Pise:

Dr.

Sulejman

Topoljak

Svakom onom ko se bavi prouavanjem islama, bio on musliman ili ne, namee se pitanje: kakav je stav
islama u vezi sa pitanjem vlasti i drave? Da li islam u sutini, u svojim uenjima i pogledima na svijet,
zahtijeva od sljedbenika uzviene vjere, da na svojim uenjima uspostave dravu? Moda e odgovor svih
istraivaa na to pitanje u sutini biti isti, bez obzira da li su muslimani ili ne i da li ele uspostavu islamske
drave
ili
to
ne
ele.
Najvjerovatnije e se svako od njih sjetiti Medine, grada drave, gdje su muslimani osnovali prvu dravu u
najranijem periodu islama. Meutim, kako se moe opovrgnuti ta tvrdnja, time to su muslimani u toj dravi
bili veina, bili su zajednica koja je u sebi sadravala i obuhvatala druge narode. Na osnovu toga ne moe se
rei da su osnovali prvobitnu dravu zato to je to islam zahtijevao od njih. Ne uradili su to iz potrebe, zbog
situacije koja je od njih zahtijevala da urede tu zajednicu, da uspostave u nju dravne ustanove i vlast kako
bi
u
njoj
udobnije
ivjeli
i
njome
vladali.
Da bismo mogli odgovoriti na gore postavljeno pitanje, neophodno je da se obratimo na osnovne izvore
islama, Kur'an i sunnet, da bismo vidjeli da li islam trai od svojih sljedbenika uspostavljanje drave i vlasti.
Zato emo izloiti propise i norme navedenih izvora i vidjeti da li oni nalau uspostavu drave u islamu.
Prvo Posmatrajui kur'anske naredbe i zabrane da se zakljuiti da je dio naredbi i zabrana nemogue
realizovati i primijeniti bez postojanja vlasti i drave, koje e ih registrovati i primijeniti. Npr. krivino pravo i
islam nemogue je primijeniti bez postojanja drave i vlasti, i bez represivnih mjera kao to su kazne za
krau, ubistvo, prostituciju i druge erijatske kazne (hudud), kao i kriminal raznih vrsta. Sve kur'anske
naredbe nije mogue primijeniti bez postojanja drave i njenih aparata. Kako je mogue prepustiti primjenu
spomenutih naredbi pojedincima, bez sudstva i vlasti. Sve su to teke kazne. Npr. progonstvo, smrtne kazne,
odsijecanja ruke, bievanja, kamenovanja itd. Takve kazne zahtijevaju sudski proces i presudu i ne mogu se
prepustiti
volji
pojedinca.
Kur'an sadrava i razliite propise o finansijama, koji se odnose na obavezno familijarno potpomaganje, na
nasljedstvo i njegovu podjelu, na zekjat i nain njegove podjele. Nemogue je zamisliti da te propise izvrava
svako ko je duan, ako ne bi bilo vlasti koja e ih prisiliti i obavezati na izvrenje tih propisa, ako to
dobrovoljno ne urade. U tom smislu Kur'an je odredio kategorije ljudi kojima se daje zekjat. Jedna od njih su i
(sakupljai zekjata), a sakuplja u islamskoj terminologiji je slubenik, a nemogue je nazvati nekoga
slubenikom ako ne postoji drava, koja u svom ministarstvu finansija ima i sistem zekjata, gdje e ovaj
slubenik biti zaposlen i gdje e raditi i za taj svoj rad dobiti novanu nadoknadu.
U Kur'anu se nalaze i ajeti koji pozivaju na dihad, (kako bi Allahov zakon zavladao svijetom, u cilju uvanja i
zatite vjere, te odbrane i otklanjanje neprijateljstva i agresije prema muslimanima, njihovim dravama i
teritorijama, kako bi se zatitili slabi i nemoni, ene i djeca. To su pozivi i naredbe muslimanima u brojnim
ajetima
sura:
El-Bekare,
En-Nisa,
Et-Tevbe...
Brojni ajeti reguliu propise o pitanjima koje je uzrokovao dihad i borba na Allahovu putu, kao to su podjela
ratnog plijena, propisi o ratnim zarobljenicima itd. Nemogue je da Allah, d., zadui spomenutim propisima
pojedinca, zato je neophodno postojanje sistema jer nemogue je izvriti traene propise bez vlasti politikog
sistema i vladara, koji e preuzeti realizaciju datih propisa na mjestu i u vremenu koji im odgovaraju, pa e
on objaviti rat, voditi borbu, potpisati primirje, podijeliti ratni plijen i rijeiti problem ratnih zarobljenika.
Kur'an sadrava i propise i upute koji reguliu dunost vladara. Tako Uzvieni veli:
'Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji su ih dostojni povjerite i kada ljudima sudite,
da
pravedno
sudite.'
(En-Nisa,
58).
U sljedeem ajetu iste sure su navedene obaveze podanika gdje Allah, d., kae: 'O vjernici, pokoravajte
se
Allahu
i
pokoravajte
se
Poslaniku
i
predstavnicima
vaim.'
(En-Nisa,
59).
A kada doe do nesporazuma izmeu vladara i podanika, Allah, d., nareuje sljedee: 'A ako se u
neemu ne slaete, obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i onaj svijet, to vam je bolje i
za
vas
rjeenje
ljepe.'(En-Nisa,
59)
Svi ti propisi su iz krivinog , financijskog, dravnog i ustavnog prava, nelogino bi bilo propisivati ih i
zaduivati muslimana koji vjeruje da Allahova naredba znai vadib, obligatnu dunost tj. obavezno njeno
sprovoenje i veliki je grijeh ako se ne sprovede, osim ako se ne shvati da ove boanske naredbe stavljaju u
obaveznost
muslimanima
uspostavu
vlasti
i
osnivanje
drave.
Takoer, nelogino bi bilo da islam nudi ove propise dravi koja ne prizna islam, niti je uspostavljena na
islamskom
vjerovanju
i
islamskim
naelima.
Drugo Mnogi hadisi Poslanika, a.s, jasno upuuju da je politiki sistem, vlast i drava dio islama koji je

dostavljen ljudima. ak sadre i nove termine o ideji drave, koji odgovaraju novim shvatanjima u toj oblasti.
Poslanik, a.s, potvrdio je nunost ureenja grupe i zajednice, sljedeim rijeima: 'Nije dozvoljeno trojici
kada su na putu da budu bez voe', (Ahmed) a u drugoj predaji stoji: 'Kada trojica krenu na put neka
uzmu jednog za vou.' (Ebu Davud). Ibn Tejmije izvodi zakljuak iz navedenih hadisa i veli: 'Poslanik, a.s,
naredio je da se izabere voa u maloj, nestalnoj zajednici... zato je vadib uspostaviti vlast sa vjerske i
ibadetske
strane,
da
bi
se
njom
pribliavalo
Allahu,
d..'
U mnogim hadisima spominje se rije imam da bi uputila na vladara. Tako u jednom hadisu stoji: 'Voa
naroda
je
pastir
i
on
je
odgovoran
za
svoje
stado'
(Buhari
i
Muslim).
U mnogim hadisima spominje se pravedan imam, tj. pravedan vladar, kao u hadisu: 'Sedmoricu e Allah
staviti u hlad, od njih je i pravredan vladar', kao i hadis u kom stoji: 'Trojici se ne odbija dova, jedan od
njih je i pravedan vladar', kao i hadis u kom se kae: 'Jedan dan pravednog vladara bolji je od ezdeset
godina
ibadeta.'
Postoje i hadisi u kojima Poslanik, a.s, jasno stavlja u dunost muslimanima, da ive u islamskoj dravi i da
joj
daju
prisegu
na
pokornost,
tj.
bej'u
o
emu
svjedoe
sljedei
hadisi:
'Ko umre, a ne bude za vratom imao prisegu, umrijee dahilijetskom smru'. U drugom rivajetu kae
se: '...ne bude imao vladara'. Takoer, Poslanik, a.s, veli: 'Ko izae iz pokornosti (vladaru) i napusti
demat (zajednicu), njegova smrt je dahilijetska.' (Muslim.) 'Ko izae iz pokornosti svom vladaru,
doi
e
na
Sudnji
dan,
bez
ikakvih
argumenata.'
(Muslim)
Hadisi koji govore o ovom pitanju brojni su. Meutim, svi se odnose na nunost bej'e (prisege), i nunost
ivljenja u islamskoj dravi, kao i neophodnosti pokoravanja legalnom vladaru u stvarima koje u islamu nisu
zabranjene.
Tree Poslanikova praksa i postupci kao i njegovi govori i upute drugi su izvor islama. Poznato je da je on
uistinu osnovao dravu, i da je, pored toga to je bio Poslanik, bio i voa muslimana, njihov zapovjednik i
dravnik. On je postavljao slubenika i sudiju, potpisivao primirje, slao vojsku, sakupljao zekjat i ratni plijen i
dijelio ih odreenim kategorijama stanovnitva, kao to je izvravao i krivini zakon, te slao izaslanike i
delegacije
stranim
vladarima.
Svi spomenuti postupci su, bez sumnje, djela vlasti i drave. Da je islam bio odvojen od vlasti, gore
navedena djela ne bi inio Poslanik, a.s. Meutim, njegovi postupci primjer su koji treba slijediti, jer on je,
Poslanik, s.a.v.s, uzor muslimanima na svim ivotnim poljima. Zato se Ebu Bekr, kao i svaki legalan
muslimanski vladar, naziva halifom (zamjenik), jer on je naslijedio, zamijenio, Muhammeda, a.s, samo u
dravnim poslovima a ne u neem drugom, kao u poslanstvu npr. zato to je Poslanik, s.a.v.s, posljednji
poslanik i nema poslije njega poslanika. I njihovo nasljedstvo upravo se ogleda u atributu vladara muslimana,
voe
i
predsjednika
njihove
drave,
a
ne
u
nasljeivanju
poslanika.
Titule, kao to su imam, halifa i emirul mu'minin odobrene su zato da se napravi razlika izmeu islamskih
shvatanja drave i vladara, i shvatanja drave i vladara starih kraljevina drugih naroda, kao to su Perzijanci i
Rimljani, poto je znaajna razlika izmeu njihovog i islamskog shvatanja drave i vladara, to je
predstavljalo
novinu
u
dotadanjim
politikim
sistemima.
etvrto Neoklijevanje i neprotivljenje najpoznatijih ashaba da nakon Poslanikove smrti izaberu vou
muslimanima, koji e ga slijediti u spomenutom svojstvu jasan je dokaz svakom ko razuma ima; ko trezveno
gleda svojim oima vidi da je uspostavljanje drave, vlasti i vladara, nuni dio islama, bez ega islam ne
moe da opstane niti muslimani mogu biti pravi i potpuni. Poznato je da se konsenzus ashaba o nekom
vjerskom pitanju smatra dokazom i argumentom njegove legalnosti. Dovoljno je istai da je njihovo shvatanje
islama izvor muslimanima, zbog toga to su oni direktno uzeli islam od Poslanika, a.s, i iz Kur'ana koji je
objavljen njihovim jezikom i da su oni ivjeli u ambijentu objavljivanja upute, shvatanja, razumijevanja i
primjene
Kur'ana.
Peto Ko prouava islam, zapazie da su muslimanske voe i njihova ulema, od poetka islama pa sve do
danas, uvrtavale poglavlje imameta u svoja prava djela, poneko ak i u akidska. Sve to upuuje da su
muslimani u svim vremenima bili saglasni da je politika i vlast dio islama i da islam obavezuje svoje
sljedbenike
na
uspostavu
drave.
esto Pored svih jasnih i nepobitnih dokaza da je islam vjera i drava, politika i zakon, i da je
uspostavljanje drave stroga obaveza za sve muslimane, ipak, postoji odreena grupa muslimana koji sebe
nazivaju modernistima i reformatorima i koji javno nijeu ovu realnost. Za vrijeme rata pisac ovih redova lino
se uvjerio u to, kada mu je jedan od modernista rekao da se odredi prilikom pisanja i prevoenja i da jasno
razdvoji politiko od vjerskog, kao i prije nekoliko mjeseci, kada je upitao jednog od 'reformista': 'Zar nema u
islamu politike?', naljutio se i nije znao ta da odgovori. Spomenuti smatraju da islam nije nita drugo do
vjerska misija, tj. da je to samo vjerovanje ili duhovna veza izmeu ovjeka i njegovog Gospodara, zato oni

negiraju da islam ima ikakve veze sa materijalnim svijetom, sa pitanjem rata, finansija, a prije svega,
politikim pitanjima. Poznata je njihova parola: 'Vjera je jedno, a politika je neto drugo.'
Takvim vjerovatno, navedeni dokazi nisu dovoljni i nee ih uvjeriti da su politika i drava dio islama, jer e
rei da svako navodi vodu na svoj mlin. Zato emo ovdje navesti miljenja nekoliko njihovih simpatizera,
orijentalista i zapadnih istraivaa, ne bi li se uvjerili u to, jer smatram da ne mogu tvrditi da su vei
racionalisti od njih, niti da od njih vie koriste nove naune metode u svojim istraivanjima i analizama.
Dr. V. Fitzgerald veli: 'Islam nije samo religija, nego je i politiki sistem. Iako su se u posljednje vrijeme
pojavili muslimani koji sebe nazivaju modernistima, koji nastoje da razdvoje te dvije stvari, ipak je sva
islamska misao sagraena na temeljima te dvije meusobno povezane stvari. Nemogue je razdvojiti jednu
od druge.' Profesor C.A. Nallino veli: 'Muhammed je osnovao u isto vrijeme religiju i vjeru.'
Dr. Schacht veli: 'Islam je vie od religije. On takoe sadrava politike i pravne teorije. Ukratko, on je
savreni
kulturni
sistem
koji
obuhvata
i
vjeru
i
dravu.'
D.B. Macdonald veli: 'Ovdje, tj. u Medini, osnovana je prva islamska drava i postavljena su osnovna naela
islamskog
zakona.'
T. Arnold veli: 'Poslanik je u isto vrijeme bio vjerski voa i predsjednik drave.'
Profesor Gib veli: 'Nama je postalo jasno da islam nije bio samo pojedinana vjerska dogmatika, nego je
dovelo do uspostavljanja samostalne zajednice koja je imala svoje posebne zakone i sisteme.'
Sve navedene izjave vie su nego jasne: Po svakoj od njih islam je vjera i drava, emu ne treba nikakav
komentar. Vanim je napomenuti da je politiki sistem dio islama i da je to potvreno, kao to smo vidjeli,
Kur'anom, hadisom i najveim stepenom konsenzusa, tj. konsenzusom ashaba. Svaki ko bude negirao da je
politika dio islama i da je od islama, nakon to to sazna, izlazi iz islama i postaje nemuslimanom, to je
veoma opasan i klizav teren. Zato, savjet brai da se olahko ne uputaju u negiranje i potvrivanje stvari o
kojima nemaju dovoljno znanja.
Ideoloki temelji politikog sistema u islamu

Politiki sistem i drava u islamu imaju naela na kojima poivaju. Zato je neophodno, prije objanjenja tih
naela, objasniti ideoloka naela iz kojih se crpe ti politiki principi, jer su jaka garancija za njihovu
realizaciju, postojnost i opstanak daleko od strasti, ejfova i poigravanja sa njima. Zato emo se ukratko
osvrnuti na ta ideoloka naela.
1 Jednakost u ljudskosti i jednakost u pravima i obavezama

Ljudi su svi, bez obzira na nacionalnost, boju, drutveni poloaj, funkcije koje obavljaju i imetak koji
posjeduju Allahovi robovi i istog porijekla. Nema razlike meu njima u ljudskosti, u pravima i obavezama. To
je
osnovno
i
temeljno
islamsko
vjerovanje.
Na temelju tog vjerovanja vladar i njegovi podanici su u erijatu ravnopravni u pravima i obavezama i nema
nikakve prednosti jedan nad drugima, jer se odlike ogledaju u poslu, trudu, podjeli poslova i razliitosti
specijalnosti.
Takoe treba naglasiti da niko nije poteen odgovornosti. Svako je odgovoran za svoj posao. Niko nema
imunitet koji bi ga oslobodio obaveze koju mora da izvri, da ga oslobodi odgovornosti ili da ga zatiti od
posljedica zbog neizvrenja.
2 Nema apsolutne pokornosti nikome osim Allahu

Niko od ljudi, bio to pojedinac ili grupa, partija, preduzee, zajednica ne zasluuje apsolutno pokoravnje
drugih bez ikakvih ogranienja. Apsolutnu pokornost zasluuje samo Allah, Stvoritelj ljudi, nebesa i zemlje, i
niko drugi. Odnosi izmeu vladara i podanika, izmeu pojedinca i vlasti, izmeu graanina i drave ustrojen
je odnos. To je pokornost, ograniena erijatom, njegovim propisima i naelima, a nije slijepo i apsolutno
potinjavanje. Ta pokornost je ograniena propisima odreenog sistema, gdje vladar nema moi da ih
promijeni, jer je to boanski sistem, koji potpuno odgovara ljudima, i On je sudija izmeu vladara i njegovih
podanika,
kada
nastane
sukob
i
neslaganje
meu
njima.
U islamskom politikom sistemu vladar se u svojim postupcima i primjeni vlasti mora povinovati kontroli,
obraunu i prigovoru. Islamski ummet ima pravo da savjetuje vladara ili da ga razrijei dunosti, ukoliko se u
svojim postupcima i primjeni vlasti suprostavi erijatu i njegovim naelima, te u drugim prilikama koje su

odredili
islamski pravnici, kao npr. nemo vladara da
obavlja svoju funkciju, itd.
To najbolje potvruje govor prvog Poslanikovog zamjenika (halife) Ebu Bekira, koji je odrao neposredno po
preuzimanju
dunosti,
kada
je,
izmeu
ostalog,
rekao:
'Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovu Poslaniku, a kad se ne budem
pokoravao
njima,
vi
niste
duni
da
mi
se
pokorite.'
Zato islam ne priznaje vladarima nikakve privilegije, ba kao ni vjerskim uenjacima. Znai, nema stalea niti
privilegije u islamu.
3 Izvrenje a ne zakonodavstvo

Vladar u islamskom politikom sistemu ne propisuje zakone, nego samo primjenjuje Allahov zakon, koji je
predstavljen u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima, tj. sunnetu. Ako je erijat, tj. Allahov zakon predstavljen u
Kur'anu i sunnetu, u njima postoji veoma iroko polje za idtihad, u stvarima o kojima nema erijatskih
tekstova, kao i u stvarima zbog kojih su doli navedeni tekstovi ili u obliku openitih naela ili generalnih
pravila, kao i idtihad u razumijevanju i primjeni erijatskih tekstova. Meutim, takav idtihad, iako se moe
smatrati jednom vrstom zakonodavstva u granicama erijatskih naela, nije dozvoljeno vladaru da to bude
samo njegova nadlenost, nego je to i pravo strunjaka za te oblasti. Ako bi se desilo da postoji vie
miljenja o jednom pitanju, veina uleme smatra da nesuglasnost treba rijeiti urom (savjetovanjem)
savjetodavnog vijea.
4 Allahovo zastupnitvo na zemlji

U osnovi, svi ljudi su Allahovi zastupnici na zemlji, ime su i iskuani i odgovorni, zbog toga to ih je Allah
odlikovao nad ostalim stvorenjima, dajui im slobodu izbora, volju, znanje i mo. Tako su vjernici zadueni od
Allaha da primjenjuju Allahov zakon, posljednju vjeru, koja je upotpunjena, savrena i koja je derogirala sve
prethodne vjere. Zato su zadueni da ostvare poruku islama na zemlji, a da bi to ostvarili neophodno je da
uspostave islamsku dravu kako bi mogli realizovati i ostvariti svoje namjesnitvo, te time usreili cijelo
ovjeanstvo i zadobili Allahovo zadovoljstvo.
5 Bratska veza i imanski odnosi

Veza meu svim ljudima u islamu u osnovi je bratska, veza jednakosti u pokornosti Allahu, d.. Veza
ovjekova odlikovanja, koji je namjesnik na Zemlji. Veza meu muslimanima koji moraju da pripadaju
islamskoj dravi i da se povezuju s njom mora biti bratska, u vjerovanju i akidetu. Njihova veza sa islamskom
dravom i odnos prema njoj, treba da bude slobodna pripadnost akidetu i vjerovanju i objavljenom erijatu.
Ta veza nije veza plemenske pripadnosti ili nacionalistikog rasizma. Drava u islamu je drava akideta i
erijata i drava islamskog sistema. To je otvorena drava za one koji dobrovoljno odaberu da joj prpadaju;
nije drava rodnog kraja i zemlje, niti drava nacije i rase, ve drava slobodnog ljudskog izbora Allahovog
zakona za ureenje ivota onih koji ga izaberu.
6 Zatiena ast

ovjek je odlikovan i poaen samim Allahovim odreenjem. On ga je stvorio i odlikovao i udahnuo u njega
Svoga duha i podario mu svojstva kao to su mo, znanje, ivot i volju. Allah, d., veli: 'Mi smo sinove
Ademove,
doista,
odlikovali.'
(El-Isra,
70)
Na osnovu tog svojstva ovjek posjeduje prava koja niko ne smije da uzurpira i narui, ak ni on sam nema
pravo da ih omalovai i da ih se odrekne. Niko nema pravo da narui njegovu slobodu, da je ukrade i proda,
ak ni sam ovjek nema pravo da proda sebe, a kako onda da na to pravo ima neko drugi. Niko nema pravo
da promijeni Allahova stvorenja, da ih unakazi i izmrcvari. Takoe, ni sam ovjek nema pravo da uniti sebe
ili
neki
svoj
organ.
Iz ovog naela proizilaze ljudska prava i zabrane u islamu kao to su: zatita ivota, razuma, asti, zabrana
ubistva i opijanje, kanjavanja, mrcvarenja, oduzimanja slobode. Navedena prava zagarantovana su svim
ljudima
u
islamu
koji
se
nisu
ogrijeili.
Bez sumnje, ideoloki principi imaju veoma vanu ulogu da aktiviraju muslimana na politikom polju da izvri

zadau i emanet kojim ga je Allah zaduio, bez obzira bio to vladar ili podanik. Takoe, ti principi su garancija
ili unutranji regulator koji usmjerava postupke onih koji izvravaju i realizuju politiki sistem, ne
dozvoljavajui im da skrenu s puta koji je odreen erijatom, da bi se tako mogli ostvariti ciljevi sistema u
islamu,
na
nain
kako
eli
Uzvieni
Zakonodavac.
Nakon to smo, ukratko, naveli i objasnili ideoloke temelje i ope ciljeve na kojim poiva politiki sistem u
islamu, na sljedeim stranicama pokuaemo da ukratko navedemo i objasnimo temelje politikog sistema u
islamu.
Ustavna naela politikog sistema u islamu

Islam nije nametnuo odreeni politiki sistem sa svim njegovim detaljima i pojedinostima, niti je zanemario to
polje ostavljajui ga praznim, da bi ga ispunili interesi, strasti i naslijeeni lokalni obiaji. Islam je uradio neto
to je bolje od svega. Ponudio je ljudima opa naela iju vrijednost i dobrotu su potvrdila ljudska iskustva na
polju politikog ustava. Islam je, takoe, ponudio ovjeanstvu generalna pravila tokom historijskog razvoja
drave - idealne ciljeve koje je ovjeanstvo udjelo ostvariti. Islam je ostavio detalje i pojedinosti, kao i
politiku primjenu naela i pravila, ljudskom idtihadu, shodno razlici njihova razvoja, vremena, sredine i
stanja.
Prvo Ustolienje i izbor vladara u islamu

Izbor i ustolienja vladara u islamskom politikom sistemu odreuju dva pravila, koja prije islama nisu bila
poznata
u
politikoj
historiji.
1 Zahtijevanje odreenih uvjeta ili svojstava koja mora imati kandidat za predsjednika drave. Ta svojstva
su: vjerovanje (akida) na kojem poiva islamska drava, iji je osnovni cilj njegovo uvanje i propagiranje
vjerovanja,
znanje,
moral,
politiko
iskustvo
i
iskustvo
u
upravljanju.
2 Miljenje ummeta (naroda) mora se uzeti u obzir kao glavni inilac pri izboru i ustolienju predsjednika u
islamskom
politikom
sistemu.
To
se
ogleda
kroz
dvije
stvari:
a) Pri izboru predsjednika, gdje politiko i savjetodavno vijee (ehlul ahd vel hall) predlae kandidata, koji
mora
ispunjavati
spomenute
uvjete.
b) Narod treba slobodno da prihvati kandidata i da njime bude zadovoljan, jer ako narod ne prihvati
kandidata i ne bude njime zadovoljan, ili ako mu se kandidat nametne silom, bez njegove volje, on ne moe
postati predsjednikom, niti je narod duan povinovati mu se, jer takav kandidat nije izabran legalno pa ne
moe ni biti legalan.
Drugo Davanje prisege (bej'a)

Nakon to politiko i savjetodavno vijee predloi kandidata koji mora ispunjavati spomenute uvjete, novi
predsjednik mora dobiti saglasnost, prisegu i pridobiti zadovoljstvo naroda da bi preuzeo tu funkciju i da bi
njegovi postupci postali legalni. Tu uestvuju svi i taj proces u islamu se naziva davanje prisege (bej'a). Taj
proces u sutini je ugovor i zavjet izmeu kandidata za predsjednika drave i naroda.
Kandidat mora da se obavee da e vladati prema Kur'anu i sunnetu i da e uvati interese islama i
muslimana, a narod se ugovorom obavezuje da e biti pokoran kandidatu u stvarima koje ne izlaze iz
granica
erijata.
Tako je izabran prvi ovjek drave u vrijeme pravednih vladara kroz historiju islama, i to je naelo koje islam
propagira i zagovara. Iz toga se vidi koliku ulogu islam daje narodu i ummetu u uspostavljanju vlasti, njene
izgradnje, izboru predsjednika kao i vlasti uope. Ta naela koja je islam potvrdio jo prije petnaest stoljea,
bitan su subjekat u politikoj historiji i veliki korak u historiji politikih sistema i ustavnog prava, ne obazirui
se
na
njihovu
stvarnu
i
praktinu
primjenu
kroz
historiju
islama.
Znai, vladarom se u islamskom politikom sistemu postaje ugovorom izmeu vladara i naroda.
To opovrgava injenicu da je Ruso, koji se u Evropi smatra ocem nove demokratije, prvi spomenuo takav
ugovor. Islam je doao s tim naelom nekoliko stoljea prije Rusoa, to nam daje pravo da sumnjamo da je
Ruso preuzeo svoju teoriju iz islama. Ipak, postoji velika razlika jer Rusoov ugovor nije nita drugo do

fantazija koju je on izmatao i predstavio da se to desilo u prvobitnim zajednicama, to historija ne potvruje.

Ugovor u islamu ima svoje temelje i potvren je u historiji islama, to je iskustvo ummeta kroz sva zlatna
stoljea islama, u vrijeme hulefai-raidina.
Tree - ogranicenost serijatkim propisima

Vladar i narod (ummet) u islamskom politikom sistemu ogranieni su erijatskim propisima. Niko od njih
nema pravo da od sebe propisuje zakone suprotne zakonima erijata. To pravilo obavezuje vladara i zato on
nema pravo da se povodi prema vlastitom miljenju i strastima. Ako bi to uradio, smatralo bi se da je to
nevjerstvo i odbacivanje Allahovog zakona, pogotovo ako bi mu poticaj za to bio da negira erijat i da u tome
bude
ustrajan,
jer
Allah,
d.,
veli:
'A oni koji ne sude prema onome to je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.' (El-Maide, 44)
Nasiljem i oholou smatralo bi se, ako bi poticaj za to bile strasti, interesi i skretanje od istine, pod uvjetom
da ne zanijeu erijat, jer Uzvieni veli: 'A oni koji ne sude prema onome to je Allah objavio pravi su
nasilnici.'
(El-Maide,
45)
Muslimani (ummet) nemaju pravo da napuste erijat ili da ga mijenjaju, u stvarima i oblastima gdje nema
idtihada
i
moraju
se
pokoriti
rijeima
Uzvienog
gdje
kae:
'I tako Mi Gospodara tvoga, oni nee biti vjernici dok za sudiju u sporovima meusobnim tebe ne
prihvate.'
(En-Nisa,
65)
'Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: 'Sluamo i
pokoravamo
se''
(En-Nur,
51)
erijat je sudija kome treba da se obrate i vlast i narod ako doe do nesuglasica, jer Allah, d., to od njih
trai
u
sljedeim
ajetima:
'Allah vam zapovijeda da odgovorne slube onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima
sudite, da pravedno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve uje i vidi. * O vjernici,
pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima naim. A ako se u neemu na
slaete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, to vam je bolje i za vas
rjeenje
ljepe.'
(En-Nisa,
58-59)
Citirani ajeti sadre naredbu vladaru da osigura prava stanovnitvu i da vlada pravedno, kao i naredbu
narodu ili podanicima da se pokore Allahu, Njegovu Poslaniku i svojim pretpostavljenim, kao i zajedniku
naredbu vladaru i podanicima da se u sluaju nesuglasja obrate Allahu i Njegovu Poslaniku, tj. Kur'anu i
sunnetu.
etvrto ura (dogovaranje)

ura je u Kur'anu spomenuta na dva mjesta. U obliku naredbe upuene Poslaniku, a.s, gdje Uzvieni veli: 'I
dogovaraj
se
s
njima.'
(Ali
Imran,
159)
Allah, d., nareuje Svom Poslaniku da se dogovara s vjernicima, to podrazumijeva da je dogovaranje
obaveza za sve koji ga slijede u svim odgovornim pitanjima. Takoe, rije ura spomenuta je u Kur'anu kao
osobina
vjernika,
gdje
Allah,
d.,
veli:
'Za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju i koji se u poslovima svojim
dogovaraju.'
(E-ura,
38)
To naelo Poslanik, a.s, primjenjivao je u ivotu i opim postupcima, za pitanja o kojima nije dobijao objavu.
Poslije njega primijenjivali su hulefair-raidun, posebno u velikim i odgovornim pitanjima kao to su rat,
podjela zemlje, potpisivanje ugovora itd. Prihvatanjem tog naela u vlasti, u vladarevim zakonodavnim
postupcima i politici anuliralo je pravilo vladara apsolutiste i despota, koje je u prolosti bilo nesporno.
Nema sumnje da za izvrenje odreenih erijatskih zakona, kao to su sakupljanje zekjata i njegova
raspodjela, izvravanje erijatskih kazni i slino nije potrebna ura. U sljedeim sluajevima potrebna je ura:
- U idtihadskom zakonodavstvu, u stvarima gdje je islam dozvolio idtihad. Obaveza je vladara je da se
obrati strunjacima, ulemi, kako bi mu dali savjet ili rjeenje u vezi sa odreenim pitanjem. Dozvoljeno mu je
da od strunjaka iz raznih oblasti, osnuje zakonodavno vijee koje bi imalo zadnju rije u uri.
- U postupcima koji imaju opi karakter, kao razni politiki potezi, npr. objavljivanje rata ili primirja,
potpisivanje ugovora ili prekidanje meudravnih odnosa. Takoe, dogovor (ura) je potreban u finansijama,
pri odreivanju dravnog budeta i odreivanju posebnih trokova. Takoe, ura se trai u opim stvarima u

kojima je neko miljenje podlono grijeenju, strastima ili linim interesima ili je, u najmanju ruku, izloeno
sumnji.
Kada je islam utemeljio to pravilo u vlasti i obavezao vladara da ga se pridrava, zabranio je apsolutizam i
samovolju i zacrtao i ostavio ovjeanstvu put i nain vladavine, ostavljajui im elastinost spram vremena i
uvjeta. Dogovaranje (ura) moe da ima razlilite oblike i forme, shodno vremenu, ak u isto vrijeme i u istoj
dravi. Mogue je da izboru predsjednika drave odluuje posebna komisija iji lanovi mogu biti birani po
posebnim
uvjetima.
- Za poslove vanjske ili unutranje politike mogue je osnovati drugu komisiju ili te poslove povjeriti komisiji
koja
bira
predsjednika.
- Komisija za oblast zakonodavnog idtihada treba da bude sastavljena od strunjaka za erijatska pitanja,
kao i strunjaka za druge oblasti. Sve pojedinosti i detalje treba odrediti i primijeniti shodno vremenu i
prostoru, ali je najvanije da u primjeni vlasti, od izbora predsjednika pa do zakonodavstva, politike i uprave
mora uestvovati narod ili veina naroda, ili njegovi predstavnici, toliko koliko uestvuje vladar nakon izbora i
postavljenja putem ure. Tako e se ostvariti uestvovanje vladara i naroda u vlasti, tako da e vladar biti
ogranien u svojim postupcima erijatom tj. Allahovim zakonom i islamskim narodom (ummetom).
Peto Odgovornost

Islamski vladar ima pravo na lini ivot i uspostavljanje linih veza i odnosa. U toj sferi odgovoran je za svoje
postupke kao i svaki pojedinac i ne posjeduje nikakav poseban imunitet. Tako vladar u islamu moe da bude
tuitelj, a moe da bude i tuen. I sam vladar snosi posljedice svojih postupaka. U historiji islama postoje
mnogi primjeri, poevi od Poslanika, a.s, i hulefair-raidina pa sve do novijeg perioda, koji svjedoe gdje su
Poslanik, a.s, i njegove halife sjedali pred sudiju da presudi njima ili protiv njih. Tako Alija, r.a, je sjeo pred
sudiju urejha, u vrijeme kad je bio halifa, tuei jednog idova da mu vrati njegov tit. U toj presudi je Alija
izgubio parnicu zato to nije imao dokaza, iako je u stvarnosti tit bio njegov. Vladar je u islamu u parninim
postupcima kao i ostali obini ljudi. Odgovoran je za svoja djela pred Uzvienim Allahom, d., bie pitan za
njih i nagraen ili kanjen. Vladar obavlja poslove i povlai poteze od opeg znaaja koji se odnose na
njegovu slubu i poloaj i imaju posljedice po ummet, ili neke njegove kategorije ili pojedince. Vladar je za
svoje
postupke
dvostruko
odgovoran:
a) Odgovoran je pred Allahom, d., i na Sudnjem danu e dobiti rezultate svojih djela. Pa ako bude vladao
pravedno i izvrio emanet koji je ponio, zadobie najvee nagrade i poasti kod Allaha. A ako bude nasilnik,
tiranin
i
uzurpator
bie
kanjen
ee
od
svih
kriminalaca.
b) Pored ove, ahiretske odgovornosti, vladar u islamu odgovoran je i pred islamskim ummetom, jer ga je
ummet uinio svojim zamjenikom i zastupnikom u uvanju ivota, imetka, vjere i drave. Izabran je i obeana
mu je pokornost u zamjenu da vlada pravedno i da primijeni erijat. Pa ako vladar ne ispuni svoj ugovor i
zavjet, ummet ima pravo da ga upozori i podsjeti, pa ako se povrati i prihvati obeanja ostaje i dalje vladar, a
ako ne, ummetu je vadib da ga smijeni.
esto Pravo ummeta da kontrolie, obraunava i kritikuje vladara

To pravo oituje se u nekoliko naela sadranih u Kur'anu i sunnetu. Pored ostalog, odnosi se i na polje vlasti
i drave. U ta naela ubraja se nareivanje dobra i sprjeavanje zla. To naelo obuhvata sve to ummet ili
pojedinci trae da vladar realizuje, kao i ono to je zabranjeno i to oekuju da vladar treba da sprijei.
Mjerilo dobra i zla je erijat s jedne strane, kao i interes ummeta s druge strane. Kur'an i hadis smatraju da je
nereagovanje na nasilje koje ini vladar veliki grijeh, koji za sobom povlai kaznu jo na ovom svijetu, uz to
to,
zasluuje
kaznu
i
na
ahiretu.
Allah, d., veli: 'Kada budu uzimali due onima koji su se prema sebi ogrijeili, meleki e pitati: 'ta je
bilo s vama?', Bili smo potlaeni na zemlji odgovorie. Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar
niste mogli nekud iseliti? rei e meleki, i zato e njihovo prebivalite biti Dehennem, a uasno je
on
boravite.'
(En-Nisa,
97)
A Poslanik, a.s, veli: 'Kad ljudi vide nasilnika i ne sprijee ga u tome, Allah gotovo da ih obuhvati
svojom
kaznom.'
(Ebu
Davud,
Tirmizi)
Savjet, takoe, spada u ova naela. Ashabi su pitali Boijeg Poslanika: 'Kome je savjet?' Odgovorio je:
'Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovu poslaniku, muslimanima i njihovim voama.' (Muslim)

Davanje savjeta vladarima od strane naroda a naroito od uleme i strunjaka. To je poeljno prema hadisima
Poslanika, s.a.v.s, i to su muslimani radili u svijetlim periodima svoje historije. Zato je Poslanik, a.s,
preporuio vladarima da uzmu za svoje savjetnike dobre i iskusne ljude, koji e ih iskreno savjetovati i
usmjeravati
i
nee
se
licemjerno
odnositi
prema
njima,
niti
ih
varati.
U vrijeme hulefair-raidina, ak i u vrijeme Poslanika, a.s, pojedinci su pitali svoje vladare i svoje voe, ak i
Poslanika, a.s, o odreenim postupcima. Tako su neke ensarije pitale Poslanika, a.s, o razlogu davanja
ratnog plijena muhadirima a ne i ensarijama. Takoe je Habab ibn Munzir pitao Poslanika, a.s, o poloaju
koji su zauzeli na Bedru prije bitke. Iz svega toga moe se zakljuiti da su ova pitanja postavljana zbog
razliitih razloga. Ponekad je pitanje dolazilo kao prigovor, koji je traio odgovor, ponekad kao traenje
objanjenja a ponekad kao nuenje novog miljenja. Ponekad su se pitanja odnosila na finansije, kao
pitanje: odakle ti ovo. To pitanje bilo je upueno Omeru ibn Hattabu, kao voi muslimana, a nije obinom
slubeniku
u
dravnom
aparatu.
Vidjeli smo u onom to je reeno dosad da islamska vlast razlikuje od drugih. Ona se razlikuje od svih
postojeih sistema kao i od onih koji su bili prije islama. Islamska vlast ne moe se svrstati ni pod jednu vrstu
postojee
vlasti
u
svijetu
i
njoj
nema
premca.
Islamska vlast ograniena je erijatom kao ustavom i obavezna je da ga primjeni. erijat ne podnosi nikakve
promjene ili izmjene niti derogaciju. Zato se islamska vlast ne moe nazvati totalitaristikom bez ikakvih
ogranienja, kao to se ne moe nazvati ni pravnom dravom jer pravna vlast pokorava se zakonima i
sistemima koje su propisali ljudi, a oni su podloni uticaju svojih prohtjeva i strasti. Zakoni i sistemi koje
propisuje ovjek podloni su izmjeni, promjeni i derogaciji ako to interesi budu zahtijevali, prohtjevi i ljudske
strasti. Meutim, kur'anske norme i propisi koji su od Allaha, stalni su, ne slijede prohtjeve strasti vladara niti
podanika, nego se pravedno odnose i sude i vladarima i podanicima i svakom od njih daju njegovo pravo u
granicama
pravde,
uzimajui
u
obzir
opi
interes.
Ako je osnovno naelo islamske vlasti dogovaranje (ura) te iako se islamska drava moe nazvati dravom
ure, ipak ona ni u emu ne slui parlamentarnim vladama, kao to je islamska vlast u biti suprotna
neparlamentarnim vladama. Tako je osnova na kojoj poivaju palamentarne vlade demokratija koju neki
nazivaju i ura. Ipak, islamska ura ne slii zapadnoj demokratiji, ni u obliku, niti u vlasti, niti u cilju. Ako je
glavna funkcija islamske vlasti (drave) da uspostavi dom ona se ne moe smatrati vrstom vjerske vlasti koju
ustavno pravo naziva teokratskom dravom. To zato to vlast u islamskoj dravi ne dobija svoju legalnost od
Allaha, d., ve od ummeta. Ta vlast u islamu ne moe preuzeti upravu niti je napustiti bez saglasnosti
ummeta (naroda), i ona je u svim svojim postupcima ograniena miljenjem ummeta.
Da je islamska vlast teokratska, Allah ne bi stavio u strogu obavezu vladaru da se savjetuje i dogovara sa
ummetom, i ne bi obavezao Poslanika urom, jer on tomu nije bio potreban poto je imao objavu.
Da je islamska vlast teokratska, halifa (vladar) bi radio to bi htio, ali vladar u islamu je ogranien erijatskim
tekstovima kao i odlukama ure. Iako demokratski sistem slii islamskom politikom sistemu po tome to
zahtijeva izbor vladara putem narodnih predstavnika, kao i to obavezuje da se uspostavi vlast na pravdi i
jednakosti i na slobodi miljenja i ideja, ipak, islamski politiki sistem razlikuje se od demokratije u tome to
islam ograniava i vladara i podanika da slijede strasti i da im se pokoravaju.
Takoe, islam se razlikuje od demokratije po tome to nije prepustio ljudima mjerilo pravde, jednakosti i
drugih ljudskih vrijednosti. Nije im dozvolio da crtaju svoje granice, pa da ih jednom proiruju a drugi put
suavaju, shodno svojim prohtjevima i strastima, ve je zacrtao granice naela i ljudskih vrijednosti i stavio
njihova mjerila i pokorio ljude tim idealima. Zato je islam zatitio ivot uope od nereda i strasti i uspostavio
vlast nad tim vrlinama, kojoj se svi pokoravaju i potivaju je, dok demokratija ostavlja ljudima da odreuju
granice svemu, ak i da postavljaju standarde ljudskom ivotu. Tako su ljude obuzeli prohtjevi i strasti i
nadvladali ih interesi i koristi, pa su se demokratske zajednice preobrazile u 'slobodne' zajednice u kojima
vlada nemoral i gdje su ideali i moralne ljudske vrijednosti unitene. Pravda se u takvim zajednicama mjeri
stepenom rodbinske veze, a prava stiu do svojih vlasnika putem mita i korupcije.
Sloboda i naprednost u takvim zajednicama znae ostavljanje stida, vjere i morala i ruenje svega to
odlikuje
ovjeka
od
ivotinje.
Iako republikanski sistem slii islamskom sistemu po nainu izbora predsjednika, ipak ne postoji nijedan
republikanski sistem koji dozvoljava da se doivotno izabere predsjednik drave kao to dozvoljava islamski
politiki
sistem.
Izmeu islama i diktatorskih sistema nema nikakve slinosti. Islamska vlast poiva na bej'i i uri, na
zacrtanim granicama za vladare i podanike i na dozvoli svrgavanja predsjednika, a diktatorski sistemi ne
dozvoljava
nita
od
navedenog.

Islamska vlast razlikuje se i od kraljevine, jer se vlast u islamu ne nasljeuje nego je pravo ummeta da
izabere
za
vladara
koga
smatra
najsposobnijim
i
najboljim.
Dovoljan dokaz za to je da je Poslanik, a.s, umro a niko iz njegove porodice ili rodbine nije naslijedio vlast,
ve ga je naslijedio Ebu Bekr. Nakon to je on umro, nije ga naslijedio niko iz njegove porodice, ve ga je
naslijedio Omer. Nakon to je Omer ubijen, naslijedio ga je Osman koji nije iz njegove porodice, a kad je
Osman
ubijen
naslijedio
ga
je
Alija
koji
takoe
nije
bio
iz
njegove
porodice.
I na kraju, svako ko pokua da ustanovi da je islamski politiki sistem slian ili jednak odreenom sistemu ili
sistemima on tvrdi neto to ne zna i to je neistina. Islamski politiki sistem posebna je vrsta vlasti koju je
islam donio i niko nikada nije pokuao da je oponaa. ak i sami muslimani primjenili su spomenuti sistem
samo u vrijeme etverice pravednih halifa. Zatim su strasti i prohtjevi zamijenili ovaj boanski sistem
nepravednim kraljevstvom, koje se nimalo nije libilo da dokine propise islama i dozvoli Allahove zabrane da
bi
omoguili
djeci,
razvratnicima
i
nasilnicima
da
sijeku
vratove
muslimana.
Literatura:
1. DR. MUHAMED DIJAUDDIN ERRIS, ENNAZARIJAT ESSIJASSIJEH EL-ISLAMIJJEH, DARU TTURAS.
2.
MUHAMMED
EL-MUBAREK,
NIZAMUL
ISLAM,
DARUL
FIKR
1989.
GOD.
3. DR. MUSTAFA EL-BUGA, BUHUS FI NIZAMIL-ISLAM, DAMIATUD-DIMIK, KULIJETU ERIAH 1995.
4. ABDUL KADIR AVDEH, EL-ISLAM VE EUDAWA ESSIJASIJJEH, MUESSETU RRISALEH 1984.
5. SA'DI EBU DEJB, DIRASE FI MINHADZAL ISLAM ESSIJASI, MUSSESETU RRISALE, 1985.
6. DR. TOPOLJAK SULEJMAN, DRAVA U ISLAMU SA STANOVITA NJENE USPOSTAVE, DIJELOVA,
FUNKCIJA
I
NESTANKA,
UPOREDNA
STUDIJA
SA
MEUNARODNIM
PRAVOM
Doktorska disertacija odbranjena na Jordanskom univerzitetu, jo neobjavljena 7. DR. MUNIR HAMID ELBEJJAH,
ENNIZAM
ESSIJASI
EL-ISLAMI,
DARUL
BEIR,
1994.
GOD.
8. DR. MUHAMED EEHAT ENNEDDI, MEALIM ENNIZAM ESSIJASI FIL-ISLAM, DARUL FIKR ELARABI
1986.
GOD.
9. ABDURREZAK ESSENHURI, FIKHUL HILAFE VE TETAVURIHA, EL-HEJEH EL-MISRIJJE EL-AMME LIL
KITAB
1993.
GOD.
10. AHMED DELAL HAMMAD, HURIJETU RRE'J FIL MEJDAN ESSIJASI, DARUL JEFA 1987. GOD.
11. DR. MUHAMMED SELIM, EL AVVA FI NIZAM ESSIJASI LIDDEVLE EL ISLAMIJJEH, MEKTEB EL ASI
EL HADIS 1981.
Postavljeno Sunday, April 13 @ 00:00:00 CDT od S