DOGMATSKA ANALIZA OPROSTA

U BULI PAPE PIJA II. OTARSKOM SVETITU

Uvod

Da bismo s teoloke strane razumjeli vrijednost bule pape Pija II. upudene otarskom
svetitu glede oprosta koji se mogu zadobiti u tom svetitu, potrebno je obrazloiti oproste u
svjetlu suvremenog uiteljstva Crkve i koncilske i pokoncilske teologije, ali i u svjetlu
srednjovjekovne teologije i teolokih miljenja koja su vladala u doba prije tridentinskog
sabora, u vrijeme nastanka bule. Iz te analize proizadi de opdenita vrijednost i znaenje bule
za ovo svetite i njegovu vanost kako u vrijeme nastanka bule, tako i danas.

Teologija oprosta u suvremenoj teologiji

Dokument pape Pavla VI. Indugentiarum doctrina

Prvoga sijenja 1967. godine papa Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju
Indugentiarum doctrina koja se sastoji od dva dijela: uvodni i normativni. U uvodnom dijelu
objanjava se teologija grijeha i njegovih posljedica, te oprotenja vjene i vremenite kazne,
objanjava se nadnaravna povezanost ljudi prema Bojem naumu, navodi se ukratko povijest
razvoja oprosta, opisuje se pojam blago Crkve i dolazi se do formalne definicije oprosta te
do nekih teolokih razjanjenja. U tom uvodnom povijesno-teolokom dijelu dokumenta
nalazimo i neke pastoralne poticaje glede koritenja oprosta te prijelaz na normativni dio
preko objanjenja izvjesnih disciplinskih promjena uvedenih u Crkvenu praksu glede oprosta.
Boanski je objavljen nauk da grijesi sa sobom nose kazne to ih zadaje Boja svetost i
pravednost, a koje se moraju odraditi bilo na ovom svijetu bolima, bijedama i nesredama ovoga
ivota te iznad svega smrdu, bilo na onom svijetu kroz plamen i muke, odnosno kroz proidujude
kazne... Te su kazne nametnute prema Bojoj pravednosti i milosru za proidenje dua, u
obranu svetosti dudorednog poretka te da bi ponovno uspostavile slavu Boju u njenom punom
velianstvu. Naime, svaki grijeh proizvodi poremedaj sveopdeg poretka kojega je Bog rasporedio u
svojoj neizrecivoj mudrosti i beskrajnoj ljubavi, a proizvodi i unitenje neizmjernih dobara bilo u
odnosu na samog grenika, bilo u odnosu na ljudsku zajednicu. Grijeh je, zatim... ne samo
prekraj boanskog zakona nego i ... prezir i nepriznavanje osobnog prijateljstva izmeu Boga i
ovjeka. ...
Potrebno je, stoga, za puno oprotenje i popravak grijeha ne samo ponovno uspostaviti
prijateljstvo s Bogom putem iskrenog obradenja duha, te popraviti uvredu nanesenu njegovoj
mudrosti i dobroti, nego i ponovno uspostaviti sva osobna i drutvena dobra, kao i ona sveopdeg

poretka, koja su bila umanjena ili unitena grijehom; a ta se ponovna uspostava ima ostvariti bilo
voljnim popravkom kojeg nede biti bez kazne (muke), bilo prihvadanjem kazni ustanovljenih
pravednom i presvetom mudrodu Bojom po kojima u cijelom svijetu svijetle svetost i sjaj
njegove slave. ...
Da mogu ostati, i da u stvari esto i ostaju kazne za odsluiti ili ostaci grijeha koji se imaju
1
proistiti i nakon oprotenja krivnje, jasno pokazuje nauk o istilitu...

Svaki grijeh, prema ovom i drugim dokumentima uiteljstva Crkve, ima dvije
posljedice: vjenu (prekraj boanskog zakona i prezir i nepriznavanje osobnog prijateljstva
izmeu Boga i ovjeka) i vremenitu (poremedaj sveopdeg poretka i unitenje neizmjernih
dobara bilo u odnosu na samog grenika, bilo u odnosu na ljudsku zajednicu). Vjenu
posljedicu oprata Bog u sakramentu ispovijedi ili 'savreno raskajanom' greniku, dok se
vremenita posljedica grijeha oprata putem oprosta ili na nain da se prouzroena teta
posve nadoknadi. Naalost, ovjeku je nemogude spoznati prave dosege vremenitih
posljedica svojih zlih postupaka, a te posljedice ili tete mogu perzistirati i nakon smrti
ovjeka koji ih je prouzroio; jednako tako, postoje vemenite tete koje ovjek ni uz najbolju
volju ne moe svojim silama popraviti, premda ih moe prouzroiti (dok je ukradene
materijalne stvari, na primjer, mogude vratiti, pa ak i uvedane za neku odtetu, dotle je
posve nemogude nadoknaditi duevne patnje prouzroene silovanjem ili oivjeti ubijenoga,
ako se radi o grijehu ubojstva nevinog ovjeka). Tako, prema boanskoj pravednosti o
sveopdem poretku uspostavljenom od Boga, dok se tete prouzroene grijehom ne poprave,
vremenita krivnja, a s njom povezana i vremenita kazna ostaju na greniku koji je tete
prouzroio, a nije ih popravio. Time bi se mnogi, ako ne i svi ljudi, nali u slijepoj ulici iz koje
ne bi bilo izlaza kad ne bi intervenirala Boja ljubav i njegovo milosre.
Izmeu ljudi vlada, prema skrivenom i dobrohotnom otajstvu boanske volje, nadnaravna
solidarnost po kojoj grijeh jednoga teti drugima, kao to i svetost jednoga donosi dobrobit
drugima. ... Sm je Krist... savreniji princip, temelj i primjer ove nadnaravne solidarnosti *od
prvog Adama]. ...
Na taj se nain oituje blago Crkve. Naime, ne smije ga se smatrati kao zbroj materijalnih
dobara, akumuliranih tijekom stoljeda, nego kao neiscrpnu i beskonanu vrijednost koju Kristove
zadovoljtine i zasluge imaju kod Oca, a koje su prikazane kako bi se cijelo ovjeanstvo
oslobodilo grijeha i prispjelo do zajednitva s Ocem; to blago Crkve je sm Krist Otkupitelj u
kojem se nalaze i ive zadovoljtine i zasluge njegovog otkupljenja. K tome, ovom blagu pripada i
zaista bezmjerna, beskrajna i uvijek nova vrijednost koju pri Bogu imaju molitve i dobra djela
Blaene Djevice Marije i svih svetih koji su, slijededi Kristove tragove i po njegovoj milosti,
2
posvetili svoj ivot te dovrili poslanje povjereno im od Boga...

Vidimo da papa razvija misao o blagu Crkve kao neiscrpnoj i beskonanoj vrijednosti
koju Kristove zadovoljtine i zasluge imaju pred nebeskim Ocem, a tom blagu se pridruuje i
vrijednost dobrih djela i molitvi BDM i svih svetaca tijekom Crkvene povijesti. Iz tog skupa
dobrih djela koja su Krist, njegova Majka i svi sveti inili i jo uvijek ine (te protivtina koje su
1
2

PAVAO VI, Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, brr. 2-3, AAS 59 (1967) 5-24.
ISTO, brr. 4-5.

zasluno trpjeli i jo uvijek oni koji su u ovom ivotu trpe), moe se crpiti ono to je potrebno
kako bi se pokrila vremenita teta poinjena grijehom, te se tako uklonila vremenita krivnja i
s njom povezana kazna. Razne tete koje mnogi ljudi trpe zbog grijeha svojih blinjih, Bog
moe izravno, u ime zaslunog zagovora Spasitelja, njegove Majke ili svetaca prijatelja
Bojih, popraviti i pokriti, te trpedima tako donijeti naknadu i zadovoljtinu, dok istovremeno
onima koji su tetu prouzroili Bog tako uklanja vremenitu krivnju i kaznu; a moe i posredno
putem dobroinstava koja razni sveti, dobri i poboni ljudi ine u ime ljubavi Boje,
nadoknaditi istrpljenu tetu, te tako ukloniti s njom povezane krivnje i kazne. Da bi Bog bio
potaknut da na neki nama neshvatljiv i nepoznat nain popravi (ili popravlja) tete koje iz
grijeha nekog pojedinog grenika proizlaze, za tog dotinog grenika mora postojati snaan i
vrijedan (zasluan) zagovor. Samo veliki prijatelji Boji mogu kod Boga imati takav zagovorni
utjecaj da Bog u svojoj mudrosti, svemodi, dobroti i slobodi krene popravljati tete za nekim
tko to niim ne zasluuje ili na to nema nikakvo pravo. K tome, realno poinjena teta mora
se realno i popraviti, tj. netko taj popravak tete mora na kraju i platiti. injenje dobrih i
zaslunih djela je naporno i teko, zahtjevno i esto muno. Tako muku i napor (gotovo
bismo rekli kaznu) za popravak vremenitih teta prigodom injenja dobra podnose jedni
(sveti i poboni) u ime drugih (grenih koji to ne ele, ne znaju ili ne mogu).
U prirodnoj znanosti kao to je fizika, na primjer, mogu se vrlo tono opisati gibanja,
sudari, brzine i smjerovi estica ako je broj tih estica mali (dvije, tri ili etiri). Meutim, kod
velikog broja estica (milijardi i milijardi estica u istom promatranom prostoru), nemogude
je za svaku esticu opisati njeno gibanje, sudaranje sa susjednim esticama, brzinu i smjer
gibanja svake estice prije i nakon sudara sa susjednim esticama... iako znamo fizikalne
zakone gibanja, masu pojedinih estica i slino. Tako se od egzaktnih zakonitosti dolazi do
statistikih koje opdenito opisuju stanje promatranog: primjeri za to su tzv. plinski zakoni koji
opisuju odnose volumena, temperature i tlaka plina jer u svakodnevnim i mjerljivim
koliinama plinova (npr. jedna litra plina) postoje milijarde i milijarde molekula za koje ne
moemo znati toan poloaj, brzinu i meudjelovanje s ostalim molekulama u promatranom
uzorku. Jednako vrijedi i na podruju radioaktivnosti gdje se samo statistiki moe redi za
koliko de se vremena radioaktivno raspasti polovina atoma nekog radioaktivnog materijala,
ali koje de se tono jezgre raspasti, to se fizikalno ne moe znati niti predvidjeti. Tako i u
ovom ivotu ne moemo egzaktno pratiti niti utvrditi put i naine koje Bog koristi da bi
izravno ili posredno popravio tete proizale iz raznih ljudskih grijeha. Stoga taj popravak
teta i s tim povezano uklanjanje krivnji i kazni, moemo opisivati samo opdenito. Tako to ini
i papa kad na kraju br. 5. konstitucije Indulgentiarum doctrina pie: ...postoji zasigurno
vjeni vez ljubavi i obilna izmjena svih dobara putem kojih, zadovoljavanjem svih grijeha
cijelog otajstvenog tijela, biva umirena pravednost; Boje se milosre tako navodi na
pratanje kako bi grenici, istinski raskajani, to prije bili uvedeni u puno uivanje dobara
Boje obitelji.3

ISTO, br. 5.

Zatim se u estom broju istog dokumenta kratko naznauje povijesni razvoj oprosta u
Crkvi. Radi se uvijek o tome da se pojedini vjernici nakon pokajanja i ispovijedi te
sakramentalnog odrjeenja, na kraju putem pokore ili nekim drugim nainima posve
oslobode ostataka grijeha i njegovih posljedica: Crkva, svjesna ovih istina od svojih prvih
vremena, upozna i krenu raznim putevima kako bi plodovi boanskog otkupljenja bili
primjenjeni na pojedine vjernike i kako bi vjernici suraivali u spasenju subrade te kako bi se
tako cijelo tijelo Crkve pripravilo u pravednosti i svetosti na savreni dolazak kraljevstva
Bojeg, kad de Bog biti sve u svemu.4 U tim 'prvim vremenima', odmah nakon aspostolskog
razdoblja papa navodi da su pokornici zazivali posredovanje cijele zajednice... A i dobra
djela, posebno ona teka ljudskoj krhkosti, od prvih vremena, bijahu prikazivana Bogu za
spas grenika. Bududi da su patnje koje su muenici podnosili za vjeru i Boji zakon bile na
visokoj cijeni, pokornici su se obiavali utedi samim muenicima kako bi ih pomogle njihove
zasluge... U toj pomodi je ipak... bila cijela Crkva kao jedinstveno tijelo ujedinjeno sa svojom
glavom Kristom ta koja je davala zadovoljtinu za pojedine svoje lanove.5
Vaan korak dalje bilo je uvjerenje Crkve u razdoblju Crkvenih otaca da se djelo
spasenja postie u zajednitvu i pod autoritetom pastira. ... Biskupi su stoga, vaudi razborito
svaku stvar, ustanovljivali nain i mjeru zadovoljtine koja se morala dati, tovie
doputahu da se kanonske pokore 'otkupe' drugim djelima, koja su moda bila i laka,
prikladnija opdem dobru i prilagoenija njegovanju pobonosti, a koja su djela imali izvriti ili
sami pokornici ili ponekad drugi vjernici.6
Konani korak prema dananjim oprostima dogodio se uvoenjem vrhovnog
Crkvenog autoriteta koji djeluje vladu 'vezivanja i odrjeivanja', vladu koja je prema Mt
16,19 predana svetom Petru i njegovim nasljednicima, na podruje izvansakramentalnog
opratanja krivnji i kazni za grijehe koji su sakramentalno oproteni u ispovijedi: Postojede
uvjerenje u Crkvi da pastiri Gospodnjeg stada mogu osloboditi pojedine vjernike od ostataka
grijeha primjenom Kristovih zasluga i zasluga svetih... dovelo je do uporabe oprosta, ime se
ostvario napredak u samom nauku i disciplini Crkve... Uporaba oprosta, koja se pomalo
proirila postade u povijesti Crkve fenomen znaajnih proporcija iznad svega kad rimski
prvosvedenici ustanovie da neka djela prikladnija zajednikom dobru Crkve 'mogoe
zamijeniti cijelu pokoru' te vjernicima koji bijahu 'iskreno raskajani te ispovijedie svoje
grijehe', ali i izvrie dotina djela, podjeljivahu 'milosrem Boga svemogudega i uzdajudi se u
zasluge i autoritet apostola', a 'koristedi puninu apostolske vlasti' 'oprost njihovih grijeha ne
samo pun i obilan, nego i prepun'7.
To nas dovodi do formalne definicije oprosta koju papa iznosi u slijedeem broju
svoje apostolske konstitucije, a zatim se nastavlja s produbljenjem teologije oprosta i
njihovim smjetajem na limes izmeu sakramenata i sakramentala (blagoslovin), budui da
4

ISTO, br. 6.
ISTO, br. 6.
6
ISTO, br. 6.
7
ISTO, br. 7.
5

djeluju ex opere operantis ali i sigurno ostvaruju svoj uinak ukoliko su vjerno ispunjeni
uvjeti propisani od vrhovne crkvene vlasti.
Dakle, osmi broj apsotolske konstitucije Indulgentiarum doctrina otpoinje ovako:
Spomenuto oprotenje vremenite kazne za grijehe koji su ve oproteni glede krivnje,
vlastitim se nazivom zove 'oprost'. 8 Papa zatim nastavlja: U oprostu, naime, Crkva vrei
svoju vlast posluiteljice otkupljenja Krista Gospodina, ne samo da moli [za pojedinog
vjernika koji prima oprost] nego autoritativnom intervencijom podjeljuje pravilno
raspoloenom vjerniku blago Kristovih zadovoljtina i zadovoljtina svetih u vidu otputanja
vremenite kazne. Time papa presuuje u jednoj teolokoj raspravi koja se na pragu Drugoga
vatikanskog sabora razvila u katolikoj teologiji glede oprosta i njihove naravi (o emu e
vie rijei biti u drugom dijelu lanka). Previe labavo i subjektivistiko/intimistiko
shvaanje oprosta koje je navlailo na stranu sakramentala, papa je vratio prema granici sa
sakramentima, naglaavajui objektivistiku dimenziju oprosta (Crkva... autoritativnom
intervencijom podjeljuje blago Kristovih zadovoljtina... u vidu otputanja vremenite kazne),
iako ostaje samo moralna sigurnost u djelotvornost oprosta i stvarno postizanje potpunog
oprotenja svih vremenitih kazni kroz izraz da Crkva oprost podjeljuje pravilno
raspoloenom vjerniku, tj. kao i kod svih sakramentala, tako i kod oprosta, njegova
djelotvornost ovisi o vjeri, moralnom stanju i raspoloenju osobe koja se koristi
blagoslovinom. Ono to oproste izdie iznad svih ostalih sakramentala (blagoslova kua i
obitelji, nabonih predmeta i sl; pripadnosti raznim bratovtinama, egzorcizama i tako
redom), i stavlja ih na samu granicu sa sakramentima (ali ipak na onu stranu granice gdje se
nalaze ostali sakramentali) jest injenica da u oprostima imamo Crkvu koja vri svoju vlast
posluiteljice otkupljenja kojeg je ostvario Krist Gospodin i koja autoritativnom
intervencijom podjeljuje dotini oprost.
To je podvueno u desetom broju dokumenta koji ovdje izlaemo: Oprosti se, naime,
premda su besplatna [milosna] podjeljivanja, ipak podjeljuju bilo ivima bilo pokojnima,
iskljuivo pod odreenim uvjetima. Da bi ih se zadobilo [oproste], stvarno se trai, s jedne
strane, da su propisana [oprosna] djela ispunjena, ali s druge strane i vjernik [koji oprost trai]
mora imati traena raspoloenja [dispositiones]: da, naime, ljubi Boga i odurava grijeh, da
svoje povjerenje stavlja u Kristove zasluge i da vrsto vjeruje u veliku pomo koja mu dolazi
od zajednitva svetih.9
U ovako vanom dokumentu nalazimo i pastoralne poticaje koji su stoga osobito
vani: Sveta majka Crkva... iznova preporua svojim vjernicima da se koriste oprostima... ali
ne namjerava ni najmanje umanjiti vrijednost drugih sredstava posveenja i proienja10
kao to je sveta misa ili sakrament ispovijedi. Prednost ljubavi u kranskom ivotu
potvruju i oprosti. Oni se, naime, ne mogu zadobiti bez iskrenog obraenja i bez sjedinjenja s

ISTO, br. 8.
ISTO, br. 10.
10
ISTO, br. 11.
9

Bogom, emu se dodaje izvrenje propisanih oprosnih djela. Ouvan je, dakle, poredak
ljubavi u koji se umee oprotenje kazni zahvaljujui dijeljenju blaga Crkve.11
U posljednjem broju uvodnog dijela navode se objanjenja nekih normi koje odreuju
oproste i njihovu disciplinu i prakse u budue te razloge za neke promjene u odnosu na
postojea pravila u Crkvi glede oprosta. Vrijedno je izdvojiti: U pisanju se novih normi
posebno pazilo da se ustanovi nova mjera za djelomini oprost, da se donese prikladna
redukcija broja potpunih oprosta i da se tzv. realnim i lokalnim oprostima dade jednostavniji i
dostojniji oblik.12
Od normi iz drugog ili normativnog dijela apostolske konstitucija ovdje izdvajamo
samo dva broja:
N. 1. Oprost je opratanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe koji su ved oproteni s
obzirom na krivnju, a koji [oprost] vjernik, dostatno raspoloen i pod odreenim uvjetima,
zadobiva putem intervencije Crkve koja, kao slubenica otkupljenja, autoritativno dijeli i
primjenjuje blago Kristovih zadovoljtina i zadovoljtina svetih.
N. 7. Da bi se zadobilo potpuni oprost potrebno je uiniti djelo odbareno oprostom te ispuniti
tri uvjeta: sakramentalnu ispovijed, euharistijsku priest te molitve po nakani Svetog oca. K tome,
trai se da je iskljuena bilo koja sklonost prema grijehu, pa i lakom. Ukoliko nedostaje potpuna
dispozicija [duhovno stanje, duevno raspoloenje+ ili nisu ispunjeni gore spomenute uvjeti,
13
oprost je samo djelomian... .

Dok nam prva norma donosi jasnu definiciju oprosta, u sedmoj se normi jasno govori
kako je u stvari teko zadobiti potpuni oprost jer je neobino teko isljuiti svaku sklonost
prema grijehu, pa i lakom; ujedno, bududi da nemamo ureaja kojim bismo jasno uvtrdili tu
nutarnju dispoziciju potpunog odbacivanja grijeha i izostanka svake sklonosti prema njemu,
tako nam izmie i svaka magijska koncepcija oprosta i oni ostaju u domeni moralne
sigurnosti i ovjekova predanja Bogu koji jedini svojim Duhom Svetim moe milosno u
ovjeku ostvariti savreno prijanjanje uz Boga i odmak od svakoga grijeha, pa i lakoga.

Povijesni razvoj oprosta

U ovom drugom dijelu lanka slijedit demo povijesni razvoj oprosta od vremena prve
Crkve pa do gore iznesenog dokumenta pape Pavla VI. U njegovoj apostolskoj konstituciji
nalazimo presaeto iznijete neke elemente ili momente povijesnog razvoja pojma i prakse
oprosta u katolikoj crkvi, a za potrebe dogmatske analize bule pape Pija II. otarskom
svetitu, potreban nam je detaljan povijesni pregled razvoja oprosta, kao i teoloko poimanje
oprosta u vremenu kad je bula nastala (sredinom XV. stoljeda).

11

ISTO, br. 11.

ISTO, br. 12.
13
ISTO, Norme I, VII.
12

Od poetaka Crkve do pape Grgura I.

U ovom dijelu naega lanka oslanjat demo se uglavnom na knjigu Wilhelma

Tauwinkla: Teoloka rasprava o oprostima od II. vatikanskog koncila do danas. Nakon
prvog poglavlja posvedenog Pretpostavkama oprosta u biblijskoj objavi, autor u slijededem
poglavlju donosi Kratku povijest oprosta i otpoinje ovako:
Obino se dri da se podrijetlo i razvoj oprosta vee uz povijesni pojavak pokore i nekih s njom
povezanih elemenata. Ti se elementi ponekad smatraju dijelom povijesti oprosta. No, ovaj pristup
ima i svojih opasnosti jer se moe upasti u zamku da se oprost promatra kao jednostavni razvoj
ovih elemenata... Mi radije smatramo da su elementi pretpovijesti oprosta doprinijeli u prvom
14
redu progresivnom shvadanju da Crkva ima vlast podjeljivati oproste.

Povijest koju autor predstavlja tie se oprosta definiranog na nain koji nalazimo kod
pape Pavla VI. i koji se nije bitno mijenjao od XIV. stoljeda do danas. Ved u prvim stoljedima
biskupi skradivahu kanonsku kaznu, anticipirajudi pomirenje ili kaznu prilagoavahu
mogudnostima i duevnom raspoloenju pokornika.15 Prvi i najvaniji primjeri ove prakse su
sluajevi lapsa (posrnulih) tijekom progona krdana. Libellatici i sacrificati (oni koji su
rtvovali poganskim boanstvima) bili su mnogobrojni, a kad je proao progon, inzistirali su
da ih se ponovno primi u crkveno zajednitvo. Sabor u Kartagi 251. zakljuio je da se
liballatici mogu bre pomiriti s Crkvom. Koncili u Anciri i Nicei ponovno su ustvrdili da biskup
moe odrediti ublaenje pokore i ubrzati pomirenje prosuujudi razliite sluajeve prema
okolnostima, ivotu penitenta prije grijeha i slino.
No, mjere o kojima je ovdje rije nisu se primjenjivale samo na lapse, nego i na druge
grijehe kao to je preljub, na primjer. Razni Crkveni oci, meu kojima i Bazilije i Grgur
Nisenski, podvlae ozdravljajudu ulogu pokore to omoguduje njeno skradenje kad duhovno
stanje pokornika to pokazuje kao mogude.
Anticipirano pomirenje pokornika na poecima krdanstva postizalo se putem
zagovora to su ga iz zatvora u kojem su iekivali muenitvo slali ispovjedaoci (confessores).
Krdani koji su bili uhideni radi ispovijedanja vjere te su bili osueni na zatvor ili pogubljenje
mogli su preporuivati biskupu blagost prema grenicima. To bi se moglo smatrati prvim
primjerom oprosta u striktnom smislu te rijei jer je biskup, temeljem zasluga muenika i
ispovjedalaca i pretpostavljajudi uspjeh njihova zagovora pred Bogom, otputao pokornicima
kaznu pred Bogom zbog grijeha te je ujedno podjeljivao i pomirenje s Crkvom. Vano je

14

TAUWINKL WILHEM, La discussione teologica sulle indulgenze da Concilio Vaticano II fino ad oggi, II.
izdanje, Norderstedt 2008, str. 32.
15
ISTO, str. 34.

uoiti da zagovor muenika ne doprinosi automatski skradenju pokore. I u Rimu i u Kartagi se

inzistira na injenici da biskupu pripada prosuivati prema situaciji.16
Razvojem tarifirane pokore (VII-XI. st) dogaa se premjetanje pomirenja neposredno
nakon ispovijedi, a prije izvrenja pokornikog djela. Na taj nain postaje jasnija razlika
izmeu krivnje i kazne za grijeh. Bududi da imamo anticipirano pomirenje, pokora koja se
imala izvriti ne vidi se vie u slubi otputenja grijeha nego u vidu otputenja vremenite
kazne za grijeh uz obvezu da se zadovoljtina izvri pred Bogom. Ovom sustavu pokornikih
tarifa dodaju se sistemi ekvivalencija i komutacija. Tako je ispovjednik mogao zamijeniti
tjelesno trapljenje dobrim djelima kao to su milostinja ili hodoada. Mogla se i duga pokora
zamijeniti kradom, ali teom.
Ti otkupi (redempcije) su bili, dakle, razna djela koja su zamjenjivala kanonsku
pokoru, prema rasporedbi ispovjednika. Redempcije ili otkupi pokore su blie dananjim
oprostima: dolaze nakon pomirenja *sakramentalnog odrjeenja+ i ne sastoje se od izuzeda
od pokore, nego od zamjene, uzimajudi oblik otkupa. No, razlikuju se od oprosta jer
pretpostavljaju posebni svedenikov zahvat u svakom pojedinom sluaju, kao i odreivanje
posebnih uvjeta za pojedine sluajeve.17
Od vremena pape Grgura I. pojavljuju se tako zvane absolucije ili prevedimo
razrjeenja da ih razlikujemo od sakramentalnog odrjeenja, a te absolucije su ile u smjeru
otputanja grijeha od strane osoba koje su imale apostolsku vlast otputanja. No, od X.
stoljeda otpoinje obiaj da se razrjeenja ili absolucije podjeljuju svim vjernicima bez razlike
u nekim sveanim prigodama. Smatrane su korisnima za otputanje kazni koje su ostale za
istrpjeti pred boanskom pravdom, a k tome obnavljahu ili nastavljahu uinak pomirenja
kojeg je podjeljivao ispovjednik. Te bismo absolucije danas najlake strpali u kategoriju
posebih blagoslova koje potpomau postizanje spasenja.

Povijest oprosta nakon pape Grgura I.

Poevi od XI. stoljeda postaju ede zamjene jednog dijela pokore koja slijedi
sakramentalnu ispovijed i to dobrim djelima kao to su milostinja za gradnju crkava ili vanih
drutvenih objekata (mostova, bolnica i sl), ili dobrim djelima u naravi, tj. fizikim radom na
izgradnji dotinih objekata. Pri tome je vano razumjeti tadanju egzegezu biblijskog mjesta
Post 3,17.19a: A ovjeku [Bog] ree: "Jer si posluao glas svoje ene te jeo sa stabla s kojega
sam ti zabranio jesti rekavi: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s
trudom e se od nje hraniti svega vijeka svog! ... U znoju lica svoga kruh svoj e jesti dokle
se u zemlju ne vrati. Rad kojega ovjek obavlja nakon istonog grijeha je kazna za grijeh i
16
17

ISTO, str. 37.

ISTO, str. 39.

taj rad je uvijek trudan, muan, teak, ima konotaciju kazne, muke, patnje, boli, teine,
zahtjevnosti i slino. Kako je novac u razdoblju srednjeg vijeka kojeg ovdje promatramo ved
bio jasna mjera ljudskog rada i njegova zamjena, novac koji je radom zaraen ili steen bio je
i mjera ljudske muke, patnje, trpljenja i truda koji su povezani s dotinim radom. Novac se
mogao dati kao milostinja pa se kao milostinja u stvari davao ljudski rad tj. muka, napor, trud
i trpljenje povezani s tim radom. Nadalje, kako je rad opdenito dran kaznom, tako je i
milostinja utjelovljivala neku vrstu kazne, te je na taj nain mogla biti otkupljena. O
milostinji, kao hvalevrijednom i moralno zaslunom djelu govori ved i Sveto pismo u Tob
4,10.11: Udijeljena milostinja oslobaa od smrti i ne doputa da ode u mrak. Jer milostinja
je mio dar pred licem Svevinjega. kao i Tob 12,9: Milostinja oslobaa od smrti, ona isti
od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i ine pravednost napunit de se ivota.

Magijske aberacije i zlouporabe

Naravno, kao i svaka druga ljudska stvarnost, tako se i milostinja moe zloupotrijebiti,
ovisno o duhu u kojem se podjeljuje. Magijski duh koji eli trgovinu s boanstvom ili koji eli
manipulaciju boanstvom na temelju krivog uvjerenja da i boanstvo i ljudi i sav ostali svijet
podlijeu nekoj univerzalnoj sudbini (moi'ra) ili zakonu (LEX) kojem se moraju pokoravati (te
je samo potrebno tono prema tim univezalnim propisima ili po nitima sudbine izvriti
odreena magijska djela da bi se automatski poluio uinak), taj magijski duh iskrivljuje
smisao milostinje, kao i dobrih djela (Pavao bi rekao djela Zakona). Ukoliko ovjek zamilja
da se moe spasiti po djelima Zakona, onda je posve pogrijeio i nalik je na onu smokvu koja
se u korijenu osuila kad je Isus na njoj izvrio proroki znak rijeima: Nitko nikada vie ne
jeo s tebe! (Mk 11,14).
Uistinu, koncepcija koja je dijametralno suprotna vjeri i vjernikom odnosu ovjeka
prema Bogu (jedinom ispravnom) jest magijska koncepcija koja krede od nevjere u ljubav
Boju i nepovjerenja u Boju vjernosti i spremnost da ovjeku trajno daruje ono to je
ovjeku potrebno za vjeno blaenstvo. Kao posljedica te nevjere raa se elja da ovjek
spasi sam sebe, tj. da svojim djelima, zaslugama, modima i vjetinama, svojom snagom i
umijedem sebi priskrbi ono to mu je potrebno za spasenje, odnosno za vjeno blaenstvo. U
jednoj iskrivljenoj Starozavjetnoj ekonomiji spasenja s kojom se Isus sukobio, Bog je vien
kao Zakonodavac koji je dao Zakon tj. skup magijskih uputa ili propisa kako postidi vlastitu
pravednost, tj. spasenje ili vjeno blaenstvo. Te upute i propise de ovjek svojim silama i
zaslugama izvriti, a onda de mu Bog morati isplatiti njegov paket srede kojega de ovjek
odnijeti u svoj privatni raj i u njemu uivati svu vjenost. Kad je Isus lisnatoj smokvi bez ploda
rekao Nitko nikada vie ne jeo s tebe!, onda nije prokleo nedunu smokvu (kojoj nije ni
bilo vrijeme plodova), nego je izveo proroki znak: smokva je predstavljala tu farizejsko
saducejsku i pismoznansku iskrivljenu ekonomiju spasenja (jer se taj Isusov proroki znak

dogaa u tom kontekstu rasprava protiv takvog naina samospaavanja) i Isus je elio
uenicima putem prorokog znaka navijestiti i zorno objasniti da se nitko vie ne pokuava
tako spasiti, jer taj put samospaavanja nema ploda osuit de se iz korijena, jer mu je
korijen zao (a korijen takvog samospaavanja je nepovjerenje u ljubav Boju i kriva
koncepcija da i nad Bogom ima neka moi'ra sudbina kojoj se i on mora pokoravati a ovjek
samo mora pronadi tehnike, putove, znanja i djela da si priskrbi svoju pravednost, svoje
spasenje i svoje blaenstvo). Naprotiv, Isus navijeta da se spasenje postie samo vjerom u
njega, tj. oslanjanjem na Boga i primanjem od Boga u vjeri i povjerenju svih darova koji su
ovjeku potrebni za vjeno blaenstvo. Isus nije doao time dokinuti Zakon, nego ga
nadopuniti. ime? Duhom Svetim! Sada, u novom D/duhu, moja dobra djela nisu uzrok nego
posljedica mojeg spasenja. U staroj i iskrivljenoj ekonomiji spasenja ja sam svojim silama
vrio pravedna djela kojima sam postizao svoje spasenje. Sada, u novoj ekonomiji, spasenje,
koje je ista milost i dar od Boga, prima se kao Duh Sveti, kao svjetlo i snaga da bismo mogli
initi dobra djela. I uistinu, ako je u ovjeku Duh Sveti, onda su ovjekova dobra djela
posljedica prisutnosti boanske sile ili njegovoga spasenja. Djela su izraz ovjekove
poslunosti Duhu Svetom, izraz su potivanja Boga i zahvalnosti prema njemu. Dolasci u
crkvu, pribivanje svetoj misi, moljenje krunica, odlasci na hodoada, vrenje postova,
davanje milostinje, zadobivanje oprosta... sve se moe vriti u savlovskom farizejskom ili
magijskom duhu, a moe se vriti i u pavlovskom, vjernikom i novom duhu. Nije problem u
vjernikim stvarnostima ili djelima, nego u duhu u kojem vojek pristupa tim i svim ostalim
stvarnostima svojega ivota.
Dodatni je problem to kod milostinje, kao pokornikog djela ili kao oprosnog djela, u
tome to se novac ne stjee uvijek potenim i napornim radom te ne predstavlja uvijek mjeru
ljudskog rada, napora, truda, muke i slino; isto tako nije uvijek ljudski rad proporcionalno
vrednovan novcem, pa su esto naporniji radovi smatrani niima slabije pladeni od nekih
drugih, te mnogi ljudi nisu ni mogli tijekom ivota prikupiti mnogo novca, premda su mnogo i
naporno radili. Sve ovdje nabrojene zamke dovele su do tragine zlouporabe oprosta sa svim
posljedicama koji su poznati iz Crkvene povijesti.

Prve prave indulgencije i njihova teologija

Jedan dokument Svete stolice koji se bavi oprostima, De sacrarum indulgentiarum
recognitione, a koji je bio priprava za apostolsku konstituciju Indulgentiarum doctrina,
miljenja je da je redukcija Crkvene kazne lapsima u drevnoj Crkvi po zagovoru ispovjedalaca
ved prvi primjer oprosta. No, bududi da se ta redukcija u antici podjeljivala pojedinano, ne bi
se mogla zvati oprostom, nego pripravom za nj, bududi da je oprost uvijek dan opdenito.
U XII. stoljedu se dolazi i do teolokog promiljanja oprosta i to najprije sa skepsom
zbog raznih zlouporaba koje su se ved onda javljale. Tako Abelard odbacuje oproste

smatrajudi da ih biskupi promoviraju iz materijalnih interesa; na kraju je negirao biskupima

vlast kljueva opdenito (osim u sakramentalnoj ispovijedi) pa je zbog toga bio cenzuriran.
Nakon toga, Crkvena je praksa postala motiv da se u teologiji ipak prihvate oprosti.
Teolozi pokuavaju pomiriti legitimnost oprotenja kazne od strane Crkve s potrebom da se
zadovolji kazna za grijeh. Zakljuak je bio da se zahtijeva ekvivalentna zadovoljtina ili da tu
zadovoljtinu dade netko drugi.
Teoloki temelj koji najbolje objanjava nesrazmjer izmeu oprotene pokore i djela
propisanog da se postigne oprost je pojam blaga Crkve. Po prvi se put ovo objanjenje nalazi
kod Huga di san Caro (oko 1230), a kasnije ju je proirio Aleksandar iz Halesa. ... Grijeh je
preko mjere kanjen krvlju Kristovom kao i krvlju muenika. Ova prolivena krv je blago iji
klju ima Crkva. Na ovaj nain grijeh ne ostaje nekanjen jer su ga iskupili Krist i muenici.
Osim Krista, potrebne su i zasluge svetaca jer se uvijek radi o zamjeni zadovoljtine grenika,
a ne o pukom otputanju.18
Ovdje vidimo ono to de mnogo stoljeda kasnije biti crta razdvojnica katolike i
protestantske teologije: Bog u ispovijedi ini ovjeka svetim i pravednim, a ne proglauje ga
jednostavno takvim i ne odluuje nekim vanjskim voljnim inom da se na nj nede vie srditi.
Nije dosta nekim pravnim dekretom ili proizvoljnom odlukom nekoga proglasiti pravednim i
istim, odnosno nije dovoljno proizvoljno odrediti da netko nije vie objekt boanskog
gnjeva, nego je potrebno grenika stvoriti ili uiniti pravednim, potrebno je odnijeti grijeh
svijeta (to i ini nevini Jaganjac i to ga kota, skupo ga to kota: vlastitog ivota i patnje
koja je kraju tog ivota prethodila).
Do rjeenja problema oprosta putem blaga Crkve unutar otajstva zajednitva svetih
doli su sv. Albert Veliki, sv. Bonaventura i sv. Toma Akvinski. Oni, kad govore o blagu Crkve,
tvrde da na temelju solidarnosti izmeu udova mistinoga tijela, zasluge svetaca dopunjuju
ono to nedostaje otputenoj pokori.19 Dobro djelo, koje je poetno zadano kao zamjena za
pokoru, sad se vidi kao uvjet da bi se zadobio oprost! Novost u nauku svetoga Tome o
oprostima je u tome da nije potrebna iusta aestimatio izmeu oprosnog djela i vanosti
oprotenja. Efikasnost dolazi iskljuivo od blaga Crkve, dakle: oprosno djelo nije djelatni
uzrok nego motivirajudi uzrok oprosta. Uvoenjem nauka o blagu Crkve postaje jasno da
samo papa ili biskupi mogu propisivati ili ustanovljivati oproste, snagom jurisdikcije ili svojih
ovlasti (danas moe samo papa ustanovljivati posebne i nove oproste u nekim prigodama, a
biskupi po papinom rasporeenju mogu u svojim biskupijama unutar papine rasporedbe
konkretizirati mjesta i vremena zadobivanja oprosta: primjer za to su oprosti u jubilejskim
godinama kad na biskupa spada da u svojoj biskupiji odredi oprosne crkve i dane kad se
oprost moe zadobiti). Tako su djelitelji oprosta samo papa i biskupi u ovisnosti o papinim
odredbama (da se izrazimo rjenikom sakramentologije). Subjekti oprosta (ili korisnici
oprosta) su osobe u stanju milosti koje mogu izvriti propisano oprosno djelo.
18
19

ISTO, str. 46.

ISTO, str. 47.

U ovom razdoblju, s kraja XIII. i poetka XIV. stoljeda poinju i veliki jubileji povezani s
oprostima (Bonifacije VIII. izdaje oprost povodom 1300. godine, a onda i ostali pape svakih
pedeset ili dvadeset i pet godina).

Oprosti namijenjeni za pokojne

U XV. stoljedu slubeno dolaze prvi oprosti koji se mogu namijeniti i za pokojne, to je
bila i logina posljedica injenice da oprosti vie nisu povezani s odreenom pokorom i
osobom, nego ih mogu zadobiti svi u stanju milosti. S druge strane, teoloko promiljanje
skolastike o oprostima, dolo je do zakljuka da oprosti oprataju kaznu pred Bogom i to onu
koja bi se trebala odsluiti u ovom ivotu, a ako to nije ostvareno, onda u istilitu. Ukoliko
oprost oprata bilo koju kaznu u istilitu, onda moe i onu koju trpe due koje su ved u
istilitu, tj. oprosti se mogu namijeniti i za pokojne.
Premda su ved sv. Bonaventura i sv. Toma Akvinski nauavali da crkva moe proglasiti
oproste za pokojne, ipak njihovo donoenje poinje tek s potpunim oprostom za due u
istilitu to ga je odredio papa Siksto IV. bulom Salvator noster od 3. kolovoza 1476. Taj se
oprost mogao namijeniti ad modum suffragii, tj. kao molitva u korist pokojnika.

Od Tridenta do Pavla VI.

Tridentinski sabor se ograniio samo na to da utvrdi dvije toke definirane de fide:
Crkva je primila od Krista vlast podjeljivati oproste i upotreba oprosta je vrlo spasonosna za
krdanski puk. Pa ipak, slubeni nauk o oprostima, prema kojem je oprost u stvari oprotenje
vremenite kazne pred Bogom za grijehe koji su ved oproteni s obzirom na krivnju, crpedi pri
tom iz blaga Crkve, nije definirana dogma. No, Tridentinski sabor je poradio na tome da se
sprijee zloupotrebe oprosta i da se modernizira podjeljivanje oprosta. Nakon sabora, papa
Pijo V. je 1567. godine ukinuo sve oproste vezane za milostinju. Radi se o disciplinarnoj stvari
koja je jako vana da se dokraje zloporabe.
Od Tridentinskog sabora do apostolske konstitucije ID pape Pavla VI, razvijala se
samo praksa i disciplina oprosta. Do konstitucije ID brojenje dana u oprostu simboliki je
prisjedalo na povezanost s drevnom praksom ublaavanja stvarne pokore za grijehe. U praksi
u nae vrijeme ovo je brojenje dana zamijenjeno opdim izrazom djelominog ili parcijalnog
oprosta jer tako vie odgovara duhu vremena ali i injenici da je pokora ili zadovoljtina
zadana u sakramentu pomirenja opdenito vrlo lagana, ak i za teke grijehe (pa nema pet ili
etrdeset dana tijekom kojih bi se trebala izvravati pokora). U naem se vremenu

zadobivanje oprosta moe percipirati ne kao ublaavanje pokore, nego suprotno kao
pokorniki in koji je ponekad tei i zahtjevniji i od onog koji je zadan u ispovijedi.
K tome, u jednom dokumentu s kraja XX. stoljeda, papa Ivan Pavao II. potie
ispovjednike da pokornicima kao sakramentalnu pokoru dodijele oprosna djela.20

Bula pape Pija II. iz 1459. upuena otarskom svetitu

U ovoj se analizi oslanjamo na hrvatski prijevod papinske bule objavljen 1988. godine
u djelu dr. Mile Bogovida. Kako je hrvatski tekst vrlo kratak, donosim ga ovdje u cijelosti:
Doznali smo za crkvu Blaene Djevice Marije, nazvanu od udesa, blizu mjesta Modrua u
Krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnotvo ljudi sa svih strana zbog brojnih udesa koja
Svevinji ondje ne prestaje initi na zagovor i po zaslugama iste Djevice Majke. Tim udesima
bezbroj puta ukraenu, nai predasnici i druge crkvene osobe obdarie crkvu u prolim
vremenima raznim oprostima za sve one koji je u odreene dane posjete. A mi, potaknuti
molbama naega brata Franje, biskupa krbavskog i ljubljenog sina plemenitog Stjepana
Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, eledi da se reena crkva obasiplje dolinim
astima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobonosti i spremnije joj prue dareljivu ruku
kada uvide da su time vie ojaani plodovima nebeske milosti, ... sa svoje strane
podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam etrdesetnica na mlade nedjelje svakog
mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navjetenja, Roenja, Uznesenja i Bezgrenog zaeda
Blaene djevice Marije za sada i na sve vjekove svima koji posjete tu crkvu, iskreno se
pokaju i ispovijede te prue dareljivu ruku za obnovu i uzdravanje iste crkve. Dano u Sieni
30. oujka 1459, prve godine naega pontifikata. Papa Pijo II21.

20

Usp. Ivan Pavao II, Poruka kardinalu Williamu W. Baumu, velikom pokorniaru, od 1. IV. 2000, br. 7.
Bogovi M, Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka Zagreb 1988, str. 66. Original bule nalazi se u
Vatikanskom arhivu (Reg. lat. 499, f. 62), dok se tiskani tekst moe nai u knjizi Farlati D, Illyricum sacrum,
IV., Venetiis 1769, str. 104: Pius etc. Universis Christi fidelibus praesentes litteras inspecturis salutem etc.
Dum praecelsa meritorum insignia, quibus Regina coelorum Virgo Dei genitrix praerutilat, devotae
considerationis indagine perscrutamus, impendiis, et indulgentiarum muneribus decoremus. Dum itaque sicut
accepimus, ecclesia B. M. V. de Miraculis nuncupata, prope locum de Modrusia Corbaviensis dioecesis, ad
quam ... ob crebra, quae inibi Altissimus eiusdem Virginis et Matris precibus ac meritis in dies manifestare non
cessat, miracula innumerabiliter decorata, ac diversis indulgentiis ea[n]dem ecclesia[m] certis, anni diebus
[visi]tantibus, per Romanos Pontifices praedecessores nostros ac nonnullas alias ecclesiasticas personas
retroactis temporibus concessis, permunita censeatur. Nos igitur veneralibilis Fratris nostri Francisci Episcopi
Corbavien. ac dilecti. nobilis viri Stephani de Frangepanibus Comitis et domini eiusdem loci, petitionibus
inducti, ac cupientes ut dicta ecclesia congruis honoribus frequentetur, et ut Christi fideles ipsi eo libentius causa
devotionis confluant ad eandem et manus promptius porrigant adjutrices, quo ex hoc ibidem dono coelestis
gratiae uberius conspexerint se refectos; omnes et singulas indulgentias visitantibus ecclesiam huiusmodi, ac
ad illius reparationem et manutentionem manus adjutrices porrigentibus ac alias per supradictas, et quascunque
alias concessas, ac si de verbo ad verbum inserta forent praesentibus, per expressum habentes illasque apostolica
auctoritate confirmantes, ratificantes et approbantes, ultra concessas praedictas, de omnipotentis Dei
misericordia, ac BB. [beatorum] Petri et Pauli Apostolorum concessa auctoritate confisi omnibus et singulis
utriusque sexus Christi fidelibus vere poenitentibus et confessis, qui in singulis primis Dominicis
21

Iz ovog teksta izvlaimo slijedede elemente: papa podjeljuje ono to bismo danas
nazvali djelominim oprostom, bududi da je to teolokim rjenikom XV. stoljeda izraeno kroz
mjeru od sedam godina i sedam etrdesetnica. Naime, kad bi za neke grijehe u ispovijedi
bila odreene kanonska pokora u trajanju od sedam godina i sedam etrdesetnica, onda bi
ta pokora bila zadovoljena oprostom zadobivenim pod uvjetima navedenim u buli otarskom
svetitu.
Pronalazimo i uvjete pod kojima se podjeljuje gore spomenuti djelomini oprost: u
prvom redu tu je vrijeme u koje se oprost moe postidi: mlade *tj. prve+ nedjelje svakog
mjeseca te blagdani Svijednice, Blagovijesti, Roenja, Uznesenja i Bezgrenog zaeda BDM.
Oprosni su dani, dakle, u otarskom svetitu prve nedjelje u mjesecu i ovih pet blagdana. Tih
je pet blagdana do danas ostalo u narodu pod imenom Prva, druga, treda, etvrta i peta
svetica. Ne radi se o pet svetica, tj. o pet svetih enskih osoba, nego o pet oprosnih
blagdana kad se mogao zadobiti spomenuti oprost. Nakon bule pape Pavla VI. ionako se
djelomini oprost moe zadobiti svakim pobonim pohodom nekoj crkvi uz izmoljene
odreene molitve i druge opde uvjete koji se spominju u apostolskoj konstituciji
Indulgentiarum doctrina i u dokumentu Enchiridion indulgentiarum Apostolske pokorniarne
(4. izdanje od 16. VII. 1999).
Ostali uvjeti za zadobivanje oprosta su: posjetiti crkvu, iskreno se pokajati i
ispovijediti te udijeliti milostinju za obnovu i uzdravanje iste crkve (ili pruiti ruku
pomodnicu = manus adiutrix/adiutrices radedi fizike poslove na odravanju crkvenog
objekta). Glede iskrenog pokajanja (vere poenitentibus) o kojem pie Pijo II, radi se o
uvjetu koji i papa Pavao VI. postavlja u svojoj apostolskoj konstituciji, da ne smije biti nikakve
privrenosti grijehu, pa ni lakom, kod onoga koji trai oprost (jer oprost spada u
sakramentale koji svoju djelotvornost postiu u ovisnosti o vjeri i moralnom stanju onoga tko
ih vri i prima). Bududi da u vrijeme Pija II. nije bio obiaj este priesti (koju de uvesti tek
papa Pijo X), ostaje onda samo ispovijediti se (confessis) kao jo jedan od uvjeta za
zadobivanje oprosta. Na kraju, milostinja za obnovu i uzdravanje otarske crkve (ad illius
reparationem et conservationem pias eleemosynas ... seu manus adiutrices), uvjet je koji je
bio sasvim legitiman u XV. stoljedu, dok bi danas taj uvjet bio zamijenjen nekom molitvom na
nakanu sv. Oca ili nekom drugom pobonodu koje detaljno nabraja Enchiridion
indulgentiarum od 16. VII. 1999. Vrijedno je ovdje primijetiti da papa Pijo II. ne specificira
iznos milostinje ili druge stvari vezane uz samo darivanje za obnovu i uzdravanje crkve, pa
ne moemo govoriti da bi iskljuivo zbog bule Pija II. nastale neke eventualne zlouporabe na
tom podruju.
singulorum mensium, necnon Purificationis, Annuntiationis, Nativitatis, Assumptionis et Conceptionis
eiusdem B. M. V. festivitatum diebus a primis vesperis usque ad secundas vesperas ecclesiam praesatam
devote visitaverint annuatim, et [copiose diversarum partium...] ad illius reparationem et conservationem
pias eleemosynas erogaverint, seu manus porrexerint adjutrices: septem annos et totidem quadragenas de
injunctis eis poenitentiis misericorditer relaxamus, praesentibus perpetuis futuris temporibus duraturis.
Datum Senis anno Domini MCCCCLIX pridie Kal. April. Pontificatus nostri anno primo. Ovaj latinski tekst
kojeg donosi Daniele Farlati nije posve vjeran originalu, ima nekih isputanja i pogreki, ali je za nau svrhu
dogmatske analize u zadovoljavajuem stanju.

Zakljuak
Umjesto klasinog zakljuka moemo na ovom mjestu promotriti vanost ili vrijednost
bule Pija II. za otarsko svetite i za marijansku pobonost u ovom dijelu Hrvatske od XV.
stoljeda do danas.
U samoj buli nalazimo svjedoanstvo da se marijanska pobonost u otarskoj crkvi
proirila po modrukom kraju i prije dokumenta Pija II: Doznali smo za crkvu BDM, nazvanu
od udesa, blizu mjesta Modrua u Krbavskoj biskupiji prema kojoj hrli mnotvo ljudi sa svih
strana zbog brojnih udesa koja Svevinji ondje ne prestaje initi na zagovor i po zaslugama
iste Djevice Marije.
Papa svojim dokumentom, na temelju zamolbe biskupa krbavskog Franje i
plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara Modrua, obdaruje otarsko svetite
oprostima iz razloga da se reena crkva obasiplje dolinim astima i da vjernici radije k njoj
dolaze zbog pobonosti. Sveta stolica ima nekoliko instrumenata na raspolaganju kad eli
neku crkvu, upu i vjersko sredite posebno istaknuti, poastiti ili potaknuti vjernike da
upravo tamo hodoaste, pobonije se mole i postiu uslianja. Crkvu se moe proglasiti
svetitem, moe se ju se proglasiti bazilikom, moe ju se obdariti oprostima ili javno
proglasiti da se priznaju do tada zabiljeena udesa, te preporuiti dotinu crkvu zdravoj
pobonosti.
Svojim autoritetom papa je podupro, kroz ovako znaajan dokument kao to je bula
otarskom svetitu, ved postojedu pobonost kao i nastojanje crkvenih i civilnih vlasti onoga
vremena (biskupa Franje i kneza Stjepana Frankopana) da se glas o svetitu proiri te ugled
samog svetita poveda kako bi se umnoila pobonost prema BDM na ovim prostorima.
Otarsko svetite postalo je duhovno i marijansko svetite velikog podruja ogulinskog kraja i
zadralo je svoj status do dananjih dana. Vezanjem oprosta za marijanske blagdana eljelo
se u marijanskom svetitu potaknuti ljude na ispravnu pobonost prema Blaenoj Djevici
Mariji kako bi se i kroz taj oblik pastorala utvrdio i uvedao opdi vjerski ivot i duhovnost
krdanskog puka.
Stoga slobodno moemo zakljuiti, iz kontinuiranog, velikog i dugotrajnog dolaska
hodoasnika u otarsko svetite od XV. stoljeda do danas, osobito prigodom marijanskih
blagdana, da je bula pape Pija II. odigrala znaajnu poticajnu ulogu u utvrivanju i
unaprjeivanju vjerskog ivota i same marijanske pobonosti kod katolika ovoga kraja. Time
je postignuta svrha ovog drevnog dokumenta, a na dananjim je upraviteljima svetita da
spregu marijanskih blagdana i oprosta iskoriste u svjetlu suvremene teologije i discipline
Crkve, na napredak duhovnosti i vjere ljudi koji hodoaste Gospi od udesa.
dr. sc. eljko Blagus