Ivan Kuan

KOKO U PARIZU

I
NEMA TI POJMA TO JE PARIZ
Predaj se! Na si! zauo je Koko za leima prodoran glas i u istom
trenutku snani, koati prsti stegli su mu vrat.
Koko je zakolutao oima i sruio se sa stolice. Bio je siguran da je ve
mrtav.
A onda je zauo poznati, kretavi smijeh i, kad se usudio otvoriti oi,
ugledao je iznad sebe etverouglastu, krupnu glavu prijatelja Zlatka koji je oito
uivao u ovoj ali.
Hi-hi, ti si se zbilja uplaio, Koko. to si mislio? A? pitao je Zlatko ne
prestajui se smijati.
Vrlo duhovito uvrijeeno odvrati Koko ustajui s poda to je polake
mogao kako bi bar donekle sauvao dostojanstvo.
Jo nisam vidio da se netko ovako uplai. Eh, stari moj, kako e ti u
Parizu? Pa ti e pasti u nesvijest od straha, nee se usuditi ni preko ulice...
Pariz! Koko ionako nije mislio ni o emu drugome nego o Parizu i bilo je
suvino da ga prijatelj podsjea na taj grad. Jo mu se uvijek inilo da sanja.
Prije dvadeset dana, tono uoi svretka kolske godine, doao je u njihovu kuu
doktor Brni, Zlatkov otac, i predloio Kokovim roditeljima da dopuste svom
sinu da otputuje sa Zlatkom u Pariz. Ondje e obojica biti gosti Zlatkova ujaka
koji je slikar i ivi u Francuskoj. Zlatko je ve lani bio mjesec dana kod njega ali
ove godine nije htio na put bez svog najboljeg prijatelja, susjeda Koka Milia.
Doktor Brni, znajui da Milievi nee moi platiti put sinu, odluio je
dati novac i za Kokovu putnu kartu i to avionsku! Kako onda da se Koku sve
to ne uini kao pravi san? Mili je pristao da mu sin putuje s prijateljem, ali pod
uvjetom da mu on da novac za kartu. Vlakom bi, naravno, bilo jeftinije putovati,
ali je avionom jednostavnije. Roditelji e djeake otpratiti na zagrebaki
aerodrom, a tri sata kasnije Zlatkov ujak e ih doekati na parikom zranom
pristanitu.
Prestani jednom s tim Parizom! Popeo si mi se, na primjer, na vrh glave.
Jo e mi biti ao to uope putujemo bunio se Koko ustajui s poda i
opipavajui vrat koji mu je Zlatko bio tako nemilice stisnuo.
Mora se priviknuti, u Parizu nema ale smijao se dalje Zlatko. Jesi li
danas uio francuski?

Koko je duboko uzdahnuo i poeao se lijevom rukom iza desnog uha.

Francuski! Naravno da je uio francuski! to je drugo i radio svih ovih dana
nego bubao od jutra do mraka francusku deklinaciju i nepravilne glagole? Nije
mu ba osobito uspijevalo, ali se nadao da e do polaska jo puno nauiti.
Uostalom, Zlatko ga je svaki dan ispitivao.
Nous partons dans une semaine veselo ree Zlatko kad se Koko
napokon uspravio.
to kae?
Ha nasmije se opet Zlatko. Jo ne razumije ni najobinije reenice.
Kaem da polazimo za sedam dana.
Svaki dan se ponavljalo isto. Koko je ve od jutra uio francusku
gramatiku, listao knjige o Parizu i Francuskoj, koje mu je Zlatko nabavio, a
naveer bi se pojavio i sam njegov visoki, mravi susjed, da bi ga ispitao to je
preko dana nauio i, da bi mu opet priao o udesnom Parizu i o svojim
prologodinjim doivljajima u francuskom glavnom gradu.
Veeras se ponovilo isto ono to se dogaalo svakog dana. Koko je jo
jednom ponovio u sebi konjugaciju francuskih nepravilnih glagola i ba kad je u
jednoj knjizi gledao veliku sliku parike crkve Notre-Dame, Zlatko se beumno
uuljao u sobu i zgrabio ga za vrat.
Jako si me uhvatio, jo me boli tuio se Koko pipajui vrat i okreui
glavom lijevo-desno kao da tjera muhe.
Naravno mirno odgovori Zlatko. Misli da bi te u Parizu drugaije
zgrabili. E, dragi moj, ne zna ti to je Pariz...
Zlatko je sjeo, prekriio dugake noge i poeo svoju omiljelu priu o
Parizu. Koko je ve veliki dio te prie znao napamet, ali je uvijek bilo novih
iznenaenja. Eto, tko bi se nadao da u Parizu ljude odmah tako nemilosrdno
hvataju za vrat, kao to mu je to Zlatko oito prikazao?
Nemoj svata priati oprezno ree Koko. Nee nas valjda, na primjer,
odmah zgrabiti za vrat im sletimo avionom?
Moda nee, a moda i hoe zagonetno odgovori Zlatko. Ne zna ti
to je Pariz. Ondje svaki dan ima tri tisue otmica. Najvie otimaju deke naih
godina, pogotovo strance... im vide da si stranac, odmah cap! Poslije ucjenjuju, trae milijune. Policija odmah juri na Eiffelov (Ajfelov) toranj i onda
odozgo pregledava dalekozorima cijeli Pariz i trai otmiare. Nekad ih ulove, ali
nekad otmiari odmah ubijaju rtve, od straha, kad osjete da im je potjera za
petama...
A zar se s Eiffelovog tornja vidi cijeli Pariz? zagrijavao se Koko sve
vie.
Kako se ne bi vidio! Pa Eiffelov toranj je visok tri tisue metara, to ti je
kao tri stotine naih katedrala. Shvaa li? Tri stotine katedrala stavi jednu na
drugu i, odozgo, samo ako ima dobar dalekozor, vidi svaku rupu u gradu...
Kakvu rupu? zapita Koko, ali odmah postieno obori glavu i poee se
iza uha.

U trenucima kad bi se Koku omaklo ovakvo pitanje, Zlatko bi skoio na

duge noge, ushodao se gore-dolje po sobi mlatarajui rukama i maui glavom.
Kad bi se umorio, sruio bi se opet na stolicu i rekao:
Koko, Koko! Nema ti pojma to je Pariz! Kad ga vidi, nee takve
gluposti priati. im se spustimo na aerodrom, a oko nas deset tisua putnikih
aviona...
"Deset tisua", zaprepasti se Koko u sebi.
Zlatko samo odmahne rukom i odjednom zastane nasred sobe, zgrabi
uplaenog Koka ponovno za vrat i krvniki protisne kroz zube:
Jesi li ti itao Maigreta (Megrea)?
N-n-nisam jedva izgovori Koko pomiljajui kako e moda skupo
platiti to ne pozna Maigreta.
Zbilja nisi itao Simenona?
Kakvog sad Simenona? Prvo kae Maigreta, onda kae Simenona. Tko
bi te razumio... Uh!
Dugaki djeak pusti svog upavog susjeda tako naglo da on klone na stol.
Onda opet zamae glavom i rukama:
Simenon je pisac. Georges (or) Simenon. Fantastian pisac. A Maigret
je policijski inspektor, detektiv, koji se pojavljuje u njegovim romanima i rjeava
i najzagonetnije sluajeve. Recimo, ti sleti na aerodrom u Parizu aerodrom se
zove Orly (Orli) i netko puca na tebe iz aerodromske zgrade snajperom i
pogodi te u elo. Dolazi brzo policija, slika, mjeri, postavlja milijun pitanja:
kako, zato? A Maigret samo lijepo zapali lulu, sjedne za stol, popije au piva i
rijei cijelu zagonetku. Njemu e odmah biti jasno tko je pucao...
A tko je pucao? tiho upita Koko gledajui u pod.
To zna samo Maigret veselo objasni Zlatko.
Ali zato bi pucali, na primjer, na nas?
Zlatko se opet uzrujano ushoda sobom, nekoliko puta htjede neto rei, ali
se predomisli, kao da mu se ini da se Koku ponekad i ne isplati nita
objanjavati.
A Koko je opet uplaeno piljio u pod ne usuujui se vie nita zapitati.
Koliko se isprva veselio ovom putu u veliki grad, sad ga je sve vie hvatao strah.
inilo mu se da je ondje gotovo nemogue ostati iv i, kad mu ne bi bilo neugodno, sigurno bi zapitao Zlatka kako se lani uspio iv i zdrav vratiti u
domovinu.
Zlatko je, meutim, i dalje priao svoju priu. O Eiffelovom tornju
visokom tri tisue metara, o fantomima koji nou krue ulicama u crnim
maskama, o stotinama mostova na rijeci Seini (Seni) koja je tako iroka da se ne
vidi s jedne strane na drugu, o tobonjim slijepcima koji iz svojih metalnih
tapova pucaju po prolaznicima, o bogaljima koji u drvenoj nozi imaju ugraen
mitraljez ili radio-stanicu, o uvenim filmskim glumcima koji sjede na svakom
uglu i piju coca-colu.
Je li lijepa ova crkva? oprezno ubaci Koko uzimajui u ruku fotografiju

parike Notre-Dame (Notrdam) i nadajui se da e Zlatko prestati da govori o

strahotama to ih oekuju u francuskoj prijestolnici.
Naravno da je lijepa ree Zlatko, a onda odmah doda dubokim,
sablasnim glasom: Lijepa i opasna!
Zato opasna, Zlatko?
To je prastara crkva, puna podruma i tajnih hodnika u koje se nitko iv ne
usudi zaviriti. Osim toga tu mravi djeak jo vie spusti glas a otre vilice jo
jae mu se zailjie osim toga poznato je da su zvonari te crkve uvijek grbava
udovita koja nou trae rtve, napadaju ih i... hi-hi...
Koko je prestraeno uzmaknuo u kut. Odande je zapitao, samo da bi
prekinuo utnju:
Pa kako tvoj ujak moe ondje ivjeti? Zar ga nije strah?
Strah? zaudi se Zlatko. Pa on je slikar! A svi su slikari malko onako,
zna tu on upre mravim kaiprstom u elo i znaajno ga zavrti.
Aha! ree Koko kao da razumije i tuno pogleda kroz prozor.
Pomilovao je pogledom svoj dragi bagrem, koji mu je tako prijateljski virio u
sobu, i odjednom mu je bilo ao to e ubrzo napustiti i svoju dragu kuicu, i
roditelje, i dvorite, i taj bagrem. Kako se moe radovati putovanju u nepoznati,
strani grad gdje ve na aerodromu pucaju putnicima u elo?
Bolje je da ide spavati ozbiljno ree Zlatko i zaklopi knjigu. Treba da
se odmori za put. Jo nisi nikada letio avionom i to bi ti moglo nakoditi.
Mnoge putnike poslije odvezu u bolnicu. Treba da se dobro odmori, a ujutro
ustani to ranije i odmah ponovi vjebe iz francuskog. Kako glasi sadanje
vrijeme glagola "faire" (fer)?
Je fais, tu fais... petljao je nesretni Koko i eao se iza uha.
Kad je Zlatko napokon otiao, Koko se bre-bolje oprostio od roditelja i
sestre i bez veere uvukao u krevet domahnuvi bagremu koji je straario pod
prozorom. "Glavno je ostati iv", mislio je u sebi prije nego e zaspati. "Ako budem oprezan, moda se i vratim iz Pariza... A kad budem priao drugovima u
koli..."
II
NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU
Sedam dana prohujalo je Koku kao sedam minuta u snu.
Doktor Brni ih je odvezao autom na aerodrom. Koka su ispratili majka i
sestra Marica i svi su se na silu smijali, a u grlu ih je neto stezalo. Nikada jo
Koko nije tako daleko odlazio od kue, niti je ikada letio avionom. Kad su se
ukrcali, Koko je kriom, da Zlatko ne vidi, obrisao dvije suze.
Vidi li kako su kuice sitne? zapitkivao je Zlatko kad su poletjeli, a
Koko se pretvarao kao da gleda kroz prozor iako je mirio.
Vidim govorio je tiho.

 A zna li da neki put jastreb uleti u avionski motor, zaplete se unutra,

motor prestane raditi i zviz!
Koko je utio i nastojao da ne slua o svim strahotama koje im prijete u
zraku. Ako izbjegnu gusarskom prepadu i gromovima, sigurno e u magli udariti
u brdo ili se kod slijetanja nee izvui kotai.
Kad su napokon pristali na pariki aerodrom, Koko vie nije nita
primjeivao oko sebe. U uima mu je zujalo, pred oima mu se vrtjelo. Uokolo
je vidio, kako mu se inilo, zbilja deset tisua aviona koji su se ljeskali kao ribe
u ogromnoj ribarnici. Uli su u pristaninu zgradu veliku kao deset stadiona.
Evo ujaka! Ujo! povikao je Zlatko i povukao Koka kroz gomilu.
"Nitko ne puca na nas", sretno je razmiljao Koko. "Zlatko ipak malko
pretjeruje. To je njemu od svih tih knjiga..."
Ovo je moj najbolji prijatelj, Ratko Mili, ali ga mi svi zovemo Koko.
Odlino! veselo ree ujak i prui Koku ruku.
Djeak ga je pozorno pogledao da vidi da li je zbilja luckast kako je Zlatko
tvrdio. Nije primjeivao nita neobino: crna, rijetka bradica, usko lice,
francuska kapica i, jedino to je upadalo u oi, bila je velika brazgotina na
obrazu.
Oh, ujo, tako sam sretan to sam opet tu! Hoemo li odmah u grad?
Moramo Koku pokazati Eiffel, i Slavoluk pobjede, i Napoleonov grob, i
zooloki vrt, i Notre-Dame, i Seinu...
Pssst izusti odjednom ujak sasvim tiho, stavi prst na usta i oprezno se
ogleda. Prvo u ja vama neto pokazati...
Poli su prema autobusu. Zlatko se znaajno nagnuo prema Kokovu uhu:
Ha, jesam li ti rekao?
Koko se nije usudio zapitkivati. Autobus je brzo promicao junim
predgraem Pariza, uvlaio se u sve gui promet, proao pokraj velikog
kamenog lava na trgu, skrenuo prema rijeci i napokon se zaustavio na velikoj
poljani nedaleko zgrade s okruglim krovom za koju je Koko pomislio da je
crkva.
To je Napoleonov grob! ponosno ree Zlatko ba kao da mu je pokojnik
bio blizak znanac.
Tako velik grob, a ja sam uo da je Napoleon bio malen, kao patuljak...
Idemo, deki. Bre! opet je procijedio kroza zube Zlatkov ujak i oni su
se spustili stepenicama u podzemlje.
Ja sam mislio da bismo mogli odmah svratiti k Napoleonu razoarano
e Zlatko. Je li, ujo, to misli?
Psst zagonetno nastavi ujak s prstom na ustima poslije, poslije emo...
Sutra... Sad u vam prvo neto pokazati, neto to jo u ivotu niste vidjeli...
Koko pogleda Zlatka ali ga prijatelj samo gurnu pod rebra. Izili su na
peron podzemne eljeznice i kad je stigao vlak sva su se vrata odjednom uz
tresak otvorila. Ujak, Zlatko i Koko uletjeli su u vagon i vrata su se opet buno
zatvorila. Vlak je velikom brzinom jurio kroz podzemne hodnike tako da se

trebalo drati za ruke na stolicama.

to kae? slavodobitno je upitao Zlatko. Nije to kao na tramvaj.
Nije kao na tramvaj alosno je odgovorio Koko i uzdahnuo. Bilo je
vrue i zaguljivo.
Deki, ispadamo rekao je ujak na prvoj stanici.
Ali nisu izili iz podzemlja. Preli su u drugi vlak, vozili se jo pet stanica,
zatim hodali deset minuta beskrajnim hodnicima i preli u trei vlak. Koko je
mislio kako bi bilo strano zalutati u Parizu. Napokon su se ukrcali i u etvrti
vlak, pa zatim u veliki lift na stanici "Pelleport" (Pelpor). Kad su se teka
eljezna vrata napokon otvorila, nali su se na ulici i Koko je duboko udahnuo.
Automobili su bjesomuno jurili irokom ulicom a zaudaralo je kao u garai.
Lijepo je u ovom mom kraju ree ujak. Mirno je. Nema prometa i
buke kao u gradu.
"Kao u gradu!", pomislio je Koko. "Kako je onda u gradu? Pa ovdje se
jedva ujemo kad govorimo..."
Zlatko ih je vodio jer je ve od lani poznavao put. Krenuo je udesno, pa
ulijevo. Nali su se u maloj i doista prilino tihoj ulici. Bila je to Ulica
Bretonneau (Bretono). U kui broj 3 stanovao je slikar. Koko se sjeao te adrese,
jer je prole godine jednom pisao ovamo Zlatku.
Pssst tiho je opet izustio ujak, okrenuo se na sve strane, ugurao djeake
u kuu i mugnuo sam za njima. Uspeli su se kriputavim drvenim stepenicama i
zastali pred vratima na kojima je pisalo: Pokle.
Tako me zovu u Parizu apnuo je slikar i otkljuao vrata.
Kad su uli u stan, nali su se u malenoj, skromno namjetenoj sobi. Iz nje
je u potkrovlje vodilo nekoliko tronih stepenica. Slikar bez rijei stade puzati
po sobi, prevrnu jedan lonac, zavue se pod krevet, otvori poklopac zidnog sata i
izvadi daicu parketa s poda. Na svakom skrovitom mjestu izvadi po jedan
klju i, s etiri kljua u ruci, hitro ustra stepenicama koje su vodile na tavan.
Djeacima bljesnue oi od iznenaenja. Zlatko gurnu Koka u slabine. Zbilja se
moglo pomisliti da uji Pokleu nije u glavi sve u redu. Zato bi inae zakljuavao
tavanski sobiak?
Gore je bilo mrano i neopisivo neuredno: gomile krpa, okvira za slike,
kistova, etki, starih novina, sasuenih boja, mrlja od ulja. Na zidu, nasuprot
prozoru, visio je teak i crn zastor.
Jeste li gladni? zapitao je slikar ali, i ne saekavi da mu odgovore,
pristupi crnom zastoru i tiho ree: Sad se spremite da vidite neto to niste u
ivotu vidjeli. Jedan dva tri!
Zlatkov ujak je odmaknuo crni zastor: ispod njega je bio isto tako teak, ali
crven zastor. Odmaknuo je i njega. Preostao je jo proziran bijel zastor. I njega
je slikar grozniavo pomaknuo u stranu. Djeaci ugledae sliku vrlo lijepe mlade
ene koja je sjedila s rukama u krilu i zagonetno se osmjehivala.
Mona Liza! vrisnuo je Zlatko.
to kae? jeknuo je Koko.

 Bravo, Zlatko! Ti si je odmah poznao. Tako je, pogodio si. Pred vama je
najuvenija slika to je ikad naslikana, portret Mona Lize, rad besmrtnog
Leonarda da Vincija (Vinija). Najuvenija slika na svijetu, deki, i
najvrednija.
Pa kako... oprezno poe Zlatko premjetajui se s noge na nogu kako
da je... kako da je kod tebe... Mona Liza visi u muzeju, u onome muzeju, kako se
zove, bivi kraljevski dvor... kako da je sad kod tebe...
Tiho! podviknu odjednom slikar, spusti naglo sva tri zastora, priskoi
Zlatku i stavi mu ruku na usta. To je tajna! To je tajna koja treba da rijei moju
sudbinu. Jo je nitko ne zna, vi ste prvi... doite...
I bradati slikar izgura dvojicu djeaka na malu terasu. Sad je tek Koko
vidio koliko su se visoko popeli. U daljini se pruao beskrajni, zagonetni Pariz.
Koko nije shvaao ni to je Mona Liza, ni tko je Leonardo. Ali je zato Zlatko
razrogaenih oiju motrio ujaka i im mu je slikar skinuo aku s usta, opet je
tiho zapitao:
Zar si ti, ujo, zbilja ukrao Mona Lizu?
Pssst! zasiktao je ujak i od nestrpljenja udario akom o ogradu balkona
iz koje ispadoe dvije ipke. Sve u vam objasniti. Samo nitko ne smije znati,
vi ste prvi, eto...
A kako da se odavde ne vidi Eiffelov toranj, ako je on onako visok? Ti si
mi rekao, Zlatko... otpoe Koko, ali ga njegov prijatelj gurnu u rebra.
Koko! uti! viknuo je Zlatko. Kako moe biti tako djetinjast? Jesi li
uo to kae ujo? Ovo nije sitnica, nije to maji kaalj...
Znam, Zlatko, to je Mona Liza!
Mona Liza! zakoluta Zlatko oima i stisnu pesnice. Pa ti nema
pojma, Koko, to je to Mona Liza...
Psst! protisnu opet kroza zube bradati slikar. Sve u ti objasniti,
Zlatko, sve... Samo, to je velika tajna... Zna, o tome ovisi moja sudbina. Ako se
obogatim, ako dobijem mnogo novaca, kao to slutim, onda mogu slikati to ja
hou, razumije li, to ja hou, a ne to narue od mene... Slikat u sve sama
velika sunca. Pogledajte kakvo je sunce... Kakve je boje sunce? Plavo! Veliko
plavo sunce! Ako uspijem, slikat u samo plava sunca... Ali, ako ne uspijem...
to e onda? zabrinuto zapita Zlatko poto je ujak dulje vremena utio.
to e onda, ujo?
Onda u se istoga asa popeti na Eiffelov toranj i baciti s njega!
Joj! ciknu Koko i lupi se po ustima.
A Zlatko prie ujaku, uhvati ga vrsto za bradu i izbliza mu se zagleda u
oi. Tada zapita dubokim glasom:
Ujo, zar si ti zbilja ukrao Mona Lizu? Najvredniju, najskuplju sliku na
svijetu? Ujo, ti si lud! Nikada je nee moi prodati...
Pssst! slikar jo jednom stavi prst na usta a lice mu se sasvim izoblii.
Koko se poee desnom rukom iza lijevog uha. Predosjeao je da e njegov
izlet u Pariz, kome se toliko radovao, biti uzbudljiviji od najstranijeg sna.

III
NAJSLAVNIJI NOVINAR FRANCUSKE
Marie Clever (Mari Klever) je stala pred ogledalo i pogledala se. Popravila
je smee uvojke koji su joj letjeli na sve strane, nasmijeila se sama sebi
krupnim sivim oima i opet sjela na kau.
Imala je puno razloga da bude sretna. kolska godina je zavrena, uskoro
e krenuti s ocem na more gdje e moda sresti nekoga od onih filmskih
glumaca ijim fotografijama je prekrila sve zidove u svojoj sobi. U svojoj sobi!
Da, otkako su se preselili u Ulicu Erlanger (Erlane), u veliki, novi stan, dobila
je i svoju sobu, vlastitu sobu koju je mogla urediti uglavnom kako je htjela.
Ispunila ju je slikama glumaca i pijunskim knjigama koje je tako rado itala.
Najvie je voljela knjige o Mati Hari, uvenoj pijunki.
Jedino ju je zabrinjavao tata. Ne zapravo sam tata, nego kako se on ponaao
prema njoj. Nikako nije shvaao da e ona uskoro, odmah iza Nove godine,
navriti punih trinaest godina, to znai da je ve ozbiljna i odrasla djevojka. A
on je jo uvijek postupao s njom kao da je djevojica od pet godina.
Marie Clever je uzdahnula i uzela novine sa stola. Bilo je to posljednje
izdanje lista "Le Clarion du Soir" (L Kleron di Soar) "Veernja truba" u
kojem je radio njen tata. On je bio jedan od najpoznatijih novinara u Parizu i u
cijeloj Francuskoj. Ljudi su se naveer otimali za "Veernju trubu" kad bi u njoj
bio neki lanak s potpisom Marcela Clevera, kako se zvao njen otac.
Tata! sjetila se odjednom smeokosa djevojica i poletjela prema
vratima. Protrala je cijeli veliki stan, ali osim kune pomonice i velikog maka
Lea nikoga u stanu vie nije bilo. Mama je ve dvije sedmice u vicarskoj, a
tata, eh, tata ju je, eto, opet prevario. Bio joj je obeao da e je povesti u posjet
uvenom glumcu i reiseru Allesu Worsonu koji poinje snimati svoj novi film u
Parizu, s Veronikom Mitti i Tomom O'Poolom (Pulom) u glavnim ulogama, ali
je oito kriom mugnuo iz kue samo da je ne povede.
"Vidjet e on ve", mislila je ogoreno mala Marie i grizla usnice. "Vidjet
e on... Pokazat u mu ja! On misli da sam ja beba s dudom koja se samo igra s
lutkama... Neka! Toliko sam ga puta molila da me povede u novine gdje radi... A
zna koliko volim novine. Sigurno me ni sutra nee povesti na snimanje u Louvre
(Luvr). Neka, neka. On misli da ja ne bih mogla pisati za 'Veernju trubu', je li
tako? Ih, pisala bih bolje od njega. Dabome da bih. O glumcima, o pijunkama,
o svemu... Vidjet e on, iznenadit e se..."
Marie Clever je tuno sjela za stol i opet uzela u ruke novine. Ponovo je
proitala dananji oev lanak koji ju je toliko uzbudio. Tata je znao izmisliti
naslov koji e privui tisue italaca:
Kraa "Mona Lize" iz Louvrea

Kao to svi dobro znamo, u Parizu, u muzeju Louvre, visi najuvenija i

najskupocjenija slika na svijetu, portret Mona Lize zvane Gioconda (okonda),
djelo genijalnog talijanskog slikara Leonarda da Vincija. U posljednjih stotinu
godina bilo je vie pokuaja da se ukrade dragocjena slika iz Louvrea, ali samo
je jedan pokuaj uspio. Prije prvog svjetskog rata jedan talijanski rodoljub
uspio je neopaeno iznijeti sliku iz Louvrea i prokrijumariti je u Italiju. On se
nije htio obogatiti sliku ionako ne bi mogao prodati nego ju je kanio vratiti u
svoju zemlju smatrajui da ona pripada Italiji gdje je i naslikana.
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa "Mona Lize" ali na filmu...
"Sjajno!", oduevljavala se mala Marie. "Kako tata izvrsno pie. Isprva ne
zna to e biti, moda je zbilja ukradena 'Mona Liza'..."
...U Parizu se naime snima film "Slika za milijardu dolara" koji reira
uveni ameriki glumac i reiser Alles Worson. To je pria o velikoj krai
"Mona Lize" i Talijanu koji ju je vratio u domovinu i drao je iznad svog
kreveta. Kad je njegov najbolji prijatelj ustanovio da je to zaista prava "Mona
Liza", kradljivac ga je vezao u sobi ispod uvene slike i gotovo pustio da umre
od gladi, samo da ga ne bi odao... Sluti se da e sutra...
Djevojica je zanosno vrtjela glavom lijevo-desno, tako da su joj uvojci
leprali oko glave kao tamni leptirii oko svjetiljke. Po stoti put je zadivljeno
promatrala fotografiju Allesa Worsona s ogromnom crnom bradom i
neprozirnim, velikim, tamnim naoalima.
"Bar da me je tata poveo Worsonu", mislila je tuno i ljutito. "Ali neka,
neka, ve e on vidjeti tko je njegova ki Marie Clever...
A Marcel Clever se dotle svojim citroenom (sitroenom) probijao kroz gusti
pariki promet prema Aveniji La Bourdonnais (La Burdone), nedaleko
Eiffelovog tornja, gdje je reiser Worson bio potajno iznajmio stan za svoj
boravak u Parizu.
"ao mi je to nisam poveo Marie, sigurno je ljuta na mene, ali zbilja nisam
mogao... Posao je posao a ona je jo premalena da je uvlaim u svoje novinarske
pothvate. Osim toga, Alles Worson bi se ljutio da jo nekoga povedem sa sobom,
jer sam ja jedini novinar kojemu je dao svoju adresu..."
Novinar je zaustavio auto u uliici Camou (Kamu) i pjeke se vratio u
Aveniju La Bourdonnais, jer je Worsonu obeao da nee skrenuti panju na
njegovu kuu. Veliki glumac je nastojao da mu ne otkriju adresu kako bi imao
to vie mira.
Kad je pozvonio na vratima kue broj 23 u Aveniji La Bourdonnais,
otvorila mu je Worsonova kuna tajnica, visoka ena s velikim naoalima zlatna
okvira.
alim rekla je tajnica zagradivi tijelom ulaz gospodin Worson ne

prima nikoga. Kako ste samo uspjeli otkriti nau adresu kad smo je drali u
tajnosti?
Recite Allesu, gospoice, da ga trai Marcel. On e me odmah primiti,
vidjet ete.
Tajnica je sumnjiavo promotrila doljaka od glave do pete. Iz iskustva je
mogla nanjuiti i poznati novinara i na udaljenosti od tri kilometra.
Meutim, kad se tajnica za nekoliko trenutaka vratila u predsoblje, osmijeh
joj je bio blistaviji od zlatnog okvira naoala.
Gospodin Worson vas eka rekla je ljubazno i naklonila se.
Poto je zatvorio za sobom vrata na koja ga je uputila tajnica, novinar se
naao u zagrljaju bradatog reisera Allesa Worsona, jedne od najslavnijih
linosti svjetskog filma. S njime se Marcel Clever prije nekoliko godina
upoznao i sprijateljio u Hollywoodu (Holivudu).
Sjajno to te vidim! rekao je bradonja i potapao po ramenu novinara ne
isputajui iz ruku bocu coca-cole, koju je, kako su znali svi njegovi
oboavatelji, pio cijeli dan. Samo to nitko nije slutio da je u tim boicama
umjesto slatke tekuine bio najjai rum to postoji.
Je li sve spremno? upita Clever i veselo namigne.
Sve je spremno. Spreman sam na najluu pustolovinu u koju sam se
ikada upustio, dragi Marcel, i sretniji sam nego kad sam dobio svog prvog
Oscara (Oskara). Samo, jesi li i ti spreman?
Potpuno nasmijao se novinar.
I siguran si da e biti guve?
Bit e guve o kojoj e tri godine priati cijela Evropa i Amerika, to ti
jamim.
Sjajno, mome. Ako to pridonese uspjehu mog filma "Slika za milijardu
dolara", pobrinut u se da "Veernja truba" postane najslavniji list na svijetu, a ti
najpoznatiji novinar u svemiru...
Lako emo za to smjekao se Marcel Clever. Nego, reci mi kada
poinje snimanje?
Sutra je sastanak u Louvreu tono u osam sati. Naravno da e Veronika i
Tom zakasniti, ali to je jo i bolje. Slikaru u poruiti da sliku donese neto prije,
recimo u sedam i tri etvrt...
I bit e ovako odjeven?
Ja? iznenadi se Worson. Aha... Pa jasno, ja sam uvijek ovako odjeven.
Naoale nikada ne skidam, samo to na glavu nabijem onu smijenu utu
kapicu... A ti? Znai da sutra nee nita pisati u "Veernjoj trubi"?
Naravno odgovori novinar. Ve sam obavijestio svoje urednitvo da
odlazim na dva dana izvan Pariza, preko nedjelje... Malo im je bilo udno to
odlazim ba kad poinje snimanje filma, ali me nisu nita zapitkivali jer slute da
neto spremam. Uostalom, obeao sam im u ponedjeljak pravu bombu...
Ha-ha nasmijao se uveni glumac i potegnuo rum iz boice za cocacolu. Ovo e biti moj najlui doivljaj... Ha-ha.

Kad je ispratio gosta, bradati glumac se naglo uozbiljio i strogo obratio

tajnici:
Linda, snimanje je u osam, kao to zna. Ne idem kolima, zbog svijeta.
Neka mi poalju helikopter ovamo na krov, tono u sedam i pol. I nikoga vie ne
putaj.
U redu, gospodine rekla je tajnica Linda i, bljesnuvi zubima i
naoalima, duboko se naklonila.

IV
KRC! REE PAPAGAJ
Nikolas Somais je bijesno udario tapom o debeli sag i otiao u drugi kut
sobe. Nikako nije bio zadovoljan svojim sinom i nikako nije mogao obuzdati
srdbu. Kad bi se uzrujao, uvijek bi ga ponovno zaboljela noga u koju je bio
ranjen jo u prvom svjetskom ratu i koja je teko podnosila njegovo gojazno
tijelo i sve slabije ivce.
Ni govora! Prokletstvo! Kakav biciklizam! Nije ti dosta to si jednom
slomio nogu? Bolje bi bilo da sjedne za klavir, danas jo uope nisi vjebao.
Katsarida Somais, petnaestogodinji djeak crne kose i velikih zelenih
oiju, stajao je pred ocem oborene glave i mrtio se kad god bi otac podviknuo.
A oev glas je danas grmio kao radio s deset zvunika.
uo sam, tata. uo sam ve rekao je Katsarida mirno. Otac je neto htio
rei, ali je zaboravio to mu je bilo na pameti pa je jo samo jednom estoko
udario tapom. Otvorila su se vrata i na njima se pojavila zgrbljena prilika
sobara Mauricea (Morisa) kome su sitne oice uplaeno treperile iznad snijenobijele brade i velika, povijena nosa.
Je li me gospodin zvao?
Nije, nije! zakretao je prodorno papagaj Cesar s prozora.
On je lud! ljutito je povikao Nikolas Somais i nije se tono znalo da li
misli na sina, sobara Mauricea ili papagaja.
Ovo je bio svakodnevni prizor u kui bogatog grkog brodovlasnika
Somaisa koji je ve nekoliko godina uglavnom ivio u Parizu, u raskonoj palai
na Bulevaru Montmorency (Monmoransi), nedaleko Bulonjske ume, u
najotmjenijoj parikoj etvrti. Katsarida, bogataev sin, uzalud je moljakao i
pokuavao privoljeti oca da mu dopusti da se upie u biciklistiki klub. Djeak
nije sanjao ni o emu drugome nego o tome kako e postati biciklistiki as. A
otac je poto-poto elio da mu sin bude velik glazbenik, pijanist, ili tako neto.
Neki dan je bacio za njim tap, kad je Katsarida izjavio, da bi, ako se ve mora
baviti glazbom, najradije svirao elektrinu gitaru.
Mogu li ii? zapitao je mirno Katsarida.
Moe, moe zakretao je papagaj Cesar.

 Luaci! povikao je Nikolas Somais i udario tapom.

Gospodin Somais imaju pravo rekao je sobar Maurice i duboko se
naklonio.
Debeli brodovlasnik se teko okrenuo na nozi koja ga je boljela, pogledao
redom Mauricea, sina i Cesara, zamahnuo tapom i ljutito se izgegao iz sobe.
Snano je zalupio vratima tako da su na zidovima zaigrale umjetnike slike iz
velike Somaisove zbirke.
Stari gospodin su se jako razljutili. Doputa li mi mladi gospodin da se
udaljim? zapitao je sjedobradi sobar.
Ne! Ne! oglasio se papagaj s prozora. Zelenooki djeak je odmahnuo
objema rukama i ushodao se gore-dolje po sobi.
To se vie ne da izdrati. Postupa sa mnom kao da sam... Kao da sam
papagaj!
Hi! podvikne veselo Cesar s prozora.
Djeak bijesno prie arenoj ptici i jedva se obuzda da je ne zgrabi za
dugaki rep i ne povue svom snagom.
Ja ne znam ree Katsarida nekad mi se ini da su svi protiv mene.
Eto, i Cesar me zafrkava... Prije se nikad ne bi usudio...
Cesar se posve promijenio, mladi gospodine blago e Maurice, gladei
se po bradi. Rekao sam i gospodinu. Ja mislim da je on duevno bolestan,
Svi emo mi poblesaviti u ovoj kui, dragi moj Maurice. I ti, i ja, i mama,
a ne samo papagaj. Ja ne znam to je tati opet puhnulo u glavu... On je u
mladosti elio postati slikar, namazao je brdo slika s morem i svakakvim ribetinama, ali to sve zajedno nije vrijedilo nita jer nije imao talenta za slikanje ni
koliko Cesar. Papagaj bi bolje naslikao te ribe, repom, pogledaj kako izgledaju
ljutio se Katsarida pokazujui prema slici koja je predstavljala dvije ukaste
ribe ogromnih plavih oiju pogledaj, kao kitovi!
Oh! ree Maurice.
Hi-hi! zasmijulji se papagaj.
Ali se visoki djeak odjednom zaustavi nasred sobe kao da se neega
prisjetio i zatim hitrim koracima poe prema sobaru koji je uplaeno uzmaknuo
u kut.
Maurice ree Katsarida i poloi ruku starcu na rame. Maurice, ti me
zna od prvog dana kad sam se rodio i sigurno mi nee lagati. Tata mi ne da ni
da pogledam bicikl i urla na mene za svaku sitnicu vie nego ikad. Uvjeren sam
da ima velikih briga. To nisu obine poslovne brige. Ti zna, Maurice, to njega
mui. Reci, zato tata tako luduje?
Gospodine Katsarida tiho promrmlja sobar sebi u bradu. Pa ja ne
znam, ja ne znam... zbilja, ja...
Zna! Zna! prodere se Cesar s prozora.
Neto zbilja nije u redu s tim papagajem, gospodine Katsarida pokua
Maurice skrenuti razgovor. Ne samo to svata govori, uostalom kao i prije
nego je nagraen na izlobi, ve sad nas i razumije. Eto, on...

 Maurice prekinu ga djeak ja bih dao sebi odrezati oba uha da ti zna
vie nego to se usuuje rei, vie nego to ak i tata sluti da zna...
Gospodine Katsarida, ja bih vam rekao... Zbilja... Samo da neto znam...
Dobro, Maurice tuno ree Katsarida i duboko, namjeteno uzdahnu ne
bi li ganuo staroga sobara za kojega je znao da ga voli vie nego vlastitu djecu.
Dobro, ne mora mi rei...
I djeak poe polako prema vratima pogledajui ispod oka i oekujui kada
e se Maurice predomisliti.
Gospodine Katsarida zabrza odjednom Maurice gladei se objema
rukama po bradi pa ja ne znam... kako vi mislite... i sami najbolje znate... kad
se gospodin Somais spremaju da puste u more novi prekooceanski brod, uvijek
su strano uzbueni. A ovo e biti najvei od svih koje ima, zaboravio sam
koliko tona...
Svaki njegov brod je najvei, Maurice, jer uvijek gradi sve vee i vee.
Svaki novi je uvijek najvei. Je li odluio kako e mu ime dati? Ta imena njega
uvijek dugo mue jer brod treba nazvati po nekoj uvenoj umjetnikoj slici...
Gospodin Somais su jo prije mjesec dana... Ali to je tajna, gospodine
Katsarida...
Naravno, Maurice, ne brini, prije bih sebi odrezao oba uha...
Odluili su da e se brod zvati "Mona Liza"!
"Mona Liza"! preneraeno usklikne brodovlasnikov sin.
Krc! ree Cesar.
Djeak se uzrujano ushodao gore-dolje po sobi mlatarajui rukama na sve
strane i uzdiui dublje nego kad bi punom brzinom jurio na biciklu puteljcima
po Bulonjskoj umi. Onda opet poloi ruke na ramena starome sobaru i tiho
procijedi:
Zna li ti, Maurice, to je to "Mona Liza"?
Znam, gospodine Katsarida. "Mona Liza" je slika koja visi u Louvreu...
... i koja vrijedi milijune i milijune. Vie nego pet prekooceanskih brodova.
Znam sve tie je govorio Maurice a oi mu se sasvim usitnile.
Ne zna, ui bih dao odrezati da ne zna! podviknu Katsarida a onda
opet tiho doda: Sjea li se kako je bilo gusto kad smo krstili posljednji brod
"Kleopatru"? Tata se jedva izvukao. I onda odjednom "Mona Liza"! Ah, sad
mi je jasno, dragi moj Maurice, sad mi je sve jasno. Zato je on tako nervozan...
Glasnije! zakrijeti Cesar. Ne ujem.
Taj papagaj je zbilja poludio. On razgovara s nama... ujete li ga,
gospodine Katsarida?
"Mona Liza"! govorio je djeak sam sebi a krupne zelene oi su sjale
kao automobilska svjetla u noi. "Mona Liza"! E, sad smo zbilja nadrljali...
Sijedi sobar ve je htio natrake uzmaknuti kroz odkrinuta vrata uplaeno
pogledajui as prema papagaju na prozoru, as prema gospodarevu sinu koji je
postao crven u licu kao to je papagaj bio po vratu. Ali ga Katsarida odluno
zovnu:

 Maurice! Otii molim te, odmah na telefon, nazovi broj TRO 2374 i
spoji me ovamo u sobu. Odmah, Maurice!
Ali, gospodine Katsarida, vi valjda znate da su vam gospodin otac
zabranili da se druite s gospoicom Marie Clever i da je zovete telefonom.
Znam, Maurice, znam ja tatine prie... Sin bogatog brodovlasnika ne
treba da se drui s kerkom novinarskog piskarala... koje, osim toga djeak
posve spusti glas moe biti i te kako neugodno. Sjetimo se samo "Kleopatre"!
Maurice, ja sam te zamolio...
Svakako, gospodine Katsarida... Odmah. Sjedobradi je starac natrake
iziao iz sobe, a djeak je zastao pred slikom ribe plavih oiju i ljutito isplazio
jezik.
Cesar je zakretao na prozoru i zalupetao krilima.
U kutu je zazujao telefon. Katsarida je brzo priskoio, uzeo slualicu i
grozniavo izgovorio:
Ti si, Marie?... Sluaj, morao bih to prije s tobom govoriti. Da, da,
strano je vano... Je li tata... to kae? Aha. Pssst! Dobro. Psst!... Pozvoni tri
puta, dva puta po tri... Zvidat e? Pa ti ne moe tako jako... Aha, ima
zvidaljku... Samo pouri, strano je vano...
Krc! ree papagaj.
V
KOLJA S BRITVOM I KARAMA
Koko nita nije shvaao, samo mu je bilo jasno da ovako nije zamiljao
svoj boravak u Parizu. Nadao se da e vidjeti Eiffelov toranj i Napoleonov grob
tek to se spuste avionom, a mjesto toga Zlatkov ujak ih je ve prvi dan poslao
na ianje.
"Da mi se hoe iati, mogao sam se, na primjer, iati i kod kue. Zato
nisam morao doletjeti ak ovamo", mislio je Koko promatrajui na sjeni gustu
kosu koja mu je strala na sve strane. Istina, kad je pogledao Zlatka, vidio je da
se i njemu pola uiju ne vidi od kose, ali to svejedno nije bio pravi razlog da ih,
tek to su stigli, odmah nemilice iaju.
Moda ujo eli biti sam ree Zlatko kao da pogaa prijateljeve misli.
Nije maji kaalj ta pria s "Mona Lizom".
Djeaci su se Ulicom Pelleport uputili prema Trgu Paula Signaca (Pola
Sinjaka), prema onome istome mjestu gdje su poslijepodne liftom bili izili iz
zaguljiva podzemlja. Zlatko je znao put i hitro se uputio ispod drvea iroke
Avenije Gambetta, tako da ga je Koko jedva stizao.
Ujo kae da je na kraju ove ulice, negdje prije Trga Gambetta, neka nova
brijanica. Ve emo je nai vano je govorio Zlatko zadovoljan to on ovako
hrabro hoda po nepoznatom gradu, a Koko se ne usudi ogledati, a kamoli prei
ulicu.

 Ja nisam razumio ono to je tvoj ujak govorio o Mona Lizi. Kako e to

snimati film, zamijeniti slike i to ja znam to? Ja to, na primjer, ne razumijem, a
ti Zlatko? zaustavi se odjednom Koko.
Joj, Koko, molim te nemoj govoriti neprestano: "na primjer, na primjer",
gdje spada i gdje ne spada. to ti to znai: "na primjer"?
Pa, na primjer... poe Koko i zagrcnu se. Eto, Zlatko, ja ne
razumijem, i gotovo, moe me ubiti, ali ja ne znam tko je kome zamijenio sliku
i to tvoj ujak ima od toga.
Uh! ree dugaki djeak i stegnu vilice od bijesa. Poslije u ti sve
objasniti, kad se vratimo, mogu ti i nacrtati, ali sad se prvo moramo oiati.
Jasno?
Koko se poeao iza lijevog uha i slegnuo desnim ramenom. U depu je
stiskao novanice koje im je slikar bio dao za ianje i ceduljicu s njegovom
adresom i brojem telefona ako se sluajno izgube u Parizu.
Brijanica je bila prazna i, kad su uli, iskrsnuo je pred njima vlasnik,
visok, krupan ovjek, prosijede kose i vrlo iroka nosa. Koku se inilo da ga
odnekud pozna, ali se sam sebi nasmijeio shvativi da je sad prvi put u Parizu i
da jo sigurno nikad nije vidio toga ovjeka.
Sjeli su u udobne stolice, Zlatko je objasnio da se ele oiati i brija se
latio posla. Prvo je dovrio Koka i, ba kad mu je prskao oianu kosu
kolonjskom vodom, na vrata je zadihano banuo malko pogrbljen, ali snaan
ovjek s golemim crnim brinama.
Frederic (Frederik) rekao je brija. to ti je? to si se tako uspuhao?
Osim toga, rekao sam ti...
Znam, bolje bi bilo da ne dolazim ovamo preesto... Tu doljak pogleda
djeake na stolicama. Ma to, pred ovim klincima moemo slobodno
razgovarati, nisu to klipani kao tvoj i moj...
Zlatko se napola okrenuo Koku, namrtio se i namignuo. Kako Koko nije
znao to taj znak zapravo znai, posve se ukoio i gotovo prestao disati.
Gledaj, Charles (arl) ree doljak brijau. Sad mi je netko dao
novine, "Veernju trubu", koju mi nikad ne itamo, i pogledaj to u njoj pie:
"KRAA 'MONA LIZE' IZ LOUVREA", to je naslov. M-m-m, ovo na poetku
preskaem, tu nam novinar soli pamet, ali, aha, evo ga, odavde je vano:
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa "Mona Lize" ali na filmu. U Parizu
set naime, snima film "Slika za milijardu dolara..." M-m-m, to isto znamo, nije
vano, aha, tu je:
Sluti se da e sutra biti poduzete sve mjere opreza da prilikom ove krae na
filmu ne bi dolo i do prave krae i da "Mona Liza" zbilja ne bi nestala. Svima
nam je jo u sjeanju nestanak uvene Rafaelove slike "Kleopatra" koja je
pukim sluajem pronaena u nekoj maloj grkoj luci a da nikada nije utvreno
tko je i za koga ukrao portret uvene egipatske carice. Kakve e sve mjere biti
poduzete sutra u Louvreu ne zna se pouzdano, ali se pria da na zidu uope
nee visjeti original, nego izvrsna kopija, rad do sada nepoznatog slikara...

 Prokleta "Nona truba"! uskliknu brija ogoreno. Kako su to samo

nanjuili? Cijeli na plan je sad u pitanju...
Zlatko se vrpoljio na stolici kao da je u kolskoj klupi, a Koko se ukoio i
jedva disao pretvarajui se da razumije svaku francusku rije.
A to kae papagaj? upita odjednom brija Charles, nato doljak naglo
priskoi i stavi mu ruku na usta.
Pssst! prosiktao je. Jesi li ti pri sebi? Pa zar ba sve mora izbrbljati?
Nije ni udo to oni u "Veernjoj trubi" znaju ve sve podatke. Mjesto da
brblja, trebalo bi da neto poduzme...
Hej, sad sam se sjetio. Sve hou da te neto pitam, pa nikako ne stignem,
koliko ti brblja. Rekao si da ti je netko dao novine. Pa novine se ne daju, novine
se kupuju. To mi je sumnjivo. Odakle ti te novine?
Stvarno! ree Frederic i problijedi. Dao mi ih je neki bogalj s crnim
povezom na oku. Doekao me kod izlaza iz podzemne eljeznice na Trgu
Gambetta, pruio mi novine i rekao: "Moda e vas zanimati..." Bome, to je zbilja sumnjivo, nisam na to ni mislio.
Frederic, Frederic zavrti brija glavom. Nikad od tebe pravi... pravi,
zna to... Hodi ovamo, ja imam ideju kako emo se izvui iz kripca.
I brija Charles povue Frederica u drugu prostoriju, iza zastora. Ondje su
dosta dugo aputali, a zatim je Frederic naglo projurio kroz brijanicu, malne
prevrnuo stolice na kojima su sjedili Zlatko i Koko, te izjurio na ulicu. Brija je
zadovoljno protrljao ruke, a onda, sve u zabuni, nasapunao Koku obraze kao da
e ga brijati.
iao ih je dva sata i Zlatku se inilo da nikada nije bio kod nespretnijeg
brijaa, dok je Koko opet neprestano razmiljao gdje li ga je ve vidio. to je
vie razmiljao, inilo mu se da mu je odnekud, kao u snu, poznat ak i onaj
Frederic s crnim brkovima.
Kad je brija zavrio posao, djeaci su izgledali prilino alosno, nalik na
dvije loptice za badmington koje su bar godinu dana predugo bile u upotrebi.
Zlatko je bio oian kao mongolski ratnik sa uperkom na vrh gola tjemena, a
Kokova glava podsjeala je na klupko bodljikave ice.
Jao, kako se veselim ree Zlatko im su izili to u ovo ispriati
ujaku. Vidi, oni se jo nadaju da e im plan upaliti. Koliko je bilo ovakvih
lupea to su se spremali za vrijeme snimanja, u mutnome, domoi "Mona
Lize". A kad tamo cap! Nema ni govora o tome. Ujo napravio takvu kopiju da
je ni gospodin Leonardo ne bi razlikovao od prave! Film e se snimati s lanom
"Mona Lizom", a prava e biti negdje duboko pod zemljom iza trideset brava i
lokota... Ba je sila moj ujo!
I ti zbilja misli upade Koko ne usuujui se jae dotai vlastite kose da
se ne bi ubo da je ovaj brija, na primjer, pravi lopov?
Sluaj! ree dugaki djeak i naglo zastane pred jednim izlogom.
Hodi ovamo! Pogledaj kako nas dvojica izgledamo. Kao operuani golubovi! Je
li ovo posao pravog brijaa? I to u Parizu, gdje su najbolji brijai na svijetu! Pa

ovamo se glumci iz Amerike dolaze svaki dan brijati i iati.

I ti misli da ovo nije brija, je li? veselo zakljui Koko, dok su se
polako primicali Ulici Bretonneau (Bretono).
Naravno da nije. Pravi brija ne bi tebe nasapunao, kad su ti obrazi bez
dlaice, glatki kao... Rekao bih kao to, ali nije pristojno. To su lopovi,
gangsteri, pravi gangsteri iz podzemlja... Samo, ja se njih ne bojim... Ja se bojim
bogalja!...
Kakvog sad bogalja? zgranu se Koko.
Eh, kad ti ne razumije francuski. Bogalja, da! Onoga bogalja bez oka
koji je brkatom lupeu namjerno turio u ruke novine s lankom o krai "Mona
Lize". To mora da je neki macan, neki veliki lukavac. On je sigurno ef druge
bande! Bogalj! Zna li ti to to znai bogalj?
Znam, Zlatko, kako ne bih znao. Bogalj je, na primjer, ovjek bez noge...
Ti si bez glave, Koko. Pa kod ovih gangstera je bar jasno da je takva
drvena noga lana, a u njoj je radio-stanica, pitolj i jo svata drugo. Ako se ujo
koga treba uvati, onda se treba paziti bogalja. A i mi emo mu pomoi. ao bi
mi bilo uje. Tri puta je kazao da e se baciti s Eiffela ako ne uspije...
Koko je jo htio svata pitati, ali se nije usudio, jer bi ga stariji drug estoko
napao radi svakog suvinog ili smijenog pitanja. Zato, kad su doli do ugla
Ulice Bretonneau, samo je duboko uzdahnuo. Muilo ga je jedno vrlo vano
pitanje, ali ga je zadrao za sebe: slikar Poklepovi oprezno, etverostruko
zakljuava ulaz u potkrovlje u kome skriva "Mona Lizu", a zaboravlja da se do
nje moe doi i s druge strane preko susjednog krova i terase s koje su poslije
podne gledali Pariz. Kad doe vrijeme, Koko e se usuditi i to spomenuti.
Idemo gore da vidim je li ujo kod kue. Rekao je da e se moda malo
proetati ako se brzo ne vratimo. Ako ga nema, priekat emo ga, pa emo onda
svi zajedno u grad ree Zlatko. Hajde, penji se, to si se zamislio?
Ja mislim da je brico pitao, na primjer, i za papagaja bubnu odjednom
Koko. Le perroquet. Kakvog papagaja, Zlatko, je li?
Ti si papagaj ljutito se obrecnu Zlatko uspinjui se mranim stubitem
prema slikarevom stanu pri vrhu kue. A onda odjednom zastane: Koko, ima
ti pravo. I papagaj je opasan. Bogalji i papagaji. Dresirani papagaji koji rtvama
kljuju oi i bogalji bez oka koji u lanoj nozi nose dresirane papagaje! To ti je
Pariz, dragi moj, a ne tvoje selo na Zelenom Vrhu!

VI
HLADAN TU
Kad bi Zlatko neto utuvio u svoju etverouglastu glavu, onda nije bilo
nikakva smisla prepirati se s njime. Koko je zapravo sumnjao da je ba on i
podgovorio ujaka da ih poalje na ianje, jer je malo vjerojatno da bi to slikaru

ikada palo na pamet kad je njemu samome kosa padala gotovo na ramena. Eto,
sad je Zlatko odluio da e se tuirati i nita nije pomagalo to ga je Koko
napadno motrio pogledom kojim je traio milost. Bilo je oito da ga Zlatko mui
samo zato da bi to dulje odgodio odlazak u grad o kojem mu je mjesecima
toliko priao.
Ja sam mislio usudio se napokon Koko izustiti mislio sam da emo
se, na primjer, bar malo proetati. Bar do zoolokog vrta, da vidimo kitove... Ti
si rekao da imaju sedam kitova u bazenu.
est znaajno ree Zlatko skidajui se. Ii emo, jasno, samo sad je
kasno. Ujutro. Sad emo se tuirati, onda emo se jo proetati prije mraka, a
im se smrai brzo u kuu! Hop!
Zato, Zlatko, reci?
Zato to je onda opasno. U Parizu je strano opasno kad se smrai. Proe
pokraj tebe, na primjer, neki prosjak vidi li kad treba rei "na primjer" i
ponudi ti cvijee. Taj prosjak ti ponudi cvijee da ga kupi... Pomirii cvijee i
srui se u nesvijest. Odmah dolaze bolnika kola, tobonja bolnika kola, jasno,
i kad se osvijesti ve si u nekoj dalekoj vili, na sjeveru Francuske, a dotle za
tebe u Parizu trae otkupninu, ucjenjuju... Ujak nema toliko novaca da dade, i
tebe lijepo s hridi zviz ravno u more, meu morske pse. Ne, dragi moj, nou
se ovdje nitko ne smuca po ulicama bez revolvera u depu!
Koko se zbunjeno pogladio po ostacima kose i odluio utjeti. Zlatko je
izvodio gimnastiku. Onda je odjednom zastao, priao Koku i rekao:
Hej, Koko, pa ti si rekao da ne razumije ovu zbrku oko "Mona Lize".
Gledaj ovamo, sad u ti ja objasniti.
Dugaki djeak sjede na krevet, uze jedan prazan okvir i prisloni ga uza
zid. Evo, vidi. To je prava "Mona Liza". Slika koja vrijedi milijarde. O tome
kako je jedan Talijan uspio ukrasti tu sliku prije mnogo godina, o tome se sada
snima film. Uostalom, uo si u brijanici, iz novina, kako su i "Kleopatru", isto
tako uvenu sliku uspjeli ukrasti prije dvije godine. Kad se snima film, onda se
ondje mota tisuu ljudi. Teko je osigurati sliku. Moe je netko u guvi dignuti.
Osim toga jaki reflektori bi mogli nakoditi slici, uprava muzeja ne bi dopustila
da je previe osvijetle. A bez svjetla se ne moe snimati. Shvaa?
Da poeao se Koko iza uha.
Ujo je imao sreu da je slika koju je on naslikao najslinija pravoj "Mona
Lizi". I nju e upotrijebiti u filmu. A poslije on jo ima neki plan... tu Zlatko
zamijeni okvir jednim drugim, a prvi okvir stavi pod krevet. Eto, ujakova slika
je sad na mjestu prave "Mona Lize". Svi tvrde, ini se, da se ujakova ne
razlikuje od prave.
A gdje e biti prava za to vrijeme?
To se ne zna. To nitko ne smije znati. Onda bi se je pokuali domoi oni
bogalji i brijai. Sad je za njih prava prilika, moda jedina u sto godina. Shvaa
li? Jer, iz muzeja ju je inae teko ukrasti...
upavi djeak je morao priznati da mu je sve jasno. Jedino mu nije bilo

jasno zato gospou nisu naprosto fotografirali, jer bi to bilo jednostavnije i

jeftinije, a slika bi bila posve slina ali radije nije nita pitao.
Kad je Zlatko otiao da se tuira, Koko se zagledao u vrataca to su vodila
u potkrovlje. Onda je doviknuo prijatelju, koji je ve pustio vodu iz tua i
zadovoljno pjevuio neku francusku pjesmicu:
uj, Zlatko, mogu li otii gore i pogledati gospou Lizu?
Nemoj, bolje nemoj odvrati isprva Zlatko kroz um vode, a onda doda:
Moe, moe ako hoe. Samo ako nae sve kljueve od lokota. I nemoj je
dugo gledati, jer ujo pazi da ne pada svjetlo na nju, zna. Hajde, moe, samo
poslije opet dobro zakljuaj.
Koko je jedva doekao da se smije popeti u potkrovlje. Ne toliko zbog
"Mone Lize", "Kleopatre" ili kako se gospoa ve zvala, koliko zbog toga to e
s terase opet vidjeti Pariz i to e Zlatko tako moda zaboraviti da i njega
pozove pod hladan tu. Brzo je okrenuo lonac na pei, zavukao se pod krevet,
otvorio zidni sat i izvadio daicu iz poda. I sam se udio kako je dobro
zapamtio gdje sve slikar dri kljueve. U tren oka je ve imao sva etiri kljua u
rukama, uzverao se uza stepenice, pootvarao i poskidao lokote jedan za drugim.
Kad se naao u potkrovlju, usred onoga nereda i prljavtine, htio je ve
proi na terasu ali se ipak sjetio zagonetne slike ispod zastora, pa je odluio da je
pogleda.
"Kad sam ve rekao Zlatku", pomislio je ba kao da se boji da e Zlatko
odozdo osjetiti ako on ravnoduno proe pokraj uvene slike do koje mu uope
zapravo nije bilo stalo.
Kose zrake sunca padale su na crni zastor. Kad ga je djeak podigao,
ugledao je na donjem, crvenom zastoru svoju veliku i smijeno oianu glavu.
Zatim je podigao i crveni, pa, napokon, i onaj najlaki, bijeli. Tiho je vrisnuo od
zaprepatenja.
"Mone Lize" nije bilo! Nije bilo nikakve slike. Samo prazan zid!
Sjurio je niza stepenice u tri skoka, propuh je zalupio za njim vrata i inilo
se da je i njega izbacio kao perce iz potkrovlja.
Zlatko se jo kupao. Tu je umio. Koko je drhtao kao da je on sam pod
mlazom hladne vode. Skupio je usta kao da e neto rei ali nije uspijevao
protisnuti ni slovca. Muio se tako bar dvije minute.
Z-z-zl-zl... izlazilo mu je s jezika sve dok napokon nije doao do daha:
Zlatko, ne... ne-nema je, gotovo. Ujo... ujo e se ubiti s Ei-f-fela... ukrali-i...
to pria? proderao se Zlatko zaustavivi vodu.
Ukrali su "Mona Lizu" izvali napokon Koko i nemono se srui na
krevet.
Zlatko je polako uao u sobu. S runikom oko pasa i s valovitim uperkom
na vrh oiane glave, onako jakih jagodica i eljusti, posve je nalikovao starom
mongolskom ratniku.
to kae? zapitao je pretjerano mirno. to lupeta?
Nema slike! Ukrali je! Sad sam bio gore. Dugaki djeak je lagano

odmahnuo rukom i iroko se nasmijeio.

Koko, Koko! E, i ti pretjeruje. Tek to si doao u Pariz, misli da e ti
netko ukrasti "Mona Lizu" pred nosom. Ti misli da se samo tako kradu slike.
Hajde, doi pod hladan tu da malko ohladi tu usijanu glavu.
Koko se stresao od jeze i poeao iza uha.
Ali... slike zbilja nema, Zlatko... na primjer.
Na primjer, na primjer! raspali se Zlatko. Pa to onda ako je nema?
Sigurno ju je ujo odnio, jer mu je trebala. Uostalom, idem ja pogledati. A ti
pod tu! Shvaa?
Dok je Koko drhtavim prstima svlaio koulju i mislio kako ga ni majka ne
tjera tako nesmiljeno u kupaonicu, mongolski ratnik Zlatko se dugakim
nogama polako penjao uza stepenice. Otvorio je vrata ateljea u potkrovlju i uao.
A trenutak kasnije, kad se Koko ve posve skinuo i drao poput osuenika
kojega alju na stratite, na vratima se pojavila bijesna Zlatkova glava. Mongol
je zaurlao na svog mlaeg druga, koji se od straha po drugi put sruio na krevet:
Koko! Ako ti misli zafrkavati, nai sebi neku drugu budalu, ali mene
vie nee. Kakve su to gluposti? to ti sve sebi ne doputa? E, neemo vie
tako! Dok si sa mnom u Parizu, pristojno e se ponaati. Dosta je ale!
Ali, Zlatko... mucao je preneraeni Koko.
Ukrali "Mona Lizu"! prezirno ga je oponaao Zlatko. A to je ovo to
tu visi? A, je li? Penji se ovamo!
Koko je bre-bolje navukao hlae i opet ustrao na potkrovlje. Ondje je
Zlatko zadigao zastore i, na Kokovo veliko zaprepatenje, sa zida se opet
zagonetno smjekala lijepa "Mona Liza"! Slika se nekim udom vratila na svoje
mjesto, na isto ono mjesto gdje je jo prije nekoliko asaka sigurno nije bilo.
Koko bi dao sebi odsjei glavu da je nije bilo. Ta nije valjda sanjao!
Sad znam ree odjednom Koko umjesto da se iznenadi. I brzo istra na
terasu. Pogledao je prema stanici "Pelleport" i ugledao crveni auto kako velikom
brzinom odmie niz Aveniju Gambetta, niz istu onu ulicu u kojoj su se oni danas
poslije podne slavno oiali.
I, kad se ve okrenuo da se vrati unutra i kae Zlatku to mu je palo na
pamet u trenutku kad je na zidu ponovo ugledao "Mona Lizu", koje prije trietiri minute ondje sigurno nije bilo, Koku je ponovno zastao dah a pogled mu
se prilijepio za ugao ulice kao beskrajno dugaka guma za vakanje.
Na uglu male Ulice Bretonneau, u kojoj je stanovao Zlatkov ujak, i Ulice
Pelleport koja je vodila prema stanici podzemne eljeznice, djeak je ugledao
ljudsku priliku koju jo nikada nije vidio, ali koju je odmah poznao. ovjek
srednje visine s drvenom lijevom nogom i crnim povezom na desnom oku,
gledao je isprva u pravcu u kojem je nestao crveni automobil, a onda se polako
okrenuo i pogledao tono prema terasi na kojoj je stajao Koko.
Oh jedva je izustio Koko i vie pao nego uletio u slikarev atelje gdje ga
je doekao ljutiti Zlatko. Oh, Zlatko... Vidi, ondje, vani... Crveni auto i... i
bogalj. BOGALJ!

Zlatko odgurnu druga i usput ga oinu bijesnim pogledom:

Ako me opet vara, stari...
Kad su izili na terasu, Koko je pomislio da bi se najbolje bilo odmah baciti
s petog kata na ulicu: nigdje na obzorju nije bilo ni crvenog automobila, ni
bogalja, koji kao da je odjednom u zemlju propao.
Koko poeo je Zlatko kroz stisnute zube, a eljusti su mu se napele kao
da e pui. Koko, ja u te...
Ali Koka vie nije bilo kraj njega. Prije nego bi okom trepnuo, Koko je ve
jurnuo u potkrovlje, skoio u jednom skoku niza sve stepenice, zgrabio u trku
koulju s kreveta i sjurio stubitem. Da je tko mjerio vrijeme koje mu je bilo
potrebno da s terase sleti na ulicu, sigurno bi se ispostavilo da je to bio novi
svjetski rekord u "skoku iz kue" kad bi postojala takva grana atletike.
Koko nije znao ni kamo juri, niti to bi htio uiniti. Samo je znao da e
tvrdoglavom Zlatku pokazati kako i on ima jednom pravo. Dokazati ili poginuti.

VII
TATA, ZATO KIDA?
Djevojica je veselo spustila telefonsku slualicu i zavrtjela glavom. Opet
je prila ogledalu i pogledala se. Bila je zadovoljna sama sobom.
"Sigurno se vrlo sviam Katsaru", pomislila je. Ona nije nikako mogla
izgovoriti cijelo dugako Grkovo ime koje je, kako joj je sam Katsarida
objasnio, bilo zapravo nadimak iz djetinjstva i znailo neku vrst kukca. "Ja
mogu svaku tajnu izmamiti od njega. Ba kao Mata Hari. Eh, ni tata ne moe
doznati sve to ja znam. Neka, neka, pokazat u mu ja, samo neka me on smatra
za mrkavicu".
Zadivljenim pogledom je prela preko niza slika filmskih glumaca od
Stewarta Grangera i Clarka Gabla do Veronike Mitti i Toma O'Poola. Na drugom
zidu su bile same slike pijuna i pijunki, a iza njenog kreveta slika Mate Hari,
najuvenije pijunke svih vremena, koja je bila strijeljana u prvom svjetskom
ratu. Marie Clever se nasmijeila krupnim sivim oima, izvadila iz ormara
veliku zvidaljku, stavila je u dep bluze i izila iz sobe.
Vrata oeve sobe bila su odkrinuta, to je znailo da se novinar ve vratio
kui, i to je djevojicu vrlo zaudilo.
"Sigurno ga Alles Worson nije primio. Ba mi je drago. Kad nije mene htio
povesti. Ja bih se ve snala..."
Zastala je pred vratima oeve sobe jer je zaula njegov glas. Bilo je oito
da nije sam.
Mali moj govorio je Marcel Clever njeno, gotovo kao da tepa neko
vrijeme neemo biti zajedno. Otputovat u na dva-tri dana. Treba mi odmora.
Danas se jo idem oiati i obrijati, onda odlazim na selo ili u brda. Hajde, sad se

jo moemo poigrati. Ovako hop! Hajde, Leo, skoi!

Marie je zavrtjela glavom kao da saaljeva oca. "Neto nije u redu s tatom.
Poeo je sam razgovarati s makom... Moda je premoren, moda hoe zbilja da
se odmori, ali ja se bojim da se iza toga neto krije."
Kad je djevojica ula u sobu, veliki sivi maak naranastih oiju, po
imenu Leo, bijesno je frknuo. Bio je ljubomoran na djevojicu, jer je znao da
njegov gospodar zaboravlja na njega im bi se mala Marie nala u blizini.
Tata, zar zbilja misli otputovati na nekoliko dana? Znai da vie nisam
tako mala kad mogu ostati kod kue i bez mame i bez tate. Je li tako? otro je
zapitala djevojica.
Oho, Marie, ti ve i prislukuje!
A ti si ve poeo razgovarati s Leom, mjesto da meni kae... nije se
dala smesti Marie.
Leo je mijauknuo kad je uo svoje ime i skoio na stolicu.
Marie, Marie! veselo e otac ustajui. Hajde da se nas dvoje
pomirimo! Idem se oiati i obrijati, pa emo se usput malo proetati i
porazgovoriti.
Oho! zaudi se djevojica. Sad se ide ak i iati! I to je velika
novost. Trebalo bi staviti na naslovnu stranicu "Veernje trube". Ti koji si tako
ponosan na tu svoju grivu...
Novinar se nasmijao i zagrlio ker. Zagrljeni su izili iz sobe a maak je
bijesno frknuo i okrenuo im lea.
I tako, dok su na sasvim suprotnom kraju Pariza Koko i Zlatko ili
Avenijom Gambetta prema brijanici, ovdje, na zapadu, nedaleko Bulonjske
ume, otac i kerka Clever uputili su se Ulicom Auteuil (Otej) prema Trgu
Auteuil gdje je novinar toga jutra primijetio novu brijanicu. Da je tko mogao u
tom asu istovremeno promatrati ta dva para, dva zagrebaka djeaka i dvoje
Pariana, nikada ne bi pomislio da oni imaju neke veze jedni s drugima, osim to
e trojica od njih u isto vrijeme sjediti u brijanici. Ali klupko dogaaja sve ih je
bre i jae vezivalo vrstom uzicom.
Marie Clever je zastala nasred ceste, tako da su automobili bijesno
zatrubili, i strogo je zapitala oca prodorno ga gledajui svojim blistavim sivim
oima:
Dakle, tata, Worson te izbacio? Priznaj! Nema nita od razgovora,
intervjua, velikog lanka... Zato ti i kida.
Ali, Marie zaprepastio se novinar i povukao ker na plonik.
Nikakav "ali", tata! Pa zar bi se ti dobrovoljno povukao na selo, kao u
miju rupu, ba sada kada se snima taj film o "Mona Lizi" i kada si napisao
sjajan lanak...
I to si ve proitala, Marie? Ti zbilja previe ita, nije to dobro.
Nije dobro ni to to mi nee rei istinu. Zar e zbilja sjediti na selu dok
Worson bude snimao film, je li?
Hou se odmoriti, Marie, kad ti kaem...

 I javio si u urednitvo da nee vie nita pisati o "Mona Lizi"?

Nita nisam javio, Marie. Ja se ne moram njima javljati ako neu. Ja sam
prvi novinar "Veernje trube" i ne moram, ako mi se ne da, pisati ni po cijeli
mjesec dana. Oni znaju da spremam neko iznenaenje...
Aha! lupi Marie nogom, smei uvojci joj zaigrae oko glave, a
automobili opet zatrubie jer je djevojica ponovo zastala nasred ulice. Aha!
Tako, dakle, tata. Sprema iznenaenje a meni nee nita rei. E, pa, dobro,
neka! Onda neu ni ja tebi nita rei, ba neu!
Ali, Marie...
Nita nije pomoglo. Djevojica se brzo oprostila i pretrala ispred gustih
redova automobila uputivi se prema Bulevaru Montmorency. Novinar je jo
neko vrijeme gledao za kerkom, onda se nasmijeio i uputio preko ulice u
brijanicu na kojoj je velikim zlatnim slovima pisalo: "KOD FRDRICA".
Dobar dan! ree Marcel Clever uavi u brijanicu.
Dobar dan, gospodine odgovori brija i ustade sa stolice odloivi
novine. Gospodin izvoli?
iati i brijati.
Dok je sjedao, Clever je kriom promotrio i brijaa i novine koje je itao.
Brija je bio visok, krupan ovjek, malko pogrbljen a ispod nosa su mu strala
dva velika i prilino neuredna brka. Novine, koje je drao u brijanici, bile su
"Le Monde" (L Mond), "Figaro" i "France Soir" (Frans Soar).
Marcel Clever se nezadovoljno promekolji u stolici. Neuredni brkovi nisu
bili osobita preporuka za brijaevu vjetinu, a jo je gore bilo to u brijanici
nije vidio "Veernju trubu". Clever je dijelio ljude na one koji itaju "Veernju
trubu" i na one koji je ne itaju.
Vi ne itate "Veernju trubu"?
to, molim? zapitao je brkati brija nespretno veui bijeli ubrus
novinaru oko vrata.
Ako vi sami ne itate "Veernju trubu", morali biste je drati u brijanici
radi drugih muterija. Te se novine danas najvie itaju u Parizu.
Svakako, gospodine, morat u ih nabaviti. Drugi put ete kod mene
sigurno dobiti "Nonu trubu".
Novinar ga je oinuo bijesnim pogledom, ljutit zbog toga to brija ne
moe tono upamtiti ni naslov njegovih novina. A onda ga je strogo upitao:
Vi ste nedavno otvorili ovu brijanicu?
Da, gospodine, prije dva dana.
Jao! zaurlao je Marcel Clever, jer ga je u tom asu nespretni brkonja
ubo vrhom kara u uho. Neu vie nita pitati, ini mi se da vas to smeta.
Ali nesretnom novinaru nije mnogo pomoglo to je utio. Brija je mlatarao
karama kao da kosi ito i kosa je letjela na sve strane. ianje je jo prolo
sretno, ali je brijanje bila prava strahota. Brkonja je prvo nasapunao novinaru cijelo lice, gotovo do ela, pa preko nosa i oiju sve do iza uiju, tako da vie nije
mogao ni gledati, ni disati. Onda je zgrabio britvu kao da je sablja i tipajui ga

po obrazima poeo nemilice guliti.

Kad mu je Frederic napokon oprao lice, prestraeni je novinar ugledao u
zrcalu nepoznatu glavu, koja je samo bila nalik na njegovu. Kosa je strala na
sve strane, a obrazi i vrat bili su mu krvavi. Htio je neto bijesno rei, zaprijetiti
da e o ovakvu postupku pisati u novinama, ali je bio toliko sretan to je ostao
iv da je bez rijei izletio iz brijanice.
"Ovo je mesar, a ne brija. Neuveno! Gle, pa nisam mu uope platio. Nije
ni pitao. To je zbilja nevjerojatno. Ovako jo neto nisam doivio. E, taj me nee
vie vidjeti... Ala bi se Marie smijala da je ovo vidjela!"
I dok su prolaznici u Ulici Auteuil iznenaeno gledali izbezumljenoga i
iznakaenog novinara, brija Frederic bio je u jo alosnijem stanju. Posve
iscrpljen i znojan klonuo je na stolicu i duboko predisao kao da se s nekim
tukao. Onda je obrisao znoj sa ela i priao telefonu.
Okrenuo je broj i satrvenim glasom rekao:
Charles, ti si? Oh, Charles, ja vie ne mogu. Doe mi da sve pustim k
vragu. Ili u ja nekoga zaklati, ili e mene netko ubiti. A da e me prijaviti, to je
sigurno... Oh, da vidi kako sam sad jednog udesio! Roena majka ga ne bi poznala. Pobjegao je van kao iz klaonice. Zaboravio sam i naplatiti. Ne, Charles, ja
to vie ne mogu izdrati. Ja ne znam kako se ti snalazi, ali ja vie ovako ne
mogu... to kae? Da ne ludujem? Lako je tebi rei da ne ludujem... Ovoga
asa zatvaram i dolazim k tebi. Ja ovdje vie ne ostajem...
Trenutak kasnije nesretni Frederic ve je zatvorio brijanicu i hitrim
koracima urio prema stanici podzemne eljeznice "Porte d'Auteuil". Tri etvrt
sata kasnije je, kao to ve znamo, banuo u brijanicu "Kod Charlesa" gdje su
bile dovrene Zlatkove i gdje su upravo zapoinjale Kokove patnje.

VIII
PREDAJ SE! NA SI!
Kad je s terase kue broj tri u ulici Bretonneau onako ludo sletio na ulicu,
Koko je ve odavno bio zaboravio brijaa Charlesa i njegovog udnog gosta
Frederica. Moglo bi se rei da je uope zaboravio da se nalazi u Parizu. Zapravo,
njemu vie nije bilo jasno ni gdje je, ni kamo ide.
Donekle se sabrao tek kad je trkom izbio na Trg Paula Signaca (Pola
Sinjaka) i kad je nastavio trati Avenijom Gambetta u pravcu u kome je nestao
tajanstveni crveni automobil.
"Zlatko mi se ruga, misli da sam ja lud, da sam blesav", bilo je prvo to je
djeak pomislio trei ispod dugakog reda drvea u Aveniji Gambetta. "Neka,
vidjet e on ve... pokazat u mu ja!..."
Ratko Mili, zvani Koko, navrio je trinaest godina, to, u usporedbi s
nekim kavkaskim gortacima koji ive i po stotinu i pedeset godina, nije osobito

dugaak ljudski vijek, a ipak, taj djeak iljasta nosa i kutrave kose, naoko
toliko nalik na sve svoje vrnjake, doivio je u posljednje dvije-tri godine vie
nego to drugi doive u cijelom ivotu. Dok je jo ivio na selu, vrebao je nou
lopove, a u gradu se borio protiv duhova i trudio se rijeiti tajnu djeaka koji je
imao dva imena i dva prezimena, i koji je iao u dvije kole. Ve je padao s
krova i umirao od straha u amcu nasred bijesne rijeke, ali nije jo nikada sam
trao ulicom u velikom, stranom gradu, i to jo ovako besciljno. U svakoj
munoj prilici, kad bi ga hvatao strah i elja da se okrene i pobjegne, uvijek bi
ga gonila naprijed pomisao kako e mu se drugovi rugati ako ispadne kukavica i
kako e mu se diviti ako ispadne domiljat i hrabar. Zato je, i ne mislei mnogo
kamo ga noge nose, ponavljao u sebi:
"Zlatko misli da sam ja lud, da mi se priinilo, da mi se mota u glavi...
Neka, pokazat u mu ja."
I tako Koko nije primijetio ni da je projurio pokraj brijanice u kojoj ih je
Charles onako dumanski unakazio. Nije primijetio ni da je pretrao Trg
Gambetta i zaputio se dalje na zapad, preko granica onoga siunog dijela Pariza
koji je dotada bio upoznao.
"Meni je jasno", ponavljao je on u sebi, "meni je sve jasno. Odmah mi je
bilo jasno, samo se nisam usudio nita rei da mi se Zlatko ne bi rugao. Zato je
slikar zakljuavao ona vrata sa etiri lokota a nije uope zakljuao vrata od terase? Pa ja sam odmah vidio da na terasu moe doi tko hoe i odnijeti sliku kad
hoe, a to su i uinili. Ba kad sam uao, bili su sa slikom sigurno, na primjer, na
balkonu, ali sam ih ja omeo. Nisu se vie usudili ponijeti je sa sobom, nego su je
bre-bolje vratili iza zastora, dok sam se ja dolje natezao s onim tvrdoglavcem.
Kad sam izletio na terasu, ve su uskoili u auto..."
Crveni auto! Kako je samo mogao zaboraviti na crveni auto? Pa zato je
uope ovako izjurio iz kue nego da pokua vidjeti u kojem e pravcu odjuriti
lopovi?
upavi djeak stajao je na nepoznatom trgu i eao se lijevom rukom iza
desnog uha. Nedaleko od njega, iza eljezne ograde, izdizao se kip ogromne
ene u naboranoj haljini. Koko je tuno mislio kako je ispao glup. Sad je istom
primjeivao buan i gust promet oko sebe. Rijeke automobila kovitlale su se oko
eninog spomenika i otjecale, kao u kanale, u nekoliko ulica. I koliko je samo
bilo crvenih automobila! U svakoj minuti projurilo bi ih pokraj razoaranog
Koka bar desetak.
"Bogalj", pomislio je Koko ogoreno. "Kako sam zaboravio na bogalja? Taj
tip, koji je zacijelo voa onih lupea iz crvenog auta, nije mogao, onako opav,
brzo umai... Ja sam negdje projurio pokraj njega dok se on sklonio u prvu veu
ili krmu... Uh, zbilja sam budala."
U oajanju je djeak preao Trg Republique (Repiblik) i uputio se nasumce
velikim bulevarima koraajui kroz gustu i glasnu vrevu parikog predveerja.
Palile su se brojne svijetlee reklame osobito po ogromnim proeljima
kinematografa na Bulevaru Martin (Marten). U Parizu se polako smrkavalo.

Koko je shvatio opasnost tek kad se, prelazei ulicu, sudario sa skromno
obuenim ovjekom koji je nosio pun pregrt kitica cvijea i nudio ih
prolaznicima. Tada su djeaku u mozgu odjeknule Zlatkove rijei: "Proe pokraj
tebe, na primjer, neki prosjak i ponudi ti cvijee... Pomirii cvijee i srui se u
nesvijest." Djeak je ustuknuo pred prodavaem cvijea i sudario se sa slijepcem
koji je uplaeno prema njemu podigao svoj svijetli tap. "Pucat e", grozniavo
je pomislio Koko i dao se u bijeg.
Onda je odjednom, na svoj uas, shvatio da je zalutao. Moda su bogalj i
lupei s crvenim autom izveli cijelu igru samo da bi ga namamili duboko u Pariz
i doepali ga se kad ostane sam! Koko je stao i htio se poeati iza uha, ali nije
imao snage. Kap znoja kliznula mu je niz nos i pala na bradu.
"Samo polako, Koko", hrabrio je on sebe. "Vratit e se ti kui i priat e
seki, i Tomi, i Boi, i drugim prijateljima, kako su te gonili bogalji s dresiranim
papagajima i crvenim automobilima, ali kako se ti nisi dao smesti, ni uplaiti..."
Prije nekoliko godina, dok je jo ivio u selu zvanom Zeleni Vrh, Koko je
jedne noi zalutao u gustoj umi punoj sablasnih umova i krikova nepoznatih
ptica. Onda se samo drao glavne staze i na svakom krianju prvim puteljkom
skretao ulijevo. Bio je uvjeren da e se tako vratiti na mjesto odakle je krenuo. I
nije se prevario. Poto je tri-etiri puta skrenuo, naao se na rubu ume i opet
ugledao Zeleni Vrh. Vratio se gotovo na isto mjesto odakle je krenuo.
I tako je Koko, ne usuujui se nikoga nita pitati, da se ne bi odao, na
prvom raskru skrenuo ulijevo nadajui se da e se vratiti prema Aveniji
Gambetta i stanici "Pelleport".
"Ba sam budala", ponavljao je u sebi pokuavajui odagnati crne slutnje i
ne usuujui se pomisliti da se izgubio u velikom Parizu "ba sam budala, to
nisam, na primjer, zavirio u sva stubita u blizini Ulice Bretonneau... Kako mi se
sad onaj vraji bogalj sigurno ruga! A Zlatko, to e samo rei Zlatko? Taj e mi
popiti krv kad se opet vidimo..."
Kad se opet vidimo! Strano je bilo pomisliti da moda i nee tako skoro
opet vidjeti Zlatka. Pustio bi sada i da mu se dugaki prijatelj ruga do mile volje
i da ga istrlja etkom za ribanje pod mlazom hladnog tua, samo da to prije
ugleda njegovu etverouglastu, tvrdu i dragu glavu.
Gdje li je sad Zlatko? Je li ve razgovarao s ujakom o Kokovom nestanku?
Je li obavijestio policiju? Trai li ga po Parizu? inilo mu se da ve hoda ne sate
i sate, nego cijele dane i noi i da e se sruiti od umora i gladi. Da, i od gladi!
Pa posljednji put je u avionu pojeo jedan jedini bombon, a i taj mu je gotovo
zapeo u grlu, jer mu je Zlatko priao kako se mnogi putnici zbog tih bombona
ugue pri slijetanju.
"On e me sigurno nai. Mora me nai. Nije valjda Pariz tako velik. A
mogao bih ipak nekoga, na primjer, i pitati za put... Znam adresu, znam broj
telefona... Ne rade valjda svi za bogalja... Jasno, nemam se ega bojati."
Posve je pao mrak kad se Koko, vjerujui da skree ulijevo i da se polako
vraa prema stanu Zlatkova ujaka, odjednom naao na mostu iznad rijeke Seine

(Sene). Naranaste starinske svjetiljke s kamenog mosta ogledavale su se u

tamnozelenoj vodi rijeke po kojoj su plovili bijeli, osvijetljeni brodovi. Ali
djeaku nije bilo do brodova. On je pourio dalje, preao most i skrenuo opet
ulijevo.
Tada je napokon ugledao jedno poznato mjesto i gotovo da je viknuo od
oduevljenja, ba kao to je onda, prije nekoliko godina radosno kliknuo kad je
ispao iz crne ume i ugledao poznate krovove Zelenoga Vrha.
Notre-Dame! rekao je Koko naglas i brzo se ogledao uplaivi se da ga
tko nije uo.
Na trenutak mu se uinilo da je opet u svojoj sobici, u Buanovoj ulici u
Zagrebu, i da mirno pregledava knjige o Parizu, kojima se onda onako divio...
Tada nije gotovo uope vjerovao stranim Zlatkovim priama i veselio se putu u
veliki grad i ne pomiljajui da bi ondje mogao togod neugodno doivjeti.
Koko se laganim korakom pribliio crkvi Notre-Dame. Divna graevina,
oiviena tamnim nonim nebom i sa svih strana obasjana skrivenim
reflektorima, izgledala je udnije nego zamak iz bilo koje bajke ili crtanog filma.
Da nije bio tako umoran, Koko bi, bar mu se inilo, uivao vie u ovoj lijepoj
zgradi nego u zoolokom vrtu sa sedamdeset kitova. Da nije bio gladan, ne bi
dao Notre-Dame ni za sedamdeset punjenih paprika.
Umorni djeak je neko vrijeme tumarao amo-tamo pred crkvom NotreDame, tako da su ga prolaznici ve poeli udno promatrati, samo to on to nije
primjeivao. Htio je i ui u crkvu, ali se bojao, jer se sjetio da unutra grbavi zvonari nou napadaju nevine rtve. Bar je tako Zlatko tvrdio.
Onda je napokon oteturao do tratine pokraj crkve i sjeo pod veliki grm
nedaleko spomenika nekom konjaniku. Zapiljio se u blistavo osvijetljenu zgradu
i odjednom su mu tornjevi zaigrali pred oima a likovi udnih, krilatih ivotinja,
kojima je crkva na vie mjesta bila ukraena, oivjeli, poeli se migoljiti, puzati,
letjeti. Koka su zaboljele oi a kapci oteali kao da su od kamena. inilo mu se
da sanja. Ili da e se onesvijestiti.
"Zlatko, gdje si sad?", mislio je osjeajui da e proplakati. "Gdje si sad,
Zlatko? Ti si me doveo ovamo, u taj tvoj Pariz, to je bila tvoja ideja... Ti me
mora izvui iz ov..."
U tom trenutku snani, koati prsti stegli su mu vrat a za leima je zauo
prodoran glas: Predaj se! Na si!

IX
ZAPETLJANO KAO PAUINA
Papagaj Cesar je poskoio od straha kad su se s ulice razlegli prodorni
zviduci. Prvo tri, pa onda jo tri. Da Napoleon nije bio onako davno i temeljito
mrtav, sigurno bi se i on probudio u svom velikom grobu od mramora.

Katsarida je dotle mirno itao gomilu stripova zavalivi se u duboki

naslonja. Samo bi katkad eznutljivo pogledao prema Bulonjskoj umi i
pomislio kako bi sad bilo divno juriti na biciklu u arenom dresu i takmiiti se s
drugim djeacima. Bio je siguran da bi bio najbri i da bi jednog dana, i to vrlo
brzo, postao slavan kao nenadmaivi Anquetil (Anketil).
To je Marie! povikao je veselo zelenooki djeak kad je zauo zviduke i
skoio s naslonjaa stresavi na pod hrpu stripova. Kako samo zvidi tom
svojom pitaljkom! Sva srea to tata nije kod kue jer bi odmah poeo vikati...
Jo kad bi znao tko zvidi!
Krc! rekao je Cesar popravljajui kljunom perje koje mu se bilo
nakostrijeilo od straha.
Djeak je brzo otvorio vrata i gotovo oborio sobara Mauricea koji mu je
ba htio rei da bi danas ve morao bar malo vjebati na klaviru. Navrat-nanos
je izjurio na ulicu.
Na drugoj strani Bulevara Montmorency, ispod platane, nestrpljivo ga je
ekala mala Marie, kerka novinara Marcela Clevera.
Ala si ti spor rekla je i zavrtjela smeom glavom.
Oprosti... urio sam se ispriavao se Katsarida iako je stigao bre od
vjetra. Imam ti neto vano rei...
Znam ree djevojica hladnokrvno. Pa zato sam i dola. Nisam valjda
dola da tebe vidim, Katsar. Samo, ne moemo razgovarati na ulici. U tvoju
kuu ne smijem. Je li tako? Ja se ne bojim, ali se ti boji... to bi rekao tvoj
tatica, istukao bi te onim debelim tapom...
Marie, nemoj tako govoriti. Ti zna da se ja ne bojim. Ako hoe... Tate
nema kod kue.
Vidi! obraduje se Marie. Tate nema kod kue! Vidi da se boji. Da
je tata kod kue, ne bi se usudio da me zove, je li tako? "Gospoice Clever",
rekao mi je juer onaj va stari sobar na telefon, "Bit e bolje da ne nazivate
mladog gospodina, jer se gospodin Somais ljuti... Mladi gospodin, osim toga,
upravo vjeba na klaviru"...
Marie, nemoj me zafrkavati, nisam ja kriv branio se djeak kome je bilo
neugodno pa je sve vie obarao glavu.
I kako te nije stid, Katsar, da svira klavir? U dananje vrijeme!
Dvadeseti vijek! Lud si za biciklom i sportom, a svaki dan uporno nabija po
klaviru. Moe te biti stid. Danas se svira elektrina gitara, ako te tko pita...
Ali mene nitko ne pita... Ja bih rado svirao elektrinu gitaru, sto puta sam
rekao tati...
Djevojica je prezirno odmahnula rukom kao da o tome vie nema smisla
raspravljati i brzo je prela ulicu. Katsaridi nije preostalo nita drugo nego da
posluno pode za njom iako nije znao kamo ga vodi.
"Jednog dana u postati slavan biciklist, osvojit u tri puta zaredom Tour de
France (Tur d Frans) i svirat u elektrinu gitaru kao nitko na svijetu. Onda e
joj biti ao i drugaije e se ponaati prema meni, ali e biti kasno", mislio je

ogoreno djeak posluno slijedei djevojicu.

Marie Clever zastade i odluno ree:
Ako ti ve nema nikakva prijedloga, imam ga ja. Kao da ba nisi nikada
proitao nijednu pijunsku knjigu, pa nema pojma o tim stvarima. Ui emo na
stranji ulaz u va vrt i skloniti se u sjenici. Ondje nas nitko nee vidjeti i
moemo u miru razgovarati...
Katsarida se morao u sebi sloiti da mala Marie misli bre od njega. Iako su
mogli naprosto otii prema Bulonjskoj umi i mirno razgovarati na prvoj klupi,
ipak se inilo da je zelena sjenica u dnu velikog vrta Somaisovih najsigurnije i
najmirnije mjesto na svijetu za ovako povjerljive razgovore.
Kad su se napokon nali u zelenom umraku sjenice iza gustih zidova
brljana kroz koje je tek ovdje-ondje probijala kosa zraka kasnog sunca, Marie
Clever je prvo sjela u pletenu stolicu, onda hitro ustala i gurnula u nju
iznenaenog Katsaridu:
Govori! rekla je kao sudac istraitelj zato si me zvao?
Ja sam... petljao je djeak kolutajui zelenim oima. Mislio sam... ako
je tvoj tata...
Moj tata je nestao odsijee djevojica. Nemoj sad opet pitati kako i
zato. Dosta je da kaem da na tatu ne moemo raunati. Neto smilja i pravi se
vaan...
Aha! upade Katsarida. To sam i mislio. Znai da on sluti...
to sluti? Ma daj, Katsar, saberi se, promisli i onda govori, je li tako?
Zato si me zvao ako mi nee nita rei?
Mona Liza! izvali napokon brodovlasnikov sin i odahne.
Mona Liza! Marie udari nogom o pod sjenice. To sam i mislila. Zato
je tata tako tajanstven...
Moj otac e uskoro pustiti u more novi veliki prekooceanski brod, najvei
od svih koje ima.
Pa to onda? Kakve to veze ima s Mona Lizom? Bolje bi bilo da si u
"Veernjoj trubi" proitao tatin lanak o filmu koji se snima u Louvreu (Luvru).
To je film o "Mona Lizi" i o ovjeku koji ju je uspio ukrasti.
Marie Clever je potanko ispriala prijatelju cijeli sadraj filma istiui
posebno najuzbudljiviji prizor: prijatelj kradljivca posumnja da je slika koju je
vidio u kradljivevoj sobi zaista prava "Mona Liza", nato ga uplaeni kradljivac
napadne i vee za stolicu, tono ispod uvene slike, gdje bi ga vjerojatno pustio
da skapa od gladi da ga nije spasila neka ljepotica. Ali Katsaridu nije zanimao
sadraj filma, njega je samo zanimalo kako e uvari paziti na sliku za vrijeme
snimanja.
Kae da e se snimati s lanom slikom? pitao je Katsarida.
Da, ali je ona posve jednaka pravoj. Ni slikar je ne bi razlikovao, to je
takvo udo od slinosti.
Aha! ree djeak i ustade. To je tati dovoljno. On nee prezati ni od
ega da se domogne slike, sve e uiniti... Kladio bih se da e uiniti sve i platiti

koliko treba samo... da... jao, Marie, mene je strah i pomisliti...

Kukavico! viknula je smeokosa djevojica i udarila nogom o pod.
Ako se ne usudi govoriti, nisi me morao zvati, je li tako?
... tata e sve uiniti da poslije snimanja na zidu u muzeju ostane lana
slika, a na njegovu brodu prava "Mona Liza" koja vrijedi milijardu dolara. Tako
je bilo... zna... tata je lud za slikama velikih umjetnika... Valjda zato to je sam
htio biti slikar... Tako je isto bilo i s "Kleopatrom".
S "Kleopatrom"! vrisnula je djevojica a uvojci su joj se razletjeli na
sve strane. A, tako! Sad mi je jasno, Katsar. To si mi morao odmah rei.
U bistroj glavi male Marie Clever sve je odjednom postalo jasno. Tako se
bar njoj inilo. Dobro se sjeala sluaja "Kleopatre", slike drugog uvenog
talijanskog slikara Rafaela, koja je prije dvije godine bila nestala iz Louvrea.
Ta divna slika, koja je predstavljala crnokosu egipatsku caricu Kleopatru, bila je
oteena i trebalo ju je popraviti. Kad je vraena iz radionice jedan strunjak je
sluajno otkrio da slika koja sad visi na zidu vie nije prava "Kleopatra". Tada se
proslavio novinar "Veernje trube" Marcel Clever koji je tvrdio da nitko na
svijetu ne moe javno prodati, ni drati u kui tako basnoslovno vrijednu sliku,
jer bi ona odmah upala u oi i izazvala sumnju. Lukavi novinar je zakljuio da ju
je kradljivac zacijelo prodao nekom vrlo bogatom udaku koji je dri pod
kljuem i sam potajno uiva u njoj. "Brodovlasnici spadaju meu najvee
bogatae na svijetu", pisao je onda novinar, "a mnogi od njih skupljaju vrijedne
umjetnine i slike... Moda meu njima treba traiti onoga koji danas skriva
Rafaelovo remek-djelo?"
Tata je tada ba dao ime "Kleopatra" svom novom prekooceanskom
brodu... tiho je govorio Katsarida, oprezno se ogledavajui. Bio sam na tom
brodu na njegovom prvom putu iz New Yorka u Pirej, u Grkoj... Tata se strane
uzrujavao, boljela ga je noga... uo sam kako se tui na nekog parikog
novinara koji ga optuuje da je ukrao Rafaelovu "Kleopatru" i to samo zato to
je sluajno dao svom brodu isto ime... Onda sam jedne noi, kad sam iziao na
palubu...
to si onda...? grozniavo je pitala Marie Clever a krupne sive oi
skakutale su joj amo-tamo kao dva obijesna zeia.
... onda sam otkrio aputao je brodovlasnikov sin da tata svake noi
odlazi u neku malu prostoriju ispod kapetanove kabine i da se ondje zakljuava.
Sutradan sam sluajno naao u njegovoj kabini "Veernju trubu", i sve mi je
postalo jasno... Tata je svake noi iao onamo... i zakljuavao se. A po danu se
sve vie uzrujavao, sve vie pio, sve ga je jae boljela noga...
I onda dovrila je djevojica jedva ujno kad ste stigli u Grku,
"Kleopatra" je pronaena u nekoj luci, u bavi, je li tako?
Kad smo se ve vratili u Pariz, odjednom je kao grom iz vedra neba...
Odjednom smo uli na radiju da je neki pijanac pronaao sliku u pirejskoj luci.
Istom se tada tata smirio, prestao piti, noga ga vie nije boljela. Dao bih sebi
odrezati oba uha ako on nije jedva ekao da se rijei slike kad mu je prigustilo...

 I misli da bi sad... oprezno apne Marie Clever.

S "Mona Lizom"... Je li tako?
Djevojica se nije usudila dovriti reenicu koju je zapoela a djeak se
nije usuivao nita vie tumaiti, nego je samo lagano zaklimao glavom. U
sumraku sjenice par zelenih i par sivih oiju netremice su se promatrali. Kao da
se izmeu Katsaride i Marie Clever odjednom isplela velika pauina u koju se ni
on ni ona nisu usudili dirnuti. Djeak i djevojica nisu znali to da ponu s
velikom tajnom koja je leala meu njima.
Bravo, Katsar, sjajan si! rekla je Marie Clever i pogladila djeaka po
crnoj kosi.
Oh izustio je Grk i pocrvenio kao, recimo, neto crveno.
Treba neto hitno poduzeti! dodala je Marie Clever pomiljajui na
Matu Hari koja bi sigurno ve znala to treba raditi u ovakvoj prilici.
Treba neto hitno poduzeti! ponovio je kao jeka Katsarida Somais i
problijedio kao, recimo, neto uto.

X
AVOLJI SAVJET
Frederic Brange (Bran) imao je sina Jeana (ana) a Charles Croitier
(Kroatje) imao je sina Michela (Miela). Jean i Michel bili su nerazdruivi
prijatelji iako nisu bili istih godina. tovie, Jean je bio stariji ak pet godina i
ove je godine poloio veliku maturu, dok je Michelu bilo jedva trinaest godina.
Roditeljima nikako nije bilo jasno kako su ti djeaci razliite dobi tako prisni
prijatelji. ak ih je bilo smijeno vidjeti na ulici: Jean je bio visok, vii za dvije
glave, nosio je ve male brie i puio a Michel, svilenkaste crne kose, kosih
oiju uzanih na kraju i jako ispupenih jagodica, trkarao je uvijek pokraj njega
uzalud pokuavajui stii dugake Jeanove korake.
Kad je trebalo biti nesretan, obadvojica su bili nesretni, kada je bilo razloga
veselju, veselili bi se obojica. Nisu naravno zajedno stanovali, pa ak ni blizu,
ali svakog jutra, prije nego bi se sastali, jedan i drugi ve su bili na dlaku jednako raspoloeni. Ako je Jean ustao na lijevu, Michel sigurno ne bi ustao na
desnu nogu; ako bi Michel zvidukao u svom stanu dok se spremao u kolu,
sigurno je da e u isto vrijeme pjevuiti i Jean u svojoj kupaonici.
Samo su se u jednom razlikovali. Jean je imao vozaku dozvolu, a poslije
mature je ak dobio od strica i auto. Istina, bio je to prastari, mali citroen koji se
tresao kao da e se raspasti, ali se ipak sasvim pristojno kotrljao i djeaci su bili
silno ponosni na njega. Ne zna se tko vie: da li Jean, koji je bio pravi vlasnik, ili
Michel, koji bi se u njemu radije vozio nego u rolls-royceu (rols rojsu).
Dananji dan bio je jedan od onih dana kad su i Jean i Michel bili nesretni.
Michel rekao je Jean kada su se toga poslijepodneva sreli na

ugovorenom mjestu ispred Louvrea. Meni je svega dosta.

Jean rekao je Michel duboko uzdahnuvi. A da zna kako je tek meni!
Prije zavretka kolske godine tata Charles bio je obeao Michelu da e ga
odvesti na more im vidi njegovu svjedodbu, a tata Frederic je obeao Jeanu da
e, ako uspjeno poloi maturu, njih dvojica krenuti starim citroenom na rijeku
Loiru (Loaru) gdje e obii divne francuske dvorce iz srednjega vijeka. Sinovi
su svoje uinili. Donijeli su kui svjedodbe. Jedan i drugi su proli s vrlo
dobrim. Ali onda su oevi zakazali. Ispalo je da oni imaju nekog vanog posla u
Parizu i da od puta na more i na Loiru nema nita. Ni majke nisu mogle pomoi,
jer su tata Charles i tata Frederic bili uasno tvrdoglavi.
I upravo danas su Jean i Michel saznali da nije samo u pitanju dan polaska,
nego da uope nije sigurno hoe li se ove godine maknuti iz Pariza.
Tata rekao je Jean tati Fredericu. Misli li ti time rei da mi uope
neemo nikamo putovati ovoga ljeta?
Ti moe, Jean, kad god hoe otii s mamom baki na selo ili teti u Lyon
(Lion) rekao je tata Frederic.
Tata odgovorio je Jean to nee dobro svriti.
to nee dobro svriti? uasnuo se Frederic Brange i tuno pogledao
enu koja je samo zakolutala oima. to misli, Jean, kad kae da...
Ali tata Frederic nije zavrio pitanje. U meuvremenu je Jean tako snano
zalupio vratima da je veliki zidni sat tucnuo i prestao kucati.
U isto vrijeme, u drugoj parikoj etvrti, Michel je stisnuo uske i kose oi i
pitao oca:
Tata, hoe li rei da se mi ovoga ljeta uope ne kanimo micati iz grada?
Ali, Michel, ni govora rekao je tata Charles ti moe kad god hoe
otputovati s mamom djedu u brda ili stricu u Bordeaux (Bordo).
Tata odgovorio je Michel. Bojim se da e ti upamtiti ovo ljeto.
Zato, Michel? zgrozio se Charles Croitier i alosno pogledao enu koja
je zaueno podigla obrve. Zato kae da u ja...
Ali ni tata Charles nije dovrio pitanje, jer je Michel tako snano zalupio
vratima da je prastari zidni sat, koji ne radi ve desetljeima, odjednom
zakaljao i prohodao.
I kad su se Jean i Michel neto kasnije sastali pred Louvreom, njihovu
ogorenju i uzdasima nije bilo kraja. Ukrcali su se u stari citroen i poeli
besciljno kruiti po poslijepodnevnoj parikoj guvi u kojoj su pjeaci bri od
automobila.
Samo da mi je znati pitao se Jean zato sad ba moraju ostati u gradu,
ba sad kad poinje vruina. I kako mami ne dosadi, kako da ga ona ne natjera?
Ah uzdahne Michel opet imaju nekog osobitog posla. Samo da mi je
prokuiti to su sad smislili.
Svejedno mi to ne ide u glavu ree Jean. U svakom poslu postoje
praznici, godinji odmori... Ljudi nisu strojevi! Ali za njih odmor kao da ne
postoji... Oh jeknu Michel tuno, I ti njihovi poslovi! Ti najbolje zna,

Jean, kakav je to posao! Sramota...

Sluaj odjednom e Jean strano ozbiljno i samo to ne udari u
automobil koji se zaustavio ispred njih. Misli li ti, Michel, da je tu opet
neto... a... sumnjivo... Da su se opet zapleli, a?
Starci neto teko mute, kladim se odgovori Michel a oi mu se sasvim
suzie. Opet e upasti u guvu kao lani kad su se igrali vatrogasaca i kad je
tvoj tata skoro sletio s krova, a moj stari upao u dimnjak.
Ili kad su preklani onome bogatau toboe popravljali vodovod u kui, pa
su umjesto vodovodnih cijevi otvorili plinske i skoro se uguili u podrumu
sjeti se Jean.
Ili kad su... poeo opet Michel ali prasnu u smijeh i suze mu navalie na
oi. Nije nikako mogao doi do daha.
Kakvi su, oni bi bili spremni da glume i nogometae, toreadore, brijae,
lijenike...
Joj smijao se i dalje Michel i drao za trbuh, Ala bi bili gala kao
brijai! E, to bih volio vidjeti. Pa moj stari, kako je nespretan, sigurno bi zaklao
prvu muteriju... Ha-ha-ha!
Moda im se to ipak isplati ozbiljno ree Jean tko zna koliko zarade.
Neku veliku kintu ne dignu, kladim se. Velika se kinta tako ne die. Za
veliku kintu treba provaliti u banku... Hej, kamo e?
Jean je na trgu pred crkvom Notre-Dame, nedaleko spomenika Karlu
Velikome, spazio jedno slobodno mjesto za parkiranje i u velikom luku uletio u
mali prostor koji je u Parizu tako dragocjen. Nezadovoljni djeaci izili su iz
auta i uputili se u najbliu kavanicu da popiju po jednu coca-colu. Jean je
zapalio cigaretu i rekao:
Treba neto smisliti da im pokaemo... da zapamte kad su nas ovako
ostavili u Parizu.
Treba starcima pokazati sloio se Michel i obijesno osmjehnuo. Samo
kako?
Michel i Jean su ve podugo sjedili za malim stolom kavanice u Ulici
d'Arcole (d'Arkol) i pijuckali coca-colu na slamku. Smiljali su u kakav bi se
podvig upustili, kakvu bi psinu smislili, psinu koja bi zadala brige roditeljima i
natjerala ih da se okane svojih vlastitih udnih poslova i da se posvete njima
dvojici, Jeanu i Michelu, koji su s vrlo dobrim proli u koli, a ipak ove godine
nee vidjeti ni dvoraca na Loiri, ni Azurne obale. inilo im se da ne bi bilo ba
lako provaliti u banku, ali su im se upravo takvi pothvati vrtjeli po glavi, jer su
mislili da bi samo neka velika svinjarija mogla djelovati na tatu Frederica i na
tatu Charlesa.
Da ipak provalimo u banku, a? ponovi opet Michel zlurado se
smijeei. A?
A zato ne biste, recimo, oteli nekog klinca, a? To bi bila lijepa pria, je
li? Sjetite se samo otmice Peugeotova (Peoova) sina. Ona je uzbudila cijeli
Pariz! Pogledajte samo malo bolje oko sebe, i ja se kladim da ete nai povoljnu

rtvu. Stranci nisu loi. Otac im je moda neki bogata, milijuna, i ako se javite
telefonom i zatraite veliku svotu kao otkupninu, sigurno je da ete dospjeti bar
u novine, je li tako? A to je ono to biste vi htjeli, je li? I mnogo je jednostavnije
nego provaliti u banku. Eto, kladim se da ete i sada nai pred crkvom nekog
klinca koji se sam smuca uokolo a moda je ak i zalutao. Strpate ga na brzinu u
kola, onda lijepo na telefon, okrenete broj gospodina oca, takva i takva stvar...
Jean i Michel su gotovo spuznuli pod stol od zaprepatenja. Nisu mogli
vjerovati vlastitim uima. Kad su se malko pribrali od prvog iznenaenja, usudili
su se pogledati oko sebe da vide tko im se obratio takvim savjetom. Za susjednim stolom sjedio je uz au piva ovjek neobina izgleda koji im se blago i
prijazno smjekao. Imao je velik, crn povez preko desnog oka i drvenu lijevu
nogu.
Mi vas ne poznajemo, gospodine rekao je Jean.
Nikad vas nismo vidjeli, gospodine rekao je Michel.
Ali ja vas poznam, a to je glavno, je li? rekao je bogalj i opet se
osmjehnuo. I znam to vas mui! Vaa ucjena moda nee upaliti, ali otmica
mora... Vas dvojica lako svladate jednog mravog klinca...
Gospodine izustio je Jean drhtavim glasom mi ne elimo s vama
razgovarati.
Ne elimo s vama razgovarati kao jeka doda Michel i ustade.
Zbogom, gospodine odluno e Jean i uputi se niz ulicu, a za njim
odskakuta i Michel.
Coca-colu u vam ja platiti, kad ste vi to ve zaboravili. Ne morate se
zbog toga vraati povikao je za njima bogalj. Bolje da pourite, inae e vam
ptiica, je li, odleprati...
Jean je pocrvenio, zastao naas, ali je odmahnuo rukom i opruio korake.
Bilo bi mu neugodno vratiti se da plati. A i bojao se ponovnog susreta s
tajanstvenim bogaljem.
Neka plati kad hoe ree on.
Jasno ree Michel a onda pritra prijatelju i, skakuui pokraj njega na
vrcima prstiju da bi mu se to vie pribliio uhu, tiho proaputa: Hoemo li
zbilja drpiti klinca?
Michel, ti si zbilja lud odvrati Jean i osjeti kako se najeio. Ti si...
Nije dovrio reenicu. Ba su preli ulicu i prolazili ispred proelja crkve
Notre-Dame. Michel ga je opet sustigao i povukao za rukav pokazavi nosom u
pravcu spomenika Karla Velikoga.
Jean i Michel su se skamenili na mjestu. Ugledali su djeaka upave kose,
mravih nogu i iljasta nosa koji se lijevom rukom eao iza desnog uha.
Pariani Jean i Michel prvi put su ugledali Ratka Milia zvanoga Koko.

XI
PAZI DA GA NE ZAKOLJE
Slikar Poklepovi, zvani Pokle, zadovoljno je pogladio bradicu i ustao s
poda poto je punih deset minuta kleao pred slikom Mona Lize. Djeake je
poslao na ianje samo da bi mogao sam uivati u uvenom djelu. Slina igra se
ponavljala ve nekoliko dana. Isprva bi jedva doekao da nekoga dovue u svoj
prljavi stani u Ulici Bretonneau a onda, im bi mu pokazao sliku, poelio bi da
ostane sam s njom i da mu nitko ne smeta.
"Deki su vrlo zgodni, nema ta", mislio je slikar, "ali oni ipak ne znaju to
je 'Mona Liza' i to znai naslikati takvu sliku koju ni strunjaci ne mogu
razlikovati od prave. Nego, sad je dosta, idem se proetati..."
Spustio je sva tri zastora, zakljuao sva etiri lokota, posakrivao etiri
kljua i, napokon, zapalio lulu koju se gore, pred onom slikom, nije usudio
puiti.
"Kad se obogatim", mislio je slikar, "kupit u vilu negdje izvan Pariza i
veliki atelje sav u staklu u kome u slikati sunca, sve sama plava sunca... A to
se tie duhana, nikada neu puiti ovako prost, puit u samo najfiniji... Eto,
opet mi se ugasila lula..."
Dotle je ve bio izbio na mali Trg Paula Signaca, koji je nosio ime
poznatog francuskog slikara i na kojem je zato najradije sjedio pijuckajui crno
vino. Lula se ugasila a u depu nije imao nijedne ibice. Dok je nestrpljivo
preturao po depovima, odjednom mu je pristupio bogalj s drvenom nogom i
crnim povezom na lijevom oku.
Trebate li ibice, gospodine? rekao je i ljubazno se nasmijeio.
O, hvala vam lijepo, zbilja sam ostao bez vatre... Bogalj mu je susretljivo
pruio kutiju ibica, a slikar ju je rastreseno, poto je zapalio lulu, strpao u dep.
Htio je ve krenuti dalje, zaboravivi se ak i zahvaliti, ali ga je bogalj blago
uhvatio za ruku:
Ako nemate nita protiv, mogli bismo, je li, sjesti naas i popiti aicu
vina.
Vrlo ljubazno od vas odvratio je slikar zaueno ali nemam
vremena... Hou rei: imam vremena, ali sam umoran, malko bih se proetao.
Nita, nita, nai emo se ve drugi put. ovjek nikada ne zna, je li, s kim
sve moe zanimljivo porazgovoriti. Do vienja, gospodine Pokle.
Do vienja, gospodine!
Slikar je ve preao ulicu kad je shvatio koliko je udno da neznanac zna
kako se on zove. Ali, prije nego je uspio porazmisliti ne bi li se dosjetio kada su
se i gdje upoznali, bogalj je za njim glasno doviknuo:
Ako se hoete oiati i obrijati, preporuio bih vam jednu novu
brijanicu, dolje na kraju Avenije Gambetta. Zove se "Kod Charlesa"...
Zlatkov ujak se zbunjeno uhvatio za bradu i odbrzao ne osvrui se. Bogalj
ga je toliko zbunio da je krenuo u suprotnom smjeru od onoga kojim se htio

uputiti. Istom na drugom raskru skrenuo je udesno i uputio se polako prema

gradu. Otpuhujui lagano dim iz lule, zakljuio je pola u ali, pola u zbilji:
"Moda moje ime postaje sve poznatije, moda Pariz ve zna za mene... ali
to e tek biti!"
Razmiljajui o ovome i onome i sjetivi se kako je Zlatku i Koku zapravo
zaboravio dati da jedu, slikar se odjednom zaustavio pred brijanicom na kojoj
je velikim, blistavim slovima pisalo: "Kod Charlesa". Da, to je bila ta nova
brijanica u koju je on bio uputio Zlatka i Koka i koju je sad njemu spomenuo
neobini bogalj. Uhvatio se za dugaku kosu na zatiljku, preao rukom po vratu,
ispod brade i pomislio da bi se mogao i obrijati. "Sad u morati malo vie paziti
na sebe", zakljuio je zadovoljno. "Ne mogu vie hodati neobrijan po Parizu.
Nisam ja vie bilo tko..."
Kad je uao u brijanicu iz koje su Koko i Zlatko neto prije izili onako
unakaeni, unutra nije zatekao nikoga. U dnu prostorije, iza zastora, uli su se
glasovi. Zlatkov ujak se primaknuo zastoru i uo kako dva ovjeka uurbano
razgovaraju:
Ja mislim da bi ga trebalo nahraniti.
E, ba sad nema drugoga posla nego da ga hranimo.
Bit e nezgodno, Charles, kaem ti, ako otegne...
A ime e ga hraniti, Frederic? Ti uope nema pojma to on jede. Ba bi
od toga mogao da... razumije?
Frederic, ako se njemu to dogodi
"Morao sam nahraniti deke!", mislio je slikar ljutit na samoga sebe. "Kad
me obriju i oiaju, odmah idem kui da im isprim nicle i krumpire..."
Da bi skrivenog brijaa izmamio iz njegova skrovita, slikar se glasno
nakalja. Izmeu dva zastora pojavila se brkata glava Frederica Brangea. I
Frederic je mjesto pozdrava zapitao slikara, kao da je njegovo pitanje
najobinije na svijetu i kao da se takvim pitanjem brijai obino obraaju novim
muterijama:
Oprostite, gospodine, znate li vi sluajno ime se hrani papagaj?
Zlatkov ujak se zagrcnuo jer mu je dim uao od iznenaenja u dunik. Ali
prije nego je uspio odgovoriti, Frederic je pozelenio i brzo uvukao glavu.
Pogledao je Charlesa, stavio mu ruku na rame i jedva ujno proaputao:
On je... to je on... on je tu... to tu je on... Charles je kroz otvor meu
zastorima proturio svoj iroki nos i brzo ga uvukao.
Ima pravo, Frederic... to je on... Na posao, Frederic.
Zar odmah? Odmah, Charles?
Naravno, tu smo priliku ekali...
A ti e ga zadrati koliko dugo moe, je li?
Naravno, ne brini.
Pazi da ga sluajno ne zakolje.
Frederic!
Kad su dva brijaa napokon izila iza zastora, duboko su se naklonili

slikaru, rukovali se s njim kao da su stari znanci i u tren oka ga strpali na stolicu.
Jedva je stigao odloiti lulu. Nekoliko sekundi kasnije ve ga je Charles cijeloga
umotao u bijele ubruse i stegnuo mu vrat tako snano da je slikar jedva izustio:
Konoplju, mislim... sjeme od konoplje...
Da, da, gospodine, naravno odgovorio je Charles zaboravivi da su
slikara maloprije upitali kakvu hranu jede papagaj. Razumijem, gospodine:
iati i brijati.
Brkati Frederic jo se neko vrijeme vrpoljio na mjestu ali, kad ga je Charles
oinuo strogim pogledom, kratko se naklonio slikaru, ili bolje reeno onome to
je od slikara jo virilo iz bijelih povoja, i izjurio iz brijanice kao da tko puca za
njim.
Joj! Pazite! uzviknuo je slikar ve idueg trenutka kad ga je brija
Charles sluajno udario laktom u oko. A nije ni slutio, jadnik, da njegove muke
tek poinju.
Volite li nisko ili visoko? pitao je brija kiselo se osmjehujui.
Konoplju odgovorio je zbunjeni slikar ne shvaajui zapravo ni sam
kako se dogodilo da se naao na brijakoj stolici, kad se inae cijele mjesece
nakanjivao prije nego to e prekoraiti prag te muionice.
Ali Charles ga ionako nije sluao i bilo mu je svejedno to slikar govori.
Njemu je bilo stalo samo neto: da ga zadri koliko je due mogue na toj
stolici. Zato je nevjerojatno polako otrio britvu. Onda je beskrajno dugo toboe
traio prave kare. A kad se napokon latio slikareve glave, uhvatio bi karama
to je mogue manji uperak i polako ga odsijecao.
Prolo je vie od sata. Slikar je dodue odostrag ve bio nalik na bolesnu
koko, ali brija nije, po svemu sudei, uope kanio prestati, sve dok na
muterijinoj glavi ostane makar i jedna dlaica.
Ja mislim da je gotovo rekao je Zlatkov ujak nemonim glasom, poto
su patnje trajale ve vie od dva sata.
Samo jo obrijati, gospodine veselo je odvratio Charles i opet poeo
polako otriti britvu.
"Deki e umrijeti od gladi, kao papagaji", gorko je razmiljao slikar
osjeajui kako ga u prsima neto titi. Kao da su ga muile neke crne slutnje.
Pogled mu je sluajno pao na veliki kalendar koji je visio na zidu. Prvi put je
primijetio da je danas petak, i to trinaesti. Dan koji donosi najvee nesree.
Joj! otelo mu se u tom trenutku. Brija ga je prvim hrabrim potezom
britve porezao iza uha.
Kad se miete rekao je Charles. Ba ste kao dijete. Ako ne budete
mirni, jo u vas zbilja zaklati.
Nesretni slikar zakolutao je oima gledajui u zrcalu kako mu, komad po
komad, nestaje crna bradica na koju je bio tako ponosan. Ali sad mu nije bilo do
brade. Mislio je kako je najvanije ostati iv i to prije utei iz ruku krvnika.

XII
MEU MORSKE PSE U JEZERO
Hoemo li ga? upitao je Michel jo jednom sad ve mnogo odlunije.
Jeanove svijetle oi postale su jo svjetlije u sjaju reflektora koji su
obasjavali crkvu Notre-Dame. On bi jo zacijelo dugo oklijevao da mu nije
odjednom sinulo u glavi kako ni ove godine nee vidjeti rijeku Loiru, ni dvorce
koje je tako elio posjetiti.
A? navaljivao je i dalje Michel koji je takoer mislio o tome kako ni
ove godine nee s ocem na Azurnu obalu, pa kako, prema tome, treba izvesti
neku mangupariju ovdje u Parizu.
Naprijed! rekao je odjednom Jean.
I dok je nesretni, umorni i gladni Koko tupo piljio u osvijetljenu crkvu i
mislio o tome kako bi ga njegov prijatelj Zlatko morao poto-poto pronai u
velikom Parizu, dva Parianina, Jean i Michel, otvorili su stranja vrata na
njihovu starom citroenu, obili na prstima djeaka koji je sjedio na tratini,
sklonili se u sjenu velikog grma kraj spomenika Karlu Velikome i nestrpljivo
oekivali najpogodniji trenutak. Kad u blizini naas nije bilo nijednog
prolaznika, bacili su se na Koka.
Jean ga je zgrabio koatim prstima za vrat i povikao ono to mu je prvo
palo na pamet i to je mislio da u takvoj prilici treba rei: .
Predaj se! Na si!
Prije nego je Koko i okom trepnuo, vezali su mu maramicom usta i ugurali
ga kroz stranja vrata malog automobila. Michel je sjeo kraj njega, a Jean je
upalio motor. Automobil se ubrzo umijeao u vrevu nonog Pariza.
Koko se zbilja osjeao kao da sanja straan san i kao da bi se svakog
trenutka mogao probuditi i odahnuti.
Poto su neko vrijeme jurili ulicama a Koko drao zatvorene oi, jer mu se
inilo da e se sigurno sudariti, Michel se odjednom nagnuo prema njemu,
skinuo mu povez s usta i veselo ga upitao:
Onda, stari moj, boji li se? Vuna?
Ne, ne bojim se odgovorio je Koko i zaudio se kad je zauo vlastiti
glas. U prvom redu je bilo neobino to uope ima hrabrosti da zine, a zatim
nita manje nije bilo udno to razumije i govori francuski! Do sada je mislio da
su mu se svi oni nepravilni glagoli i pridjevi rasuli po glavi kao arafii
pokvarena sata, a sad, eto, odjednom cijeli taj stroj, ba u sudbonosnom
trenutku, radi bez greke. Koko je govorio francuski! Kad bi ga bar Zlatko vidio
i uo.
Stranac? upitao je Jean napola se okrenuvi.
Da odgovorio je Koko.
Jesu li ti roditelji bogati? pitao je dalje Jean posve se okrenuvi prema
otetom djeaku. Koko mu je radoznalo motrio lice: guste obrve, svijetle oi i

jedva zamjetljivi brii. Mogao bi se zakleti da je i njega negdje vidio.

Ne, roditelji mi nisu bogati.
uje li, Michel, preli smo se.
uj, stari moj obrati se Michel Koku glasom punim povjerenja, kao da
se odavno ve dobro poznaju. Moe se rei da si nas preao. to emo sad s
tobom?
Ja zbilja ne znam. Ja nisam nita kriv rekao je Koko i poeao se iza
uha.
Michel i Jean se nasmijae.
Ipak se nee tako lako izvui ree opet Jean. Nama je ovo prva
otmica i stalo nam je da sve ispadne kako treba. Iako nisi sin bogataa, nekog,
recimo, Peugeota, ipak valjda ima neki nain da te iskoristimo...
Mora nam pomoi hrabrio je Michel Koka gurajui ga pod rebra a
uske oice gotovo su mu se posve skupile u polumraku. Daj, stari, budi drug.
Moramo neto smisliti. Nama je stalo da doemo u novine... Ako ti stari nema
kinte, onda ucjena i nema smisla...
Ja zbilja ne znam ispriavao se Koko mene jo nikad nije nitko oteo.
Jedanput su oteli moju sestru, ali je to bilo neto drugo... Oni lupei su htjeli
natjerati moga oca da se iseli iz stana...
U Parizu?
Ma ne, ja ne ivim u Parizu... Mi smo iz Jugoslavije...
Kako se zove? upitao je Jean.
Koko.
Odlino ime, stari. to veli, Jean?
Jean i Michel su se predstavili Koku i da je tko sa strane sluajno mogao
zaviriti u mali automobil, ne bi nikada pogodio da je tu posrijedi neka otmica, da
su dvojica otmiari, a trei rtva. Razgovaralo se srdano i drugarski.
Automobil je prolazio sve pustijim ulicama a Jean je sve jae stiskao gas.
Bilo je oito da se udaljuju od centra grada.
Michel se nagnuo naprijed i dotakao se vozaeva ramena:
Kamo nas vodi, Jean?
Idemo u Vincennes (Vensan). U umu.
U umu? uplai se Koko. Zato u umu? Zar nam nije dobro i tu?
Ima pravo, Jean. Takve se stvari rade u umi.
Kakve stvari, deki? pitao je Koko sve tie.
U Parizu postoje dvije velike ume, kopa, Koko? objasnio je Michel a
kose oi su mu obijesno sjale. Na zapadu je Bulonjska uma a na istoku je
Bois de Vincennes (Boa). Svi zloini se dogaaju u jednoj od njih. I posljednji
otmiar onaj luak, sjea li se, Jean zakopao je rtvu u Vensanskoj umi,
prije dva mjeseca. Oteo frajer klinca, traio od oca kintu, a otac ga cinkao
policiji. Zato je otmiar maloga...
Ja bih van promucao je Koko a na vrh nosa mu se pojavila kap znoja.
Ako biste me pustili...

Jean i Michel se od srca nasmijae.

Pa nisi valjda mislio da bismo te mi... a... je li? pitao je Jean kroza
smijeh. To je samo takvo mjesto, ba kao stvoreno za te stvari, kako je rekao
Michel.
Ondje nam moda bre proradi mozak. Moda bre neto smislimo. Sad,
kad te ve jednom imamo, ne moemo te samo tako pustiti. Ti bi van, kae...
Ali mora i nas shvatiti. I nama je ve mnogo toga dojadilo, je li, Jean?
Oho ree Jean znaajno i naglo zaustavi auto u mranom drvoredu.
Stigli smo ree Michel i gurnu Koka pod rebra.
Koko je bojaljivo provirio kroz prozor. krto svjetlo ulinih svjetiljki
obasjavalo je drvored. Zaustavili su se nedaleko parka koji je zapravo bio nalik
na umu. U tamnom zelenilu nazirala se ljeskava povrina jezera.
Uaaaa razlegao se grozovit urlik i Koko je bre-bolje uvukao glavu u
automobil.
Tu je zooloki vrt, ne trtari, stari moj rekao je Michel i pokuao
namignuti tako da se vidi i u mraku.
Nemamo mnogo vremena okrenuo se Jean prema dvojici djeaka na
stranjim sjeditima treba to prije poeti. Vezati te za sada neemo, ali to ne
znai da e nam lako umai. tovie, samo ako pokua, loe e proi...
Neu, nita neu pokuati brzo upadne Koko.
Mi te dobro ne poznamo nastavi Jean skupivi guste obrve. I ne
znamo to bismo, zapravo, mogli iz tebe iscijediti... Ti nam mora malo pomoi,
stari moj ponovi Michel zagrlivi Koka prijateljski oko vrata. Muni malo
tom svojom smijeno oianom buljom! Reci nam na koga da se obratimo, kako
da traimo otkupninu za tebe... Pa valjda si itao o takvim sluajevima u
novinama? Nee nas valjda prisiliti da te zbilja zakopamo iva ili bacimo u jezero... S kamenom oko vrata.
Joj tiho izusti Koko. Ja bih van...
Nemoj biti neozbiljan strogo e Jean. Otmica je ozbiljna stvar i ne
smijemo se aliti. O svima nama ovisi kako e nam pothvat uspjeti i koliko
emo se proslaviti... Reci, Koko, kod koga si ti ovdje u Parizu?
Djeak iz Jugoslavije je potanko opisao put, dolazak u Pariz, prijatelja
Zlatka i njegova udnog ujaka, slikara. Napokon je spomenuo kako slikar dri u
potkrovlju neku vrlo vrijednu sliku, djelo talijanskog slikara iz kamenog doba.
Dodao je kako misli da se slika zove "Kleopatra" i da predstavlja neku glumicu.
to kae? poskoio je Jean tako da je glavom udario o krov
automobila. Pa to je ona skupocjena slika koja je ve jednom nestala i za koju
su mislili da ju je drpio brodovlasnik Somais...
Oho! cikne Michel. I mi jo razmiljamo kakvu emo otkupninu
traiti za Koka... Pa dosta e biti...
Jasno! presijee ga Jean i otvori vrata od auta. Deki, van! I da zna,
Koko, bez ikakvih gluposti!
Sjajno, stari moj veselo e Michel estitam ti. To si se odlino sjetio!

Izlazei iz automobila, Koko se eao iza uha. Nije mu bilo jasno to je

uinio i rekao, da su se otmiari toliko obradovali. Uope, moe se rei, prave je
otmiare zamiljao sasvim drugaije. "Moda se samo pretvaraju", mislio je,
"prave se fini, a onda e me odjednom cap! i ravno meu morske pse u
jezero..."
Jean je uzbueno zapalio cigaretu i izloio svoj plan. Obavijestit e slikara,
predstaviti se kao otmiari i rei da trae sliku. Ukoliko ujak odbije da je izrui,
ili pokua obavijestiti policiju, sigurno je da je Koku odzvonilo i da su mu
asovi odbrojani.
Ja imam i broj telefona zbunjeno je priznao Koko ne znajui da li je to
dobro ili loe.
Sjajno, stari moj, glavni si udario ga je Michel pod rebra.
Plan Jeana Brangea postao je sad jo jednostavniji: prvo e on i Michel
telefonirati svojim kuama da ondje ne bude uzbune to se sinovi ne vraaju.
Michel e rei da e te noi spavati kod Jeana, a Jean e rei da e prenoiti kod
Michela.
I, poto su se otmiari javili svojim kuama, doao je red na Koka.
Rei e slikaru da uzme "Kleopatru" ako te jo ikada hoe vidjeti iva,
da se ukrca u podzemnu eljeznicu u pravcu Charentona (arantona) i da izie
na stanici "Porte-Doree" (Port-Dore). Sto metara iza Pomorskog muzeja ekat e
ga na auto, mali citroen. Na deset metara od auta neka ostavi sliku i netko od
nas e zajedno s tobom izii iz auta. Mi emo uzeti sliku, a ti e se vratiti u
grad...
Koko je shvatio to se od njega oekuje, i inilo mu se da ima nade za
njega i da e moda ipak iznijeti ivu glavu iz Pariza. Sva trojica su ula u
telefonsku govornicu, Koko je otmiarima dao broj slikareva telefona, a Michel
je okrenuo brojanik.
Samo bez trikova, mali otro je rekao Jean i zaprijetio prstom.
Otmiari su napeto sluali dugaki razgovor na jeziku koji nisu razumjeli.
Koko je govorio brzo, drhtavim glasom, a kap znoja mu je visjela na vrhu
iljasta nosa. Kad je spustio slualicu, sva trojica su odahnula.
Onda? nestrpljivo e Jean.
U redu je. Donijet e sliku ree Koko i ponosno pogleda otmiare
svjestan da bez njegove pomoi oni ipak ne bi uspjeli.
Glavni si, stari moj ree Michel i oi mu se suzie od uitka.
Samo jo neto... Zabunio sam se ispriavao se Koko. Nije ono
"Kleopatra", nego "Mona Liza"...
to kae? zapanji se Jean i zakalje od dima koji je naglo uvukao.
Ho-ho! obijesno se nasmija Michel. Koko, kaem ti da si ti sila. Sutra
e ve cijeli Pariz brujati o nama, a prekosutra cijeli svijet. Novine e pisati:
"Dva mlada otmiara domogla se najskuplje i najglasovitije slike na svijetu"!
to kae, Jean? A to e tek rei tata Frederic i tata Charles?

XIII
PETAK, I JO TRINAESTI
"Morao sam nahraniti deke. Umrijet e od gladi", mislio je slikar
Poklepovi zvani Pokle, dok se od brijaa Charlesa hitro vraao kui. Onda mu
je sluajno pogled pao na jedan izlog i u staklu je ugledao samoga sebe. Zastao
je kao ukopan.
"to je uinio od mene?" zgrozio se on. "emu sam sada nalik?"
Brija je zbilja izmijenio slikarevu vanjtinu. Od dugake valovite kose na
zatiljku nije vie ostalo ni traga, a nekoliko rijetkih uperaka na tjemenu stralo
je kao osamljeno grmlje u tundri. U najjadnijem je stanju ipak bila brada. Tamna
slikareva brada, to je tek ponegdje bila proarana sijedim dlakama, sad je bila
nalik na istroenu etkicu za zube. Osim toga je bila potkresana nekako ukoso,
te se inilo da je slikaru cijelo lice iskrivljeno. Primijetio je da ga prolaznici gledaju pomalo u udu. vrsto je odluio uiniti sve to je u njegovoj moi da onaj
bogalj samo ako ga jo gdje sretne, dobije crni povez i na drugom oku.
"Nije vano", tjeio se Poklepovi poto je svratio u gostionicu na Trgu
Paula Signaca i iskapio au crnog vina. "Glavno je da ja imam 'Mona Lizu'.
Ako mi to upali, ako onaj ludi Grk zagrize, onda u ja biti svoj ovjek, svoj
gazda. Sve brige odmah nestaju bez traga. A deke u povesti na more, u Nicu...
Deke? Jao, opet sam zaboravio, umrijet e mi od gladi."
Ako smijem primijetiti, gospodine Pokle dobacio mu je gostioniar kad
mu je slikar plaao vino malo su vas udno oiali. Da oprostite, jedva sam vas
poznao.
Slikar je zakrgutao zubima i pourio prema Ulici Bretonneau. Crne slutnje
stegle su ga u grlu i on se htio uhvatiti za bradu da mu bude lake, ali brade
gotovo vie nije imao. Kako je samo zaboravio da je ba danas petak i trinaesti!
I ba su danas djeaci morali doputovati, i ba ih je danas ostavio same i gladne.
"Ni konoplje im nisam dao", mislio je slikar tuno.
Ustrao je uza stepenice i otvorio vrata stana. Zaprepastio se kad je vidio
da je stan prazan. Zlatko i Koko ve su se odavno morali vratiti od brijaa. Pa
bili su se dogovorili da e sva trojica proetati prije veere.
"Da im se nije to dogodilo? Danas je trinaesti, petak, prvi dan su u Parizu i
ja ih putam same da se smucaju po gradu... Nije ni udo to su otili kad sam ja
tri sata sjedio kod onoga koljaa... E, ba sam lud! to e mi rei sestra ako im
se sluajno to dogodi? Ubila bi me! Ba sam lud! I pretjerao sam s tom "Mona
Lizom"... Samo mislim na nju, na nju i na Grka..."
Ali im se sjetio slike, Zlatkov ujak se preobrazio. Uspio se zadovoljno
uhvatiti za ostatak brade i ve je zaboravio na djeake i na njihovu glad. Blaeno
je pogledao prema potkrovlju.
Jao uzviknuo je naglas u istom trenutku i htio se uhvatiti za bradu ali je

promaio i zgrabio samoga sebe za grkljan. Jao!

U tom je asu, naime, prvi put spazio da su sva etiri lokota na vratima,
koja vode u njegovu tavansku radionicu, otkljuana: iz njih su strali kljuevi.
"Vraji deki", pomislio je s neugodnom zebnjom u srcu. "Kako su samo
pronali kljueve? Ja sam mislio da ih ni inspektor Maigret (Megre) ne bi
pronaao... I to su radili gore? Nego... da nisu moda jo uvijek gore? Moda su
se popeli i ondje onesvijestili od gladi? Da vidimo..."
Ali Zlatka ni Koka nije bilo u potkrovlju. Nije ih bilo ni na terasi. Slikar se
ve htio vratiti u donju prostoriju kad li mu pogled zape za crni zastor na zidu.
"Samo da je jednom pogledam. Ne mogu izdrati da je ne pogledam. Pa
ipak nema svatko u svom stanu 'Mona Lizu'..."
Upalio je svjetlo i priao zastoru. Podigao je redom crni, crveni, pa bijeli.
Idueg trenutka onesvijestio se i opruio po podu.
Prolo je pola sata prije nego to se posve osvijestio. Ustao je i na drhtavim
nogama priao zavjesi. Sad je ak nije ni dizao. Nije se usudio. Samo ju je
opipao. Nije se prevario. Pod prstima nije napipao nita tvrdo: nema sumnje,
slike nije bilo na zidu!
Policija! Policija! povikao je slikar Poklepovi zvani Pokle i pojurio
niza stepenice. Policija!
Ali je onda opet sam sebe uhvatio za grkljan i uplaeno uutio.
"Jesam li poludio? Samo bi mi policija jo trebala... E, to bi, bome, bila
lijepa pria... I to bi mi Grk rekao? Kakav bi cirkus napravio Alles Worson...
Samo mirno, samo mirno, moram se sabrati... Vraga u se sabrati... Kako da se
saberem? Ja sam uniten. Ja sam upropaten... Petak i trinaesti, crni dan! Kad bi
tko napisao roman o meni i 'Mona Lizi', ovo bi sad sigurno bilo u njemu
trinaesto, nesretno poglavlje... Gotovo je sa mnom. Cijeli u ivot ostati nitko i
nita i ivjeti u ovom kokoinjcu... Ne, neu... Bacit u se s Eiffelovog tornja,
dabome... Najbolje odmah..."
Onda se sjetio da moda nije sve propalo. Jest, bio je neoprezan, pruio je
lopovima priliku da odnesu "Mona Lizu", ali to ne znai da je nee nai. Moda
se jo sutra pronae. Jer, napokon, to bi oni s njom? Uostalom, moda sutra i ne
bude snimanja, moda je odgoeno, a "Mona Lizu" moda do prekosutra i
pronae.
Jedva je pogaao prstima prave znamenke dok je birao telefonski broj
Worsonova stana u Aveniji La Bourdonnais.
Svakako, gospodine Pokle, naravno... Naravno da e se sutra snimati.
Sutra u osam u Louvreu. Ba sam vas htjela obavijestiti da vas je gospodin
Worson zamolio, ako moete, da doete neto prije i donesete sliku. Recimo oko
sedam i tri etvrt ljubazno je odgovorila reiserova tajnica.
Zlatkov ujak se tresao od glave do pete, jae nego Koko pri pogledu na
hladan tu. Odloio je telefonsku slualicu oprezno kao da je bomba. Zatim je
potraio telefonski broj bogatog brodovlasnika Somaisa. Okrenuo je sedam znamenki, ali kad je zauo opori glas staroga Mauricea, nije imao snage da se javi,

nego je bre-bolje prekinuo vezu i odloio slualicu vrsto je pritisnuvi kao da

se boji da sama ne progovori.
"Bolje da se ne javljam Grku. On bi poludio... Odbio bi mi glavu onim
svojim debelim tapom... Moda se sve uredi, moda sve ispadne dobro Ako je
zbilja netko ukrao 'Mona Lizu', taj nee daleko dospjeti... Ako je..."
Odjednom mu padne na pamet da se jo jednom uspne u potkrovlje i
pogleda nije li se dogodilo udo, nije li "Mona Liza" opet na svome mjestu.
Moda je bio samo umoran, zabrinut za djeake, nesretan zbog okljatrene
brade, moda mu se priinilo da nema slike.
U tri skoka Zlatkov ujak opet se naao u potkrovlju. Upalio je sva svjetla u
radionici i odluno se pribliio zavjesi. Podigao je i udo se nije dogodilo. Zid
je zjapio prazan i gol. Ni traga "Mona Lizi".
"Gle", zaudio se iznenada. "Od uzbuenja nisam vidio da su mi lopovi
ostavili poruku..."
Ispod mjesta gdje je prije visjela slika "Mona Lize" bio je avliem
privren komadi bijela papira. Slikar ga uze i proita:
Dragi ujo,
Ne mora se nita brinuti kad proita ovo pismo, jer se nita nije
dogodilo. Koko je samo izgleda upao u neku guvu i ima posla s oboruanim
gangsterima koji hoe da ga ubiju. Nije nita opasno, kaem ti, sitnica. Takav je
Pariz. Prijete se da e ga baciti u jezero ili iva zakopati ako netko ne plati
veliku otkupninu. Dogovorili smo se da u im dati ovu tvoju sliku. Nita se ne
brini, ve u ih ja prevariti. Znam ja to je Pariz. Oni misle, siromasi, da je ovo
prava Leonardova slika... im bude nekih novosti, telefonirat u ti. Nemoj se
nita brinuti, sve je u redu. Pazit u da se slika ne oteti. Nemoj se molim te baciti s Eiffelovog tornja dok se mi ne vratimo sa slikom.
Pozdravlja te tvoj
Zlatko.
Nesretni slikar je opet promaio bradu na onome mjestu gdje je bila ukrivo
skresana i uhvatio se za grkljan. Prije nego e se ponovno onesvijestiti tiho je
protisnuo kroza zube: "Oni misle, siromasi, da je ovo prava Leonardova slika", a
onda je zaurlao kao da ga kolje trideset brijaa spretnih poput gospodina
Charlesa:
Deki, to ste mi uinili! Jao, deki... Pa ova slika i nije bila moja... Bar
da sam ih upozorio! Moja slika je sada ve u Louvreu, a ovdje je bio original,
prava Leonardova slika! Najuvenija i najskuplja slika na svijetu... Gotovo je sa
mnom, ja se moram baciti s...
I slikar se po drugi put onesvijesti.

XIV
GDJE JE TA POLICIJSKA STANICA?
Kad je Koko onako sjurio niza stepenice nadajui se da e stii crveni
automobil ili bogalja, Zlatko je isprva prezirno odmahnuo rukom. Ali kako je
vrijeme prolazilo, tako je postajao sve nemirniji.
Prola su dva sata a nisu se vraali ni ujak ni Koko. Malo je bilo vjerojatno
da je ujak sreo Koka i da sad negdje njih dvojica etaju po Parizu, a da bi njega,
Zlatka, ostavili samoga u stanu.
Odjednom je zauo kako negdje neto cvili, isprva tiho, izdaleka, a onda
sve glasnije. Kao pas kojega netko vue za rep. Zlatko se nasmije sam sebi: bio
je to njegov vlastiti eludac. Znai da je gladan.
"Sigurno je i Koko strano gladan. On, jadnik, od straha uope nije nita
jeo u avionu. Moda se njemu od gladi ve mota u glavi, pa mu se priinja da
slika nestaje, da vidi crvene bogalje i to ja znam to..."
Osjeajui kako mu se slina skuplja u ustima, Zlatko je odluio potraiti
togod za jelo u ujakovu stanu. Jo od lani je znao gdje je ujakova "smonica".
Slikar je drao sve svoje skromne zalihe ispod stepenica koje su vodile u
potkrovlje. Ali ba kad se dugaki djeak sagnuo da pogleda to ima u onim
masnim zamotuljcima i limenkama, zazvonio je telefon. U istom trenu shvatio je
da se Koku neto dogodilo.
Halo! povikao je Zlatko u slualicu.
Ja sam... To sam ja... Koko uo se drhtavi mucavi glas s druge strane
ice.
Pa gdje si? to radi? Ti se zbilja zafrkava planu Zlatko.
Ne-e... nije... e... oteli su me gangsteri... Ja sam otet... To im je prvi put u
ivotu, to jest i meni...
to kae? Saberi se i jo jednom mirno reci gdje si i to radi.
Kod ume sam. Kod zoolokog vrta... U akama otmiara... Bacit e me u
jezero i, kad se utopim, onda e me, na primjer, zakopati... Ne, kad me zakopaju,
onda e me...
Koko, saberi se! podvikne Zlatko.
Evo... sluaj... na primjer... Treba da odmah uzme "Kleopatru"...
Kakvu Kleopatru?
Ma onu ujakovu sliku, onu ensku to se ceri...
Misli valjda "Mona Lizu", Koko?
I tako je Koko na jedvite jade uspio objasniti svome starom drugu kako
njegov ivot ovisi o tome hoe li on, Zlatko, na vrijeme donijeti sliku "Mona
Lize" na stanicu "Porte-Doree" kod Vensanske ume i predati je okrutnim
otmiarima. Usput je spomenuo kako su se njih dvojica jednom pobratimili i
kako ga Zlatko, kao pobratima, ne smije napustiti u nevolji.
Nekoliko trenutaka kasnije Zlatko je ve na brzinu umatao "Mona Lizu" u
novinski papir. Naao je uzicu i cijeli je zamotak zavezao u vie smjerova.

Ostavio je poruku ujaku na zidu da se ne uplai kad primijeti da je slika nestala.

Onda je s "Mona Lizom" pod mikom sjurio na ulicu i pourio prema
stanici "Pelleport".
Dok se jo sputao liftom, mravi djeak je naporno razmiljao i od toga su
mu se otre vilice napele kao obara na puki. Bio je uvjeren da e neto smisliti
i da e vratiti kui i Koka i sliku.
I kad je preao u trei i posljednji vlak koji e ga odvesti prema Vensanskoj
umi, Zlatko je zaista skovao plan.
Poto je iziao na stanici "Porte-Doree" i duboko udahnuo svjei zrak,
dugaki djeak se ogledao na sve strane. Nedaleko se izdizala zgrada
Pomorskog muzeja, a desno od nje protezala se mrana uma u kojoj se, negdje
dublje, skrivao i zooloki vrt.
Zlatko se uputio preko ceste prema ovjeku koji je stajao na suprotnom
uglu. Kad mu je priao, vidio je da je to snaan mladi gustih obrva i malih
bria. Djeak s "Mona Lizom" ispod ruke pristupio je k neznancu i rekao:
Oprostite, gospodine, ja sam stranac u Parizu. Gdje je ovdje najblia
policijska stanica?
Zato? to se dogodilo? zapitao je iznenaeni mladi i skupio obrve.
U nekoliko reenica Zlatko je objasnio sve o Kokovoj otmici i drskoj
ucjeni. Mladi se nasmijao:
Ah, pa to je aljivo. Vidi se da su otmiari poetnici... Ali imate pravo,
ipak je bolje obavijestiti policiju. Policijska stanica je ba uz put, iza muzeja... Ja
u vam pokazati.
Oh, hvala vam lijepo veselo prihvati Zlatko stegnuvi vrsto "Mona
Lizu" pod mikom.
Brzo su zamakli za zgradu Pomorskog muzeja i uputili se udesno kroz
mranu uliicu u kojoj vise nije bilo prolaznika. Zatim su izbili na istinu. I
Zlatku se uinilo da u daljini vidi mali citroen.
Bojim se da su to ve oni, gospodine. Gdje je ta policijska stanica?
Eno ondje pokazao je mladi ispruenom rukom nekamo u mrak.
Vidite li ono svjetlo?
Zlatko je zurio u smjeru koji mu je pokazivao neznanev kaiprst, ali nije
mogao nita primijetiti. U isti as je osjetio pritisak otrog predmeta na leima,
snana, koata ruka pokrila mu je usta, mladieva dugaka noga splela se meu
njegove. Prije nego to je i pisnuo, ve je leao pokraj plonika, u travi, a snani
mladi mu je kleao na prsima i drao mu aku na ustima tako da je jedva disao.
"Mona Liza" mu je ispala i naslonila se na drvo. Nigdje u blizini nije bilo nikoga
ivoga. U drugoj napadaevoj ruci blijetao je dugaak, otar predmet.
"Gotovo je", pomislio je Zlatko, "to je kraj..." Poto ga je preokrenuo na
trbuh, utisnuo mu maramicu u usta i zavezao mu ruke na leima uzetom, mladi
je pustio Zlatka da ustane i gurnuo ga naprijed. Sam je dohvatio umotanu sliku i
ponio je bockajui Zlatka povremeno iljkom otrog predmeta u lea.
Jesi li ga, Jean? veselo ih doeka Michel pred automobilom u kojem je

bespomono i uplaeno sjedio Koko.

Vidi da sam imao pravo ree Jean. Mislio sam ja da e on pokuati
izvesti neki trik... Oprostite, veli, gdje je tu policijska stanica... A ja zviz! Evo
ti policijske stanice! Upadaj u kola!
I tako su se Koko i Zlatko opet nali, ali ovaj put na sjedalima starog
citroena. Miel je sjedio otraga s Kokom, a zavezani Zlatko sprijeda, pokraj
Jeana koji se i dalje pobjedonosno osmjehivao.
U lijepu si nas kau uvalio okrenu se Zlatko Koku. to ti je trebalo da
se spetlja s gangsterima?
Ja... glavno... glavno je ostati iv... ja... tiho zamuca Koko eui se
lijevom rukom iza desnog uha.
I to e rei ujak kad bude vidio da nema slike? Bolje da se vratimo bez
glave nego bez "Mona Lize"... to si im morao izbrbljati da imamo tu sliku, a?
Ali oni misle, na primjer, da je to prava slika. Oni ne znaju da ju je
naslikao tvoj ujak...
Psst razljuti se Zlatko samo bi jo trebalo da to doznaju. Onda bi nam
iz osvete mogli svata uiniti...
Ali je Jeanu smetalo to dva djeaka govore jezikom koji on ne razumije:
Govorit ete francuski dok ste s nama. Jasno?
Vrlo mi je smijean ovaj Mongol rekao je Michel i obijesno uhvatio
Zlatka za jedini preostali pramen na vrhu glave. Lijepo si se oiao, stari moj,
kao Dingis-kan... Je li to takav obiaj kod vas?
Nemoj gnjaviti, Michel ree Jean zapalivi cigaretu. Posao je posao.
Ako hoemo guvu do kraja, onda treba da je to prije izazovemo...
Michel je dotle otrgnuo komad novina sa zamotane slike i tiho zviznuo:
Pa stvarno "Mona Liza"... Ba da kuim matematiku kao profa, ne bih
mogao izraunati koliko vrijedi ova gospoa. Zbilja nam je u apama i ja mislim
da nema nikakvih problema, je li, Jean? Kad je onaj ludi brodovlasnik htio dati
brdo kinte za "Kleopatru", onda e za "Mona Lizu" pljunuti cijelu milijardu.
Drat e je negdje na tavanu i piljiti u nju svaku no, a nikome je ivome,
naravno, nee moi pokazati. Ako tko pronjui cijeli tos, Grk e ga opiti i
strpati vezanog na tavan dok kit ne odapne od gladi. Kui stvar, Jean?
O takvom se sluaju ba sad snima film u Louvreu...
Zna li to je rekao bogalj? Teko emo mi izmamiti novce. Ali nama i
nije do novaca...
Ama to zna bogalj! Pitao bih ja njega da mu je u rukama "Mona Liza".
Bogalj! Kad spomenue bogalja, Zlatko i Koko se znaajno pogledae a
Zlatko jo i pomisli da njegov drug moda i nije onako lud kako mu se isprva
inilo. Ako bogalj postoji, moda ga je Koko zaista vidio s terase. A onda je
moda istinita i Kokova pria o tome kako je na trenutak slika nestala sa zida!
Usput se sjeti da je posumnjao nije li moda Koko enuo od gladi, pa otro ree
Jeanu:
Mi smo gladni. Strano smo gladni. Nismo jeli ve cijeli dan, otkako smo

krenuli na put. Ako nam pozli od gladi, vi ete odgovarati, da znate.

Mongoli su gladni veselo prihvati Michel i zasmijulji se. Kopa,
Jean, mi emo ih jo morati i hraniti!
uj, Michel ree Jean nije to ni tako ludo to on kae. Mi se sad
moramo brinuti za njih... Ali dajte se, deki, malo strpite. Vidite koliko imamo
brige i muke s vama i s tom vaom "Mona Lizom", i sad nas jo gnjavite. Dobro,
nahranit emo vas, samo pustite da prvo sredimo poslove...
uj dobaci Koko oprezno ti si rekao, Jean, da e nas pustiti im
dobije sliku. I to sad jo eka?
To je prijevara smrknu se Zlatko.
Nemoj se praviti naivan, Mongole ree Michel i lukavo stisnu oi. Da
te lijepo pustimo a ti da nas odmah ode cinkati iza prvog ugla cajkanima. Jako
mudro! Pa ve si nam jednom htio podvaliti, je li tako? Tko onda vara, ti ili mi?
Hm! ree Zlatko.
Deki, nemojte se svaati pomirljivo e Jean. Michel, ti ih ne mora
neprestano bockati, a Koko i Mongol e shvatiti da nam moraju pomoi... Ja bih
njima pomogao, u njihovoj zemlji, da su oni nas oteli. Nije ni nama lako, Koko.
Ne otimamo mi svaki dan strance i ne krademo skupe slike.
Hm! ree Zlatko.
Nego nastavi Jean da ujete moj plan. Sad e ti, Michel, na telefon i
nazvat e Grka...
Ja? zapanji se Michel. Zato ja? Pa ja nemam dubok glas. Bilo bi
neozbiljno da se ovakvom bogatau javi telefonom neki ucjenjiva bez duboka
glasa. Odmah bi nas prokuio!
Govorit e duboko, i gotovo. To je i tako bila tvoja ideja. Moe i kroz
maramicu... A ja u dotle u kolima paziti na nae prijatelje. Jasno? im zavri
pregovore, kupit e im u prvoj gostionici nekoliko debelih sendvia sa unkom
i dvije boce coca-cole. Jesmo li se razumjeli?
Dobro sloio se Michel. Samo da se dogovorimo to u rei Grku...
Zlatko i Koko su se samo pogledavali dok su Jean i Michel nagaali koliko
e novaca zatraiti od bogatog brodovlasnika. Napokon su se sloili da nee biti
puno ako zatrae, za ovako uvenu sliku, piljivih deset milijuna franaka. Jean je
zatjerao automobil meu drvee, u crni mrak Vensanske ume, a Michel se
pjeke uputio prema najblioj telefonskoj govornici.
Trojica djeaka su sjedila u mraku i utjela. Jean je puio, a Koko je mislio
kako je nevjerojatno da se jo sino u ovo vrijeme u svojoj sobi spremao na
poinak i opratao od starog druga, kronjatog bagrema pod prozorom.
Odjednom mu je postalo tako teko pri srcu da je upitao prvo to mu je palo na
pamet:
uj, Zlatko, kad smo ve tu, kod zoolokog vrta, zar ne bismo mogli, na
primjer, pogledati one kitove?
Ti si lud mrzovoljno je odgovorio dugaki prijatelj i stisnuo zube.
Njega su muile druge misli. Ujak mu se inio sve sumnjiviji i uzalud je

pokuavao dokuiti njegov tajanstveni plan sa skupocjenom slikom, od koga je

toliko oekivao i o kome mu je, kako je sam tvrdio, ovisio ak i ivot.

XV
NAJDUBLJI RAZGOVOR NA SVIJETU
U mranom kutu velikog vrta, nedaleko zida koji je opasavao imanje
bogataa Somaisa na Bulevaru Montmorency, brodovlasnikov sin, zvani
Katsarida, hitro se sagnuo i dignuo mali zamotuljak sa ljunane staze. Onda se
oprezno ogledao kao da se boji nije li ga tko vidio i brzo ga gurnuo u dep.
Zaavi jo dublje u vrt gdje je sad ve bio potpuni mrak, izvadio je
zamotuljak iz depa i osvijetlio ga depnom svjetiljkom. Bio je to papiri
omotan oko malena kamena. Kad ga je razmotao, zelenooki djeak je brzo
proitao ono to je na njemu pisalo velikim slovima:
SLIKAR A. POKLE
Ulica Bretonneau br. 3, Pariz 20.
Telefon pel 24-38.
"Ta je Marie sva vraja", pomislio je Katsarida zadivljeno. "Ima pravo kad
kae da je roena za pijunku... Kako je samo uspjela pronai adresu!"
Brodovlasnikov sin odbaci kamiak, dragocjeni papiri duboko gurne u
dep i vrati se u kuu.
Katsarida je teka srca priznao sam sebi da je djevojica smislila cijeli plan.
Marie je rekla da bi trebalo pronai ime i adresu slikara koji je napravio novu
sliku Mona Lize. Tada e iz telefonske knjige lako pronai njegov broj telefona,
ukoliko ga ima. I onda dolazi glavno: Katsarida e mu telefonirati u ime svog
oca, brodovlasnika Somaisa i upitati ga togod u vezi sa slikom Mona Lize.
(Katsarida treba da smisli to e ga pitati!) Ako se slikar ne iznenadi, ako se
pokae da se on dobro pozna sa Somaisom i da oekuje da mu se Grk javi, onda
znai da su slutnje njegova sina i novinareve kerke i te kako opravdane. Vie ne
bi bilo nikakve sumnje da je brodovlasnik opet upleten u opasnu pustolovinu,
ovaj put ak s najuvenijom i najskupljom slikom na svijetu... "Lako je njoj",
mislio je zabrinuto Katsarida ulazei u svoju sobu. "Ipak to nije njen otac...
Meni ba ne bi bilo drago kad bih se uvjerio da mi se tata bavi takvim
poslovima..."
Krc! javio se papagaj kao da pozdravlja djeaka.
Priavi prozoru djeak se zagledao u arenu pticu a ptica u njega. Otkako
se vratio s velike ptije izlobe na kojoj je dobio drugu nagradu i srebrnu
medalju, papagaj Cesar se udno ponaao. Prije nikada nije ovako piljio u
ukuane i nije bio ni upola razgovorljiv. Katsarida ga pogladi a papagaj se
neprijateljski nakostrijei i zamahnu velikim kljunom.
"Ah", pomislio je Katsarida, "ba me briga za papagaja... Imam ja sad

vanijih poslova. I ljudi se mijenjaju pa zato ne bi i papagaji..."

I djeak nesigurnim koracima ode u kut gdje je stajao telefon. Ruka mu je
drhtala dok je vadio papiri iz depa i razmatao ga.
"Gospodin Pokle, gospodin Pokle", ponavljao je u sebi kao da ui napamet
pjesmu, "gospodin Pokle, telefon PEL 24-38, 24-38..." A onda izgovori naglas
da bi uo sam sebe;
Halo, jeste li to vi gospodine Pokle, ovdje Somais, da...
Glasnije podviknu Cesar s prozora.
Ovdje Somais ree Katsarida mnogo glasnije ali shvati da je posluao
pticu, pa ljutito zavrti glavom. "Treba govoriti dublje. Tata ima mnogo dublji
glas. Moda bih mogao kroz aku... ovako..."
I ba kad je djeak prinio aku ustima, telefon je iznenada zazvonio. Tko bi
to mogao biti? Papagaj se znatieljno okrenuo prema telefonu a Katsarida je
drhtavom rukom digao slualicu i, zbunivi se, izustio: Halo... Pokle...
Da, to sam ja... Kako ste pogodili? zau se s druge strane tih ali
uzbuen slikarev glas. Kako ste pogodili, gospodine Somais?
Tako... mislio sam... u vrijeme... petljao je zbunjeni djeak, a koljena su
mu se tresla kao da je u biciklistikoj trci upravo ostavio za leima najvii
prijevoj u Alpama. Naravno da je posve zaboravio da treba govoriti dubokim
glasom, pa je pitao tanje od Cesara.
Dogodilo se neto strano, gospodine Somais, ja sam izgubljen ovjek,
bacit u se s Eiffelovog tornja grozniavo je aputao slikar s druge strane ice.
Nemojte, to je vrlo visoko piskutao je Katsarida ne znajui ni to
govori, ni to bi trebalo rei.
Vi nemate pojma aputao je dalje nesretni slikar.
Ja sam propao ovjek... Nestala je slika!
"Mona Liza"? lupnuo je Katsarida.
Da, "Mona Liza"... Ali, ne, niste shvatili, prava slika je nestala, ne moja,
nego Leonardova... original je nestao... Ja sam propao... Ukrali su ga, zapravo,
nisu ga ukrali, nego zbog otmice... Nemojte sad pitati, gospodine Somais, kako
se dogodilo da se u mom stanu nala prava slika... To u vam poslije objasniti...
Znam da vas nisam smio zvati u ovo doba, znam da se na vas sumnja...
Psst... ree djeak koji se dotle malo sabrao. Pazite to govorite, Pokle...
Znam, znam, gospodine Somais... Ali to da radim, recite, to da radim?
Ja vas nisam htio zvati, sunca mi, plavog mi sunca... Ali nisam mogao... Recite:
to da radim sada? Policiji ne smijem...
Pssst! proita Katsarida. Naravno da ne smijete. ekajte da vam se ja
javim, Pokle... Ja u ve neto smisliti i javit u vam to emo dalje. I nemojte
me vie zvati, rekao sam vam ve, ja u vam se sam javiti...
Svakako, znam, gospodine Somais... Hvala vam. Ja u ekati, nemojte se
ljutiti, gospodine Somais, ja nisam znao... Laku no, gospodine Somais,
oprostite...
Laku no, Pokle, i budite mirni ree brodovlasnikov sin sad ve posve

sabrano i spusti slualicu.

Krc! javi se papagaj Cesar.
Djeak proe rukom kroz gustu crnu kosu i iroko se zagleda krupnim
zelenim oima kroz prozor, nekamo daleko prema vrcima drvea u Bulonjskoj
umi.
"to mi je sve ovo trebalo?", mislio je izbezumljeno. "U to sam se ja to
upleo? Zato se uvijek bavim neim to nije za mene... Eto, tata silom hoe da
itam Homerovu "Ilijadu" i da sviram klavir, a ja bih itao stripove i vozio bicikl
u nekom klubu... Ako ve treba svirati, rekao sam mu neka mi za roendan kupi
elektrinu gitaru... Ali ni govora, on nee ni uti... A Marie Clever sad hoe od
mene napraviti pijuna, detektiva... Nisam ja za to." Je li da nisam, Cesar?
upita on papagaja naglas.
Laku no, Pokle zakrijeti papagaj.
Ti e me jo odati, leinaru! prodera se Katsarida i ve zamahne na
arenu pticu, ali se obuzda. Idiote pernati promrsi bijesno kroza zube, ode u
kut i sjede na hrpu stripova da se opet malo pribere i promisli to bi trebalo
uiniti.
Ali tek to je sjeo, Katsarida skoi kao uboden. Telefon je opet zvonio i
Cesar je opet kliknuo "Krc!" Djeak nije mogao shvatiti kako da ovako kasno
ve po drugi put zvoni telefon i kako da sobar Maurice dolje u predsoblju ne
odgovara na pozive, kao to je to inae bio obiaj u kui brodovlasnika Somaisa.
Ali telefon je uporno zvonio i Katsarida je teka srca ponovno digao slualicu.
Je li tamo gospodin Somais, brodovlasnik? pitao je s druge strane
nevjerojatno dubok muki glas. Djeak je bre-bolje stavio aku na usta i
zatrubio u slualicu:
Ovdje Somais. S kime razgovaram?
Nije vano. Ja govorim u ime jedne bande otmiara, gangstera,
provalnika i ucjenjivaa. Mi znamo to vas zanima, gospodine Somais, i htjeli
bismo vam neto ponuditi. Samo treba da se dogovorimo o cijeni. U naim
rukama se nalazi "Mona Liza" i mi vam je nudimo brzo izgovori glas s druge
strane postajui sve dublji i dublji kao da se govornik polako sputa u bavu bez
dna.
"Mona Liza"? zagrmi u aku Katsarida tako snano i duboko da mu
iskoie ile na vratu. Gdje ste je nali?
Ne iva Mona Liza, nego njena slika jeknu duboki glas.
Bio je to najdublji razgovor koji je ikada proao kroz telefonske ice sve od
vremena kad je Alexander Bell izumio tu napravu.
Jasnije! ljutio se papagaj Cesar.
I to sad hoete od mene? urlikao je Somais mlai.
Nemojmo se igrati, gospodine Somais tutnjio je drugi glas. Mi vas
dobro poznajemo. Dobro znamo sluaj sa slikom "Kleopatre"... Mi znamo da je
ovakvu vrijednu sliku nemogue utopiti na slobodnom tritu jer je nitko ne bi
usudio uzeti... Ali, ima ljudi kao to ste vi, gospodine Somais, koji toliko vole

slavne slike da bi pljunuli milijune samo da ih mogu strpati u podrum i samisamcati uivati u njima...
Dobro, to vi sad hoete od mene?
Samo deset milijuna franaka, gospodine Somais, i "Mona Liza" je vaa.
Samo... koliko? zagrcnu se Katsarida.
Deset milijuna franaka je sitnica za sliku koja vrijedi milijardu dolara. Vi
to znate, gospodine Somais. O tome se i film snima.
Dobro ree odjednom brodovlasnikov sin iz oaja, jer zbilja nije znao
to bi trebalo odgovoriti. Dobro. Donesite mi "Mona Lizu" ovamo.
K vama? Ni govora. Nismo mi tako naivni da upadnemo u klopku.
Spremite novac do sutra ujutro, pa emo se negdje nai, ali vani, na ulici... to
ranije, dok jo nema puno svijeta.
Dobro, moe, u osam sati. Gdje hoete?
Ne, to je prekasno. U sedam. Moete vi odrediti mjesto, negdje u vaoj
blizini, na Auteuilu...
Ima ovdje na Trgu Auteuil jedna brijanica. Moemo se nai pred njom.
Mislim da se zove "Kod Frederica". Hoete li zapamtiti?
Naravno, gospodine Somais. Tako se zove stari mog najboljeg prijatelja...
Samo, kako emo se poznati?...
Oh, nita lake, gospodine Somais. Vae je samo da ponesete lovu i da se
u sedam sati nacrtate ispred brijanice "Kod Frederica". Mi vas poznajemo. Vae
su slike u novinama. Sa tapom...
Onda je sve u redu muklo zakljui Katsarida. Dogovorili smo se...
Samo bez trikova, gospodine Somais ree na kraju Michel, koji je
takoer ve jedva govorio kroz maramicu i nestrpljivo ekao kad e je skinuti i
doi do daha. Nai e ljudi paziti na vas sa susjednih krovova...
Sve je u redu umorno ponovi Katsarida. Do vienja.
Do vienja, gospodine Somais zaurla Michel posljednji put i spusti
slualicu.
Djeak zvani Katsarida dugo je jo piljio u telefon a onda alosno i tiho
ponovio:
Sve je u redu... Vraga je u redu! Sad tek nita nije u redu! to sad da
radim? to da radim?

XVI
NEVIDLJIVI ZNAK
No, koju su Koko i Zlatko proveli u autu, nije bila osobito ugodna ali nije
bila ni strana. Gotovo su se sprijateljili sa svojim otmiarima. Michel je, poslije
telefonskog razgovora s Grkom, donio etiri ogromna sendvia sa unkom i
piletinom, koje su zalili s dvije boce coca-cole. Poslije obilate veere, koja je

tako bila potrebna njihovim praznim elucima, ak ni mrak u Vensanskoj umi

nije bio toliko crn.
Kad se polo na spavanje, Koko i Zlatko su ostali u zakljuanom
automobilu i ne bi se moglo rei da im je krivo to nisu vani, u mranoj umi.
Jean i Michel su straarili na smjenu. Dok bi jedan etao oko auta u kome su
spavali Koko i Zlatko, drugi bi prilegao na oblinju klupu koju je trebalo uvijek
iznova dobro obrisati krpom jer je bila mokra od rose.
to kae, Zlatko? pitao je Koko prije nego e zaspati. Kako emo se,
na primjer, izvui? A?
Joj, kako si ti dosadan, Koko... Kako moe biti takva kukavica? Samo
misli ne sebe... Mene neto drugo mui.
to, Zlatko, to te mui?
Hm... Meni je ujaka ao... On je udan ovjek, to je jasno, kao i svi
umjetnici, ali ima tu jo i neto drugo. Sjea li se kako je govorio: "To je velika
tajna, ogromna... O tome ovisi moja sudbina... Ako dobijem novac koji mi je
obean... I tako dalje... Prijetio se da e se baciti s Eiffelova tornja, ako ne
uspije. Shvaa li?
Shvaam umorno ree Koko kome su kapci postajali sve tei.
Nita ti ne shvaa odmahnu Zlatko rukom. Bojim se da se ujak nije
upleo u neku veliku i opasnu igru. Moda je obeao nekome na prijevaru
nabaviti pravu "Mona Lizu"... Film je tu samo izlika da se slike zamijene,
razumije... I zato se on sada nada tolikom novcu. Ako ne uspije, ako ga uhvate,
onda mu ne preostaje nego da se baci s Eiffela...
Mmm mrmljao je Koko ve napola u snu.
Ovi deki su moda sluajno uletjeli... A moda i nisu! Spomenuli su
bogalja... Bogalj! To mi je najsumnjivija linost. Moda deki rade za njega a
moda neka druga banda hoe osujetiti njihove planove... Jadni ujo!
Z-z-z spavao je Koko.
Nema ovjek s kime ni razgovarati, ni posavjetovati se ljutito se
prevrnu Zlatko na stranjem sjedalu i vrsto stisnu oi ne bi li to prije zaspao.
***
Osvanulo je divno jutro nad Vensanskom umom.
Jean je zakucao na prozor automobila i oba djeaka su se naglo prenula i
uspravila. Koku se, i kad se probudio, jo uvijek inilo da sanja, a Zlatko je
odmah protegnuo noge i stegnuo vilice znajui da poinje naporan dan.
Na noge, frajeri veselo ih doeka Michel. Ve je prolo est sati, a u
sedam sati moramo biti na drugom kraju Pariza, na zapadu...
Jo malo i bit ete slobodni ree Jean.
Ve je i vrijeme odgovori Zlatko to je neprijaznije mogao.
Mongol se raspalio rekao je Michel i obijesne stisnuo kose oi.
Dosta svae dobaci Jean. Upadajte u kola! Idemo na Auteuil...
Ja sam gladan ree Koko. Kod kue, im ustanem, mama mi odmah

da bijelu kavu i kruh s maslacem...

Ma sluaj ti, Koko planu Michel. Nee valjda sad traiti od mene da
trim u est sati ujutro po Parizu i da ti nabavljam bijelu kavu i kruh s
maslacem... Ti si se posvadio s mozgom, stari moj. Pa vi ste oteti, a ponaate se
kao da ste na kolskom izletu, a mi da smo vam nastavnici...
Dosta, Michel. Upadaj u kola! podviknu Jean.
I sve petoro, etiri djeaka i "Mona Liza", smjestie se u mali citroen. Jean
upali motor i automobil polako skliznu s trave na cestu i uputi se prema gradu, u
susret novini doivljajima.
Primijetivi kako Koko radoznalo promatra gradske ulice kojima su
prolazili, Michel alosno uzdahnu i ree:
Lako vama, deki, vama je bar gala u Parizu... A meni je ve dosadilo.
Svako ovo mjesto vidjeli smo stotinu puta. Ve mi je Pariz na vrh glave, kao to
je i vama sigurno va Zagreb.
Koku se Pariz zbilja sviao, ali se nije mogao sloiti s time da mu je njegov
grad dosadio. Samo je ipak radije utio, jer je mislio da je mudrije nita ne
govoriti. Kad su prelazili rijeku Seinu, inilo mu se da je vrlo uska. Nije li mu
Zlatko govorio da je tako iroka da se ne vidi s jedne strane na drugu? Ili je i to
moda sanjao? Zakljuio je da joj je ovdje zacijelo izvor negdje u blizini, pa je
zato tako uska, ali je negdje drugdje sigurno iroka kao pet Sava i Dunava.
Ja mislim, deki ozbiljno e odjednom Zlatko da vas dvojicu neto
titi. Kao da ste se posebno radovali ovome ljetu i sad vam je krivo to ste
morali ostati u Parizu, pa ne znate to biste od bijesa...
Fantastino! ree Jean i, pustivi volan, oduevljeno se okrene prema
Michelu. Ovaj na Mongol zbilja ima soli u glavi...
Zapalivi cigaretu Jean im tada polako opie svoje i Michelove nevolje:
kako su se nadali da e ii na more i do udesnih starih dvoraca na rijeci Loiri,
ali kako su oevi, tata Frederic i tata Charles, u posljednji as odustali od svog
obeanja. A kako su se samo obadvojica trudili u koli! I jedan i drugi zavrili su
razred s vrlo dobrim, a Jean je ak i veliku maturu poloio s istim uspjehom.
"Jadni deki", mislio je Koko alosno, "ba mi ih je ao... Ja znam kako je
to kad ti neto obeaju, pa poslije nita. Kau: 'E, ako se danas oia i okupa,
sutra moe ii u kino gledati onaj western'... Ti se oia ko blesav, skoro se
ugui u onoj odvratnoj, vruoj vodi u kupaonici i to se poslije dogodi? Sutra
mama ide nekamo u goste, tata je cijeli dan na poslu... 'Joj', kau Koko, ba
danas mora ii u kino? uj, danas ostani kod kue da pripazi na Maricu, a
sutra moe ii kud god hoe. I onda sutra onaj film ne igra... To je da se ubije.
Znam je kako je to!"
Hm rekao je Zlatko sasluavi Jeanovu priu, a u sebi je mislio: "Nita
ja njima ne vjerujem... Znam da sam i ja puno puta bio razoaran, da mi je bilo
teko, ali onda bih se zavukao u kut i itao neku knjigu, ne bih otimao strance po
ulicama i preprodavao ukradene slike... im sam uo da imaju veze s onim
bogaljem, odmah mi ih je bilo dosta..."

I dok je tako Zlatko sve vie razmiljao o tajanstvenom bogalju, iako ga

jedino on od sve etvorice nije vidio vlastitim oima, mali automobil je brzo
odmicao parikim ulicama u kojima jo nije bilo uobiajene guve.
Proli su ispod nadvonjaka preko kojega je projurio vlak. Michel im je
objasnio da je to jedno od onih mjesta gdje podzemna eljeznica izlazi iz
podzemlja i da je tada zovu "zrana eljeznica". Zatim im je Jean pokazao
veliku tvornicu "Citroen" u kojoj proizvode automobile kao to je ovaj u kojem
se voze. Napokon su po drugi put preli Seinu i nali se u jugozapadnom dijelu
Pariza. Jo dvanaest minuta do sedam sati.
Je li jo daleko? upitao je Zlatko.
Ja sam gladan rekao je Koko. Ja bih mlijeka... Ali auto je ve jurio
dugakom Ulicom Auteuil prema trgu na kojem e se sastati s bogatim
brodovlasnikom. Ni Jean, ni Michel nisu uope vie obraali panju na svoje zarobljenike. Na malom Trgu Jean-Lorrain (an Loren) Jean naas pritisne
konicu i promrmlja:
udno... Mislio sam da je dalje od ovog trga ulica Auteuil jednosmjerna i
da moram skrenuti udesno, sporednim putem, da bih izbio na Trg Auteuil...
Valjda su ukinuli zabranu, kad nema znaka ree Michel nestrpljivo
pocupkujui u sjedalu. Samo tjeraj ravno. Jedva ekam da pone guva. Stari
lukavac je moda ipak obavijestio policiju... Ni govora! odgovori Jean.
Njemu je samo do "Mona Lize".
Ali nije dovrio reenicu, nego je zakoio tako naglo da su djeaci poletjeli
naprijed kao lopte. Stotinjak metara ispred njih stajala su etiri policajca u crnim
kabanicama i inilo se kao da upravo njih ekaju.
Ispadajte i uzmite sliku apnuo je Jean kao da se boji da bi ga policija
mogla uti. Brzo. Ako se izvuem, vratit u se po vas na ovaj trg...
Zlatko, Michel i Koko su navrat-nanos ispali iz automobila, a Zlatko je pod
mikom stisnuo dragocjenu sliku. Isti as Jean je dao gas i mirno krenuo dalje.
Policajci su se tada istom okrenuli prema automobilu koji im je dolazio s lea.
Na Trgu Jean-Lorrain bilo je ve otvoreno mljekarstvo i Koko se,
zaboravivi to se sve dogaa oko njega, obliznuo pri pomisli na au mlijeka.
Koko je strano gladan, Michel ree Zlatko strogo.
On je slabokrvan i padne u nesvijest ako odmah izjutra ne popije pola
litre mlijeka i ne pojede dva peciva. Ti odgovara za njega, da zna... Imat e
brige, i to ba u ovom trenutku...
Uh bijesno ree Michel, ali ugleda otvorena vrata mljekarstva i slegne
ramenima! Dobro, dobit e to prokleto mlijeko, k vragu... Tako je to kad
imamo posla s bebama...
Koko se htio usprotiviti, ali mu je Zlatko stao na nogu. U asu kad je
Michel bijesno uao u mljekarstvo ne shvaajui kako u ovako napetim
trenucima netko moe misliti na mlijeko, posve je zaboravio da je zapravo
zarobljenike ostavio same s dragocjenom slikom u akama. I ba tada je pred
crvenim svjetlom semafora zastao autobus broj 52 pruge "Pont de Saint Cloud

Republique" ("Pon d Sen Klu Repiblik). Zlatko je snano povukao Koka za

rukav i ugurao ga u autobus. Kad se Michel pojavio na vratima mljekarstva s
aom mlijeka u ruci, primijetio je, na svoje zaprepatenje, kako autobus i
dvojica zarobljenika u njemu ve nestaju u smjeru iz kojega su se maloprije
dovezli. Ispustio je au na plonik i neto bijesno promrsio kroza zube.
Dole su etiri policajca u Ulici Auteuil, nedaleko samog Trga Auteuil i
brijanice "Kod Frederica", zaustavili Jeanov automobil
Dobro jutro rekao je prvi policajac strogo.
Znate li da vozite u zabranjenom smjeru? rekao je drugi policajac
stroe.
Vau vozaku dozvolu, molim vas rekao je trei policajac najstroe.
etvrti policajac nije nita rekao.
I ja sam se udio da nema znaka na ulazu u ulicu mirno je rekao Jean
kome je ipak odlanulo kad je shvatio da ga ne zaustavljaju zbog otmice i "Mona
Lize", nego zbog obinog vozakog prekraja. Na ulazu u ulicu nema znaka
zabrane, koji je tu stajao...
etiri policajca nisu nita rekla. Dugo su gledali dozvolu, automobil i
mladog vozaa. Minute su polako prolazile. Onda je etvrti policajac strogo
rekao:
A pristajete li da vam uzmemo vozaku dozvolu ako na ulazu u ulicu stoji
znak zabrane?
Pristajem! veselo se sloio Jean.
Polaganim koracima etvrti policajac je ispod ruke poveo Jeana Brangea
prema Trgu Jean-Lorrain gdje je Michel upravo plaao mljekaru razbijenu au.
to je ovo? zapitao je etvrti policajac kad su zastali pred znakom
zabrane.
Jean je skupio guste obrve i slegnuo ramenima. Mogao bi se zakleti da prije
desetak minuta znaka tu nije bilo! Bio je sto posto siguran. tovie, bio je sto
posto siguran da je posrijedi neija podvala. Ve je bilo prolo sedam sati i, kad
ga policija napokon pusti, bogatoga brodovlasnika Somaisa sigurno nee vie
biti na ugovorenom mjestu.

XVII
SLIKARU SE LOE PIE
Jeste li kada gledali kako se snima film? Ako niste, onda e vam taj prizor
teko doarati bilo kakav opis. Ali, kad ste ve poeli itati ovu knjigu, morat
ete prisustvovati i snimanju velikog filma "Slika za milijardu dolara". Oni koji
su bili na snimanju filma mogu ovaj opis, ako im je dosadan, slobodno
preskoiti.
Ve u rano jutro te subote stigle su pred Louvre, nekada dvorac francuskih

kraljeva a danas najvei umjetniki muzej na svijetu, prve skupine osoblja koje
radi na filmu i stotine radoznalih gledalaca. Pred zgradom Louvrea policija je
razapela dugako ue tako da gledaoci ne mogu provaliti u muzej i smetati
onima koji snimaju.
Stiglo je mnogo kamiona i automobila iz kojih su poeli izvlaiti reflektore,
kilometre razliitih ica i kojekakve druge stvari. Najmanje stotinu ljudi je
unosilo sve te predmete u Louvre i postavljalo ih u veliku, dugaku dvoranu u
kojoj visi "Mona Liza". Cijeli pod je bio prekriven icama, svjetla su se
neprestano palila i gasila, neki su se ljudi dozivali, neki su vikali u mikrofone,
neki iskuavali zvunike koji su odjekivali kao tisua bubnjeva.
Druge skupine ljudi, meu kojima je bilo dosta ena, hodale su mahnito
ovamo-onamo nosei u rukama hrpe papira, mjerei metrima ili odoka,
zapisujui neto u notese, guvajui papire, psujui i znojei se u svjetlu jakih
reflektora.
U posebnoj prostoriji pripremalo je dvadesetak mukaraca i ena razliite
kreme, masti, boje, vlasulje, brade i brkove za filmske glumce a mimo njih su
radnici gurali stolice, sanduke, cvijee, slike. esto su se jedni sudarali s drugima i onda bi se digla vea graja nego u kavezu za papige u zoolokom vrtu.
Kako je vrijeme odmicalo, tako su se pojavljivale sve znaajnije filmske
linosti. Samo su najslavnije zvijezde mogle zakasniti na snimanje koje je bilo
zakazano tono u devet sati. Pred razapetim uetom, vani, okupljalo se sve vie
radoznala svijeta.
Oko sedam i pol stigli su prvi glumci, oni koji nastupaju u manjim
ulogama, i uputili se ravno u garderobu gdje su ih ve ekali brijai, maseri,
minkeri i vlasuljari. U sedam i tri etvrt stigao je, s hrpom papira ispod ruke,
pisac scenarija za film. To je ovjek koji je izmislio i napisao cijelu pripovijest o
krai "Mona Lize". Njega su pratile tri ene u naoalima i sa jo debljim hrpama
papira ispod ruke.
Tono u osam sati stigao je uveni glumac i reiser Alles Worson.
Odlunim dugakim koracima uputio se u veliku zgradu. Kroz mnotvo pred
Louvreom proao je uzdah oduevljenja koji se pretvorio u pljesak.
Gdje je slika? zapitao je Worson tek to je uao u glavnu dvoranu gdje
se oko njega skupilo stotinjak ljudi.
Nije jo stigao slikar odgovorilo je desetak ljudi u jedan glas.
Reiser je ljutito odmahnuo rukom i zavrtio glavom kao da je htio pokazati
da se od slikara i nije mogao nadati da e biti ovdje tono etvrt prije osam,
kako ga je bio naruio.
Stotinjak glava uplaeno se sagnulo pred njim. Alles Worson je bio prilino
visok ovjek a nevjerojatno gusta, crna brada obuhvaala mu je cijeli donji dio
lica, tako da su mu se i nosnice jedva nazirale. Nisko na elo nabio je utu
kapicu s velikim titnikom, a ispod nje ogromne crne naoale. Tako su mu se na
cijeloj glavi primjeivale jedino ui i vrh nosa. Glava mu je zato bila nalik na
ogromno klupko crne vune na kojoj sjedi uti kanarinac. Govorio je vrlo rijetko.

Ne samo rijetko, nego i nerazumljivo, samo to se nitko nije usuivao zamoliti

ga da ponovi to je rekao. Slavne linosti kao to je bio Worson mogle su
govoriti posve nerazumljivo ili ak utjeti, pa da ih ipak svi sluaju i dive im se.
Gdje je slikar? promrmljao je opet reiser u osam i etvrt a svi su se
razletjeli da pronau nesretnog umjetnika.
Crnobradi reiser je dotle priao mjestu gdje je ispod pet tamnih zastora
visjela uvena "Mona Liza" za koju uprava muzeja nije dopustila da bude ni na
jednu sekundu osvijetljena snanim reflektorima. Na njeno mjesto trebalo je danas postaviti lanu "Mona Lizu", rad slikara Poklea i snimiti prizor kako
talijanski rodoljub uspijeva strpati Leonardovo remek-djelo pod kaput i
prokrijumariti ga iz muzeja. Ali slikara nisu nigdje mogli nai.
Gospodine Worsone priskoio je reiseru pisac scenarija imam jednu
odlinu ideju!
A? promrmljao je Worson uope ga ne gledajui.
Znate, onaj prizor kad Talijan zavee prijatelja i ostavi ga vezana ispod
"Mona Lize" u potkrovlju...
A? ponovi reiser Worson.
E, vidite, pala mi je na pamet divna ideja... Vezani ovjek gotovo pada u
nesvijest od gladi, muti mu se pred oima, oprata se od svijeta, zaboravlja na
sve, nema snage ni da oajava, tone u ponor...
Krae! ree reiser kroza zube.
I... da... ba tada, dok on umire od gladi, u sobu, vidite, ulazi maka i pije
mlijeko, a na balkonu, vidite, golubovi zoblju mrvice kruha... Ta razlika, znate,
to bi bilo divno: ovdje smrt od gladi, a ondje ivot, hrana... Ja mislim da bi
to...
Glupost! zagrmi reiser Worson, gurnu pisca scenarija u stranu i ode
dalje.
U osam sati i trideset pet minuta jo nije bilo ni traga ni glasa slikaru
Pokleu ni njegovoj "Mona Lizi" koju je ve davno trebalo objesiti na zid i
zamijeniti za pravu. Reiser je uzrujano hodao gore-dolje po dugakoj dvorani,
u kojoj su visjele sve same uvene i dragocjene slike, i neto mrzovoljno
mrmljao u gustu bradu.
Iza devet sati razlegao se pljesak pred Louvreom kad je iz svojih sportskih
kola iziao uveni glumac Tom O'Pool, koji igra glavnu muku ulogu u filmu
"Slika za milijardu dolara". A kad je za nekoliko minuta stigla i lijepa Veronika
Mitti, glavna enska zvijezda u filmu, oduevljenju i galami nije bilo kraja.
ekalo se jo samo jednu beznaajnu osobu. Nepoznatoga slikara
Poklepovia zvanoga Pokle koji treba da donese vlastitu "Mona Lizu", za koju
su neki tvrdili da se nimalo ne razlikuje od prave. Ali nesretni slikar se nije
pojavljivao.
U devet i petnaest, kad je sve ve bilo spremno za poetak snimanja, veliki
Worson je bijesno udario akom o zid tako da su svi prisutni ostali bez daha a tri
reflektora bez svjetla.

 Naite ga! ree kroz bradu a onda odmah zamae rukom kao da mu je
neto bolje palo na pamet. Adresu! Adresu! Njegovu adresu!
Desetak zbunjenih ljudi rastralo se na sve strane, ali se ispostavilo da
slikareve adrese, tko zna zato, zapravo nitko nema. Tada se bradati reiser
namrtio, posegnuo rukom u dep i izvadio ceduljicu na kojoj je pisalo:
A. Pokle, Ulica Bretonneau 3, Pariz 20.
Alles Worson je odgurnuo one koji su stajali oko njega, neto grozno i
nerazumljivo zarikao kroz bradu i dugakim koracima se uputio prema izlazu.
Vani ak nije bilo potrebno ni da mu policija osigura prolaz kroz zbijenu gomilu
promatraa. Probio se sam i to tako iznenadno i snano, da su mu se oboavaoci
micali s puta zaboravljajui da mu iupaju koju dlaku iz brade za uspomenu.
to mu je? pitali su se zaueni ljudi pred Louvreom.
Sigurno se posvadio s glumcima. On se uvijek posvadi s glumcima
dobacili su drugi.
Ni govora, ja sam uo od jednog elektriara to je bilo javio se trei.
Trebalo je da neki slikar donese sliku "Mona Lize" koju e upotrijebiti u filmu.
Ali slikar nije doao i gospodin Worson je bijesan kao ris. Mogao bi svata
uiniti...
Iz posljednjeg reda nagruvanog mnotva progurao se naprijed blijed
ovjek, udno potkresane brade, s velikom brazgotinom na obrazu i francuskom
kapom na glavi.
to kaete? upitao je tiho. to ste rekli... Zato je onako bijesno
odjurio reiser Worson?
ini se da trai neku sliku dobaci mu netko.
Ne sliku, nego bezobraznog slikara koji jo nije donio sliku "Mona Lize".
to bi ga on traio! javio se trei. Alles Worson se ne da vui za nos.
Vidio sam na svoje oi kad je stavio pitolj u dep. Otiao je da ubije slikara
zato to nije doao na vrijeme...
On to uvijek ini potvrdi netko. Pria se da u njegovom filmu uvijek
ima mrtvih, ali ne samo na platnu nego i u zbilji, ha-ha...
Blijedi ovjek s brazgotinom i bradicom zakoluta oima, zatetura i
onesvijesti se. Smeokosa djevojica krupnih sivih oiju probije se do njega,
odluno udari nogom o zemlju i povie:
Vode! Donesite mu vode! to blejite kao... kao... Vidite da je ovjeku zlo,
je li tako?
Dok su neki zbilja potrali da donesu vode, drugi su zapanjeno gledali
djevojicu koja je tako odluno zapovijedala starijima. A Marie Clever je
ponosno motrila radoznala lica oko sebe, sretna to se ona uvijek nae na
pravom mjestu i u pravo vrijeme.

XVIII
MILIJUNI U ZRAKU
A to sad? pitao je Koko.
Sad nita ne pitaj, nego silazi. Uli smo u neku veliku ulicu i sigurno
neemo zalutati odgovori Zlatko.
Provezli su se svega tri ili etiri stanice autobusom, ali ne istim putem
kojim ih je dovezao Jean u svom malom citroenu. Kad su sili Koko je sa
zebnjom pogledao natpis ulice: Bulevar Mandel. Nije mu se svialo to se opet
kree nepoznatim krajem, jer je tek nedavno bio iskusio to znai izgubiti se u
Parizu.
Glavno je kretati se glavnim ulicama, onda ne moe zalutati ree
Zlatko kao da pogaa prijateljeve misli. Eto, vidi, sad emo izbiti na neki
veliki trg... Pa jasno, sad znam gdje smo.
A zato nismo dalje ili autobusom, je li?
Zato? E, pa ti si zbilja lud, Koko. Valjda zato da zametemo trag, to je bar
jasno... Tu emo se sad ukrcati u podzemnu eljeznicu i gotovo!
to: gotovo? Kamo emo onda?
Sluaj Koko, zafrkava li ti mene ili ti to ozbiljno pita? Jasno da emo
natrag na Pelleport da vratimo ujaku sliku...
A-a otegnu Koko i poee se iza uha. Jo je jednom zakljuio da je
Zlatka bolje previe ne zapitkivati jer je njemu sve uvijek jasno. Ili se bar
pretvara da mu je jasno.
Izbili su na veliki Trg Trocadero (Trokadero) na ijoj se junoj strani
izdizala bijela palaa raspolovljena na dva dijela. Zlatko je pogledom traio
plou s natpisom "Metro", znak da je ondje ulaz u podzemnu eljeznicu a Koko
se nelagodno ogledavao. Imao je osjeaj da ga netko neprestano gleda u lea ali
se nije nita usudio rei Zlatku.
A kad su preli ulicu i nali se izmeu dva krila bijele palae, Koku je
odjednom zastao dah. Odmah ga je poznao! Kao da se susreo s dobrim starim
prijateljem! Iza nekoliko terasa, parkova, vodoskoka i bazena koji su ispunjali
prostor izmeu dva krila velike bijele palae, na drugoj obali rijeke Seine
uzdizao se divovski Eiffelov toranj kao velika irafa od eljeza.
Idemo gore! Idemo na Eiffelov toranj! otelo se Koku nehotice.
Koko! prijekorno ree Zlatko. Ne budi neozbiljan. Prvo moramo
vratiti sliku. Ujak e...
Ujak e se baciti s Eiffelovog tornja, Zlatko! veselo prihvati Koko.
Zar nije rekao da e se baciti s Eiffelovog tornja ako s gospoom Lizom ne
proe kako treba... I, kad smo sad ovdje, zar ne bismo pogledali... Moda je ba
sad gore, moda... a?
Ba sad? upita Zlatko zamiljeno kao da mu se Kokov prijedlog nije
uinio posve besmislen.
Kad smo ve tu... navaljivao je Koko. Tko zna kad emo doi, kako je

poelo... Moda nas opet otmu, a ujo nema tih slika ba koliko hoe... uj,
Zlatko sjeti se on odjednom ti si rekao da se odozgo vidi cijeli Pariz... sa tri
tisue metara.
Glupost! odbrusi Zlatko.
I rekao si nije se zbunjivao Koko da se moe kroz dalekozore vidjeti
svako mjesto u Parizu, svaka kuica, svaki, na primjer... to ja znam to... je li?
Pa moe se neodluno je odgovorio Zlatko dabome da se moe... to
onda?
Onda moemo dalekozorom pronai i ujaka! poskoi Koko veselo.
Razumije li? Ako nita drugo, bar emo na primjer, vidjeti da li je kod kue...
Dobro, dobro, hajde, popet emo se... zavrti Zlatko glavom. Kako ti
to sebi zamilja? Ti misli da je Pariz kao selo, kao tvoj Zeleni Vrh... Dobro,
sad e vidjeti. Nema ti pojma to je Pariz.
Koko je uivao dok su se polako primicali eljeznoj grdosiji, a Zlatka su
muile sasvim drugaije misli. Upravo zbog njih je i pristao da se popnu na
Eiffelov toranj. Kao da je mislio da e mu se ondje gore, na svjeem zraku,
razbistriti u glavi i da e prije rijeiti zagonetke koje su ga titale. U svakom
sluaju, zakljuio je da nee koditi ako pusti da proe malo vremena prije nego
se odlui neto poduzeti.
Kad su se nali meu etiri divovske noge Eiffelova tornja, Koka je ve
bolio vrat od toga to je neprestano piljio uvis. udio se kako ljudi na vrhu nisu
vei od avlia. Zlatko je skupio zajedniki novac to im je preostao od jueranjeg sisanja i izraunao da moraju tedjeti, odnosno da ne mogu uzeti kartu za
lift, nego e se uspeti pjeice. "Ba neka vidi", mislio je u sebi pakosno, "kad mu
je bilo toliko do tog Eiffelovog tornja. Neka vidi to je Pariz!"
Kakav je to bio uspon! Polako su prolazili trenuci, koje Koko nee
zaboraviti nikada u ivotu. Isprva se osjeao kao na krovu svoje kue odakle je
rado bacao papirnate avione, ali ubrzo je postalo neugodnije i opasnije. Osjeao
se mnogo gore nego u avionu. Automobili su bivali sve sitniji, a ljudi su se inili
kao buhe. Koliko je jo trebalo stotina stepenica prijei do prve terase! A gdje je
tek ona druga, gornja?
Nemoj gledati dolje ree Zlatko zavrtjet e ti se u glavi. Gledaj samo
ravno ili gore...
Dobro rekao je Koko zelen u licu. to mu je samo to trebalo? to je
najgore, bio je to njegov prijedlog i nije se smio buniti.
Zna to nastavi odjednom Zlatko stiui vre sliku pod pazuhom
treba da ozbiljno razmislimo o ovoj zbrci s "Mona Lizom", s ujakom, s
brodovlasnikom, s bogaljem, osobito s bogaljem... Moramo vidjeti na emu smo
i to sad moemo uiniti.
Dobro tiho je odvraao Koko kojega su sad muile nove muke.
Odjednom je uobrazio da e mu noga zapeti u onu prazninu izmeu dvije
eljezne stepenice i da je nee moi izvui nego e ostati visjeti kao razapeti
imi nad tim stranim ponorom.

 Kad je izmeu tolikih radova razmiljao je Zlatko naglas izabrana

ujakova "Mona Liza", jer se uope nije razlikovala od prave, jasno je da je ta
slika pobudila veliko zanimanje, ba kao i slikar... Tu pria tek poinje. Bogati i
ludi grki brodovlasnik Somais oito je spreman platiti ogromnu svotu novca da
se domogne...
Joj vrisnu zeleni Koko zapevi za stepenice.
Nemoj gnjaviti, Koko!... I, da... vjerojatno je to i ujak znao. Sad je za nas
vano samo ovo, razumije li, Koko, samo ovo dvoje: da li se ujak i sam spetljao
s Grkom i odluio mu pomoi da se zamjenom domogne prave "Mona Lize" ili
neka banda na elu s bogaljem pokuava izigrati ujaka, koji o brodovlasniku
nema pojma, da bi se domogla "Mona Lize" i preprodala je za skupe pare... A
usput moda ti lopovi pokuavaju svaliti sumnju na ujaka... Ali ujo je tako
govorio, toliko se nadao, da se sve bojim da se i sam upetljao... Treba li da mu
mi pomognemo ili ne treba, a, Koko? Zamislimo da su slike ve zamijenjene i
da je ova "Mona Liza" koju mi vuemo sa sobom prava? A?
Dobro ree nesretni djeak kome je znoj kapao s nosa. Ja bih dalje...
Poalio je to su mu se te rijei neoprezno omakle, jer mu je dugaki
prijatelj odrao takvu bukvicu kakvu u ivotu nije uo. Moda bi ga i unuo da
je bilo mjesta za zamah i da se za njima nisu i drugi uspinjali. Zlatko je urlao.
Rekao je da to nije njegova ideja, da se nije on htio uspeti na toranj, nego Koko,
i zaprijetio da e prestati s njim razgovarati ako jo bude tako neozbiljan. Toliko
se uzrujao da mu je krv procurila iz nosa.
Jedan i drugi djeak smirili su se kad su napokon stigli na prvu platformu.
A uspon do druge proao je nekako bre, bez ijedne rijei. Koko je bio zelen, a
Zlatko crven u licu.
Eto ti, sad gledaj ljutito ree Zlatko kad su se napokon uzverali na
drugu platformu. To ti je Pariz...
Kakav je to prizor bio! Kakav splet ulica, trgova, spomenika, mostova,
drvoreda, parkova i to sve dokle pogled see. A buka prometa odjekivala je
gore glasnije od najjae ljetne grmljavine. Koko je ak zaboravio na strah i
muke, a Zlatko na ljutnju i brige. Objanjavao je Koku gdje su najpoznatija
mjesta u gradu a pokazao mu je, po prilici, i smjer u kojem se nalazi ujakova
kua. Na zapadu, iznad Bulonjske ume, padala je kia a ovdje je sjalo sunce.
Hajde da pogledamo kroz dalekozor oduevljeno e Koko.
Ne moe vidjeti tako daleko, nemoj biti tvrdoglav, Koko usprotivio se
Zlatko. Pariz je velik. Pelleport je sedamdeset kilometara daleko odavde...
Ali moda ga ipak negdje vidimo... Mislim, tvog ujaka... Moda ide
ovamo lupetao je Koko uporno.
Dobro, hajde, gledaj! odbrusi Zlatko i ubaci novac u automat na
dalekozoru. Hajde, gledaj dok radi...
Koko je spremno uhvatio veliki dalekozor koji se teko okretao na leitu i
poeo promatrati Pariz. Iako su mu se neke velike graevine, kao to je Slavoluk
pobjede i Louvre, malko pribliile, ipak se brzo uvjerio da tu nee uspjeti pro-

nai ujaka. I u podnoju Eiffelova tornja bilo je toliko ljudi da ni za deset dana
ne bi meu njima pronaao slikara, sve da je i bio ondje.
Zato je djeak radije motrio prozore oblinjih kua koje je dalekozor ipak
pribliio njegovu oku. Uglavnom je vidio inovnike nad papirima i inovnice za
pisaim strojevima. Kroz jedan prozor ugledao je zubara s klijetima u ruci i
hladna jeza prola mu je leima.
A onda je Koko zaviknuo tako glasno da se stotinjak ljudi okrenulo prema
dvojici djeaka a Zlatko ga snano kvrcnuo po glavi.
Ti si zbilja lud, Koko! rekao je Zlatko otro.
Gl... gle... gledaj promucao je Koko pruajui Zlatku dalekozor
nesigurnom rukom.
Nemoj gnjaviti, to je? ree Zlatko i uhvati dalekozor koji je Koko
pokuavao odrati u istom poloaju da bi mu drug vidio ono to je i on vidio.
Zlatko je oprezno odloio sliku na iroku ogradu, zamurio na lijevo oko a
desno preko volje prislonio na dalekozor koji je Koko upravio u smjeru kue na
velikoj aveniji to se protezala istono od Eiffelovog tornja.
Oh! izustio je Zlatko. Pa to...
Pred prozorom prvog kata velike kue na Aveniji La Bourdonnais Zlatko je
ugledao neobian prizor. Ondje je gotovo nepomino, kao golemi leptir priboden
u zbirci kakva sakupljaa, lebdio helikopter. Iz njega je upravo izlazio crn
bradonja sa utom kapicom navrh tamne kose i oprezno je pokuavao zakoraiti
kroz prazan prostor i stati nogom na prozorski okvir.
A? to kae? slavodobitno je pitao Koko. Kakav je to luak?
to? odgovori Zlatko toboe mirno ali, prije nego e pustiti dalekozor,
upamti ulicu i broj kue: Avenija La Bourdonnais 23. inilo mu se, tko zna
zato, da bi i to moglo jednom biti vano. Nije to nita. Vidi, Koko, to ti je
Pariz. Na ulici je guva, automobili se sporo kreu i ljudi, kojima se uri, idu
kui helikopterom. Zar ti nisam priao o tome? Ovdje i telegrame raznose
helikopterima, zna?
Dobro ree zbunjeno Koko ne znajui to da kae prijatelju koga ni
ovakav prizor ne moe uzbuditi. I poee se iza uha.
I poee se lijevom rukom iza desnog uha, ali tako nespretnom kretnjom da
laktom udari u rub slike koju je Zlatko odloio na ogradu. "Mona Liza", kao
veliki avion od papira, polako poleti u dubinu.

XIX
UDACI IZ PROLOG STOLJEA
Nekoliko aa vode koje su mu poprskali po licu i nekoliko kapi koje su
mu silom procijedili kroz stisnute usnice, pomogle su slikaru Poklepoviu da se
osvijesti. Nekoliko ruku podiglo ga je s kamenih stepenica pred Louvreom.

 Gdje je Worson? bilo je prvo pitanje koje je izustio im se pribrao.

Otiao je! ree netko iz gomile.
Odjurio je kao lud svojim velikim kolima dobaci drugi.
ak ni ofera nije saekao. Vozi sam kaza trei.
Sve zbog onog slikara! nadovee etvrti.
Ali slikar sreom nije uo nita vie. Mala djevojica kovrave smee kose
i krupnih sivih oiju izvukla ga je za ruku iz mnotva. Ljudi su udno klimali
glavama kao da saaljevaju jadnika koga djevojica vodi za ruku po gradu.
Kako si ti zlatna, Marie rekao je Poklepovi zahvalno. Zbilja se
brine za mene...
Oh, nije to nita vano ree djevojica. ao mi je to ne mogu vie
uiniti. I to nam ono jutros nije uspjelo.
Ali Marie i Poklepovi nisu bile jedine osobe koje su se izdvojile iz gomile
radoznalih pred dvorcem Louvre u kome se snimao film "Slika za milijardu
dolara". Odmah iza njih progurao se jedan staraki par: malo pogrbljen stari
velikih sijedih brkova i starica u dugakoj crnoj haljini, obadvoje s velikim,
starinskim naoalima na nosu. inilo se kao da su nekim udom zalutali ovamo
jo iz prolog stoljea.
Ja sam se dogovorila s vaim detektivom da emo se poslije snimanja
nai u kavani "Malacoff", na Trocaderu rekla je djevojica Zlatkovom ujaku.
Hoete li sa mnom?
Ni govora odgovori slikar gotovo uplaeno. Ako ja odem na
Trocadero, onda... Da, zapravo bi trebalo da odem na Trocadero, odnosno... Da,
trebalo bi da odem, ondje je blizu Eiffelov toranj... Ja sam se zakleo, tako mi
plavog sunca... i uinit u to...
Ne morate ii uplai se sad Marie Clever. Ja sam mislila... Zato to
smo se dogovorili s detektivom, je li tako... Ali ne moramo ii...
Gotovo je sa mnom, draga moja Marie. Tu ne moe pomoi vie ni tvoj
detektiv... Ni inspektor Maigret ne bi pomogao... Ja sam uniten ovjek, treba da
se bacim s Eiffelova tornja ili u Seinu... I onako e me uhapsiti za koji sat... im
Worson stigne onamo, u Ulicu Bretonneau... Onda e sve puknuti... Stavio sam
sve na kocku i izgubio! Samo mi je ao mojih djeaka, Zlatka i Koka. Cijelu
no nisam ni oka stisnuo... to je sad s njima? Gdje su?
Sve e se urediti odluno je govorila smeokosa djevojica. Ja vas
uvjeravam. Mi emo sve uiniti... ujte, moda je ipak najbolje da odemo na
Trocadero.
Ali je slikar samo alosno vrtio glavom i hvatao se za ostatak brade. On je
bio vrsto odluio da se vrati kui. Ne ba kui, nego bar na stanicu "Pelleport",
na mali trg slikara Paula Signaca gdje e u gostionici popiti au crnog vina. I ne
samo jednu. Moda mu od toga bude lake.
Dobro sloila se napokon djevojica. Idemo to prije na podzemnu
eljeznicu.
Pa ti ne mora sa mnom... rekao je slikar.

 Moram vrsto je odluila Marie Clever, i to nimalo sluajno. Ispod oka

je neprestano motrila staraki par koji ih je uporno slijedio. Odmah je uoila da
starii hodaju prebrzo za svoje godine. I po svom pijunskom nagonu osjetila je
da je tu neto sumnjivo posrijedi. Pourimo rekla je i povukla Zlatkova ujaka
za ruku. Pourimo, jer se ja moram to prije vratiti na Trocadero...
I tako je snano povukla slikara da je morao potrati za njom. U istom
trenutku potrao je za njima i staraki par.
Uli su u podzemnu eljeznicu na stanici "Palais Royal" (Pale Roayal), i do
"Pelleporta" su dva puta prelazili. Marie se na svakom prijelazu oprezno i jedva
primjetno osvrnula: staraki par ih je uporno slijedio. im bi ona pourila, i starii bi opruili korake.
Napokon, na stanici "Pelleport", jednoj od rijetkih u Parizu gdje se iz
podzemlja izlazi starim liftom, a ne pominim stepenicama, djevojica svom
snagom povue slikara za ruku ne bi li nekako izmakli pratiocima. Ali nije
uspjela. Starii su se ugurali u lift zajedno s njima.
Nisi ba morala ii sa mnom, nita mi se ne bi... poe opet Poklepovi u
liftu drei se za ostatak brade.
Pssst odluno ga prekine djevojica.
Kad se lift zaustavio u razini ulice, putnici navalie van i ljudska struja
ponese starie, a djevojica uspije zadrati slikara. Sagnula se i neto traila po
podu. Zatim je pogledala konduktera koji ih je nestrpljivo motrio i toboe
nehajno mu dobacila:
O, ne morate ekati, moete spustiti lift dok naem olovku koju sam
izgubila...
Na zaprepatenje starakog para koji je piljio u otvoreni lift s druge strane
ulice, kondukter je pritisnuo dugme i eljezna vrata su se zatvorila. Lift se
ponovno spustio u podzemlje. Marie Clever je opet brzo izvukla slikara
Poklepovia i strpala ga u prvi vlak koji je naiao. Odvezli su se u smjeru "Porte
de Lilas" (Port d Lila), ali samo jednu stanicu, i onda se polako pjeke vratili
prema Trgu Paula Signaca.
emu sve to? ponavljao je vie puta uplaeni Poklepovi pokuavajui
se uzaludno uhvatiti za bradicu. Reci, zato ovako jurimo kao da nas tko goni,
Marie... Mene vie nitko nee progoniti, osim policije, naravno, ja vie nisam
zanimljiv, ja nita vie ne znaim...
Sad ete mirno sjesti, gospodine Pokle, u svoju gostionicu i popit ete
au crnog vina. I neete se uzrujavati, je li tako? Ja radim po uputama
najuvenijeg detektiva, i vi to znate. Sve je sraunato. Samo je vano da budete
prema nama posve iskreni.
Zlatkov ujak je umorno klimao glavom. Stajali su na uglu, ve na Trgu
Paula Signaca. Djevojica je zadovoljno primijetila da starcima nema ni traga na
vidiku. Preko puta se nalazila omiljena slikareva gostionica gdje e kod debelog
gostioniara popiti au vina da se smiri.
Recite jo jednom, gospodine Pokle, da li je slika koja sad luta Parizom i

za koju ne znamo u ijim je rukama, zaista originalna "Mona Liza"?

Na alost, to je istina umorno odvrati slikar.
A u Louvreu visi va rad?...
Da, tako je...
I to nitko ne zna?
Nitko, Marie, ja sam ga zamijenio sam... To je takva slinost, Marie...
Hvala, gospodine Pokle, to je za sada sve. Imajte povjerenja u detektiva
kojeg ste izabrali i ne miite se iz gostionice dok ne doemo po vas, je li jasno?
Jasno, Marie, hvala ti.
Djevojica i slikar su se oprostili kao stari znanci. Poklepovi je uao u
gostionicu a Marie Clever, zadovoljno se osmjehujui, uskoila u autobus i
krenula prema gradu. U Aveniji Gambetta, ba kad je djevojica plaala kartu,
njen autobus je projurio pokraj starakog para iz prolog stoljea. Nije
primijetila starie, niti je vidjela kako se svaaju.
A starci su uskoro zastali pred sputenim roloom brijanice "Kod
Charlesa". Tada je on izvadio sveanj kljueva, digao rolo i uao, a ona je
nespretno zadigla dugaku, starinsku suknju i uletjela za njim.
Za nekoliko minuta starac je oprao sijedu kosu i brkove, koji opet
postadoe posve crni, a njegova pratilica se izvukla iz smijenih haljina, steznika
i tijesnih cipela. Bili su to opet obini tata Frederic i tata Charles.
To je bila tvoja ideja gunao je Charles.
Ideja je odlina, samo smo mi bili neoprezni. Kako smo mogli dopustiti
da nas prevari ona balavica?
to emo sad? Jasno je da ga kod kue nema... Nema njega, nema slike.
estitam, Frederic. Krasna ideja.
Nije tako glupa kao ova tvoja s brijanicom. Da smo se presvukli u
smetljare, kako sam ja htio, bilo bi bolje. Mogli bismo se pribliiti i
Poklepovievoj i Grkovoj kui koliko hoemo i kad hoemo... Uope ne bismo
bili sumnjivi, a uvijek bismo bili na ulici... Ovako, iz brijanice, ve su mi ispale
oi koliko piljim van da vidim kad e proi Grkov auto ili moda ludi slikar...
A to bi meo kad je ulica jednom ista, a? Frederic, to bi meo kad
jednom pomete ulicu? To ne bi bilo napadno, je li, da mete pometenu ulicu?
Bolje i to, nego da nedunoga ovjeka zakoljem britvom i odem na
robiju. Ne moe se, ipak, brijaki obrt nauiti na teaju od deset dana, kako si ti
to, Charles, tvrdio. Ruke mi se tresu od straha kad mi netko sjedne na stolicu... I
pee me savjest to Jeana nisam odveo na Loiru, da obiemo stare dvorce, a
obeao sam. Rekao sam: "Jean, samo ako poloi maturu..."
A misli, Frederic, da ja nisam Michelu obeao da u ga odvesti na more,
na Azurnu obalu, a? I lani sam mu obeao, Frederic, i prevario sam ga...
Posao je posao, Charles, to se tu moe! tuno uzdahnu Frederic
upkajui brkove.
Naravno, to i ja tvrdim, Frederic, samo ti gnjavi... Da smo meli ulice, ti
bi sigurno vie volio da budemo potari, ili to ja znam to...

I tako su se tata Frederic i tata Charles beskrajno dugo prepirali ne znajui

to sada da ponu i strepei da u brijanicu ne upadne nova muterija. Zakljuili
su da sada ne mogu nita uiniti nego samo ekati i vrebati. Kad se rastanu,
Charles e imati na oku Poklepovia i njegov stan, a Frederic bogatog
brodovlasnika i njegovu palau na Bulevaru Montmorency.
Kako smo ludi! sjeti se odjednom Frederic i lupi po elu. Pa uope ne
znamo da li nam je papagaj ostavio kakvu novu poruku...
Frederic prijekorno ree Charles ti si zbilja zaboravljiv... Kako se nisi
odmah sjetio papagaja? Uvijek te moram ja na sve podsjeati... Ha, a je li da je
moja ideja, moja ideja s papagajem, Frederic, bila boanstvena, a?
Frederic slegne ramenima i dva brijaa brzo prijeoe u susjednu
prostoriju, za debeli zastor.

XX
SAMO DRI SLIKU NA OKU
"Ja nisam roen za detektiva, ni za pijuna, ja bih elio postati biciklist i
svirati elektrinu gitaru", tuno je premiljao Katsarida Somais pijuckajui cocacolu u kavani "Malacoff" na velikom Trgu Trocadero preko puta palae Chaillot
(ajo) i Eiffelovog tornja. "U ovo me je uvalila Marie Clever, ona uiva u
takvim guvama."
Poto je sino zavrio telefonski razgovor sa slikarom Poklepoviem i
lupeom duboka glasa, zelenooki djeak zvani Katsarida bre-bolje je odjurio
svojoj prijateljici, novinarevoj kerki, jer se nije usudio nita sam poduzeti.
Marie Clever je bila sama kod kue, ako ne raunamo kunu pomonicu i
velikog sivog maka naranastih oiju. Otac je otputovao izvan Pariza, na dvatri dana, a majka se jo nije vratila iz vicarske. Iako ju je zatekao za pisaim
strojem ona je uivala pisati na oevu pisaem stroju Marie Clever ga je
veselo doekala. I, to je najgore, njoj je odmah bilo jasno to treba uiniti.
Na njen nagovor, Katsarida je telefonirao slikaru Poklepoviu i predstavio
mu se kao uveni detektiv koji ve zna za nestanak slike i koji je spreman da mu
pomogne. Jadni slikar je bio dirnut. Djeak mu je osim toga rekao da sutra tono
u sedam sati ujutro bude na Trgu Auteuil gdje e nepoznati lopovi pokuati
prodati dragocjenu sliku. Slikara e ondje doekati smeokosa djevojica Marie,
to nee izazvati sumnjiavost gangstera. Nevidljivi detektiv bit e u blizini i
pojavit e se u pravom trenutku.
Ali to se dogodilo tono u sedam sati? Marie Clever je doekala nesretnog
slikara koji cijele noi nije ni oka stisnuo. Malo dalje, skriven u kunoj vei u
Ulici Auteuil, ekao je Katsarida. U ruci je imao fotografski aparat. Prema planu
Marie Clever, ako slikar i ne uspije preoteti sliku "Mona Lize", djeak e iz
onog skrovita snimiti ucjenjivae a moda i njihov automobil, to e biti

dovoljno policiji da ih za nekoliko sati pronae.

Samo, kako se to esto dogaa, nepredvieni obrat poremetio je plan
smeokose djevojice. Lupei su naili kolima iz zabranjenog smjera i policija
ih je zaustavila. Katsarida nije znao to da radi kad je vidio kako dva nepoznata
djeaka, Koko i Zlatko, nestaju sa zamotanom slikom u daljini. Nije se smio
javiti prijateljici, jer je Marie rekla slikaru da je uveni detektiv "negdje u
blizini", ali mu nije htjela odati da e uvenom detektivu sutra biti tek petnaest
godina.
Dalje ve znamo to se dogodilo. Autobus br. 52 odveo je Koka i Zlatka
prema Trocaderu a Michel je razbio au s mlijekom. Kad su dva policajca,
nakon beskrajne rasprave sa Jeanom Brangeom, sjela u njegov auto i odvezla ga,
kad je slikar poeo zabrinuto pogledavati na sat, a djevojica se ve uzbueno
obazirala, Katsarida je odluio izii iz svog sklonita i dati se u potjeru za onima
koji su odnijeli sliku.
"Samo imaj sliku na oku", bila ga je unaprijed upozorila Marie Clever. "Ma
to se dogodilo, samo pazi kod koga je slika i nastoj da snimi onoga tko nosi
sliku. Samo pazi na sliku, SAMO NA SLIKU..."
Inae, bili su se jo dogovorili da e se, bude li nekih nepredvienih
neprilika, kasnije sastati na Trocaderu u kavani "Malacoff". Marie e u tom
sluaju dovesti i slikara Poklea i onda e mu predstaviti mladog detektiva.
"K vragu! Moram ii", pomislio je oajniki Katsarida i potrao uz Ulicu
Auteuil, prema Trgu Jean-Lorraina, u istom smjeru u kojem su nestali Koko i
Zlatko. Sudario se u trku s Michelom, koji je urio u suprotnom smjeru i u potrazi za Jeanom da bi mu saopio stranu vijest i priznao kako je neoprezno
dopustio lukavcima iz Jugoslavije da umaknu s "Mona Lizom" pod rukom.
I dok se Katsarida nemono ogledavao na malom trgu, ne znajui kamo bi
poao, osjetio je kako ga netko njeno tape po ramenu.
Deko rekao mu je neznanac s crnim povezom na desnom oku i s
drvenom lijevom nogom. Ako trai djeake s velikim zamotkom, oni su ti se
odvezli autobusom broj 52...
Zaboravivi da se zahvali neznancu ili da se upita kako je uspio pogoditi da
on upravo goni dvojicu djeaka s ukradenom slikom, Katsarida je bez
premiljanja uskoio u prvi autobus. Tada je tek shvatio da ne zna do koje
stanice su se odvezli nepoznati lopovi, pa je nasumce iziao na stanici kod
Bulevara Mandel i uputio se prema Trocaderu.
"Sjest u u kavanu i ekati Marie", odluio je bespomono.
Ali na Trocaderu je ugledao, izmeu krila palae Chaillot, dva djeaka s
velikim zamotkom kako hitro idu prema Eiffelovom tornju. Snimio ih je
izdaleka, a kad se uvjerio da se zbilja kane popeti na toranj, sjeo je u prvi red
stolova u velikoj kavani "Malacoff". Iako djeake iz te udaljenosti gotovo nije
uope razabirao, jasno je vidio bijelu pjegu koju su nosili: veliku sliku u
novinskom papiru.
"Glavno je da sliku drim na oku", ponavljao je zadovoljno zelenooki

djeak pijuckajui coca-colu i promatrajui bijelu pjegu koja se polako uspinjala

dugakim zavojitim stepenitem Eiffelovog tornja.
Za jedan sat je zadihano dotrala Marie Clever.
Gore su rekao je slavodobitno Katsarida svojoj prijateljici.
Tko? upitala je Marie Clever.
Deki, lopovi, lopovi sa slikom...
Katsarida je objasnio prijateljici da odavde sliku "ima neprestano na oku" i
da e, im se oni ponu sputati, i on otii pod Eiffelov toranj da ih neopazice
snimi iz blizine.
Nevjerojatno je da su i to opet djeaci mozgala je Marie Clever.
Moda su ti gangsteri toliko lukavi da su poslali djeake u vatru kako se ne bi
izdali... Je li tako? A oni pravi, stariji, lijepo ekaju u prikrajku da vide to e
biti... A? Je li tako?
Sigurno je tako, Marie odobravao joj je Katsarida zadivljeno je
gledajui pravo u krupne sive oi. Ti uvijek ima pravo, Marie...
Djevojica je slegnula ramenima kao da joj je neugodno to uvijek ima
pravo, a zatim je ispriala svoje doivljaje sa slikarom, koji je poto-poto htio
svratiti na snimanje u Louvre, i na kraju uzbueno proaptala: Da zna, dragi
moj Katsar, da ona bijela toka gore vrijedi milijarde... Ono je prava "Mona
Liza", zna, rekao mi je gospodin Pokle... On ju je ve zamijenio, je li tako, i ovi
lopovi i ne znaju kakvu vrijednost imaju u akama. Oni misle da je to Pokleov
rad, a to je prava "Mona Liza", razumije li...
I zato je moj tata...
I tvoj je tata, vjerojatno, pokuao da se uz pomo gospodina Poklea
odmah domogne prave slike! Slikar je podmetnuo svoju, a pravu bi prodao
tvome tati... Nego, priaj ti meni, Katsar, to ti je bilo kad si onako odletio
Ulicom Auteuil?
Zelenooki djeak je ispriao vrlo potanko cijeli svoj put od Auteuila do
Trocadera, ne zaboravivi spomenuti ni bogalja koji ga je naveo na pravi trag.
Bogalj? zgranu se djevojica. Tko je sad to? Za koga on radi? E, tu se
ne bi ni moj tata snaao... A onda odluno udari nogom u zemlju: Ali ja u se
snai! Ba u pokazati tati da se ja mogu snai i bolje od njega. Kad je on nasjeo
lopovima i povukao se iz guve u najnapetijem asu, ja neu... Saznat u ja i tko
su oni starci koji su slijedili slikara i mene, starci koji tre bre od naeg
maka... A, ne, Marie Clever se ne povlai. Mata Hari i Marie Clever ne poznaju
straha, ne poznaju tajni koje ne bi mogle rijeiti... Ba u pokazati tati jesam li ja
jo balavica kao to on to misli!
Ima jo neto ree Katsarida sasvim tiho gledajui u vrh cipele i
zaboravivi "Mona Lizu" na vrhu Eiffelova tornja. Neto to e sve ovo jo
vie zapetljati...
to? zapita Marie Clever motrei bijelu pjegu u daljini mjesto djeaka
koji je, ini se, zaboravljao na svoje dunosti.
Zna, kad sam se noas vraao kui, iz Ulice Erlanger... Zna, kad sam

bio kod tebe... Zna...

Ma nemoj mucati, Katsar! Prvo smisli to hoe rei, ako je to ve tako
vano!
Vrlo je vano, Marie... Zna, meni je ve bilo udno i prije, dok sam jo
kod kue telefonski razgovarao s Pokleom i s gangsterima, kako to da na sobar
Maurice nije preuzeo telefon nego je telefon zvonio gore u sobi... Ali Mauricea
nije bilo kod kue, uope ga nije bilo, zamisli, Marie...
Ih! slegnu djevojica prezirno ramenima. Pa to onda? Zar je to tako
udno...
Vrlo udno, Marie... Maurice nikada naveer ne izlazi, ve dugo, bar
deset godina. Uvijek je predveer kod kue... A sad ga nije bilo...
I?
I, zna, kad sam se vraao kui od tebe, primijetio sam kod stranjeg
ulaza, zna, kuda smo ili u sjenicu... Primijetio sam tatin novi auto! Iz njega je
iziao Maurice...
Bio je blijed, vidjelo se i u mraku, ogledao se tri puta na sve strane... Onda
je iz prtljanika izvukao dugaak, plosnat predmet, dobro umotan u papir... Ba
kao neka slika, zna... pa se okrenuo i rekao nekome u autu: "Polako, samo
polako, treba paziti da nas ne vidi Katsarida. U njegovoj sobi je jo svjetlo..." I
unio je onaj predmet u dvorite a ja sam bre-bolje optrao kuu i uao s prednje
strane...
Oh prezirno se nasmijei Marie Clever mlatarajui nogama na visokoj
stolici i netremice gledajui prema Eiffelovom tornju. Valjda ne misli da je
Maurice donio jo jednu "Mona Lizu" kui, je li tako? Sluaj, ne postoje tri
slike, nego samo dvije. Prava je gore, na tornju, kod onih lupea, lana visi u
Louvreu i za nju svi misle da je prava, a tree nema... Glupost, Katsar, to je bilo
neto drugo, tebi se uinilo...
Ali, Marie, Maurice ne bi nou odlazio samo tako od kue i onda se
uljao u vrt... Dao bih sebi odrezati oba uha ako...
Jao! povikala je smeokosa djevojica i naglo skoila na noge.
Gledaj! Oni su luaci bacili "Mona Lizu" s Eiffelovog tornja...
Zelenooki djeak je uzbueno pogledao u smjeru eljezne kule prema kojoj
je njegova mala prijateljica pruila drhtavu ruku.
Zaista, najvrednija slika na svijetu je polako, kao velik avion od papira
padala s vrha Eiffelova tornja u dubinu.

XXI
NA KII SE PTII POZNAJU
Prokletstvo rekao je brodovlasnik Somais i ogoreno udario tapom o
pod. Onda se namrtio od boli u nozi i zabrinuto pogledao kroz prozor. Gusti

oblaci skupljali su se nad Bulonjskom umom. "Pa da", pomislio je, "sigurno e
biti kie i zato me boli noga."
Pogled mu je pao na novine koje je maloprije bacio na pod i opet se
namrtio.
Maurice! zaurlao je debeli brodovlasnik. Maurice!
Istoga trenutka otvorila su se vrata i u sobu je utrao stari sobar Maurice
snijeno-bijele brade i povijena nosa.
Gospodin su me zvali?
Maurice, ti si me izdao! zagrmio je Somais i udario svom snagom
tapom o debeli sag.
Gospodine Somais! ciknuo je sobar i jo se vie pogrbio. to kaete...
Ti si sigurno sve izbrbljao. I Katsaridi si sigurno rekao. Je li da Katsarida
ve sve zna?
Ni govora, gospodine Somais. Mladi gospodin je sigurno bio u svojoj
sobi, kad smo, kad smo unosili... kad smo se uuljali u vrt s onim... tako da...
Tko te pita za to, Maurice! Nemoj se praviti lud... Ta poznam te trideset i
pet godina. Nitko te ne pita za ono sino! Reci ti meni jesi li prije bilo to
govorio Katsaridi ili kome drugome o "Mona Lizi"? A?
Sjedobradi se starac duboko nagnuo i poeo bre-bolje vrtjeti glavom na
sve strane i mucati:
Nikada... ni govora, gospodine Somais...
Odakle onda ova prokleta novinska njukala opet zabadaju nos u tue
poslove i ne daju mi mira? Zar sam ja kriv to neki idioti moraju snimati film o
"Mona Lizi" ba u isto vrijeme kad ja zavravam svoj najvei prekooceanski
brod bijesno je urlao debeli brodovlasnik udarajui tapom po novinama koje
su leale na sagu. Bio je to primjerak "Veernje trube" sa lankom Marcela
Clevera "Kraa 'Mona Lize' iz Louvrea".
Ja nisam nita kriv... Gospodine Somais, ja nita ne znam petljao je stari
sobar i uzmicao natrake prema vratima.
A sino? Jesi li bar siguran da sino nita nije primijetio? A?
Sto posto, sto posto sam siguran, gospodine Somais mucao je jadni
Maurice pokuavajui natrake ui u kamin.
I siguran si da Katsarida...
Siguran, gospodine Somais. Dabogda mi oi ispale. Siguran sam da nas
nije vidio. U vrtu je mrano, a on je bio u svojoj sobi, neprestano sam gledao u
njegov prozor...
uj uzdahne brodovlasnik odmahnuvi rukom daj mi adresu onoga
njukala... Onoga novinara iz "Veernje trube" s ijom se kerkom Katsarida
neprestano drui usprkos mojoj zabrani. I to pod tvojim okriljem, Maurice...
Ali, gospodine Somais...
Adresu! Jesi li uo? zagrmi Grk tako jako da se ribe na zidu zatresoe
kao da e ispasti iz slike.
Stari sobar natrake istra kroz vrata.

Tekim korakom, vukui nogu koju je pogodio zalutali metak u prvom

svjetskom ratu, debeli brodovlasnik prie prozoru i duboko uzdahnu. Nad
Bulonjskom umom nebo je ve bilo crno i u daljini su sijevale munje.
"Eto", premiljao je Somais alosno, "uvijek sam elio da mi sin bude
umjetnik, kad ve to nisam ja postao. Za slikarstvo nije imao nikakva smisla, u
redu, ne smeta. Ali svaku melodiju zapamti im je jednom uje, ima sjajan
sluh... Mogao je postati slavan pijanist! Ja bih mu plaao najbolje uitelje,
organizirao turneje, potkupio novinare da ga hvale... Bio bi prvi pijanist svijeta.
Uh! A on hoe da vozi bicikl i da svira tu prokletu elektrinu gitaru, kao svaki
siromah i mokljan na ovome svijetu... Zar njemu da ostavim svoje milijune i
divne brodove... I slike..."
Evo adrese, neka izvole, gospodine Somais zau brodovlasnik za
leima glas staroga sobara i prenu se iz razmiljanja.
Uzeo je u ruku ceduljicu koju mu je pruio Maurice i proitao: Marcel
Clever, Ulica Erlanger 4, Pariz 16, tel. TRO 23-74. Namrtio se i opet ga je
zaboljela noga. Tada je istom primijetio da se sobar nekako udno ponaa. Stari
se Maurice toliko pogrbio da se inilo da e bijelom bradom dotai debeli sag.
Osim toga je as stajao na jednu, as na drugu nogu i gledao u gospodara nekako
odozdo, ba kao uplaen pas koji je neto skrivio.
to ti je Maurice, je li ti zlo? zabrinuo se brodovlasnik i dobroudno se
dotaknuo sobareva ramena.
Nisam vam sve rekao, gospodine Somais...
Aha! jeknuo je brodovlasnik i sruio se u naslonja od bolova u nozi.
Govori, Maurice, nesreo.
Jadni sobar koji nije znao lagati, ispriao je, kako je najbolje znao,
jueranji razgovor s Katsaridom. Debeli brodovlasnik je mrko sluao
Mauriceovu priu o tome kako ga uhodi vlastiti sin, kako se zanima za njegove
poslove i kako sumnja u njega. Kad je sobar zavrio, Somais je zamiljeno
rekao:
Znai da Katsarida zna i za onoga slikara s Pelleporta? Je li?
Pa... Da oproste, gospodine Somais, za slikara pie i u novinama... Nije
teko pogoditi... pogoditi... I sijedi starac pokaza dugakom bradom prema
zguvanoj "Veernjoj trubi" na podu.
Van! Gubi se! zaurla opet Grk i osinu tapom kroz zrak kao da se
mauje s nevidljivim neprijateljem.
Jadni Maurice udari o kamin i opet se, to je bre mogao, izvue natrake u
susjednu prostoriju. Ondje ostane stajati ispred vrata znajui da e ga bijesni
gospodar ubrzo pozvati natrag u sobu.
Prokletstvo! promrsio je ogoreno debeli brodovlasnik i opet se
odgegao do prozora.
Vani je grmjelo i prve krupne kapi kie zabubnjale su o prozor.
"Nee mene nitko nadmudriti, nee!", razmiljao je Grk gledajui mlazeve
kie koja se prosula nad Parizom. "Ubacili su mi pijuna u vlastitu kuu.

Njukala su ak moga sina pridobila za sebe, ocrnjela me pred njim, prikazala

kao obina lopova... Neka! Pokazat u ja njima svima! Nisam ja kriv to znam
to je prava, velika umjetnost, to znam cijeniti vie od bilo koga na ovome
svijetu takvu sliku kao to je 'Mona Liza'. I zar nije nepravedno da se ja, koji
toliko volim slike vie nego vlastite brodove i koji imam para da ih kupim,
moram boriti protiv... protiv nekih..."
Brodovlasnik se naglo okrenu i opet glasno povie da se naslikane ribe
vratie u tanjure iz kojih su skoro ispale:
Maurice! Mauriice!
Gospodin izvole? javi se odmah sobar poto je navrat-nanos upao u
sobu.
Molim te, zovni mi odmah telefonski broj...
Ali u tom asu debeli brodovlasnik problijedi. Uhvati se za naslonja da se
ne bi sruio i tiho promuca:
Maurice... a gdje je papagaj? Gdje je na Cesar, Maurice?
Gospodin su rekli da im ide na ivce njegovo ponaanje i krckanje, pa da
ga odnesem na terasu... Stari sobar umuknu a s ele mu nestane i posljednje
kapi krvi. Jao... idem odmah, trim...
Nesreo! urlao je za njim brodovlasnik pokuavajui cupkati to je bre
mogao. Ostavio si jadnu, dragocjenu pticu na ovome pljusku... Jadni Cesar!
Nesreo jedna bezglava! Magare sijedi!
I kad je brodovlasnik doepao do vrata velike terase u susjednoj sobi,
primijetio je, na svoje veliko zaprepatenje, da Maurice stoji na pragu kao
ukopan i da ne izlazi na kiu.
Somais je pomislio na najgore. Pomislio je da se nesretni Cesar ve udavio
u kinici.
Ali Cesar je bio iv i, vjerojatno, zdrav. Samo to to vie nije bio Cesar!
Ispod njega se skupila mlaka vode to se prelijevala u razliitim bojama, od
tamnocrvene do zelene. A sama ptica bila je sad siva kao obian golub. Kia je
sa Cesarova perja sprala boju!
Go-gospodine... mucao je zaprepateni sobar.
Vidim i sam ogoreno je promrsio Grk. Mislio sam ja ve odavno da
to nije moj Cesar. Cesar se uvijek pristojno ponaao... Daj ovamo tog upavog
vrapca!
Ali... ja ne razumijem... petljao je Maurice dok je drhtavim rukama
hvatao po terasi posivjelog papagaja.
Zato ja razumijem. To je jo samo jedna njihova podvala. Samo to e mi
tu alu skupo platiti osiguravajui zavod. Na izlobi je moj Cesar bio osiguran
na milijune... Daj ovamo tog blesana...
Stari sobar je, drhtei od straha i hladne kie, uhvatio sivog papagaja i
predao ga debelom brodovlasniku koji ga je nemilice uhvatio za vrat. Nesretna
ptica je mahnito lupetala krilima i hripala u samrtnom strahu. I dok se tako
otimala i kaljala, odjednom je iroko otvorila kljun i iz njega je izvirio komadi

ice.
ica! zaprepateno je izustio Maurice.
Kakva ica! povikao je Somais, uhvatio komadi nepoznatog predmeta
i izvukao iz kljuna. U ruci mu se nala spravica velika poput sitnog ljenjaka.
To je mikrofon, Maurice. Ovaj lani Cesar je ubaen u nau kuu da bi netko
mogao sluati svaku rije koju mi pred njim izgovorimo. To je cijela zavjera! Ali
ja u im pokazati... Vidjet e oni s kim imaju posla... Maurice, nazovi broj PEL
24-38.
Za nekoliko trenutaka stari se sobar vratio i rekao da se broj PEL 24-38 ne
javlja. Brodovlasnik je udario tapom o pod, tresnuo papagaja o zemlju tako da
je bolno zakretao. I povikao je:
Dobro. Reci onda da mi priprave kola. Idem ja osobno gospodinu
slikaru... Kad su ba htjeli da im pokaem zube, vidjet e kako ja grizem...
Maurice, auto!
Stari je sobar tako brzo pojurio natrake da se spotaknuo o debeli sag i pao.

XXII
NI INSPEKTOR SIMO NE BI POMOGAO
Dvoje stranih turista, mu i ena, zadivljeno su promatrali Pariz s prve
platforme Eiffelova tornja.
Ah, dragi, kako je ovdje divno govorila je ona i uzdisala.
Oh, draga, kako mi je drago to ti je drago... Naime, htio sam rei: kako
mi je drago to ti se svia.
Slikaj, dragi, slikaj da kod kue pokazujemo prijateljima i da nam zavide.
Odmah, draga, stani onamo... E, tako, u kut... Sad u...
Ali ba kad je turist podignuo svoj skupocjeni aparat, uinilo mu se da je
oblak zamraio sunce. U iduem trenutku taj mu je oblak pao na glavu i on je,
kljocnuvi aparatom, sjeo na zemlju od udarca i zaprepatenja.
Jao! povikala je turistkinja i priskoila u pomo muu.
Predmet koji je pogodio nesretnika u glavu nije bio oblak, nego slika
zamotana u novinski papir. Na jednom mjestu papir se poderao i dvoje
iznenaenih turista promatralo je sa slike nasmijeeno lice neke ljepotice.
Kako je lijepa! rekla je ona i uzdahnula.
Kako je teka! rekao je on i opipao se po glavi. Ali prije nego su se
dvoje turista pribrali, doletjela su bez daha dvojica djeaka, progurala se kroz
gomilu i zgrabila sliku. Uzalud ih je bogati turist nagovarao da mu prodaju sliku.
Nudio im je ak deset tisua franaka, jer bi rado pokazao svojim prijateljima u
domovini sliku koja mu je u Parizu pala na glavu!
Zlatko i Koko su bre-bolje zgrabili sliku i pojurili prema liftu iako nisu
imali karte za silazak.

 Treba pobjei to prije! rekao je Zlatko pokuavajui kako-tako

prilijepiti poderani komad novinskog papira. Dok se ne sjete kakva je ovo
slika.
Tako mi je poznata ona ena na slici tuno je uzdahnula bogata
turistkinja. ini mi se da sam je vidjela u nekom filmu...
Vrlo je teka zamiljeno je ponovio njen mu ustajui s poda i
razmiljajui kako li je ispao onaj snimak kad je pritisnuo dugme na aparatu u
trenutku dok je padao na pod.
Doe su Koko i Zlatko ve ispali iz lifta i trali preko iroke poljane prema
Trgu Trocadero ne znajui da svaki njihov korak budno motre dva para oiju iz
kavane "Malacoff". Jedini cilj im je bio da to prije ulete u podzemnu eljeznicu
i odvezu se na Pelleport.
U hodnicima na stanici "Republique", kad su prelazili iz jednog vlaka u
drugi, Zlatko je ponavljao:
Samo da mi je znati... Samo da mi je znati...
to? to? zapitkivao je Koko pokuavajui stii dugonogog prijatelja
koji je grabio to je bre mogao.
Kad bih bar znao zato se ujak upleo u sve ovo... Nikako mi nije jasno...
Glavno je da vratimo to prije sliku. Srea da nije oteena. Mogla je pasti na
kakav iljak, zamisli!
uj, Zlatko ree odjednom Koko poeavi se iza uha dok su ekali
vlak. Zar nam ne bi mogao pomoi, na primjer, onaj tvoj, zna, Simo, kako se
zove?
Koji Simo, Koko? Opet se ti zafrkava?
Onaj... zna, priao si mi. Kae da on samo pui lulu, pije pivo i rjeava
sve zagonetke, tko je koga, na primjer, ubio, i tako dalje...
Ah sjeti se Zlatko i odmah razljuti: pa ti misli Maigreta. Maigret je
detektiv u romanima koje pie Georges Simenon. Ti kae Simo! Nemoj se
zafrkavati, Koko!
Ne znam ja... pokunji se upavi djeak.
Dabome da ne zna. Nema ti pojma to je Pariz. Hajde, upadaj!
Ali kad su izili iz lifta na stanici "Pelleport" i zaputili se prema Ulici
Bretonneau, Koko je smogao hrabrosti da jo jednom progovori. eui se
naizmjenice iza oba uha predloio je Zlatku da ne udu u slikarev stan kroz
stubite u kui br. 3, nego da se popnu na terasu preko susjednog krova.
Zato to? zgranu se Zlatko ali i obuzda. Mislio je da u ovako napetim
trenucima treba posluati svaki savjet ako je razuman.
Pa zna... neodluno e Koko. Kad je juer nestala slika...
privremeno... sad je bila, pa je nema, pa je onda opet ima... Htjeli su je ukrasti,
ali su se uplaili... Kojim su putem onda doli, a? Sigurno preko terase. Na vrata
se ne bi usudili, na primjer...
I to onda? Recimo da ima pravo. Svejedno nema razloga da se mi
penjemo kao... kao idioti preko krova, kad moemo lijepo ui na vrata jer

imamo klju. to nas briga za njih?

A ako su oni unutra? Oni nemaju kljueva... Mi im doemo iza lea, ne
mogu van, i cap!
Koko je posljednje rijei proaptao bojei se da e Zlatko planuti i izgrditi
ga. Ali dugaki prijatelj se zamislio i potapao ga dobroduno po ramenu:
Ovaj put ima pravo, Koko. Treba pokuati. Moda ih iznenadimo. Dosta
su oni nas... U ratu je uvijek vano tko koga prvi iznenadi.
Koko je bio silno sretan kad su se hitro uljali Ulicom Bretonneau prema
kunom broju 5. Bio je toliko ponosan na svoj plan da se ak zaboravio zapitati
to e biti ako zaista zateknu kakve lupee u stanu.
Djeaci brzo ustrae uza stepenite nepoznate kue. Sreom nisu nikoga
sreli. Tavanska vrata su bila otvorena i Zlatko ih je gurnuo nogom.
Koko, ui ti prvi rekao je. Ja ne mogu, jer nosim sliku.
upavi djeak je hrabro uao u mrani tavan a onda se, oprezno pipajui
oko sebe, uputio prema svjetlu to je dopiralo kroz okance u dnu. Suspreui
dah, Koko se proverao kroz otvor i naao na ravnom krovu bez ograde.
Zaboravivi na strah od visine, obradovao se kad je vidio da je zbilja pogodio
put koji vodi u slikarev stan: s krova nije bilo teko skoiti na terasu susjedne
kue.
Oprezno su provukli "Mona Lizu" kroz tavanske okno, a za njom se
uzverao i Zlatko.
to sam ti... poeo je Koko glasno, ali ga je Zlatko udario dlanom po
ustima.
Pssst! Moramo biti oprezni... S ujakove terase emo skinuti ue za rublje.
To e nam dobro doi ako treba koga vezati... A i ipke iz ograde su klimave,
mogu se izvaditi... Moda nam dobro dou...
Koko je osjetio kako mu se upava kosa, ako je to uope mogue, jo vie
nakostrijeila. Polako su spuznuli na terasu, spustili sliku i naslonili je uza zid.
Izvadili su svaki po jednu ipku iz ograde, skinuli ue za rublje i znaajno se
pogledali. Bili su spremni. Spremni na to?
Tada je tek Zlatko zauo da na ulaznim vratima u ujakov stan prodorno
zvoni zvonce.
Doli smo, ini se, u pravi as rekao je Zlatko.
Ako, na primjer... poeo je Koko oprezno.
uti i doi za mnom! odsijee dugonja i hrabro zakorai u sobiak koji
je ujaku sluio kao slikarska radionica i iz kojeg je Zlatko sino odnio sliku
"Mona Lize". Zvono na vratima je uporno odjekivalo a nepoznata osoba pred
vratima ve je snano potezala i tresla kvaku.
Nepoznata osoba pred vratima nije bila nitko drugi nego glavom uveni
filmski glumac i reiser Alles Worson. Uzrujan zbog duge vonje kroz pariku
vrevu u kojoj se njegova golema crna limuzina jedva kretala, on je skakutao
pred vratima Poklepovieva stana i drmao svom snagom kvaku na vratima. A
snage u njegovim ruetinama nije bilo ba malo. Tko zna kako bi proao jadni

Zlatkov ujak da mu je u tom asu dopao aka.

Otvaraj! gunao je kroza zube i kroz gustu bradu. Onda se cijelim
krupnim tijelom naslonio na vrata. Drvo je pucketalo, arke su kripale.
Odjednom se razlegnuo snaan tresak, brava je popustila i vrata su se irom
otvorila. Bradati reiser nije se uspio zaustaviti, izgubio je ravnoteu i glavake
uletio u stan. U padu je zahvatio glavom bocu mlijeka i up s kistovima.
Sad je na! zauo je neiji glas iznad sebe, a onda su ga zgrabile ruke
koje su ga natezale i ovdje-ondje tipale kao gomila nestanih rakova.
Poto su odbacili ipke koje im uope nisu trebale, Koko i Zlatko su vrlo
brzo i dosta spretno vezali oamuenog reisera za stepenice to vode u
potkrovlje. Ue za rublje je bilo vrlo dugako i bradati Worson je bio omotan od
vrata do peta, kao kakvo dojene u pelenama. Kad se posve pribrao, ve su mu
usta bila stegnuta debelim runikom i jedva je disao.
Koko mu je nabio na glavu utu kapicu koja je bila odletjela pod krevet i
zagledao se u njega ponosno i veselo ba kao da je dovrio snjegovia i okrunio
ga starim loncem.
Opet on ree napokon zamiljeno.
to kae? zaudio se Zlatko.
Pa zar ne vidi da je to onaj isti ovjek koga smo vidjeli malo prije kroz
dalekozor s Eiffelovog tornja kad je izlazio iz helikoptera. Ista brada, naoale,
uta kapa... ini mi se da sanjam...
Nemoj se zafrkavati, Koko, kakav isti ovjek! Ja mislim da je bolje da se
sad maknemo. Tko zna tko e jo ovamo navratiti, a jedva smo se ovoga
rijeili...
Kako da nije isti? Daj, pitat emo ga Koko ve htjede zgrabiti runik na
bradonjinu licu, ali ga Zlatko lupi po prstima.
U tom asu zazvoni telefon. Djeaci i zavezani reiser netremice su motrili
crnu spravu koja je podrhtavala od zvonjave. Kad je telefon utihnuo, Zlatko je
ponovio:
Idemo, Koko, bre.
I njega da ostavimo, ovako... sa slikom? Zato smo onda dolazili?
Ma s kakvom slikom, Koko! Sliku emo ponijeti, jasno. A njega e ve
osloboditi. Ili prijatelji, ili oni drugi... Ha-ha.
Dugaki djeak se obijesno nasmijao a Alles Worson ga je prostrijelio
bijesnim pogledom kroz crne naoale. Koko je donio sliku s terase i dao je
Zlatku. I oprezno ga upitao:
Ali kamo emo sad, Zlatko? Tek smo doli... Ja mislim...
Nemoj zafrkavati, Koko. Neu valjda pred njim govoriti kamo idemo.
Jasno je kamo idemo. Onamo odakle je poela cijela guva. Idemo ravno u
neprijateljski glavni tab, dragi moj. Sad e vidjeti! Ne zna ti jo to je Pariz,
nema pojma!

XXIII
KIT IMA LANU BRADU
Tako je! radosno je povikala Marie Clever. Sad mi je sinulo.
Napokon! Ba sam bila glupa...
"Dao bih odrezati oba uha ako joj je ita jasnije nego meni. Samo se pravi
vana", mislio je u sebi Katsarida.
Djevojica i djeak su stajali, kao u zaklonu, iza velike crne limuzine to je
bila parkirana u uliici Bretonneau, nasuprot kunog broja 3. Poto su iz kavane
"Malacoff" vidjeli kako su se nepoznati djeaci opet doepali "Mona Lize", odluili su da ih slijede kroz Pariz. I tako su doli za njima u dvadeseti pariki
okrug, na Pelleport
Sad je jasno nastavljala je zanosno smeokosa djevojica koja je bila
roena da postane nova Mata Hari. To su djeaci zbog kojih slikar Pokle nije
spavao cijelu no. Nepoznati lopovi su ukrali sliku a ovi djeaci su ih, je li tako,
slijedili kroz cijeli grad sve dok je jutros nisu zgrabili i utekli. Je li tako? I sad su
doli da je vrate ujaku. Shvaa li, Katsar?
Samo mi nije jasno zato su se sa slikom popeli na Eiffelov toranj
bojaljivo je ubacio zelenooki djeak.
Zato? Kako zato? zbunila se Marie i bijesno udarila nogom o plonik.
Pa zato... Sluaj, Katsar, jesi li ti ikad itao neki pijunski roman?
Jesam, Marie, naravno.
E, pa, kad si ti vidio da je u jednom pijunskom romanu odmah sve jasno,
a? Treba proitati cijelu knjigu da vidi tko za koga radi i tko je kome neprijatelj,
je li tako?
Ima pravo odgovorio je Katsarida alosno.
Za nas je najbolje da se upoznamo s tim dekima koji stanuju kod slikara
i da pokuamo suraivati s njima. Oni nam mogu pomoi. I mi njima. Oni znaju
tko je pokuao oteti sliku i za koga. Je li tako? Idemo za njima!
Marie i Katsarida dovezli su se na stanicu "Pelleport" istim vlakom kojim
su stigli Zlatko i Koko. Vidjeli su kako su Zlatko i Koko uli u kuu broj 5 u
Ulici Bretonneau. Zato su i njih dvoje, poslije nekog vremena, uli u istu kuu u
koju su djeaci unijeli "Mona Lizu".
Ne shvaam govorio je zabrinuto brodovlasnikov sin kako ni na
jednim vratima ne pie Pokleovo ime... Slikari stanuju uvijek na tavanu rekla
je odluno Marie Clever.
Kroz tavanska vrata djevojica i djeak doli su do otvora koji je vodio na
krov i na terasu slikareva stana.
Jasno rekla je djevojica. Tajni put. Zaboravili smo pogledati adresu
koju imamo. Moda slikar i ne stanuje ovdje, nego u susjedstvu.
U trenutku kad su Koko i Zlatko ponovo istrali na Ulicu Bretonneau,
Marie Clever i Katsarida Somais nali su se oi u oi s vezanim bradonjom koji

je iznad crnih naoala imao nisko nabijenu utu kapicu. U stanu nije bilo ni
traga djeacima, ni skupocjenoj slici.
Bolje da bjeimo odavde, dok jo... poeo je djeak.
Ne boji se valjda, Katsar? upitala je djevojica. Pria postaje sve
zanimljivija. Ovaj gospodin je nalik na glumca Allesa Worsona, ali samo nalik...
Znam ja Worsona, imam bar stotinu njegovih slika. Kladila bih se da ima lanu
bradu. Povuci je Katsar, vidjet e...
Neu, Marie, neu...
M-m-m mumljao je vezani bradonja i batrgao nogama pokuavajui se
osloboditi.
Gledaj povikala je odjednom smeokosa djevojica i udarila nogom u
pod. Vrata su provaljena. Vidi, ovdje su prava vrata! Ovo je pravi ulaz u stan,
je li tako?
Netko ide! proaptao je Katsarida i grevito uhvatio djevojicu za ruku.
Bjeimo!
Na stepenicama su se zaista uli brzi koraci.
Neemo bjeati, Katsar mirno je odgovorila Marie Clever radoznalo
promatrajui vezanog bradonju. pijuni nikada ne bjee. Povui emo se.
Zelenooki djeak i smeokosa djevojica povukli su se dostojanstveno ali
brzo. Isprva u potkrovlje, onda na terasu, pa na tavan susjedne kue. Ispratio ih
je zabrinut bradonjin pogled iza tamnih naoala.
Nekoliko trenutaka kasnije Jean Brange i Michel Croitier oprezno su
pokucali na razvaljena vrata, onda ih odmakli i zaprepateno zastali pred
ovjekom u utoj kapici koji je bio vezan za stepenite
Oho veselo je ciknuo Michel, a oi su mu se sasvim suzile u kutovima.
Gospodina su lijepo udesili, nema to!
Rekao sam ti ja ozbiljno je kazao Jean i uzbueno zapalio cigaretu.
Znao sam ja da e ovdje biti uzbudljivo.
Toga jutra se Michel, poslije nezgodne pustolovine na Auteuilu, alosno
vratio kui ne znajui kada e Jeana pustiti iz policije, ni kako e mu poslije
objasniti da je dopustio dvojici mangupa da umaknu sa slikom Mona Lize. Dva
sata kasnije Jean se ve pojavio u stanu Croitierovih. Na policiji su mu samo
odrali bukvicu, rekli mu da mlad ofer kao on treba da dvostruko pazi na
znakove, vratili mu dozvolu i pustili ga.
Tada su dva nerazdruiva prijatelja odluila da nastave potragu za
dragocjenom slikom i djeacima koji su im iskliznuli iz ruku. Michel se sjetio
vanog podatka: na papiriu mu je ostao telefonski broj Zlatkova ujaka PEL 2438. Po tome broju nije bilo teko u telefonskoj knjizi pronai i Poklepovievu
adresu. I tako se, u onom trenutku, kad su se Mari i Katsarida nali pred
vezanim neznancem, stari Jeanov citroen zaustavio iza blistave limuzine u Ulici
Bretonneau.
I sad su dva djeaka, koja su inae tako nestrpljivo oekivala da otputuju
do dvoraca na Loiri i do Azurne obale, stajala ispred vezanoga bradonje koji ih

je mrko motrio kroz crne naoale pokuavajui mlatarati nogama.

Ja mislim da ga ne odveemo razmiljao je naglas Jean.
Nismo se valjda posvadili s mozgom, stari odgovorio je Michel. Jasno
je da tu nisu ista posla, a to nama upravo odgovara. to vea guva, to bolje!
Moda je to Mongolov ujak? sjeti se Jean.
Samo, tko bi njega vezao, a? Koko i Mongol? Nema veze!
Djeaci su pregledali stan i sobicu u potkrovlju. Zavirili su u svaki zakutak,
podigli svaki papiri, zakucali o svaki zid.
Nigdje ni traga "Mona Lizi". Vratili su se opet pred bradonju.
Da ipak pitamo frajera? zapita Michel, a oi mu se suzie od naporna
razmiljanja. Moda on kui u emu je tos, kad su ga ve ovako udesili.
Skini mu polako runik sloi se Jean. Samo bez gluposti, gospodine!
Htjeli bismo vas neto pitati.
M-m-m mumljao je bradonja i trzao nogama. Michel se brzo sagnuo
prema vezanom neznancu, ali ba kad je htio da mu odrijei povez na ustima,
naglo je ustuknuo i uzviknuo:
Jean! Kit ima lanu bradu...
Idueg trenutka Michel je, mjesto da odrijei runik, spretnim pokretom
odlijepio bradu s obje strane neznaneva lica. Lana brada ostala je visjeti niz
obraze kao brkovi u mora. Jean i Michel zapiljili su se izbliza u lice nepoznatog
zatoenika. Onda je stariji djeak odbacio ik i znaajno rekao:
Neemo se mi u ovo petljati. Ba nas briga. Neemo mi za druge vaditi
kestenje iz vatre...
Fuka se nama nehajno je dobacio Michel. to se nas tie, moe frajer
odapeti od gladi...
M-m-m procijedi bradati zatoenik.
Ali Jean se ipak odluio da pretrai bradonjine depove. Osim cigareta,
upaljaa i maramica izvukli su paso i sveanj posjetnica.
O-la-la uzviknuo je Jean i bre-bolje zapalio novu cigaretu. Ovo je
gospodin Worson, uveni ameriki glumac i reiser koji snima film o krai
"Mona Lize" iz Louvrea... Zna, pisale su sve novine!
Nema veze, stari moj! zaurlao je Michel a oni kapci su mu se posve
sastavili. Ovo je samo paso gospodina Worsona... Kladim se da pravi Worson
ne nosi lanu bradu, to bi novinari ve prokuili i rastrubili. uj, stari, pogledaj
adresu na ovim posjetnicama: Avenija La Bourdonnais br. 23. Kad bismo
skoknuli onamo, a?
Sila si, Michel. Mislim da bi tata Charles i tata Frederic oblizali prste kad
bi bili na ovakvu tragu...
Tata Charles i tata Frederic su bezvezni ljutito je rekao Michel. Idemo
na Aveniju La Bourdonnais i sutra e sve parike novine pisati o kuhinji koju
smo mi prokuili.
Kakvoj kuhinji, Michel?
To se tako kae, Jean. Kuhinja je kad se ne kui u emu je stvar, kad je

mutno i kad netko nekome krvavo podvaljuje.

Jean je slegnuo ramenima, ponovno zalijepio otrgnute krajike brade
neznancu na obraz i pokazao Michelu odlunim pokretom glave da e biti
najbolje ako to prije odu odavde i upute se na Aveniju La Bourdonnais.
Kad su sjedali u stari citroen pred kuom, neki nestrpljivi voza uporno im
je trubio za leima ekajui da svoj automobil smjesti na njihovo mjesto, tono
iza velike crne limuzine. Nestrpljivi voza nije bio nitko drugi nego bogati grki
brodovlasnik Somais.
Prokletstvo gunao je debeli Grk dok se s mukom uspinjao uza
stepenice nastojei da se ne oslanja na bolesnu nogu nego na tap. Zato svi
umjetnici moraju stanovati na najviem katu i to u kuama gdje nema lifta?
Dugo i uzaludno zvonio je stari milijuna na ulazu u skromni stan slikara
Poklepovia. Onda je, napokon, odgurnuo razvaljena vrata i naao se oi u oi s
nepoznatim bradonjom koji je kroz povez na ustima mumljao "m-m-m" i mlatarao nogama.
Hm! rekao je stari Somais i udario tapom o pod. Pregledao je cijeli
stan, uzverao se u potkrovlje i to gotovo preko bradonjine glave ali nigdje
nije bilo ni traga niti slikaru Poklepoviu, niti "Mona Lizi". Zaustavio se pred
vezanim neznancem koji je neprestano mrmljao i zaprijetio mu se tapom:
Hoe li da te ja odveem, je li? Nisam poludio! Samo treba da se uvalim
u jo veu svinjariju... Da se ovdje jo nau otisci mojih prstiju. Nisam lud! Do
vienja, gospodine! Drago mi je to se nismo upoznali. I pozdravite onoga
ludoga slikara i recite da u mu svejedno zavrnuti vrat im ga dohvatim.
Prokletstvo, na to sam ja spao. Sve zbog umjetnosti. Prokletstvo!
epajui i mrtei se od boli u nozi, brodovlasnik Somais je odmahnuo
rukom i odgegao se kroz razvaljena vrata.
Vezani bradonja u utoj kapici uzalud se upinjao da olabavi vrsto ue ili
da strese povez s usta. Oi su mu toliko sjale od bijesa da bi na njima bilo
mogue pripaliti cigaretu.
Malo kasnije se s terase douljala maka i pohlepno polizala razliveno
mlijeko s poda. Kad je ona otila, na balkon je oprezno doskakutao golub i
pozobao mrvice kruha koje neuredni slikar nije pomeo. Zavezani bradonja se
moda sjetio kako mu je pisac scenarija jutros predloio da u film ubaci slian
prizor: "Ovdje smrt od gladi, a ondje ivot, hrana..." eludac mu je zakruljio
kao pokvareni radio-aparat.

XXIV
SVE JE LANO
Iznad Bulevara Montmorency razili su se kini oblaci i sinulo je pravo
ljetnje sunce. Dva djeaka zadivljeno su promatrala veliku vilu, koju su, usprkos

visoku zidu i drveu, jasno mogli vidjeti s ulice.

Ima vie ulaza. Ne znamo ni gdje treba ui.
Ja znam odgovorio je Zlatko. Svi ovi ulazi s bulevara su glavni, to je
bar jasno. Mi moramo ui s druge strane. Najvanije je iznenaenje... Hajde.
Sa slikom ispod ruke, dugaki djeak je hrabro zakoraio uzdu zida,
zamaknuo iza ugla i zaobiao vrt u kojem se izdizala palaa brodovlasnika
Somaisa.
Ja sam strano gladan rekao je Koko jedva sustiui svog krakatog
druga. A u sebi je pomislio: "I dosta mi je Pariza..."
Prije nego to su se ponovo ukrcali u podzemnu eljeznicu i krenuli prema
Bulonjskoj umi, spustili su se do Trga Gambetta i pogledali to radi njihov
znanac Charles. Ali brijanica "Kod Charlesa" bila je zatvorena, to je jo vie
uvrstilo Zlatka u njegovoj sumnji da su brija i njegov udni drug Frederic
upleteni i u otmicu i u cijelu guvu oko "Mona Lize." "Jer", rekao je on, "svaki
bi brija ba subotom radio... ako je pravi brija! A na Charles je... ah, svejedno
to je, uskoro e sve biti jasno... Jadni moj ujo, to mu je to trebalo..."
Zlatka je jedino tjeilo to je vjerovao da je njegov ujak, slikar Poklepovi,
samo slijepo orue u rukama bogataa Somaisa koji mu je obeao veliku
nagradu i tako ga prisilio da sudjeluje u prijevari. Osim toga, kako se inilo
Zlatku, Somais nije bio jedini koji se htio domoi slike u ovoj guvi oko
snimanja filma... Bili su tu jo bogalj, brija, Michel, i Jean, crni bradonja u
utoj kapici i tko zna tko jo. Moda su svi oni pripadnici druge bande koja na
razliite naine pokuava da se domogne uvene Leonardove slike. "Ali tko e
ih sve omesti i nadmudriti", mislio je mravi djeak bijesno stiui vilice, "tko
e pomoi jadnom ujaku da se ispetlja iz tog banditskog klupka? Naravno ja...
Pa, recimo, i Koko, ako me bude sluao."
A Koko je bio strano gladan i mislio je kako bi se, da je kod kue, sad ak
i okupao samo da dobije obinu alicu bijele kave koju je inae tako prezirao.
Stoj! prosiktao je Zlatko, stegnuo sliku pod rukom i stao Koku na nogu.
Ovdje je stranji ulaz u neprijateljski tab. Sad treba biti dvostruko oprezan,
ako hoemo da se ivi izvuemo i da neto doznamo.
Koko se poeao iza uha i klimnuo glavom. On je samo mislio o bijeloj
kavi i dragom bagremu pod prozorom. Sjetio se kako je u svojoj sobi zamiljao
Pariz! Ma koliko ga je Zlatko Brni plaio priama o lanim slijepcima koji
pucaju iz lanih sljepakih tapova, svejedno nije vjerovao da e se njih dvojica
cijelo vrijeme po Parizu samo uljati, bjeati ili skrivati.
Zlatko je odkrinuo vrtna vrata i gurnuo Koka pred sobom, jer "on nije
mogao ii prvi, zbog slike".
Poli su uskom stazicom koja je mimo gusto obrasle sjenice vodila pravo
prema velikoj vili Somaisovih. Ba kad se Koko spremao da skupi hrabrost i
upita Zlatka to on zapravo oekuje da e ovdje saznati i kako e pristupiti
"neprijatelju", za leima im se razlegao prodoran pisak zvidaljke.
Ovamo! Doite ovamo, deki! zvao ih je odnekuda srdaan glas

djevojice.
Prije nego su se sabrali od zaprepatenja, smeokosa djevojica krupnih
sivih oiju sa zvidaljkom u ustima i crnokosi djeak velikih zelenih oiju
uvukli su ih u hladovinu sjenice.
Da se upoznamo veselo je rekla djevojica i zavrtjela smeim
uvojcima. Ja sam Marie Clever. Oekivali smo vas.
A ja sam Katsarida upao je zelenooki djeak i pruio ruku. Katsarida
Somais.
Oho! uzvratio je Zlatko i oprezno prihvatio pruenu ruku ne isputajui
sliku ispod pazuha.
Oh! jeknuo je Koko koji je bio strano gladan.
Nema smisla da se pravimo vani, ni mi, ni vi rekla je budua Mata
Hari i nasmijala se. Vi jo moda ne znate tko smo mi ali mi ve znamo sve o
vama. I znali smo da ete nas pronai.
Hm izustio je Zlatko i vano se namrtio.
M kazao je Koko.
Njegov otac je upropastio mog jadnog ujaka rekao je Zlatko i pokazao
glavom prema Katsaridi.
Nije istina! zaurlao je brodovlasnikov sin.
Tiina! povikala je Marie Clever i udarila nogom o pod sjenice.
"Ja sam gladan", pomislio je Koko i uzdahnuo u elucu.
Tada je smeokosa djevojica zapovjedila trojici djeaka da sjednu na
klupe u sjenici i, uzdignuta prsta, kao uiteljica u koli, stala pred njih.
Tako, deki. Dosta gluposti rekla je uasno ozbiljno. Nama je svima
stalo da se ova zbrka rijei... A vas dvojica, Zlatko i Koko, ne treba da se bojite
Katsara... Njemu je najtee od svih nas, jer je tu njegov tata... Dobro, neemo
sad o pojedinostima! Neka svaki kae to zna o sluaju "Mona Lize"...
Poto su Koko i Zlatko oklijevali i zbunjeno se pogledavali, prvi se
nakaljao Katsarida i oprezno poeo:
Moete mi odrezati oba uha ako nije istina ono to u ispriati...
I zelenooki djeak je ispriao sve to je znao o oevoj pohlepi za
umjetnikim slikama i svoju priu jo potkrijepio jueranjom izjavom staroga
sobara Mauricea o novome brodu koji e nositi ime "Mona Liza"...
Dakle, uli ste javila se Marie Clever. A to ete nam vi ispriati?
Zlatko se nakaljao, vilice su mu se napele kao da e pui, a nos mu se
savio. Odluio je da kae sve to zna i to sluti jer je osjetio da je ba u
neprijateljskom glavnom tabu otkrio prave saveznike. I on je polako i opirno
ispriao sve Kokove i svoje doivljaje od trenutka kada su se juer spustili na
pariki aerodrom.
Djevojica je sluala s olovkom u ruci i, vrtei povremeno smeom
glavom, biljeila u mali notes ono to joj se inilo najvanije u stranevoj prii.
Kad je Zlatko zavrio, Marie se okrenula Koku i zapitala ga moe li on to
dodati. upavi djeak je slegnuo ramenima i rekao:

 Ja sam gladan.
Oh, to je bar lako spremno se ponudio Katsarida zatrait u od
Mauricea da nam neto donese... to bi jeo?
Ja bih... poeo je Koko neodluno i zbunjeno pogledao Zlatka. Ja
bih... samo ne znam kako se kae francuski. Ja bih, na primjer punjenu papriku.
to kae? upita Katsarida.
Donesite mu peenih krumpira odgovori Zlatko brzo i bijesno se okrene
prijatelju: Opet se zafrkava, Koko!
Osim peenih krumpira, brodovlasnikov sin je za dvadesetak minuta donio
i ivu sivu pticu koju je predstavio kao "biveg" papagaja Cesara i objasnio
drugoj dvojici tajnu skrivenog mikrofona koja je izila na vidjelo zahvaljujui
naglom ljetnom pljusku.
Papagaj! uzviknu Zlatko i vre stisnu sliku ispod ruke. Tako je!
Papagaj i bogalj, sad mi je jasno. Jesam li ti rekao, Koko?
Bogalj! zaprepasti se i Katsarida i razjapi usta u udu. Pa ja sam sreo
jednog bogalja, on me je uputio za vama... Ondje, na Auteuilu... rekao mi je da
ste se odvezli autobusom broj 52. Taj tip, ini mi se, sve zna...
"Ja bih kui", pomislio je Koko poto je smazao i posljednji krumpir.
Ja mislim da su bogalj i onaj bradonja jedna te ista osoba. Preruio se da
ne bi bilo previe sumnjivo. Sigurno mu je ono lana brada.
Naravno nasmije se Maria Clever. Pa ja bar poznajem Allesa
Worsona, onaj bradonja je samo nalik na njega, samo nalik...
Oprosti uplete se odjednom Zlatko znaajno se nakaljavi. Oprosti,
Marie, samo sam te neto htio upitati: kako si ti sino onako brzo nabavila
Katsaridi adresu i telefonski broj moga ujaka kad ti je tata ve bio otputovao i
nisi imala koga upitati da ti je da?
Marie Clever je pocrvenjela vie nego to bi prava pijunka smjela
pocrvenjeti. Ogoreno je udarila nogom o pod i rekla:
Tiina! pijunaa je pijunaa, dragi moj... Ako elimo saznati istinu, sva
su sredstva doputena, je li tako? Nije sad vano kako sam ja dola do broja.
Marie ima pravo dobacio je Katsarida.
uti, Katsar presjekla ga je djevojica. Vano je da napravimo plan, a
da bismo napravili plan treba da vidimo to sve do sada znamo, je li tako?
Tri djeaka su klimnula glavom a djevojica je zamahala biljenicom:
Evo, tu je sve zapisano. Dobro otvorite ui sva trojica, pa ako mi je to
promaklo, ispravite... Je li tako? Evo ga:
Sluaj "Mona Lize". Snima se film o krai skupe slike. Da se u filmu ne bi
radilo s pravom slikom slikar Pokle napravi novu, posve nalik na pravu. Pokle
je posve nepoznat slikar. On eli iskoristiti priliku i obogatiti se. Stupa u vezu s
bogatim brodovlasnikom koji je lud za slikama, osobito za "Mona Lizom", pa
mu se tako zove i novi brod. Slikar potajno zamijeni slike i odnosi pravu "Mona
Lizu" u svoj stan. Zato? Valjda zato da je onda opet ponovo, pred svima

zamijeni i da se film snima s pravom, a svi da misle da je kriva. U tom sluaju,

ako se pokae da nitko ne moe razlikovati pravu sliku od krive, on ovu krivu
moe prodati za velike pare bogatom brodovlasniku kao pravu! Ali se sada
upleu lopovi, ak i vie njih. Lani brijai brodovlasniku podvale lanog
papagaja s mikrofonom u kljunu da bi pratili njegove dogovore sa slikarom. Oni
pokuavaju oteti lanu sliku od slikara (ne znaju da je to prava!) da bi je
zamijenili drugom prilikom za pravu i pravu mirno iznijeli iz Louvrea. U tome ih
ometu slikarev neak Zlatko i njegov prijatelj Koko. Sliku vrate na svoje mjesto.
Ali lani brijai, vjerojatno pod okriljem lanoga bogalja bez oka i dvojice
mangupa u malom citroenu, otimaju Koka i kao otkupninu trae "Mona Lizu".
Sretnim stjecajem okolnosti Koko i Zlatko umaknu sa slikom i u ujakovom stanu
veu lanoga reisera Worsona...
Meni je zlo tiho ree Koko. Muno mi je...
Pa kod tebe je sve lano ree Zlatko djevojici. I ljudi, i stvari... Tko je
uope pravi?
Pravi smo mi ponosno ree pijunka. Zato mi jedini i moemo rijeiti
zagonetku... Sad ete vidjeti. Dakle, gdje smo stali: "Lani reiser Worson s
lanom crnom bradom..."

XXV
IDEMO NIKOME
Mali stari citroen uvukao se izmeu dva parkirana automobila u uliici
Camou (Kamu) i zaustavio. Dva djeaka, od kojih je jedan bio mnogo vii i
stariji, hitro su iskoili iz automobila i uputili se do ugla gdje je uliica izbijala
na iroku Aveniju La Bourdonnais. Zaputili su se do idueg ugla na kojem se
izdizala zgrada s kunim brojem 23.
Tu smo muklo je rekao Jean i zapalio cigaretu.
Ja ne kuim, stari dobacio je Michel migajui kosim oima to emo
mi zapravo ovdje... Misli li da emo ovdje pronjuiti tajnu vezanoga bradonje?
Michel ljutito odbrusi Jean ti si navalio da doemo ovamo. Kad si me
ve dovukao ovamo, sad muni glavom i smisli to treba da uinimo...
Dobro, stari sloi se Michel da vidimo da li tu uope stanuje reiser
Worson.
U prizemlju se na vratima sjajila ploica s nepoznatim prezimenom, a na
prvom katu, na ogromnim vratima nije pisalo ime stanara. Ako je uveni glumac
ovdje zaista stanovao, vrlo je vjerojatno da na vrata nije dao staviti ploicu sa
svojim imenom jer se i te kako skrivao pred nasrtljivim novinarima i publikom.
Michelu su se oi suzile od napeta iekivanja kad je Jean pritisnuo zvonce.
to ako je ovo zbilja Worsonov stan? Ili, to je jo gore, ako reisera ne bude

kod kue jer je onaj vezani bradonja odista pravi Alles Worson? Upitao je i
naglas ono to ga je muilo ali je Jean samo odmahnuo rukom i otpuhnuo
posljednji dim. Kad je odbacio ik niz stepenice, vrata su se otvorila i na njima
se pojavila tajnica reisera Worsona s velikim zlatnim naoalima.
Oh iznenadila se kad je ugledala djeake pred vratima. Vraji deki,
kako ste samo otkrili nau adresu... Ni novinari je nisu nanjuili! Sigurno ste
doli po autograme, fakini jedni?
Tako je odgovorie Jean i Michel u jedan glas, sretni to su pogodili
prava vrata i to im je tajnica sama pruila razlog za ovu nenadanu posjetu.
Samo, ako je vama toliko stalo da vidite gospodina Worsona, sigurno
biste danas bili u Louvreu gdje on upravo snima film. Nema njega kod kue,
dragi moji, alim.
ena u zlatnim naoalima ve je htjela zatvoriti vrata, ali je Michel stavio
prste u otvor a ona oito nije imala srca da mu ih priepi.
Tetkice rekao je Michel jeste li sigurni da gospodin Worson ne sjedi u
drugoj sobi i ne pije coca-colu?
Ne budi lud odgovorila je tajnica. Ja sam ga jutros osobno ispratila na
krov odakle je odletio helikopterom.
Ha! uskoi Jean Tu smo! Ako je otiao helikopterom, mogao se
helikopterom i vratiti...
Ali je svejedno morao proi kroz ova vrata... Ne helikopter... jasno, nego
gospodin Worson... Valjda se ne bi penjao kroz prozor!
A da vi ipak zavirite u njegovu sobu, a? Samo da povirite, je li? uporno
e Michel.
Tajnica, koja je bila toliko strpljiva samo zbog toga to Worsonovi
oboavatelji inae jo nisu otkrili njegovu pariku adresu, slegnula je ramenima i
otputila se u dno velikog predsoblja:
Dobro, deki, kad ste tako tvrdoglavi, pokazat u vam i njegovu radnu
sobu. Dobit e svaki jednu fotografiju gospodina Worsona i vidjet e da ga nema
unutra... Evo!
Jean i Michel su na prstima potrali blistavo olatenim parketom i provirili
tajnici preko ramena. Svaki s jedne strane. Ona je odluno pritisnula pozlaenu
kvaku i otvorila teka vrata.
O-oh! jeknulo je sve troje i uzmaknulo za cio korak.
Sa utom kapicom na glavi i bocom coca-cole u ruci nasred raskono
namjetene sobe stajao je glavom crnobradi glumac i reiser i bijesno ih motrio
kroz tamne naoale.
Idueg trenutka je zaurlao:
to to znai? Kakve su ovo gluposti? Linda! Linda! Kako se usuuje
ovako upadati ovamo s nekakvim balavcima koji... Linda, to je tebi?
Gospodine... Gospodine Worsone jedva je promucala nesretna tajnica.
Ja nisam znala, ja zbilja nisam znala... Sama sam vas ispratila na krov, mislila
sam da se niste vratili i jo ne mogu da se snaem, vjerujte mi...

 Tko su ova dvojica? urlao je reiser.

Ja ne... ne znam petljala je Linda.
Jean Brange i Michel Croitier su se duboko naklonili i skromno predstavili
ne nadajui se da e se njihova imena dojmiti uvene linosti.
Vraji balavci urlikao je sve jae Worson a coca-cola se prolijevala po
debelu sagu. Kako ste samo doznali gdje stanujem?
Od vaeg dvojnika rekao je Jean poto se malko pribrao. A zatim je tie
dodao: Ili ste vi njegov dvojnik, ili je on va...
U istom asu Michel se u tri skoka naao pred iznenaenim Worsonom,
upnuo ga za bradu ispod obraza i veselo uskliknuo:
Ovaj je pravi! Znai da je ono dvojnik...
ena u zlatnim naoalima i bradonja sa utom kapicom zaprepateno su se
pogledali a onda je Alles Worson opet zagrmio:
Kakav dvojnik, mulci, to trabunjate?
Uzrujano i nejasno upadajui jedan drugome u rije, dva su djeaka
pokuala reiseru objasniti udni prizor koji su zatekli u stanu slikara
Poklepovia zvanog Pokle.
Bradonja je neko vrijeme zabezeknuto gledao as Jeana, as Michela, a
onda je bacio coca-colu na stol, presavio se u pasu, uhvatio rukama za trbuh i
poeo tako glasno smijati da je boca coca-cole poskakivala na stolu. Kroza suze
je ponavljao:
Vezan za stepenice, kaete? Ha-ha-ha... Jo da je tko stavio iznad njega
sliku Mona Lize, to bi bio na dlaku isti prizor kakav emo snimati u filmu...
Zna, Linda, ono kad Talijan, koji je ukrao sliku iz Louvrea, vee svog
sumnjiavog prijatelja ispod "Mona Lize" i gotovo ga pusti da skapa od gladi... I
sad on...
Tko on? zapita Michel i oi mu se suzie u kutovima.
On? Worson zagonetno ponovi pitanje i uozbilji se. Onda opet zaurla
tako glasno da se boca coca-cole otkotrlja na pod: Van! Linda! Izbaci ih, dosta
mi ih je... Pa nee se valjda svaki balavac...
Jean i Michel su poeli bre-bolje uzmicati prema vratima a tajnica Linda
je trala za njima rairnih ruku kao da tjera kokoi po dvoritu. Ve su bili na
ulaznim vratima kad se iz sobe razlegao novi urlik:
Stoj! Linda, dovedi ih ovamo!
Zbunjeni i uplaeni, nerazdruivi prijatelji Michel i Jean ponovo su se
skrueno vratili u sobu. ini se da im je u tom trenutku bilo ve dosta
pustolovine i da su zaboravljali na svoju silnu elju da poto-poto napakoste tati
Charlesu i tati Fredericu. Moda bi sad pristali da se odreknu puta na Loiru i
Azurnu obalu, samo kad bi se mogli mirno vratiti kui i ne mislei ni na
Worsona, ni na Mona Lizu, gledati na televiziji finale cupa izmeu Reimsa i
Nantesa (Rensa i Nanta).
Tko vas je poslao ovamo? zapitao je bradati reiser i prvi put skinuo
crne naoale. Tko vas je poslao k meni?

 Nas? zaudili su se djeaci. Nas?... Nitko...

Nitko, kaete? Je li? E, onda dobro. Idemo sad u posjete tome nikome...
to kaete? zgranu se Jean.
Izgleda da se bradonja posvadio s mozgom tiho proapta Michel i stisne
oi.
Linda! prodera se bradati reiser i ponovno natakne naoale.
Telefoniraj, molim te, da odmah poalju helikopter po nas. Dosta je bilo ale. Ne
dam se vie ni ja vui za nos. Deki, spremite se, idemo Nikome!...

XXVI
GDJE JE PRAVA SLIKA?
"Sjea li se kako je bilo gusto kad smo krstili posljednji brod
'Kleopatru'? Tata se jedva izvukao. I onda odjednom 'Mona Liza'. Ah, sad mi
je jasno, dragi moj Maurice, sad mi je sve jasno. Zato je on tako nervozan...
Krc!"
to je to: krc, Frederic? zapitao je Charles i iskljuio magnetofon.
To se neki put uje kad iskljuim papagajev mikrofon i ukljuim svoj.
Zna, kad bi oni poeli tiho govoriti ili kad bi se udaljili od papagaja, ja bih
ukljuio svoj mikrofon i zakretao: "Glasnije! Jasnije! Laku no", ili neto
slino.
Ti si lud Frederic, na asnu rije.
Zato Charles? Zato? Pa Cesar je vrlo pametan papagaj, koji zna svata
govoriti. Nisu smjeli posumnjati u novog papagaja a bilo bi im udno da je
odjednom uutio.
Dobro. Idemo dalje. Charles je nabrao veliki krupni nos i ponovno
pokrenuo magnetofon. Nestrpljivo je ekao da se zavri Katsaridin razgovor sa
sobarom Mauriceom i telefonski razgovori s Poklepoviem i tajanstvenim
Kokovim otmiarem duboka glasa, koji je, mislei da razgovara s bogatim
brodovlasnikom, nudio Katsaridi "Mona Lizu".
To smo ve uli sto puta rekao je Frederic. Moda ima i to novo...
I bilo je.
Kolutovi na magnetofonu su se neko vrijeme nijemo okretali. Onda se s
vrpce zaula kripa tekih vrata i brzi koraci. Napokon se u brijanici opet zauo
snimljeni glas staroga sobara Mauricea: "Gogospodine..."
"Vidim i sam", zagrmio je glas brodovlasnika Somaisa. "Mislio sam ja ve
odavna da to nije moj Cesar. Cesar se uvijek pristojno ponaao... Daj ovamo tog
upavog vrapca!"
Jao! vrisnuo je Frederic
"Ali... ja ne razumijem...", mucao je sobar Maurice na snimci.
"Zato ja razumijem", nastavio je Grk. "To je jo samo jedna njihova

podvala. Samo to e mi tu alu skupo platiti osiguravajui zavod. Na izlobi je

moj Cesar bio osiguran na milijune... Daj ovamo tog blesana..."
"ica!", zaprepastio se Maurice.
"Kakva ica!", zaurlao je Grk. "To je mikrofon, Maurice..."
U trenutku kad je brodovlasnik iupao mikrofoni iz kljuna lanoga
papagaja, prekinula se snimka na magnetofonu. Dva brijaa su tuno motrila
vrpcu koja se i dalje jednolino ali nijemo odmotavala.
"Njihova podvala"... Njihova mucao je Frederic. To je on mislio nas.
Nadrljali smo Charles...
Posao je posao, Frederic, s time smo raunali. Mora se neto staviti i na
kocku u naem poslu.
To i ja kaem prihvati Frederic, a crne mu se brine umorno objesie.
Posao je posao... Samo to sad?
to emo sad kad vie ne emo znati to se dogaa u Somaisovoj kui i to
taj ludi bogata smjera...
Nemoj tako govoriti, Frederic namrti se Charles. Samo melje,
melje. Kao mlin. Nosi taj magnetofon natrag u svoju brijanicu, da ga ne vidim.
I pusti me, molim te, da se bar malo saberem, da promislim. Kad ti pone
zapitkivati, dosadniji si nego moj sin Michel. "to emo sad?" Ve emo neto
smisliti. Nita jo nije izgubljeno. Treba se samo malo sabrati i munuti glavom.
A ti samo pria, pria. Od brbljanja jo nitko nije postao pametniji. Smeta
vlastitome mozgu, a jo vie tuemu. I kako ti ne dosadi toliko priati i gnjaviti
sebe i druge. Ne moe ovjek doi od tebe ni do rijei...
Charles je jo dugo i opirno priao o tome kako ne treba priati, nego treba
neto uiniti i usput je micao ovamo-onamo irokim, nosom a Frederic je tuno
oborio glavu kao da ga veliki brkovi sve vie vuku prema zemlji.
to emo s onim bradonjom? zapitao je napokon naglas.
Ba me briga za bradonju! obrecnuo se Charles. Prije nekoliko minuta i
brijai su, kao toliki drugi prije njih, svratili u Poklepoviev stan u Ulici
Bretonneau. Uuljali su se u potkrovlje preko terase iz susjedne kue i, na alost,
jo se jednom uvjerili da slike Mona Lize nema a na svoje veliko zaprepatenje,
ugledali su nepoznatu vezanu osobu koja je, onako s leda, bila nalik reiseru
Worsonu. Iskrali su se na prstima i bre-bolje preko terase i krova sjurili na ulicu
niz susjedno stubite. Odluili su da se u tajnu lanoga bradonje ne petljaju, jer
im je ionako briga bilo preko glave.
A sve je tako lijepo poelo uzdisao je Frederic.
Da, imali smo ih na oku, i na uhu, moe se rei sloio se Charles i
skupio nos. I sjajna nam je ideja bila sa slikom. Zahvaljujui naim dobrim
vezama u Louvreu, uspjeli smo uiniti nemogue: domogli smo se prave "Mona
Lize"! Iako su oni vraji fakini ba u onom asu bili kod kue i premda nas je
onaj mali upavac skoro uhvatio na djelu dok mu se drug tuirao, ipak smo
uspjeli zamijeniti sliku. OBJESILI SMO PRAVU "MONA LIZU" U
SLIKAREVOM POTKROVLJU. Kad bi to Pariz znao, kad bi to svijet znao!

Zato smo to uinili, Frederic? Zna se zato. Trebalo je da se danas, kad pone
snimanje filma, zamijene slike da se prava ne bi otetila ili da je tko ne bi
pokuao ukrasti. I to se trebalo dogoditi? Trebalo je da donesu iz Ulice
Bretonneau PRAVU "Mona Lizu" mislei da je to Poklepoviev rad i da
zamijene za onu koja visi u Louvreu i za koju bi svi mislili da je prava. I lijepo
bi snimali film s pravom "Mona Lizom", to joj zapravo ne bi kodilo, to sam
provjerio, a mi bismo je tako lako imali na oku i fukalo bi nam se za onu drugu,
za koju bi svi mislili da je prava. Ali to se dogodilo, Frederic? Ne prekidaj me,
molim te, od tebe ovjek ne moe doi do rijei ba kad se hoe sabrati. to se
dogodilo? Preko noi je nestala PRAVA "Mona Liza"! Mi smo je predali pravo u
ruke onima koji su bili lukaviji od nas. Srea je samo to oni misle da imaju u
rukama lanu sliku i da e je istom zamijeniti za pravu. Razumije li, Frederic,
to je naa posljednja nada. Inae...
Joj! jeknuo je Frederic a brkovi su mu se gotovo sastavili ispod brade. I
tako su dva brijaa, tata Charles i tata Frederic tuno buljili kroz zavjese u
pariki promet pred izlogom zakljuane brijanice. Bila je subota i njima nije
palo na pamet da je to dan kad brijai imaju najvie posla i kad su brijanice
irom otvorene. Charles je samo naas svratio u stranju prostoriju da nahrani
konopljom pravog Cesara. Onda se vratio, umorno zavalio u stolicu i rekao:
Bolje sam se osjeao lani, Frederic, kad smo bilo vatrogasci. Iako si ti
gotovo pao s krova, a ja upao u dimnjak, ipak nije...
Charles! vrisnuo je odjednom Frederic i naglo skoio na noge a brkovi
su mu opet sunuli uvis. Proao je on, Charles!
Tko, Frederic? Tko? Saberi se, Frederic. On! Na Grk!
Bez ikakva dogovora i ne osvrnuvi se prema brijanici koju nisu za sobom
zakljuali Frederic i Charles izjurili su na aveniju i skoili u svoj tamnocrveni
auto. Bio je to onaj isti crveni auto koji je Koko juer poslijepodne ugledao s terase Poklepovieva stana. I sada je taj isti auto bijesno jurio kroz pariku
automobilsku guvu za crnom limuzinom brodovlasnika Somaisa.
Ali nisu stigli daleko.
Kod prvog kioska Grk je, usprkos urnebesnoj dernjavi sirena koje je ljutilo
stisnulo bar tri stotine ofera iza njega, naglo zakoio, iskoio iz kola, kupio
novine i brzo se vratio za volan.
"Nona truba" uskliknuo je Frederic kako smo samo zaboravili da je
kupimo! Sjea li se kako nas je juer iznenadila? Ti novinari uvijek neto
nanjue.
Vrlo vano! skupio je Charles svoj krupni nos. Vrlo vano za
"Trubu"... Samo pazi kako vozi i da ti Grk ne umakne. Sad je tek vano kamo
ide... Ima nade, Frederic, kaem ti, ima nade!
Frederic je, znojan u licu i po dlanovima, uspio "ui u rep" velikoj
Somaisovoj limuzini. Lijepo su mogli vidjeti kako je Grk, na svakom raskru,
kad bi se zaustavio pred crvenim svjetlom na semaforu, uzrujano itao novine
koje je maloprije kupio.

 Da mi je znati to pie... razmiljao je naglas Frederic, ne putajui s

oka veliku limuzinu.
Vrlo...
Charles je htio neto rei, ali nije uspio zavriti reenicu. Fredericova elja
da proita veernje novine ispunila se bre nego to se nadao. I mnogo
neugodnije.
Kad je kolona automobila naglo krenula s raskra u Ulici Rivoli i jurnula
na veliki Trg Concorde (Konkord), debeli brodovlasnik je ljutitom kretnjom
otvorio prozor i kroz njega izbacio svjee izdanje "Veernje trube". Struja zraka
je ponijela novinske listove prema tamnocrvenom peugeotu u kojem su sjedila
dva brijaa. I prilijepila ih na staklo tono pred nesretnim Fredericom, koji je
samo uspio uzviknuli: "Joj!"
Nije vidio nita pred sobom i naglo je stisnuo konicu koja je prodorno
zacviljela. Bar dvadeset automobila stalo je na mjestu a negdje otraga zauo se
tresak. Progonitelji grkog brodovlasnika Somaisa poletjeli su glavake prema
prednjem staklu. I u tom trenutku Charles je, udarivi irokim nosom u staklo,
uspio proitati veliki naslov preko cijele stranice novina koje su se izvana
prilijepile na njihov automobil:
"GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA'?"
A ispod toga: "Veernja truba" otkriva svojim itaocima tajanstvene putove
uvene slike koja luta Parizom a da o tome ne zna nitko nita, a najmanje
uprava muzeja Louvrea.

XXVII
GLAVNO JE OSTATI IV
Adresu slikara sam nala u tatinom depu rekla je Marie Clever i,
slegnuvi ramenima, pocrvenjela u licu. Ako ba hoete znati... Znate, kad tata
otputuje, na maak Leo poludi. Trai po kui sve stvari koje imaju tatin miris.
Prevrnuo je stolicu, je li tako, preko koje je bio prebaen tatin kaput. Ispale su
cigarete, neki papiri... Na jednome je velikim slovima bila napisana slikareva
adresa i broj telefona...
Ne mora se ispriavati ozbiljno je rekao Zlatko. Ja sam to samo
onako upitao... Samo me zanimalo kako si tako brzo nabavila adresu mog ujaka.
Znai da ga je tvoj tata ve prije poznavao...
To zbilja ne znam rekla je djevojica.
to emo sad? pitao je Koko.
uti, Koko! podviknuo je Zlatko i bijesno pogledao druga kome su usta
jo bila masna od peenih krumpira. Budi bar jednom ozbiljan.
Tri djeaka i djevojica sjedili su u sjenici u kojoj je bilo prilino mrano.

Marie Clever je na neko vrijeme bila otila u kuu da bi zamolila sobara

Mauricea da telefonira njezinoj kui i sazna da li joj se otac vratio s puta. Ali
Mauricea nije bilo kod kue, ulaz je bio zakljuan i ona se pjeice otputila kui u
Ulicu Erlanger da vidi to je s tatom. Nije je bilo vie od sata. Djeaci su dotle
ponovno pretresli cijelu pripovijest o "Mona Lizi", od poetka do kraja. Svaki je
tajnu tumaio na svoj nain.
Zlatko je vjerovao da se njegov ujak pokuao obogatiti i da je ponudio
brodovlasniku Somaisu da e mu nabaviti pravu sliku Mona Lize za nekoliko
milijuna franaka.
Katsarida je mislio da je njegov otac, pohlepan za vrijednim umjetninama,
uspio pridobiti jadnog slikara za ovakav opasan naum: kad je Poklepovi
naslikao tako savreno slinu "Mona Lizu", Somais mu je, po miljenju njegova
sina, ponudio velike pare nagovarajui ga da lanu sliku zamijeni za pravu i
pravu ustupi njemu.
Koko je tvrdio a to je zaprepastilo drugu dvojicu da nisu krivi ni
Somais, ni Poklepovi, nego ona ista banda lupea koja je i njega otela. Po
njegovu miljenju ti nepoznati lopovi, na elu s bogaljem, poslali su Michela i
Jeana da njega otmu i tako se dokopaju slike znajui da e sumnja pasti na
slikara i na brodovlasnika, a ne na njih.
Tada se vratila Marie i zadihano im ispriala da se njen otac jo nije vratio
kui i da iz urednitva "Veernje trube" neprestano zapitkuju to je s njim.
Ipak nikako ne razumijem nastavljao je ponovno Zlatko stiui vilice
svom snagom nikako ne razumijem kako i zato je adresa mog ujaka dospjela
u dep tvoga oca.
Zato? to je tu udno? rekla je Marie. Tata je novinar. Prirodno je da
je on dobio adresu.
Ali od koga? Ime mog ujaka dralo se u tajnosti. Imao ga je samo reiser
Worson. Da mu je nije dao sam Worson ?
Worson ga uope nije primio. Tata je htio razgovarati s njime uoi
snimanja, ali ga Worson nije primio iako su prijatelji...
Sve je to ona banda s bogaljem oprezno je ubacio Koko.
Koko! proderao se Zlatko prijekorno, a onda proaptao: Prijatelji? A,
tako? Marie, ti kae da su tvoj otac i reiser Worson prijatelji... Sad mi napokon
svie...
Ali Marie Clever nije stigla odgovoriti. Na pjeanom puteljku koji je
vodio od kue do sjenice zauli su se brzi koraci. U gustom liu pojavilo se
uzrujano lice staroga sobara Mauricea.
Doite brzo ovamo, gospodine Katsarida ree sobar gladei se po
dugakoj sijedoj bradi. Pogledajte! Ovo je uas...
Iz drhtavih starakih ruku mladi Grk je uzeo novine i razrogaio krupne
zelene oi. Bilo je to najnovije izdanje "Veernje trube" koje je jo zaudaralo po
svjeem tisku.
Preko Katsaridina ramena Zlatko je naglas proitao:

"GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA'?"

'Veernja truba' otkriva svojim itaocima tajanstvene putove uvene slike
koja luta Parizom a da o tome ne zna nitko nita, a najmanje uprava muzeja
Louvrea.
Kao to smo ve pisali u naem jueranjem broju, u Parizu se snima film o
krai najskuplje slike na svijetu, Leonardove 'Mona Lize', koju je poslije prvog
svjetskog rata uspio ukrasti iz muzeja Louvrea jedan ludi talijanski rodoljub.
Poduzete su opsene mjere da prilikom snimanja zaista ne doe do prave krae,
pa je u tu svrhu neki nepoznati slikar izradio odlinu kopiju prave slike. Odlueno je da se film snima s lanom slikom, da bi prava bila na sigurnome. Ali,
prava je slika ve zamijenjena, i to prije snimanja! Nepoznati slikar je uspio
pravu sliku uoi snimanja odnijeti u svoj stan, a lanu objesiti u Louvre.
Opravdano se sumnja da je neki bogata smislio cijeli plan kako bi se domogao
vrijedne slike. On je sigurno platio slikaru da bi zamijenio slike i prodao mu
pravu 'Mona Lizu', najvredniju sliku na svijetu. Zanimljivo je da se ba ovih
dana u grkim brodogradilitima zavrava veliki prekooceanski brod, koji e se,
kako saznajemo iz pouzdanih izvora, takoer zvati 'Mona Liza'! Ali to jo nije
sve. Druga banda gangstera ako to nije jedna te ista uz pomo tajanstvenih
lica kao to su jedan bogalj, dva djeaka i dva brijaa, otima iz slikareva stana
uvenu sliku ne znajui da u rukama ima pravu 'Mona Lizu'. Slikarev neak
uspijeva otimaima preoteti sliku i luta zajedno sa svojim prijateljem (jedan i
drugi su maloljetnici) po Parizu nosei ispod ruke neprocjenjivu vrijednost.
Gdje je sad prava 'Mona Liza?' Zadnji put smo je vidjeli, vjerovali ili ne, kada
je djeacima ispala s vrha Eiffelova tornja. Milijuni i milijuni franaka letjeli su
kroza zrak.
Sutra emo vas obavijestiti o daljnjim nevjerojatnim pustolovinama 'Mona
Lize' koju kroz Pariz slijedi jedino novinar 'Veernje trube'. Zato ne propustite
da kupite sutranji broj koji e vas izvijestiti o novim pojedinostima u najveoj
prijevari i krai ovoga stoljea.
Va Mariel Clever."
Pa to je pisao tvoj tata! uskliknuo je Katsarida zaprepateno. Kako to
on sve zna? ak i ime broda...
Nevjerojatno! rekao je Zlatko a vilice su mu zakripale koliko je stisnuo
zube.
Zbilja ne shvaam izustila je Marie Clever i pocrvenjela.
Koko je pomislio kako je najbolje utjeti, ali nije ni u tome uspio. On nije
zurio u novine, kao ostalo troje, nego je motrio staroga sobara. Mauriceova
pogrbljena prilika, dugaka bijela brada i povijen nos bili su mu toliko poznati
da mu se inilo kao da ga odnekud dobro pozna, premda je bilo sigurno da ga
sad prvi put gleda. Motrei sobara, primijetio je kako je starac ustuknuo i iroko
otvorio oi zapiljivi se u vrtna vrata koja su se naglo otvorila. Tako Koko i nije

uspio da dri jezik za zubima nego je prigueno kriknuo:

Netko ide!
Netko nije bio nitko drugi nego sam gazda, bogati brodovlasnik Somais.
Udarajui bijesno tapom po ljunanoj stazi i mrtei se kad god bi stao na
bolesnu nogu, debeli Grk je, to je bre mogao, urio prema kui. Usput je
neprestano vikao:
Prokletstvo! Prokletstvo!
Sobar Maurice je natrake uzmicao pred njim. etvero u sjenici utke
pogledae jedno drugo.
Tata je bijesan kao ris! apnuo je Katsarida.
Sigurno je proitao lanak u "Veernjoj trubi" apnula je Marie Clever i
lukavo se nasmijala sivim oima.
Zbilja ne shvaam kako je tvoj otac mogao napisati taj lanak i kako zna
sve to se dogaa ako je otputovao iz Pariza? apnuo je Zlatko.
Netko ide! apnuo je Koko.
Tek to je stari sobar natrake uletio u kuu, a za njim upao bijesni
brodovlasnik, ponovo su se odkrinula vrata koja sa stranje strane vode u veliki
vrt Somaisove vile.
Brija! tiho je izustio Zlatko.
Brijai! ispravio ga je Koko i drhtavom rukom se poeao iza uha.
Isprva je kroz vrata provirio iroki nos Charlesa Croitiera, brijaa iz
Avenije Gambetta. Trenutak kasnije, ispod njegova pazuha izvirili su veliki crni
brkovi Frederica Brangea, brijaa s Trga Auteuil.
Dao bih odrezati sebi oba uha, ako... poeo je Katsarida.
Pssst! prosiktala je smeokosa djevojica i podigla nogu kao da e
udariti o pod sjenice, ali se obuzdala.
Za njima! protisnuo je Zlatko kroz stisnute vilice. "Glavno je ostati
iv!", pomislio je Koko i uzdahnuo.
I tako, poto su na stranja vrata vile prvo uli sobar Maurice i njegov
gospodar Somais, ulaznim stubitem poela su se oprezno uljati dva sumnjiva
brijaa, tata Charles i tata Frederic.
Malo iza njih na prstima je hodala Marie Clever, djevojica koja e jednog
dana postati slavnija pijunka od uvene Mate Hari. Iza nje se prikradao
Katsarida Somais, zelenooki djeak koji je vrue elio da postane biciklistiki as
i da svira elektrinu gitaru, a koga je bogati otac silio da svira klavir. Iza njih je
neujno, sa slikom ispod ruke, koraao na svojim dugakim nogama, mravi
Zlatko i neprestano se ogledavao da vidi slijedi li ga Koko. A Koko je alosno
mislio o dalekom, dalekom bagremu pod prozorom svoje sobe.

XXVIII
BIVI LANI BOGALJ
Smijeno oiani mravi ovjek s ostatkom upave bradice ispijao je ve
trinaestu au crnog vina. Uvlaio je dim iz lule i polako ga otpuhivao.
Povremeno bi se pokuao uhvatiti za bradicu, ali bi je promaio i uhvatio se za
obraz koji je bio unakaen dugakom brazgotinom. im bi debeli vlasnik
gostionice na Trgu Paula Signaca primijetio da je gost ispraznio au, odmah bi
priskoio s bocom u ruci i nalio vina.
Oh izustio je Poklepovi tuno. Oh!
Nije vam dobro, gospodine? zapitao je usluni gostioniar.
Dobro? Meni je uasno, dragi prijatelju... Ja sam mrtvac... Ba kao da
sam pao s Eiffelovog tornja... Trinaest godina sam ekao ovakvu priliku i sad,
kad mi se pruila hop!
Hop, gospodine?
ujte, prijatelju nastavi slikar prinosei trinaestu au ustima je li se
vama kada dogodilo da ste jednog dana bili najsretniji ovjek na svijetu, a
drugog dana najvei nesretnik? Danas ste u sedmom nebu, a sutra, recimo, u
sedmom krugu pakla, a?
Kako da ne, gospodine pokloni se usluni gostioniar naravno da mi
se dogodilo. Jednom sam dobio na lutriji trinaest tisua novih franaka i kad sam
dojurio kui da javim eni radosnu vijest poskliznuo sam se i slomio nogu.
Gostionica je bila zatvorena punih sedam tjedana, tako da sam izgubio
mnogo vie nego to sam dobio...
Plavo sunce, dragi moj... to ti je... zamiljeno je rekao Poklepovi.
Da, gospodine, pravo sunce ponovio je usluni gostioniar i pomislio
da je gost sigurno ve pijan.
A upravo u tom trenutku jedna je sjena pala na au crnog vina. Slikar i,
gostioniar zaueno su okrenuli glavu.
Pred njima je stajao nepoznat ovjek s drvenom lijevom nogom i crnim
povezom preko desnog oka. Naklonio se i ljubazno nasmijeio.
Gospodin izvoli? zapitao je debeli gostioniar.
Ja bih razgovarao s gospodinom Poklepoviem rekao je bogalj. Ako
on nema nita protiv, je li...
Ja vas ne poznajem rekao je slikar umorno. I neu s vama
razgovarati... Gotovo! Hop!
Grijeite, dragi Poklepoviu nastavio je bogalj mirno ali uporno. Nije
istina da se ne poznajemo. Juer niste imali ibice na ulici i ja sam vam ih dao...
Evo, jo su kod vas, na stolu...
Uzmite svoje ibice i gubite se! Vi ste me uputili brijau koji me je ovako
udesio...
I tada sam vam bio ponudio da razgovaramo, ali ste odbili govorio je
bogalj ne zbunivi se nimalo. A ja bih vam utedio mnogo neugodnosti. Onda

sam ve znao gdje je vaa slika i htio sam vam pomoi...

Slikar je skoio sa stolice i gotovo prevrnuo stol. Zaljuljao se i zabezeknuto
zagledao u tajanstvenog bogalja.
Zato sam mislio, je li ree bogalj mirno ako bar danas hoete da me
sasluate, bit e vam lake...
Naravno, naravno grozniavo prihvati Zlatkov ujak njiui se od
trinaest aa vina u krvi. Odmah, odmah, hop, hop...
Bilo bi bolje da se negdje sklonimo, ako nemate nita protiv. Nee biti
zgodno, je li, ovdje na ulici...
Ako gospoda izvole uplete se gostioniar imam otraga jednu sobicu,
pod kljuem, za posebne, da tako kaem, goste. Potpuni mir...
Ali ja nekoga ekam sjeti se Poklepovi i promai rukom ostatak brade
pa ak i vrat. Moram ostati ovdje...
Ni govora nasmijei se bogalj. Mala Marie ne moe tako brzo doi.
Ona sad ima drugih briga...
Iako je pio vino, nesretni slikar je bio blijed u licu. Zapanjeno je buljio u
neznanca o kome nije znao nita, a koji je, nema sumnje, znao sve o njemu.
"Gotovo je, uhvatili su me", pomislio je. "Bolje bi bilo da sam odmah poao na
Eiffelov toranj..."
Bogalj je srdano uhvatio Poklepovia ispod ruke i poveo ga za
gostioniarem. Nekoliko trenutaka kasnije nali su se u maloj prostoriji u dnu
gostione. Slikar je naruio jo dvije ae vina i, kad ih je gostioniar donio i
iziao, bogalj je brzo ustao i zakljuao vrata.
"Hop!", pomislio je Poklepovi i uhvatio se za vrat. "Sad poinje..."
Ne mogu vie izdrati. Oprostite ree odjednom zagonetni bogalj.
Na veliko slikarevo zaprepatenje, neznanac je sjeo i, sagnuvi se, poeo
neto raditi oko svoje drvene noge. Odrijeio je remenie, otpustio kope i
skinuo drvenu nogu. Tada je bre-bolje spustio iroku nogavicu, ispravio koljeno
i ispod stola se pojavila njegova prava i zdrava lijeva noga! Ustao je, odloio
drvenu nogu u kut i, dobroudno se smjekajui, proetao po sobici da bi
protegnuo lijevu nogu koja mu je sigurno bila obamrla u neprirodnom poloaju.
To je uasno rekao je veselo teko je dugo izdrati... Jedva sam ekao
da skinem ovu kladu!
Pa vi... mucao je Poklepovi gledajui netremice drvenu nogu u kutu.
Vi niste bogalj...
Ja sam pisac odgovori neznanac i sjede za stol. Oh, oprostite, nisam
se ni predstavio. Samo asak! i na jo vee zaprepatenje jadnoga slikara, on
strgnu s desnog oka crni povez.
U Poklepovia su sad gledala dva nasmijana i zdrava oka. Lani bogalj
podigne au, kucne njome o etrnaestu slikarevu au vina i lagano se nakloni:
Ja sam Kuan. Ivan Kuan, pisac.
Poklepovi. Drago mi je ree zbunjeni slikar i ne primijetivi da su
prestali govoriti francuski.

 Ne morate se predstavljati. Ja vas dobro poznajem. Vi ste u Zagrebu

stanovali kod inenjera Kosia, kod Melite... Ja njih vrlo dobro poznajem
otpone lani bogalj. Ali vas sad poznam ve i iz Pariza, naravno. Vi ste, je li,
junak u mome novome romanu o krai uvene "Mona Lize" iz parikog muzeja
Louvrea...
Ja? zgranu se Poklepovi i tucnu. Ja mogu biti samo kukavica, a ne
junak... Nikada ja nisam bio junak, ne znate vi mene. Ja se i psa bojim, ako niste
znali.
Znao sam ree pisac i nasmije se. Ali to sad nije vano. Vano je da
znate da ja nisam nikakav lupe, nego va prijatelj. tovie, osjeam se kriv to
sam vas moda previe uzrujao u svom romanu. A zapravo vam moram biti
zahvalan, jer ste mi vi pomogli da ova pripovijest bude to zanimljivija...
I, zapanjujui sve vie i vie blijedog slikara, Ivan Kuan ispria kako je
zapravo on savjetovao doktoru Brniu da ovoga ljeta poalje u Pariz svoga sina
Zlatka i njegova najboljeg prijatelja Ratka Milia, zvanog Koko. Kuan je, eto,
htio ispriati nove doivljaje iz ivota svojih junaka, ali kod kue u posljednje
vrijeme nikako da oni doive togod neobino. Ili su u kolu, pisali zadae,
igrali nogomet i ivjeli kao stotine i tisue njihovih vrnjaka. Ali nikakvu
pustolovinu nisu ni primirisali. Pisac je zato pomislio da bi moda u velegradu
kao to je Pariz mogli doivjeti neto uzbudljivo. I nije se prevario...
Samo, znate govorio je Kuan i smjekao se iako sam odmah vidio da
e biti guve oko "Mona Lize", nije sve polo kako treba. Da se nisam sam
upleo, nikada od svega toga ne bi ispao roman. Nabavio sam, je li, ovu drvenu
nogu, stavio crni povez na oko. Postao sam najzagonetnije lice u svojoj knjizi.
Oh uzdahnu Poklepovi i malko uzmakne na stolici kao da nije posve
siguran da moda nema posla s luakom.
Tada mu je pisac potanko opisao kako je u ova dva dana, preruen u
zagonetnog bogalja, vie puta iskrsnuo u najodlunijim trenucima i skretao
dogaaje u onom smjeru koji mu je najvie odgovarao: nespretnom brijau
Fredericu morao je na izlazu iz podzemne eljeznice gurnuti u ruku "Veernju
trubu" sa zanimljivim lankom o krai "Mona Lize"; na uglu Ulice Bretonneau i
Ulice Pelleport stajao je tako dugo dok ga Koko nije primijetio, pojurio van i
izgubio se u nepoznatom gradu; slikaru Poklepoviu je poklonio ibice i natjerao
ga da se ode iati brijau Charlesu; djeake Jeana i Michela nagovorio je da
otmu Koka; na ulazu u Ulicu Auteuil sklonio je naas u torbu prometni znak da
bi sprijeio prerani susret Kokovih otmiara sa sinom grkog brodovlasnika;
Katsaridi je doapnuo kojim su se autobusom Zlatko i Koko odvezli prema
Trocaderu...
Najtei trenutak mi je bio ree pisac i nasmija se kad sam vidio kako
uvena "Mona Liza" leti s Eiffelova tornja.
Uh zakrkljao je nesretni slikar. To nisam ni znao... Gotovo je sa
mnom... Vi znate... vi znate sve, pa ne treba da vam govorim...
Nemojte se uzbuivati, molim vas kazao je Kuan i prepustio svoju

au vina uzbuenom slikaru. Ja vam se ispriavam, zaista mi je ao to ste

toliko dosada strepili ali znajte da slika koju su deki vukli amo-tamo po Parizu
nije prava.
Joj! uskliknu Poklepovi te promai i bradu i vrat.
Bar da nije prava, dragi moj! Ali jeste! Sluajte...

PRAVA
Muzej Louvre
Prvo je u muzeju visjela prava slika

Ulica Bretonneau
Onda je Poklepovi naslikao svoju "Mona Lizu"
PRAVA

KRIVA
Muzej Louvre
Brija Frederic zamjenjuje slike i, ne znajui, pravu vraa u muzej
Muzej Louvre
Poklepovi zamjenjuje slike. U Louvreu visi lana "Mona Liza"
Ulica Bretonneau
... a u potkrovlju pravo Leonardovo djelo

PRAVA
Ulica Bretonneau
...a Poklepovieva je opet u potkrovlju dok je Zlatko i Koko ne ponu
nosati amo-tamo po Parizu

KRIVA
Slikar ispria, zamuckujui i tucajui, kako je uspio u Louvreu zamijeniti
pravu Leonardovu sliku i na njeno mjesto staviti svoju. Njegov plan je bio
jednostavan. Kad se bogati brodovlasnik poeo zanimati za njegovu "Mona
Lizu", jer je uo da se ona uope ne razlikuje od prave, on je odluio da svoj rad
uini to skupljim. Naumio je da unaprijed zamijeni slike i da, kad pone
snimanje, pred brojnim svjedocima i reiserom svoju sliku skine sa zida, a objesi
pravu. Iako bi bilo guve kad se dozna da se snimalo s pravom "Mona Lizom",
vrijednost njegove slike bi porasla deseterostruko. Jer svima bi bilo jasno da rad
nepoznatoga Poklepovia nije mogue razlikovati od remek-djela besmrtnoga
Leonarda!
A onda je iz potkrovlja u Ulici Bretonneau nestala prava slika koju je on
onamo kriom donio! to je drugo moglo oekivati jadnog slikara nego zatvor
od nekoliko godina? Sve su mu lae odjednom potonule i najbolje bi se bilo
baciti s Eiffelova tornja, zar ne?
Ni govora uskliknuo je veselo bivi lani bogalj. Vi se varate. Slika
koja je pala s Eiffelova tornja, vie nije bila vaa. U meuvremenu su se upleli
brijai, tata Charles i tata Frederic, i ponovo zamijenili slike. Uostalom, dajte mi
te ibice... Da, da, te koje sam vam juer dao. Sad u vam objasniti. Teko je
samo rijeima...
Pisac romana uze kutiju ibica koje mu je dodao zbunjeni slikar i raspolovi
je.
Recimo, je li, da je ova polovica prava "Mona Liza" ree Kuan i
napisa na njoj olovkom PRAVA, a da je druga polovica, oprostite, kriva i
preko nje napisa KRIVA.
Tako, pazite dobro.
I pisac stade razmjetati dvije polovice po stolu kao da su pjeaci na
ahovskoj ploi:
A tko su ti brijai? zgranu se blijedi slikar. I zato bi oni uinili meni

takvu uslugu?
Vama? Ni govora! Oni su mislili samo na sebe. Oni nisu znali, je li, da je
u vaem stanu originalna slika i mislili su da u Louvre nose zapravo va rad!
Oh. Vi ste strano zapetljali taj svoj roman uzdahne Poklepovi i
ponovno se primakne stolu. A to bi bilo da sam ja zbilja skoio s Eiffelova
tornja?
Nikada to ne bih dopustio. Bio bih sigurno pokraj vas i uhvatio vas za
ruku. Ili za nogu, ako bi ba trebalo. Osim toga, nisam ja zapetljao cijelu
pripovijest kako vi to mislite. Onaj koji ju je zapetljao, zapleo se i sam i sjedi
vezan u vaem stanu. Vrijeme je da ga posjetimo. Gazda, platiti!

XXIX
SVI PROTIV SVIH
Drhtei cijelim tijelom i bradom stari sobar Maurice isprijeio se pred
svojim gospodarom da bi ga zatitio od nasrtljivih napadaa. A brodovlasnik mu
je izvirivao iza ramena, mlatarao tapom i vikao:
Prokletstvo! Tko ste vas dvojica? to hoete od mene?
Van ili emo zvati policiju! kooperio se sijedi sobar.
Policiju? Ha-ha kiselo se nasmijao tata Charles. To bih zbilja volio
vidjeti... Ako se tko boji policije, onda to sigurno nismo mi. Mi sve imamo
snimljeno na magnetofonu, svaku vau rije, cijeli va dogovor s onim lupeom
Poklepoviem. Bolje da nam kaete gdje je slika, prije nego to mi zovemo
policiju.
Gdje je slika? povikao je i tata Frederic kome su crni brkovi podrhtavali
kao gavranova krila.
Slika? zaurlao je brodovlasnik i udario tapom o zid. Tako, dakle? I
vi traite "Mona Lizu"... Vi ste ti, koji ste mog papagaja...
Nemojte se uzbuivati, gospodine, boljet e vas noga umirivao ga je
sobar Maurice.
Pa, gospodine podviknuo je tata Charles. Mi traimo sliku "Mona
Lize". I ne samo to je traimo, mi emo je tovie i nai. U ovoj kui!
Prokletstvo! prodera se Somais. Van!
Tada se odjednom zau s vrata miran glas mravog visokog djeaka
oianog poput Mongola:
Tu je slika.
Samo polako, sve e se objasniti rekla je Marie Clever i nasmijeila se
krupnim sivim oima.
Smiri se, tata, ti nisi nita kriv dobacio je Katsarida i priao ocu.
Na primjer... poeo je Koko, ali nije znao to da kae.
Odrasli su zaueno pogledali etvorku koja je ula u sobu. inilo se da

nitko nita ne shvaa. Samo se stari sobar zadovoljno osmjehivao.

Zahvaljujui Marie Clever, koja je protumaila sve to je ona znala o
zagonetnim dogaajima oko dvije slike "Mona Lize", malo-pomalo prisutni su
poeli shvaati to se sve dogaalo u protekla dvadeset i etiri sata. Tata
Frederic i tata Charles su shvatili i drugima objasnili kako su oni zamijenili ve
zamijenjenu sliku i kako prema tome ona koja je pala s Eiffelova tornja i koju
sad Zlatko dri pod rukom, nije prava "Mona Liza", nego rad slikara Poklea. I
tada je Zlatko prvi put odluio da odloi sliku i nasloni je uza zid. Do tada ju je
neprestano, "za svaki sluaj", vrsto drao pod rukom tako da su mu prsti ve
zamrli.
Napokon se debeli brodovlasnik zavalio u naslonja i osjeajui kako mu
prolazi bol u nozi, otpoeo svoju kratku ispovijest:
Vidite govorio je umorno ali zadovoljno sretan sam to je doao kraj
mojim mukama. Kad je nestala Rafaelova "Kleopatra", ja sam sluajno krstio
svoj novi brod istim imenom... Novine su posumnjala u mene jer su znale da
volim umjetnost i da skupljam slike. I sad, ba kad su poeli snimati film o
"Mona Lizi", meni je palo na pamet, na nesreu, da svoj novi brod okrstim
imenom Leonardove slike.
Tata priskoio je odjednom Katsarida a zelene oi su mu pobjedonosno
sjevnule kao da stie prvi na cilj u trci "Tour de France". Samo neto: u ono
vrijeme, kad je nestala "Kleopatra", mi smo putovali novim brodom iz New
Yorka i ti si se svaku no zakljuavao u kabinu u koju nitko nije imao pristupa.
Dao bih sebi odrezati oba uha, ako nisi.
Reci mu, Maurice ree Somais umorno.
Gospodin Somais su potajno svake noi slikali slike s ribama i nisu htjeli
da ih bilo tko vidi i smeta spremno ree stari sobar i nakloni se.
Tata uzbueno nastavi Katsarida kao da ga ovaj odgovor nije
zadovoljio. Jo neto. Marie nam je sve lijepo objasnila, ali je jedno
zaboravila... Sino ste ti i Maurice kriom unijeli u kuu zamotan, plosnat
predmet koji je nalik na...
Reci mu, Maurice prekinu ga Somais nestrpljivo.
To je trebalo biti iznenaenje za va petnaesti roendan, gospodine
Katsarida. Gospodin Somais su vam kupili elektrinu gitaru objasni Maurice
veselo.
Marie Clever je pljesnula rukama tako da su joj se smei uvojci zavrtjeli
oko glave, a Katsarida je posramljeno pogledao u pod. Ali prije nego je itko
uspio togod dodati otvorila su se vrata i u sobu je banuo krupan ovjek crne
brade sa utom kapicom iznad tamnih naoala. Bio je to glavom uveni glumac i
reiser Alles Worson.
To je on! oduevljeno je povikala Marie i poletjela prema novome
gustu. Vidite da se razlikuje od onoga vezanoga!
Gluposti! zagalamio ja Alles Worson. Dosta mi je gluposti. Doao
sam da raistimo raune, gospodine Somais... Jedan moj prijatelj me zamolio

da mu pomognem kako bi vas raskrinako i namamio u zamku. Meutim, ini mi

se da ste vi njega namamili u zamku i ipak se domogli slike...
Gospodine Worsone uzbueno ga je hvatala za ruku Marie Clever.
Sve emo vam objasniti...
Ali sad je dosta gluposti mlatarao je Worson rukama i usput dizao u
zrak djevojicu koja mu se drala za rukav. ak ste se usudili da mi poaljete
pijune u stan, evo ovu dvojicu...
Svi prisutni se okrenue prema vratima u koja je upro prstom crni bradonja.
To je moj sin! povikao je brija Fredric.
I moj Michel! povikao je brija Charles.
To su tata Charles i tata Frederic povikali su Jean i Michel u jedan glas.
Moda ete nam vi, deki, objasniti tko su zapravo ovi vai oevi koji
nastupaju kao brijai i unakaze svakoga tko im dopadne u ake? upita vano
Zlatko.
Brijai, ha-ha prasnu Jean u smijeh.
to sam ti rekao, Jean? nasmije se i Michel, a oi mu se sasvim suzie u
kutovima. Dakle, oni su udesili Mongola. Pogledaj mu bulju!...
Brijai, veli, Zlatko uozbilji se Jean. Naravno da nisu brijai. Tata
Frederic i tata Charles rade u osiguravajuem drutvu. Uprava muzeja je sigurno
osigurala "Mona Lizu" na neku ogromnu svotu, za sluaj krae i oteenja. Ako
tko od slubenika osiguravajueg drutva uspije sprijeiti tetu ili nestanak
nekog skupocjenog osiguranog predmeta, drutvo mu isplauje bogatu nagradu.
Lani su se preruili u vatrogasce da bi pazili izbliza na dragulje nekog engleskog
lorda i samo to nisu poginuli...
Dok ih nije opila policija i strpala u orku doda veselo Michel.
A da im je uspjelo da zarade nagradu nastavi Jean ozbiljno pripalivi
cigaretu, to se inae ne bi usudio pred ocem onda bi Michel iao na Azurnu
obalu, a ja na Loiru. To nam obeavaju ve tri godine...
Dok su lani brijai zbunjeno piljili u debeli sag na podu salona mislei na
koliku svotu je osigurana ovako bogata kua, domain je udario tapom i
zaurlao:
Sad mi je jasno! Sad mi je jasno kako su se domogli mog Cesara, mog
papagaja. Ja sam ga osigurao na izlobi i to sigurno kod njih! Onda su mi
podmetnuli onog obojenog leinara...
Cesar je iv i zdrav oprezno ree Charles.
Dali smo mu konopce... hou rei: konoplje lupnu Frederic.
Ali prije nego je bijesni Grk uspio bilo to uzvratiti, na vratima se pojavila
nova osoba. Pred okupljenim drutvom stajao je, smijeno potkresane kose i
dubokih oiljaka na licu, poznati novinar "Veernje trube" Marcel Clever.
Tata! uzviknula je Marie i potrala prema njemu.
Ipak si se vratio... A ja sam mislila, je li tako...
Pustimo sad to Marie odgovori novinar ozbiljno.
Poslije u ja tebe neto vano pitati. Prije toga se moram nekima od

prisutnih ispriati... Ja sam Marcel Clever, novinar "Veernje trube" koji je

prilino neslavno sudjelovao u ovim smijenim dogaajima oko "Mona Lize", i
prave, i krive...
Prokletstvo! zavikao je brodovlasnik Somais i uhvatio se za bolesnu
nogu. Maurice, izbaci tu bitangu napolje...
Pustite ga, gospodine Somais umijea se Alles Worson ljubezno. On
je moj prijatelj i objasnit e vam kako je dolo do ovih nesporazuma...
Jeste, pokuat u nastavi novinar. Vi znate da su se u Parizu i u svijetu
irili glasovi kako se neki bogatai pokuavaju domoi slika iz francuskih
muzeja. Ja nisam nikada sumnjao u gospodina Somaisa, ali sam sumnjao u
druge, u mnoge male lupee koji e iskoristiti ovu priliku i pokuati se domoi
slike. ekao sam samo tko e se prije zaletjeti. Nesretni slikar Pokle je svoj rad
htio uiniti to vrednijim i privremeno ga zamijeniti za Leonardovu sliku. Bojao
sam se da e taj potez iskoristiti netko trei. Tako smo se zapravo svi bojali jedni
drugih i jedni u drugima gledali lopove. Ispali smo smijeni i mi novinari, i
gospoda iz osiguravajueg drutva, i gospodin Somais koji me mrzi...
Ti si najvie ispao smijean prasnu u smijeh Worson. Kako samo
izgleda u mom odijelu...
Da, mene su ak ovi deki vezali kao lupea ree novinar i izvadi iz
depa lanu bradu, tamne naoale i utu kapicu. Moj prijatelj Alles dopustio
mi je da danas nastupam u njegovoj ulozi. Juer sam toboe otputovao iz Pariza,
a danas sam, preruen kao Worson, prisustvovao poetku snimanja. Mislio sam
da u tako biti najblie uzbudljivim dogaajima. I vidite kako je uzbudljivo
zavrilo za mene. Da nije bilo Poklepovia koji me je oslobodio... Hej, gdje je
on?
Sad su istom svi uoili kako iz predsoblja oprezno proviruje ostatak bradice
slikara Poklepovia zvanoga Pokle. Onda on napokon oprezno promoli u sobu
cijelo svoje uto lice s velikom brazgotinom.
Aha! podviknu brodovlasnik tek to je ugledao slikara na vratima.
Lopov! Izdajica! On me je htio uvaliti! Ja nisam htio kupiti pravu "Mona Lizu",
nego onu koju je on nadrljao...
Jedva su umirili bijesnoga domaina koga je uasno zaboljela noga. Reiser
Worson mu je ponovno objasnio da zapravo nitko nije nikome podvalio nego da
su svi samo sumnjali jedni u druge. tovie, rekao je Worson, policija je i te
kako budno motrila to se dogaa oko "Mona Lize" i, kao to je tek maloprije
doznao, ve je odavno bila zamijenila sliku na zidu jednom posebnom
fotografijom na platnu koju nitko nije mogao razlikovati ni od prave ni od
Poklepovieve "Mona Lize". Samo je tako, uostalom, i objanjivo da su i
Poklepovi i slubenici osiguravajueg drutva Frederic i Charles mogli
nesmetano unositi i iznositi dragocjenu sliku iz muzeja.
Jean i Michel su doe objasnili tati Fredericu k tati Charlesu kako su bili
odluili da im se osvete zato to ih nisu ove godine, iako su zavrili razrede s
vrlo dobrim, poveli na Azurnu obalu i Loiru, kako su im bili obeali. A novinar

je odveo u kut svoju kerku i, izvukavi iz depa najnovije izdanje "Veernje

trube", tiho je zapitao:
Zna li ti moda, Marie, tko je poslao u urednitvo mojeg lista lanak
"Gdje je prava 'Mona Liza'?" i potpisao ga mojim imenom?
Oprosti, tata rekla je skrueno mala pijunka. Ja sam ti samo htjela
pokazati... Ti nekad misli da sam jo balavica, da me ne moe nigdje voditi...
Da, tata, ja sam ga napisala, ti to zna...
U meuvremenu su Zlatko i Koko drali jadnoga slikara ispod ruku, tjeili
ga i hrabrili. Nije bilo nikakve sumnje da se on proslavio i da e brodovlasnik,
im se smiri, otkupiti njegovu "Mona Lizu" za velike novce. Onda se odjednom
slikar pokuao uhvatiti za bradu ali je samo noktima strugnuo po vratu i
uzbueno proaptao:
Jao, plavoga mi sunca, skoro sam zaboravio. Lani bogalj! Bivi lani
bogalj! On je dolje pred vratima... Naravno, nije to nikakav bogalj. Skinuo je i
nogu i povez s oka. On je veliki prijatelj svih nas i osobito bi htio s tobom razgovarati, Koko. eka te dolje.
Koko se nepovjerljivo ogledao i poeao lijevom rukom iza desnog uha, ali
se nije usudio priznati da se boji izii iz sobe. Zlatko ga je ispratio strogim
pogledom i on je brzo otvorio vrata i naao se u mranom stepenitu.
Kad su se penjali, nije primijetio da su stepenice tako dugake. Sad je
silazio i silazio a izlaz nikako da se pojavi. inilo mu se da sanja. Ogledao se i
spazio za leima beskrajno stepenite. U dubini, pred njim takoer nije bilo
kraja stepenicama. Potrao je svom snagom i inilo mu se da ve tri sate i sate.
Kap znoja izbila mu je na vrhu iljasta nosa. Onda mu je odjednom prijazan glas
apnuo iz mraka:
Gotovo je, Koko, probudi se.
Jeka u beskrajnom hodniku je ponovila: "Probudi se..."

XXX
NEMA TI POJMA TO JE SAN
Da si lud, znao sam govorio je Zlatko po deseti put hodajui gore-dolje
po sobi i povremeno cupkajui listie s bagremove grane koja se pruala prema
otvorenom prozoru. Ali da si tako lud, e, to zbilja nisam znao...
Koko je leao u krevetu, smjekao se i povremeno eao lijevom rukom iza
desnog uha.
I sad mu jo nije bilo jasno kako se tako dobro sjeao svake sitnice iz
uzbudljiva sna. Prije etiri dana, uoi puta u Pariz, Kokova sestra je u rano jutro
uplaeno dotrala majci i rekla joj da ne moe probuditi bracu. Uistinu, Koko je
tog dana ostao leati u krevetu, strano se znojio i buncao kojekakve gluposti
koje nitko nije razumio. Spominjao je papagaje, kitove, morske pse i bogalje a

povremeno je ak govorio i na nekom stranom jeziku, slino kao kad je uio napamet francuske glagole. Pozvali su lijenika. Bolest je potrajala dva dana. Put u
Pariz je odgoen. A cijeli trei dan Koko je Zlatku priao uzbudljivi san o krai
"Mona Lize", koji ga je muio u groznici. Zlatko je znao da Koko ne bi nikada
uspio izmisliti takvu priu. Nije bilo nikakve sumnje da je Koko zbilja usnio taj
dugaki i napeti san. A san je bio toliko zanimljiv da je dugonja neprestano
iznova zahtijevao od svog mlaeg druga da mu prepriava i ponavlja pojedine
zgode. I kad god bi Koko ponovio neki dio prie, Zlatko bi se ushodao, vrtio
velikom glavom i govorio:
Da si lud, znao sam, ali da si tako lud, e, to zbilja nisam znao...
Ali, Zlatko oprezno bi se Koko branio iz kreveta to je takav san...
Doktor kae da to doe, na primjer, od uzbuenja... ovjek se toliko uzbudi prije
puta, da se razboli, dobije groznicu i svata mu se privida...
Ali ti si odmah morao znati da je to san. Ja bih odmah znao ljutio se
Zlatko tvrdoglavo.
Kako moe u snu znati da sanja? Zato i jest san, na primjer, to ne zna
da je san, za razliku kad nije san pa zna da nije...
Nemoj se zafrkavati, Koko! to ti svata petlja: jest san, nije san! Ma
sluaj, kako ti odmah nije bilo jasno da su sva ta lica iz sna tvoji znanci?
Kakvi znanci? zgranu se Koko.
Prijatelji iz kole, poznanici iz susjedstva, sa Zelenog Vrha! Eto, uzmimo
toga Michela Croitiera. Crna kosa, uske oi i kako se samo izraava!... To ti nije
nitko drugi, nego tvoj neprijatelj iz susjedstva Miki Hrvati. I slino se zove,
je li tako? A sin lanog brijaa Frederica, onaj sa citroenom, koji pui i ima
brkove? Zar to nije Ivo Branje sa Zelenog Vrha? U tvom snu se, istina, zove
Jean Brange, ali mu to doe na isto, je li?
Koko se, blijed u licu, uspravio u krevetu. Bio je jednako uzbuen kao i u
najnapetijem trenutku sna, kad su ga nepoznate ruke zgrabile za vrat ispred
spomenika Karlu Velikome.
Svi tvoji neprijatelji, kao to su Ivo i Miki, ostali su ti neprijatelji i u snu.
ak im se ni oevi nisu promijenili. Ivin otac je i u zbilji brija. A prijatelje je
jo lake poznati. Mala Marie je Marijana iz tvog razreda. Ista smea kosa, sive
oi, skuplja slike glumaca i igra se pijunke...
Ali tko je onda, na primjer, Katsarida? Onaj Grk? tiho je izustio Koko
eui se drhtavom rukom iza uha.
Joj, Koko, pa to je bar jasno... Zar nisi nikada imao prijatelja zelenih
oiju, koji je lud za biciklom, koji je ak jednom tako pao s bicikla da je slomio
nogu, koji neprestano ita stripove i voli fotografirati? A? I jo ima oca koji se
bavio slikarstvom i koji je u ratu ranjen u nogu i malko epa...
ohar! uskliknu Koko i iskoi iz kreveta. Tko bi mislio da Katsarida,
s tako udnim imenom...
Tko bi mislio? vikao je Zlatko a vilice su mu se sasvim zailjile. Pa
sam si uo u snu da je "katsarida" samo nadimak i da je na grkom to ime nekog

kukca. Je li tako? Kladio bih se da "katsarida" znai neto kao ohar!

Ali kako ja to mogu znati u snu, kad ni na javi ne znam grki.
Jao, Koko, nemoj me zafrkavati! uhvati se Zlatko za glavu. Pa zato to
i jest san. U snu ne zna da sanja. Zato i jest san to ne zna da sanja, za
razliku kad nije san pa zna da nije...
Koku se inilo da je tako nekako i on maloprije mislio, ali se nita nije
usudio rei. Ponovno se zavukao u krevet i pokrio do brade. Onda se jo neega
sjetio i tiho rekao:
Ima pravo, Zlatko. Sad mi je i novinar jasan. Marcel Clever. To je onaj
pjesnik Mario sa Zelenog Vrha, zna... u koga smo sumnjali, na primjer, da je
lopov. A onaj sobar Maurice, sijedi starac dugake brade, to je na prijatelj Isak,
stari pilar. Vidi, i pjesnik Mario ima maka naranastih oiju s kojim razgovara
kao da je ljudsko bie...
Bravo, Koko! Sad ti je napokon jasno, sad zna i za sve druge...
Ne znam, Zlatko opet e oprezno Koko. Ja ti, na primjer, ne poznajem
ni jednog ivog slikara...
Ne poznaje nijednog slikara? uj, Koko, da li ti mene zbilja zafrkava ili
ti se jo muti u glavi? Pa prije deset dana sam ti posudio knjigu "Lae, Melita",
koju je napisao Ivan Kuan. Iz nje si posudio za svoj san slikara Poklepovia,
koji slika samo plava sunca. A tako ti se u san uvukao i pisac, koga inae ne
pozna, pa si mu za svaki sluaj nabio povez na oko i drvenu nogu. uj, Koko, ti
nisi ak ni papagaju izmislio ime, je li ti jasno? Zove se Cesar, isto kao i tvoj pas
Car...
A onaj reiser? apnu Koko. Onaj uveni reiser i glumac s velikom
crnom bradom?
Oh! nasmije se Zlatko. To je bar jednostavo. Orsona Wellesa si
prekrstio u Allesa Worsona, ba kao to si Moniku Vitti pretvorio u Veroniku
Mitti a Petera O'Toola u Toma O'Poola. To je zato to ti nema pojma o filmskim
glumcima. Pitaj Marijanu, ona e ti sve objasniti.
upavi djeak jo se dublje zavukao u mekanu posteljinu. Dobro se
prisjeao kako mu se ve u snu uinilo da odnekud poznaje i Michela, i Jeana, i
brijaa Charlesa, i malu Marie Clever, i gotovo sve ostale, ali je svejedno mislio
da se vara, jer, napokon, on jo nikada prije nije bio u Parizu i nije ih mogao
upoznati. Sad mu je gotovo bilo ao to je njegov san pun obinih osoba iz
okoline.
Ja bih se na tvom mjestu sto puta probudio nastavljao je Zlatko uporno.
Odmah bih znao da sanjam. Sluaj, kako bi se ti uope mogao sporazumijevati
s onim parikim dekima? Na francuskome? Bi li ti uope znao rei: J'ai faim?
A?
Molim? to kae? zgranu se Koko i pokrije do oiju.
Vidi, ti ne bi znao rei ni da si gladan. Kad ja ne bih znao ni beknuti
francuski, kao to ti ne zna, bilo bi mi odmah sumnjivo i sigurno bih se
probudio. A o "Kleopatri" da se i ne govori...

 O "Kleopatri"? jeknuo je Koko duboko ispod pokrivaa i pokrio se

preko glave.
Da ti ima malo soli u glavi, dragi moj, sjetio bi se da talijanski slikar
Rafael nikada nije naslikao nikakvu "Kleopatru" o kojoj se toliko lupeta u tvom
blesavom snu.
Djeak pod pokrivaem nije se usudio spomenuti da on isto tako nikada
prije nije uo ni za Leonardovu "Mona Lizu". Zlatko je dotle i dalje uurbano
koraao po sobi, hvatao se za glavu, uzdisao i spominjao stotinu razloga zbog
kojih bi se on probudio i prekinuo muni san.
Kad mu je postalo neizdrivo toplo pod pokrivaem i kad mu ja kap znoja
kliznula niz iljasti nos, Koko se odjednom odluno uspravio u krevetu i hrabro
rekao:
Zlatko, ti si kriv!
to kae? zaprepasti se Zlatko i prvi put zastade nasred sobe.
Pa tako, na primjer... zbuni se Koko provirujui iz postelje. Ti si mi
toliko napriao o Parizu, o tome kako pucaju ve na aerodromu, pa te bace meu
sedam kitova, zgrabe te grbavi zvonari... Ja sam se od toga razbolio govorio je
upavi djeak sve odlunije. Zato sam dobio groznicu... Ne moram uope vie
putovati... Ba kad bih se i usudio... Kao da sam ve sto puta bio i kao da su
me...
Nema ti pojma. to je Pariz! zaurla opet Zlatko a vilice mu se zailjie
kao to su mu se ,ve sto puta zailjile u ovom romanu. Kad ga vidi, nee
takve gluposti priati. Nema ti pojma to je Pariz...
Nema ti pojma to je san! otro odbrusi Koko i obrie znoj s nosa.
Jedan ovakav san vrijedi kao trinaest tvojih Pariza. Ne mora, na primjer, uope
putovati. Ja samo legnem, pokrijem se preko glave i mogu otii kamo hou. U
snu mogu otii kamo hou. I u New York, i u Tokio, i u... to ja znam gdje... A ti
ne moe, eto, ba ne moe, tebi treba vlak, avion, ujak, na primjer... Jedan moj
san vrijedi kao trinaest tvojih Pariza.
Znao sam da si lud ree visoki djeak ogoreno i odmahnu rukom ali
da si tako lud, nisam znao.
I, zalupivi vratima, Zlatko izie iz sobe pomislivi kako e, kad idui put
bude imao priliku da negdje otputuje, izabrati pametnijeg suputnika.
A Koko se pokrije preko glave pomislivi kako bi moda bilo zgodno da
jo veeras otputuje na drugu stranu svijeta.

BILJEKA O PISCU
Ivan Kuan roen je 1933. u Sarajevu. Od 1939. ivi u Zagrebu gdje je
zavrio srednju kolu i diplomirao na slikarskom odsjeku Akademije likovnih
umjetnosti.

Od 1953. objavljuje lanke i novele po mnogim listovima i asopisima, a

istovremeno i prijevode s vie jezika. Objavio je dvije knjige novela, tri romana
i sedam knjiga (romana) za djecu i omladinu: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko i
duhovi, Domaa zadaa, Zagonetni djeak, Lae, Melita, Koko u Parizu koji je
nagraen nagradama "Ivana Brli-Maurani" i "Grigor Vitez" te Strani
kauboj. Domaa zadaa dobila je Nagradu grada Zagreba. Kuanove knjige
prevoene su na mnoge jezike u zemlji i u svijetu, a pisac je imenovan
kandidatom za meunarodnu nagradu "Andersen". Pie i za radio, kazalite i
televiziju. Autor je i TV-serije Dvadeset slavnih. Mnoga izdanja svojih knjiga
sam je i ilustrirao.