Professional Documents
Culture Documents
) promijeniti klju
d) preseliti se u ator.
Razmisliti o solucijama, posavjetovao bi najei psiholog; ali
oni nikada ne uju do kraja. Klju vise nikada nee ui u
bravu pa emo otii. Kuda bilo. Moda nikuda- "kad nieg nema,
sve je mogue". Nita je odsustvo neega. A neto je ve nita
naspram sve.
Nego, odosmo mi- N u magli pruao se pred nasim oima; ali
to nije ni vano, poslije kie uvijek doe fino vrijeme. Gomila
nepoznate djece upala je nedoraslo cvijee i putala ga da
uvene, du puta pored movare.. Dolo je do male diskusije kuda
ima vise ovinista ili dobrih ljudi, u K ili N; na kraju su svi
zakljuili da su ipak svi u Africi I da spavaju Mrtvi
Moda
Dok smo meditirali i traili inspiraciju za divne i plemenite
podvige, nismo znali da je Afrika otila putem Atlantide, sanjala
sam da treba ii u Afriku, da bi se uhvatio kit, koji ometa kupae.
Dok ogromni brod polazi za Nedoiju i koraamo nesigurni
strmim stepenicama, alei sto emo voljeti, zaboraviti i
preboljeti, dugo i dugo smo mahali mladim N-anima.
Kia i Rale su unosili grube bor-maine za, da nam vrijeme
neosjetnije proe. Ja zaboravih neto na obali, pa bi bilo logino
da se vratim; ali Kia i Rale su morali da obave jo jedan
posli petnaest minuta dug. Jedna od Miljica se onesvjestila,
pa tek sad nije imalo smisla bjeati. A neko je moda ekao da
se ivot konano uzdrma, pa bi najfenomenalnije bilo da
Miljica otegne papke; mislila sam itavo vrijeme da li bi alila,
i kako bi boljela sopstvena smrt. Vidjela sam Kiu gdje onom
istom, od ranije pranjavom bor-mainom Raletu isti zub, i ja
sam zakazala, potrebni su nam svima lano-savreni zubi, za
iroke bijele osmjehe non-stop, ak i ako Miljica umre, onda nije
vano; mrtvaci s broda se bacaju u more, na kopnu je drugaije.
Samo jedno- svi da zovnemo nekoga, da se ne vraamo sami kad
ve nekud odemo; bilo kuda; a bilo kuda je bilo gdje
distancirano od ustaljenosti. Odluila sam da se ne vraam
******
Zabolje me krhkost ljepote (sjetila sam se- nikad prealjenepjene sa prve fruktal nes-kafe), i u trenutku osjetih ogromnu
eznju za onim trenutanim, ali bezrezervno toplim i istim
osjeanjima, i onim, pre dugim, neumornim veernjim
etnjama mene i Miljice, toliko divnim, kao da je svaka
poslednja...
Teki, iznenadni pritisak oko misice zamraio je jos vie
udesnu no; zaklopila sam oi- samo za trenutak; mama je
bila do mene, oiju punih suza: ta da radimo?! Ne ide... Ne
ide... . Plakala je, prvi put; a ja se nasmjeih, ispunjena
saznanjem o neraskidivosti odnosa sa njom: to god, i kako se
deavalo, mama je jedna od najizvjesnijih stvari na svijetu; uz to
divna utjeha i to to odnosi sa mnogobrojnom rodbinom mogu
biti bolji ili gori, ali su izvjesni. Nesigurnost u vezi ostalih,
(potencijalno) dobrih ljudi, nije me destabilizovala... zapitah se
zakratko, mada mi je, u sutini bilo svejedno- starim li ili moda
odrastam, ili je to samo trenutna opijenost.
Bez obzira, nevano; zagrlila sam mamu i pitala je, da li eli
da proeta sa mnom. Nasmijala se, mlad mjesec, iznad nas,
takoe se smijao; rekla je, da je cijeli dan stajala, i da ide da lijei
bolesne vene, tako tuno, dodala je da ona bi, ali ne moe.
Osjetih se usamljeno, u trenutku tu su bila i podsjeala na
sebe sve ogromne, zjapee rupe i oekivanja, hronina da e
se sve jednoga dana krasno zapuiti. Htjela sam da sa
nekim dugo, dugo priam, ali inilo mi se da to ne bi imalo
previe smisla, a povrh svega, gdje iskopati sagovornika; i
tako, oteala od onoga sto sam htjela izgovoriti, krenuh dalje, dok
ne shvatih da sam se pribliila ivici parka. Zastadoh; neobino
sam se osjeala, jer toliko vremena nisam izlazila odatle... Ipak,
napravih jos par koraka... nepregledna prostranstva zlatno-utog
pijeska- bez iega sto bi razbijalo jednolinost- pukoe mi pred
oima.
Zvukovi frula i pucketanje koe harema izvjetenih, vitkih
zmija; glasna dozivanja slonova iz prolosti, beskrajni, uti,
pranjavi horizonti, edne kamile i nedogledno, upaljeno
*****
Jeste, moda se i oekivalo od Miljice da ode i sve prekine,
ali sta bi i ona dalje?! Harmonija koju je oekivala, svi mi
samo je za Bogove Nama je, makar u jedva vidljivim
naznakama, drugi put utrt, da se borimo i zadovoljavamo
sitnicama I trudimo to vrijednije, trajnije, smislenije blago
da zadobijemo
Mislila sam da e sama shvatiti, a kad sam vidjela da je
spremna zaista otii, odbacila sam zlato, poto sam vidjela
da je mnogo iritira, i pokuala da smislim, kako dati Miljici do
znanja da je sve ovo bilo potrebno, neophodno, i da e moda
opet biti, da smo se umorili, i da jurnjava moe postati besciljna i
zamarajua, i da je se mogue prezasititi.
Ja sam se zlatom samo igrala, uzivajui, dodue, u igri, ali
svjesna da nije nita vie od toga; i moda mi jo nije bilo dosta. ..
Svejedno, eljela sam da Miljica stane sa etanjem gore-dolje, i
*****
Nisam uopte bila spremna; umorna, slomljena, prazna,
povrh svega nisam shvatala smisao, ali moda mi je makar
malo imponovalo, da se zamlaujem i da nekoga inim
sretnim. I nisam se samo zamlaivala, mama i tata su zaista,
bili mnogo sretni zbog stalnog idilinog prisustvovanja
familije i zbog toga sto najzad inim neto to ine svi
normalni ljudi, te sam ja predavanja, zaista redovno
posjeivala; gomila nas ih je posjeivala, radujui se raspustu...
Malo sam priala (ne nekome u inat, ili namjerno); nisam,
uopte znala o emu bi mogla da priam. Mama me vodila sa
sobom, svako popodne u etnju i kupila bi mi poneto, a ja
kao da sam spavala, i kao da je mama imala ono sto je oduvjek
zeljela- veliku, poslunu lutkicu.
U vjestakoj, ceremonijalnoj i beskrajno umrtvljujuoj atmosferi
normalnog postala sam meka i bezoblina kao ilovaa; putala
da me oblikuju, tj. da projektuju u mene ta su htjeli, ali svejedno:
*****
*****
Oboavao sam da se satima gledam, kad kupim novu
koulju. Prvo sam primjeivao kako mi istie miie, tek
kasnije, kako mi boja stoji prema licu; a potom i sve te manje
vane sitnice, da li mi istie ili skriva dupe, koliko su mi
iroka ramena u njima...
Ribama sam se sviao, sada kad sam se konano
oslobodio svih tih dosadnjakovia, mogao sam u svoj punoi
osjetiti ukus nagrizle ribice, uivati u pecanju, a tek u ulovu...
Rale je esto znao pominjati Oca Borisa, pa me vjeito
proganjao neki strah, gria savjesti A sada ljepota mora i
skoro gole ene
Na natkasni, kraj ogledala, pod ilibarskim Suncem,
presijavala se slatka, ljepljiva smjesa meda sa orasima; ono,
ja jesam bio fiziki spreman, ali kada se radilo o grupicama,
trebalo je i nekog malog okrepljenja, ali, no problem- never!
Sreom, dobro sam zaraivao, i mogao sebe da mazim Kad
se samo sjetim, koliko sam izdangubio, putajui da me vuku
onim brodom (ak, bio sam uvjeren da mi se to svia!), gdje nikad
ni kremia nije bilo a moglo se odavno stabilizovati i zgrtati
lovu.
Sve vie sam se sviao samom sebi. Osmjeh upuen ujutro
svom privlanom odrazu u ogledalu, koje je bljetalo, obasjano
suncem, i grijao me je i podizao itavog dana i noi (sa njima se
nikada nisam osjeao tako fantastino. Vjeito smo imali neke
seanse ronjenja ovjek se sa samim sobom poinjao ophoditi
oprezno, kao sa strancem.).
Hodajua iva savrenstva (Kio, Kio, koliko li si izdangubio
divei se sa onim manijacima nekim oronulim statuama, u tamo
nekoj Grkoj!?), koja se smjekaju, mau I sto je najdivnijedostine!
ivjeli! Za Genija, koji ih inspirie da se oblae u te arobne
bikinije! A Miljice... Kaputi, rolke, alovi... ili pak, kad ba prigrije
me! .
Gromoglasno se nasmijao i priao na nekoliko centimetara od
mene; tek tada shvatih- koliko je zaista ogroman, i preplavi me
strah; a onda i panika, jer me on uze jednom rukom i podie kao
zeca, na metar od zemlje.
I dalje se smijao i tresao me u vazduhu, mada ne previe grubo;
a onda, prestade da se smije. Ispustio me tako, da sam tresnuo o
pijesak i prilino se ugruvao, a onda prijetei zabrunda: Ajmo,
robe! , i gurnu me ispred sebe.
Evo ga jedan!! Moe, jel da?! .
Neonska osvjetljenja i gust miris cigarete, od kog klape
oi
Poslije dueg ispitivanja, ocijenise me se dobar ; i karijera mi
se smjesila
*****
dugo vremena, eljela sam samo da nestanem. Zaudo, i
nisam ostajala samo na matanju cijev u kupatilu bila je
dovoljno vrsta; kupljen plastini kanap (sa tipaljkama, koje sam
bacila)
Plakala sam- za sobom
A onda, jednog jutra, sav podsvjesno skupljeni bijes poe da
nadire iz mene kao iz ekspres-lonca. Nikada nisam bila tako ljutai nikada pokazivala toliko od svoje ljutnje. Napokon shvatih: najblinji uopte nisu divni (to jeiI podnoljivo; i niko nije), nego me
uopte i ne vole ! Sve te lakrdije, najsebiniji su sebilci! A janisam lutka! Pustila sam glasnu muziku, vritala, polupala mamine
ki-zelene ae, koje su liile na vaze. Reakcija?! Uopte se ne
sjam! U divljoj elji za ivotom, bila sam spremna gaziti sve
pred sobom. Gaala sam mamu bananama, jela groe
Popodne sam otila u gradiI kupila vatreno crvenu farbu. Sutra u
se ofarbati I obui najatraktivniju haljinu iz svog ormana, i
nita!
Gledala sam ga, a kad je postalo neizdrivo, ponovo zamurila,
jos vre. A onda osjetih, na ivici sna, dodir po sljepoonici: bio
je to leptir, mama, vjetar prijalo je, iscjeljujue. I ni za ta vie,
ba ni za ta, ne bi otvarala oi.
Naravno! Tako je najlake! Zatvori oi vi, drugi
pogaajte to je meni. I, u stvari, zaista, ta je tebi?! To nikom
nije jasno!
Glas. Kia. Poludjeu. Zatvarala sam ui razlistanim
dlanovima.
Ha! Zatvori ui, oi I predaj se samosaaljevanju. Ti, koja
misli da jedina oplakuje svjetske tuge Hajde, sad dobro
oplai svoj neofarbani, njeni, njegovani plat
Gospode A onda sam se sjetila
Ogromna provalija na mjestu saputnika
Da. Ti si ih otjerala od sebe. A, mogla si biti i svoja i
Kia je jednako lila Bilo mi je hladno. Leptir je drhtao.
Mama Mama Takve su mame. Ali ona te voli. I pati. Ti
ne vidi nita dalje od svoje boli, a mislila si da posjeduje
razumjevanje i irinu svijeta.
Kad bi prestao Stakla su jezivo lupala o otuene zidove.
Mama, jedva progovorih.
Stiem. Samo da stavim sir.
To je njen nain izraavanja ljubavi. udan Ali ni tvoj
nije neki. Ljudi su razliiti i teko se mijenjaju; a ti mora
prihvatiti ono sto ti oni daju, a ne ekati ono to ti od njih
oekuje.
Ponovo sam otvorila oi. Neki automobil napolju je naglo
koio.
Ne, moda se nije ulo, ali bila sam zaprepatena.
Mala, ista vodena kapljica na plafonu, bez ikakve tenzije
da padne dole. Leptir?! Gore?! A onaj dodir jos sam osjeala, i
da ne bi nestao nisam se usudila provjeriti da li je to on.
Kroz prozor su ulazili nagovjetaji, dugo neosjeanog, svjeeg
vazduha; udisala sam, tako je hladilo, smirivalo
*****
Zidovi vrlo posjeenog manastira, kao zatvora
Moj duhovnik je rekao da sam suvie radio kako ja hou,
neto kao sebiluk, zato sam sad u ovakvom stanju. Postio
sam
Nisam razumio ta je to ovakvo stanje i koje je to
naspram njega: nisam bio siguran ni da li sam bio sebian,
zato je to loe, ili dobro
Postio sam
I kada nije trebalo, postio sam
Nije mi teko padalo; nikada nisam suvie uivao u jelu; a i
od loih djela, iako ih, uopte i nisam tako dobro uoavao i
razlikovao od dobrih, bar u ovom ivotu svakodnevice,
iaranom najrazliitijim bojama, lako sam se distanciraozatvorio sam se u svoju eliju, nisam priao, izlazio, i itao
sam itije.
Moj duhovnik kae: Ha vidi Napreduje!, pa se
grohotom nasmije, poee po smeoj, raupanoj bradi, te
potape po povelikom trbuhu
Da mi to proslavimo?!, pa blago bolje raspoloen, polako,
ali sa osjetnom energijom radovanja, nestane put kuhinje.
Ali nisam napredovao; osim ako se pod tim ne
podrazumijeva ogromna ispranjenost, bezvoljnost,
nezainteresovanost
Prozor na eliji bio je tako mali za bilo sta Nebo, vidio
sam samo neki ugao, u periferiji nebesa, koji je uvijek bio
prokleto siv
vazduh, osjeaj i miris vjeite magle
za sreu, proljee
za bjeanje
Nisam priao, to je tano, ali i nisam imao sa kim. uo sam,
poslednji put (kad to bi?! Prije par mjeseci, godina?!), kako
apuu: Aha, ba je udan! No, to e, moramo svakoga
prihvatiti! To je hrianski! Ali, nee on dobro zavriti
Boga mi, i mene je strah
Da ih ne plaim- zato sam se zatvorio.
Prve dane sam mislio- ah, bar u se naitati! I smisliu
neto, bar sam imam vremena, mira Nita nisam smislio.
Nisam ni mislio. Hvalilo je kiseonika. Prozor je tako mali
Samo u naznakama vlage, hladnoe, tupih odbijanja,
izletjelih uzdaha
kao maglovito sjeanje smisao pauinastih, srebrnih tkanja
duz srca?!
Sanjao sam prazne prostore, i sebe neprimjetnog, kao
savreno nepostojei dio praznine; a ponekad bi me sa svih
strana pritiskalo nesto ogromno i teko, to nisam mogao
obuhvatiti, odrediti mu granice, odgurnuti
Od itanja, razmiljanja, meditacije kotrljanja sizifovog
kamena ostajalo je jos podosta vremena. U poetku, pokuavao
sam da etam, ne ba interesantnom manastirskom okolinom, ali
sam brzo prestao. Vidio bih kakav plamtei Sunev zalazak,
poneki divan cvijet, izrastao iz stijene- i nije bilo nikoga, koga bi
gurnuo da mu to pokaem, i srce mi se stezalo, stezalo (kako jo
uopte radi, pitao sam se).
Ali stvari vie nisu bile oivljavane rijeima, razgovorima, pa su
gubile realnost i znaaj Samo ja, sa svojim skuenim
unutranjim prostorima zatvorenim horizontom sam u sebi,
guio sam se.
ta?!
Moj duhovnik je zakljuio, da se stanje opet pogoralo, pa mi je
preporuio da to manje dolazim u kontakt sa ostalim monasima,
a posebno ljudima izvan manastira, i da se potpuno i bezrezervno
predam prekorijevanju svoje grenosti, i slavljenju Boga, onog sa
oltara
I inae sam se oslanjao na svog duhovnika, a ovaj put i nije
bilo teko posluati. U poetku, i pokuavao sam, nadao sam se,
bar dugim razgovorima i meusobnoj, makar ne previe lino
zainteresovano podrci- ali mantije su se pokazale neprobojnije
od ne znam kakvih oklopa, a oi su bile stroge, prazne- samo On i
ja! ili, samo ja i ja?!
To je Agape, Hristov put koji treba slijediti, vrisnuo sam, oajan.
Hm, pogladio je bradu, I ve skoro nestrpljivo (zvali su ga,
nekoliko monaha viih inova, rumenih i veselih kao i on, da neto
proslave, i Hristovom krvljuzaliju).
Zna, sinko, svako jedino svoj krst nosi. Ne moe nekome
pomoi, niti iko tebi. Trpi, a za utjehu, obrati se Gore.
Povorka miliona ovjeuljaka, nogu pred nogu, sa krstovima
Sitniavosti, Straha, Mrnje, Ravnodunosti, a sami- svojim
rukama, napravie ih!
Blinji?! Doista, koraali su u zbijenoj povorci, ne gledajui se.
To je to?! Ima li joj kraja? Ko je na elu?
Nisam znao
Pakao na Zemlji
Pakao- u nama
Iskomadani bubrezi, kao peenje na posluavniku viih
sfera
Staklena srca, zatvorena i lomljiva I ruke- mlitave, vise
Mrtve, da se uhvate, da te pridre
Zidovi su plesali i pribliavali se trbusima da se dodirnu
I raspuknu u bezbroj primjetnosti
I bubanj napokon radosnih anela
Sa stolice, pogled kroz prozor je bio vei
Hodoaa nepovezanih i samih, praznih, krvavih vagona i
smrad nesnosnih tovara, od praiskona I klaustofobinih,
drvenih kovega iz kojih zaudaraju uspavane mladosti
I djeca bez nogu, sa energijom kilometarskih trka
I zanosi i slobode primorane bolestima sopstvenim ili
najblinjih I svuda, okolo, zluradosni gavrani, istih masa
To je sloboda za izbor?!
A duhovnika i nije bilo
Slomio sam staklo na prozoru
Moja krv koja kaplje bolesno blijedim zidom, i upka po
besprekorno istoj, ednoj dasci
Vazduha, nita vie
Pokuao sam da razvalim reetke, ali one su bile
nedodirljive u svom podnoenju i ri, kao i drugi ljudi
Na vratima osmjeh palog anela
Legao sam
Krv je ostavila svoje tragove po svemu I obeanje da e
trajati
Oi su me klapile Narasle, od ustajale tenosti
Bjelina djeijih miki, i praina po ivim dlanovima
Beskraji pokrenute ljuljake Nadanja, puna i entuzijastika,
neosvijetljena primirenim izvjesnostima
Energije za historijska stvaranja
Oi majke, i oeve ruke Sjetio sam se, da se ne mogu
sjetiti vie ni boje njihovog glasa
I plakao sam, plakao kao malo dijete Mama bi u
najcrnjoj opciji, bar histerisala Ali njeno prisustvovanje
Duhovnika, mog putokaza za etiki ispravna djelanja pred
Bogom, nije bilo
Krv je kapala. Daska je bila arena. Uzeo sam etku za zube
i meljao. Mrtvo, krvavo drvo ostalo je oslikano na podu.
I bljesak- koliko smo izmijenjeni nepovratno, dubinski ili
samo manifestno mozda, samo elimo da vjerujemo u to, dok u
stvari vritimo, jo onim prvim krikom, kojim smo pozdravili
svijet
Pojavio se, i mahnuo mi izdaleka, htijui da proe mimo, ali ga
zaustavih. Stade, nevoljno.
Oe, elio bih
Zaustavi me, odlunim pokretom ruke- Bez elja, prestani, ve
jednom, sa tim sebilucima, i slavi u tiini Gospoda! Amin!...
Brada mu se zatresla, i sa nje spadoe dvije, tri mrvice kolaa i
*****
Pogaena svjetla u susjednim stanovima. Pepeljare pune
opuaka svuda po stolu... Neoprane soljice od crne kafe...
Jedva primjetno taknuta penica... I do pola izgorene svijee,
sakupljene u jedan kutak...
ujem ga, gdje hre...
i uplakane oi klovna...
arapa koja se odjednom rasparala...
I izlizane potpetice... a nigdje nisam bila... izlizale se u koraanju
besmislom...
Treba imati, za ta umrijeti!
Snovi...
Grmi...
Nee u ljubiice!?
Samoiva ljubiice!
"Stidljiva", da ivim i, da umrem...
Samo ovo bitisanje, dovoljno je jadno za mene... Pogledati u lice
Nebu?! Nikada. Stidim se...
...Jesu li to njene crte lica? Moda, ni to nisam znala da vidim...?
Da, suza... prije "pristojne" minke... i svecrte nestaju, i samo
trodimenzionalno, plaviasta praznina, njenog oblika...
...
"ivotni drug"... pored mene... ne razgovaramo, skoro... i oko
njega plaviasta izmaglica, i sve manje izraza na njegovom licu...
Davno nekada, dala sam mu ruku; moda, ispustio ju je, a da
nisam osjetila. Ne pitam...
Suvi prsti, ukoeni od zime, neosjetno kliznu...
Izgubljeno ulo dodira...
A nekada me nasmijavao... Davno nekada...
I zaista, ba smo se voljeli! Boe! Sve to znai i jedino
odrava u ivotu, vie nije vano...
ta uiniti onda kad postoji samo jedno rjeenje?! I nema
kompromisa... Ni pomoi...
ivotariti?! Raditi... umarati se; tj. nastaviti ne osjeati nita...
...Oblaiti se... Sreivati... Ha... Zato?! Za koga?! emu
trud?!
Nje vie nema.
...i to je izvjesno, nebrebolivo teko; jedino vano i
sveprisutno... I rupa je tolika, da se niim ne moze zatrpati,
prekriti, ispuniti... Zjapi otvorena, raupana, krvava i runa...
Niim nepremostiva...
/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\
Nebitno, nebitno...!
Nita, sem ovog bola ne postoji vie... Pada po svim
stvarima, licima, navikama, sjeanjima... kao magleni veo...
Ne snalazim se vie, ne vidim... udaram u sve to se nekada
zvalo "ivot"...
Pa, kad bi se bar mogle ukloniti... proistiti, proistiti, sve
to je sada nebitno...
Ne mogu ovako; ti znakovi, taj put, nisu vie moji...
ta uraditi, da manje boli?!
Zato?! Neka boli...
Samo, kad bi me pustili na miru...
*****
Mnogo, mnogo mi nedostaje...
obradovala se.
"...A kasnije... mogli bi obii i njenu mamu?!"
On je jos uvijek stajao na istom mjestu; namignuo mi jedivno prostran, vjean, ist. Najradosnije se osmjehnuo, jo
jednom... kao zagrljaj, vazduasti dodir... I onda je nestao...
...
Iste prie... Koraci koji ne odjekuju...
Rijei se odbijaju, prazne, i vraaju praznini...
Ruka o koju se oslanjam; a moda je i slabija nego moja...
"Od ponedeljka, ponovo u poeti da radim...", rekla mi je. Rekla
je bojaljivo, ali dosta odluno. Kao da drugaije, ne bi moglo.
Ona je mislila da pomae, da tako treba- moda, i jeste.
Ali natezati se sa mnom po cijele dane, i nije neki smisao ivotu.
A i, zar moe zaista pomoi? Taj bol, nije njen...
Ona mi pomae, preivjeti...
Jeste- ja sam preivjela. Ali ne ivim. Ne, ja ne ivim...
Njena majka... isto je sama.
Isto, a tako razliito. A ne znam, po emu razliito... Tek kao
udaljena figura od stakla...
A ta je to, sto je bilo, a sada bez toga ne moemo?!
Ne, ne mogu... Trudim se, ali to nije istinski. Osim ako se nekad,
za hiljadu godina potpuno saivim sa glumom.
Ni njena mama ne moe...
Jer tada, onda...- nikada nisam bila svjesna da posjedujem
neto dragocjeno, to osmiljava ivot...
A ivjela sam... Znai, moe se ivjeti?!
Pa... ili ivjeti ili... ?!
Ako je gubitak nepremostiv, da se nastavi koraat
magistralom, pa makar i sa velikom, primjetnom rupom i
velikim bolom, i dosta sporije; e onda, ja ne vidim drugi put...
A ako postoji bilo ta, pa i samo potencijalno ljepe, ja bih
pokuala.
Ve je dosta izgubljeno...
Kau, sjutra je no vjestica... Pa, kad bi je "srela"!? Ha, ona
me ne bi ni prepoznala...
*****
Otiao je... Nema ga... Vrata se rijetko otvaraju... Neto je ispod
kreveta... Ne smijem plakati.
Rale je oduvijek govorio, da oni samo izmiljaju, da bi me
uplaili... pa da budem dobar...
Znam, sta u! Vjezbau da se pravilno prevrem
unatrake... Kad Rale doe, bie srean ta sam nauio...
Pst... Pst...
Umiljam?!
Ne. Neto stvarno cvili pred vratima. Da pogledam...?!
...
*****
*****
Napolju je svijetlo, zlaano... Gledao sam jue, ostrvca vlane
zemlje, i njene zelene travice; i sve manje bijelog...
Gnjeio sam zemlju, tako je iva, dobra, podatna pod prstima; a
onda, rekli su mi da sam se "sav umazao", pa su me njeno odveli
i dali mi aja.
Uopte, sve je divno. Svi su tako dobri. Ljudi su dobri... Lica se
smijee nada mnom, ja pruam ruke, oni me zagrle, pomiluju po
kosi, i nazovu "dobrim momkom". Dodue, ponekad i plau, ali ne
znam zato! Ja sam plakao samo jednom- htjeo sam se poigrati
sjajnim, treperavim plamenom, koji je plesao u kaminu. Ali on me
ugrizao- ne znam, valjda mu se nije svidjela moja ruka. Tada,
boljelo je, i ja sam plakao. Ali, oni ak i ne diraju vatru; a ko zna,
*****
Ovdje je tako vrue...
Ali Sunce stalno grije i nikad se ne moe osjetiti onako
jezivo oajan i sam...
A i na ovu groznu prainu sam se navikla; ima je svuda- po
odjei, nasim tijelima i licima...
... da vie nikada ne bude sam...
imala plan)...
I svake noi, nad uspavanom vaseljenom,... kao
podsjeanje... ili osvetenje... svjetlei trag, beskrajno
sjajnog, srebrnog praha... i uvijek, nanovo, nesto otvoreno i
osjetljivo zapee, jako i na tren neizdrivo;
pa sklopim oi, jako; i spustim usne na njegovo mekano
lice...
Ne klepee krilima... ali zato svako jutro... pod
nasmjeenim, narandastim svodom vjeitog i sveprisutnog
Sunca...
...Gdje bi inae bio smisao?!