Ante Tomić - Klasa Optimist

Ante Tomic - Klasa optimist (txt)
Split happens
"Zato ne preseli ovdje?", pitaju me moji zagrebaki
prijatelji. Za njih imam dva odgovora. "Zato jer mi ne
odgovara grad gdje na ulicama samo kolporteri viu",
kaem ja ponekad, a drugi u put opet rei: "Zato jer u
Splitu nema onih moje dobi koji hodaju u odijelima."
Moji zagrebaki prijatelji na prvo se nasmiju, a drugo
ih malo zaudi. Kako to mislim da u Splitu nema ljudi u
odijelima? Lijepo, nema ih. Da ja sutra izaem iz kue s
kravatom, itav grad bi za mnom vikao: "Alo, kravata!"
Zagrepani zapanjeno podignu obrve, a ja pojasnim kako
se u Splitu, kao posljednji, bijedni ostatak nekada
slavne crvene tradicije, njeguje puki prezir prema
otmjenosti, barem onoj mukoj, i kako mi dolje ne znamo
i ne elimo znati za dress code. U Splitu, govorim ja ne
bez ponosa u zagrebakim pivnicama, nema biznis klase.
Mi letimo ekonomskom. Ako uope letimo.
Temeljna je zapravo razlika da Split jo nije upoznao
kapitalizam. Grad sasvim upropatene privrede, koji se
oajno koprca u tranzicijskom siromatvu, jo uvijek
ivi
po nekim starim, lijenim socijalistikim navikama.
Nekoliko solventnih poduzea, koja su udom uspjela
preivjeti strahote devedesetih, su premalena da
promijene socijalnu sliku te su vrijednosti bitno
drukije nego u glavnom gradu. Konobar u kafiu, recimo,
ovdje bi jo mogao proi kao uspjean
tridesetogodinjak. Ako nemate ozbiljnijih ambicija,
vjerujte, ovo je pravo mjesto za vas. Nee vas
frustrirati kada mladi menader u Gucci-jevom odijelu i
s laptopom preko ramena protri pored vas, jer takvi u
Splitu ne postoje. Ako se netko takvim predstavi,
nemojte se odmah prepasti, velika je vjerojatnost da
lae, da je redikul i da je u boru za kompjutor stavio
stari telefonski imenik. Kako bi on mogao biti menader?
Koja ga je, od one tri i po normalne firme u gradu,
uope zaposlila? Predstavi li ti se netko kao poslovni
ovjek u Splitu, opravdana je bojazan da je tip
eventualno proitao "Kako uspjeti u ivotu", i to samo
prva tri poglavlja. Sjedne li do vas u lokalu, nemojte
ni trenutka dvojiti tko e platiti ceh. Vi.
Provincijalac poput mene stoga se uvijek nemalo iznenadi
Zagrebom, svim onim briljivo dizajniranim narodom u
Bogovievoj, koji zadovoljno avrlja o after work
partvjima, brain stormingu, team buildingu, public
rela-tionu, o brandovima, eventima... Zadivljeno ih
sluam i svaki put nauim neku novu rije. "Ja u to
hendlati", ree mi netko proli tjedan. Ja posluno
Page 1

kimnem. Znam, naravno, to znai hendlati. Boe, pa
nisam seljak. Hendlati dolazi od heklati, samo to to
nije kad hekla s obinim bijelim koncem, nego... Dobro,
uhvatili ste me, ne znam to znai hendlati. Ali, inae
sve razumijem. Sve japijevske fazone imam u malom prstu.
Ako mi netko kae da je menader korporativnih
komunikacija, nemam problema s tim. Znam, menader
korporativnih komunikacija je ono to su prije zvali
referent za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu.
Tako se ja uim korporacijskom kapitalizmu kada doem u
Zagreb. A nije lako, znate. Jedne sezone tako skontam se
da svi jedu meksiku spizu i na tenom panjolskom s
laganim guadalajarskim akcentom naruuju u restoranima.
Drugi put, meutim, kada doem i poletno trljajui ruke
pitam: "Oemo u Meksikanaca?", svi me u drutvu
prijekorno pogledaju i odmah znaju da je doao buzdovan
iz Splita. Jer, Bogu hvala, ide se u sushi bar. Ekipa
potkovano nabraja japanska jela, kao da su juer
bombardirali Pearl Harbor. Ili, muzika. Nikako da se
utekam koji je etno u Zagrebu trenutno fora. Vidio sam
fazu s Buena Vista Social Gubom, i kada je sve to die
pod Sljemenom cvililo od ugode sluajui Nusret Fatah
Ali Khana, i kada su se onesvjetavali na koncertima
Cesarije Evore, i kada su plakali od fada, i kada su
zveckali narukvicama na ciganske trubae... Prestao sam
pratiti kada sam shvatio da je s tako brzom izmjenom
glazbenih trendova upravo fiziki nemogue neku pjesmu
posluati vie nego jednom.
Eto, zato ivim u Splitu. Moj grad ima, ini mi se, malo
postojaniju osobnost. Ili, ako vam se tako vie svia,
personalitv. Nakon dva dana u izmatanom Manhattanu
Bogovieve ulice, u socijalnom autizmu gdje su temeljni
pojmovi "in" i "out", volim se vratiti u ovaj
postsocija-listiki oaj koji ne zna to mu budunost
donosi. Ako mu je budunost korporacijski kapitalizam,
ja bih, naiskrenije, volio da ona nikada ne doe. Koliko
god to nastrano zvualo, makar i da ostanemo siromani,
ne bih se bunio. Sjedio bih zauvijek pred kafiem,
plaao bezbrojne ture menaderima s telefonskim
imenicima u torbama od kompjutora i sluao njihove jadne
lai, zato jer mi se nekako ini da je isto bilo malo
bolje kada su bili Boro i Ramiz nego kad su doli Dolce
i Gabbana.
Muni sat
Putujete li avionom iz Splita u Zagreb, neizbjeno ete
letjeti s nekim koga znate s televizije. "Gledaj,
Tomac", apue u redu pred aerodromskom kontrolom narod
nadvirujui se kako asni zastupnik prazni depove od
Page 2

metalnih predmeta - kljueva, sitnog novca, mobitela,
grickalice, pljoskice... "Jo neto?", pita policijski
slubenik nervozno. Zdravko Tomac nevoljko vadi magnum
ispod pazuha, zbrojovku iz stranjeg depa i lovaki no
iz lijeve sokne. "Uuuuu!", uzdahnu zadivljeno graani.
No, sada ve pone mekoljenje, namigivanje i
pokazivanje obrvama na Ivicu uzela, skockanog u neto
tako bljetavo da aerodromsko osoblje mora staviti
naoale za varenje da bi ga uope mogli pogledati. Ili
se, razgrui preplaenu masu, pojavi stasita pjevaica
Colonije, ili neki perspektivni stoper u trenirci, ili
neurotina dramska prvakinja, ili menader s potovanja
vrijednom kolekcijom optunica za korupciju, pronevjeru
i nesavjesno poslovanje, ije su ime tisue oajnika
pronosili na transparentima ispred policijskih
patrola...
Naete li se dakle u avionu na jednoj od dvije ozbiljne
nae domae zrane linije, lijepo si moete predstaviti
u kako maloj zemlji ivite. Srui li se, ne dao bog,
neki, bilo koji avion izmeu Splita i Zagreba, u
televizijskom Dnevniku te veeri najmanje etvero njih
dobit e trideset sekundi nekrologa. Usporedbe radi,
medu tisuama koje je al-Qa'ida sprila u napadu na Twin
To-werse, nije bio nitko doista poznat, nego su sve neki
statisti izginuli. Ovdje, eksplodira li jedan sasvim
mali Airbus Croatia Airlinesa na letu izmeu naa dva
najvea grada, istog asa se, s matematikom
vjerojatnou, moemo pozdraviti s nekolicinom ije ste
ime makar jednom upisali u posebno oznaena polja
skandinavke, s dva ministra, po prilici, dva nogometaa,
s jednom pjevaicom, jednim kazalinim redateljem,
jednim televizijskim reporterom, jednim nadbiskupom i
prvom pratiljom Miss turizma. Eto, to vam je slava u
Republici Hrvatskoj. Malo jadno, nije li?
No, to emo, to je prokletstvo malih sredina. Kada
ivite u selu, svi vas znaju, a etiri i pol milijuna
doista nije puno vee od sela, i kada si netko uvrti u
glavu da je popularan u nas, to uvijek djeluje nekako
jadno i seljaki. Pogledajte, uostalom, tekst ove
pozivnice koju mi je juer pokazao jedan prijatelj.
"Pozivamo Vas na gala promociju uzbudljive potrage za
novim - svjetskim licem Guess satova", stoji u vrhu
papira. Dolje, sitnijim slovima se nabraja: "na
promociji oekujemo vie od 400 uzvanika, medu kojima su
Ivana Banfi, Niko Kranjar, Husein Hasanefendi Hus,
Mihael Miki, Ljupka Goji, Branka Slavica, Nensi Brlek,
Martina Pongrac..." i tako dalje, tridesetak imena je
organizator naveo, glazbenika i glazbenica, nogometaa,
Page 3

manekenki, glumaca ili naprosto slavnih ope prakse, kao
to su na primjer Vlatka Pokos i Maro Srezovi. to da
vam kaem, sve
10
najbolje keri i sinovi ovog naroda, creme de la creme
ove zemlje.
"Tko nije na listi, neka se zamisli to je u ivotu
napravio", ree moj prijatelj poraeno, jer njega nema.
Ba kao ni mene, kad smo kod toga. "Uzbudljiva potraga
za novim - svjetskim licem Guess satova" prola je tako
bez nae dvije beznaajnosti. Mogli smo dodue ispred
Aquariusa, gdje se u etvrtak naveer sve ovo dogaalo,
onesvijestiti Iris Androevi i Renea Bitorajca, odvui
ih u grmlje pa upasti s njihovim pozivnicama i umijeati
se u masu to se oko vedskog stola otimala za prut i
francusku, kulen, losos i pohane kampe. Mogli smo u
svojoj najboljoj odjei u vitkim aama mukati neko
strano bijelo vino koje je organizator kupio u
rin-fuzi. Mogli smo s Helgom Vlahovi avrljati o
biljkama lonanicama ili brojati kalorije s Ljupkom
Goji. Mogli smo se medu popularnima i mi barem malice
popularno osjeati. Prelo bi to valjda nekako s Ivane
Kindl i Lane Klingor i na nas dvojicu. Ali, eto, nismo
otili. Bilo nas je malo sram.
Jer, znate, taj Guess, to vam je, ako ne znate, marka
amerike konfekcije, osrednja casual odjea, nije za
podcijeniti, ali nije ba ni za pasti na guzicu. Takvi
su im i po prilici satovi. Solidne, zgodne, ali zapravo
ne osobito matovito dizajnirane uke od sto dolara
otprilike. I sami takvo neto nosite na zapeu. Teko
je zamisliti da bi tu ita moglo biti uzbudljivo i
pustolovno kako stoji na pozivnici. Osim valjda naim
celebritiesima. Oni su tu stajali ozareni, zahvalni
mami, tati, dragom Bogu i amerikom proizvoau
konfekcije. Sretni to uope postoje u prostornom i
vremenskom kontinuitetu u kojemu pouzdano otkucavaju
Guess satovi, nazdravljali su ispred fotoreporterskih
objektiva. Njih trideset slavnih u masi od tristo
sedamdeset anonimnih okretalo se zado11
voljno ispod sponzorskog logotipa sve gledajui hoe li
im netko prii, upitati ih autogram, estitati im za sve
to su uinili za hrvatski narod.
A itav taj cirkus je samo zbog nekakvih uka od sto
dolara. to to nije jeftino, oajno i seljaki, tono da
se posrami zbog njih, kada su oni sami tako blesavi pa
su to zaboravili.
.12
Page 4

Desant na kolijevku
Televizijski snimatelj mi se zakleo u autentinost te
prie. Poetkom devedesetih je kao slobodnjak za lijep
novac radio za nekakve Meksikance to su doli praviti
reportae o ratu u bivoj Jugoslaviji. Najlake zaraene
pare tom naem ovjeku bile su malo prije ponoi na
Silvestrovo 1993-, kada su se popeli na vrh jednog
splitskog nebodera, upalili reflektore, novinar stavio
modru pancirku i u kameru se, dok je nono nebo iza
njega sijevalo od plotuna, dramatinim glasom javio
izravno iz okupiranog Sarajeva.
Devet godina kasnije mi smo dobili neke petarde iz
Hercegovine. Strano su jeftine bile, ali bez ikakve
deklaracije na kutiji. Malo due, debele kao prst,
zelene s crvenim vrkom, fosforni vrh kresne na kutiju
ibica. Vjerujem da se radi o eksplozivu koji je ostao
kada su razoruali Hrvatsko vijee obrane. Da nije bilo
Dayton-skog sporazuma, to bi valjda zavrilo na Bugojnu.
Jednu petardu smo bacili na balkon. Bljesnulo i puklo je
kao da je grom pogodio kuu. Kada se dim raziao, svi
smo
bili pokriveni crnim humusom iz lonaca za cvijee, meni
je krvarilo iz desnog uha, a ena je okirana hodala
uokolo i ponavljala: "Nije mi nita! Nije mi nita!...".
Vie nijednu nismo bacili. Kutiju smo ostavili na vrhu
ormara, gdje je djeca ne mogu dohvatiti. Ako trebate
negdje minirati liticu, spremate se ruiti zid prema
pajzi ili naprosto okupljate zloinaku organizaciju,
slobodno nam se javite. S kutijom tih petardi mogao bi
se, mislim, unititi itav konkurentski narkolanac od
Teherana do Graza, a dajemo jamstvo i za sluajeve
etnikih ienja i teroristikih napada na aerodrome.
Kako se to nalo na blagajni trgovakog centra u
Soviima, ne znam, ali sa zebnjom iitavam crne kronike
oekujui znatan porast stope krvnih delikata u
Mostarsko-neretvanskom kantonu. Premda, za pravo rei,
da imam elju, ovih bih dana, s beznaajnom
vjerojatnou da e me uhvatiti, i sam mogao poiniti
umorstvo do dva. Blagdansko je vrijeme neobino
prikladno za takve stvari. Tko bi, naime, mogao otkriti
da je u baranoj vatri iz mnogih cijevi, kako Hrvati
tradicionalno proslavljaju roenje Spasitelja, neki
metak bio va? Ili, ak i ako vas uspiju identificirati,
imate zrele izglede da se izvuete s ubojstvom iz nehata
i kojom godinom uvjetno, jer e dravno odvjetnitvo
imati dosta ozbiljan problem dokazati kako va in nije
bio nehotina posljedica blagdanskog veselja. Nemate,
dak-le, razloga puno ekati, u novu 2004. uite bez
Page 5

svojih dumana.
Ureujete li kuu ovih dana, jednu stvar svakako morate
napraviti - selotejpom izlijepite sva stakla da vas
krhotine ne poubijaju. Nemojte izlaziti na prozor vie
nego je nuno. Malo prije ponoi preporuujemo vam da
odete u podrum. Ako ostajete u stanu, za Boga miloga,
unite. Spustite ampanjske ae, prut i francusku,
prostrite sve na podu kao na izletu, to vam moe spasiti
14
glavu. Trebate li na zahod, pognuti pretrite tih
nekoliko metara. I nita od toga naposljetku vam opet ne
garantira da ete preivjeti, jer narod svoju sreu
svake godine izraava sve krupnijim kalibrom. U prosincu
je prolih godina dola navika da se ograniziraju
sajmovi knjiga, gotovo da nema upanijskog sredita bez
toga. A nama zapravo trebaju sajmovi oruja: jeftine
izraelske strojnice prije nego Coelho, eke zbrojevke
umjesto kuharica, amerike jurine puke na blagdanskom
popustu od dvadeset posto, uite i razgledajte bez
obveze.
To oruje, uistinu, vie nego ita pripada naravi
Boia. Mi zapravo nemamo ba nikakva razloga pjevati
"Tihu no". Ne znam jesu li vam poznati ti podaci, ali
neukou ili nesmotrenou kasnijih prepisivaa, Sveto
pismo je prilino krivotvoreno. Betlehemska zvijezda u
stvarnosti je bila uta signalna raketa. Malom Kralju
Melkior je donio kratku samaricu, Baltazar magnum,
Gapar runi protutenkovski projektil. Sveti Josip je,
kae Matejevo evanelje, na vijest o roenju ispalio
nekoliko kratkih rafala, ustrijelivi pritom dvije ovce
i lake ranivi jedno magare, a i Bogorodica je, svi se
slau, plaho bacila nekoliko dinamitskih tapina u
sijeno. Meutim, evanelisti Luka i Ivan, a s njima i
nebrojeni narataji kasnijih teologa, razilaze se u
stavovima jesu li pastiri bili naoruani kalanjikovima
rumunjske ili korejske proizvodnje. Jedno vrijeme se
nagaalo da su imali svijetlee metke, no to je
naposljetku sasvim odbaeno. Kako bilo, Isus je dohvatio
trideset i treu, a dobro da je i toliko. Kako je
poelo, mogli su ga jo u kolijevci ubiti. Kao to ga,
uostalom, hicima u nebesa svake godine iznova ubijaju
ovdje u nas.
1 c:
Vjerujte u Djeda Mraza!
To je sezonska ludost koja pone poetkom prosinca i
zavri s istekom godine, samo jedan mjesec traje, ali je
neizostavna od poetka devedesetih. im nekako iza
nekadanjeg Dana Republike ujete da je prasnula prva
Page 6

petarda, znate da je samo pitanje trenutka kada e u
nekim novinama ili na radiju krenuti polemika o tomu
kome doista, po nekakvom obiajnom pravu i tradiciji,
pripada koncesija na blagdansko darivanje najmlaih
-malome Isusu, svetoj Luciji, Djedu Boinjaku, Djedu
Mrazu ili svetom Nikoli? U javnom natjeaju za etvorni
metar parketa pod boinom jelkom najnesmiljenija je
ipak konkurencija dvojice potonjih: za sveca buno
navijaju iz crkvenih krugova, dok iza skandinavskog
bra-donje stoje meunarodne kapitalistike korporacije i
navika iz socijalistikih vremena. Djed Mraz stoga je
uvjerljivo premoan, to suprotnu stranu ponekad dovodi
do izljeva potpuno nerazumnog bijesa.
Glavni crkveni argument u ovoj je raspravi da Djed Mraz
ne pripada naoj kulturi te kaptolski ideolozi nas1-7
tupaju gotovo kao nekakvi inspektori rada. Protivnika u
crvenoj dolami i kapici prokazuju kao stranca, ilegalnog
useljenika to, bez vize i prijave boravka u RH, na crno
daruje nau djecu pa pozivaju sve policijske ophodnje da
zaustave njegov jelenski esteropreg i urno ga iskljue
iz prometa. Djed Mraz, kau, nema to raditi u nas, on
uostalom i ne postoji, nego je komunistika utvara.
Optuuju ga da je komunist, to nije sasvim istinito,
ali strasnije zvui, zbog ega je Skandinavac izaao na
vrlo lo glas medu vjernikim pukom. "Davno su, moj
dragoviu, prola ona vremena kad je Djed Mraz donosio
darove", ree mi tako neki dan jedan bogobojazni Hrvat,
nekakvim tonom kao da je Djed Mraz zapravo stari udba
koji je izbijao bubrege kada bi nekoga uhvatio da pjeva
Vilu Velebita. A meni se momentalno smu-ilo od te
slijepe i priproste mrnje koja ne poteduje ni neto
tako bezazleno kao to je djeja fantazija.
Ljudi, stvarno, to to govorimo otilo je daleko preko
ruba pameti. Dajte da pokuamo trijezno promisliti o
tome. Kada neki na biskup kae da Djed Mraz ne postoji,
to to znai? Znai li to moda da biskup misli kako
sveti Nikola postoji? Njihovim preuzvienostima netko bi
napokon morao javiti da je taj Nikola ve stanovito,
zapravo ak i dosta dugo vrijeme mrtav. Nije lijepo
uti, ali je tako i kada biskup kae da je Djed Mraz
komunistika izmiljotina... to nije tono, ali neka mu
bude... Vi mu slobodno moete rei da je sveti Nikola
jednako tako katolika izmiljotina, a kada je o dvije
izmiljotine rije, uistinu je uzaludno se prepirati
koja je stvarnija. Kako uope polemizirati kada predmet
polemike ne postoji? Djed Mraz kao i sveti Nikola
naprosto su fik-cionalna bia, izmislili smo ih s nekim
Page 7

davno zaboravljenim povodom da razvedrimo djecu, ba kao
i onog mia to pod jastukom toboe klincima ostavlja
novac za
mlijene zube. Kada odraste, prestane vjerovati u te
prie. Osim, kako se ini, ako ne upie teologiju.
Uistinu, to kako neki nai sveenici govore o svetom
Nikoli i Djedu Mrazu, zapravo ne zvui nita pametnije
ni odraslije nego kada moj estogodinji sin pita je li
Spiderman jai od ninja kornjae.
Crkva, dakako, ima razloga biti uvrijeena
zlostavljanjem nekadanjih komunistikih vlasti, ima
puno pravo inzistirati na oivljavanju svojih tradicija
koje su desetljeima bile potiskivane ili ak otvoreno
zabranjivane. Treba se vratiti obiaj da se o svetom
Nikoli daruju djeca. Ali, kada Crkva uime te tradicije
pokuava istisnuti jednu drugu, koja se ukorijenila u
posljednjih pedeset godina, rije je u bitnome o
jednakom nasilju nad naom memorijom. Ako je Djed Mraz
uistinu plod komunistike nepravde nad tradicijom
tovanja svetog Nikole, ne moe se ta nepravda sada
ispraviti, a da se ne uini nova, u osnovi jednaka.
Popovi, naravno, ne nose duge crne kone kapute i lugere
na opasau i nikoga nee isprebijati zato to vjeruje u
Djeda Mraza, ali zapravo vrlo slino komesarski
doivljavaju tu stvar. Nekome e se moda uiniti da
koristim teke rijei za jednu zapravo perolaku temu, da
se previe uzrujavam oko neega to je djetinjarija, ali
ba zato to je djetinjarija, stvar mi se ini
pogubnijom. Djed Mraz kao i sveti Nikola, rekli smo, ne
postoje, oni pripadaju djejoj mati, a kada se neja
zadrtost pone baviti djejom matom, kada nekakvi
komiteti ili biskupske konferencije, posve je svejedno,
jer je rije o ljudima podjednako lienim imaginacije,
uzimaju sebi pravo odluivati u to klinci trebaju
vjerovati, kada ak i izmiljeno bie, utvara iza koje
si se sakrio da bi djetetu kupio igraku, postane
politiki ili vjerski poudna ili nepoudna, to je
upravo nevieno diktatorski.
10
trebate u svemu ba sluati svoje upnike. Vjerujte jeda
Mraza. Ba kao i u svetog Nikolu, i u malog Isusa, i u
svetu Luu. ak i za Djeda Boinjaka, makar pojma
nemamo otkud se sad jo i taj stvorio, kupite i
zamotajte svome djetetu nekakvu sitnicu. Ta e vas
ekumenska gesta, naravno, dosta kotati, osim toga ete
i razmaziti dijete, ali znate to - bolje da su vam ki
ili sin razmaeni nego da izrastu u iskljuivu i
zapjenjenu budalu.
Page 8

Dalaj-galama
"Tata, zna ta u ja biti kad odrastem", kae moj
estogodinji sin.
"ta?"
"Jedi", ozareno apne moje malo sunce.
Ajde, ba mi je drago da se odluio, mislim se ja.
Premda ba i ne vidim velike anse da bih ga mogao
kolovati za jedi viteza. Iskreno, najblie to bih
mogao je da ga dam u specijalnu policiju.
No, dobro, idemo mi arbajtovat. Njegova Svetost
Da-laj-lama, graanskog imena Tenzin Gvatso, pohodio je
nau zemlju. Rjenikom turistikih pregalaca, ostvario
je nekoliko noenja, poneto je uiarila i
izvanpansionska ponuda, a da i ne spominjemo zahvalna
srca i radosni spokoj mnotva koje je na svakom koraku
pratilo toga plemenitog redovnika, mirotvorca i mudraca.
Gdje god bi proao, lica su se koila u sretnom
osmijehu... Toni itin, ini mi se, jo se ni sada, dva
dana kasnije nije prestao cerekati... Izmeu obrva
prolaznika su se otvarale i snagom milijuna sunaca
arile tree oi, blagost i
21
dobrota spustile su se na naa sela i gradove, te su se
ak i kamiondije i kondukteri, kako ujem, pokajali,
odbacili janjetinu i navalili na sojine odreske.
Veselo se kikoui i namigujui ispod cvikera,
reinkarnacija Avalokitevare, nebeskog Bude s tisuu
ruku, simbola milosra i zauzetosti za dobrobit
ovjeanstva, svojim je jednostavnim porukama oarala
televizijske reportere vie nego iro Blaevi, a
kuanice su se isplakale kako nisu valjda jo od
"Titanica". Svi skupa shvatili smo da moemo biti bolji
roditelji i suprunici, braa i sestre, susjedi, graani
i porezni obveznici, pacijenti, klijenti, potroai,
vozai i pjeaci, da nije lijepo izlijevati motorno ulje
u okoliu ni u kinima lijepiti mrklje ispod sjedalica.
U zemlji gdje bi se svi poubijali da je rat potrajao jo
est mjeseci i gdje ni poslije opetovanih poziva jo sve
duge i kratke cijevi nisu predane MUP-u, najednom svi
palamude o nenasilju i razoruanju i razmiljaju kako bi
se svakako izljubili sa svojim neprijateljima, samo da
ovi nisu pobjegli u Srbiju.
Moe vam ovo zazvuati udno, ali mene sada proganja
jedan... priznajem, vrlo paranoian dojam... Da je
itava ova zemlja lagano pobenavila. A ono to mi se
ini jo jezivijim, jest da je pobenavila sa zapravo
vrlo bezveznim povodom. Okej, da se odmah ogradim, ja
nisam tip koji se pali na istonjake trice,
Page 9

reinkarnacija mi je uvjerljiva koliko i gospodarski
program Ivice Ra-ana, vegeterijanci me zbunjuju, a
sariji i mirisni tapii ak su mi i izrazito odbojni.
Kada ste takvog miljenja, posjet Dalaj-lame valjda i ne
moete drukije doivjeti nego kao isprazan,
intelektualno posve neuzbudljiv dogaaj. No, ovaj put,
ini mi se, sam Dalaj-lama mi je dao puno razloga da
tako mislim.
Sve ovo to je dalje napisano, da se razumijemo, ne
iskljuuje to da je kineska okupacija Tibeta jedna uas22
na svinjarija i da je od Mesia bilo uistinu kukavno da
nije primio ovjeka. Po strani od toga, ne mogu si
pomoi, ja ne vjerujem tom lami. Recimo, samo za
primjer, ako znate da je on izbjegao iz Tibeta tek nakon
propasti oruanog ustanka protiv kineske okupacije, onda
je njegovo zagovaranje nenasilja uistinu vrlo sumnjive
vjerodostojnosti. To mi se nekako, po prilici, ini kao
ono kada su se u nas na poetku rata palile svijee na
prozorima i zagovarao nenaoruani otpor, ali samo do
trenutka dok nismo nabavili oruje. Istog asa, sjeate
se, kada smo provercali puaka u dovoljnom broju,
Gandhi nam je prestao biti svijetli uzor. Tako bi,
vrsto sam uvjeren u to, bilo i u Tibetu. Da su lame
imale dovoljno kalanjikova, Tenzin Gvatso bi u svetim
knjigama ve naao nekakav mudri citat koji odobrava
njihovu upotrebu.
Stvari uvijek mogu biti i ovakve i onakve, kao to,
uostalom, Njegova Svetost nikada nije ni dala nikakav
stvarno odluan odgovor na ona stvarno gorua moralna
pitanja suvremenog svijeta. On zapravo ne zna to bi s
pobaajem ili eutanazijom, a nuklearne pokuse u Indiji
skanjuje se osuditi ve stoga jer mu je Indija pruila
azil. Kada god mu postave neko malo golicavije pitanje,
on odgovara prijaznim smijehom i s nekoliko
jednostavnih, uasno banalnih istina kao iz onih plitkih
prirunika iz popularne psihologije. Uistinu, to to
Dalaj-lama govori, a to se Nadi urjak i Bozi Skoki s
HTV-a ini upravo kvintesencijom mudrosti, nije nita
to ne moete nauiti ve ako redovito gledate
"Pokemone".
Mislim, stvarno. Dalaj-lama misli da treba uvati
prirodu. Jaka stvar! Dalaj-lama je za mir u svijetu. Pa
to onda? I Fani apalija je za mir u svijetu, pa nitko
ne pravi veliku misu od toga. Ne bih htio grijeiti
duu, po svemu se ini da je rije o uistinu dragoj
osobi, moe biti da je
23
Page 10

dobar ovjek i smjeran redovnik, ali ni po emu to smo
uli u onih nekoliko dana nemamo razloga vjerovati da se
veliki Avalokitevara inkarnirao u nekom stvarno bistrom
obliju.
Tako da itavu ovu pomamu za tim ovjekom ja doista ne
mogu objasniti nego kao zastraujuu intelektualnu
povrnost onih koji svoju filozofsku znatielju i inae
utauju Coelhom. A ne mogu u tome nai ni istinski
emocionalni angaman. Vie mi je to minkerski, ba po
mjeri Richarda Gerea i Stevena Segala. I to me stvarno
ivcira. Ljudi koji su do sada bili savreno ravnoduni
za Srebrenicu, Kurdistan ili naprosto male dioniare
Ko-teksa, odjednom su se nali silno ganuti kineskom
okupacijom Tibeta, pa se s Dalaj-lamom dre za ruke i
utjeu da mu veliki Buda podari snage da izdri. Dajte,
nemojte me zezati!
Neka cvjeta tisuu lotosa
Za sve varioce, cjevare i montere, za inenjere,
majstore i Milicu iz raunovodstva, za direktora i itav
Nadzorni odbor rijekog Brodogradilita Viktor Lenac,
evo malo klasine knjievnosti. Tek da bi znali da u
onomu to se njima dogaa nema niega novog, nego je,
dapae, sve bilo poznato jo u antikom Rimu,
posveujemo im jedan maleni epigrami Gaja Valerija
Katula. Dakle...
Oko moje kuice sjeverac ne zavija.
Niti se oko nje junjak ovija.
Niti oko nje proljetni lahor arlija,
Ve se ona pod uasnim teretom povija:
Pod dugom od petnaest tisua i dvjesto sestercija.
Lijepo, zar ne? S osobitim bismo veseljem sada
izdeklamirali i neto o Slavku Liniu, no takvoga
neega, na alost, nema u pjesnikim antologijama. Lini
je, bojimo se, vie nekako za Riplevja, vjerovali ili
ne. Lijepo bi se, mislim, slagalo da ga stave na istoj
stranici s priom kako je Kaligula konja imenovao
senatorom. Uistinu, ak ni
...25...
puno imunije i prosperitetnije drave ne bi si
priutile da im takva osiona neznalica kakva je Slavko
Lini, takav bezobrazni ekonomski diletant, bude
potpredsjednik Vlade. Slavko Lini, kada sve zbrojimo,
vjerojatno je naa najskuplja proraunska stavka u
posljednje etiri godine. Pokraj Slavka Linia nita u
ovoj zemlji nije zapravo skupo.
Tako da mi je malo kao i neugodno govoriti koliko sam se
blesavo osjetio u ponedjeljak ujutro kada sam u novinama
naao da e iz budeta Ministarstva posvjete u idue tri
Page 11

godine malenih, zapravo sasvim neznatnih 150 tisua kuna
biti potroeno za organizaciju teajeva joge. Strugar i
drutvance, ako vam je moda promakla ta vijest,
honorirat e majstore joge koji e nastavno osoblje
uiti tehnikama oputanja, koncentracije i disanja, eda
bi oni potisnuli nasilne porive prema uenicima. Osim
toga, nasilnicima e se i poboljati zdravlje te e
imati veu sposobnost uenja i pamenja. Tako vele u
novinama, a razuman e se ovjek, jasno, zapitati zato
bi, pobogu, dravna briga bila preodgajati neke
uiteljske sadiste koji amaraju djecu? Zato se takvom
nekakvom mamlazu naprosto ne izrekne nekakva
disciplinska mjera, uskrati mu se stanovit dio plae,
goni ga se prekrajno ili ak kazneno, zato je to, u
najkraemu, problem Ministarstva prosvjete? Po svemu,
takvi bi sluajevi trebali biti u nadlenosti policije i
sudstva Republike Hrvatske. Ali, dobro, ako ve imamo
para za Linia, kako smo rekli, nikakav nam troak
uistinu nije prevelik. Ako imamo Slavka Linia za
potpredsjednika Vlade, doista ne postoji ozbiljan razlog
zato, samo primjera radi, Hrvatski fond za zdravstveno
osiguranje ne bi zainteresiranima pokrivao sve trokove
promjene spola. Brate, kad je bal, nek' je maskenbal.
Tako da ne mogu stvarno rei da me nerviraju pro26
svjetni teajevi joge. Dapae, najiskrenije, malo me i
zabavlja zamiljati zbornice idue jeseni. Veliki odmor,
a nitko ne pije kavu, ne pui se, oronuli nastavnik
fizike ne vadi kriomice bocu ibenske travarice iz
kartonskog registratora u naputenoj kolskoj arhivi u
oku. I nema nijedan da je ivan, nitko se ne svaa
zbog rasporeda ili pokvarenog grafoskopa, meu
prosvjetnim radnicima cvijeta tisuu lotusa. U
sladunjavom mirisu indijskih tapia nastavniki zbor
udobno se zavalio, tko s elom na stomaku, tko s
izmicama iza vrata, pa sklopljenih oiju zaneseno
mrmlja: "Om!... Om!... Om!... Om!", dok mlada nastavnica
glazbenog odgoja - pling!... plingL. pling! - na sitaru
prebire nekakav tradicionalni himalajski napjev. Tako
relaksirani, Sidarthe Gautame hrvatskog kolstva potom,
gotovo lebdei iznad linoleuma na hodnicima, odlaze u
razrede i nita ih ne moe izbaciti iz njihova blaenog
mira. Situacija je, na primjer...
"Ivice, koliki je pravi kut?"
"Oko dva metra", kae Ivica spremno.
A nastavnik na ovo samo lagano trepne. Prirodan, sasvim
razumljiv ljudski poriv da majmuna uhvati za glavu i s
njome uhvati bjesomuno mlatiti o kolsku plou, ili da
Page 12

ga opali nogom u guzicu da kroz prozor odleti s drugoga
kata, da mu se mlade krvi napije... sve je to iezlo.
Prosvjetni jogin tek dvaput duboko udahne punei eludac
kisikom, na to mu se u plamenim cvjetovima rastvore
akre uz kraljenicu, te spokojnim glasom ree:
"Ivice, molim te, naui tu stvar do idue inkarnacije."
Potpuna je nirvana u itavoj koli. Poneki ve sjede za
katedrom samo s komadom tkanine oko bokova, prekrienih
nogu, s rukama na koljenima, drei palac i kaiprst kao
da e posoliti juhu. Astralna im aura svijetli lijepim
zelenkastim svjetlom, tako jasno da u mranim
,31.
zimskim popodnevima gotovo i ne treba paliti arulje.
Nastavnici transcendiraju. Mozak im je potpuno
ispranjen. Mnogima, dodue, to i nije bio osobit napor.
A kada je kontrolni, nastavnici jogini samo lagano
otvore svoje tree oko i nema toga mangupa kojega nee
uhvatiti kako prepisuje.
Stvar zatim ide dalje. Nastavno osoblje vidljivo kopni,
oi su im upale, modre kute gotovo vise na mravim
tijelima naih jogina. Poneki su toliko lagani da bi
mogli leati na leaju od avala. Tada nastupa napredni
teaj joge za hrvatske prosvjetne radnike. A napredni
teaj joge za hrvatske prosvjetne radnike je kada ih
navikne da ive samo sa akom rie dnevno.
Krava sa lagom
Proitao sam to nedavno u jednim novinama, u Europi se
prodaje vie od tristo vrsta vreica za usisavae.
Drite li i vi to barem malo bolesnim? Tih je vreica
vie nego hrvatskih pravakih stranaka, toliko ih je da
bi sada valjda ve trebalo osnivati klubove
kolekcionara, a moda ak i muzej vreica za usisavae.
Ako se neka vrsta slabije prodaje, moda bi se i
Greenpeace trebao zauzeti kako se inae Greenpeace
zauzima za spas izu-miruih vrsta... Jedna stvar mene
ovdje posebno zanima. Vreica za usisiva razmjerno je
jednostavan predmet, jedna se od druge, koliko ja to
mogu vidjeti, moe razlikovati tek po volumenu i
promjeru otvora na njoj. Kako je inenjerima u
Electroluxu, Gorenju i to ja znam gdje sve ne uspjelo
neto s tako skromnim brojem osobina napraviti u toliko
kombinacija da je praktino posve iskljueno da biste
mogli otii kod susjeda posuditi vreicu za usisiva?
Uistinu, rijetko se vida da je netko uloio toliko
pameti, radnih sati i gableca u neto to je upravo
udovino imbecilno. Sasvim iskreno, ja
28
nisam ba najsigurniji da u svijetu u kojemu postoji
Page 13

tristo vrsta vreica za usisivae uope treba imati
djecu.
No, ini se da je neminovnost da svijet biva sve
razno-likijim. Nade li se u lokalu za stolom petero
ljudi, da prijeemo sada na nau dananju temu, nijedan
nee naruiti istu kavu. Jedan bi izvolio duplu obinu s
dva Natreena, a drugi kapuino bez kakao-mrvica na
pjeni, trei makjato s vie mlijeka, hladnog mlijeka,
naglaava, etvrti pita onu... pazi, molim te... bez
kofeina, peti bi kratku s malo laga, a ti gleda
konobara kako blijedi i grize donju usnicu, mislei kako
bi se, umjesto s kavama, puno radije vratio s velikom
sjekirom. Moj prijatelj Nikola, to je radio kao konobar
sve dok su mu nisu sasvim stradali ivci, imao je za
goste dvojicu potpunih idiota, koji su, da stvar bude
zabavnija, dolazili skupa; jedan je traio da mu kava
bude do donjeg ruba natpisa Lavazza otisnutog na
unutranjoj stijenci alice, dok je drugome zahtjev bio
da povrina kave tono pokriva gornji rub slova. Kada je
Nikola jednom, iz iste ljudske zloe... a tko bi od
nas, priznajmo, tomu odolio... kazao da vie nemaju
alice s logotipom Lavazze, njih su se dvojica gotovo
rasplakali. Doivjeli su to kao neuven, divljaki napad
na vlastito dostojanstvo i osobni integritet.
Ako ovo moda i jest poneto ekstreman primjer,
injenica je doista da je kava postala neto jako
osobno. Izabrati nain na koji e ti u kafiu pripremiti
espresso, s toplim ili hladnim mlijekom, bez mlijeka, s
pjenom ili sa lagom, dugi ili kratki, sa eerom,
bijelim ili smeim, bez eera, s umjetnim sladilom...
postalo je gotovo sastavnicom graanskog identiteta.
Ugostiteljski personal vjerojatno vie i ne pamti naa
imena, pozdravit e nas kada uemo, moda i razmijeniti
s nama nekoliko uljudnih fraza, no za njih smo samo
"gospodin kratka",
"gospoa kapuino bez eera", "nosati dupla kratka s
malo mlijeka" ili "krava sa lagom". I to nam se zapravo
svia. Drago nam je kada se potuje na mali kaveni hir,
jer to istodobno doivljavamo kao potovanje nae osobe
i naeg prava na izbor, a poneke od nas... konkretno,
mene... ispunja istinskom tjeskobom kada doem u novi
kafi i vidim da mi je konobar zeznuo kavu. Poelim ga
tada zovnuti preko cijelog kafia, pozvati da ponovno
doe do mog stola, da mu pokaem na ono to mi je donio
i vrisnem: "ovjee, je li vam ja moda izgledam kao
netko tko pije ovakvo neto?! Molim! Zar vi mislite da
sam to JA?!?!"
Zbog ovakvih stvari najsigurnije je odlaziti na jedno
Page 14

mjesto i zahvalno kimnuti kada konobar sam kae ono to
ste vi upravo zinuli da kaete. To je mali ugostiteljski
trik, ali vama godi, osjeate se priznatim kao ovjek i
kao graanin, osjeate se gotovo voljenim, srce vam
zaigra, umalo da bi otili do konobara i zagrlili ga.
"Hvala ti, stari!", rekli biste mu sveanim glasom i
poljubili ga u oba obraza. Ali, pazite, krasno je
zadovoljstvo kada u kafiu znaju kakva je vaa kava, no
s druge strane iznimno je neukusno kada vi oekujete da
bi konobar to trebao znati. Lijepo je da vas priznaju,
ali nemojte, zaboga, sami traiti da vam to pokazuju. A
ima i takvih, znate takve tipove, to su oni to ulazei
u kafi kau: "Daj mi onu moju kavu". Tako je, barem
meni, najprije nepristojno, a potom i jadno i
iskompleksirano uti nekoga tko inzistira na svojoj
ugostiteljskoj slavi, na tome da je u ovom kafiu nain
na koji on konzumira espresso neto tako opepoznato i
konstantno kao Lu-dolfov broj pi. Fuj! Zbog ljudi to u
kafiu kau "Daj mi onu moju", iskrena je teta da u
zakonodavstvu vie nema smrtne kazne.
Zato ja uvijek volim zamoliti, ak i ako znam da je
nepotrebno: "Duplu, skroz kratku, sa sasvim malo
mlijeka." Ako je gluplji konobar, tada obino pita da
kakva je to dupla kratka. "Dvije kratke u jednoj
alici", pojasnim. "Hoete u veliku ili u malu alicu?",
pita, ako je u smjeni, konobar picajzla. Nije mi ba
najjasnije ovo pitanje. Trei, bezobrazni konobar nita
ne pita. Bezobrazni konobar mi samo kimne da je razumio
i donese kapuino s puno pjene, na to ja obino uem u
kafi, zgrabim stolicu i porazbijam staklariju, a njega,
lino i personalno, zakoljem krhotinom neke boce.
Velike pive i mali narodi
Opisujui tikvice u svom vrtu jedan mi seljak, irei
ruke, jednom ree: "Narasle, da oprostite, ovakve!" "A
zato 'da oprostite'?", pitam ga. ovjek zaueno
podigne obrve. Stvarno, zato bi se morao ispriavati
zbog dimenzije tikvica? To je samo povre, zaboga. Meni,
recimo, ba nita lascivno nee pasti na pamet kada
netko spomene bilo kakav duguljasti plod, savreno sam
ravnoduan i na tikvice i na krastavce. ene koje
poznajem, osim toga, savreno e prirodno oguliti bananu
i bez imalo je srama i osjeaja krivnje pojesti. Ljudska
pohota, istina je, zna ii kojekakvim putevima i
stranputicama, ali svejedno te iznenadi kada vidi to
sve neki nalaze erotinim. Nova reklama za Gavrilovievu
salamu dosta je dobar primjer toga. Dok se nisu javile
organizacije za enska prava i ravnopravnost spolova, ja
nisam imao pojma da je u njoj ita razvratno. Zaustavio
Page 15

sam se za svaki sluaj jo jednom ispod jumbo plakata s
manekenkom i salamom, dugo je gledao i nisam mogao sebi
pomoi. Feminizam mi je inae dobar, ali ovaj put me je
iskreno prepalo to je u glavama tih aktivistica. To je
kobasica, zaboga. Jedan jedini tjelesni otvor u kojem ja
zamiljam suhu svinjetinu u najlonskom omotu su, da
oprostite, usta.
Premda uistinu ima puno reklama koje poniavaju enu, a
neke od njih tako su odvratne da ja ponekad zbilja
opsujem ispred televizora. U tome se, meutim, moje
miljenje nekako mimoilazi s feministkinjama. Mene
izluuju pivske reklame, gdje se, primijetio sam,
zapanjujuom uestalou ponavlja isti tupavi obrazac,
da mukarac izmeu piva i drutva prekrasne ene bira
pivo. Deko, na primjer, sebino zagrli karton
Heine-kena i okrene leda Jennifer Aniston. Ponem upati
kosu svaki put kada vidim tu ludost. Jennifer Aniston,
cura kakvu, u prosjeku, sretne jednom u dva stoljea,
moleivo je pogledala tipa, a konj je, sram ga bilo,
uzeo Hei-neken. Gdje su nali toga retardiranog? To bi
ubre trebalo uhapsiti im izae iz supermarketa.
Vidjeli ste potom svakako i onu reklamu s trojicom na
zidiu fontane. Jedan zatvori oi i baci pivski ep u
vodu iza lea, a pred njim se stvori boanstvena
gospoica, zlatna medalja na upanijskom natjecanju,
kristalni pokal na republikoj smotri, posebno priznanje
za osobnost na sajmu u Londonu. Momak ode s njom, a ova
dvojica mulaca to su ostala na fontani, to oni nakon
toga mirei poele? Jo po jedno pivo! Prijatelj im je
upravo odetao grlei Playboyevu duplericu od svibnja, a
budale su naruile jo po tri deci nekakve mlake
industrijske mokrae koja se u maloprodaji nudi za manje
od etiri kune. Mujo i Haso u itavoj povijesti viceva o
njima nisu napravili nita ni priblino tako imbecilno.
Napokon dolazi meni najuasniji ovakav sluaj. Prestao
se prikazivati i dobro je da je tako, jer bi inae od
bijesa ve razbio televizor. Sjetit ete se, prije nekoliko godina bila je reklama gdje se mukarac vrti oko
djevojke koja plee s pivom u ruci, njiui par
prelijepih sisa. On se drzne odrijeiti joj naramenice
haljine i mi pred malim ekranima, naravno, skaemo na
noge od oduevljenja. No, to gospodin napravi dok mlada
dlanovima panino hvata grudi? Ta ljudska bijeda, ta
nakaza, moron, zloinac i narkoman zadovoljno uzme pivo
iz njezine ruke. Zvuat e vam moda pretjerano, ali
svaki put kada bih to vidio, snano sam poelio
oamariti mamlaza. Slobodan Miloevi me valjda nije
mogao iznervirati kao taj glumac to u reklami umjesto
Page 16

enskih sisa hvata pivsku au.
Pivo ne pijem, ali recimo da potujem ljude koji piju.
Neki su mi od njih i dragi prijatelji. Imam strpljenja i
suuti za njihov mjehur, s razumijevanjem u klimnuti
svakih petnaestak minuta kada kau "priekaj, molim te,
sekundu" i izgube se u pravcu zahoda. Ta mala fizioloka
rtva ini mi se vrijednom njihovog zadovoljstva. No,
kada bi ijedan od njih napravio ita nalik onome u tri
gore opisana primjera, ja bih mu preporuio psihijatra,
socijalnog radnika, razgovor sa upnikom, savjetovao mu
da se sam javi policiji ili da naprosto donira bubrege,
srce, jetru i ronicu i lijepo se ubije, jer takva
betija upravo i ne zasluuje ivjeti. Bogu hvala, jo
nisam sreo mukarca koji bi bio takav. Takvi u
stvarnosti zapravo i ne postoje.
Ali, reklame idu, svaki je dan makar jedna na
televiziji, gdje vas pivovare pokuavaju uvjeriti da je
njihov proizvod bolji od seksa. Pogledate li pozornije,
jedna od temeljnih marketinkih strategija pivske
industrije jest da je ljepe lokati nego biti sa enom.
Brad Pitt je glupi luzer. Oenio se s Jennifer Aniston
umjesto da cuga Hei-neken. Bolje hladno Oujsko nego
topla snajka. Kome treba eva dok je Karlovakog u
friideru. Pria se da
homoseksualci vladaju modnom industrijom. Moe biti,
nisam siguran, tu stvar bih, ako dopustite, uzeo s
rezervom. Ono, meutim, to mi se ini dosta pouzdanim
je da pederi drmaju u pivovarama.
Nosi mi se bila boja
Na televizijskoj slici uzduno podijeljenoj napola
zdesna je ono dobro, pravedno i istinito, blistavi
trijumf zapadne civilizacije, ostvarenje naega
vjekovnog sna, neto zbog ega se stoljeima ginulo u
rovovima -besprijekorno bijela majica oprana tim i tim
superdeter-dentom. Sve vas televizijske reklame
pokuavaju to uvjeriti: Galileo Galilei umro je s imenom
Ariela na usnama, Kristofor Kolumbo nabasao je na Rubel
mislei da je Indija, a Robert Oppenheimer je napravio
atomsku bombu, premda je zapravo htio napraviti Faks
helizim. U istoj bijeloj majici na desnoj strani ekrana
sadrana je upravo sva ovjekova bit, u kotrljanju
bubnja vemaine ovdje se saima velianstveni hod
ljudske povijesti.
Da biste shvatili kakva je pobjeda posrijedi, s druge
strane televizijske slike, tamo slijeva stavljena je
naa tegobna prolost, ono mizerno to je ovjek nekada
bio, a to je sada sreom prevladano - siva i skvrena
majica oprana obinim deterdentom, koji, kako se lijepo
Page 17

vidi na mikroskopskoj snimci tkanja, nikada ne moe do
kraja izvui neistou iz vlakana. Svaka reklama, za
apsolutno sve nove deterdente, istie superiornost
svojega proizvoda tome bezimenom "obinom deterdentu"
iz neprivlano dizajnirane kutije. "Obini deterdent"
univerzalni je antijunak svih reklama za deterdent,
koji u usporedbi s Arielom ili Faksom stoji kao debeli
Chico pokraj miiavog Zagora, kao pomalo tupi Desmond
uz pronicavog Ripa Kirbvja ili doktor Watson uz
Sherlocka Holmesa, ukratko, kao mogue ak i drag, ali
potpuno beskoristan bezveznjak, to je tu samo da se uza
nj ljepe istaknu vrline glavnog frajera.
No... sada dolazi ono najljepe u svemu... mi zapravo ne
znamo koji je taj bezveznjak. Jer, ako se listom svi
deterdenti proglaavaju boljim od njega, tada nam ne
preostaje nijedan, ili barem mi ne znamo ni za jednoga
koji bi bio obian. Razumijete, ako su svi deterdenti
super, kao to reklame, svaka za sebe, tvrde, gdje je
onda taj koji nita ne valja? "Obini deterdent" iz
reklama odjednom se pojavljuje zagonetan kao sveti gral
ili izgubljena druga knjiga Aristotelove "Poetike", kao
ken-taur, jednorog ili troglavi pas, kao jedna posve
mitska pojava u potroakoj kulturi. Svi govore o njemu,
a nitko za njega ne zna ni kako se zove, ni tko mu je
proizvoa, ni gdje ga ima za kupiti ni koliko kota.
Pokuajte uostalom zamisliti ovakav prizor...
"Dobar dan."
"Dobar dan, izvolite."
"Ja bih kupio vreicu obinog deterdenta?"
"Kojega deterdenta?"
"Onoga obinog. Sigurno znate o kojemu se radi, na
televiziji stalno govore o njemu."
"Samo recite, kako se zove?"
"Ma, nikako se ne zove, to je samo 'obini deterdent',
klinac od ovce, uglavnom beskoristan protiv tvrdokornih
mrlja i posve neupotrebljiv kada se radi o tkaninama
osjetljivim na pranje na visokim temperaturama...
Zapravo, kada malo bolje promislim, to vjerojatno ba i
nije deterdent, ali ne znam kako bih ga drukije
nazvao."
"Je li vi to mene zajebavate?", kae trgovac sumnjiavo.
"Ne, ne, kada vam kaem, bilo je na televiziji."
"Milice", obrati se trgovac svojoj pomonici, "imamo li
mi obinog deterdenta?"
"Kojega deterdenta?", upita Milica...
Vidite, stvar naprosto ne hoda, jer govorimo o neemu
ega nema. Proizvoai sredstava za pranje rublja,
zajedno s televizijom, nas su prevarili. Najprije su nam
Page 18

dali za neprijatelja neto to ne postoji, a onda
izmislili vlastitu pobjedu nad tim neprijateljem. Mi
kupujemo Ariel, Faks, Rubel, Avu ili neki drugi, posve
je svejedno koji deterdent, dijelom vjerojatno i zbog
reklame, koja je tek manipulacija, lukava medijska
opsjena o proizvodu koji se potvrdio u posve imaginarnom
nadmetanju s nepostojeom konkurencijom.
Zvui vam aavo sve ovo? Pa jest dok se radi o
deterdentima, no valja imati na pameti da su i neki
ratovi poeli na jednako klimavim premisama. Neki bi
mudrija negdje izmislio nekakvog neprijatelja, a etiri
godine godine kasnije bismo brojali nekoliko stotina
tisua mrtvih. Mislite da pretjerujem? Ama, jok. Vidite,
i kod ratova i kod deterdenata radi se zapravo o istoj
stvari - ienju.
...U<^U>^.,.
l.L
...,,.
Zodijaki mrak
Godinji horoskop za 2003., koji je kao specijalni
dodatak u koloru izaao u jednim naim dnevnim novinama,
savjetuje Lavovima: "Ne uputajte se ni u kakve
sumnjive, kriminalne ili, pak, vrlo obeavajue
poslove." Eto ti ga, vrae! Da sam ja, sluajno, roen u
astrolo-kom znaku Lava i da sam u iduoj godini
namislio poiniti kakav sumnjiv ili kriminalni biznis,
grabeno umorstvo, prevaru sa svetim relikvijama, verc
kontingenta kineskih graana preko graninog prijelaza
Vinjani Donji ili, na primjer, oruanu pljaku
mjenjanice Dugi pogled, ova bi me stvar svakako
pokolebala. S tim se stvarima nije za aliti. Al Capone
u svemu se savjetovao sa svojim astrologom, a kad ga
samo jednom nije posluao, ope je poznato, isti ga je
dan uhapsilo. Pa i Lee Harvevju Oswaldu, ubojici Johna
Kennedvja, u horoskopu je za onaj dan jasno stajalo da
"ako je mogue, izbjegava odlaske u Dallas", samo to je
to pisalo u Austin Dailvju, a Lee Harvev je bio
pretplatnik San Antonio Tribunea.
41
A sada ozbiljno. Ako ta stvar uope moe biti ozbiljna,
zato bi u novinama koje nisu bilten za tienike nekog
kaznenog zavoda, nego toboe ozbiljan obiteljski list,
horoskop trebao upozoravati itatelje da se klone
kriminala? Zato bi prosjenoj Hrvatici i prosjenom
Hrvatu, koji su u policijskim evidencijama zavedeni samo
s lakim prometnim prekrajima i eventualnim prijavama
susjeda zbog preglasne muzike, trebao astroloki savjet
da ostanu poteni? Mislim, zar nije potenje neto to
se podrazumijeva? I to im uope znai kada kau bi se
Lavovi trebali kloniti sumnjivih i kriminalnih poslova?
Page 19

Je li to hoe rei da, recimo, Rakovi i Vage ne moraju
imati takvih ograda, a da Vodenjacima ili Strijelcima,
dapae, zvijezde najtoplije preporuaju da u 2003., bez
ikakvog graanskog zazora ili bojazni od Kaznenog zakona
RH, sasvim slobodno muljaju i pljakaju. Kako zgodno!
Ona glasovita sentenca Immanuela Kanta u ovjeku se
dijeli nadvoje: moralni zakon u njemu vue ga na jednu
stranu, zvjezdano nebo nad njim na drugu.
Kao svreni profesor sociologije... s prilino neslavnim
prosjekom ocjena, ali ipak profesor... napravio sam mali
socijalni pokus. Lstrgnuo sam stranicu s gornjim citatom
iz novina i krenuo ga pokazivati poznanicima. Stao bih
pokraj njih prstom im pokazujui na mjesto u podnaslovu
gdje je ta stvar izvuena velikim slovima, iekujui da
se ponu smijati, dok mi je i samome ve krajiak usana
titrao od osmijeha. Reakcija je, meutim, u
natpolovinom broju sluajeva po prilici bila zbunjeno
podizanje obrva i "Da? I?" Narod uglavnom uope nije
kontao na to ih upozoravam. Nakon etvrtog "Da? I?"
prestao sam se smjekati, shvaajui koliko su ljudi
oguglali na svinjarije da u onome to su proitali nisu
primijetili nita neuobiajeno ili ak duhovito.
Kao svreni profesor sociologije imao sam istraivanje
...4?
s bizarnim povodom na malom i sasvim nereprezentativnom
uzorku, ali zapravo vrlo obeavajuu poetnu hipotezu za
magisterij koji nikada neu napisati, o tome kako
Hrvati, ta drevna civilizacija i jedan od najstarijih
europskih naroda, imaju zapravo neobino visok prag
tolerancije kada govorimo o "sumnjivim i kriminalnim
poslovima", te nalaze uistinu vrlo umjesnim da bi medu
astrolokim savjetima mogla biti i upozorenja ove vrste.
Dobro, naravno, ono o Lavovima u novinskom horoskopu
napisala je koza sa srednjom ugostiteljskom i
vi-kend-teajem iz astrologije, a u tiskaru pustio
nekakav blentov od urednika koji vjerojatno ne vlada sa
sva tri stupnja komparacije pridjeva, ali nije li ta
reenica, u svoj svojoj imbecilnosti, prekrasna
ilustracija ovog naeg bolesnog mentaliteta koji
naroito cijeni propalice, a okretnost u vrdanju i
varanju smatra vrlo poeljnom graanskom vrlinom.
"ovjek se snaao", kae na narod. "Mangup jedan",
govore zadovoljno vrtei glavama kada netko izbije
mirovinu u trideset sedmoj, digne kuu na opinskom
zemljitu ili za tisuu maraka negdje kupi diplomu
veterinarskog tehniara.
Taj jadni ljam, a pritom mislim na znatan dio
populacije ove zemlje, k tomu stanuje u runim ilegalnim
Page 20

kuama koje nemaju ni graevinskih ni lokacijskih
dozvola, vozi aute kupljene na ilegalne invalidske
povlastice, pui ilegalne cigarete iz Hercegovine,
ilegalno je na birou rada, ilegalno je u penziji,
ilegalno je valjda i u vrtiu. itav svoj ivot taj
narod provodi u odmetnitvu. On je divlja hajduija u
dubokom, iskonskom nepovjerenju prema svakom poretku,
organskoj odbojnosti prema zakonima, koja uistinu ne
nalazi nita patoloko u kriminalu. Patoloki je kada se
muki dre za ruke i kada djeca puno itaju, ali kada
netko neto ukrade ili prevari, Boe dragi... Tako da
naposljetku poinjem
smatrati vrlo zgodnim ono upozorenje Lavovima kojima u
2003. nije za preporuiti kriminalne i sumnjive rabote.
Upozorenje, naravno, ostaje glupo do neba, ali ako ve
ljude ne moe razumom privesti redu, moda pomogne
nerazumni strah od zvjezdanih konstelacija, Merkura u
treoj kuici i ta ti ja znam... Samo, jednom kada
pripitomimo Lavove, to emo s preostalih jedanaest
znakova? Meni, recimo, jedan korpion s Vagom u podznaku
stalno parkira pred dvorinim ulazom. Recite, to da
radim s mrcinom?
te
Gebis eliminator
Bilo je to prije nekoliko godina. Jedna moja
prijateljica tek se bila honorarno zaposlila u jednom
enskom magazinu, kojemu u ovom prilikom izostaviti
ime. Uglavnom, prvi novinarski zadatak djevojci je bio
da sastavi recept za tjednu dijetu, kako ve svaki
enski asopis koji dri do sebe u svakom broju mora
imati recept za dijetu, psihotest i horoskop. Za pisanje
nijednog od to troje, naravno, ne treba apsolutno
nikakva kvalifikacija, ali moja prijateljica to nije
znala. Dola mi je gotovo u suzama molei da joj
pomognem, a ja sam joj u pola sata sastavio jedan pravi
bomboni od dijete, neto doista za Godinju nagradu
Hrvatskog novinarskog drutva. Izgubio sam originalni
tekst, pa sada rekonstruiram po sjeanju.
1. dan
- ujutro popijte alicu slabog, nezaeerenog aja
- za objed kratko liite nesoljen kuhani krumpir
- uveer, ako ba osjetite glad, molite se Djevici da
vam da snage da izdrite.
2. dan
- ujutro popijte alicu slabog, nezaeerenog aja
- za objed kratko liite...
Da ne duljim, est dana ponavlja se potpuno jednak
tretman, s tim da mi se sedmi dan vie nije dalo pisati
Page 21

pa sam samo kratko stavio da se ne smije jesti nita.
Dao sam to. prijateljici, a ona me cmoknula u obraz i
otrala urednici. Evo to je urednica rekla:
"Hm, vrlo smiono! Osmi dan ukuani nee imati osobito
teak posao iznosei jelov sanduk s naom itateljicom."
To me je na neko vrijeme uvjerilo da dijete moda ba i
nisu moj novinarski forte, ali, da vam pravo kaem, ne
znam u emu sam pogrijeio. Dosad sam vidio jedno
sedamsto pedeset tisua novinskih dijeta, od ega je tek
manji dio djelovao razumnije od one moje. Recimo, jedna
od posljednjih koju sam vidio... ponovno u preutjeti o
kojim se novinama radi... izmeu ostalog kae: "Post
treba poeti u tono odreeni sat, odnosno u vrijeme
Mjeseeve mijene, kada se mijenja i magnetsko lunarno
polje na Zemlji". Tko je ovo pisao? arobnjak Merlin?
Baba Poludnica? Kakve veze ima probava s Mjesecom?
Pretilost je sve vei problem razvijenog svijeta, ba
kao to je glad problem one njegove nesretnije polovice.
To su valjda spojene posude, to god se nekom jadniku u
Nigeriji otopi s rebara, na mistian se nain nakupi oko
bokova vae supruge. Dok ona biva sve deblja, njezinog
Doriana Graya iz Obale Slonovae ve pomalo izdaju
mrave noice, i sve dok nam se ne objasni taj
tajanstveni mehanizam, valja nam s jedne strane slati
brodove s hranom u Afriku, a s druge trpjeti teror
nadri-nutricionista iz domae tampe. alosno je to
vidjeti. ene, dok su mlade, razmjenjuju recepte za
papicu, no
ako su uhvatile etrdesetu, ve ponu razmjenjivati
recepte kojim bi ponitile poguban uinak iste one
papice od prije nekoliko godina.
Ima, dodue, i drugih naina osim dijete. Jedni su,
primjerice, oni udesni prakovi koji se piju, od
sluaja do sluaja, dvaput ili triput, iznimno, ako je
prodava vrlo pohlepan pa mu je namjera da to bre
smaete staro i naruite novo pakiranje, ak i etiri
ili pet puta na dan. Na malim lokalnim televizijama
bjesomuno, do potpunog psihikog iscrpljenja
gledateljstva, vrte se reklame za te preparate, gdje
nekakvi luzeri u ispranim trenirkama, sjedei u otrcanoj
fotelji s miljeom na rukohvatu, ispred komode na kojoj
je porculanski labud u prirodnoj veliini, muei se s
dikcijom obavjetavaju javnost da su "redovitom
konzumacijom"... sada izmiljam... "Ultraslima u est
tjedana izgubili sedamnaest kilograma". Uvijek se pitam
ime su ih to stranim proizvoai Ultraslima ucijenili
da tako bezono lau narod.
Kako bilo, razmutite praak u vodi, savjetuje nas
Page 22

gospoda Ljubica Popara iz avine, popijete i poslije,
navodno, moete bez straha od debljanja jesti svinjske
noice, ovje salo i obojene kovine. Nikada nitko, to
ja znam, nije na analizu dao te prakove, a ivo me
zanima to bi se nalo u njima. Bojim se nekako da je
maloto tu znanstveno utemeljeno. Prodavai tih udesa,
naime, neodoljivo me podsjeaju na one propalice u
kariranim sakoima iz kaubojskih filmova, koji su
osvajaima Zapada boice s prljavom vodom ponekad
prodavale kao ljekariju protiv hemoroida, a ponekad kao
sredstvo za ienje mrlja.
Na kraju, kada vam ni petsto sedamdeseta dijeta ne
pomogne, iscrpljeni od proljeva kojega ste, osnovano
sumnjate, fasovali od Ultraslima, ispunjavate
narudbenicu za jednu od onih udovinih naprava za
istezanje. Za metar eline opruge upakirane u kartonsku
kutiju s dopadljivim imenom i slikom manekenke u trikou
dali ste pola plae, pa sada stenjete i puete u dnevnoj
sobi, gledajui "Dobro jutro, Hrvatska". Jedna moja
debela susjeda jednom davno, jo u Jugoslaviji, pouzeem
je kupila neto takvo od neke vucibatine iz Novog Sada,
koja se silno obogatila na tome. Zvalo se, sjetit ete
se, "stomak eliminator", na jednom bi se kraju
pritisnulo pod stopala, na drugom zgrabilo s obje ruke,
pa pumpaj, burazeru! Tako je ona sirota pumpala, i
pumpala, i pumpala bez osobita uspjeha, sve dok joj
jednom nije onaj donji dio kliznuo ispod nogu, poskoio
i izbio joj tri zuba u donjoj i etiri u gornjoj
eljusti. I tada je zbilja smravila, jer se zubni
tehniar ba nije urio popraviti tetu.
Slavodobitnik Alke
Gledali ste Jacksonove filmove ili moda itali
Tolkie-novu sagu o prstenu koji onome tko ga nosi daje
mo vladanja svijetom. U knjinici ili videoteci nali
ste ih na polici s fantastikom, a kasnije, ispred
televizora u dnevnoj sobi ili s knjigom u postelji,
niste mislili kako bi ta pria mogla biti istinita. Od
svoje este godine uspjeno razlikujete bajku od
realnosti. Zavela vas je eventualno na sekundu slatka
sanjarija kako bi krasno bilo imati prsten koji bi
otplatio va stambeni kredit, dolje pod prozorom
parkirao srebrni Mercedes S klase, a Miomira uula
pretvorio u hrka. No, malo zatim pogledali ste okrutnu
realnost oko sebe i otrijeznili se. Razuman ste ovjek i
shvaate da su zakoni fizike po kojima je ureen na
svijet dosta rigidni i da, s izuzetkom nekih
deterdenata za ienje tvrdokornih mrlja, tu nema puno
Page 23

mjesta arolijama. Posebno ne s prste-novima. Jednom
davno vjerovali ste u onaj vjenani, ali s vremenom je i
u njemu nestalo magije. Nema dakle udesnih predmeta,
stoia, lampi ni ilima, nita vas ne moe spasiti od
vaeg jadnog ivota.
E, vidite, prevarili ste se. Prsten postoji i zbog njega
ak ne morate ii u izmatano Meuzemlje i ratovati s
udovinim biima, nije nuno imati dlakava stopala i
zailjene ui hobita, nego ga, po pristupanoj cijeni od
199 kuna ako ste ena, ili 209 kuna za muki model, ba
svaki od vas moe imati. Neka firma prodaje ga pouzeem,
neko egipatsko ime su mu nadjenuli, Oziris ili tako
nekako. Navodno su jednak takav nosili faraoni i visoko
sveenstvo u starom Egiptu. Uz reklamu, koju ete
vjerojatno nai i u ovom primjerku novina, je potanska
narudbenica koja vam nudi da ga pokuate nositi mjesec
i pol, pa ako vam prsten Oziris u tom vremenu ne
promijeni ivot, oni garantiraju povrat novca. A
nevjerojatno je, jasno, da vam taj prsten nee donijeti
ljubav, zdravlje i pare, jer su se toliki dosad
osvjedoili u njegove udesne moi. Njihova fantastina
iskustva po prilici idu ovako...
BOZO R, 44 godine. Dan kad sam na ruku stavio prsten
Oziris ima sasvim osobito mjesto u mom ivotu. Bilo je
to 12. listopada 1999. Prije toga bio sam jadni invalid,
koji je zbog nestrunog rukovanja runom bombom u JNA
ostao bez noge. Prsten Oziris darovao mi je mladi brat,
kunui mi se u njegova udesna svojstva. Nisam mu isprva
vjerovao. Ali, ve 13. listopada ujutro osjetio sam
neobino peckanje u onom mom patrljku. Dan kasnije vidio
sam da neto tamo dolje bubri i tue pod koom. Da
skratim, ve do Boia narasla mi je nova, sasvim dobra
noga. Ve prvi radni dan nove godine upisao sam se u
plesnu kolu. U meuvremenu sam proao etiri stupnja,
na jesen u polagati za instruktora. I to jo nije sve.
Na svojoj staroj nozi nosio sam cipelu broj 42, a nova
je itavih 46. Sve to dugujem prstenu Oziris.
MILICA G., 38 godina. Moj mu i ja dugo nismo mogli
50
imati djece. Premda smo svata pokuavali, s umjetnom
oplodnjom, bioenergijom, bijelom magijom i susjedom
Zvonimirom. Onda mi je svekrva darovala prsten Oziris i
ja sam u manje od mjesec dana rodila krupne i zdrave
estorke. Jedna je beba Kinez. Nikad neu moi dovoljno
zahvaliti prstenu Oziris.
KRUNO J., 62 godine. Godinama sam se kao nekvalificirani
radnik muio na poslu pomonog skladitara u Podravki, a
onda sam na nagovor prijatelja poeo nositi prsten
Page 24

Oziris i moj ivot se gotovo preko noi promijenio.
Otkrilo se naime da sam ja, a ne John Lennon i Paul
McCartnev, napisao Yesterday od Beatlesa i to mi je, kad
se odbije porez, donijelo neto preko etiri milijarde
dolara od tantijema. Osim toga, osvojio sam Wimbledon.
Prsten Oziris uinio me je najsretnijim ovjekom u
Koprivniko-krievakoj upaniji.
IVO S., 51 godina. kolovao sam se u Austriji, ali su,
kada sam se vratio u domovinu, svi ismijavali moj
doktorat. Zatim sam se neko vrijeme bavio izdavatvom,
pa kazalitem, sve bez osobita uspjeha. Vie se ne
sjeam tko mi je preporuio prsten Oziris. Jo malo e
biti dvije godine kako ga nosim. Nikada ga neu skinuti.
Na dan kada sam ga stavio na ruku, sunce je zasjalo i u
mom ivotu. Danas sam predsjednik Vlade Republike
Hrvatske...
Tako nekako idu ispovijesti osoba to su za triavih
dvjestotinjak kuna naruile malenu pozlaenu alkicu i s
njom gane novu, ljepu i sretniju budunost. Nekog vraga
u svemu tome valjda ipak ima, jer su reklame gotovo
zaguile nae novine. Mnotvo graana Hrvatske moralo je
kupiti prsten Oziris da bi firma koja ga prodaje sebi
mogla priutiti tolike oglase. Tu se, dakle, dobro
posluje, velika je prodaja. Ljudima je upala sjekira u
med. Bit e svakako da i sami nose faraonski nakit.
itava ta
pria s udesnim prstenom, sloit emo se, prilino je
nevjerojatna. Ako neto takvo doista postoji, Pepeljuga
je naturalistika drama. No, ja sam ipak odluio u sve
vjerovati. Tako mi je lake. Da ne vjerujem da prsten
moe promijeniti ivot, morao bih se suoiti s tim da je
ovjeanstvo veim dijelom imbecilno. Zato sam, isto da
ne kvarim prosjek, i sam naruio jedan prsten Oziris i
od juer ga nosim. Sad ba ekam da nazovu i kau da sam
dobio Nobelovu nagradu za alkemiju, Oscara za specijalne
efekte i Pulitzerovu nagradu kao takvu.
.12.
to je mukarac bez tucni
Subota je ujutro, sjedim u lobiju hotela Opera, sasvim
sluajno, jer sam nisam izabrao to mjesto, i gledam
igrae Dinama koji su tu, pretpostavljam, "u karanteni".
Gledam ih kako su se poneto prekomotno, barem ako mene
pitate, izvalili u kone naslonjae, kako se igraju
kljuevima ili trae svoja imena u Sportskim novostima,
kako kroz depove trenirki ekaju jaja. Jako su mladi.
Da nisu u dresovima i da je hotel malo manje otmjen,
pomislio bih da se radi o maturalcu.
Gledam ih bez zavisti. ak i ako su i obijesni - neka
Page 25

su. Kvragu, u devetnaestoj mora biti obijestan. Osim
toga, ja stvarno ne elim ni njihove pare, ni njihove
lijepe djevojke, ni Mercedese... Dobro, pretjerujem,
Mercedes bih volio imati, koja budala ne bi, ali zbog
toga me ipak ne smeta, kao to mnoge smeta, srea ovih
klinaca u plavim trenirkama. Ako ve nisam sasvim
ravnoduan na tu sreu, moda mi je malo i drago zbog
nje. Ne znam.
Trudim se, takoer, da razmiljajui o njima ne upadnem
u zamku intelektualne oholosti. Ne smatram se,
najiskrenije, vrednijim od njih zato to sam itao, na
primjer, Cehova, jer to ne moe napraviti bolju osobu od
tebe. Dapae, za neke to Cehova imaju u malome prstu,
ja znam da su pravi gadovi, a ovi ovdje i bez Cehova
mogu biti sasvim pristojna djeca.
Gledam, dakle, tu mladost u plavim trenirkama i mislim
da ni oni meni ne bi trebali nita zavidjeti, mi smo
naprosto ljudi koji bi od zlatne ribice vjerojatno
poeljeli tri sasvim razliite stvari i ja to potujem,
barem sve dok oni ne poele neto u vezi Gotovine. Sve
drugo mi je okej. Skladno koegzistiramo u ovome
hotelskom lobiju, premda smo dva svijeta koja se nigdje,
ili gotovo nigdje, ne dotiu. Eto, recimo, jedan od
njih, to sam uo, zove se kao i ja - Ante Tomi, ali
uistinu teko da bi nas dvojicu itko zamijenio. Meni
nitko nikada nije rekao kako mi je sjajno bilo ono
proigravanje protiv akovca, a isto sumnjam i da je
njemu netko kazao kako mu se svidio "Mukarac bez
brkova".
I tako, sjedei tu u tome hotelskom lobiju i gledajui
tu mulariju koju su ovdje zatoili da bi ih natjerali da
misle na utakmicu, a ne na manekenke, u to dokono
subotnje jutro, u iznenadnom napadu posve neobjanjive
filantropije, u jednome asu zaprepastim sam sebe
otkriem kako mi se zapravo sviaju ti nogometai.
Najozbiljnije vam to govorim! Evo i zato.
Mi ivimo u zemlji u kojoj se vrlo kasno sazrijeva, gdje
je upravo sasvim prirodno da u svojoj tridesetoj ivi
od roditeljskog deparca. Neki e za to optuiti
nezaposlenost, ali ja ne mislim da je to zbog toga.
Nezaposlenost je, ini mi se, samo zgodan alibi za neto
to je daleko neiskorjenjivije i fundamentalnije od
nezaposlenosti, neto to je naprosto greka u
mentalitetu. Znam da e ovo zvuati strahovito zatucano,
ali ne mogu u tome sebi pomoi - mnogi to trae posao
stvarno mole Boga da ga ne nadu.
54
Utoliko mi se svia da netko, kao ova djeca u
Page 26

trenirkama, ve u esnaestoj ima jasnu predstavu to
eli od vlastitog ivota. Ne znam kako je s vama, ali
meni je ve muka od neodgovornih etrdesetpetogodinjaka
to od roditelja penzionera icaju za cigarete i kavu,
pala-mudei kako se jo trae ili kako su ba na
ivotnom raskriju, premda su se jo prije dva
desetljea morali nai i odabrati. Jednostavno, mislim
da bi ljudi, barem u nas, trebali biti jasniji i
odrjeitiji u izboru svoje sudbine. Ba kao ovi
nogometai.
Vi ete sada rei kako je njihov izbor bio lak, ali
drek, to vi znate o tome. Pokuajte sebi predstaviti to
popodne kada je nekakav pokvareni menader doao
njihovim roditeljima s prijedlogom da takorei posini
njihova malog. Uz viski iz regala, u dnevnoj sobi, sjede
oko staklenog stolia menader, talentirani junior i
njegov tata, a mama iz kuhinje sve oslukuje. Tata je
oprezan jer misli da e ga tip prevariti. Kao to e ga
vjerojatno i prevariti.
Menader mulja i lae, malome u dep od koulje trpa
marke, namiguje mu i ape, kada se mama i tata povuku
na vijeanje, da e ga voditi u Amsterdam da evi
crnkinje. A talentirani je junior izbezumljen jer, medu
nama reeno, on jo ni s bjelkinjama nije doao ispod
pojasa. U to se ponovno pojavljuju mama i tata. Mama
plae, ona je tu kao krava kojoj odvode sasvim mlado
tele, a tata, od sebe pomalo tup, a u ovoj specijalnoj
situaciji gotovo katatonian, potpuno oduzete
sposobnosti rasuivanja, inzistira na nekoj, naravno,
posve pogrenoj stavci ugovora, po prilici da njegov sin
na svakoj utakmici mora imati iste tucne.
U tako njenoj dobi poinje jedna karijera koja moe
zavriti petogodinjim ugovorom u Barceloni, ali i ne
mora. Jer, uvijek moe naletjeti na nekoga trenera koji
te neobjanjivo mrzi, ili e neki bekovski mazgov naletjeti na tebe i nepopravljivo potrgati ti ligamente
koljena. Ili e te klub dati na posudbu negdje u neku
Babinu Gredu i zauvijek zakopati u blatu nekog
provincijskog stadiona koji je u drugoj polovici radnog
vremena panjak. Broj nesretnih ishoda ovdje je
mnogostruko vei od broja sretnih.
Sjedei u lobiju hotela Opera i gledajui tu djecu,
umiljam sebi da mogu i vidjeti nekakav gr toga uasa
na njihovim licima. I koliko god me nogomet ne zanima,
koliko god smo mi dva svijeta koja se nigdje, ili gotovo
nigdje ne dotiu, mislim da su taj uas i spremnost na
suoenje s njim, kod nekoga tko ima devetnaest ili
dvadeset, neto to jednostavno morate cijeniti.
Page 27

56
Udruga malih dioniara Ivice Olia
Djeluje jednostavno, gotovo priprosto. Tako izgledaju
vodoinstalaterski pomonici ili portiri. S njegovim
okruglim licem, sitnim okicama i nakostrijeenim
uperkom na elu, Ivicu Olia mogli bismo i sasvim
lijepo zamisliti kako u bijeloj vezenoj koulji i sa
okakim eiriem mangupski zabaenim na zatiljak
naceren cupka i ijuju-e na pozornici akovakih vezova.
Pa ipak, taj naoko ni po emu osobit deko okretan je
centarfor koji nam je darovao jedan od rijetkih asova
radosti u tugaljivoj epizodi koja se zove nastup
hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom
prvenstvu i dobrim dijelom ba zbog toga sada je, ini
se, najbolje to moemo ponuditi u inozemstvu. Bolje od
Cedevite, Bajadere i Suma-meda, Oliev "osjeaj za gol"
najsolidniji je domai proizvod, od toga da e on
odjenuti asnu, ali obvezu-juu sintetiku majicu
nekakvog Lazija ili Zaragoze, itava nacija sa zebnjom
iekuje da e biti spaena hrvatska izvozna bilanca.
Nevolja je, meutim, da nitko zapravo ne zna koliko
vrijedi talent tog sportaa, ili ga makar oni to misle
da znaju i pozvani su da sude o tome znatno precjenjuju.
Njegov menader, recimo, ima razuman prijedlog da ga
ustupi nekom velikom klubu za svotu koju emo morati
oznaiti nepoznanicom x, iz jednostavna razloga to na
novinskom prostoru koji nam je povjeren ne bi doteklo za
tu koliinu nula. Svotom koju smo oznaili s x u
civiliziranom se svijetu trguje s naftnim poljima i
taktikim nuklearnim orujem, a kada je netko spomene u
direkciji nekog, ma koliko monog nogometnog kluba, to
se shvaa povodom da se prisutni iskreno i od srca
nasmiju kako ve odavno nisu.
Ako i ba nita ne znate o tom svijetu, svakako ste se
susretali s tom glupom, seljakom razmetljivou.
Upoznali ste se predobro, moda i vie nego to ste
htjeli, s takvim menaderima. Djeluju sigurno i suvereno
kada priaju o milijunima, premda uistinu pojma nemaju o
emu govore. Netko takav moda je unitio poduzee u
kojemu ste radili. Volio bih da grijeim, ali po svemu
to se da proitati u novinama, meni se ini kako se s
Ivicom Oliem u malome ponavlja groteska o hrvatskoj
privredi u devedesetima. Mi bismo tu neto prodali, ali
stvarno ne znamo koliko to vrijedi, pa oderemo onako
odoka potpuno nesuvislu cijenu, da bismo na kraju
nabrzinu uzeli nekakav sitni, a da uistinu nije sasvim
jasno ni ije je to to smo prodali.
S Ivicom Oliem po novinama se tako razvlai vlasniki
Page 28

triler vrlo nalik sluajevima Name ili Slobodne
Dalmacije, pa se ne zna posjeduje li njegov menader
stvarno njegov ugovor ili je moda u pedeset postotnom
vlasnitvu jednog nogometnog suca, ugostitelja i
vele-trgovca ribom kojeg se svojedobno sumnjiilo za
reket; nejasni su k tomu i interesi predsjednika biveg
Olieva kluba, a u sve se hoe umijeati i jedan diler
oruja. Gdje
._58
e se sve to zavriti, ne zna se. Meni se sasvim
vjerojatnim ini da bi se kroz tjedan ili dva, s
transparentima na Markovu trgu, mogla pojaviti udruga
malih dioniara Ivice Olia, nakon to se otkrije da je
istinski vlasnik Ivice Olia zapravo stanovita off shore
kompanija s Djevianskih otoka.
U svemu tome Ivica Oli, kojeg smo u meuvremenu pomalo
i zaboravili kao osobu, kao neijeg sina, mua i
odnedavno oca, stoji po strani. Zamiljam ga kako sjedi
na trosjedu u dnevnoj sobi dok se na televizijskom
ekranu ispred njega vrti neki film s Jeanom Claudom Van
Dammom, ali on je sasvim nesabran pa gotovo i ne gleda,
nego ivano eka da zazvoni mobitel, pa da mu napokon
kau to se od njega oekuje u iduoj nogometnoj sezoni.
Znam da se veina vas ne bi sloila sa mnom, ali sve da
dobijem trostruko od onoga to e on dobiti, ja ne bih
elio biti na njegovu mjestu. Naprosto, ta stvar ne
vrijedi ljudskog dostojanstva. Oko tog Olia dogaa se
jedna strana pria o ljudskoj gramzivosti, dosad
neutvren broj njih oekuje stanovit postotak od njegova
transfera u veliki inozemni klub, i nije sasvim izvjesno
tko je u pravu a tko ne, tko ga stvarno moe zastupati a
tko je samo pikzibner, izvjesno je tek da se Olia samog
u tome nita gotovo i ne pita. On je, ak i novine se
koriste tim rjenikom, samo neije vlasnitvo, koje se
kupuje i prodaje.
Koliko god je nekome moda takva usporedba pretjerana,
pa i uvredljiva, ustvrdio bih da u bitnome zapravo nema
nekakve velike razlike izmeu "prodaje nogometaa" i
toga da mafijai u istonoj Europi i medu sobom trguju
moldavskim i ukrajinskim djevojkama. Razumije se,
dakako, da nogometai zarauju, i to vie nego dobro, i
da ih njihovi menaderi ipak ne amaraju, ali je
svejedno prekrena ista stavka iz UN-ove Povelje o ljudskim pravima - ona, naime, da ovjek nije roba. Takvo
to, naravno, Oliu ne treba govoriti, on e za
pristojan ugovor dopustiti da se s njim odnose kako god
hoe, kao to je, uostalom, i dosad doputao, no ono to
bi bio dobar, ispravan i ovjean kraj ove prie, ono
Page 29

kako bi to izgledalo u amerikim filmovima je... pazite
sada ovaj kadar... Ivica Oli izlazi na potpuno pust
stadion okupan milijunima kilovata, stane nasred terena
i prodere se: "Ja sem svoga tela gospodar!", a jeka s
tribina mu odgovori: "gospodar... gospodar...
gospodar... gospodar..."
Iz poraza u blagostanje
Isuse, kakav mir! Pola sata nakon utakmice s Ekvadorom
sjedim u kafiu sasvim sam. Oko mene dva konobara slau
stolice to su u vrijeme prijenosa polukruno stajale
oko televizora, a trei bezvoljno mete opuke. Da nije
njih, ne bih ni znao da jo ima ivota. Sve je tiho i
nepokretno, na grad se spustila prava mediteranska
sies-ta. I ba mi, pravo da vam kaem, pae da je tako.
Ne mogu rei da mi je posve krivo to sada ne ujem
rikanje automobilskih sirena manijaka koji ushieno jure
kroz crveno, to oko mene ne prte razbijeni izlozi, to
nitko ne puca, ne urla i ne polijeva me pivom, drugim
rijeima, ne mogu rei da mi je posve krivo to je naa
mlada drava na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu
izgubila presudnu utakmicu za prolazak u drugi krug
natjecanja.
Dobro, priznat u, negdje skriveno mi je isto malo ao
Jozia i igraa, veselilo bi me da su proli, ali ako
mene pitate, koliko god smo izgubili toliko smo i dobili
ovim porazom. Ako smo i izgubili nogometni obraz, dobili
smo natrag nae ivote, koji su, ma koliko iznoeni,
ofucani i bijedni, jo uvijek bolji od bezumlja koje je
nama vladalo posljednjih tjedana. Ta nogometna stvar je,
makar se meni tako ini, ve bila otila jako predaleko.
Naprosto, ako smo bili doli do toga da voditelj
televizijskih Vijesti u dresu reprezentacije s
navijakim alom oko vrata ita vijest o mrtvima na
Bliskom istoku ili, jo gore, ako sudac Lozina u procesu
osumnjienima za ratne zloine u Lori, u jednom strano
vanom politikom, pravosudnom i, generalno uzevi,
civilizacijskom ispitu ove drave, svoje uvodno slovo
poinje spominjanjem nae udesne pobjede nad Italijom,
to je, nemojmo se zezati, svinjarija koja je puno, puno
preko granice onoga to je nekakvo normalno ljudsko
ponaanje. Neka kae tko to hoe, nogomet, ak ni
svjetski, ne moe biti toliko vaan.
Sluam prije neku veer neku voditeljicu na televiziji
kako za reprezentativce kae "nai deki" i to me vrati
u vrijeme od prije desetak godina. Sjeate se toga
izraza, "nai deki", tako smo govorili u ono vrijeme za
onu nevoljnu mladost to je u tenisicama i s crnim
vrpcama oko glave odlazila u rat. S istom onom
Page 30

mjeavinom njenosti i straha s kojom su ene onda
izgovarale "nai deki", sada se govorilo o Bokievim
preponama. Nad ishodom utakmice s Italijom strepilo se
moda tek neto malo manje nego to se prije deset
godina strepilo nad sudbinom Vukovara, a pobjeda... mala
posrana pobjeda u skupini, nikakvo polufinale ili
finale... pokrenula je slavlje kakvo se ne pamti od
oslobaanja Knina. Kako je do toga dolo, ne bih znao
objasniti, ali u neko doba stvarno si imao dojam da su
svi skupa povjerovali da je japansko prvenstvo na novi
rat. A to nije bilo i nije moglo biti. Da se ubije,
nisu mogli ovi "nai deki" i oni "nai deki" prije
deset godina biti isto. I zato mi se ini
da je ipak dobro da je sada sve zavrilo, poraz od
Ekvadora rastjerao je tu psihozu i vratio nas spokoju
civilnog ivljenja.
Danijela Trbovi Vlajki vie se nee morati glupirati
viui "Vau-vau-vau-vau!", damama e biti vraeno pravo
da ru za usne koriste kao ru za usne, a ne da njime
crtaju kockice po elu, a bankovne slubenice vie nee
u dresovima doekivati stranke. Sve e, a posebno ene,
poinuti od one silne tenzije da svi moramo kao jedan
stajati pod barjakom za "nae momke" u tucnama. Jutro
prije utakmice s Ekvadorom na splitskom Pazaru vidio sam
debelu zdepastu babu gdje prodaje krumpir i zelje u
nogometnom dresu s natpisom "Prosineki" na leima. Ako
ni zbog ega drugog, drago mi je da nas je Ekvador
nakantao samo da se ta nesretna starica izbavi iz
ropskog ponienja da je ljudi gledaju u majici od
Prosinekog.
Osim toga, pravo Svjetsko nogometno prvenstvo, na neki
nain, za nas e poeti tek naim ispadanjem s njega.
Utakmice e gledati jo samo oni koji stvarno vole
utakmice, nogomet e napokon pripasti pravoj nogometnoj
publici, a ne onoj moronskoj gomili manekenki iz
"Nogometne televizije" koja pljee samo kada u studiju
zasvijetli natpis "Aplauz". Sve to do sada uistinu, kada
bolje pogleda, nije imalo ba previe veze s nogometom,
ba kao to se nismo nagledali ni pravoga nogometa. To
to se nekima od nas moda inilo suprotno, bilo je samo
stoga jer smo se zavaravali kako su narodi u ratu... a
rekli smo ve da se sve to bilo izmetnu-lo u pravi
rat... i inae skloni samozavaravanju.
Poslije pobjede s Italijom nevieno smo digli glavu,
neki su nas ve vidjeli i u finalu, ali, priznajmo sami
sebi, bila je to jedna vrlo kukavna pobjeda koju imamo
zahvaliti samo neobjanjivim asovima slaboumnosti danskog suca. Ja se u tu stvar moda i ne razumijem
Page 31

najbolje, od utakmice s Ekvadorom gledao sam svega skupa
najvie dvadeset minuta, ali ono to sam tamo vidio
uistinu je imalo jako malo slinosti s balunom. Moda je
izdaleka podsjealo na ispau goveda, ali nogomet to
doista nije bio. Budimo razumni, nije velika teta to
nas vie nee biti tamo na Dalekom istoku. Za Jozia i
igrae to je, jasno, veliki gubitak, ali mi i nae
obitelji, na svakodnevni ivot i nae psihiko zdravlje
sada su svakako u plusu.
Belmondo velianstveni
Harmonika je ozarena lica razvlaio svoju dugmetaru, a
stari je boksa stiskao oi i mrtio obrve ispres-jecane
sitnim oiljcima od davnih tunjava, zabacivao glavu i
pjevao. A da samo ujete kako pjeva Mate Parlov. "Snijeg
pao na behar na voe, na behar na voe...", ponavlja on
lijepim baritonom naetim duhanom, a onda nas u jednom
asu sve upitno pogleda, kao da se udi to mi ne
pjevamo i mi se srameljivo uputimo za njim: "Neka ljubi
tko god koga hoe, neka ljubi tko god koga hoe..." E,
ljudi, tih nekoliko veeri u Puli, koje smo proveli s
njim, u jednoj beskrajno otunoj hotelskoj sali za
ruavanje, sitno pijuckajui gemit i prisjeajui se
nekih starih sevdaha, to je neto to pamti za cijeli
ivot. Nekakvo okupljanje pisaca je bilo, ekskurzija za
udake koji se bave literaturom, nas pedesetak pjesnika,
prozaika, prevoditelja i kritiara potrpalo se u autobus
da obie Istru i preko aa malvazije, izmeu zalogaja
ombola i ovjeg sira, avrlja o Brodskom i Carveru. I
bilo nam je lijepo, no pravo veselje dolo je tek kada
se
medu nama ukazala jo uvijek vrsta pojava nekadanjeg
svjetskog prvaka u polutekoj kategoriji. U njegovu
izlizanom, strukiranom konom kaputu s krznom na
reverima, sa zlatnom narukvicom i peatnjakom na malom
prstu djelovao je pomalo kao Belmondo u nekom starom
filmu.
Nekadanje sportske legende, osvjedoio sam se, znaju
biti angrizavi i sebeljubivi starci koji nikada nisu
prestali ivjeti u vremenu svoje slave i posljednjih
trideset ili etrdeset godina ne rade nita drugo nego
cvile kako su ih svi zaboravili. Parlov je drukiji. On
je bio ampion, a ampionski je i ostario. Vodi jedan
malo zaputeni pulski bife, die ae prema svjetlu pa
hue u njih i brie svoj dah na staklu, toi pelinkovce
i kave, izbaci ponekad neku budalu koja prekardai i ne
ali se. Svi bi s njim priali o boksu, no on bi
radije... ovo e sada zvuati aavo... priao o
poeziji. Ima poneto staromodan ukus, ali zna to je u
Page 32

pjesmama vrijednost, kako je i inae jedan neobino
bistar kit. U sitne ure naizust nam je deklamirao
Ujevia i Matoa, pa ak i otpjevao Preradovievu
"Zmiju", koju je sam uglazbio na neku melodiju pa je,
onako, za sebe pjeva kada je sam u autu. Petar
Prerado-vi je, kae, jedini general kojega on priznaje.
Mnogo puta u tih nekoliko veeri osjeao sam se silno
polaskanim to sam tu, drao sam da mi je dana velika
milost to sjedim pokraj Mate Parlova, a u jednom asu,
najozbiljnije, iskreno sam protrnuo zbog jedne njegove
reenice. Neto to u uvijek pamtiti, neto to u,
kada za to doe vrijeme, ispriati svome sinu, bilo je
kada nas je taj stari boksa pogledao i rekao: "Pa ne
mogu ja biti nacionalist, ja sam bio prvak svijeta". U
toj reenici, u tih jedanaest rijei koje je Parlov
izrekao, doista bez ikakve potrebe za isticanjem, ne da
se pravi vaan pred nama, nego kao neki jednostavan i
samorazumljiv sud, stajala
je jedna divna mudrost koja nam je stalno nekako
izmicala posljednjih desetak godina. To, naime, da je
stvarno velikim ljudima itav svijet zaviaj, a da je
nacionalizam veim dijelom samo uskogrudna tlapnja nekih
polutale-nata i poluinteligenata, nekih nedovrenih,
frustriranih tipova koji bi prostor u kojem ive
smanjili do mjere vlastite neznatnosti. Takvima trebaju
granice jer ih iroki svijet plai. Premda to nee
priznati, osjeaju se nesigurno i manje vrijedno u tuim
jezicima i navikama, pa se zatvaraju, izmiljaju da ih
drugi ugroavaju i laprdaju kako je u nas sve ljepe,
kulturnije i estitije nego drugdje, tek da bi sakrili
da se boje ma i nosom prismrditi preko granice.
Po naim jadnim palankama nai ete bezbroj luzera koji
su bili prelijeni, preglupi ili naprosto prepijani da
bilo to naprave od svojih ivota, a onda su utjehu
nali u nacionalizmu i svima se ivima uvrijeeno unose
u facu i govore kako je svemu krivo to da su oni Hrvati.
Pisci nisu ni pisali ni objavljivali zato to su bili
Hrvati, hrvatski magistri zbog istog razloga po dvadeset
godina nisu mogli doktorirati, hrvatski centarfori nisu
davali golove jer su morali dodavati loptu igraima
srpske nacionalnosti... i sve tako u tom stilu, svaki je
ljudski peh naao opravdanje i oprost u nacionalizmu, to
da su Hrvati sve ih je skupa ispovjedilo i priestilo.
Sjetit ete se moda one smijene zgode kada je Franjo
Tuman, govorei o svojim knjigama, u nekom intervjuu
rekao da mu je netko, ne sjeamo se naalost tko,
ustvrdio kako bi on, to jest Tuman, svakako odavna bio
okien Nobelovom nagradom za knjievnost samo da nije
Page 33

Hrvat. Skroman kakav je ve bio, Tuman je ozbiljno
povjerovao toj bezonoj laski. Pokojnom predsjedniku ni
na sekundu nije palo na pamet da vedska kraljevska
akademija nikad nije ozbiljno razmatrala njegov sluaj
zato to je on netalentiran, da su njegove knjige loe
napisane, plitke i dosadne. Da je kao pisac, u svim
segmentima toga obrta, Franjo Tuman bio upravo jeziv.
Ne, njemu je bilo dosta kazati kako je sva njegova
knjievna nesrea to da je krive nacionalnosti i to mu
je bilo dosta. Tako naprosto funkcionira mozak tih
nacionalista.
Gledajui Matu Parlova kako mirei pjeva "Ne klepei
nanulama", pokuavam zamisliti kako bi to bilo da je
njemu onda, u nenarodnom reimu, netko doao i rekao:
"Mate, sluaj, ti ne moe biti svjetski prvak u
polutekoj kategoriji zato jer si Hrvat." to bi Mate
Parlov uinio? Nije teko pogoditi. Jednostavno, razbio
bi mu piku i poao dalje.
Krumpirova pobjeda
"To su krumpiri?" Seljanka kimne. "To nisu tartufi?"
ena odmahne glavom da nisu. "Kad ogulim koru, ispod je
krumpir, nita drugo? Nema nikakvih iznenaenja?" Baba
se ukipi s rukama u krilu, ne razumijevajui to je
toliko ispitujem, gledajui me sada i malo
neprijateljski, s druge strane piramide sivih pranjavih
gomolja iznad koje je na pravokutnom kartonu kvrgavo
napisano - 10 kn. Zapanjeno gledam cijenu. Jutro je, jo
nisam otvorio novine, nisam posluao vijesti na radiju,
ali svakako mora biti da je noas poeo rat. Inae ne
znam kako bih objasnio taj idiotski fakat da je kilogram
krumpira... samo malo, da jo jednom za svaki sluaj
pogledam... je, istina je, deset kuna. Uzmem jedan
krupniji plod i dodam ga seljanki. "Ovaj u uzeti",
kaem, "ali mi je prevelik, pa mi ga prereite popola."
Baba na splitskom Pazaru spusti obrve i uvrijeeno
nakrubi usne. Ozbiljno se naljutila. Ali, nemam puno
problema s tim, jer mi se nekako ini da je pravo
ljutnje ovdje iskljuivo moje. O nesretnim penzionerima
koji bojaljivo obilaze
.
69
tandove, nepovjerljivo gledajui krumpir kao da je
man-go, da i ne govorim.
Mislim, zar to nije da eljade podivlja? Padaju mi na
pamet glupave poljoprivredne emisije koje povremeno, jo
nerazbuden, gledam nedjeljnim jutrima. Skamenjen u
fotelji dekoncentrirano zurim u mucavog voditelja kako
pred reetkom od letvica s plastinom puzavicom,
scenografijom koja se da vidjeti jo samo u prljavijim
Page 34

restauracijama, najavljuje priloge reportera, kojima se,
valjda od rakije, obino malo tresu mikrofoni. Neto
tako neza-htjevno za gledati fino je odabrano za
nedjeljno jutro, jer te emisije, u osnovi, uvijek drve o
istome. Neki gazda, u zamazanom maskirnom prsluku preko
arenog pulovera, u gumenim izmama iskorai iz
kukuruza, suncokreta ili nasada eerne repe pa udre u
kuknjavu. Plae seljak, suza suzu goni. Ono u Bibliji
to ste moda itali, kako su idovi cmizdrili za
Zionom, je dim stanovitog organa prema oaju tog seljaka
zato to te godine ili a) nita nije rodilo, ili je b)
rodilo kao mutavo, ali su otkupne cijene nikakve.
Ovisno o sezoni, poljoprivredne reportae imaju samo dva
motiva. Ako ve poplava, sua, tua, biljni nametnici,
rijetke bolesti, ozonske rupe i nuklearni pokusi nisu
sasvim upropastili njive i nasade, nego je sve lijepo
nik.-nulo, onda je cijena takva da ne moe pokriti ni
gorivo za traktore. I tako iz godine u godinu seljaci
cvile o jednom ili drugom, s neizbjenim refrenom gdje
se osuuje uvoz hrane, i samo gleda kako e se koji od
njih, na uas svih nas pred malim ekranima, jedne
nedjelje objesiti u taglju ili s krikom baciti pod
kombajn.
Ove godine je tako bila sua. U kasno proljee uasnuto
smo gledali sparuena krumpirita i krljavo ito,
saalijevajui nevoljne poljoprivrednike protiv kojih se
naposljetku i nebo urotilo. Odrastao sam na selu, vidio
70
sam odrasle ljude gdje plau zbog krepanih krava i mogu
lako pojmiti koliko je teko tom narodu. Danas, meutim,
dok gledam pravokutni karton nad piramidom gomolja na
Pazaru, sram me je zbog svake sekunde suuti koju sam u
proljee osjetio prema seljacima. Kada vidim da za kilo
tog ploda neki od njih trae deset kuna, nemam ba ni
trun milosti prema njima. Dapae, dogodine, ako mene
pitate, mogu svi skupa lijepo propasti. Zvui moda
okrutno, ali to da su mudrijai iskoristili nestaicu
krumpira da bi mu nabili cijenu kao tropskom vou,
podlost je koja ne zasluuje da bi prema njoj ita
ljudsko osjetio.
U redu, znam, ako je neega nestaica, prirodno je da
stvar poskupljuje, trite formira cijenu prema zakonu
ponude i potranje. No, ti seljaci su, ne zaboravimo,
prvi koji e ustati protiv trita, njihova retorika
izrazito je socijalna. Zadaa je drave, ako upitate
bilo kojeg agrarnog analitiara u maskirnom prsluku
preko arenog pulovera, da slijepo patriotski i bez
ikakve raunice, ne marei za jeftiniju i moda
Page 35

kvalitetniju hranu iz uvoza, poticajima i otkupom
zatiti domae proizvoae. Tako e ti poljoprivrednici
cviljeti itavo proljee i ljeto, da bi s prvim kiama
iznijeli svoje proizvode na tandove i sve nas skupa
prevarili. Oni koji su do prije koji mjesec plakali kako
su gola sirotinja i vapili da im se iz prorauna
nadoknadi teta od sue, sada nas bez pardona deru.
Moe vam se uiniti udnim to se estim zbog toga, ali
ta stvar je, barem meni, moda najozbiljniji problem s
kojim se ova zemlja u ovome asu suoava. Krumpir po
deset kuna nesumnjivo je stvarniji i vei problem od
svega to ete uti u predizbornoj kampanji, jer se radi
o neemu to je naa temeljna hrana. Nema uistinu nita,
s izuzetkom kruha, to je vanije u naoj prehrani. Ako
11.
siromanima uskratite veselje u zdjeli pomfrita, to ste
im uope ostavili?! Gotovina i Haag, Europska unija,
gospodarski pojas, nita nije vrijedno uzrujavanja kao
to da je dijelu stanovnitva postala nedostupna, ili
makar nedo-stupnija, jedna elementarna namirnica.
Socijalna drava, ista ona koja je proljetos budalasto
titila domae proizvoae, sada bi morala zatititi
domae potroae i da se mene pita, ja bih negdje kupio
krumpira dvostruko vie nego to Hrvatskoj treba i u
bescjenje ih pustio na domae trite. ak i da sam ih
dvije kune po kilu platio, dao bi krumpire za dvadeset
lipa. Iz iste pakosti. Da se svi oni seljaki mudrijai
koji su ga mislili prodavati za deset kuna lijepo
poderu od muke.
Mladune samohrane koute
Pria je istinita. Poelio drug Tito jednom negdje, ini
mi se u Bosni, s nekim seljacima poi u lov. No, za
nevolju, to da bi se na doivotni predsjednik, maral,
trostruki narodni heroj i jedan od efova pokreta
nesvrstanih mogao nai u umi okruen gomilom naoruanih
mukaraca, nimalo se nije svidjelo Rankoviu, pa on,
ispotiha da Tito ne uje, zapovjedi da se seljacima
oduzme municija. I to bi uinjeno. Nesretnici se na
jelene, veprove, medede i drugi umski ivalj uputie s
praznim pukama, kao budale, sramei se da pogledaju
jedan drugoga. I tko zna to bi od toga ispalo da Brozu
nije u neko doba sinulo kako je dosta udno da nitko oko
njega ne gruva, pa su mu rekli to je posrijedi i on se,
kau, strano naljutio na Rankovia - a moe biti, tko
zna, i da je drug Marko ba tu pao u nemilost - i
seljacima vratio njihove patrone.
Stvarno, to bi ispalo da drug Tito nije bio bistar, a
znamo da je drug Tito bio neuveno bistar, i da nije
Page 36

skontao da tipovi oko njega etaju s praznim pukama.
j
Pokuajmo zamisliti susret, za priliku, dvojice tih
lovaca, koje je osobno ef uprave dravne bezbjednosti
razoruao, s veprom od dvjesto pedeset kila. Onaj uas
koji ih je obuzeo pred razgoropaenom ivotinjom
dvostruko teom od njih. "Stojane, udri ga kundakom!",
dere se jedan panino, rvui se sa ivotinjom po mokrom
u-nju, a Stojan samo zinuo i ukipio se pa i ne osjea
kako mu se neto toplo slijeva niz bedra i tiho puni
gumene izme.
Recite to hoete, ali taj Aca Rankovi nije ba bio
tako crn kao to se govori. Jer, to to je on napravio
lovcima, upravo je ono to bi im i ja - dodue, zbog
sasvim drugog motiva - volio napraviti. Zapravo, ja bih
ili razoruao lovce, ili bih ivotinjama podijelio
puke. Pa da vidimo, majci, tko e koga.
Uistinu, ne znam da postoji nita tako odvratno, a da
nije protuzakonito, kao to je to injenica da nekakvi
trbonje s fazanovim perima na eiriima i pljoskicom
viljamovke u depu rekreativno pucaju na jelene. Fuj!
Takva mi je gnjusoba eventualno prispodobiva samo s
novim albumom grupe Colonia... Ma, kada bolje promislim,
ni sa Colonijom... Jer, to da netko, ne iz nude, nego
samo zato jer ga to zabavlja, u sasvim neravnopravnom
dvoboju, s opremom od tri ili pet tisua maraka, ubije
jelena koji nema nego svoje etiri noge, bez ikakva
pretjerivanja, ravno mi je tomu da netko u mraku saeka
i prebije invalida.
Lovci inae vole palamuditi o nekakvim atavistikim
nagonima, o tomu kako je lov iskonski dio ovjekove
prirode, nekakvo nae peinsko naslijede koje probija na
povrinu i tatijaznam... No, to je, naravno,
budalatina bez ikakve osnove. Ostavi ti, kume moj,
laserski ciljnik doma, pa izvoli medu uloviti samo s
kamenom sjekirom. Pa e vidjeti to je atavizam. Makar
je vjero74
jatnije da e vidjeti svoga boga.
Ne znam kako je s vama, dragi itatelji, ali mene upravo
neizrecivo veseli kada u novinama, u crnoj kronici,
proitam da je negdje u lovu netko kolegu lovca sluajno
nabio samom. Ili kada netko u lovu padne i opali mu
puka, s ustima cijevi sretno okrenutima ba u pravcu
njegova trbuha. To mi isto nije mrsko proitati. Lov mi
je sramotan i, da sam vlast, istoga bih ga asa
zabranio. Lovce bih pak slao na psihijatrijsko
lijeenje. Ivicu Todoria prvoga. On mi je posebno
Page 37

nejasan. ovjee, rekao bih mu da ga vidim, pa to ti
treba da lovi muflone?! Lovi tajnice, beno jedna!
Prije neku veer o ovome sam ozbiljno razgovarao s nekim
ljudima i uglavnom smo se sloili oko odurnosti lova i
lovaca, tek se jedan smjerno osmjelio primijetiti...
"Ali, uj, ipak oni hrane ivotinje, ostavljaju im
sijeno i zob zimi kada sve pokrije snijeg i nema niega
osim smrznutih liajeva..."
"Sluaj", prekinuo sam ga, "ti ono ima ker, je li
tako?"
"Sina", ispravi me on.
"I hrani ga?"
"A hvala Bogu da ga hranim", rekao je on neoprezno.
"Pa reci mi, bogati", upitao sam ovjeka, "jesi li
eventualno ovih dana planirao pucati u maloga?"
Frajer se tako naljutio da ostatak veeri nije htio
progovoriti sa mnom, tako da mi je ostalo nejasno to je
zapravo mislio s tim argumentom da lovci hrane
ivotinje. Ja, recimo, doma imam malu kornjau, od usta
sebi odvajam da mi ona ima to jesti, pa isto ne mislim
da mi to daje pravo da je tresnem ekiem po oklopu. Ako
mene pitate, ta lovaka logika mi se ini uvjerljivom
koliko i ono da je jedan to je ubio oca i mater od suda
zatraio da mu kao olakavajuu okolnost priznaju to da
je ostao siroe. Posrijedi je groteskno licemjerje
tipova
75
koji tobonjom skrbi da ivotinje ne poubija glad
zapravo tek prikrivaju fakat da e ih neto kasnije
poubijati oni sami.
Ili onaj argument da se lovci, kao, brinu za bioloku
ravnoteu ubijajui nekakav, kako oni to shvaaju, viak
ivotinja. Kako oni shvate da je neka ivotinja viak?
Raunaju valjda da jedna nezaposlena samohrana kouta,
inae podstanarka u jednosobnom brlogu bez grijanja, u
izrazito tekoj materijalnoj situaciji, nije u
mogunosti odgojiti dva laneta, pa joj oni onda jedno
smaknu i poderu, isto da mladune ne bi palo na teret
ire drutvene zajednice?!
Zbilja, kako to lovci znaju to je to bioloka
ravnotea?! Mislim, ja kada ih vidim onako nalivene
rakijom, meni se ini da oni imaju problema i s
vlastitom, a nekmoli da bi mogli kontrolirati i onu
bioloku.
JA,
Sentimentalna ekskurzija
Ba sam proitao vrlo glup intervju s Ljubom esiem
Rojsom, krupnim sisavcem koji je neumjesnom alom
Page 38

Providnosti od vozaa autobusa prvo nainjen generalom,
a onda i saborskim zastupnikom. Dosta mi je zagonetna
perverzija novinara koji ustrajno guraju diktafone pod
nos tom nesretniku. Nesumnjivo je, meutim, da on sam u
toj stvari nita nije kriv. Problem s Ljubom esiem
Rojsom zapravo je u tome, shvatio sam, da bi negdje
iznad njega trebao stajati natpis: "Zabranjeno je
razgovarati s vozaem".
Sjeate se kako je nekada stajala, pa i sada se jo
gdjeto da vidjeti u starim rasklimanim autobusima,
iznad oferskog mjesta, pokraj napola izguljene
naljepnice "I love Ljubuki" i zastavice nekog seoskog
kluba na retrovizoru, mesingana ploica i na njoj:
"Zabranjeno je razgovarati s vozaem". Pustimo naas
Rojsa i poimo na jednu sentimentalnu ekskurziju s nekim
od tih stranih vozila. Drmusamo se loim asfaltom kroz
krevitu krajinu, Cista Provo, Lovre, Studenci, tu
negdje, pokraj
-7-7
krava koje zaueno podiu glave i gledaju nas. Kotai
propadaju u rupe s blatnjavom vodom, autobus se ljulja,
svako toliko neko sitno dijete negdje otraga povrati.
"Daj kesu", vie izbezumljena mater.
Crna najlonska vreica solidarno putuje od ruke do ruke
niz uzak hodnik, a onda na nekoliko trenutaka sve
utihne. Putnici sluaju kako mali bljuje. Dok mu ena
dlanom pridrava oznojeno elo, djeak je na samom rubu
da svoju nejaku duu ispusti u crni najlon. itav
autobus napeto iekuje ishod njegove agonije s
probavom. Napokon, kada postane savim jasno da e dijete
ipak preivjeti, voza se prvi oglasi...
"E, o emu smo ono govorili?"
Nakon krae pauze ponovno oivljava rad debatnog kluba u
prvom dijelu kola. Voza, kondukter do njega i putnici u
prva dva reda siceva, neto kao VIP loi autobusa za
prijatelje i pouzdanike prijevoznikog osoblja, tu
mudruju o komparativnim prednostima njemake
automobilske industrije, o nogometu i djevojakoj
kreposti, o poljodjelstvu i lovu na veprove, psuju
nekoga koji se zaduio i pobjegao ili ale zbog drugog
koji se mlad utopio...
"Velika tragedija", kae ofer bez truna ali ba ikakve
emocije u glasu, na to svi povlaujui kininu. Nekako
je samorazumljivo da je ofer u ovoj situaciji vrhovni
autoritet. Jer, znate, u doba o kojemu govorimo, oferi
autobusa su bili impresivni, veliki mukarci za irokim
kotaem volana. Sjetit ete se moda tih bakelitnih
bijelih volana, svaki je u promjeru kao kronja
Page 39

stoljetnog hrasta bio. Autobus bi se tresao, a mukarac
bi ga krotio rairenih ruku kao da hvata tele to mu je
uteklo. Povlaio je muki na jednu pa na drugu stranu,
cijela zemaljska kugla bi se zavrtjela oko svoje osi,
koliki je bio hod tog upravljaa. U ovo vrijeme
hidraulinih, mekanih
._. 78
volana kojima bi mogli vladati i uenici niih razreda
osmoljetke, ta se stvar ne ini osobito dojmljivom, ali
onda si morao biti veliki frajer da bi upitao...
"Majstore, mogu li zapalit?"
A gospodar ivota i smrti na redovnoj liniji Split
-Imotski u retrovizoru pogleda koji je to to pita pa
lijevom malo povue prozor i kratko ree...
"Moe."
Generacije mukia iz tog kraja ule su u svijet
odraslih u asu kada bi ih voza pustio da u autobusu
zapale cigaretu. Puenje, kao i razgovor s vozaem, bilo
je, naravno, zabranjeno, ali hajduka tradicija ivahno
se opirala propisima. Neka napirlitana glupaa, dodue,
redovito bi negdje otraga zakretala zbog dima... jer
bilo je, ruku na srce, u tom autobusu ponekad kao da si
u punicu uao... ali harambaa za upravljaem uljudno
bi joj odgovorio da ona, kad god joj je drago, moe
izai. On e se velikoduno zaustaviti premda nije
stanica, pa neka ona, ako joj smeta duhan, slobodno
nastavi na svjeem zraku, pjeke. Iz VIP loe sada se
uje tiho smi-juljenje.
Razgovor se nastavlja, o vojsci, o otkupnoj cijeni
groa, o sui ili gramzivosti djevojaka na
frankfurtskom Banhofu. O svemu si s tim vozaima mogao
razgovarati i nita to nije utjecalo na njegovu radnu
koncentraciju. Jedino ako bi majstor bio mamuran. Tada
bi svi morali muati, itavim putem u autobusu se muha
nije ula. Dosta bi bilo da ofer uje kako netko
slamicom sre "dvojni ce" i odmah gnjevnim pogledom u
retrovizor strijelja koji je to bezobraznik.
"Daj kesu!", vie ponovno ona ena.
"A krvi ti, ime ga to 'rani?", upita voza zlovoljno.
Stvar se radikalno promijenila kada je u autobuse doao
video. S malim ekranima iznad siceva vie nitko
-70
nije imao potrebu razgovarati s vozaem, a on sam ipak
nije mogao gledati i cestu i Jeana Claudea Van Dammea.
Usamljen je sjedio sasvim naprijed, utke piljei preda
se, dok smo se mi otraga naslaivali koreografiranim
nasiljem u slow motionu. U tim autobusima ne znam ni sam
koliko sam puta gledao oba dijela "Krvavog sporta". Neki
Page 40

put, dodue, ne bismo do kraja odgledali film. Autobus
bi doao na imotski kolodvor, voza bi ugasio motor i
otvorio vrata, ali nitko nije izlazio. Sjedili smo
otvorenih usta piljei uvis, oarani vjetinom
flamanskog majstora ore i ege, kao Gospu da smo
vidjeli.
"Izlazite vanka, mater vam nabijem", rekao bi tada voza
bijesno i ugasio nam video.
Njegovo je vrijeme prolo, doao je video, hidrauliki
volani i dobri amortizeri pa su i djeca sve manje
bljuvala. Nije se vie puilo u kolima. oferi su,
valjda od tuge, otili u generale i narodne poslanike.
Pa kada mi netko kae da je svaki tehnoloki napredak
nuno dobar.
.,..,...... 80
Ja, dakle on
Sam sebe ponekad ulovim u tome. Ujutro, recimo, kada
dovedem dijete u vrti, skinem mu cipelice i nazujem
papue, ostavim mu jaknu u ormariu pa unem, uhvatim
ga za ramena i kaem: "Daj da te tata poljubi". Zato
sam to napravio? Ne, jasno, zato sam poljubio svog
jedinca, nego zato sam mu svoju namjeru da to uinim
obznanio u treem licu jednine? Zato nisam jednostavno
rekao: "Daj da te poljubim"? Vi moda ne vidite osobitu
razliku u ove dvije izjave, ali ona je prva u svojem
korijenu zapravo pomalo izofrena, jer se ini kao da
osoba nije jedinstveno i nedjeljivo "ja", nego je tu u
vama i s vama nekakav zagonetni "on". A ima puno
samodopadnosti u toj izofreniji kada o sebi ponete
govoriti kao o "njemu". Konkretno, kada u opisanom
sluaju ja kaem "Daj da te tata poljubi?", to iz moga
podsvjesnog, nesvjesnog, odakle li ve, probija koliko
se meni svia biti tata mom djeaku. Gramatiki oblik
nepogreivo otkriva koliko sam samozaljubljen u ulozi
oca.
Ovo je, naravno, posve bezazlen sluaj. Umiljeni
oevi... ako se ba ne zovu Marinko Lui... ne mogu
napraviti puno tete, ali ta pojava da netko o sebi
govori u potovanom treem licu gdjeto zna poprimiti
upravo groteskne razmjere samodopadnosti. Sjetit ete
se, prije etiri godine kada je Tomislav ing. Merep na
predsjednikim izborima poluio gotovo infitezimalni
postotak glasova stanovnitva ove zemlje, taj u svakom
smislu beznaajni primjerak ljudskog bia, u kampanji
kada je govorio o sebi, valjda nijednom nije rekao "ja".
Novinari bi ga neto upitali, a on bi popravio
sintetiku kravatu, nakaljao se u modri rupi i vanim
glasom neizostavno poinjao sa: Tomislav Merep e ovo,
Page 41

Tomislav Merep e ono, Tomislav Merep to nikada ne bi
potpisao... u svakoj se njegovoj ubogoj, plitkoj, ako
ve ne i sramotno neciviliziranoj reenici ulo da je
dragi Bog ba Tomislava ing. Merepa stvorio na vlastitu
priliku. Skanjujem se malo pisati o tome, jer je poznata
neugodna navika tog patuljastog siledije da tui
novinare i na ime duevnih boli izbija goleme svote od
novinskih nakladnika; uoio bih tek da je u svim tim
sporovima Tomislav Merep zaradio ba svaku lipu, sve
psihijatrijske dijagnoze koje su u sudski spis priloili
njegovi odvjetnici potresno su autentine, jer kada
netko za sebe tako sustavno govori "on", taj svakako ne
moe biti sasvim prisebna osoba.
A toga ima upravo nesnosno puno i smatra se sasvim
prirodnim. Prije nekoliko sam tjedana, primjerice, u
jednom sportskom tjedniku naao intervju s Tonijem
Kukoem, gdje je novinar umalo sva pitanja koarkau
formulirao u treem licu: to Toni Kuko misli o
reprezentaciji, do kada Toni Kuko jo namjerava igrati,
smatra li se Toni Kuko moda ve pomalo potroenim...
itavo mu se vrijeme, ako je suditi po onome to je
izalo u novinama, obraao kao da je onaj to je
sjedio s druge strane stola samo nekakav glasnogovornik
Tonija Kukoa, a ne Kuko himself. Koarkaki mu je
gastarbajter k tomu... kako je on i inae jedan
pristojan i skroman deko... ustrajno odgovarao u prvom
licu, ponavljao je neumorno ja, ja, ja, ja, gotovo ga
oajno, inilo se, upozoravajui: "Ej, ovjee, ali ja
sam tu", no ovaj se mudrija nije dao smesti. Sportski
novinari gdjeto znaju biti strano neuki. to zapravo i
ne udi, kada vidi kakva im je klijentela. Miroslav
Blaevi, recimo, vrlo esto govori o stanovitom iri.
Davoru u-keru katkad je drago prisjetiti se blistave
internacionalne karijere Davora ukera. Kao da ih je
dvojica. Gotovo da bi pomislio da je Davor uker kadar
sam sebi nabaciti u esnaesterac.
Kada god ujete nekoga da o sebi govori u treem licu i
"ja" zamjenjuje vlastitim imenom i prezimenom, moete
biti naisto da je nesretnik sebi svata umislio, ako
ve nije i ozbiljno poandrcao od manije veliine. Na
udnovat nain, on se u sebi odvojio od svoje javne
osobe, jer misli kako je njezin javni znaaj toliki da
vie naprosto nekako ne pripada njegovom smrtnom tijelu.
Primjera radi, kada Miroslav Blaevi govori o iri, on
svoju trenersku linost nije rascijepio da bi uzimao
duple premije, i za Blaevia i za iru... makar ni to,
ruku na srce, ne bi bilo daleko od istine... ne, on nam
zapravo prije hoe neskromno kazati da i kada Miroslav
Page 42

Blaevi jednog dana, ne dao Bog, umre, iro e ostati s
nama, u naim srcima i u historiji. Slava ga je uinila
poneto izofreninim, tek to ozbiljni, pravi
izofrenici imaju maniju veliine umiljajui da su
slavni vojskovoe, evanelisti ili pape, a u ovom,
blagom i drutveno prihvatljivom obliku ovog poremeaja,
linost se podijelila unutar jednog graanskog
identiteta. Sve je, to bismo rekli, ostalo u familiji.
9
Spomenuo sam slavu, makar ona nipoto nije presudna u
ovakvim sluajevima. Dapae, vrlo esto bude da je tip
bezvezni Iks Ipsilon, a da to vlastito Iks Ipsilon
izgovara s takvom samodopadnou kao da je iza
matematikih nepoznanica glavom George Bush. Pijanci,
primijetili ste, neobino vole samozaljubljeno
izgovarati vlastito ime i prezime. to zapravo i ne mora
biti tako loe. Dapae, to to je u osnovi privatna
trauma, u konanici bi moglo biti i drutveno korisno.
Mi smo mali narod. A zamislite kako bi lijepo bilo da
svaki od nas pone o sebi govoriti kao o veleuvaenom
"njemu". Bogu hvala, bilo bi nas devet milijuna. Ako ne
i koji milijun vie.
84
Obrana dekoltea
Bude tako neka stvar koja ti se uini da je po svemu
dobra i ispravna i da se za nju vrijedi zauzeti, a onda
u neko doba shvati da te ivcira. Ne govorimo, ako ste
moda na to pomislili, o Draenu Budii, nego o pridjevu
"urbano". Ispoetka, tamo devedesetih, u onome sveopem
poseljaenju Hrvatske, kada je rahmetli Tuman, kao
ordinarna generalska neznalica, zaneseno govorio o "udu
hrvatske naive" i gurao nam pod nos dirljivo nevjesta
ulja na staklu zemljoradnika iz Podravine kao jedinu
autentinu hrvatsku likovnu umjetnost, i kada je reim
divinizirao tamburicu kao jedino nae sto posto domae
glazbalo pred kojim se sva druga glazbala imaju
postideno sakriti u miju rupu, bilo je sasvim prirodno
dreknuti da oskudno obrazovan diktator i njegovi glupi
pripuzi nemaju pojma, da mi nismo nekakvo urodeniko
pleme iz centralne Afrike, nego naa kultura stoji uz
bok drugim kulturama, pa da i mi znamo to je violina,
gipsani odljev i apstraktni ekspresionizam. U to
vrijeme, dakle, pridjev "urbano" bio je dobar, ispravan
i za njega se vrijedilo boriti.
,
85
Proe, meutim, neko vrijeme i reim se promijeni, a
onda shvati da je preko noi nekako dolo da istim tim
pridjevom Vlatka Pokos brani dekolte iz kojega su joj
Page 43

umalo ispale sise, ba kao i Indira Vladi iz grupe
Co-lonia, koja svoju rijetko slaboumnu glazbu smatra
"urbanom" i samim tim, jasno, vrednijom od druge glazbe.
Na posljetku, svi oko tebe, valjda ak i nogometai,
ponu ponavljati ono "urbano" kao kakvu mantru, kao
neto apsolutno sjajno, bolje od seksa i jae od kokaina
i ti skonta da ti to ide na jetru, kako te i inae
izluuju ideoloke lai koje svaka bena prihvati jer joj
je malo komplicirano i naporno ozbiljno promiljati
stvarnost.
Ono "urbano" je postalo jedna takva ideoloka la.
Najprije stoga, naravno, to je u ovoj zemlji gradsko
stanovnitvo u velikoj veini tek u drugoj generaciji
doista takvo, obino su to potomci onih to ih je
socijalizam s prvim petoljetkama nabio u gradove, te je
tu stvar, fukaj ga, zapravo nemogue sasvim odijeliti.
Potom, ak i kada bismo doista stavili na stranu onaj
uistinu gradski segment populacije, koji je takav od
stoljea sedmog ili tek neto kasnije, tko vam je kazao
da bi ak i u toj maloj drutvenoj skupini sve bilo
lijepo, dobro, pametno i estito, u jednu rije urbano?!
Ruralno je u naem opeprihvaenom doivljaju svijeta
postalo sinonim netrpeljivog i neciviliziranog, rat su,
kau mudrijai, poeli seljaci, oni su bombardirali
gradove zato jer ih mrze i tomu slino. Sve to danas
priaju ak i oni za koje znate da su '92. ili '93.
govorili da Srbe i Muslimane valja poubijati. I ovjek
uistinu poeli staviti se u zatitu tih ubogih seljaka,
koji, vjerujte, ak i vrlo esto znaju biti vrlo
pristojna eljad to je nekada lijepo ivjela sa svojim
susjedima druge vjere, kumila se s njima i estitala im
slave i Bajrame. Postotak ubradi meu njima sasvim
vjerojatno nije nita vei nego meu
86
stanovnicima, na primjer, Vlake ulice, a malograanski
faizam ni po emu ne smatram civiliziranijim od
priprostog seljakog ovinizma nekoga iz Muca, dapae,
onaj prvi mi je zbog neega, valjda stoga jer je
posrijedi malo obrazovaniji svijet, malo i gadljiviji...
Zamiljeno sam iao ulicom kontajui sve ovo u glavi kad
sam se odjednom zatekao na Pjaci, gdje je trajao
predizborni skup Sinie Vue. Na pozornici se u taj as
u razglas od nekoliko tisua vata producirao stanoviti
guslar iz Cetinske krajine. Sasvim iskreno, to me je
ipak malo pokolebalo u mojim stavovima.
87
Tijesna koa
Page 44

Neki muevi tuku svoje ene. Brak je u tom smislu vrlo
zahvalan. Vrati se s posla ivan, no tu je uvijek
netko tko e ti, ovisno o tjelesnoj spremnosti,
sparirati rundu ili dvije i, ako ba nisi oenjen za
bacaicu kladiva, sva je prilika da e se lijepo
provesti. Dum! Dum! Pljas! Tres! Odvali majci svoje
djece dva kroea i ve se bolje osjea. Ona ostane
jecajui, sklupana na ploicama, a ti je prekorai i
ode do friidera po pivicu. Mrzla uja uvijek fino
legne u ovakvim situacijama. A ne dao bog da glupaa
nije ostavila pivo da se ohladi. Uuuuu! Za takvu stvar
momentalno se ponovno razgo-ropadi i onda ide rad nogu.
Dum! Dum! Dum! Tako se to radi u boljim familijama u
nas. Saznalo se tako prije neki dan da je jedan vieni
zagrebaki advokat mlatnuo svoju gospou, pa je ak i
policija intervenirala u sluaju. Nasilnik, upitan
kasnije za izjavu za novine, bio je, meutim, vrlo
suzdran u prepriavanju ove zgode. Vrijedi uti to je
ovjek rekao. "U jednom trenutku, pod povienom tenzijom
i gestikulacijom", kae dakle taj
80
I '
i i!
ugledni lan odvjetnike komore, "sluajno sam je udario
odozdo prema gore, tako da se koa na nosu rastvorila,
moda milimetar, dva". Ne znam za vas, dragi itatelji,
ali ja mislim da je ovo najduhovitiji opis amara koji
sam u ivotu uo. Tip bi vjerojatno i Ratka Mladia
slino branio. "Gospodin Mladi je pod povienom
tenzijom i gestikulacijom, vodoravno, slijeva nadesno,
potegao protuavionskim mitraljezom, tako da je neto
Muslimana ostalo leati na proplancima, moda tisuu,
dvije." Uvjerljivo zvui, jel'da?
No, to jo nije sve. "Ne mogu rei da se radi o
klasinom obiteljskom nasilju, ve o incidentu izmeu
mene i supruge s kojom sam u postupku razvoda", kae u
nastavku svoje izjave advokat ozbiljno, ne
objanjavajui podrobnije to to kod njega nije
"klasino". to je to drukije, osobeno u njegovu
sluaju? Dogodilo se a) nasilje u b) obitelji. Imamo
dakle obiteljsko nasilje, klasino ili moderno, kratko
ili dugo, ravno ili sa ika-ma, sasvim je svejedno, i
to se ne da spasiti nikakvom muljaom poput "incidenta
izmeu njega i njegove ene". Lijep broj godina sam u
braku i znam to je incident sa enom, obino bude oko
prljavih arapa nasred sobe, otvorene tube zubne paste i
slino, dogode se nekad i dvaput ili triput tjedno medu
nama poviene tenzije i ustrije gestikulacije, ali
Page 45

nikad dosad nismo jedno drugome ni pokuali otvoriti
kou na nosu. Ta stvar je s druge strane jedne prilino
jasne granice izmeu normalnog i bolesnog odnosa izmeu
dvoje ljudi. Jedino doista dobro u onome to je advokat
ispriao je da su u postupku razvoda. Mimo toga ena,
saznajemo, nee "povlaiti druge poteze protiv njega".
Premda bih joj ja savjetovao. Kada je on ve nju potegao
odozdo prema gore, mogla je i ona njega odozgo prema
dolje.
No, nevolja je da su ene slabije i sitnije i te im
stvari nije pametno savjetovati. U tome da su ene
tjelesno nejakije zapravo je sav smisao muke vlasti nad
ovim planetom. Rodna neravnopravnost svoj temelj ima
samo u miiima mukaraca. Pokret za emancipaciju ena
tako je i poeo tek s industrijskom revolucijom. Tek
kada su im parni strojevi donekle izjednaili anse s
mukarcima, ene su se osmjelile zatraiti svoja prava.
S razvojem tehnologije sve su glasnije. Industrijski
napredak, koji im sve uspjenije nadomjeta fiziki
manjak i ini dostupnim poslove to su nekada bili
iskljuivo muki, svaki dan sve vie emancipira ene.
Tek to se u kuhinjama i dnevnim sobama, eto, mukarci
jo povremeno sjete da im je priroda dala mogunost da
odvale ljagu svojim suprugama i cijela se stvar ponovno
vrati nekoliko stoljea unatrag.
Kod obiteljskog nasilja vrlo esto se kao osobit
kuri-ozum istie da zlostavljai nisu samo
nekvalificirani tipovi, zidari, kamiondije, skladitari
i slina bagaa, nego da ih ima i s fakultetom, meu
odvjetnicima, lijenicima i sveuilinim profesorima.
Nikako ne kontam zato se ta stvar dri neobinom. Ja,
dapae, mislim kako je dosta oekivano da akademska
eljad mlati gospoe. Jer, pogledajte, posrijedi su
pametni ljudi, zavrili su fakultete i naravno da e,
ako ve biraju koga bi zviznuli akom, procijeniti svoje
mogunosti i razumno odabrati nekog sitnijeg. Bagra to
od sedam do tri vozi viljukar ili tue ruzinu u kveru
ne misli o tim stvarima. Takvi se blesani, ne gledajui
tko je pred njima, bezumno zalete u tunjavu, pa to
bude. Ali, gospon doktor, molit u lijepo, ne. On doe
kui i prieka dok ena pegla. Nije glup da se opee na
glaalo. Tek kad ona zavri posao, on uskae u ring i
spremno vitla akama.
Osim toga, jo jedna stvar o kojoj nismo razmiljali,
90
Q1
intelektualci su suiavi tipovi, nema prave snage u
njima. Pola su se ivota, snivajui o magisterijima i
Page 46

doktoratima, grbili po vlanim itaonicama i kada hoe
ispuniti svoju potpuno normalnu, priroenu mujaku
potrebu da nekome raskrvare arkadu, mogunosti su im
dosta skuene. Mogu, dodue, lemati djecu, ali je
nevolja da djeca rastu i znaju biti zlopamtila koja na
pragu punoljetnosti neke davne aperkate vraaju s
kamatama. Ostaje, dakle, tko? ena. Gospoda doktorica
sutradan ujutro odlazi u mesnicu s tamnim naoalama kao
Sofia Loren, a mesar si misli kako je to tak' Boe
dragi, gospon doktor ima jedan stresan posel pa je
normalno da tu i tamo izgubi ivce...
,t.,Q2
Seks bomba
Dino Dvornik, objanjavajui zato e sudjelovati u
predizbornoj kampanji Hrvatske demokratske zajednice,
oduevljeno izjavljuje kako Ivo Sanader u njemu "budi
neku kemiju". A to valja respektirati. Dinu Dvorniku,
naime, ovjek nikada nije prodao lou kemiju, on zna
kada je ista, a kada je mjeavina, taj ima golemo
iskustvo s njima, oralno, intravenozno ili na neki trei
nain upoznao ih je svakakvih, od amerikih i engleskih
do kolumbijskih, marokanskih, turskih i afganistanskih.
Kada takav jedan meunarodni autoritet i pasionirani
pronalaza stalno novih i novih kemija kae da je Ivo
Sanader dobra supstanca, dobar stuff, to bi se reklo,
onda moete biti mirni - to je to. Slavko Sakoman morat
e nas sve skupa skidati s HDZ-a.
to opet moda i nije najgore to bi nam se moglo
dogoditi. Politika se, uistinu, katkad oituje i na puno
runije naine. Pomislite kako bi to bilo da ivite, na
primjer, u Moskvi, pa ste izali u diskoteku i, dok
ekate u redu pred ulazom, kibicirate neku zgodnu
crnomanjastu. Onda ona uoi da je gledate pa vam se prijazno
nasmijei i namigne, a vama srce zalupa. Potom vam ona
otpuhne poljubac s vrhova prstiju, a vi ste ve
izbezumljeni od poude. Tren kasnije, meutim, prolomi
se strahovita eksplozija i djevojka se doslovce rasprsne
pred vama. Uoite taj neobian sluaj i ne moete mu se
pravo nauditi u siunom djeliu vremena, sasvim malo
prije nego i vas lijepo ne raskomada onaj eksploziv koji
je zgodna crnomanjasta eenka, otkrit e se u kasnijem
policijskom izvjetaju, nosila oko pasa.
Bogu hvala, mi ivimo u zemlji gdje simpatizerke
opozicije ne preferiraju takve odjevne detalje. Na ulici
se bez ikakvog straha moete mimoii s Jadrankom Kosor i
Marijom Babi-Petrievi, Ljerki Mintas-Hodak prilazi se
bez ovlatenog policijskog pirotehniara. Uvaene
Page 47

zastupnice u nas nemaju osobit poriv da umru za ideale,
a kamoli da bi sa sobom u smrt povele i nekoliko tuceta
nedunih prolaznika. Takvo to, da bi natovario enu
eksplozivom i potjerao je s elektrinim upaljaem u
znojnom dlanu medu neprijatelje, danas postoji samo u
primitivnim drutvima kao to je eensko.
Primijetili ste moda da u samoubilakim napadima u
Moskvi dosada nije sudjelovao nijedan eenski terorist,
tj. mukarac. Ne, do sada su se listom samo eenke
ubijale, iskljuivo mlade ene nosile su nekakav dinamit
pod jaknom i aktivirale ga u asu kada su se nale u
nekakvoj ljudskoj masi. U emu je fora, zato samo ene?
Jesu li eeni kukavice ili naprosto kontaju da je muki
ivot predragocjen za tako neto? Ili je i jedno i
drugo. "Nemoj, Raide, Alaha ti, bolje poalji enu,
ionako ti je ni za ta", zamiljam kako se dogovaraju
eenski politiki voe. Da je mir, oni bi slali ene u
duan po pivo. Ovako ih poalju da se raskomadaju u
moskovskoj podzemnoj eljeznici. "Ahmede, gdje ti je
ena?",
04
dovikuju se oni s brijega na brijeg.
"Maala, eno je pukla na stadionu!" I nije tim
mukarcima, pravo za rei, loe. Nakon to im supruga
poloi svoj mladi ivot na oltar domovine, oni uzmu
penziju i stan i dobiju povlasticu na uvoz auta. A moda
se organiziraju i u udrugu udovaca palih hraniteljica.
ivo sam znatieljan tko je birao te nesretnice i kako
su ih, po kojim kriterijima, birali? Mogao bih nekako i
zamisliti: prvi ealon - preljubnice i nerotkinje, drugi
ealon - besramnice koje su odrezale kosu; trei - kurve
u hlaama; etvrti - one to itaju; peti - one koje iz
etvrtog pokuaja nisu rodile sina... Jedna za drugom
silaze sa svojih planina sa tapinima oko rebara, u
haljinama neobino irokog kroja, preznojavajui se od
uasa. I to je neto to uistinu zasluuje ime "pametna
bomba". Dok Amerikanci ulau milijarde u konstrukciju
projektila koje e nadzirati s displeja u Washingtonu, a
koji im svejedno naposljetku uzaludno padnu na nekakvu
iraku pustopoljinu, eenski projektili s navoenjem
danima putuju drndavim autobusima, vlakovima, na
prikolicama kamiona, na kraju nepogreivo nalazei svoj
cilj. A pritom su sasvim besplatni. U prirodi ih ima
koliko voli.
Pitanje koje nam se ovdje namee jest, hoe li to na
kraju krajeva, kada eenija jednom stekne nezavisnost,
popraviti poloaj ena u ovoj zemlji? Hoe li biti
prepoznat njihov veliki doprinos, te se s emancipacijom
Page 48

zemlje dogodi i rodna emancipacija? Hm... Pa, moda,
nije iskljueno. Samo to se nekako bojimo da ba kada
se emancipiraju, tada e ih nekako i nestati i ve
vidimo nekog njihovog demografskog zlogukog proroka,
nekog njihovog don Antu Bakovia, kako ljuto narie:
Ostaje li eenija bez majki?!
Koordinirani enoljupci
Nai desniari vole ene. I cijene ih. Jer, ene se moe
nauiti mnogim korisnim vjetinama: one kuhaju, peru i
peglaju, bez da ih se nadzire u stanju su rukovati
jednostavnijim kuanskim ureajima, a pokazale su se i
kao dosta pouzdana zamjena za daljinski upravlja kada u
ovome riknu baterije. Dokazano je k tomu... ne sjeamo
se vie koji je znanstveni asopis o tome pisao... da su
ene pametnije od dupina, jer da ene peru sude, a
dupini ipak ne. Kada se sve to sabere, samo potpuni
idiot mogao bi kazati da asni zastupnik Anto Kovaevi
ne voli ene.
Ba kao i Ivan Aralica. I na nacionalni klasik nemilo
e se naljutiti ako ga nazovete enomrscem, jer je i
njemu sasvim bjelodana superiornost ena, koje su jo
uvijek daleko najjeftinije sredstvo za ienje kade, a
slinoga je miljenja i don Anto Bakovi koji tako voli
ene, da im je spreman oprostiti i to da one, kada je o
reprodukciji vrste rije, do sedam puta zaostaju za
makom, etiri i pol puta za ovcom i itavih dva i pol
do tri milijarde puta za pelinjom maticom.
O-7
Jo jedan takav rijedak sluaj potivanja osobe jedne
ene dogodio se prije nekoliko dana u Sinju, gdje je
lokalna aktivistkinja HNS-a prosvjedovala zbog toga to
je Mirko ondi Vesnu Pusi nazvao kurvom, a
Koordinacija udruga proizalih iz Domovinskog rata nakon
toga se oglasila priopenjem gdje stoji da oni, citiramo
prema novinskom izvjetaju, "nisu upoznati s tim
problemom, ali da, bez obzira na sve, misle da se Vesna
Pusi ne moe nazivati kurvom, dok se to ne dokae putem
suda, te je stoga ona za njih za sada nevina".
to to nije prekrasno?! Potovanoj Koordinaciji svatko
je nevin dok se ne dokae suprotno. Ve prema tomu se
ak i Vesnu Pusi odbija nazivati kurvom, sve dok neka
sudbena instanca ne donese pravorijek da je Vesna Pusi
viena kako mae torbicom u Juriievoj. Za ovu priliku
sasvim je nevano da nema ama ba nikakvih dokaza da je
Vesna Pusi takvo to inila, osim ako se za dokaz ne
prihvati nekakav muak to se izlegao u gnjiloj slami
kojim je napunjena ondieva tikva.
Vana je, molit u lijepo, demokratska procedura, koja
Page 49

ini onu finu razdjelnicu izmeu civiliziranog drutva i
barbarskog plemena. Tako da, samo za primjer, ni ja sada
ne bih smio napisati kako mislim da u Koordinaciji
udruga proizalih iz Domovinskog rata sjede sve sami
majmuni sve dok se putem suda ne dokae da u
Koordinaciji sjede sve sami majmuni, makar je nama
svima, ruku na srce, i bez suda sasvim jasno da su
posrijedi sve sami majmuni, jer samo majmunu moe pasti
na pamet ono to su oni napisali u priopenju.
Kako bilo, lijepo je isto da je jedna ena zatiena od
runih objeda i to, generalno uzevi, svaka ena u
naoj mladoj dravi moe ostvariti svoje Ustavom
zajameno pravo na madrac. Od Kovaevia, Aralice i don
Ante Ba-kovia, do Vukojevia, Merepa, Ivkoia i
ondia, svekolika naa desnica uzvisuje enu kao neobino
inteligentnog sisavca, iji su najuspjeniji
primjerci... malobrojni, dodue, ali ipak... sposobni
dogurati i do male mature, do prava da bez pratnje
koraaju ulicom i da u ugostiteljskim objektima
samostalno naruuju pie. Takva je silna udivljenost
naih estitih katolikih mueva drugim spolom, da neki
od njih, ma koliko to nevjerojatno zvualo, ak i ive
sa enama.
Za te sirotice ja, sasvim iskreno i bez ikakva
prenemaganja, osjeam samo najdublju ljudsku i kransku
suut.
Literarno silovanje
Neki od nas odvaili su se primijetiti kako Ivan Aralica
zbog svojih protumuslimanskih pamfleta u vrijeme
hrvatsko-bonjakog rata zavreuje niskokomforni
smjetaj u Haagu. Sada se, meutim, ta stvar pokazala
potpuno besmislenom. Nakon posljednjeg romana toga
ovjeka, naime, sasvim je bjelodano da on tamo ne bi bio
osuen. Eventualno bi mu okrpili nekakvu obaveznu mjeru
lijeenja. Radi li se u ovome sluaju o mitomaniji,
demenciji ili je posrijedi poremeaj neke lijezde, ne
bismo se usudili spekulirati. Svakako, nakon itanja
"Ambre", kako je naslovljen taj ingeniozni uradak,
ozbiljno dvojimo da je takvo to mogao napisati netko
posve ubrojiv.
"Ambra" je dijelom pornografski roman. To, dakako, nema
puno veze s normalnou autora: znamo za puno
pornografskih romana i premda nismo nali da je ijedan
od njih stvarno dobar, to jo uvijek njegove autore ne
kvalificira za ludnicu. Aralici bi netko zamjerio i to
da svoje politike protivnike hoe diskvalificirati
njihovim
Page 50

(navodnim) seksualnim navikama, krivo zakljuujui da je
netko pokvaren ve zbog svoje razvratnosti, ali ni to
nije znak nenormalnog. Primitivnom ovjeku naprosto
valja oprostiti to moral i udoree smatra istovjetnim
te pridjev estito koristi u tradicionalnijem, poneto
proirenom znaenju. Sve to jo nekako moe proi.
Ono to "Ambri" daje notu jedne nimalo bezazlene
mahnitosti, jest to da njezin autor, makar nastupa kao
edan katoliki moralist, neskriveno uiva u opisima
sisa, guzica, bedara i (ponovno, navodnih) snoaja naih
narodnih zastupnica. Dobri konzervativni pisci, kakvim
se na klasik iz Promine voli smatrati, obino su
srameljiva i suzdrana gospoda koja zaobilaze anatomske
i fizoloke potankosti. Aralica ne. Autor "Ambre" tako
sladostrasno opisuje noge Ingrid Antievi, on tako
slini zbog tih butina, da ti ga skoro doe milo.
Takva je to golema enja u ovome ubogom penzioneru, da
umalo poeli da mu Drutvo knjievnika iz svojega
(valjda postoji takvo neto) fonda solidarnosti uplati
sedmodnevni aranman u Amsterdamu ili Bang-koku. Pa da
on s nekakvom spretnom mulatkinjom tamo ovaploti sve ono
to je u "Ambri" samo imaginirao. Ali, naravno, ta te
samilost brzo napusti. I ne samo zato jer bi Aralica sa
svojom saborskom mirovinom Amsterdam mogao i sam sebi
priutiti.
Svaka ljudska suut, naime, koju bi netko mogao osjetiti
prema piscu "Ambre", posve je iskljuena zbog zla i
mrnje to isijavaju iz tog glupog, komarnog i bijedno
napisanog romana. I pritom je, drim, Araliina
nerazumna mrnja prema Stjepanu Mesiu ak i sporedna.
Puno je strasnija njegova mrnja prema enama, konkretno
Vesni Pusi i Ingrid Antievi, to ih je u romanu nekima e se to jamano uiniti duhovitim, premda ja to
smatram potpuno imbecilnim nazvao Esmom Frko i
Hildegarda Zavrtnik.
102 ._
Prvu mrzi zbog njezine pameti, drugu zbog njezinih
otkrivenih bedara. A on ih mrzi jer ih se boji. Dobra mu
je ena tek ona to je smjerna i podlona mukarcu, koja
se evi samo u mraku i o tome ne voli kasnije priati.
One u minicama pak neizostavno su drolje. Makar imaju
dobre noge. To da pisac istodobno i uzdie za tim nogama
i smatra ih gadljivim, otkriva nam onu nakaznost psihe
kakva se obino susree kod silovatelja.
Uistinu, ono to je Ivan Aralica u "Ambri" uinio
Hil-degardi Zavrtnik - ili, da se ne zezamo, Ingrid
Antievi - eksplicitno se pozabavivi njezinim
tobonjim spolnim avanturama, zove se silovanje.
Page 51

Literarno, dodue, ali silovanje. I to nije, kako je
jedan moj dragi kolega kazao, samo nedostatak dobrog
odgoja. To je naprosto bolesno. Kaite to hoete, ali
ja nakon Aralice ne bih ni kvaku na vratima primio u
ruku.
103
,..
Hulje na platnu
Teko je imati vjere u zdravstvo, posebno kada vidite da
se u naim bolnicama poelo umirati i od anestezije, ali
me isto malo osupne svaki put kada ujem da je netko
negdje otiao nekakvom iscjelitelju. To da je netko svoj
ivot i zdravlje dao u ruke nekome indijskom pastoru...
to je svjei sluaj iz Splita... koji lijei samo
dodirom svojih udotvornih, Bogom nadahnutih prstiju,
ispunjava me tako golemim zaprepatenjem da samo utim,
dok neki, inae normalni i razumni, ak visokoobrazovani
pripovijedaju kako je pastor doao medu njih i kao
nekakva blaga svjetlost da se spustila s visina, luster
se zaljuljao, a neke se ene poele tresti...
Sjedim i gledam ih sumnjiavo, lovei trenutak kada e
netko nekome namignuti i zacerekati se, ali oni su tako
ozbiljni i uvjereni u iscijeliteljski dar toga indijskog
arlatana, da meni naskoro padne na pamet da bih i ja
vjerojatno bio sasvim uspjean iscjelitelj. Zato ne,
mislim se, uistinu, potrebno je samo da je ovjek
dovoljno beskrupulozan. I tako neto kontam u sebi kako
bih
105
mogao dati otkaz u Jutarnjem listu, pa otvoriti
ordinaciju alternativne medicine, gdje bih lijeio
amarima.
Najozbiljnije vam govorim. Doe mi, recimo, ena s
migrenom, a ja joj odvalim amar. Doe jedan s
hemo-roidima, ja mu odvalim amar. Doe tip kojemu
otpada kosa, ja mu odvalim amar. I sve tako lijeim:
upale sinusa, bolne menstruacije, opekotine, lomove
kostiju, epilepsiju, nono mokrenje u djece... ja samo
odvalju-jem ljage. I stvarno bih uivao u tom poslu. Ne
bih ak ni naplaivao svoje usluge. Ne, inio bih to
iskreno i od srca, samo zato jer volim ljude. A i oni bi
mene, vjerujem, voljeli.
"Doktore", dolazi tako jedan, "rame mi neto trne."
A ja - pljus!
"Je li sad u redu?", pitam.
"Ko rukom odneseno", kae on zahvalno, sa suzama u
oima.
Uskoro bih izaao na dobar glas, iz itave drave bi me
pohodili, pa i iz susjedne BiH, u neko doba ak bi i
Page 52

ministri i saborski zastupnici dolazili da ih amaram.
Njih bih s osobitim veseljem lijeio...
Onda, kako vam se svia moj naum? Mislite da
pretjerujem. Vraga, ljudsku naivnost, dokazano je,
nikada ne moe dovoljno precijeniti.
U tom smislu vrlo je ilustrativan i sluaj Zorana
Krivica, jednoga uistinu ubogog i, makar se meni tako
ini, ne ba inteligentnog varalice, koji je godinama
narodu ovdje uvaljivao najbezonije krivotvorine pod
umjetnika djela, a koji je tek od prije neki dan u
pru-nu, i to u Srbiji. Sjeate se to je sve taj Krivi
inio ljudima, sjeate se onih njegovih televizijskih
aukcija? Izuzmemo li ratne strahote, uspjeh glazbenog
talenta Tonija Huljia i Draena Budiu kao takvog, ja
ne znam da je ita bilo tako porazna slika naega
mentaliteta kao oni
106
nesretnici to su se preko telefona jagmili oko
majmu-narija koje je Krivi, ak i ne osobito
slatkorjeivo, nudio na OTV-u.
Taj budala u nae je dnevne sobe uspio plasirati po
prilici dvanaest milijuna Berberovih konja, eststo
pedeset milijardi Lackovievih potonica, etristo
pedeset tisua Trebotievih crkvica i duplo toliko
empresa pokraj njih, Generalievih kokoiju za
osamnaest do dvadeset peradarskih farmi, ezdesetak
hektara Veinih maslinika, taj je prodao jedrilica u
sutonu da ih valjda na itavom Pacifiku ne bi toliko
skupio, aktova koliko u svim kuplerajima odavde do
Kijeva ne bi naao, cvijea vie nego ga je bilo na
sprovodu Kim II Sunga... a jadna je raja svejednako
zvala i nudila petsto maraka... tisuu maraka... tisuu
i petsto maraka... pet tisua maraka...
Ja ne pamtim da me je ijedan horor ikada tako uplaio
kao te aukcije. Gledao sam kako se za golem novac kupuje
ordinarno likovno smee i stvarno sam bio iskreno
uasnut da je medu tim ljudima moda i netko tko e mi
sutra doi popravljati elektroinstalacije, da je netko
od njih moda i lijenik ili nastavnik, da svi oni
odreda imaju glasako pravo, vozaku dozvolu, a neki ak
i pitolj. Ne znam kako je s vama, ali ja sam uistinu
bio ozbiljno nespokojan mnoinom tih idiota.
No, to jo nije bilo najgore. Taj Krivi je, ne znam je
li znate, prodavao slike i preko radija. Sasvim
sluajno, jedno sam popodne ukljuio radioprijamnik,
Radio Katela je, ini mi se, bio, kada me je spopalo
njegovo meketa-nje. Nudio je nekakvog Botterija,
grafika, pedeset puta sedamdeset centimetara, poetna
Page 53

cijena sedamsto maraka. Ma, daj zajebi, pomislio sam.
Onda se javio nekakav mamlaz, s mobitela u vonji je ak
zvao, i ponudio osam-sto. A ja sam istoga asa poelio
emigrirati.
Dokazano je da ljudsku naivnost uistinu nikada ne
107
moe dovoljno precijeniti, ali za takvo to kao to je
radijska aukcija slika, priznajem, ja ipak nisam bio
spreman. Krivi je ljude otkrio kao tako kolosalne
imbecile, da je to u meni stvarno ubilo svaku vjeru u
sretnu budunost ovjeanstva. Nekome tko je u stanju
dati osamsto maraka za sliku koju ak nije ni vidio,
nego su mu je samo opisali preko radija, ako mene
pitate, treba barem oduzeti djecu i dati je nekim
pametnijim ljudima na posvajanje. Mislim, to je... to
je... ne znam kako bih to uope nazvao.
I da sam nakon toga uo kako je Zoran Krivi negdje
nekome prodao Michelangelovu skulpturu Ferrarija ili,
to ja znam, Botticellijevu Veneru koja otvara i zatvara
oi i govori "Mama!", ja se ne bih zaudio. Taj me je
hohtapler ba na sve navikao. I, da znate, malo mi je
skoro i ao to sada jede i spava na raun Ministarstva
pravosua SR Jugoslavije.
108.
Ustanak sivih aplji
Kada je ono prije jedanaest godina, stariji e se
sjetiti toga, poeo rat, kada su prvi leevi stigli u
otvorenim kamionskim prikolicama, kada su pokraj cijevi
kalanjikova pole tune kolone prognanika, granate
zarovale po ljivicima i iz kukuruzita izvirili
tenkovi, jedno kratko vrijeme svi su, inilo se, bili
spremni ginuti. Ba svi. ak i nekakav miroljubiv
svijet, sveuilini nastavnici, lijenici, pisci, svi
oni slabii i papuari koje se jednom zvalo "potenom
inteligencijom", deviznu su uteevinu davali za nekakve
cijevi, duge ili kratke, i latili ih zamiljajui kako
bi bilo lijepo klepnuti nekog Srbina. Bilo je veselo
vidjeti koliko njih sebe doivljava akcijskim junakom,
koliko je njih ispod turobne graanske obrazine nalo
Jamesa Bonda. Jedan moj profesor, recimo, tih je dana u
fakultetskoj kantini, uvijek poslije tree travarice,
mogao si sat naviti po njemu, izvukao magnum iz bore.
"Mirko, majku ti Boju, mii to udo odavde!", povikali
bi mi prestraeno, a Mirko, inae doktor filozofije,
samo se cerio i kao Sledge
ino
Hammer mazno prislanjao obraz uz kuburu. Naravno, ne
moram to ni spominjati, ta jadna gadija na posljetku
Page 54

nikad nije otila na front. Ako je koji od njih i
otiao, brzo se vratio neugodno iznenaen injenicom da
se tamo puca. U ratu su ostali samo oni koji su imali
eludac za to.
Mi ovdje u gradovima smo se pravili blesavi, vojnim
komisijama muljali o vodi u koljenu i alergiji na pelud
ili naprosto pobjegli u inozemstvo. Bilo je vie naina
da izbjegne obavezu prema Lijepoj naoj, a jedan je od
moda najlukavijih bilo ukipat se u nekakvu, kako se to
onda zvalo, "umjetniku satniju". Nale bi se nekakve
rashodovane uniforme i opasai, u koje bi se uvuklo
nekih trideset do pedeset flautista, karikaturista,
sone-tista i glumaca, izgladnjelih i skorbutnih od
bijednih i neredovitih honorara, dva bi ih krupnija
etnika sve skupa razjurila, pa bi se oni kao
postrojavali i stupali glavnim ulicama, pjevali,
svirali, recitirali i crtali, nanosei neprijatelju
strahovite gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici. Uzmemo
li, za primjer, glumce, jer o njima se ovdje radi,
rijetki su uistinu medu njima to su, kao stari Sven
Lasta koji je sa snajperom kisnuo na Baniji, zbilja
doivjeli rat. Ako se to uope moe smatrati nekakvim
ratnim doprinosom, malo su prvih mjeseci deklamirali
Matoa i Preradovia, no kada se vidjelo da druga strana
bez ozbiljnijih posljedica preivljava vezani stih, od
toga se odustalo, cvijet hrvatskog glumita razoarano
se povukao u kazaline birtije, odakle bi se jo samo
povremeno zaulo kako netko vie da e za sat vremena
biti u vojnom transportu za istonu Slavoniju, no to je
vie bilo onako, u alkoholnom deliriju.
I proe tako devedeset druga, trea, proe devedeset
peta, osma i deveta, proe dvijetisuita, uemo u novi
milenij, pa i malo preko toga, sve se zavri, ponemo
pomalo kao normalno ivjeti. A onda, itavih sedam
110
godina nakon zavretka rata, najprije u zagrebakom HNK
glumci odbijaju nastupiti na dogovorenom gostovanju u
Beogradu, a malo nakon toga slian se skandal dogodi i u
Dramskom kazalitu Gavella. Nakon uspjenog gostovanja
hrvatskih glumaca u Podgorici, dogovori se da njihove
crnogorske kolege uzvratno gostuju u uprizorenju
ehovljeva "Ivanova" u Gavelli, no nekolicina glumaca u
tamonjem kafiu na vrijeme se trgnula, podignula glave
s mramornog anka, mlatnula otvorenim dlanom i dreknula:
"E, ne moe!" Samo preko njih mrtvih. Junaci Domovinskog
rata, odlikovani Redom Danice s likom Marjana Badela,
koji su branili svoj poloaj u kazalinom lokalu do
posljednje kapi vlahov-ca, ne daju Crnogorcima, mater im
Page 55

srboetniku, na svetu hrvatsku pozornicu. Ili, barem,
oni nee glumiti s njima. Kazalina sezona 2002./03.
poela je tako s dva divljaka, ovinistika skandala, u
kojima se tankoutno nacionalno bie naih dramskih
prvaka nalo povrijeeno kolegama druge vjere i nacije.
U nekoliko navrata posljednjih godina osobno sam se
osvjedoio da nekim glumcima nedostaje tri do pet
re-njeva sive kore velikog mozga, vidio sam sluajeve
da talent, ak i zamjetan, ne trai veliku pamet, nauio
sam da izvanredne dramske role ponekad ostvaruju ljudi s
intelektom sive aplje ili jea, ali ovo o emu je ovdje
rije je... pa ne znam to bih rekao. To da netko ne
eli raditi s ljudima zato to su oni neke druge vjere i
nacije, neviena je svinjarija koja bi se, ako mene
pitate, po Zakonu o radu trebala sankcionirati otkazom,
po Zakonu o visokom kolstvu ponitavanjem diplome, a po
onome o javnom zdravstvu hitnim smjetanjem u
odgovarajuu bolniku ustanovu. Dobro, naravno, ovdje bi
netko mogao primijetiti da nije to ba svaka druga vjera
i nacija, nego ba ona druga vjera i nacija koja je
ibala iz krupnih kalibara po Dubrovniku, ali, ljudi
moji, to su glumci, to je nekakva usrana kultura. Osim
toga, sedam je godina prolo, od posljednje bitke na
jugu Hrvatske jo i dvije vie, i ti su se Crnogorci
dosad toliko puta ispriali da bi to dostajalo pa sve da
su atomsku bombu bacili na Stradun. A, na posljetku i
prije svega zapravo, tko su ti Hrvati iz Gavelle koji su
se sada nali tako silno uvrijeeni Crnogorcima. Gdje su
ti ratovali? Mislim, stvarno, netko bi napokon morao
otii do onoga kafia tamo da toj "umjetnikoj satniji"
kae: "Momci, malo ste, ini se, zakasnili za svojom
postrojbom. Nekih jedanaest godina, otprilike."
U poj, u poj!
Naa mala zemlja ponosi se svjetskom juniorskom
prvakinjom u skoku u vis. Prije pet godina osvojili smo
broncu na mundijalu u Francuskoj. Stipe Boi popeo se
na najvie planinske vrhove svih kontinenata. Bijela
kua u Washingtonu zidana je brakim mramorom, a u
zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku visi fotografija
primotenskih vinograda. Drniki prut zacijelo je
najbolja hrana koju je ljudski rod ikada nainio. Jadran
je, osim toga, najistije more. Ornitolozi od uda sebi
ne mogu doi koliko movarica obitava u Kopakom ritu...
Hrvati su, da ne nabrajamo dalje, mnogoim zaduili
ovjeanstvo. Ali, kada se sve to pogleda, jedna stvar
uoljivo nedostaje. To svaki stranac, recimo, primijeti.
"Gdje su vam pjesnici?", pitaju oni. "Kako to da je u
tako znaajnom narodu, tako blistavoj kulturi, tako malo
Page 56

pjesnika?", ude se gosti iz inozemstva, koji bi se
nakon pakog sira i janjetine, prirodno, htjeli
okrijepiti i lijepom knjievnou, znatieljno podii
obrve i zakimati kada uju kakav domiljati srok na
jeziku svojih ljubaznih
112
11
i i. -..I
domaina. A domaini kre ruke i ispriavaju se. Nema,
kau, pjesnika. Nestaica je s tim artiklom. Sve u
svemu, u itavoj zemlji tek koja stotinica njih pie
pjesme.
Nije li to malo udno? Mi, takvi genijalci, a nema
pjesnika?! Izumili ljudi penkalu, a ne piu! Pa nee
valjda ba tako biti. Sva je prilika ipak da Hrvati piu
pjesme, ali da se o tome, zbog nekakvog osjeaja
inferiornosti, zlobe ili neeg treeg, uti. itaju se i
Amerikanci, i Englezi i Francuzi, a nai nita. Kao da
su gubavi, hrvatski se pjesnici, treba to otvoreno
kazati, bestidno sabotiraju. Ba tako - sabotiraju!
Krasna je ilustracija toga skandal od prolog tjedna,
kada je Drutvo hrvatskih knjievnika odbilo tiskati
antologiju domaeg pjesnitva prolog stoljea, u koju
je njezin prireiva Zvonimir Mrkonji uvrstio tek
zanemarivih stotinjak autora. Malo je nedostajalo,
antologija samo to nije otila u tiskaru, kada je
predsjednik Drutva Slavko Mihali ogoreno ustao protiv
te knjievne veleizdaje, upozoravajui na itav niz
vrijednih hrvatskih pjesnika, uglavnom iz provincije,
koje je prireiva drsko izostavio.
itavi opusi, stotine i stotine malih knjiica Matiinih
tajnika i uitelja iz Drnia i Graaca, predsjednika
kul-turno-umjetnikih drutava iz Otoca i Ivani Grada,
kuanica iz Petrinje i samostalnih poljoprivrednih
proizvoaa iz Ivankova kod Vinkovaca, bezbroj tankih
ali potenih zbirica Mihali je makar nakratko izvukao
iz mranih i pljesnivih kutova lokalnih biblioteka da
bi, i Mrkonjiu i svima nama, pokazao kako je itekako
ivahan pjesniki nerv u naem narodu. To to je on
uinio, osim to je divljenja vrijedna patriotska gesta
koja spaava ast nacionalnog pjesnitva, duboko je
ovjeko-ljubno i u irem smislu. Morate uistinu biti
silno velikoduni da biste nazvali pjesnicima velik dio
onih to ih predsjednik
DHK
spominje.
Osjetljivije
meu
nama
114
moda e ganuti ta dobrota, drugi e vjerojatno
sumnjiavo zavrtjeti glavama zbog njegovih kriterija.
Page 57

No, upravo tako treba raditi. Pjesnike treba osokoliti
da piu. Ne treba odmah tui po glavi ovjeka, nego
pogledaj je li on dobar mu i otac. Ako je dobar mu i
otac, oprostit e mu poneku rogobatnu rimu. Ako je
nedjeljom redovit na misi, dozvolit e da mu sonet ima
samo jednu tercinu. Ako je neki sa sela malo slabiji u
pravopisu, s druge strane treba uvaiti da je pjesnik
imao rekordan prinos kukuruza. Sve to briljivo valja
izvagati kada sastavljate pjesnike antologije.
Valja biti obazriv s tim pjesnicima, pa i pomoi im ako
je potreba, upozoriti da se imenice u hrvatskom ne piu
velikim slovom i da se "ne moj mo" ispravno pie skupa.
Bogati, pa nije se ni Baudelaire nauen rodio. Drutvo
knjievnika ve je uinilo puno u tom smislu, primivi u
svoje lanstvo brojne vrijedne i drage ljude koji,
uvjetno reeno, piu poeziju. Dobit od toga je
dvostruka. Na jednoj strani, jedan nesretni ovjek u
sitnu uru u kolodvorskoj restauraciji konobarici moe
pokazati iskaznicu DHK, a s druge strane pjesnitvo je
postalo jedna od propulzivnijih grana nae privrede. U
Hrvatskoj se stihova objavljuje ponekad i do ezdeset
posto vie nego u istom tromjeseju prole godine i bili
smo doista na dobrom putu da dobijemo stvarno dobar
domai proizvod koji e biti konkurentan i na inozemnom
tritu. Nevolja je, meutim, da jo uvijek imamo takva
neka gunala kao to je Zvonimir Mrkonji, koji u
pregled stoljea uvrsti sto ljudi. Ne moe, brate,
tako. Da ih je stavio sto tisua, jo bi ga ovjek
nekako i razumio.
Zapravo, kad bolje promislim, stvar je u tome da ta
antologija naprosto nije posao za jednog ovjeka.
Mrkonji je ustvari trebao imati nekih petsto, kako bih
rekao, inkasatora, koji bi lijepo obili cijelu zemlju i
od
vrata do vrata pitali ljude da ako imaju neto za
antologiju hrvatskog pjesnitva dvadesetog stoljea.
Gdjeto bi nali pokoju srednjokolsku pjesmu, gdjeto
djevojaki spomenar sa suhim ciklamama medu listovima,
ja ne vjerujem da bi bilo ijednog domainstva u kojemu
ba niega ne bi bilo. Volio bih da Drutvo knjievnika
ozbiljno razmotri ovaj moj prijedlog.
Vita jela, zelen bor,
ekam brzi odgovor.
Dokumentarni slikopis
116
I tako nam ubie Vjekoslava, rekla bi vejkova
gazdarica. Prolotjedno bezobzirno umorstvo tipa kojega
su smatrali najuspjenijim naim kamatarom i
Page 58

iznudivaem, najokretnijim hrvatskim prodavaem cigala,
ako razumijete to hou rei, po svemu ba i nije tema
kulturnih rubrika, no stvar se nametnula kada smo
otkrili da je pokojni Sliko bio jedan takav ljepoduh da
je volio avrljati s arhitektima, da je kupovao slike, a
nije alio ni uloiti koju kintu u neto tako beznadno
neprofitabilno kao to je hrvatski film, pa jo i
dokumentarni. Uistinu, lijepo je vidjeti kada mladi
ovjek ne zapostavlja svoje obrazovanje i prava je teta
da je taj mecena nae kulture skonao s metkom u
lubanji. Sudbina dokumentar-ca to su ga o ivotu Ante
Topia Mimare namjeravali snimiti eljko Senei i Igor
Prizmi sada je posve neizvjesna. Taj film, sva je
prilika, ne bute gledali.
"Senei i Prizmi strano su simpatini i u njihovu mi
je drutvu jako ugodno", kae "hrvatski kralj
poker-au-tomata" u svojemu zadnjem, posthumno
objavljenom
117
J
intervjuu u Globusu. "Zabavljaju me, i mislim da bi
mogli napraviti film. Sve me oko toga veseli, ak i kada
su mi pokazali neki trokovnik od 60 tisua maraka, a ja
ve na prvi pogled vidim da u tome nema ni 40 tisua
realnih trokova. Oni su tamo stavili stavke za kombije
i ostale stvari koje ionako imamo. Treba platiti samo
glumce, i evo filma." Tako je to, dok si dlanom o dlan,
htio rijeiti Vjeko Sliko, gotovo da bi ga ovjek
stavio za Vujia umjesto Vujia.
Od Slikove poslovnosti nas ovdje, meutim, puno vie
zadivljuje Seneieva i Prizmieva smionost. Fakat,
ovjek treba imati testise da bi iao muljati jednoga
prononsiranog mafijaa. Zamislite samo tu drskost
redatelja i producenta koji idu icati lovu od tipa
kojemu je, kako priaju, kao dobar dan nekoga
ustrijeliti, a onda mu jo nekakve nepostojee trokove
napumpaju za dvadeset somova dojmaraka. Ja se oznojim
od uasa ve kada samo pomislim na tako neto, a ova
dvojica nita, dolaze i kau: "Evo, Vjeko, ovo ti je
toliko i toliko", pa mu guraju nekakav tefter na kojemu
je, ak i njemu, posve nevinom, sasvim bjelodano da mu
hoe maznuti pola od onoga koliko im uistinu treba. A
dosta je sumnjivo da im i toliko treba. Jer, "treba
platiti samo glumce, i eto filma", kae Sliko. to to
nije sjajno: Senei i Prizmi uope se nisu potrudili
objasniti mu da u dokumentarnome filmu nema glumaca!
Vjeko Sliko bio je mafija iju je smrt teko aliti,
djelo o Mimari, ako je suditi po minulome radu njegova
Page 59

autora, vjerojatno bi bio golo filmsko smee, pa ipak,
ak i za minhauzenovski svijet nae kinematografije,
posrijedi je uistinu neviena majstorija i stvarno ti
bude krivo to nije do kraja ostvarena. Kvragu, dao bih
mjesec dana ivota da mogu vidjeti Slika kako upicanjen
nervozno seta ispred dvorane Kinoteke na Danima
118
hrvatskog filma. Ili jo da mu, na primjer, daju Zlatnu
uljanicu, posebnu nagradu Glasa Koncila za promicanje
etikih vrijednosti na filmu! Za ovo bih dao najmanje
godinu.
Premda, ako emo pravo, to i nije takav kuriozitet kako
se ini. Senei je traio od iznudivaa da mu bude
sponzor filma: to je tu tako drukije od sluaja
njegova posljednjeg filma "Dubrovaki suton", gdje je
producent bio genijalni biznismen Stjepan Tuman. Mladi
sin pokojnog predsjednika svoj je strelovit poslovni
uspjeh imao zahvaliti injenici da je predsjednikov sin,
a nedavni bankrot injenici da je predsjednik umro. I
opet je, ako bolje pogledate, na stvari bila iznuda:
ljudi su poslovali sa tefom zvanim Braco iz straha ili
su tako kupovali politiku naklonost. Ba kao i onaj
oji iz blaeno-poivae Komercijalne banke koji je
upropastio novarsku kuu kupujui nebulozne koliine
Tudmanovih i Pavletievih knjiga pa, zapravo vrlo
oekivano, zavrio u ludnici. Gdje bismo, sve mi se
ini, na posljetku mogli i mi svi skupa s njim.
.119
Vujiu, daj pare!
Knjievni su honorari, kako znamo, u Republici Hrvatskoj
bijedni, vrijeaju ovjekovo dostojanstvo, a vjerojatno
i kre UN-ovu Povelju o pravima ovjeka i graana. No,
im se nai pisci pobune zbog toga, mudrijai ih idu
ismijati da to hoe ti to prodaju po tristo pedeset
knjiga, da oni ne postoje kao trina injenica, da su
klinac od ovce i sve tako to. Svale ti se na glavu silne
uvrede im samo pomisli da bi za knjigu mogao dobiti
nekakvu svotu zbog koje ti se susjedi nee smijati iza
leda, da bi labilniji medu nama - ako medu piscima uope
ima ijedan koji nije labilan - uistinu mogli zaaliti
svoju enu i za kojega se idiota ta nesretnica udala.
No, stvari stoje poneto druije. Primjera radi, Sedlar
je dobio - ajde, budimo skromni - dva milijuna maraka i
snimio "etverored", velianstveno djelo sedme
umjetnosti, koje je u naim kinematografima pogledalo ajde, budimo velikoduni - sto i pedeset ljudi s
plaenim ulaznicama, to valjda ne pokriva ni honorar
pomonika rekvizitera u filmskoj ekipi. Histrioni,
Page 60

dalje, dobiju pare
121
iL,
za brod pa itavo ljeto plove uz obalu, brkaju se i
sunaju na teret prorauna, jer, hvala Bogu i blaenoj
Bogorodici, ulaznicama za svoje, inae apsolutno
genijalne predstave ne namire valjda ni treinu svojih
trokova. Novcem iz prorauna, kao prvorazredni kulturni
dogaaj, to on nesumnjivo jest, plaa se i festival
lakih nota na splitskim Prokurativama, jer novac od
prodaje kazeta i diskova s hitovima ove sjajne priredbe
ne dostaje ni za kulise i rasvjetu. Dravni novac pokraj
svega toga ide galeristima, urednitvima nebrojenih
asopisa ogranaka Matice hrvatske, smotrama kazalinih
amatera, pasionskim teatrima, likovnim kolonijama,
fotoklubovima, folklornim drutvima...
Svi navedeni kao trina su injenica jednaki drek kao i
potpisnik ovih redaka koji u dokolici pie kratke prie
i romane. Pa ipak, njih drava dotira, keira im
nebulozne iznose ak i kada stvar do neba smrdi na
gospodarski kriminal i vapi za financijskom policijom,
svi oni imaju zatitu drave koju smo tisuu godina
sanjali, samo sam ja, da oprostite, kreten, majmun,
mokljan i bena, kojemu e se neki tamo lijevi izdava,
koji i sam ivi od potpore i otkupa, smijati u lice i
govoriti da koji sam ja faktor kada nisam prodao niti
pet tisua knjiga. Pa, recite i sami, je li to lijepo?
Dabome da nije.
Zbog ega bi to svi drugi bili bili nekakva drutvena
vrijednost i kultura s golemim k, a samo od pisaca se
oekivalo da ovise o tritu? I kakva je to logika da se
u ovoj dravi ak i za filmove dokazano nedarovitih
redatelja uvijek nade milijun maraka, a nepojmljiv je
problem kada pisci zatrae dvije tisue puta manje za
arak proze? Stvarno, ime su hrvatski pisci zasluili da
taj specijalni tretman? Kada kaem "specijalan", mislim
na sasvim osobito znaenje ove rijei: mentalno zaostao,
intelektualno insuficijentan, debilan i si.
Hrvatska drava, po svemu, hrvatske pisce voli kao mater
ludu er. A posve nezaslueno. Ta i mi smo, brao,
Hrvati! Daj, Vujiu, ivota ti, tutni i nama togod u
dep. Zato Zoran Feri, evo, samo primjera radi, ne bi
lijepo dva mjeseca o troku Republike Hrvatske u Hvaru
dumao nad svojom novom knjigom? Zato ii Senjanoviu
ne bi platili dva tjedna u vicarskim Alpama, tek da se
malo odmori od ene i punice? Dajte nam samo pola od
onoga to inae dobivaju Branko Schmit i Zlatko Vitez i
mi emo biti zadovoljni. U suprotnome, ja doista ne znam
Page 61

kako emo dalje. A posebno mi ne idu u glavu oni tzv.
"dravotvorni" pisci. Tolika ljubav za domovinu, tolika
odanost - kako im se samo da?!
123
....
Povratak Freddvja Krugera
Ameriki filmovi strave, gledali ste, vrlo esto budu
smjeteni u ljupko provincijsko mjestace, pitomi
neigh-bourhood s drvenim katnicama uz drvored, s
lealjkama na trijemu, uredno potkresanim ivicama i
ietkanim kotskim ovarima na pokoenoj tratini. U
takvom jednom malograanskom ruinjaku, ve prema
uzusima anra, najednom se ponu dogaati uasni zloini
poinjeni od neke evidentno potpuno poremeene psihe.
Stanoviti Freddv Kruger s nehrdajuim otricama umjesto
prstiju nenadano uhvati tranirati adolescente, odreda
finu djecu, junfere, da oprostite na izrazu, odlikae
uzorne i u izvannastavnim aktvnostima, skaute,
ministrante, mlade atletske nade, gimnazijske ljepotice
i lokalne dunosnike Mladei HDZ-a, sve dok ga na
posljetku sile Dobra, kunog odgoja i kranske
krjeposti ne uguraju u neku usijanu furunu.
Ba kao taj Freddv, ta opaka nakaza, ja sam se osjetio
prije nekih mjesec i pol kada je Milan trlji, novi
intendant splitskog HNK, u nastupnom intervjuu, netom
nakon to je mudrou gradskih vijenika postavljen na to
asno mjesto, izjavio kako e "vratiti ljepotu u
kazalite". im sam uo da se ljepota vraa, ja sam znao
da tu za mene nee biti mjesta. I doista, potvrda je
toga stigla ovih dana. Kako se uje, neslubeno ali
sasvim pouzdano, u trljievoj teatarskoj ljepoti,
blagoslovljena ona bila, gdje bi glumci valjda trebali
brati jaglace i skakutati za leptirima, "Krovna udruga",
komad nad kojim oinstvo dijelim s Ivicom Ivanieviem,
ba kao i "Ptiice" Filipa ovago-via, od ove jeseni
vie nee igrati.
Na nau ljupku vukojebinu spustio se mirisni spokoj i
niega runog i uznemirujueg tu se vie ne prikazuje
kazalinim pretplatnicima. Tu ni Edip... nekako emo to
ve srediti, potrihati i nadopisati neke scene... vie
ne ubija svoga au, niti se Hamletova mater kurva s
djeverom, u splitskom HNK Judita i Holoferno zagrljeni
e pjevati "Nima Splita do Splita", a Romeo i Julija,
umjesto da popiju otrov, na kraju e nasmijeeno
nazdraviti boicama sponzorskog Pipija. Teatarska idila
kakvu je Milan trlji zamislio, ako je on jadan ita
mislio, vedri je ki kakav su beziznimno zagovarale sve
Page 62

diktature. To to novi intendant naziva ljepotom je
umjetnost, ako se to smije tako zvati, u kojoj su
podjednako uivala dva najvea krvnika stoljea iza nas,
i zloglasni austrijski kaplar i nita manje uven
gruzijski brko, i u oba je sluaja uglavnom bilo
udovino.
Ljepota koju su oni htjeli gledati, miiavi i plavokosi
lanovi Hitlerjugenda i sisate komsomolke u narodnim
nonjama, sve je to bilo samo vedra kulisa iza koje su
ljudi krepavali u plinskim komorama ili na sibirskoj
studeni. Iz potpuno istovjetnog razloga, ini mi se,
trlji sklanja s repertoara nau malu komediju o
deloacijama iz oficirskih stanova '91., koja je onomad
silno uzrujala Luku Podruga, a koja je, priaju, bila
presudna da grad126
ski vijenici gospodi Gotovac ne obnove intendantski
mandat. "Krovna udruga" je gadni Freddv koji ne pripada
ljepoti nae provincijske arkadije, bavi se neim za to
trlji ne eli znati da se uope dogaalo u pitomim
krajolicima Lijepe nae. To je neto to valja prognati
iz svijeta uredno potkresanih ivica i ietkanih
kotskih ovara na pokoenoj tratini. Milan trlji bi,
da moe, zaboravio i na izbacivanje iz stanova i na
komediju o tomu, ba kao to su svi svjedoci optube
pred upanijskim sudom u Splitu odjednom, u znanstveno
potpuno neobjanjivoj epidemiji amnezije, pozaboravljali
na sva zvjerstva u Lori.
Na filmu se Freddv, meutim, koliko god ga ubijali,
stalno vraa. Vratit e se, ne moramo uope sumnjati u
to, i nama, te svinjarije, koliko godi ih potiskivali,
uvijek negdje isplivaju, prouju se kao one kozje ui
cara Trajana. Ali, sasvim iskreno, nemam ni trun elje
da Freddv ponovno budem ba ja. U ovoj stvari ne osjeam
ni srh ikakvog osvetnikog poriva. Neke samo ekam da
promole iz svoje rupe pa da ih mlatnem po njukici, ali
to nisu trlji i njegovo lijepo kazalite. U ovoj
stvari mi je dosta da se Ivica i ja nismo osramotili, da
je ta "Krovna udruga", kakva bila da bila, u malo vie
od pola godine dvadeset osam puta napunila gledalite i
da je vjerojatno jedina trino uspjena predstava koju
je novi intendant zatekao na repertoaru, a to to ju je
on sada maknuo, ba me briga. Nisu to na posljetku bile
ni nekakve ozbiljne pare da se uzrujavam.
Kada bih bio prost, a ne mogu se ovaj as sjetiti
nijednog dobrog razloga da to ne budem, rekao bih ak da
me boli neka stvar i za trljia, i za njegove
desniare, i za njihovo cmizdravo hrvatstvo, i za
Page 63

njihove glupe ene s kojima me nikada nijedan od njih
nije upoznao, nego su uvijek prepadnuto utjele iza
njihovih leda. Osjeam
197
se, pravo rei, pomalo i povlatenim to me taj svijet
vie nee pozdravljati na ulici, jer ja doista ne bih ni
volio biti netko za koga bi oni mislili da ga treba
pozdravljati. U ovom i ovakvom Splitu meni se svia biti
autsajder, u gradu u kojemu je Luka Podrug netko i
neto, ja svim svojim srcem elim biti nitko i nita.
,128
Suvremeni hrvatski laminatizam
Prije neku veer na televiziji priaju o izlobi Tome
Savia Gecana. Zapravo, moda bi malo i preuzetno bilo
kazati da je posrijedi izloba, jer je frajer ostavio
potpuno prazne galerijske zidove i tek je na podu
promijenio parket. I upravo sav je kunst u tome da je on
kupio stanovit broj kvadrata podnog laminata druge klase
i promijenio pod, sve se u sebi smijuljei kako e se
raja nai u udu da di su slike, i kako e neki moda,
mislei da je to izloak, njegov cijenjeni potpis
traiti u dnu metalnog crvenog sanduka hidranta na zidu,
a nikome nee pasti na pamet da pogleda pod noge.
Posjetitelj se tu, kau na televiziji, osjea smeteno,
pa i tjeskobno, pred bijelim zidovima iznenada suoen s
pitanjima o naravi umjetnosti. Moe si mislit!
Tjeskobno! Dao bi im ja dva dana ivota nekog Joe
skladitara iz Name to tri godine nije dobio plau, pa
bi oni vidjeli to je tjeskoba!
Stvarno, kakve se sve ludosti hoe provercati pod
umjetnost, normalan ovjek biva sve konzervativniji u
svojim estetskim nazorima. Nekakav Savi Gecan, eto,
129..
stavi u praznoj galeriji nove parkete, i jo ih sfua
kako nijedan poten parketar koji dri do svojega imena
i djela ne bi, a mi bi na to trebali, kao, padati u
nesvijest i traiti da nam donesu cukra i vode kako je
to fenomenalno nadahnuto i turboinjekn genijalno. Ili
bi ak mogli, ne dao Bog, i dii ruku na sebe od
tjeskobe to nas je spopala u suoenju s pitanjem to
umjetnost zapravo jest.
Ma, bjei!
Jer, zato bi posjetitelj izlobe, ako emo pravo, uope
trebao razmiljati o prirodi umjetnosti? Ljudi se obino
ne mue takvim sumnjama gledajui Gauguinova ili
Ma-tisseova platna. Oni stoje pred tim slikama bez
ikakvih dvojbi je li to kunst, zato jer negdje u svojoj
utrobi ute tu strast, taj zaigrani eros i ljepotu od
Page 64

koje im dou suze na oi. Kako makar i mrvicu takve
slasti mogu proizvesti novi laminati na podu galerije i
tko se ikada, mimo par-ketara, naao uzbuenim zbog
nekakvog parketa?
ovjek se sam sebi uini kao zadrta seljaina ak i ako
se usudi takvo neto pomisliti, ali, uistinu, golema
veina tih to, toboe, propituju granice umjetnosti i
grozniavo se upinju biti originalni i okantni,
pompozno proglaavajui smrt tafelajnog slikarstva,
uglavnom rade potpune bezvezarije i ve ih je pomalo
ubogo i vidjeti u tome. Ono to tu moete nai, ruku na
srce, obino su vrlo banalna estetska promiljanja i
prvoloptake metafore, a bude poesto da ti se uini
kako ni sam stvaralac ne zna to je skupusio, nego sutra
eka novine da vidi kako e mu kritiar to objasniti.
Najsigurnije je, naravno, biti to radikalniji. Kao da
je umjetnost nekakav ekstremni sport, tipovi se natjeu
koji e biti provokativniji i ta stvar pomalo biva sve
idiotskija. Apsurd je to vei to je staromodno
tafelajno slikarstvo, kojega je taj uasni trud kao
trebao dokinuti, zapravo
130
vitalno kao i prije. I Rembrandt i Goya nas uzbuuju kao
to su uzbuivali i one tristo pedeset godina prije nas,
dok nas avangardna stremljenja koja se beskonano pitaju
to je umjetnost ostavljaju manje ili vie hladnima.
Osim toga, k vragu, ako umjetnik sam nije naisto to je
umjetnost, Boe dragi, pa ima i drugih poslova. Moda bi
se taj neki sasvim lijepo naao u poslu vulkanizera,
inkasatora ili mesara, moda bi ga ispunilo sreom da
napravi Eiffelov toranj od ibica? Sve je bolje od toga
da on svojim sumnjama gnjavi opinstvo koje se boji
kazati da je to to on radi ordinarna zvizdarija koja ne
vrijedi ni koliko papir na kojemu je tiskana pozivnica.
Trokove parketiranja da i ne spominjemo.
Seksualna kontrarevolucija
Via se to gdjekada u naim malim mjestima. Neki vie
ili manje netalentiran fotograf, obino vlasnik lokalnog
fotografskog obrta nazvanog njegovim krtenim imenom,
neki "Foto Zvonimir", na primjer, kojemu je Crkva umalo
pa strateki partner, jer ivi uglavnom od slikanja
vjenanja, sprovoda, prvih priesti i krizmi, ponekad
se, obino u nekom malo boljem kafiu, odvai izloiti
neto manje bogougodno: aktove neke mjesne ljepotice.
Reena se graanstvu velikoduno oitovala sa svim
svojim spolnim atributima, ali joj je, beziznimno, lice
ili pokriveno kosom, ili gleda negdje poda se i ustranu,
ili se pak dala uslikati odstraga. Onda se svi ivi
Page 65

sjate oko te anonimne crno-bijele nagosti na sjajnom
papiru i nagaaju koja je od njihovih sumjetanki
posjednica uslikanih sisa i stranjice. itava varo
samo o tome pria, vrtei se u krugu osumnjienih,
pivska se bratstva satima prepiru oko identiteta
besramnice, a ae, gdjeto i sasvim bezrazlono, lemaju
svoje keri. Nije rijetkost da poneki od njih po
mjeseini saeka i umjetnika.
Dati se uslikati gol u nas je strano odiozna stvar. Ili
je makar takva postala u posljednjih desetak godina.
Pogledate li malo bolje, aktovi po naim galerijama
mahom su bez identiteta. ak i ako nije posrijedi
fotografija, i kod naslikanih aktova, u ulju ili
pastelu, to se obino smatra za golotinju drutveno
prihvatljivim medijem, uglavnom ete vidjeti da je lice
sasvim neraspoz-natljivo, zbrkano u nekoliko ovlanih
poteza, a esto bude i da ga je slikar ostavio sasvim
praznim. Apsurdno je malo to za vidjeti, krilo i
bradavice predoeni su s neobinim osjeajem za detalj,
s pomnjom to odaje strasnog erotomana, ali lica nema. U
likovnim kritikama kasnije ete proitati kako je
umjetnik time htio prikazati dehumaniziranost erotike u
suvremenom svijetu, otuenost ovjeka po ovjeku i
tatijaznam, no vi znate da je sve to buli shit. Model
nema lica, nemojmo se zezati, naprosto zato jer bi
suprotan sluaj znatno umanjivao njegove izglede za
udajom.
U naoj maloj seljakoj zemlji Govinu Maju ni portir ne
bi smatrao za dobru enidbenu partiju, za Renoiro-vim
kupaicama mangupi bi izvikivali prostote, Maneto-vu bi
Olimpiju vjerojatno sveenik odbio priestiti, a
Bo-tticellijeva Venera bi se nagutala Lexaurina. Javni
moral u nas sasvim iskljuuje javnu golotinju, skidaju
se eventualno tek konceptualni umjetnici, no i oni
obino samo da bi prosvjedovali protiv graanskog
licemjerja. Sa svojom nagou oni su tu da kau "ne"
sistemu, a ti vie i ne zna to ti je tunije, njihove
ovjeene guzice ili sistem u kojemu se takvo to jo
smatra provokacijom.
Iako nekada nije bilo tako. Jednom davno i mi smo
uivali u tekovinama seksualne revolucije, i nije bilo
domaeg filma da se nije neka gospoica makar gola
kupala u nekom koritu. ak i bez ikakve osnove u prii,
posve bezrazlono, tek da se napaeni radni narod
proveseli, filmovi su puni seksa, i ta pojava ne
zaobilazi ak ni ideoloke hardcore naslove koje su
producirali komiteti. Klasna borba, narodnooslobodilaki
rat, obnova zemlje, agrarna reforma, obraunavanje s
Page 66

kulacima, elektrifikacija zemlje, samoupravljanje...
nema, ini se, toga problema u jugoslavenskom
socijalizmu koji se ne bi dao ilustrirati snoajem.
Partizani raspomamljeno kao satiri jure za drugaricama,
koje ciei bjee, premda je sasvim razvidno da nemaju
nita protiv. Ustae i etnici vie su silovatelji,
Nijemci hladni sadisti, a Talijani dekadentni.
Istodobno, sve novine objavljuju akt fotografije. Neke
na su na duplericama, na sjajnom papiru, a neke samo
male i crno-bijele, iznad krialjke i horoskopa, s
izmiljenom noticom koju je napisao neki duhoviti
pripravnik iz gradske rubrike. Na posljetku, meka
erotika srameljivo dolazi i u noni program televizije
i sve se ini kako krupnim koracima kroimo u sjajnu
budunost u kojoj e konano biti zbaen vjekovni jaram
grudnjaka i gaica.
I onda... tras!... svega toga najednom nestane. I na
televiziji, i u novinama i na filmu. Najprije s HDZ-ovim
zvizdarijama o duhovnoj obnovi, gdje bi seks, kao,
trebao sluiti samo za reprodukciju nacije, a onda
zacijelo dijelom i zbog toga jer je eros postao
neprilian u ratnom thanathosu, nekakvo takvo vrijeme
doe da za pokazati pubis, a o penisu da i ne govorimo,
treba vie graanske hrabrosti nego za pokazati na
tajnog petog ortaka. koluje se itava jedna generacija
glumica koje smo naslobodnije odjevene vidjeli kada su
imale pulover s v-izrezom, a nekadanje erotske ikone
jugoslavenskog filma sada gledamo kako cmizdre za
domovinom u predizbornim spotovima vladajue stranke.
itavih deset godina tako proe sasvim bespolno i edno
kao da smo ih proveli u katolikom liceju.
Dobro, stvar se u meuvremenu ipak malo raskravila,
Hrvate vie ne donose rode, estradne zvijezde sve
slobodnije govore o svojem spolnom ivotu i glumice se
ponovno poinju razodijevati. No, za neke je stvari,
ini mi se, ipak prekasno. Eto, recite i sami, zar to
nije glupo i strano, i ba nekako nehumano, da mi znamo
i za najsitniju anatomsku pojedinost na Madonni, ali
vjerojatno nikada neemo znati kakve su zapravo
Severinine sise. To ja zovem nepostojanjem perspektive i
ve zbog toga mi je razumljivo da se mladi ljudi stalno
iseljavaju iz Hrvatske.
Suza za saborske brege
To je tako tuna reenica: "Ja sam mali ovjek".
Graanin vas gleda vlanim oima svojevoljno
ponitavajui vlastiti ivot, oduzimajui mu svaki
drutveni znaaj i pravo na odluivanje o iemu,
skrueno se predajui tuoj moi. Njega se nita ne
Page 67

tie, on je mali ovjek, odijeva se na djejem odjelu
robne kue, spava u djejem krevetiu, jede iz malog
tanjura s naslikanim medvjediima. Mali ovjek propinje
se na prste pred alterima i sa svojim malim potplatima
sitno gazi rubom plonika, uz kue, da nikome ne bi stao
na put. Golubovi ga seru. Psi mu zapiavaju nogavice.
Konobari mu pljuju u juhu. Mesar mu, cerei se, govei
loj zaraunava kao biftek. A on se nita ne buni. Mali
ovjek pije svoj mali konjak na kraju anka i ne
sudjeluje u bir-tijskim debatama, a ako ga sluajno
upitaju za miljenje zacrveni se i smete. "Ja sam mali
ovjek", ispria se on zamuckujui pa plati i pobjegne,
a ti gleda za njim podvojenih osjeaja. Ne zna bi li
ga saalijevao ili oamario.
Mislim, to je to uope mali ovjek u ovakvoj zemlji?
137
Eto, recimo, ako je netko, dokazano, doslovce, upravo do
zadnjeg zareza prepisao magisterij, zato bi se netko
drugi unizio izjavom da je malen? Zar se ne bi i on,
jednako tako, mogao potpisivati kao mr.? Ili, ako imamo
ugledne politike novinare to su jedva shvatili razliku
izmeu parlamenta i vlade, ako ministarski pomonici
kupuju diplome, ako su oferi uvaeni zastupnici, a
gradonaelnici pijani bjee pred policijom, ako se
menaderima predstavljaju osobe koje ne vladaju tablicom
mnoenja, ako je Slavko Lozina sudac, ako dakle svi mogu
biti sve, ne razumijem, u emu je kvaka - zato bi itko
bio mali ovjek? Uzmite, na primjer, novu Arenu s
Jadrankom Kosor koja s naslovnice obeava: "Bit u
predsjednica Hrvatske", a onda dobro promislite kada
drugi put budete prosuivali vlastitu veliinu. Dajte,
budite pametni, gdje ete, kakva Amerika i Australija,
kakav Novi Zeland, ovo ovdje je land of oportunities,
gdje ba nitko nije toliko bezvezan da se ne bi mogao
zamisliti kako iz vile na Pantovaku, ispod Bukoveva
platna, u bidermajerskom trosjedu svim graankama i
graanima Republike Hrvatske eli sretnu Novu godinu.
Biografija kakvu ima Jadranka Kosor u ovoj zemlji je,
bez ikakva pretjerivanja, bezbroj. Diplomirala je, kao i
tisue drugih, pravo, da bi joj naknadno u kumrovekoj
partijskoj koli u modani korteks serijski uarafili
desetak ispranih marksistikih fraza. Potom se zaposlila
na dravnom radiju, gdje je poetkom rata vodila nekakve
mediokritetske emisije o izbjeglicama. Desetljeima je
tavorila na najboljem putu u malodunost i gorinu, kako
ve doajeni dravnog radija obino zavre u malodunosti
i gorini, da u sretnom obratu pokojni Tuman nije
negdje uo njezino patetino kokodakanje o "povratku na
Page 68

ognjita" i spasio njezin nesretni ivot uzevi je u HDZ
kao figuru nekakve enske osjeajnosti, nekoga tko e za potrebe stranke cmizdriti nad sudbinom
invalida, udovica, rodilja, siroadi, nezaposlenih...
Tuman ju je uzeo k sebi, po prilici, kao kada na
sprovod, da stvar ispadne malo dramatinija, zovnu
narikau. Upravo sva zadaa Jadranke Kosor je bila da
uvijek bude u stanju emocionalne napetosti i spremno
cmolji za domovinu. Dok su se hadezeovski lopovi s
vreama para iskradali u dnu scene, ona je grcala u
suzama sasvim naprijed. I nikada nita vie od tog
plakanja nismo vidjeli od nje, to je jedina toka koju
je ona svekolikom opinstvu ikad pokazala. Ako bi se i
odvaila zinuti o neemu, to je bilo tako banalno, da bi
se gotovo saalio nad njom. Nikakvog integriteta,
moralnog ili intelektualnog, nikada nismo vidjeli u
njoj. Dapae, u posljednje vrijeme, ako je upitaju za
neto, primijetit ete da reenicu vrlo esto poinje
sa: "Pa kako je na gospodin predsjednik doktor Ivo
Sanader ve kazao..."
I sada ta persona, ta i takva Jadranka Kosor, u Areni
toboe aljivo govori kako misli da je vrijeme da
Hrvatska dobije predsjednicu. A moete se okladiti da
nije mislila na Doris Dragovi. to bi ovjek uope
kazao na to? Ako mene pitate, to je dobra vijest.
Predsjednika ambicija gospode Kosor ulijeva nadu svim
malim ljudima ove zemlje. Pogledajte je i shvatite ve
jednom -veliina u nas doista nema nikakve veze sa
znanstvenim, sportskim, gospodarskim ili umjetnikim
uspjesima, s karijerom ma kakva ona bila, veliina je
iskljuivo stvar ovjekove odluke. Ako ste odluili biti
veliki, kao to je Jadranka Kosor odluila, samo dajte.
Moe ako misli da moe, govore Amerikancima na
teajevima autosugestije. Ja bih ih doveo na dva tjedna
u Hrvatsku da bih im pokazao koliko ta stvar moe biti
istinita.
I zato, ako se s kojim od vas sretnem, usrdno vas molim,
nemojte rei: "Ja sam mali ovjek." Niste mali,
.139
nego ste lijeni. Sjedite po portirnicama, umjesto da
operirate srane bolesnike. istite zahode, a mogli ste
biti na znanstvenom simpoziju u vicarskoj. Drae vam je
kopati kanale nego sjediti na sjednicama Meunarodnog
monetarnog fonda. Postavljate ploice po kupaonicama i
fuka vam se za diplomatsku karijeru... Pa i ja sam, ako
emo pravo, piem ove bezvezarije, a ba je nekako dolo
vrijeme da generalni tajnik Ujedinjenih naroda napokon
bude jedan Hrvat.
Page 69

140
Kurve bez erosa
to Budia misli? pita se nacija ustreptalo. Nebrojeni
sati televizijskog vremena i itavi hektari novinskih
komentara, panel-diskusije mudrijaa po birtijama,
kumice na placu i vrapci na granama, vjeverice i jeevi,
mudra sova i lukava lija, sav ivotinjski svijet kida se
od neizvjesnosti to se mota izmeu uiju Draena
Budie. Pa, mislim, stvarno... Zar sam ja uistinu,
zapita se ovjek na posljetku, esnaest godina iao u
kolu, krvario nad trigonometrijskim jednadbama i
kinjio se ruskim realizmom da bih danas mislio to misli
taj ufitiljeni malograanin? Mislim, mene iskreno zanima
to misle Suan Son-tag, Noam Chomskv ili Umberto Eco, a
to to Budia misli, stoput sam se dosad osvjedoio,
neto je tako banalno i neuzbudljivo i loe, da bih
mogao uti i od svojega vodoinstalatera. To to Budia
misli, dragi moji, obino je nevrijedno ozbiljnijeg
mentalnog napora i tako plitko da bi er-mano Senjanovi
io tu mogao igrati picigin.
Doista, maloto je u ovoj nevoljnoj zemlji tako
precijenjeno kao politiari. Vi ete rei da su oni
obini ljudi.
Ali nisu. Medu obinim ljudima, naime, nae se gdjeto
kakva pronicljiva, duhovita i moralno ispravna
individua, dok je takvih medu naim poslanicima i
ministrima, s druge strane, upravo nezamjetno malo. Za
ovaj put ostavit u po strani njihovu iroko razglaenu
pokvare-nost, to da su oni, to bi narod kazao, kurve:
puno mi je zanimljivije to da su oni kurve, ma koliko
vam to paradoksalno zvualo, sasvim liene erosa, da su
sive, inovnike egzistencije skuenih nazora i oskudne
imaginacije, iza kojih stoji aljenja vrijedna
treberska biografija omladinskih rukovodilaca, koji su
umjesto Svlvije Plath i Henrvja Millera gutali politiku
memoaristiku. Pokuajte, uostalom, zamisliti mladost
Ivice Raana. Dok je njegova generacija u distorzijama
Hendrbcova fender-stratocastera otkrivala Duh Boji to
lebdi nad vodama, Ivica Raan je pio tursku kavu s
Duanom Dragosavcem. to to nije stravino?!
Dopalo me tako prije nekoliko godina napraviti intervju
s jednim mladim, perspektivnim esdepeovcem, o kojemu se
pronio glas da je poduzetan i nekonvencionalan, skoro pa
buntovan, rocker i playboy, to da vam priam, samo to
ne otvara pivu zubima, takav je to frajer. Na poetku
razgovora ja ga, kako je red, zamolim da mi ispria ono
najosnovnije iz svojega ivotopisa, a on se pohvali kako
je diplomirao politologiju, pa se onda zaposlio u
Page 70

Gradskom komitetu SKJ, gdje je i doekao prve
demokratske izbore. Na nekoliko trenutaka to mi je
sasvim oduzelo dar govora, to, naime, kako je bila silna
medijska manipulacija s kojom se od nekoga tko je
zavrio najbezvezniji fakultet u Sunevu sustavu i
uhljebio na najimbecilnijem mjestu u itavome kozmosu,
uinilo socijaldemokratskog Kurta Cobaina.
itavo vrijeme mi novinari nasilno se trudimo
humanizirati ta uboga bia. Tim nesretnicima to su u
ivotu
142
kupovali krive knjige i ploe, koji ne znaju ni tko su
Kaurismaki ni Coppola, te su se sasvim oekivano
ispilili u intelektualno posve neizazovne pojave, to za
kruh privreuju izgovarajui blijede fraze odavno liene
znaenja, mi se uzaludno muimo podariti nekakve ljudske
atribute. to nekada uistinu zna biti potpuna smijurija.
Izabrati, na primjer, najseksepilnije medu njima? Ma,
dajte...
to mislite, to bi Jozo Rado radio da nije ministar
obrane? Meni on nekako najvie daje na one manijake to
grade Eiffelov toranj od igica. Ili Mato Arlovi? Njega
bih mogao zamisliti da ini neto tako pustolovno kao
to je... to ja znam... skupljanje salveta. Biste li za
svoje dijete poeljeli takav ivot? Ej, ako samo
naslutite da e vam se sin jednom iahuriti u takvo
neto, slobodno ga dajte na posvajanje nekim bogatim
Talijanima to ne mogu imati djece.
Suhe smokve za najdraeg gosta
Ovu sam SMS poruku, od nekih inae razumnih osoba, u
srijedu dobio etiri puta: "Bovcott ali US pro-ducts the
day they attack Iraq without UN approval. Join us and
send this message to 10 friends globally". A ova mi je
dola triput: "Peace in action! Veeras od 22 do 24
upaliti sva vanjska svjetla. Satelit ce snimati ovu
inicijativu za mir. alji dalje!" Nijednu od ovih poruka
nisam proslijedio. S prvom imam silan problem da su
jedini ameriki proizvodi u kojima svakodnevno uivam
glazbene prirode, a staviti embargo na Boba Dylana,
Joh-nnyja Casha, Flatlanderse, Toma Waitsa ili Lucindu
Williams, zato jer je fuckin1 moron od njihovog
predsjednika poeo rat na Srednjem istoku, ini mi se
vrlo besmislenim. Nijedan od ovih umjetnika nije
odgovoran za glupost State Departmenta, ba kao to se
ni ja ne osjeam krivim zato to je jedan drugi fuckin'
moron prije deset godina poeo rat u Bosni. Ako nae
vlade odlue ubijati muslimane, njihova u Bagdadu, a
naa u apljini, molim lijepo, traim izuzee od tih
Page 71

sluajeva, kako za sebe tako i za Dylana.
Druga SMS poruka, ona s pozivom na paljenje vanjskih
svjetala u kasnu veernju uru, bila mi je odbojna jer me
takve manifestacije vrlo podsjeaju na konceptualnu
umjetnost koju smo etrdesetak godina svakog 25. maja
gledali na Stadionu Jugoslavenske narodne armije u
Beogradu. Sjeate se tih prizora, kada bi omladinac sa
tafetom ozareno hitao stubama do sveane loe, dok
ljudska slagalica dolje na travnjaku dresirano tri iz
golemog srpa i ekia u monumentalno "Drue Tito, mi ti
se kunemo". Tako bi valjda sada mojih stotinu vata na
terasi trebalo biti siunim djeliem nekakve satelitske
snimke koja bi na neobjanjiv nain pomogla famoznom
"miru u Svijetu". Ma, idite u guzicu! Ne elim da me
snimate satelitima iz stratosfere, s dvadeset kilometara
visine. Ako me ba trebate, doite malo blie. Velike
slike, gdje bi nekoliko milijuna nas potrpali u jedan
kadar, ine mi se poneto preopenitima, ba kao to mi
je preopenit i zahtjev da se bojkotira ba sve s
oznakom "Made in USA".
U ekstremnim situacijama ljudi su skloni ekstremnim
zakljucima, neoprostivo zanemaruju detalje. Humanisti
koji bi sada odbacili ba sve ameriko u tom smislu nisu
nita obazriviji od Bushove bombe od devet tona. Kao to
je vjerojatnije da e mlazna grdosija usmjerena na
irakog diktatora ubiti ili osakatiti nekoliko desetina
njegovih savreno nedunih podanika, tako imamo zrele
anse da bojkotom amerikih proizvoda odbacimo puno toga
to je doista, u svakom ljudskom smislu, vrijedno iz ove
velike zemlje. Vi moete imati odluno i jednoznano
negativno miljenje o irakom i amerikom predsjedniku,
ali je svaki odluan i jednoznaan stav o milijunima
Iraana i Amerikanaca neizbjeno pogrean. Ako padnete u
iskuenje da tako neto napravite, postupili ste upravo
onako kako je va neprijatelj elio da postupite. Imat
146
ete ispred sebe tek vrlo openitu satelitsku snimku
koja nije nita bolja i istinitija od satelitskih
snimaka koje gleda George Bush.
Da njegovi postupci nisu potaknuti kukavnim
oportunizmom, ovjek bi ak mogao razumjeti skanjivanje
Ivice Raana u ovom pitanju. Na je premijer... makar je
sasvim bjelodano da je to uinio vie zato jer se boji
svojih glasaa nego stoga to tako doista misli...
naposljetku odbio blagosloviti ameriki napad. Hrvatska
vlast nala je ipak nesimpatinim to da netko babama i
djeci tranira batake i razbacuje ih po irakoj
pustinji, i to je vrijedno nekakvog, barem malenog
Page 72

potovanja. S druge strane, imamo bijedno, ulizivako
pismo predsjednika nae najvee opozicijske stranke u
Wall Street Journalu. Ako analiziramo Sanaderov i
Raanov postupak na moti-vacijskoj razini, medu njima
nema razlike, oba su moralno potpuno nitavna. Obojica
su to napravila da se uvuku nekome, tek to se
predsjednik Hrvatske demokratske zajednice odluio za
stanoviti otvor Georgea Busha, dok su elniku
socijaldemokrata bile privlanije stranjice nekih
budovana Europske unije. Tko se od njih bolje okladio,
meni je potpuno nezanimljivo, jer tu stvar ne
doivljavam kao okladu. Normalnom je ovjeku to naelna
stvar, a netko od naela moe samo bespomono i s
gaenjem gledati oportunizam politiara, slabano
tipujui na onaj s ljudskijim posljedicama.
Kada tako postavite stvari, Ivica Raan odjednom vam se
svidi vie nego to ste ispoetka eljeli, a ako ste
usput jo u posljednjem Globusu proitali neuvijene
prijetnje amerikog ambasadora hrvatskim vlastima i
njegovu njenu zahvalu na podrci od demokranske
opozicije, Sanaderova e vam se gesta uiniti jo
odboj-nijom. Mislim, stvarno, to hoe taj Ivo Sanader?
Otkud mu obraz da se po amerikom tisku sada producira
.l/i-7
priama o "slobodnom svijetu" i bude kao zabrinut zbog
nekakve diktature u srednjoj Aziji, on... ljudi, nemojmo
se zezati!... koji je jo do prije nekoliko godina bio
protagonist jedne operetne diktature u kojoj su
obavjetajne slube namjetale nogometna prvenstva?!
Pred tim besramnim ulizivanjem gotovo poelite da
Amerikanci izgube rat i irake trupe grunu preko svih
granica, do Zagreba sve da osvoje, pa da Sadam Husein
bane u urede na Trgu rtava faizma, zgrabi
prestravljenog Sanadera za prsa, unese mu se u facu i
stranim ga glasom upita: "Je li, kokice, jesi li ti
onaj to je o meni pisao one gluposti u Wall Street
Journalu?!" No, takvo je to, naravno, apsolutno
neostvarivo. Pod jedan, Iraani nikad nee doi do
Zagreba, a pod dva, ak i da dou, nekako mi se
vjerojatnijim ini da bi Sanader gospodina Huseina
doekao s travaricom i suhim smokvama i darovao mu
kravatu Croatu.
148......
Vojna pota Bagdad
aj za mravljenje, to je biznis! Nevjerojatno je
zapravo kako se jedan uljivi hrvatski pisac poput mene
sjetio neega tako genijalnog. Pazite ovo, najbolji aj
za mravljenje koji ete nai na tritu, u sedam dana,
Page 73

drite li se disciplinirano uputa, garantiram gubitak od
najmanje sedam kilograma tjelesne teine. Potrebno je
samo piti aj. S naglaskom na samo aj.
"Ne razumijem", kae mi prijatelj.
"Kako ne razumije", govorim, "jednostavno je, sedam
dana pije aj. To je jedino to smije staviti usta."
"I to je aj za mravljenje?"
"Da!", viknem ja oduevljeno.
Imam i ime - Hvperslim. U prvo vrijeme proizvodit e se
u tri okusa, ipak, menta i kamilica. Proizvodnja e
biti vrlo nezahtjevna. Kupovat u u duanu ajeve od
ipka, mente i kamilice i istresati ih u kutije s
natpisom Hvperslim, a bude li na tritu interesa za to,
u malo vremena mogao bih paletu proizvoda proiriti i na
Hvperslim s okusom marelice. Kutija od sto grama stajat
e
etristo kuna, a svi koji kupe vie od tri kutije, na
dar dobivaju ukusno dizajnirano plastino cjedilo za
aj, po izboru, u plavoj ili naranastoj boji...
Prijatelj me zaprepateno gleda.
"A ti bi", kae, "ba volio zavriti u zatvoru?"
"Ne svia ti se ideja?", upitam ja razoarano.
"Ne", ree on. "Definitivno, ne."
I tako, evo me ponovno na starome poslu. Ponekad mi se
uini da u umrijeti u ovim novinama.
to mislite o slanju hrvatskih vojnika u Irak? Meni se,
recimo, ta zamisao neobino svia. Poslao bih, za
poetak, sina Jadranke Kosor. Momina je upravo stasao
za armiju i u cijelosti, pretpostavljam, podrava mamine
stavove, teko da bi u itavoj zemlji nali nekog
prikladnijeg da mu nabijemo ljem i pancirku i otpravimo
ga put Bagdada. Pa ako ga i vrate u limenom sanduku,
nema problema. Za oekivati je da bi ministrica
branitelja, socijalne skrbi i generacijske solidarnosti
dala sve od sebe da njegovi najmiliji dobiju lijep
pogreb o dravnom troku, penziju, stan i povlasticu na
uvoz auta. Sve bi ostalo u obitelji. I uope, da se
Vlada malo potrudi, svatko bi od njih medu uom rodbinom
naao ponekog kandidata za Irak. Saborska rasprava o
slanju trupa pritom bi bila sasvim suvina, a osim toga,
elimo li se uvui u Bushovo dupe, ja upravo ne mogu
zamisliti ljepu gestu. Vod od ministarskih sinova i
neaka meunarodnoj bi zajednici bio jasan pokazatelj
kako se Republika Hrvatska vrsto zalae za mir na
Srednjem istoku.
Uistinu, treba li netko od nas poginuti od autobombe u
Basri, zato se taj netko ne bi preivao Sanader,
Hebrang, Seks ili Glava? eksov sin, recimo, takoer je
Page 74

u dobi da bi mogao sasvim dobro marirati po pustinji.
Zato bi on bio bolji od nekoga drugog? Njegov otac,
osim toga, od te e stvari valjda imati neke koristi,
ali
kakva je naa korist? Zato bi itko od nas negdje nakraj
svijeta poginuo za sretnije sutra djece Miomira uula?
Strana je ta drskost s kojom se drava igra s tuim
ivotima. Amerikanci trae vojsku za Irak, jer im je,
dakako, zgodnije kada protuavionski mitraljez raskomada
nekoga iz Vinkovaca nego nekoga iz Athensa u Ohiu, a
nae budale dignu glavu da bi mi Hrvati svakako ili.
Ministar vanjskih poslova istog asa rezervira pedeset
punih pansiona u Bagdadu. Ej, pomalo... Ako treba
poslati nekakav vod, idemo ga, ali stvarno, bez
zajebancije, sastaviti od najue rodbine pedeset prvih
ljudi u HDZ-u. Pa da vidimo kolika bi onda bila njihova
spremnost da sudjeluju u toj ludosti.
Proli rat u tome nas je, vjerujem, barem malo opametio.
Neka ishitrena mladost gnojila je ledine oko Kupresa dok
je Dejan Kouti otvarao tedionice, a buraz mu vozio
automobilske utrke. Momci u naponu snage, u najljepim
godinama da poloe svoj mladi ivot na oltar domovine,
ali klinac - imaju pametnijega posla. I tako je uglavnom
bilo sa sinovima guzonja. Dok ste se vi nespokojno
ljubili sa svojom djecom pred vojarnama, njihova su s
dravnom stipendijom negdje u Vermontu studirala
meunarodne odnose. I uope, ako pogledate, medu
frajerima koji su tih godina nadahnuto pisali kako je
divno poginuti za Lijepu nau, ne znam je li vam upalo u
oi - svi su ostali ivi. Dapae, ako bi im i doao
mobilizacijski poziv, odjednom bi ih uhvatio lumbago ili
nezalijeena tuberkuloza, ili bi se izvukli radnom
obvezom. I nastavili se perom boriti za Hrvatsku,
slaviti nae momke u rovovima i nesmiljeno grmiti protiv
pacifista i jugonostalgiara.
"Drukije bi ti govorio da ti je netko poginuo",
opomenuo me tako jedan to se "perom borio za Hrvatsku".
"Ma daj", kaem. "A tko je tebi poginuo?"
151
"Pa poginuo mi je...", ree on i zastane da razmisli.
"Poginuo mi je mali od susjeda."
To je bilo najbolje ega se sjetio. Bio je izgleda jako
vezan za susjedovog malog. Volio ga je, rekao bi, kao
vlastito dijete i bio prepun potovanja za njegovu smrt.
Ali, njegovo pravo dijete u to je vrijeme ipak
studiralo. Takva je po prilici logika i s ovim u Iraku.
Poslat emo susjedovog malog. Bit e nenadoknadiv
gubitak ako ga vrate s nogama naprijed, ali zapravo, 'ko
Page 75

ga jebe.
152
e si ti ratov'o?
U ivotu nisam vidio puno tako bizarnih zgoda kao to je
bila ta u proljee 1996., nekih pola godine nakon
potpisivanja davtonskog mira, u jednoj gostionici na
Palama u Republici Srpskoj. Kao reporter zatekao sam se
u mijeanom drutvu srpskih i hrvatskih ekstremista, da
ne kaem etnika i ustaa, a ugoaj je, suprotno
oekivanom, bio vrlo srdaan. Uz hladnu prasetinu, oko
boce Johnnvja Walkera, tu se o netom zavrenom ratu
pripovijedalo s vedrom sjetom i uz duboko uvaavanje
neprijatelja, pa su tako Hrvati hvalili sranost Srba
kojima se dogodio peh da ih je sramotno izdao Slobodan
Milo-evi, a Srbi su se neskriveno divili vojnikom
geniju Franje Tumana i tomu kako su ih ustae... a to
"ustae" nisu izgovarali s mrnjom i porugom, nego vrlo
ozbiljno i dostojanstveno... potjerali iz Drvara i
Grahova.
"e si ti ratov'o?", obratio se u neko doba meni jedan
to se predstavljao kao etniki vojvoda. Mislim da je
to bio trinaesti ili etrnaesti etniki vojvoda kojega
sam upoznao taj dan.
"Nisam bio u ratu", kazao sam ja.
"Nisi bio u ratu?!", zaudio se on.
"Ne."
"Pa to, jadan ne bio?!", upitao me vojvoda saaljivo.
"A eto...", protisnuo sam ja.
Okupljeni su tada sasvim izgubili zanimanje za moju
personu glupog civilista, nastavili se vedro spominjati
meusobnih klanja, a meni je, kako se razina alkohola u
smeoj boci sniavala, sve bistrijim inilo da se itav
rat dogodio zapravo samo zbog ovoga - besmislenih mukih
fantazija o ratnikoj hrabrosti i asti. Svaki drugi
razlog sukoba tih ustaa i etnika, kao to su borba za
teritorij ili vjerska i nacionalna nesnoljivost, ovdje
je posve izblijedio, jer jedni protiv drugih oni ustvari
nisu imali nita. To to su etiri godine ratovali, bilo
je samo zato da bi poslije svega, mezei hladnu peenku,
mogli priati kako su se jedni drugima najebali majke.
Gotovo istovjetna epizoda dogodila se prije nekih
desetak dana u Zagrebu. Nisam joj svjedoio, nego sam
samo u novinama itao o tome. Na predstavljanju knjige
ratnih uspomena jednoga srpskog rezervista netko je iz
publike autora pitao zna li za knjige Vladimira
Arsenije-via, a autor, stanoviti Neboja Jovanovi, je
kazao da je uo za Arsenijevia, ali da ga ne cijeni
osobito, jer je Arsenijevi pobjegao od poziva za
Page 76

mobilizaciju. Na to su svi u prostoriji, a rije je, da
ne bude zabune, o probranom drutvancu hrvatskih
nacionalista, zadovoljno kim-nuli svojim uenim tikvama.
E, sada vi meni recite da to nije perverzno. Neki
Hrvati, koji uz to sebe smatraju vrhunskim domoljubima,
objavljuju knjige uspomena jednoga to je u posljednjem
ratu bio etnik i ne kaje se zbog toga, a preziru onoga
to je odbio pucati po njima i njihovom narodu!
Klopajui hladnu prasetinu, ili to se ve posluilo na
ved.15.4
skom stolu poslije predstavljanja knjige, ustae i
etnici, zaneseni svojim maistikim fantazijama koje su
se sve ostvarile u ratu, ganuto su se prisjeali onih
slavnih dana kada su se meusobno klali i sakatili,
silovali redom i muko i ensko, palili kue i ambare i
jedni drugima manjavali bijelu tehniku.
S druge strane stoje glupi civilisti kao to smo
Vladimir Arsenijevi i ja, koji mislimo da je rat bio
jedno krvavo sranje u kojemu nije bilo nita asno ni
ljudsko ni muki, i prema kojemu nitko normalan ne moe
biti sentimentalan. Ve zbog toga taj mi je Arsenijevi
drag i blizak. Osim to je odlian pisac, svakako puno
bolji od one budale-tine Jovanovia to ga je objavio
Josip Pavii, on je jedan fini i dobro odgojeni deko
koji ni sluajno ne bi mogao nekome neto loe uiniti.
Ako ba hoete, taj mi je Arsenijevi i kao Hrvatu vrlo
draga pojava. Kao Hrvat ga volim zato jer nije ubio,
ranio, osakatio ili silovao nijednu Hrvaticu ili Hrvata.
Takoer, nije palio hrvatske kue niti ukrao nijedan
hrvatski videorekorder ili usisiva. U najkraemu, Vlada
Arsenijevi nije bio stoka.
Jer, oprostit ete, to da je netko u prolom ratu bio
srpski rezervist, u golemom je broju sluajeva znailo
da je bio stoka. Nita bolje, nego upravo suprotno, ne
trebamo misliti ni o rezervistima koji su od svojega
ratnog iskustva nainili memoarsku prozu, ni o onima
koji se pojavljuju kao izdavai toga smea. Ako taj
Neboja Jovanovi, poslije svega jezivog to se dogodilo
izmeu '91. i '95., jo uvijek ne shvaa da je trebalo
biti dezerter, onda je u najmanju ruku poremeen. Ako
Josip Pavii ne shvaa da je ta stvar poremeena, onda
je to sramotno.
Ta knjiga, taj pisac i taj izdava uinili su neto
strano uvredljivo prema svim rtvama rata. Da ne
spominjem kako je Josip Pavii uinio neto to ga
kompromitira i
...155,
Page 77

kao Hrvata. Objavljujui ratne uspomene ovjeka koji je
pucao po njegovu narodu, a koji jo uvijek ne misli da
je to bilo neasno, vlasnik i urednik Naklade Pavii
uvrijedio je najprije Hrvate, a onda i pljunuo na
grobove svih koji su poginuli u posljednjem ratu, od
Vukovara i kabrnje, preko Sarajeva i Srebrenice, do
Kosovske Mi-trovice i Pritine.
156
Skidajmo se za NATO
Aerodromski je detektor za metal zapijukao i pozornik je
zamolio da se izujem. Moje svijetle poluvisoke mekane
cipele od antilopa, mislio sam, djeluju prijateljski. To
su dobre, pristojne, tihe i smjerne cipele s potplatima
od sirove gume. Cipele iz dobre obitelji. Nikome nita
naao nikad nisu napravile, sve dosad hodale su ovim
svijetom uzdignute glave i ista obraza.
Policija ih ipak zbog neega eli provjeriti rendgenom i
ja se posluno izuvam, a Bog zna da mi noge nakon
cjelodnevnog tabananja pranjavim zagrebakim plonicima
ne vonjaju ugodno.
Malo prije, osim toga, morao sam izvui i remen iz hlaa
i skinuti jaknu. Moj remen je takoer ispravan. Nema
dosje. Ako ste ikada uli da je itko rekao ita runo o
mom remenu, jamim vam da je to bestidna la. Blaena
Djevica, da je nosila hlae, mogla je imati taj estiti
remen oko struka. Pa i moja jakna je imala uzoran ivot,
nije nijednom upala u loe drutvo, obazrivo se klonila
nevolja. Povelju Pravednika meu narodima
157
mogla bi dobiti ta uta kona jakna. Napokon, upozorio
sam slubenika, dosta sam siguran da na njoj nema ba
nikakvog metala.
Policajac u zagrebakoj zranoj luci nije se, meutim,
dao smesti. Bistro je uoio da mi je jakna sumnjivo
iroka. A i vani je malo pretopio za nju, rekao je taj
briljantni kriminalistiki um.
Teroristi se, poznato je iz FBI-evih prirunika, uvijek
toplo obuku. I tako sam ja, neobuven, bez jakne i remena
u srijedu milostivo puten u veernji avion za Split.
Pokorno prihvaam da je sve to neizbjeno. Europa to
trai od nas. Meunarodni monetarni fond ne bi nam
potpisao novi aranman da se ja nisam izuo i izvukao
remen.
elimo li u NATO, moramo malo pokazati guzicu, mislio
sam bojaljivo pridravajui hlae. Pa i vie od ovoga
bismo napravili. Da voda slobodnog svijeta Geor-ge W.
Bush to zatrai od nas, nijednom se putniku ne bi bilo
teko skinuti do gola. Do jednoga bismo spremno otvorili
Page 78

usta i pustili da nam aerodromska kontrola posvijetli u
drijelo. Ni glasa ne bismo pustili dok bi nam
policijski slubenik, uime graanske demokracije,
ljudskih prava i drugih slavnih dostignua Zapada,
otraga gurnuo nauljeni kaiprst u sterilnoj gumenoj
rukavici.
Tek u jednoj malecnoj sekundi u srijedu naveer ispunio
me je bijes. Razumjet ete, bio sam premoren i gladan i
ba kao mala djeca kad su pospana i gladna pa divlje
udaraju oko sebe, tako je mene proela elja da zgrabim
za vrat teroristikog analitiara sa srednjom kolom
Ministarstva unutarnjih poslova, koji je pronicljivo
primijetio da je moja jakna iroka, a i pretopla za ovo
doba godine. U siunom trenutku taj mi bezobrazluk nije
upravo bio nita bolji od osione, zloinake gluposti
amerikih pilota, to su prije nekoliko dana kojih pola
158
milijuna dolara u eksplozivu, eliku i finoj elektronici
istovarili na svadbeno slavlje u irakoj pustinji.
Gledao sam s mjeavinom gaenja i saaljenja tog
nesretnog zagrebakog policajca, ba kao to bih gledao
nekog Jimmvja iz Lake Charlesa u Louisiani, to je
ubijao muslimansku djecu trotonskim bombama na koje je u
divnom proplamsaju duhovitosti napisao "Pojedi ovo,
Sadame!". Posljedice njihovih postupaka, naravno, nisu
jednake, ali u osnovi je rije o istome - njima nitko od
nas nije nevin u znojnim arapama, s hlaama koje su mi
malo spuznule niz bokove, na aerodromskoj kontroli,
ispod senzora za metal, na slavoluku policijskoj dravi,
smuio mi se i George Bush i njegov zahvalni saveznik
Ivo Sanader.
Na tom mjestu ja sam shvatio kako ovjek postane
terorist. Samo minutu ranije ja sam bio miroljubivi
civil, sve to sam elio je topla veera i tu. Vraao
sam se kui uspavati svoju tromjesenu ker, potom i sam
lei pokraj ene i sina. No, kada su me ponizili da
izgladnio i prljav, drei hlae u rukama, crvenei zbog
vonja nogu stojim nasred aerodroma, ja vie nisam bio
isti ovjek. I mogao sam po prilici zamisliti kako je to
kada si, na primjer, neki Hasan, pa te mrcvare jo malo
vie nego to su mene, odvedu u neku sobu sa strane pa
neko vrijeme ljubazno ispituju tko si i odakle si, kamo
ide i zato, da bi te na kraju uljudno zamolili da se
skine i isprepipali. Mogao bih naslutiti bijes tog
ovjeka. Vidim strah kako se rada iz straha, mrnju iz
mrnje, nasilje iz nasilja.
Sasvim lako mogu zamisliti da je neki musliman sa
Srednjeg istoka ba tako postao terorist, u asu kada ga
Page 79

je na nekom zapadnom aerodromu uvrijedila policija, kada
se, pridravajui hlae, osjetio kao ljam. Sve to naao
sam u sebi. Kada mi je policajac rekao da je moja
i=;o
jakna nekako preiroka, kada sam ja shvatio da taj
nesretnik misli da bih ja ispod jakne mogao imati no,
bombu, strojnicu, to li ve, u tom asu, da ste mene
pitali, Kongresna knjinica u Washingtonu, pariki
Lou-vre, Ermita, Tate galerija, sve blago vatikanskih
arhiva, itav zapadni svijet, u najkraem, mogao je do
temelja izgorjeti. Svi muslimani su mi bili tada braa,
za Osamu bin Ladena sam mislio da je cvijee hrvatskog
naroda. Ta aerodromska kontrola bila mi je sramotni
poraz Zapada koji smo poznavali. Nisam vie vidio ba
nikakvog smisla u toj degenerinoj civilizaciji.
160
Rakija od tuih ljiva
Nikada nisam bio u Plakom. Moda sam se samo koji put u
Marjan expressu probudio usred noi i shvatio da stojimo
pa razmaknuo neiste zavjese i kroz prozor ugledao
bijelu prizemnu staninu kuicu na rubu ume i
prometnika u uniformi, malo ljubiastoj od neonskog
svjetla na peronu. Na ploi iznad ulaza moda je pisalo
Plaki. Ne znam, moe biti da je bilo neko drugo liko
mjestace uz prugu, ali zapravo je svejedno. Pamtim no,
umu, prometnika, neonske lampe, leptirie oko njih i
sebe kako bunovan stojim na prozoru vlaka, pokuavajui
sebi predstaviti kakvo je to mjesto i ljudi to ive u
njemu, kakav oaj mora biti kad ivi u takvoj mranoj
selendri. Prije neki dan sam proitao da u Plakom od
posljednjeg rata ive doseljenici iz BiH i tota mi je
postalo jasnije. Njihov oaj poznajem. Ria i konzerve
iz Caritasa, tuda iznoena odjea, tue neobukane kue,
razgaene blatnjave cipele i ute djeje izmice jedne
do drugih pored ulaznih vrata, a na zidu iznad otuenog
tednjaka na drva, na posteru iz
Hrvatskog vojnika, Franjo Tuman u bijeloj uniformi.
Iskorijenjene iz zaviaja, izigrane i naputene bosanske
izbjeglice tu ive u zastraujuoj bijedi, bez ikakve
anse da preive na opustoenoj i prokletoj zemlji, na
tlu kiselom od mrnje i klanja. Sretniji tek zarade koju
stotinu za metar bukovine, prodaju pokoje mravo janje
nekom ugostitelju uz cestu ili u bakrenim rakijskim
kazani-ma ispeku malo gnjecavih ljiva to su ih skupili
ispod zaputenih stabala, koje oni sami nisu ni sadili
ni kale-mili, niti su im vapnom obijelili debla. Njihove
ljive, one to su oni sadili, kalemili i bijelili,
ostale su u Bosni i tko zna to je sada s njima. Lako
Page 80

moe biti da ih tamo u nekom Brkom ili Goradu bere
upravo neki srpski izbjeglica iz Like. Sve to je doista
ta sirotinja dobila iz rata koji ih je poubijao i
raselio je da sada svaki na svojoj strani pee rakiju od
tuih ljiva. To jadno topovsko meso, ako je ve imalo
sreu da sauva glave na ramenima, ostalo je bez svega
drugoga, praznih ruku na goloj ledini, dok su njihove
voljene vode mlatile pare vercajui naftu, puke i
Marlboro. No, nai junaci u Plakom to nikada nee
shvatiti ili, ako ak i shvate, nee priznati da su
krvavo namagareni, nego e svaku veer itava obitelj,
od najmlaeg djeteta roenog u izbjeglitvu, do bake s
tetoviranim zapeem, pokraj utianog televizora
izmoliti krunicu za besmrtnu duu Franje Tumana u
bijeloj uniformi.
Bosanski Hrvati tako ive u tom Plakom sasvim
zaboravljeni od politiara zbog kojih su jednom
strastveno ginuli pred bonjakim rovovima. Oni su
neugodna uspomena na jedan sramotni rat i nitko vie ne
eli znati za njih, osim ako se ba ne dogodi nekakva
ludorija kao prije nekoliko dana, kada je taj blesavi
narod ogoreno ustao protiv ponovnog postavljanja
bronanog poprsja Vladimira Nazora u mjesnom parku.
Spomenik piscu,
kojega su u prvoj polovici devedesetih maknuli Srbi, da
bi u drugoj polovici Hrvati na njegov mramorni postament
stavili crveno-bijeli grb, iskreno je uzrujao politikog
lidera male zajednice Bosanaca, inae upanijskog
vijenika HSP-a. "Ba sam maloprije javio policiji da se
netko smuca oko spomenika s grbom, jer navodno ponovno
ele staviti Nazora. Ne znam emu to vodi, ali prelazi
sve granice", izjavio je za Jutarnji taj haespeovac
utueno. Njemu bi na tom bi mjestu vjerojatno sasvim
lijepo stajalo naoito poprsje Darija Kordia, pa ni
inteligentno lice Vinka Martinovia, da ga izliju u
bronci, bosanskim katolicima zacijelo ne bi bilo mrsko u
njihovom perivoju, ali stari Nazor, eto, "prelazi sve
granice".
Taj upropateni svijet, koji je u vukojebini ostavljen
da iezne u alkoholizmu i sporadinim kivnim deliktima,
za koji se racionirane koliine suuti mogu nai jo
samo u Caritasu i nekolicini opskurnijih nevladinih
udruga, u svojemu se bespomonom bijesu okomio na
pjesnika hrvatske moderne, bezazlenu figuru s kozjom
bradicom koja je za njihovu nesreu odgovorna, po
prilici, koliko i Suneve pjege. Pokuajte se, uostalom,
domisliti u kakvom bi odnosu mogli biti zgoda kada je
Nazor 1942. preko Kupe umaknuo medu partizane i to da je
Page 81

itavih pedeset godina kasnije u Vareu neki Ibrahim
prepilio komiju Franju, i shvatit ete kakav je uasni
komar u glavama te izdane i poniene sirotinje u
Plakom. A Nazor je k tomu, i to mi se ini
najgrotesknijim u cijeloj ovoj pripovijesti, moda kao
nitko drugi u itavoj povijesti nae knjievnosti,
boleivo volio taj narod. Ba o njima, tim budalama to
su se ovih dana raspizdile zbog njegovog poprsja,
napisao je svoje najljepe, najnjenije reenice.
Vladimir Nazor, unato tomu to je pod stare dane na
sitnom planinskom kljusetu kasao iza Titova lipicanca,
bio je nacionalist i izmeu svih luaka, alkoholiara,
avanturista i ponekad ubojica to su se smjestili na toj
odebljoj grani hrvatske literature, on svakako ide medu
suvislije pojave. Uzmite njegove "Slavenske legende",
"Hrvatske kraljeve", proitajte "Velog Jou" i "Medvjeda
Brundu", danas je blesavo kada vidite te ponesene
alegorije o plemenu gorostasa, o dobroudnim i radinim,
stasitim mukarcima i ednim plavookim Hrvaticama,
blesavo je kada pogleda kako je Nazor dirljivo volio
taj narod, da bi koje desetljee potomci njegovih divova
u nekakvoj likoj zabiti maljevima mlatili po njegovoj
bronanoj bisti...
"PlakiL. Plaki!...", vie kondukter na hodniku,
prometnik na peronu prodorno zazvidi, a putnik na
prozoru podigne prozor, navue zavjese, strovali se na
sic u kupeu i s kloparanjem kotaa kompozicije ponovno
usne.
Sram te bilo, Joviu!
Skoro devet godina nakon Oluje, onog vremena kada su ak
i oni s cipelama vrlo malenog broja smjeli ponosno rei
da je osloboena svaka stopa hrvatske zemlje, na vidjelo
izlaze mnoge nepoznate pojedinosti toga historijskog
pothvata. Znamo i spremni smo priznati da se na rubovima
te izvanredno izvedene vojne akcije tota toga runog
dogodilo. uljajui se iza naih pobjednikih trupa,
kojekakve su protuhe pljakale i palile naputene srpske
kue. Dok su nai junaci od Knina nezadrivo napredovali
prema Bihau i Banjoj Luci, na drugu stranu, u smjeru
Splita, Zadra i ibenika, silovito su nadirali konvoji
bijele tehnike, namjetaja i sanitarija. etnici su
otili na jednu stranu, a njihov escajg na drugu. Ipak,
sve je vie dokaza da je to uinjeno mimo znanja i
protivno volji vojnog vrha. Pljaka i pale ni sluajno
nisu bili u planovima operacije Oluja, nego su vojnici
do zadnjega asno i potujui sva ratna pravila i bolje
obiaje obavili povjerenu im zadau. O tome svjedoi i
videozapis koji je u nau redakciju stigao prije
Page 82

164
nekoliko dana, a nainjen je negdje u okolici Drnia, u
prvim danima kolovoza '95. Na snimci se jasno uje i
vidi kako se rezervni natporunik G. . bijesno obraa
svojim podinjenima, kojima je oito poneto popustila
vojnika disciplina. Transkript njegova govora prenosimo
u cijelosti.
"Gospodo vojnici", poeo je dakle G. . stupajui pred
postrojeni vod, "ovo ovako vie ne ide. Ovo je, brate,
sranje i ako meni sutra doe inspekcija, ja nian nita
kriv. Ja u re da san van na vrime sve lipo objasnio, a
da ste vi jedna brezobrazna bagra koja nita ne slua,
nego sve radi po svomu. Joviu", obratio se ovdje
natporunik jednome od vojnika, "tebe san posla da
skine srpsku zastavu s one jedne kue. I ta si ti
napravio?"
Jovi neto nerazumljivo odgovara dok ga asnik slua s
rukama na leima, nervozno se ljuljajui na tabanima.
Naposljetku ga ljutito prekine.
"Kurac si moj napravio, eto ta si napravio, Joviu. Ja
te poaljen da se popne na kuu i skine zastavu, a ti
skinio satelitsku antenu. Sram te bilo, Joviu. I sve
vas ovde, sve vas more sram bit ta radite. Ljudi moji",
nastavio je asnik sada poneto smirenije, "ja znan da
su ovo veliki trenuci. Ovde se piu najslavnije stranice
povijesti naeg naroda i svi smo, fala bogu, uzbueni
to sudjelujemo u tome. Svaki od nas, normalno, oe imat
neku uspomenu na ovo, neto po emu e pamtit da je bio
ovde, ali isto vas molin da malo pripazimo ta radimo. U
redu je uzet tako neku sitnicu, ali ne more, mater mu
jebem, Golf dizel, osandeset deveto godite, nije nego
sedandeset iljada pria, bit ratni trofej. Svi auti,
gospodo", viknuo je asnik da ga svi uju, "ako su mlai
od deset godina, moraju bit predani pukovniku eljku
Maglovu, koji e ih podilit obiteljima poginulih i
nesta166 ,
lih hrvatskih branitelja."
Natporunik je ovdje napravio nekoliko koraka pred
strojem, a onda se, sjetivi se neega, zaustavio pred
nekim vojnikom.
"Ili ti, Ivankoviu. Juer te gledan kako iz jedne kue
iznosi friider. To se ne srni, Ivankoviu. Sve ovo
ovde", okrenuo se uzrujano G. . rairenim rukama
pokazujui oko sebe, "je jo minirano. Bog te pita
koliko protutenkovskih mina je u zemlji. Sad, ako ti sam
od sebe, praznih ruku ugazi u protutenkovsku minu, nema
problema. Ona ne reagira na tvoju teinu. Ali, ako
Page 83

ugazi u protutenkovsku minu dok nosi friider sa
sobon, bome je lipo dava odnio i friider i tebe...
Ivkoiu!"
"Izvolite, gospodine natporunie!", javio se Ivkoi.
"Ti si prije neki dan iz kasarne odnio one male
televizije?"
"Jesan, gospodine natporunie."
"E, to nisu televizije, nego radarski sistem, koji e
vratit di si ga i uzeo."
"Razumin!"
"Gospodo vojnici!", dreknuo je tada natporunik G. .
sveano, "dobili smo zapovid da se ova akcija mora
otpoetka do kraja pod konac provest po svin pravilima
enevske konvencije. A ko e nan re ta to pie u
enevskoj konvenciji?"
Nitko se ne javlja da kae to pie tamo.
"Dobro, jebi ga", nastavlja asnik, "ne znan ni ja ta
pie u enevskoj konvenciji, ali sto posto znan da to
nije ovo ta mi radimo. Juer, za primjer primjera, doe
televizija da nas snima i ja govorin novinaru sve kako
je red, kako se ivot vraa u do juer okupirane
krajeve, a iza mene se etvorica popela na kuu pa
skidaju krov s nje. Sloili se njih etvorica, skinili u
potkoulje pa lipo dodaju ciglu po ciglu jedan drugomu.
I sad, ta e mislit
167
hrvatska javnost kad to vidi, jesmo li mi vojska ili
krovopokrivai, koja smo mi ovde pizda materina?!"
G. . ovdje se zaustavio i puhao vrtei glavom, kao da
ne moe sebi doi. U to neki je vojnik u stroju
plaljivo podigao ruku.
"ta ti sad oe?", upitao je asnik.
"Gospodine natporunie", javio se vojnik "ovo kad nas
je televizija snimila da diemo ciglu. Tribalo bi in re
da puste snimku unazad, pa se nee vidit da skidamo
krov, nego e svi mislit da pokrivamo."
Iz vojnikog stroja zaulo se vedro kikotanje.
"Ljudi, ovo nije zajebancija", opomenuo ih je asnik,
premda se i sam malo nasmijao. "Ovo su ozbiljne
stvari... A sad ono zbog ega san naredio postrojavanje.
U mojoj kancelariji, na ormaru livo od vialice, bio je,
a sad ga nema, jedan radiokazetofon sa dvi glave. Taj
radio, gospodo vojnici, nije srpski, nego moj, ja san ga
od svoje kue donio. Ne naen li ga na iston mistu u
roku od po ure, sve u vas skupa naopako okrenit i
skinit do muda-nata. A sad voljno."
168
Gdje je nestao ovjek
Page 84

Govorio je francuski, ali se nije inio kao Francuz.
Gostioniar misli da je bio Belgijanac, gostioniareva
ena kae vicarac. Ono u emu se oboje slau jest da je
imao zelenkasti platneni eir naikan ribikim
muicama. Naruio je tripice, nije stavljao parmezana,
malo je kruha jeo, popio gemit, platio i nestao. Ba
tako -nestao. U gostionici Zeleni dol kod P. jo se ne
mogu nauditi tom Belgijancu, vicarcu, kako god, to je
doao u gluhi popodnevni sat jedne srijede potkraj
kolovoza 2002., pojeo objed, otiao u zahod i netragom
iezao. Gazda je otprilike nakon pola sata obiao
sanitarne prostorije, zabrinut da se nije dogodilo zlo
kao prije nekoliko godina s jednim padaviarem, no
uglaenog tamnokosog stranca srednje visine, jae grade,
u lanenom odijelu, utoj majici i plitkim smeim
cipelama bez arapa na neki zagonetan nain nije bilo
tamo. Drugog izlaza, napominjemo, nema, a uski prozor
odavno zakucan avlima bio je netaknut.
"I nigdje ovjeka?", pitamo vlasnike Zelenog dola.
Gostioniar bespomono iri ruke, gostioniarka podie
obrve i slijee ramenima.
"Dodue", sjeti se gostioniar, "malo nakon to je ovaj
otiao u WC, otamo je izaao jedan Turin."
"Bugarin", ispravi ga njegova ena.
"Ma, Turin", ustrajan je mukarac.
"A kad ti ja kaem da je bio Bugarin", ne da se
gostioniarka.
Kako bilo, iz zahoda je izaao brkat i zaputen, zdepast
mukarac u ispranoj i razvuenoj, vjerojatno
krivotvorenoj crvenoj Reebok majici, umrljanim sivim
tofa-nim hlaama i pranjavim, razgaenim mokasinama.
Plaho je kimnuo ugostiteljima, izaao na parkiralite
pred Zelenim dolom, sjeo u interkontinentalnu hladnjau
njemakih registarskih oznaka i nestao niz autoput.
Brani par gostioniara jo nije ni uoio nestanak
vicarsko-bel-gijskog ribia, a general Ante Gotovina,
sada u obliju tursko-bugarskog vozaa kamiona, ve je
brzinom od osamdeset pet kilometara na sat jurio prema
slovenskoj granici.
Ta zgoda od prije malo vie od godinu dana posljednji je
pouzdan trag koji hrvatske vlasti imaju o kretanju
pakotanskog junaka Domovinskog rata, to je zbog
optunice pred Meunarodnim tribunalom za ratne zloine
jo od ljeta 2001. u bijegu, u stalnim promjenama adresa
i identiteta i grozniavu nespokoju da su mu Luinovi
krvosljednici, zastraujue istrenirane, nemilosrdne
policijske ivotinje, za petama. Sve kasnije informacije
o Gotovini mutne su, nesigurne, a gdjeto i proturjene.
Page 85

Nagaalo se tako da je on danas zubni pro-tetiar s
uspjenom privatnom praksom na periferiji Lisa-bona, pa
se naulo kako trguje graevinskim materijalom u Krakomi
i dri videoteku u Edinburghu, da bi zatim dola vijest
kako naplauje ulaznice za tunel strave
170
u jednom frankfurtskom lunaparku. Stanoviti su se
svjedoci kleli da su ga vidjeli gdje kilji kroz
geodetski teodolit na nekoj ledini u pokraj Firenze, a u
jednom trenutku dosta ozbiljnom se inila indicija da je
svirao bas gitaru u E-street Bandu, na europskoj turneji
Brucea Springsteena. Sve su ove dojave bile lane, a ako
je u kojoj i bilo neega, organi gonjenja nali bi tek
uleknut, jo topao jastuk navodnog bjegunca.
Napokon, prema informaciji koju je OA dobila od
obavjetajne slube jedne europske zemlje, Ante Gotovina
se, s ogrlicom oko vrata, maskiran u naranastu haljinu
jogina Svamidija, proljetost namjeravao susresti s
predsjednikom Mesiem i premijerom Raanom. Hrvatski
pijuni pod okriljem noi upali su u hotelsku sobu
tobonjeg Paramhansa Svamija Mahesvaranande, hitro ga
vezali i uhvatili potezati za lanu bradu. Nakon
nekoliko minuta, djelomice ispunjenih uasnutim
preklinjanjem, a djelomice bijesnim psovkama na tenom
san-skrtu, otkriveno je, meutim, da je Svamiijeva
upava brada autentina, a incident je kasnije izglaen
obeanjem da e RH uvesti jogu u osnovne i srednje
kole. Vru trag kretanja Ante Gotovine, inilo se,
pojavio se zatim u srpnju ove godine kada je jedna
galeristica iz Kopenhagena za oinstvo svoje netom
roene djevojice sumnjiila stanovitog Hakima,
alirskog emigranta, nekvalificiranog graevinskog
radnika i konceptualnog umjetnika u usponu, koji je malo
prije roenja djeteta pobjegao iz Danske. Za Hakima se,
na alost, ustanovilo da zaista postoji i da se vratio u
svoju domovinu, gdje u potleuici od blata i balege ivi
sa enom i sedmero djece.
Gotovina kao da je u crnu zemlju propao. Policija dugo
nije imala nikakvih dojava o njemu, ak ni lanih. Sve
do prije nekoliko dana. U Barceloni je to bilo, na
171
svadbenom putovanju gospode i gospodina K. iz Samobora.
Njih dvoje u nekoj su kafeteriji popili dva es-pressa,
jedan sok od narane, jednu kiselu vodu, ona je uzela i
pecivo sa sirom. Kada su, meutim, htjeli platiti, na
poleini rauna nali su urednim tampanim slovima sitno
napisano: "Poruite Pukaniu da ne pria bajke".
Shvativi odmah o emu se radi, K-ovi su hitro
Page 86

alarmirali policiju. No, kada je policijska ophodnja
nakon desetak minuta stigla, ne da nisu nali tamnokosog
konobara srednjih godina koji je posluivao hrvatske
turiste, nego je ustanovljeno da u reenoj kateferiji
niti ne radi netko takav...
O novim pojedinostima hvatanja haakog bjegunca Ante
Gotovine itajte u iduim brojevima Astro magazina.
172
Generalu nema tko da pie
To je jedan od mojih najdraih knjievnih zavretaka.
Gabriel Garcia Marquez kasnije je valjda imao i boljih
knjiga, ali ja u mu uvijek ponovno uzeti "Pukovniku
nema tko da pie", nevelik roman s poetka karijere, jer
me svaki put smlave etiri drske reenice na kraju,
patetine i ironine u isti mah, etiri reenice u
kojima jedan zaboravljeni starac, junak davnog rata koji
vie nikome nita ne znai, shvaa da su ga na posljetku
porazile godine i glad. Da ne duljim, "Reci mi, to emo
jesti?", pita na kraju ena pukovnika. Marquez pie:
"Moralo je proi sedamdeset i pet godina - sedamdeset i
pet godina ivota, minutu po minutu - da pukovnik doeka
ovaj trenutak. Outi se uzvienim, jasnim,
nepokolebljivim, kad je odvratio: 'Govna'."
Sjetio sam se ovoga mnogo puta u posljednjih desetak
godina, kako se i inae u Marquezovim opisima tjeskobe u
klimavim junoamerikim reimima vrlo esto mogla
prepoznati naa tranzicijska zbilja, no slinost izmeu
kolumbijske literature i hrvatske realnosti u ovom asu,
dok ekamo da nam itava zapadna civilizacija zalupi
vratima, tolika je da je to upravo perverzno. Posrijedi
je navlas jednako beznae, ponos u tom beznau, pa je k
tome i glavni junak u obje prie visoki asnik u
mirovini, samo to je on u Marqueza pukovnik, a u nas
general. Sve je drugo zapravo isto. Tono etrdeset i
pet godina nakon njegova prvog izdanja, Marquezov roman
danas, u Hrvatskoj zavrava ovako: "Moralo je proi
osamdeset i tri godine - osamdeset i tri godine minutu
po minutu - da general Janko Bobetko doeka ovaj
trenutak. Outi se uzvienim, jasnim, nepokolebljivim,
kada je odvratio: 'Zbog mene ete svi skupa jesti
govna'."
Da, tu je jo jedna, naoko siuna, razlika izmeu
Marquezovog pukovnika i Tumanovog generala - dok je
prvome odluka da jede izmet sasvim osobna, drugi je to
veselje velikoduno podijelio s etiri milijuna ljudi.
No, ni to nekima nije osobit problem. Da sam, recimo, ja
sada Josip Jovi ili Milan Ivkoi, to mi uistinu ne bi
bilo pretjerano bitno, jer Ivkoiu i Joviu upravo nema
Page 87

razlike izmeu Bobetka i njih. Svi smo mi Janko Bobetko,
kunu se oni ovih dana, ba kao to su se lani kleli u
jednog drugog generala. Ponos visokih asnika optuenih
za ratne zloine je i njihov ponos, njihovu kou oni
osjeaju... ili barem glume da osjeaju... kao svoju.
Grijani tim patriotizmom, hranei se osjeajem
zajednitva, njima e valjda biti puno lake u studenim
i gladnim mjesecima meunarodnih sankcija to emo ih,
kako se sada ini, neumitno fasovati.
Meni e, s druge strane, sve to biti daleko tee. U
ovome sluaju, na alost, ja nisam blagoslovljen
njihovim svetim uvstvom narodnog jedinstva i ne nalazim
nita uzvienog kada nam Bobetko kae da budemo
ustrajni, pa makar jeli govna. Sa aljenjem moram
priznati da sam u ovome, blago reeno, vrlo klonula do174
moljublja i drek s Bobetkova menija, koliko god hajcao
vlastito domoljublje, ne mogu doivjeti metaforom
nacionalnog ponosa. Taj drek, ne mogu sebi pomoi, mi je
naprosto drek, nemetaforian i smrdljiv. Ako je mogue,
kusao bih neto hranjivije, a slino i vama elim, jer
takvo to uistinu niste zasluili.
Ovih dana pojavilo se u novinama nekoliko lanaka gdje
se iskreni uas od sankcija preruio u vie ili manje
licemjerne apele za Bobetkovom oficirskom au.
Gospodine generale, cvile patetino nai komentatori
obraajui se toboe intimno haakom optueniku,
izborite jo ovu bitku za nas, pokaite kao toliko puta
dosad da vam je Lijepa naa na srcu, poite u Haag i
rtvujte se za ope dobro! Ja neu tako neto traiti od
Bobetka. U vojniku ast, da vam pravo kaem, ba i ne
vjerujem, Bobetko mi se k tomu ini vrlo deficitaran s
tom osobinom, a osim toga jo bih najmanje volio da on
misli da sam mu ja ita duan. Ja ne trebam njegovu
rtvu na oltaru hrvatske budunosti, nego neto puno
manje sveano i herojsko - za poetak, pametno i
uvjerljivo objanjenje kako to da su nakon akcije kojom
je on zapovijedao naeni srpski leevi s odsjeenim
prstima i genitalijama? I kako to da nije kanjen onaj
koji je to uinio? Jesu li doista gospoda Tuman, uak
i Bobetko bili solidarni sa zloincem i zatitili ga?
Jer, dok god postoji i traak sumnje da je Janko Bobetko
bio solidaran s tom nakazom, ja ne mogu biti solidaran s
Jankom Bobetkom. I basta. Sorry, ali to je stvarno
svinjarija koju ja ne mogu prihvatiti svojom. Josipu
Joviu i Milanu Ivkoiu svaka ast, ja ne mogu. Ako su
u Medakom depu doista, kako haaka optunica tvrdi,
umorili nekog civila tako da su ga sajlom vezali za
Page 88

kampanjolu i vukli unaokolo, ja nisam spreman odrei se
niega. Recite da sam sebian i lo Hrvat, izrod
1-7C
i stoka, ali ja za takav nacionalni ponos ne bih dao ni
najmanji plastini komadi iz kompleta Lego kocaka svog
sina, da spomenem samo jedan iz nebrojenog mnotva
proizvoda iz Europske zajednice koji bi nam u skoroj
budunosti mogli biti uskraeni. Da je takvo to mogue,
vjerojatno bih u Bruxelless poslao jedno kukaviko i
denuncijantsko pismo u kojemu bih ponizno zamolio da
mene skinu s brojnog stanja za fasung sankcija, a
Bobetku i njegovim pajdaima, ako im se ve svia
jesti... no, ve mi je neugodno ponavljati onu imenicu s
poetka teksta... samo bih rekao: "Dobar vam tek,
gospodo".
176
Odnio Haag alu
Neki me put ispune gnjevom, drugi e me put, opet,
razvedriti, a gdjeto sam vrlo blizu neega to bi se
moglo nazvati dirnutost. Proturjenih sam osjeaja, ne
znam zapravo to bih mislio o klubu balkanskih ubojica,
silovatelja, nadzornika koncentracionih logora i
zapovjednika genocida u elijama Meunarodnog suda za
ratne zloine u Haagu. Tu se, po svemu sudei, ivi kao
u djejim slikovnicama. Mjesto je, ini se, kao Jeeva
kuica. Nijedna zvijer nije drugoj zvijeri neprijatelj,
nego se svi krasno drue i od srca pomau, Miloevi i
Tuta, tela i eelj, Srbi, Hrvati, Bonjaci, bez
razlike, kao rod roeni jedan drugome, tjee se i
hrabre, razmjenjuju pravne savjete i literaturu, o
blagdanima pripremaju zajednike veere i nazdravljaju
slobodi, skupa plau sluajui Bijelo dugme i Indekse,
panino lupaju uvarima ako kojemu pozli. Ako neki
jadnik ba izgubi svaku vjeru, drugi ga skinu sa
samoubilakog trika. Prvo to sam osjetio kada sam uo
za bratstvo tih udovita bio je bijes. To su ljudi koji
su stotine tisua njih ubili,
osakatili i raskuili, a u apsurdnom epilogu te
svinjarije negdje na obali Sjevernog mora otkrili kako
ipak mogu biti prijatelji; zvualo je kao krvavi
sarkazam.
Ako se u pitomom susjedstvu haakih elija eelj i
Naletili danas dobrohotno ale, igraju ah i prave
kolae, jueranji je rat bio sasvim besmislen. Mislim,
ja znam da je rat bio besmislen, ali nekako to ne elim
uti od njih dvojice. Od njih bi oekivao da kau kako
im je rat bio na svijetu najbolje u njihovim ivotima,
elio bih uti kako su ostavili svoje srce u klaonici
Page 89

junoslavenskih naroda. elio bih da se mrze. Majku mu,
red je da se mrze. Ako su tjerali ljude u smrt, valjda
je za to bilo nekog razloga. Barem zbog onih to su
poginuli pod njihovim zapovjednitvom, njihovo
prijateljstvo je uvredljivo. Nad ahovskom ploom u
Scheveningenu, sve gnjile kosti u balkanskim brdima
ispadnu kao nekakav nepotrebni, aavi nesporazum izmeu
njih dvojice.
A onda opet, pomislim, to ja uope znam o svemu tome?
to itko od nas zna? Oni vie zapravo ne pripadaju ovome
svijetu. U asu kada su iza njihovih leda tresnu-la
zatvorska vrata, Milutinovi, Miloevi, Blaki,
Kor-di, Naletili, Raji, eelj, itava ta bagaa
zakoraila je u novu stvarnost u kojoj vie nema Srba i
Hrvata, nema Gazimestana, Lazarovih kostiju, kralja
Tomislava i tisuljetnog sna o vlastitoj dravi.
Nacionalistike su dran-gulije pale s njih kada su se
skinuli dogola pred zatvorskim lijenikom. Oni vie nisu
bili vode i komandanti, junaci televizijskih Dnevnika i
guslarskih epova, nai najbolji sinovi, rosno cvijee.
Bez autoriteta politikih funkcija i vojnikih inova
stajali su srameljivo skrivajui prepone. Oni vie nisu
bili nita drugo nego mali usrani ljudi. Nijedan od njih
u tom asu, vjerujte, nije vie udio o borbi za
domovinu. Kada su iza njih tresnu-la zatvorska vrata,
oni su samo tjeskobno mislili o svojoj nesretnoj guzici.
Prije nekoliko dana Tihomir Blaki je negdje u etnji
haakim zatvorom akom dvaput mlatnuo Ivicu Rajia. Bila
je to, to se zna, prva tunjava u kratkoj povijesti ove
pravosudne ustanove i premda je oko njih zacijelo bilo
bar dvadeset prikladnijih neprijatelja, vjekovnih
dumana Srba i Bonjaka, potukla su se dvojica Hrvata.
ini se nelogino, ali samo u naem nacionalistikom
svijetu. U realnosti haakog zatvora, rekli smo, Tihomir
Blaki se ne bori za domovinu, nego za Tihomira
Bla-kia, a njemu je ozbiljna opasnost samo onaj to
sjedi na optuenikoj klupi do njega, onaj kojega terete
za iste zloine. U Haagu te doista samo netko tvoj moe
zeznu-ti. S bivim neprijateljima, s druge strane, nema
vie ba nikakvih problema. Nakon to si iza sebe
prekasno ostavio sve glupe i opasne zablude o domovini i
narodu, uoio si kako su neprijatelji ljudi kao i ti, u
tijesnim elijama dijelite zajedniko zlo, oni e te
razumjeti bolje od ikoga vani.
Da Tihomir Blaki kae kako mu je neki Bonjak ili
Srbin u nizozemskom zatvoru postao blii od ijednoga
Hrvata na svijetu, ja bih to mogao razumjeti. tovie,
to bi mi bilo i pametnije i ljudskije od itave
Page 90

Blakieve vojnike karijere. Jer, on stvarno nema
nikoga od nas. Nikada nije ni imao. to Tihomiru
Blakiu znai da je netko stavio njegov fotokopirani
portret na autobusnu ofer-ajbu? Ej, ljudi, ajmo biti
ozbiljni. Slobodan Miloevi, kada mu ljubazno doda sol
i papar u zatvorskoj trpezariji u Haagu, za Tihomira
Blakia je uinio vie nego sto milijardi fotokopiranih
portreta na oferajbama u Hrvatskoj. Ti portreti,
uostalom, nikada i nisu imali veze s Blakiem, bio je
to samo nacionalistiki bijes.
Zapjenjene gomile prosvjednika, novinski komentari u
Hrvatskom slovu, nita se od toga nije ticalo nijednog
haakog zatvorenika, malog usranog ovjeka u petnaest
kvadrata pod stalnim videonadzorom. Budimo iskreni, ne
zavidimo mu na herojstvu, nitko od nas ne bi robijao
umjesto njega.
U elijama na obali Sjevernog mora u zatvorenicima je
umrla ideja domovine. Oni tu imaju jedan drugoga, a
vani, od svih to su im se nekada zaklinjali na
vjernost, ostale su jo samo njihove ene. Nema vie
Hrvatske ni Srbije, Tomislava ni Lazara, na itavom
svijetu ostala su samo dva gola tijela nevoljnih
suprunika. Na postelji u sobi za intimne posjete tiho
cvile stiskajui se jedno uz drugo, stidei se zbog
nizozemskog policajca koji ih gleda na monitoru.
,..,.., i so
Strah i trepet ibicara
Pucnjava se sve slabije uje, mir se spustio na Irak.
Sada otkrivamo koliko je saveznika vojna akcija u ovome
dijelu planeta bila razumna. Sjeate se, sve je poelo
zbog kemijskog oruja kojim je Sadam Husein prijetio
budunosti nae djece i unuka, spokojnom snu itavog
slobodnog svijeta. I doista, sin istoimenog idiota iz
Teksasa imao je pravo. Kako prenose sve agencije,
ameriki su marinci u palai bagdadskog tiranina, lukavo
skriveno u ostavi za metle, otkrili vrlo toksino
sredstvo za ienje sanitarnih prostorija, a medu
zgrenim prstima jedne toboe civilne rtve, sprene
dvotonskom bombom, pronaen je sprej za koji se
naknadnim forenzikim vjetaenjem utvrdilo da je oruje
za masovno unitavanje insekata. Najkrae reeno, u
itavom je Iraku otkriveno otrova manje nego ga je,
recimo, u pogonima naeg Badela. U iekivanju skorog
saveznikog granatiranja zagrebake industrijske zone,
srdano vas pozdravljam.
Zbilja, zato neki ljudi olako raunaju s naom
glupou? Odakle im drskost da posve normalnim i
samorazumljivim
Page 91

181
smatraju da je svijet blesav i ne pamti to su oni juer
govorili ili inili? Primjer je ovo s Irakom. Zbog
navodnog kemijskog oruja nadigla se neviena vojna
sila, a kada to oruje ni u tragovima nije otkriveno,
nikome nita. Pojeo vuk magare. Drugi je svjei primjer
Nevenka Tuman, koja u sudskom sporu to je ovih dana
imao poeti, zbog sumnje da je, koristei bioloki fakat
da joj je aa predsjednik, uzimala proviziju za
ugradnju telefonskih centrala u javnim ustanovama,
zahtijeva izuzee suca. Suca gospoda Tuman i njezin
odvjetnik dre neprikladnim zato jer je bio komunist te
je vrlo mogue, kae se u zahtjevu za izuzeem, da bi
on, ve zbog svoje razumljive politike i ljudske
nesnoljivosti prema njezinom pokojnom papi, koji kao
nije bio komunist, mogao biti pristran u pitanjima
njezina malog biznisa s telefonijom.
Nevenki Tuman poziv na suenje inae je doao na adresu
Nazorova 3, Zagreb, gdje ona, s kraim prekidom kada je
bila u braku sa stanovitim Koutiem i odselila se u
Beograd, ivi sve tamo od pedesetih godina minulog
stoljea. Tada, kada je Nevenkinom tatici udijeljeno
rjeenje da se sa suprugom i troje malodobne djece
naseli u nacionaliziranoj idovskoj vili na Pantovaku,
Tu-manovi nisu imali nikakvih predrasuda o komunistima.
Ma kakvi. Komunisti su, brate, bili drugovi. Tada se
nije trailo izuzee druga Paje, druga Starog, Brke,
Ue, Dimnjaara, Prsana, tko bi se vie i sjetio svih
onih aavih nadimaka kojima su se tih godina kitili
komunistiki monici. S njima su se Tumanovi enili i
udavali, kumili se, s njima su stazama revolucije
odlazili na teferie i u dimu rotilja, nazdravljajui s
mekom rakijom, avrljali nije li neki klasni neprijatelj
izmakao njihovoj komunistikoj pravdi. Drutvance se u
kasnijim godinama poneto osulo, no opet, kada je Franjo
ispao iz pila, ni Dimnjaar ni Prsan nisu bili ubrad
da dou u Nazorovu
182
i kau im: "Mar van!" Drugovi su ostajali drugovi,
pomagali se makar potajno. Ruka ruku mije. Mnogima je od
njih, uostalom, Tuman devedesetih vratio uslugu, kada
ih je kao komunistike brodolomnike primio u svoj
nacionalistiki amac. Otkud to da je sada njegova ki
tako gnjevna na njih?
Otkud, stvarno, u nekih ljudi drskost da se ponaaju kao
da smo posve zaboravili njihovu prolost? Odakle im
hrabrost da otvoreno krivotvore vlastite biografije ili
ih u najmanju ruku neobino slobodno interpretiraju?
Page 92

Primjer trei. U Slobodnoj od etvrtka na itavoj
stranici i pol Ivica Cipci, bivi naelnik Policijske
uprave splitsko-dalmatinske, nalazi umjesnim svisoka
docirati dananjim policijskim vlastima koje su uhapsile
Ivicu Rajia, a da se ni jednom jedinom rijei ne
ispriava zato to nije uinio on sam, za svojega
mandata. Nadmeno puckajui aromatizirani duhan, Cipci
ak priznaje novinaru kako je znao da se optueni za
ratne zloine krije u podruju pod njegovom nadlenosti.
I mogao ga je, tvrdi, bez po muke uhvatiti. Ali, eto,
nije. uak mu, kae, nije dozvolio. Gospodin Cipci nije
se, dakako, odvaio suprotstaviti hercegovakoj ljutici.
A nije ni zgadeno dao ostavku kada je shvatio da je
bespomoan u strukturama koje tite ubojice. Ne, on je
kolaborirao s tim strukturama, utio, pravio se blesav i
ekao penziju. Raji je etao Splitom, vojna policija,
Mag-lov und Kamaraden, imala je neprijavljenu dopunsku
djelatnost s ukradenim autima i heroinom, dok je
naelnik Policijske uprave, nesebino stavljajui na
kocku svoj ivot i ivote svoje obitelji, bespotedno
progonio ibica-re. Pokazujui iznimnu hrabrost,
razjurio je zloinaku organizaciju Roma koji su
godinama na Pazaru graanima uvaljivali lane perzijske
tepihe. Za njegovog mandata za itavih je ezdeset
etiri cijelih tri posto smanjen postotak sluajeva da
je netko nepotrebno pozvao dizalo.
183
Toliko je glupe tatine u sijedoj pravnikoj glavi ovog
ugledog splitskog koljenovia, da e, umjesto da se
pokrije uima zato to je objektivno bio moralni slabi
i jedna totalno bezvezna figura u Tudmanovom reimu,
sada dizati nos i priati kako je on sve znao i sve
vidio. I Maglova, i Rajia i boga jokina, nita od toga
smea nije promaklo njegovom istreniranom policijskom
oku, ali mu je nekako bilo nezgodno da se prihvati
ienja. Jest, dodue, da je to bilo u opisu njegova
radnog mjesta, ali on to, razumjet emo zato, nije
uinio. A ja ba nemam razumijevanja. tovie, malo me,
najiskrenije, i vrijea taj idiotizam.
Piranski zaljev svinja
Narodi vole ratove. Oni su dobri za njihovo
samo-potovanje, u ratovima ak i najbjedniji medu
nama... i u znatnoj veini upravo oni... prepoznaju
priliku da svoje jadne ivote okrune neim tako lijepim
i sveanim kao to je geler u glavu u vjenu slavu
Lijepe nae. Stoga se ne treba zauditi da su sitni
pogranini incidenti to ih je izazvalo nekoliko
koarica u Piranskom zaljevu, u jednoj maloj zabaenoj
Page 93

bari na Sjevernom Jadranu, neke Hrvate, koji vjerojatno
ni u nudi ne bi ljetovali tamo, i koji ni jednog
jedinog malog friganog gavuna iz tog mora nisu pojeli,
tako iivcirali da bi pred obalu Slovenije poslali
itavu ratnu mornaricu, da puca na sve to se mie i
govori "prosim lepo".
Premda, valja mi priznati, u ovome sluaju i ja bih
ratovao. Ozbiljno, ba e biti super ako zaratimo sa
Slovencima. Ja nizato na svijetu ne bih propustio taj
dernek i ljute me, najiskrenije, ovi to za
razgranienje sa Slovenijom predlau meunarodnu
arbitrau. to treba za golem novac zvati nekakve
strance da nam sole
184
^ ,:, i I
pamet, kada mi tu stvar moemo rijeiti vlastitim
snagama. Oruanim snagama, naravno. Meni je ispoetka,
dodue, palo na pamet da moda uope ne nosimo nekakvo
ozbiljno oruje, jer za rat protiv Slovenaca za njega
doista nema potrebe. Dosta bi bilo, vjerujem, da desetak
nas nasijee dugakih iba pa bane preko Macelja viui
"ic! ic!" Slovenke i Slovenci bi se tako bezglavo
raz-bjeali, da bi, nimalo ne sumnjam u to, mi ve za
etrdeset osam sati izbili na austrijsku granicu. Na
posljetku sam, meutim, ipak skontao da to ne bilo u
redu.
Ta stvar ipak ne smije proi bez kalanjikova. isto
zbog naeg digniteta, razumijete? Neozbiljno je malo
vidjeti vojsku bez puaka, neka ih nose pa makar samo
zbog figure. Joj, nemate pojma kako se ja veselim tom
ratu. Napokon da se dogodi i nekakav rat u kojemu ja
mogu sudjelovati. Kada smo se ono prije desetak godina
klali sa Srbima, nisam se usudio ni primirisati u neki
regrutni ured jer sam, nije me sram to priznati,
kukavica. Ako ide ratovati sa Srbima, postoji
stanoviti... moda ne ba veliki, ali ipak... rizik da
dobije po tintari, a to razuman ovjek, dakako,
izbjegava.
No, sa Slovencima je ve druga pjesma. Njih bi dobili i
da istrimo na teren s drugom momadi. tovie, ja
mislim da bismo na Sloveniji bez ikakvog straha mogli
poslati i postrojbu asnih sestara milosrdnica, ibenski
festival djeteta ili pokretne tienike neke ubonice.
Ili je moda jo najbolje da nikoga i ne aljemo, nego
ako su na Bohinju ovaj as na maturalcu uenici neke
tehnike kole, samo da im javimo da usput obave posao.
Hotel su im ionako ve demolirali.
"Ja bih u rat sa Slovenijom otiao kao komandos", kae
Page 94

prije neku veer moj prijatelj Ivica spremno.
"Ma, daj", govorim mu ja, "pa ti ne zna plivati, a tko
je vidio komandosa koji ne pliva?!"
186
"Pa kao da za rat sa Slovenijom trebaju komandosi koji
plivaju!", ree na to moj frend.
I zbilja, pravo ovjek govori. ak i on, koji ne pliva,
koji i laganu etnju svrstava medu ekstremne sportove, u
tom bi ratu mogao biti Ante Gotovina. Druga stvar koja
rat protiv Slovenije ini znatno privlanijim od
ratovanja sa Srbima jest ta da se od Slovenaca da puno
vie ukrasti. Srbi su jad, goli opanak, i mnogi se
hrvatski vojnik zacijelo osjetio prevarenim kada je u
onom prolom ratu osvajao srpska sela da bi se na kraju
morao zadovoljiti skromnim plijenom od otuenih
Obodinovih friidera i crno-bijelih televizora marke EI
Ni. Sa Slovencima, koji su u prosjeku ipak osjetno
imuniji od nas, takva je vrsta razoaranja iskljuena.
Ima u njih, vidio sam, i lijepih auta, i gane novih
kombajna sa svim prikljucima, i bijele tehnike, i
kanadske indre po krovovima koja bi lijepo pasala na
naim vikendicama... Ba prije neki dan, recimo, taman
nekako to je poelo ovo s Piranskim zaljevom, dopao mi
je u ruke katalog od Gorenja. Tako tu lijepih pahera
ima, da sam na posljetku samo uzdahnuo: "A, Gospe moja,
da oe bar malo zaratit, dovezo bi striko pun traktor
ovoga!"
Ali, kako to objasniti onom Raanu. Taj e se na kraju
ipak nekako nagoditi i sve ovo bit e tek sanak pusti.
Premda bi i Slovencima zapravo bilo bolje da ih pokorimo
i da dou pod nau upravu. Ima tamo nekih potencijala od
kojih bi hrvatska pamet uinila uda. Pazite to sam vam
rekao - uda! Eto, za primjer, im organi Republike
Hrvatske dou u Ljubljanu, bilo bi odlino da se
Postojnska jama na devedeset devet godina da na
koncesiju Igoru timcu, koji bi tamo napravio disko i
podzemnu garau sa sedam tisua parkiralinih mjesta.
Ili recimo, Triglav. alosna je istina da taj Triglav,
kako mu i samo ime kae, ima tri vrha, ali se planinari
penju
187
samo na onaj srednji, najvii, dok druga dva zjape manje
ili vie prazni. Jedna tako golema planina posluje samo
s treinom kapaciteta! S dolaskom hrvatskih turistikih
poduzetnika ta bi se stvar, ne sumnjam, promijenila
nabolje. Svakakvih mi jo izvanrednih ideja pada na
pamet, no sva je prilika da od toga na koncu nee biti
nita. I da samo znate kako mi je ao zbog toga.
Page 95

188
Nova hrvatska pesnica
tota mi je toga sada jasnije. Juer su mi, naime,
pokazali da je i moje bezvrijedno ime u drutvu nekoliko
desetaka to domaih to stranih zlikovaca koje je
Mladen Schvvartz pobrojao kao unutarnje i vanjske
neprijatelje Hrvatske. Podugaak popis, koji se moe
nai na medumrei, kako Nova hrvatska desnica naziva
komunikacijsko dostignue koje srbokomunisti i masoni
obiavaju zvati Internet, zakljuen je s drugom
polovicom prole godine i zavrava neobino velikodunom
napomenom da se navedeni, unato svojim gnjusnim
rovarenjima protiv poretka, suverenosti i teritorijalnog
integriteta RH, ipak nemaju razloga smatrati osuenima
na smrt. Tako kae Schwartz. Ne bi nas, veli, dao
pogubiti. Samo tako nas je nabrojao. Da se zna. Nita
drugo. Moe si misliti? Koji je lisac taj Schwartz! On
bi da se sad svi, i Ivo Banac, i Miljenko Jergovi, i
Nenad Mievi, i Zora Dirn-bach, i Denis Kulji, sva ta
antihrvatska gadija zajedno sa mnom, da se lijepo
opustimo, skinemo pancirke i prestanemo pognuti
pretravati izmeu zgrada, pa da
nas njegovi kileri obueni u elitnim teroristikim
kampovima, profesionalci koji se jednako umijeno slue
snajperom kao i otrovnim strelicama, urikenima ili
nuna-kama, mogu lake koknuti.
itajui na Internetu taj popis neprijatelja, sjetio sam
se nekih udnih sluajeva u posljednjih est mjeseci.
Tada nisam znao to je posrijedi, ali sada mi je sve
kristalno bistro. Znam, recimo, tko je onaj nizak
suhonjavi mukarac u baloneru, koji je u devet i
trideset 26. studenog 2002. na ulici leao pod naim
autom, a kojeg je moja ena prekasno uoila i pregazila
lijevim stranjim kotaem. Bio je to, izvan je svake
sumnje, Schwartzov ubojica koji nam je upravo htio
srediti konice. Popodne istog dana tog sam ovjeka
vidio kako zamie iza ugla desetak metara ispred mene i
samo ga pukom sreom prepoznao po irokom crnom tragu od
automobilske gume preko prsiju. Sumnjiavo sam zastao i
to mi je spasilo ivot, jer bih inae svakako upao u
duboki kana-lizacijski aht koji je preda mnom otvorio
taj plaenik Nove hrvatske desnice. Panino sam
zamlatarao rukama na samom rubu okruglog ulinog otvora
i jedva ga preskoio. U pravi as, jer tek to sam se
domogao suprotne strane, iza mojih je leda u
kanalizaciju s krikom propao jatak onoga u baloneru,
koji se zatrao da me gurne.
U mjesecima koji slijede, to pamtim, Nova hrvatska
Page 96

desnica pokuala me je ubiti betonskim ploama koje su
se toboe sluajno otkinule s graevinske dizalice (4.
prosinca 2002.), kopljem amazonskih uroenika (13.
prosinca), pokuali su mi podmetnuti otrovani bakalar
bjanko (Badnjak 2002.), a biljeim i napad jedne izvrsno
obuene i fanatino motivirane nacistike vjeverice,
koja me je zaskoila s jednog empresa na Marjanu (5.
sijenja 2003.). Premda sam isprva malo bio u dvojbi da
100
je Nova hrvatska desnica za ostvarenje svojih politikih
ciljeva vrbovala ak i ivotinjski svijet, definitivna
potvrda ovomu stigla mi je od Borisa Deulovia, pred
kojim se jedno popodne, dok je kosio travnjak,
eksplozivom dao raznijeti neki je samoubojica. Bodlje
tog Schwartzo-va teroristikog oajnika iz roda
kukcojeda razletjele su se po itavom vrtu, a Globusov
komentator samo nevjerojatnom sluaju ima zahvaliti da
je proao tek s neznat-nijim ogrebotinama.
Sve ovo dalo mi je misliti. Nova hrvatska desnica je
tako brojna, perfektno ogranizirana i odlino trenirana.
Ima oruje, novac i nevienu, upravo suicidalnu volju da
uspije u svojim ciljevima. Pouzdano sam, recimo, saznao
da je jedan od najbliih Schwartzovih suradnika vrhunski
izraivao tzv. "mine iznenaenja", sve dok sam sebe nije
nesretnim sluajem dokrajio bombom koju je zaboravio u
vodokotliu. No, to nije osobit gubitak za Novu hrvatsku
desnicu. Oni takvih ljudi imaju na tisue. Manje je,
primjerice, poznato da je jedan njihov u lipnju prole
godine s odlinim, kao drugi u klasi, zavrio
palestinsku dvosemestralnu visoku kolu bacanja noeva i
sjekirica. Izvor koji mi je sve ovo ispriao u
diskreciji mi je povjerio i to da je Ana Lui zapravo
neobino mrava, gotovo bulimina dama. Ta ena u
stvarnosti jede kao ptiica. Doslovce se izgladnjuje.
Zaudilo vas je ovo, ha?! E, pa i mene je. Ali je tako,
njezina punija figura s bezlinim, vreastim puloverima
zapravo je vjeta maska ispod koje je sedam i pol
kilograma najfinijeg trinitroto-luola koji e,
prekidaem skrivenim u poklopcu naranastog rua za
usne, biti aktiviran prvom prilikom kada se
teroristkinja uspije progurati pokraj predsjednikog
osiguranja.
I zato se ja ne dam umiriti napomenom na dnu liste
unutarnjih i vanjskih neprijatelja Hrvatske koje je
Schwartz
1O1
objelodanio u virtualnom izdanju glasila Ultimatum. On
nas nije osudio na smrt?! My ass! Sva e prodana
Page 97

soroevska gamad, ukljuujui potpisanog, skonati
stranom smru od pravednog, patriotskog gnjeva Nove
hrvatske desnice. Pa ako nas na kraju Mladen Schwartz i
njegovi pouzdanici u smeim kouljama moda i ne dotuku
metkom, strujom, automobilskim kotaima ili dresiranim
tuljanima, svi emo skupa poumirati od smijeha. A
ubojicama iz Nove hrvatske desnice pravosue nee moi
nita. Nijedan ih sud nee moi osuditi. U ovakvim
sluajevima, naime, nadlean je psihijatrijski odjel
Klinikog bolnikog centra Rebro.
192
Demokranin u trenucima dokolice
Vie ni politike novine ne moe ostaviti na stolu da
ih djeca sluajno ne dohvate, i pritom uope nisam
metaforian. Nikakva otrcana stilska figura, poput one
da je politika postala opscena, nije mi na pameti. Ne, u
ovom sluaju radi se o opscenosti samoj. Anto
Kovae-vi, samo u uskim svijetloplavim gaicama, maljav
kao primat, raskalaeno se ceri u objektiv fotoaparata
bekrij-ski izvaljen na nejoj razbacanoj branoj
postelji - ta je amaterska, loe osvjetljena slika prije
nekoliko dana izala u jednom naem politikom tjedniku.
Anonimno je, kau, stigla u redakciju, ali se nagaa da
je poiljatelj bio model sam. Za to nema dokaza, no ono
to se zna, za to postoje svjedoci, jest da ju je isti
dan kad je stvar osvanula u tisku, doktor Anto, s
neskrivenim zadovoljstvom i aom graevine u junakoj
desnici, pokazivao personalu i gostima nekih zagrebakih
lokala, od ega je, priaju, jedna slabokrvnija
gospoica zakovrnula bjeloonicama i pala na pod, a
jedan par samo ustao od stola i izaao niti ne pipnuvi
telee medaljone s gljivama koje im je konobar upravo
donio.
Ta slika doista je neto od ega graanska dolinost
okree glavu i samo netko ne ba sasvim priseban dao bi
se tako svojevoljno fotografirati. Takvo to ne izlazi u
politikim tjednicima, eventualno ete nai samo u
specijaliziranim revijama koje na kioske ne dolaze bez
najlonske navlake, u rubrici oglasi, uz tekst...
improviziram... "Pristao mukarac pedesetih godina trai
damu od 30 do 50, poeljno puniju, za nesputane erotske
igrice...", a i tada uslikani ima crnu vrpcu preko
oiju. Zato je onda doktor Anto dao, ako je dao,
objaviti svoju sliku u uskim svijetloplavim gaicama,
ili makar zato je bio razdragan kada je to
objelodanjeno, veliki je misterij ljudske psihe za koji,
bojim se, medicina jo zadugo nee biti u stanju dati
valjan odgovor.
Page 98

Promotrimo zato taj sluaj radije iz kuta politike
znanosti. Anto Kovaevi je desniar, izrijekom
demo-kranin i konzervativac, ima, da se pretpostaviti,
sve sakramente i krunicu na retrovizoru, vozio je enu
na hodoae u Bistricu i ispekao prase uvijek kada se
njegovo dijete prieivalo, a upnik mu svake godine
blagoslivlja dom i svaki se put nakon obreda kratko
zadri na rakijici i razgovoru. Svake godine iznova
sveenik i domain muki se kucnu aicama i imaju isti
small talk o tomu kako su izopaeni judeokomunisti umalo
sasvim upropastili jadni hrvatski narod, priaju o
dekadenciji zapadne civilizacije, o seksualnim
devijacijama, doktor Anto spomene pedere, a sveenik se
uplaeno prekrii, onda pop natukne neto o bolesnom
obiaju razmjene partnera, a doktor Antina, da
oprostite, ena istjera djecu iz sobe...
Lijepo se i u svemu slau odaki demokranin i njegov
upnik i bilo bi neprirodno da se ne slau, jer su oni
vrsti ideoloki saveznici u svetom ratu protiv razvrata
koji hara svijetom graanske demokracije. Tako se ba.194
rem ini i tako bi bio red da bude. ak i ja, koji ne
bih dao pola lule duhana za sve njihove teorije, elio
bih da desniari takvi stvarno budu, smjerna ponaanja,
ali gnjevni i estoki u obrani udorea, naprosto da bih
na suprotnoj strani imao nekoga prema komu bih se mogao
ozbiljno odrediti kao ljeviar. Na alost, poesto bude
da ti to se zovu demokranima i konzervativcima u
drutvima vrlo slobodno komentiraju enske sise,
vrhunsku nasladu nalaze u gangama i bearcima to su
svojim sadrajem bolesniji od iega to je ijedna
amerika radikalna feministika spisateljica ikada
napisala, a ponekad se, evo, ak i daju, u
svijetloplavim uskim gaicama, bekrijski izvaljeni na
neijoj razbacanoj branoj postelji, uslikati za novine.
Mnogo puta dosad, ne samo od Kovaevia, makar je on u
tome prominentnija figura, hrvatska se desnica pokazala
primitivnom. Mnogo tih to se u nas kite tim
svjetonazorom, ak i neki uvaeni intelektualci i
predsjednici Matice, dosad su izgovorili tota toga to
je bilo teko nazvati kranskim i konzervativnim, nego
je naprosto bilo sramotno necivilizirano. Sluaj o
kojemu govorimo nije najstraniji, jer su zbog teorija
nekih desniara, sjetimo se, u bliskoj prolosti mnoge
kue izgorjele, mnogi su iseljeni i osiromaeni, a neki
su ak i glave gubili. Ovo s Kovaeviem, recimo, ide u
red bizarnijih ispada na desnici. Neki e mu se samo
nasmijati, kako se inae smiju doktor Antinim
Page 99

ludorijama, ali ja nekako ne mogu. ak i ja, koji za tog
tipa nisam glasao i ne bi glasao valjda ni da sam na
kokainu, osjeam se prevarenim, moj graanski integritet
pa, ako hoete, i nekakvo dostojanstvo ove usrane
drave, vrijea da se jedan parlamentarni zastupnik,
netko dakle tko troi najmanje dvadeset pet lipa od
svake kune koju zaradite, a koji se k tomu i predstavlja
konzervativcem,
195
po novinama producira kao manijak iz pornografskih
oglasa.
I jo neto, prolo je nekoliko dana otkad je to izalo,
a da nitko nije reagirao. Nekako ak i strasnija od te
slike, ini mi se, jest injenica da se doktor Antine
javne nastranosti smatraju njegovim ustavnim pravom. To
bi-zonsko tijelo izvaljeno na zguvanoj krevetnini,
nemojte to zaboravljati, kota nas najmanje trinaest
tisua mjeseno, a i dnevnice i hoteli su mu iz vaeg
depa.
196
Maslaak na vjetru
Meunarodni praznik rada proslavili smo neradno i
sveano, u trenirkama, u parku, blagujui grah i
kranjske na tlu, s dvobrojem novina pod stranjicom, dok
su nas vlati trave kakljale po listovima, a mrlje od
proljetnog sunca koje se provercalo kroz kronje igrale
nam na licima. Prizor kao s nekog Monetovog platna.
Mravi su bjesomuno grizli... ili moda tipali, valjalo
bi se kod nekog entomologa raspitati to ta zloinaka
gamad zapravo ini... no nismo dozvolili da nam njihova
bioloka beznaajnost pokvari uitak u vrelom, gustom
varivu iz kojega je obli kraj kobasice izvirivao kao
krma Titanica iz sjevernog Atlantika ili kao
boemiprosti da vam ne kaem to. Sitna je nevolja bila
i to da su od itavog jedaeg pribora, kao da smo
robijai, podijelili samo lice. S kobasicama u zubima
doimamo se poput tenadi zbunjene svojom sreom, no ni
to znatnije ne kvari raspoloenje. Ba kao ni vijest da
su se u redu za repete dva umirovljenika dohvatila za
prsa. to zapravo hoe ti umirovljenici, misli izvaljen
na travnjaku, nadut
197
od faola? Mislim, ako bismo ba cjepidlaili, oni ne
rade, upravo cijeli smisao odlaska u penziju je u tome
da ti svaki dan bude praznik rada. to se tiskaju gdje
im nije mjesto? Ali, dobro, ne uznemiruje se ni time,
teka hrana u elucu uinila te vrlo pomirljivim.
Doista, ako bismo traili razloge zato je grah s
Page 100

kranjskom postao prigodna, prvomajska spiza, poput
uskrsne unke ili bakalara na Badnjak, moda je kvaka
ba u ovoj teini u elucu. Ma, jasno. U ono doba
radnikih nemira, slavnih bitaka za manje satnice i vee
plae, kada su strae s palicama stajale ispred
opustjelih tvornica, topli grah bio je lukavi, nenasilni
ali izvanredno djelotvorni kontraudar druge strane.
"Pacifizirat emo kopilad faolom", zamiljam da je
rekao neki debeli kapitalist u prsluku sa zlatnim lancem
depne ure i kubanskom cigarom medu zubima. "Naderat e
se i zaboraviti na radnika prava." I tako je ostalo do
dana dananjeg. Ove godine, recimo, hotel Opera darovao
je, piu novine, pet tisua zdjelica graha za prvomajsku
proslavu u Maksimiru. Zato? Pa nije Todori blesav. Od
proslave Praznika rada uinit e bezazlen dernek, a
usput i stei simpatije svojom velikodunou. S
improviziranih pozornica u parkovima sindikalni vode sa
aavim kartonskim kapicama, koje krasno naglaavaju
njihovu priroenu neinteligenciju, u mikrofone uzrujano
trkeljaju o radnikoj obespravljenosti, dok se radnitvo
izvalilo uokolo i obamrlo zuri ispod polus-putenih
kapaka. Svedeni na elementarne ivotne funkcije, potrude
se jo samo s vremena na vrijeme lagano odii jedan guz
i diskretno prdnuti u travu.
"Molimo vas da jednim srdanim pljeskom pozdravite
gospodina premijera", odjekuje s razglasa medu
hrastovima, a s dekica i prazninih dvobroja uje se
samo poneto rezignirano: PrrrL. PrrrL. Prrr!...
Prrr!... Praznik
198
rada? My ass! to mi to uope praznujemo, kakav je to
rad koji mi danas i ovdje slavimo? Je li to maloduno
bivanje nezaposlenih, panika onih u poduzeima pred
steajem ili neljudsko rintanje u firmama novih
bogataa? Koliko je u Hrvatskoj rada koji je doista
vrijedan koranice orkestra limene glazbe u svjee
prvomajsko jutro, onog vedrog, ustrog ritma od kojega
krv pone bre kolati? Tko e vratiti dostojanstvo i
estitost radu, vratiti mu steevine davnih pobjeda
heroja s plavim ovratnicima, koji su se netedimice
lemali s policijom i trajkbreherima, vratiti onaj zanos
pjesama Woodyja Guthrieja? Nadbiskup Bozani nedavno je
neto u tom smislu natuknuo u propovijedi s oltara
zagrebake prvostolnice, kada je osudio rad nedjeljom.
No, i on je svoj pravedni kaiprst upirao u veletrgovce
gulikoe samo za svoj raun, njegova je preuzvienost
zapravo docirala samo zbog nepotivanja dana Gospodnjeg.
Uistinu, ne zbog nekakvih sindikalnih prava proleterki u
Page 101

bijelim kutama, njihovih mizernih nadnica i nogu koje
otiu u platnenim cipelama, nego tek zato to one
proputaju slubu Boju. Nije stvar u tome da se robinje
iz supermarketa pusti da se naspavaju, da se u nedjeljno
jutro lijeno proteu u posteljini i usput malo pomae sa
svojim muevima, ne, sav grijeh Keruma i Todoria upravo
je u tome to svoje zaposlenice zadravaju u vremenu
kada bi one, ako Bozania pitate, u svojoj upnoj crkvi
trebale udarati elima u crvotonu dasku klecala.
to dakle uiniti? Nita, ini se. Faol s kranjskom
najvie je to moete dobiti za svoj Praznik rada. Kakav
nam je rad, takva je i njegova proslava. Utjeno je tek
da je faol s kranjskom, ako je uspio, stvarno izvrsna
hrana. Leite pod hrastovima i topolama, ispod zvunika
iz kojeg tutnji plavback estradne zvijezde, kojoj oito
ne ide najbolje u karijeri kada prihvaa gaze na
prvomaj.,..........199
skim teferiima, i ekate dok eluana kiselina ne obavi
posao. Vrag je doao po svoje. Nakon grene naslade s
vruim varivom i masnom kobasicom, sada je dola pokora
probave. Vapite za iskupljenjem i neopaeno putate
vjetrove medu maslake: PrrrL. PrrrL. PrrrL. PrrrL.
"Gaaju kemijskim orujem! Gaaju kemijskim orujem!",
deru se panino mravi i bubamare, bacajui se licem u
zemlju.
200
Kosti u ilovai
ivio Dan mrtvih, blagoslovljen Dan mrtvih, svim
muterijama i poslovnim partnerima elimo sretan i
uspjean Dan mrtvih... kako se uope obraati
prijateljima i znancima, koja je reenica najdolinija
kada izae na ulicu u prohladno blagdansko jutro Dana
mrtvih? Hoe li se ovjek naljutiti ako mu ne estitam?
Ili e se naljutiti ba ako mu estitam? To s tim Danom
mrtvih uvijek me je zbunjivalo i ispunjavalo laganom
nelagodom, svake godine iznova mi je silan dave za
kojega bih volio da me nekako zaobie. Stvar je na
alost neizvediva. Uvijek je tu, primijetili ste
vjerojatno, neka ena, vaa supruga, mama ili baka, koja
je bila uporna da vas dovue na groblje. ene zbog
neega vole na groblje dolaziti u pratnji mukaraca,
vole ih uhvatiti pod ruku im prou grobljansku kapiju
pa, najednom strano uoz-biljene bijelim rosnim
poluloptama krizantema to ih nose u naruju i kamenim
anelima otkrhnutih krila koji sklopljenih dlanova klee
na grobnicama, usklade korak s tobom. Lijeva, dva, tri,
etiri... lijeva, dva, tri, etiri... i
Page 102

201
evo vas na odreditu, kimnuli ste rodbini s kojom
dijelite drage pokojnike, ulili svjeu vodu u mramorne
vaze i poredali cvijee u njima, pomeli grob od lia pa
se odmakli korak unatrag i postajali nekoliko asaka
tronuto zagledani u crno-bijele sliice na porculanskim
ovalima. U tim asovima trebalo bi neto ozbiljno i
dostojanstveno misliti, ali meni nekako ne ide. Ba
tada, kao za inat, meni najblesavije stvari padaju na
pamet. Osvrem se uokolo kao nemiran prvai.
Gledam po nadgrobnim ploama u koje je klesarska
vjetina ugrebala lica mrtvih. Na crnoj granitnoj
povrini bijeli lik, ovjek u negativu. Vrlo prikladno.
I toliko njih su klinci - dvadeset tri, dvadeset est,
dvadeset devet... oduzimam u sebi srebrno ispisanu
godinu smrti od srebrne godine roenja. Don Anto Bakovi
esto se puta, na televiziji ili u onim svojim smijenim
novinicama to su zagovarale pojaanu spolnu aktivnost
medu katolicima, pjenio kako je Hrvatska staraka
zemlja. Pa, naravno, veleasni, kada su nam groblja sve
mlada. Prosjena starost naih pokojnika znaajno je
sniena u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljea,
Lijepa naa moe se pohvaliti da ima moda najmlae
mrtvace u itavoj Europi. Okupljaju li se na onome
svijetu due po zaviajnim klubovima, iz onoga hrvatskog
vjerojatno tutnje Led Zeppe-lini.
Znam da zvuim zajedljivo, ali ne mogu tu sebi pomoi.
Ne mogu se prisiliti da budem uzvien i svean, kada mi
je to glupo. Glupo mi je da je netko dvadeset godina
odgajao svoga sina, gledao ga kako spava panino
oslukujui njegovo disanje, izbezumljen trao s njim u
naruju do ambulante kada bi dijete palo i raskrvarilo
glavu, uio ga obrisati guzicu i potegnuti vodu u
zahodu, uio da uljudno pozdravi kada ude u prostoriju,
lomio se nad logaritmima iz njegove domae zadae...
202
da se netko, u najkraemu, dvadeset godina trsio da
njegov sin ispadne eljade na diku ire drutvene
zajednice, a onda doe rat i sudbina tog mladia se nade
u rukama takvog jednog vojnikog genija kakav je, za
priliku, Slobodan Praljak, koji ga u nekakvom
hercegovakom kamenjaru potjera na mitraljesko gnijezdo
Armije BiH, i od itavog onog dvadesetogodinjeg
mrcvarenja na kraju ispadne krasan drek, lakiran jelov
sanduk i pogreb sa svim vojnim poastima o troku
Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a ti onda
poandrca, kako su i inae roditelji ove djece u
mnotvu sluajeva poandrca-li, te jo i sada briu
Page 103

prainu s gramofona svojih sinova i svakog proljea
iznova na balkonima provjetravaju njihove zimske jakne.
Sada sam malo patetian i nije mi drago zbog toga. Biti
patetian bila mi je zapravo zadnja namjera, jer sam
sebi tako nalikujem onim dravotvornim mudrijaima
kojima se itava ta ludost svia. Njih ta smrt istinski
uzbuuje i nadahnjuje, super im je, dok god takvo neto
nije oekivao od njih, oni bi se upravo najeili od
ushita svaki put kada je netko "poloio svoj mladi ivot
na oltar domovine". Znam nekolicinu tih tipova, koji su
se iskreno prestravili kada bi im onih godina doao
mobi-lizacijski poziv i koji su potroili nekoliko
radnih sati telefonirajui na visoka mjesta da se to
povue, da bi odmah nakon toga ponovno ukljuili
kompjutore i u zanosu svog nekrofilnog domoljublja
nastavili drljati svoje majmunske tekstove gdje se, u
vjenu slavu mile nam i jedine, slatkorjeivo prizivalo
jo vie raskomadanog ljudskog mesa i pougljenjenih
tenkovskih posada. Smrt je njihova droga i nikad im je
nee biti dosta, pa i sada, vie od sedam godina nakon
svretka rata, prieljkuju da se "ponovno gusta magla
spusti".
Nasuprot njima, ja ne nalazim nita lijepo i sveano u
7C\3.
tome, ne uzbuuju me kosti u ilovai i ne oslukujem
apate iz grobova kao to ih oni u svojim poetskim
vizijama oslukuju. Sve to ja mislim u ovo prohladno
blagdansko jutro, ako uope ita ozbiljno mislim, jest
kako imam sina od est godina i kako mi njegova
predkolska dob nije zapravo nikakvo jamstvo da e biti
poteen od tih manijaka. To mi se nekako ini vrlo
prikladnim za meditaciju uz Dan mrtvih.
Besmrtne due domobrana
Kakvo je to samo veselje poginuti za domovinu kao
katolik, da ti metak iz snajpera prosvrdla eonu kost,
bajunet ti raspori crijeva, raskomada te granata ili
rafal iz protuavionskog topa, da ovako ili onako krepa
u nekom rovu, a da pritom zna da si pripadnik svete i
apostolske Crkve s vrhovnim poglavarom u Rimu. Nema
uistinu tako gadne nasilne smrti, iz inae neobino
irokog asortimana gadnih nasilnih smrti to im se
domislila ratnika pamet, koju ne bi spremno prihvatio,
znajui da je ve potvrena tvoja rezervacija na onome
svijetu. I gotovo ti bude ao to je rat zavrio, a za
novi nema ni nagovjetaja, pa da tvoja besmrtna
katolika, domobranska dua ode u Stvoriteljevo naruje,
s uglaanog mramornog oltara nove zgrade vojnog
ordinarijata sveano ispraena pjevanom misom biskupa
Page 104

Juraja Jezerinca.
Vidjeli ste novu zgradu ordinarijata na zagrebakom
Ksaveru? Krasna graevina. Dobri Bog na nebesima, virei
iza nekog oblaka, vjerojatno oka ne moe skinuti s nje,
brk mu se smije kako su to Hrvati, ba jedan drag
on;
i bogobojazan narod, divno nainili. Stani pa gledaj.
Vojska ulazi i sjeda u klupe, pjeatvo mrmolji Oenae,
topnitvo grmi Zdravomarije, inenjerija forsira Slava
Ocu, dok se due poginulih postrojavaju pod plafonom.
"Na parove razbrojs!", dere se dua nekog generala, a
due regruta spremno viu: "Prvi!... Drugi!... Prvi!...
Drugi!...", da bi se asak kasnije svi skupa, u koloni
po dva, marevskim korakom uputili na onaj svijet.
"Pjesma!", vikne jo jednom general. Sablasti mrtvih
domobrana, koji bez ruke, koji bez noge, koji bome i bez
glave, ali svi ozareni i veseli, spremno prihvaaju:
"Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naa majko, naa zoro
zlatna..."
ujete li ih kako pjevaju? Ma, kako ne ujete!? Poite
onda do Ksavera. Pa ako i niste iz Zagreba, uputite se
autobusom, vlakom, osobnim kolima, doite u aranmanu
turistike agencije ili preko sindikata, poaljite svoje
dijete na ekskurziju da to vidi. Trideset pet milijuna
budetskih kuna je kotalo, ali vrijedilo je svake lipe,
svake are u kamenu kojim je obloena graevina, svakog
konia u sagu na podu rezidencije biskupa Jezerinca,
svakog kristala u lusterima, svake pozlaene kvake.
Stajalo je trideset pet milijuna, ali mi upravo ne
moemo zamisliti svotu koja je vrijedna zgrade iz koje
e nai momci s blagoslovom odlaziti da izgube glavu u
nekoj bezimenoj umetini, gdje e im biskup svima skupa
podijeliti medaljone s likom Majke Boje Bistrike, a
koje e vojnici glupo ljubiti prije nego negdje istre
na mitraljez, takva jedna, dakle, zgrada gdje e se
svetom vodicom kropiti strojne puke, haubice i tenkovi
i s propovjedaonice uiti da je dobro i bogougodno djelo
drugog ovjeka oinuti rafalom preko prsiju. Iz vojnog
ordinarijata na Ksaveru duhovno emo okrijepljeni
odlaziti u neke budue ratove, protiv nekih naroda, koje
su opet njihovi vojni ordinariji uvjerili da smo zapravo
mi ti
206
koje je dobro i bogougodno oinuti rafalom preko prsiju.
Vojnici vole vjerovati da je Bog s njima, da ba njihovi
meci zvide u slavu Njegovu, dok je neprijateljsko
oruje bezbono i zlo. I svi su takvog miljenja. Svaka
strana ima svoje biskupe koji e spremno izjaviti kako
Page 105

su nakon opsenih konzultacija s Apsolutom zakljuili da
je njihova borba ispravna. Vjernici tako od osvita
civilizacija, tisuama godina, kamenim sjekirama,
kopljima, strelicama, maevima, pukama, bombama i
raketama nasru na druge vjernike. Svi oni, dakako, ne
mogu biti u pravu. Bog je velik, ali nije proturjean.
Kome e se dakle On prikloniti? Kako kome? Pa jasno,
onome tko ima ljepi vojni ordinarijat! Kuite sada kako
je mudro bilo uloiti trideset pet milijuna kuna, ili
pet milijuna dolara, u onu zgradu na Ksaveru? S onakvim
vojnim ordinarijatom Republika Hrvatska, bez bojazni od
aba, skakavaca, smrti prvorodenaca i drugih Bojih
kazni koje navodi Sveto pismo, moe, da hoe, poeti
nuklearni rat. Moemo ovaj as, iz ista mira,
napasti... evo, vi izaberite. Nizozemsku?! Nema
problema. Do temelja da spalimo Amsterdam, da od
Rotterdama kamen na kamenu ne ostane, Bog bi nam samo
odobravajui kim-nuo, jer takav jedan drag i bogobojazan
narod poput Hrvata, koji su jednog biskupa, dakle samca,
velikoduno smjestili u koju tisuu etvornih metara
stambenog prostora, naprosto zasluuje da mu sve
oprosti. Ne kau uzalud da Bog uva djecu i lude.
Due poginulih s uputnicom naeg vojnog ordinarija preko
reda ulaze u Kraljevstvo nebesko. Due iz Somalije, iz
Iraka, ak i Amerikanci, sve to stoji ispred altera
svetog Petra, dok s pjesmom na usnama u vjeni ivot
stupaju mrtvaci iz Lijepe nae. "Evo, mojih! Upadajte!
Upadajte!", govori Bog veselo. "efe, pomalo, nisam ih
jo sve provjerio", ali se Petar. "Ma, kakva provjera,
?.O7
kakvi bakrai", kae Stvoritelj neba i zemlje. "Putaj,
to su Hrvati!" Onaj general to je dolje pod plafonom
ordinarijata postrojio trupe, sada napravi prijavak, pa
otro salutira Ocu, lagano se nakloni Sinu i Duhu
Svetome, poljubi ruku Bogorodici. Potom Bog zapovjedi
voljno, a aneli vojnicima podijele harfe i razmjeste ih
na eljezne krevete na kat po bijelim oblacima. I da ja
vidim onoga tko e jo prigovarati zbog proraunskih
trideset pet milijuna za zgradu na Ksaveru.
208
U ime oca i oba sina
Hristos se rodi - vaistinu se rodi. Hristos voskrese
-vaistinu voskrese. Nauite te fraze, trebat e vam u
ovo vrijeme skladnih i miroljubivih odnosa s
pravoslavnim susjedima. Naete li se, na primjer, u
liftu sa Spasojem sa sedmog kata i on kae: "Hristo
Stojikov", uljudno mu odgovorite: "Vaistinu Stojikov".
I doite mu estitati slavu. "Srena slava, domaine!",
Page 106

viknite ve s vrata. A onda pojedite malo ita sa
lagom. licu slatkog od dunja. S tri se prsta
prekriite ispod ikone. Molitve na crkvenoslavenskom
neto su sloenije za nauiti, ali zapravo nema potrebe
za tim. Dosta je da na kraju kaete "amin" i to e biti
shvaeno kao ekumenska gesta katolikog prijatelja i
brata u Kristu. Ili Hristu. Nasmijeite se pomirljivo
kada Spaso sa sedmog kae "Hrist", jer znate da je
zapravo svejedno. Maleni Nazareanin pripada nama koliko
i njima. Spasitelju je, odlukom Vlade Republike Hrvatske
od 6. sijenja 2004., napokon priznato dvojno
dravljanstvo. Vidjeli ste na Dnevniku, kada su
predsjednici Vlade i Sabora banuli kod Srba. "Hristos
se rodi", rekao je Sanader radosno. "Vaistinu se rodi",
odgovorio mu je Pupovac sveano. Je li se zbilja rodio?
Mislim, vaistinu?
Toliko se toga u posljednjem desetljeu stranog ovdje
dogodilo da smo ve prestali vjerovati u njega, a onda
odjednom, eto ti Isuseka u dva tjedna u dvije varijante,
katolikoj i pravoslavnoj, i nitko ne pita koji je od
njih dvojice pravi, je li ovoga pravoslavnog Djevica
malo prenijela ili je onaj katoliki nedonoe. Priznaju
se, rekli smo, obojica. Da se stvar dogaa u dananje
vrijeme i da je betlehemska talica na teritoriju
Hrvatske, ministrica Kosor jednako bi se zauzela za
prava pravoslavne i katolike Bogorodice, porodiljski
dopust i naknadu, molit u, bez razlike, jednoj kao i
drugoj Mariji. to to nije da ovjek barem malo pomakne
pameu? Svijet se mijenja, neki s vremenom poblesave, a
neki bivaju pametniji, sve nam je to poznato, ali ipak,
ovo je ba nekako naglo dolo. Koliko juer Srbi i
Hrvati, vidjeli ste, samo su gledali tko e koga
dohvatiti krupnim kalibrom, silovati mu gospodu, sruiti
djedovsko ognjite, maznuti videorekorder, bjesomuno su
unitavali trag onog drugog do zadnjeg crijepa na krovu
i porculanske ploice u kupaonici, a danas se, eto,
srdano rukuju i u kamere ozareno cere porculanskim
gebisima, izraavajui zadovoljstvo, osobito poaeni,
iskreno polaskani, bla, bla, bla... Hristos se rodi?
Maala, i vrijeme mu je bilo.
Radujte se narodi. S Kristom na naoj strani, dapae, s
dvojicom njih, lijepa je budunost pred nama. Dan ili
dva prije nego to e estitati Pupovcu, Sanader u
austrijskom Kurieru izjavljuje: "Srbi su nae bogatstvo,
a ne problem". Opet, otkud sad to? Kada se ta stvar
dogodila? Prije deset godina Srbin u Hrvatskoj bio je
klinac od ovce. Za Srbina ba nita nisi mogao kupiti.
Spasoje sa
Page 107

210
sedmog kata vrijedio je koliko i ek Glumina banke.
Eventualno, ako je na liniji razgranienja bila neka
razmjena zarobljenika po naelu svi za sve, mogao si
kojeg goljavog pravoslavca zamijeniti za stasitog i
naoitog hrvatskog branitelja, a inae nita od njega.
Mrtvi kapital. Ponekad i doslovno. A onda, najednom,
Srbin postane bogatstvo. E, ljudi, da sam znao kako e
ta stvar ispasti, lijepo bih tamo jo '92., kad im je
cijena bila najnia, jeftino nakupovao hrvatskih Srba.
Da sam znao kako e se poetkom 2004. kretati burzovni
indeksi, napunio bih skladita pravoslavnom braom. Kao
oni vizionari to su koncem osamdesetih za sitni kupili
dionice Microsofta, a danas sezonski mijenjaju
mlanjake, tako bih i ja uloio u Srbe. I strpljivo
ekao. Budale bi mi se smijale, a ja bih odmahivao rukom
i govorio kako u doi na svoje. I svima bi se smrznuo
osmijeh na licu kad bih na poetku 2004. izvukao Srbe iz
skladita, malo ih obrisao, poeljao i po suho zlato
prodao Sanaderu. Ej, da sam znao, bio bih bolji prema
Spasoju sa sedmog. Ne bih ga u gluho doba zvao i
promijenjenim mu glasom u telefonsku slualicu tulio:
"Spasoooo, nee te Bog spasitiiii!" Ne bih mu u praini
na stranjem staklu auta pisao: "Ovo je Hrvatska!" Ne
bih u haustoru na popisu dugovanja za vodu pokraj
njegova imena navr-ljao "Srbi van!", ne bih na stubitu
pokraj njega onako napadno fukao Vilu Velebita... Bio
bih drag prema Spasi, estitao bih mu Boi i Uskrs, a
za slavu mu darovao monografiju Hilandara ili Graanice.
Ej, da smo onda, i Spaso i ja, znali ono to danas zna
mudri doktor Sanader, svima bi nam ljepe bilo, Vukovar
bi ostao itav, i Dubrovnik, i Srebrenica... Rastui me
naisto da tu stvar nismo otkrili prije. Da smo samo
znali, pomislite samo,
Aleksandra
Zec
ove bi
godine
nekako
slavila
petu godinjicu mature. Hristos se rodi, Aleksandra.
Napokon.
212
Kum 2
Ambulantna kola sedamdesetdevetogodinju su Mariju
Ozimec poetkom prosinca dovezla u bolnicu Dubrava. Pa
iz Dubrave u Merkur. Iz Merkura su je vratili u Dubravu.
Iz Dubrave ponovno u Merkur. I tu je napokon primljena.
Taj bolniki road movie trajao je est sati. Starica je
vikala zbog bolova u nozi, dok je Hitna pomo kruila
Zagrebom kao oni kamioni s makarskim smeem koje nitko
ne eli uzeti. Ta starica bila je ba kao neko tue
smee koje nitko ne eli u svome dvoritu. Njezin suprug
Page 108

Josip osmjelio se sve to kazati tek kada je ena koji
tjedan kasnije umrla u bolnici. Pria je osvanula u
novinama i ministar je zapovjedio istragu, koja je,
meutim, utvrdila da je spomenuta bolesnica
hospitalizirana za tek neto manje od dva sata. Nita se
runo ni protu-propisno nije dogodilo. Njezin mu je,
dakle, od rijei do rijei slagao. Posrijedi je bio
"uzoran sluaj obrade pacijenta", kae ministar Hebrang,
a Josip Ozimec je valjda izmislio aferu. Osamdeset
godina ovjek ima i, eto, lae. Ili je sve ovo ipak
sluaj lijenike bezonosti? Ja bih se
okladio na ovo drugo. Kako bilo, zaboli li sutra neto
Josipa Ozimeca, bolje da odmah nazove pogrebnike.
Ali, idemo na vedrije teme. Premijer je negdje,
zaboravio sam gdje, bio kum estom djetetu, ime je
nakon etiri godine pauze obnovljena tradicija da vlast
kumstvom poasti najmlae u obitelji s mnogo djece.
Tuman je tako skupio kumadi da bi mogao jaslice
otvoriti. Onda je nakon 2000. sve stalo. Raana,
razumljivo, nitko nije traio takvu uslugu. ovjek nema
kvalifikacije za kuma, a i bez toga, njemu da da bebu u
ruke, vjerojatno bi mu ispala i glavicom udarila u
krstionicu. Sanader malo solidnije djeluje, ima sve
sakramente, a i inae fenomenalno je upuen u crkvene
stvari budui da mu pola familije ivi od lemozine, te
mu ve sada moemo prognozirati bogatu i plodnu karijeru
kuma. Naposljetku, poeo je sa estim djetetom, a
Tuman, pamtimo, nije ljivio nita manje od desetog. U
tome je Tuman, mislim, bio mudriji. Ako netko hoe
predsjednikovo kumstvo, valja se potruditi oko toga.
estom bi djetetu kum eventualno mogao biti tajnik u
Ministarstvu poljoprivrede, to je otprilike ta
kategorija. Stvar naprosto treba urediti po inovnikim
razredima. Za sedmo dijete ide predsjednik saborskog
Odbora za vanjsku politiku, za osmo ministar europskih
integracija, deveto potpredsjednik Vlade, a tek oko
desetog bi se dalo razgovarati o premijeru. A da sam ja
na elu Vlade, jo bi se vie pootrili kriteriji. Bez
etrdesetog, ja ne bih uope izlazio na teren. Molim
lijepo, ako me hoete za kuma, oekujem od vas
samozatajan i predan noni rad na demografskom uskrsnuu
Lijepe nae. Natalitetna nam bilanca stoji tako loe da
premijer nipoto ne bi smio ii na manje.
Predsjednik Matice u nedjelju je na televiziji neto
govorio o tome. Narod koji je ovjeanstvo zaduio za
214
kravatu i kemijsku olovku na rubu je izumiranja. Ovim
naim lijepim jezikom, koji, pjesnik bi kazao, zuji,
Page 109

zvei, zvoni i zvui, domalo vie nitko iv nee znati
govoriti. Sve vie je starakih kuanstava, rijetke su
upe gdje je vie krtenja nego sprovoda, momci se ne
ene, ovaj se narod, u najkraemu, sve manje evi.
Ministarstvo turizma strancima broji noenja. to je
notorni idiotizam -treba ih brojati domaima. Igor Zidi
izrazio je spremnost da se pozabavi tim sluajem. Za
poetak bi, recimo, mogao iz fundusa Moderne galerije
izvui neke erotske grafike da malo narajca naciju. Ili
da "Gunduliev san" nosimo po selima, ne bi li se
puanstvo pomamilo na Bukoveve "Kupaice". Jo bi,
mislim, najbolje bilo da neki Metroviev akt odlijemo u
nekoliko desetaka tisua komada i podijelimo po mjesnim
odborima. One mesnate, apetitlih, to bi rekli,
Metrovieve ene vie se doimaju kao rodilje, a osim
toga ima u njima nacionalnog patosa od kojega ti namah
doe bezumna elja da nekoj Hrvatici napravi dvadeset
do trideset komada djece.
U Imotskoj krajini jedan se vrijedni gospodin, kojeg sam
imao ast upoznati, ve decenijama bavi spajanjem
partnera. Vie zbog skrbi za narodnu budunost nego zbog
para, taj ih je dosad valjda na stotine poenio i poudao
i nitko se nije sjetio da mu da neki Red Danice s
likom... ta ja znam... Jadranke Kosor. Uope, malo se
ini na ovome polju. Svi govore o toj demografskoj
kataklizmi, ali doista ne inimo nita da je sprijeimo.
Kumstvo desetom djetetu je dobra mjera, ali ipak nije
dovoljno poticajna. Poetkom devedesetih govorilo se,
recimo, o porezu na neenje, ali se zbog neega odustalo
od toga. Ta stvar bi bila, ako mene pitate, izvrsna. Tko
god nee da se eni, oderi ga po depu, jer izravno radi
na tetu drave i naroda. Premda, dakako, valja i u tome
biti
215
obziran. Ako se netko, na primjer, nije oenio zato to
je grbav, grba mu se priznaje kao porezna olakica...
Na posljetku, ako nita od toga ne bude djelovalo, jedna
stvar je isto dobra. Ono kada se u inu krtenja
Sanader, kao kum, u ime malenoga odrekne Sotone i svih
djela njegovih. To je, sloit emo se, svakako
ohrabrujue znati.
ubor biskupskog jacuzzija
S perona splitskog eljeznikog kolodvora lijepo se vidi
juno proelje Biskupove palae, historicistikog zdanja
koje je pola stoljea bezbone komunistike diktature
skrnavila javna knjinica. Milou bojom i uredbom o
povratu crkvene imovine, ta je sramotna hereza prije
nekoliko godina napokon istjerana, kler je deloirao
Page 110

pranjave sveske, bibliotekarski nekrst dobio je nogu u
dupe, prostor je ponovno posveen i sada ga obnavlja
graevinski poduzetnik koji je medu natjeajnom
dokumentacijom vjerojatno morao priloiti i potvrdu da
se vjenao u crkvi. Biskupova palaa sada je umalo
gotova i svjea, blije-douta blista u sumornom pejzau
oko kolodvora. Stojei na peronu, proklinjem dan otprije
dvadesetak godina, u kuhinji upnog dvora, kada mi je
vjerouitelj slatkorjeivo opisivao divote sjemenita, a
ja se, trpajui eklere u usta, lukavo pravio blesav. Evo
ti sad, idiote, govorim u sebi, tuno zurei u juno
proelje Biskupove palae i prostranu krovnu terasu, to
se pogledu opinstva neoekivano ukazala kada su maknuli
skele.
,217
Ta je terasa na krovu, dragi itatelji, jedna fantazija.
Visoko gore, okrenuta moru. Ako je vedro, vidi se sve do
Ancone, a da Zemlja nije okrugla, s malo boljim
dalekozorom, vidio bih i Gibraltar. Da sam biskup ili
barem biskupski pripravnik, a s mojom pameu to sam,
neskromno je moda uti, svakako mogao biti, sada bih
gore puckao dobru, rukom smotanu dominikansku cigaru i
pijuckao neki bolesno plavi koktel. Stavio bih da svira
"Que sera, sera" i poletno tancao s asnom Roza-rijom.
Umjesto da se zlopatim kao treerazredni novinari,
imao bih lijep, bonvivanski biskupski ivot i u dokonoj
obijesti blagoslivljao mineralnu vodu. Zeznuo si se,
Tomiu, proapem ja gorko. Brzi iz Perkovia zaustavlja
se na peronu, mrak se ve pomalo sputa, a ja ne mogu
skinuti oka s Palae. Ako je Spasitelj na zbog ovakve
investicije umro na kriu, bome se isplatilo. Svaki se
udarac Pilatovog bia zalijeio u uboru biskupskog
jacuzzija.
Sveenici ovih dana izlaze ozareni s projekcija
Gibsonove "Pasije", sadomazohistiki spektakl jednog
katolikog fundamentalista masovno ih je oduevio,
eksplicitno nasilje razgorilo je eravu njihove vjere.
Novinski oglas za film citira veleasnog Sudca, koji je
tako ushien vienim da se ini kako mu je u mraku
kinodvorane vjerojatno jo jednom prokrvarilo iz glave.
I to ovjeku ba da misliti. Ako ve crkveni
profesionalci upravo u bievanju otkrivaju boanski
misterij, onda bi im se vjerojatno svidjelo da ih netko,
u najboljoj namjeri, naravno, osine kandijom po
rebrima? Moda zvuim okrutno, ali to bi, nekako mi se
ini, trebao biti smisao. Naime, ako oni Providnost
prepoznaju upravo u dva sata divljeg i bezdunog
mrcvarenja filmskog Isusa, ako je patnja ona zbog koje
Page 111

su se jednom davno odluili za
sveeniki
poziv,
onda
je
dosta
nejasno
otkud
31$
Mercedesi u samostanskim garaama ili to da se asne
sestre voze panoramskim liftovima? Ne znam, moda sam u
krivu, ali ini mi se dosta proturjenim da se neki
biskup trese u ognjici vjere gledajui mueniku smrt
Jima Caviezela, a onda se iz kina vrati kui pa izdere
na domaicu koja je zaboravila ukljuiti podno grijanje.
Nai sveenici, da skratim, ive u luksuzu koji je
nepoznat i dalek znatnoj veini stanovnitva, imaju to
mnogi nemaju, obilate i ukusne objede, tople i suhe
kue, brze i udobne automobile i, to je moda
najvrednije, nemaju ama ba nikakvog straha od
budunosti. Drava im daje plau, a narod baki,
nijedan od njih nikada nije ivio na minimalcu. to se
njih tie, u Knjizi postanka su pogrijeili - dobri Bog
nikada nije istjerao ovjeka iz Raja. Gdjeto e se
poneki od njih osmjeliti na kakvu drutvenu opservaciju,
i to uglavnom ispadne smijeno jer s hrvatskim drutvom
nemaju nikakve veze. Oni tu ne pripadaju, kao to ni
obnovljena i svjee opiturana Biskupova palaa ne
pripada medu trone proleterske zgrade. Sveenici
uistinu ne ive s nama i, to je to medu uljuenijim
crkvama dobar obiaj, za nas. Crkva u Hrvata, kako bi se
dostojanstveno kazalo, u petnaest godina kako su joj
dali slobodu da ini to hoe nije sagradila nijednu
kolu, ubonicu, bolnicu ili siroti-te, upravo nita,
nula, prazan skup za dobro zajednice nije napravila. Ba
suprotno, obino je pravila tetu, kao kada je iz
Biskupove palae izbacila javnu knjinicu.
Teko bi, vjerujem, nali crkvu s tako poraznim
score-om. Ustanova koja bi trebala biti drugo ime za
velikodunost, postala je olienje sebinosti. Traite
li blinjega svoga, obratite se na drugoj adresi.
Utoliko je dosta zagonetan ovaj cirkus s Gibsonovom
"Pasijom". Zato drhture od oduevljenja, kakva su to
muka i odricanje njih nadahnuli, o kakvom to umiranju za
druge oni
310
govore? Osobno, ini mi se puno vjerojatnijim da bi se u
kinu, u asu kada se Isus pojavi na platnu, neki biskup
mogao okrenuti kolegi do sebe i apnuti: "Odakle je meni
poznat ovaj tip?"
Krunica za pale spermije
Zamislite ovo. Nali ste se s damom, djevojkom ili
udanom, nije bitno za ovu priu. Svukli ste se, legli na
postelju jedno pokraj drugog i inite ono to se u
Page 112

takvim prilikama inae ini. Stvar, vjerujem, ne treba
potanje opisivati. Na svijetu je est milijardi ljudi i,
ako razumno pretpostavimo da je svaki od njih zaet u
slinoj situaciji, posrijedi je dosta iroko
rasprostranjena vjetina. Elem, leite tako vi na njoj,
ili pod njom, ili... dobro, nije sad vano... kad, to
ti je uti, netko se tiho nakalje iza vaih leda.
Neobian vam je taj um, ali zabavljeni spolnim
atributima ene pokraj vas, isprva ne reagirate. Vi
uzdiete, mljackate, cmaete, a ona stenje, rei, jeca,
cvili, postelja kripi, svata se tu uje i lako je
moglo biti da vam se priinilo. Ali, ne...
"Stavio je gumicu", apne netko otraga.
"Ateist", dobaci drugi glas prezirno.
"etnik", ree trei.
Prenete se, ukljuite svjetlo na nonom ormariu i
okrenete, a tamo, u polukrugu oko postelje, cijela
biskupska konferencija, itav crkveni vrh u crnim mantijama, s
grimiznim pojasevima na trbusima i srebrnim krievima
oko vrata namrteno zuri u vau dlakavu stranjicu.
"Vae preuzvienosti", promucate skaui dok ena hitro
povlai plahtu do brade, "otkud vi ovdje? Tko je vas
pustio u sobu?"
"Prezervativ, bez ikakve dvojbe", ree neki biskup, ne
obazirui se na pitanje, upirui strogo kvrgavim
kaiprstom u vae prepone.
Srameljivo se pokrivate dlanovima.
"I jo crveni", doda drugi. "Ako sam dobro vidio."
"Dobro si vidio", sloi se trei. "Crveni, s okusom
jagode."
"Otkud zna da je s okusom jagode?"
Crkveni se velikodostojnik malo zbuni.
"Pa moja domaica...", pone on nesigurno.
"Mislim da to ne elimo uti", prekine ga Bozani te se
ponovno okrene prema vama i eni na krevetu. Gleda vas
mjeavinom prijekora i razoaranosti. Strano mu je,
vidi se u njegovu nijemom, ljutitom pogledu, to da se
netko za bijednu kutijicu od dvadesetak kuna, za malo
pakiranje uvoznih kondoma odrekao svog vjenog ivota.
Slomljeno padate na koljena nasred sobe i kroz ridanje
molite Oena...
Groteskan vam je ovaj prizor? Pa jest malo, priznajem,
ali ovo to ste proitali zapravo se dogaa, ili je
barem vrlo blizu toga da se dogodi, i ako imate namjeru
spetljati se s nekim na posteljini, za svoj gust, kako
se to, ruku na srce, obino i ini, bez elje da tim
inom produite ljudsku vrstu, pa ako jo s tom osobom
Page 113

niste vjenani, mudro bi vam bilo dvaput se zakljuati
i, za svaki sluaj, nagurati ormar ispred vrata. Kako je
krenulo, Kaptol e domalo slati patrole mladomisnika
koji e drati ekspresne zarunike teajeve u motelima.
Mali
..222
ministranti s kandilima trat e za upnicima to e po
umicama oko gradova od auta do auta vjenavati
nevjenane i bievati preljubnike. Trait e od vas,
kako je poelo, da izmolite milijun krunica, po jednu za
svaki spermij koji je ostao u Durexovu kondomu i bogzna
to bi sve jo mogli napraviti u svojemu zastraujuem
upadu u nau intimu.
Podsjetimo, poelo je s osudom prezervativa. Bila je to
aljiva aferica. Narod se slatko smijao sveenicima kako
ivane zbog tih delikatnih gumica, jedva da je itko
smogao ozbiljnosti da reagira na to. No, samo koji
tjedan kasnije stanoviti je vjerouitelj u nekoj koli
djeci pustio eksplicitan film o abortusu. Raskomadane
udove fetusa, zdrobljenu lubanju ljudskog zametka,
krvavu materncu, medicinski uas koji bi teko podnio i
kakav specija-lizant patologije, nastavnik je odvrtio
pred skamenjenim malodobnicima, koji e se zbog toga
moda jo noima vritei buditi medu zapisanim
plahtama. Dati kolskoj djeci da to gledaju je
divljatvo, ako mene pitate, vrlo blizu silovanju. Ipak,
kada su o tome traili miljenje od mjerodavnih u
crkvenim vlastima, nitko se od njih nije osmjelio kazati
da je to svinjarija i da mu je ao.
E, sad, ako se oni ve drsko mijeaju u nau privatnost,
neka mi bude doputeno da i ja zavirim u njihovu. Sve
crkvene osobe, i ene i mukarci, kako znamo, zavjetom
su se odrekli tjelesne ljubavi. No, to se dogodi ako je
neka, na primjer, asna sestra Cecilija udana za Isusa,
ali ga vara s don Ljubom? Koriste li sestra Cecilija i
don Ljubo u svome sramotnom grijehu puti kondom ili
smjerno prihvaaju naputak Hrvatske biskupske
konferencije i ostvaruju cjelovit tjelesni kontakt? Ako
je ovo drugo sluaj i dragi Bog uini da reena Cecilija
ostane u blagoslovljenom stanju, hoe li pobaciti ili
roditi? Ako rodi, tko e od njih napustiti slubu oboje, samo ona
ili nijedno? Hoe li njihovo dijete imati topao
katoliki dom ili e blagovati iz limenih zdjelica
kakvog sirotita? Kako e se malena ili maleni
preivati? to e kazati kada ga uiteljica u prvome
razredu upita za ime oca? Svi smo mi greni i u dvije
tisue godina crkvene povijesti svakako se morao
Page 114

dogoditi pokoji ovakav sluaj, ali ne pamtimo da su
biskupi ikada i igdje, ma barem jedan jedini put zucnuli
o tomu. Moe sve ovo zvuati neumjesno, kao to valjda i
jest, ali zaboga, oni su prvi poeli. Ako je njima
doputeno njukati po naem rublju, nije u redu da oni
uvrijeeno stisnu usta kada mi upitamo za njihovo.
Dajte, recite nam, sve do najsitnijeg prljavog detalja,
podrobno ba kao to je bio onaj film o pobaaju. U
suprotnom, gubite se iz naih spavaih soba.
224
Evanelje po don Anti
Kroz itavu Palau odjekuje taj glas, kud god krene, za
tobom se o trone kamene zidove odbija propovijed koju
lo razglas modulira u nelijepo meketanje. Srijeda,
sveti Duje, vjerniki je puk u svojoj najboljoj odjei
izaao u procesiju, dok oni neto manje bogobojazni
dangube nad kavama za stolovima izbaenim na ulicu, no
ni jedni ni drugi ne mogu pobjei od popa... don Ante
Mateljan se on, kasnije emo saznati, zove... koji se
doepao mikrofona i u blagdansko jutro uzrujanim glasom
gnjavi o progonu sveenstva u komunistiko vrijeme.
Zaprepateno se gledamo. Nitko od nas, dakako, ne porie
povijesni fakat da su se partizanske vlasti gdjeto i
krvavo obraunavale s Katolikom crkvom, ali kakve veze
ima ogoreno popovsko meketanje o tomu s ovim vedrim
proljetnim danom, s drvenim leptirima i kuhaama, s
kandira-nim voem, gumenim bombonima, s rotiljem na
rivi, balonima koji su se otrgnuli djeci iz ruku i
otplovili put oblaka, s itavim inventarom jedne
bezbrine puke fete u slavu jednog davnog sirijskog
muenika?
Konobar piro ozbiljnim glasom iznosi smjelu tezu da je
ba Aleksandar Rankovi, poznat i kao Drug Marko,
vlastoruno zadavio svetog Duju i to heretikoj bandi
okupljenoj u lokalu bude siuan povod za nekoliko
minuta bezdunog sprdanja na raun crkvene povijesti.
Domalo saznajemo da su svetoga Lovru zapravo na Neretvi
ispekli izgladnjeli borci Prve proleterske, pa i
Spasitelja naega, unato tomu to je Poncije Pilat do
posljednjeg asa ponavljao "Nazareaninu ne pakovati",
na drveni su kri otpremili farizeji marksisti medu
kojima je, prema Lukinu evanelju, najglasniji bio neki
Moa Pijade.
Veleasni Mateljan, naravno, ne uje nae huljenje, nego
tronuto ali nepokolebljivo nastavlja nabrajati rtve
komunistikog terora, gdje je, saznajemo, i neki brat
franjevac kojega su, dodue, smaknuli Nijemci, ali
budui da je to bio dio odmazde za neku partizansku
Page 115

svinjariju, Titovi se razbojnici imaju smatrati
odgovornima i za njegovu smrt. Zanimljiva konkluzija.
Malo izokola, ali tima. Ba kao to bi vjerojatno
timalo i da se nekoga sveenika to ga je, na primjer,
ubila struja, nazove muenikom prve petoljetke i
svekolike elektrifikacije zemlje. Uope, u tim su
zloinakim partizanskim umovima izmiljeni mnogi
perfidni naini zatiranja svega katolikog i hrvatskog,
i ta poast jo uvijek vreba, upozorio nas je u sunano
svibanjsko prijepodne, u slubeni raz-glas fete svetoga
Dujma veleasni Mateljan, obrecnuvi se, izmeu ostalog,
ak i na stanovitu "nevjernicu iz Rijeke", koja svoj
srbokomunistiki otrov razlijeva na stranicama
Nacionala. Predmnijeva se da je mislio na Ve-dranu
Rudan.
"piro, daj, majke ti, pojaaj malo muziku", rekao je
tada netko u kafiu iznervirano.
Dan kasnije piem ovaj tekst i ne vidim da je u javno,.216.
sti itko reagirao na lupetanje reenog sveenika. Nitko
se nije osjetio ponukanim da prozbori neto o tome da je
pred razglas, da ga uje itava Dioklecijanova palaa i
sav narod koji se za fetu sjatio u njoj, priputen
netko tko je u najmanju ruku neumjesno prozivao nekoga
zbog njegovih vrlo osobnih uvjerenja. S moralnom
nad-menou nekoga tko je valjda iznad svih opaina ovog
svijeta, neizrecivo ohol u svojoj tobonjoj nedunosti,
taj je pop poruivao kako se neki prijestupi nikada ne
mogu oprostiti, a javnost je ostala savreno ravnoduna
na njegovo sramotno krivotvorenje Evanelja. Nitko se
nije zapitao koju je uope Bibliju itao taj pop, koje
je to izdanje Svetog pisma taj imao u rukama, jesu li mu
slovoslagari moda zeznuli neke stranice?
Nimalo ne dvojei u historijsku injenicu, ponavljam jo
jednom da su komunisti tota toga zgrijeili prema
Crkvi, ne mogu se na ovom mjestu preutjeti da je i
Crkva jednom puno prije zapravo posve istovjetno
grijeila prema nekome drugome. Ako se ve neki
prijestupi nikada ne mogu oprostiti, kako kae veleasni
Mateljan, vrijedi se valjda spomenuti i onih slavnih
dana kada je sveta inkvizicija progonila bogumile i
patarene. Kada su u slavu Boju pucale kosti, kada su se
upali jezici, odsijecale genitalije, kidale ui i
nosevi, a udovi rastezali do pucanja. Kada je majka
Crkva uputnim drala da iz vjetice najprije valja
usijanim araem izvui priznanje da je vjetica, a onda
je ubiti, raetvoriti i spaliti. Sve je to, zajedno s
blagom iz vatikanskih riznica, Katolika crkva ostavila
Page 116

u naslijede ovjeanstvu i ne bi nas zapravo zaudilo da
se neki udbaki, ili enkavede-ovski, ili tasijevski
strvinar puno vjekova kasnije nadahnuo iz nepresunog
vrela te slavne tradicije mrcvarenja ljudi. Uistinu, sve
one divljake naine muenja i pogubljenja politikih
protivnika koje su u dvadesetom
227
..i. i
stoljeu prakticirale komunistike tajne policije, davno
su iskuali zloinci na platnom spisku iste one ustanove
koja danas, izmeu ostalih, zapoljava i don Antu
Mateljana, a nama, svima skupa, stvarno ne preostaje
nita drugo nego da oprostimo, molimo se da se to nikada
i nigdje vie ne dogodi... kao to vjerojatno ipak
hoe... i napokon shvatimo da ne postoje ni zloinake
ideologije ni zloinake religije. Ideje su manje ili
vie nedune. Zloinci su uvijek samo ljudi.
228.
Cigarete, eer, domovina...
Trebalo je sve u svemu nekih etrdeset minuta, u srijedu
ujutro, dok sam izaao iz kue, odveo dijete u vrti pa
svratio u kafi i sjeo za ank, da me prvi put u ovoj
godini to pitaju. Sezonu je otvorila mala punana
konobarica.
"ega si se odreka u korizmi?", upitala je ispirajui
alice nad sudoperom.
A ja sam zastao da pripalim, povukao sam jedan dobar,
izdaan dim i otpuhujui prema njoj ozbiljnim glasom
rekao:
"Duvana."
Djevojka je uvrijeeno stisnula usnice i okrenula glavu
od mene. Naa se akula okonala prije nego to je pravo
i zapoela, tako da mi nije bilo dano da saznam ega se
ona odrekla, sve dok petnaestak minuta kasnije nisam uo
kada je s prijateljicom razgovarala o tome i kazala da
je u iduih etrdeset dana smjelo odluila sasvim
izbaciti eer iz prehrane. Onda je prijateljica njoj
otkrila to je njezin korizmeni zavjet. Bilo je to neto
to je
konobarici morala apnuti na uho. Neto vrlo intimno,
shvatio sam, jer se konobarica vedro zakikotala i malo
kao zacrvenila od neugode. Da me je tada to netko
upitao, dao bih deset tisua da znam ega se to
konoba-riina prijateljica odrekla u korizmi: okolade,
PlavSta-tiona, tekueg pudera, uvijaa za kosu, kave sa
lagom, rapice za nokte, peciva od integralnog
brana...?
Tja! Toliko je tih poroka i slabosti koje je katoliki
Page 117

ivalj Lijepe nae, strpljivo i ponizno patei, u
korizmeno vrijeme naumio sasvim izbaciti iz svojih
ivota, evocirajui onih Kristovih etrdeset dana posta
i odricanja u Galilejskoj pustinji, kada je
tridesetogodinji Spasitelj izgovorio historijsko ne
Sotoni koji ga je iskuavao. Sve zbog toga u ovo doba
godine u naoj mladoj dravi bude nekako dostojanstveno,
ozbiljno i sveano. Nitko ne galami. Televizijske su
starlete diskretnije s makarom, estradni umjetnici ne
mare za kreacije od lamea, na benzinskim crpkama ne
lijevaju vodu u gorivo, gostionice nude samo grah za
katolike koji su se u korizmi odrekli kranjskih, a
politiari obazrivije biraju kravate, da prponim
dezenom ne povrijede uspomenu na slavnu pobjedu vjere.
Jedna se banka u korizmi odrekla kamata. Anto api se
odrekao magisterija. U jednoj obitelji katolikih
fundamentalista u Moslavini, ne sjeam se vie tko mi je
to ispriao, na etrdeset dana su pod klju stavili sve
daljinske upravljae u kui: televizija, klimatizacija,
glazbena linija, DVD, video, nita se vie ne moe
ukljuiti iz fotelje ili s trosjeda, nego, gospodine
dragi, digni stranjicu i otii do ureaja. rtvuj se
malo. Korizma je!
Kasnije tog jutra sretnem jednog hadezeovca, s kojim se
pozdravim i povremeno razmijenim nekoliko uljudnih,
konvencionalnih reenica lienih svake srdanosti.
"ega ste se odrekli u korizmi?", pita ovjek.
"Domovine", kaem ja vedro.
230
Hadezeovac mi se lukavo naceri, zacijelo mislei kako to
ba i nije daleko od istine. Nacerim se i ja njemu, jer
nemam upravo nikakvih problema s tim da on to god hoe
misli o meni. Nego, sada ja njega upitam:
"A ega ste se vi, molit u lijepo, odrekli?"
"Seksa", ree tip spremno.
"Ma, nemojte", kaem. "A vaa supruga?"
Dravotvorna opozicija zaueno izvije obrve.
"Pa pretpostavljam da se onda i ona odrekla seksa?",
pojasnim mu. "Mislim, bilo bi dosta nezgodno da ste se
vi odrekli, a ona nije."
ovjeku se smrai lice. Od sada se, proganja me neugodan
dojam, neemo vie ni pozdravljati. Makar ja stvarno
nisam nita loe mislio, nego sam samo htio biti
logian. Ako se on odrekao seksa, bilo bi prilino
glupo, pa i nekorizmeno da se njegova gospoa odrekla...
to ja znam... vonih kupova. U tim stvarima moramo biti
koordinirani. Pod konac. Kao da nas je Otto Bari
nacrtao. Ne moe se, primjerice, jedan od ukuana odrei
Page 118

leo mesa, a drugi peenoga, jer to onda znai da ete
etrdeset dana jesti samo prilog i salatu. Valja razumno
promisliti o zavjetu, nai dobru mjeru, izvui optimum,
da ne uprskate svoje anse za Kraljevstvo nebesko na
jednoj strani, a da se ipak previe ne izmrcvarite na
drugoj. Pouan je, recimo, sluaj dvanaestogodinji sin
mog prijatelja Zlatka, koji se u korizmeno vrijeme
odrekao Coca-cole. Deko pije Sprite.
Mladi je gospodin ispravno shvatio kada im je na
vjeronauku asna govorila o plemenitoj ideji korizmenog
zavjeta. Ta stvar gdjeto e se nekome uiniti
licemjernom, ali nije takva. Ne, valja samo imati
trezvenu i jasnu raunicu. A nije grijeh imati trezvenu
i jasnu raunicu. Dragom Bogu hvala, mnogi je nai
sveenici imaju. Pa to im fali? Ljudi se ponekad malo
rtvuju, ali inae
231
im je okej. Jedan fratar to ga znam, recimo, u korizmi
se odrekao svoje terenske Mazde i etrdeset dana, gdje
god da se uputi, mora sjedati u Mercedes. Nakon bezmalo
est tjedana tog odricanja, on je u duhu sasvim blizu
izmuenom Isusu iz Galilejske pustinje. Neastivi je
nemoan pod tvrdim i visokim, kamenim bedemima njegove
vjere. Slino bih preporuio i vama. Nemojte se
zalijetati, promislite. Ako ste, na primjer, bubreni
bolesnik, nije ba nuno da se u korizmi odreknete
dijalize. Da se odreknete samo mjesenika o nautici, ve
ste bolji od znatnog postotka hrvatskog klera. Odrecite
se, tako, sitnije neke stvari. Piranskog zaljeva, na
primjer. Korizma je, osim toga, zgodna prilika da se
odreknete keri koja je pristupila hare krinama ili
sina to je bez vaeg znanja prodao i zapio komad
djedovskog grunta. Njih se odrecite preko Arene.
.....2231
Naprid, bili!
Moja baba je rasist. ao mi je to to moram rei, ali ta
mila starica doista dri da su crnci lijeni i laljivi.
Crnac bi, kae moja baba kad se povede razgovor o tomu,
radije pojeo vlastitu cipelu nego radio, te su sve one
prie o gladi u Africi najobiniji buli shit. Problem
gladi na Crnom kontinentu u interpretaciji matere moga
oca je da "crnad", kako ona voli rei, umjesto da se
lijepo prihvati motike, samo lei, mae se kremom za
sunanje i eka kada e se na horizontu pojaviti
UNICEF-ov kamion s riom i makaronima. Susjede na ovo
odobravajui kimnu, jer je takav stav o ovoj temi
prevladavajui u naem selu u Dalmatinskoj zagori.
Suvino je kazati kako nitko, ne samo u selu, nego u
Page 119

itavom kraju, nikada nije ni vidio crnca, s izuzetkom
jednoga to se kao soldat Wermachta u lipnju 1944.
zatekao u nekom normandijskom rovu, kada je pred njega
banuo jedan aavi, urlajui i kezei se bijelim zubima,
a on se trenutno onesvijestio od strave, mislei da je
sam crni vrag doao po njegovu grenu teaku duu.
Desetljeima
.233
kasnije taj je pripovijedao o svojem kratkom susretu s
onostranim i nikada vjerojatno nije shvatio kako ga je
gubitak svijesti tada spasio od saveznikog bajuneta u
crijevima. Njega nitko iv ne bi uvjerio kako onaj u
rovu na atlantskoj obali doista nije bio gospodar pakla,
ba kao to ni mojoj babi ne moe dokazati da se u
centralnoj Africi stvarno umire od gladi.
Netko bi sada mogao rei kako su posrijedi dvoje
vremenijih ljudi, pa jo iz zabiti, i kako bi od njih
zapravo i oekivao rasne predrasude. No, to uistinu nema
nikakve veze. Osvjedoili smo se mnogo puta dosad da
svijet ba nimalo ne biva pametniji, ni s vremenom, ni
kada se s rubova civilizacije primiemo njezinim
sreditima. Nekolicina zagrebakih skinheadsa proli je
tjedan tako premlatila jedanaestogodinjeg sina
egipatskog diplomata u Hrvatskoj, pa nekog stranog
studenta, a onda i jednu obitelj Pakistanaca. Batinai
su, vjerojatno i ne znajui, napravili diplomatski
incident te je policija bila poneto revnija i domalo se
itavo elavo drut-vance nalo u marici. Od osmorice
njih sedam su maloljetnici, uredno i redovno se koluju,
dolaze iz "primjerenih obiteljskih sredina" i "za
poinjeno djelo izrazili su iskreno kajanje". Tako
navodi policijski izvjetaj, a ja sam mu spreman do
zadnjeg slova povjerovati. tovie, mogao bih zamisliti
te male posrance izbrijanih tjemena, zaslinjene od suza,
kako im se goljava ramena, u vijet-namkama iaranim
kukastim krievima i goticom, tresu od ridaja. Cvile
oni, u policijskom predvorju cvile njihove nenaminkane
isprepadane matere, a oevi suhih usta zure preda se.
Mata mi se u ovom trenutku bori s porivom da zamislim
sebe sama kako upadam u predvorje i s bejzbol-palicom ih
oboje mahnito udaram, ba onako kako je njihov white
power sinek udarao jedanaestogo.234
dinjeg egipatskog djeaka. Ali, opet, pomislim kako bi
policijski izvjetaj lako mogao biti istinit i da ti
ljudi moda stvarno puno prije zasluuju suut nego
batine. Moda su njih dvoje zbilja "primjerena
obiteljska sredina", jednostavni dobroduni ljudi koji
Page 120

nikome ne ele zlo, moda ih je, nije mi teko to
zamisliti, uas koji je proklijao iz njihova
sedamnaestogodinjeg djeteta zaprepastio koliko i nas.
Uope nam nije jasno kako se to dogodilo, ispovijedaju
se policijskim slubenicima roditelji nasilnih
zagrebakih skinheadsa, a ja sam sasvim blizu tome da im
povjerujem.
I zapravo ne znam to bih im rekao, osim da se to, ovdje
i u ovom trenutku, doista svakome moglo dogoditi. I da
tomu uistinu nije krivo ni siromatvo, ni nezaposlenost,
ni lo obrazovni sustav, ni zagaenje, ni neplansko
irenje gradova, ni bilo koja druga uobiajena
socioloka zvizdarija. Ne, naprosto uzmite Hrvatsko
slovo, Fokus ili bilo koju drugu od onih majmunskih
novinica u kojima se patriotizam mjeri koliinom zadrte,
nesmiljene mrnje prema svima drugima. ivite li u
drutvu gdje mrnja nije zlo kojega se pristojan ovjek
stidi, gdje, dapae, ak i sveenici tvrde da se mrnjom
valja ponositi i pomno je njegovati, jer je izdaja ako
ikada ikome i ita oprostite, tada se i u boljim
obiteljima moe dogoditi da im djeca subotom naveer s
palicama obilaze ire gradsko sredite. Uzmete li
Antologiju hrvatske gluposti od Luia i Deulovia,
svakako najvaniju suvremenu publicistiku knjigu, gdje
su probrane najstranije nacionalistike, ovinistike i
rasistike nakaznosti domaeg tiska u posljednjem
desetljeu prolog stoljea, shvatit ete kolika je
srea da su mali Egipanin i ono troje Pakistanaca dobro
ivu glavu izvukli.
"Baba", kaem ja, "to misli o tome da idui papa bude
crnac?"
"ta si reka?!" zaprepasti se stara.
"Kau da bi idui papa moga bit crnac?"
"Ante", pogleda mene moja baba ozbiljno, "pazi kako
govori s menon. Ja, ako san i ostarila, nian
poludila."
Zubi Denzela Washingtona
"Cigane jedan", kae mi sino za veerom sasvim iznenada
moj petogodinji jedinac.
"Gdje si to uo?"
"U vrtiu."
"To je grozno. Nemoj to vie nikada nikome rei."
Gdjekada zna biti zabavno to djeca priaju u vrtiu.
Moj mali, recimo, jedan je dan doao sasvim izbezumljen
jer je od jednoga Luke uo da... pazite sada ovo!... tko
ima curu, taj je peder. Ovo veeras, meutim, puno me
manje zabavlja.
"Cigane!", ponovi on, jer mu se svia da me ivcira.
Page 121

"Andrija, prestani!"
"Cigane!"
Odlaem pribor za jelo i sabranim mu glasom pokuavam
objasniti da su Cigani nesretni, siromani ljudi i da je
strano runo rugati im se, a dijete se vrpolji i
prepredeno smjeka i vidim da me ne slua, jer su djeca
male ivotinje kojima se svia biti okrutan i s kojima
treba proi puno muke dok ih naui to je ljudska
samilost
93-7
i solidarnost. Ja se silno trudim oko toga i uasno me
zapravo smeta kada vidim da neki drugi roditelj, neki
imbecil koji je svoje dijete nauio da govori "Cigane!",
sada sabotira moj trud.
"Cigane jedan", kazat e koju minutu kasnije, moda i
sasvim sluajno, moj sin etvrti put te veeri i ja se
silno uzrujam, izviem na njega i kaznim ga zabranom
igranja "Tomb Ridera" poslije veere.
Kasnije, puei na terasi, pokuavam zamisliti toga tatu
imbecila koji je u vrti moga djeteta donio rasistiku
pogrdu. Vjerujem, premda naravno tako i ne mora biti, da
je bio na onim prosvjedima kada se predsjedniku drave i
premijeru vikalo "Cigane!" i Vesni Pusi "Kurvo!"
Zamiljam da je luzer, nezaposlen, eventualno sa
srednjom strunom, redovito kupuje novine s malim
oglasima i nekakvu sitnu paru uplauje na sportskim
kladionicama, vozi starog Golfa, ima loe zube. Loi
zubi mi se nekako ine najvjerojatnijima.
Takve su to fizionomije, vidjeli ste u posljednjih
petnaestak godina bezbroj njihovih slika po novinama na
razliitim mitinzima. Neobrijani mukarci, ponekad s,
ovisno o prilici, kokardama i ajkaama ili crnim
ustakim kapama na glavama, zamrznuti u trenutku kako
gnjevno urlaju ispod transparenta s nekim prigodnim
napisom, a kroz otvorena im se usta vidi crna eljust
gadno naeta karijesom. Ta gospoda, primijetio sam, ine
znatan dio posjetitelja svih desniarskih skupova u svim
dravama bive Jugoslavije, a slino je zapravo i
drugdje.
Primjerice, jedan stari broj Lifea listao sam tako prije
neki dan i naao fotografiju junjakog rasista kako
pozira gol do pojasa s dvocijevkom u rukama. Bio je sav
istetoviran, s nekakvim lubanjama i guterima po sebi
izgledao je kao kabinet biologije, i bio je goljav, s
okruglim pivskim trbuiem i gotovo potpuno bezub. Ti
_,,_. 238
kreteni su stvarno posvuda isti, pomislio sam, od
evr-saka do Muskogeeja u Oklahomi. Drugo to mi je palo
Page 122

na pamet je kako bih ga volio sresti i kazati mu kako je
glup. Dobro, ne znam ba da bih mu rekao da je glup dok
mu je dvocijevka u rukama, ali recite i sami, kako netko
tko jede s takvim krnjacima moe vjerovati u supremaciju
bijele rase?! Je li on ikada, idiot jedan, vidio kako
lijepe bijele zube ima Denzel Washington!
Tako je i s ovim naima. Neki od njih su najgori ljudski
olo, zlostavljaju svoje ene, tuku djecu,
alkoholiziraju se ili gube plae na poker-automatima, a
opet se smatraju vrednijim i boljim od Srba, idova i
Cigana, i mrze listom sve Srbe, idove i Cigane, koji su
su prljavi, lijeni i prijetvorni. Neki navija Torcide
tako je nedavno izjavio u jednoj televizijskoj emisiji.
Taj glupi momak, koji uistinu ivi jadnim i nedostojnim
ivotom, ta uboga ivotinja koja ivi za to da se napije
i potue, smatra se superiornim Franzu Kafki?! E, da,
umalo sam zaboravio, ini mi se da su mu nedostajala dva
zuba u gornjoj eljusti.
Glavni problem rasizma i ovinizma je, naravno, neu
rei nita novo, siromatvo. Kod amerikog bijelog smea
kao i kod dezorijentiranih lumpenproletera s Polju-dova
sjevera, svuda je to isto. Iza njihove netrpeljivosti
stoji duboki ponor oaja. Odsutnost svake nade u nekakvo
civiliziranije sutra sakrila se u vjerovanju da su ipak
bolji od nekoga, pa bili to i siroti Cigani. I to
dublje po-tonu u svojoj bijedi, oni e sve strastvenije
mrziti. Izgube li posao, psovat e Srbe, izgube li plau
na poker-apara-tu, proklinjat e idove, a za Cigane im
ne treba upravo nikakav razlog.
Posrijedi nije nita drugo nego jedna golema ljudska
nesrea, neto prema emu bih u nekoj drugoj prilici
vjerojatno bio suutan. U ovome sluaju ipak ne mogu.
239
Najprije zato jer ne mogu ba biti suutan prema nekome
tko bi nekome drugom palicom razbijao glavu, a onda i
zato jer ima puno siromanih i beperspektivnih, a ipak
su smjeran i pristojan svijet koji nikoga ne mrzi. Ne,
stvarno, za one to viu "Cigani! Cigani!" uistinu nemam
ni trun saaljenja, taj olo ispunja me upravo
neizrecivim gaenjem.
Sjedim na terasi, preplavljen bijesom, palei cigaretu
za cigaretom. Ugodan mi je zapravo taj bijes u meni i
volio bih da potraje. U to se, meutim, otvaraju vrata i
na terasu izlazi moj sin.
"Tata."
"Molim?"
"Tata, oprosti", kae on tihim, pokajnikim glasom.
I sve se ono zlo u meni u trenu raspri i osjetim se
Page 123

istim kao da sam ovaj as izronio iz Gangesa. Makar
znam, nisam ni ja blesav, da mi se lukava njukica dola
ispriati samo da ga pustim da igra "Tomb Rider".
240
Privedite stare Grke!
Nepoznati je poinitelj prije nekog vremena umorio
sveenika koji je zavjet celibata povremeno krio mazei
se s mukarcima. Duh svoj predavao je Gospodinu, dok je
svoje greno tijelo, otkrilo se, povremeno dijelio sa
svojim ljubavnikom. Ili moda ljubavnicima? Kako bilo,
netko ga je ubio, a policija sada ispituje lokalne
homoseksualce. U zamanoj, dobro ograniziranoj istrazi
nai heteroseksualni pozornici, sve redom ispravni,
edni momci to svoje osobno naoruanje guraju samo u
propisne, za to predviene otvore na enskom tijelu, na
informativne razgovore privode neke jadne, isprepadane
pedere. Pune postaje pedera. Mekolje se u hodniku ne
usuujui se od stida pogledati jedan drugoga.
"efe, doveli smo one pedere."
"Di?"
"Evo ih ovdje pred vratima."
"Daj, jesi normalan, razdvoji to dok mi se ne uhvati
jebat ovde po stanici."
Homoseksualci se razdvajaju po sobama za ispitiva9.41
nje. U jednostavnim, sivo olienim prostorijama sa
stolom i dvije nasuprotne stolice ta se gnjusna eljad
ispituje uz puno potovanje njihovih, inae sasvim
nezasluenih, Ustavom zajamenih prava. Ajmo, ime,
prezime, ime oca, ime majke, jadna li ti majka koja te
je takvog na svijet donijela. Kako si post'o peder? Jesi
li se tak'i rodio ili si se ba kolov'o za pedera? U
baletnoj koli? E, mog'o sam i mislit. Ja sam diz'o
tegove, tamo toga nema. A ima? Jesi siguran? Onaj s
brkovima? Ma, vidi ti, 'ko bi rek'o? Pa, dobro, kako vi
to? Taj pederluk, mislim, ta radite? Ajde, nemoj mi se
sad tu prenemagat, ako te nije bilo sram dok si se
pederis'o, ta te je sad sram priat o tome? Kai
lijepo, gur'o sam ga tu i tu. Nemoj zajebavat'?! Tamo?!
Saekaj pet minuta, samo da se malo ispovraam... E,
jesi mi fino ogadio dananji dan. Kako more to radit?
Ajde, po dui reci, kako more? Ma, ti si bolestan. Kako
normalno? ta nije ljepe na' neku snaj-ku pa s njom
fino... Nije? Ajde, kad ti tako kae, ali nemoj mi samo
govorit da je to normalno. Gdje to more bit normalno?
Stari Grci da su to radili? Koji Grci, daj mi nji'ova
imena?... Policijski slubenik biljei: "Ispitani je
iznio indicije da su u zloin moda umijeani i neki
Page 124

grki dravljani. Raspitati se kod njihova
veleposlanstva."
Tako do dugo u no traju ispitivanja homoseksualaca. Iza
utih prozora policijskih postaja uasnuto se cicanje
pedera izmjenjuje s prijetnjama, uvredama i urlanjem
heteroseksualnih organa sigurnosti. Neki se inspektor,
iscrpljen od viesatnog zavrtanja ruku nastranima, malo
zanio pa, unosei se jednom osumnjieniku u lice,
stra-hotnim glasom dreknuo: "Sluaj, prijatelju, ako te
ja uhvatim jebat, nee znat gdje ti je dupe, a gdje ti
je glava!" Naelnik postaje momentalno ga je poslao kui
da se malo odmori. Prizor iz jedne druge sobe...
POLICAJAC: Pjevaj, ptiice!
PEDER (kroz suze pjeva tankim glasiem): I svitli, svidi
jedan prozor kraj ardina...
Pritisnuti pred zid, perverznjaci zamalo sve priznaju:
neki je prekjuer kupio kremu za ruke i nije uzeo raun,
drugi se otkriva kao autor anonimnih ljubavnih pisama
kolegi s bolnikog odjela, trei ve pola godine u
ve-mainu ne stavlja omekiva za rublje... "Zna li ti
majka za to?!", deru se mupovci. "ta bi ti aa kazao
da te sad vidi, nesreo jedna!?" Pederi plau, sasvim
slomljeni. Tvrdo policijsko srce ovdje popusti, poneki
od njih sada unu pokraj osumnjienog i toplim im,
oinskim glasom punim razumijevanja, proapu:
"Ajde, dobro, ta je bilo, bilo je. Ako si i peder, ta
ima veze. Nego, reci, bogati, kako je ono bilo kad si
ubio onog popa?... Nisi ga ubio? E, sad me ba
zafrkava. Ja mislio da smo prijatelji, da sve moremo
re jedan drugome, a ti ovako. Nije red, brate... A da
ti odem mater upitat', moda ona neto zna? Moda ona
zna kako joj sin peder u gluho doba ubija popove? ta
kae? Majka ti ne zna da si peder? Ma, jasno, starija
ena, srce bi joj prepuklo da joj neko kae da joj se
sin... E, podigni glavu, pogledaj me. ta misli da ti
ja sad odem u majke...?"
Homoseksualci potom padaju u katatonini stupor.
Izgubljeno zure preda se i vie nita ne moe saznati
od njih. Ponekom od njih doe odvjetnik. Policijski ih
slubenici sumnjiavo gledaju. ta ste im vi? Advokat?
Ma, pazi, molim te, da ti ne povjerujemo... A i ta toj
bagri treba advokat? Sve mi njih znamo, u kartotekama su
nam svi do jednoga. Kad je ono bila njihova parada,
lukavo smo im dali dozvolu da etaju po Zrinjevcu i
usput ih sve snimili. Lijepo, digitalnim kamerama,
najnovija oprema. Imamo imena, prezimena, fotografije i
jedinstvene matine brojeve svega toga homoseksualnog
smea koje se udruuje u zloinake organizacije, koje
Page 125

premlauje, reketari i ubija ugostitelje i bankare.
Pederi su se i u vojnu policiju uvukli, gdje su trgovali
heroinom, naftom i ukradenim autima. Oni su, dokazano
je, ubili obitelj Zec. Palili su srpske kue po Krajini.
Pederi su sastavili ortaki ugovor da opljakaju
Dubrovaku banku. Potukli su se sa srpskim navijaima u
Kranju. Podmeu nam poare na Jadranu. Bacaju suzavce na
koncertima. Truju pse u parkovima. Za sve to se zlo u
ovoj jadnoj zemlji dogodi zgodno bi bilo optuiti nekog
pedera. Pa ako i nije kriv, to ga ne bi zgrabio za
dlakavu stranjicu kad je ve on sam okolo nudi?
244
Nee Hrvat na Hrvata
U smjernim i bogobojaznim katolikim zemljama kakva je
ova naa, ta stvar je jasna - pedere bi valjalo
smjestiti u zooloki vrt. Upravitelj nekog zvjerinjaka
trebao bi se gradskim oima Amsterdama obratiti s molbom
da nam doniraju jedan reprezentativan par mujaka ove
vrste... mi njima, recimo, zauzvrat moemo dati dvije
baranjske aplje... pa da ih lijepo stavimo u kavez na
odjelu drugih sisavaca, izmeu mrkog mede i lukave lije,
da izbrijanih torza, u crnim konim tangama doekuju
ljubopitljivo graanstvo, bake s unucima i kolske
ekskurzije iz provincije.
"Nastavnice! Nastavnice, vid' pedera!", vikala bi djeca
razdragano, premda bi, naravno, bilo i mangupa koji bi
izazivali.
"Pederu, 'oe kikirikija?"
"Neu."
"Ne bi ti ja ni da', ha, ha, ha..."
S vremenom bi pederi ipak nauili s takvima. Sjedili bi
spokojno brbljajui medu sobom dok se publika ne bi
245
okuraila i prila im sasvim blizu, a onda bi jedan od
njih iznenada, strahotno kriknuvi, skoio na reetke i
svi bi se uas... kako je inae u nas golem strah od
pedera... vritei razbjeali, gore nego da je bengalski
tigar krenuo na njih. Bilo bi nam vrlo veselo s tim
pederima, samo to ja nekako mislim da bi ih na kraju
ipak neki zlikovac zasuo kamenjem, otrovao, ili im
dobacio breskvu u koju je utisnuo polovicu ileta. Tako
to naprosto biva u smjernim i bogobojaznim katolikim
zemljama kakva je ova naa.
Tu u nas, sa slavnom tisuljetnom tradicijom ubijanja,
sakaenja, silovanja i paljenja kua, homoseksualci se
od svojih susjeda doista nemaju prava niemu ljudskom
nadati. Dapae, majica na kojoj je pisalo "Pedere u
logore", to ju je nosio onaj moron u gomili to je
Page 126

prosvjedovala zbog zagrebake gay parade prole subote,
unato svim bezumnim ratnim godinama i manijakoj
meunacionalnoj nesnoljivosti koju smo proivjeli,
zacijelo je najstraniji izraz mrnje koji se ikada
usudio promoliti u naoj javnosti. Za cijelo vrijeme
rata, prisjetite se, ak ni kada je bilo najuasnije,
svejedno nitko nije izaao na ulicu s majicom "Srbe u
logore", a ne pamti se ni da se neki etnik odjenuo u
"Hrvate u logore". "Konano rjeenje", da se posluim
rijeima neprealjenog Kancelara, i jedni i drugi drali
su ipak poneto preradikalnim za svoje vjekovne
neprijatelje. U peder-skom sluaju, meutim, ta se
stvar, i ustaama i etnicima... moete biti sigurni da
bi bili potpuno jednoduni u tome... ini sasvim
zgodnom.
U njihovoj paninoj homofobiji, o kojoj bi se dalo
psi-hologizirati da itko ima volje zajebavati se s tako
rudimentarnom psihom, konc-logori se ine kao sasvim
razumno rjeenje pederskog pitanja; kada jedan mukarac
uvali jezik u usta drugome, to je uistinu tako pogano i
246
nearijevski da niti ne zavreuje nita bolje od ciklona
B, te sva pregnua koja je Trei Reich uinio na tom
planu valja pozdraviti s visoko podignutom desnicom.
Tako misle one obrijane neonacistike glavice
lumpenprolete-ra iz zagrebakih predgraa, koji su
prole subote s palicama nasrtali na isprepadane
hrvatske homoseksualce. Tu nevoljnu eljad, koja se
jedva usudila pokazati da je iva, doekivali su kao da
su ivotinje, uistinu vjerujui da su oni sami po svemu
bolji od njih.
No, je li to uistinu tako?... Hm!... isto sumnjam.
Gledajui, naime, po novinama slike onih elavih i
krezubih prosvjednika kontra pedera, ja sam ozbiljno
posumnjao da bi se medu svima njima, da se skupi sve
njihovo obrazovanje na jednu hrpu, dala sastaviti jedna
pristojna svjedoba srednje kole. Djelovali su kao
propalice bez alata i zanata, kojima je podrignuti
poslije piva neto najtranscendentnije to su ikada
outili, a biljar najsloenije to su ikada shvatili.
Vrlo lako mogao bih ih zamisliti kako se napiju i potuku
u krmi, pa krvavih glava dou kuama i zlostavljaju
ene. To jadno odjeveno, istetovirano bijelo smee, koje
je onako zapjenjeno urlalo pogrde homoseksualcima, nije
se uistinu doimalo nimalo arijevski. Bio je to, u
najkraemu, ljam i da se jednom doista, ne dao Bog, u
nas ponu provoditi rasni zakoni i otvore konc-logori,
vjerojatno bi ba oni medu prvima u izali kroz dimnjak,
Page 127

svakako puno prije nego to bi pederi doli na red.
A zato bi netko, uostalom, i dirao pedere? Pod jedan,
ako emo pravo, u odnosu na njihove neprijatelje meu
njima je znatno vii postotak visokoobrazovanih. Meu
homoseksualcima ima izvanredno talentiranih pisaca i
redatelja, znaju biti briljantni znanstvenici, struni i
savjesni lijenici, strpljivi nastavnici, precizni
inenjeri... Homoseksualci obino itaju jo poneto
mimo sport247
skih stranica u novinama, vidjet ete ih u kazalitima i
na izlobama, uredno vraaju knjige u biblioteke, a
Coloni-ju sluaju samo ako su ba jako perverzni. Pa ako
su i sasvim neobrazovani, ja ne znam da su ijednog
homoseksualca vidjeli da je razbio izlog duana ili
prevrnuo kontejner nakon utakmice, da je demolirao
autobus i zapalio telefonsku govornicu, da je u marici u
tri ujutro pijan napao slubenu osobu, da se pomokrio u
liftu... Kad malo bolje pogleda, ti pederi su
vjerojatno najuzorniji dio nae populacije, oni su
doista pravo... ak ni meni nije ovo lako izrei...
cvijee hrvatskog naroda.
Uzgred budi reeno, nije se ba najbolje vidjelo na
televiziji, je li iro Blaevi bio u gay paradi?
Moja lina esma
Primijetili ste moda koliko strunjaka za jezik hoda
uokolo. "Nije hiljada, nego tisua", govori mi
blagajnica u samoposluivanju. "Nije, gospodine, kisela
voda, nego mineralna", opomene me konobar. "Ne kae se
esma, nego pipa", dobrohotno e vodoinstalater. "Nije
lina, nego osobna", upozori me policajac, a ja
momentalno podivljam i najradije bih ih, lino i osobno,
dapae, i personalno, sve skupa poslao u jedan organ
kojega ne biljee edniji rjenici hrvatskog jezika. Bog
te mazo, to svi ti ljudi rade na blagajnama
samoposluivanja, zato su konobari, vodoinstalateri i
policajci? Kako to da nisu na lingvistikom kongresu u
Dubrovniku?
"Ispunite ovo", ree potanska slubenica pruajui mi
formular za preporueno pismo. "tampanim slovima?"
"Tiskanim slovima", opomene me ona uljudno. A meni doe
takva neka slabost u ruke da jedva kemijsku drim.
Stojim, gledam malo u obrazac za preporueno pismo, pa
malo u enu iza altera i jedva se obuzdavam, ili
kontroliram, ako vam je tako lake, najednom vie ne
249 .....
znam po to sam doao, dekoncentriran sam ili, po naku,
neusredotoen i najradije bih rekao: "Znate, gospodo,
Page 128

sluajno sam hrvatski knjievnik i, dopustit ete, o
jeziku znam poneto vie od vas. Nemojte se ljutiti, ali
ja svaki dan neto krojim od tog materijala i odlino
sam upuen u to to se moe, a to ne moe kazati. Ako
sam kazao 'tampana slova' ili 'hitna poiljka',
vjerujte mi da se tako smije kazati, da je to jednako
valjano kao i 'tiskana slova' i 'urna poiljka1, i zato
lijepo zaepite labrnju."
Naposljetku ipak nita ne kaem, saberem se i ispunim
obrazac tiskanim slovima kako me je gospoda uputila,
premda to ne bi bilo nita drukije od toga da sam ga
ispunio tampanim, i odem pokisao, sa stranim
nezadovoljstvom u sebi. Svi znate tu frustraciju. Bogu
hvala, Hrvati kroz itavu svoju povijest ive s njom,
itava stoljea vlast je govorila drukije od nas,
latinski, njemaki, maarski, turski ili srpski, i bilo
je naravno strano poniavajue kada bi ti nabili na nos
da ne govori kako treba. Razumljivo je da ovjek ima
potrebu da oslobodi jezik zapreten u njemu, da die na
tom jeziku. On sam je taj jezik i itav njegov svijet je
u njemu. Svijet, ovo to doivljavamo stvarnou, doista
postoji samo u jeziku.
Ali, apsurdna je stvar da smo mi, oslobaajui se od
tuih jezika, naposljetku postali zatoenici onoga
vlastitog. Hrvatskom danas zaista nije prijetnja ni
srpski, ni turski ni engleski, najvea prijetnja
hrvatskom upravo je hrvatski, zastraujua potreba da se
govori ispravno, ma to to ispravno znailo. Stoljea
frustracije tuim jezicima dovela su nas u frustraciju
da govorimo naki. Hrvati se boje govoriti hrvatski, im
zinu golema je strava u njima da e ih netko, upuen ili
neupuen, ispraviti. Nije pegla, nego glaalo, ue nas
jezikoslovci. Ma, nije ni pegla ni glaalo, nego
odjebite! S tom jezinom dikta.250.
turom jednom napokon treba prestati. Emancipirajte
glasnice i govorite kako vas je volja, neete
pogrijeiti.
Zato je u naoj knjievnosti malo humora, upitala me je
na jednoj knjievnoj veeri prije nekoliko mjeseci jedna
ena. Zato to nema jezika na kojemu bismo se smijali,
odgovorio sam joj tuno. Za smijeh se morate osjeati
slobodni, da znate da vas nitko nee prekinuti i
upozoriti da ste neto krivo kazali. Upravo zato, sav
hrvatski humor, u knjigama, na filmu ili televiziji, u
nekom je dijalektu: "Tko pjeva zlo ne misli", "Nae malo
misto", "Gruntovani"... Sve emu smo se smijali
napisano je na nekom malom jezinom idiomu, da bismo se
Page 129

smijali, morali smo pobjei u azil narjeja u kojemu
lektori nemaju ingerencija. Inae smo potpuno invalidni.
Ono to se naziva hrvatskim knjievnim jezikom
medicinski je nesposobno za humor. Pokuajte ispriati
vic na jeziku kojim govori Stjepan Babi. Nitko iv se
nee smijati. Imate li, na primjer, vic u kojemu mama
alje malog Muju po pivu iz friidera, a vi kaete da je
mama Muju poslala do hladionika, okupljenima e biti
dosta neugodno zbog toga.
Zbog svega toga meni nekad doe da stanem na ulicu i
derem se da me svi uju: kafa, dezva, hiljada, pegla,
ajncug, dabalebaro, esma, ebe, hartija, ciferlus,
lina karta, karfiol, pricer, kaciola...
Upotrebljavajte ove rijei, nema u njima nita loe ni
nepatriotski. Dapae, njima kupujete svoju slobodu od
jezinih policajaca. Udahnite i kaite 'kisela voda' i
va e svijet u trenutku biti malo vei.
Ostalo mi je malo mjesta da primijetim jo jednu stvar.
Prije mjesec dana najprije general Vladimir Zagorac, a
sada i njegov bivi zamjenik, brigadir Jozo Laci,
pretueni su u Zagrebu palicama za bejzbol. Moda ste
uoili kako su apsurdna ova dva dogaaja. Ljude koji su
kupo251
vali raketne sisteme za milijune dolara, pregovarali za
tenkove i nadzvune lovce, koji su u Hrvatsku uvezli
tisue strojnih puaka, svakovrsnih granata, milijune
metaka, divljaci su prebili drvenim motkama. Oni su
traili samo vrhunsku tehnologiju, a gamad ih je
doekala s tokarenim bukovim oblicama. Recite to
hoete, ali meni je to jasan znak da su Hrvati izgubili
svako potovanje. Zbog svega to su uinili za ovaj
narod, generala Zagorca i njegove suradnike trebalo je
barem zoljom gaati.
Nerasporeeni medo
Jasmin Stavros u Italiji je kupio kaput od vuje koe i
nekoliko se dana kao kakav praovjek pancirao u njemu,
ak se i za novine takav slikao... na fotografijama se
smjeka kao da je ovaj as zaklao neku ovcu... a onda mu
je netko valjda rekao: "Jasmine, kretenu jedan, pa kako
se moe odijevati u ugroene vrste" i on se posramio,
te najavljuje dobrotvorni koncert za zatitu vukova.
Zavijat e grudobolno u pokvaren razglas u nekoj
diskoteci itavu jednu veer za spas naih kurjaka.
Drugi put opet uhvate Siniu Vuu kako na javnom mjestu
mrcvari neku mravu kozu pa se nadigne graja zbog
zlostavljanja ivotinja, a Vuo, da pokae kako nije
ozbiljno mislio, pozove novinare da ga slikaju kako grli
Page 130

i cjeliva rogatu ivinu, te joj naposljetku ak i lani
pokloni.
"Vidi ovo", zaprepasti se moja ena itajui novine,
"Vuo kupio lani kozi!"
"A, bogati", viem ja iz sobe, "kad mu pere i pegla i
red je da joj neto kupi!"
Uistinu, nije lako biti ivotinja u nas. U nekim ih se
drugim kulturama potuje, promet se civilizirano
zaustavlja kada neka krava izae na cestu, a redovnici
se sasvim odriu mesa vjerujui da su u ivotinje
preselile due umrlih. U nas niega toga nema. U nas,
okladio bih se, da se prouje da je dua nekog ministra
zavrila u nekom psu, svi bi samo gledali kako bi toga
jadnog psa drmnuli nogom u slabine.
A sada ozbiljno. Ponekad odemo u zooloki vrt na
Marjanu. To je tuno mjesto i svaki se put put uasnemo
izgladnjelim i smrdljivim betijama koje tu ive.
Medvjed me upalim oima gleda kako gulim mandarinu, a ja
mu govorim: "ta je, jeo bi, a? E, ne moe. Nije ti ovo
socijalizam, dragoviu moj, pa da samo lei i jede!"
Medo nita ne razumije ta mu govorim. Svejednako pilji
u onu mandarinu pa ja naposljetku odustanem od
glupiranja i bacim mu plod. Smae ga skoro jo u letu i
trai jo, tako ponizan da mi je muka od njega.
Gledam toga medvjeda i mislim koliko smo slini, koliko
smo zapravo svi skupa u ovom tranzicijskom sranju.
Nekima je malo bolje, nekima malo loije, a ovim
ivotinjama je najgore. Njima e prvima ukinuti hranu,
ili su je moda ve ukinuli, jer su bespomone. Ba kao
kada je drava potkradala penzionere, jer je znala da
joj ti starci nisu nikakva prijetnja, da nemaju
kalanjikove, nego moraju utjeti i sluati to im se
kae, tako i ove ivotinje krepavaju jer su u kavezima,
sasvim ovisne o ljudima. ak ni glasako pravo nemaju,
nitko im se ne mora ulagivati, tako da bez ikakvih
posljedica moemo preskakati njihove obroke i sve rjee
mijenjati slamu u njihovim kavezima.
Civiliziranost jednog drutva mjeri se njegovom
spremnou da stane u zatitu slabijih, staraca i djece,
ba kao i paraplegiara ili izofrenika, da im unato
nji254
hovoj nesposobnosti za samostalan ivot daju da se
osjete kao ljudi. Zooloki vrt pripada tome svijetu.
Makar su ivotinje zatvorene, ovjek bi tu zapravo htio
graditi prijateljski odnos s njima. On ih dobrostivo
hrani i tetoi ne bi li, sebi vie nego njima, dokazao
kako ne mora ubijati, da to vie ne pripada njegovoj
Page 131

prirodi. On je milosrdni gospodar planeta, koji svima,
pa i najslabijima, daje da ive. Tako to biva u
civiliziranim zemljama blagostanja, kakva smo i mi
jednom davno bili.
Dogodi se, meutim, neki drutveni potres kakav je, za
priliku, bio onaj koji smo mi preivjeli, u kojemu se
sve svete ljudske i graanske vrijednosti najednom urue
i, ba kao to inae biva u takvim nesreama, vie nitko
ne gleda na zajedniko dobro, nego se u panici grabi,
otima i preko onih to su posrnuli bezobzirno grabi
prema izlazu. Jedino pravo tu je pravo jaega, jedno po
jedno otpadaju sva socijalna prava. Vie nemamo dobro
besplatno zdravstvo ni kolstvo, a mirovine su sve manje
i sve se neredovitije isplauju.
Za to vrijeme u zoolokim vrtovima zaboravljene
ivotinje gladno tule i riu i nita im nije jasno, kao
to, uostalom, ni mnogim penzionerima ni danas nije
najjasnije to se zapravo zbilo. Ta ivina u kavezima
sada je nigdje. Ona odavno vie ne pripada divljini, ne
zna loviti da preivi i nema neprijatelja. Do sada je
ivjela u civilizaciji toplog i suhog kaveza s tri
redovita obroka dnevno. Te civilizacije, meutim, vie
nema. ivotinje se uznemireno vrte kavezima oekujui
uvara sa sijenom, ribom, iznutricama, svakoj ivotinji
prema meniju, a uvari ne dolaze, jer vie niega nema,
nema vie kolske djece ni ekskurzija, ni djedica s
unukama, nema znatieljnog graanstva, nema vie niega,
jer je vani dungla i ljudi ive kao ivotinje.
to, dakle, napraviti? to s ovim medvjedom koji mi
jede evo ve estu mandarinu? to s tigrom? to s vukom
i lukavom lijom? to emo s mravojedom i tapirom? Meni
se nekako ini, ovo e vam sada udno zazvuati, da bi
bilo najbolje da ih, zajedno s metalcima i
nerasporeenim policajcima, dovedemo na Markov trg i
pustimo iz kaveza. Pa neka sve tamo rastrgaju i poderu,
i Ra-ana, i Tomia, Budiu i Sanadera, sve do jednoga
neka oglodu. Ako ve trebamo ivjeti kao ivotinje,
idemo onda do kraja.
Dan poslije
Na plakatu Hrvatske seljake stranke mukarac
zaljubljeno grli stablo. Drite li da je to malo
neobian prizor? Svakodnevno gledamo kako se grle muevi
i ene, roditelji i djeca, nogometai i pijanci,
Thompson i Skoro... Ja, recimo, strano volim gledati
kada se zagrle dvije odbojkaice. Jo ako jedna drugu
malo potapu po guzi, nitko sretniji od mene. Ali, to da
bi netko hodao po umi i trljao se o stabla, nastranost
je koja mi je sve do ove predizborne kampanje bila
Page 132

potpuno nepoznata. Stojim pred plakatom i od uda ne
mogu sebi doi. Zato mladi ovjek to radi? Izgleda
zgodan, mogao bi nai curu. Hrast koji grli je, istina,
jedan dosta naoit lunjak, ali isto, ne ini se da tip
ne bi mogao imati prikladnijeg i dolinijeg partnera ili
partnericu. I razmilja li on to e mu majka i otac
rei kada im objavi da se vjenao sa stablom?
Padaju mi na pamet dva suvisla objanjenja ove slike.
Prvo je da haesesovac dri stablo da ne padne. Ono to
mi na plakatu ne vidimo je da je hrast moda dolje otpi2S7
ljen, a fotografija je snimljena sekundu ili dvije prije
nego e se on sruiti po mukarcu. Da nije rije o
fotografiji, nego o videozapisu, vjerojatno bismo uli
kako netko u offu uasnuto vie: "Marko, bje' otale!"
Drugo objanjenje kojega sam se domislio je da u ovome
mora biti neto psee. Jer, to ja znam, od svih
poznatih vrsta, samo psi znaju biti tako posesivni prema
stablima. To mi se doima uvjerljivije. Haesesovac
zapravo grli stablo zato to je pokraj njega zakopao
kost...
Ali, ne... Samo malo priekajte... ena mi je maloprije
donijela novi Nacional, gdje propagandni genijalci
Hrvatske seljake stranke govore kako mukarac sa
stablom i djevojka s jabukama u naruju poruuju da
Tomi und Kamaraden vole prirodu. Vidi, toga se nikad
ne bih dosjetio. A znai li to da emo uskoro vidjeti
Boidara Pan-kretia s vjevericom? Ili Luku Trconia
kako sklopljenih oiju grli suncokret? Zlatka Tomia
glavom uz glavu tovne junice?... Kakva besmislica.
Toliko para baenih u vjetar. Da ijednog od nas pitaju
kako bi pokazao da cijeni prirodu, taj bi vjerojatno
zagrlio Severinu. Jer, da si ne laemo, fenomen koji e
svakog od nas ushititi, nemjerljivo vie od svih jabuka
i hrastova, od svih Kornata i itavih Plitvikih jezera,
uistinu je ono to je majci prirodi, pogotovo od pojasa
nagore, uspjelo sa Severinom.
Huh! Sve tee podnosim ove izbore. I to ak i ne same
izbore, koliko me iscrpljuju idiotske predizborne
kampanje. Osjetim se bespomono, bez ikakve vjere u
budunost ljudskog roda kada vidim sav taj oajni trud
kojim neki, inae bezosjeajni tipovi javnosti
pokuavaju posredovati nekakvu emociju. Jedina emocija
koju zaista mogu prepoznati u tim kampanjama je strah
politiara da e ispasti smijeni. Utogljeni ljudi
obino znaju biti tako nesigurni - boje se da e im se
drugi smijati pa to skrivaju mrgodei se svisoka, kao da
im je tap u guzici.
Page 133

258
U ovoj HSS-ovoj kampanji, vjerujem, sasvim se lijepo
moe prepoznati ta pojava. Seljaka stranka, sa svojim
nadutim predsjednikom i njegovom golemom stravom da ne
ispadne smijean, naposljetku je ispala groteskno
pompozna. Zagrliti stablo, molim vas lijepo?! Da u
stvarnosti to netko uini, u nekom parku, recimo, kroz
pola sata najkasnije dva stasita bolniara s
psihijatrije bi ga vezala za leaj u ambulantnim kolima.
Tako neto mogue je vidjeti samo u predizbornim
kampanjama, jer one postoje sasvim izvan realnosti.
Predizborna kampanja pomalo je patoloko vrijeme, u
osnovi vrlo slino pijanstvu. Ba kao pijanci, kada u
nekom umezu poslije boce vinjaka ponu padati u naruje
jedan drugome, slinavo se cjelivati i kroz suze
obeavati jedan drugome neke potpuno neostvarive stvari,
kada se hvataju za srce i cmizdrei viu, da ih cijela
birtija uje, kako e od sutra biti dobri, kako e nai
poten posao i redovito plaati alimentaciju, kako e se
okupati i promijeniti ve, kako vie nee lokati... sve
to vrlo je nalik ponaanju naih politiara u
predizborno vrijeme. Politike stranke u svojim
alkoholnim delirijima grle se sa stablima i patetino
kunu u punu zaposlenost, informatizaciju kola i
fakulteta, zagrijane bolnice i vrtie koji ne
prokinjavaju, a da ih pita, bez problema bi ti obeali
i ukidanje svih poreza, poljoprivredne poticaje za
marihuanu, nuklearno oruje i svemirski program sa
zrelim planovima da se, najkasnije do ljeta 2008.,
hrvatska ekspedicija iskrca na Saturnu.
Ba sve je jednako kao kod pijanaca - budalasti, nekada
potpuno neobjanjivi postupci, burne emocije,
velikodunost, groteskna pompoznost. itava predizborna
kampanja doima se kao neobuzdana pijanka u nekoj
prljavoj pelunki na periferiji, gdje uz tamburice i
cerek kurvi potpuno neubrojive persone licitiraju sa
sasvim
nebuloznim brojkama. Sve do dana nakon izbora, kada
nastupa dugo i muno trijenjenje. Premda oni nisu
okusili ni kap alkohola, mamurnost, na alost, pripada
biraima.
260
......,,.
Tozin pouak
Nije, ruku na srce, neka povlastica biti graanin
Republike Hrvatske, osim u jednome. Ovo je ba smijena
drava. U centralnoj Africi, dodue, nade se i
aljivijih, no njima manjka pitke vode, tek su dijelom
elektrificirani i voze se volovskim zapregama. Nama se
Page 134

ovdje ipak ne moe dogoditi da u epidemiji slinavke
kolabira itav prometni sustav, a opet je veselo.
ivimo, usudio bih se rei, u optimalnom omjeru
udobnosti i apsurda, gdje se eljade svako toliko od
srca krepko nasmije ludoriji nekog mamlaza u, posve je
svejedno, zakonodavnoj, izvrnoj ili sudskoj vlasti.
Nekoga, naravno, te ludorije i razbjesne, ali ako imate
smisla za alu, bude ugodno rastereujue i ljekovito.
Narodno je zdravlje naposljetku na dobitku od komedije
da su, eto, samo primjera radi, Branka Jordania,
glavnog dravnog inspektora, uhvatili u bespravnoj
gradnji vikendice, a on im, s mistrijom u ruci, promucao
kako nije znao da mu treba dozvola. Pozdravimo ovacijama
glavnog dravnog inspektora koji nije uo za graevinsku
dozvolu. to se jo uope moe
261
dogoditi? Oekujte neoekivano, jer ovo je takva drava,
da nitko ne bi mogao garantirati da sutra nee nekog
suca Vrhovnog suda zatei gologuzog na ilegalnoj
useljenici iz Moldavije i da se potom taj nee ivo
zauditi kada mu reknu da je prostitucija protuzakonita.
Nakon bespravne kue Branka Jordania, uistinu, mene bi
eventualno iznenadila jedino vijest da se Slavko
Sako-man predozirao.
Istinsko veselje u sluaju glavnog dravnog inspektora
ipak je nastupilo koji dan kasnije, kada se u novinama
oglasio izvoa radova na inkriminiranoj vikendici,
stanoviti Hasan Ibrahimovi zvani Tozo, dobrostiva neka
zidarska dua, koji svu krivnju preuzima na sebe, a
investitora brani argumentom da ovaj zapravo nije zidao
izvan gabarita kamene kue koja je nekad stajala na tom
mjestu. Novi objekt, u duinu i irinu, tvrdi gospodin
Ibrahimovi, u milimetar je jednak starom, a tek je u
visini vikendice Jordani sebi poneto dao oduka, no to
je razumljivo, pojanjava Tozo, jer su tu nekada...
slijedi citat, a vas molim za trenutak koncentracije...
"ivjeli niski ljudi".
Dakako, Tozo je u pravu, Hrvati su, generalno uzevi,
dosta niski. Posljednjih smo desetljea, istina, poneto
narasli, pa i nanizali neke dojmljive meunarodne
koarkake uspjehe, no nije uvijek bilo tako. Stotinama
godina bili smo mali narod, kepeci, takorei. Kada smo
prije etrnaest vjekova banuli preko istonih granica
Rimskog Carstva, ilirska plemena, to su ova podruja
naseljavala prije nas, bila su nemalo zbunjena naim
karavanama. inili smo im se... i upravo ih je to
prevarilo... kao djeica, kao da se neki vrti
organizirano uputio na predstavu u lutkarsko kazalite.
Page 135

Doista, govorimo li o hrvatskim velikanima, obazrivo
valja pripomenuti da nijedan od njih nije imao preko
.362.
metar pedeset pet. Kralj Tomislav, primjerice, bio je
tako malen da je ma za njim orao po praini, a pancirni
prsluk darovao mu je, nakon to ga je prerastao,
dvanaestogodinji sin jednog bugarskog vladara. Kada bi
kralj ujedinitelj poelio zajaiti konja, dvojica
patuljastih tito-noa spremno bi dotrala sa sobnim
ljestvama. Petar Kreimir, s druge strane, uope nije
jahao konja. Njemu bi osedlali purana. Pamti se tako i
anegdota s pogubljenja Zrinskog i Frankopana. Hrvatski
urotnici vezanih su ruku, kleei ekali da im odrube
glavu, a austrijski se krvnik sa sjekirom, pod crnom
kapuljaom s prorezima za oi, popeo na gubilite pa se
zbunjeno osvre. "A di su muterije?", pita on. "Upravo
si ih ugazio", dovikne iz okupljenog mnotva netko
razdragano.
Ipak, Ljudevit Gaj, to jest - jest, bio je gora od
ovjeka. Sa svojih metar i ezdeset tri centimetra
svisoka je gledao bana Ivana Maurania, koji je "Smrt
Smail-age engia" veim dijelom napisao stojei,
laktovima se naslanjajui na stolicu. Pa onda Stjepan
Radi. to mislite zato su ga uope zvali Stipica? Kada
ne bi mogao spavati, priaju svjedoci, utemeljitelj i
predsjednik Hrvatske seljake stranke nervozno je etao
ispod kreveta. Utoliko je atentat na njega posve
nevjerojatan. Punia Rai, mora se priznati, napravio
je vraki dobar posao kada je nekoga tako sitnog uspio
pogoditi. Poslije njega doao je dr. Vlatko Maek, koji
je kazao: "Lajbek je otkopan". Legendarni Maekov
lajbek, inae, kupljen je u Beu, u radnji znamenitog
Rudolfa Schwartza mlaeg, carskog i kraljevskog krojaa
za djecu i dojenad...
Mogli bismo ovako unedogled nabrajati, no bit ste,
vjerujem, shvatili. Glavni dravni inspektor Branko
Jordani posve je nevin u cijeloj stvari. Dumani su ga
dohvatili kada je svoju skromnu uteevinu uloio u
obnovu ruevine neega to je uistinu bilo moda kao
malo vei
26",
kokoinjac. Zbog tako beznaajnog krimena vjerojatno e
zavriti u mirovini. Za dugogodinji predan i
samoprijegoran rad predsjedniku Vlade bih preporuio da
mu urui bogato ilustriranu "Snjeguljicu i sedam
patuljaka".
Bolan lei harambaa Boko
"Uzeo san malo bolovanja da uredin vinograd", kau nai
Page 136

ljudi. Ili uzmu malo bolovanja da zakolju prase, da
naliju betonsku plou ili stave krov na kuu, da posjeku
neku umu, oene sina, krste unuku. Ili ga naprosto
uzmu. "Ba bi moga uzet malo bolovanja, odavno nian
bio", objanjavaju oni kao da je to upravo najprirodnija
stvar. Uzeti bolovanje. To vie ak nije neto to se
dobiva, nesvojevoljno i zapravo neeljeno. Ne, upravo
suprotno, bolovanje se iroka srca, s neobinom
dragou, uzima. Ta sindikalna steevina Zapada ovdje se
prometnula u aavi obiaj nekakvog dopunskog dopusta za
domiljatije, prelijepo se uklopila u hajduki
mentalitet koji dri neupitno ispravnim kada netko
zajebe dravu ili poduzee. "Ostalo mu je bolovanja od
prole godine", znali smo tako rei za jednog kolegu to
bi uvijek nekako u ovo doba, kada ponu proljetni radovi
u polju, neto zamirao pred nekim specijalistom
medicine rada.
U zemlji u kojoj mnogi glumci ne znaju ni dobar dan
estito izgovoriti, anonimne su kazaline prvakinje i
prvaci
...265
u posljednjih pedeset godina po naim ordinacijama
odglumili kostobolja, alergija, sranih i modanih
udara, velikih i malih boginja, epilepsija, izofrenija
i inih boletina u protuvrijednosti od valjda pola
milenija bolovanja. to dakle uiniti da se publika
vrati domaem filmu? Zar ne vidite? Akademija dramskih
umjetnosti trebala bi dati otkaz Tonku Lonzi i za
profesora glume uzeti nekog rekordnog simulanta
udruenog rada, specijaliziranog, na primjer, za
karakterne role astmatiara. Premda, jasno, stoji
opravdana bojazan da bi novi prosvjetni kadar brzo
zdimio na bolovanje. Ili ak u invalidsku mirovinu. Jer,
naravno, to je vrhunac karijere svakog od tih
pametnjakovia - invalidska penzija, doivotno bolovanje
bez prava na pomilovanje.
Poeo sam s ovim malo poduim uvodom zapravo zbog jednog
intervjua od prolog petka u Slobodnoj Dalmaciji. S
Bokom Ramljakom su razgovarali, bivim efom splitskog
SIS-a, zapovjednikom ete alkarskih momaka, elnikom
lokalnog ogranka Hrvatskog bloka i intimusom odbjeglog
Gotovine, s kojim se, kako sam kae, i sada povremeno
vidi i proljudika. Nakitivi se kao papagaj
tud-manovskim ordenjem na obinoj bijeloj majici kratkih
rukava, ordenjem u koliini koja bi valjda dostajala za
Eisenhowera i Montgomervja i sve asnike i doasnike
koji su sudjelovali u invaziji na Normandiju, harambaa
je dakle izaao pred novinare i natrkeljao ludorija za
Page 137

itave dvije strane novina, od kojih sam, kao posebnu
poslasticu za itatelje Jutarnjeg, odabrao ovaj krasni
citat: "Nakon to je iz SIS-a izbaeno 167 mojih kolega
u 2000. godini, ja sam 20. prosinca te godine, iz
prosvjeda i u znak potpore tim ljudima, otiao na
bolovanje do 31. kolovoza 2002. godine, kada sam
umirovljen".
Ovo je zemlja u kojoj je teko ispasti ba jako glup.
Ako ponekad i lanete neto blesavo, malo je vjerojatno
da e to biti posebno uoeno i upameno u gomilama
blesavosti koje svakodnevno emitiraju nai tiskani i
elektronski mediji. Harambaa Ramljak nametnuo se unato
tako otroj konkurenciji. Dapae, kada pomnije prouite
ovih etrdesetak rijei njegove izjave, teko je zapravo
sjetiti se da je netko u posljednjih desetak godina u
toliko malo etvornih centimetara novinskog prostora,
jednim toliko zgusnutim stilom, strasnije kompromitirao
vlastiti mozak.
Pod jedan, prosvjed zbog otputanja ljudi i potpore
navodnim rtvama crvenog terora nigdje se, naravno, u
medicinskoj literaturi ne spominje kao razlog za
bolovanje. Ramljak je morao navesti nekakav drugi,
ozbiljniji motiv, koji je, kako sada vidimo, bio laan.
Imamo, prema tome, ovjeka, ako se to smije tako rei,
koji sasvim javno, bez imalo srama, izjavljuje da je
dulje od dvadeset mjeseci s lanim bolovanjem pljakao
SIS i Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Da i u jednoj
od ove dvije dravne ustanove netko ima volje za to, kao
to vjerojatno ipak nema, mogao bi protiv Ramljaka
pokrenuti radni spor sa zrelim izgledima da ga dobije na
svim instancama, pa da harambaa lijepo s kamatama vrati
sve to je poerao u posljednje dvije godine.
Ipak, ja ne bih urio s tim. Koliko god da je sinjski
paalievac uzeo u tih dvadeset mjeseci, jeftino smo ga
se rijeili. Jer, pogledajte samo drugu ludost koju je
bla-goizvolio kazati taj, taj... a ne znam vie to bih
rekao. On je na bolovanje otiao iz prosvjeda protiv
komunistike vlasti i potpore otputenim kolegama.
Oblici prosvjeda kakve poznaje suvremena demokracija su,
kako znamo, kada netko seta s transparentima, izvikuje
parole, potpisuje nekakve peticije, gada premijera
jajima ili gnjilim povrem, kada trajka glau;
radikalniji su se pojedinci skloni ak i politi benzinom
i zapaliti. Osnovno
266
.267
je u svim ovim aktivnostima biti zamijeen, a nije na
od-met ni prinijeti neku rtvu, otrpjeti nekakvu, makar
Page 138

sitnu nelagodu za stvar za koju navija. Harambaa
Ramljak, meutim, odluio se za formu protesta dosad
nezabiljeenu u itavoj historiji ideje graanskog
neposluha. Ne' majci, on je lijepo otiao na bolovanje
pa itao novine, igrao biljar, eventualno nalio neku
betonsku plou, uredio vinograd, zaklao prase... itavih
je dvadeset mjeseci imao da uini one stvari koje Hrvati
inae ine kada odu na bolovanje. Biste li vi ita od
toga nazvali prosvjedom? Ali, neka mu. Sve bih mu
oprostio. Penzioniranjem ovako bistroumnih obavjetajaca
dravna je sigurnost, barem ako mene pitate, u svakom
sluaju na dobitku.
Rezak vonj svlaionice
Jako bih volio da se Mirko Filipovi nade u novom sazivu
parlamenta. Makar su neki rezervirani prema politikom
angamanu tog temera, a drugi ga ak otvoreno
ismijavaju, ja jako navijam za Cro Copa i svejedno mi je
zapravo koja ga je stranka kandidirala. Nemojte ovo
nikako shvatiti kao agitaciju za njih, u ovom sluaju
doista mi je bitan samo taj Slavonac, koji se za kruh po
Dalekom istoku, u veu od perlona, mlati s udovitima
to su samo grekom matiara upisani kao ljudska bia.
Filipoviev smrtonosni high kick, naime, ini mi se vrlo
korisnim novitetom u Hrvatskom saboru. Ta stvar nam je,
drim, nasuno nedostajala. Premda mnogi ne misle tako.
Na blesavi narod jo uvijek misli da narodni poslanik
mora biti obdaren hitrim umom i otrovnim jezikom, na
cijeni su neke, navodno, intelektualne vjetine. Ja bih,
meutim, u naem parlamentu, i najbri mozak i
najotrovniji jezik mijenjao za jedan kvalitetan kruni
udarac nogom u glavu.
Znam, runo je to uti, eljade bi se moralo uzdii
I
iznad nagona, razumna razmjena argumenata trebala bi
pobijediti nerazumnu razmjenu udaraca, odricanje od
nasilja sam je temelj civilizacije. Ali, ne mogu si
pomoi. Kada vidim zvjerinjak koji se zove najviim
zakonodavnim tijelom RH, zastupnike to uglavnom
besmisleno krie i lupaju, uhvati me mala snaga. Zar je
to civilizacija? Uistinu, kakvog smisla ima cjepivo
protiv malarije, kada pogledate na Sabor? Zar je zbog
tih budala Galileo umalo planuo na inkvizicijskoj
lomai? Zar zbog ovakvih ljudski duh svaki dan pravi sve
bolje omekivae za rublje? Mnogo mi se puta dosad, pred
malim ekranom, zaprepateno pratei direktni prijenos
prijepodnevnog zasjedanja na Markovu trgu, sav taj trud
ovjeanstva uinio sasvim uzaludan. Civilizacija je,
shvatio sam, na tom mjestu izgubila sve bitke i jedino
Page 139

to mnogi od tih zastupnika, a i zastupnica, ruku na
srce, doista zasluuju jest poten udarac nogom, barem u
stranjicu. Zato mi je drago zbog Filipovieve
kandidature. Nadam se samo da znameniti kickboksa nee
biti suzdran i staloen kakva je stranka koja ga je
stavila na listu, nego e svoje golemo meunarodno
iskustvo znati primijeniti i u domaim prilikama.
Ve vidim kako e to izgledati.
"Udri je", ape Raan, pokrivajui dlanom usta. "Udri
je, Mirko!"
"Koga?", zaudi se Mirko.
"Pst!", psikne Raan. "Tie!"
"Koga da udarim?", proape sada Cro Cop.
"Onu s kratkom kosom", ree Raan. "Udari je!"
Mirko Filipovi spremno ustaje, jer takva je stranaka
stega medu socijaldemokratima, i odalami po zubima
In-grid Antievi-Marinovi. Raan se hvata za glavu.
"Ne nju! Ne nju, Mirko! Onu tamo!", ree predsjednik
stranke oajno, pokazujui prstom na Jadranku Kosor.
Cro Cop krupnim koracima prelazi saborsku dvoranu.
Jadranka Kosor uasnuto bjei i zakljuava se u enskom
zahodu. asak kasnije otamo se uje razbijanje vrata.
Potom krikovi.
"Mir, dame i gospodo!", javlja se u to svojim baritonom
itaa prognoze za sjeverni Jadran predsjednik Sabora
Zlatko Tomi.
Jako je dobro da se na ovim izborima pojavljuju ljudi iz
sporta. HDZ je tako na svoju listu stavio trofejnog
rukometnog trenera Linu ervara. Gospodin ervar, kako
smo prije neki dan imali prilike vidjeti u vrlo
zanimljivom razgovoru s novinarkom ovog lista, sjajan je
politiki kadar koji o mnogim pitanjima ima Sanaderovo
miljenje. Ako ude u Sabor, a gotovo je sigurno da hoe,
taj ni kravatu nee vezati bez konzultacija s
predsjednitvom svoje stranke. To je divno sa sportaima
- disciplinirani su. Posluat e to im govori,
pokoriti se autoritetu, kao mravi e raditi za kolektiv,
sasvim ponitavajui vlastitu osobnost. Taj duh momadi,
rezak vonj svlaionice, nedostaje stranakim klubovima u
Saboru. S ervarom e Sanader dobiti tu stvar. Prije
izglasavanja nekog vanijeg zakona, svi e se hadezeovci
povlaiti u karantenu u neke provincijske toplice, gdje
e ih predsjednik stranke "galvanizirati" za predstojei
parlamentarni dvoboj, davati im precizne upute, na
kolskoj ploi nacrtati gdje e koji od njih sjediti.
Znat e se tko to radi - Glava uva Jurjevia, Seks je
flaster Arloviu. Ako se koji od hadezeovaca pobuni,
mar na tuiranje! I nema pia, nema enskih, a svjetlo
Page 140

se u spavaonicama gasi u deset, nakon zajednikog
gledanja Sedlarova filma "Franjo Tuman, hrvatski George
Washington".
No, dobro, da vas vie ne gnjavim izborima. Pogledajmo
kako je sportu koji je jo uvijek sport, neovisan o
svakoj politici, ideologiji i vjeri. Dan prije utak270
771
mie s Romom, igrae Hajduka je primio Ivan Pavao Drugi.
Zahvalni za sve to je uinio za hrvatski narod i
dravu, hajdukovci su Svetog Oca najprije darivali nekom
zastraujuom mazarijom Josipa Botterija, a potom se i
zadrali u ugodnom kraem razgovoru s njim. Primijeeno
je da je Ivan Pavao Drugi, na sve to su Spliani
kazali, zadovoljno tresao glavom. Po zavretku ovog
historijskog susreta, saznajemo, poglavar Katolike
crkve svom je osobnom tajniku izjavio: "Ba su drag
svijet ovi Litavci."
Utakmica Hajduk - Roma jo nije poela u vrijeme pisanja
ovog teksta, tako da vas ne mogu izvijestiti da su
"majstori s mora", besramno pokradeni od, evidentno
potplaenog, panjolskog suca, izgubili ovaj ogled.
Ispriat u vam samo vic koji sam prije neki dan uo u
Splitu. Dakle, kako bi Hajduk mogao pobijediti Romu? Ako
utakmicu sudi sudac Lozina.
Crveni tuljac za fantazista iz veznoga reda
I tako nam je Zvonimir Boban diplomirao, na skromnoj
sveanosti promoviran je u profesora povijesti,
dekanovim potpisom na dokumentu u futroli od crvenog
baruna zapoela je jedna sasvim osobita
resocijalizacija biveg nogometaa. U civilni ivot
nekadanja se zvijezda Dinama i Milana i dravni
reprezentativac vjerojatno najzasluniji za bezumnu
sreu nacije u srpnju 1998., ne vraa kao vlasnik
diskoteke ili lanca sportskih kladionica, odbacio je
sigurne pare koje bi mu donijela gradnja stanova,
marina, hotela, terena za golf i ega se ve drugog
igrai na izmaku karijere ne domiljaju kada ih netko
upita ima li ivota poslije sporta. Boban se prihvatio
knjige i za malo vremena zavrio studij. Izgubili smo
fantazista iz veznoga reda, dobili jo jednog vie ili
manje nepotrebnog svrenog povjesniara. Kratak tekst o
ovoj neveseloj preobrazbi u jednoj reviji kratko je
naslovljen, jednom rijeju: "Intelektualac". Ta stvar
uistinu, to god mislili o Bobanu, zavreuje nae
potovanje. Osobno, ne bih nazvao intelektualcem ba
svakoga tko se domogao visoke stune spreme, taj naslov
pripada, rekao bih, biranijem drutvu umnika, ali
Page 141

svakako pozdravljam Bobanovu predanost i trud. Njegovih
sam godina otprilike i mislim da bih radije darovao oba
bubrega nego opet studirao.
Vidjevi ga, meutim, u tamnosivom odijelu kako smjerno
slua rektorov govor, vratilo mi se to vrijeme. Sjetio
sam se nekih ljudi kada sam i sam uio za profesora...
smijeno e vam moda zvuati, ali i ja imam to
zvanje... sjetio sam se ljudi poput Bobana, takoer
studenata povijesti. Ako ste bili na Filozofskom moda
ste ih uoili - studenti povijesti iz provincije. Sasvim
osobit svijet. Studenti iz Imotskog, Sinja, Drnia,
Benkovca, potomci hercegovakih kolonizatora Slavonije,
sve moji zemljaci, ljuta katolika korjenika to je
povijest upisivala ne zato to je propala na medicini
ili elektrotehnici, nego zato jer je to bila njihova
religija. Doista, nitko nije strastvenije itao
historijske knjige kao ti deki iz kamenjara s imenima
narodnih vladara, sliicom svetog Ante u medaljonu od
prozirne plastike na privjesku s kljuevima i crvenom
vrlikom kapom na zidu uske sobice u studentskom domu.
Njihova strast, na alost, bila je uglavnom pogrena:
povijesti ih je vukao nacionalizam, ba kao i pokojnog
predsjednika.
Dogodilo mi se da sam studirao poetkom devedesetih i
ba sam s njima najbolje razumio narav diktature koja se
tiho valjala. Svi ti jedva punoljetni Kreimiri,
Bra-nimiri, Trpimiri, Zvonimiri bili su mali Tumani,
dravotvorni, zadrti, oboavatelji Hitlera, vie ili
manje pritajeni antisemiti, a povijest su zamiljali kao
Ivekovieva ulja - kralj na konju, junaka mu desnica na
bogato ukraenom balaku, sjaji se kao Zepter lonac u
limenom oklopu, dok su podanici uokolo popadali na
koljena, s glavama pri zemlji, ne vidi se najbolje, ali
rekao bih da
274
pasu travu. Moji zemljaci bili su oarani tim kiem. Jo
i danas imam u uhu njihov latinski s tvrdim zaviajnim
naglaskom kada bi rekli: "Antemurale christianitatis".
Rekao bi da im je bajadera u ustima, s kakvom su slau
to izgovarali. Igramo tresetu u studentskom domu, a
kolega se toliko zapjenio s nekakvom bulom nekakvog Bele
da ne vidi su mu tri trice bez batoni u rukama. Glave
pune tih mitova, ta mladost je dolazila studirati
povijest i redom bi se razoarala. Trebali ste vidjeti
njihov bijes, uti tu kurvu Gospu i krv Isukrstovu, kada
bi uli da je ono to znaju o Tomislavu veim dijelom
bljez-garija koja nema osobite veze s historijskom
istinom. Nali bi se iskreno uvrijeeni ako bi im tko
Page 142

rekao da je neki knez, njihov imenjak, zapravo bio
besprizoran bandit. Uope, silno ih je uzrujavalo ako bi
netko povijest, njihovu nacionalistiku religiju,
pokuao pretvoriti u znanost.
Sve to vrati mi se danas kada gledam Bobana s diplomom u
crvenom tuljcu. Nimalo sluajno, i on je iz Imotskog i
nosi ime jednog narodnog vladara, tek je moda neto
elegantniji. Sve drugo je tu, savreno razumijem kako se
on naao na tom mjestu i makar sam, ponavljam, iskreno
zadivljen njegovim akademskim uspjehom, znam da je
izabrao povijest tek da bi toboe znanstveno uozbiljio
svoj nacionalizam. Prava povijesna znanost to, naravno,
nije u stanju, ali moji zemljaci ne odustaju. Ako im
neki podatak ne tima, oni e ga malice krivotvoriti.
Nacionalizam, bilo koji, u osnovi i nije nita drugo
nego krivotvorena povijest. Navlas jednako kako su
komunisti mrcvarili filozofiju, nacionalisti siluju
historiju. To, dakako, nije lijepo, ali mi je svejedno
bilo drago kada sam vidio slavnog nogometaa medu
novopeenim profesorima, sjetio sam se nekih ljudi koje
sam nakon fakulteta posve izgubio iz vidokruga. Tek
povremeno uini mi se
97=;
da bi to mogli biti oni, kada otvorim Vrtuljak ljubavi u
Areni i proitam: "Katolik, intelektualac (35), mirne
naravi, trai potenu Hrvaticu za ozbiljnu vezu i,
mogue, brak. Jedno dijete nije problem."
276
Domovinski obrat
Prije neki dan preko anka u izlogu kafia gledamo gdje
se vani na semaforu zaustavio stanoviti dravotvorni
intelektualac mlade generacije, jedan od onih
nesmiljenih, ljuta trava, zagovornik stajalita da su
Hrvati, samo zlobom kasnijih idovskih lektora Biblije,
isputeni iz Knjige postanka, a netko kae:
"Je li znate da je njemu stari bio vojno lice?"
"Ma, daj?!"
"Ozbiljno. A bio je i u Partiji?!"
"Ko, otac?"
"Ne, nego on."
"Pa kako, majku mu? Kad je stigao? On je negdje moje
godite."
"Priao mi jedan to je s njim bio u gimnaziji. U treem
razredu se upisao."
Ma, gledaj ti naprednog omladinca, mislim ja. Ve u
treem razredu u SK! Valjda ni Ivo Lola Ribar nije imao
tako dobro prolazno vrijeme. Ali, onda doe devedeseta i
deko, umjesto da prokazuje revizioniste koji su
Page 143

277
izdali besmrtnu misao Eduarda Kardelja, u regalu poreda
"Bespua", komplet Budaka, kazivanja medugorskih
vidjelaca i svetog Augustina, zakiti se ukusnim kriiem
iz duana sakralne galanterije, objesi zastavicu neke
gardijske brigade na retrovizor i uhvati drljati
ganutljive tekstove o Mirku Norcu. Stojimo u kafiu s
pelinkovcima i kavama na pola puta od usta i, gledajui
ga gdje se zaustavio pred semaforom, pokuavamo pojmiti
kakva se to ljudska drama morala dogoditi u njemu.
Kada govorimo o fenomenu politikog obraenitva,
najee ete uti da ljudi to ine zbog oportunizma.
Uobiajeno je vjerovati da su konvertiti presvukli
politiku koulju da bi sauvali stan, dravnu sinekuru
i slubeni auto i u mnotvu je sluajeva nedvojbeno da
se ba tako dogodilo. Ta je moralna niskost, meutim,
tako banalna da ne vrijedi razmiljati o njoj. Ono to
mi se ini intelektualno daleko izazovnijim su oni,
dodue puno rjei, sluajevi da je obraenik s iskrenom
gorlji-vou zastupao i ono prije i ono poslije
devedesete. Takav je, moralno puno poteniji, premda
duevno ne ba sasvim uravnoteen, uvjeren sam, onaj
mladi dravotvorni intelektualac s poetka nae prie.
Ima kod Josefa kvoreckog, u romanu "Lavica", jedna
reenica koja savreno opisuje to to se njemu dogodilo
i jo mu se uvijek dogaa. Citiram po sjeanju: "Mnotvo
radikalnih miljenja poiva na zloj savjesti". Sve je,
mislim, u ovome. Taj nesretnik koji je u sebi u jednom
asu, nakon kratke, adolescentske partijske karijere,
otkrio plamenog hrvatskog nacionalista, svoj radikalizam
zapravo ima zahvaliti frustraciji zbog nekakvog ae
zastavnika prve klase, koji ga je moda, sasvim lijepo
mogu to zamisliti, ujutro postrojavao, itao mu dnevnu
zapovijed i tjerao da pozdravlja trobojnicu s
petokrakom. Jedna takva zastraujua osobna ispovijest
jednom je ak i
278
izala u novinama, ako se sjeate, kada je ono Nenad
Ivankovi prije nekoliko godina u jednom intervjuu
cvilio u stilu da ga je otac, stari Vonta, u djetinjstvu
prejako mlatio Marxovim "Kapitalom" po tjemenu.
O tim stvarima je runo razgovarati. To su nekakve vrlo
intimne ljudske nesree u koje je bolje ne gurati nos, a
pisati o tome u novinama, kao to ja sada inim,
vrhunski je neukus. Da nije jedne stvari, toga da u
njihovoj borbi s vlastitim frustracijama svako toliko
kao kolateral-na rtva padne netko od nas, toboe
nedravotvornih. Neugodna je, naime, pojava da Nenad
Page 144

Ivankovi obraunavajui se s vlastitom mladosti s
vremena na vrijeme skoi na nekoga za koga on misli da
je dananje utjelovljenje te mladosti. To da danas u
itavoj Europi nema ljeviara koji bi bio i priblino
nalik njemu iz osamdeset i neke, nego bi takvu ideoloku
nakazu eventualno nali jo samo u Sjevernoj Koreji,
Nenada Ivankovia pretjerano ne zanima. Da bi se
oslobodio svojih demona, on tog neprijatelja mora barem
imaginirati.
Drugi put opet neki od tih obraenika tvrdi kako je
nemogu ivot sa Srbima, a reene je nacionalnosti
upravo ena s kojom dijeli stol, postelju i tekui raun
u banci. to je jedna strano glupa situacija, mi itamo
njegove ovinistike ispade zapravo samo zato jer
mudrija nema hrabrosti pokrenuti razvod braka. I to je,
ako bolje pogledate, ak i neobino esta pojava. Na sve
strane nekakvi bivi partijski sekretari i partijski
pouzdanici u novinama, proroci samoupravljanja koji su
jednom davno, itajui Lenjinovu "Dravu i revoluciju",
plakali neutjenije nego moja tetka kada je gledala
"Kramer protiv Kramera", danas u protokolom propisanim
crnim odijelima zamiljeni stoje u prvom redu zagrebake
prvostolnice, prozivaju na red na nacionalni osjeaj i
nazivaju nas izrodima, srboetnicima, komunistima i
279
kako ve sve ne. to im rei na to? Je'n, dva, tri, sve
to kae to si ti?
O tome bi, ponavljam, u nekoj drugoj prilici, da je
ovjek malo smjerniji, bilo vrlo runo govoriti jer je
stvar vrlo osobna. Ovi nai pametnjakovii su se,
meutim, tako osilili, da sam i ja spreman biti vrlo
bezobrazan prema njima. Pa kada netko od njih pone
dvojiti u moju nacionalnu pripadnost, ja se bez pardona
spomenem njegova partijskog perfekta, a nije mi mrsko
ni, ako je ve takva zgoda, opsovati mu pravoslavnu
mater. Nije ba jako pristojno, ali nam nita drugo ne
preostaje. Premda, naravno, nemam nita protiv njegove
pravoslavne majke. Dapae, to bi vrlo lako mogla biti
jedna draga gospoda koja se silno trudila lijepo
odgojiti vucibatinu od svoga sina. Uope, u tim sam
stvarima jo najmanje sklon kriviti one koji su izvor
frustracija dananjeg obraenika. Starom Vonti, recimo,
nita ne zamjeram ako je svog Nenada mlatio Marxovim
"Kapitalom" po tjemenu. Zamjeram mu samo to ga je
mlatio mekim uvezom.
280
Nadnica za trudove
Prijedlog, naalost, nije proao u Skuptini. Milan
Page 145

Bandi htio je da se sa sto kuna iz gradskog prorauna
nagradi roenje svake bebe u Zagrebu. Muke ili enske,
svejedno, svim malim goludravim posrancima koji prvi
put kriknu u administrativnim granicama glavnog grada
esdepeovski bi odlinik darovao jednu naranastu
banknotu. Dok bi iscrpljena mater, jo znojna i
raupana, prvi put dojila svoje novoroene, prikrao bi
se valjda njihovu leaju, mekano rastvorio sitnu akicu
i tutnuo pare u nju. "ta je ovo?", upitala bi rodilja
iznenaeno, a Bandi bi veselo namignuo i moda samo
malo spustio zelenu, papirnatu bolniku masku s nosa da
ga ona moe prepoznati. Tek toliko da ena vidi za koga
e glasati u studenome. Potom bi se tiho iskrao iz
prostorije. "Hvala, gospodine Bandiu", apnula bi
zahvalno mama za njim, a gospodin Bandi na vratima
isto bi se ganuo vlastitom dobrostivou i okrenut
leima kriom otrao krupnu suzu s obraza. "To je onaj
Bandi to svim bebama iz gradske kase daje po sto
kuna", govorile bi
28.1
zadivljeno za njim na bolnikim hodnicima sestre u
svi-jetloplavim kutama. Sijedi primarijusi nehotice bi
mu se klanjali, poneki umirovljenik poelio bi mu
stegnuti desnicu, portir na izlazu spremno bi skoio i
salutirao Bandievom milosru i samoprijegornoj brizi za
boljitak domovine. Milan Bandi svima bi skromno
ponavljao da ne treba, da nije to nita.
No, njegov prijedlog, kako smo ve kazali, naalost nije
proao u Gradskoj skuptini, HNS-ovim se vijenicima
nije svidio. Kao rtva u zagrebakom meustranakom
ratu, medu graevinskim dozvolama za trgovake centre i
odlukama o imenovanju direktora javnih poduzea, nevino
je skonala i ideja da se raanje u ovoj zemlji napokon,
kako je i red, pretvori u ozbiljan biznis. Sad, znam to
ete rei. Sto kuna, nije to bogzna to. Kao to i nije.
Ali zamislite, molim vas, da ena rodi estorke, a
medicinska praksa biljei i takve sluajeve. est beba eststo kuna. Aha! Jeste vidjeli?! Odmah ste se prestali
smijati. ena je zaradila eststo kuna, a to je
napravila? Nita. Samo je legla, jer to ti drugo treba
za dijete, nego da legne u kakvom mukom drutvu,
poeljno da je visoko, crnomanjasto i da ima plave oi.
I tako ona lei, a pare same dolaze. Jedne godine
estorke, druge ne treba nego etvorke i u dvije godine
skupi se tako, bogami, tisuu kuna. Pare lijepo stavi u
dep, a djecu, ako si pametan, da na usvajanje ili, jo
bolje, proda u Italiji. Ja znam jednog Ciganina to
tako trguje, fin ovjek, profesionalac, za proviziju od
Page 146

petnaest posto smjesti ti dijete u neku finu talijansku
familiju, ona i on intelektualci, solidna primanja,
trokatnica s bazenom otplaena, sve uredno, samo, jebi
ga, ne mogu imati djece. Takvi bi ne znam to dali za
bebu. Plaaju, ne biste vjerovali, jo bolje od Bandia.
Kaem vam, vani je to biznis, strane se pare vrte i
282
pitanje je dana kada e jeftine turske, maarske ili ak
tajlandske bebe stii i kod nas. A kada se to dogodi,
gorko emo zaaliti to smo odbili Bandia koji se prvi,
vizionarski dosjetio zatititi domau proizvodnju.
Zagrebaki esdepeovac zna, jer nije blesav, da su djeca
nae najvee bogatstvo i da se tu hitno moraju uvesti
poticaji. Isto kao i u poljoprivredi, potpuno jednako
kao to se radi i s maslinom, suncokretom ili eernom
repom. Pa neka je i malo skuplje, ali je nae, hrvatsko.
Da je neki stranac na naem mjestu, on bi to, nemojte
sumnjati, znao cijeniti. Ovdje, meutim, im se javi
pametan ovjek, odmah ga pokopamo. Vraja mediokritetska
zloba naposljetku sve lijepo i plemenito uniti. Pa i s
tim prijedlogom, da je usvojen, ja ne znam kako bi to u
stvarnosti funkcioniralo. Jer, znate ve kako je to u
nas, im bi neka rodilja zaradila sto kuna, vie nijedna
susjeda s njom od zavisti ne bi razgovarala.
I uope, mislim da bi se s tih sto kuna za bebu u nas
otvorio prostor za razliite malverzacije. Pod jedan,
sve bi ene u Hrvatskoj dole roditi u Zagreb. Rodilita
bi po naoj provinciji opustjela, jer tko je blesav da
tu rodi besplatno kada u glavnom gradu akom i kapom
dijele pare za to. "Izdri jo malo, ljubavi, evo nas u
Ivani Gradu!", vikali bi preplaeni mukarci svojim
uspuhanim gospoama na stranjim sjeditima. Tolika bi
to navala bila da bismo, procjenjujem, najkasnije za
est mjeseci morali ograniiti koliinu poroda. Da se
zbilja daje sto kuna za bebu, vrlo brzo bi se natiskalo
u rodilitima i kome je potreba i kome nije. "ta ti
opet radi ovdje?", obrecne se ivani lijenik na neku
trudnicu. "Ja bih rodila", protisne ena moleivo. "Ne
moe, proli mjesec si dvaput rodila. Kakav je to red,
pusti malo i druge da raaju." ena se pokunjeno okrene
i ode, da bi se za sat vremena vratila prerusena, sa
eirom i sunanim naoa283
lama. Ovaj put je, meutim, prepozna neka sestra i
izbaci je kroz prozor radaonice na treem katu
bolnice...
Ma, znate to mi je sada palo na pamet? Mora biti da je
neka enska u Bandievoj rodbini, makar daljoj, nosea i
Page 147

da nosi najmanje trojke. Jer, vraga bi se Hercegovac tek
tako, iz iste filantropije, toga sjetio. Sigurno je
lukavac sve to smislio da bi s rodicom kasnije podijelio
pare.
^.iKiSjfijti.,
Kalafat iz Drnia
Pa vi recite da je to normalno. Draen Budia trebao bi
biti predsjednik nadzornog odbora holdinga u koji se
ujedinjuje pet hrvatskih brodogradilita. Profesor
filozofije i sociologije, koji je petnaestak godina u
Nacionalnoj sveuilinoj knjinici vrebao da plijesan i
gljivice ne napadnu rijetke inkunabule, da bi se potom s
promjenjivim uspjehom okuao u politici, sada je pozvan
da iz gliba nerentabilnosti iupa nacionalnu
brodogradnju. Osoba koja vjerojatno nije ni
brodomodelar, tu je da nadzire i usmjerava posao od
kojega, posredno ili neposredno, ovise sudbine desetaka
tisua ljudi. Zato? Zbog vjekovne tradicije
brodogradnje u njegovu rodnom Drniu? Zbog tankera koje
je jo kao mali djeak gledao kako tiho plove rijekom
ikolom?
Razmiljajui o tome palo mi je na pamet neto jako
blesavo. Recite da mi nisu svi vijci dobro pritegnuti,
neu se naljutiti, ali ba sam nekako poelio da mogu
Draenu Budii... nemojte se sada iznenaditi...
operirati slijepo crijevo.
Stvarno, s iznimnim bih
veseljem to
uinio. Mogu se ak i vrlo ivo zamisliti u toj ulozi...
U zelenom kirurkom ogrtau, sa zelenom kapicom, maskom
na licu i gumenim rukavicama na rukama ulazim u salu
gdje me na jarko osvjetljenoj postelji eka ve napola
omamljen potpredsjednik Vlade RH.
"O, pa ja vas znam, vi ste novinar", ree pacijent
umornim glasom.
A ja gledam otricu skalpela kako se presijava prema
reflektoru i nita mu ne odgovaram.
"Hoete li moi...?"
"Hou li moi - to?"
"Moje slijepo crijevo...", protenje estiti liberal.
"Opustite se, Budia", kaem mu blago, "ja o slijepom
crijevu znam moda i vie nego vi o brodogradnji."
"Oh, onda dobro...", proape Budia i onesvijesti se od
anestezije.
Zar to ne bi bio krasan prizor? Na moju golemu alost,
apsolutno je neostvariv, jer ja nisam ni kirurg, a ni
lan HSLS-a. Da sam u HSLS-u... ili u SDP-u, jasno,
posve je svejedno... to bi ve bila druga pjesma. Kao
haeseleso-vac, sa zvanjem koje imam, koje je sluajno
Page 148

jednako zvanju koje je stekao Draen Budia, sasvim bih
lako mogao postati kirurg, ba kao i ravnatelj Dravnog
hidrometeorolokog zavoda, dirigent Zagrebake
filharmonije, predstojnik Klinike za enske bolesti i
porodnitvo ili predsjednik Razreda za prirodne znanosti
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Da sam
haeselesovac, imao bih, vjerujem, zrele anse da na
iduim Olimpijskim igrama budem hrvatski predstavnik u
disciplini bacanja kladiva. Samo da u najblii ogranak
ove stranke doem s dvije svoje slike i potpiem jednu
piivu pristupnicu, budunost bi se u nebrojeno staza
ravala preda mnom, kao to se rava pred njihovim
utogljenim aktivistima.
Ja se uvijek malo kao saalim kada vidim te stranake
nesretnike u tofanim hlaama kako pod mikom nose
kartonske fascikle s nekakvim besmislenim
"materijalima", no injenica je da u partitokraciji,
koja u nas sada ve poprima sasvim groteskne obrise, oni
mogu biti najvei blesani u itavoj jugoistonoj Europi,
mogu biti tako tupi, kao to sam se osvjedoio, da ne
vladaju sa zbrajanjem razlomaka, no njihova e se
partija uvijek majinski zbrinuti za njih, nai im,
barem za pet tisua kuna mjeseno, nekakvo mjestace u
dravnoj upravi, uhljebiti kao vladine povjerenike za
prometnu signalizaciju i vonju desnom stranom, u
saborsko povjerenstvo za suenje kamilice, upanijski
ured za istraivanje svemira ili neku slinu funkciju od
presudnog nacionalnog interesa.
Iznenadila me je tako jedna vijest od prije moda mjesec
dana, ne znam vie u kojim novinama je to bilo, o
steaju u imotskoj Agrokoki. Sluajno znam za tu farmu
kokoi jer je u mom zaviaju. Moji su tamo povremeno
kupovali jaja. Kako su bili krti, uvijek su kupovali
drugu klasu. Druga klasa, ako niste znali, su ona jaja
koja treba oprati od kokojih govana. I sada, kako
itam, firma je u steaju, moda se to ak moglo i
izbjei da se moj tata isprsio za prvu klasu, no nije to
vano za ovu priu.
Vaan je steajni upravitelj, Marko Bitanga se on zove.
Vama ime moda ne znai puno, mi ovdje u Splitu ga bolje
znamo. Bio je hadezeovski epizodist kojega je Paali u
neko doba pomeo, ali nitko nije pretjerano alio zbog
toga, da bi onda nekako nestao iz javnog ivota i sada
se evo reinkarnirao na mjestu steajnog upravitelja
Agrokoke u Imotskom. Inae je profesor neega, mislim da
je fizika posrijedi. I sada ja to itam i pokuavam se
domisliti kako to jedan profesor fizike
moe likvidirati farmu s nekoliko tisua nesilica.
Page 149

Jedino to mi je palo na pamet jest da mora biti da
Bitanga ide od jedne do druge i zavre im vratovima.
Kasnije pripovijedam o tome prijateljima i smijemo se.
Onda mi jedan otkrije da je biti steajni upravitelj
jedna zapravo vrlo zgodna solucija kada nema drugog
posla. Za zvanje steajnog upravitelja, kako su mi
rekli, najprije mora poloiti jedan vrlo teak ispit
gdje se, po prilici, trai da zna koja rijeka tee
ispod savskog mosta, a onda se, s diplomom pod rukom,
lijepo javi u neku upropatenu firmu i radi od
dvanaest do podne, a ne mora ni dolaziti. Posao nije
specijalno ni teak ni odgovoran, jer ono to se tu
moglo zakenjati uglavnom je odavno zakenjano.
Steajni upravitelji, to je neto u emu je budunost,
pomislio sam. To su ljudi kojima pripada nae sretnije
sutra. Bog nam je svjedok, dok god Budia predsjedava
nadzornim odborima brodogradilita, svakog e nam ih
dana sve vie i vie trebati.
288
Kovanje u zvijezde
Ima jedan narkoman kojega itav Split zna jer - fol, za
burek - po itavome gradu ica dvije kune. Zrno po zrno,
to se kae - pogaa; divnom ustrajnou, nalik peli,
mravu ili lastavici koja gradi gnijezdo od mnogo sitnih
komadia blata to ih je u kljunu donijela pod strehu,
on dipa ulicama pomalo skupljajui za ut. A sirotan to
ini valjda ve sto godina i nikada otkad se zna nije
traio vie od dvije kune. Moj prijatelj Ivica jednom je
uoio da zacijelo u itavoj dravi od toga dankija nema
uvjerljivijeg znaka stabilnosti nae nacionalne valute.
Otkad je Ivica to rekao, ja uvijek darivam sirotana.
Neka se on meni, sunce bakino, drogira, sve dok ja znam
da te dvije kune to ih je zaiskao jo uvijek neto
vrijede.
Zbilja, lijepo je ivjeti u zemlji u kojoj se zna to je
sitni i kada bi trebalo izabrati pet stvari koje su
dobre u RH, jedna od njih svakako bi bio kovani novac.
Svi mi, dakako, skloniji smo uteim nego zveeim
zadovoljstvima, milijuni su* nam nekako blie srcu od
desetica, ali, vjerujte, u onim kovanicama od jednoga,
dva ili pet
.289
apoena u malenom depiu traperica zapravo je naa srea
i budunost.
"Pet dinara u duboks, pet dinara u fliper", pjevao je
davno Jura Stubli opisujui onu mirnu ljepotu svijeta u
kojemu se svemu znala cijena pa je ve i po tome sve
nekako izgledalo jeftinije. Bilo je to poetkom
Page 150

osamdesetih. Malo potom bivu je Jugoslaviju poharala
najprije troznamenkasta, a onda i etveroznamenkasta
inflacija. Sitni koji su dobila od djeda djeca su
prestala ubacivati kroz proreze na kaicama, a prorezi
na duboksima, fliperima i telefonskim govornicama
bivali su uestalo prilagodavani stalno novim i
vrednijim kovanicama, sve dok nisu uveli etone i
metalni novac nije napokon sasvim iezao. Novac je
postao tako bezvrijedan da ga se vie nije isplatilo
kovati. Sklon sam vjerovati da je ve tada sve krenulo
nizbrdo.
Za raspad Jugoslavije, dakako, najvie je kriv Slobo
Miloevi. Dogodilo se, meutim, a ja nipoto ne bih
kazao da je to sluajno, da je pojavi balkanskog
krvoloka - kojemu usput, uz "Hello Walls" Willieja
Nelsona, elimo svaku sreu u daljnjem ivotu prethodilo ie-znue kovanih dinara. Upravo kao to je
pojavi Hitlera prethodila mnogoznamenkasta njemaka
inflacija i ieznue metalnih maraka. Kada je
obezvrijeen sitan novac, i sve je drugo poelo gubiti
na vrijednosti, malo nakon to su nestale kovanice,
poeli su nestajati ljudi. Red je ustupio mjesto kaosu,
poeo je rat, koji je bio dobar samo onim zlikovcima
koji su se nebulozno obogatili na benzinu, cigaretama,
heroinu, oruju i patnji, i koji nikada nisu marili ni
za ljude ni za sitan novac. Oni koji su za taj sitan
novac marili i pobono ga brojali, uglavnom su zagnojili
kakvu ledinu.
Neki bi cinik ovdje vjerojatno primijetio da takvi
sluajevi ba i nisu najbolja preporuka za kovani novac.
290
I, stvarno, nije najpametnija stvar ufati se u njega,
ali ja ga, idiot, isto volim. Valjda se to zove
patriotizam. I koliko god me plaili priama da je kuna
precijenjena, opet se dobro osjeam dok ispijam
posljednju kap espressa pa iz depia na trapericama
palcem i kaiprstom vadim pet kuna. Svia mi se kada
kovanica zvec-ne o mramornu plou anka i drim je
zadovoljno jo na trenutak pokrivenu dlanom, mislei
kako mali ovjek nije sasvim izgubljen sve dok postoje
mali apoeni. Dok postoji sitni, sitne se ribe jo imaju
emu emu nadati. Na izlazu iz kafia presretne me onaj
pacijent s poetka ove prie. "Prika, ima dvi kune?" Ja
mu spremno dajem, sretan da je svijet tako dobar da,
eto, i heroinski ovisnici znaju to je red. Ako ovaj, ne
dao Bog, jednom upita tri kune, svega mi, ja istoga asa
pakiram kufere i bjeim u neku zemlju gdje se prorezi na
fliperima ne mijenjaju.
Page 151

291
Grad pod Olimpom
Nema za novinskog komentatora u nas veeg berieta nego
imati pametnoga kuma. Evo, na primjer, Milan Iv-koi.
"Ja sam kriv za moda trideset Ivkoievih komentara u
Veernjem listu. Meni je Ivkoi kum, mi zajedno
radimo", ispovjedio se, prema stenogramu iz Banskih
dvora, koji je ovih dana u nastavcima izlazio u
Slobodnoj, Markica Rebi Franji Tumanu u lipnju 1998.
"Mnoge Milan pie sam", priznaje Rebi, "ali ponekad mi
zajedno naveer sjednemo kod mene i idemo, to emo."
Moete li ih zamisliti? Njih dva u sitnu su uru sjeli za
pisai stroj pa, ve po onoj narodnoj da je umniji
ovjek i magare nego magare samo, nadrobili u tri
kartice jedan bomboni od komentara, pismen, uen,
potkovan, u lektiru bi ga valjalo staviti, odmah uz
Dria i enou. etveroruno tipkaju bisere zrelog
tudmanizma, dok se ja ovdje mrcvarim sam kao pas.
Umjesto da zovnem kuma. Ja, kreten, kuma zovem samo kada
treba otemati za kabel ili naliti betonsku deku na
vikendici, a Iljf i Petrov hrvatske desnice piu
tekstove za novinarsku
antologiju. "Idemo, to emo", kae jedan, dok drugi
uvlai bijeli papir u mainu, i tek to si dlanom o
dlan, eto ti teksta o emu god hoe, itaju ga jedan
drugome preko ramena, da bi se potom zagrlili i u mlanu
zagrebaku no zadovoljno zagangali: "Predsjednie, ne
al' honorare/ Dok dva kuma piu komentare".
Tja! Neki se ljudi ba znaju snai. Ali, dobro, nema
veze, ostavimo se kuknjave, valja raditi. Idemo, to
emo?
Proe li sve kako treba, a nema razloga vjerovati da bi
ita moglo poi ukrivo, Split e 2016. biti domain
Olimpijskih igara. Ako ih ve nemate, pourite napraviti
djecu, poeljno najmanje troje, da vide to udo. U
sveanom mimohodu prolaze predstavnici Argentine,
prolazi Brazil i ile, prolazi Burkina Faso, Obala
Bjelokosti i Laos, tu je Island i Malta, Uzbekistan,
Kazahstan, Kirgistan, Afganistan i Pakistan, Urugvaj i
Paragvaj, prolazi Sjeverna i Juna Koreja, sportaice i
sportai iz svih zemalja, svih nacionalnosti, vjera i
rasa dolje sa staze ushieno mau Ivici kariu u
sveanoj loi poljudskog stadiona, koji u ovim asovima
ne zna bi li plakao od ganua ili skakao od veselja.
Raskalaeno se cereka dok mu se krupne suze cijede niz
obraze. to on to sada ini? Pribliimo malo nae
kamere. Ivica kari, predsjednik Meunarodnog
olimpijskog odbora, u oduevljenju karama ree kravate
Page 152

svojih suradnika! Valja razumjeti, dragi gledatelji,
neobuzdanu sreu ovog zaslunika, velik je ovo dan za
Split i Dalmaciju, za itavu Europu, za Svijet, Sunev
sustav, Mlijeni put, za Svemir! Olimpijada u Splitu!
Tko je onda, prije trinaest godina, kada je gospodin
kari predloio da se ova, najvea i najvanija
svjetska sportska priredba odri u nas, mogao i
zamisliti da bi se takvo to moglo ostvariti?!
Gdje su sada oni zlobnici koji su se izrugivali kako su
karieve vizije od bogdanue i plavca malog? Je li,
pred
^.^ 294
ovim prizorima razdragane mladosti i zdravlja, od stida
pomrla sva ta ljudska bijeda? to bi jo Ivica kari
mogao napraviti da napokon zaute svi ti gubitnici?
Podsjetimo samo kako je prije devet godina, u ljeto
2005., kari pokrenuo pokusnu proizvodnju nuklearnog
oruja u naputenom pogonu bive Jugoplastike. I tada su
se svi smijali. A to se dogodilo? Ve u sijenju 2007.
prva je atomska bomba domae proizvodnje baena pokraj
Katel tafilia. Na prigodnoj sveanosti Ivica kari
tada je obeao da e Split iz vlastitog prorauna
financirati razvoj svemirskog programa u Lori.
Malodunici iz medija gotovo su ga razapeli zbog toga.
Ni dvije godine kasnije, meutim, kari je s najbliim
suradnicima kroio na Mjeseevo tlo, a od 2010. i
Splitski se festival odrava u jednom iznimno akustinom
krateru tamo.
Doba je progresa zahuktalog, budui e historiari
zabiljeiti, kao nikada do sada. Split je modernim
osmo-tranim superautocestama povezan s ostatkom
svijeta. U susjednu se Italiju odlazi vitkim viseim
mostom. S navoza Brodosplita jesenas je porinut tanker
dvaput vei od Kraljevine Norveke. U splitskim
hotelima, medu kojima samo najubogiji nose etiri
zvjezdice, godinje odsjeda neto vie od dvjesto
sedamdeset milijuna turista. Nakon viemjesenog
skrivanja u vrletima Kozjaka, organima gonjenja se
poetkom 2009- predao i zadnji splitski nezaposleni.
Split ima sedam najsuvremenijih bolnica, u kojima
neurokirurzi gotovo sa stopostotnom uspjenou izvode
sloene operacije presaivanja glave. etiri Nobelove
nagrade za fiziku, dvije za kemiju, jedna za medicinu i
ak est onih za ekonomiju proteklog su desetljea
pripale Splianima. U Splitu u dvije i pol godine nitko
nije umro, a i onaj posljednji je, zapravo posve
sluajno, umro od sree.
Olimpijada, dakle, u svemu tome nije nimalo sluajna.
Page 153

29S
Ta priredba dolazi u lijepi ivot jednog bogatog grada i
prosperitetne regije. Ivica kari, koji nas je otprije
zaduio svojim bezbrojnim uspjesima, naposljetku nas je,
zapravo sasvim oekivano, i u sportskom smislu uinio
sreditem svijeta. itav poljudski stadion, ije su
tribine za ovu priliku proirene za novih dvadeset
tisua mjesta, ovog mu asa skandira. Narod ga zove da
ustane i pozdravi ih. S tribina se ori: "Digni se! Digni
se! Digni se!..."
"... Digni se! Digni se! Digni se, zatvaramo!", ponavlja
ivano konobar u restoranu umica, drmusajui usnu-log
Ivicu.
,296
Napomena
Svi tekstovi objavljeni su u Jutarnjem listu u razdoblju
od 2001 do 2004.
Sadraj
Split happens
Muni sat
Desant na kolijevku
Vjerujte u Djeda Mraza!
Dalaj-galama
Neka cvjeta tisuu lotosa
Krava sa lagom
Velike pive i mali narodi
Nosi mi se bila boja
Zodijaki mrak
Gebis eliminator
Slavodobitnik Alke
to je mukarac bez tucni
Udruga malih dioniara Ivice Olia
Iz poraza u blagostanje
Belmondo velianstveni
Krumpirova pobjeda
Mladune samohrane koute
Sentimentalna ekskurzija
Ja, dakle on
Obrana dekoltea
5
9
13
17 21 25 29 33 37 41 45 49 53 57 61 65 69 73 77 81 85
Tijesna koa
Seks bomba
Koordinirani enoljupci
Literarno silovanje
Hulje na platnu
Page 154

Ustanak sivih aplji
U poj, u poj!
Dokumentarni slikopis
Vujiu, daj pare!
Povratak Freddyja Krugera
Suvremeni hrvatski laminatizam
Seksualna kontrarevolucija
Suza za saborske brege
Kurve bez erosa
Suhe smokve za najdraeg gosta
Vojna pota Bagdad
e si ti ratov'o?
Skidajmo se za NATO
Rakija od tuih ljiva
Sram te bilo, Joviu!
Gdje je nestao ovjek
Generalu nema tko da pie
Odnio Haag alu
Strah i trepet ibicara
Piranski zaljev svinja
Nova hrvatska pesnica
Demokranin u trenucima dokolice
Maslaak na vjetru
Kosti u ilovai
Besmrtne due domobrana
U ime oca i oba sina
Kum 2
ubor biskupskog jacuzzija
Krunica za pale spermije
Evanelje po don Anti
Cigarete, eer, domovina...
Naprid, bili!
89 93 97 101 105 109 113 117 121 125 129 133 137 141 145
149 153 157 161 165 169 173 177 181 185 189 193 197 201
205 209 213 217 221 225 229 233
Zubi Denzela Washingtona
Privedite stare Grke!
Nee Hrvat na Hrvata
Moja lina esma
Nerasporeeni medo
Dan poslije
Tozin pouak
Bolan lei harambaa Boko
Rezak vonj svlaionice
Crveni tuljac za fantazista iz veznoga reda
Domovinski obrat
Nadnica za trudove
Kalafat iz Drnia
Page 155

Kovanje u zvijezde
Grad pod Olimpom
237 241 245 249 253 257 261 265 269 273 277 281 285 289
293
Prijelom teksta Hena com
Tisak
Krati, Zagreb
Naklada 1500
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i
sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 821.163.42-9
TOMI, Ante
Klasa optimist / Ante Tomi. - Zagreb : Hena com, 2004.
ISBN 953-6510-89-8 440623030
Knjinica Zelina
540019225
Page 156

Ante Tomić - Klasa Optimist

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ante Tomić - Klasa Optimist

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ante Tomic - Klasa optimist (txt)