel (1996) Zato prouavati mod pitanja subjekta, Podgorica: Ovdje
Gidens, Entoni (1998) Posledice modernosti, Beograd: Filip Vinjid
Heidegger, Martin (1985) Bitak i vrijeme, Zagreb: Naprijed
Liotar, J. F. (1988) Postmoderno stanje, Novi Sad: Bratstvo jedinstvo
Miroima, Miio (1986) Zato je Japan uspeo?, Beograd: Rad
Pijae, an (1979) Epistemologija nauka o ovjeku, Beograd: Nolit
Popovid, Mihajlo, Rankovid Miodrag (1981) Teorije i problemi drutvenog razvija, Beograd: BIGZ
Rankovid, Miodrag (1995) Sociologija i futurologija (osnova ideje o globalnoj sociologiji), Beograd:
Institut za socioloka istraivanja Filozofskog fakulteta u Beogradu
Rankovid Miodrag (1998) Sociologija i futurologija (Knjiga druga), Beograd: Institut za socioloka
istraivanja Filozofskog fakulteta u Beogradu
Stojanovid, Svetozar (1999) Preteda apokalipsa, Beograd: Politika, 8. maj
Tojnbi, A. (1970) Istraivanje istorije (knj. I), Beograd: Prosvjeta.
Vukidevid, Slobodan (1998) Mit o nauci i obrazovanju, Nikid-Cetinje: Institut za filosofiju i sociologiju
Filozofskog fakultetu u Nikidu i Obod
Vukidevid, Slobodan (1998) Simuliranje promjene, Podgorica: Univerzitet Crne Gore Obod Cetinje



* lanak predstavlja neznatno proireni referat, podnijet na naunom skupu Socioloki aspekti
progresa i kulture, koji je u organizaciji Odsjeka za filosofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Nikidu
odran 15. i 16. maja 1999. godine.
[1] Dovoljno je navesti kao primjer Ustav SRJ iz 1992. godine. Srbija jo nije usaglasila svoj ustav sa
saveznim a vladajuda elita Crne Gore doskora je tvrdila da je Ustav SRJ iz 1992. dovoljno prostran za
ravnopravnost republika lanica i svih graana, da bi u Platformi za redefinisanje odnosa u SRJ (avgust
1999) decidno saoptila: Ustav SRJ iz 1992. godine ne moe biti osnov za uspostavljanje novih odnosa
Crne Gore i Srbije.
[2] Danas imamo apsurdnu situaciju da u visokorazvijenim drutvima, u kojima se na jednoj strani
stvara sve bogatije drutvo, na drugoj strani ovo bogato drutvo proizvodi sve depresivnijeg pojedinca.
Depresivnost dobija specifine oblike koji su dobrim dijelom rezultat haosa postmodernistike
destrukcije (razmrvljeno sebstvo, bespomodnost, ispranjenost svakodnevnog ivota, kraj etike).