Professional Documents
Culture Documents
smijemo dati zavesti rijeima nego tragati za poretkom svjetskog zakona koji ravna
vjenom mijenom..
I Parmenid je prema jeziku kritian: imena prema njegovu uenju pripadaju svijetu
privida kao izraz ljudskih mnijenja o bitku.
Demokritu se pripisuju ve neto sloenija stanovita o odnosu rijei i stvari.
Nestalnost toga odnosa zrcali se u tome to jedna rije moe upuivati na vie stvari, a
s druge strane ista stvar ponekad ima vie imena (ovaj je uvid vaan i dalekosean
on se javlja iznova i iznova u blago variranim formulacijama). Nadalje, ime odreene
stvari doivljava promjene, a na kraju susreemo i stvari kojima ne odgovara nijedna
rije. Sve to Demokrita upuuje na uvjerenje da porijeklo jezika valja traiti u
konvenciji.
Probleme jezika Platon dotie u vie dijaloga, a svakako im je ponajvie posveen
dijalog KRATIL. Naravno, od Platonova se vremena problematika jezika proirila, ali
veina pitanja koja susreemo u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih
rasprava.
Glavnina rasprave, u kojoj sudjeluju Hermogen, Kratil i Sokrat, odnosi se na pitanje
to je temelj znaenja rijei, tonije imen(ic)a. Izloit emo relativno iscrpno tijek
rasprave, jedva dotiui veliki sredinji dio, u kojemu se pokuavaju objasniti brojni
korijeni imen(ic)a. Za utemeljena i pouzdana etimoloka razmatranja Platonovo
vrijeme oito ne bijae zrelo.
Hermogen i Kratil zastupaju posve oprena stanovita glede toga to odreuje
znaenje rijei (imen). Ta se dvojba najkrae moe saeti u dva kljuna izraza;
(physei - po prirodi) ili (thesei - po pogodbi/konvenciji). Zato
sporazumno uzimaju Sokrata da arbitrira u njihovom sporenju.
Hermogen dri da znaenje rijei potjee od pogodbe/ugovora (synthke) ili
suglasnosti/priznanja (homologa), odredbe (nomos - nom) i navike odn. obiaja
(ethos - ethei). Nasuprot tome Kratil dri da rijei svoja znaenja dobivaju po prirodi
(physis physei).
Sebi svojstvenom ironijom Sokrat se najprije ograuje od uloge arbitra, jer navodno
zbog siromatva nije mogao biti dobro kolovan u gramatici, ali pristaje, zajedno sa
spomenutim sugovornicima, tragati za istinom o znaenju rijei.
Najprije propituje Hermogenovo stanovite. Hermogen na primjeru robova kojima
gospodari promijene ime, pa novo ime jednako dobro slui svojoj svrsi kao i ono
starije odnosno izvorno, nastoji pokazati da je dostatno naviknuti se na ime, ma kako
ono bilo dano ili odabrano. Sokrat odmah postavlja pitanje kompetentnosti davatelja
imena: moe li to doista biti bilo koji pojedinac (idiotes) i moe li npr. on zvati
ovjeka konjem i konja ovjekom, na to Hermogen u prvi mah bez dvoumljenja
odgovara potvrdno. Sljedee Sokratovo pitanje takoer je pertinentno: nije li istinitost
sudova koje izriemo na neki nain uvjetovana ispravnou imena koja su dio tih
sudova? Ako sudovi mogu biti istiniti ili neistiniti, moe li neka stvar imati bilo
koliko imena koja bi im proizvoljno davali pojedinci? Hermogen jo ustraje na svom
stanovitu, pa navodi primjer da istoj stvari barbari daju imena razliita od grkih, a i
razliita grka plemena istim stvarima daju donekle razliita imena. Sokrat nastoji
ostati pri problemu istine, pa pita Hermogena prihvaa li to on miljenje sofista
Protagore da je ovjek mjerilo svih stvari, drugim rijeima hoe li se i stvari
inili pogreke, to smo dalje te pogreke bivaju veima. Ako nam pak imena slue
da spoznamo narav stvari, kako su prvi davatelji imena znali dati prava imena? Oni su
morali prvo poznavati narav stvari da bi im dali prava imena. Kratilovo stajalite
zapravo ga nuno dovodi u krug (klasino se to zove circulus vitiosus). To nas onda
dovodi do zakljuka da se stvari mogu spozna(va)ti i bez imena. Nadalje, ako su stvari
u stalnoj mijeni to je s dobrom, ljepotom i slinim stvar(nost)ima? Ono to je u
stalnoj mijeni ne moe (po Sokratu, a tako i po Platonovu miljenju) biti predmetom
istinske spoznaje. Ukratko, Sokrat je naznaio da oba suprotstavljena stanovita
nailaze na tekoe: ni proizvoljna konvencionalnost ni potpuna prirodnost ne dovode
do uvjerljivog poimanja znaenja, kao kljunog pitanja jezika. Uostalom, ovdje se
valja podsjetiti da imena nastaju i ive ne samo konvencijom u smislu pogodbe nego
(ive) i navikom (ethei), a nije bez osnova kazano navika je druga narav! Stoga
Sokrat savjetuje Kratilu da dobro promisli i ne prihvaa olako i nekritiki
heraklitovsko poimanje stvari kao stalno protjecanje i mijenu. Moda tome i jest tako,
ali vjerojatno nije. Kad nae istinu neka doe podijeliti je sa Sokratom: o jeziku dakle
valja i dalje promiljati
Dvojbe o jeziku susreu se i u nekim drugim Platonovim dijalozima (npr. u Fedonu, a
osobito u Sofistu, gdje se osim pitanja imena nainje i pitanje iskaza - rhema).
Jedno je sigurno: Platon veoma misaono ukazuje na niz problema to ih namee
razmatranje jezika, ali je oito neadekvatno osloniti pitanje naravi jezika na puke,
neutemeljene etimologije. Zato se ini da je upravo nadopunjavanje Platonovih
fundamentalnih i seminalnih miljenja sa sustavnim znanstvenim razmatranjem
jezika bitno za cjelovito poimanje jezika.
Od imena prema znaku
Ovim se ne eli rei da u meuvremenu, izmeu Platonivih dijaloga i moderne
lingvistike, nema relevantnih razmatranja jezika. Nisu u tom pogledu bez vrijednosti
ni Aristotelovi logiki spisi (Kategorije i O tumaenju pa i Metafizika), pa ni spisi
njegovih neoplatonistikih komentatora. Gotovo cijelom povijeu filozofije provlai
se problem takozvanih univerzalija, kojemu je zaetak u Porfirijevu komentaru
zvanom Uvod (Introductio - Eisagog). Tu Porfirije navodei 'predikabilija' rod
(genus), vrstu (species), razliku (differentia), znaajku (proprium) prigodak
(accidens), kae da ne e govoriti o tomu opstoje li recimo rodovi i vrste ili pak
poivaju samo u golim mislima; jesu li, ako opstoje, tjelesni ili pak netjelesni; jesu li
potom odvojeni od osjetnina ili opstoje s obzirom na njih - latinske im nazive
navodim iako je izvornik grki jer su upravo u latinskom obliku stoljeima muili
filozofe.
Glede Aristotela valja napomenuti barem to da on vie ne pozna Platonovo kolebanje
izmeu prirodnosti i konvencionalnosti rijei. On je bez dvoumljenja konvencionalist.
Uz to valja pripomenuti i to da se preesto bez pokria generaliziraju suprotnosti
izmeu ova dva filozofa. Istina je da je Aristotel 'kategoriniji', pa ondje gdje Platon
ostaje bez odgovora on daje odgovor, ali neoplatonisti nisu bez razloga traili i
nalazili vie slaganja nego suprotstavljenosti meu tom dvojicom zaetnika
sustavnijeg razmatranja filozofijskih pitanja. Upravo u jednomu od prvih pitanja
nazivlja u jeziku oni su na primjer suglasni. U obojice izrazi (onoma) i
(rma) oznauju ime i glagol (ovo posljednje jo i rije u smislu besjede ili iskaza), a
ne subjekt i predikat, kako se ponegdje neoprezno prevodi.
Aristotel napominje da i neartikulirani ivotinjski glasovi imaju znaenje (tu je
znaenje oigledno 'prirodno', ne konvencionalno!), ali ne doseu status imena
odnosno imenice. Temeljnu razliku izmeu imenica i glagola Aristotel vidi u
vremenitosti glagola (u njemakom se glagol zove Zeitwort 'vremenita rije'). Da bi
to ilustrirao Aristotel daje primjer jedne imenice i jednoga glagola s istim korijenom:
(higieia) je imenica (zdravlje), a (higiainei) je glagol (zdrav biti,
'zdraviti'). Upravo meutim ovi primjeri ukazuju na to kako je teko definirati rijei
kao jezine jedinice. Dok naime grku imenicu prevodimo hrvatskom imenicom,
grki smo glagol primorani prevesti dvodijelno, pomonim glagolom i pridjevom
istovjetnoga korijena s grkom imenicom. U mnogim jezicima uz imenicu ide
odreeni ili neodreeni lan, pa valja rei da u tom sluaju pred sobom imamo dvije
rijei. Niz jezika, koji takoer poznaju lan, ne piu lan ispred imenice i odvojeno od
nje, nego na kraju imenice, bez odvajanja: takav je sluaj s rumunjskim te sa
skandinavskim jezicima, danskim i vedskim. Tako je biblija na njemakom die Bibel,
a na vedskom Bibeln. Brojni njemaki glagoli u odreenim sklopivima odvajaju
naglaeni prvi slog od korijenskoga dijela. Na primjer sich vorbereiten na njemakom
znai pripremati se (ili: pripremiti se, jer njemaki ne pravi morfoloki ovu za hrvatski
vanu razliku izmeu svrenog i nesvrenog oblika!), ali dok reenicu Treba se
pripremati! prevodimo s Du sollst dich vorbereiten!, reenicu On se ne
priprema ne smijemo prevesti s Er vorbereitet sich nicht nego s Er bereitet sich
nicht vor! Isti dakle glagol jednom susreemo kao jednu rije, drugi put kao dvije
rijei, ukoliko rije shvaamo kao izdvojiv isjeak govornog lanca. To nas moe
podsjetiti i na 'dvojno' to jest sad estino, sad valno - ponaanje materije na mikrorazini. Drugi zgodan primjer koji nam pokazuje kako nije lako iz govornog lanca
izdvajati jedinice kojima emo priznati rang rijei imamo u talijanskom terminu
vicecaporedattore, to na hrvatskom moemo prevesti samo s tri odvojena termina:
pomonik glavnog urednika!
Govorei o imenicama, Aristotel dri vanim istaknuti i to da ime(nica) u kosim
padeima, na primjer Filona ili Filonu, nema isti rang: 'Filona' po njemu nije
(samostalna) ime(nica) nego samo pade - (ptsis).
Uz ovo se vee i delikatno pitanje za koje isjeke govornog lanca moemo rei da
nose neovisno znaenje. Aristotel reenicu naziva imenicom (logos), a neki
reenini dijelovi imaju neovisno znaenje, no taj (relativno) neovisni izriaj on
oznauje kao (fasis), to jest kao izriaj koji jo nije nositelj suda/stava. Tek na
razini reenice znaenje moe dosegnuti rang suda/stava.
Iako svaka reenica ima znaenje Aristotel izdvaja kao sudove, odnosno tvrdnje, one
reenice koje imaju svojstvo istinitosti ili neistinitosti. Ta se 'iskazna' reenica zove
(logos apofantikos). Takva pak reenica moe biti potvrdna (katafasis) ili nijena - (apofasis).
I neki su stoiki fragmenti takoer vrijedni i zanimljivi. Klasina je stoika analiza
znaka (semeion) na semainon (osjetni/aistheton zvuk-oznaitelj), semainomenon
(inteligibilni pojam/noeton-oznaeno) i tynhnon (stvar na koju se pojmom cilja) te
lekton (nematerijalni sadraj).
Kod sv. Augustina susreemo znaajnu novost, koja meutim svoju motivaciju crpi
prvenstveno iz teoloke problematike. Trojstveno poimanje boanstva u kranstvu
nalazi svoj izraz u pojmu bogo-ovjeka Isusa Krista, Rijei i savrenoj slici Boga Oca.
Stoga Augustin posee i za platonskim dvojstvom naravnih i konvencionalnih odlika
jezinog znaka. On prvo usvaja stoiku ralambu: signum (znak), signans
(oznaitelj) i signatum (oznaeno). Govorei pak relativno iscrpno o znacima lui
prirodne i konvencionalne znakove. Tako je u latinski jezik prenesen u biti stoiki
nauk o znaku. Pri tome je vano, a na to upozorava Umberto Eco, jo jednom
podsjetiti da se u Platonovu Kratilu ne govori o znacima nego o imenima, to nam
govori da je Augustin uinio znaajan korak u proirenju teorije (jezinog) znaka.
Augustin definira znak kao stvar koja nam 'doziva' u pamet neto drugo, mimo svoga
lika (res, praeter speciem quam ingerit sensibus, aliud aliquid ex se faciens in
cogitationem venire - Stvar koja pored lika, koji unosi u osjetila, ini da u misao ue
neto razliito od nje/t.j. dotine stvari - De doctrina christiana, II, 1, 1). Tu se ve
nazire kako je pitanje znaenja sloeno. Eco kao ilustraciju sloenosti znaka navodi
primjer crvene zastave sa srpom i ekiem koja je znak komunizma. Ovdje oznaitelj
s oznaenim stoji u odnosu ekvivalencije (p q). Ako pak vidimo nekoga tko nosi
zastavu sa srpom i ekiem onda emo pomisliti da je taj vjerojatno komunist. Ovdje
znaenje ne uspostavlja odnos ekvivalencije nego implikacije (p q). Prvotno se
rijei nije poimalo kao znakove. Glasoviti Heraklitov izriaj: Gospodin (boanstvo)
ije je svetite u Delfima niti kazuje (lgei) niti skriva (kryptei) nego naznauje
(semainei) jasno pokazuje da glagol 'semainein' ovdje nije u funkciji povezivanja
oznaitelja i oznaenog nego u smislu davanja miga ili sugestije. 'Semeion' je i
simptom, ali svakako ne imenica. Tek Augustin stoiko artikuliranje znaka na
semainon i semainomenon primjenjuje na govor. Kad je pak rije o govoru, odnosno
kad je govor o rijei(ma) Augustinu je veoma vano razlikovanje izvanjske,
izgovorene rijei (verbum vocis) i one neizgovorene rijei, rijei uma (verbum mentis)
kao njezina unutarnjeg ekvivalenta.
I kod skolastika je pitanje znaenja bilo veoma aktualno. Iako se redovito osvru na
Aristotelove zasade, oni povezuju Aristotetlove i Augustinove motive pa se postupno
sve vie osamostaljuju i formiraju osebujna gledanja na pitanja odnosa izmeu rijei,
miljenja i stvari (vox intellectus res /glas-(raz)um-stvar). Ve kod ranih
skolastika, na primjer sv. Anzelma nailazimo na intrigantna razmatranja jezine
problematike. Profesor D. P. Henry za moto svoje knjige o odnosu logike i metafizike
u skolastika uzima veoma misaoni iskaz sv. Anzelma: Non tantum debemus
inhaerere improprietati verborum veritatem tegenti quantum inhiare proprietati
veritatis sub multimodo genere locutionum latenti (Ne trebamo se toliko drati
nepodesnosti rijei koja zastire istinu, koliko eznuti za vlastitou istine koja se
skriva pod mnogovrsnou izriaja prijevod moj). Skolastiko uenje o tzv.
supozicijama vie je vezan za povijest logike i njezine veze s ontologijom pa se ovdje
moemo zadovoljiti s kratkim pregledom Ockhamovih pogleda na jezik i znaenje.
Pozivajui se na Boetija Ockham napominje da valja razlikovati tri vrste govora:
pisani, izreeni i poimani. Svakom od njih pripadaju i odgovarajui termini. Pisani
termin nalazi se na nekoj materijalnoj podlozi i dostupan je oku, izgovoreni termin
moe se uti uhom, dok poimani termin nije dostupan ni oku ni uhu, nego je odreeni
utisak u dui. Glede ovoga posljednjega Ockham se poziva i na svetog Augustina i na
Aristotela. Ve smo spomenuli kako je Augustin razlikovao unutranju rije (verbum
mentis) od one izgovorene (verbum vocis). Aristotel pak, podsjea Ockham, kae da
su glasovi znaci utisaka u dui: Aristotelov izraz za te utiske jest
10
11
nazivali reportationes ili reportata (za njihov sadraj ne odgovara autor, jer nisu u
cijelosti njegovo djelo cjelovito autorsko djelo moglo se zvati ordinatio).
De Saussure je svjestan da je njegov pristup jeziku bitno nov pa istie da je jezik prvo
bio predmetom normativne discipline, to jest gramatike, zatim filologije, to jest
prouavanja temeljenog na tekstovima, a tek sad postaje poredmetom istog
opaanja.
Bezizgledno je prema de Saussureu - nastojanje obuhvatiti jednim djelom
sveukupnost jezine stvarnosti koju u francuskom oznauje naziv langage (itaj:
langa). Zato se de Saussure usredotouje na langue (itaj:lang), a to je po njemu
sustav znakova koji odgovaraju idejama. Time se, uz ostalo, hoe rei da mimo i
iznad razliitih organa koji sudjeluju u govornoj aktivnosti ovjek posjeduje jednu
openitiju mo (une facult plus gnrale) koja vlada znakovima. S obzirom da
jezine zakonitosti nisu lako uoljive, de Saussure se slui nizom poredaba. Jezik
(langue) slii simfoniji: realnost je simfonije neovisna o nainu na koji je izvode
glazbenici pojedinog orkestra. Izvoaku stranu jezika de Saussure naziva parole. Da
bi govorna aktivnost (parole) mogla biti razumljiva nuan je sustav (langue), iako
parole injenino i povijesno prethodi. Oba ova vida jezika nerazdvojno su povezana:
langue je ujedno instrument i proizvod govora (parole). No kako je nemogue
istodobno ii objema stazama koje se neumoljivo ravaju, sustav (langue) zadrava
logiko prvenstvo kao prvotni predmet lingvistike. Bitni razlog de Saussure vidi u
tome to je svojom cjelinom jezini sustav kao drutvena injenica (langue) u masi
govornika, dok je govorna aktivnost (parole) individualna. Ova dakle podjela
razdvaja ono to je drutveno od onoga to je individualno, a ujedno po de
Saussureovu miljenju ono bitno od onog manje bitnoga.
Da bi pojasnio ideju sustava u jeziku de Saussure posee za usporedbom koja je vrlo
znakovita: to je igra aha. Ona posve zorno istie u prvi plan formalnu sastavnicu na
raun materijalne. Bitan je broj figura, njihov raspored i pravila kretanja figura, a
posve nebitan materijal od kojeg su napravljene figure i njihova veliina. Nebitno je i
to da je ta igra potekla iz Perzije. Bitno je ono to se ne moe mijenjati a da se ne
promijeni sustav. Ne znamo tko je prvi uporabio tu usporedbu sa ahom. No znaajno
je da ju je sigurno rabio i Gottlob Frege, utemeljitelj moderne formalne logike, a
moda jo znaajnije to to i Ludwig Wittgenstein, kojega je upravo upoznavanje
Fregeovih ideja definitivno odvelo na put filozofije, ideju ili pojam (jezine) igre uzeo
za ideju vodilju u poimanju stvarnosi jezika.
De Saussure je, polazei od toga da je jezik bitno sustav znakova, svjestan da to
svojstvo povezuje jezik s nizom drugih znakovnih sustava. On zato postulira jednu
iru znanost o sustavima znakova koja bi se zvala semiologija. Tako bi lingvistika bila
tek dio semiologije. U nedostatku te znanosti de Saussure postavlja nekoliko teza o
naravi jezinog znaka.
Znak se najprije sastoji od dvije sastavnice: signifiant (itaj: sinjifin - oznaitelj) i
signifi (itaj: sinjifi - oznaeno). Poput dviju stranica jednoga lista oni su, po de
Saussureu, u strogoj korespondenciji. Oznaitelj je zvuna slika, a ono oznaeno
mentalna.
Jezini znak ima dva osnovna svojstva. To su arbitrarnost i linearnost. Arbitrarnost
podsjea na ono to u Platonovu dijalogu zastupa Hermogen; no to nipoto ne znai
proizvoljnost (emu je dosta blizu Hermogen, kako je prikazan u predmetnom
dijalogu, Kratilu) ili slobodu. Arbitrarnost jednostavno znai nemotiviranost i
nepostojanje prirodne veze izmeu dviju sastavnica jezinog znaka. Iznimka su u tom
pogledu onomatopeje, no one su prema de Saussureu - u jezicima marginalna
12
13
14
Praka kola
jest naziv za skupinu lingvista koju je okupio V. Mathesius 1926. a koja se na I.
meunarodnom lingvistikom kongresu u Haagu 1928. afirmirala kao neupitno
vodea snaga u produbljenom studiju jezika na tragu de Saussureovih ideja. Grupi su,
pored nekoliko ekih lingvista, pripadali i lingvisti iz drugih naroda. Ustvari su
najznaajniji bili oni ruski, Nikolaj Sergejevi Trubeckoj, Roman Jakobson i Sergej
Karevski. Oni su se stjecajem razliitih okolnosti nali u Pragu. Trubeckoj je, kao
izdanak plemike obitelji poslije komunistike revolucije 1920. emigrirao u
Bugarsku, a Jakobson je doao u Prag kao kulturni atae sovjetske Rusije, dok je
Karevski onamo doao iz vicarske. Njihova ogromna erudicija svjedoi o tome da
je predrevolucionarna Rusija u mnogome bila iznimno snana kulturna sredina.
Prvih desetak godina dominantna je figura bio N.S. Trubeckoj (1890-1938),
slobodarski orijentiran (otac mu je bio rektor Moskovskog sveuilita i pripadnik
kruga Vladimira Solovjeva, znamenitog mislioca koji je nastojao ujediniti Rusku
pravoslavnu crkvu s Katolikom i borio se protiv zapadnoeuropskog pozitivizma).
Trubeckoj je od 1922.-1938. drao katedru slavistike na Bekom sveuilitu. Umro je
naalost prerano u 48. godini uslijed ikaniranja od strane nacista, kojima se zamjerio
jednim lankom protiv rasizma. Epohalno je njegovo djelo Grundzge der
Phonologie (Osnove fonologije). Kao to je de Saussure iz nepreglednog obilja
reenica koje su mogue u jeziku izvukao sustav (langue) koji ih omoguuje, tako
je Trubeckoj ustanovio da se iz slino nepreglednog obilja konkretnih glasova za
svaki jezik moe izdvojiti karakteristian sustav fonema, njih dvadesetak, na temelju
niza opozicija (vokali/konsonanti, zvuni/bezzvuni konsonanti i tsl.). Trubeckoj
istie da je bitno razlikovanje fonologije od fonetike. Fonologija spada u lingvistiku
langue-a, a fonetika u lingvistiku parole (ili u stilistiku). Fonetika razvrstava glasove
po zvunoj materiji, a da bi neka opozicija bila fonolokog a ne tek fonetikog ranga
ona mora biti u slubi razluivanja intelektualnog znaenja. To se zove pertinencijom.
Mogu biti od govornika do govornika - veoma izrazite razlike u izgovoru pojedinih
glasova, no u govornom su procesu to samo varijante. Fonemi su logike tvorevine.
Fonem je klasa svih svojih varijanata. Jedan od pretea moderne lingvistike poljski
jezikoslovac Baudouin de Courtenay poimao je fonem psihikim ekvivalentom
govornog glasa. No takvo poimanje lingvistici bi oduzelo suverenost: znailo bi da ta
znanost ne moe definirati svoj predmet. D. Jones je pokuao definirati fonem
akustiko-artikulacijski kao klasu srodnih glasova. No to je definicija putem identiteta
a ne putem opozicije, razlike, kao kod Trubeckoja. Do klase se dolazi pomou
apstrakcije, a ona mora iskazati gledite s kojeg je poduzeta. Tek u odnosu prema
drugom moe biti potpuna definicija; a to nas vodi k Trubeckojevom poimanju.
Fonologija ustanovljuje ne samo statike i bilateralne odnose meu fonemima nego i
pravila njihova kombiniranja u morfeme. To se naravno puno razlikuje od jezika do
jezika. U burmanskom su jeziku navodno sve rijei jednoslone pa se morfemi
oblikuju samo po jednom pravilu: suglasnik + samoglasnik (bilo koji). Japanski ima
osam pravila za kombinacije, a engleski ih ima ve tako mnogo da ih B. Trnka donosi
na 22 stranice. Izmeu morfoloke i sintaktike razine za neke je jezike (osobito
slavenske) prikladno priznavati i tzv. morfo(fo)noloku razinu. Uzmimo za primjer
hrvatski: vie desetaka hrvatskih rijei imaju u osnovi isti morfem koji moe ima ak
est fonolokih realizacija (polagati, polog, lei, uleknut, leati, poloiti), od toga
etiri u istoj poziciji. Morfemi se zatim kombiniraju u rijei, pa rijei u reenice.
Trubeckojev mlai kolega Roman Jakobson takoer se rodio u Moskvi. Na
spomenutom kongresu u Haagu on je zajedno s Trubeckojem i Karevskim prikazao
teze o fonologiji. Kako je imao sreu dugo nadivjeti Trubeckoja nastavio je razvijati
15
16
zatvara u tzv. idiolekt, svojevrstan osobni jezik, tek djelomino sukladan s jezikom
zajednice.
Druga vrsta bolesnika, kod kojih postoji nered u slijedu jezinih jedinica, imaju
uporite u asocijativnoj ili paradigmatinoj osi. esto se povrno kae da se govor
sastoji od rijei. To je netono: da bi sainjavale govor, rijei moraju stajati u
osobitim odnosima. Govoriti znai graditi reenice, stvarati od jezinih jedinica
sloenije jedinice. Nije rije samo o reeninoj razini. Smetnje kod ovih radnja
ukazuju na agramatizam, nemo da se oblikuje konkekst.
Agramatizmom se iz reenice gubi jedna po jedna skupina rijei i dolazi se do tzv.
telegrafskog stila. Za razliku od prvog oblika afazije, ovdje je najotporniji element
govora subjekt. Prevladava djeji stil kratkih i uglavnom gotovih, vrsto oblikovanih
reenica.
Na sub-reeninoj razini dade se takoer ustanoviti spomenuti nered. To pokazuje da
je rije ne samo dio reeninoga konteksta nego je i sama kontekst manjim
sastojcima, kao to su morfemi i fonemi. Morfemi su npr. padeni nastavci i svi drugi
elementi sklonidbe, bilo kod imenica bilo kod glagola (dakako i osnove rijei).
Bolesnici o kojima je rije gube infleksiju pa govore nominative umjesto drugih
padea, a infinitive umjesto odgovarajuih konjugacijskih oblika. Isto se tako moglo
ustanoviti da takvi pacijenti ne mogu pojmiti rije kao slijed fonema. Vide samo rije
kao cjelinu. Tako je jedan francuski pacijent uspijevao rei caf ali ne i kfa.
Prouavatelji afazije u spomenutim pojavama nereda uoili su i neki red. Naime, gdje
se raspada ak i glasovna razina vidjelo se da se to ne dogaa bilo kojim
redoslijedom. Najprije se gube oni razluni znaci koji se u djetinjstvu najkasnije
stjeu.
Iz spomenuta dva temeljna tipa afazije Jakobson je zakljuio da moemo govoriti o
dva pola jezika: metaforikom i metonimijskom. I u pisanom i u govornom jeziku
kod nekoga prevladavaju navike jednog oblika: ako se pred djecom na tabli napie
rije koliba i upita ih se to im prvo pada na pamet, jedni e rei kuica, drugi pak
sruila se ili neto slino. U svakom sluaju, jedni e reagirati supstitucijom
(metaforiki postupak) drugu dopunom (metonimijski postupak).
Navedena polarnost je uostalom i prikladno sredstvo za analizu knjievnih pa i nekih
drugih umjetnikih djela i postupaka. Kao pravi ekstrem metonimijskog stila
Jakobson spominje G. I. Uspenjskog koji donosi beskrajne opise. Nekad je taj
metonimijski stil uvjetovan i diktatom vremena, kad moda realizam ima prevlast; u
romantizmu i simbolizmu vie se traila metafora. Moda je zato izrazito
metonimijski stil u romanu Gntera Grassa uvjetovan i njegovim slikarskim
iskustvom
Jakobson uoava sline polariziacije i meu filmskim stvarateljima: prema Jakobsonu
D.W. Griffith je primjer metonimijskoga a C. Chaplin metaforikoga filmaa.
Doprinosi ostalih pripadnika Prake kole nisu jednako znaajni, no vrijedni su
spomena barem jo dvojica: Karl Bhler je u djelu Sprachtheorie (Teorija jezika)
oito usredotoen na 'parole', to jest na govornu djelatnost ili komunikaciju identificirao tri bitna imbenika u jezinoj komunikaciji (govornik, sluatelj i
predmet) kao i tri bitne funkcije te komunikacije (Darstellung
17
18
19
20
Francuski: Je ne sais pas (Ja ne znam uz dodatnu negacijsku esticu koja moe
znaiti i korak)
Finski: En tied (Ne-ja znati)
Eskimski: Naluvara (Neznalica sam ja to/ga/)
Valja osobito uoiti da engleski i francuski tu misao izraavaju bez objekta, za razliku
od danskoga i eskimskoga.
I paradigmatiko-pojmovni (kod de Saussurea se zvao asocijativni) kontinuum biva
razliito artikuliran. Evo kako danski, njemaki i francuski ralanjuju drvo i umu:
danski njemaki francuski
trae
Baum
arbre
skov
Holz
Wald
bois
fort
(U odsnosu na danski Holz je 'izmeu' trae i skov, a Wald je 'izmeu' bois i fort u
odnosu na francuski).
I temeljnu de Saussureovu dihotomiju langue/parole Hjelmslev preimenuje: kod
njega je rije o shemi i uporabi. Uporaba manifestira shemu.
Visoka apstraktnost ovoj je teoriji priskrbila naziv glosematika (to asocira na na
bliskost s matematikom).
B. STRUKTURALNO-LINGVISTIKI DOPRINOSI ANTROPOLOGIJI I
SEMIOTICI UNUTAR FRANCUSKOG STRUKTURALIZMA
Rekli smo da je de Saussure postulirao stvaranje jo nepostojee znanosti, koje bi
sastavni dio bila lingvistika, predlaui za tu znanost naziv semiologija.
Meutim, neovisno o njegovim istraivanjima znaka ve se postupno stvarala ta
znanost, iako s kolebanjima kako glede naziva tako i glede podruja i metoda. S jedne
strane u Americi je, na tragu ranijih prvenstveno skolastikih nastojanja Charles
Sanders Peirce u nizu tekstova udario temelje modernoj semiotici. S druge strane u
Rusiji je poetkom dvadesetog stoljea iznimno ivo zanimanje za teoriju knjievnosti
iznjedrilo vie pristupa knjievnom djelu, od kojih je pitanjem znaka u knjievnom
stvaranju najvie zaokupljena takozvana formalistika kola. Formalizam je potaknut
prvenstveno ruskim futurizmom, kojega su predstavnici najavili rat dobrom ukusu i
raskid s pranom prolou. Uz povike da treba baciti Pukina, Dostojevskog,
Tolstoja s lae naega vremena oni su oito knjievnosti namijenili nove ciljeve i
zadae. Dok je knjievnost Tolstoja i Dostojevskog bila usmjerena k onome
apsolutnom i vjenome u ovjeku, sad se pogled suzuje na samo knjievno djelo i
proizvoenje istoga. Tome prilagoena kritika traga dakle za ustrojem, strukturom
stiha i pripovijesti. Ideje su potisnute u drugi plan, u prvi plan dolazi jezik knjievnih
djela, a kad je rije o poeziji u prvi plan dolazi upravo glasovna struktura.
Meu utemeljiteljima formalizma posebno mjesto zauzima, a i posebno nas zanima
ve spominjani Roman Jakobson. On je naime ujedno bio i istaknuti lan
moskovskoga lingvistikog kruga (1915) i teoretiar futurizma, a i sam je pod
21
22
pljesnivo
23
Moda je upravo razmatranje postupaka s hranom pogodno za ilustraciju LviStraussove glavne preokupacije, a to je da se u nekadanjem razlikovanju na
civilizirana i 'primitivna' drutva krije europocentrina zabluda. Ta je naime razlika
kvantitativna i nebitna a ne kvalitativna i bitna. Hranjenje nam je prirodna,
instinktivna potreba, zajednika sa ivotinjama, ali kod ljudi je hranjenje ujedno i
kulturna stvarnost. Sveana veera moe ukljuiti i sirove (stonske) kamenice i prut i
juhu i peenje i pljesnivi sir (gorgonzolu). Hrana dakle obiljeava i drutvene prigode
i doivljaje, ali i drutveni rang konzumenata (ne moe si svatko priutiti jastoga i sl.).
Ljudi su ujedno i prirodna i kulturna bia, ne postoje drutva iskljuivo 'prirodnih'
ljudi (premda u njemakom postoji izraz Naturvlker, to znai 'prirodni narodi', to
jest narodi bez civilizacije).
Lvi-Strauss je, sluei se slinom metodom, analizirao i brojne mitove te je u
mnogim 'primitivnim' drutvima naao mitove analogne edipovskom mitu, to je jo
jedan dokaz da je neopravdano govoriti o primitivnom mentalitetu. Njegova je
simpatija za kulture kojima se priiva naziv 'primitivne' tolika da njihovo siromano
znanje nipoto ne dri razlogom za osjeaj nadmoi, nego u njemu prepoznaje ono
bitno iz svojih vlastitih spoznaja. Stoga sebe dri ujedno njihovim uenikom i
svjedokom.
Problematina je prema tome i dvoznana, po Lvi-Straussu, ideja progresa. I to je
jedan od razloga odmaka od Sartreove filozofije, iako su jedan i drugi bliski
marksizmu. Tehniki napredak se ne nijee, ali ako imamo u vidu da je njegov
korelativ izrabljivanje ljudi, onda nema velika razloga da se tim progresom ponosimo.
U Francuskoj je strukturalizam, prvenstveno djelom Lvi-Straussa upravo
promjenom 'paradigme', to jest jezino-teorijskom i semiolokom orijentacijom definitivno prevladao nad dugo dominantnom egzistencijalistikom filozofijom Jean
Paul Sartrea. Egzistencijalizam stavlja subjekt u arite svog zanimanja, a LviStrauss je gotovo alergian na subjekt (ovdje se dakako ne radi o reeninom
subjektu). Budui da se posvetio prouavanju drugih i drugaijih, njegovu 'pogledu
izdaleka' isticanje subjekta pokazuje se beznaajnim, a povijesna zbivanja, u kojima
egzistencijalizam pripisuje subjektu kljunu ulogu, on 'demitologizira' i relativizira.
Takozvana primitivna drutva naime vremenski tijek doivljavaju ciklinim, a u
takvoj shemi nema mjesta ideji progresa. tovie, kao pripadnik zapadne civilizacije,
nositeljice tobonjeg napretka, Lvi-Strauss se osjea obvezanim na 'djelo skruenja',
s obzirom da je naa civilizacija izrazito razaraka: dovela je do unitenja mnotva
tehniki manje snanih kultura, a postupno unitava i mnotvo biljnih i ivotinjskih
vrsta, na taj nain 'napredujui' prema propasti ivota uope. Ovdje valja napomenuti
da je Lvi-Strauss osim inicijativnog nadahnua Trubeckojevom fonologijom oito
bio nadahnut i djelom Wilhelma von Humboldta, s kojim emo se susresti neto
kasnije. I Humboldt je naime, za razliku od hegelovske perspektive nezaustavljivog
napredovanja, u drugim kulturama vidio prvenstveno drugaije a ne manje vrijedne,
jer se u susretima s veoma razliitim kulturama uvjerio kako svaka od njih posjeduje
dragocjeno jezino bogatstvo i da bi gubitak bilo koje od njih znaio neprocjenjivu i
nenadoknadivu tetu.
Sve ovo naravno ne znai da je strukturalizam i danas dominantan: javili su se
osporavatelji, koji se grupno nazivaju 'post-strukturalistima'. No vano je spomenuti
da je upravo zahvaljujui strukturalnoj lingvistici Lvi Strauss uvjerljivo relativizirao
24
25
'obeanu zemlju' (Palestinu), iako su u toj zemlji i prije njih i istovremeno s njima
obitavali brojni drugi narodi. Vjernost Bojim obeanjima u tom je kontekstu
iziskivala izbjegavanje mjeovitih brakova (to se izbjegavanje u etnologiji zove
endogamijom), ali su esto politike potrebe sugerirale odstupanje od toga pravila.
Zato u Salomonovu rodoslovlju nalazimo i niz neidovskih osoba. Iako su sve te
genealogije izloene po mukoj liniji (patrilinearno) povremeno se navode i ene, a
Leach uvjerljivo navodi razloge tome. Meutim, ne emo se baviti pojedinostima.
Bitno je svakako to da strukturalizam rauna s time da su drutvene injenice proete
znaenjem, a to znaenje redovito treba traiti ne na povrini nego ispod povrine.
Jednako tako, donekle neizravnije inspiriran strukturalnom lingvistikom, Jacques
Lacan je snano osvjeio psihoanalizu, uvodei upravo jezik kao bitno mjesto na
kojem se kao na nekom ekranu naziru dubinski, podsvjesni ili nesvjesni procesi. Za
njega je upravo govor pacijenta, vie nego snovi, privilegirano sredstvo, to jest
najvaniji dokument.
Kao psihoanalitiar Lacan je vie puta sudjelovao u tradicionalnim meunarodnim
filozofskim susretima u Royaumontu, a ve 1953. pokrenuo je izdavaki niz pod
naslovom 'Le champ freudien' (freudovsko polje/podruje), oito s namjerom da
istakne kako njegovi teorijski doprinosi ne smjeraju na originalnost ili na zasebnu
psihoanalitiku kolu nego na specifino osnaivanje izvorne Freudove teorije
ucjepljivanjem rezultata moderne lingvistike.
Koliko je ozbiljno uzimao rezultate strukturalne lingvistike, osobito Jakobsonove (po
svemu sudei i posredstvom Lvi Straussa, koji je ipak s Jakobsonom izravnije i
sustavnije komunicirao) svjedoi i domiljato oznaavanje ovjeka kao govornog bia
(parle-tre, parler naime znai govoriti).
Poziva se izriito na de Saussurea i Jakobsona: Ono nesvjesno je, polazei od
Freuda, lanac oznaitelja (signifiants) U toj formuli, krucijalni izraz jest oznaitelj,
oivljen antikom retorikom preko moderne lingvistike kojoj su zoru i vrhunac
naznaila imena Ferdinanda de Saussurea i Romana Jakobsona eneva 1910,
Petrograd 1920. dostatno kazuju zato je taj instrument nedostajao Freudu. (prijevod
moj). Freudu je prema tome nedostajala lingvistika podloga, ali je i sam Freud
isticao da je ono podsvjesno, a osobito rad snova (Traumarbeit) neto poput jezika.
Lacan nastavlja misao: mehanizmi koje je opisao Freud tono pokrivaju funkcije
koje dri ova kola za utvrivanje najradikalnijih strana uinaka jezika, posebice
metaforu i metonimiju, drugim rijeima uinke supstitucije i kombinacije oznaitelja
u sinkronijskoj odnosno dijakronijskoj dimenziji. (prijevod i isticianja A..). Freud
je, opisujui 'rad snova' govorio o ifriranju (ne smiju se prizori iz sna tumaiti kao
dovrene slikarske kompozicije nego kao 'hijeroglifi', to jest slici iz sna ne odgovara
puna slika nego svojevrsni slog/silaba, a otkrivanje znaenja i poruke srodno je s
odgonetanjem hijeroglifa), zgunjavanju (Verdichtung) i pomicanju (Verschiebung) .
Iz prethodno iznesenoga lako je uoiti koliko je oznaitelj kljuan izraz za de
Saussurea, i koliko je znaajno isticanje metafore i metonimije kod Romana
Jakobsona. Dodue, kako bi plodnije primijenio rezultate strukturalne lingvistike,
Lacan, pored simptoma kao kljunog izraza u terapijskoj primjeni psihoanalize, uvodi
izraz 'diskurs'. Naime, osim de Saussureovih izraza 'langue' (za jezini sustav) i
'parole' (za individualno koritenje jezinog sustava), pojam diskursa ukazuje se
potrebnim da oznai iskazni niz u kojemu su ifrirani simptomi, kao oznaitelji s
latentnim znaenjem, koje treba deifrirati psihoanalitiar.
26
Ono podsvjesno prema Lacanu jest govor Drugoga. Drugi/Drugo ne piu se ovdje
sluajno velikim slovom. Time se oznauje i druga osoba, kojoj se na neki nain
upuuje apel za otkrivanje smisla (a time i oslobaanje od simptoma), ali se time
oznauje i poredak jezika, kojemu je podloan svaki govornik. Bitno je po Lacanu razlikovati jezine oznaitelje, koji posjeduju znaenje tek posredovanjem drugih
oznaitelja u govornom lancu, od prirodnih znakova, kakav je na primjer dim, koji po
prirodi ukazuje na prisutnost vatre jer inae ne moe biti dima. Simptom se dakle
moe interpretirati jedino unutar oznaiteljskog niza.
Kao i kod Freuda, i kod Lacana se ono nesvjesno 'oglaava' kroz simptome, govorne
omake i snove. Nije nam nakana ni u najkraim crtama ovdje izlagati Freudovu
teoriju, no svakako je nuno znati da Freud segmentira psihiku realnost na tri
'instance': Super-ego jest splet drutvenih normi, kojima u neku ruku odgovara
interiorizirarna savjest, Ego, koji je u ulozi kormilara nastoji odravati ravnoteu
izmeu drutvenih normi i individualnih elja i (uglavnom podsvjesnih i nesvjesnih)
poriva, kojih se splet oznaava izrazom Id. Ve na poetku karijere Freud je svoju
psihoanalizu uz ostalo shvaao i kao lijeenje putem (raz)govora. Pacijent bi putem
slobodnih asocijacija otkrivao analitiaru svoju osobnu povijest, tijekom ega bi se
zbivao 'transfer', koji dakako nije tekao bez otpora, tako da je proces lijeenja bio
svojevrsna drama. Valjalo je dovesti u sjeanje duboko potisnute i zaboravljene
traumatine doivljaje. Za Lacana je upravo ovaj proces verbalizacije najbitniji za
psihoanalizu. Sjetiti se (zaboravljenoga), dozvati u pamenje, na njemakom se kae
'erinnern' ('pounutarnjiti') a tu se radi o doivljajima pacijenta, ne o doivljajima
analitiara. (Psiho)analitiar moe samo (re)konstruirati strukturu pacijentove linosti
na temelju nuno nepotpunih, isprekidanih, dijelom nesuvislih, priopenja. No bitno
je da ono/Id govori. (na francuskom: a parle). Prema Lacanu simptom, putem kojega
Id govori, jest neke vrste tjelesna metafora. To je uvijek neizravan govor, apel za
osloboenje i anticipacija osloboenja. Uspjena psihoanalitika interpretacija meu
uincima ima ak i uinak na bioloku realnost tijela kroz razrjeenje pacijentovih
simptoma. Prepoznavanje strukture pacijentove linosti ujedno je i priznavanje
njegove linosti. Stoga Lacan u ovom analitikom radu ak vidi paralelu s odnosom
gospodara i sluge, koji Hegel izlae u Fenomenologiji Duha. Taj analitiki rad
osnauje pacijentovu linost kao to rad osnauje poziciju sluge u odnosu na
gospodara. Veliki Drugi jest poredak jezika, koji bezuvjetno prihvaamo, ali znaenje
ovdje nije neto to prethodi analitikom radu nego ima karakter buduega, to jest
dolazi kao rezultat. S tim u svezi je i Lacanov stav da je apsolutno temeljna jedinica
znaenja reenica, a ne pojedinane rijei, s ime su se uglavnom rvali svi filozofi, od
Platona pa sve do moderne filozofije (poevi od Fregea, a osobito Quine i Davidson).
Jo i kod Lockea govor pretpostavlja gotova znaenja. Lacan naprotiv ukazuje na to
da u zapoetoj reenici znaenja 'plutaju' sve dok reenica nije dovrena. ak i
reenini lanac svoj potpuniji smisao otkriva postupno (o tome je argumentirano pisao
autor uvenog djela o semantici Algirdas Greimas, ukazujui na to da postaoji
takozvana clotre, to jest 'zatvaranje' znaenja s pomou duljega konteksta). Simptom
poput pojedinanih rijei tek kroz paljivu analizu biva 'proitan' i tako razrijeen.
Simptom dakle osim veze s prolim odnosima od poetka smjera prema
interpretativnom, to jest buduem razrjeenju.
Analitiar treba otkriti temeljne ili srne oznaitelje pacijentove linosti jer oni kao
glavne odrednice identiteta dominiraju ostalima. Ovisno o tome doivljava li se netko
liberalom ili na primjer komunistom svi e kljuni pojmovi biti razliito 'obojeni'. Za
27
C. DOPRINOSI TRANSFORMACIJSKO-GENERATIVNE
FILOZOFIJSKOJ PROBLEMATICI
LINGVISTIKE
28
'Platonov problem' i 'Orwellov problem'. U oba sluaja stavljeni smo pred iznimno
zauujuu situaciju. U sluaju Platonova problema zauujue je kako ljudi s tako
malo danih iskustvenih injenica ovladaju tako velikim spoznajama. To je situacija
ovjekova snalaenja u tako sloenom svijetu. Nasuprot tome u sluaju Orwellova
problema zauujue je kako ljudi s tako puno danih iskustvenih injenica ostaju
'obnevidjeli'. To je dakako situacija u kojoj se ljudi nalaze uslijed sustavne politike
manipulacije. Ovdje pretpostavljamo kao dio ope kulture poznavanje uvenog
Orwellova djela 1984, kojim je on zamjenjujui godine 1948 i 1984 anticipirao
razvoj totalitarizma i blokovske podjele svijeta. Totalitarni reimi imaju 'Ministarstva
istine', a Chomsky nesmiljenom kritikom analizom amerike politike pokazuje da se
glavnina amerike inteligencije unato demokratskom ustroju ponaa kao da i ondje
postoji Ministarstvo istine i da se openito dre normalnima stvari koje to za zdravo
kritiki um otvoren istini nipoto nisu.
Dakako da je razmatranje Platonova problema kudikamo vrjednije, no Chomsky
posveuje puno pozornosti i Orwellovu problemu, jednostavno iz etikih razloga,
svjestan odgovornosti intelektual(a)ca.
Chomskyev je najbitniji doprinos teoriji jezika na razini sintakse/gramatike: bitno
manje na razini fonologije, jer je fonoloku razinu Roman Jakobson kao 'batinik'
fonoloke Prake kole dostatno cjelovito obradio, dijelom je prilagoavajui novim
dostignuima lingvistike i u suradnji s lingvistima Chomskijeve generacije.
(Uostalom, glasovna je razina svakako filozofski manje intrigantna, iako kako smo
vidjeli na primjeru C. Lvi-Straussa i strukturalna fonologija moe biti svojevrsni
klju za razumijevanje ustroja i funkcioniranja ljudskog uma). S druge strane
semantika je komponenta zadavala puno glavobolje pa ni do danas nisu definitivno
razrijeene brojne dileme na tom podruju.
U dugakoj listi Chomskijevih jezikoslovnih djela prijelomna je mala knjiga Syntactic
Structures, prvi put objavljena 1957. Nakon UVODA od samo jedne stranice slijedi
njegova odluna teza da je gramatika neovisna (prvenstveno o semantici, to nipoto
ne znai da je semantika neovisna o gramatici). On dri da je osnovni cilj lingvistike
analize razluiti gramatine reenice nekog jezika od ne-gramatinih, pa prouavati
one gramatine. Ambicija na neki nain podsjea na Hjelmsleva: gramatika e biti
'ureaj' koji generira sve gramatike nizove unutar odreenog jezika.
Predmnijeva se da neki slijedovi fonema definitivno jesu reenice, a neki to opet
definitivno nisu. Ali postoje i (meu)stupnjevi gramatinosti. Gramatika zrcali
ponaanje osobe/govornika koji na osnovi konanoga i neprogramiranog, to jest viemanje sluajnog iskustva s jezikom moe razumjeti i proizvesti neodreen (naelno
neogranien) broj novih reenica.
Neovisnost gramatike Chomsky ilustrira upravo neovisnou o smislu. Dvije gotovo
istovjetne 'reenice'
(1) Colorless green ideas sleep furiously
/Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju/
i
(2) Furiously sleep ideas green colorless /doslovan hrvatski prijevod, za razliku od
engleskog izvornika, ne pokazuje negramatinost: Bijesno spavaju ideje zelene
bezbojne/
razlikuju se po tome to je prva, usprkos besmislenosti posve gramatina, a druga
posve negramatina.
Jednako negramatina jest i posve smislena reenica
29
(3) Read you a book on modern music? /U doslovnom hrvatskom prijevodu - ita li
ti knjigu o modernoj glazbi? - ona je i gramatina jer hrvatski za oblikovanje pitanja,
za razliku od engleskoga, ne zahtijeva pomoni glagol/.
Statistiki podatci o brojnosti ili uestalosti nekih izriaja u govornoj praksi takoer
nisu kriterij za gramatinost: reenice (1) i (2) zacijelo su jednako malo vjerojatne, a
njihova je gramatinost sasvim razliita.
Organinu preglednost reenine strukture Chomsky prikazuje dijagramom u obliku
izokrenutog stabla:
R
ID
GD
Odr I
G
ID
Odr I
Onaj ovjek vozi plavi auto.
Chomsky grafiki prikazuje i ciljeve lingvistike teorije. Adekvatna bi gramatika
trebala na osnovi ogranienog korpusa ustanoviti niz pravila koja bi omoguila
stvarati, na osnovi rjenika/leksikona, nove prihvatljive reenice, iskljuujui
neprihvatljive, to jest one koje nisu kompatibilne s danim korpusom.
Prema jaini njihovih ambicija tri teorije imaju slijedei strukturalni izgled:
korpus
(1) -----------gramatika
(2) ------------korpus
G1
(3) -------------G2
-------------korpus
--------------
gramatika
--------------da
-------------ne
G1
-------------G2
-------------
30
31
jezici, tj. eksternalizirana jezina stvarnost) nego i JEZIK kao sastojak ljudskog
uma/mozga (to je za Chomskoga uz ostalo i prije svega I-jezik, tj. internalizirani jezik,
zapravo individualan u svakoga govornika, ali 'nakalemljen' na njegovu uroenu
jezinu mo).
Ne udi stoga to je Chomsky u svezi s ovim pitanjima posegnuo za racionalistikom
filozofijom jezika, koja je ustvari 'demitologizirani' platonizam. Ve je Leibniz naime
priznao da je Platon u biti imao pravo tvrdei da su naa znanja 'sjeanja' iz preegzistencije: treba ih samo oistiti od zablude pre-egzistencije (Usp. N:A.
Chomsky, Knowledge of Language, 263). Ve smo spomenuli da je Chomskoga na to
potaklo nezadovoljstvo bihevioristikim filozofijskim okvirom, koji je dominirao
amerikom lingvistikom. Bit e meutim korisno i neto iscrpnije izloiti pitanje
uroenih ideja u svezi s opom teorijom jezika. Chomsky istie da valja odvojeno
promatrati pitanje povijesne interpretacije klasinog uenja koje se povezuje s
Descartesom i Leibnizom od pitanja to ga nameu isto iskustvena pitanja vezana za
usvajanje jezika. Svakako je za Chomskoga kao lingvista bitnije ovo posljednje.
Upravo znanstveno istraivanje, po Chomskomu, potkrepljuje tezu da postoje
univerzalni psiholoki principi u svezi s ovjekovom predispozicijom za jezinu
komunikaciju, a to upadno podsjea na klasini nauk o uroenim idejama.
Model usvajanja jezika u skici jest trodijelni sustav koji kao input ima odreen korpus
jezinih podataka na osnovi kojih se kao output oblikuje interiorizirana gramatika
predmetnog jezika. Jasno je da 'ureaj' koji na osnovi odreenog inputa isporuuje
odgovarajui output mora posjedovati odreenu 'proizvodnu mo'.
---------Input ------------------- output
---------Pitanje je dakle kakvu strukturu uroenih mentalnih funkcija moramo postulirati kao
adekvatno objanjenje spomenute injenice da sva djeca svih naroda, kultura i rasa u
istoj dobi steknu bitno istu jezinu kompetentnost. Oito da taj djeji um mora biti
bogato a ipak ne 'prebogato' opremljen za tu presudnu funkciju. Predispozicija za
jezik naime nije predispozicija za neki konkretni (engleski, hebrejski ili kineski) jezik:
to bi iziskivalo 'prejaku' strukturiranost i bilo bi ustvari prepreka usvajanju drugoga
'ne-oekivanog' jezika. S druge strane strukturiranost djejega uma ne smije biti ni
'preslaba' za tako krupan projekt kao to je ovladavanje sloenom gramatikom kakvu
posjeduje svaki jezik.
Bitno je istaknuti da je input, to jest korpus na osnovi kojega dijete treba izraditi
vlastitu teoriju jezika ili gramatiku i nepotpun i nesustavan, svakako veoma raznolik.
To znai da postoji silan nerazmjer izmeu ogranienog i dijelom defektnog inputa i
bitno istovjetnog outputa, to jest jezine kompetentnosti ili usvojene gramatike
vlastitog jezika. S obzirom da ni najinteligentniji majmuni, uza sva sustavna vjebanja
vrhunskih strunjaka ne mogu ovladati jezinom komunikacijom opravdan je
zakljuak da je jezina sposobnost specifino obiljeje ovjeka i da to nije tek
sposobnost ope inteligencije primijenjene na jezino podruje nego ima i uroenu
komponentu. Ona se sastoji od vie pod-sastavnica: anatomske, fizioloke i
najbitnije genetske sastavnice.
Veliki strunjak na podruju biolokih preduvjeta ili predispozicija jezika Eric H.
Lenneberg postavlja slijedei kriterij za razluivanje ope sposobnosti za neto od
predispozicije. ovjekov uspravan hod zasniva se na biolokoj predispoziciji, zato je
univerzalno obiljeje ovjeka kao vrste, dok je posjedovanje pisma kulturno razvijena
sposobnost. Zato pismo nije univerzalno prisutno u svih naroda, kultura i rasa, to
32
nipoto ne znai da su ti narodi ili kulture ili rase bitno nie inteligencije. Univerzalna
su obiljeja jezika foneminost, i konkatenacija (lanano povezivanje) rijei prema
utvrenim gramatikim pravilima (a ne nasumce ili proizvoljno).
Uza sve to vano je, s Lennebergom, istaknuti da jezik nije a priori najsavreniji
mogui nain komuniciranja ne vidi se zato su gramatike toliko komplicirane i
zato su leksikoni puni preklapanja znaenja, a uz to i tako nepodudarni od jezika do
jezika, ali sa zateenom ovjekovom konstitucijom oito je najpodudaraniji upravo
jezini sustav komuniciranja.
Da specifina jezina sposobnost ima, uz ostale, i genetsku podlogu Lenneberg dri
potvrenim i time to je usvajanje jezika oito 'programirano' za dob izmeu druge i
pete godine. Tek roeno dijete naprotiv nije u stanju odmah razluivati glasove, a ni
dijete u doba stjecanja jezika jo ne razvija adekvatnu okretnost ruku, koja se pak
izrazito brzo i uspjeno razvija poetkom mladosti. Prema tome, usvajanje jezika
nikako se ne moe adekvatno objasniti samom opom inteligencijom uz pomo
navika i poticaja/stimula. Besmisleno bi bilo govoriti da se reeninom strukturom
ovladava s pomou nekakve 'familijarnosti' reenica koje se ee susreu. Vidjeli
smo koliko su sline reenice to ih Chomsky navodi kao jednako besmislene, a ipak
po gramatinosti bitno razliite.
Oslanjajui se na Lennebergovo razlikovanje ope sposobnosti u smislu
predispozicije od kulturno razvijene sposobnosti Chomsky je dodatno zaotrio to
razlikovanje rabei za onu opu sposobnost rije faculty (od latinskog facultas, to
dolazi od facilis tj. lak, lako izvediv, a u latinskom postoji i arhaini oblik facul!), a
za onu drugu sposobnost, koja nije obiljeje vrste, rije ability (od latinskog habilis tj. okretan, vjet). Iako se esto rabe kao sinonimi, ova su dva izraza bitno razliitog
znaenja. Kao ljudska bia, pripadnici vrste, svi smo sposobni za jezik, imamo
'jezinu mo', dok s druge strane netko pokazuje izrazitu sposobnost (talent) za
tranje, drugi za pjevanje, trei za slikanje itd. Govorimo dodue i o
sposobnosti/talentu za jezike, no to nije u smislu, o kojemu je rije kod Chomskoga.
Materinskim jezikom ovladaju sva djeca, a samo talentirani poslije svladaju i na
desetke jezika.
Gramatika jest sustav pravila kojima povezujemo glasovnu i znaenjsku razinu: tim
pravilima ovjek ovladava nesvjesno. Tek temeljita analiza pokazuje kako povrinske
slinosti esto maskiraju dubinske razlike i obrnuto. Chomsky u svojim brojnim
radovima esto sueljuje takve reenine parove, a nakon njegovih pionirskih radova
to je postala vrlo rairena praksa meu lingvistima. On upozorava na to da je ve
racionalistiki intonirana gramatika Port Royala ukazivala na potrebu razlikovanja
dubinske i povrinske strukture. Npr. reenica Nevidljivi je Bog stvorio vidljivi
svijet - u svom temelju odnosno dubini sadri tri suda: Bog je nevidljiv; Bog je
stvorio svijet; svijet je vidljiv. Bihevioristiki usmjereni lingvisti, za razliku od toga,
zadovoljavali su se razmatranjem iskljuivo povrinske strukture. Chomsky navodi
kako je primjer koji spominje danski lingvist Otto Jespersen, autor slavne Filozofije
gramatike za ilustraciju spomenutog razlikovanja dubinske i povrinske strukture
(the man's house i the doctor's arrival) nailazio na otro protivljenje dominantnih
bihevioristikih lingvista. Chomsky meutim s pravom istie da je razlika vrlo
indikativna: the doctor's arrival (doktorov dolazak) povezuje se s frazom the
doctor arrives (doktor dolazi), a nita se analogno ne moe povezati s izrazom the
man's house (ovjekova kua). U drugom smjeru to jest dvije razliite dubinske
strukture povrinski iste reenice
33
34
iznimnu sloenost jezinog ustroja. Zatim stoga to je u usku vezu dovela znanstvenu
i filozofijsku problematiku jezika, a potom i nametnula niz tema koje su u modernoj
filozofiji bile potisnute ili posve zanemarene i zaboravljene. Jedna od tih bilo je na
primjer pitanje takozvanih jezinih univerzalija. Ve je srednjevjekovni franjevac
Roger Bacon isticao da svi jezici imaju neke zajednike znaajke pored onih
specifinih koje ih razlikuju (Grammatica una et eadem est secundum substantiam in
omnibus linguis, licet accidentaliter varietur Gramatika je po svojoj biti jedna te
ista u svim jezicima, premda se u nebitnom razlikuje).
Iako je sam Chomsky svoja razmiljanja prvenstveno doivljavao kao obnovu
racionalistikog (konkretnije: kartezijanskog) pristupa jeziku i kao korekciju
bihevioristikog pristupa, on je dosta snano isticao i poticajna razmiljanja o jeziku
Wilhelma von Humboldta. Ipak je njegova generativna gramatika osim oivljavanja
ranijih ideja u teoriju jezika donijela velikih novina koje su silno potakle kritiko
razmiljanje o jeziku.
Veoma su brojni Chomskijevi sljedbenici, ali i njegovi kritiari. Kritiari se
regrutiraju iz dva posve razliita tabora: jedni su izvana, to jest iz redova vie-manje
bihevioristiki usmjerenih analitikih filozofa, a drugi iz redova neto mlaih
lingvista, prvenstveno zastupnika generativne semantike (J.D. McCawley, G.
Lakoff, J.R. Ross). Naalost, ova kola nije ostala dovoljno kompaktna, iako su
njezini predvodnici iskazivali pravu briljantnost i dubokoumnost. Moja je slutnja da je
ovoj koli, moda i iz politikih razloga, uskraena potpora u istraivakim
projektima jer je njezin, vjerojatno najoriginalniji, predstavnik J.D. McCawley (umro
nenadano 1999.), kao strastveni (ali dobroudni) anarhist, brojne izvorne uvide u
problematiku znaenja u velikoj mjeri ilustrirao upravo psovakim i opscenim
izriajima (to je svojevrsna skatoloka lingvistika): u njima su glavni likovi bili
ameriki politiari koji su vodili vijetnamski rat. Za ilustraciju (iz razumljivih razloga
ne mogu citirati reenine ilustracije): kao nakladnika vie svojih lanaka navodio je
S(outh) H(anoi) I(nstitute) of T(echnology) SHIT. U jednom lanku uzima
pseudonim Quand Phuc Dong, a 'potporu' za istraivanje navodno mu je dodijelio
Istraivaki laboratorij eksperimentalne teologije Tehnolokog instituta Junog
Hanoja, oito parodijska aluzija na uveni MIT - Massachusetts Institute of
Technology, kojemu su dodjeljivane silne potpore u istraivakim projektima. Da bi
se ovo razumjelo valja znati da su suvremena lingvistika istraivanja usko vezana za
razvoj kompjutorske tehnologije i takozvane umjetne inteligencije (Artificial
Intelligence) i robotike, pa su za takve projekte potrebna golema novana sredstva,
koja najee idu upravo preko Ministarstva obrane, u kojemu upravo politiari, a ne
gospodarstvenici ili intelektualci, imaju presudnu rije. Moja je dakle slutnja da
moda i zato projekti generativne semantike naalost nisu dovoljno ustrajno i
produbljeno potrajali, a to je semantika istraivanja okrenulo u druge smjerove. K
tome su dakako pridoli i drugi razlozi, prije svega sama narav generativne semantike.
Naime, dok je Chomsky, uza sve preobrazbe vlastite teorije jezika, ustrajao na svojoj
prvotnoj inspiraciji da je sintaksa 'neovisna', pa je semantiku razinu jezika vezao za
interpretaciju rezultata dubinske strukture, generativisti su zanijekali kljunu ulogu
njegove dubinske strukture i u sve sloenijim dubinskim transformacijskim
strukturama nazirali logiku strukturu iskaza. Izmeu pripadnika generativne
semantike i Chomskyevih mlaih uenika, koji su ostali vjerni uitelju
(najeksponiraniji je bio Ray Jackendoff) krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih
godina prolog stoljea vodili su se pravi mali lingvistiki ratovi.
S odreenom nostalgijom pamtim predavanja J. D. McCawleya na ikakom
sveulitu, koja sam kao slobodni slua, pripremajui se za doktorat s temom
35
36
potvruje njegov uvid o postojanju upljina u leksikonima svih jezika! najblie smo
prijevodu toga glagola svjema rijeima: izvriti atentat). Glagol redoviti govornici
engleskog jezika razumiju kao ubijanje politiki vane osobe. Meutim McCawley
istie da nije dovoljno da rtva takva ubojstva bude politiki vana osoba. Naime,
koliko god sama rtva bila politiki vana, da bi se takvo ubojstvo kvalificiralo kao
atentat postoji i sasvim odreen uvjet na strani ubojice: bitan je motiv ubojstva! U
sebi svojstvenom stilu McCawley za primjer uzima reenicu u kojoj je rtva ubojstva
politiar zateen in flagranti u krevetu sa enom ljubomornog mua, koji u nastupu
bijesa posee za samokresom
Iako izriito ne spominje Fregea, ini mi se da McCawleyovo svoenje semantikih
analiza na predikate i indekse veoma srodno a Fregeovim luenjem znaenja (Sinn) i
oznaivanje (Bedeutung), o kojem e uskoro biti rijei.
George Lakoff posve se okrenuo kognitivnoj lingvistici, pa se usmjerio prema
objedinjavanju razliitih disciplina sa svrhom da pridonese i politikom angairanju
intelektualaca. Osobito je zaokupljen teorijom metafore, prema kojoj to nije tek
poetska kategorija nego temeljni mehanizam jezika i uma. Metafora je prema
kognitivnoj lingvistici u prvom redu pitanje miljenja i djelovanja, a tek izvedeno
pitanje jezika. U koautorstvu s filozofom Markom Johnsonom o tome je Lakoff
1980. objavio knjigu Metaphors we live by, koja je doivjela ve i tree izdanje (ja
dodue imam ono drugo iz 2003!).
Ja se trenutno ne bih uputao u sueljavanje brojnih teorija metafore od Aristotela pa
do naih dana. Ono to mi se svia u ovoj knjizi jest prije svega obilje jezinog
materijala kojim autori potkrjepljuju svoje teze, a meu brojnim suradnicima (kau da
su taj materijal istraivali sa stotinama ljudi!) koji su pribavili to obilje ilustracija jest i
J. D. McCawley. Velik dio teza djeluje uvjerljivo. Dovoljno je na primjer vidjeti kako
se za obinu raspravu mogu rabiti izrazi koji su prvenstveno ili izvorno rabljeni za
ratna djelovanja: dobra formulacija neije teze oznaava se kao pun pogodak,
govorimo o napadu, o taktici, o strategiji, o razaranju protivnikovih argumenata, o
otkrivanju njegovih slabih strana ili toaka, o stavovima koji se nikako ne mogu
braniti itd. Sjeam se kako je prije nekoliko godina Slobodan Miloevi kao haki
uznik bahato govorio da ih rastura!
Jednako su dojmljive primjene orijentacijskih odnosno prostornih izraza: govorimo
(metaforiki) o neijem usponu ili ak uzletu, o padu, napredovanju, nazadovanju, o
visoko pozicioniranima i nisko pozicioniranima itd.
Metafore potjeu iz svih sfera ivota: iz graditeljstva su na primjer metafore koje
govore da se nekome sruio svijet, da neije miljenje nema temelja; iz podruja
prehrane uzeti su izrazi koji kau da nam je neija izjava ostavila gorak okus, da neke
ne moemo probaviti, dok je neki lanak prava poslastica, a na neki drugi nam se
povraa itd. Tema ljubavi crpi metafore iz veoma razliitih podruja: ljubav je i rat, i
igra, i magija, i ludilo, i kemija, i magnetizam, i elektricitet, i gravitacijska sila itd.
O religijskoj stvarnosti najprikladniji je metaforiki govor: Bog okuplja svoj narod
pod sjenu krila svojih, titi ga svojom desnicom, obasjava ga svojim licem, njegov tit
i njegova palica su mu utjeha itd.
Metafore ive i umiru, ali se raaju nove.
Usput napominjem da su ovi autori usporedo s metaforom dosta temeljito obradili i
metonimiju, iako ona svakako nema ni izdaleka jednako presudnu ulogu u jeziku. To
je osobito vano zato to uvena Jakobsonova razmiljanja o metafori i metonimiji
kao o dva pola jezika povrnog itatelja lako mogu zavesti na radikalnom
suprotstavljanju jedne i druge.
37
38
39
ovisi o tome jesu li izreeni ili nisu istine su ak i o Bogu neovisne. Bolzana bi
stoga valjalo jo vie revalorizirati kao vanu kariku izmeu Leibnizova i Fregeova
miljenja. Mogli bismo rei da on, naalost, za razliku od Fregea, nije susreo svoga
Russella ni svoga Wittgensteina.
Ve prvo znaajno Fregeovo djelo Pojmovno pismo (Begriffsschrift- neki ga na
hrvatski prevode kao Pojmopis, to mi se ini nezgrapno) relevantno je ne samo za
logiku i osnove matematike nego i za filozofiju jezika. Svakako je preporuljivo
proitati knjigu o tome djelu koju je kao doktorsku disertaciju napisao G. vob
(Frege, Pojmovno pismo). Tko pak eli produbiti razumijevanje Fregeove filozofije
najbolje e to postii studijem niza djela Michaela Dummett-a.
Dummett uoava pet razliitih faza u razvoju Fregeove misli. Prva obuhvaa
Pojmovno pismo (objavljeno 1879.) i nekoliko kraih lanaka koji ga objanjavaju.
Drugo razdoblje zavrava objavljivanjem njegova remek-djela Osnove aritmetike
(1884), a tree zamanim ali manje svjeim prvim sveskom Osnovni zakoni aritmetike
(1893). etvrto razdoblje bilo je u biti neplodno, obiljeeno samo nizom polemikih
lanaka (1904.-1917.). Tome su kumovale dvije vrste razloga: nije uspio dovriti
Osnovne zakone aritmetike, u kojima se upustio u dvojbenu teoriju klasa. Upravo u
vrijeme tiskanja drugog sveska dobio je pismo od lorda Bertranda Russella da ta
teorija vodi u antinomije (tzv. Russellov paradoks). Druge razloge za odreenu
depresivnost u tom razdoblju moemo slutiti u neopravdano slabom odjeku njegovih
otroumnih ideja.
Depresivnost ove faze donekle su mu iznimnim uvaavanjem i zanimanjem za njegov
rad ublaili Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein.
Na ovome mjestu ini mi se umjesnom jedna digresija. Britanski filozof P. T. Geach
sa suprugom G.E. M. Anscombe (oboje obraenici na katolicizam), svojim djelom iz
1961 (Three Philosophers) uvrstili su Fregea u veliku trijadu s Aristotelom i sv.
Tomom Akvinskim. U kratkom uvodu prije prikaza Fregeova djela prenesene su
Wittgensteinove uspomene na susrete s Fregeom. Wittgenstein je nakon itanja
Fregeovih spisa Fregeu uputio neke prigovore njegovim teorijama te napeto ekao
Fregeov odgovor. Frege ga je pismom pozvao u posjet. Wittgenstein se osjeao
deprimirano nakon to ga je Frege kroz diskusiju praktiki 'bacio na pod'. Nakon toga
ga je ipak ohrabrio pozivom na novi posjet. Uslijedilo je vie razgovora, a kad god bi
Wittgeinstein naeo bilo koju temu koja nije vezana za logiku ili matematiku Frege bi
s nekom uljudnom primjedbom razgovor vraao na ta dva podruja. Jednom je
pokazao nekrolog o nekom kolegi, u kojem se govorilo kako taj nikad nije upotrijebio
rije, ako nije znao to ta rije znai. Frege je bio iznenaen da bi za to nekoga trebalo
pohvaliti. Moda upravo ova pojedinost najbolje karakterizira Fregeovu zaokupljenost
pitanjem znaenja.
Opratajui se na posljednjem susretu Wittgenstein je priupitao Fregea Nalazite li
ikad ikakvu tekou u svojoj teoriji da su brojevi predmeti? Frege je odgovorio:
Ponekad mi se uini da vidim neku tekou ali onda je opet ne vidim.
Peto razdoblje Fregeova intelektualnog puta (1918.-1925.) iznova pokazuje odreenu
vitalnost: Tada je Frege kako tvrdi Dummett po esti put pokuao sustavno izloiti
svoju filozofsku logiku (a to je dakako relevantno i za filozofiju jezika). U okviru tog
projekta objavio je tri rasprave, a od etvrte je u ostavtini naeno tek est strojopisom
ispisanih stranica.
Ipak, u duhu jedne od uvodnih napomena, da filozofija jezika treba posluiti i
razvijanju kritinosti i otvorenosti duha spomenut u i Dummettovu primjedbu kako
40
41
Primjena mojih znakova na ostala podruja nije time iskljuena. Logiki odnosi
ponavljaju se svugdje, a znakovi za posebne sadraje mogu biti izabrani tako da se oni
umeu u okvire pojmovnog pisma. Bilo da se ovo dogodi ili ne, u svakom sluaju
zorno prikazivanje oblika miljenja ima znaaj koji see i dalje od matematike. Neka
zato i filozofi poklone tome panju! (isticanje A..)
Pojmovno pismo tek je naznailo Fregeovu kritinost prema naravnom jeziku. Ve u
Osnovama aritmetike on pokuava dati definiciju broja i biva sve vie svjestan kako
e mu se prigovarati to kao matematiar zalazi u podruje filozofije. On ne nijee tu
injenicu nego je proglaava neizbjenom jer je temeljito istraivanje pojma broja
zajednika zadaa matematici i filozofiji. Pri tome Frege dodatno upozorava da je ta
zadaa neobavljena i zbog toga to su psiholoki naini razmiljanja poeli
prevladavati u filozofiji, a prodiru ak i u logiku. On odluno odbacuje to
upletanje psihologije (u filozofiji je to bila jedna od reakcija na hegelijanizam): Neka
si psihologija ne umilja da moe bilo to pridonijeti zasnivanju aritmetike.
Pomiljanje nekog stavka ne smije se brkati s njegovom istinitou. Stavak ne
prestaje biti istinit kada na nj vie ne mislim, isto kao to ni Sunce ne nestaje kada
zatvorim oi. (Oita je srodnost ove teze s Bolzanovom teorijom o Satz an sich).
Kao naela istraivanja Frege ovdje usvaja: 1) otro luenje psiholokoga od
logikoga i subjektivnog od objektivnoga, (iako terminoloki posve razliita, i ova
teza podsjea na Bolzana, to jest njegovu Vorstellung an sich), 2) o znaenju rijei
treba pitati u kontekstu reenice i 3) pred oima valja imati razliku izmeu pojma i
predmeta. Predmet Frege poima kao objektivni korelat vlastitog imena: to je ono o
emu govorimo predmet se po Fregeovu miljenju ne moe drugaije karakterizirati.
Mogu to biti konkretni predmeti (ljudi, planeti itd.) ali i apstraktni (teoremi, strane
svijeta itd.). Frege za njih postulira kriterije identiteta, ali ih ne odreuje dostatno pa
Dummett dri da je to jedna od slabosti Fregeove teorije. Dummett napose upozorava
da Frege nije posvetio odgovarajuu pozornost 'pokaznim' izrazima (ovaj i tsl.). Ako
se na neto moe 'uprijeti prstom' to jest dostatan uvjet da se to smatra predmetom, ali
to ipak nije nuni uvjet. Tako dolazimo do veoma iroke kategorije predmeta i njezina
sveukupnost ostaje preslabo odreena.
Uz esto pozivanje na Leibnizove zamisli Fregeova se kritika otrica redovno
usmjeruje na tada vrlo utjecajnog J.S. Milla i njegov empirizam. Frege (u 11
Osnova aritmetike) donosi i Leibnizov tipino racionalistiki citat: itava nam je
aritmetika uroena i u nama je na virtualan nain. Moda nije naodmet ovdje ukazati
i na svojevrsni platonizam ovog otklona od empirizma (naime i Platonu i
racionalistima iskustvo ima prvenstveno 'pobudnu' ulogu u razvijanju intelektualne
moi, koja nam je uroena). A platonizmom brojni autori zovu i Fregeov stav da su
brojevi predmeti, to jest da pripadaju 'treem podruju', izmeu onih fizikih i
psihikih, te da ih odlikuje objektivnost i neovisnost o subjektima, koji se njima bave.
Znaajan korak u luenju onoga subjektivnog od onog objektivnog susreemo u 26
Osnova aritmetike. Stoga u navesti i jedan neto opirniji citat iz tog paragrafa:
Tako rije za boju esto ne oznauje na subjektivni osjet, o kojemu ne moemo
znati da se podudara s osjetom nekoga drugoga jer oito je da isti naziv to ne jami
nego objektivno svojstvo. Stoga pod objektivnou razumijem neovisnost o naemu
osjeanju, zrenju i predoivanju, o projiciranju nutarnjih slika iz sjeanja na ranije
osjete; no pod objektivnou ne razumijem i neovisnost o umu, jer odgovoriti na
pitanje o tome to su stvari neovisno o umu znailo bi suditi, a da se ne sudi, znailo
bi prati se, a da ne smoimo kou. (isticanje A..)
42
Ovaj Uvod u filozofiju jezika nema ambiciju iscrpno izloiti Fregeov doprinos
filozofiji pa ni samoj filozofiji jezika, jer bi to iziskivalo znatno vie prostora kako bi
se taj doprinos sagledao i u svom unutranjem razvoju, koji je temeljito istraio M.
Dummett, i u organskoj povezanosti matematikih, logikih i jezinih problema. U
Uvodu u filozofiju jezika koji ne bi bio elementaran, kao to je ovaj, valjalo bi
svakako produbljenije prikazati i povezanost Fregeovih shvaanja kako s
Leibnizovim, Bolzanovim te Husserlovim, tako i s Russellovim i Wittgensteinovim.
To bi pak iziskivalo ne samo vie prostora nego i produbljenije istraivanje.
Glede Fregeova znaaja za filozofiju donekle je paradoksalno da Bertrand Russell,
koji je bio u intenzivnoj pisanoj komunikaciji s Fregeom, u svojoj Povijesti zapadne
filozofije, objavljenoj 1945 Fregeu posveuje tako malo prostora! Dodue, ta je
povijest promatrana iz perspektive drutvenog utjecaja filozofije, pa su oito imali
prvenstvo mislioci koji su uvjetno reeno bili 'profesionalni' filozofi. Svejedno, kad je
ve zavrno poglavlje te Povijesti posvetio filozofiji logike analize, ini mi se da je
Fregeovoj ulozi u tom filozofskom 'obratu' trebao dati barem jednako mnogo prostora
kao i sebi, ako ne vie. Wittgenstein u tom djelu nije ak ni spomenut (istina, u
vrijeme pisanja navedenog djela Wittgenstein osim Filozofsko-logikog traktata nije
imao praktiki nita objavljeno, no i Traktat je bio dostatan razlog da njegov autor
bude uvrten meu utemeljitelje analitike filozofije).
Poetkom devedesetih godina (19.st.) Frege objavljuje nekoliko temeljitih logikih
studija, od kojih su neke izrazito relevantne za filozofiju jezika. Iznad svih ona O
smislu i znaenju (ber Sinn und Bedeutung). Taj je spis izvrio golem utjecaj na
anglosaksonsku analitiku filozofiju openito, osobito na filozofiju jezika. Oito je
Frege ovim razlikovanjem odstupao od redovite njemake uporabe tih termina. Za
ono to je Fregeu (u ovoj raspravi) Bedeutung na njemakom se obino rabi 'Bezug'.
I na hrvatskom bi vjerojatno bio toniji prijevod O Znaenju i oznaivanju (iako opet
ne idealan, ve i zato to su u hrvatskom oba termina od istog korijena, to nije sluaj
s njemakim). U engleskom se ustalio naslov On Sense and Reference, iako
prevoditelj Wittgensteinova Traktata (Ogden) termin Bedeutung, koji je i tu
fregeovski, prevodi terminom meaning umjesto reference. Ipak, u standardnom
Uvodu u filozofiju jezika amerikog autora vjerojatno hrvatskih korijena A. P.
Martinicha to je klasino Fregeovo djelo uvrteno u prijevodu Herberta Feigla pod
naslovom On Sense and Nominatum (O smislu i /onom/ imenovanom). Vjerojatno
zbog 'kontaminiranosti' pojmova znaenja i oznaivanja dosta hrvatskih autora radije
se umjesto hrvatskim terminom 'oznai/va/ti (neto)' slui anglicizmom 'referirati (se)
(na neto)'.
Frege uz glagol bedeuten (znaiti) esto pridruuje i bezeichnen (oznaivati), to
takoer ukazuje na to da ni sam Frege, unato tome to je drao nepoeljnom uporabu
razliitih naziva za isti predmet ipak nije kruto ustrajao na iskljuivoj uporabi glagola
'bedeuten'.
Miss Anscombe, jedna od izvritelja Wittgensteinove ostavtine i autorica veoma
kompetentnoga Uvoda u Wittgensteinov Traktat, koja se produbljeno bavila upravo
odnosom Wittgensteinove filozofije s Fregeovom i Russellovom, s razlogom dri da
Fregeov Sinn znai otprilike isto to i englesko meaning, ali to mean kao glagol u
odreenim sklopovima odgovara upravo Fregeovu bedeuten. Da se ne bismo zapleli
u ovoj isprepletenosti znaenja sjetimo se Fregeova naela iznesenog ve u paragrafu
62 Osnova aritmetike: Rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka.
43
44
45
46
iste rijei imaju svoje uobiajeno znaenje, pa prema tome u izvornom reeninom
sklopu zavisnu reenicu treba razumjeti na dvostruki nain, s razliitim znaenjima,
od kojih je jedno misao a drugo istinosna vrijednost (isticanja a..). Analogni su
sluajevi gdje se zavisna reenica uvodi glagolima 'znati', 'spoznati' i slinima.
Spis O smislu i znaenju svakako je najodlunije utjecao na razvoj analitike
filozofije. Sam Frege u sporenju s jednim autorom (Benno Kerry), koji mu je
upuivao kritiku zbog navodne nepreciznosti u razlikovanju pojma i predmeta,
ukazuje na to da dok je pisao svoje Osnove aritmetike jo nije pravio razliku izmeu
smisla i znaenja, kao i na to da izrazi kao to je 'pojam F' ne oznauju pojmove
nego predmete. Ti pomaci, to jest postupno uvoenje odreenih distinkcija ini
razumljivim to povrno itanje Fregeovih tekstova moe dovesti do pogrenog
shvaanja njegova izlaganja (nota bene Kerry se 1885 osvrtao na neka mjesta iz
Osnova aritmetike, objavljenih 1884, a Frege se 'brani' 1892, nakon to je objavio spis
O smislu i znaenju). Nesporazumi (i kod dananjeg itanja Fregea) mogu dolaziti i
otuda to itatelj lako zaboravi da se Frege uvijek dri svoga naina izraavanja, to
ne znai da je neke izraze ili pojmove izriito definirao (on dapae istie da nije
mogue definirati sve pojmove), ali isto tako ne znai da njegove kljune izraze
smijemo shvaati kako ih se obino shvaa u svagdanjem govoru, ne uvaavajui
njegov nain izraavanja, to dakako nije lako, osobito zbog spomenutih pomaka u
njegovu nainu izraavanja. Valja uvijek imati na umu njegov stav iz Osnova
aritmetike da rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka( 62). Pored svega
toga Frege kao da jedno stoljee prije Donalda Davidsona zaziva 'princip milosra'
kad kae: itatelju za razumijevanje oito stoji na putu osebujna prepreka, da naime
sa stanovitom jezinom nunou moj izraz, uzet posve doslovno, kadto promauje
misao, imenujui predmet tamo gdje se pomilja pojam. Potpuno sam svjestan da sam
u takvim sluajevima potpuno upuen na dobrohotnu susretljivost itatelja koji ne
tedi sa zrncem soli (Osnove aritmetike i drugi spisi, str. 210 aludira se jasno na
latinsku izreku cum grano salis - sa zrncem soli, isticanje A..).
S obzirom da Fregeov kasni spis Der Gedanke (Misao) nije uvrten u spomenutu
zbirku objavljenu kod KruZak-a (ne znam je li uope preveden na hrvatski) donosim
u vlastitom prijevodu nekoliko pregnantnih izriaja iz toga spisa:
Dovesti do poklapanja jednu predodbu s jednom stvari bilo bi mogue jedino kad bi
i stvar bila predodbaTako se izjalovljuje taj pokuaj da se istina objasni kao
podudarnost. Ali tako se takoer izjalovljuje svaki pokuaj definiranja
istinitostiPrema tome je vjerojatno da je sadraj rijei istinito posve jedinstven i
da ga ne moemo definirati
Ne elei time dati definiciju ja misao nazivam neim, kod ega se uope moemo
pitati o istinitosti Misao jest neto nesjetilno Smisao zapovjedne reenice ne u
zvati milju A kako stvar stoji s upitnim reenicama?...Upitna reenica i reenica
koju tvrdimo sadre istu misao Prema tome razlikujemo
1. Poimanje (das Fassen u hrvatskom nemamo jedinstven izraz koji bi
adekvatno prenio sadraj ovoga njemakog izraza, koji obuhvaa i 'zainjanje'
i shvaanje misli pa mi se ini da je 'poimanje' tome najblie) misli
miljenje,
2. priznavanje istinitosti neke misli suenje,
3. obznanjivanje tog suda tvrenje
Kad se u nekoj reenici nalazi rije ja to daje povoda jo nekim pitanjima
/ista reenica izgovorena od razliitih govornika nije i ista misao/ Pod gornjim
pretpostavkama te su misli dakle razliite
47
48
49
primjer ne moe uope doi u obzir uporaba glagola 'znaiti' za prijevod engleske
reenice I mean you! (Mislim / ciljam upravo na tebe!), ili I mean to go to cinema
tomorrow (Sutra (ozbiljno) mislim poi u kino), iako se glagol 'to mean' u nekim
drugim kontekstima moe adekvatno prevesti glagolom 'znaiti' (Glazba mi puno
znai; voda znai ivot; latinska rije 'terra' znai 'zemlja').
Ovim Strawsonovim opaskama nisu rijeene sve dvojbe koje se nameu u suptilnim
pitanjima odnosa rijei, reenice, suda, tvrdnje, misli, pretpostavljenih i impliciranih
sadraja, intencija itd. Uvijek iznova susreu se nepreciznosti i nepotpunosti
tumaenja Fregeovih, Russellovih i Wittgensteinovih teorija. Fascinantna je
istovremena zaokupljenost slinim problemima uz duboke razlike u pristupu i
rjeenjima tih istih pitanja. Sva trojica su uostalom u vlastitom intelektualnom razvoju
prolazili kroz dosta korjenite zaokrete i podlijegali zabludama od kojih su se zatim
distancirali, da bi moda upadali u nove. Ipak sva trojica su izvrili velik utjecaj na
niz generacija analitikih filozofa. No svaki od njih imao je specifinu karizmu. Frege
je pokrenuo jedan stil razmiljanja, Russell je presudno utjecao na dovoenje
problema logike u sredite filozofskih interesa, a Wittgenstein je jedinstvenom
otroumnou poput davne sfinge zadao brojne zagonetke misliocima na itavom nizu
podruja, prije svega na podruju jezika.
50
51
Frege je imenima pridavao smisao i znaenje, s tim to je za neka imena upitno imaju
li znaenje (pr. Odisej) a neka ih uope nemaju (pr. Pegaz). Osebujnost Fregeove
teorije znaenja jest u tome to on i stavovima daje status imena. A njihovo je
znaenje istinitost ili neistinitost.
Wittgenstein takoer rabi termine smisao i znaenje, ali ih poima bitno drugaije.
Osnovna je razlika u tome to Wittgenstein korjenitije lui znaenje i smisao.
Znaenje se kod Wittgensteine vee iskljuivo za imena, a smisao za stavove.
Mislim da je za razumijevanje Wittgeinsteinove teorije znaenja korisno navesti
nekoliko njegovih kljunih stavova, premda nije lako odluiti se glede toga koji su to
kljuni stavovi. Naime, normalno bi bilo oekivati da su kljuni oni stavovi koji su
pod kraim rednim brojevima (1, 2 7). Doista, stav pod brojem 3 (Logika slika
injenica jest misao zacijelo spada u one kljune. Po toj logici stavovi oznaeni
dugakim brojevima zauzimaju znatno manje vane misli. Meutim, stav pod brojem
4.001 Sveukupnost stavova/reenica jest jezik unato dvojbi glede ispravnog
prijevoda (reenica ili stav) ini se veoma vanim, iako je oznaen relativno dugim
brojem), a ni onaj pod brojem 4.4611 (Tautologija i kontradikcija meutim nisu
besmislene; one pripadaju simbolizmu, i to slino kao to '0' (pripada) simbolizmu
aritmetike.) ne izgleda mi nevaan, osobito u povezanosti sa sljedeim stavom (br.
4.462) Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti. One ne prikazuju nikakvo
mogue stanje stvari. Jer prva doputa svako mogue stanje stvari, druga nijedno.,
jer se ovim snano osvjetljava ve isticana slikovnost, a vie aspekata slikovnosti
nazire se takoer i iz stavova koji poinju s brojem 3:
3.203 Ime oznauje predmet. Predmet je njegovo znaenje. (A je isti znak kao i
A) //Neposredno za ovim slijedi//
3.21 Konfiguraciji jednostavnih znakova u stavnim znakovima odgovara
konfiguracija predmet u situaciji (Sachlage G. Petrovi istim izrazom prevodi
Sachverhalt i Sachlage, ja radije za ovaj posljednji izraz rabim 'situaciju').
3.22 Ime u stavu zastupa predmet //Slijedi//
3.221 Ja predmete mogu samo imenovati. Znakovi ih zastupaju. Ja mogu samo o
njima govoriti, ja njih ne mogu izrei. Jedan stav moe samo kazati kako neka stvar
jest, ne to ona jest. (isticanje A..)
Moda je povodom ovoga posljednjeg stava uputno istaknuti dvoje: 1) kazujui kako
neka stvar jest pokazuje se slikovni znaaj stavnih znakova, 2) naglaavajui da moe
govoriti o stvarima ali da ne moe njih izrei Wittgenstein izrie svoj naelni
antimetafiziki stav.
Jo vie o slikanju svijeta s pomou stavova govori se u stavovima koji poinju s
brojem 4
4.027 U biti je stava da nam on moe priopiti nov smisao. //Slijedi odmah//
4.03 Stav mora starim izrazima priopiti novi smisao. //Time se kae da nam
jednostavne izraze imena netko treba razjasniti, a reenicama-stavovima se mi
sporazumijevamo. Nastavlja se://
Stav nam priopuje neku situaciju, on dakle mora biti bitno u svezi sa situacijom. A ta
je sveza upravo to da je on njezina logika slika
4.04 U stavu mora biti za razlikovanje upravo toliko toga koliko i na situaciji koju on
predstavlja/prikazuje
4.2 Smisao stava jest njegovo slaganje/podudaranje i neslaganje s mogunostima
postojanja i nepostojanja stanj stvari.
4.21 Najjednostavniji stav, elementarni stav, tvrdi postojanje nekog stanja stvari.
(Isticanje A.. I ovdje susreemo jedno od Wittgensteinovih odstupanja of Fregea.
52
Naime Frege je, kako se moglo vidjeti iz niza citata o 'misli' tvrenje shvaao kao
zaseban korak od poimanja misli (Fassen).
4.211 Znak elementarnog stava jest da nijedan elementarni stav ne moe biti u
protuslovlju s njim.
4.221 Oito je da mi pri analizi stavova moramo doi do elementarnih stavova koji se
sastoje od imena u neposrednoj povezanosti
Stavovi koji poinju s brojem 5 posveeni su pitanjima logike i vjerojatnosti i proeti
s dosta tehnikih elemenata pa se osvrem jedino na mali dio tih stavova, od broja 5.6
nadalje. Pod brojem 5.6 nalazi se veoma dojmljivo iskazan stav: Granice moga
jezika znae granice moga svijeta. Tim se pokreu neka pitanja koja imaju
metafizike reflekse. Tako unutar stava 5.62 kae se ono to solipsizam mnije sasvim
je ispravno, samo se to ne da kazati, nego se to pokazuje. Po mom sudu time se
onome metafizikom ne odrie postojanje nego iskazivost. Jo izrazitiji metafiziki
refleks ima dio stava pod brojem 5.641: ..Ja ulazi u filozofiju time to je 'svijet moj
svijet'. Filozofsko Ja nije ovjek, nije ljudsko tijelo, ni ljudska dua, kojom se bavi
psihologija, nego metafiziki subjekt, granica ne dio s vijeta (isticanje A..)
Osobito pak stav 6.54, kojim se praktiki zakljuuju Wittgensteinove misli o svijetu,
uza svu antimetafizinost glavnine stavova u Traktatu, koje na kraju proglaava
besmislenima nakon to su izvrili svoju 'rasvjetljujuu' ulogu, ostavlja nas pred
zagonetkom. Je li mogua prihvatljivost mistike a da se, barem implicitno ne postulira
i metafizika?
Negativan stav prema metafizici, a zaudo pozitivan prema mistici oprimjeren je s
vie razliitih stavova, npr. 6.44: Nije mistino to kako svijet jest, nego da on jest
(potcrtao Wittgenstein). I ovdje se potvruje slikovna teorija znaenja: kako svijet jest
pokazuju stavovi o svijetu jer se upravo stanja stvari i situacije zrcale u konfiguraciji
stavova koji o tim stanjima stvari i situacijama govore. Da bi nam bilo razumljivije
zato je tako razliit stav prema metafizici i mistici dovoljno je shvatiti da nas mistika
uvodi u utnju a metafizika u govor kakav je prema uenju Traktata bez nuno
utvrdivih znaenja.
Mislim da ovih nekoliko ilustrativnih citata dovoljno uvjerljivo potvruju da je
slikovnost za filozofiju jezika najrelevantnija odlika Wittgensteinove teorije znaenja
iz vremena Traktata.
Moda jo valja istaknuti da, po Wittgensteinovu Traktatu, stav nije besmislen time
to je (ako je) neistinit. On je naime i tada slika moguega stanja stvari.
Zakljuujui ovaj niz citata s povremenim osobnim primjedbama moram naglasiti da
su sve te primjedbe izreene s velikom suzdranou. Uostalom i oni koji su se bavili
slinim pitanjima, a uz to i osobno poznavali Wittgensteina i s njim dijelili
jedinstvenu intelektualnu klimu koja olakava razumijevanje nekog umovanja,
uvelike se razilaze u tumaenju njegovih stavova, iako je sam Wittgenstein viekratno
isticao da se sve ono to se moe izrei moe jasno izrei.
Zanimljivo je na primjer kako Wittgensteinov Traktat opisuje Karl Popper:
Wittgenstein je nastojao pokazati da su svi takozvani filozofski odnosno
metafiziki iskazi/stavovi ustvari pseudo-iskazi/stavovi: da su besmisleni ili bez
znaenja. Svi autentini (ili smisleni) iskazi/stavovi (teko je rei koji bi hrvatski
termin bio adekvatan prijevod engleske rijei 'proposition' A..) su istinosne
funkcije elementarnih ili atomskih iskaza, koji su opisivali 'atomske injenice', to jest
injenice koje se u naelu mogu potvrditi opaanjem. Drugim rijeima, oni su bili
53
svodivi na elementarne ili atomske iskaze koji su bili jednostavne konstatacije koje
opisuju mogua stanja stvari i koje se moe utvrditi ili odbaciti s pomou opaanja.
Ako neku izjavu zovemo 'opaajnom izjavom' ne samo ukoliko konstatira neki
aktualni opaaj nego i ako konstatira bilo to to se moe opaati, morat emo rei da
svaki autentini iskaz mora biti istinosna funkcija opaajnih iskaza te stoga iz njih
izvediva. Svi drugi prividni iskazi bit e ustvari besmislice; bit e pseudo-iskazi bez
znaenja. (Uzeto iz Uvoda u Wittgensteinov Traktat autorice G.E.M. Anscombe,
London 1971, str. 25).
Miss Anscombe uz ovaj Popperov citat istie da se u Traktatu opaanje gotovo i ne
spominje. Moda se Popperov sud moe potkrijepiti stavom 3.263: Znaenja
prvobitnih znakova mogu se objasniti pomou pobliih objanjenja (Erluterungen
Gajo Petrovi prevodi izrazom 'rasvjetljenja', vjerojatno zato da izbjegne cirkularnost,
jer su Erluterung i Erklrung praktiki sinonimi). Poblia objanjenja su stavovi koji
sadre prvobitne znakove. Ona se, dakle, mogu razumjeti samo kada su ve poznata
znaenja tih znakova. Miss Anscombe dri da su 'prvobitni znakovi' isto to i
'imena', o kojima je rije u stavku 3.261: Dva znaka, jedan prvobitan znak, i jedan
koji je definiran pomou prvobitnog znaka, ne mogu oznaavati na isti nain. Imena
se ne mogu rastaviti na dijelove pomou definicija. Tu je jasno da su imena prvobitni
znakovi, zapravo i jedini prvobitni znakovi. Njih je dakle mogue pojasniti pobliim
objanjenjima s pomou reenica upuenih nekome tko je upoznat s predmetima to
ih ta imena oznauju. U Traktatu ne samo to nema govora o jednostavnim
opaajnim iskazima, o kojim govori Popper, nego openito nema epistemolokog
sadraja. Miss Anscombe takvu tvrdnju argumentira stavkom 4.1121: Psihologija
nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna znanost.
Spoznajna teorija je filozofija psihologije. Iz toga se dade zakljuiti da ni Popper ni
Russell nisu dostatno nijansirano iitavali Wittgensteinov Traktat.
Zakljuno o Traktatu valja radi jasnoe istaknuti da je teorija znaenja, koja nas sa
stajalita filozofije jezika ovdje prvenstveno zanima, tematski ipak podreena teoriji
spoznaje. Naime, u pismu Bertrandu Russellu (19.8.1919.) Wittgenstein izraava
bojazan da ovaj nije uoio glavnu nakanu njegova uenja o logikim stavovima, a to
je teorija o tome to se stavovima, to jest jezikom, moe kazati (i to se moe misliti,
to izlazi na isto) a to se ne moe kazati nego samo pokazati.
Osim ranoga Wittgensteina, za idealnim su jezikom slijedei na svoj nain Gottloba
Fregea tragali brojni filozofi zaokupljeni prvenstveno problemima pozitivnih
znanosti. Takvo usmjerenje dosta se esto oznauje kao
54
1907 u Beu su poeli usko suraivati matematiar Hans Hahn, fiziar Philip Frank te
ekonomist i sociolog Otto Neurath. Njih se obiava zvati 'Bekom grupom' u smislu
prethodnice Bekom krugu. Neurath je bio enciklopedijski nastrojen i u duhu
marksizma revolucionarno motiviran i orijentiran. Nakon I. svjetskog rata bio je ak u
sredinjem planskom uredu socijaldemokratske vlade u Bavarskoj sovjetskoj
republici. Poslije propasti te tvorevine preao je u Be. Kad je 1922 na Beko
sveuilite doao i Moritz Schlick oko njega se okupila gore spomenuta skupina
filozofski nastrojenih znanstvenika. Malo.kasnije (1926) im se pridruio pa postao i
sredinjom figurom, Rudolf Carnap, a diskusijama su se povremeno pridruivali i
sam Wittgenstein i Karl Popper, koji meutim nisu usvajali glavne teze kole. Kako
su imali veoma ambiciozne planove za reformu filozofije u empiristikom duhu, 1928
formirali su 'Verein Ernst Mach' (Udruga Ernst Mach). Kad se 1929. Schlick vratio s
gostovoanja na kalifornijskom sveuilitu Stanford, Carnap, Hahn i Neurath sastavili
su svojevrsni manifest pod naslovom Wissenschaftliche Weltauffassung, der Wiener
Kreis (Znanstveno poimanje svijeta, Beki krug) u kojem su svoje korijene vidjeli u
pozitivizmu Humea i Macha, metodologiji Helmholtza, Poincara, Duhema i
Einsteina, logici Leibniza i Russella pa ak i u sociologiji Marxa i Spencera. Iste
godine Wittgenstein je, kako je ve spomenuto, poeo predavati u Cambridgeu, gdje
je dao impuls drugaijoj filozofiji jezika (no ona se vie razvila na konkurentskom,
oxfordskom, sveuilitu). Krug je 1930 preuzeo filozofski asopis Annalen der
Philosophie i preimenovao ga u Erkenntnis (Spoznaja). Uskoro su poeli organizirati
kongrese znanstveno usmjerene filozofije, a zatim i monografska izdanja. Najagilniji
organizator izdavatva bio je upravo O. Neurath. Njegova enciklopedistika
orijentacija vidljiva je i u tome to je asopis Erkenntnis 1938 s prelaskom u Haag
(pretpostavljam zbog Hitlerova pripojenja Austrije Njemakoj) preimenovan u
Journal of Unified Science. Pokretu su se s vremenom pridruili i brojni drugi
logicistiki nastrojeni filozofi i znanstvenici. Meu tima su se osobito isticali Hans
Reichenbach iz Berlina te Alfred Jules Ayer iz Londona.
Znakovito je da logiki pozitivisti meu svoje pretee nisu ubrojili Kanta, iako je on
zadao najjai udarac tradicionalnoj metafizici (ali i napisao Prolegomena svakoj
buduoj). Logiki pozitivisti naime idu dalje od kantovske kritike. Oni se ne
zadovoljavaju time da se ukae na posrtanje uma kad on prekorai granice iskustva:
oni ele pokazati konkretne primjere nesmisla u djelima metafiziara. Ovim putem
borbe protiv metafizike iao je osobito engleski neopozitivist A.J.Ayer, koji je u djelu
Language, Truth and Logic (2. izdanje N.Y.1952) ustvari dao paradigmatski prikaz
logikog pozitivizma. Tu on na primjer pie: Naa optuba protiv metafiziara nije to
to on pokuava rabiti um na podruju u koje se on ne moe korisno odvaiti nego to
to on proizvodi reenice koje nisu u skladu s uvjetima pod kojim reenica jedino
moe imati doslovno znaenje(nav.dj. s. 35.).
Kriterij smislenosti injeninih (to jest neanalitikih) iskaza za logike je pozitiviste
provjerljivost (verifiability). Valja znati koja nam opaanja mogu posluiti da
prihvatimo iskaz kao istinit ili da ga odbacimo kao neistinit. Ayer lui praktinu
provjerljivost od naelne. esto nije mogue praktiki provjeriti neki faktiki iskaz:
kako je navedeno djelo pisano prije letova u svemir on kao primjer praktine
nemogunosti verifikacije iskaza kao to je iskaz da na drugoj strani mjeseca postoje
brda. Stoga se on zadovoljava naelnom provjerljivou.
Glavna meta logiko-pozitivistikih napada jesu metafiziki iskazi, na primjer iskazi
o supstancijama. Takvi iskazi naime nisu ni naelno provjerljivi, stoga su besmisleni.
Za primjer navodi iskaz F.H. Bradleya: the Absolute enters into, but is itself
55
incapable of, evolution and progress (Ono Apsolutno ulazi u evoluciju i napredak,
ali ono samo ne moe evoluirati ni napredovati). Ayer dri da se u tim (pseudo)
iskazima radi o gramatikom nesporazumu. Metafiziar ide ak dotle da svakom
imenu pripisuje realnost.
Omiljene su mete za Ayera apsolutno (osim ve spomenutog Bradleyevog, osobito
ono iz Hegelove Fenomenologije Duha) i Nita iz Heideggerova djela to je
metafizika. Usput valja ipak napomenuti da je Ayer s vremenom znatno modificirao
svoja poetna, jednostrana stajalita. Jedan Ayerov lanak iz 1934 upravo u naslovu
iskazuje bitnu opreku izmeu logikog pozitivizma i metafizike (Demonstration of
the Impossibility of Metaphysics, Mind, 1934, p.339). Filozofija se, prema Ayeru
kao autentina grana spoznaje (to je oito ono to se misli pod logikim
pozitivizmom) mora razlikovati od metafizike. Pri tome on dodaje da veliki
filozofi iz prolosti nisu bitno metafiziari.
Drugaiji je sluaj s apriornim iskazima. Oni su zbog svoje sigurnosti uvijek bili
privlani filozofima, ali njihova se sigurnost prema Ayeru ne temelji ni na emu
faktinom nego samo na tautologinosti.
Osim kljunih metafizikih izraza i iskaza, po Ayeru su isto tako lieni smisla i
religijski i etiki pa i estetiki izrazi.
Glede religijskih izraza Ayer polazi od toga da postoji opa suglasnost filozofa da se
Boja opstojnost ne moe demonstrativno dokazati, jer su svi apriorni iskazi
tautologije, to jest nemaju faktinog sadraja, a s druge strane svi empirijski sudovi
imaju samo odreeni stupanj vjerojatnosti. A po Ayeru kransko poimanje Boga nije
ak ni vjerojatno. Ono naime ima metafizike odlike, pa su po Ayeru izriaji o Bogu
ne-smisleni. No on gotovo u istom dahu dodaje da su i iskazi ateista ne-smiselni
samim tim to je samo smislene iskaze mogue nijekati.
Etike iskaze Ayer dri svodivim na ne-etike, drugim rijeima iskaze o etikim
vrijednostima dri prevedivim na iskaze o empirijskim injenicama. Kad kaemo da
je kraa zlo, prema Ayeru samo izraavamo odreene osjeaje pa je prema tome etika
ustvari ogranak psihologije ili eventualno sociologije, budui da etiki iskazi prema
Ayeru nemaju faktikog/injeninog sadraja.
Naime prema uenju logikog pozitivizma (u tome se oslanjaju na Humeovu podjelu
sudova) iskazi su smisleni jedino ako su analitiki ili pak ako su empirijski
provjerljivi. Stoga se odbacuje i Kantova teza o sintetikim apriornim sudovima.
Ayer zakljuuje da su filozofski iskazi jezini, a ne faktiki, to jest o jeziku, a ne o
injenicama (o svijetu). Drugim rijeima, za njega je filozofija ogranak logike. (We
may say that philosophy is a department of logic).
Meutim, osim metafizikoga govora i matematiki govor predstavlja ontoloke
probleme. Kad netko kae 5 je broj moramo se pitati je li time izrekao analitiki ili
injenini stav. Logiki pozitivist zacijelo odabire prvo rjeenje. Radi se naime o tome
da se brojka poima kao oznaitelj apstraktne realnosti koja se moe definirati kao
klasa klas, to jest kao svojstvo drugog reda (u takozvanoj logicistikoj tradiciji
Fregea i Russella), ili kao formula koju ne treba interpretirati. Carnap je, iako jedan
od zaetnika logikog pozitivizma, i sam doivio optube zbog pripadnosti ovoj
Fregeovoj i Russellovoj tradiciji realizma glede problema univerzalija. Taj mu je
prigovor uputio G. Ryle, jer bi kao empirist morao prihvatiti nominalistiko rjeenje
problema univerzalija, po kojemu brojevi nemaju objektivni nego samo imenski
status.
56
Carnap se glede toga brani pravei distinkciju izmeu unutarnjih, to jest teorijskih
pitanja, i onih vanjskih ili neteorijskih. Za njega je dilema realizam-nominalizam
lana dilema. Rabei termin broj on jednostavno prihvaa jedan lingvistiki okvir ili
skelet. A pitanja o egzistenciji dijele se u dva tipa: izvanjska ili neteorijska su ona
koja se tiu egzistencije skeleta kao cjeline, dok su nutarnja ili teorijska ona koja se
tiu egzistencije jedinica/bitnost unutar danoga skeleta. Prihvaanje skeleta jest
praktino rjeenje i ne obvezuje nas ni na koji tip ontologije. Ako nam je rabei neku
shemu (skelet) govor laki i jednostavniji po Carnapu ga je legitimno rabiti. Prema
tome iskaz 5 je (neparni) broj jest analiltian unutar jedne lingvistike sheme, ali
pitanje koje glasi Postoje li brojevi? jest pseudo-pitanje jer se tie totaliteta.
Prihvaanje apstraktnih lingvistikih forma dakle za Carnapa ne zahtijeva prihvaanje
(opstojnosti) apstraktnih bia. Openito, za Carnapa su metafizika pitanja pseudopitanja.
Carnap je u tom smislu pristaa radikalnoga konvencionalizma. Jezine sustave
moemo prihvatiti ili ne prihvatiti; prihvatiti neki sustav znai samo prihvatiti pravila
formiranja iskaza/stavova i njihove verifikacije. Zato je po njemu normalno
konstruirati razliite jezike za razliite namjene jer tako moemo odrediti i opseg
jednoga 'univerzuma' koji razmatramo i uvjete formiranja stavova/sudova o tom
univerzumu, i njihove istinitosti. Po Carnapovu miljenju takav jezik moe sluiti i
analizi obinoga, naravnog jezika. On je u vie navrata i sam konstruirao
formalizirane jezike namijenjene pojanjenju filozofskih problema. Najprije je
pokuavao davati upute za prevoenje takozvanoga materijalnog naina govora
(inhaltliche Redeweise) na formalni nain. Materijalni je nain po Carnapu
svojstven odnosno uobiajen u naravnom govoru, ime se stvara privid da spomenom
predmeta govorimo o njihovu postojanju, to je zamka u koju, po njegovu sudu,
metafiziari doista upadaju. Carnap dri da se takvi stavovi mogu svesti/reducirati na
sintaktika pitanja. Stoga se taj tip njegove filozofije i naziva redukcionizmom.
Tome je posveeno njegovo djelo Logische Syntax der Sprache (Logika sintaksa
jezika).
Carnap vidi vezu izmeu znaenja i naina njegova mogueg provjeravanja na
slijedei nain: U nekom smislu na ta dva pitanja postoji samo jedan odgovor. Ako
bismo znali to za neki iskaz znai ustanoviti njegovu istinitost, znali bismo koje je
njegovo znaenje a neki iskaz ima znaenje samo ako je mogue takvo odreenje.
(Testability and Meaning).
I sam je Carnap meutim s vremenom uvidio da je jeziku, osim sintakse, potrebna i
semantika pa i pragmatika: stoga je stvarao daljnje sustave. Meutim, sve se opet
svodilo na jako pojednostavljeno opisivanje naravnih jezika, a za pobijanje
metafizkih teza uzimaju se nekakvi ad hoc antimetafiziki aksiomi. (Potanji kritiki
prikaz Carnapove filozofije jezika dao je J.J. Katz, ali nema potrebe opirno se na
tome zadravati).
Pored ovog redukcionizma, koji je u biti varijanta Humeove teorije, Carnapovo
poimanje filozofije i jezika u konanici je dovelo do fizikalizma. U biti je to uenje
da se sve mentalne pojave mogu svesti na fizikalne, odnosno da se sve reenice mogu
prevesti na reenice jezika takozvanih fizikih protokola. Taj fizikalni jezik po
Carnapu treba imati prvenstvo zbog toga to ga odlikuje intersenzualnost (meuosjetnost, zajednika dostupnost razliitim osjetilima), intersubjektivnost i
univerzalnost.
Carnap je bio spreman prihvaati obrazloene kritike svojih doktrina pa je, osobito
pod utjecajem Karla Poppera i Q.v.O.Quinea, usvojio gledite da znanstvene pojmove
57
odlikuje otvorenost. Meutim, unato svim tim uzmacima ostao je uvjeren da treba
otro luiti iskaze koji imaju spoznajno znaenje od onih koji ga nemaju, to se istie
u lanku Normana M. Martina u Enciklopediji Filozofije Paula Edwardsa.
Logiki su se pozitivisti osobito nadahnjivali Wittgensteinovim Traktatom, a odatle su
prije svega usvojili te adaptirali logiki atomizam. Logiki atomizam organski je
povezan s ve komentiranim verifikacionizmom. Premda su pripadnici Bekoga
kruga u ovom pogledu nadahnjuju prvenstveno Wittgensteinovim Traktatom, to je
dosta prirodno jer se tu povezuju injenice sa stavovima kao 'slikama' injenica, a
znaenje se vee s nainom verifikacije stavova, dobro je imati na umu da su se
zacijelo i Wittgenstein i Russell vodili Fregeovim rezultatima, a svakako je Russell
najdulje razvijao teoriju logikog atomizma. Meutim je injenica da je sam Russell
najvie radio na produbljenom razvijanju logikog atomizma upravo izmeu 1912 i
1918, dakle u vrijeme kad je puno komunicirao s mladim Wittgensteinom pa je i
izriito priznao 'dug' mlaemu prijatelju.
S obzirom da se filozofija logikog pozitivizma esto bez ikakva razlikovanja naziva i
neopozitivizmom, i logikim empirizmom i filozofijom Bekoga kruga, valja imati na
umu da se ovdje ipak ne radi o monolitnoj filozofskoj koli. U opoziciji prema
tradiciji njemakog idealizma bilo je i filozofa koji su bili daleko od fizikalizma, a
takoer i od antimetafizikih pretjerivanja, ali su prihvaali znanstvenu usmjerenost
ovakog filozofiranja. Dosta je spomenuti briljantnog logiara Kurta Gdela, koji se
ubraja u vodee linosti Bekoga kruga, ali se veoma duboko unosio u pitanja koja
spadaju upravo u naravnu ili filozofsku teologiju. Zanimljivu dokumentaciju o tome
nalazimo na primjer u knjizi vodeeg hrvatskoga logiara Sreka Kovaa Logikofilozofski ogledi, Zagreb 2005, gdje je gotovo polovica sadraja posveena
gdelovskim temama.
Donekle je s Bekim krugom bio povezan i Karl Popper, autor veoma utjecajnog
djela iz filozofije znanosti Logik der Forschung (Logika istraivanja). Prema njegovu
miljenju, umjesto verifikacijske provjere, to jest pitanja to bi jamilo istinitost
nekog iskaza ili hipoteze bolje je pitati to moe pokazati njihovu neistinitost, to jest
to ih moe opovrgnuti (falsify). Naime, jedan jedini primjer suprotan hipotezi
dovoljan je da je ospori. Meutim, Popper taj kriterij ne predlae kao kriterij
smislenosti nego kao kriterij demarkacije. Kako je i logino, njime Popper hoe
odvojiti znanstvene iskaze od metafizikih, a ne ovim posljednjima odricati svako
znaenje. Povlai se dakle crta-razdjelnica unutar smislenoga govora, a ne oko njega.
(Ayer odbija Popperov prijedlog). Konano je i jedan lan Bekoga kruga, Waismann,
primijetio da su pojmovi porozni te da ih zato ne moemo potpuno definirati. to
bismo, kae on, rekli o zlatu koje bi imalo sva svojstva zlata, ali novu vrstu
zraenja? Moe se rei da se to ne dogaa. Ali bi se moglo dogoditi. Mi uvodimo
pojam pa ga ograniimo u nekim smjerovima.. No olako previdimo injenicu da
uvijek ima drugih smjerova u kojima pojam nije definiran.
Naravno, ostaje i ona osnovna upitnost takva kriterija, a to je karakter samoga
kriterija: je li on injenina tvrdnja, jer oito nije analitian? Po samom izriaju takva
kriterija on je dakle sam besmislen. (M. Dummett, najautoritativniji poznavatelj
Fregeove filozofije, ipak brani ublaenu verziju verifikacionizma te dri da nije
opravdano spomenuti kriterij ovako prosuivati).
58
Moemo dakle zakljuno rei da filozofija logikog pozitivizma ipak nije posve
'mrtva': barem kao izazov znaajno je utjecala na razvoj filozofije u dvadesetom
stoljeu.
59
60
moe stvoriti neovisno o jeziku. Svjestan da se pitanje znaenja ne moe posve izbjei
ni otkloniti on osobito vanu ulogu daje jo jednomu kljunom pojmu svoje filozofije
jezika a to je uporaba.
Uporaba i znaenje
Prema uenju Traktata znaenje se sastoji u korespondenciji izmeu rijei i predmeta
odnosno izmeu stavova i injenica ili stanja stvari. Nova filozofija jezika, usvojena u
FI, porie taj realizam, to jest biunivonost u odnosu rijei i stvari (sparivanje u
odnosu 1 : 1). Poricanjem takvih znaenja, mogli bismo ih zvati hipostaziranima
(po-osobljenima), Wittgenstein naravno ne pribjegava drugoj krajnjosti, koja bi se
sastojala u proizvoljnom stvaranju pravila za sve razliite jezine igre. Rijeima je
naravni jezik ve dodijelio odreene funkcije i odreenu svrhu u tim igrama. Valja
dakle potraiti pravu ulogu, to jest nain uporabe rijei u danoj situaciji umjesto da
traimo iskljuivo, precizno znaenje.
Protivljenje hipostaziranju znaenj Wittgensteina ostavlja u kritinosti prema
metafizici, ali sad s drugaijom motivacijom. U Traktatu je protiv metafizike vailo
naelo da su granice jezika ujedno granice svijeta. Sad se vie ne govori o granicama
svijeta nema naela po kojemu bismo ih mogli odrediti ali odbijanjem
hipostaziranih znaenja odbija se esencijalizam, bez kojega metafizika jednostavno ne
moe biti jednim od ivotnih oblika.
Kad umjesto na znaenje Wittgenstein upuuje na uporabu on to ipak ne poima kao
neku definiciju znaenja putem uporabe. Tipinu karakterizaciju ovoga poimanja
nalazimo u broju 43 FI: Za veliku skupinu sluajeva koritenja rijeu znaenje
iako ne i za sve sluajeve njezina koritenja ta se rije moe objasniti ovako:
Znaenje neke rijei je njezina upotreba u jeziku.
A znaenje nekog imena objanjava se ponekad time to se pokazuje na nositelja
imena. Po samom nainu kvantificiranja (za veliku skupinu, ponekad) vidi se da
Wittgenstein niti ne pokuava dati vrstu definiciju znaenja s pomou uporabe. On
jednostavno ne moe prihvatiti platonizam, kojega kontinuitet vidi u Sokratovu
argumentu o praelementima u dijalogu Teetetu (Theaitetu), sve do najnovijih
realistikih semantikih teorija oprimjerenih po njemu u Russellovim individuals
i predmetima u njegovu Traktatu.
Shvaanju ovog upuivanja na uporabu umjesto na vrsto znaenje donekle moe
posluiti usporedba s nejezinim znakom kakav je na primjer strjelica. Na tendenciju
da iz nje iitamo neto to je izvan nje Wittgenstein odgovara da strjelica
pokazuje samo u primjeni koju od nje ini ivo bie.
Ovo pokazivanje nije neki hokuspokus, koji moe izvriti samo dua. Drugim
rijeima, strjelica nema unaprijed danoga referenta (njoj odgovarajue stvari),
njezino se znaenje sastoji u tome to emo slijedei je dospjeti do nekog cilja. To pak
znai da je rijeima, pored obiteljskih crta njih moemo zvati semantikima (njih
redovno naznauju rjenici) - potrebna i naznaka pragmatikog konteksta.
Razluivanjem semantike sastavnice znaenja od one pragmatike pozabavit emo
se neto kasnije. Zasad je vano istaknuti da se Wittgensteinovo poimanje uporabe ne
podudara s bihevioristikim, to bi se moglo pomiljati s obzirom na vanost koju on
pridaje situaciji i kontekstu, a konteksti i kod biheviorista igraju vanu ulogu. Za
bihevioriste je bitna dispozicija da se pod odreenim uvjetima izgovori odreena rije,
a to se zasniva na ponavljanju praenom poticajima, nagradama, stimulima. Tako se
stvori shema stimula i odgovora/reakcija. Wittgenstein oito ne eli mehanizam koji
poiva na identificiranju neke situacije s ranijima nego tei k dubljem i openitijem
sagledavanju prikladnosti raspoloivih rijei za igranje uloga u novoj situaciji. Istina,
61
nova situacija zahtijeva i nove rijei, ali ovladavanje novim rijeima ne odvijaa se
tek bubanjem tih rijei i obrazaca u koje se te rijei uklapaju. Ako se kae dao je
osjetu ime zaboravlja se da u jeziku mora ve mnogo toga biti pripremljeno da bi
puko imenovanje imalo smisla. I kad govorimo o tome da netko daje ime bolu, onda
je gramatika rijei bol ovdje ono pripremljeno; ona naznauje mjesto na koje se
stavlja nova rije. (FI 257). ini mi se da postoji analogija izmeu ove ipak
kreativne uloge jezinih igara s jednim pojmom koji je u jezinu teoriju uveo
Chomsky, a to je kompetentnost. Ona se razlikuje od puke sluajne uporabe koju
Chomsky naziva performance po tome to kompetentnost za razliku od puke
sluajne uporabe - otkriva poznavanje i primjenu gramatikih pravila (kao to
uostalom i Wittgensteinove jezine igre odlikuje primjena pravila igre nisu tek
igrarija).
Konano, iako se preteno poziva na uporabu, Wittgenstein neki put naznauje jo
jedno uporite za otkrivanje znaenja: to je upravo gramatika. Bit je izgovorena u
gramatici (FI 371). Koja vrsta predmeta neto jest, kazuje gramatika. (Teologija kao
gramatika.)
Teko se moe porei da Wittgensteinovo pozivanje na uporabu umjesto znaenja
ostaje nedoreeno, to se uostalom vidi i po ve spomenutoj kvantifikaciji, koja nije
univerzalna. Nije uostalom udno to su Filozofijska istraivanja objavljena tek
poslije autorove smrti. Moemo pretpostaviti da je Wittgenstein nastojao oko
cjelovitije teorije znaenja, ali je oito nije izgradio; moda jednostavno nije dospio
izgraditi je. Ono to je za njega bilo bitno jest razrjeavanje filozofijsko-metafizikih
vorova: za sustavnim tezama o znaenju uzalud emo tragati u objavljenom tekstu
FI (ili ih je drao naelno nemoguim ili nije dospio njima se produbljeno pozabaviti).
On ak smatra pogrekom to traimo objanjenje tamo gdje bismo trebali vidjeti
injenice kao prafenomene. To znai, gdje bismo trebali rei: dieses Sprachspiel
wird gespielt.(Ostavljam namjerno njemaku konstrukciju jer me hrvatski prijevod
igra se ova jezina igra ne zadovoljava: naime po logikoj gramatici hrvatskoga
jezika tako prevedena reenica stavlja naglasak na ova, to bi drugim rijeima
kazivalo ova, a ne neka druga, a ja sam uvjeren da se hoe rei, to jest konstatirati
da se ta jezina igra doista igra, to jest da ona u jeziku postoji. Mislim da je i
ponajvea Wittgensteinova zasluga upravo to potivanje jezika i njegove silne
nijansiranosti).
Drei se naravnog jezika i naputajui ambiciju stvaranja idealnoga Wittgenstein je
svjestan da naravni jezik nije savren. No u svakom sluaju Kada govorim o jeziku
(rijei, reenici etc.), moram govoriti jezikom svakodnevice. Je li taj jezik moda
pregrub, prematerijalan za ono to hoemo rei? A kako se tvori neki drugi?(FI,
120).
Najsnaniji impuls, a vjerojatno i najvrjedniji doprinos filozofiji naravnog jezika
oito kao implicitnu kritiku logikog pozitivizma - dao je, po mom uvjerenju J.L.
Austin, a njegov osebujni doprinos analitikoj filozofiji jezika jest
Teorija govornih ina
Austin se ohrabrio, uvaavajui Wittgensteinovo naelno stanovite da ne moemo
tvoriti neki drugi jezik, ipak uiniti poneki dijagnostiko-kirurki zahvat u tkivo
jezika. Dakle, ne amputirati nita od jezika, ali ipak unijeti poneku sondu u jezino
tkivo kako bi se u nj unijelo malo vie svjetla. Uope, kao to uvjerljivo istie
62
63
ina. Nadalje se razlikuju i po svojoj svrsi: konstativni neto opisuju ili prikazuju, a
performativni neto ine. To je dakle 'pragmatiki kriterij' razlikovanja.
Najjednostavnije je pokazati tu razliku s pomou nekoliko primjera performativnih
izriaja:
Ovom brodu dajem ime Libertas
Ispriavam se.
Dobro doli!
Preporuujem ti da proita Wittgensteinova Filozofijska istraivanja.
Lako je vidljivo da nijedan od ovih izriaja nije ni istinit ni neistinit. Meutim, i ovi
performativni, to jest ilokucijski govorni ini podlijeu prosudbi, i to analognoj
prosudbi koja suprotstavlja izjavne izriaje. Istinitosti izjavnih izriaja odgovarala bi
sretnost ili posreenost ili uspjelost performativnih. Meutim, ovdje je prosudba
ipak znatno sloenija. Da bi naime performativni izriaj uspio on mora udovoljiti
svim uvjetima koje mu namee drutvena norma ili konvencija. Brak se na primjer
sklapa izjavama suprunika: Ja M. uzimam tebe N. za svoju zakonitu enu.. ili pak
jednostavnim odgovorom Da! na odgovarajue pitanje vjenatelja. No barem u
drutvima u kojima je brak iskljuivo monogaman, takva izjava ne postie uinak, ako
je onaj koji je izgovara ve u valjanom braku. Osim uvjeta na strani initelja postoje i
drugi: iako narodna izreka kae Besposlen pop jarie krsti takvo krtenje ipak ne
moe biti krtenje, jer se krtenje podjeljuje samo ljudima. Dakle u navedenim su
primjerima vjenanje i krtenje jednostavno nisu uspjeli nisu se dogodili, nitavni
su.
Nadalje, postoji manje korjenita podjela performativnih/ilokucijskih ina na sretne i
nesretne. Ako kaem Obeajem ti da u te sutra posjetiti ali ne kanim svoje
obeanje i izvriti, moda i zato to u sutra biti na dalekom putu, ja jesam dao
obeanje, ali sam to uinio neiskreno, ustvari sam zlorabio tu formu(lu). Obeanje
nije nitavno ali in moemo ocijeniti nesretnim (analogno neistini u izjavnim
izriajima).
Austin dodaje jo jednu vanu okolnost potrebnu za istinski posreene
ilokucijske/performativne govorne ine. Da bi se pravo posreili njih treba i
provesti. Ne bi se na primjer moglo ocijeniti sretnim da nekome izrazim dobrodolicu,
a nakon toga se prema njemu odnosim nemarno, prezirno ili ga ak zlostavljam. Time
bismo naime poinili krenje obveze. Naravno, postoji stupnjevitost obveze:
drugaija je obveza koju dajemo osobi kojoj to iz opravdanih razloga dugujemo od
obveze koju damo sluajnom prolazniku, drugaija je obveza dana slobodno od one
koja je iznuena ili moda ispisana u lirskoj pjesmi ili otpjevana u lageru.
Austin upozorava na to da, usprkos naizgled jasnom razlikovanju performativnih od
konstativnih izriaja, ipak nije mogue u svim sluajevima posve pouzdano ustanoviti
je li neki izriaj performativan ili nije. Lake je rei da neki izriaj nije performativan.
Izriaj On obeaje sigurno nije performativni nego opisni, deskriptivni in. Ni
izriaj Ja sam (bio) obeao nije performativan nego samo izvjee o bivem
obeanju. Normalna forma performativa jest prvo lice prezenta indikativa aktiva.
Ovdje dakle moemo govoriti o 'gramatikom' kriteriju, po kojemu se performativni
izriaji izdvajaju od ostalih govornih ina. Kad su performativi u pisanom obliku ta se
forma na odgovarajui nain mijenja, pa tada moe biti u bezlinom obliku, npr.
Mole se putnici za Zagreb da se upute prema izlazu broj 3. Zapovijed je takoer
performativni in; on moe biti u eksplicitnom obliku (Ja ti zapovijedam da zatvori
vrata), ali i ne mora, zapovjedni je nain (Zatvori vrata!) i bez toga uvodnog,
64
zapravo izjavnog dodatka jednako performativan. Ali ponekad ostaje dvojbeno jesam
li nekim izriajem dao obeanje ili tek neodreenu nakanu ili jednostavno obavijest,
ako na primjer kaem Sutra u biti u Meugorju ili na irokom Brijegu
Performativi dakle nisu uvijek posve pronini (transparentni), ali ne treba ni o
konstativima misliti da su uvijek neproblematini. Osim istinitosti i neistinitosti
postoji na primjer besmislenost. Izriaj Svi su mi unuci plavokosi oito je izjavni
izriaj, dakle nije ni ilokucijski ni perlokucijski in, ali jest besmislen ako nemam
nijednog unuka. Drugi, jo problematiniji izriaj, koji navodi Austin jest sloeni
izriaj, gdje jedna reenica potire smisao druge: Maka je na prostirci, ali ja to ne
vjerujem. Prema tome, i ovdje moemo govoriti o neposreenosti takvih izriaja.
Austin je dakako bio svjestan da su njegove klasifikacije tek krenje puta u tom
sloenom podruju i nije pretendirao na to da su raiena sva pitanja koja se tom
klasifikacijom pokreu. Nije uostalom ni pokuao utvrivati sve sastavnice konteksta
koje su preduvjet uspjelosti ili posreivanja performativnih ili ilokucijskih ina.
Osim razlike spram (samo) lokucijskih ina za potpunije razumijevanje ilokucijskih
ina Austin jo dodatno naznauje tzv. illocutionary force (na hrvatskom bi se to
moda moglo nazvati ilokucijskom ulogom). Naime, postoje izriaji koji su
lokucijski, to jest zaista priopenja te podlijeu razvrstavanju na istinite i neistinite, ali
ih kontekst i(li) nakana izgovaratelja ini (i) ilokucijskima. Kad kaem Pada kia to
moe znaiti, osim obavijesti, i upozorenje da treba zatvoriti prozor ili pri izlasku
uzeti kiobran; kad kaem Pue to moe biti upozorenje (dakle ima ilokucijsku
ulogu) da se treba bolje obui itd.
Na drugoj strani razlika izmeu ilokucijskih i perlokucijskih ina analogna je razlici
izmeu ishodita i cilja. Bitna razlika sastoji se u tome da se perlokucijski ini ne
ravnaju po standardnim konvencijama. Ilokucijskim inima informiramo,
zapovijedamo, opominjemo, obeajemo, obvezujemo se i sl. Perlokucijskim
postiemo da se netko uvjeri, prepadne bude nagovoren, iznenaen i slino. Netko e
biti zastraen ili odvraen od nekog ina samom informacijom koja mu dovodi do
svijesti posljedice namjeravanog ina. Pri tome je nebitno je li mu spomenuta
informacija pruena namjerno ili nenamjerno. Informacija je bila isto
lokucijski/konstativni in. Vano je uoiti razliku izmeu izriaja Pada kia koji je
izreen s namjerom upozorenja (upozorenje je performativni/ilokucijski in) od
izriaja uo sam da e sutra pojeftiniti benzin koji e nekoga navesti da odgodi
odlazak po gorivo za prekosutra, a kanio je poi upravo sad. Izriaj naime nije izreen
kao savjet ni kako nagovaranje, ali je u sluatelju proizveo uinak nagovora. Vano je
uvidjeti da ilokucijski in ujedno jest lokucijski, ali oni nisu odvojeni u smislu da bi
ilokucijski bio posljedica lokucijskog: sam izriaj je ve in. Na drugoj pak strani
perlokucijski in jest posljedica lokucijskog ina..
Kratko reeno, moemo u jednoj reenici usporediti sve tri spomenute vrste govornih
ina tako da kao bitne odlike lokucijskim inima pridajemo znaenje, ilokucijskima
ulogu ili 'snagu' (engl. force), a perlokucijskima postizanje nekih uinaka.
Ovdje naravno ne moemo prenijeti sve nijanse Austinovih predavanja koja je
tijekom vie godina o ovoj problematici drao na oksfordskom, a 1955. i na
harvardskom sveuilitu. Napominjem tek da se sam Austin kolebao glede
razlikovanja performative/constative i vie se drao trodijelne klasifikacije, ali je
naznaio i daljnju podjelu glagola s ilokucijskom ulogom (kad se rabe u prvom licu
jednine indikativa aktiva) na pet skupina. U njih bi se iz rjenika po njegovoj vrlo
gruboj procjeni moglo svrstati red veliine 10 glagol, to znai izmeu 1000 i 9999
65
glagola! Navest emo njegove posve neelegantne nazive tih skupina ilustrirajui ih s
po nekoliko najtipinijih predstavnika:
1.
2.
3.
4.
Sustavniji razvoj teorije govornih ina poduzeo je osobito Austinov uenik John
R. Searle u nizu rasprava i u knjizi Speech Acts, koja je takoer nala svoje kritiare,
to je kod ovako novoga i delikatnog i suptilnog pothvata posve razumljivo.
Searle ukazuje na to da kod Austina ima preklapanja meu razredima 'performativnih'
glagola, ima u istom razredu raznorodnih (heterogenih) glagola, a najvanija njegova
primjedba jest da se klasifikacija ne bi trebala initi po glagolima nego po inima.
Searle cjelovitije nego Austin razrauje ustroj (strukturu) ilokucijskih ina.
Najprije Searle kao bitno istie razlikovanje ilokucijske 'snage' (force), koju
simbolizira slovom F, od propozicijskog sadraja, koji simbolizira slovom p, zajedno
F(p). Na prvome mjestu Searle razluuje ilokucijske ine po namjeni ili 'poanti'. Kao
paradigmatiki ilokucijski in uzima obeanje. Ne broji se na primjer kao obeanje
izricanje obeanja unutar neke kazaline predstave ili pjevuenjem lagera koji sadri
formulu obeanja, ili izricanjem takve formule oito aljivim tonom. Nadalje,
obeanje moe biti samo o govornikovu buduem djelovanju. Ovo moda zvui
odvie pedantno, ali je svakako bitno da ja ne mogu obeati da e npr. Marko pruiti
neku uslugu mom susjedu: mogu eventualno obeati da u se pobrinuti ili se zauzeti
da to Marko uini. Isto tako obeati mogu (ispravno) samo ono to drim dobrim ili
korisnim, ili poeljnim za mog sugovornika. Inae to ne bi bilo obeanje nego
eventualno prijetnja. Obeanje nadalje ne bi smjelo biti neto to se ionako
podrazumijeva: bilo bi smijeno obeati nekome da u mu sutra, kad ga susretnem,
rei Dobro jutro!. Dosad navedene uvjete Searle oznauje kao pripremne. Bitna je
pak odlika obeanja svakako da mora postojati iskrena nakana da u ono to obeam
doista uiniti. Kad obeanje iskreno izreem trebam to ujedno shvatiti kao preuzetu
obvezu, to jest ne smijem svoje obeanje zanemariti. Sve reeno odnosi se na
govornika davatelja obeanja. Meutim, obeanje ukljuuje i intenciju da
sugovorniku primatelju obeanja dajem na znanje da su sve sastavnice ina
obeanja. To, uz ostalo, znai da neu 'muljati', govoriti na nain koji sugovornik ne
razumije i tome slino. Podrazumijeva se dakle da davatelj i primatelj obeanja
govore istim jezikom odnosno dijalektom te da se sadraj izriaja kojim dajemo(o)
obeanje ne smije biti dvoznaan.
Druga vana dimenzija ilokucijskih ina prema Searleu jest smjer prilagodbe
(direction of fit). Za ilustraciju ove dimenzije Searle uzima primjer koji je navodila
Wittgensteinova miljenica i jedna od izvretiljeca njegove oporuke, Elizabeth
Anscombe. ovjek ide u duan s popisom namirnica koju mu je dala supruga
(graak, maslo, unka i kruh). On dakle obilazi police i traga za namirnicama, ali u
duanu je i ovjek od osiguranja, koji prati to kupci uzimaju kako bi nadzirao hoe li
to staviti u koaru i platiti ili moda sakriti, to jest ukrasti. Kako kupac uzima neku od
namirnica on je moe prekriiti, dok je istovremeno detektiv unosi na svoj popis. Kad
66
izlaze iz duana obojica imaju iste popise. No ako je sluajno dolo do pogreke pa
kupac umjesto unke uzme svinjski odrezak (na polici je bilo jedno do drugoga),
detektiv moe lako prekriiti jednu stavku i upisati drugu, ali kupac kod kue ne moe
isto tako jednostavno pogreku ispraviti kriajui jednu stavku i upisujui drugu.
Searle karakterizira smjer prilagodbe u detektivovu popisu kao rije-prema-svijetu,
(takvi su ini konstatacije, opisi, tvrdnje i objanjenja), a onaj u kupevu popisu kao
svijet-prema-rijei. (takvi su ini zahtjevi, zapovijedi, zavjeti, obeanja). Detektivovu
orijentaciju Searle simbolizira strjelicom prema dolje: , a kupevu strelicom prema
gore: . To uvijek ovisi o ilokucijskoj poanti.
Trea vana dimenzija ilokucijskih ina jest izraeno psiholoko stanje. Kad neto
tvrdimo time ujedno izraavamo vjerovanje da je to uistinu tako (ne moemo rei
Vani pada kia, ali ja u to ne vjerujem). Kad dajemo obeanje izraavamo
nakanu/intenciju da emo obeano izvriti. Kad neto zapovijedamo izraavamo
htijenje/elju da to sugovornik/sluatelj uini. Kad se za neto ispriavamo
izraavamo aljenje to smo neto (pogreno) uinili.
Izraena psiholoka stanja prema Searleu su uvjet iskrenosti ilokucijskih ina.
Searle je i za psiholoka stanja koja se izraavaju ilokucijskim inima predloio
simbole, uglavnom poetna slova odgovarajuih glagola. B za vjerovanje (moda je
radi univerzalnosti u primjeni, bolje uzeti C, od latinskoga credere), W (ili V, od
latinskog velle) za htijenje, I za intenciju itd.
Manje vana razlikovanja ilokucijskih ina vidimo u naglaenosti, npr. snanije je
inzistirati nego sugerirati, premda je poanta (svrha ilokucijskog ina) u oba sluaja
ista.
Dakako da ilokucijski ili performativni izriaji podrazumijevaju i dosta toga izvanjezinog. Ako se na primjer radi o zapovijedi podrazumijeva se odnos nadreenosti
izricatelja zapovijedi odnosno podreenosti primatelja zapovijedi.
Searle ukazuje i na to da se glagoli kojima se sluimo u performativima ili
ilokucijskim inima razlikuju i po tome to neke moemo definirati s pomou
perlokucijkog uinka, a neke ne moemo. Najbolje to vidimo razlikujui obeanje od
zamolbe. Za zamolbu je na primjer bitno da u sugovorniku proizvede perlokucijski
uinak, to jest 'odgovor', dok to ne karakterizira obeanje (obeanje je dano i vee nas
i onda kad sugovornik kome smo obeanje dali nije stekao bilo kakvu sigurnost da je
obeanje dano iskreno i da e biti ispunjeno).
Rabei predloene simbole tvrdnju prema Searleu moemo simbolizirati ovako:
B(p)
Htijenje u smislu zapovijedi ovako:
! W (H ini A) valja uoiti smjer strjelica!
Preuzimanje obveze u obeanju Searle simbolizira ovako:
C I (S ini A) dakako da S oznaava govornika, a H sugovornika/sluatelja.
Sloena formula E (P) (S/H + svojstvo) sadri E kao oznaku za izraavanje,
oznaava neprimjenjivost smjera prilagodbe, P zastupa lepezu moguih psiholokih
stanja, a svojstvo unutar propozicijskog sadraja treba biti u nekoj vezi s govornikom
i/li sugovornikom/sluateljem.
Razlike izmeu ilokucijskih ina svakako imaju i svoje sintaktike implikacija ili
posljedice. Znakovito je da Searle u svrhu simbolizacije sintaktikih aspekata
ilokucijskih ina posee za formalizmom koji je razvio N.A. Chomsky pa kao
'dubinsku strukturu' iskaza Prognoziram/predviam da e Ivan udariti Rikarda
predlae sljedeu sintaktiku strukturu:
67
S
NP
N
Ja
VP
V
NP
predviam
NP
VP
Pom V NP
N
Ivan e udarit Rikarda
Kao najvaniji zakljuak ovih klasifikacija i analiza Searle istie da se ovim bitno
suzuje navodna bezgraninost uporaba jezika, kojom je osobito Wittgenstein bio
zaokupljen. Ostaje istina da su neograniene kombinacije, koje stoje na raspolaganju
u kreativnoj uporabi jezika, ali tu se radi o neogranienom broju razliitih reenica a
ne o neogranienom broju sintaktikih struktura, niti o neogranienom broju
ilokucijskih poanta. Premda dakle moemo ostaviti otvorenim popis uporaba jezika,
kojim je Wittgenstein sugerirao neogranienost uporaba jezika ili lepezu jezinih
igara (nareivati, opisivati, izvjeivati itd.), mislim da je Searle uspjeno ukazao na
to da ta otvorenost ipak nije neogranienost.
Moram napomenuti da me je na ovaj razmjerno opirniji prikaz Searlova vienja
ilokucijskih ina osim knjige/itanke profesora A.P. Martinicha (The Philosophy of
Language), koji je po svoj prilici 'nae gore list, potakla i magistarska radnja jedne
mlade Dubrovkinje, Line Mitrovi, obranjena prije par godina na Sveuilitu u
Milanu (Atti linguistici e performativit nella Carta delle Nazioni Unite)
68
69
70
71
72
73
74
75
context (kontekst)
x
x
x
76
77
78
ista miljenja o vodi imamo mi dananji korisnici te imenice kao oni davni. Davnima
je bilo odluujue svojstvo vode da je vlana, da tee u rijekama, da je prozirna, da
tai e itd. Nama je danas najodlunije to da je voda H2O! Naziv i njegova
znaenjska veza s vrstom prenosi se uenjem s koljena na koljeno, a to je svojevrsna
uzrona veza.
Saul Kripke poznat nam je iz osnovnih pojmova modalne logike kao onaj koji je
ingeniozno razvio davnu Leibnizovu ideju moguih svjetova. Kad je rije o kauzalnoj
teoriji znaenja Kripke argumentira prvenstveno primjerima vlastitih imena.
Kritizirajui Fregeovo i Russellovo poimanje odreenih opisa kao zamjen za imena
Kripke istie privilegiranost imen kao krutih/rigidnih oznaitelja. Uzimajui primjer
imena (u engleskom je to prvenstveno prezime ili prezime i ime zajedno) Richarda
Nixona, Kripke pokazuje kako je buduem amerikom Predsjedniku kao
novoroenetu dano ime koje ga onda oznauje i kao adolescenta i kasnije kao
Predsjednika. Po Kripkeu nipoto nije isto rei Beethoven i rei najgenijalniji
glazbenik, jer ova oznaka nema krutosti kakvu ima ime. A kruti oznaitelji imaju
znaajnu ontoloku, a ne samo socioloku, ulogu. Bia imaju bit, neovisnu o naoj
svijesti i naoj spoznaji. Tako se teorija znaenja konano povezuje s ontologijom, a
ne samo s logikom, teorijom spoznaje i interpretacijom/hermeneutikom.
Dok dakle na jednoj strani sve tamo od Aristotela do amerikog profesora Donalda
Davidsona jedna nit vee autore opsjednute strogou jezinih izriaja vezanih za
pitanje istine, na drugoj strani uvijek iznova provru i intuicije platonskog duha po
kojima se ne da sav smisao okovati u slova i sustav. Ali, kao to se poetna briga za
logiku strogost i peciznost postupno ipak granala u vie kola i pravaca, slinu je
raznolikost i razgranatost doivjela i ona tradicija koju uvjetno moemo zvati
spekulativnom, a koju odlikuje naglaavanje komunikacijskom aspektu jezika.
79
80
81
82
83
84
85
Organizam jezik izvire iz ovjekove ope moi i potrebe da govori i potjee iz cijele
nacije; kultura pojedine nacije ovisi o posebnim nadarenostima i sudbinama te
velikim dijelom poiva na individuama koje se s vremena na vrijeme podiu u toj
naciji Komparativni studij jezik moe pokazati kako je individualnost nacij
djelovala na jezik, a kako jezik povratno na tu individualnost.
Poredbeni studij jezika otkriva posebnosti tih jezika, kako u pogledu obilja rijei tako
i u pogledu gramatikog ustroja. Obilje/kvantiteta rijei predstavlja opseg svijeta
odreene nacije Razvijenost gramatike forme omoguuje razvoj ideja. Stoga su,
po Humboldtu, gramatika forma i duhovno-kulturna razvijenost nacije u uskoj vezi.
U tom su pogledu na primjer sanskrit i grki posebni u tom smislu to je sanksrit prvi
od poznatih jezika postigao zbiljsku gramaatiku formiranost. Grki je pak, po
Humboldtovu miljenju, neosporno postigao najveu savrenost u tom pogledu.
Jezici su prema Humboldtu svjetonazori. Ako bismo zamislili epsku poeziju u
dorskom a liriku u jonskom narjeju odmah bismo, dri Humboldt, osjetili da se ne
radi tek o zamjeni glasova nego o zamjeni duha i biti. Isto tako bez atikog se
dijalekta nikad ne bi razvila via proza. Stoga je znakovita i srodnost atikog dijalekta
s jonskim. Dakako, karakter jezika lei ipak ponajvie u ivom govoru. I po ovome je
Humboldtovo poimanje jezika izrazito aktualno: kako smo vidjeli u razvoju odn.
napretku analitike filozofije jezika, tek u uporabi i izriaju rijei u punom smislu
ostvaruju znaenja.
Ovo razlikovanje jezika putem gramatikog ustroja i obilja rijei Humboldta ipak nije
zavela u paualno karakteriziranje naroda s pomou samih jezika. U uzajamni utjecaj
nacionalnog jezika i nacionalnog duha ne smijemo uitavati i pitanje drutvene
organizacije i moralnog napretka odreene nacije. Drugim rijeima, mogue je da
nacija koja ima manje bogat gramatiki ustroj jezika ipak ima razvijeniji sustav
drutvenih institucija.
Humanistiki duh i motivacija Humboldtova bavljenja jezikom oituje se u
karakterizaciji cilja poredbenog studija jezika: taj je cilj da ovjeanstvo jasno spozna
sebe te sve vidljivo i nevidljivo oko sebe i iznad sebe. Zvijezda vodilja nauka o
jeziku, koja vodi kroz labirint jezika za Humboldta je ovaj uvid: Jezik lei samo u
povezanom govoru, gramatika i rjenik usporedivi su jedva s njihovim mrtvim
kosturom.
Glede pitanja zajednikih znaajki kod razliitih jezika Humboldt razmilja
nedogmatino, sa ivim zanimanjem ali i otvorenou za razliite odgovore. Ne moe
se, s jedne strane, porei mogunost posve neovisno nastalih i izgraenih jezika. S
druge pak strane nema razloga da se odbaci hipotetika pretpostavka ope
povezanosti svih jezika. Nijedan kutak na Zemljinoj kugli nije tako nedostupan da bi
se posve iskljuila mogunost da su tamo puanstvo i jezik mogli stii od drugdje. Ne
moemo uostalom toga je Humboldt svjestan tvrditi da je raspored kopna i mora
oduvijek bio onakav kakav je danas. Uvijek su postojali pomaci i borbe za ivotni
prostor meu ljudskim zajednicama, to je po naravi stvari bilo i prigoda da jezici
dou u doticaj te meusobni utjecaj i srodnost. Zato i uz pretpostavku da su jezici
nastajali u potpunoj izolaciji te da nemaju zajedniku genealogiju posve su mogui
kasniji dodiri i uzajamni utjecaji. Stoga je znanstveno legitimno traganje za
znakovima srodnosti meu jezicima. U svakom sluaju Humboldta vodi uz
86
kulturno-antropoloki - znanstveno-istraivaki interes i temeljno filozofskoantropoloko preduvjerenje da univerzalna injenica jezika govori o bitnom i
moralnom jedinstvu ljudskoga roda, o jedinstvu ljudske naravi, u kojoj sline moi
djeluju po jednakim zakonima. Jedan od posebno pregnantnih izriaja ovog
Humboldtova uvjerenja glasi: ovjek je posvuda jedno s ovjekom. Jedinstvo
ljudske naravi, kojem se on uvijek iznova vraa, dokazuje se i u tome da djeca svakog
naroda, premjetena od materina krila u bilo koji drugi narod svoju jezinu
mo/sposobnost razviju u jeziku toga (drugog) naroda.
Po Humboldtu nije mogue mehaniko uenje jezika. Kako njemaki razlikuje
aktivno uenje, to jest pouavanje (drugoga), koje se oznauje glagolom lehren, od
samostalnog uenja, koje se oznauje glagolom lernen, Humboldt zastupa tezu da se
jezik u neijoj dui/naravi (Gemt) moe samo p/r/obuditi. Ne radi se dakle o tome da
se djetetu u pamenje polau rijei, nego njegova jezina sposobnost
(Sprachvermgen) postupno raste s razvojem jezine moi (Sprachkraft).
Ovaj izraz Sprachkraft lako podsjea na Kantov izraz za mo suenja Urteilskraft.
Jo poneka crta Humboldtova pristupa jeziku, kao na primjer izvjesna antinominost
izmeu jezika i ovjeka (ovjek je samo po jeziku ovjek; da bi pak pronaao jezik
ve bi morao biti ovjek dosta slinu misao varira i Cl. Lvi Strauss), izmeu
univerzalnoga i parcijalnoga, izmeu pojedinca i (jezine) zajednice (samo pojedinac
govori, ali jezik nikad ne pripada pojedincu nego zajednici), izmeu aktivnoga/ivoga
(energetikog) i pasivnoga/mrtvoga (ergotikog) u jeziku i tsl. moe podsjeati na
Kantovo miljenje. Ipak, mislim da se nikako ne moe govoriti o jakom Kantovu
utjecaju na Humboldta, koji istiu Haym, Steinthal i Cassirer. Tonije reeno, moe se
govoriti o Kantovu utjecaju na Humboldta kad je rije o spoznaji uope, ali kada je
rije o funkciji jezika unutar stvarnosti duha, onda se Humboldtova misao odlikuje
izrazitom samosvojnou. On je uistinu mislio iz jezika, a takoer iz jezik, to jest iz
presudno vane injenice istovremenog dubinskog jedinstva svih jezika i veoma
raznolike realizacije jezika u nacionalnim kulturama.
Davno prije K. Bhlera i Ch. Morrisa Humboldt je naznaio i tri osnovne
funkcije/svrhe jezika:
- jezik posreduje razumijevanja (to iziskuje odreenost i jasnou)
- jezik daje izraz osjeajima i pobuuje osjeaje (to iziskuje snagu, njenost i
plastinost jezika)
- jezik potie nove misli i misaone sveze (to iziskuje duh koji u rijei utiskuje svoj
peat)
Na jednom drugom mjestu ove se svrhe naznauju lapidarnije: u jezik prelaze
potreba/nuda, nakana i svianje (isticanje A..), ali u neku im se ruku pridruuje (ili
je njihov izvor?) potreba drueljubivog priopavanja (gesellige Mittheilung). Iako
Humboldt u ovom nabrajanju prvo navodi potrebu, a tek na treem mjestu svianje,
mislim da se njegova filozofija jezika najbitnije razlikuje od one analitike,
anglosaksonske upravo po tome to u jeziku vie uoava radost nego nudu
komunikacije. Na jednome mjestu on ovjeka ak definira kao bitno pjevajue
stvorenje, koje ideje povezuje samo s tonovima.
Nadalje, davno prije Fregea Humboldt je uoio da jezina 'energija' stvara razliite
tvorbe s istim ciljem to cjelovitijeg spoznavanja svijeta i meuljudske komunikacije.
Frege je dodue dvojnosti smisla i znaenja/oznaivanja dao sustavno mjesto
'tehnikim' nazivima Sinn i Bedeutung, ali je ve Humboldt na primjerima
87
88
tragu Humboldtove teze da je jezik bitno vie od pukog sredstva, Jaspers istie da
valja razlikovati jezik od znaka. To razlikovanje za sobom povlai i razlikovanje
filozofske od formalne logike. Formalna logika rabi jezik znakova, a filozofska logika
koristi puninu jezika rijei. Jezik je dakle po Jaspersu bitno 'nad-znakovan', a
komunikacija nije tek razmjena izriaja i priopenja nego je ontoloki povezana s
egzistencijom, koja je uvijek ko-egzistencija. U jeziku se oituje i razvija
mnogostrukost ljudske egzistencije.
Jaspers naglaava da jezinu mo moramo razlikovati od povijesno-pojedinanih
jezika a i od individualnoga govora. Pojedinani jezici upueni su na jezikoslovlje, a
individualni govor na psihologiju. Jezik pak u svojoj openitosti predstavlja
neistraivu zagonetku ljudskog bia (unerforschbares Rtsel des Menschseins).
Dubina problema jezika po Jaspersu se nazire u tomu to se on ne moe svoditi na
empirijski objektivitet: jezik je granica naeg horizonta, iz njega kao ni iz povijesti
nikako ne moemo izai. Zato jezik ne momemo ni de-finirati, ali mu moemo
temeljne fenomene karakterizirati opisom, s pomou znaenja. U tom kontekstu
Jaspersu je kljuni pojam Spaltung (rascjep, pukotina). Naime, sve dotle dok je 'ja'
jedno sa svijetom, ono ne moe doi do svijesti. Paradoksalno je da se jezik zbiva
nesvijesno i bez namjere, ali je ujedno uvjet temeljnog odnosa prema bitku i svijesti.
Tek po jeziku svijest dolazi do jasnoe. Pri tome je bitno uoiti da rascjep nije
razdvajanje. Drugi pojmovni par, koji Jaspers lui, teko je adekvatno prevesti na
hrvatski. To je razlikovanje Bezug Beziehung. Naime, rascjep zasniva Bezug,
upuenost, dok bi Beziehung kao odnos pretpostavljala razdvajanje.
Za Jaspersa je pitanje jezika bitan temelj za pitanje istine.
Za razliku od Jaspersa, Nietzsche, koji se kao i Jaspers takoer nadahnjuje
Humboldtovim uvidima u neiscrpnost jezika, u bitnoj metaforinosti jezika nalazi
iluzornost ovjekova fundamentalnog nagona prema istini. Nietzsche se pita:
poklapaju li se oznake i stvari? Je li jezik adekvatan izraz svih realiteta? Po njemu to
nije sluaj. Nietzsche tvrdi da rije nastaje kao odslikavanje jednog nervnog
podraaja u glasovima pa rijei nigdje ne dotiu apsolutnu istinu. Prema tome
nema drugog prilaza stvarima osim metafor, koje stvara praizvorna mo ljudske
fantazije, a ona zahvaa identitet u razlici. Nietzsche izvodi zakljuak da svaki
pojam nastaje poistovjeivanjem neega to nije istovjetno.
ovjek, kako kae Nietzsche, zaboravlja metaforino ishodite jezika pa prihvaa
drutvenu obvezu da bude 'zbiljan' (wahrhaft), to jest da rabi uobiajene metafore, to
drugim rijeima znai lagati grupno u jednom stilu obvezatnom za sve
Premda se i Jaspers i Nietzsche nadahnjuju Humboldtovim uvidom da je jezik mrea
analogija, Jaspers je zacijelo blii Humboldtovu duhu, jer po Humboldtu ovjek
unutar te mree ipak moe ouvati slobodu i spontanost, dok Nietzsche dri da je to
pauina pojmova, ija krutost individue ini zarobljenicima i gasi im stvaralaku
mo. Nietzsche praktiki jezik promatra jedino kao umjetnost pa aspekt iluzije
prevladava nad aspektom istine.
Ernst Cassirer jedan je od prvih filozofa 20. stoljea koji je jeziku posvetio veliku
pozornost. On jezik uz umjetnost, mit i religiju - uvrtava meu bitne 'simbolike
forme' (njegovo kapitalno djelo upravo nosi naslov Filozofija simbolikih forma).
Vano je njegovo inzistiranje na tome da je bitnije prouavanje jezine strukture nego
teoretiziranje o nastanku jezika. Takoer je vano upozorenje da je bilo neutemeljeno
89
90
91
Danas
6 milijuna ljudi govori
6000 razliitih jezika
92
kulturne raznolikosti. Nadalje, ljudi gube poticaje za razvoj jezika gubitkom kontrasta
s drugim jezicima. Jezikoslovci gube uvid u jezinu raznolikost, a ovjeanstvo gubi
podatke za rekonstrukciju vlastite povijesti. Moemo se meutim upitati (sad bez
Wunderlicha) i o dubljim, pozadinskim razlozima ovog zbivanja. To nestajanje
rezultat je pohlepe kapitalistikog nerazumnog iskoritavanja prirodnih bogatstava,
koje dovodi i do gubitka bioloke raznolikosti, emu danas jedva moemo naslutiti
krajnje posljedice!
Pa ipak, koliko god bili dojmljivi ovi znanstveni rezultati profesorice Boroditsky i
profesora Wunderlicha, kao i rezultati Lakoffa i Johnsona na osnovi kognitivne
lingvistike, ja (barem zasad!) vie snage nalazim u genijalnim Humboldtovim
uvidima, temeljenim na neposrednom susretanju s brojnim raznorodnim jezicima, ali
prije svega u susretu vlastita genijalnog duha s duhom brojnih naroda, nego u
laboratorijskom susretanju monih kompjutora s neuronima
93
94
95
96
Nebo je tijek sunca, put mjeseca, sjaj zvijezda, doba godine, osvit i suton dana, tama
i svjetlo noi, lijepo i kiovito prohladno vrijeme, oblaci to lebde i plavetna dubina
etera
Smrtnici su ljudi (isticanja A..). Oni se zovu smrtnicima zato to mogu umirati.
Umirati znai: moi imati smrt kao smrt. Samo ovjek umire. ivotinja ugiba. Ona
97
nema smrt kao smrt ni pred sobom ni za sobom. Smrt je krinja Nita (Heidegger
1996, s. 211)
Namjerno sam naveo znatno opirniji citat da bi se iz ovog zbog nemogunosti
potpunoga prijevoda neizbjeno oslabljenog teksta ipak naslutilo blizinu ovoga
etvorstva.
Ipak jo jedan, ovaj put vrlo kratki citat:
Tu zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, boanskoga i smrtnika, koja se stjee,
imenujemo svijetom. Svijet bivstvuje svjetujui. Uzgred podsjeam na Herderov
izriaj da pjesnik naciji daje svijet za gledanje (Sva isticanja: A..)
Ovo je jo jedna osobitost kasnog Heideggera: stvar vjetuje, svijet svjetuje,
jezik/govor govori i slino. Dakako da to nije banalnost (dapae francuski filozof
Emanuel Levinas upravo u ovom Heideggerovu osebujnom sueljavanju imenica i
glagola vidi jedan od njegovih najdragocjenijih doprinosa miljenju) nego srastanje i
zagrljaj imenica i glagola kao neka naznaka da misao ne moe nai dostatno bogat
jezik, to je rjeito izrekao Gadamer (istina je, tom misli se Heideggerovu miljenju nedostaje jezik).
Drugi Heideggerov omiljeni postupak jest 'premetanje' subjekta i predikata. Na prvi je
pogled paradoksalan, ali zacijelo i dojmljiv njegov izriaj o biti istine. Bit jezika: jezik
biti.
Izriitije Heidegger nastoji tematizirati jezik u predavanju s naslovom Jezik i u nizu
od tri predavanja pod naslovom Bit jezika. (Oba objavljena u hrvatskom prijevodu, u
knjizi Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb 1996 skraeno Heidegger
1996).
Heidegger oito izbjegava objektni pristup jeziku. Oba puta on u sredite stavlja
jednu pjesmu. U prvom sluaju radi se o pjesmi Georga Trakla Zimska veer.
Prireiva je pjesmu donio i u izvorniku i u prijevodu, to je dobra odluka jer
pokazuje kako ni dobar pjesnik (Gustav Krklec) nije mogao prenijeti puninu izvornika
(dakako da bi bilo jo bolje da je to prireiva inio i s nizom drugih pjesama, koje su
donesene samo u hrvatskom prijevodu). S druge strane to opravdava jedan od rijetko
rjeitih Heideggerovih ulomaka:
Kako bitstvuje jezik kao jezik? Odgovaramo: Jezik govori. No kada se ta misao
razvija, rjeitost najednom biva manja. Je li to namjerno kazujue nekazivanje
kojemu on takoer povremeno izriito pribjegava? Ili je jednostavno odjea jezika
pretijesna za tijelo misli? Donekle u pomo dolazi i pomak naglaska:
Jezik govori. To istodobno i u prvom redu znai: Jezik govori. Jezik? A ne ovjek?
Ne porie se dakako to da i ovjek govori, no Heidegger daje prednost govoru samog
jezika. Ovdje je to govor pjesnike rijei. Doista, Heidegger i ovdje i na puno drugih
mjesta istie blizinu, ali i razliitost pjevanja i miljenja. Meutim, to kazujue
nekazivanje, moj je dojam, ima vie nekazivanja. Barem u prijevodu. Ali ni izvornik
ne daje puno svjetla:
Stvari su stvari vjetujui- Vjetujui, one uobliuju svijet.
(u izvorniku: Dingend sind die Dinge Dinge. Dingend gebrden sie Welt. (Usput,
gebrden nije uobiajen u prijelaznom obliku, a u povratnom obliku opet znai
ponaati se upadno, ludo moda je bolje u slobodnijem prijevodu rei da stvari
vjetujui to jest parbenim poslovanjem - utiskuju crte u lice svijeta, jer mi se ini
98
99
bez prijeglasa na 'e' znai (po)kretanje, ali ovdje se tvori glagolska imenica iz imenice
Weg - put. Put nam omoguuje stjecita i rastjecita i upravo to Heideggeru daje
prigodu da nam obznani:
Jest se stjee, gdje rije rastjee.
Rastei znai ovdje: artikulirana rije vraa se natrag u bezglasje u zvon tiine
To rastjecanje rijei pravi je korak natrag na put miljenja
Biva oitim da jeziku uz rije jednako bitno pripada i utnja i njom omogueno
sluanje (opet se dakle javljaju motivi iz Bitka i vremena, potvrujui Hldorlinov
ranije citirani izriaj ).
A o sluanju u M. Heideggera vrijednu je raspravu objavio dalmatinski franjevac fra
Ante Vukovi (oigledno potomak Ramljaka to su pred oko 320 godina iz Rame
izbjegli u Cetinsku krajinu).
Miljenje je kod kasnijeg Heideggera stalno na granici izrecivoga, u temelju, zapravo
na 'donjoj' strani temelja. Naime, neumitno tehniziranje svijeta po Heideggeru dovodi
do 'zaborava bitka', a on sebe vidi u paraleli s Hlderlinom, koji u jednoj pjesmi kae:
Ali prijatelju! Mi dolazimo prekasno. Bogovi dodue ive,/ Ali iznad glave gore u
drugom svijetu/Jer njih krhka posuda ne moe uvijek obuhvatiti. Heidegger je
dakle u svom samopoimanju - mislilac u jednom turobnom vremenu, iz kojeg su se
povukli boanstvo i bitak. Ne pomau naa nastojanja, samo nam neki Bog moe
pomoi. I svoje je miljenje on doivljavao ambivalentno, nekad kao sudbonosno,
nekad kao uzaludan trud. Ali se jednostavno nije mogao od njega ustegnuti. Svomu
sinu Hermannu jednom je rekao: Es denkt in mir. Ich kann mich nicht dagegen
wehren. Ono u meni misli. Ja se protiv toga ne mogu (o)braniti. Tu vidim bitnu
razliku izmeu Heideggera i Humboldta. Za Humboldta je bitan dijalog i zamjenica
Ti. Za Heideggera je bitan monolog. Jezik govori. On (Heidegger) je tek medij tog
govora. Miljenje je Es Ono! Meutim, ovo Es je bitno razliito od Freudova
podsvjesnog i pred-subjektnog Es (Id). Kod Heideggera se radi zapravo od nadsvjesnom, nad-subjektnom Es.
C. PREMOIVANJE JAZA IZMEU SPEKULATIVNE I ANALITIKE
FILOZOFIJE Jrgen Habermas i Manfred Frank
Iako posve razliitim putovima, i Wittgenstein i Heidegger (ali i Husserl, kojega ipak
nisam uvrstio u ovaj Uvod) nastojali su usidriti jezik i miljenje u iri kontekst
ivotnog svijeta (Lebenswelt).
I sami ivoti mislilaca, kako sam natuknuo ve u Uvodnim razmatranjima, nameu tu
i tamo temu povezanosti njihovih ivotnih storija i njihovih tekstova. U sluaju
Jrgena Habermasa (1929) to je umjesnije nego kod veine drugih filozofa.
Habermasa je ivot postupno doveo do komunikacijske problematike, kojoj
konvergentno vode brojni motivi dotaknuti u ovom Uvodu (od Platonova Kratila,
preko Humboldtova isticanja dijaloke predisponiranosti jezika, Wittgensteinova
podvoenja znaenja pod kategoriju uporabe, zatim Austinova i Searleova fokusiranja
na govorne ine.
Habermas je, kako se s razlogom istie i u njegovoj kratkoj biografiji izloenoj i na
stranicama interneta, bio ukljuen u Hitlerjugend, a ve kao esnaestogodinjak bio je
primoran poi na zapadno bojite. Otac mu je bio 'pasivni simpatizer nacizima'.
100
101
*Ivo, ja te zastraujem!
Dodue i ovdje valja raunati s time da nema potpune sinonimnosti izmeu razliitih
jezika pa bi u engleskom jednako tako bilo besmisleno rei
I convince you, dok hrvatska (nepotpuno) sinonimna reenica
Ja te uvjeravam nije liena smisla, ali dok je izgovorenom formulom krtenja, pod
uvjetom da su ispunjene drutveno ustanovljene konvencije, krtenje doista uspjeno
obavljeno, ne postoji nikakva drutvena konvencija kojom bi moj sugovornik mojim
izgovaranjem reenice Ja te uvjeravam! postao uinkovito uvjeren.
U perlokuciji dakle nije iskljueno da poslue i ilokucijski ini u slubi postizanja
strateki kalkuliranog uinka, ali u sreditu je upravo uinak, a ne znaenje koje je
ovdje posve podreeno ciljanom uinku. Cilj uvjeravanja (ili zastraivanja, koje je
takoer jedan od perlokucijskih stratekih ciljeva) moe se meutim postii
zaobilazno, ne ilokucijama nego odreenim dokumentima, opisima ili nekim
sluajnim okolnostima (da bih nekoga zastraio neu to postii izjavom o toj namjeri,
ali vjerojatno hou ako mu na pregovore doem s dvojicom 'gorila'). Vana je dakle
razlika u tome da je za ilokucijske ine nuno prepoznati njihov namjeravani cilj, a
kad se hoe postii perlokucijski (strateki) cilj, prepoznavanje cilja od strane
sugovornika ne samo da nije bitno ni nuno, nego je uinkovitije njegovo prikrivanje.
U komunikativnom djelovanju, kojemu je cilj usuglaavanje sudionika drutvene
aktivnosti, bitno je usklaivanje individualnih planova djelovanja pa i bezrezervno
pridravanje ilokucijskih ciljeva od strane svih sudionika (nav. dj. S. 395).
Perlokucijske ciljeve imamo onda kad sugovornika smatramo protivnikom ili
takmacem, a ne partnerom s kojim kanimo ostvariti zajednike ciljeve.
Iako se obilato i kompetentno slui Austinovom teorijom govornih ina, Habermas
ukazuje na to da govorni ini funkcioniraju kao koordinacijski mehanizmi za druga
djelovanja. Stoga Habermas istie da interakcijski kontekst iziskuje da se ne fiksiramo
na model institucionalno vezanih govornih ina (s. 397). Osim institucionalno
zasnovanih govornih ina (kakvi su npr. formule krtenja, vjenanja, porinua broda i
sline), Habermas daje primjere reeninih parova koji ne pretpostavljaju
institucionalne osnove. To su npr. izriaji obeanja, na koje adresat/slua/primatelj
(moda i preutno, to jest neverbalno) odgovara potvrdom odnosno prihvaanjem
(Da, raunam s time), zatim zamolbe (to mogu biti izriite molbe u prvom licu
jednine prezenta, ali ak i pisane upute npr. Mole se gosti da poslije 21 sat utiaju
TV), na to se adresat koji je spreman na komunikativno djelovanje preutno oituje:
Da, ja u se toga pridravati, priznanja, npr.Priznajem ti da tvoje ponaanje
smatram runim (na to adresat odgovara: Da, to ti vjerujem), te predvianja
odnosno prognoziranja: Mogu ti unaprijed rei da e nam godinji pokvariti kia,
na to e (verbalni ili neverbalni) odgovor biti: Da, s time moramo raunati (s.
398).
Dakako da u interakciji sluatelj moe zauzeti i stav odbijanja. Sluatelj naime
govornikov izriaj razumije ne samo na semantikoj razini, nego i na pragmatikoj, to
jest povezujui semantiku razinu s empirijskom. Na toj razini govorni se in u
interakcijskoj situaciji vrednuje kao prihvatljiv ili neprihvatljiv. Dok naime sam
ilokucijski govorni in vrednujemo uspjelim ako ispunja ope konvencionalne uvjete
kad je on u slubi komunikativnog djelovanja on podlijee dvostarukom vrednovanju,
to jest ne jednostrano nego i u relaciji prema govorniku i u relaciji prema
adresatu/sluatelju: treba udovoljavati obostranom intersubjektivnom priznanju. (s.
401). Ako se dakle radi o zapovijedi, izricatelj treba raunati s time da adresat ima
razloga posluati ga, a on treba raspolagati s nekim sankcijama. Adresatu se moe
prikazati tetnost neposluha ili pak prednost posluha. Adresat sa svoje strane moe
102
imati sumnje u opravdanost zapovijedi ili preporuke: tada on treba iznijeti razloge
protiv osnovanosti ili zakonitosti zapovijedi ili preporuke. Adresat na primjer
opravdano moe od izricatelja preporuke ili zapovijedi oekivati pa i zahtijevati
dosljednost.
Habermas opetovano naglaava da u komunikativnom djelovanju sudionici trebaju
bezrezervno slijediti ilokucijske ciljeve, to jest koordinirati svoje individualne djelatne
ciljeve, iskljuujui prikrivene strateke ciljeve. U otvorenoj komunikaciji adresat
moe na razne naine ne prihvatiti govorni in zahtjeva. Ako na primjer profesor
zatrai od nekog studenta na seminaru da mu donese au vode, student to moe
odbiti s obrazloenjem da mu profesor nije poslodavac, ili pak s obrazloenjem da ga
profesor time namjerno stavlja u neogodan poloaj pred drugim sudionicima seminara
(to znai da profesor umjesto ilokucijskog cilja hoe postii perlokucijski uinak), ili
bi moda po vodu morao ii tako daleko da bi izgubio previe vremena, to jest
praktiki izostao s predavanja. Habermas ova tri tipa odbijanja zahtjeva povezuje s
trima funkcijama jezika, koje je klasino klasificirao Karl Bhler (to su prikazivanje,
izraz i apel). Drugim rijeima, student u konkretnoj situaciji dri da je profesor svojim
zahtjevom povrijedio barem jednu od bitnih funkcija jezika. Habermas zatim
formalizira govorne radnje: u formuli Mp M predstavlja ilokucijsku, a p
sadrajnu (propozicijsku) sastavnicu, pa ako se radi o kognitivnoj uporabi jezika (na
nekim mjestima Habermas istim simbolom oznauje konstativnu uporabu!) to se
moe oznaiti s M(k)p, to znai da u svijetu postoji odreeno injenino stanje, ako
se radi o izraajnoj/ekspresivnoj uporabi jezika to se moe oznaiti s M(e)p, to
oznauje subjektivni doivljaj odnosno unutarnji svijet govornika, dok M(r)p oznaava
neku radnju koja se priznaje legitimnom u drutvenom svijetu. Drugim rijeima,
komunikativno djelovanje iziskuje razumljivost (k), vjerodostojnost/istinoljubivost (e)
i ispravnost (r). Habermas ujedno istie da ovo 'iziskivanje' shvaa kao ope
preduvjete komunikativnog djelovanja, a ne kao nametnute norme.
Za svoju teoriju komunikativnog djelovanja Habermas nalazi jo jedan oslonac u
analitikoj filozofiji, zapravo u kombiniranoj uporabi njezinih rezultata. Naime,
oslanjajui se dijelom i na promiljanja drugoga njemakog filozofa, E. Tugendhata,
on konstatira specifinost izriaja o injenicama govornikova unutarnjeg svijeta.
Podsjeamo da je J.L. Austin ukazao na privilegiranost prvog lica jednine prezenta u
performativima, tako da Markov izriaj Ivan je obeao nipoto nema snagu Ivanova
izriaja Obeavam. Meutim kad se radi o oitovanju boli, bilo da se to uini
uzdahom Au! ili iskazom Boli me zub, ne moemo uputiti jednak prigovor
vjerodostojnosti Markova izriaja Ivana boli zub nakon to je Ivan rekao Boli me
zub. Radi se naime o iskazu za ispravljanje kojega nemamo nikakva kriterija. Ako je
Ivanov izriaj neistinit onda je rije o prijevari odnosno o stratekom, a ne
komunikativnom ponaanju, a ako je neistinit Markov izriaj radi se samo o zabludi, a
ne o prijevari. Drugim rijeima u prvom smo sluaju na semantikoj, a u drugom na
pragmatinoj razini. Uporita za ovo preciziranje Habermas je naao u
Tugendhatovim opservacijama o nizu mjesta u Wittgensteinovim Filozofskim
istraivanjima. U ovakovim izriajima naime raunamo s vjerodostojnou govornika
nemajui kognitivnog jamstva odnosno pokria istinitosti njegovih izriaja. Osim na
kasnog Wittgensteina ovo nas podsjea i na Davidsonov princip milosra. Naime,
komunikacija je mogua jedino ako (preutno) usvojimo stav da sugovornik iskreno
misli ono to govori.
Pri svemu reenom valja imati na umu da specifini kontekst moe dovoditi do
raskoraka doslovno znaenje od kontekstualno uvjetovanoga. Takoer valja voditi
103
konstativnoga
govornog
ina
(istinitosti)
ekspresivnoga
govornog
ina
(vjerodostojnosti)
regulativnoga
govornog
ina
(ispravnosti)
na:
na:
na:
konstativni govorni ekspresivni govorni regulativni govorni
in (istinitost)
in (vjerodostojnost) in (ispravnost)
X
104
Na ove misli Frank oslanja i svoj argument protiv Lyotarda: Kada ne bi postojala
barem usmjerenost ka takvoj normi, razliiti iskazi ili pravila o iskazima uope si ne
bi mogli protusloviti, jer ne bi bilo zajednike badarske mjere. Neto moe biti
fragmentom jedino kao proputena cjelina. A neto kasnije, opet aludirajui na
Novalisa: sustavu fragmenata mora nedostajati kljuni kamen, ona Jedna,
sredinja perspektiva. Pa jo kasnije: Ako se polaganje prava na valjanost vie ne
moe finalizirati prema nekom apsolutnom znanju, posljednju rije zadrava
interpretacijska zajednica sa svojim pripisivanjem smisla i valjanosti koje nikada nije
posve slono (isticanje: A..). Zanimljivo, Frank nalazi svojevrsnu paralelu ovim
romantiarskim stanovitima upravo u najautoritativnijih analitikih filozofa Quinea i
Davidsona, to jest u njihovoj tezi o nemogunosti da se nadie znaenjska
neodreenost. Znaenjska pak neodreenost po Quineu dovodi do toga da se ne
moe iskljuiti mogunost da jedan te isti iskustveni nalaz, utvren eksperimentima,
moemo prikladno interpretirati pomou vie inkompatibilnih teorija. Citirajui
Quinea: Jednom rijeju, one mogu biti logiki inkompatibilne a empirijski
ekvivalentne, jer teorije nisu reprezentacije teorijski nezavisne stvarnosti ve orue
za obradu stvarnosti (ovdje moram napomenuti da posljednji citat spaja Frankov i
Quineov iskaz), dakle ne semantiko orue za postizanje neporecive istine nego
105
106
107
108
109
Jedan daljnji tip religioznog iskaza vidi Guardini u iskazima s pomou preobrazbe.
Prvi je primjer iz romana F. M. Dostojevskog Zli dusi (Demoni). Skeptik Stavrogin
provocira duboko religioznoga Kirilova pitanjem o tome je li sretan, na to ovaj
odgovara da je veoma sretan. A malo prije si se srdio na Liputina nastavlja s
provociranjem Stavrogin. Hm! Ali sad vie ne. Tada nisam znao da sam sretan
Kirilov sad bezazleno otkriva kako je njega pogled na jedan list vratio u djetinjsjtvo
kad je kao desetogodinjak usred zime zatvorenih oiju snatrio o jednom sjajnom
zelenom listu silne ljepote i sad mu je taj susreet s listom otvorio oi za ljepotu i za
injenicu da je sve dobro. ovjek je nesretan jer ne zna da je sretan. Samo zato. To
je sve, sve.
Sline primjere preobrazbe trenutka u dubokom susretu s jednostavnim injenicama
svijeta ali zbiljski otvorenih oiju i srca Guardini nalazi kod niza drugih autora:
danskog pisca Ankera Larsena, te osobito kod pjesnika R. M. Rilkea, koji na osobit
nain uspijeva doarati iskustvo prostora otvorenog, te u nekim pjesmama o temi
smrti. Jedna je od Mathiasa Claudiusa, a druga od Friedricha Hlderilna. Claudius u
pjesmi s naslovom Smrt sretno povezuje/izjednauje svjetlo i ivot a tamu smrti sa
tutnjem tekog ekia koji udara sate. Tama groba transponira nas u prostor
numinoznoga u doivljaju smrti kao ure koja stavlja granicu ivotnom vremenu.
Hlderlinova elegija na temu smrti nosi naslov Menonova tubalica za Diotimom a
ustvari je pjesnikova tubalica za dragom Susette Gontard. U toj je elegiji izvanredno
dojmljivo povezana daljina u koju smrt odnosi drago bie s duhovnom blizinom
prisutnosti ljubljene osobe usprkos injenici smrti.
Guardini zakljuuje niz primjera podsjeanjem na tekst kojim je moderni slikar Paul
Klee popratio jedan od svojih brojnih crtea anela:
Einst werd ich liegen im Nirgend,
bei einem Engel irgend.
S gledita svake empirike logike to je isti besmisao (Jednom u leati u nigdini, uz
nekakva anela). No to ih vie ponavljamo ovi stihovi sve vie dobivaju na dubini do
gotovo maginog znaenja.
Leati je lokaliziran tjelesni poloaj. No oito je rije o stanju s onu stranu smrti, i
nigdina oito nije mjesto, a ipak se najavljeno treba zbiti u njoj. Preko mjesnoga
osjeajno prelazimo u otvoreno. A crta-pisac zna da onamo nee biti sam nego uz
jednog anela. Izraena je nada u zajednitvo i skrovitost.
Bitno je uoiti antisimetrinost dvaju skicozno naznaenih govornih stilova. Govor
politike visoko je tehniciziran i kodiran do te mjere da se govornik njime ustvari
zatvara obiljem govora s minimalizmom kazivanja. Za razliku od toga religiozni
govor nastoji kazati vie nego to se uope moe rei.
To su tipine tendencije dvaju spomenutih govora, to ne znai da govor politike ne bi
mogao biti drugaiji, niti da je religiozni govor a priori slobodan od neautentinosti.
No njihove konkretne oblike u ovom kratkom Uvodu u filozofiju jezika valja ostaviti
po strani.
DODATAK
110
111
ivotinju upravo time to ovjek umire a ivotinja ugiba (kod Herdera, barem u
hrvatskoj verziji, ivotinja umire!)//
Herder dobro uvia vezu udesnog instinkta i uskoe njegova djelokruga ovjek
nema usku sferu, on je 'raspren' (bez umjetnikog nagona) --- ovjekova je
pozornost podijeljena 'Jezik' ivotinje po Herderu je primjeren njenoj sferi U
ovjeku umjesto instikta drijemaju druge skrivene snage. Nijem roen; ali (20)
//Drugaije od Chomskog, Herder ipak sluti slian odgovor ovjek nije stupnjem
nego vrstom iznad ivotinja! - slabiji po instinktu, ovjek ima 'prednost slobode'! I
'iri vidik'! ovjek nije nepogreivi stroj u rukama prirode, nego sam sebi postaje
svrhom i ciljem obradbe //tj. bie kulture - Na str. 26 sumnjiv mi je prijevod izraza
rflexion en puissance kao umna sposobnost, mislim da se radi o izrazu 'in
potentia'// Herder odbacuje 'drutveni ugovor' kao ishodite jezika Ako je drugima
nepojmljivo kako je ljudska dua mogla pronai jezik, tako je meni nepojmljivo kako
je ljudska dua mogla biti to to jest, a da upravo takva, bez usta i drutva, ve nije
pronala jezik(31).
Herder sugerira da je Smilch na korak do pravog odgovora kad kae da je
upotreba jezika nuna za upotrebu uma. Herder istie da se ni ona najjednostavnija
potreba uma nije mogla dogoditi bez jezika(33).
Ni um bez jezika ni jezik bez uma //analogan problem nalazimo ve u Platonovu
Kratilu Ako emo arbitrirati Smilch je u krivu ako tvrdi da je Bog pouio ljude
jeziku, no u pravu je ako ga se interpretira da je Bog obdario ovjeka jezikom, kroz
prirodu/narav, ne kroz lekcije.. No Herder ima pravo da je umnost pretpostavka
Nelogino je govoriti o umnoj sposobnosti koja ni najmanje nije um to je valjda
teza njegova oponenta Nedostaje mi njem. izvornik; to je npr. genetska toka
jezika (izraz u prijevodu)? Kako li u njem. izvorniku glasi izriaj da je jezik kao
razlikovno obiljeje nae vrste?
Ne mogu zamisliti prvu ljudsku misao a da ne dijalogiziram(40) ovjek je i kao
stvor koji oslukuje i zapaa prirodno stvoren za jezik //ak i na usamljenom otoku
slijepac e htjeti upoznati izvore umova te ih imenovati u dui ovo me podsjea
na Fodorov mentalese// Iz teksta Geneze Bog dovede k njemu ivotinje da vidi kako
e ih imenovati Herder zakljuuje ovjek je sam sebi pronaao jezik(42)
Imenice su nastale od glagola. Dijete ne imenuje ovcu kao ovcu, nego kao stvor
koji bleji. (44)
Kod divljaka u Sjevernoj Americi sve je jo ivo. Jer je sve dovodio u vezu sa
sobom, svemu je davao rod //to jest muki ili enski// sve je prijatelj ili neprijatelj,
bog ili boica..(45)
Pjesnitvo i stvaranje rodova jezika su, dakle, interes ovjeanstva(46)
to je bio taj prvi jezik negoli prikupljanje elemenata poezije? Oponaanje zvuee,
djelatne prirode(47)
Rjenik due, koji je istodobno mitologija i divna epopeja radnji i govora sviju bia
- to li je drugo poezija?(48)
Jezik je i ostao nekom vrstom pjeva(49)
Ali ne zvue svi predmeti!... po emu e njih dua nazvati?(50) U nekom su suodnosu
vid, sluh, boja i rije, miris i ton.... ne slijevaju li se oni .. svi u jedno? Mi smo
misaoni sensorium commune, samo dotaknuti s razliitih strana tu lei
objanjenje.(51)
Kod osjetlnih bia koja odjedamput osjeaju kroz mnoga razliita ula to skupljanje
ideja je neizbjeno u prirodi sve niti su jedno tkivo!(52)
Po Herderu (54) sluh je sredinje ulo (to znai izmeu vida, koji nas baca daleko
i opipa)
112
113
Netko tko bi mislio bez rijei, morao bi biti najmraniji zanesenjak ili marva,
najapstraktniji vidjelac bogova ili neka sanjajua monada ovjek osjea razumom i
govori jer razmilja(83).
to mogu filozof i filolog u svom mrtvom muzeju poboljati od jezika, koji ivi u svoj
svojoj djelotvornosti?(88)
Nepojmljivo mi je kako je nae stoljee tako duboko moglo zalutati u hladovinu
Uzima se mrtvo miljenje tupi, kasni zakoni gramatike su ono to tujemo, a
zaboravljamo zbiljsku boansku prirodu jezika koji se oblikovao u njezinu srcu s
ljudskim duhom, ma kako nepravilnim se inio(91)
Drugi prirodni zakon
ovjek je po svojem odreenju drutveno bie: Usavravanje jezika mu je,
dakle, prirodno, bitno i nuno(92)
Na materinski jezik bio je istodobno prvi svijet, koji s mo gledali i radost koju smo
uivali!... sve to jedno s drugim biva ovjekovjeeno jezik ve postaje pjesmom!(96)
A koje li je blago obiteljski jezik za neki rod u nastajanju! Grci su pjevali o
Argonautima.. Kelti o oevima svojih plemena Meu Peruancima i
Sjevernoamerikancima jo vlada ovo podrijetlo plemenskoga jezika u pjesmama
njihovih plemena i otaca(100)
Trei prirodni zakon
Kao to nije bilo mogue da cijeli ljudski rod ostane jedno stado, tako nije
mogao ni zadrati jedan jezik. Tako dolazi do oblikovanja nacionalnih jezika.
Svaki rod u svoj jezik unosi kuni i obiteljski ton: to prema izgovoru postaje
razliitim dijalektom(101)
udoree drutva i mona boica navika uskoro e prema gestama i pristojnosti uvesti
ove posebnosti i one razliitosti - i evo dijalekta! //jo vie// same rijei, smisao,
dua jezika kakvog li beskrajnog polja razliitosti! //meu mnotvom sinonima
jedan (govornik) preferira ovaj, drugi onaj sinonim to je dovelo do razliitih
idioma U knjigama jezik dulje traje//
U slobodnom ivotu mora se mijenjati (jezik)(103)
Dok ivotinje imaju skuene sfere ljudi su nastanjeni praktiki po itavom globusu i
to dovodi do jezine raznolikosti
Herder se protivi stereotipnim sudovima o ovjeku. ovjeka se ne smije prema
nekom omiljenom sistemu siliti da bude neto drugo. On nije nikakav Rousseauov
umski ovjek: on ima jezik. On nije nikakav Hobbesov vuk: on ima obiteljski jezik.
No on --- moe.. stvoriti suprotnu prirodu, naviku i jezik Uzrok ovoj jezinoj
razliitosti tako bliskih naroda i njihovoj razliitosti u nainu miljenja i ivota jest
meustobna obiteljska i nacionalna mrnja(105).
//Uzrok moe biti i oskudica hrane, vode i sl.// Uzrok tog neprijateljstva i vjeitih
ratova u takvom sluaju vie je plemenita ljudska slabost nego podla opaina(106)
Tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Barbar i zlobnik! Stranac, neprijatelj! Kao u
Rimljana prvotno rije hostis(107)
//Aludirajui na kulu babilonsku// Herder napominje kako je i nesloga oko jedne
velike zajednike namjere, a ne samo seoba naroda bila uzrok tako mnogim
jezicima(109)
etvrti prirodni zakon
Ljudski rod po svj vjerojatnosti ini progresivnu cjelinu
j e d n o g
podrijetla u j e d n o m velikom domainstvu, a tako i svi jezici i cijeli lanac
postanka
prva misao u prvoj ljudskoj dui povezana je s posljednjom u posljednjoj ljudskoj
dui.
114
115
IZBOR IZ LITERATURE
Ovaj 'izbor' moda je i preopiran, ali za to ima vie razloga. Neki su naslovi uvrteni jer su
vani, drugi jer su dostupni, trei jer se nadam da ima i studenata koji su vie zainteresirani
za ovu materiju. Kako je knjinica Filozofskog fakulteta u Mostaru jo uvijek veoma
skromna, veinu naslova zainteresirani mogu dobiti preko mene pa fotokopirati za osobnu
upotrebu (to je u naelu zabranjeno umnoavati). Nisam se trudio oko nekakva naelnog
popisa, ni abecednog, ni sadrajnog, ni kronolokog.
A.P. Martinich, (ed.), The Philosophy of Language, Oxford, 2001 (4. izdanje)
Ch. Bermes, (ed.), Sprachphilosophie, Karl Alber Verlag, Mnchen 1999
P. Prechtl, Sprachphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart 1999
E. Heintel, Einfhrung in die Sprachphilosophie, WBG, Darmstadt 1991
M. Devitt & K. Sterelny, Jezik i stvarnost, KruZak, Zagreb 2002 (teko i tendenciozno)
F. de Saussure, Teaj ope lingvistike, Zagreb 2000.
G. Frege, Osnove aritmetike i drugi spisi, KruZak, Zagreb 1995.
G. vob, Frege: Pojmovno pismo, Zagreb 1992
L. Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, V. Maslea, Sarajevo 1987.
L. Wittgenstein, Filozofijska istraivanja, Globus, Zagreb, 1998.
L. Wittgenstein, The Blue and Brown Books, Basil Blackwell, 1958
L. Wittgeinstein, Uvodni studiji u Filozofska istraivanja, openito poznati kao Plava i
smea knjiga, Globus Zagreb 2009
N. Malcolm, Ludwig Wittgeinstein, u Encyclopedia of Philosophy, P. Edwards
(ed.) London 1967
G.E.M. Anscombe, Introduction to Wittgenstein's Tractatus, London 1959
Wilhelm Baum, Ludwig Wittgeinstein izmeu mistike i logike, Zagreb, 2006
I. Macan, Wittgensteinova teorija znaenja, HFD Zagreb 1996
W.v.O. Quine, Rije i predmet, KruZak, Zagreb 1999.
S. Kripke, Imenovanje i nunost, KruZak, Zagreb, 1997
D. Davidson, Istina i interpretacija, Demetra, Zagreb, 2000.
N. Mievi, Filozofija jezika, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
E. Cassirer, Prilozi filozofiji jezika, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000.
M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.
116
117