MAKIJAVELI

Zaokret u poimanju politike: od etike

ka praktino-politikim tehnikama

Niccol Machiavelli
3. maj 1469-21. jun 1427

1. Revolucija u metodologiji politike nauke

Raniji politiki teoretiari, kako antiki tako i
srednjevjekovni, svoje sisteme gradili su polazei od neke
vrste metafizike interpretacije stvarnosti i definicije
ovjeka, te na osnovu tako zadobijene slike svijeta
dedukovali zakljuke o politikoj strukturi drutva kao
cjeline, a takoe i pojedinim sektorima politikog
prostora i statusa pojedinca kao politikog bia, njegovim
pravima i dunostima.
Nasuprot tome, Makijavelijev metod je ekstremno
induktivni: on analizira obilje iskustvenog i istorijskog
materijala sa ciljem da na osnovu iskustva prui
orjentaciju u datom problemu.
Dometi njegovih analiza su generalizacije iskustva.

2. Revolucija u etici
Adekvatno takvom metodoskom stavu ni makijavelistika etika nije
normativna, u smislu da odreuje ta ovjek [kao ljudsko bie] treba
da bude i kako pojedinac treba da se ponaa da bi bio dosljedan
svojoj humanoj sutini, ve je prije sistem opisa koji smjeraju da
pokazuju kakvim rezultatima vodi odreeni nain politikog i
drutvenog djelovanja, bez definisanja zadatosti odreenog cilja, tj.
njegove etike vrijednosti.
Karakteristika je Makijavelijevog metoda uporno ignorisanje pitanja
o tome kakva bi stvarnost trebala biti, u korist izlaganja onog kakva
ona jeste. Kao to u obradi empirijskog materijala Makijaveli ne
izvodi definicije sutina, tako ni u etici ne propisuje univerzalna
moralna naela.
Npr. kada analizira pojam politike moi, Makijaveli se ne uputa u
etiku ocjenu da li je neka upotreba moi dobra ili zla, ve se
ograniava na to da pokae kako neki postupci u odreenim
uslovima omoguavaju da se mo postigne ili izgubi.

3. Cilj opravdava sredstvo

Politiku nauku Makijaveli poima kao evidenciju metoda za ostvarenje ciljeva koje
neko sebi postavi. Sami ciljevi, meutim, nisu naelno prejudicirani i vrednovani.
K.avoki smatra da se novina makijavelistikog interpretiranja formule "cilj
opravdava sredstvo" sastoji u tome to odbacuje tradicionalno miljenje po kojem
opte dobro u dravi moe biti ostvareno samo vrlim, tj. "dobrim" [u tradiranom
smislu rijei] nainom vladanja, dok Makijaveli sada tvrdi da su i etiki sporna
sredstva legitiman i mogu put realizacije opteg dobra.
No makijavelistiku interpretaciju formule cilj opravdava sredstvo mogue je
tumaiti u kontekstu prebacivanja teita sa ciljeva na sredstva: bilo koje sredstvo je
dobro ukoliko je efikasno za ostvarenje bilo kog cilja. Vrijednost politikog
djelovanja procjenjuje se u smislu izbora adekvatnih sredstava za ciljeve koje neko
sebi postavi.
Ciljeva imaju po-sebi jednak legitimitet, a odluka za jednu od alternativa u cjelini
zavisi od subjekta politike akcije. Nijedan od ciljeva, meutim, nema ontoloki
primat.

4. Politiki realizam
Tekst Vladara je neobian i dotada nesusretnut, a i danas u takvoj
ogoljenoj formi rijedak primjer politikog realizma.
Ve u uvodnom poglavlju [III,2], gdje Makijaveli raspravlja pitanje
ouvanja osvojene zemlje, on izlae to pitanje iznenaujue i neobino
hladno i analitiki, rekli bismo gotovo neljudski, sasvim iskljuujui
bilo kakvu emotivnu stranu problema. On tu, na primjer, uopte ne
dodiruje pitanje opravdanosti osvajanja, ili legitimiteta revolucije protiv
osvajaa, ve samo konstatuje injenice koje mogu dovesti do uspjeha
ili neuspjeha osvajanja, odnosno revolucije. Tako on bez dileme
upuuje da je u svrhu ouvanja osvojenog teritorija koji je u istom
jeziko-kulturnom prostoru sa osvajaem, potrebno uloiti minimum
energije, "dovoljno je iskorijeniti lozu starog vladara", a porobljeno
ljudstvo e prihvatiti zavojevaa jer ga usljed zajednike jezikokulturne pozadine ne osjea sasvim stranim. Pitanje ubistva,
iskorijenjenja itave loze [!!], ovdje nije etiko pitanje, ve isto
tehniko pitanje uspostave poretka koji ima pretenziju da se nametne.

5. Politika mo
Makijavelijeva politika teorija po prvi put u zapadnjakoj istoriji,
promovie pitanje politike moi koja nije obezbjeena nekim
metaprincipom koji bi stajao iza nje i omoguavao da se mo, i vlast kao
njena politika artikulacija, razumiju.
Iako u tekstu Vladara postoji vie mjesta gdje se govori o optem dobru
prava je poenta zalaganja za opte dobro obezbjeivanje trajnosti vlasti, jer
je samo po sebi razumljivo da se niti jedna vlast ne moe zadobiti i
odravati golom represivnou, ve mora na neki nain obezbjediti liniju
legitimacije. Ukoliko to nije u stanju nee se moi odrati niti represijom
niti bilo kakvim lukavstvom.
U Makijavelijevom sistemu mogue je ak govoriti o vlasti kao samosvrsi,
te o semantikom identitetu pojmova mo i politika.

6. Vrijednost slobode
Makijavelijevo izlaganje vrijednosti slobode odlina
je ilustracija njegove metodologije:
Sloboda nije vrijednost po sebi (etiki superioran
cilj), ve je vrijedna kao sredstvo politikog
djelovanja:
to se vidi kroz paradoks porobljavanja slobodne
drave, koje stavlja osvajaa pred kontradiktornu
dilemu ili da uniti slobodnu dravu, ili da se sam
podvrgne njenim principima, tj. da se sam
transformie iz osvajaa u sugraanina slobodnih
graana slobodne drave.

7. Republikanizam Makijavelija
Premda je Makijaveli veliao republikansko ureenje, u
skladu sa makijavelistikom metodologijom to je
posljedica toga to je republika najefikasniji vid
organizovanja moi politike zajednice, a ne stoga to
republikanizam izraava i ouvava slobodnu volju
naroda.
Ukljuivanje naroda u strukturu vlasti nema nikakve veze
sa nekakvim metastavom koji bi zahtjevao uvaavanje
volje naroda, ve naprosto znai to da samo takva forma
dravnog ureenja moe sebi obezbjediti trajnost.
Prema tome: republikanizam je za Makijavelija samo
jedno od efikasnih politikih sredstava, a ne cilj po sebi.

8."Nenaoruani proroci propadaju" [Vladar, VI, 6]

Ovaj poznati iskaz objanjava unutranju vezu sile i zakona: kako se drava
ne moe izgraditi samo fanatinom vjerom ili besprijekornom vrlinom, ve
mora imati iza sebe silu, ali se isto tako ne moe odrati iskljuivo
instrumentima represije, ona dakle mora obezbjediti legitimitet, to je
oigledno mogue samo uspostavom sistema zakona koji e potinjenima
biti prihvatljivi kao emanacija pravde.
To opet znai da su i sami zakoni tek jedno tehniko sredstvo vladanja, a ne
nekakva pozitivna formulacija pravednosti, a pogotovo ne iskaz neke
boanske volje. Upravo zato se ni najbolje norme ne mogu odrati bez
poduprtosti sile, a nenaoruani proroci na kraju propadaju.
Istovremeno se u formi zakona jasno ocrtava unutranja sveza sile i
razuma, jer pravni poredak jedne drave ovdje moe biti miljen kao
formulacija njenog racionaliteta, recimo u smislu da odgovarajui sistem
zakona uspijeva odrati potinjene u pokornosti, i stoga implicira
racionalitet kako vladajue strukture, tako i poretka u cjelini.

9. Kategorija Fortuna
Premda Makijaveli nije radikalni determinist, on u analizi neuspjeha Borgie
[Vladar, VII,3, i posebno 6-10] jasno priznaje da se i najbolji planovi, u
sadejstvu sa kvalitetnim vladarima, mogu izjaloviti ako ih u odsutnom
momentu napusti fortuna.
Ali dominacija fortune ipak nije apsolutna, ona je podlona ljudskoj
intervenciji, prije svega u smislu dalekovidosti vladara koji je u stanju
predvidjeti budue nepovoljne tokove i unaprijed pripremiti potez, tj.
djelovati u skladu sa "duhom vremena" [Vladar, XXV,4-5].
Veliki Vladar je sinteza slobodnog djelovanja ovjeka i determinisanosti
svakog djelovanja konkretnim okolnostima vremena i mjesta. Vladavina
nije miljena samo statiki, u smislu pukog odranja poretka koji postoji,
ve ukljuuje u sebe i dinamiku silu eventualne transformacije, koju
istorijski tok moe nametnuti. Veliina vladara sada se ogleda upravo u
racionalnosti i intuiciji kojom dati zahtjev moe prepoznati i smjelosti da
preduzme korake u pravcu inovacije. Zahtjev za ouvanjem starog poretka,
u momentu kada ga istorijske okolnosti vie nee dopustiti kao mogu,
znai ili glupost ili slabost.

10. Uloga religije

Makijavelijev otklon od tradicionalnog poimanja politike neposredno manifestuje u

njegovom stavu o religiji. To je istovremeno i stav o moralu, koji i religiju i moral
posmatra kao instrumente, tj. sredstva vladanja.
Makijaveli ne uzima ozbiljno religiju ne samo u smislu istinitosti, tj., kao pokuaj
odgovora na pitanje o bitku, on to ak niti ne smatra dostojnim razmatranja, ve ni
kao neto u psiholokom smislu vrijedno po sebi, naime kao sredstvo da se zadobiju
psiholoke dividende sigurnosti i odgovora na pitanje smislenosti svijeta i
ovjekovog ivota, dakle kao adekvatan odgovor na jedan stvarni egzistencijalni
zahtjev.
Stoga je pogreno makijavelizmu pripisivati zahtjev za razdvajanjem politike od
religije, naprotiv, one se objedinjuju, ali se obre njihov hijerarhijski redosljed i
religija podvrgava politici, postaje i sama "slukinja". Politika je nadreena religiji,
i posebno Crkvi, koja sada nije nita vie od puke dravne institucije
S obzirom da je Crkva sredstvo politike vlasti, Makijaveli, iako iskreni ateista i na
instinktivnom nivou protivnik Crkve, u graenju linije svoje racionalne
argumentacije ne odbacuje niti Crkvu niti religiju a priori, ve tek iz perpsektive
pitanja da li su one korisne ili tetne za [za]datu dravu.

11. Upotreba sile protiv vlastitih graana

Najkontraverzniji dio Vladara, je onaj u kome se izlae i legitimira nasilje nad

podanicima, a to Makijaveli opet prezentuje na primjeru Borgie: injenice da je
Borgia sredstvima sile i nasilja uspostavio jedan relativno pacifistiki poredak
[Vladar, XVII,1]. Nasuprot tome, odustajanje od upotrebe sile moe, i ak mora,
odvesti u anarhiju, to znai produkovati znatno veu koliinu nasilja od one kojoj
bi vladar trebao pribjei u ouvanju poretka.
To znai da instrumenti sile ne postoje samo kao sredstva protiv spoljanjeg
neprijatelja, ve takoe i ka unutra, protiv vlastitog stanovnitva.
Tu se pojavljuje izvjesna kontradikcija koja proizilazi iz Makijavelijeve definicije
efikasne vojne sile. Da bi sila protiv spoljanjeg neprijatelja bila pouzdana i
efikasna ona mora ukljuiti u sebe dimenziju patriotizma, tj. odbrana drave mora
biti zasnovana na vlastitom stanovnitvu, vojska mora biti sainjena od graana. Ali
tu je oigledno da e takvu vojsku biti teko motivisati za upotrebu sile ka unutra, s
obzirom da to u nekoj [veoj] mjeri mora znaiti upotrebu sile protiv sebe.
Da bi se dati paradoks nemoi sile da djeluje ka unutra prevladao oigledno je
potrebno formulisati takvo unutranje ureenje drave, koje e imati potporu
graana, to znai da efikasna sila nuno povlai za sobom i efikasan poredak, tj.
pravni sistem. U tom smislu potrebno je tumaiti Makijavelijevu kontraverznu
tvrdnju da samo dobra vojska proizvodi dobar pravni poredak

12. Znaaj propagande

Makijaveli je prvi od znaajnih politikih mislilaca koji je na jedan
eksplicitan nain progovorio o ulozi politike propagande u borbi za
vlast.
Istovremeno je to i jedno od klasinih mjesta makijavelizma kao
neetinosti politike, s obzirom da objedinjuje dvije postavke: prvo,
potrebu vladara da u svom djelovanju ne prihvati stegu moralnih
normi; i drugo, potrebu da se to djelovanje ipak predstvi i prikae
podanicima kao vrlo i voeno visokim ciljevima.
Zajedniki tonalitet cijelog ovog projekta imagea je jedan opti stav
o inferiornosti mase, koje je tu data ne samo kao puki objekt, ve i
kao lakovjeran, ne-mislei i bezuslovno neupuen predmet vladanja.
Makijaveli nije dvojio da je principijelno nemogue podii
potinjene do nivoa kompetentnog subjekta politike, premda se
zalagao za republikanski model i konstitutivnost .

13. Revolucija
Klasni sukob u Makijavelijevoj terminologiji dat je kao
protivstavljanje i antagonizam velikaa i naroda, koji kao latentan
postoji u svakom drutvu i moe imati trovrstan rasplet: tiraniju,
demokratiju ili anarhiju [Vladar, IX,1], s tim da je trei apsolutno
najgori i samo kratkotrajno mogu. Civilna monarhija nastaje kao
rezultat ravnotee klasnog sukoba i oito predstavlja sredinu izmeu
tiranije i demokratije.
Vana poenta je da klasni sukob ne smije biti razrjeen svojim
ukidanjem, dominacijom jedne klase, jer je upravo klasni
antagonizam motorna sila drutva koja obezbjeuje akumulator
stvaralakih energija.
To je istovremeno drugi vani argument u zasnivanju superirornog
statusa republike, s obzirom da je to jedina forma ureenja u kojoj
se klasni sukob ouvava i institucionalno obezbjeuje. Intuitivna
ideja u temelju parlamenta je da stalna borba suprotstavljenih
frakcija iznjedrava sve bolje i bolje zakone.

14. Latentna revolucija

Polazei od stvarnosti ljudskog ponaanja i djelovanja, u kojoj su individualne akcije voene

beskrupuloznim interesima, Makijaveli prepoznaje da se u dravi deava dvostruki prikriveni
sukob: sa jedne strane meusobni rat svih graana kao interesnih atoma, pravi bellum omnium
contra omnes, u kome svako hoe da proiri vlastiti interes ne obazirui se, i na raun drugih;
ali pored tog oiglednog sukoba postoji takoe i jedan skriveniji sukob sukob vladara i
podanika, i to ak i u sluaju da je vladar izabran demokratski i voljom naroda, i ak i ako
uistinu radi u korist podanika.
Individualni interes svakog pojedinano neminovno je svojom pretenzijom destabilizirajui
faktor poretka, s obzirom da drutveni poredak ne moe dopustiti neogranienu realizaciju
interesa, a sa druge strane priroda interesa je da hoe zadovoljenje, na raun svih, i ne
obazirui se na poredak i logiki doputenu granicu. Stoga vladar mora vriti stalnu i
permanentnu suzbijajuu kontrolu interesa, koja ukljuuje otvorenu ili prikrivenu represiju, i
sisteme indoktrinacije, dakle ista sredstva rata, protiv svojih podanika.
Ovakva postavka znai relativiziranje dometa politike, jer bilo kakvo, pa i najkvalitetnije
vladanje, principijelno nije u stanju zadovoljiti nezadovoljive interese podanika. To opet znai
da se domet politike redukuje sa antikog modela realizacije harmonine zajednice u svrhu
vrline, u model odravanja latentnim neotklonivog sukoba koji tinja u temelju drutva, sukob
interes i poretka.

15. Savremenost Makijavelija

Danas se u tretmanu teksta Vladara fokus stavlja na sam pristup i real-politiki metod
Makijavelijevih analiza u emu se vidi njegov odluujui znaaj i stvarna novost.
S druge strane, ignorie se sam konkretni sadraj Makijavelijevih preporuka, ime se zapravo
implicira njihova arhainost i neprimjenjivost u naem modernom politikom prostoru.
Meutim, mnogobrojni projekti savremene politike realnosti mogu se konkretno povezati sa
makijavelistikim naslijeem: npr., u poglavlju o odranju osvojenih tuinskih teritorija
[Vladar, III,6] Makijaveli konstatuje da usljed klasnog [ili rasnog, etnikog, ili drugog] rascjepa
svakog drutva moan zavojeva po pravilu nalazi vjernog kolaboracionistu u onoj klasi koja je
u dotadanjem poretku bila u podreenom poloaju. Stoga se osvaja na njih uvijek moe
osloniti kao na vlastitu silu, uzimajui u obzir jedino ogradu da oni isuvie ne ojaaju, do te
mjere da bi u budunosti mogli osporiti i samu vladavinu osvajaa. Oiglednu paralelu sa ovim
vidimo u pristupu amerikih invazora u Iraku [isto tako i u Afganistanu, te greku tog tipa u
Vijetnamu]. Amerika politika je nakon obaranja Sadamovog reima odmah pristupila
formiranju izraene domae strukture vlasti, koja je sa jedne strane prva i kljuna brana
obnovi starog reima, a sa druge strane nosilac legitimiteta projekta osvajaa uspostavi
demokratskog modela drutva. Postoje i druge paralele sa makijavelistikim preporukama
recimo savjet da se stari vladari i njihovi potomci likvidiraju, koji je, naravno, proveden u
modernoj varijanti suda za zloine i pravne valjanosti.