Mapa britanskog taba UNPROFOR-a je pokazivala situaciju na terenu koja se uglavnom

poklapala sa mapom koja je napravljena na zahtjev srpske Skuptina, sa oznaenim optinama

koje ulaze u sastav Srpske BiH. U gotovo polovini srpskih optina oznaenih na mapi veinsko
stanovnitvo nisu bili Srbi. Rjeavanje tog problema postalo je prioritet. Optinski i regionalni
Krizni tabovi su postali odgovorni za provoenje plana koji je ukljuivao tri faze: stvaranje
nemoguih uslova pritiscima i terorom koji e prisiliti nesrbe da napuste podruje; deportovanje i
progon onih koji ne ele otii; likvidacija onih koji ostanu.
Po izvjetaju UN-a, samo u prvih ezdeset dana rata iseljeno je oko milion ljudi, a nekoliko
desetina hiljada, veinom Bonjaka, ubijeno. Pratee scene barbarstva se nisu odvijale pred
oima UNPROFOR-a ili drugih predstavnika meunarodne zajednice, to se desilo prije naeg
znaajnijeg prisustva u Bosni, bilo je zvanino opravdanje UN-a nekoliko godina kasnije za sve
to su mogli, a nisu uinili. Ipak, nisu mogli zamiriti na snimke srpskih logora u Krajini
objavljene u ljeto 1992.
Dok je Srpska pravoslavna crkva u junu 1992. za logore govorila da su zapadnjaka propaganda:
U ime Boje istine i na osnovu svjedoenja nae brae episkopa iz Bosne i Hercegovine i drugih
povjerljivih svjedoka, i objavila sa punom moralnom odgovornou da takvi kampovi nikada
nisu postojali u Srpskoj Republici BiH, vjerski poglavari u Banjoj Luci su zajedno upuivali
apele i drali dove-molitve za mir.
Posljednji zajedniki apel upuen je 23. decembra 92. nakon kojeg su banjaluki muftija Ibrahim
ef. Halilovi i katoliki biskup Franjo Komarica prekinuli kontakte sa banjalukim episkopom
Jefremom. Ratna statistika nije doputala zablude, do tada je preko sto hiljada ljudi napustilo
svoje domove u Krajini, poginuli e se godinama brojati. Zajedno sa nepoeljnima nestajalo je i
sve to podsjea na njih. U banjalukom muftijstvu u kojem je do rata ivjelo vie od dvjesto
hiljada Muslimana do kraja rata ostalo je tek est posto. Na prostoru muftijstva srueno je svih
207 damija, 16 gradskih damija i preko 40 harema, od dvadeset imama u gradu je ostao samo
jedan. Na podruju banjaluke biskupije sruena je 41 katolika crkva, svega 8 hiljada katolika
ostalo je na teritoriji biskupije, a prije rata samo u Banjoj Luci ivjelo ih je oko 30 hiljada.
Napadi na bogomolje, predstavljeni kao teroristiki akti nekontrolisanih pojedinaca, bili su akcije
naloene sa najvieg politikog vrha.
U proljee 1993. u kafani Adria sjedili su lanovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostoji i
Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se damija Ferhad pae Sokolovia, jedna od
najstarijih i najljepih damija na Balkanu. Ostoji, mirkajui oima i pokazujui glavom prema
damiji, upita Guzijana: Zato ne sruite ovu damiju?
Novinar Goran Trkulja, sluajno prisutan za stolom, upita Ostojia: Zar bi sruili 500 godina
staru damiju? Okreui au u ruci, Ostoji mirno odgovori: U Foi su letjele i starije.

Slika zapadnjake propagande: Omarska

Photo: mojprijedor.net
Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razoaran politikom svoje stranke, ubrzo naputa SDS.
Razgovor sa Ostojiem bio je samo uvertira u ono to e se desiti. Nedugo zatim, na sjednici
Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o ruenju banjalukih damija. Karadi nas je vatreno
ubjeivao u istorijsku neophodnost da se one srue, u emu ga je zduno podravao Ostoji.
Odluka je uz negodovanje tadanjeg gradonaelnika Predraga Radia ipak prola. Od trideset
devet lanova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, ak i Radi, falila su samo dva
potpisa.
Prisutne nije iznenadilo to nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio
protiv ruenja damija, nelagodnost je izazvalo to to je nedostajao potpis Radovana Karadia.
Kao i mnogo puta u slinim situacijama, Karadi je elio osigurati alibi za planirani zloin. Za
ruenje bogomolja zaduen je ef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan upljanin, izvrioci su
bili njegovi policajci koje Karadi formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja
1993. u kojem zahtijeva da Centar slubi bezbjednosti Banja Luka pojaanim patrolama titi sve
vjerske objekte u gradu i okolini od uestalih teroristikih napada.
U noi 7. maja, tano u 03.05, iz drugog pokuaja sruena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je
oteen samo dio damije, nakon ega je Radoslav Branin kritikovao graevinskog ininjera
Gaanovia zbog loeg prorauna koliine eksploziva. Definitivno ruenje Ferhadije naredne
veeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije tedjelo, od siline detonacije stradala su i
stakla na okolnim zgradama. Iste veeri sruena je i damija Arnaudija.
Banjaluki muftija Ibrahim ef. Halilovi, zateen silinom eksplozije, pomislio je da je te noi
zavreno sa banjalukim Bonjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski

policajac je pokuao da ga zaustavi. Sklanjaj mi se s puta, odbrusio je muftija. Prisjeao se

ovih dogaaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preivjelom objektu
Islamske zajednice u Banjoj Luci. Nije im se dalo da srue cijelu damiju. Na kraju su ostali
munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu.
Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali, govorio je tiho
muftija promatrajui kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija.
Episkop Jefrem se nije oglasio nakon ruenja damija, niti je vie kontaktirao muftiju Halilovia.
Zbog ruenja Ferhadije protestvovao je samo mladi banjaluki pjesnik Ljupko Rai, optinski
sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog neega samo njemu znanog,
nedugo potom, izvrio samoubistvo.

Nije se oglaavao: Episkop Jefrem

Photo: Ranko ukovi
Na poetku rata sam rekao svojoj porodici, dok god ima i jedan Musliman u Banjoj Luci, ja
moram ostati, objanjavao je muftija. Na njegovu kuu su bacali eksploziv, pokuali ga ubiti
nekoliko puta, hapsili ga. Policajci su mu govorili: ta trai ovdje, to ne ide? Mi smo
damiju poruili. Ostao je i biljeio sve to se deavalo oko njega.
Bez politikih predstavnika, muslimani i katolici su vjerske poglavare doivljavali kao jedine
branitelje, obraali im se za utjehu i hranu. Bio sam neka vrsta prizme kroz koju su se prelamale
patnje mog naroda na ovom prostoru, kazivao je muftija Halilovi. Najtee je bilo 1993. i
polovinom 1995. kada je dolo do egzodusa Srba iz Krajine. Te 1993. su sruene sve damije u
Banjoj Luci i muftijstvu, to je bila poruka da Muslimanima ovdje nema opstanka. Pred tim
vandalizmom Muslimani su bili van sebe, u udu i svjesni velike opasnosti u kojoj se nalaze. To
je mnoge pokrenulo da odu, mnogi od njih su silom otjerani.
Ibrahim ef. Halilovi je u Banju Luku doao odmah nakon zavrene Gazi Husrev-begove
medrese u Sarajevu i Filolokog fakulteta u Beogradu i volio je taj grad. Borio se da ostane u

njemu, ali nije uspio. Umro je u julu 1998. i trebao biti ukopan u haremu na mjestu gdje je nekad
bila Ferhadija.
Na dan denaze, na mjestu gdje je trebao poivati okupilo se nekoliko stotina Srba. Unitili su
pripremljeni mezar, izgazili cvijee i uz poklie poboli srpsku zastavu. Muftiju su sutradan
ukopali u haremu Gazi Husrev-begove damije u Sarajevu.
* Slijedei nastavak feljtona objavljujemo u utorak, 29. decembra