Planinic FILOZ PRIST B Za Tisak 3.2.2014

dr. sc.
Josip Planini
profesor emeritus, Sveuilite u Osijeku
planinic@ffos.hr
Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej
Osijek, 2014.
Nakladnik
Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Odjel za fiziku
Za nakladnika
Izv. prof. dr. sc. Branko Vukovi
Recenzenti
Akademik Vladimir Paar
Prof. dr. sc. Hrvoje Lasi
Lektor
Prof. dr. sc. Ivan Jurevi
Suglasnost Senata Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera u
Osijeku broj 6/14 od 28. sijenja 2014. godine.
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Gradske i
sveuiline knjinice Osijek pod brojem 131003095
ISBN 978-953-6931-62-0
Tisak
Gradska tiskara Osijek, 2014.
Naklada
200 primjeraka
dr. sc. Josip Planini

profesor emeritus, Sveuilite u Osijeku
planinic@ffos.hr
Sveuilite u Osijeku
Odjel za fiziku
Josip Planini
Professor Emeritus
Philosophycal and Scientific Approach to God
University of Osijek
Department of Physics
Sadraj
Predgovor ...........................................................
Haiku...................................................................
Saetak ...............................................................
Filozofski i znanstveni pristup Bogu/
Apsolutu u povijesti filozofije
Zakljune misli ..................................................
Literatura ..........................................................
Biljeka o autoru.................................................
Kazalo imena ....................................................
9
11
13
23
87
91
93
95
Filozofski i znanstveni pristup Bogu
Predgovor
Bradley transformira ideju Apsoluta u ideju
osobnog Boga. Apsolut moe znaiti svijet u
smislu svemira. Za Hegela Apsolut je kao
Duh ili samomislea Misao.
Nakon niza autorovih tekstova iz metafizike, znanosti i

filozofije, ovdje se navode neke zakljune misli koje mogu
potaknuti itatelja da vie upozna pojedine stranice ove knjige.
Metafiziki pristup svijetu u zapadnoj filozofiji moe se
prikazati kao traenje odgovora na pitanje Koja je narav svijeta,
realiteta, i zato on ima tu narav? ili: Zato je uope neto, a ne
nita? Na ta se pitanja uobiajeno odgovara upuivanjem na
Boga kao stvoritelja svijeta. Kad se pita ljude koji vjeruju u
Boga zato oni tako vjeruju, obino se odgovara pa neto je
moralo pokrenuti sve to, ili svijet nije mogao nastati iz niega!
Dakle, postojanje svemira trai neku uzronost, razlog,
objanjenje a to je Bog, koji onda treba postojati na raun
svemira. Takvo zakljuivanje o Bojoj opstojnosti obino se
naziva kozmolokim argumentom. Veina filozofa misli da treba
dokazati da Bog postoji, jer to nije oigledno, i misli da se moe
dokazati. U svijetu moderne filozofije postoje idealisti, teisti,
fenomenalisti , zdravorazumski pragmatiari , znanstveni realisti
, skeptici i materijalisti. Nismo sigurni to je materija. Tvore li
materiju kvarkovi ili je ona tamna energija ili pak rezultat
kvantnih fluktuacija u vakuumu? Prema hipotezi o Bogu
9
Josip Planini
poeljno je da svemir matematiki postoji kao i konana svjesna

bia.
Prema F. Hoyleu, astronomu, vjerojatnost da ivot nastane
sluajno na zemlji nije vea od sluajnosti da bi uragan, koji
pue po odlagalitu starog eljeza, sastavio Boeinga 747. Prema
hipotezi o Bogu nijedan svemir nema vjerojatnost da e postojati
sve dok Bog ne izabere da ga stvori. Bog je um u kojem postoje
svi mogui svemiri i stanja bitka. Hipoteza o Bogu ini
razumljivijom ideju o skupu moguih svemira. Postoji valjan
razlog zato Bog i svemir postoje zato to je dobro da postoje.
Bog je sloeniji od svemira, i Bog nije nevjerojatan budui da je
Bog ili nemogu ili nuan. Bog je nuan i kontingentan. Ako
ima konano racionalno objanjenje za svemir, onda je Bog
najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla
i prihvatljiva.
J. P.
10
Haiku
*
Proljee ulazi
kroz zatvoren prozor
s cvrkutom ptica
*
Mjeseina
utapa nadjaava
svjetla ulice
*
U tihoj ulici
jo glasnije odzvanja
pla djeteta
*
S vrha dimnjaka
galeb pozorno motri
siuni svijet
*
*
Spring enters
through the closed window
with twitter of birds
*
Moonlight
of the wane overpowers
lights of the street
*
In the silent street
more louder crying
of a child
*
From the chimney top
a gull observes attentively
the minute world
*
11
Josip Planini
*
Kaete to je
sluajnost - da to je
moj Gospodin
*
Sunce je kugla
uarena a oblaci
crveni otoci
*
Blaga ljetna kia
svi etai na rivi
bez kiobrana
*
Na Veliki petak
jaki jugo tui na
prozoru crkve
*
12
*
You say it is
a randomness - yes it is
my Lord
*
The sun is a ball
red-hot and the clouds
red islands
*
Mild summer drizzle
all the walkers on the shore
without umbrella
*
On Good Friday
strong south wind howls
on the church window
*

Saetak
Prema starogrkoj mudrosti (Tales, Heraklit, 7./6. st. pr. Kr.),

govori se o Jednome kao Bogu i kao Mudracu, koji je samo
jedan On je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon
sadran u svim stvarima, koji povezuje sve stvari u Jedno.
Ispravno je rane grke filozofe nazivati kozmolozima, jer su se
bavili prirodom svemira, a ovjeka promatrali kao dio svemira.
Sofist, putujui uitelj Protagora, kae ovjek je mjera svih
stvari; o bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti
kakvog su oblija, jer mnogo toga sprjeava pouzdano znanje,
nejasnoa (stvari) i kratkoa ljudskog ivota. Platon jasno ui
u Timaju da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara stvari ovog svijeta
prema modelu Formi. To znai da forme ili ideje postoje
odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su uobliene prema
njima, nego i od Boga, koji ih uzima za svoj uzor. Po Aristotelu
Bog i priroda nita ne proizvode uzalud. Aristotel stoga
definira Boga kao miljenje miljenja; Bog je postojea
misao, koja vjeno misli sebe. Glede neprekidnoga gibanja
planeta mora postojati prvi nepokrenutni pokreta. Po
Plotinu razvijen je neoplatonizam; cilj filozofije je spasenje
due; ienje due dogaa se askezom i spoznajom Boga. Od
neoplatonovaca latinskog Zapada najznaajniji je Boetije (5./6.
st.), kranin koji razvija prirodnu teologiju; Bog je vjean, a
Boje vizije uvijek su u sadanjosti, to se slae sa svojstvom
13
Josip Planini
neke radnje u budunosti; Boetije je posrednik izmeu antike i

srednjeg vijeka. Meu latinskim crkvenim ocima najznaajniji
je sv. Augustin (4./5. st.); njemu je najdrai dokaz za Boju
egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. Bog je slian Suncu,
koje obasjava nae due, ili poput uitelja koji nas pouava.
Sv. Anselmo (11. st.), augustinske tradicije, oba nisu sasvim
razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je mogue ljudskom
duhu, kranin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono to
vjeruje.
U Proslogiumu Anselmo razvija tzv. ontoloki
argument, koji iz pojma o Bogu zakljuuje da je Bog stvarnost
da postoji. Otkriva da se argument takav moe staviti u obliku
Boje poslanice: Bog je ono od ega se nita vee ne moe
zamisliti. Ali ono od ega se nita vee ne moe zamisliti mora
postojati, i to ne samo mentalno, u pojmu, nego i izvanmentalno;
prema tome Bog postoji.
Sv. Toma Akvinski (13. st.) Bog je ponajprije Jedno ili
Dobro; kranski filozof, slijedi Aristotela kad odreuje
metafiziku kao nauk o biu kao biu; prva filozofija usmjerena
prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konaan cilj
svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Tomini dokazi o
egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od stvorenih bia
prema Bogu. Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i
egzistencija su identine: Bog postoji nuno zato to je njegova
esencija isto to i njegova egzistencija; sve druge stvari
participiraju u egzistenciji; znai ta je distinkcija objektivna i
neovisna o duhu.
Prvi od pet Tominih dokaza za Boju egzistenciju: osjetima
upoznajemo kretanje stvari u svijetu svaka stvar koja se kree
pokrenuta je od neeg drugog to drugo je pokrenuto nekim
14
drugim pokretaem; toga je beskonano, na kraju dolazimo do

jednoga nepokrenutog pokretaa, svi razumiju da je to Bog.
Kae se, moderna filozofija poinje s Reneom Descartesom
(16./17. st.); njegov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu
filozofiju s kriterijem istine, Boje egzistencije i egzistencije
materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike
(korijen, deblo, grane metafizika, fizika, znanosti). Mogue
je sumnjati postoji li Bog, ali cogito ergo sum to ne vrijedi
za moju egzistenciju. Sumnjam da li postojim proturjeno.
Pod nazivom Bog ja podrazumijevam supstanciju koja je
beskonana, neovisna, sveznajua, svemona i s kojom sam ja, i
sve drugo to postoji, stvoren. Ideja Boga je uroena. Bog nije
zavodnik, on je savren. Mi moemo biti sigurni da Bog
egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo, prihvaamo to.
Dakle, prije nego to smo sigurni da Bog egzistira, mi trebamo
biti sigurni je li istinito to mi razumijemo. Sigurni smo da Bog
egzistira jer smo pratili dokaze koji to pokazuju.
Pascal, Blaise (17. st.) Po vjeri mi znamo Njegovu
egzistenciju, po slavi znat emo Njegovu prirodu. Ako ima
Boga, On je beskonano neshvatljiv; on nema relaciju s nama.
Stoga smo nesposobni znati to je On i da li je On. Prirodnim
nainom ne moemo ispitati Boju egzistenciju, samo nam vjera
moe to potvrditi.
Oklada na Boga Ako pobijedi, dobio si sve; ako si
izgubio, ne gubi nita. Tu je beskonanost beskonano
sretnog ivota za dobitak, jedna ansa za pobjedu protiv
konanog broja ansi za gubitak; to ulaete, jest konano.
Spinoza, Baruch (17. st.) Samo je jedna tvar/substantia,
beskonana boanska tvar koju nazivamo priroda, Deus sive
15
Josip Planini
Natura. Razvio je panteistiki monizam. Samo je jedna

supstancija i to je Bog. Ja razumijem da je Bog apsolutno
beskonaan, tj. to je tvar to sadri beskonano mnogo svojstava
i svako iskazuje vjenu i beskonanu bit/essentia. Zatim, da je
beskonana boanska tvar nedjeljiva, jedna i vjena i u Bogu je
egzistencija i esencija jedno i isto. Sve to postoji jest u Bogu
i nita ne moe egzistirati bez Boga.
Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st.) Priroda je zvono
Boje. Kreator Bog eli najveu harmoniju. Leibniz je razvio
diferencijalni raun. Tvrdnja da je Bog mogu jest tvrdnja da
Bog egzistira. Da Bog postoji, da su svi pravi kutovi
meusobno jednaki, to su nune istine; ali kontingentna je istina
da ja postojim ili da ima tijela koja pokazuju pravi kut. Zato
je Bog odabrao taj posebni svijet? Za Leibniza nije bilo
dovoljno rei Bog je stvorio, izabrao taj svijet, nego nai i
dovoljno razloga za to; svijet s najveom perfekcijom. Takoer,
Bog je stvorio ovjeka tako da on bira to mu se ini najbolje.
Sve treba biti zakljueno iz fizike.
Issac Newton (17./18. st.) Prvo je u znanosti
eksperimentalna metoda. Zakoni gibanja dani su od Boga.
Newton kae da je mehanika teorija dokaz za Boju
egzistenciju. On je bio uvjeren da kozmiki red pokazuje Boju
egzistenciju, tj. da postoji bie ivo, tjelesno, inteligentno,
sveprisutno. Njemu se inilo da gibanje planeta oko Sunca jest
argument za Boju egzistenciju.
Bokovi, Josip Ruer (18. st.), redovnik, fiziar,
matematiar, filozof, pjesnik. Prekida s tradicionalnom
materijalistiko-korpuskularnom teorijom tvari i uvodi
dinamistiko-atomistiku teoriju po kojoj se tvar sastoji od
16
tokastih estica koje su jednostavne, nedjeljive i meusobno

udaljene. Meu tim atomarnim esticama djeluje na malim
udaljenostima odbojna sila, koja poveanjem udaljenosti prelazi
u privlanu silu.
Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne
znanosti i filozofiju.
Za Kanta su glavni problemi metafizike Bog, sloboda i
besmrtnost. Ako nam metafizika daje znanje o Bogu ili
besmrtnosti, takvo znanje mora po Kantu biti apriorno. isti
razum u Kanta ima koncepciju trai se Perfektno bie, Ens
perfectissimum, to je hipoteza za Ens realissimum, i to je
personificirano kao Bog u teizmu. Po Kantu, nije mogue
dokazati Boju egzistenciju. Samo su tri puta za dokaz Boje
egzistencije u spekulativnoj metafizici tako je u osjetilnom
svijetu fiziko-teoloki argument, zatim kozmoloki argument te
ontoloki argument. Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu;
on zastupa pristup k Bogu koji se temelji na postulatima
moralnog zakona. Taj zakon zahtijeva svetost, a ta se svetost
moe pronai kod osjetilnoga umnog bia samo pod
pretpostavkom egzistencije koja traje u beskonanost. Uz
besmrtnost ljudske supstancijalne due potrebno je bie koje je
vrhovni uzrok prirode. Prihvaanje Boje opstojnosti nije
objektivna, nego subjektivna moralna dunost.
Johan Fichte (18./19. st.) Identificirao Boga s moralnim
svjetskim redom. Moe se to gledati kao romantini panteizam.
Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost.
Na filozofski nain trebalo bi rei: Bog nije bie nego ista
aktivnost, ivot i princip vrlo osjetljivoga svjetskog poretka.
Bog je aktivni red, izgraen od ovjeka. Moralna aktivnost je
17
Josip Planini
ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Bojoj.

Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga.
Friedrich Schelling (18./19. st.) Filozof mora rei i
pokazati da je Priroda vidljivi Duh , a duh je nevidljiva priroda.
Schellingova je metafizika teorija o Apsolutu, koji je isti
identitet subjektiviteta i objektiviteta. Prvi moment unutarnjeg
ivota Apsoluta je izraen u Natura naturata; Natura kao sustav
posebnih stvari. Apsolut je sverazumljiva realnost. Apsolut kao
ideal izraava se neposredno u vjenim idejama. Tonije, ima
samo jedna Ideja, vjena refleksija Apsoluta koji izlazi iz
svjetlosti to istjee iz Sunca. Sve su ideje jedna Ideja. Ova
vjena Ideja moe se opisati kao boansko sebeznanje, kao
potpostojei Apsolut. Ideja je vjena slika Boja. Konana
stvar moe se povezati s Bogom kao njegov uzrok. Apsolut kao
vjena Ideja.
Georg Hegel (18./19. st.), najistaknutiji zapadni filozof;
doao je u filozofiju iz teologije; on izjavljuje da je subjekt
filozofije Bog i nita drugo nego Bog. Za Hegela Apsolut je Duh
ili samomislea Misao.
Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. Apsolut je neki
proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe. U
sferi ljudske svijesti Apsolut se vraa samom sebi kao Duh.
Hegel se slae s Aristotelom da je Bog samomislea Misao; to je
telos ili cilj koji ocrtava svijet kao njegov svrni uzrok. Apsolut,
svemir ili totalnost/sveukupnost doista je definirana kao
samomislea Misao. Ali to je Misao koja dolazi misliti sebe.
Rei stoga da je Apsolut samo-mislea Misao jest potvrditi
identitet ideala i realna subjektiviteta i objektiviteta. Duh vidi
samog sebe u Prirodi; on vidi Prirodu kao objektivnu
18
manifestaciju, koja je nuan uvjet za njegovu vlastitu

egzistenciju. Zadaa filozofije je konstruirati ivot Apsoluta.
Apsolut ili Totalitet spoznaje samog sebe u ljudskom duhu i
kroz njega; i kroz ljudski duh; identificira se kao Misao. Bog ne
moe biti jednak ovjeku. Za Hegela Apsolut je ista Misao.
Znanost iste Misli je logika. Ukoliko je ista Misao supstancija
realnosti, logika nuno koincidira s metafizikom Apsoluta.
Hegel govori o Apsolutu u samom sebi kao Bog u njemu
samom. Apsolut je doista totalitet, svemirski proces
samorazvoja. U jeziku filozofije Apsolut je definiran kao Duh.
Stoga moe manifestirati samog sebe adekvatno samo u sferi
Duha. Duh je sloboda: Priroda je sfera nunosti vie nego
slobode. Apsolut je totalitet.
Prema Ludwigu Feuerbachu (19. st.), Bog je projekcija
ljudske samosvijesti. Religija je odvajanje ovjeka od sebe
samog. On postavlja Boga iznad sebe i protiv sebe. Bog je
beskonano bie, ovjek je konano bie, Bog je savreno bie
ovjek nesavreno, Bog je svet, ovjek grean, Bog je
svemoan, ovjek nemoan; ovjek reducira sebe na mizerno i
greno stvorenje. Tako, religija je neto to treba nadii. Bog je
ime za njegovu vlastitu idealizaciju u transcendenciji. ovjek
treba stei vjeru u sebe i vlastitu snagu u budunosti.
Lijevo krilo Hegela, Karl Marx (19. st.), po Feuerbachovoj
tezi drao da je primarna realnost priroda, i materijalizam je
stavljen njoj na tron. Priroda postoji neovisno o filozofiji. Osim
prirode i ljudskih bia, nita drugo ne postoji. Marx vidio
materijalizam kao ravnoteu Hegelovu idealizmu.
Friedrich Nietzsche (19. st.), njegov najvei dogaaj u
posljednjem vremenu je Bog je mrtav. Kranski Bog je
19
Josip Planini
postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put za

kreativnu ljudsku energiju; koncepcija Boga bila je protiv Boje
egzistencije. Vjerovanje je znak slabosti, dekadencija. Njegovo
odbijanje Boga pokazuje mu unutarnju snagu i sposobnost
ivota bez Boga. Prekid vjere u kranske moralne vrijednosti
vodi ovjeka u opasnost nihilizma. Ne humanost nego Superman
je cilj. ovjek je neto to treba nadii. Nadovjek je neto
neizbjeno. Superman bi bio Goethe i Napoleon u jednom.
John Mill (19. st.) mi ne moemo govoriti o Bogu, recimo,
jezikom fizike. Jer pojam Boga se ne nalazi u znanosti fizike.
Herbert Spencer (19./20. st.) engleski profet jedne ere.
Povezuje znanost i filozofiju potvruje beskonani Apsolut
kao pozitivnu realnost o kojoj imamo nedefiniranu svijest. Mi
ne moemo spoznati to Apsolut jest.
Apsolutni idealizam, Francisa Bradleya (19./20. st.) moe
li Apsolut biti opisan kao Bog? Bradleyev odgovor: za mene
Apsolut nije Bog. Ako mislimo da je Bog sva realnost bez
specifikacije, Apsolut bi bio Bog. Ali Bradly misli na pojam
Boga kao osobnog bia. Realnost nije osobna, ona je
suprapersonalna.
Alfred Whitehead (19./20. st.), engleski filozof metafizike.
Svemir je organski sustav, ujedinjeni dinamiki proces. Totalni
svemir udruuje oboje, Boga i svijet. Kreativnost, a ne miljenje,
konani je faktor.
Bertrand Russell, agnostik, razmatra problem patnje i zla u
svijetu; kako je onda Bog svemoan i beskonano dobar; jedna
od zadaa filozofije jest da sugerira jake hipoteze o svemiru, to
znanost ne moe provjeriti. Ako su hipoteze provjerene, onda je
to znanost, i nisu u filozofiji. Tako filozofija ne moe biti vie
20
nego filozofija znanosti i opa teorija znanja, i onog to jo nije

rijeeno u znanosti.
Teilhard de Chardin (19./20. st.), paleontolog i antropolog,
evolucija je hominizacija i divinizacija. Bog je utjelovljen u
Kristu, koji ujedinjuje ljude u ljubavi to je smjesa, mjeavina
znanosti, poezije i religijske vjere.
Gabriel Marcel (19./20. st.), katoliki egzistencijalist,
ponekad empirist; Bog je za Marcela apsolutni Thou. Razliiti
su pristupi Bogu, koji je apsolutno prisustvo. Teilhard i Marcel
su krani, ali je vidljiva razlika meu njima. Teilhard je
fokusiran na evoluciju svemira; sve je proces, teoloki usmjeren
na Omega toku,
Jean-Paul Sarter (20. st.) govori o dvjema vrstama
egzistencijalizma, kranskom i ateistikom; kao predstavnike
kranskog egzistencijalizma navodi Karla Jaspersa (19./20. st.)
i Marcela, a kao predstavnike ateistikog navodi Martina
Heideggera (19./20.) i sebe. Osnovna elja ovjeka je biti Bog.
Sarter ne vjeruje da postoji Bog, koji je beskonano
samosvjesno Bie. ovjek je slobodan, to znai o ovjeku
ovisi to e uiniti. Bog moe kazniti ovjeka za neposluh, ali
ako je ovjek slobodan, o njemu ovisi prihvaa li boansku
naredbu kao etiku normu.
William James (19./20. st.) predstavlja pragmatizam,
radikalni empirizam razum ne moe nijekati vjeru, ali je ne
moe ni potvrditi. Probleme moramo sami istraiti. Bog ima
moralna obiljeja (svetost, pravednost, ljubav); refleksija i
iskustvo pripadaju jedno drugom; bez religioznog iskustva
refleksija je prazna, refleksija ivi od iskustva; bez religijske
refleksije religiozno iskustvo je slijepo.
21
Josip Planini
Filozofija religije bavi se utemeljenjima vjere, kao A.

Plantinga, R. Swinburne.
Prirodna teologija, ili kako pronai Boga u prirodi. Ako je
Bog stvorio svijet, morali bismo oekivati da u njemu postoje
neke naznake koje na to upuuju. Nauiti u prirodi neto o
Bogu, obino se naziva prirodnom teologijom, to je staro
koliko starozavjetna Mudrost.
U Zakljunim mislima navodi se Bog je nuan i
kontingentan. Ako ima konano racionalno objanjenje za
svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko
je racionalna, suvisla i prihvatljiva. Kozmoloki multisvemir
nije alternativa Bogu. Ako Bog postoji, onda postoji uvijek i
posvuda.
22
Filozofski i znanstveni pristup Bogu/Apsolutu u povijesti filozofije
Starogrka mudrost kae, prema Talesu (7./6. st. pr. Kr.), sve
su stvari pune bogova, magnet pomie eljezne predmete, on
ima duu, svijet ima duu, prema tome, postoji svijet-dua, a to
je Bog.
Po Heraklitu (6./5. st. pr. Kr.), u Jednome su sve napetosti
izbrisane, sve razlike harmonizirane; on govori o Jednome, kao
Bogu, i kao Mudracu, koji je samo jedan, i naziva se Zeus. Bog
je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon sadran u svim
stvarima, povezujui sve stvari u Jedno; u svemiru je stalna
izmjena po univerzalnom zakonu. Za Heraklita se uzima da je
bio panteist.
Ispravno je rane grke filozofe nazivati kozmolozima, jer su
se bavili prirodom svemira, a ovjeka promatrali kao dio
svemira; u tome nisu doli do konanog zakljuka.
Sofistika, prosvjetiteljski pokret u ranome razdoblju grke
filozofije, druga polovica 5. st. pr. Kr. ; najpoznatiji sofisti
Protagora, Hipija i Gorgija, kao putujui uitelji pouavali za
dobru plau. Sokrat (5/4. st. pr. Kr.), kritizirao sofiste, da oni kao
vrsni govornici nauavaju govornu vjetinu, koja slui iskljuivo
pojedinanim interesima. Po Protagori ovjek je mjera svih
stvari; interpretacije te izjave su razliite. U djelu O
bogovima (Peri teon) Protagora kae: O bogovima ne mogu
znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su oblija, jer mnogo toga
sprjeava pouzdano znanje, nejasnoa (stvari) i kratkoa
ljudskog ivota.
Sokrat, openito govori o bogovima u mnoini, to se odnosi
na grka boanstva; povremeno se pojavljuje i vjerovanje u
23
Josip Planini
jednog Boga. Sokrat nije posebno isticao monoteizam ili

politeizam; ovjekov um je dio svjetskog uma ili duha.
Platon (5./4. st. pr. Kr.), Sokratov uenik, u Fedonu ui kako
je dua prije sjedinjenja s tijelom bila u nekom prediskustvenom
podruju; spoznajni proces sastoji se u sjeanju na ideje koje je
dua nekad spoznavala, a dua je jasno opaala u stanju
predegzistencije; ideje postoje odvojeno od osjetilnih stvari. U
Timaju Platon jasno ui da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara
stvari ovog svijeta prema modelu Formi. To znai da forme ili
ideje postoje odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su
uobliene prema njima, nego takoer i od Boga, koji ih uzima za
svoj uzor. Takoer, Platon kae da je veliko djelo pronai
stvoritelja i oca svega; moramo se sjetiti, da demiurg vjerojatno
predstavlja simbol djelovanja uma u kozmosu; u estom pismu
on trai od prijatelja da se zakunu vjernosti Bogu koji upravlja
svim stvarima; Platon je izjednaavao oca s Jednim ili Dobrom,
iz Drave.
U desetoj knjizi Drave Platon eli otkriti ureen sustav, i to
teistiki sustav. U Timeju npr. Platon prikazuje demiurga kako
unosi red u svijet, i stvara prirodu prema uzoru ideja: demiurg je
simbolina osoba, koja predstavlja um, kako je vjerovao Platon,
to djeluje u svijetu (demijurg kao djelujui uzrok). Kae, da je
Bog tvorac svih stvari (ideja krevet, a zatim ostvarenje kreveta);
govori o Bogu kao kralju i istini, dok je o ideji Dobra ve
govorio kao tvorcu bivstva; moe se initi da Platon hoe
izjednaiti Boga i ideju Dobra; oni koji to vjeruju i oni koji
Platonova Boga tumae u teistikom smislu pozvat e se na
Fileba, gdje se posredeno kae da Um, koji upravlja svemirom,
24
posjeduje duu (Sokrat kae da mudrost i um ne mogu postojati

bez due), tako da je Bog u tom sluaju ivo i umno bie.
Tako bismo imali linost Boga iji je um sjedite ideja; Bog
koji zapovijeda i upravlja svemirom, kralj i neba i zemlje. Ima
puno toga u prilog takve interpretacije; kod Platona se onda vidi
ureen sustav, i to teistiki sustav. Boanski um proizlazi iz
Jednoga, svjetska dua i demijurg zajedno predstavljaju
boanski um (kao um bog) koji je imanentan u svijetu, to bi
bilo slinije kasnijem neoplatonizmu nego kranskoj filozofiji.
Platon nije podlegao shvaanjima prethodnih kozmolokih
kola, u kojima je dua bila svoena na zrak, vatru ili atome; on
nije bio materijalist ni epifenomenalist, ve jedan nepokolebljiv
spiritualist. Prema njegovou miljenju , dua se jasno razlikuje
od tijela; ona je ovjekov najdragocjeniji posjed.
Na kraju Fedre Sokrat moli: O dragi Pane i vi drugi bogovi,
koji ste ovdje, dajte mi da budem lijep unutra i da sve vanjsko
bude u skladu s unutarnjim osobinama. Dajte mi da bogatim
smatram mudraca.
U Timaju Platon kae jedina od postojeih stvari koja
moe stei um jest dua, a ona je nevidljiva, dok su vatra, voda,
zemlja i zrak, svi roeni kao vidljiva tijela. Sokrat istie da
dua moe upravljati tijelom i njegovim eljama. U Dravi, dua
se sastoji od tri dijela: razumnog, sranog ili voljnog i
poudnog dijela (dio ovdje nije u materijalnom smislu).
Razumno je ono to ovjeka razlikuje od nerazumne
ivotinje; to je najvii dio due. Druge dimenzije due podlone
su propadanju. Platon je tvrdio da je dua besmrtna. U Timaju
kae da je razumski dio due, besmrtni boanski element,
nainio demiurg, i to od onih sastojaka kao i Dua svijeta, dok
25
Josip Planini
su smrtne dijelove due skupa s tijelom stvorili nebeski bogovi,

to je dakle mitski izraz. Ovo se dualistiko shvaanje ponovno
javlja u neoplatonizmu.
Platonova fizika svijet je imao uzrok, a to je demiurg, koji
je boanski Um, ali on nije Bog-Stvoritelj; demiurg je dobar i
htio je da sve bude slino njemu. Demiurg dodjeljuje
geometrijske oblike za etiri prvobitna elementa, i sve svodi na
trokute.
Po Aristotelu (4. st. pr. Kr.), slijedi podjela filozofije: 1.
teorijska filozofija, a) fizika, b) matematika, c) metafizika
(danas, prirodna teologija), 2. praktina filozofija (politika,
ekonomija, retorika), 3. poetika filozofija (teorija umjetnosti).
Aristotelova izreka Bog i priroda nita ne proizvode
uzalud. Svako kretanje zahtijeva aktualni uzrok, onda cijeli
svemir zahtijeva prvoga pokretaa; prvi ne znai u vremenu, jer
po Aristotelu, gibanje je vjeno; prvi pokreta je vjean izvor
vjenoga kretanja; tovie, prvi pokreta nije Bog-Stvoritelj;
svijet je postojao oduvijek. Bog oblikuje svijet, ali ga nije
stvorio. Bog mora djelovati kao finalni uzrok, kao objekt elje.
U Metafizici (L 6), Aristotel pokazuje da ovo naelo gibanja
mora biti isti akt, bez potencijalnosti; mora postojati prvi
pokreta, koji je ista aktualnost, a ako je ista aktualnost, onda
on mora biti nematerijalan, jer materijalnost povlai mogunost
djelovanja i mijenjanja; glede neprekidnog gibanje planeta
mora postojati prvi pokreta, radi pokretanja neba.
Kako je reeno, Bog pokree svemir kao finalni uzrok, kao
predmet elje. ini se, Aristotel je zamiljao Boga kao
neposrednog pokretaa prvog neba, koji izaziva dnevno obrtanje
zvijezda oko Zemlje; stoga mora postojati jedna umnost,
26
inteligencija prve sfere, a zatim i druge umnosti u drugim

sferama. Umnost svake sfere jest duhovna; otprije je Aristotel
zastupao platonsko gledanje o duama zvijezda, to je zatim
napustio. U nekim poglavljima Metafizike Aristotel govori o
jednom nepokrenutom pokretau. Kako je prvi pokreta
nematerijalan, on ne izvodi nikakvu tjelesnu aktivnost: njegova
aktivnost mora biti duhovna, dakle intelektualna. Drugim
rijeima, Boja aktivnost jest aktivnost miljenja; predmet Boje
misli mora biti najbolji od svih moguih predmeta. Aristotel
stoga definira Boga kao miljenje miljenja; Bog je
postojea misao, koja vjeno misli sebe. On nema predmet
miljenja izvan sebe. Bog dakle zna jedino sebe.
Je li Aristotelov bog personalan Bog? Aristotel govori
ponekad o Bogu kao prvom nepokrenutom pokretau, ponekad
kao o Bogu, dok u Nikomahovoj etici on govori o bogovima
(teoi). Kao i veina Grka, Aristotel nije mario za broj bogova, ali
ako se eli rei da je bio iskljuivo monoteist, trebalo bi
naglasiti da je njegov Bog personalan. Moda Aristotel nije
tvrdio da je prvi pokreta personalan, a pouzdano je i to da je
pripisivanje antropomorfne personalnosti zaista bilo daleko od
njegovih zamisli; ipak kako je prvi pokreta umnost ili misao,
slijedi da je on personalan u filozofskom smislu. Mogue je da
Aristotelov Bog nije personalan secundum nomen, ali je
personalan secundum rem. Ali treba dodati kako nema znakova
da je Aristotel ikada zamiljao prvog pokretaa kao objekt
oboavanja, a jo manje kao bie kome bi se molitelji mogli
obraati, da bi dobili neku korist. U spisu Velika etika,
Aristotel kae da grijee koji misle da postoji prijateljstvo prema
27
Josip Planini
Bogu, jer Bog ne moe uzvratiti nau ljubav i ne moe se rei

da volimo Boga.
U Aristotelovim spisima, u nerazvijenom obliku, nalazimo i
druge dokaze za egzistenciju Boga; u peri filozofias, ljudi
opaaju ljepotu zemlje, sve je to djelo bogova uope gdje
postoji neto bolje, tu postoji i najbolje, a koje je boansko. On
pokazuje jasnije poimanje boanskog, to je vie nego kod
Platona.
U Fizici Aristotel kae sve to se kree jest pokrenuto
neim, ili samim sobom ili neim drugim, ali ne kae da je
svaka stvar koja se kree pokrenuta neim drugim; nijedna stvar
koja se kree ne moe biti apsolutni zaetnik kretanja; ono to je
apsolutno zapoelo gibanje, ono samo mora biti nepokretno;
drugo je pitanje, ima li vie nepokretnih pokretaa.
Neiva tijela u sebi imaju naelo pokrenutosti, ali ne i naelo
kretanja (ivotinje kreu za hranom, to nije kretanje od sebe, jer
je hrana izvanjski privlani uzrok). Aristotelovo gledite
loptasta Zemlja miruje u sreditu svemira, a oko nje su
koncentrini sferini slojevi vode, zraka i vatre. Iznad njih su
nebeske sfere od kojih je krajnja sfera zvijezda stajaica koja se
kree zahvaljujui prvom Pokretau.
Aristotel ne vidi evoluciju u vremenu, on ima teoriju
ljestvice stvari; na dnu je anorganska tvar, iznad nje organska
tvar, s time da su biljke manje savrene od ivotinja. Ipak, ak i
biljke imaju duu, koja je naelo ivota; tijelo je radi due, svaki
organ ima svoju svrhu. Razliite su vrste due, najnii oblik je
vegetativna dua. ivotinje imaju duu vie aktivnosti, osjetilnu.
Ljudska je dua via na ljestvici. Aristotel ne zagovara Platonov
dualizam, nego zagovara tjenju suradnju, sjedinjenje due i
28
tijela. O djelatnom umu neki govore, po Aristotelu, kao o Bogu;

on je opisao Boga kao nepokretnog Pokretaa; Aristotel slika
Boga, imanentnog u ovjeku. Etika Aristotelova kae najvii
predmet metafizike je Bog.
Po Plotinu (3. st., Egipat), razvijen je neoplatonizam; njegov
uenik Porfirije napisao Eneade, to je uenje Plotinovo: Bog
je potpuno transcendentan. On je Jedno i Dobro; Jedno u
usporedbi sa Suncem koje osvjetljava, ali se ne smanjuje. Prva
emanacija Jednog jest misao ili um, nous, iz kojeg potjee Dua,
koja je kozmika, bestjelesna i nedjeljiva, ali povezuje osjetilni i
nadosjetilni svijet. Dok je Platon govorio o jednoj dui, Plotin je
postavio viu duu, bliu Umu, i niu duu, od pojavnog svijeta,
ili prirodu. Pojedinane ljudske due dolaze iz kozmike due,
podijeljene na vii element, iz nousa, i nii element povezan s
tijelom. Dua je postojala i prije sjedinjenja s tijelom. Bog je
svuda prisutan. Govori o etiri osnovne vrline, vrhovni stupanj
je sjedinjenje s Bogom ili Jednim, to je ekstaza. U
neoplatonizmu filozofija tei prijei u religiju, ili ona/filozofija
ukazuje iznad sebe; umovanje nije vrhovni cilj, koji treba
dostii; neoplatonizam postaje rival kranstvu; ipak
neoplatonizmu je nedostajala narodska privlanost; a bio je
intelektualistiki odgovor na osobno spasenje.
Cilj je filozofije spasenje due; ienje due dogaa se
askezom i spoznajom Boga. Od etiri vrline najnii je stupanj
drutvena vrlina; iznad toga je vrlina apatheia, bestrae, to se
postie u nalikovanju Bogu; trei stupanj, kad se dua okree k
umu, dok najvii stupanj vrline pripada umu, nous. Da bi se to
postiglo, potrebna je askeza, npr. uzdravanje od mesa, braka,
29
Josip Planini
kazalinih predstava i dr. Bog cijeni djela mudrog ovjek, a ne

rijei; valja ivjeti u skladu s uvjerenjem.
Od neoplatonovaca latinskog Zapada, najznaajniji Boetije
(5./6 st.), kranin, koji je u zatoenitvu pisao poznato djelo O
utjesi filozofije, gdje razvija prirodnu teologiju; posrednik
izmeu antike i srednjeg vijeka (prevodio Aristotela, i pisao
komentare). U djelu De Trinitate, Boetije u deset kategorija
tumai kako mi Boga nazivamo supstancija, ali ne kao neku
stvar; Bog je supstancija nad-supstancijalna. Dok je ovjek
velik, Bog je velikost.
Izlae racionalni dokaz za egzistenciju Boga, kao
nepokretnog pokretaa, raspravlja o potekoi da se pomire
ljudska sloboda i boansko provienje; Bog predvia ne samo
ljudska djela, nego i namjere, onda ljudska slobodna volja ne
postoji; bolje bi bilo rei da Bog ne predvia nita: Bog je
vjean, a Boje vizije uvijek su u sadanjosti, to se slae sa
svojstvom neke radnje u budunosti.
Boetije se naslanja i na Porfirija, te dijeli filozofiju na fiziku,
matematiku i teologiju. U Utjesi filozofije kae da se bit Boga
sastoji u dobroti. Bog je stvorio svijet iz niega, ne iz svoje
supstancije, a sve stvari koje jesu, jesu Bog. Boetije je pokuao
kao filozof izraziti kransko uenje jezikom neoplatonovaca u
sintezi srednjeg vijeka.
Grki oci, krani, bili su uglavnom pod utjecajem platonske
tradicije; nisu jasno razlikovali filozofiju od teologije; oni su
helensku filozofiju smatrali propedeutikom (predkola) za
kranstvo. Crkveni oci su najvie tovali Platona.
Meu latinskim crkvenim ocima najznaajniji je Aurelije
Augustin (4./5. st.) , koji je dominirao do 13. st. U zreloj dobi
30
obratio se na kranstvo. Augustin kae za znanjem treba teiti

ne iz akademskih razloga, ve zato to donosi sreu ili
blaenstvo; jedino mudar ovjek moe biti sretan, a mudrost
pretpostavlja spoznaju istine; on tu tenju gleda kao potragu za
Kristom i kranskom mudrou. Dua je slika Boga. Najnii
stupanj spoznaje jest osjetilno znanje, koje zavisi od osjeta, to
je platonska psihologija. Bog je slian Suncu, koje obasjava nae
due, ili poput uitelja koji nas pouava.
Kae se da je Augustinu najdrai dokaz za Boju
egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. On doista dokazuje
Boju egzistenciju iz vanjskog, tjelesnog svijeta, ali to je vie
aluzija nego dokaz u akademskom smislu. Njega nije toliko
zanimao dokaz ateistima da postoji Bog, koliko da pokae, kako
svako stvaranje najavljuje Boga, ivog Boga, kojega dua moe
iskusiti u samoj sebi. Dua tei srei i mnogi su skloni traiti
duu izvan sebe; Augustin kae, ivog Boga treba traiti u sebi;
zatim, osim nekolicine ija je priroda izopaena , itav ljudski
rod vjeruje da je Bog tvorac svijeta; svi se slau da Bog
nadmauje sve drugo po uzvienosti.
Ivan Skot (9. st., Irska), slavan po De Divisione Naturae; tu
raspravlja o prirodi, sveukupnost stvari koje jesu (to zapaamo
osjetilima) i nisu (moemo spoznati razumom); predmeti koji
transcendiraju mo razuma jesu stvari koje nisu; tako je priroda
ne samo prirodni svijet nego i Bog i natprirodna sfera, to je
cjelokupna stvarnost. Bog i stvorena bia zajedno ine
universitas, univerzum ili sveukupnost. Uz etiri vrste prirode
(koja stvara, a nije stvorena, stvorena i stvara, stvorena a ne
stvara, niti je stvorena niti stvara) priroda koja stvara a nije
stvorena jest Bog koji je uzrok svih stvari, a sam nema uzroka.
31
Josip Planini
Bog je priroda koja stvara i nije stvorena (Natura quae creat et

non creatur). Preuzeo ideju od Pseudo-Dionizija da Boga ne
treba nazivati npr. Istina ili Mudrost ve radije Nadistina,
Nadmudrost; to se prenosi metaforiki. Iz stvorenih bia
razabiremo da Bog jest, ali ne moemo razabrati to On jest.
Zakljuujemo, On je neto vie od supstancije, vie od mudrosti,
ali primjena na Boga to ne pokazuje, ne moemo spoznati, jer
On transcendira svaki razum, i onaj aneoski i onaj ljudski.
Kategorije su neprimjenjive na Boga i transcendenciju, gdje
je apsolutna distinkcija izmeu Boga i stvorenih bia. Ne
moemo pretpostaviti da je Bog postojao prije nego je stvorio
svijet jer tada bi Bog postojao u vremenu a stvaranje bi bilo
sluajan dogaaj proiziao iz njega, to nije mogue. Boje
stvaranje mora biti vjeno kao i On sam. Kad ujemo da je
Bog stvorio sve stvari, tu razumijemo da je Bog u stvarima, tj.
da je bit svih stvari. Jer jedino On jest.
To je blisko panteizmu; njegova racionalna interpretacija
filozofska Svetog pisma ponekad tako izgleda iznad autoriteta i
vjere. On ipak uspijeva Bogu pripisati stvaranje iz niega. Tako
svaka priroda se moe reducirati na jedno Naelo te se Stvoritelj
i stvorena bia mogu promatrati kao jedno.
Nepojmljiv Bog otkriva se u prirodi, to je teofanija. Bog
odvojen od teofanije jest apstrakcija. Skot je htio filozofski
opravdati kransko uenje tada nije bila razlika izmeu
filozofije i teologije bila je opasnost da ga se nazove
racionalistom. Bog i stvorena bia nisu odijeljeni nego su jedno
te isto (unum et id ipsum). Bog je stoga Priroda koja stvara i
koja je stvorena.
32
Sv. Anselmo (11. st., Kenterberijski nadbiskup,

benediktinac), Augustinovske tradicije, oba nisu sasvim
razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je mogue ljudskom
duhu, kranin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono to
vjeruje, tako i Boje postojanje i uenje o Sv. Trojstvu. Boje
postojanje pripada filozofiji dok Sv. Trojstvo pripada teologiji.
U Monologiumu (Monolog o Boanskoj biti) Anselmo razvija
dokaz o Bojoj egzistenciji na temelju stupnjeva savrenosti,
koji se mogu nai u stvorenim biima. U sedmom poglavlju
Anselmo razmatra odnos izmeu uzrokovanog i Uzroka i
zakljuuje da su svi konani predmeti stvoreni iz niega, ex
nihilo, a ne iz prethodno postojee materije ili uzroka kao
materije; briljivo razjanjava kako to ne znai da je materija
stvorena od niega, kao nekog materijala; to znai da je ta stvar
stvorena non ex aliquo (ne iz niega) ranije nije imala
egzistenciju, sad je ima. Najvie Bie jest Mudrost, Pravinost,
ivot , itd. Bog nuno transcendira prostor zbog jednostavnosti i
duhovnosti, a vrijeme transcendira zbog svoje vjenosti.
Moemo Ga nazvati supstancijom, ako imamo u vidu Boju bit,
ali ne kao kategorije.
U Proslogiumu, Anselmo razvija tzv. ontoloki argument,
koji iz pojma o Bogu zakljuuje da je Bog stvarnost da postoji.
Otkriva da se argument takav moe staviti u obliku Boje
poslanice: Bog je ono od ega se nita vee ne moe zamisliti.
Ali ono od ega se nita vee moe zamisliti mora postojati,
i to ne samo mentalno, u pojmu, nego takoer i izvanmentalno.
Prema tome Bog postoji ne samo mentalno.
33
Josip Planini
Velika premisa jednostavno daje pojam Boga, pojam koji

ovjek ima o Bogu, ak i kada porie njegovo
postojanje/egzistenciju.
Mala je premisa oigledna, jer ako ono od ega se nita vee
ne moe zamisliti postoji samo u duhu, onda ono nee biti neto
od ega se vee ne da zamisliti; ovaj dokaz poinje pojmom
Boga kao onog bia od kojega se ne moe nita vee zamisliti, tj
apsolutno savrenog bia; to je ono to se podrazumijeva pod
Bog.
Anselmo zakljuuje da nitko ne moe istodobno imati
pojam Boga i poricati njegovo postojanje. Samo luak moe u
dubini due rei Bog ne postoji. Bit apsolutno savrenog bia
jest da postoji, odnosno nuno ukljuuje postojanje, jer bi se u
suprotnom moglo zamisliti jo savrenije bie; Bog je nuno
Bie, a nuno bie koje ne postoji predstavljalo bi kontradikciju.
Dokaz Anselmov u Proslogionu napao je redovnik Gaunilo,
koji primjeuje da pojam koji imamo o nekoj stvari ne jami
njezino izvanmentalno postojanje te da je kriv nedoputen
prijelaz s logikog na realan nivo.
Mi takoer moemo rei kako najljepi otoci moraju negdje
postojati zato to ih moemo zamisliti. Anselmo zatim porie
analogiju s pravom, jer ako je pojam Boga pojam svesavrenog
bia i ako apsolutna savrenost ukljuuje postojanje, taj pojam
jest pojam o postojeem, i to nuno postojeem biu, dok pojam
ak i o najljepim otocima nije pojam o neem to mora
postojati: ak i na logikom planu ta dva pojma nisu analogna.
Ako je Bog mogu, tj. ako pojam svesavrenog i nunog bia ne
sadri nikakvu kontradikciju, Bog mora postojati , jer bi inae
bilo besmisleno govoriti o samo moguem nunom biu (to je
34
kontradikcija termina), dok u pojmu samo moguih lijepih

otoka nema nikakve kontradikcije
Sv. Toma Akvinski (13. st., Napulj), dominikanac, njegova
je filozofija realistina i konkretna. Bog je prvenstveno Jedno ili
Dobro; kranski filozof, slijedi Aristotela kada odreuje
metafiziku kao nauk o biu kao biu; prva filozofija usmjerena
prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konaan cilj
svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Metafizika ima svoj
vlastiti predmet i izvjesnu autonomiju ali treba biti dovrena u
teologiji, inae ovjek ne bi shvatio svrhu za koju je stvoren i ne
bi teio tome. Kako se potpuna spoznaja Boga ne moe dostii u
ivotu, konceptualna spoznaja Boga u ovom ivotu kruni se
misticizmom. Mistina teologija ne zadire u podruje filozofije i
moe se razmatrati bez upuivanja na nju. Toma je eksplicitno
razlikovao dogmatsku teologiju od filozofije. Filozofija i druge
humanistike nauke/nauci zasnivaju se jedino na ljudskom
razumu: filozof primjenjuje naela koja su spoznata ljudskim
razumom, i on ukazuje na zakljuke koji su plod ljudskog
rasuivanja. Teolog s druge strane, iako koristi svoj razum,
prihvaa naela na osnovi autoriteta, na osnovi vjere on ih
prima kao objavljene. Osnovna razlika izmeu teologije i
filozofije nije u razlici izmeu predmeta koje one razmatraju.
Postoje istine koje su zajednike i teologiji i filozofiji, jer su
objavljene iako su mogle biti ustanovljene i razumom. Npr.
filozof razmatra o Bogu kao stvoritelju, premda i teolog
razmatra Boga kao stvoritelja; za filozofa spoznaja Boga kao
stvoritelja dolazi kao zakljuak isto razumskog dokaza, dok
teolog prihvaa injenicu da je Bog stvoritelj iz
otkrivenja/objave te je to za njega prije premisa nego zakljuak,
35
Josip Planini
i to premisa koja nije hipotetika ve objavljena. Prema Tomi,

gotovo sva filozofija usmjerena je ka spoznaji Boga; prirodna
teologija (drugo je dogmatska teologija) treba znatan dio
filozofskog uenja, tj. onaj dio metafizike koji razmatra Boga.
Metafizika se zanima prije svega za samu Istinu, za Boga, koji je
naelo istine, ali nije kadar isto ljudskim racionalnim
istraivanjem otkriti sve ono znanje neophodno ovjeku da bi
postigao svoju krajnju svrhu. Aristotel je za Tomu filozof par
excellence, i nastojao ga je interpretirati, gdje god je mogue, u
skladu s kranskom objavom.
Tomini dokazi o egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od
stvorenih bia prema Bogu. Razvila se polemika je li Toma
distinkciju izmeu esencije i egzistencije smatrao realnom.
Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i egzistencija su
identine: Bog postoji nuno zato to je njegova esencija isto to
i njegova egzistencija; sve druge stvari participiraju u
egzistenciji; znai ta distinkcija egzistencije i esencije
objektivna je i neovisna o duhu. Trei nain dokazivanja Boje
egzistencije ini se da pretpostavlja realnu distinkciju izmeu
esencije i egzistencije u konanim stvarima.
Toma dokazi za Boju egzistenciju. Kranski pisci
spoznaja Boga uroena; Anselmo ide na dokaz/pokaz
neegzistencija Boga je nezamisliva. Toma tumai kako je to
neodreena spoznaja, on hoe eksplicitno razjanjenje.
Povodom ontolokog dokaza ili apriornog dokaza Boje
egzistencije koji daje sv. Anselmo, Toma kae da ne zamilja
svatko Boga kao ono od ega se nita vee ne moe
zamisliti. Anselmo je drao da je njegov argument dokaz, a ne
tvrdnja o neposrednoj intuiciji Boga. Toma kae da Anselmov
36
dokaz ukljuuje nedoputen prijelaz ili skok s idealnog na realan

nivo. Iz tvrdnje da se ne moe zamisliti nita vee ne proizlazi
da postoji takvo bie; to nije dovoljan dokaz (po Tomi); zbog
slabosti ljudskog uma ne moemo razabrati apriorno o
egzistenciji najviega savrenog bia, dakle ne po ideji nego iz
argumenta njegovih uinaka, tj. aposteriori. Ako se Boja
egzistencija ne moe dokazati a priori, onda ostaje da se dokae
a posteriori, istraivanjem Bojeg uinka. Moemo iz posljedice
zakljuiti o egzistenciji uzroka.
Prvi od pet Tominih dokaza za Boju egzistenciju: osjetima
poznajemo kretanje stvari u svijetu svaka stvar koja se kree
pokrenuta je od neega drugog to drugo je pokrenuto nekim
drugim pokretaem; toga je beskonano, to nije mogue, na
kraju dolazimo do jednoga nepokretnog pokretaa, svi
razumiju da je to Bog (manifestior via; Aristotel). Drugi
dokaz (Aristotel, Metafizika) polazi od niza eficijentnih uzroka.
Nita ne moe biti uzrok samog sebe, inae bi moralo to biti
prije samog sebe; to ne moe ii u beskonano, prvi eficijentni
uzrok koga svi nazivaju Bog. Trei dokaz neka bia nastaju i
propadaju, bia su kontingentna (ne nuna, mogu postojati i ne
moraju), Toma zakljuuje, mora postojati nuno bie koje je
razlog za nastajanje kontingentnog bia. Ako ne bi postojalo ni
jedno nuno bie, ne bi postojalo uope nita. etvrti dokaz
(Augustin, Anselmo), poinje od stupnjeva savrene dobrote,
istine itd. U stvarima ovog svijeta stupnjevi savrenstva nuno
sadre egzistenciju najboljeg, najistinitijeg koje e biti najvie
bie (ens summum). To ide samo do relativno najboljeg;
zakljuak mora postojati najvie bie koje je uzrok bia,
dobrote , istine u stvarima ; mora postojati najvie bie kao
37
Josip Planini
uzrok bia, dobrote i svih savrenstava u nekom drugom biu; et

hoc dicimus Deum (i ovo nazivamo Bogom). Peti dokaz jest
teoloki dokaz, naglauje unutarnji finalitet, red u anorganskom
predmetu, tei nekom cilju (to je usmjereno od nekog razuma);
to vodi prema Konstruktoru, Upravljau, Arhitektu svemira, to
je i Stvoritelj. Toma daje prednost prvom dokazu; peti dokaz (iz
Knjige mudrosti i Poslanice Rimljanima): Bog se moe spoznati
preko svojih djela, kao onaj koji nadilazi ta djela.
Mi u ivotu ne moemo saznati Boju bit kakva je ona po
sebi, nego kako je u stvorenim biima. Bog spoznaje budue
dogaaje na osnovi njegove vjenosti preko koje su prisutne
stvari u njemu. Po Tomi najprimjerenije ime za Boga jest koje
je dao Mojsiju iz gorueg grma Qui est On koji jest. U Boga
ne postoji razlika izmeu esencije i egzistencije; njegova
esencija je da egzistira.
Stvaranje Kako je Bog prvi uzrok svijeta, jer konana su
bia kontingentna i svoju egzistenciju zahvaljuju nunom biu,
konana bia moraju proizlaziti iz Bojeg stvaranja. tovie, to
stvaranje mora biti stvaranje iz niega. Mo stvaranja pripada
samo Bogu. On je stvarao da bi proirio svoju dobrotu.
Toma je vjerovao da se moe dokazati filozofski kako je
svijet stvoren iz niega; te da je stvoren u vremenu, ne u
vjenosti; svijet nije oduvijek postojao, kae, kako vjeruje
Katolika crkva.
Toma se ne bi sloio s Leibnizom da je to najbolji svijet od
svih moguih (npr. ako bi konja stvorio racionalnim, onda to ne
bio taj svijet).
Po Aristotelovoj Nikomahovoj etici ljudska je srea u
filozofskoj kontemplaciji nepokretnog pokretaa, Boga. Za
38
razliku, Toma uvodi razmatranje budueg ivota, dok Aristotel

ne.
Nearistotelovi elementi u Tome postoje; svijet je vjean i
njega nije stvorio Bog. U prirodnoj teologiji Tome Bog je prvi
eficijentni uzrok i stvoritelj.
Tomizam se afirmirao i stekao potovanje kranskih
mislilaca zahvaljujui svojoj potpunosti, jasnoi i dubini
temeljno promiljena sinteza teologije i filozofije koja je
ukljuivala prolost i koristila najvei sustav filozofije antikog
svijeta.
Ivan Duns Skot (13./14. st., kotska), franjevac, predavao u
Oxfordu. Ponekad se govori o razlikama tomizma i skotizma, ili
da je Skot nastavljao Tomu. Skotova je filozofija inspiracija
razliita od Aristotelove, zamisao o Bogu kao Prvom pokretau
nedovoljna je; Toma je bio primoran Aristotela dopuniti
Augustinom. Spoznaja, gdje se teologija uzima po
Aristotelovoj etici kao znanost, premda je bolje rei da je
mudrost; teologija nije podreena metafizici, iako je njezin
predmet sadran u predmetu metafizike, jer je Bog spoznatljiv
prirodnom svjetlou razuma, pa spada u metafiziku, ali uzima
svoja naela od metafizike, koja nije podreena teologiji, jer
metafiziar ne uzima svoja naela od teologa. Skot razlikuje
intuitivno i apstraktno znanje: intuitivno znanje je o postojeem,
apstraktno znanje o nepostojeem predmetu.
Metafizika: to je znanost o biu kao biu. Pojam bia je
najjednostavniji od svih pojmova i ne moe se svesti na druge
osnovne pojmove: stoga se bie ne moe definirati. Zato
svako istraivanje Boga pretpostavlja kako razum ima
39
Josip Planini
jednoznaan pojam, koji ve ima o stvorenim biima. Skot ne

priznaje realnu distinkciju izmeu esencije i egzistencije.
Prirodna teologija; pravo govorei Bog nije predmet
metafizike znanosti, iako je metafizika nauk o biu, a Bog je
prvo bie, kae Skot; metafiziar zna istine o Bogu samo a
posteriori, stoga Bog je pravi predmet teologije. Bog je predmet
metafizike samo preko neega, secundum quid. To ipak ne znai
da filozof ili metafiziar nije u stanju postii neku spoznaju o
Bogu. Po prirodnoj moi moemo spoznati neke istine o Bogu
kad filozofija promatra Boje uinke. Prirodnom moi moemo
spoznati mnoge stvari o Bogu, da je jedan, dobar, savren, ali i
ne da je trojstven. Boga treba racionalno dokazati, i to a
posteriori. ovjek ne spoznaje Boga intuitivno, nae spoznaje
poinju osjetima, a spoznaja Boga je preko refleksija.
Skot dokazuje egzistenciju Boga: savrenija je i neposrednija
spoznaja prvog bia kad se ono spozna kao prvo ili nuno bie,
nego kao prvi pokreta. Skot najveu panju usmjeruje na
beskonanost Boga, On je beskonano moan, poznaje
beskonano mnogo inteligibilnih predmeta, zatim Bog je jedan i
samo jedan; beskonanost uvodi za ontoloki dokaz Anselma.
Nije drao da mi moemo dokazati razumom sve bitne atribute
Boga. Skot je tvrdio da se Boja mo stvara iz niega, da se
moe dokazati preko prirodne svjetlosti razuma. Kao i Toma,
Skot je bio sklon miljenju da ni stvaranje u vremenu nije
podlono filozofskoj demonstraciji. Dua je ujedinjena s
tijelom radi savrenstva cijelog ovjeka koji se sastoji od due i
tijela. Prema Tomi, dua je ujedinjena s tijelom za dobro due.
O Aristotelu Skot tvrdi da je njegovo miljenje nejasno jer
govori razliito na raznim mjestima i ima razliita naela.
40
Etika moralni zakon ovisi samo i jedino o boanskoj volji.

Boanska je volja uzrok dobra. Tomizam je sinteza kranske
teologije i grke filozofije. Tomina je filozofija sinteza
aristotelizma i platonizma. Skot je kao most izmeu vijeka Tome
i vijeka Williama Ockhama (14. st., Ockham); franjevac,
studirao u Oxfordu; po Ockhamu, ako ne znamo kako se moe
uivati Bog, mi to ne moemo eljeti. Bog nije obvezan
moralno, dok je ovjek ovisan o Bogu; relacija stvorenja i Boga
je mentalna. Bog proizvodi i uva stvorenja koja ne mogu
egzistirati bez Boga. Egzistencija Boga poznata je na druge
naine, ne po a priori zakljuivanju.
Premda Bog moe biti spoznat na neki nain, ipak moe li
se filozofski pokazati da Bog postoji? Bog je najsavreniji
objekt u ljudskoj pameti, ali On nije prvi objekt u intelektu kao
prvi spoznat. Nae znanje o Bojoj prirodi vie je teoloka
nego filozofska ideja. Jer postojanje Boga kao apsolutnog bia
ne moe biti vrsto pokazano od filozofa, oito je da oni ne
mogu dati neko znanje o Bojoj prirodi. Ni teoloko rezoniranje
ne daje nam znanje o Bojoj prirodi. Ockham je negirao da
egzistencija Boga moe biti filozofski pokazana.
Francis Suarez (16./17. st., Granada), Metafizike rasprave
(znaajno djelo). U 29. raspravi Suarez razmatra pitanje moe li
se Boja egzistencija spoznati razumski mimo objave. Prvo od
pitanja je fizikalni argument, zasnovan na Aristotelovu gibanju.
Suarez zakljuuje da je argument nedovoljan da pokae,
demonstrira Boju egzistenciju; naglauje da se ne moe ispitati
ta egzistencija kao nematerijalna tvar, supstanca i isti akt, s
argumentom iz fizike. Da se pokae Boja egzistencija, treba ui
u metafizike argumente. Nemogue je zakljuiti o Bojoj
41
Josip Planini
egzistenciji iz njegova uzroka, jer nema uzroka. Bog je autor

prirodnih zakona i kao Kreator hoe da ovjek pravilno
prosuuje.
Kae se, moderna filozofija poinje s Descartesom (16./17.
st.). Descartesov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu
filozofiju s kriterijem istine, Boje egzistencije i egzistencije
materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike
(korijen, deblo, grane metafizika, fizika, znanosti). Mogue
je sumnjati, postoji li Bog (neki ljudi u to sumnjaju), ali cogito
ergo sum to ne vrijedi za moju egzistenciju. Sumnjam da li
postojim proturjeno. Pod nazivom Bog ja podrazumijevam
supstanciju koja je beskonana, neovisna, sveznajua, svemona
i kojom sam ja, i sve drugo to postoji, stvoren. Ideja Boga je
uroena. Bog nije zavodnik, on je savren. Mi moemo biti
sigurni da Bog egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo i
prihvaamo to. Dakle, prije nego smo sigurni da Bog egzistira,
mi trebamo biti sigurni je li istinito to mi razumijemo.
Sigurni smo da Bog egzistira jer smo pratili dokaze koji to
pokazuju. Pojavljuje se pitanje da li Descartes ispituje Boju
egzistenciju, tako po nekim aksiomima ili principima. Koritenje
memorije nije bitno za ispitivanje Boje egzistencije. On ne
pretpostavlja postojanje materijalnih stvari kad ispituje Boju
egzistenciju. Ako me je Bog stvorio, ne mogu nai greku u
razumijevanju to bi bila odgovornost Bogu. Mogu li ja
demonstrirati Boju egzistenciju motrei savrenosti koje sadri
ideja Boga? Da, po Descartesu. Ne mogu zamisliti Boga osim da
postoji, tj. ne mogu razumjeti ideju Boga koja iskazuje njegovu
esenciju i u isto vrijeme negira egzistenciju. Nije u mojoj moi
misliti o Bogu bez egzistencije, premda je u mojoj moi
42
zamisliti konja s krilima ili bez krila. Ideja o Bogu je tako

privilegirana ideja; ona je jedinstvena. Razumljivo je da Bog
egzistira u injenici kao ideja nae pameti. Nakon to smo
istraili tono prirodu Boga, moemo jasno razumjeti da
egzistencija pripada nepromjenjivoj prirodi. Stoga moemo u
istini potvrditi Bogu da on postoji. Descartes tako vjeruje da mi
imamo pozitivan uvid u boansku prirodu ili esenciju. Bez te
pretpostavke ontoloki argument ne moe opstati. On postoji
nuno ili u vrlini njegove esencije, to nije pomo ateistu, koji
nije siguran da li je to to on vjeruje istinito. Bog ne postoji
samo u relaciji prema nama nego On postoji nuno i vjeno u
vrlini njegove esencije.
Pascal, Blaise (17. st.) Po vjeri mi znamo Njegovu
egzistenciju, po slavi znat emo Njegovu prirodu. Ako ima
Boga, On je beskonano neshvatljiv; on nema relaciju s nama.
Stoga smo nesposobni znati to je On i da li je On. Prirodnim
nainom ne moemo ispitati Boju egzistenciju, samo nam vjera
moe to potvrditi. Ima dijelova gdje vrijedi filozofski ispitati
Boju egzistenciju. Prvo, metafizika provjera Boga daleko je
od ovjeka. Ako objekt provjere Boje egzistencije jest uvjeriti
agnostika ili ateiste, apstraktan metafiziki ispit nije koristan, jer
su fizikalni argumenti loi i nekorisni. Pascal je imao dublji
razlog za odbacivanje tradicionalnih ispita Boje egzistencije.
Ali mi ne znamo ni egzistenciju niti prirodu Boga; jer On
nema niti egzistenciju, niti granice. Po vjeri, meutim, mi znamo
njegovu egzistenciju i po slavi mi emo znati njegovu prirodu,
po prirodi svjetla. Ako ima Boga, On je beskonano
nerazumljiv. Mi smo nesposobni znati/spoznati to je On i je li
On. Samo nam vjera moe osigurati tu istinu; ima redaka u
43
Josip Planini
kojima Pascal doputa da postoje filozofski dokazi za Boju

egzistenciju. Na prvi pogled moe se initi da tu ima proturjeja.
Ali ima i razjanjenja. Na prvom mjestu, metafiziki dokazi o
Bogu su daleko su od ljudskog zakljuivanja i tako su sloeni da
imaju mali uinak. I ak kad su korisni nekima, tako je samo u
trenu kad to gledaju. Sat kasnije oni se boje da su zavedeni.
Ljepota prirode kao Boje djelo ne pomae ateistima. Dakle, ako
objekt dokazuje Boju egzistenciju, za agnostike i ateiste
saetak metafizikih dokaza nije koristan, dok su fizikalni
argumenti nekorisni. Zakljuivanje o oba tipa dokaza je
neuinkovito. Ali Pascal je imao dublje razloge za odbacivanje
tradicionalnih dokaza za Boju egzistenciju. Poznavanje Boga
koje je on imao u glavi, bilo je poznavanje Boga objavljenog u
Kristu, posredniku i spasitelju, znanje koje je odgovor na
vlastitu mizeriju.
Ali isto filozofsko poznavanje Boga ne sadri ni znanje
ljudi potrebno za otkupitelja niti spasitelja Krista. Kranska
religija tie se ovjeka, s tim dvjema utjehama zajedno; jednako
je vano za ljude znati obje ove toke. Poznavanje jedne od tih
istina po sebi stvara, ili ponos filozofa koji su upoznali Boga, ali
ne njihovu mizeriju, ili oaj ateista, koji poznaju vlastitu
mizeriju bez utjehe. Drugim rijeima, filozofski dokaz za Boju
egzistenciju nije samo nedovoljan da uvjeri tvrde ateiste nego
je takoer neupotrebljiv i sterilan. To bi bio deizam: i deizam
nije kranstvo. Bog kranstva nije Bog koji je jednostavno
autor geometrijskih istina i reda elemenata; to je koncept pogana
(epikurista).
Kako je Pascal jednostavno zabavljen poznavanjem Boga,
nadnaravno ovjeku, Boga objavljenom u Kristu, posrednikom i
44
otkupiteljem, on iskljuuje prirodnu religiju i filozofski teizam

svih namjera i svrha. Dovoljno je jasno da upotreba
geometrijske metode ne e voditi ovjeka k poznavanju Boga u
tom smislu. Pascal, bez sumnje, razlikuje Boga filozofa i Boga
Abrahama, Izaka i Jakova, ali ostavlja nas u sumnji znaenja
uz - poznavanja Boga. I on ide prema Descartesu; Ja ne
mogu zaboraviti Descartesa. Ne mislim sugerirati da je Pascal
bio uz Descartesa; ne mislim tako. Njegovo je dranje nestalno.
Ako je filozofija nesposobna ustanoviti egzistenciju Boga,
nesposobna je objaviti ovjeku gdje lei prava srea. Stoici
kau: povucite se u sebe, tamo ete nai svoj odmor. A to nije
istina. Drugi kau: Idi izvan sebe; sreu trai u razliitosti. Ni
to nije tono. Srea nije niti izvan nas, niti unutar nas, ona je u
Bogu, i oboje, izvan nas i u nama. Instinkt nas pouruje da
traimo sreu izvan nas; i vanjske stvari vuku nas ak ako to i ne
dostignemo. I tako je nekorisno za filozofe rei: Povucite se
unutar sebe; nai ete vae dobro tamo; ljudi tome ne vjeruju. I
oni koji vjeruju tome prazni su i najlui.
Ne treba se uditi ako Pascal izjavi mi ne mislimo da je
cijela filozofija vrijedna jednoga radnog sata te rugati se
filozofiji pravo je filozofiranje. Pod filozofija on misli
najprije na prirodnu filozofiju i znanost, poznavanje vanjskih
stvari, koje on podcjenjuje u usporedbi sa znanou o ovjeku.
Ali naglasak je da je razum sam nesposoban ustanoviti znanost o
ovjeku.
Jer bez svjetlosti kranske religije ovjek je
neshvatljiv sebi samom. Razlog ima svoju vlastitu sferu,
matematiku i prirodne znanosti, ili prirodne filozofije; ali istina
je doista vana za ovjeka, da zna, njegova priroda i njegova
45
Josip Planini
nadnaravna sudbina ne moe biti otkrivena po filozofu ili

znanstveniku.
Prvo, matematika i znanstvena metoda nisu jedino znaenje
po emu e se znati istina. Drugo, matematika i znanstvena
istina nisu najvanije za znanje ovjeka. Ali kad on tvrdi da je
srce koje osjea Boga, a ne razum, on misli na prihvaanje
Boga u ljubavi. Openito, srce je intelektualni instinkt ,
ukorijenjen najvie u prirodi due.
Po Pascalu, bijedan je ovjek bez Boga. Ako ovjek ne
moe rijeiti problem koji nastaje iz njegove prirode, neka
poslua Boga. Ali gdje nai Boji glas? Ne u poganskim
religijama, koje nemaju autoritet i dokaza. U idovskoj religiji?
Stari zavjet izgleda ispunjen u Kristu. Tu imamo posrednika,
otkupitelja, o njem svjedoe djela njegova. Poznavanje naeg
jada bez poznavanja Boga vodi u alost. Poznavanje Isusa Krista
sredinja je toka; tako nalazimo oboje Boga i bijedu.
U Mislima nalazi se famozni argument oklade. Znaenje i
svrha nisu odmah jasni te ima vie tumaenja. ini se da Pascal
ne izvodi argument kao dokaz za Boju egzistenciju, niti
namjerava zamijeniti kranske dokaze. Bog sam daje svjetlo
vjere.
Bog postoji ili ne, nema Boga. Skeptik blamira kranina jer
on izabire konano rjeenje problema, premda ne moe pokazati
koje je rjeenje istinito. Oklada na Boga Ako pobijedi, dobio
si sve; ako si izgubio, ne gubi nita. Tu je beskonanost
beskonano sretnog ivota za dobitak, jedna ansa za pobjedu
protiv konanog broja ansi za gubitak; to ulaete jest
konano. Dakle, konano je nita u usporedbi s beskonanim
ne treba dalje raspravljati.
46
Oito Pascal pie kao uvjereni kranin, on ne trai

obraenje ljudi na teizam ni na kranstvo. Pascal je bio
eminentan matematik i znanstvenik te kranski apologet, je li
bio filozof? On je analitiar, metafiziar i kranski filozof
svoga doba (uz Descartesa).
Spinoza, Baruch (17. st., Amsterdam) Samo je jedna
tvar/substantia, beskonana boanska tvar koju nazivamo
priroda, Deus sive Natura (Bog ili Priroda). Bio je pod
utjecajem Descartesa. Razvio panteistiki monizam. Samo je
jedna supstancija i to je Bog. Ja razumijem da je Bog apsolutno
beskonaan, tj. to je tvar to sadri beskonano mnogo
svojstava,
svako
iskazuje
vjenu
i
beskonanu
bit/essentia.Zatim, da je beskonana boanska tvar nedjeljiva,
jedna i vjena i u Bogu je egzistencija i esencija jedno i isto.
Sve to postoji jest u Bogu i nita ne moe egzistirati bez
Boga. To bi ilo po teistikom filozofu, ali Spinoza misli da su
konana bia modificirana od Boga, jedine supstance. Priroda
nije ontoloki razliita od Boga. On mora razumjeti sebe u svim
realnostima. Bog je beskonano i potpuno neovisno bie. to
vie razumijemo stvari, vie razumijemo Boga. Ako
razumijem odnos svih ljudi prema Bogu, ja ne bih trebao osjetiti
mrnju prema nikome. Najvea uloga/funkcija pameti je
upoznati Boga. Najvee dobro razuma je upoznati Boga i
najvea vrlina razuma jest spoznati Boga. to vie ovjek
upoznaje Boga, vie Ga ljubi. Ne prihvaamo da Bog
daje/uzrokuje muku. Intelektualna ljubav Boja je upravo
ljubav kojom Bog voli/ljubi samog sebe; ljubav Boja za ljude i
razumska intelektualna ljubav prema Bogu je jedna te ista stvar.
Spinoza kae da ta ljubav Boja jest nae spasenje, blagoslov
47
Josip Planini
ili sloboda. Ipak ta intelektualna ljubav Boja ne treba biti

tumaena na mistian nain. Jezikom filozofa ne moe se rei da
Bog eli bilo to od nekog ovjeka, ili bilo to neugodno ili
ugodno prema Njemu; to sve su ljudske kvalitete i nemaju
mjesta u Bogu. Poslije svoje smrti Spinoza je bio nazivan
ateistom; glavni razlog je bila njegova identifikacija Boga i
prirode.
Spinoza moe rei da on definira Boga kao apsolutno
beskonano Bie, i da krani takoer razumiju pod Bogom
beskonano bie, premda oni implicitno ne uzimaju tu
definiciju. Njegova identifikacija Boga s prirodom, moe se rei,
nije izraz ateizma nego pravog razumijevanja to se misli pod
Bog, ako je Bog definiran kao apsolutno beskonano Bie.
Ostaje injenica da kranin, bio filozof ili ne, potvruje Boju
transcendenciju, i ne identificira Boga s prirodom; ateisti nijeu
Boju egzistenciju po kranima.
Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st., Leipzig) Studirao
matematiku u Jeni, doktorirao pravo, boravio u Francuskoj i
Engleskoj, bio povezan sa Spinozom; kae da filozofija
Descartesa preko Spinoze vodi u ateizam. Priroda je zvono
Boje. Kreator Bog eli najveu harmoniju (Horologium Dei).
Razvio diferencijalni raun, tri godine prije Newtona. Objavio
Principe prirode i Monadologiju, gdje se principi dovoljnog
razloga odnose na egzistenciju Boju. Jer tvrdnja da je Bog
mogu jest tvrditi da Bog egzistira. Da Bog postoji, da su svi
pravi kutovi meusobno jednaki, to su nune istine; ali
kontingentna je istina da ja postojim ili da ima tijela koja
pokazuju pravi kut. Zato je Bog odabrao taj posebni svijet?
Za Leibniza nije bilo dovoljno rei Bog je stvorio, izabrao taj
48
svijet, nego nai i dovoljno razloga za to. Svijet s najveom

perfekcijom. Takoer Bog je stvorio ovjeka tako da on bira to
mu se ini najbolje. Sve treba biti zakljueno iz fizike. Pravi
razlog, da neke stvari egzistiraju radije nego druge, izlazi iz
naredbe boanske volje, prva od kojih je elja uiniti sve stvari
na najbolji mogui nain. Priroda Boga je da On preferira
najsavrenije. Po mom miljenju ako ne bi bio najbolji niz, Bog
ne bi sigurno htio stvoriti nita, jer On ne moe djelovati bez
razloga, ili radije imati manje perfektno, nego vie perfektno.
Bilo bi moralno potrebno, da bi On djelovao za najbolje, i on bi
tako djelovao. Ali ne bi bilo nuno logiki ili metafiziki da on
izabere najbolji mogui svijet. Moe se rei, na neki nain,
nuno je da Bog izabere najbolje. Ali nunost nije nespojiva s
kontingencijom. Potekoa se moe pojaviti, da je Boja
egzistencija nuna i da On mora biti nuno dobar ako je On
posvema dobar. Nuno Bie ne moe biti kontingentno dobro.
Ali Leibniz pravi razliku izmeu metafizike savrenosti i
moralne savrenosti ili dobrote. Dobro je to doprinosi
perfekciji, dok perfekcija sadri najbolje od esencije. Kako je
Bog beskonano bie, On nuno posjeduje beskonanu
metafiziku dimenziju. Ali dobrota je razliita od metafizike
perfekcije: ona raste kad je potonji objekt pametnog izbora.
Boji izbor mora imati dovoljno razloga, i to je slobodno od
ljudskog ina. Ako Bog stvara, On sigurno djeluje slobodno i
stvara najbolji mogui svijet. Leibniz kao skolastik uzima
tradicionalno gledite da je Bog slobodno stvorio svijet i da je
ovjek slobodan. Uvijek sam drao i jo drim da je Bog
uroena ideja, to je i Descartes smatrao. To ne znai da svi
ljudi imaju jasnu sliku Boga. Rei da je ideja Boga usaena, to
49
Josip Planini
znai za Leibniza, da razum moe doi do te ideje iz sebe i same

vlastite refleksije te moe spoznati istinu da Bog egzistira.
Leibniz je priznao valjanost nekoliko argumenata za Boju
egzistenciju. Prvo o tzv. ontolokom argumentu. Tu se nastoji
pokazati kako tvrdnja Bog egzistira jest analitika, i njezina je
istina evidentna a priori. To hoe rei, ako netko razumije
pojam subjekta, Bog, on e vidjeti da predikat, egzistencija, jest
sadrana u subjektu. Pojam Bog je pojam najviega perfektnog
Bia; egzistencija je neka perfekcija. Stoga je egzistencija
shvaena u pojmu Boga; tj. egzistencija pripada esenciji Boga.
Tako se Bog definira kao nuno Bie ili kao Bie koje nuno
egzistira. On mora stoga egzistirati; jer bila bi kontradikcija
negirati egzistenciju Bia koje nuno egzistira. Tako iz analize
ideje o Bogu moemo vidjeti da Bog egzistira. Leibniz je
vjerovao da je egzistencija perfekcija i govorio je o tome kao
predikatu. On je prihvaao da bi bio apsurd govoriti o Bogu kao
tek moguem Biu. Jer ako je nuno Bie mogue, Ono
egzistira. Govoriti o tek moguem nunom biu bilo bi
proturjee u nazivlju. Pretpostavka da je Bog mogu, da On
postoji jest privilegija samog boanstva. Ideja o Bogu jest ideja
o moguem Biu. Rei da ako je Bog mogu, On postoji, ne
pokazuje sebi da je Bog mogu. Prije argumenta moe se
zakljuiti da treba demonstrirati kako je ideja Boga ideja
mogueg Bia. On pak govori o argumentu bez demonstracije
toga kao imperfektnoga. Moe se rei da je egzistencija Boga
demonstrativna geometrijski a priori. Npr. moemo koristiti
rijei kvadratni krug, ali koji je smisao ideje o kvadratnom
krugu? Leibniz pie uredniku ako je nuno bie mogue, ono
postoji. Drugi a priori argument za Boju egzistenciju, po
50
Leibnizu, jest argument iz vjenih i nunih istina koje su bile

najbolji argument kod sv. Augustina. Matematike su izjave npr.
nune i vjene u smislu da je njihova istina neovisna o
egzistenciji bilo koje kontingentne stvari. Izjava da dani lik
omeen s tri pravca ima tri kuta, nuna je istina, da ili ne, bez
obzira na bilo koji trokut. Ove vjene istine, kae Leibniz, nisu
fikcije. One pak trae metafiziku osnovu i mi smo primorani
rei da oni moraju imati svoju egzistenciju u odreenom
subjektu apsolutno i metafiziki nuno, tj. u Bogu. Stoga Bog
egzistira. To je dosta teko razumljiv argument. Ne moramo
pretpostaviti, kae Leibniz, da vjene istine ovise o boanskoj
volji. Razlog istine lei u idejama stvari koje su sadrane u
boanskoj esenciji/biti njih samih. Razumijevanje Boga je
podruje vjenih istina. Moe se rei da su vjene istine
pretpostavka (npr. za dani trokut zbroj tri kuta je 180 0) i da one
pripadaju sferi mogunosti. Leibniz rabi i princip dovoljnog
razloga za tvrdnju o egzistenciji Bojoj. To Leibniz gleda kao
argument a posteriori. Izjava Bog postoji, jest kontingentna,
tj. nije metafiziki nuna. Nuno bie je samo sebi dovoljan
razlog. Taj argument ovisi pak o ontolokom argumentu. Ali a
posteriori argument za Boju egzistenciju ne sadri ontoloki
argument. Leibniz tvrdi a posteriori za Boju egzistenciju iz
prestabilizirane harmonije ta perfektna harmonija s toliko
supstance koja nema komunikaciju sa svakim drugim moe doi
iz zajednikog uzroka. Tako imamo novi dokaz za argument
Boje egzistencije, to je jedno od iznenaenja. Argument
Boje egzistencije dolazi iz reda, harmonije i dobra. Za
Leibniza je najvei problem moralnog zla. Bog nije odgovoran
za moralno zlo u svijetu kau teisti. I premda je On stvorio
51
Josip Planini
najbolji mogui svijet slobodno, ali je stvorio nesavrena bia.

Ipak Bog ne moe biti odgovoran za zlo u svijetu. U razvoju
miljenja Leibniz je blizu Spinozi. Bog je stvorio svijet
slobodno, ali On je elio pozitivne elemente, ne elemente
moralnog zla. Bog upravlja svime i nee ostaviti nita bez
kazne. Kazne postoje , sloboda treba biti potvrena. Ako je Bog
beskonaan, On ne moe biti potpuno poznat.
John Locke (17./18. st., Engleska) Bog je beskonaan, ali
on je beskonaan i za na uski kapacitet. Prvo misli na Boju
vjenost i posvud prisutnost. Ideja o Bogu slae se s realnim
biem. Pojedina demonstracija znanja o Bojoj egzistenciji
osniva se u intuitivnom znanju njegove egzistencije; mi moemo
sumnjati u nae vlastito bie, kao i je li istinita Boja objava.
Ipak ne znai da je sve o Bogu prihvatljivo u vjeri.
Issac Newton (17./18. st.) Lockeov prijatelj, kao i Boylea,
kae da je prvo u znanosti eksperimentalna metoda. Zakoni
gibanja dani su od Boga. Newton kae da je mehanika teorija
dokaz za Boju egzistenciju; vrst vjernik u Boga. On je bio
uvjeren da kozmiki red pokazuje Boju egzistenciju, tj. da
postoji bie ivo, tjelesno, inteligentno, sveprisutno. Njemu
se inilo da gibanje planeta oko Sunca jest argument za Boju
egzistenciju. ak vie, Bog dri na udaljenosti zvijezde da se ne
sudare te popravlja nepravilnosti svemira. Ne samo da uva
stvoreno nego i intervenira da stroj ide dalje. Nadalje on daje
teoloku interpretaciju te teorije apsolutnog prostora i vremena.
U drugom izdanju Principia mathematica navodi o Bogu da je
uvijek i posvuda; beskonani prostor je njegov senzorij. On je
bio matematiar i fiziar i filozof. Ali nije toliko jasno kako se
njegova metafizika prilagouje prirodi i fizikalnoj znanosti;
52
refleksija fenomena pokazuje da postoji duhovno, inteligentno

Bie koje vidi sve stvari u beskonanom prostoru to je njegov
senzorij. Njegova je filozofijska
teologija slijedila iz
znanstvenih ideja. To je sklad izmeu metafizike i pozitivne
znanosti prirode.
Samuel Clarke (17./18. st.) Razvio duge dokaze a
posteriori za Boju egzistenciju. Po 1. propoziciji apsolutno je
sigurno da neto postoji od vjenosti ako sad neto postoji; 2.
oduvijek postoji nepromjenljivo i neovisno bie; postoje ovisna
bia, mora postojati neko neovisno bie; 3. mora egzistirati
samopostojee bie koje je postojalo od vjenosti. Nuno bie
mora biti jednostavno i beskonano, i dr. On treba biti vrni
upravitelj i sudac svijeta.
Morajui dokazati da Bog egzistira, Clarke tvrdi da
beskonani prostor i trajanje moraju biti svojstvo Boga. Kako to
moemo znati a da ve ne poznamo Boga? Leibniz dodaje ako
ne bi bilo stvorenja, prostor i vrijeme bi bili samo ideje o Bogu.
U polemici neki su vjerovali u besmrtnost due, drugi ne. Neki
pak da je Bog stvorio svijet i onda ga ostavio prirodnim
zakonima (to je utjecaj mehanikoga koncepta za ureenje
svemira). Drugi su vjerovali u boansku providnost. Neki su
nastojali poistovjetiti Boga i prirodu, dok su drugi vjerovali u
osobnog Boga. Tijekom tog vremena koritena je rije teist koja
oznauje razliku od naturalistikog panteizma, tj. panteista, koji
su negirali boansku providnost u vladanju svijetom. U 18. st.
deizam je znaio de-supernaturaliziranje religije i odbijanje
prihvaanja propozicije s religijskim autoritetom jer, razlog
deista, i razum sam bio je sudac o istini u religiji i drugdje.
Nazivali su ih i slobodni mislioci, free-thinkers, to e rei
53
Josip Planini
njihova aktivnost razuma nije ograniena nikakvom tradicijom,

autoritetom, niti Pismom Crkve. Najpoznatiji oponent deistima
bio je Joseph Butler, 18. st. biskup Durhama. Prihvaanje istine
o kranstvu nije nerazborito. Prirodu poznajemo vjerojatno po
iskustvu.
George Berkley (17./18. st.), studirao u Trinity Collegeu,
Dublin (matematiku, filozofiju), radio u Oxfordu, bio biskup.
Egzistencija Boja vie je evidentna nego egzistencija ljudskih
bia, jer je broj znakova Boje egzistencije vei nego broj
znakova neke ljudske egzistencije. Ako Bog djeluje
udotvorno, dakle drugaije nego normalno, on ne prekida
snani zakon prirode. Egzistira beskonani razum ili Bog. On
esto govori o osjetilnim stvarima premda one ve postoje u
naem razumu; te ideje egzistiraju u naem razumu i unesene su
u osjete. To sugerira da je svijet obnovljen ili ponovno stvoren.
Osjetne stvari ili ideje egzistiraju u razumu; stvari su obino
spoznate po Bogu. Osjetna tijela moraju egzistirati jer ih Bog
zapaa, razumije, usvaja. Bog razumije sve stvari, ali ne po
osjetilima. Bog proizvodi svaki znak, On je stalno aktivan,
preko znakova govori konanim duhovima; vidljive znakove
mogu koristiti samo duhovi s tijelom. Bog moe uiniti
ovjeka vjeno sretnim ili jadnim. Razuman e ovjek uskladiti
svoja djela s Bojom voljom. Jer Bog stvaratelj i odratelj svih
stvari vrhovni je zakonodavac. Za cijelo je ovjeanstvo dunost
zadovoljiti Njegove zakone. Na nama je pitati se to je njegova
volja; kraj mora biti dobar, jer je Bog beskonano dobar.
David Hume (18. st., kotska), kao i Locke, izvodi sve
sadraje razuma iz iskustva. Je li bio ateist, agnostik ili teist, nije
lako odgovoriti; odbacivao je vrijednost argumenta o Bojoj
54
egzistenciji; odbacivao je demonstraciju za Boju egzistenciju;

moda je bio agnostik (kad se govori o osobnom Bogu s
moralnim atributima, kao kod krana). Njegov skepticizam
slijedio je iz znanosti.
Montesquieu, Charles de, (17./18. st.), pretea francuskog
prosvjetiteljstva: Bog je kreator i uvar svijeta, ustanovio je
zakone koji upravljaju fizikim svijetom. I ovjek kao fiziko
bie, kao i druga tijela, upravljan je po nepromjenjivim
zakonima. Kao razumno bie on je subjekt prema zakonima koje
on moe primijeniti. Montesquieu je vjerovao u Boga, kao i
Voltaire. Oni su napadali crkvene doktrine, ali nisu bili ateisti.
Voltaire (17./18. st.) daje dva niza argumenata za Boju
egzistenciju prvi je svrna uzronost, kad se vidi sat na ruci,
mislimo da je to to pokazuje vrijeme, tako i promatranje
prirode upuuje na inteligentnog Kreatora. Drugi je dokaz iz
kontingencije; katehist navijeta Boga djeci, a Newton prenosi
to mudrima. Voltaire govori o velikom potresu u Lisabonu (18.
st.); mogli bismo Boga drati odgovornim za zlo, ako je tu
djelovao slobodno. Navodi Newtona, koji ree da nae znanje o
prirodi nije veliko, ali vodi na Boga. Govori se o prirodnoj
religiji ili deizmu.
Bokovi, Josip Ruer (18. st., Dubrovnik), fiziar,
matematiar, astronom, filozof, pjesnik. Prekida s
tradicionalnom materijalistiko-korpuskularnom teorijom tvari i
uvodi dinamistiko-atomistiku teoriju po kojoj se tvar sastoji
od tokastih estica koje su jednostavne, nedjeljive i meusobno
udaljene. Meu tim atomarnim esticama djeluje na malim
udaljenostima odbojna sila, koja poveanjem udaljenosti prelazi
u privlanu silu, a nakon to dosegne maksimum, postupno se
55
Josip Planini
smanjuje dok ponovno ne prijee u odbojnu; time se revidira

Newtonovo shvaanje o apsolutnom prostoru i vremenu.
Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne
znanosti i filozofiju. U Koenigsbergu bio ordinarius profesor
logike i metafizike. Prirodno je da profesionalni filozof pita je
li mogue strogo pokazati Boju egzistenciju. Svi dokazi/proofs
za Boju egzistenciju moraju ostati ili na konceptu mogueg ili
na empirikoj ideji egzistencije. Provjera Boje egzistencije
mora se, prema Kantu, slagati u jednom od etiri oblika.
Prva crta: osnova za egzistenciju Boju odgovara tzv.
ontolokom argumentu, pretpostavljen u razliitim oblicima sv.
Anselma i Descartesa, i koji je prihvaen od Leibniza, odbaen
od Kanta; drugo, to je pretpostavka da se egzistencija
pretkazuje, to je krivo. Trea linija argumenta; to je Kant
kasnije nazvao kozmolokim argumentom, koji se puno koristi
kod filozofa; mi ne moemo demonstrirati da je prvi uzrok, a to
mi nazivamo Bogom. To bi bila jedina mogua osnova za
demonstraciju Boje egzistencije. To bie mora biti jedno,
jednostavno, nepromjenjivo, vjeno, duhovno i sve to se
ukljuuje pod nazivom Bog u metafizici. Za Kanta su glavni
problemi metafizike Bog, sloboda i besmrtnost. Ako nam
metafizika daje znanje o Bogu ili besmrtnosti, takvo znanje
mora po Kantu biti apriorno. isti razum u Kanta ima
koncepciju trai se Perfektno bie, Ens perfectissimum, to je
hipoteza za Ens realissimum, i to je personificirano kao Bog u
teizmu. Po Kantu, nema ga i nije mogue dokazati Boju
egzistenciju.
U spekulativnoj su metafizici samo tri puta za dokaz Boje
egzistencije; tako u osjetilnom svijetu fiziko-teoloki argument,
56
zatim kozmoloki argument te ontoloki argument. Kant poinje

tretiranje s treim ontolokim argumentom. U pojmu
najsavrenijeg bia ukljuena je egzistencija. Jer ako to ne bi
bilo, onda to ne bio koncept savrenog bia. Stoga, ako je takvo
bie mogue, ono nuno egzistira. A koncept najsavrenijeg bia
jest koncept mogueg bia. Stoga takvo bie nuno postoji. Ideja
Ens realissimum ideja je apsolutno potrebnog/nunog bia. I ako
je takvo bie mogue, ono egzistira. Jer ideja tek moguega
nunog bia proturjena je ideji. Ali ideja apsolutno nunog bia
ideja je mogueg bia. Stoga Ens realissimum, naime Bog,
egzistira. Kant primjeuje da je nonsens govoriti o ideji tek
moguega nunog bia, to biva proturjena ideja. Misliti o
takvom biu kao tek moguem znai moram misliti dalje od
egzistencije. Ako netko kae da Bog ne egzistira, on nije ukinuo
egzistenciju i ivua svojstva kao to je svemo. Sud da Bog ne
egzistira nije samoproturjeje, to je i krivo. Za Kanta
egzistencija nije realno predvidiva. Kad bi bila, onda bi slijedilo
da, kad ja potvrujem egzistenciju neega, ja sam dodao ideju
toj stvari. Ako ja negiram Boju egzistenciju, ja ne negiram
predikat od subjekta ja jednostavno ponitavam u miljenju
cijeli subjekt zajedno sa svim predikatima. I nikakva logika
kontradikcija ne nastaje. Moemo zakljuiti da sve nevolje
nastaju na famoznom ontolokom ili kartezijanskom dokazu o
supremnom Biu.
Kantova formulacija kozmolokog argumenta za Boju
egzistenciju zasniva se na Leibnizu. Ako neto egzistira,
apsolutno nuno bie mora takoer egzistirati. Sada najmanje ja
egzistiram. Stoga egzistira apsolutno nuno bie. Najmanja
premisa sadri neko iskustvo; najvea premisa zakljuuje iz
57
Josip Planini
iskustva openito do egzistencije nunog bia. Sve

kontingentno ima neki uzrok. Kozmoloki argument, po Kantu,
sadri kompletan niz pojava u neuvjetovanom jedinstvu nunog
bia. Nuno bie je Ens realissimum, najrealnije ili perfektno
bie. Mnogi filozofi i historiari filozofije moraju pretpostaviti
da Kant pokuava pokazati kako se kozmoloki argument nuno
vraa u ontoloki argument. Ali to izgleda neuvjerljivo. Po
Kantu, dokaz bi mogao uspostaviti egzistenciju nekog arhitekta
svijeta ija bi aktivnost bila ograniena na vrijednost materijala.
To je vidljivo. Ideja nacrta vodi nas na ideju dizajnera. Ispitati
egzistenciju Boga u fiziko-teolokom dokazu ide na pomo
ontolokom argumentu. Po Kantu, to ponovno vraa na
ontoloki argument. Kod svakog razmatranja Boje egzistencije
to se ne moe ispitati bez upotrebe ontolokog argumenta, a to je
krivo. Sva tri dokaza imaju zajednike pogreke i svaki ima
svoju pogreku. Prirodna teologija ili transcendentalna teologija
nevrijedna je kad se gleda iz posebnoga gledita kao pokuaj
demonstracije Boje egzistencije pomou transcendentalnih
ideja ili teoretskih principa koji nemaju primjenu izvan podruja
iskustva.
Kad smo stigli do praktine vjere (moral) u Boga, moemo
koristiti koncept razuma za pomisao na objekt nae vjere,
dosljedno. Kritika prirodne teologije ima dvostruku funkciju.
Ona pokazuje pogreke teorijskog dokaza Boje egzistencije i
pokazuje da Boja egzistencija ne moe biti demonstrirana. Po
razumu ne moemo ni potvrditi niti ne potvrditi Boju
egzistenciju. Kritika prirode tako naputa put u praktinu vjeru
ili moral. Kad je vjera pretpostavljena, razum moe korigirati i
oistiti na pojam Boga. Premda razum u svojoj spekulaciji ne
58
moe ispitati Boju egzistenciju, on je najvea korist u

korekciji naeg znanja o vrhovnom biu, pretpostavljajui da to
znanje moe biti izvedeno iz nekoga vanjskog izvora.
Konano, transcendentna Ideja Boga, kao o nekoj vrhovnoj
inteligenciji i uzroku svemira, vodi nas na misao o prirodi kao
sustavnoj teolokoj jedinici.
Kantova pitanja: Je li metafizika mogua kao znanost; kako
je metafizika mogua kao prirodna dispozicija? Metafizika kao
prirodna dispozicija mogua je zbog prirode ljudskog razuma.
Metafizika kao znanost, meutim, nemogua je; tj. spekulativna
metafizika pretpostavljena je da bude znanost u odnosu na
objekte i da odgovara transcendentnim idejama istog razuma.
Stoga ne moe biti znanosti o tome. Dakle, metafizika nije
besmislena. Mi ne moemo znati pomou spekulativnog razuma
o stalnoj egzistenciji due ili o Bogu; premda su ideje o dui i
Bogu slobodne od logike kontradikcije. Moemo misliti o
Bogu, ali po simbolima; naa je ideja Boga samo simbolina.
Kantovo znanje o ljudskoj prirodi naziva se antropologija.
Fiziku dijeli na istu fiziku ili metafiziku prirode i empirijsku
fiziku. Tako se etika ili moralna filozofija dijeli na metafiziku
morala i primijenjenu etiku ili praktinu antropologiju.
Vjerovanje u Boga zasnovano je na moralnoj svijesti. Volja
Boja je dobra volja, ali je apsurdno rei da Bog ispunjava svoju
dunost. Npr. ako kaemo da je volja Boja moralna norma, jo
moemo pitati zato smo duni ispuniti volju Boju. Autonomija
moralne volje tako je vrni princip morala za racionalna bia.
Ako Bog i dua nisu dani kao objekti, ne moemo ih poznavati
kao objekte. Egzistencija Boja vie je usklaena sa zahtjevima
razuma. Nada u sreu poinje jedino s religijom. Po Kantu,
59
Josip Planini
prava se religija sastoji u tome da u svim naim dunostima

gledamo Boga kao univerzalnog zakonodavca kojeg treba
potivati sa strahopotovanjem. A to znai vriti moralni zakon,
djelovati po dunosti; Bog je vrhovni, beskonani uzrok svih
konanih stvari.
Moramo vjerovati i shvatiti Boga kao stvaratelja i
podravatelja svemira za konani cilj. to je to? Po Kantu to je
ovjek. Bez ovjeka sve bi stvaranje bilo prazno i bez konane
svrhe. Dunost je morala prepoznati ovjeka kao svrhu kreacije.
Ne moemo demonstrirati egzistenciju ili atribute Boje; to je
stvar praktine vjere a ne teorijske spoznaje. Vjera je moralni
nain miljenja. Po Kantu, Bog nije mogui objekt iskustva. U
isto je vrijeme vjera u Boga je osnovana na razumu u njegovoj
praktinoj i moralnoj primjeni. Svijet je ovisan o Bogu.
Nemogue je zakljuiti o Bojoj egzistenciji iz Ideje. Vjera u
Boga postulat praktinog razuma. Nije mogua teorijska
demonstracija Boje egzistencije.
Ideja o Njemu jest u isto vrijeme vjerovanje u Njega i u
Njegovu osobnost. Ideja o njemu je i postulat njegove
egzistencije. Misliti Njega i vjerovati u Njega identina je
propozicija. Ba nije da ja prvo imam ideju o boanskoj esenciji
iz koje ja izvodim Boju egzistenciju. Imati ideju Boga i
vjerovati u Njega jedna je ista stvar, tj. zamisliti Boga kao
imanentnog u meni i kao moralni komandni subjekt, jest
zamisliti Njega kao postojeeg. Zamiljati Boga kao komandni
moralni subjekt i vjerovati u Njega ista je stvar. Jer imati ideju
Boga u moralnoj svijesti jest postulirati Njegovu egzistenciju.
Ali je pristup vjerovati u Boga vie moralan. Dakle, sinteza je
izmeu ideja o Bogu i Svijetu; ovjek je mislei subjekt. Ideja
60
svijeta je subordinirana ideji o Bogu. Bie iznad svijeta je

naime duh ovjekov. ovjek je osoba u kojoj je slobodno bie,
samosvjesno moralno postojanje. Metafiziki pojam, koncept
ovjeka kao mikrokozmosa, koji misli makrokozmos odnosno
Svemir, Universum, kako je miljen od ovjeka u regulativnim
idejama Boga i Svijeta; to je projekcija ljudske dvostruke
prirode. Nijedna ideja nije i ne predstavlja dani objekt. Iz
regulativne ideje Boga kao transcendentnog Ideala ne moemo
izvesti Boju egzistenciju kao supstancu.
Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu; on zastupa pristup k
Bogu koji se temelji na postulatima moralnog zakona. Taj zakon
zahtijeva svetost, a ta se svetost moe pronai kod osjetilnoga
umnog bia samo pod pretpostavkom egzistencije koja traje u
beskonanost. Uz besmrtnost ljudske supstancijalne due
potrebno je bie koje je vrhovni uzrok prirode. Prihvaanje
Boje opstojnosti nije objektivna nego subjektivna moralna
dunost.
Za G. Galilea (17. st.) Bog je pisao knjigu o prirodi
matematikim znakovima. Po Descartesu, egzistencija svijeta
moe se izvesti iz egzistencije Boga. Po Kantu, besmrtnost i
Bog nisu demonstrabilni, ali za nas su znanost, moral i religija
usklaeni, harmonizirani.
Johan Fichte (18./19. st.) identificirao Boga s moralnim
svjetskim redom. Moe se to gledati kao romantini panteizam.
Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost.
U aforizmima o religiji i deizmu pie o razlici Boga religije i
Boga filozofa. Kranska religija kao da je vie dana srcu nego
razumijevanju. Srce trai Boga koji moe odgovoriti molitelju,
dok je razumijevanje ono to Fichte naziva deizmom. Za
61
Josip Planini
pobonoga kranina, koji zna malo ili nita od filozofije, nema

problema.
Fichte razlikuje teologiju i religiju; Bog je svet i pravedan;
Fichte to gleda kao Kant. Bog za Fichtea znai osobno
samosvjesno Bie; on ne kae da je Bog nemogu, on ne
odobrava ateizam. Na filozofski nain trebalo bi rei: Bog nije
bie nego ista aktivnost, ivot i princip super osjetljivoga
svjetskog poretka. Bog je aktivni red, izgraen od ovjeka. Ne
slijedi da je apsolutno Bie osobni Bog. Moralna aktivnost je
ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Bojoj.
Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga; beskonani ivot i
osjeaj tog jedinstva bitan je za vjerski i blaen ivot (das selige
Leben); tu je ukljuen niz popularnih predavanja, to nije za
profesionalne filozofe. Etika ne smije nita znati o Bogu, ali
uzima koncept sebe kao Apsolut. Fichteova filozofija
apsolutnog Bia jasno sadri logiki prioritet bia pred
miljenjem. Fichte bi mogao ocrtati apsolutno Bie kao
beskonanu aktivnost, koja ide prema samosvijesti kroz ljudski
duh. Uzima kranski jezik, pa za Boga kae On. Bog je
suprapersonalna osoba. Bog je beskonano Bie. Stoga ne moe
nastati od Boga nikakvo bie. Apsolut je samo Bie. Misao ide
dalje prema panteizmu. Fichteov sistem miljenja daje
impresivnu viziju realnosti; to je etiki idealizam prije nego
opskurna krajnost oko apsolutnog Bia i boanskog Tubitka
(Dasein).
Friedrich Schelling (18./19. st.) sin uenoga luteranskog
pastora, jedno vrijeme uenik Fichtea; s 23 god. dobio poloaj
na Sveuilitu u Jeni, predavao filozofiju umjetnosti, filozofiju
slobode, napisao Filozofiju religije i Filozofiju mitologije.
62
Filozof mora rei i pokazati da je Priroda vidljivi Duh, a duh je

nevidljiva priroda.
Schellingova je metafizika teorija o Apsolutu, koji je isti
identitet subjektiviteta i objektiviteta. Prvi moment unutarnjeg
ivota Apsoluta izraen je u Natura naturata; Natura kao sustav
posebnih stvari. Apsolut je sverazumljiva realnost. Apsolut kao
ideal izraava se neposredno u vjenim idejama. Tonije, ima
samo jedna Ideja, vjena refleksija Apsoluta koji izlazi iz
svjetlost to istjee iz sunca. Sve ideje su jedna Ideja. Ova
vjena Ideja moe se opisati kao boansko sebeznanje, kao podpostojei Apsolut. Ideja je vjena slika Boja. Konana stvar
moe se povezati s Bogom kao njegov uzrok. Izvor svake
konane stvari, npr. ovjek, jest razumljiv rijeima konanog
uzroka. Stvar je drugim rijeima lan beskonanog niza, lanca
uzroka i uinka koji sadre osjetni svijet. Apsolut kao vjena
Ideja. Raspravlja o prirodi Apsoluta ili Boga. Svijet i Bog su
identini, ali to znai da je Bog osnova ili prethodnik svijeta
konzekventno. Bog u samoobjavi ivota. I premda je
manifestacija sadrana u Bogu, ipak je razliita. Ako je Bog
slobodan, ljudski je duh, slika njegova, slobodan. Ako Bog nije
slobodan, ni ljudski duh nije slobodan. Tako je, po Schellingu,
ljudski duh sigurno slobodan. Moramo li zakljuiti da Bog moe
biti zao. Unutarnji ivot Boga je kao dinamiki proces
samokreacije. Moemo ak rei Bog stvara sam sebe. Odgovor
Bog ne moe initi zlo. Bog je vjena ljubav i u ljubavi se
nikada ne moe initi zlo.
Ali u vjenoj manifestaciji dva principa, nii i vii, moraju
biti odvojeni. Stoga jedinstvo nerazdvojivo u Bogu, mora biti
razdvojivo u ovjeku. Ta mogunost ima svoju osnovu u Bogu,
63
Josip Planini
ali kao realizirana, ona je prisutna samo u ovjeku. Bog je nuno

integralna osobnost, ovjek ne mora biti. Osnovni elementi
razdvojivi su u ovjeku. Bog predodreuje ovjekove ine
uvjerivi ga u vjenu Ideju. Schelling spaja pozitivnu filozofiju s
konceptom Boga kao osobnog Bia/Being.
Kant ne dokazuje Boga po vjeri nego kao mogui postulat.
Kant afirmira Boga kao instrument povezivanja vrline i sree.
Pravi religijski ovjek, uvjereni, ima duboku potrebu za Bogom.
Religija pretpostavlja aktualni odnos ovjeka i Boga. Pozitivna
filozofija potvruje egzistenciju Boga kao prvi princip;
Schelling se ne moe vratiti negativno prema pozitivnoj
filozofiji. Religiozni ovjek trai Boga koji objavljuje sam sebe i
ispunjava ovjekovu potrebu. I dokaz za Bojom egzistencijom
poprima oblik povijesnog razvoja religijske svijesti te filozofije
povijesti. Pozitivna filozofija je historija filozofije i zato se
Schelling bavi studijem mitologije i objave; on pokuava
pokazati
samoobjavu ovjeku u progresivnom radu.
ovjekova vjera u Boga historijski je opravdana. Bog se
dragovoljno dao ovjeanstvu. Za Schellinga je vana
transformacija neosobnog Apsoluta metafizikog idealizma u
osobnog Boga koji se objavio sam u religijskom uvjerenju.
Georg Hegel (18./19. st.), najistaknutiji zapadni filozof,
njegova filozofija uvijek je bila teologija; subjekt-predmet
teologije je Apsolut, u religijskom jeziku Bog, te odnos
konanosti i beskonanosti. Drao je do jedinstva forme i
sadraja. Grka je religija bila narodna religija. Napisao ivot
Isusov, opisao ga kao moralnog uitelja, kao u Kantovoj etici.
Krist Bog je ljubav koja ivi u ovjeku.
64
Hegel je doao u filozofiju iz teologije; on izjavljuje da je

subjekt filozofije Bog i nita drugo nego Bog. Schellingova
kasnija religijska filozofija vodi do osobnog Boga te nalazimo
tendenciju transformacije ideje Boga u ideju Apsoluta u smislu
sverazumijevajue totalnosti. Sredinja je teoloka tema odnos
izmeu Boga i svijeta. Bradley transformira ideju Apsoluta u
ideju osobnog Boga. Apsolut moe znaiti svijet u smislu
svemira. Za Hegela Apsolut je kao Duh ili samomislea Misao.
On je uveo naziv/termin u filozofiji Duh, /Spirit/Geist.
Apsolut je sav jedan, nazvati Apsolut kao no u kojoj su sve
krave crne, to je naivno i prazno znanje. Samorazvojni ivot
Apsoluta u Prirodi i Duhu. On zamilja Apsolut u samom sebi
kao bie, konceptualno miljenje, tamni identitet; za Hegela
Apsolut nije neprolazna
egzistencija realnosti; On se
samomanifestira. To je velika vanost za Hegelovu filozofiju.
Subjekt-stvar je doista Apsolut. Ali Apsolut je totalnost, kao
cijela realnost, svemir. Filozofija se bavi istinom, a istina je
cjelovitost. Ta totalnost ili cjelovitost jest beskonani ivot,
samorazvojni ivot. Apsolut je proces svojega vlastitog
nastajanja, krug koji pretpostavlja njegov kraj kao svrhu i ima
svoj kraj kao nastanak, tj. realnost je teleoloki proces, Apsolut
je bitno jedan rezultat. To je termin ili kraj procesa koji
objavljuje to je Apsolut stvarno. Cijeli proces je Apsolut, ali u
teleolokom procesu to je telos ili cilj koji pokazuje njegovu
prirodu, njegov smisao. I filozofija mora poprimiti formu
sustavnog razumijevanja toga teleolokog procesa. Oblik istine
u kojoj istina egzistira moe samo biti znanstveni sustav. Ako
kaemo da je Apsolut cijela realnost, svemir, moe se initi da
smo skloni spinoizmu. Ali je neadekvatan opis Apsoluta. Jo
65
Josip Planini
Apsolut je subjekt, a to je objekt? Jedini mogui odgovor jest

da je to njegov objekt sam. Tako je tu Misao, koja misli samu
sebe, samomislea Misao.
I to rei znai da je Apsolut Duh, beskonaan
samoluminozan ili samoshvaajui subjekt. Tvrdnja da Apsolut
jest Duh za Hegela je njegova supremna definicija. Govori da
je Apsolut injenica koje je on bio svjestan. Ali bila bi velika
greka uzeti da Hegel misli na transcendentno Boanstvo.
Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. A Apsolut je neki
proces, Apsolut je proces samorefleksije: realnost nastaje da
upozna samu sebe. Tako je u ljudskom duhu. Priroda je nuno
preduvjetovana ljudskom svijesti openito: ona ini sferu
objektivno bez koje sfera subjektivno ne moe egzistirati. U
Prirodi Apsolut nadilazi ili izraava samog sebe u objektivitetu.
Filozofska refleksija ljudska je samospoznaja U sferi ljudske
svijesti Apsolut se vraa samom sebi kao Duh. To jest, historija
filozofije jest proces u kojem Apsolut, realno kao cjelovitost,
dolazi misliti sebe. Filozofijski razlog dolazi vidjeti cijelu
historiju kozmosa i cijelu historiju ovjeka kao neizvedivog iz
Apsoluta. Taj uvid je apsolutna spoznaja samog sebe. Netko
moe tako motriti. Hegel se slae s Aristotelom da je Bog
samomislea Misao; to je telos ili cilj koji ocrtava svijet kao
njegov svrni uzrok. Kao to je samomislea Misao od
Aristotela, ve postoji samosvijest koja ne ovisi o svijetu;
samomislea Misao od Hegela nije transcendentalna realnost
nego radije svemirska spoznaja samog sebe. Cijeli proces
realnosti teleoloki je pokret prema aktualizaciji samomislee
misli; u tom smislu Misao koja misli sebe jest telos ili cilj
svemira. Ali to je cilj koji je imanentan u procesu. Apsolut,
66
svemir ili totalnost/sveukupnost je doista definibilna kao

samomislea Misao. Ali to je Misao koja dolazi misliti sebe. U
tom smislu moemo rei, kako Hegel kae, da je Apsolut bitan
rezultat. Rei stoga da je Apsolut samomislea Misao jest
potvrditi identitet ideala i realna subjektiviteta i objektiviteta.
Duh vidi samog sebe u Prirodi; on vidi Prirodu kao objektivnu
manifestaciju, koja je nuan uvjet za njegovu vlastitu
egzistenciju, tj. Apsolut zna sam sebe kao Totalitet, kao cijeli
proces njezina nastanka; u isto vrijeme on vidi razliku izmeu
razdoblja vlastitog ivota. On zna sebe kao identitet u razlici,
kao jedinstvo koje razumije razluivanje faza unutar sebe.
Kako smo vidjeli, zadaa je filozofije konstruirati ivot
Apsoluta, tj. filozofija mora pokazati sustavno samoostvarenje
beskonanog Razuma, u konanome i kroz konano. U Duhu
Logos se vraa sebi samom i manifestira to je bitno. ivot
Apsoluta tako razumije tri glavne faze: loginu Ideju ili Pojam /
ili Oznaku, Prirodu i Duh. I sustav filozofije spada u tri dijela:
logiki, koji je za Hegela metafizika, u smislu da studira prirodu
Apsoluta u samom sebi, filozofiju Prirode i filozofiju Duha. Ta
tri dijela zajedno ine filozofsku konstrukciju ivota Apsoluta.
Tri glavna dijela filozofije, svaki se bavi Apsolutom; logika
Ideje, filozofija ideje, Priroda filozofije; Duh izuava Apsolut, u
sebi i za sebe. Zajedno oni ine cijelu konstrukciju ivota
Apsoluta. Ljudsko znanje Apsoluta i apsolutno znanje samog
sebe, dva su aspekta iste realnosti.
Fenomenologija Duha (FD) moe se smatrati uvodom u
filozofiju. FD ima tri glavna dijela, kao tri glavne faze svijesti.
Prva je svijest objekta kao osjetne stvari protiv subjekta, kojoj
Hegel daje naziv svijest, druga je faza samosvijesti, trea je faza
67
Josip Planini
Razum. U religiji vidimo apsolutni Duh koji postaje

eksplicitno svijest u sebi. Ali religija ima svoju historiju i vidi
ranije faze dijalektike. Tako Hegel polazi od prirodne religije, u
kojoj se vidi oblik percipiranih objekata ili prirode prema
religijskoj umjetnosti ili ljepoti u kojoj se, kao u grkoj religiji,
boansko vidi kao samosvjesno udrueno s fizikim. Hegel ne
kae da je religija neistinita, naprotiv, apsolutna religija,
kranstvo, jest apsolutno tona, stvarna. Ali ona je izraena u
imaginativnoj ili slikovitoj formi koja je povezana s religijskom
svijesti. U filozofiji ta istina postaje apsolutno znanje, koje je
Duh, koji spoznaje samog sebe u obliku Duha. Apsolut ili
Totalitet spoznaje samog sebe, u ljudskom duhu i kroz njega,
identificira se kao Misao. Bog ne moe biti jednak ovjeku. Jer
Bog je Bie, Being.
U engleskom jeziku rije being ima dva smisla,
znaenja. U prvom smislu to znai neto to jest ili egzistira:
entitet ili stvar (bie, hrv.) U drugom smislu to se odnosi na
neto to sve stvari openito imaju (bitak, hrv.). Bie (ens, lat.)
je ono to jest, sve to na bilo koji nain jest. Bitak (esse, lat.)
je ono to bie treba imati da bi bilo bie, po emu bie jest.
U FD Hegel poinje s najniom razinom ljudske svijesti i
izvodi dijalektiki obrat do razine samosvjesnog Duha. FD je
jedan od najveih radova spekulativne filozofije. Za Hegela
Apsolut je ista Misao. Znanost iste Misli je logika. Ukoliko je
ista Misao supstanca realnosti, logika nuno koincidira s
metafizikom Apsoluta. Logika koja to studira postaje metafizika.
Hegel govori o Apsolutu u samom sebi kao Bog u njemu
samom.
68
Hegelov Apsolut je Total koji je ocrtan kako poznaje sebe,

to je razina apsolutnog znanja. Logika je apsolutno znanje od
samog sebe i u sebi. Logika je apsolutno znanje Misli svoje biti,
koja egzistira konkretno u procesu realiteta. Logika je sustav
kategorija, to je progresivna definicija Apsoluta u samom sebi.
Ako pitamo to je bie/being, moramo odgovoriti being je
samomislea Misao ili Duh. Rei da je Apsolut being, to je rei
da je to samomislea Misao. Hegel esto koristi religijski jezik.
Bog je being, on je dakle samomislea Misao. Rei da je Bog
being jest rei da je on samomislea Misao. Tako je velika
razlika izmeu Hegelova Apsoluta i Boga kranske teologije.
Mi se bavimo Apsolutom u samom sebi, logikom Idejom. A to
nije vremenski proces. Dijalektiki pokret Hegelove logike
moe se pokazati kao prve tri kategorije. Prvi koncept Apsoluta
jest being. Koncept Apsoluta kao nastajueg, jest kao proces
samorazvoja. Priroda Apsoluta je takva da razumije pojam
samoobjektivacije. Samomislea Misao pozna samu sebe u
objektu i njegov objekt kao sebe. To je kategorija Duha.
Religijskim jezikom, to je pojam Boga u sebi i za sebe,
poznajui sebe u totalitetu. Ali filozofija se bavi realnou kao
cjelinom, Apsolutom. I realnost je u smislu prirode i podruja
ljudskog duha proces kod kojeg logina Ideja ili Logos
aktualizira sebe samog. Stoga se filozofija uvijek bavi Idejom.
Sad, ako govorimo o logikoj Ideji ili Logosu kao
manifestirajuem ili izraenom samog sebe u Prirodi i u
podruju ljudskog duha, dolazimo do pitanja to je ontoloki
status logike ideje ili Apsolut samog sebe. Apsolut je doista
totalitet, svemirski proces samorazvoja. U jeziku filozofije
Apsolut je definiran kao Duh. Stoga moe manifestirati samog
69
Josip Planini
sebe adekvatno samo u sferi Duha. Duh je sloboda: Priroda je

sfera nunosti vie nego slobode. Apsolut je totalitet.
Hegelova je filozofija prirode u tri dijela matematika,
fizika i organika. Apsolut je Duh: to je najvia definicija
Apsoluta. Apsolut je Being, Being kao Ideja, objektivno u
Prirodi, materijalnom svijetu. Kao objektivacija Ideje, Priroda
manifestira Ideju; Being, Apsolut, definiran je kao Duh, kao
Misao koja misli samu sebe. Being nastaje egzistirati kao Duh i
tako pokazuje svoju esenciju adekvatno samo u ljudskom duhu i
kroz njega. Ali Being kao Duh moe se zamisliti na razliite
naine, u samom sebi u obliku konanog duha. Po Hegelu,
Svijet-Duh nastaje iz dijalektike nacionalnih duhova, koji su
ogranieni i konani. World-Spirit moe se zamisliti kao znanje
samomislee Misli. Apsolutni Duh je tako sinteza ili jedinstvo
subjektivnog Duha i objektivnog Duha na viem planu,
subjektivnost i objektivnost u jednom. U Perziji, Zaratustra,
Bog je zamiljen kao Dobro. Religija prirode i religija
supstance, Bog je univerzalan, to je panteizam. U hinduizmu to
je brahman. U religiji duhovne osobe i tu je Bog Duh. To su tri
vrste religije. Trea faza je apsolutna religija, tj. kranstvo.
Prijelaz od religije na filozofiju nije nikako prijelaz od
jednog subjekta-tvari na drugi. Subjekt-tvar u oba je sluaja isti,
vjena istina u svojem objektivitetu, Bog i nita drugo nego Bog
i razvoj od Boga. U tom smislu religija i filozofija dolaze na istu
stvar. Filozofija se razvija sama kad ona razvija religiju; kad
razvija sebe, ona razvija religiju. Razlika izmeu njih lei u
razlikovanju naina u kojima oni zamiljaju Boga, na naine u
kojima oni sebi prisvajaju Boga. Spekulativna filozofija ide
dalje od imaginacije, to je osobina religijske misli i izraava
70
istinu, samu istinu u istoj konceptualnoj formi. Ne slijedi da

je filozofija nereligijska. Istina je ista premda se religija izraava
drugaije. Netko moe rei da Hegel koristi naziv religija
dvojbeno.
Prema Ludwigu Feuerbachu (19. st.), koji je studirao
protestantsku teologiju, hegelijanizam je najvii izraz filozofije
do sada. Po Feuerbachu, Bog je projekcija ljudske samosvijesti.
Religija je odvajanje ovjeka od sebe samog. On postavlja Boga
iznad i protiv sebe. Bog nije to je ovjek, i ovjek nije to je
Bog. Bog je beskonano bie, ovjek je konano bie, Bog je
savreno bie, ovjek nesavreno, Bog je svet, ovjek grean,
Bog je svemoan, ovjek nemoan; ovjek reducira sebe na
mizerno i greno stvorenje. Tako, religija je neto to treba
nadii. Bog je ime za njegovu vlastitu idealizaciju u
transcendenciji. ovjek treba stei vjeru u sebe i vlastitu snagu u
budunosti. Naputanje teologije znai naputanje historijskog
hegelijanizma. to je juer bila religija, danas nije, to je bio
ateizam, sada je religija. Protestantizam stavlja monarha na
mjesto pape. Reformacija rui religijski katolicizam.
Lijevo krilo Hegela, Karl Marx (19. st.), po Feuerbachovoj
tezi drao je da je primarna realnost priroda, i materijalizam je
stavljen njoj na tron. Priroda postoji neovisno o filozofiji. Osim
prirode i ljudskih bia nita drugo ne postoji. Marx gledao
materijalizam kao ravnoteu Hegelovu idealizmu.
Soren Kierkegaard (19. st. ), danski filozof, smatra se prvim
egzistencijalistom; razvio svoju filozofiju unutar kranstva,
suprostavljao se tada vladajuoj Hegelovoj filozofiji.
Friedrich Nietzsche (19. st.), studirao filologiju, napustio
kranstvo (otac mu bio pastor). Njegov najvei dogaaj u
71
Josip Planini
posljednjem vremenu je God is dead, Bog je mrtav. Kranski

Bog je postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put
za kreativnu ljudsku energiju; koncepcija Bog bila je protiv
Boje egzistencije. Vjerovanje je znak slabosti, dekadencija.
Njegovo odbijanje Boga pokazuje mu unutarnju snagu i
sposobnost ivota bez Boga. Nije nuno vjerovanje u Boga i
prihvaanje kranskog morala. Bog je mrtav, slijedi
odbacivanje apsolutnih vrijednosti i ideje o moralnom
univerzalnom zakonu. Moralnost je najvee protivljenje
praktinom i teoretskom nihilizmu. Onaj koji se dri kranske
moralnosti, nii je tip ovjeka.
Prekid vjere u kranske moralne vrijednosti vodi ovjeka u
opasnost nihilizma. Nihilizam ima vie oblika, npr. pasivni
nihilizam, pesimizam, besmisao egzistencije; ima i aktivni
nihilizam koji trai razaranje onoga u to se ne vjeruje.
Nietzsche predvia dolazak aktivnog nihilizma kao potres
ideolokih ratova; to je neizbjeno, to je dekadencija
civilizacije za Europu. Ne humanost nego Supermen je cilj.
ovjek je neto to treba nadii. Nadovjek je neto neizbjeno.
Supermen bi bio Goethe i Napoleon u jednom.
John Mill (19. st., Engleska) Mi ne moemo govoriti o
Bogu, recimo, jezikom fizike, jer se pojam Boga ne nalazi u
znanosti fizike. Niti moemo govoriti o slobodi jezikom koji je
koristio Mill to bi nas odvelo drugamo. Po Millu, mi ne
moemo uzeti da je egzistencija Boga vjerojatna istina i
istodobno potvrditi boansku svemo. Takoer, ako je Bog
svemogu, on moe sprijeiti zlo, ako to ne ini, onda nije
beskonano dobar. Ako elimo zadrati miljenje da je Bog
dobar, moramo takoer rei da je njegova mo ograniena.
72
Teko je vjerovati da je Bog stvorio svemir samo zato da usrei

ljude.
Religija kao i poezija moe ovjeka ispuniti idealima kojima
ostvarujemo ivot. Tako imamo pojam dobrote u kranstvu u
obliku Krista. Humanost kao religija budunosti ne iskljuuje
vjerovanje u Boga. John S. Mill nastavio je tamo gdje je njegov
otac James stao (logika i engleski empirizam).
Ch. Darwin (19. st.), bio je prirodnjak, naturalist, ne filozof.
Tvorba novih biolokih vrsta i nasljedstvo. Premda je bio
kranin izvorno, doao je do agnostika. Nastojao je izbjei
teoloke kontroverze.
Thomas Huxley smjeta sebe izmeu ateizma i teizma kao
agnostika, podrava D. Humea. Koristio i naziv materijalist. K.
Pearson, matematiar, primijenjeni. Metafizika je poezija s
krabuljnim plesom, neto skriva. Metafiziar je pjesnik. On tei
za odjeom poezije jezikom razuma. Isto drao i Rudolf Carnap
(19./20. st.), metafiziko filozofiranje je neka vrsta pjesnike
fikcije .
Herbert Spencer (19./20. st.) engleski profet jedne ere.
Povezuje znanost i filozofiju potvruje beskonani Apsolut
kao pozitivnu realnost o kojoj imamo nedefiniranu svijest. Mi
ne moemo spoznati to Apsolut jest. Bilo bi vie obino
Spencera usmjeriti meu pozitiviste ruei doktrinu o
Nespoznatljivom.
Spencer ne moe biti ubrojen meu metafiziare osim ako ih
ne vidimo kao otvorene prirodi i realnosti; gledati ga kao
ogranieni mentalitet engleske srednje klase.
Pokret idealista u V. Britaniji druga polovica 19. st., na
sveuilitima. Najvei idealist britanski Francis Bradley (19./20.
73
Josip Planini
st.), koji koncept Boga vodi iz Apsoluta; John McTaggart,

metafiziar, ateist, idealist s Cambridgea. Bradley i Bernard
Bosanquet okrenuli idealizam od apsolutnog u osobni,
personalni idealizam, i bili protiv favoriziranoga kranskog
teizma. Metafizika Apsoluta nije bila odsutna. Raniji idealisti
interpretirali Apsolut vie-manje teistiki.
Apsolutni idealizam, F. Bradleya Moe li Apsolut biti
opisan kao Bog? Bradleyev odgovor: za mene Apsolut nije Bog.
Ako mislimo da je Bog sva realnost bez specifikacije, Apsolut bi
bio Bog. Ali Bradly misli na pojam Boga kao osobnog bia.
Realnost nije osobna, ona je suprapersonalna. Neki bi teistiki
filozofi komentirali da oni predviaju osobnost Boga u
analognom smislu. Oni ele zakljuiti da je Bog osoban, bie
kome se ovjek moe moliti i On moe uti molitvu. Bog nije
personalan nego superpersona-lan. Bog nadilazi svijet, ali ne
moe biti izjednaen/identificiran s njim. Mi bismo mogli
Apsolut nazvati Bogom, ali ve je uobiajen naziv Apsolut.
Radije onda uzeti da Apsolut nije Bog. U jednu ruku Bog je
stvarna realnost, tu Bog mora biti beskonaan. U drugu ruku
zamilja se Boga razliito od multipliciteta stvorenja, kao jedno
bie ogranieno, konano. Ako govorimo o religiji, mi mislimo
na pojam realnosti. Ako vi identificirate Apsolut s Bogom, to
nije Bog religije. Apsolutni Bog ne moe opstati i religija s njim.
Kao i kod Bradleya, i kod Bosanqueta vidi se bliska veza
logike i metafizike. Za obojicu je subjekt sud realnosti u cjelini.
Logika je morfologija znanja ona nam ne daje zadovoljstvo
znanja. Filozofija nam ne moe rei nove fakte i ne daje nova
otkria. Sve to nam moe rei uglavnom mi ve znamo; ako vi
znate malo ili nita, filozofija e vam rei malo ili nita. I uz
74
studij fizike, kemije i drugo, filozofija ne zakljuuje niti dodaje

znanje. Ono to ini filozofija primjer je spoja izmeu ve
poznatih fakata. Konkretno, univerzalno Bosanquet kao i
Hegel naziva individualno. Apsolut je sveukupnost/totality. To
ne moe biti u duhu. Premda Apsolut ne moe biti razum/mind
ili samo-refleksija, to je glavno obiljeje razuma. Bosanquet
nije pokazao da postoji Apsolut on to pretpostavlja. Ideja o
Apsolutu, totality, je motiv-sila i cilj naeg razmiljanja.
Okret prema personalnom idealizmu P. Pattison,
hegelijanizam slavi ovjeka, njegova filozofija sugerira da su
Bog ili Apsolut identini s cijelim historijskim procesom, vieno
kao razvoj dijalektiki samoznanja preko ljudskog razuma.
Znanje filozofa o Bogu Boje je znanje samog sebe. Tako je
pripremljen za lijevo krilo za Hegelovu transformaciju teologije
u antropologiju. Mi priznajemo samosvijest u Bogu. Drugo,
potvrujemo neovisnost ljudske osobe. Pattison ideja o Bogu
koji je egzistirao prije stvaranja svijeta iz niega, to je
neodrivo u filozofiji svemir ili Apsolut. Apsolut je subjekt
vremenskog niza. Realni smisao u kojem Apsolut ili Bog
nadilaze vrijeme.
Profesor filozofije s Cambridgea, McTaggart, po njemu
Hegel je najdalje prodro u prirodu realnosti te je produio za
sebe studij hegelijanizma (Hegelova dijalektika, Hegelova
kozmologija, Komentari na Hegelovu logiku); dao ne samo
komentare Hegelove, bio je izvoran mislilac. Supstancu treba
nazvati svemir. To je organsko jedinstvo u kojem sve egzistira,
oboje supstanca i karakteristike povezane su zajedno u jedan
sustav vanjskih odreenja. Apsolut je sustav drutvenih
pojedinaca. Jesu li pojedinci besmrtni? McTaggart dri u jednu
75
Josip Planini
ruku da nijee realnost vremena; radije kae bez vremena nego

besmrtan. On kombinira doktrinu po kojoj postoji realnost s
duhovnim pojedincima i s ateizmom. Prema apsolutnim
idealistima, pojam Boga mora se transformirati u pojam
Apsoluta. U personalnom idealizmu pojam Apsoluta treba retransformirati u pojam Boga. Istina, McTaggart gleda na svoju
ideju o zajednici duhovnih jedinki kao vlastitu interpretaciju
Hegelova Apsoluta.
Idealizam u Americi U poetku su prvi filozofi u Americi
bili klerici. Od 16. stoljea. J. Edwards vidi svemir kako postoji
u duhu. Prostor beskonaan i vjean zapravo je svojstvo Boga.
Kao i Berkley, on odbacuje postojanje materijalne tvari, ali
doputa egzistenciju duhovne tvari/supstancije. Bog je realni
uzrok. Tu je kotska filozofija proirena sveuilitima Amerike.
Tako R. Emerson (19. st.), pisao je dva niza Eseja te Pjesme. J.
Royce (19./20. st.), zavrio studij na Sveuilitu Kalifornia,
zatim je profesor na Harvardu. Objavio Religijski aspekt
filozofije. Razmatrajui problem Boga, odbacuje tradicionalne
dokaze Boje egzistencije i razvija argument za Apsolut,
priznajui pogreku. Apsolut je opisan kao misao. Sva realnost
mora se predstaviti kao beskonana misao. U Pojmu Boga
dokazuje da ima apsolutno iskustvo s konstitutivnim
elementima. Koristi naziv Bog to je Jedno ili ukupnost. Bog
i Apsolut vidi kao samosvijest. Royceova ideja Boga kao
Apsoluta i sveukljuivo iskustvo usmjeruje pozornost na
problem zla. Bog pati kad mi patimo. Ako je Bog ime za svemir
i ako su patnja i zlo realni, mi to moramo staviti u Boga.
Problem odnosa Boga i svijeta postaje akutan. On se bavio
esencijom i egzistencijom. Ako tvrdimo da X jest ili postoji, mi
76
tvrdimo da ima neki X, neto to posjeduje neku prirodu. Royce

opisuje Boga kao apsolutnu misao. Bog je individua ivota s
apsolutnim iskustvom.
Personalni idealizam G. Hawison, Bog je predstavljen
kao osobni ideal svakog duha, bez egzistencije. Bog djeluje tako
da osvijetli um. P. Bowne naziva svoju filozofiju Personalizam,
metafizika je jedina koja ne ide u samoapstrakciju. Personalizam
je imun od komentara/objekcije koje mogu biti
protiv
metafizike. Objektivni idealizam, kako se obino naziva,
predstavljen od J. Creightona; razlikovao dvije vrste idealizma
mentalizam, antiteza materijalizmu te objektivni idealizam. E.
Hocking kae, imam ideju Boga, dakle imam iskustvo Boga,
inae uenik Roycea. Kao i za profesora, za njega je Bog
osoban, personalan. Svijetu je potreban Bog, premda ga
moemo zamisliti kao stvorenog. Priroda je fakat/djelo izraza
boanske misli.
Pokret pragmatista Charles Peirce (19./20. st., sin B.
Peircea, matematiara, Harvard). Ponekad Peirce govori o
metafizici na pozitivistiki nain; u lanku o pragmatizmu tvrdi
da e pragmat sluiti da pokae kako su skoro sve propozicije
ontoloke metafizike ili bez znaenja, nita, ili apsurd;
pragmatizam je tako vrsta pro-pozitivizma; daje vie definicija
ili opisa metafizike dok se naziv metafizika i zlorabi. Metafizika
se npr. sastoji od rezultata apsolutnog prihvaanja logikih
principa, ne tek regulativno valjanih kao istinitih bia. Peirce
govori o tri vrste osnovne kategorije ontoloke i tri odgovarajua
metafizika oblika bia. Ako se pita vjeruje li Peirce u Boga,
odgovor je potvrdan. Ali filozofiju i religiju ne mijeati u pojmu
Boga, odgovor je sloeniji. Kad on govori o razmiljanju kao
77
Josip Planini
aktivnosti uma, to ga vodi izravno Bogu. Ne mogu si pomoi u

vjerovanju u Boga. Instinkt je jai od svih metafizikih
argumenata. Kontemplacija ga vodi na tri svemira: tych, agap i
synechism. Sugerira, ako se pita pragmatiara to znai Bog ,
on moe odgovoriti kao u druenju s Aristotelovim radovima,
to nas ini familijarnim s miljenjem filozofa; tako studij
fiziko-psiholokim svemirom daje nam poznavanje analogno
smislu boanske pameti. Kae sebi, postoji li zaista takvo bie
kao Bog, pitanje je da li je fizikalna znanost vie objektivna ili
jednostavno neka fiktivna konstrukcija znanstvene pameti.
Bog je apsolutna ideja Hegelova.
Experimentalizam Johna Deweya (19./20. st.), bio profesor
filozofije na Columbia Univ., psiholog; filozofija prirode nema
mjesta za Boga, kako to zamiljaju i idovi, krani i muslimani;
njegova filozofija nije metafizika, ako se pod tim ne misli na
metaempirijsku realnost.
Realizam u Britaniji i Americi revolt protiv idealizma, tu
su George Moore i Bertrand Russell (19./20. st.); pionir pokreta
bio Russell.
Samuel Alexander, Australija, doao u Oxford i bio pod
utjecajem F. Bradleya, vratio se u realizam. Profesor filozofije
na Manchester Univ. Postoji li Bog samo u budunosti? Kao
aktualno egzistirajue bie Bog je svemir, cijeli prostornovremenski kontinuum. Bog je cijeli svijet koji posjeduje
kvalitetu boanstva. Kao aktualno egzistirajui, Bog je
beskonaan svijet prema boanstvu ili na putu boanstva.
Alexander je bio idov porijeklom i nije bezrazlono njegovo
vienje Boga neka dinamika verzija Spinozina panteizma
prilagoena teoriji evolucije. Bog kao aktualni egzistirajui
78
uvijek postaje boanski, ali to nikad ne dostie. Idealni Bog u

embriju. U pokretu svijeta vioj razini egzistencije Bog mora
biti identificiran s beskonanim svemirom teei prema kvaliteti
Boanstva. Ima slinosti izmeu Alexandera i Hegela. Hegelov
Apsolut je definiran kao Duh, dok ga je Alexander definirao kao
Prostor-Vrijeme. U filozofiji prirode to je ono to religija
postaje, tj. vrsta kozmike emocije.
Alfred Whitehead (19./20. st.), najvei engleski filozof
metafizike, poslije Bradleya kasnije (od 1924.) ivio u
Americi; premaio Alexandera. Svemir je organski sustav,
ujedinjen dinamiki proces. Totalni svemir udruuje oboje, Boga
i svijet. Kreativnost, a ne miljenje, konani je faktor.
G. Moore, Cambridge, principi etike, poveo filozofiju protiv
idealizma. Bavio se epistemolokim pitanjima, kako mi
poznamo ovo ili ono.
B. Russell vrlo poznat ire, hrabar, kombinacija
aristokrata, filozofa, esejista, utjecao na publiku, sa 18 godina
iao na Cambridge. Prvo se bavio matematikom, onda
filozofijom, divio se Bradleyu. Do kraja 19. st. drao da je
metafizika bila sposobna procijeniti vjeru s obzirom na svemir.
Pisao o logikom atomizmu. Govori se o njegovu obraenju
na neutralni monizam. Odbacio pragmatinu teoriju istine.
Protivi se konfuziji izmeu istine i znanja.
Problem je patnja i zlo u svijetu; kako je onda Bog
svemoan i beskonano dobar; Russell je agnostik. Ali ne
vjeruje u tri realne evidencije za egzistenciju Boga. Premda nije
mislio da ima neke evidencije za Boju egzistenciju, on je
razjasnio pitanje vjere u Boga. On je napadao religijske emocije
i ponaanje u ivotu. Ponekad govori drugaije. Jedna od
79
Josip Planini
zadaa filozofije jest da sugerira jake hipoteze o svemiru, to

znanost ne moe provjeriti. Ako su hipoteze provjerene, onda je
to znanost, i nisu u filozofiji. Tako filozofija ne moe biti vie
nego filozofija znanosti i opa teorija znanja, i onog to jo nije
rijeeno u znanosti. Zbog zainteresiranosti Russell je otiao i
preko znanosti filozofije. Dobio Nobelovu nagradu za
knjievnost kao vrlo jasan pisac. Postao patron racionalizma i
ne-religioznog humanizma. Teko je razluiti je li empirist ili
znanstveni humanist; svrstava se meu najznaajnije Engleze
20. stoljea.
John Newman (19. st.), biskup, nastojao pokazati da je
kransko vjerovanje razlono. Govori o ivoj vjeri u Boga. Ako
je Pascal znanstveni apologet filozofije, onda je to i Newman,
koji se bavio skolastikom u filozofiji; moe se zakljuiti o
Bojoj egzistenciji, njegova se filozofija razlikuje od Pascalove.
Nevjera i skepticizam u istom su brodu kao vjera, jer nevjera ide
po pretpostavkama i predrasudama kao i vjera. Postoji
predispozicija za vjeru u Boga kao predosjeaj boanske
egzistencije. Glas savjesti manifestira prisutnost transcendencije
Boje; on prihvaa egzistenciju Boga razumski. Prihvaanje
realnosti je i vjera; on je kranski apologet.
Auguste Comte (19. st.), bio katolik, rojalist, onda odustaje
od katolianstva, ide u republikance. Uvodi pozitivizam u
filozofiju; koncept su teorije koje imaju svoj cilj, namjeru,
znanje o zapaenim faktima, fenomeni opisani zakonima.
Razmatrao teologiju u svojoj ranoj mladosti, djeatvu, zatim
metafiziku u mladosti te fiziku u zrelosti, odraslosti. Comte
imao namjeru opisati metafiziko stanje uz transformaciju
osobnih boanstava ili Boga u metafiziku apstrakciju, kao
80
Toma Akvinski, ili biskup Berkeley. Prijelaz iz teologije u stanje

metafizike nastupa kao koncept nad-prirode i osobnog
boanstva, ukljuujui i Prirodu, kao sila privlana i odbojna.
Pozitivno znanje je znanje o svijetu. irenje ateizma u zrelosti je
miljenje, nije filozofski dokaz da nema Boga. Comte je
najpoznatiji francuski pozitivist; tu je i sociolog Emile
Durkheim.
Henri Bergson (19./20. st.), profesor na Ecole Normale,
France. Nobelova nagrada za knjievnost. On koristi rije
Bog, gdje je Bog opisan kao kontinuirani odskok ili neprestani
ivot , akcija, sloboda. Na drugom mjestu, Creative Evolution,
pojam Boga uvodi jednostavno u kontekstu evolucijske teorije
kao kozmiki vitalni impuls. Po njemu, ako u suvremenom ratu
obje strane iskazuju povjerenje da je Bog na njihovoj strani,
mentalitet statine religije pokazuje samu sebe. Premda se obje
strane pozivaju na istog Boga, tj. Boga ovjeanstva, svaka Ga
navodi kao nacionalno boanstvo. Kae Bog je ljubav i on je
objekt ljubavi; to je sav doprinos mistike.
U 18. st. kranski su apologeti slijedili racionalistiki
pristup s Prosvjetiteljima. Argumenti ateista uvedeni su pomou
filozofijskih provjera Boje egzistencije i kao uzrok svijetu i kao
odgovor za red u svijetu.
Maurice Blondel (19./20. st. , Francuska), kranski
apologet. Filozofija je sluga teologiji. Kranska filozofija nije
uope filozofija nego teologija. Za rjeenje problema Blondel
ide na filozofiju akcije, to moe biti opis dinamizma subjekta.
Bog je transcendentan, ovjek moe potvrditi ili negirati realnost
Boga. Blondelova je teorija razumljiva, ali egzistencija Boga
81
Josip Planini
nije mogla biti ispitana. Nije konana dihotomija izmeu Boga

filozofije i religije.
Filozofija znanosti Henri Poincare, matematiar, pod
utjecajem Ernsta Macha, glavni predstavnik empiriokriticizma.
Pierre Duhem izlagao teorijsku fiziku, pisao povijest znanosti.
Jasno odvojio fiziku od metafizike. Fizika teorija nije
tumaenje, to je sistem matematikih propozicija izveden iz
malog broja principa koji vode predodbi eksperimentalnih
zakona. Fizikalna teorija ne tumai zakone koji povezuju
fenomene. Slaganje s eksperimentom jedini je kriterij istine za
fizikalnu teoriju koja ne tumai zakone. Duhem, kao i Poincare
kae to mi znamo jesu samo relacije izmeu senzibilnih
fenomena. On nije pozitivist koji odbacuje metafiziku. Fizikalna
teorija nema nita s metafizikom doktrinom ili religijskim
dogmama, to nije apologetika. Npr. pokuaj stvaranja svijeta iz
termodinamike krivi je put. Jasno razlikuje fiziku od metafizike.
Znanost je razvijena autonomno. On nije antimetafiziar, i kae:
Vjerujem cijelom duom u istinu koju je Bog objavio nama i
kroz Crkvu.
Teilhard de Chardin (19./20. st.), paleontolog i antropolog,
evolucija je hominizacija i divinizacija. Bog je utjelovljen u
Kristu, koji ujedinjuje ljude u ljubavi to je smjesa, mjeavina
znanosti, poezije i religijske vjere.
Gabriel Marcel (19./20. st.), katoliki egzistencijalist,
ponekad empirist; otac mu bio agnostik, majka idovka, odgajan
na protestantizmu, zatim katolik, izdavao asopis metafizike.
Bog je za Marcela apsolutni Thou. Razliiti su pristupi Bogu,
koji je apsolutno prisustvo. Teilhard i Marcel su krani, ali je
vidljiva razlika meu njima. Teilhard je fokusiran na evoluciju
82
svemira, sve je proces, teoloki usmjeren na Omega toku, i svi

ljudi dostiu kozmikoga Krista, sve e biti nadieno, vizija
svijeta je optimistina. Dok se kod Teilharda teko razlikuje
svijet i Bog, za Marcela Bog je apsolutni Thou. Ne bi trebalo
Marcela oznaiti kao pesimista, premda je skeptik. Teilhard kao
da je uzimao neto od Hegela i Marxa.
Jean-Paul Sarter (20. st.) u knjizi Egzistencijalizam i
humanizam govori o dvjema vrstama egzistencijalizma,
kranskom i ateistikom; kao predstavnike kranskog
egzistencijalizma navodi Karla Jaspersa (19./20. st.) i Marcela,
a kao predstavnike ateistikog navodi Martina Heideggera
(19./20.) i sebe. Osnovna elja ovjeka je biti Bog. Sarter ne
vjeruje da postoji Bog, gdje je Bog beskonano samosvjesno
Bie. Prema Dostojevskom ako Bog ne bi postojao, sve bi bilo
doputeno. Sarter kae ovjek je slobodan, to znai o
ovjeku ovisi to e uiniti. Bog moe kazniti ovjeka za
neposluh, ali ako je ovjek slobodan, o njemu ovisi prihvaa li
boansku naredbu kao etiku normu. Tako se moe rei, za
ovjeka nema razlike postoji li Bog ili ne. ak ako Bog postoji,
ovjek moe slijediti cilj koji je odabrao. Ako Bog ne postoji, ne
mora to biti predvieno nebeskim planom. Ako ovjek prihvaa
etike norme koje su nastale od Boga, to nalae slobodan
projekt da se ovjek boji Boga. Ako nema Boga koji je stvorio
ovjeka sa svrhom, nema morala prema kojem je opravdan
izbor. Ako nema Boga, nema mogunosti opravdanja ljudskog
ina.
William James (19./20. st.) pragmatizam, radikalni
empirizam razum ne moe nijekati vjeru, ali je ne moe niti
potvrditi. Probleme moramo sami istraiti. Bog ima moralna
83
Josip Planini
obiljeja (svetost, pravednost, ljubav); refleksija i iskustvo

pripadaju jedno drugom; bez religioznog iskustva refleksija je
prazna, refleksija ivi od iskustva; bez religijske refleksije
religiozno iskustvo je slijepo.
Prirodna teologija ili kako pronai Boga u prirodi. Ako je
Bog stvorio svijet, morali bismo oekivati da u njemu postoje
neke naznake koje na to upuuju. Nauiti u prirodi neto o Bogu
obino se naziva prirodna teologija, to je staro koliko
starozavjetna Mudrost. Zatim Anselmovo najvie bie. Mnogi
misle (ne svi) da je Kant tu otkrio pogreku koja ponitava
zakljuak. Ostaje otvorenim postoji li ili ne Anselmovo najvie
bie. Akvinac je osporio valjanost ontolokog dokaza za
postojanje Boga; njegova prirodna teologija izraena je u pet
putova. Peti put poznaje boanskoga konstruktora. Taj je
argument doivio procvat s kraja 18. st.; Hume i Kant
naglaavali su da je svijet dvoznaan te sadri ono savreno i
nesavreno; njima se dokaz (sat pretpostavlja urara) inio
antropomorfnim; to bi mogao biti moni, ali ne nuno
beskonani konstruktor (ili vie konstruktora). Filozofska kritika
nije bila ta koja je dala smrtni udarac, nego je to bilo Darwinovo
djelo O postanku vrsta. Darwin je dao tumaenje bez izravne
intervencije Boje. Prirodna selekcija sama prilagouje
evoluciju. Povratak prirodne teologije veina teologa 20. st.
kritina je prema prirodnoj teologiji. Nae se razumijevanje
fizikalnog svijeta mijenja i razvija; suzdranost je, prema K.
Barthu, da je prirodna teologija opasna zadaa. Danas je
povratak prirodnoj teologiji, koja se revidira; ona raspravlja vie
o spoznajama nego o dokazima. Ne tvrdi da se egzistencija Boga
moe dokazati nainom prisilne logike (kao to se ne moe
84
dokazati nepostojanje Boga); teizam nudi razboritije tumaenje

svijeta nego to ini ateizam. Oni koji ne vjeruju nisu glupani,
ali oni mogu manje objasniti nego to to mogu vjernici.
Prirodna se teologija ne smatra alternativom znanstvenim
istraivanjima na podruju prirodnih znanosti; ona dopunjuje
prirodne znanosti izlaskom iz granica tih znanosti; ovdje se ne
trai utoite nekom zamjenskom bogu, nego Bogu ija se
istinska volja izraava u prirodnim zakonima, koje je prirodna
znanost otkrila, ali nije mogla objasniti
Po Teilhardu de Chardinu:
Blagoslovljena budi trpka materijo, neplodno tlo, vrsta
stijeno, ti koja samo uzmie pred silom i prisiljava nas da
radimo ako elimo jesti. Blagoslovljena budi ti, materijo puna
opasnosti, silno more, strast koja se ne da ukrotiti, ti koja e
nas progutati, ako te ne veemo lancima. Blagoslovljena budi
ti, mona materijo, neodoljiva evolucijo, uvijek iznova roena
stvarnosti, ti koja u svakom trenutku kida nae okvire,
prisiljava nas ii sve dalje za istinom. Blagoslovljena budi ti
univerzalna materijo, beskrajno trajanje, eter kojem se ne vidi
kraja trostruki ponor zvijezda, atoma i generacija ti koja
nam preplavljujui i rasputajui naa uska mjerila otkriva
dimenzije Boga.
Joseph Tim:
U poetku bijae Aristotel;
i objekti u mirovanju teili su i dalje mirovati,
a objekti u pokretu teili su smirivanju,
i tako su ubrzo svi objekti mirovali;
i vidje Bog da je to dosadno.
85
Josip Planini
Onda Bog stvori Newtona;

i objekti to mirovahu teili su i dalje mirovati,
a objekti u pokretu teili su ostati u pokretu,
i tako se energija sauvala i gibanje odralo,
i materija ostade kakva jest;
i vidje Bog da je to konzervativno.
Tada Bog stvori Einsteina;
i sve bijae relativno,
a brzi objekti postadoe kratki,
i ravni se savinue,
i svemir obuze tromost;
i vidje Bog da je to openito relativno,
a poneto i posebno relativno.
Onda Bog stvori Bohra;
i pojavi se Princip,
i Princip bijae kvant,
i svi objekti bijahu kvantificirani,
no neki ipak ostadoe relativnima;
i vidje Bog da to zbunjuje.
Bog tada poeli stvoriti Furgesonu;
a Furgesona bi sve objedinila
i stvorila jednu novu teoriju,
i sve bi po njoj postalo jedno;
no to bijae sedmi dan,
i Bog se odmarao,
a objekti to mirovahu
86
eljeli su i dalje mirovati.
87
Josip Planini
Zakljune misli
Metafiziki pristup svijetu u zapadnoj filozofiji moe se
prikazati kao traenje odgovora na pitanje koja je narav
svijeta, realiteta, i zato on ima tu narav? Ili, zato je uope
neto, a ne nita? Na ta se pitanja uobiajeno odgovara
upuivanjem na Boga kao stvoritelja svijeta. Kad se pita ljude
koji vjeruju u Boga, zato oni tako vjeruju, obino se odgovara
pa neto je moralo pokrenuti sve to, ili svijet nije mogao
nastati iz niega!
Dakle, postojanje svemira trai neku
uzronost, razlog, objanjenje i to je Bog, koji onda treba
postojati na raun svemira. Takvo zakljuivanje o Bojoj
opstojnosti obino se naziva kozmolokim argumentom.
Veina filozofa misli da treba dokazati da Bog postoji, jer to
nije oigledno, i misli da se moe dokazati. Dvije su vrste
dokaza, a priori i a posteriori; dokaz u matematici je logiki,
drugi je dokaz psiholoki. Glavni a priori dokaz je ontoloki
dokaz; po Anselmu, polazi se od pojma Boga, Bie od kojeg se
ne moe zamisliti nita vee, pa iz protuslovlja slijedi, Bog mora
postojati. Za a posteriori dokaze jedni polaze od unutarnjega
ljudskog iskustva, a drugi od svijeta kao cjeline; meu prvima se
polazi od nepromjenjive vjene istine odnosno moralne obveze
u sebi. Dokazi od morala nazivaju se deontoloki (deondunost), zakon moralni trai da zlo bude kanjeno, dobro
nagraeno. Druga verzija kae da svaki zakon trai i
zakonodavca, Boga, koji je apsolutni Zakonodavac; klasini pak
dokaz za Boju egzistenciju uzima se pet putova Tome
Akvinskog.
88
Teisti su filozofi idealisti koji prihvaaju da je krajnja

stvarnost um; fiziki svijet ima svoju stvarnost koja proizlazi od
Bojega krajnjeg uma, ali razliitog od njega. Veina filozofa
zdravog razuma prihvaa, pretpostavlja da je vjerovanje u Boga
sluajno zdravorazumsko vjerovanje. Veini filozofa
materijalizma izgleda jalovo. Nismo sigurni to je materija. U
svijetu moderne filozofije postoje idealisti, teisti, fenomenalisti,
zdravorazumski pragmatiari, znanstveni realisti, skeptici i
materijalisti. Tvore li materiju kvarkovi ili je ona tamna energija
ili pak rezultat kvantnih fluktuacija u vakuumu? Prema hipotezi
o Bogu poeljno je da svemir matematiki postoji i konana
svjesna bia. Ima puno hipoteza koje nisu znanstvene, npr.
povijesne.
Prema F. Hoyleu, astronomu, vjerojatnost da ivot nastane
sluajno na zemlji nije vea od sluajnosti da bi uragan, koji
pue po odlagalitu starog eljeza, sastavio Boeinga 747.
Hipoteza o Bogu postulira da postoji Bog koji zna sva mogua
stanja. Naelo stvaranja radi dobrote, to je naelo djelovanja B.
Ockhamove britve ne umnoavati entitete nepotrebno; Bog je
jednostavan i jedini je uzrok svemu osim sebi, jer ne moe biti
uzrok sebi. Bog je jedan entitet, jesu li potrebne estice i zakoni.
Hipoteza o Bogu ne samo da je jednako vjerojatna kao
materijalistika hipoteza, ona je ekonominija i elegantnija stoga
je obuhvatnija objanjava svrhu svemira kao i postojanje
fizikih entiteta, to ne moe materijalna hipoteza.
Objanjenje Boga tko je nainio Boga, ne moe se
odgovoriti, i to ne vodi nikamo. M. Rees, kraljevski astronom,
prihvaa da je Bog mogue konano objanjenje za svemir.
Multisvemir izgleda kao znanstvena hipoteza, dok hipoteza o
89
Josip Planini
Bogu ne izgleda tako. Ako ne razumijete kako neto funkcionira,

recite to je nainio Bog. Teorije svemira (Bog i
multisvemir), jesu rivali, ali oni mogu koegzistirati, zapravo
hipoteza multisvemir ima brojne potekoe bez Boga, a Bog to
rjeava. Kozmoloki multisvemir nije alternativa Bogu. Ako
Bog postoji, onda postoji uvijek i posvuda. Ekstremni
multisvemir je jalov, nevjerojatno da bi svaki mogui svemir
postojao. Hipoteza o Bogu izbjegava sve neprihvatljive
pretpostavke; prema hipotezi o Bogu nijedan svemir nema
vjerojatnost da e postojati sve dok Bog ne izabere da ga stvori.
Hipoteza o Bogu je i ekonominija i obuhvatnija od hipoteze o
ekstremnom svemiru, razumno je nju preferirati. Bog je um u
kojem postoje svi mogui svemiri i stanja bitka. Hipoteza o
Bogu ini razumljivijom ideju o skupu moguih svemira. Postoji
valjan razlog zato Bog i svemir postoje zato to je dobro da
postoje. Bog je sloeniji od svemira, i Bog nije nevjerojatan
budui da je Bog ili nemogu ili nuan, ali ne u sredini. Bog je
nuan i kontingentan. Ako ima konano racionalno objanjenje
za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu
duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva.
Za Hegela Apsolut je Duh ili samomislea Misao. Apsolut
je totalnost, cjelovitost ili realnost; to je neki proces
samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe.
Pet putova Akvinca kako se moe dokazati da ima Boga,
najpoznatiji dokaz. Kant preuzeo od Humea drugi glavni
argument Uvijek moemo zamisliti Boga kao nepostojeega,
stoga Bog ne moe biti nuan injenica da moemo zamisliti
Boga kao nepostojeeg, ne pokazuje da bi Bog mogao ne
postojati, ono to si ljudska bia mogu zamisliti nije pouzdan
90
vodi. Bog ne moe poiniti zla radi zla. Aristotel govori o Bogu
kao vrhovnom biu vrhovnog savrenstva, iji ivot je najbolji
koji moemo uivati. Bog je racionalan i vrhunski dobar, tako
od Boga ne moe doi nikakva neracionalna i nemoralna
sugestija. Bog je objavio duhovnu istinu preko proroka, ije
umove Bog blisko sjedinjuje s boanskim umom. Objava je vrlo
vjerojatno posljedica postojanja vrhunski dobrog Boga. ivota
ima i nakon ove smrti te e biti suda i opratanja, to je glavni
dokaz za Boga, Kantu. Zato gotovo sigurno ima Boga i zato
nam Bog nije progovorio razvidno u kvantnoj fizici? Postoji
istina u fizikalnom svijetu, a koju je teko ustanoviti. Molitva i
kontemplacija pomae da budemo svjesni duhovne prisutnosti
Boje. Tako jaka vjera kae, kako je teko razumjeti da netko ne
eli vjeru. Stvarnost je lijepa i dobra koju teisti nazivaju Bog.
91
Josip Planini
Literatura
Abbagnano, N., Storia della filosofia, UTET, Torino, 1979.
Aristotel, Metafizika, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1985.
Augustin, A., Ispovijesti, Kranska sadanjost, Zagreb, 1973.
Bonjak, B., Povijest filozofije, Matica hrvatska, Zagreb, 1993.
Copleston, F., A History of Philosophy, Doubleday, New York, 1994.
Crane, T., Farkas, K., Metaphysics, Oxford University Press, Oxford,
2006.
Crvenka, M., Prirodne znanosti i religija, Kranska sadanjost,
Zagreb, 2010.
Davies, B., Philosophy of Religion, Oxford University Press, Oxford,
2000.
Flashar, H., Die Philosophie der Antike, Band 3, Schwabe
Verlag,Basel,2004.
Hegel, G., Vorlesungen ueber die Geschichte der Philosophie,
SUHRKAMP, Frankfurt, 1971.
Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb,
1996.
Kant, I., Kritika istog uma, Matica Hrvatska, Zagreb, 1984.
MacInture, A., God, Philosophy, Universities, Contnuum, London,
2009.
Planini, J., Kaos i kozmos, Algoritam, Zagreb, 2001.
Planini, J., Kozmologija, Sveuilite u Osijeku, 2007.
Planini, J., Metafizike teme, Sveuilite u Osijeku, 2012.
Planini, J., to je metafizika, Sveuilite u Osijeku, 2010.
Ward, K., Zato gotovo sigurno ima Boga, Kranska sadanjost,
Zagreb, 2010.
Zeli, I., Vodi kroz filozofiju, Verbum, Split, 2007.
Zovko, J., Klasici metafizike, Hegelovo drutvo, Zadar, 2008.
92
93
Josip Planini
Biljeka o autoru
Roen u Sarajevu (17.12.1941.), kolu pohaao u Travniku,
maturirao na gimnaziji;
na Prirodoslovno-matematikom
fakultetu Sveuilita u Zagrebu diplomirao na studiju atomske
fizike ; na Institutu Ruer Bokovi izradio magistarski i
doktorski rad.
Uposlen kao asistent, zatim docent fizike na Farmaceutskobiokemijskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu; od 1985. godine
uposlen na Sveuilitu u Osijeku; kao redoviti profesor fizike i
profesor emeritus umirovljen 2012. godine.
Za potrebe sveuilinih studija objavio sedam udbenika
(Zbirka zadatak iz statistike, Osnove fizike 1, Osnove fizike 3,
Kaos i kozmos, Kozmologija, to je metafizika, Metafizike
teme). Kao gost znanstvenik proveo po godinu dana na
istraivanjima u Njemakoj, Kanadi i Italiji. Autor i suautor je
preko stotinu znanstvenih radova.
U vrijeme i poslije Domovinskog rata obavljao dunost
dekana na Pedagokom fakultetu te dunost rektora Sveuilita
u Osijeku, kao i Predsjednika rektorskog zbora RH.
Objavio pet knjiga poezije (Na izvorima ljepote, enja za
bjelinom, Zaljubljeniki jezik, etiri godinja doba, Pismo
Andrijani i druge pjesme). Otac je etvero odrasle djece (Mirko,
Kreimir, Jasna, Marija).
94
95
Josip Planini
KAZALO IMENA
Akvinski, 87
Alexander, 78
Anselmo, 87
Aristotel, 13, 26, 38, 90
Augustin, 30
Bergson, 81
Berkley, 54, 76
Blondel, 81
Boetije, 13, 30
Bosanquet, 74
Bokovi, 16, 55
Bowne, 77
Bradley, 20, 73
Chardin, 21, 82
Clarke, 53
Comte, 80
Creighton, 77
Darwin, 73
Descartes, 15, 42
Dewey, 78
Dostojevski, 83
Duhem, 82
Durkheim, 81
Edwards, 76
Emerson, 76
Feuerbach, 19, 71
Fichte, 17, 61
Fileb, 24
Galileo, 61
Gaunilo, 34
Gorgija, 23
Hawison, 77
Hegel, 18, 19, 64, 68, 89
Heidegger, 83
96
Heraklit, 13, 23
Hipija, 23
Hocking, 77
Hoyle, 10, 88
Hume, 54, 89
Huxley, 73
James, 21, 83
Jaspers, 83
Kant, 17, 56, 89
Kierkegaard, 71
Leibniz, 16, 38, 48
Locke, 52, 54
Mach, 82
Marcel, 21, 82, 83
Marx, 19, 71
McTaggart, 73, 75
Mill, 20, 72
Montesquieu, 55
Moore, 78, 79
Newman, 80
Newton, 16, 52
Nietzsche, 20, 71
Ockham, 41
Pascal, 15, 43
Pattison, 75
Peirce, 77
Platon, 13, 24
Plotin, 13, 29
Poincare, 82
Protagora, 13, 23
Rees, 88
Royce, 76
Russell, 20, 78, 79
Sarter, 21, 83

Schelling, 18, 62
Skot, 31, 39
Sokrat, 23
Spencer, 20, 73
Spinoza, 16, 47
Suarez, 41
Sv. Anselmo, 14, 33
Sv. Augustin, 14
Sv. Toma Akvinski, 14, 35
Tales, 13, 23
Teilhard, 82
Voltaire, 55
Whitehead, 20, 79
97

Planinic FILOZ PRIST B Za Tisak 3.2.2014

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Planinic FILOZ PRIST B Za Tisak 3.2.2014

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

dr. sc.

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

dr. sc. Josip Planini

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

Philosophycal and Scientific Approach to God

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Nakon niza autorovih tekstova iz metafizike, znanosti i

poeljno je da svemir matematiki postoji kao i konana svjesna

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

Prema starogrkoj mudrosti (Tales, Heraklit, 7./6. st. pr. Kr.),

neke radnje u budunosti; Boetije je posrednik izmeu antike i

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

drugim pokretaem; toga je beskonano, na kraju dolazimo do

Natura. Razvio je panteistiki monizam. Samo je jedna

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

tokastih estica koje su jednostavne, nedjeljive i meusobno

ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Bojoj.

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

manifestaciju, koja je nuan uvjet za njegovu vlastitu

postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put za

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

nego filozofija znanosti i opa teorija znanja, i onog to jo nije

Filozofija religije bavi se utemeljenjima vjere, kao A.

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Filozofski i znanstveni pristup Bogu/Apsolutu u povijesti filozofije

jednog Boga. Sokrat nije posebno isticao monoteizam ili

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

posjeduje duu (Sokrat kae da mudrost i um ne mogu postojati

su smrtne dijelove due skupa s tijelom stvorili nebeski bogovi,

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

inteligencija prve sfere, a zatim i druge umnosti u drugim

Bogu, jer Bog ne moe uzvratiti nau ljubav i ne moe se rei

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

tijela. O djelatnom umu neki govore, po Aristotelu, kao o Bogu;

kazalinih predstava i dr. Bog cijeni djela mudrog ovjek, a ne

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

obratio se na kranstvo. Augustin kae za znanjem treba teiti

Bog je priroda koja stvara i nije stvorena (Natura quae creat et

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Sv. Anselmo (11. st., Kenterberijski nadbiskup,

Velika premisa jednostavno daje pojam Boga, pojam koji

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

kontradikcija termina), dok u pojmu samo moguih lijepih

i to premisa koja nije hipotetika ve objavljena. Prema Tomi,

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

dokaz ukljuuje nedoputen prijelaz ili skok s idealnog na realan

uzrok bia, dobrote i svih savrenstava u nekom drugom biu; et

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

razliku, Toma uvodi razmatranje budueg ivota, dok Aristotel

jednoznaan pojam, koji ve ima o stvorenim biima. Skot ne

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Etika moralni zakon ovisi samo i jedino o boanskoj volji.

egzistenciji iz njegova uzroka, jer nema uzroka. Bog je autor

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

zamisliti konja s krilima ili bez krila. Ideja o Bogu je tako

kojima Pascal doputa da postoje filozofski dokazi za Boju

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

otkupiteljem, on iskljuuje prirodnu religiju i filozofski teizam

nadnaravna sudbina ne moe biti otkrivena po filozofu ili

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Oito Pascal pie kao uvjereni kranin, on ne trai

ili sloboda. Ipak ta intelektualna ljubav Boja ne treba biti