NA PUTU ZA NETO

Izgledalo je tuno i slomljeno, a moda i nije bilo tako. Mjesec i

sve zvijezde koje se jo nisu rasule u kosmiku prasinu ruili su
kule nasih zemaljskih ciljeva.
"Izgleda tako staro sa tim crnim kapkom", proaputala je
dok se pitala radi kakvih plemenitih ciljeva je zaplavljeno tako
njeno lice. Sirija, Sirija... Ponavljala je i zatvarala oi. Nieg
nije bilo- jer osjeanja nije bilo. Nafta i bombe, dodue,
nagovjetavali su se u zraku. Svjetlost fenjera iznad vrata od
grada rasprivala se u bezbroj sfera- "E da imam s nekim da
priam" - pomisli mladi crnac iz Harlema; da kaem nekome
zato imam modricu koja se ne vidi, i zato sam blijed, a ne vidi
se. Crn vampir podrugljivo je pokazivao plan grada- svi
putevi su se rasipali nikuda.
"Ubila nam se kominica. Greote. A imala je samo
osamdeset sedam godina!"
"Da, baba... Ali u tom gradu se bar niko nikada ne izgubi."
"Ma, nije se ona ubila, samo je nastavila da krui tim divnim
gradom, i sta je tu loe; eljela je samo da bude sigurna da je
nee niko oteti i odvesti bilo kuda gdje ona ne bi eljela."
imii su nam se opet upleli u kose; uzeli smo makaze i
odsjekli ih; druga e narasti. A drugo je uvijek- nije dovrila
misao.
Crna maka... Mafija je bila ba prosta. Kau da je slomio
trepavicu, djetetu je totalno ispran mozak.
Uska ulica mrtvog Mula irila se u nedogled. Kau da je tu u
predratnom periodu bilo mnogo ribara. Zrake mjeseine skroz
su se istopile u naboranoj puini. Ma, baba i ja smo bile iste
zato sad baba ivi u meni i ja sam umrla u njoj. Savrenstvo
kruga i prikaz pakla jo jednom je bljesnuo praznim zrakom.
Zvjezdano nebo je bilo za Edisa, a moda bi i baba mahnula
sa neke zvjezdice ili asteroida, da nije bilo oblaka. Tako
magliasto rijetki, gotovo nepostojei, a tako umiljeni. Bila sam

mnogo tuna, a ljudi vole da vide kad si mnogo tuan, zato

sam natrpala par oklopa krea i dreavog rumenila, sa
ljokicama. Jelka sa uskrnjim jajima, i sve mogue krpice, jedva
sam ekala da izreklamiram mom jedinom, duhovnom bratu
Goru i "Marinai"-u.
Preskaui nepremostive distance "ovoga"- krenula sam
dalje ivicom kruga mislei- "svaka taka kruga podjednako je
udaljena od centra". Ali nada da e se obodi kruga razvui u
neizmjerive prave nije se gasila. Tada sam saznala da je
teorija Lava Vigotskog socijalni konstruktivizam
marksistikog lenjino-staljinizma, da emo biti sretni ako manje
radimo i manje zahtijevamo. Ukidanje nedostupnih vrijednosti u
hijerarhijama naih individualnih svijesti- cilj je kome se tei.
Voda je bila slana, pa nismo pili, jo ima izvora i bunara;
mada, dokle? Desalinizacija bi predstavljala rjeenje svih naih
problema; onda ivot ne bi imao putokaza, pa smo na vrijeme
stali sa debelim bunarima.
arene fotografije omastili su nanosi, iskonstruisani u naim
glavama, a da li je tako bilo, uopte bilo? Voda iz esme nije za
pie, pa imamo i realni uslov za prelijepu osmrtnicu. Vijenci
se ne prilau jer rue jos nisu procvjetale, neemo bilo kakvo
cvijee, nego bas ono koje hoemo!
Nego, volim kiselu s limunom, iako se obino misli da mrtvaci
niti vole, niti ne vole. Ljubiasto sunce nas je razbudilo
kapima teke krvi, da li otvoriti oi? Ako ne otvorim, mogu bar da
zamiljam da me zasljepljuje isto, veliko Sunce. Kad
napregnem sve misie bijelih kapaka, milion iskriavih
varnica zaslijepi me i bas mi fino- stvaram sopstveno bijelo
platno i vrtim sopstvene filmove! Ali mi repertoar nekad dosadi,
ini mi se da sam sama sebi previe poznata. A onda izmili
hodoae nesvjesnih promjena, pa nas obraduje nova
naslovna uloga- super-heroj u akiji. Ali granica sopstvene koe
uvijek se pomijea sa okeanom tue koe. Uvijek tako
navuem neku gadnu konu bolest, pa poslije decenijama
odvajam svoje krpice od "tuih". Moda bi oklop mogao rijeiti

problem jedan ljudski vijek, ali poslije... Bilo bi svejedno!

Pomislila sam kako bi bilo fino da prestanemo da glumimo, ili
ako ve glumimo, da glumimo sami sebe, to bolje moemo,
slijedei Aristotelova uputstva o tome kakav treba da bude lik u
tragediji. A oklopi su i tako zastarjeli, moda vakuum, ili da se
ipak bezono prepustimo u igri, za inat... Kakve misli,
pomislila sam i onda sam se sjetila da je "Marinaio" zatvoren
i da je neko moda tuan zbog toga. Utoite nee imati
zauvjek kod mame i tate, govori mi konstantno dosadni,
neurotini, neoenjeni i isfrustrirani komija.
Noas nema rasvjete i -10*C je. Neko je rekao: "Bilo je i gorih
dana", te neemo jadikovati. Osjeaju se uzvienijima u svakoj
sferi svojih prostih i istovremeno velikih ivotnih delanijaivotarenja. Eksplodirana bomba radosnog i euforinog
ushienja raznjela je naviku u puzzle- parie, koji se znaju
ispreturati, ali se na kraju uvijek savreno uklope.
Devet usvojenih, crnih maaka, mezimica podmukle, grozne
zmije (upravo one sto je nagovorila Adama i Evu na grijeh)
navranilo se na moju sudbinu dugo pravljenim maijama.
Nepodnoljiv miris alve jos uvijek ara kao podsjeanje da nije
divno sve sto sadri seer u sebi. A dim cigareta se jo lake
uvlai u svilene niti kose smrdljive od ueglog ulja. Ko e
prati kosu, kad je dolo do nestaice kvalitetnih ampona i na
raspolaganju stoji samo sapun za ve? Od dva zla, podjednako
zla, sta odabrati?! Pomislila sam da moda divni, svileni
zmajevi mogu odnijeti ili donjeti sve sto nam je potrebno, i iza
onih nekih granica. Zeleni zmajevi... ali da bi poletjeli potreban je
odluan vjetar, ili apeninska plua, pa da duvamo, i duvamo...
i velika ljudska nada... Mozda i nee nestati skroz-naskroz, ali
e zauvijek nestati iz naih vidika, ako ih pregrubo oduvamo.
Najtee i nije poletjeti, ve se odrati i odrati ljubav i
entuzijazam za odravanje.
Klju nije mogao ui u bravu; to je ve teko. Treba li:
a) razvaliti bravu (ali onda se nee moi ni iznutra zatvoriti)
b) promijeniti bravu

) promijeniti klju
d) preseliti se u ator.
Razmisliti o solucijama, posavjetovao bi najei psiholog; ali
oni nikada ne uju do kraja. Klju vise nikada nee ui u
bravu pa emo otii. Kuda bilo. Moda nikuda- "kad nieg nema,
sve je mogue". Nita je odsustvo neega. A neto je ve nita
naspram sve.
Nego, odosmo mi- N u magli pruao se pred nasim oima; ali
to nije ni vano, poslije kie uvijek doe fino vrijeme. Gomila
nepoznate djece upala je nedoraslo cvijee i putala ga da
uvene, du puta pored movare.. Dolo je do male diskusije kuda
ima vise ovinista ili dobrih ljudi, u K ili N; na kraju su svi
zakljuili da su ipak svi u Africi I da spavaju Mrtvi
Moda
Dok smo meditirali i traili inspiraciju za divne i plemenite
podvige, nismo znali da je Afrika otila putem Atlantide, sanjala
sam da treba ii u Afriku, da bi se uhvatio kit, koji ometa kupae.
Dok ogromni brod polazi za Nedoiju i koraamo nesigurni
strmim stepenicama, alei sto emo voljeti, zaboraviti i
preboljeti, dugo i dugo smo mahali mladim N-anima.
Kia i Rale su unosili grube bor-maine za, da nam vrijeme
neosjetnije proe. Ja zaboravih neto na obali, pa bi bilo logino
da se vratim; ali Kia i Rale su morali da obave jo jedan
posli petnaest minuta dug. Jedna od Miljica se onesvjestila,
pa tek sad nije imalo smisla bjeati. A neko je moda ekao da
se ivot konano uzdrma, pa bi najfenomenalnije bilo da
Miljica otegne papke; mislila sam itavo vrijeme da li bi alila,
i kako bi boljela sopstvena smrt. Vidjela sam Kiu gdje onom
istom, od ranije pranjavom bor-mainom Raletu isti zub, i ja
sam zakazala, potrebni su nam svima lano-savreni zubi, za
iroke bijele osmjehe non-stop, ak i ako Miljica umre, onda nije
vano; mrtvaci s broda se bacaju u more, na kopnu je drugaije.
Samo jedno- svi da zovnemo nekoga, da se ne vraamo sami kad
ve nekud odemo; bilo kuda; a bilo kuda je bilo gdje
distancirano od ustaljenosti. Odluila sam da se ne vraam

po arene arape, na kopnu. Kia se zadrao vie od reenih

petnaest minuta, pa bi mogli preuzeti kormilo, ali da li elim da
budem za kormilom toliki put- ma ne, umorila bi se; ekamo Kiu i
veemo Raleta, koji bi do Starog Grada po neto.
Novi Grad- priamo mu; eno ga i Kia, hoda po vodi
razdraganou najdivnijih ushienja novog. Mon Vieux
Miljica, prskala me izvorima slanih okeanskih zraenja; u
trenutku sam pokuala da se dosjetim kad je nepredvidljiva,
nedovoljno poznata Miljica postala Mon Vieux Miljica, ali ni
Majka Eva nije znala, Otac Boris jos manje; moda bi se od one
zmije jo i moglo nesto saznati, ali ona bi i onako sve iskrivila.
Na nebu- u gornjim slojevima stratosfere , gdje se atmosfera
postepeno gubi u kosmos, sve se jasno moglo vidjeti- jednim
pogledom; ali iznad mora na koje se otiemo jo stalno prolaze
oblaci.
Svi smo tu- ajmo vie- ako neko i nije, bolje po njega, divno
e se naspavati; a mi odluismo da za miriljavim, sreenim
babama iskoimo u Novi Grad
Beskraji nepoznatog asfalta neodoljivo su smrdjeli i taman
da ali, LELE: brod nema sidro- znala sam da e Rale, od silnog
trkaranja, zaboraviti neto! trk nazad, malo smo se i skvasili, ali
i tako idemo u toplije krajeve, ako Kia za kormilom ne zezne
neto. Sve babe se potopie, divne bavice njihovih njenih
tijela nepovratno su se izgubile u oluji godina alila sam,
neka zjapea praznina neprestano je zahtijevala neku njenu
kompenzaiju. Miljica ve nije toliko patila, ini mi se da joj je
bilo svejedno, sve do u predvee,kad se malo raspekmezila , tj.
pretvorila u mimozicu , ali mame sa moralnom podrkom nije
bilo( PS. Zapamtiti: sad svako vee, dok ima dometa, jedna sms
mami! Obavezno! )
Busilice i sajle nisu mogle ni malo da pomognu; da prizivamo
kiu ili igramo sa prisutnim ludim patko-kokokama; bili smo
prinueni da vjeito planiramo puteestvije (ja mrzim
planiranja!); usput, Kia je vjeito pronalazio mjesta kojih nije
bilo na mom stonom globusu, to me frustriralo, pa sam nou,

sa Miljicom, ispod predivnog neba i vazduha punog vlage,

satima etala po klizavoj palubi gore-dole. Povremeno bih se
sjetila obranih N-ih vrtova i dvorita, pa bi par kamenia
nepoznatog porijekla neprijatno se skotrljalo praznom
utrobom, pa bih opet zaboravila, pribliavamo se ostrvu
Lotofaga i ba dobro emo se najesti; jedva ekam, malo su i
dosadili za svaki obrok ovi pacovi sto smo ih frulom domamili iz
starog K (tj. imamo i jednu maku, ali je uvamo za Raletov
roendan. I to jedva ekam!).
Iznenada otkrismo da su stare karte naj-istija la, tavie, da
po moru uopte nema one mree uporednika i meridijana,
nita nije ogranieno, predvidljivo, jasno i sve je tako, tako
otvoreno Beskrajno nebo nada mnom, ivo more poda
mnom; osjeala sam se divno kad me Kia zvao da pleemo
Piensa en mie; neka fina cirkulaija razdrmala mi je lijeno
srce i kao da mi ruke vie nikada nee biti hladne, ni glava bez
muzike. Ali, Kia i Rale pokaie se oko ispranjenog kormila.
Nepredvidljivom i neuraunljivom Raletu je palo na pamet da bi
rado vidjeo polarnu svjetlost, a Kii je i dalje povremeno bivalo
hladno pa je elio da milimo samo junom obalom. Kumovi iz
Leskova pojaali su Plavu ciganku, pa su Kia I Rale
morali da se utiaju, jer se nita nisu uli, a i kumovi su imali
neku alvu kojom su nas podmitili da se stiamo, da bi oni uivali u
muzici trubaa koji su im bili u pratnji. A onda- o uda, mada, vie
nita, osim mnogo lijepe stvari, i nije udno(?!), i sree, vidjesmo
da brod plovi potpuno sam, i da su Rale i Kia potpuno
slobodni da se sa mnom i Miljicom popnu na jedini slobodni
sto na palubi, i da je pravi trenutak da razbijemo i ostatak
porcelanskog, keramikog i staklenog inventara i krenemo
morem Raletovog tripa, kao njegov brat Robinzon.
Ja sam se sve neto gurala do Kie, ponesena vulkanom
unutranjih pretumbavanja, prokljualih hormona i
ustreptalih, arenih osjeanja, no Miljica, koja nema osjeaja
za trenutak i malo sporije se oslobaa- skroz, zakljui da
pretjerana sloboda nikom dobra nije donjela i organizuje

kompromis: polupaemo posue, pa emo da igramo ovjee, ne

ljuti se; dodala je i neke skrivene kekse, posne dodue, i tako nas
skroz disciplinovala (ko zna zato je to dobro). Ako se shvati kao
igra, onda su sve ove nevane dogodovstine savreni
ornamenti i preduslovi za skok u aroliju najtrajnije,
vasionske bajke. Ali trenutak trajanja tako rijetko je mogue
nadvisiti, pretvoriti u atmosferu i uukati se u nju sa svih strana,
uokviriti svoju sreu i tako je imati i kada sami izaemo iz tog
okvira.
areni mjehurii sapunice, pjena nes kafe, dobre atmosfere
prosipale su se obilato i velikoduno kao zlatni pljuskovi, sa
vedrog i nasmijanog neba.
Kia je govorio da e se sve ovo jednom ipak rasplinuti. Mi
sanjamo o bogatstvima i ljepotama dubokih mora,
istovremeno ne primjeujui jedinstvene arolije kraj kojih
prolazimo.
Rale je, iako prilino sakriven, otkrila sam, veliki
romantiar; podigao je krasna, bijela jedra i poela je
neoekivana kisa: tuna su pokisla jedra. Zato bijela; mogli bi, da
se zabavimo, da slikamo po njima: poletjele pegaze, orkanska
sunca, zapjevane heruvime; ili pak procvjetala polja
suncokreta ili brodove od papira ili svilene zmajeve...
Mama je konano doekala dostupna prostranstva, s
magijom dometa, pa je rekla da se vise nikada neemo sresti,
posvaali smo se i prekriila sam mamu. Moe li se svaka
praznina dopuniti kremiem; eljela sam da isprobam, ali
Miljica nije pokazivala tendencije da mi pravi bogate maze.
Mnogo, mnogo, mnogo mi je bilo hladno. Kia bi me ponekad
ogrnuo divno zelenim, tkanim alom pa bi se pravila da mi je
neto toplije; a onda iskreno i u povjerenju budi reeno, Miljica je
bila nepravedno optuena: jer, ako bi se pokoja pasteta i nala u
robnim rezervama, kremia nije bilo miljama uokolo. A onda,
vrijeme je prolazilo i prefarbalo praznine; da li smo starili, mijenjali
se, bili naizgled ljepi? U dubinama nesmotreni, bili su
sakriveni vjeito tegljeni kompleksi i zjapee praznine,

zatrpavane smrdljivim vazduhom pranjavih auto puteva.

Kumovi iz Leskovca opet su se napili, a bili smo se dogovorili
da ivimo ili ubijemo se, skroz naskroz isti. Kia se najbolje
drao, i zato je, sa aljenjem, ali za nae dobro , povukao ruicu
i zauo se gromoglasni urlik ogromne motorne testere; podignuta
visoka jedra, razmeljanih boja od kie sruila su se u
modrom bezdanu. Bez iluzija moda e biti slika koja od naih
ula dospijeva do centralnog nervnog sistema, i koja je naa
jedina stvarnost- moda e ona biti manje matovita, ali jasnija;
moda je izlazak iz peine samo ruenje iluzija? Mada, alim za
tim prijatnim, toplim polumrakom, u kome je sve bilo mogue, jer
je sve bilo nejasno, a sada, drati se onog sto imam, vidim,
osjetim suvie je jednostavno i nepodsticajno; suvie, suvie
bez smisla, pokretaa i finih i neodoljivih motiva.
Rale kae prevelika sloboda nikom nije dobra donijela, pa
je odluio da nam svima pronae po jedan redovan,
svakodnevno-sizifov posao; te tako doosmo na taku sa koje
smo i bjeali: svaki novi dan postade opet, osim nada i korak ka
smrti, ali bar smo mogli da spavamo uvee. Zvijezde- krupne,
sjajne, divne- gledahu nas pospale i uahu se koliko samo ljudi
mogu biti smrknuti i dosadni.
Kia je i dalje uobiavao povremeno, prekriti me krasnim,
tkanim alom, ali sada kao da nije bilo potrebno: nisam osjeala
ni preveliku hladnou, niti vruinu; takoe, ono sto je nekada bilo
njeno kao veo iz vilinske bajke, postade krpa, na kraju smo tim
alom svi brisali nos u vlanim veerima.
A Miljica kao da vie nije bila tu- da li je bilo jos brodova poput
naeg, da li su postojale obale, i da li su zaista gore locirana
divna, tako mnogo opisivana i obeavana, svijetla nebesa.
Odgovora nije bilo, ali mi ga nismo ni oekivali; znali smo da
poenta nije u njima; i kad bi neto Sveznajue i odluilo da nam
da odgovor to bi bio samo jedan krik, koji bi nas potopio, ubio;
nastala bi u nama takva bolna praznina besmisla, da se dalje ne
bi moglo. Bio bi to- Kraj.
Na sreu, niko nam ga nee vrisnuti, niti smo krenuli po

Odgovor; na put je mnogo neobavezniji: idemo samo da

izatkamo neto fino, moda i vrijedno pamenja po praznoj
tkanini poklonjenog ivota.
Kia je noas istroio poslednje zalihe Diazepama i
Amfetamina- jeste, fino nam bijae. Ali od sad emo morati da
trpimo sami sebe, jedni druge i este pritiske atmosfere oko
nas.
Rale planira da se preusmjerimo vanredno do najblieg
kopna, no valjda je zaboravio da brod plovi sam, da nemamo
sidro, a da su kopna i tako nestala kada smo stare karte
proglasili laju. Moda emo ipak morati da prihvatimo, da se
pomirimo sa ve datim i postavljenim svijetom oko nas, ili ako
ve tako volimo da obuemo neku staru robu (ako nas mrzi
da se isprljamo), uzmemo pinela i istrajno i dugo bojamo, i
kad izgubi smisao bojanje, i kad ponu kie, i kad nestane
boje, prstima i noktima urezivati svoj peat Ali ko zna: pod
million tona tekog sunca, nai mali ivoti su ili Sve, te ih treba
strasno voljeti, ili jedno obino, besmisleno Nita, te treba odmah
bjeati. Sve vie nas, mada ih ne izgovaramo, spopadaju misli o
onom Poslije, i ako bi sve nestalo, i sve bilo prealjeno jos u jeku
ivota, sta bi bilo s ljubavlju, i da li Tamo postoje znaci
raspoznavanja i da li bi dugo ekali, i ta je Vrijeme uopte, i da li
emo i tamo plakati i boljeti nas, sve dok se volimo
Strani, modri grebeni opasnih talasa gurali su nas dalje i
dalje; zatoeni i uplaeni sa glavama oktopoda, mi smo samo
plakali i plakali; nevjeto namontirani osmjesi pred spavanje
nisu mogli da izdre ni da se rastanemo, topili su se slabi i
izborani, jos dok smo okretali glave jedni od drugih i lagano
klizili slani i mokri suhim licem, i pretapali se u duboke,
neprolazne fleke na neispunjenoj zemlji; a nad nama tuni
Bog se pitao, ta uradismo sa onim minimumom slobode koji nam
je pao u dio- slobodom izbora, i sto nam ona tako mala, pada tako
teko. Jednog divnog jutra, primijetih uasnuta, da su se izlizale
divne presvlake koje nam je Kia namontirao na zube bormainom, te da se, ako nesto ne uradimo, neemo vise moi

nasmijati, ni ako stvarno budemo eljeli. Miljica je bila poludjela i

sve neuraunljive uvrede uputila nam je s ciljem da
promijenimo pravac kretanja put najblieg kopna i do prvog
zubara; no u meni je opet progovorio Otac Boris, i probudila
se divna, ista, uroena, bratska ljubav; pa sam putnike po
palubi sablanjivala svojim propovjednikim zanosima, da su
nam svima jednako uroene i ispletene libidonozne veze, te
otud svejedno je jesu li nam osmjesi bijeli i divni, ili crni i
zaprepaujui; to ne smijemo da primjeujemo.
U kulminaiji zanosa bakica iz Leskovca zagrcnula se
ogromnom, sonom pljeskavicom, te je Rale tako drmnu po
leima da joj, uz pljeskavicu, ispade i vjetaka vilica; a ona je,
bez ikakve ceremonije, vrati nazad- stvar ne-vrijedna pomena.
Tako, sa zakljukom nije vano, odrekosmo se poliranja zuba i
krenusmo da ronimo dublje, jer nesto ipak mora biti vano. Da
ubijedim sebe u svoju korisnost, primoravala sam se da
mislim, i mislim, te moda nesto smislim; ali atmosfera
istopljenog zraka u ogromnom, prosutom Suncu u koju su se
bacali divni, bijeli galebovi nije dozvoljavala nista doli
uestvovanje, prisutnost, na kraju se svi prepustismo trenutkujednom od onih koji su posijani du predvidljivih i dosadnih puteva
sudbine, da se sprijei iskakanje. Ali, znali smo (odjednom sloni i
u mislima), mada niko nije progovarao, da se iskoiti moe- ali
bez puno prie, samo uraditi, i odluke su sazrijevale na suncu;
dodue, nikad se ne bih zarekla da nismo imali sunanicu, i
da ona nije uticala na nas tok misli.
Miljica je uvee dobila poruku da joj je tata imao modani
udar i da su naredni sati kritini (taj prokleti mobilni telefon,
sa romingom!!!), i cijelu no je presjedala usamljena na pramcu,
svim snagama, telepatski saljui tati poruke da voli i oprata; nije
traila da se vrati. ta je jos osjeala i da li, i koliko joj je bilo
teko, nije se moglo znati, jer misli se ipak- ne itaju; a niko nije
pitao, niti je bilo zaista potrebno, samo ii, ii, ali pomiren sa svim
ostavljenim, sa svim to je s nama ivjelo i oblikovalo nas.
Rale me pitao sta da da Miljici,kad ne jede karamele, rekla

sam mu da joj stvori i pokloni jednu atmosferu, jer ih ona uokviruje

i uva, da bi bjeala u njih u crnim danima/ mislima, i to ih vise
bude imala, bie zasigurno dugovjenija. Ali dobri Rale- spretniji
sa mainama i alatima, nego sa vazduastim atmosferama, elio
je i neko, bar uopteno, uputstvo kako da je stvori- a da bude
prirodna. Pitanje me zbunilo, ali preporuih mu da upotrebi
snagu da se oslobodi svoje provincije, i pokae divnu ljubav,
jer svi smo mi u jazbinama, ali kad ukrstimo ruke, srca
velikog kao beskraji. Nasmijao se, blago crven u obrazima i
pomalo vlanih oiju, vrsto grlei svoju bor-masinu, rekla sam
mu, da je, zarad vazduastih atmosfera, najbolje da je baci, i nju i
sva pomona sredstva i da najbolje stvari nastaju iz Niega.
Razmisljao je- dilema je bila teka Ali svi, pa ma koliko
sakriveno divni ljudi, ako jednom krenu i pou vie nee
stati Teka bor-masina veoma je uzdrmala spokojnu vodu.
Miljica se okrenula put nas, Rale me poslednji put bojaljivo
pogledao, i vise se nije okretao. Miljica je rekla, da nije fino
zagaivati vode praiskonskog okeana starim, pranjavim,
zaralim bor-maininama Ali i protiv njene volje, Raletov i moj
smijeh natjerali su je da se nasmije; trkali smo se po palubi- od
krme do pramca i nazad; i bili veseli, jer sve je dobro, dok se ne
moze sve proraunati i kontrolisati, a kad bi moglo, vise ne bi bilo
atmosfera, ve situacija.
Kia je povikao- Kopno na vidiku!- pa smo svi najdivnije se
smijui i najstrasnije i najslobodnije trei, dosli do
euforinog Kie.
Rekao sam vam! Rekao sam vam! Vano je ii! Ii! Ii! Nije
vano kuda! Nekud e se stii!, a to nekud mora biti
drugaije, a drugaije- mora biti dobro! Poeljesmo da onjuimo
vazduh i skupimo po nekoliko kamenia i ponesemo ih na brod,
da preduprijedimo nepodnoljive lakoe postojanja, praviemo od
njih mozaike, ili abice po moru, kad ih se premnogo skupi, pa
brod krene da tone; ali kumovi iz Leskovca su imali bolji
predlog. Zaista, svi se bijasmo ueljeli pospanosti, spokoja i
idile punih stomaka, pa trkom trei upadosmo u prvi

restoran; no divni, elegantni posjetioci pogledavali su prema

nama, previe upristojeni da pitaju, previe glupi da shvate bez
pitanja. Zato nam je pod tim tunelskim pogledima jelo, narueno
nasim skromnim sredstvima, bogovski prijalo, ne zna se; izgleda
da zaini vie ine ivot, nego samo jelo.
Opet je poinjalo da mi bude hladno, i to ona jezivo
udesna i fina hladnoa, ali ovaj put al i sva karirana ebad
ostali su na brodu; uostalom, termometar je pokazivao realnoprijatnu atmosferu; uvidjeh da hladnoa dolazi od agora
razgovora oko nas- zaista, u Starom svijetu, blinji se najbolje i sa
najveim apetitom ogovaraju za rukom. Kia je uzeo jednu divnu
nes-kafe au, izaosmo zadovoljni i puni elana da nastavimo
dalje; sad smo ak imali i suvenir, dokaz da smo postojali,
bivstvovali svo ovo vrijeme, prije i sada.
Divno, zvjezdano nebo tihe luke opijalo nas je sve novim i
novim obeanjima, lebdjela su oko nas kao najljepe
fatamorgane, ali od kojih bi se bar neka, nekim vrlo suptilnim
metodama mogla zadrati i proivjeti. ula se neka divna,
nepoznata melodija, ugradismo i nju u mozaik mnogih
ovdje&sada i prvi put primijetih kako vrijednost sopstvenog i
opsteg zivota lagano raste.
Kia je, valjda za promjenu, al ba sam bila ljubomorna,
zamolio Miljicu za ples, a ja sam poela da igram sa Raletom;
kao u neponovljivom, mistinom, predsmrtnom ringespilu,
smjenjivale su se slike i atmosfere, previe brzo da bi se zadrali
na nekoj, a onda, kada je film poeo da se odmotava ka
budunosti, sa nagovjetajem samo jedne izvjesnosti svom
svojom snagom nove ljubavi ka ivotu zaustavila sam ga i ostala
strasno zainteresovana samo za trenutak; i konano i uivala,
mada se ini da mislim, da je biti sretan i uivati skroz
nenormalno, i ako se tome prepustimo, nepripremljene e nas
zaskoiti neka teka nesrea koja eka iza krivine.
Teorija o amplitudnom smjenjivanju euforinih zanosa i teskih
melanholija iz mranih i zabitih kutaka svijesti lagano i
podmuklo se unjala; pod malim, a onda sve veim i veim

uglom, bacajui sijenke sjete na isto, uareno Sunce nae

nepomuene sree.
Telefon, kao vampir na koga smo jo u srednjem vijeku
zaboravili, zapitao je- Miljice, tata- I Miljiin telefon ode putem
Raletove bor-maine!!!- ivjeli neki drugi naini komunikacije. To
nas je ve, iako nismo ba od iuavanja, veoma zaudilo, i
nismo ba mislili da smo sposobni da joj se pridruimo, a njen
pogled s prizvukom iekivanja natjera nas da i mi ponovimo
njen postupak. Predivno, kao tek roeni, osloboeni, dobili
smo neki dubok i novi sjaj.Ja sam bila jo srenija, u
vrhuncu sraslosti sa zajednicom, a i sa ispunjenim linim
interesima- niko se nije sjetio da u kabini, sa knjigama uvam
novi alkatel kupi me, sa sve novom, meunarodnom
karticom
Nekoliko dana nekakve rascijepljenosti koja me prilino
pritiskala, mada nisam mogla definisati realni razlog, ali sta je
uopte realno? Osjetih ogromnu teinu repa, pokreti mi
postae usporeni, i postadoh nekako sutinski umorna; mora da je
prije nisam osjeala, jer nisam imala objekte uporeivanja, ali
sada- oni sa svojom divnom slobodom, a da nisu unitili to od
ega su se razvezali; osjeti se nekakva promjena izmeu ja i
oni, a mi je prijetilo da odlebdi u divne sfere ideja, bar za mene.
Odjednom je sve postalo bezbojno, a teko
Poklonjene trenutke, ispred mene gutao je osjeaj vjeite i
neprolazne usamljenosti; plakala sam u sebi, tako je bilo jo
tee, a ovaj put nije bilo ni Raleta, ni Kie, ni Kumova
nikoga, ko bi me zagrlio sa par, maker i krajnje kratkotrajnih
iluzija Najgore, ispostavi se da su neraspoloenja zarazna.
Posto je mi bilo sakriveno nekakvim maglama, zapitasmo se sta
radimo na tom brodu punom stranaca; u tuem pogledu na nas
ogledalo se uenje, onda vie nismo mogli ni pogledati jedni
drugima u oi.
I vazduasto, sunano okruenje odjednom je postalo
strano, iritiralo me svojom nepomuenom harmonijom i
spokojnom ljepotom; pa sam se zatvorila u kabinu, i ponovo,

ali sada beskrajno sama plakala i plakala, a onda sam ula

Raleta kako- kao glasnici davnih vremena- uzvikuje da je izglasan
predlog, da je zabranjeno dugo samovanje po kabinama
Problem je bio- sto se nismo pripitomljavali- samo smo se
odjedared pokupili- ko odakle- i zaplovili; a ta smo zaista znali o
Biu drugoga, vie su bile projekcije; stvarne tvorevine uopte
nisu bile loe, ak veoma dobre, ali iznenaenje uz promjenu,
a vjerovatno i moje trenutno emocionalno stanje, tresnuli su
me po glavi.
Sama svijest o nedostatku ve nas ini iznad nedostatka;
blagoslovih Raleta svim moguim eljama, uzjahah na prvoj
metli i poistih palubu (moj svakodnevni sizifov posao), ali bila
sam ljuta; ustvari, eljela sam neku eksploziju ili nesto Otii?...
kuda, kako, kad je ovaj ivot na brodu, odvojen od svakodnevice,
ve bio najradikalniji mogui odlazak?!
Toliko sam mahala metlom, da sam, valjda, toliko praine
digla, jer se Miljica grozno zagrcnula, i sve nas uplaila. Rale
me zagrlio, nisam bila ni svjesna otkud odjednom pored
mene, imao je najbliskiji i najtopliji pogled koji sam dotad
vidjela; ja iskoristih talas njegove naklonosti, i uvalih mu metlu u
ruke, da poisti preostalu, pa bar treinu palube. Bilo mi je ao sto
sam to uradila, ali instiktivna odbrana od opasnosti po sopstveni
oklop
Koliko smo- u sebi- plakali; a moglo se i dosta toga uiniti, a
mi smo samo plakali, kue su se smjenjivale, plima i oseka,
no i dan... Jos smo plakali.
Sunce u svoj svojoj preplavljenosti i ruke smeurane od
hladne vode prijatne temperature; kao najslobodniji let,
trenutak- vjenost pljesak zgusnute vode- sloboda pokreta i
lakoa odravanja u vodi- kao njena kompezacija za ba sve,
skoro sve
Ali nije se moglo ni stalno plivati, a i ta crna, gumena ronilaka
odijela bila bi sputavajua i da dozvolim Raletu, i da on bude
raspoloen za humanost.
Miljica me dozivala sa sve nekim starim, olinjalim kanapom;

kanap je pukao, pa sam mogla da se pravim da ga se i nisam

dohvatila
Trala je- ona koja je prva, jos na polasku, htjela da bjeitrala je avetinjski opustjelim brodom- sama! I bar u onom najprvom trenutku- osjeti veliku alost sto ih vie nikada, nikada
nee vidjeti. Sad kad pogleda- bili smo sreni, da nije tog
prokletog navikavanja na sve, pa i na sreu!!!
Jedna ogromna rupa ludaki se irila da se vie nikada
niim ne napuni; i ta sad?! Dalje?! Osjeala je da e, ako se
sva pretvori u rupu, biti nemogue povratiti se; a ta rupa se irila i
progutala sve, na kraju vie nije znala ko je, ni zato Osjetila je
da lebdi (jer je rupa pojela sve vrsto). Poludjela, za pojmove
normalnih, srena, osloboena pritiska na sebe- ne povrijediti
drugog, sama, bez obaveze da pazi i pazi, neprestano pazi
Novi grad, vasiona, druga vjenost, jezovito nepoznato,
beskonano i istovremeno prijatno
Na trenutak pitanja: ko sam ja; sta sam Prije bila; gdje su oni;
jesu li oni ja; sta je Jedno- smisao; bljesak spoznaje da duh nije
poklonjen, da je rastao, da smo ga gradili, kakvih tu sve paria
nema; da se neke rupe ne mogu niim ispuniti, da su neke boli
neizdrive, neke zamjene neprihvatljive, da su sve granice na
svijetu vjestake, da su sva bia veoma osjetljiva; da nam je
potreba za ljubavlju, IPAK, uroena
A onda- sve te strane istine proguta bljesak najistije,
najbljetavije kosmike energije... i jos samo svijest da nam je sve
oproteno, sve, ba sve gluposti; ni raja ni pakla; skoro nikakve
promjene: svi oko kojih smo u sjeanju ovili dovoljno energije,
ljubavi, elje, potrebe... oivjeli su- jesu li to bili oni- po-sebi, ili
nase sjeanje, svejedno, izgledalo je u redu, i zahvalnost topla,
pruenih ruku za njih po sebi ili nae slike; ona ista, rijetka
ljubav, moda?!

******

Neki odavno ne osjean tupi, teki bol u glavi; glas moje

mame (otkud ona?!) sa par ljudi u bijelim odijelima i
konstantno lupkanje ekiima zauvijanja i besmislica; jo
uvijek vrlo maglovito, pa ipak kristalno jasno i suvie sivo i
suvie obino da bi se varali da smo ve dospjeli do pakla ili
raja. Ipak; ona vizija, trenutak, ivot- ili sta je ve bilo, izbrisalo je
sve, utjene besmislice uplaenih ljudi o raju, paklu I ja sam
znala- da e biti ba onako, jednom ja sam znala! A uz to
priapnuli su mi- veliki bolovi i slino su znak da nas bogovi
cijene!
Pogledala sam u plafon- velike oker fleke od vlage, veoma
iritirajue za mene (jos uvijek fiksiranoj na analnom stupnju) i
zaguujui miris kuvanog gulaa; i hiljadu izbezumljenih
glava kao areni baloni; razmiljala sam malo o njima, neki za
mene nisu nikad postojali; a ono poznatih inili su se kao neke
nepotpune linosti- kao da su samo ono sto ja o njima pamtim, i
da nikakve nepredvidljive, njihove sopstvene reakcije nisu
mogue.
Pogled na sopstveni rukav otkrio mi je nekakve prugice, a divna
prostranost prijatne, prirodne tkanine otkrila mi je krasnu
elastinost i radost skoro potpune slobode pokreta. Kao
osloboena million tona loja, podigla sam se i oslonila o tvrd,
drveni naslon kreveta, i bilo je fino; onda sam vidjela da
jedan mladi sjedi na dnu mog kreveta, dubokih sivih oiju.
To je bio, predstavio se im sam se vratila, dr Psihijatar. Od
sada emo se intezivno druiti; pitala sam se koristi li diktafon ili
biljei runo. Ne, nisam osjeala neki otpor- taman fino, da ga
obavijem svojim tekim, zaraznim mislima, natovarim
odgovornou, moda se i ubije ; a i ovaj sanatorijum je
obeavao prilinu udobnost. Kroz prozor- empresi Moji e,
izgleda, dok ima neke nade i dolaziti, najvjerovatnije svaki dan
da me posjete, I glumie, da je sve normalno, i praviti se da
nisu ljuti, da me normalno i sasvim razumljivo, za oekivativole; napuderisanu i okienu neizvjesnost, sekiraciju i patnju

odavae rasijani pokreti, i prvi put- izvjesno nee mi

protivurjeiti i neemo se svaati, ljubazni, izvjebani,
blazirani osmjesi Ne, prokleta i teka harmonijo!
I poslije dugo, zaboravljeni osjeaj vlage po obrazima,
eljela sam da izazovem, ali bilo je tako frustrirajue sto nisam
mogla. Valjda je trebala vlana dua a moja je bila sva u
vorove, i da bi se neto uinilo, itav sistem vorova bi
trebalo raspetljati, a to je nemogue, jer ak i kad bi bila i
dovoljno odluna da pokuam, za najlabaviji i najbanalniji
vor trebalo je bezgranino strpljenje, neizvodiva vjetina, a
jedan odvezan vor regenerisao bi se u hiljade novih, lukavije
zapetljanih, te paklenom krugu nikada kraja
Da nema, moda, jedan euro?!, ula sam i nisam imala,
moda je i bolje, jer da sam imala dala bih...
Ok, nisam znala ta da radim sa vorovima, ali moda je
postojao nain da ih ne ispoljavam- ne tako da povrijeujem
druge... To bi bilo divno, ali moda ipak previe idealno, jer
izgleda izvjesno da je to izduvavanje jedini lijek, makar
trenutni. A bliznji e, valjda oprostiti, a ako ne oproste, onda
i, nisu bili blinji, pa sta e nam?!... Ali, ljudi su tako osjetljivi
Razmisliti, smisliti neto uhvatiti se za neku ideologiju, bar
malo jer, blinji su najosjetljiviji!...
Ruak, vikala je neka ena, ali meni se nije jelo. Kuvani
gula u zraku, u mirisu maslaaka, iz ustiju drugih ruku; oni
jos misle da zdravlje na usta ulazi, a mozda i da put do srca
vodi preko stomaka (sve divne narodne premudrosti...)... Izmeu
gulaa i maslaaka, to je izbor(!?), definitivno biram maslake!
Ne, ovdje mi definitivno niko nee zamjeriti- nisu to oni divni ljudi,
koji se vrijeaju i isuavaju sto odbija njihovu hranu, a niim
drugim te i ne nude...
Kosa mi je divno sijala na Suncu, a miris ustreptalog,
rascvjetalog rastinja djelovao je vie umirujue od svih
tableta u mom ormariu. Trala sam izmeu sijenki visokog
drvea i padala, udiui mirisni beskraj kosmosa punim
pluima, suvie srena, ili oputena.

...Ipak, to ogledalce koje sam povremeno vadila iz torbice da

oglednem kosu, nije li to bio zaostatak iz pred-istorije, poput onog
navalentnog alkatela kupi me, koji je rastrojio jadnu Miljicu i
lansirao mi previsoko da ga vie dohvatimo... ?!
eljela sam umirujui dodir i popela sam se na hrapavo,
prastaro stablo; i ugledala, vrlo blizu, udovisno ogromne peurke.
Mogla sam se otrovati, ali to trenutno, uopte nije izgledalo
privlano; mogla bi se sakriti da me vie niko nikada ne nae,
ali ni to nije imalo smisla, niko me i nije traio...
Sunce se provlailo kroz guste kronje, vjeito iritirajue i
dosadno, savreno i sretno; uzela sam ogledalo i razbila ga u
bilion komadia, a sa svakim djeliem po jedan dinovski
oblak transponovao se na nebu; ovi nipoto nisu bili vazduasti i
uobraeni, bili su olovni i pritiskajui; pitala sam se, da li ih jo
neko vidi i lie li mu na neto, a ja sam u njima vidjela i osjeala
sve mrane atmosfere svoga ivota, i sve dane bez
uljepavajueg, iluzornog Sunca.
Kad sam zatvorila oi, poela je kia- viestruko usitnjeni parii
Ogledala, veoma otri... vrsto sam se drala peurke, nemajui
pojma da li je otrovna, a molila sam se samo (ne znam emu?!)
da sve voljeno ostane nepovrijeeno.
Parii su padali sve bre, sve vie, udarajui sa svim
pogreno uinjenim stvarima i svim neuinjenim, a to se
oekivalo da ih uinimo, sa svim iznevjerenim oekivanjima,
sa svim borbenim linostima, kojima smo se divili, a nismo
nita od njih pokupili, sa svim proerdanim zamecima
krasnih ideja i poetaka; podsjeali su ta je sve moglo da se
promijeni, oboji, usrei i gdje da se stigne, a gdje sam stigla...
Sta sam uinila?! Zagrisci nemilosrdne, povampirene
prolosti, prosipali su svoju otrovnu tenost oaja itavim
organizmom i rugali se- koliko sree u unitavanju; a poto
nije bilo nieg/nikog vie, slomila sam i peurku, dodue
sluajno: snagu i potrebu za hiljadu ljudi prosula sam, kao i
obino, na jednom stvoru i ono se rasulo, pa sam i njega
izgubila. Ali pred mojim oima peurka je regenerisala u

nesto u emu sam prepoznala svoje lice; i zbog toga, to me

koliko-toliko titila da ne iskrvarim do kraja, i ne izgubim se u
jednom vapaju, nikada je se vie neu rijeiti- moje bliznakinje
peurke...
Sivooki dr kae Sanjali ste, fantazirali..., a glavni, jadni
argument mu je to svega toga sada vie nema. Po toj budali,
svega ega sad vie nema, kao da nikada nije ni bilo. Pogled mi
je bio magnetski privuen na rupice od crva na mom ormariu. Ja
sam bila mirna, jer sam konano bila naisto: sve sto je ikada u
meni izazvalo osjeaj uronjenosti u neku atmosferu najstvarnije je
stvarno, i nikada vise neu, glupo i naueno, pokuavati da ivim
vie stvarno na utrb kontemplativnog
Vjerovatno su me nakljukali tabletama, te ubrzo (sivooki
glupan je jo sjedao na mom krevetu) zaspah. Sanjala sam
Kiu i Raleta, srene, sa pronaenim pustinjskim blagom,
moji Kia I Rale- kako ih ja znam, hodoaste, dakle, pustinjom,
radi bunara- putokaza i preslatkog, presvjeeg ukusa vode, na
suvim usnama, do suve due.
Jesu li nam ivoti ikada bili nerazdruivo prepleteni; jer oni, ba
sreno izgledaju Stresoh se, u snu, ali vidjeh da od davno
izgubljenog eikovog blaga, oni zadravaju samo (nesvjesno?)
minue i narukvice kojima su se nekada davno, u nekom drugom
svijetu, divile Miljica i Miljica, a ostalo preputaju vrelom, utom
pijesku; i nasmjeih se, u snu.
isti i goli, tek iz peine, da bi spoznali divnu ljubav, i sebe i
druge, u padu maski A onda, iznenada, ivi pijesak
progutao je sve poznato i prijatno, i otvorio nam ogromna,
suva prostranstva jezovite neizvjesnosti.
Kamile sa prodornim, sjajnim oima ubjeivale su u divnu
osmiljenost svoga ivota, a dovoljno je oaza da bi se bilo sigurno
u nove zalihe; ali jadni ljudi ne umiju da odre svjeinu sjeanja,
pa esto i oaze smatraju fatamorganama Kao nedoraeni
Adami, prije Eve njihova koa, njeno bijela, izazivala je bolan
osjeaj- hoe li izgorjeti, ljutiti se, oronati
Priroda je jo jednom pokuala da se izbori sa glavama

oktopoda. Rafali pregorelog, uarenog Sunca sa nanosima

sitnog pijeska...
Haos estica u kojima se nismo nali; a onda, kad je
prostor stao da se isti, veliki, intiligentni slon ija me
gromoglasna rika prenula, uz neku zlovolju upuenu ivotinjama,
iz jedinog, glupog razloga sto nisu svjesne sopstvenog kraja i ne
trebaju utjehe Viim Biem. Jedino to sam jo eljela, opsesija
kojom sam gorjela, bila je elja za novim Roenjem, ili bar nekim
obredom oienja da bi, valjda vidljivije iskristalisala neki
smisao, ovaj put po preicama i to bre...
Neki udan ritam; a onda sam vidjela gdje prostrto, poinje
da igra pregrt najraskonijih kadifa sunevih zraka, pred
mojim prozorom, i da me to Sunce vara i vara; rizikovah vid,
pogledah pravo u njega i vidjeh da je, ustvari daleko i
samodovoljno. Ispod staklenog zvona ponestajalo je vazduha;
nisam ovog puta zeljela krvaree posjekotine; i zato zagrijah
ohladnjele misli i srce, i jednostavno ga istopih. Izvukoh ispod
kreveta stare cipele za etnju, isplazih jezik svoj toj praznini
bezsadrajne forme i napunih ake svim onim divnim
osjeanjima koja su ivjela, a sama sjeanja na njih poela da
blijede, isprskah ih najarenijim temperama, za ije cijeenje
iz krutih tuba sam imala snage, i lijevom, tekom pet tona
nataloenih sputavanja, gaenja i ujedanja (i kao nakon pet
stotina vjekova) bojaljivo... koraknuh...
Nisam daleko stigla jer, taman sto sam izala, u hodniku
naletjeh na tatu; nosio mi je zdjelu sa itom i orasima; imao je
dvije modrice ispod oka; pitala sam otkud mu, pa mi je rekaoisposredovano od mene i ... to je bilo neto tiho, pa nisam ula.
Sasvim malo, pruzio je zdjelu ka meni; okusila sam bez rijeiukus je bio tako teak- ukus tamjana, polumraka i tjeskobe...
Jedva sam progutala, a zatim jos malo saekala, ne bi li ponovio
ono sto je rekao, ali nije... samo se okrenuo i otiao, pa sam i ja
izala.
Mlad mjesec, teki miris lipe (procvjetale u jednoj noi?), zvuci
jazzz-a, pomijeani sa trupkanjem nogu i pucketanjem prstiju...

Zabolje me krhkost ljepote (sjetila sam se- nikad prealjenepjene sa prve fruktal nes-kafe), i u trenutku osjetih ogromnu
eznju za onim trenutanim, ali bezrezervno toplim i istim
osjeanjima, i onim, pre dugim, neumornim veernjim
etnjama mene i Miljice, toliko divnim, kao da je svaka
poslednja...
Teki, iznenadni pritisak oko misice zamraio je jos vie
udesnu no; zaklopila sam oi- samo za trenutak; mama je
bila do mene, oiju punih suza: ta da radimo?! Ne ide... Ne
ide... . Plakala je, prvi put; a ja se nasmjeih, ispunjena
saznanjem o neraskidivosti odnosa sa njom: to god, i kako se
deavalo, mama je jedna od najizvjesnijih stvari na svijetu; uz to
divna utjeha i to to odnosi sa mnogobrojnom rodbinom mogu
biti bolji ili gori, ali su izvjesni. Nesigurnost u vezi ostalih,
(potencijalno) dobrih ljudi, nije me destabilizovala... zapitah se
zakratko, mada mi je, u sutini bilo svejedno- starim li ili moda
odrastam, ili je to samo trenutna opijenost.
Bez obzira, nevano; zagrlila sam mamu i pitala je, da li eli
da proeta sa mnom. Nasmijala se, mlad mjesec, iznad nas,
takoe se smijao; rekla je, da je cijeli dan stajala, i da ide da lijei
bolesne vene, tako tuno, dodala je da ona bi, ali ne moe.
Osjetih se usamljeno, u trenutku tu su bila i podsjeala na
sebe sve ogromne, zjapee rupe i oekivanja, hronina da e
se sve jednoga dana krasno zapuiti. Htjela sam da sa
nekim dugo, dugo priam, ali inilo mi se da to ne bi imalo
previe smisla, a povrh svega, gdje iskopati sagovornika; i
tako, oteala od onoga sto sam htjela izgovoriti, krenuh dalje, dok
ne shvatih da sam se pribliila ivici parka. Zastadoh; neobino
sam se osjeala, jer toliko vremena nisam izlazila odatle... Ipak,
napravih jos par koraka... nepregledna prostranstva zlatno-utog
pijeska- bez iega sto bi razbijalo jednolinost- pukoe mi pred
oima.
Zvukovi frula i pucketanje koe harema izvjetenih, vitkih
zmija; glasna dozivanja slonova iz prolosti, beskrajni, uti,
pranjavi horizonti, edne kamile i nedogledno, upaljeno

Sunce... Bilo je mnogo drugaije, strano, nesigurno,

neizvjesno, i zato divno opustajue; ali sve je to nekako
lebdjelo u usijanom vazduhu, a u stvari Bila sam strano edna
i to me sputavalo da upijam proticanje i prepustim se
promjeni.
Nepredvidljivi, vijugavi jezici lukavih zmija pojavljivali su se
svuda i niotkuda, odjednom, u naizgled bezizlaznoj situaciji,
okruena odasvud gmizavim, otrovnim stvorenjima- izgledalo je
kao da nema izbora, ili je pak izbor bio previe oigledan. Izabrah,
savladah otpor, bacih se na pijesak i ugrizoh jednu- ona na mjestu
uginu, a ostale se nepovratno razbjeae. Pa ipak, nisam bila
sretna, mozda zato sto sam slabi, pa mrzim ujedanja,
gaenja i savladavanja; a onda sam vidjela i svoju osmrtnicu,
gdje suha i nevana nestaje, u pijesku
Puls. Ponovo izmjerite!- odnekud poznate, sive oi bile
su nada mnom, ipak, bila je halucinacija (previe su pokuavali
da me lijee), protresoh glavom, i ona se rasplinu Ipak, glas se
i dalje uo- tako poznat, poznat glas!! i odjednom, na uarenom
suncu blistava, narandasta Raletova glava, nagnuta nad Kiom, i
pored draga, stara, malo zarala od morske vode bor-maina.
Jedva sam se podigla, krenula sam da grlim Kiu i Raleta, ali
oni su mi rekli da sam grozno prljava, raupana i znojava, i
samo su me povukli u dug, mraan prolaz u pijesku.
U mraku i bez sunca, trenutno je ba odgovaralo ponovnom
susretu, jer sam od sunca i svjetla ve bila omamljena. Kad mi se
oi navikose na mrak, sva zaprepaena, ugledala sam Miljicu
gdje se, sva samozadovoljna, igra gomilom blaga na podu, pa
sam se zaudila, kako se ranije nisam sjetila tog ornamenta
ivotu i potapalice za samopouzdanje. Rale je ba divno
izraavao zadovoljstvo to me vidi, poljubio me u elo, a
onda ve manje radosno promrmljao Pa, sva si od praine!,
i ponovo zadivljujue srean, odvukao me do najkrasnijeg i
najosvjeavajueg, od svih malobrojno vienih vodopada, i
bez ikakve prethodne najave energino me gurnuo, iako je voda
bila poprilino ledena. Pod hladnim mlazom, zatvorenih oiju,

doe mi do svijesti da tu ipak nesto nije u redu, ali prisiljavala

sam sebe, da ne mislim ni o emu drugom, da pokuam da se
opustim i uivam, u krasnoj svjeini srebrno istog
vodopada Stajala sam nepokretna i putala da mi se hladna
tenost sliva niz lice i ispira sve istroene i mrtve elije, a kad
sam razmrsila kosu, uoila sam da je (da li zastraujue, ili
vilinski divno) mnogo duga; znai, mnogo je vremena prolo;
prestraih se, tanije uspaniih. Poeljeh ogledalo, sat; i
odjednom me bilo strah da izlazim ispod vodopada.
Bojala sam se da je neto mnogo znaajno ve prolo i da
se nee vratiti, ali ta to tano, nisam znala. Shvatala sam da
je bilo malo, moda ak ni jedan potpun trenutak; uglavnom u
svakom preovlada osjeaj nekog deficita, ili nekog
oekivanja, pa onda ekamo neto, kasnije- momenat koji e
donijeti objanjenje svih prolih nesporazuma i donijeti otkrovenje,
da su patnje bile bezrazlone, i koji e uz to dati obeanje budue
nepomuene harmonije. eljela sam da ih zovnem, da krenemo
ponovo protiv ustaljenosti, ali odjednom mi se, nekako inilo da
nemam prava na to, a i previe sam se plaila odbijanja;
jednostavno da, bez ceremonije, inilo mi se da pripada carstvu
bajke.
Zagrlila sam Miljicu, bila je nekako drvena i prazna, pa sam
mehaniki vratila ruku, kao da u da se oparim. Poela je da
pria o kvalitetu zlata; niti sam je razumjela, niti sam htjela da
je razumijem; bujica hronino preutkivanog prijetila je da
bukne osjeajui itave gomile knegli u grlu i svuda,
suzdravala sam se Neto se moralo brzo preduzeti, da ne
eksplodiram, a ovog puta, glavni i odgovorni akter morala sam biti
ja. Ipak, nisam mogla da se natjeram, panika i guenje su me
preplavljivali; ve pomislih da u se pretvoriti u slan kamen u toj
peini, kad uhvatih Miljiin pogled prikovan za moje jeftine,
biuterijske minuse i u njemu iskru prepoznavanja ali samo mi
se uinilo, sklonila je ike sa oiju i spustila pogled na
svoje zlato; uz to, sto je bilo najbolnije, promumlala je (ali
sigurna sam da sam dobro razumjela sta je rekla)- Nikad se

nisam nadala ovolikoj srei!. Ne znam da li me neko tresnuo

po leima, sve knegle su se, odjednom stropotale, i zbog
teine bola tih million tona, jedna suza je za trenutak zasjala,
pa jos jedna, i druga
Miljica se strano namrtila, a i Kia i Rale, gledali su me
gotovo neprijateljski, a onda se opet blazirano nasmjeie, svojim
vjeito iznova poliranim zubima. Nisam vie znala sta pokuavam
tu, ali nekakva grozna paraliza i nemo uinile su da se bojim
izlaska na zasljepljujuu, vrelu svjetlost; polako sam uzela zlatni
no sa Miljiine gomile i odsjekla kosu bez ikakve stilizacije, a
zatim magnetski privuena, osjeajui prazne poglede zabodene
u lea, skoila u bistro jezerce kod vodopada i ronila, ronila
Ogranieni, beskrajni plavi svijet
A onda vrlo kratki mir.
arolija modrih Madona bila je neodoljiva Utkani biseri u
razigrane morske trave, mirni delfini, opasne ajkule, spokojne
morske zvijezde, koljke i pomahnitale sirene, vilini konjici i
njeni morski kraljevi i izmeu svega srebrna pauina ledenih
voda, a onda sam primjetila i kako tonu put dna nepovredive i
mrtve amfore, a kad vidjeh da imaju glave Kie, Raleta i
Miljice, grozno se najeih.
Tek tada osjetih da ni ova duboka prostranstva vode ne
tite od svjetlosti Jedino to je ta svjetlost prokleto hladna.
Blizu sebe ugledah ogromnu koljku, kao obeani spas, i svom
snagom zaplivah prema njoj, odluna da tamo provedem
ostatak; ali ona se naglo zatvori i nisam mogla ui Sa istim
osjeanjem,sa kojim sam uronila, izronih gore se nita nije
promijenilo; upitah ih, mogu li ostati, dok se spoznaja, da ih ne
volim vie, ne uvrsti, a oni, vrlo ljubazno dopustie, ak se Rale
nasmija i ree, da su i oni upravo stoga zajedno, ali su se nekako
divno ustalili, i uz potovanje gomile formalnosti, ustvari im je vrlo
prijatno.
To vrijeme, to sam htjela da provedem sa njima, trebalo je
neim ispuniti, a nita vie zajedniko nije nam ostalo da
podijelimo, ni teme, ni uzbuenja, i ista sjeanja budila su

neki osjeaj gorine, nesvjesti i slabosti Snimala sam ih,

skrivajui pogled: Rale je topio odloeno Miljiino zlato, Kia
ga je stavljao u kalupe, a Miljica se divila aroliji procesa;
bili su nasmijani, zaokupljeni A ja?! ta se ovo desilo?! ta
da radim?! Pritisak rasprsnutih iekivanja idealne
harmonije Mislila sam da u da eksplodiram. U uima mi je
nesnosno utalo, bilo mi je muka; a nita nisam razumjela: ovo
to oni rade je besmisleno, a ipak oni izgledaju, bar spokojno
Jo manje mi je bilo jasno, zato produavam agoniju i ne odem; i
odakle taj bol, bol, bol do elje za nestajanjem
Poto se oekivalo da i ja neto sizifovski radim, ponudih se
da upam korov, ali problem je bio to nikakvog rastinja nije bilo u
okolini, a gdje u pustinji nai bilo kakve pelcere ; ipak, mada
obeshrabrena i ne vjerujui nimalo da u neto postii, udahnuh i
odluih da ih

*****
Jeste, moda se i oekivalo od Miljice da ode i sve prekine,
ali sta bi i ona dalje?! Harmonija koju je oekivala, svi mi
samo je za Bogove Nama je, makar u jedva vidljivim
naznakama, drugi put utrt, da se borimo i zadovoljavamo
sitnicama I trudimo to vrijednije, trajnije, smislenije blago
da zadobijemo
Mislila sam da e sama shvatiti, a kad sam vidjela da je
spremna zaista otii, odbacila sam zlato, poto sam vidjela
da je mnogo iritira, i pokuala da smislim, kako dati Miljici do
znanja da je sve ovo bilo potrebno, neophodno, i da e moda
opet biti, da smo se umorili, i da jurnjava moe postati besciljna i
zamarajua, i da je se mogue prezasititi.
Ja sam se zlatom samo igrala, uzivajui, dodue, u igri, ali
svjesna da nije nita vie od toga; i moda mi jo nije bilo dosta. ..
Svejedno, eljela sam da Miljica stane sa etanjem gore-dolje, i

nekako se odvaih, dodue tie i bojaljivije nego to sam htjela,

da joj ponudim (nisam nita bolje mogla da izvedem u tom
trenutku; ali mislila sam na toplinu svih onih divnih, sada
tako udaljenih dana, moda kao iku za zagrijavanje) i pruih
joj ve odavno uvanu mazu kremia. Neka divna ukoenost,
a onda sam vidjela gdje Miljica mehaniki prua ruku (ko bi
odolio kremiu?!), ali osjetivi valjda neto tvrdo pod prstima,
stavila je zemiku u dep, a onda opet prekrstila ruke. Sada nisam
znala ni sta u ja sa svojima. Boe, kako Miljica zbuni i
najsigurnijeg ovjeka?! Zaista sam bila iziritirana, poela sam
da vritim; nisam vie mogla izdrati da glumim kako nisam
ivi ovjek; poela sam da istresam svo zlato sa sebe i da ga
bacam svuda okolo. Miljica je u trenutku izgledala veoma
zbunjeno i ranjivo (iskreno, obradovala me je bilo kakva reakcija!).
Ali, ona se zatim savi i poe da ga kupi (pa, moja ogromna
zbunjenost I bespomonost, i nije mi prijala!).
Urazumi se! Urazumi se!, ponavljala sam sebi, ali samo
sam ula kako vritim, sve jae, jae dok se zvuk vie nije
mogao izdrati.
Okviri su popucali, komadii kamenog krova poeli da se
rue ukazae se otvori a kroz njih beskrajno mnotvo
ogromnih zvijezda toplog sjaja, vrlo blizu nad nama Zautala,
zanijeta prijatno obamrla, samo krajikom oka primijetih da
jedan povei kamen pogodio Miljicu i da maleni, njeni aneo
lebdi u snopu mjeseine Neka katedrala iz nesluenih
daljina, odjekivala je Sveti Tripun, svakog sata I tee,
meutim tee nepovratno vrijeme smuena, okrenuh Miljicu
licem prema zvijezdama, a zatim se i sama spustih pored nje.
Njena mirnoa i bezrezervna prisutnost prijale su mi za promjenu;
uzeh je za ruku- beskrajni mir, mir... koji neprimjetno i nepovratno
pree u beznadenu prazninu i strah; a na nebu, zvijezde su
padale, padale...
... Poludjele zvijezde ipartale su nebo sjajnim tragovima,
sudarale se i rasipale u Nista (aka kosmike praine mrtvoj
Miljici)... Za trenutak, naivno sam se ponadala blagom zvuku

harfe, ali poela je paklena, zagluujua dreka, krici oajnika,

tamna strana vjenosti iza nas najavljivala je svoje pokazivanje
(a Milica je- mrtva)... poeli su da pristiu u svom stilu: odozdo i
neujno (samo On zahtijeva ceremoniju!)... nije izgledao toliko
straan, siroti Pobunjeni Aneo, ljutito siroe prokleto od
Gnjevnog Oca (toliko jo postien i pun kompleksa, da dolazi
samo kad je pozvan), odnjeo je mrtvu, hladnu, nijemu Miljicu... i
sve se smirilo; i zvijezde (ono sto je ostalo od njih)- stale.
Bila sam tako usamljena, i zato se okrenuh njemu, koji je jedini
ostao (ali je izgledao nestrpljivo), kao poslednjem spasu; savih
glavu i prepustih se neminovnom ugrizu dva otra, duga onjaka.
Neto je bitno isisano, strasti, nade, bez stresova. Samo
tupi bol...

*****
Nisam uopte bila spremna; umorna, slomljena, prazna,
povrh svega nisam shvatala smisao, ali moda mi je makar
malo imponovalo, da se zamlaujem i da nekoga inim
sretnim. I nisam se samo zamlaivala, mama i tata su zaista,
bili mnogo sretni zbog stalnog idilinog prisustvovanja
familije i zbog toga sto najzad inim neto to ine svi
normalni ljudi, te sam ja predavanja, zaista redovno
posjeivala; gomila nas ih je posjeivala, radujui se raspustu...
Malo sam priala (ne nekome u inat, ili namjerno); nisam,
uopte znala o emu bi mogla da priam. Mama me vodila sa
sobom, svako popodne u etnju i kupila bi mi poneto, a ja
kao da sam spavala, i kao da je mama imala ono sto je oduvjek
zeljela- veliku, poslunu lutkicu.
U vjestakoj, ceremonijalnoj i beskrajno umrtvljujuoj atmosferi
normalnog postala sam meka i bezoblina kao ilovaa; putala
da me oblikuju, tj. da projektuju u mene ta su htjeli, ali svejedno:

ostajala sam amorfna, nedefinisana masa, bez ikakve fiks-ideje

prema kojoj bi se upravljala, ili bar neke male- malecke podrke...
Kao uronjena u oblake blago-ruiaste eerne vune- nita
nisam mogla vidjeti okolo ; ruke su eljele dohvatiti neto vrsto,
ali bi samo ostajale pune ljepljivog i tako varljivo slatkog Niega.
Kako sam se osjeala,zaista nisam znala; sva ona
intenzivna osjeanja, ushienja i oaji uvrli su ni u ta; ne,
nikako, nisam bila ni tuna, ni onaj osjeaj nemoi; samo
ula... i vidjela sam da su moji zaista sreni.
Bili su upueni u svaki detalj, sitnicu moga ivota(kako i ne
bi; oni su ih dopisivali, upisivali, brisali, prepravljali) ; jedino
to nisu znali, a ja sam radila- nou sam gledala u zvijezde
(tih dana nebo je bilo neobino vedro!), ali ne znam zato,
nebo se zatvaralo pred mojim pogledom, izgledalo je nekako tvrdo
i neprozirno, a zvijezde, u koje sam toliko upirala pogled, nisu se
pomjerale niti davale kakav znak, ak su mirkale (kao da su se
grozno naljutile one veeri kad su mahnitale po nebu); sigurna
sam bila, da nekome drugome govore, i bolno zakljuih da nebo
nije jedno... moda ima i miljenike.
Idila je trajala i trajala... Jednoga dana u nizu, na pijaci
pokuah mami&pratnji da stavim do znanja da sam prilino
sigurna kako banane nisu moje omiljeno voe, ali ona mi se
obezoruavajue nasmjei i blago ree: Duo, ti jos od malena
oboava banane!, i kupili smo ih pet kila, ja sam ih nosila i
nosila po vrelom Suncu do kue; nisam ih ni premjetala iz
jedne u drugu ruku, zarali miii vie nisu osjeali bol, nisu
osjeali nita; a niz ogromnu, praznu glavu majmuna slivao
se znoj.
Kada smo stigli kui, mama ih je sa divnim entuzijazmom i
nekom pre-prisilnom ljubavlju (ali ipak ljubavlju, i to onom
koja je makar u svom zametku i svijesti o sebi bila
bezrezervna i bez oekivanja), sortirala po zrelosti, veliini i
srodnosti boja u plastine zdjele po kuhinji, staklene u mojoj
sobi i u raskone kristalne, rune radove u dnevnom
boravku. Da, bila sam dirnuta, nekako mi se sve smutilo u

glavi- od promjena, Sunca, panje, pa sam poela neurednim

apama da ih skidam i trpam njuku ogoljenim prazninama...
cijelo vrijeme etala sam krugom soba- boravak- kuhinja: u sobi bi
pojela po jednu bananu, i to nekako divlje i bezobzirno; u kuhinji,
gdje je mama pravila ruak, jela sam ih stojeki (po dvije), polako
ljustila i smjekala se; a u dnevnoj sobi (pred mnogim parima
oiju, stvarnim ili zamiljenim), bila sam glavna junakinja nekog
filma o jedenju banana, i pravila sam od toga spektakl- sa
uivanjem i dugo sam skidala kore, konie, oblizivala se i buno
ih jela (po tri-etiri)... Do ruka, atmosfera u kui bila je upravo
savrenstvo od sklada i harmonije... ; a onda, nisam se ni usudila
(tj. potrudila?!) izrei da nisam gladna, jos manje da ne volim
boraniju (tim vie, to mi je mama svojeruno prepunila tanjir...
valjda ona bolje zna); a onda, nastavila sam sa bananama...
samo, nisam ih vise ljutila; pod vrelim Suncem, koje je
probijalo sve zastore nasih malih prozora, i ivotinjsko
prederavanje uz sve propratne tjelesne manifestacije
neizdrzive vruine... Afrika, i sve vie i vie runog,
neprivlanog tjelesnog ogrtaa, nalik (a mozda i ne, kako to
da znam?!) na davne pretke praroditelja.
Daleko od oaza potapalica, jedini prijatelji- magliasti
dinosaurusi- jos samo nou su se budili, nekako teki i bez
ivota, a svakog jutra, kad su mi bili najpotrebniji, nestajali bi
i umirali A meni- grozno, kao da ih i nije bilo.
Cimet, kokos, orasi popodnevno spavanje i umrtvljenost koja
ga prati slabe kafe sa puno eera, iz minijaturnih soljica
pusto mrva, kostiju i neopranog posua poslije ruka kule
(vavilonske?!) opranog sua meksike serije (bezbrojne) a
zatim, ubjedili su me (i nije im mnogo trebalo!), da bi mi ike
ljepe padale, ako ih uvijem viklerima a onda su mi vikleri nikli
po cijeloj kosi (dosljedno sam ih stavljala poslije svakog pranja,
mada nisam mnogo izlazila) Vrijeme Nepovratno Teklo.

*****

Rale, drago mi je ( Jo jednom isto. Zadrite kusur! ) ! Kia je sa

mnom, ali ja sam siguran da nisam-Kia. U havajskim kouljama,
pijemo martini, lealjke su super udobne (... kad smo ono
opljakali onu banku... )
Sunce je ogromno i upravo zalazi sa sve onom prugom po
okeanu. Miljice bi to vjerovatno, voljele mada, tako je teko bilo
navesti Miljice, da jednostavno pogledaju oko sebe, odahnu i
uivaju. Zato je potonuo brod?- pa, ja znam! zbog
neprekidnog naglog zaustavljanja, kretanja, mijenjanja brzine i
pravca! Miljice! Moglo ih se voljeti ali oni njihovi prostori- u
kojima je bilo bolje- ne praviti im drutvo. Mada, esto ih se moglo
karamelama smiriti. Al ne uvijek.
Miljica?! Naj, naj gore, gore od toga sto smo ih izgubili iz vidami i ne znamo koja je ostala, ni koja otila. Razmiljali smo do
glavobolje, ali ?! One su, stvarno malo teke I mrane
Da li mrane?! Nemam pojma, stvarno; ali otkad nismo
zajedno, nisam imao ni jednu glavobolju. Pa opet, malo mi
nedostaju. Pokoj im dui!
Kia me vue za rukav (ako me neto iritira kod njega,
otkad ga znam, to je to mi vjeito guva rukave tim svojim
glupim, ogromnim, neelegantnim prstima!).
Vii, ribe!!! Za njom, stopala su mu postavljena
pijeskom. Leti kroz vazduh Kae- Sve granice su
pauine , to je vjerovatno pokupio od neke Miljice; ali ja
mu ne bih preporuio da bilo to uzima od njih; inae e i
on Pi, pi, daleko bilo!...
No, on mene nita ni ne slua. Popui on, malo od onog
svog ratanja, i onda Ma ne, nita korisno. Juri ove
preplanule, nauljane lutke u toplesima. Kae da vie voli
bikini, ali vidim ga ja... Mali lisac!
Leali smo danima, tano ispod banana-palme, i trebalo je
samo ispruiti ruku da bi ih ubrali, a to smo i radili; non stopnismo mogli stati! Dodue, Kia je opet nesto fantazirao: Zna,
nesto u vezi sa ovim bananama... ima neto... ... ali, nisam se

udubljivao ba u njegova lupetanja (moda se zato i slaemo tako

dobro).
Jednog od tih dana, siti, zadovoljni i u lezeem poloaju, kao i
obino, podigao se vihor, uragan; odjednom se naoh u vazduhu,
rajsko Ostrvo duboko ispod mene; pa nisam stigao (ili zaboravio?)
Kiu da uhvatim za ruku, pa sam se akrobacijski i kao nikad do
tada, izvrtao sam, u zlatnom vazduhu, vuen maijskim
inima krasne melodije... Listovi vjeite vjeseni, kao
najspretnije balerine uvijali su svoje gipke tetive oko mladog
mjeseca, na samrti... Blijed, tiho je patio za kapriciozno
uskraenim sjajem samodovoljnog, neizdrivog, oboavanog
Sunca.
...Taman sam prestao da se prevrem i poeo mirno da lebdim,
kad osjetih blag, blag dodir na potiljku (kao, da je na njega sletio
veliki leptir)... Miljica. Smjeka se; lebdi i ona, obasjana
mjeseinom. Da se uvjerim da nije privienje (moda, da to
utvrdim i za sebe), uzeh je za ruke... Od Miljiinih prstiju, ostajao
je sjajno-srebrnasti prah, kao sa krila nekog dragocjenog, rijetkogleptira.
Zna, ree, poslije svega to je bilo, ja vas vie nikada ne
mogu napustiti! Prisutnija nego ikad... I nije mi jasno, kako
sve do sad, jo niste ukapirali, da su sadraji i dodiri samo
najprimitivnije manifestacije naeg Bivstvovanja..
Najnjenijim prstima dodirnula me po grudima, i izvukla
ljigavo srce, veliine stegnute ake. Zatim je, odnekud izvukla
i lupu, pa smo gledali... Lako opipljivi djelovi bili su od ila,
krvi; neprivlani, za as propadljivi; a onda je pribliila lupu...
; kad sam bolje pogledao, vidio sam ogromne rupe, ispunjene
najarobnijim prahom srebrnih zvijezda.
Vidi, ove srebrne zvijezde, proaputala je glasom boje
najkrasnije harfe, ...ove srebrne zvijezde, ba u rupama su
najtrajniji i najljepi djelovi tebe, da nije bilo porodiljnih
muka, otvaranja rupa, tvoje srce bi bilo tako ivotinjski
mesnato, krvavo i prazno. U propadljivom, opipljivom
bedemu tijela... I samo ih ti moe oduvati..

Ja sam je zaista pokuavao sluati i shvati, ali nisam mogao da

se skoncentriem; ono to sam elio, poslije toliko, bespovratno
izgubljenog vremena, bilo je da je toplo, vrsto zagrlim, i
muzikom tiine , da joj prenesem sve, za ta ni vjenost, ne bi
bila dovoljna da se izgovori, a da nam je i daju, ne bi to znali
izgovoriti (ne postoji adekvatan jezik... ).
Pruio sam ruke... i zahvatio u prazno, izgubio ravnoteu i
padao, padao, sav u znaku Uasa, Nepostojanja, Nepovratnog...
Kao i obino, zemlja je bila tvrda... pun, ne srebrnog praha, ve
suve,zagusujue praine, u ustima, oima i posvuda... Vritao
sam: to si se uopte pojavljivala, prije Spoznaje?! Mogao sam i
da ne vjerujem, da ivim... Ti, gore, odakle ti zna, prva si otila i
pojma nema- mi smo samo ljudi, i sadraje i dodire elimo
jednako kao i umovanja i uvijek skrivena osjeanja...; lazljivice
jedna; napustila si nas- bespovratno, a prisutna si samo kao
praznina; niti e ikada vie dati nam neto; uzalud do bola
razjapljeni kljunovi gladnih, goludravih ptia; niti e moi od nas
uzeti, ni za ta sopstveno meso i krv, sto emo ti na
posluavnicima naih ruku, ramena, glava podizati gore..., a zatim
beskorisne i odumrle, bacati u blato i gaziti!.
Magloviti prostori spavali su pred najveim bitkama... Da li
Miljiine ili moje suze?! Lik je poeo da joj se rastapa... Ne,
ne..., vikao sam. Pruio sam ruke, i sudario se, bolno, sa
samim sobom. Bespregledno nita I tuni sjaj njenih
svijetlih oiju u nagovjetaju
Nesto udno; kao kamuflae rajskih vrtova; svuda okolo
mrtvi objekti, dostupni i prueni su se nudili Ali za razliku
od svih tih prosloti, sada nisu bili vani, potrebni
ime se sad utjeit?! Nabundat?! Ogromni, iskeeni
apsurd I vilinski raskona, nezaobilazna Tuga
Moda sam se drao za glavu I plakao?!
Rastapalo se sve nita vrsto Valjalo je krenuti; koja je
uopte razlika u traenju neega i bjeanju od neega; idemo i
idemo, neutaene ei, nepotpuni i rasparani
Brze smjene toliko intezivnih stanja- euforija i oaja- da je

razlika skoro postala zanemarljiva naspram inteziteta, koji je

zahtijevao sve i uzimao sve.
Pokrenut, ne znam ni sam im- valjalo je krenuti. Kazaljke sata
upravo su se poklopile: X je mislio na mene i trebalo ga je nai.
Ali taj prokleti, narasli oaj Ni ovaj dinovski trud, ni volja
ne mogu ga satrijeti.
Ponavljao sam u sebi Oe Na-e i preklinjao za
objanjenje smisao Manekeni u crnim mantijama, sa
divnim, bijelim osmjesima, zvonili su Osim zvonjave novih
zvona, i skoro savreno izvajanih tijela, i nepomutivo
zaleenih osmjeha nisu imali nista drugo da pokau. Sunca
su se rastapala u zelenim daljinama. Praina koja lebdi
Klapile su me oi.
Miljice, dozivao sam; a znao sam da je vie nikada ne
mogu dozvati.
Imao sam hiljadu skiciranih rajeva i vizija krasnih
poslijeovoivotnih stanja; ali nama ovdje; tako esto,
neophodne su potvrde, dokazi
Boe, kako smo unitili ono putovanje, na brodu
A sada sa ovoliko izvjesnosti Izgubljenog Kako nai
spokoj?!
Tihi rekvijem mora sve bre je preplavljivao bespreglednu
puinu a arene koljke su plesale
Odrasti Rale, suoi se Mozda moramo ii krugom; ali
promijeni prenik. Bol je vrlo plodna podloga, ako pourimo da
izaemo iz njega i ne pustimo da nas rastoi
Uradi nesto sa tim prepadnutim djetetom Izvjesnosti su,
ustvari, oekivanja, nauena Promijeni orbitu Ne umiljaj
Radio si nekada najbolje sto si mogao, kao onda, kad si bormasinom Miljici elio stvoriti atmosferu I tada bi uvijek bilo
dobro; sada se zatrpava u bol, sa uivanjem ga guta, i to nije
dobro
Ruke

*****
Oboavao sam da se satima gledam, kad kupim novu
koulju. Prvo sam primjeivao kako mi istie miie, tek
kasnije, kako mi boja stoji prema licu; a potom i sve te manje
vane sitnice, da li mi istie ili skriva dupe, koliko su mi
iroka ramena u njima...
Ribama sam se sviao, sada kad sam se konano
oslobodio svih tih dosadnjakovia, mogao sam u svoj punoi
osjetiti ukus nagrizle ribice, uivati u pecanju, a tek u ulovu...
Rale je esto znao pominjati Oca Borisa, pa me vjeito
proganjao neki strah, gria savjesti A sada ljepota mora i
skoro gole ene
Na natkasni, kraj ogledala, pod ilibarskim Suncem,
presijavala se slatka, ljepljiva smjesa meda sa orasima; ono,
ja jesam bio fiziki spreman, ali kada se radilo o grupicama,
trebalo je i nekog malog okrepljenja, ali, no problem- never!
Sreom, dobro sam zaraivao, i mogao sebe da mazim Kad
se samo sjetim, koliko sam izdangubio, putajui da me vuku
onim brodom (ak, bio sam uvjeren da mi se to svia!), gdje nikad
ni kremia nije bilo a moglo se odavno stabilizovati i zgrtati
lovu.
Sve vie sam se sviao samom sebi. Osmjeh upuen ujutro
svom privlanom odrazu u ogledalu, koje je bljetalo, obasjano
suncem, i grijao me je i podizao itavog dana i noi (sa njima se
nikada nisam osjeao tako fantastino. Vjeito smo imali neke
seanse ronjenja ovjek se sa samim sobom poinjao ophoditi
oprezno, kao sa strancem.).
Hodajua iva savrenstva (Kio, Kio, koliko li si izdangubio
divei se sa onim manijacima nekim oronulim statuama, u tamo
nekoj Grkoj!?), koja se smjekaju, mau I sto je najdivnijedostine!
ivjeli! Za Genija, koji ih inspirie da se oblae u te arobne
bikinije! A Miljice... Kaputi, rolke, alovi... ili pak, kad ba prigrije

neki dakovi na cvjetie (haljine?!)... i divna, ronilaka odijela za

kupanje. Pa, da sam ostao jos due sa njima, navukao bih gomilu
kompleksa, i pomislio da nesto sa mnom nije u redu! Onaj mrljavi
Rale... katkad odplesati Piensa en moi s jednom, uzeti za ruku
(u rukavici) drugu... Budala, mislim predobar, putao je da bude
iskoritavan, toliko puta su ga navele da, umjesto njih, isti
palubu...
Divote!... A, evo je i- Ona evo i leptiria. Rekla je da je
amazonska kraljica. Ponudiu joj koktel, iako mi se ruke tresu.
-Osmjeh! Ne zaboravi osmjeh, gusane! , ponavljao sam
sebi. I dok sam s nanizanom slonovaom savrenih zuba i
arenim koktelom, (s nogama u raskoraku, da istaknem svoju
mukost) , koraao prema preplanuloj Amazonki, preduhitrio
me neki crv.
Ej, konju , ali kada se okrenuo, video sam
zaprepaujue ogromnu mesnatu stijenu.
A ona me nije ni pogledala. Svakako, nisam se suvie
potresao... Pa,ima ih na stotine, koje ude da im ja izmasiram
stopala... Ali ta nedodirljiva hladnoa, bas me zaintrigirala!
Uhvatio sam volan i satima kripao, zauvijao, i dizao uragane
guste praine.
Bio sam prilino uvjeren da mogu da je osvojim, a to sam i elio;
ali, uviao sam da bi mi to oduzelo truda i vremena... Princeza ili
harem?! Mrzio sam izbore, oduvijek elio sve! Ali, poslije jedno
pet-est sati, dok je ona ispijala koktele na eks , ne udostojivi
me ni jednog pogleda, odluka je pala- potruditi se oko nje, ali
samo kad bude na usput; a izmeu, odravati svoje nasune
veze.
Dvije djevojke, koje sam upoznao jue na plai, molile su
me da idemo zajedno na nono kupanje. Da, ba sam bio
polaskan. Ali, naravno, nisam im pokazao to. Pa ipak,
neodoljivo je ne priznati, kako ta spontanost i jednostavnost
prijaju. Nakon svih onih iscrpljujuih natezanja, ustezanja,
potiskivanja...
Da bi bio potpuno oran za to vee (jer Amazonka me popodne

bas iscrpla; tj. iscrplo me to to ona nije ni pomiljala da me

iscrpljuje, na bilo koji nain) , rijeio sam da odspavam malo (i to
je jedan od divnih- svjee uvedenih, obiaja) .
San?! Majice, na snove bar nikad nisam obraao panju, bili su
tako jednostavni
Rale i dvije Miljice stajali su na zelenom proplanku, u zelenoj
izmaglici, i gledali, jedno u drugo, i ni u ta neku taku izmeu
njih, pogledom bola, radosti, svega i niega, pogledom
zagonetke
Probudio sam se u znoju Radovalo me, to bar imam
zakazano to kupanje, te e me one djevojke, valjda, malo
oraspoloiti
Ali, na plai, nisam mogao da odagnam te poglede i taku u
kojoj su se sjekli; i mnogo vie, pogled mi je traio zvijezde, nego
te dvije draesne lutke- Znate,djevojice, malo sam umoran
noas. Ne bismo li mogli samo da sjednemo ovdje i priamo
neto? A sutra u vam sve nadoknaditi, obeavam! . Prezrivo
me pogledae, otpuhnue kao dvije divlje make, I odjurie u
pravcu bunog, veselog centra grada.
Ostao sam sam, a kui mi se nije ilo. Poslije dugo, dugo
vremena, tj. od onog prokletog broda, nisam se ovako
osjeao.
Pogled mi je pobjegao na nebo... Modro, svileno lelujanje
sa bezbroj rupa iz kojih su virili drugi, svjetliji svjetovi.
U poetku je bilo prijatno, umirujue; talasi su se razbijali o
stijene, a onda je iznenada poeo da raste strah.
Vidio sam kako se smiju i namiguju odozgo nahranjene
izvjesnosti, a sve ostalo, kao da je samo umiljenost i
neizvjesnost.
Poeo sam da trim i ubrzano da diem.Kiseonik je ulazio;
klapilo je, a on je ulazio... kao opomena/ dokaz, da od svojih
rupa nikuda ne moemo pobjei, i da su vjeito svjei oziljci,
sa kojih su na ivo upani komadi.
Mjesec je bio pun. Pogled mi je jo jednom pobjegao, dok
sam grozno drhtao od zime, i vidio sam kratkotrajni, sjajni

svod zvijezde koja je padala.

Mogao sam pomisliti samo jedno... ustvari, bilo je apsurdno:
osjeaj da je neto u meni umrlo (a najgore i naj-nepovratnije je,
kad neto umre u nama, dok smo jo ivi! ) ;iI odmah zatim elja
(da li je vaila?! Sjajni trag ve se bio ugasio ) , da ne ide, da
vaskrsne...
Plakao sam: ne mogu da ivim kao pola ovjeka, ni kao
etvrtina; ili ko zna, da li je i toliko ostalo...
Zagrebah u sebe: na povrini svijesti, poslednji treptaj neonskih
svjetala, bljesci arenih koktela i preplanule koe... a dublje...
zgarite, i ne usudih se zagrebati pepeo.
Na brodu, bar sam se uvijek osjeao pun , ne krpana lutka, ne
strailo... a oni, onakvi kakvi su bili, voljeli su me ba takvog, a ne
preplanulog, nasmijanog maora, koji savreno muti koktele i neskafe, i dijeli neodoljive komplimente (kakvim sve vjesticama,
ponekad).
Bijesno utnuh nogom, i gomila pijeska poleti uvis: Zar samo
krajnosti, u ivotu postoje?! Sve ee i divljije, utirao samkakvog li oduka u unitavanju a onda, osjetih se kao glupo,
bespomono malo dijete, i bacih se na tlo, ukopavajui se sve
vie u pijesak, i drei oi vrsto zatvorene.
Kretenu! Ej, kretenu!!! , uo se glas, Unitava plau!
Vidi, kakav haos. Vidi! E, ubre jedno; sad es ti vidjeti! .
Velike teke ruke epale su me za vrat i stezale, stezale
Morao sam otvoriti oi. Ogromna, crvena tikva, sva u
znoju Kakva tulumba! , pomislio sam; I on da unitava
moj labui, bijeli vrat! .
Tulumbo , uspio sam da promumlam, ve
pomodreo.Udario sam ga, najsnanije to sam mogao, u
bedra, i za tren uspio da se oslobodim dinovske tulumbe.
Leao sam u pijesku, bez daha i bez svijesti; a onda sam
osjetio vodu... po licu, svuda... Tako je prijala. Ustao sam.
Namrtena tulumba ispred mene drala se za bedro. Kako je
smijean!
''Mentolu! Tulumbo! '' , plazio sam se i dozivao ga, Hvataj

me! .
Gromoglasno se nasmijao i priao na nekoliko centimetara od
mene; tek tada shvatih- koliko je zaista ogroman, i preplavi me
strah; a onda i panika, jer me on uze jednom rukom i podie kao
zeca, na metar od zemlje.
I dalje se smijao i tresao me u vazduhu, mada ne previe grubo;
a onda, prestade da se smije. Ispustio me tako, da sam tresnuo o
pijesak i prilino se ugruvao, a onda prijetei zabrunda: Ajmo,
robe! , i gurnu me ispred sebe.
Evo ga jedan!! Moe, jel da?! .
Neonska osvjetljenja i gust miris cigarete, od kog klape
oi
Poslije dueg ispitivanja, ocijenise me se dobar ; i karijera mi
se smjesila

*****
dugo vremena, eljela sam samo da nestanem. Zaudo, i
nisam ostajala samo na matanju cijev u kupatilu bila je
dovoljno vrsta; kupljen plastini kanap (sa tipaljkama, koje sam
bacila)
Plakala sam- za sobom
A onda, jednog jutra, sav podsvjesno skupljeni bijes poe da
nadire iz mene kao iz ekspres-lonca. Nikada nisam bila tako ljutai nikada pokazivala toliko od svoje ljutnje. Napokon shvatih: najblinji uopte nisu divni (to jeiI podnoljivo; i niko nije), nego me
uopte i ne vole ! Sve te lakrdije, najsebiniji su sebilci! A janisam lutka! Pustila sam glasnu muziku, vritala, polupala mamine
ki-zelene ae, koje su liile na vaze. Reakcija?! Uopte se ne
sjam! U divljoj elji za ivotom, bila sam spremna gaziti sve
pred sobom. Gaala sam mamu bananama, jela groe
Popodne sam otila u gradiI kupila vatreno crvenu farbu. Sutra u
se ofarbati I obui najatraktivniju haljinu iz svog ormana, i

zavesti pola grada, a sve djevojke e mi zavidjeti.

A prekosutra, izvlaim knjige ispod kreveta i poinjem da
spremam ispit.
A izmeu, ii u svaki dan, po tri put dnevno u grad na
bambus, i da se kitim novim krpicama. Potroiu sve pare,
to mi je mama sa takvim entuzijazmom ispirala vijuge, da
treba da se sprema za crne dane I idem, makar
najraspalijim brodom, do neke luke I Opet ta e biti?!
Novo?! Bolje?!
Neu biti srena!
Jer nema koga da vodi sa sobom, makar u srcu; poto
misli da niko nije dovoljno divan, kao ti?! Pardon, ako misli
i za sebe da nisi divna, pa ta oekujes od drugih?! I ko je
sada, zaista sebina lutka?
utanje zraka, kao jata koja prilaze Vriske, otre i
nagle, kao razbijanje porcelana
I mnoge oi
I glasovi
Ah Izvitopereni uzdasi praiskonskog sarkazma i
nerazumjevanja Grmljavina smijeha
Ti si se umorila od davanja?! Ha! Ha! A drugi, samo sebini,
a?!
I opet grozni smijeh
I od banana si umorna, njeznice moja?! A onda je smijeh
prestao Tiina I iznenadna grmljavina, koja me odmakla
za pola metra od mjesta na kome sam stajala
-Ti, grozna, izleavajue zahtjevna nimfo!, sijevalo je. A ta
si ti davala? Ona se makar trudila! Kosmika istina je da niko
nije savreno divan, i da je savrenstvo nedostino,
nezavistan od nas, cilj. Nita novo ti nisi otkrila! Ali trud
Mozemo da se trudimo
Od pijeska su vavilonske kule sazdane
Ti se nisi udostojila da izgubi malo vremena, i da pokua
da joj objasni da vie voli groe, ali da voli i banane. Jer
koji to okrutnik mora biti, da ne voli neto to je bog stvorio, i

da ne voli neto to je drugi, za njega se znojio.

Lupao je krilima Samo to nisam odletjela
I ta bi sad, da radi sve to elis? Izvoli Svjetovi su
tvoji I dokle es stii?!
Samo petoro ljudi, koji bi radili sve sto hoe, sto im padne
na pamet, unitili bi svijet Te vae odvratne,
nekontrolisane, razuzdane energije A ljepota davanja?!
Susretanja?! Krila su mu se tresla kao najjai zemljotresi
Ma da. Izvoli! Svjetovi su ti na tacni. I sama si odabrala i
uokvirila se samoom. Zar es moi poslije, odjednom, da Ga
doziva?!
Vrata su poraavajue lupala I otra naprslina, tano na
polovini
A kia je lila Lila
Farba se isprala sa praga od prozora i plivala mrtva u
vodi Stakla su lupala aa je bila razbijena na blatnjavom
tepihu
Sama, a kao da je jos neko tu
Miljice I kao da mi je suza skvasila teko rame, ali to je
bila, vjerovatno kia. Zrakasto se razbijala na sve strane
I jos neto udno Mali, srebrni leptir na ogledalu
Kad sam stala ispred ogledala, izgledalo je da mi je na nosu.
Miljice Htjela sam da mi sleti na ruku, ili bilo gdje, ali im bih
prila, on bi se pomjerao Miljice! Na kraju, otiao je na plafon,
i vie se nije pomjerao. Sva etiri, pardon est, zida bila su na
svojim mjestima, tvrdi, neprobojni Kud si kretala?! Zato?!
Nema pravo, ni pokuati!
Legla sam u krevet, murei, paralisana. Anele? I Ti? Sad ste
zadovoljni?!
Mama se pojavila sa bananom, a ja sam osjeala da mogu i
umrijeti, ali ne pojesti je.
murila sam. Neviene nebeske oaze gutala je
ogranienost i ogromno- Nita.
murila sam. Kia je svirala istim plonicima. Poneki odjek
visokih izmi na tiklama

Auta, auta, auta Nekad sam voljela da gledam etanje

svjetla farova po rasutim kapima kie.
A vie ne voli?!
Svje, divalj vazduh, kao okean netraenog ivota
Ne znam.
murila sam. Crnilo, sa napetim, bolesnim zvijezdama.
Sat je kucao i podsjeao na proticanje
Sine- nisam htjela da otvorim oi.
Sine, ponovila je.
A, ako je on zaista u pravu?!
Otvorila sam oi.
Srebrni leptir na plafonu, me gledao oima punim vode.
Pruila sam ruku i dohvatila bananu.
Nisam ni pogledala mamu, gledala sam kako se polako, a
sve vie rastvara farba sa praga.
Leptir me sauesniki gledao.
-Ne, ni ovo nema smisla!
Mama, kao da prvi put govorim, ja ne volim, zaista ne
volim banane!
Knegla nije pola.
Posluaj me
Prvo pojedi bananu! Pa emo priati.
Ne mogu.
Onda, vruu goveu supu. Jedno ili drugo! Od neeg se mora
ivjeti!
Ne !
Bananu!
Mama, zagrli me!
Supa! Sa rezancima!
Mama, plakala sam, mama, i odgurnuh ruku sa bananom.
Aha, onda supa. Dobro, za as e!, rekla je i izala iz sobe.
Leptir me gledao odozgo mojim sopstvenim, uplakanim oima,
koje su se inile vee od njega samog, vee od sobe, vee od bilo
ega
I ti, viknula sam (ali, to je vise bio hropac), ne razumijem

nita!
Gledala sam ga, a kad je postalo neizdrivo, ponovo zamurila,
jos vre. A onda osjetih, na ivici sna, dodir po sljepoonici: bio
je to leptir, mama, vjetar prijalo je, iscjeljujue. I ni za ta vie,
ba ni za ta, ne bi otvarala oi.
Naravno! Tako je najlake! Zatvori oi vi, drugi
pogaajte to je meni. I, u stvari, zaista, ta je tebi?! To nikom
nije jasno!
Glas. Kia. Poludjeu. Zatvarala sam ui razlistanim
dlanovima.
Ha! Zatvori ui, oi I predaj se samosaaljevanju. Ti, koja
misli da jedina oplakuje svjetske tuge Hajde, sad dobro
oplai svoj neofarbani, njeni, njegovani plat
Gospode A onda sam se sjetila
Ogromna provalija na mjestu saputnika
Da. Ti si ih otjerala od sebe. A, mogla si biti i svoja i
Kia je jednako lila Bilo mi je hladno. Leptir je drhtao.
Mama Mama Takve su mame. Ali ona te voli. I pati. Ti
ne vidi nita dalje od svoje boli, a mislila si da posjeduje
razumjevanje i irinu svijeta.
Kad bi prestao Stakla su jezivo lupala o otuene zidove.
Mama, jedva progovorih.
Stiem. Samo da stavim sir.
To je njen nain izraavanja ljubavi. udan Ali ni tvoj
nije neki. Ljudi su razliiti i teko se mijenjaju; a ti mora
prihvatiti ono sto ti oni daju, a ne ekati ono to ti od njih
oekuje.
Ponovo sam otvorila oi. Neki automobil napolju je naglo
koio.
Ne, moda se nije ulo, ali bila sam zaprepatena.
Mala, ista vodena kapljica na plafonu, bez ikakve tenzije
da padne dole. Leptir?! Gore?! A onaj dodir jos sam osjeala, i
da ne bi nestao nisam se usudila provjeriti da li je to on.
Kroz prozor su ulazili nagovjetaji, dugo neosjeanog, svjeeg
vazduha; udisala sam, tako je hladilo, smirivalo

Mama je ula, ali ne sa vrelom, neeljenom supom, ve sa

inijom prepunjenom sonim voem, toliko divnim, da sam se
zapitala, da li je pravo, I gdje li ga tako brzo nae?!
Gledala sam je, ne skreui pogled- izgledala je jako, jako
umorna, ali se pokuala osmjehnuti (ipak, oi su joj ostale brine i
zamagljene). Skoro bojaljivo: Mislila sam, da bi ti se ovo moda
vise svidjelo , I tiho pritvorivi vrata, na prstima izae.
Hvala proaptah u njena lea
Uzeh nektarinu i prislonih je uz obraz; bila je glatka; hladna i
jako je mirisala
Svijetli polumrak u sobi otupio je ivice predmeta, i zidovi vise
nisu izgledali previse vrsti ili neprobojni.
Moda
Po sljepoonici kao dodir pera- Da Pogledaj!
Mrak se zgunjavao i brisao grance a ja sam oko sebe jasno
vidjela mreu, izatkanu tokom ivota- moju mreu, moj ivot:
kratka, debela, vrsta crvena nit vodila je do mame, koja je, u tiini
susjedne sobe oslukivala mrak u mojoj, ne usuujui se ni
prekinuti tiinu, ni razbiti mrak; tanka, duga, srebrna do Miljice;
nisam znala gdje je ona, ali sigurna sam bila da dopire do nje,
gdje god; gusto, gusto tkanje najraznovrsnijih niti i ara
izgledalo je- skladno, dobro!
Miljice Moe i treba da nastavi da plete, sve ljepe i
raznobojnije, i sa veim iskustvom. Ali, ako se murei zalijee,
napravies u svemu tome grozne rupe, jer, vidi, u neto mora
udariti, razoriti, povrijediti a izai nees! A kuda, kad je to tvoj
jedini ivot?! Ni stajati samo dalje bolje!
Kao da su me uukali u vatu.
Kia se sputala manjim intezitetom, tiho i jednolino, kao
neki prijatni, romantini nokturno. upkala sam zrna groa i
njeno gutala, ispitujui svaku njihovu oblinu.
A kia je svirala,svirala
ula sam sat sa crkve
Bilo je besmisleno brojati, a zvuk je bio fin. Voljela sam ga.
Otvorila sam fijoku do kreveta. Kakav mrtvi, netaknuti red!

Izvadila sam miriljavi tapi i zapalila ga. Miris daljina,

nepoznatoga, onozemaljskog
Da li vrijedi?!
Dohvatila sam daljinski, u liniji je bio Darko Rundek
Ruke Bacila sam jos jedan pogled na otvorenu fijoku,
prije nego sto sam je zatvorila.
Rukopis Sijao je, nikad vien, a tako poznat; nipoto moj, a
kao da sam ga oduvjek itala: I sada, u snena svitanja, dok nam
oi polako postaju slijepe za zvijezde, Mars, i ko zna kakva sve
tijela zalutala u prostore naeg neba; i dok jedno te isto Sunce
izlazi na milion naina, na bezbroj razliitih mjesta, sapuui
neto to ih boji zajednikim rumenilom
onda, i sada, utke, glasno i neopozivo: Nedostaje nam! I
voljeli bi da si sa nama!...
Nestala je struja, i mrak je ovrsnuo, zgusnuo se do
neprobojnosti. Muzika je stala, i sad sam zaista bila sama u tiini
sopstvenih, zagluujuih glasova. Samo je ladica i dalje stajala
otvorena, a nevieno poznati rukopis onih za kojima sam eznula
u neizdrivo tjeskobnim danima, ali i danima prevelike sree
fluoroscentno je svjetlucao.
uli su se tihi, prigueni glasovi: tata- I- mama; mama- i- tata:
presjekao vene tetive i zivci su mu skroz iskidani
zavrio prvi srednje kao lutka lijep
ali su ga spasili i sad
Ja sam, pritisnuta mrakom, opet eljela preglednost: ta je ta i
ko je ko i zato jasnou i svjetlo etala sam po svojoj kuli,
pela se zavojitim stepenicama ka novom, mukotrpno izgraenom
spratu, mislei da u vidjeti bolje; a u stvari, sve je postajalo
sitnije i sitnije; a kula se, sto via, opasno krivila i suavala
mjesta, jo samo za stajanje na prstima jedne noge
A s druge strane zida, rumeni, nasmijani, uplakani,
povrjeivani i iscjeljivani, ivi kosili su- uta ita, svojoj
gladnoj dui za lijek
I, ujte!: dok zalazi ogromno Sunce, sa svim rumenilom koje je
zorom posudilo, ponovo skupljenim u sebe; dok zalazi, nosei u

sebi sve tajne naeg neba, te u njega ne moemo pogledati (a u

zvijezde emo zuriti, ali sve e ostati nejasno), znajte!: u rumene
veeri- Nedostajete mi! I, mnogo bi voljela, da sam sa vama!...

*****
Zidovi vrlo posjeenog manastira, kao zatvora
Moj duhovnik je rekao da sam suvie radio kako ja hou,
neto kao sebiluk, zato sam sad u ovakvom stanju. Postio
sam
Nisam razumio ta je to ovakvo stanje i koje je to
naspram njega: nisam bio siguran ni da li sam bio sebian,
zato je to loe, ili dobro
Postio sam
I kada nije trebalo, postio sam
Nije mi teko padalo; nikada nisam suvie uivao u jelu; a i
od loih djela, iako ih, uopte i nisam tako dobro uoavao i
razlikovao od dobrih, bar u ovom ivotu svakodnevice,
iaranom najrazliitijim bojama, lako sam se distanciraozatvorio sam se u svoju eliju, nisam priao, izlazio, i itao
sam itije.
Moj duhovnik kae: Ha vidi Napreduje!, pa se
grohotom nasmije, poee po smeoj, raupanoj bradi, te
potape po povelikom trbuhu
Da mi to proslavimo?!, pa blago bolje raspoloen, polako,
ali sa osjetnom energijom radovanja, nestane put kuhinje.
Ali nisam napredovao; osim ako se pod tim ne
podrazumijeva ogromna ispranjenost, bezvoljnost,
nezainteresovanost
Prozor na eliji bio je tako mali za bilo sta Nebo, vidio
sam samo neki ugao, u periferiji nebesa, koji je uvijek bio
prokleto siv
vazduh, osjeaj i miris vjeite magle

za sreu, proljee
za bjeanje
Nisam priao, to je tano, ali i nisam imao sa kim. uo sam,
poslednji put (kad to bi?! Prije par mjeseci, godina?!), kako
apuu: Aha, ba je udan! No, to e, moramo svakoga
prihvatiti! To je hrianski! Ali, nee on dobro zavriti
Boga mi, i mene je strah
Da ih ne plaim- zato sam se zatvorio.
Prve dane sam mislio- ah, bar u se naitati! I smisliu
neto, bar sam imam vremena, mira Nita nisam smislio.
Nisam ni mislio. Hvalilo je kiseonika. Prozor je tako mali
Samo u naznakama vlage, hladnoe, tupih odbijanja,
izletjelih uzdaha
kao maglovito sjeanje smisao pauinastih, srebrnih tkanja
duz srca?!
Sanjao sam prazne prostore, i sebe neprimjetnog, kao
savreno nepostojei dio praznine; a ponekad bi me sa svih
strana pritiskalo nesto ogromno i teko, to nisam mogao
obuhvatiti, odrediti mu granice, odgurnuti
Od itanja, razmiljanja, meditacije kotrljanja sizifovog
kamena ostajalo je jos podosta vremena. U poetku, pokuavao
sam da etam, ne ba interesantnom manastirskom okolinom, ali
sam brzo prestao. Vidio bih kakav plamtei Sunev zalazak,
poneki divan cvijet, izrastao iz stijene- i nije bilo nikoga, koga bi
gurnuo da mu to pokaem, i srce mi se stezalo, stezalo (kako jo
uopte radi, pitao sam se).
Ali stvari vie nisu bile oivljavane rijeima, razgovorima, pa su
gubile realnost i znaaj Samo ja, sa svojim skuenim
unutranjim prostorima zatvorenim horizontom sam u sebi,
guio sam se.
ta?!
Moj duhovnik je zakljuio, da se stanje opet pogoralo, pa mi je
preporuio da to manje dolazim u kontakt sa ostalim monasima,
a posebno ljudima izvan manastira, i da se potpuno i bezrezervno
predam prekorijevanju svoje grenosti, i slavljenju Boga, onog sa

oltara
I inae sam se oslanjao na svog duhovnika, a ovaj put i nije
bilo teko posluati. U poetku, i pokuavao sam, nadao sam se,
bar dugim razgovorima i meusobnoj, makar ne previe lino
zainteresovano podrci- ali mantije su se pokazale neprobojnije
od ne znam kakvih oklopa, a oi su bile stroge, prazne- samo On i
ja! ili, samo ja i ja?!
To je Agape, Hristov put koji treba slijediti, vrisnuo sam, oajan.
Hm, pogladio je bradu, I ve skoro nestrpljivo (zvali su ga,
nekoliko monaha viih inova, rumenih i veselih kao i on, da neto
proslave, i Hristovom krvljuzaliju).
Zna, sinko, svako jedino svoj krst nosi. Ne moe nekome
pomoi, niti iko tebi. Trpi, a za utjehu, obrati se Gore.
Povorka miliona ovjeuljaka, nogu pred nogu, sa krstovima
Sitniavosti, Straha, Mrnje, Ravnodunosti, a sami- svojim
rukama, napravie ih!
Blinji?! Doista, koraali su u zbijenoj povorci, ne gledajui se.
To je to?! Ima li joj kraja? Ko je na elu?
Nisam znao
Pakao na Zemlji
Pakao- u nama
Iskomadani bubrezi, kao peenje na posluavniku viih
sfera
Staklena srca, zatvorena i lomljiva I ruke- mlitave, vise
Mrtve, da se uhvate, da te pridre
Zidovi su plesali i pribliavali se trbusima da se dodirnu
I raspuknu u bezbroj primjetnosti
I bubanj napokon radosnih anela
Sa stolice, pogled kroz prozor je bio vei
Hodoaa nepovezanih i samih, praznih, krvavih vagona i
smrad nesnosnih tovara, od praiskona I klaustofobinih,
drvenih kovega iz kojih zaudaraju uspavane mladosti
I djeca bez nogu, sa energijom kilometarskih trka
I zanosi i slobode primorane bolestima sopstvenim ili
najblinjih I svuda, okolo, zluradosni gavrani, istih masa

To je sloboda za izbor?!
A duhovnika i nije bilo
Slomio sam staklo na prozoru
Moja krv koja kaplje bolesno blijedim zidom, i upka po
besprekorno istoj, ednoj dasci
Vazduha, nita vie
Pokuao sam da razvalim reetke, ali one su bile
nedodirljive u svom podnoenju i ri, kao i drugi ljudi
Na vratima osmjeh palog anela
Legao sam
Krv je ostavila svoje tragove po svemu I obeanje da e
trajati
Oi su me klapile Narasle, od ustajale tenosti
Bjelina djeijih miki, i praina po ivim dlanovima
Beskraji pokrenute ljuljake Nadanja, puna i entuzijastika,
neosvijetljena primirenim izvjesnostima
Energije za historijska stvaranja
Oi majke, i oeve ruke Sjetio sam se, da se ne mogu
sjetiti vie ni boje njihovog glasa
I plakao sam, plakao kao malo dijete Mama bi u
najcrnjoj opciji, bar histerisala Ali njeno prisustvovanje
Duhovnika, mog putokaza za etiki ispravna djelanja pred
Bogom, nije bilo
Krv je kapala. Daska je bila arena. Uzeo sam etku za zube
i meljao. Mrtvo, krvavo drvo ostalo je oslikano na podu.
I bljesak- koliko smo izmijenjeni nepovratno, dubinski ili
samo manifestno mozda, samo elimo da vjerujemo u to, dok u
stvari vritimo, jo onim prvim krikom, kojim smo pozdravili
svijet
Pojavio se, i mahnuo mi izdaleka, htijui da proe mimo, ali ga
zaustavih. Stade, nevoljno.
Oe, elio bih
Zaustavi me, odlunim pokretom ruke- Bez elja, prestani, ve
jednom, sa tim sebilucima, i slavi u tiini Gospoda! Amin!...
Brada mu se zatresla, i sa nje spadoe dvije, tri mrvice kolaa i

nesto eera u prahu

Pao sam, opruen itavim tijelom, na ledeni kamen hodnika.
Gospode, zapomagao sam.
Crvena tenost je i dalje klizila u sporim kapljicama
Ispijeni, nezagrnuti mesom, maestri, u koncentrinim
krugovima, arali su ljepljivu boju
Zluradi osmjeh Poznati prijatelji
Opet
Ako je tano da ne vrijedi
A koliko zanosa, ljubavi, ushienja, dranja za ruku
Misli, ne mogu progutati ni vjenosti
Ha Ha Ha, osjeao sam kako me udaraju po obrazima.
Nije mogue da ne vrijedi
Bla Bla Bla Kao ibanje zraka
Vrijedi?! Bla Bla Bla!
I ta vaa dranja, pa sjeanja I nedostajanja Ma, najvie
mjesec dana! Bla Bla Bla.
Osjetio sam da jae boli, i pritisak neije teke ake oko
srca.
A samoa je zapomagala, kao izbezumljeni na samrti
Ko zna zbog ega je to dobro?!
Proletanja imisa kao maglovenja
U nesnosnoj, neprijatnoj magli
I crne haljine kao povremena predkazanja
Kad sam se probudio, soba je bila druga. Mnogo, mnogo
bijela. Nita drugo nisam mogao vidjeti od te bjeline. Onda
me trgnuo snaan, razarajui bol od lakta. Nisam mogao da
pomjerim ruku, i kad sam krenuo da ustanem vreo, drhtav,
snaan stisak Malo, bijelo lice (kao soba), krupnih crnih
oiju
Otkud ti?!, jedva sam izustio.
Odmah zatim, dugaki, crni tuneli neprozirnog mraka, i
pipanje u prazno Zamor, u kome se ne razaznaje ni jedan glas,
smjenjivan sa zagrobnim tiinama I samo, povremeno, toplina
onog malog lica, u nagovjetajima Zbog njega, ponovo otvorih

oi. I ustadoh; na hodniku, samo jezivo hladna promaja;

napolju, bijela pusto i jata gavranova
U kapeli, zajednika molitva. Bio sam vrlo slab; nesto lano,
otuno-sladunjavo u mirisu tamjana; za oltarom, glavni svetenik i
mumlanje prisutnih, proizvodili su onaj zvuk iz tunela
Zemljina tea, nezadrivo me vukla; blinji, tik do mene, zadra
ruke sklopljene na molitvi, i ja s treskom susretoh samo tvrdi,
hladni pod Svuda, spolja i iznutra, osjeao sam teke, crne
modrice, pune nakupljene krvi
Nesto kasnije, hvatao sam se za Duhovnika, grozniavo
objanjavajui, pitajui
Oe, vrijedi?! Vrijedi! Vrijedi!
Ustade, ogroman i superioran, i zagrmje:Bla! Bla! Bla!
mokljane! Vjenost sve guta! Zapamti, sve, sve A ti, jedno, te
jedno- bla bla bla!
Osjetih, da u opet pasti; okrenuh se, da pobjegnem; a na
vratima, pre-krupne crne oi uplaeno su me gledale.
Vratih se!
Znai, to je bio samo va glas? To famozno blablabla, samo je
izum jedne nemoi
Uzeh dijete za ruku, potrah niz hodnik, koji se odjednom inio
vrlo dugaak, i hladniji nego ikad
A kada sam uao u crkvu, na klapkanje mojih tekih
papua, svi koji su se molili, radoznalo su se okrenuli.
Okrutni skidai svake slobode i osobenosti
Osjetio sam da se crvenim, kao kada sam se stidio u
osnovnoj skoli sto su mi popucale patike.
Ali, njemu nije smetalo. Jednako vrsto, drzao me je za
ruku
Ostajemo ili??!
On je zurio u crvenog zmaja, koji se vijorio povisoko na nebu,
iza manastirske kapije, u ruci nekog nepoznatog djeteta.
Pogledah iskosa njegove razgoraene oi, skoro otvorena usta, i
dirnu me ta predanost I uenje.
Izali smo.Gomila je vratila glave na staro mjesto.

Osjeao sam hladnou kako ulazi u svaku kost, tetivu,

zaustavlja krv Krenuli smo tragom nasmijanog zmaja On
je poskakivao pored mene, svojim sitnim koracima, i nije se alio;
ak bi se povremeno nasmjeio, nekoj samo svojoj misli.
Otvarao sam usta, da ga pitam ta misli, ali mi se to inilo
glupo, i kao da bih ga prekinuo, pa smoutali. Tek, u neko doba,
osjetih da zaostaje. Mada jednako nije nita traio, ponio sam ga;
i ubrzo je zaspao bio je tako lagan.
Sumrak je stezao, i zmaj se vise nije vidio; to me ispuni nekim
neodreenim uasom, i poeh da koraam paljivije, da se ne
probudi
A bilo je mrano i hladno, kao nikada u ivotu; i mada mi je mali,
zaspali teret bio beskrajno drag, zlokobna tiina i usamljenost
Bar zmaj...
Miris peenih jabuka, u daljini, kroz zgusnutost, kao
naznaka da postoji prijatno, lake, "normalno"...
Ali nisam elio traiti. Bio sam umoran. Od ega?!
Razmiljanja, zavitlavanja?!
Kroz papue je nadirala nesnosna studen, noge su mi se
koile i jedva sam koraao, a nisam znao ni kuda bih iao.
On mi se divno pribliavao u snu i divno stezao male ake
oko moga vrata. Njegovo bijelo lice sijalo je u podmukloj
veeri, kao zigot nevinosti, nade, mogunosti. Stezao me sve
jae, ruke su mu bile hladne, pa sam ukapirao da moram bre
misliti.
Dozivajui glasovi budne frule, kao ton opominjue
magije... Veliki, nesnosni strah... kao studen... I sloboda
izbora?!
...Jer nema ta drugo...?!
Iao sam brzo, a korak je bio teak milion tona. Da nije bilo
njega...
I dalje je spavao... Krenuo sam da ga poljubim. Bio je suvie
lijep, ist... Podigao sam glavu... Kapija konaka je jo uvijek
bila otvorena.
" ?? "- mene, moja ludost,jos moze spasiti od ema i nametnutih

uvjerenja i predrasuda, bar donekle... Ali, oni?! Jedan duhovnik,

kao moj... a, za malo orbe, i loe zagrijanu sobu!?
Aha. Kao i uvijek, nou se ne moe trezveno razmiljati. A i
sta se sad, u ovakvom stanju (pogledao sam u neuredne
papue), u ovo doba, moze uraditi. Ui emo, a ujutro... Bog
e nesto pokazati.
Jutro, okovano tekim oblacima... Dan, i drugi, trei... Kao duga
polarna no, sa nagovjetajima svitanja (oko podne).
Kao da sam poputao... dijete me uvalo od oajanja, ali ja sam
se osjeao krivim, jer se inilo da sam nesposoban da uvam, ni
sebe, ni njega...
Jednog jutra, poslae me do grada, da obavim neto u vezi
manastirskih finansija...
Putovanje vozom izazvalo je udan osjeaj topline i iekivanja,
mada je kupe bio neudoban i hladan...
Hodao sam gradiem, ekajui da se zavri sa nekim papirima;
oko podne, zapoe meava...
Nisam imao gdje da odem, a ispod male tende prepune
trafike nisam mogao dugo ostati. Ljudi su navirali u poveim
grupama po dnevnu tampu, i djevojka koja je radila me ba
neljubazno gledala, jer sam joj zauzimao prostor, za
potencijalne muterije, pa sam morao negdje drugdje da se
sklonim.
iste, suve pahuljice, zrakasto su se razbijale, svuda po
praznom prostoru. Kao u snjenoj kugli. Osjeao sam kako
me pozdravljaju, hladei me po licu. Bile su tako slobodne,
srene... Voda od rastopljenih pahuljica, cijedila mi se sa
kose. Koliko ljepote je bilo u toj spontanosti i razuzdanosti
prirode.
U jednom trenutku, primijetio sam kako me udno gledaju.
Stajao sam, jedini na sredini ulice, bez kape, i skroz mokar.
Pri tom, bio sam tako glupo nasmijan, jer mi se lice ocrtalo na
izlogu preko puta. Sigurno, mislili su da sam lud. A, moda i
nisu puno grijeili.
Teka, drvena vrata su lupila i ula se muzika. Poznati, i iz

davnina dragi zvuci pjevajueg roka. Oznojena lica, razigrana

tijela... Zatvorio sam oi. Ponovo sam osjetio bol u glavi.
-Ui u... Inae, u se smrznuti ovdje.
Stare, drvene stepenice kripale su, kao da e svaki as da
se raspuknu, i da e potom iskoiti ogromna porodica malih
mieva.
Unutra je bilo pretrpano, i ni jednog slobodnog stola; to me
skoro obradova, i smjestih se na prvu praznu stolicu. Niko me
nita nije pitao, ali ubrzo, naruie mi pie, kao da se
podrazumjevalo...
Bilo je toplo; a vani, skoro ve mrak, i uskoro su upalili prijatne
male lampe, koje su obasjavale lica crvenkastom svjetlou, tako
da se inilo da sijaju iznutra...
Ne znam, kad je "poelo", ali uskoro sam priao i sluao, i
smijao se...
Za mantiju, niko me nita nije pitao; moda se i nije primjeivala
pri ovakvom osvjetljenju; a moda je i ja nisam nosio tako, da bi
se isticala... Ni za ime... Rijei se leprale, pronalazile me, upijale
vlagu...
Kroz prozor..., u krugu uline svjetiljke snijeg je padao, padao,
padao... inilo mi se, da izaem, da bih uo zvonie...
Za stolom... bljesak smijeha... ljudi divni u svom pokretu, brizi,
radosti i tuzi, ivotu...
Rijei krupne, ali ne teke... rijei sa potencijom Smisla i
Slobode...
"Da li vrijedi? To sam se pitao!?"- sjeao sam se, kao nekog
nesvjesnog stanja, i bilo me stid, ali, prolazilo je.
"Raspravljali" smo do 4h ujutru; bio je to veliki poklon, osjeati
oko sebe ljude, buku... A oda su ljudi poeli da se razilaze.
Gledao sam kako umiru prazna mjesta, i za trenutak osjetih
jezivu neprijatnost- sto ja nemam gdje, sa nekim podijeliti
impresije, to ne pripadam... Lomio sam prste sakrivene u
dubokim depovima...
"Ako nemate ta pametnije, mogli bi zajedno gubiti
vrijeme?! ...Makar do formalnog poetka dana."

Ba sam bio iznenaen. Djevojka se prijatno osmjehivala i

iekivala.
"Pa...?!"
" Da, bie mi zadovoljstvo...", promucao sam, neprijatno
crvenei, uz pokuaj osmjeha. Osjeao sam, da bi trebalo neto
ri, uraditi, ali nisam mogao; bio sam zateen i ljutio se na sebe,
sto se ne osjeam prirodno. Ali, ona kao da nije primjeivala moju
zbunjenost (ili, nije htjela da je primijeti); iroko se osmjehnu i
ree: "Bie divan dan, mislite li?".
Prili smo prozoru, snijeg je skoro stao, i svuda uokolo, srebrni
nagovjetaji svitanja...
Poto se sada moglo birati gdje e se sjesti, zauzeli smo upravo
taj sto, do prozora... Uskoro stie, u velikim oljama, mirisna
kafa...
"Dakle", ree ona vedro, "mogli bi proetati.".
Snijeg staje...
Sloio sam se.
Sili smo, istim stepenicama, kojima sam se prethodnog dana
popeo... ali kakve li razlike, inilo se. Gurnuo sam teka vrata, i
zakoraismo u svjeu, kristalnu bjelinu.
ista, rastresita prostranstva u koja smo propadali, kripala
su pod naim nogama. Hiljadu puta sam pao. Ona se tako
divno smijala, povremeno bih je kratko pogledao. Bila je tako
slobodna; pokuavala je da tri, dok su joj se noge petljale u
krajeve sivog kaputa. A kad bi pala, pogledala bi me kriom,
ispod oka, kao dijete koje oekuje grdnju, a onda bi se, opet
najdivnije osmjehnula.
"Da ti odrecitujem neto?!"
Klimnuh... Njen glas... I sudaranje pahuljica, slivalo se u srebrnokristalnu muziku...
Primijeti da i ja pomjeram usta: "Zna? Naravno!", prekinu se u
sred strofe:"Hajde, zajedno!"; uhvati me pod ruku- velikim
osvajakim koracima, zajedno, po bjelini, na kojoj nije bilo
tragova, prije ovih naih; ujedinjeni, u Rijeima Slobode i Sree...
Disao sam, disao... Miris etinara...

Nemo je stara babetina, koja je sama- nemona, pa je nose

budale, koje pristanu na to... neprimjetno sam se stresao- pala je,
pala, u snijeg, prehladan za nju; a mi smo tako mladi, zajedno,
zajedno...
Nekoliko trenutaka... Zatim opet sa neodoljivim osmjehom,
posve jednostavno: "Moram da idem! A zaista, bilo mi je drago!
Hvala, na divno provedenom vremenu!"
-Sad, ta bi sad trebalo uraditi?! Nisam mogao smisliti, samo
sam je gledao...
...A srce je zazivalo Miljicu, iji me Odlazak, jednom, zauvjek i
neraskidivo, sjedinio sa Prazninom... Miljicu- kao Ljubav, i kao
Smrt, jer bila je oboje; i otada, zbog Smrti svom snagom elio sam
Ljubav; i, takoe zbog smrti, bojao je se... Nikada se iz toga nisam
ispetljao...
-Miljice... ja neu, da ona ode...
Izgleda, da sam izgovorio naglas...
uo sam kako kripi snijeg pod njenim spretnim nogama.
"Ha! Bas si luckast! Sve drugo moze ekati, ta moe biti
vanije od ovako divnog dana?!"
Uhvatila me za ruku. Ornamenti velikog, zlatnog Sunca
poeli su se pomaljati kroz guste oblake...
Nasmjeio sam se i namignuo... u zlatni zrak.
"Divno se smijes", proaputala mi je, i vragolasto me
utinula za miku. "Hajdemo, sada pouriti. Ja bih da idemo
negdje... na Sunce..."

*****
Pogaena svjetla u susjednim stanovima. Pepeljare pune
opuaka svuda po stolu... Neoprane soljice od crne kafe...
Jedva primjetno taknuta penica... I do pola izgorene svijee,
sakupljene u jedan kutak...
ujem ga, gdje hre...

Kao da je sve isto.

Spava, jede, radi, slua vijesti, ita novine...
Ja ne mogu, ne mogu da ivim...
Slike kao argumenti besmislenosti... Jer ta sada sa njima?!
ta mi one znae?!
Prazna soba... Netaknuti red... Stvari na svom mjestu... I
mrtva, bezvazduna tisina...
Da, nekada, jednom, ivjeli smo sami, bez zaludica pruanja
itavog sebe drugom... Do onog groznog pruanja, kad on
pone da se gui od tebe, i mora da bjei, a ti ne shvata ta
mu je i ta jo treba da radi...
Ali poslije, ukazao se taj novi ivot, manje oscilatoran i sa
vie smisla... Navikla sam se, ne pitati i na taj poklonjeni
smisao- davati... Dok ne ubijem?! ...Izgleda...
A sad?! Sta sada?!
Zaluda sve prie, razmiljanja... Molitve...
emu sve?!
Povremeno se okliznem, pa odmorim na izvjesnosti, da uvijek
sama, tvorac svoje izvjesnosti mogu biti... A onda padnem na
koljeno pred Sv. Vasilijem... kao misao o smrtnom grijehu...
Pa se iznenada ustanem- moda je i ona uinila smrtni
grijeh... A onda su sve moje molitve, svi moji napori... jedno
ogromno, nepremostivo Nita...
Jer bez nje, ak i u kosmikim i bezvremenim
prostranstvima... Sta ja?!
...I dalje hre?!
Kad u ja moi zaspati?! ...da se nikad ne probudim.
...Evo ih sad, konano proieni prostori u kojima niko ne
pui... i besprekorno isti tepisi... Kome sad to treba?! Kome
je to vano?!
...I izluujua pomisao da sam koliko poslednjih godina, koje
su i mogle biti lijepe... da se volimo, grlimo... diemo,
ivimo... ja, i samo ja upropastila.
I njeno utanje, i ja koja kaem "...djeca i trebaju da ute!"... a
nije bila dijete...

Vaspitavala sam je da bude pristojna, fina, da ui... da ne

bude prosta. Svi su je iz komiluka hvalili. O njenoj finoi se
prialo u cijeloj koli i gradu...
I naposlijetku... To! -To prokleto drutvo!
Govorila sam joj da pazi kad izlazi, da su ljudi zlobni, u inat,
stavie joj nesto u pie. -Rugala se!
Prokleto, prokleto, prokleto drutvo! Do ega su je doveli... A
cijeli grad o njenoj finoi je priao!
Vriti mi se! Ne, ne! Jo i ja... !
...Taman, da imaju o emu da priaju sjutra... Neu im dati to
zadovoljstvo!
Ali Boe... Pa, ta je mene briga za njih?!
Kuku...
Pod je hladan i teak... Sva sam izudarana i sada sve boli... I
dodir...
A najgore, kada ih nema...
Voljele smo zalaske proljea... duge, bakarne i mirne...
Oi me klape! ta?! ta?!
Odsjaji razbuktalog kandila na prozoru kao ruganje palog
anela...
U no?! ...I to tako, jednostavno nestane?! Smrtni grijeh?! I
nema vie ansi?! Ali to je dijete...
...Probudie se... On se uvijek, u isto vrijeme budi...
Pritisak ranog jutra, navika kafe; i izmrvljeni, odgurnuti doruak...
Besmisao stvari i rijei koje ih oznaavaju... "doruak"?
...ta, zato...??!
U kino jutro...
Zadovoljstvo "lijepog", odavno zaboravljenog... nekada... , ali
sada, dvadesetogodinja "ja"- mrtva sam... mnogostruko mrtva...
nita nisam znala sauvati... preputivsi se bujici, bez napora...
tednja, do rasipanja... ;
Ipak, trebalo bi izgledati pristojno...
ta siva suknja je vjena, mnogo vie od mene... "pristojna", ali
odjednom tako strana... areni kostim i usta to se smijee,
crvena...

i uplakane oi klovna...
arapa koja se odjednom rasparala...
I izlizane potpetice... a nigdje nisam bila... izlizale se u koraanju
besmislom...
Treba imati, za ta umrijeti!
Snovi...
Grmi...
Nee u ljubiice!?
Samoiva ljubiice!
"Stidljiva", da ivim i, da umrem...
Samo ovo bitisanje, dovoljno je jadno za mene... Pogledati u lice
Nebu?! Nikada. Stidim se...
...Jesu li to njene crte lica? Moda, ni to nisam znala da vidim...?
Da, suza... prije "pristojne" minke... i svecrte nestaju, i samo
trodimenzionalno, plaviasta praznina, njenog oblika...
...
"ivotni drug"... pored mene... ne razgovaramo, skoro... i oko
njega plaviasta izmaglica, i sve manje izraza na njegovom licu...
Davno nekada, dala sam mu ruku; moda, ispustio ju je, a da
nisam osjetila. Ne pitam...
Suvi prsti, ukoeni od zime, neosjetno kliznu...
Izgubljeno ulo dodira...
A nekada me nasmijavao... Davno nekada...
I zaista, ba smo se voljeli! Boe! Sve to znai i jedino
odrava u ivotu, vie nije vano...
ta uiniti onda kad postoji samo jedno rjeenje?! I nema
kompromisa... Ni pomoi...
ivotariti?! Raditi... umarati se; tj. nastaviti ne osjeati nita...
...Oblaiti se... Sreivati... Ha... Zato?! Za koga?! emu
trud?!
Nje vie nema.
...i to je izvjesno, nebrebolivo teko; jedino vano i
sveprisutno... I rupa je tolika, da se niim ne moze zatrpati,
prekriti, ispuniti... Zjapi otvorena, raupana, krvava i runa...
Niim nepremostiva...

Njeni grozota i veliina... kao nezaobilazno sjeanje...

Boe... Boe...
A svriti?! Spojiti krakove besmisla u ogromni, zatvoreni
krug... I ubiti ovo apsolutno obesmiljavanje, ak i onih stvari
koje su nekad vrijedjele...??
A drugi... sigurno postoje i drugi... kao ja... I nekako, sigurno
uspiju da ive... Makar, uz vie napora... Ali ja... Boe...
Progutae me sopstvena rupa!
Boe, ja ne mogu da se borim! Treba mi! Neizdrivo mi
treba!!! ...Poinjem da mislim na nain, na koji je ona mislila...
a onda, stalno smo se svaale oko tog njenog naina
miljenja...
Jel' tano?! Ja sam je ubila?!
Razdvojila nas je ulica, nama nebitni ljudi, gluposti, niskosti i
banalnosti...
Boe, pomozi mi... !!!

/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\/\
Nebitno, nebitno...!
Nita, sem ovog bola ne postoji vie... Pada po svim
stvarima, licima, navikama, sjeanjima... kao magleni veo...
Ne snalazim se vie, ne vidim... udaram u sve to se nekada
zvalo "ivot"...
Pa, kad bi se bar mogle ukloniti... proistiti, proistiti, sve
to je sada nebitno...
Ne mogu ovako; ti znakovi, taj put, nisu vie moji...
ta uraditi, da manje boli?!
Zato?! Neka boli...
Samo, kad bi me pustili na miru...

*****
Mnogo, mnogo mi nedostaje...

Kao dio mene- najsutinskiji...

I vazduaste potapalice stalnog podsjeanja, zaboravim,
pa krenem da se oslonim i propadnem, iz poetka... u
bezdan...
Crni zidovi moje sobe ne primaju svjetlost... Pa, i nema
spoljanosti.
Sama.
Nekad mi je tako ao to nismo zajedno... da dosaujemo
jedni drugima, da zajedno patimo... gubimo vrijeme... Ipak bi
bili sreniji, znali bi da ipak postoji bar neto... neki topli
smisao, da nije sve farsa i mehanika. ak i stalno brinuti o
nekome... Ali ovo, ovo je stvarno haos... Pogledaj, i kad
poelim da ivim... Sa kim?! Sama.
Par ruka i malo ne-luciferske skromnosti i to je vrhunska
srea.
Ali ta je sa drugima?!
Ha. ta je sa tobom?! Smije se; lupa krilima... Ponovo. Kao,
s drugima neto nije u redu- nema nikog, a ti si sve uinila da
neko bude tu?! Ne elim te podsjeati, rastuivati... Ali, ko je
bio taj prvi, kome je izvjesna ljepota i divna toplina prela u
ustajalost?! Ljudi znaju da vole dugo i intezivno... i svaki dan
i tren drugaije, zrelije... Rasrdio se; klepee krilima.
-Dobro de!, prozborila sam.
I sam se zaudio... Kao osmjeh...
"Mama, mama...", dozivala sam.
Pojavila se isti momenat i provukla glavu u sobu: "Gladna
si?!".
Osmjeh se razvodnjava. nekad tako elim da je tresnem...
"Ne, mama...".
Bila si ljupka! Hm. Mnogo je radosniji. Fin je, kad se smije.
"Ne, mamice! Nisam gladna.
Htjela sam samo da te zamolim... Voljela bi da dugo etamo,
da zajedno etamo, da me dri za ruku kao kada sam bila
mala i da priamo..."
"Zajedno da etamo?!", zaudila se; bar mi se uinilo. I

obradovala se.
"...A kasnije... mogli bi obii i njenu mamu?!"
On je jos uvijek stajao na istom mjestu; namignuo mi jedivno prostran, vjean, ist. Najradosnije se osmjehnuo, jo
jednom... kao zagrljaj, vazduasti dodir... I onda je nestao...
...
Iste prie... Koraci koji ne odjekuju...
Rijei se odbijaju, prazne, i vraaju praznini...
Ruka o koju se oslanjam; a moda je i slabija nego moja...
"Od ponedeljka, ponovo u poeti da radim...", rekla mi je. Rekla
je bojaljivo, ali dosta odluno. Kao da drugaije, ne bi moglo.
Ona je mislila da pomae, da tako treba- moda, i jeste.
Ali natezati se sa mnom po cijele dane, i nije neki smisao ivotu.
A i, zar moe zaista pomoi? Taj bol, nije njen...
Ona mi pomae, preivjeti...
Jeste- ja sam preivjela. Ali ne ivim. Ne, ja ne ivim...
Njena majka... isto je sama.
Isto, a tako razliito. A ne znam, po emu razliito... Tek kao
udaljena figura od stakla...
A ta je to, sto je bilo, a sada bez toga ne moemo?!
Ne, ne mogu... Trudim se, ali to nije istinski. Osim ako se nekad,
za hiljadu godina potpuno saivim sa glumom.
Ni njena mama ne moe...
Jer tada, onda...- nikada nisam bila svjesna da posjedujem
neto dragocjeno, to osmiljava ivot...
A ivjela sam... Znai, moe se ivjeti?!
Pa... ili ivjeti ili... ?!
Ako je gubitak nepremostiv, da se nastavi koraat
magistralom, pa makar i sa velikom, primjetnom rupom i
velikim bolom, i dosta sporije; e onda, ja ne vidim drugi put...
A ako postoji bilo ta, pa i samo potencijalno ljepe, ja bih
pokuala.
Ve je dosta izgubljeno...
Kau, sjutra je no vjestica... Pa, kad bi je "srela"!? Ha, ona
me ne bi ni prepoznala...

Je li ovo, to sto smo htjeli, sto hou?

Mogla bi biti zadovoljna sa mnom, zar ?! Bezrezervno alim za
njom, ba u duhu velike, divne ljubavi!? Ili, alim za sobom?!
Ovo je najbolje sto mogu?! Zar, ne dugujem nita vie... sebi,
drugima, svijetu... ivotu?!
Lijena?
A i ne znam sta bi,gdje... A ova monotonija, meditiranje,
lebdenje po vakuumu odsustva ivota, zaista postaje
neizdrivo...
Umorna sam, iscrpljena... Istroena... od niega.
Ali, moda postoji nada... Napolju se prostro velikoduno
divan dan. Ogromno, zlatno Sunce i ist, ambiciozni vjetar...
-Dugo ve kuca na svim tvojim prozorima... Ne vidi?! Bio
je opet tu, miran i nekako tuan... I beskrajno ist...
Otvorila sam...

*****
Otiao je... Nema ga... Vrata se rijetko otvaraju... Neto je ispod
kreveta... Ne smijem plakati.
Rale je oduvijek govorio, da oni samo izmiljaju, da bi me
uplaili... pa da budem dobar...
Znam, sta u! Vjezbau da se pravilno prevrem
unatrake... Kad Rale doe, bie srean ta sam nauio...
Pst... Pst...
Umiljam?!
Ne. Neto stvarno cvili pred vratima. Da pogledam...?!
...

*****

Tamo, upravo poinje veernja sluzba... Danas je, u kalendaru,

Crveno Slovo...
Treperave svijee...
A, danas je bilo toliko Sunca... bljetavi, zasljepljujui odsjaji...
Pobjegao sam... Nisam se vratio... Uivao sam, i nisam
"mislio"... To je lako i divno.
A dijete me moda treba. eka... Naravno, da me treba. A meni
treba ona. I ostao sam. Agape?!
Naslonila je ruku na glavu... odlutala. Ponekad, i on se tako
zamisli- irom otvorenih oiju i napenih usana... Koliko je
"znam"? Utisak, da je divna... potvren, divno provedenim
vremenom. A je li to "potvrda"? Pa, oboje smo dali od sebe
najsvjetlije, najbolje... ono "mranije", komplikovanije ostavili smo
u nekom od mranijih prolaza sopstvenih lavirinata...
Pa, ne znam je... I elim da je sa mnom...
...A djeak je tako jednostavan, drag, neiskvaren, tako meni
predan. Za njega sam neraskidivo vezan. I elim ga paziti. Pa
ipak, zaboravio sam, "pobjegao", obeao, i nisam se vratio.
Rekao, obeao... - donjeti mu medenjake- prave, "gradske".
Radovao se...
Rei joj, govoriti...?
Mozda bi otila... I ne bi bilo udno...
Rairiti nad drugim, svoj oblak... to odbija... itav ivot
"pripitomljavanja", prije toga...
Ne elim, da ode. Ni, da dijete pati samo...
Tamo, zvona poinju da zvone...
Oni, sa svojom izvjesnom udobnou i bespreglednim
(uroenim?! mrtvim?!) spokojem... Oni se mole...
One crne, pokretne barbike...
Oni posreduju za gore, izmeu nas?! Oni lieni svake
neizvjesnosti, stresova... Oni e sauestvovati u naoj brizi,
bolu, naim strepnjama... i moliti za nas...
Kako?! Kako?! Kad su oni od svega toga tako daleko...
Gospode!!! Ja nisam normalan!

ta su oni krivi, za govna u koja sam se sam upetljao?!

Ili nisam sam?!
Boe, Boe...
uo sam jak vjetar gdje eta do mene...
Ja volim djeaka... A i nju...
I najistija, isfiltrirana srca...
Moda nisam sposoban, za terete... Tj. volio bih, bar jedno
vrijeme, uivati samo sa njom...
Tj. ja nisam sposoban ni za ta! Nita dobro!
Sada... Volim je tako jako i ne bih mogao bez nje! A i
dekia... Onda... Moda je najpotenije da priam sa njom...
Ali... Ja nisam normalan! Mi se znamo tako kratko, da je ja
optereujem svojim petljavinama... Bila je toliko divna, da mi
uljepa te dane i pokae koliko sam bio skrenuo sa
"svoga"puta... A sad bi ja jo hroninog terapeuta...
Ne! Mi smo tu sluajno (zaboravio sam!) i prekrasno je... i ako
bi sjutra nestalo, tu nieg udnog ne bi bilo.
I sta ona ima sa djeakom?! I s tim sto sam ja nju ba puno
zavolio?! I vezao se?! Otkud mi obraza?! I na njoj je toliko
povrijeenih mjesta... Osjetim kako se strese, kad je sluajno
dodirnem...
Ne! Ne! Neu!
Ali sta mogu...?!
Moda je duhovnik znao ta govori?! Moda, te "granice" uistinu
postoje kao nepremostive, moda su zaista tako blizu
postavljene...
Je li uopte potrebno znati sve detalje neije prolosti, da bi ga
voljeli?! Ili zavolimo, drugo neto?
Ona izgleda, kao da je spremna da slua, ta god joj elio rei.
Ali, ta uopte da joj kaem?!
Sasvim sam zapetljan...
Kako nju uvesti u svoj ivot, kad je u njemu takav haos? Gdje je
smjestiti? Dati joj ruku i uvui je u vrtlog paradoksa, besmislenosti,
upitanosti?! Ili je pustiti da ode?- bila bi to uzviena rtva, ili
najgora ljenost?!

...Tamo, svjetla se rano gase. Sobe su rano hladne. U jezivoj

tiini, dijete e opet zaspati samo... A nita, ama ba nita,
nikome skrivilo nije.
"Idemo! Idemo!", povukla me je za ruku, vedra i puna
energije, kao i obino. Gledao sam je... S licem boje
najdivnijih labudova, i oima, u kojima nije prestajala da gori
vatra...
"Aha. Mogu joj rei!. Bar nee zamjeriti, ako ne pomogne."
"Pouri!", i dalje me vukla...
"A... Idemo... Gdje?!", pokuavao sam da je pratim.
"Vodim te u onaj pab... gdje sam te upoznala.", mucala je
kroz debele niti crvenog, vunenog ala.
"Pouri. Ne mogu da iekam...."
"ta?!"
"Mislim... ovdje je tako hladno!"
Teka, drvena vrata jednako su zascviljela, kao prvog dana,
kada sam sluajno uao, samo sada je bio jo vei mrak...
"Srean roendan!!!"
Na desetine glasova, kao areni, plastini klovnovi na feder,
iskoili su sa svih strana...
...Najtoplijih i najirih osmjeha, a nisam ih itav zivot gajio i
pazio, i to me jos vie zaudi.
"To su moji prijatelji! Srean ti roendan!", proaputala je, i
njeno me dodirnula toplim usnama po hladnom obrazu.
"Ali, otkud si znala?!"
"Sad, nije vano, a s njima pojedinano poslije u te
upoznati. Ve su poeli da slave."
A ja sam, kao u snu gledao gola i otvorena, i njena, i
pruena prostranstva najrazliitijih dlanova... i udio se to
se ne ude, i to ne pitaju...
...A ona su se samo nudila i grlila, svim svojim postojanjem, i
nisu traila objanjenja, odgovora, ni neto za uzvrat...
I plakao sam predajui se toj toplini divnog i
nedoivljenog...
Plakao sam kao tek roen..., kao tek izveden na Sunce...

...Ona me gledala velikim, toplim oima i tvrdim platnom

svog iznoenog kaputa, obrisala mi suze.
Kao maglovenja... Kao duh... Neuhvatljivo uvlailo se u
krvavo zivotinjsko srce ono sto je obeavalo da e nadivjeti
tijelo.
Agape?! Po prvi put?!
Zagrlio sam je najvre to sam mogao.
-Opa! Pa,ti si neki jak momak?! Nisi to do sad pokazivao?!,
neogranieno, bijelo privienje lukavo je namigivalo.
-Otkud on?!, pomislio sam. Ali i nije bilo previe udno. I
onako je sve puno podsjealo na bajku.
...ljubio sam je, ljubio...
Sve drugo, je manje vano...
Spokoj...
...i um sopstvene krvi, kao um ivota.
I ta lica- lica koja sam sanjao, volio, traio, gledala su me sjajnim
oima i darivala najtoplijim osmjesima.
Onaj spokoj...
...kristalno plavetnilo neba; mnotvo zagrljaja koji obeavaju
prisustvo; njena ruka koja jo nije isputala moju...
Beskrajno ist, ispunjen, iv, poao sam; a tamo, gdje sam do
skoro osjeao samo mrane, nerazmrsive lavirinte, sijalo je
bljestavo Sunce...
Onaj spokoj, koji...
...zvonik Manastira visoko u plavetnilu; neodoljivo povuen,
krenuh prvo u Crkvu.
...pogled unutra, kao tren- mnogo, premnogo treperavog sjaja
zapaljenih svijea tekog mirisa i tamjan;
i neke pognute glave, oko...
Odbaeni Duhovnik, preprei mi put; smanjen, ne-ivotan, drao
me vrsto za ramena... i plakao.
Grmljavina...
"... kasno sam upoznao, o svijete,
tvoje radosti.
Mir, koji nema, tua obeanja

i onaj spokoj koji umire u

trenutku raanja." , glasom Privienja.
Boe! Ne! Ne! Urlikao sam. Miljica, u liku aveti koja odvodi...
...Ne! Neu!
A duhovnik me vrsto drao za ramena i samo je plakao.
Kao i ja.
Tiina... Razotkrivajui pogledi... I glasan, prestravljeni jauk
odbijen na milion zidova. Svijee su treperile i gordo talasale
vitkim, nepropadljivim tijelima.
Vritao sam... A svi su jednako utali... I jednako stajali... I
jednako mirno gledali...
Pritisak na sljepoonice...
A njegovo, njeno, bijelo lice blago se smijalo iz svilenih
prekrivaa...
Ne, neu!, drmusao sam sjajni koveg...
I konano se neki momak pomjerio i odvukao me iz crkve.
A krvava, razjapljena jama smjekala mi se svojim trajanjem
i novim irinama...

*****
Napolju je svijetlo, zlaano... Gledao sam jue, ostrvca vlane
zemlje, i njene zelene travice; i sve manje bijelog...
Gnjeio sam zemlju, tako je iva, dobra, podatna pod prstima; a
onda, rekli su mi da sam se "sav umazao", pa su me njeno odveli
i dali mi aja.
Uopte, sve je divno. Svi su tako dobri. Ljudi su dobri... Lica se
smijee nada mnom, ja pruam ruke, oni me zagrle, pomiluju po
kosi, i nazovu "dobrim momkom". Dodue, ponekad i plau, ali ne
znam zato! Ja sam plakao samo jednom- htjeo sam se poigrati
sjajnim, treperavim plamenom, koji je plesao u kaminu. Ali on me
ugrizao- ne znam, valjda mu se nije svidjela moja ruka. Tada,
boljelo je, i ja sam plakao. Ali, oni ak i ne diraju vatru; a ko zna,

mozda bi njima uspjelo! Nee da probaju.

Dobro, i sigurno...
Nekada dodue, pitaju me neka udna pitanja; ne razumijem ni
rijei, ali sluam i smjekam se, ne bih li ih oraspoloio.
Ponajee tada plau. Zagrlim ih- ne treba plakati, sve je tako
dobro...
... Oblizao sam mrvice kolaa, bilo je cimeta u njemu, a to volim.
Pojeo sam ga, ali donijee mi poslije drugi. Sretan sam. A mlijeka,
jos do pola puna aa... Tako je dobro i bijelo... pijem...
Vani, neka ptica pjeva; uskoro u u etnju; radost- dobro, dobro
je... Za jednu ruku, drae me dobri starac bijele brade, a za
drugu, ona djevojka, to me podsjea na anela sa glavnog
oltara, i pria tako divne prie.
Skoro e doi; radujem im se! Onda odu, ali ne mari nista, uvijek
se vrate.
Ne pitam mnogo... Jue, vidio sam, nisu mogli probuditi starog
batovana. Rekli su mi, odsad,on e samo spavati.
A rue?- doi e drugi, kau, ne brini za rue.
Malkice sam mu zavidio- ja mnogo volim da spavam! To je
najljepe. I kad to bude, dakle, ne moram se brinuti za ukusne
kolae sa cimetom- izgleda, uvijek doe drugi.
On, sigurno sanja rue...
A ja, sanjao bih onog anela...

*****
Ovdje je tako vrue...
Ali Sunce stalno grije i nikad se ne moe osjetiti onako
jezivo oajan i sam...
A i na ovu groznu prainu sam se navikla; ima je svuda- po
odjei, nasim tijelima i licima...
... da vie nikada ne bude sam...

Srea, te sam otila! A eto, ni mama nije tako neutjena,

rasplakana, kao to sam mislila!
- Hajde!
Tako je stalno... Od predgraa, do pregraa... Gomila
nasmijanih maliana, tamnih od pigmenta, Sunca i praine...
Oni me tako snano grle; osjeti se voljen, naen... vaan...
Priaju mi prie o izmiljenim roditeljima, ispovjedaju mi
svoje zaljubljenosti... smiju se, zahvaljuju... Ja ih oteano
razumijem!, jer nisam ba ekspert u pamenju rijei i
naglasaka; ali osjeam da se razumijemo...
... I Sune vie ne umire...
Uskoro e stii iz etnje, obeala sam im da emo praviti
kolae.
Sve je novo, kao prilika, neizmjerno velika i neoekivana...
kao vaskrsenje...
A pred spavanje, mali hindusi se prekrste. ula sam gdje
apuu:"Moda je to neto vano! Ponavlja svake veeri!
Bie joj drago!"
A celofani skrivenih sadraja gube se u daleke sfere...
Voljela bih i da su oni tu...
A onda ponem da se rastuujem... Neke divne kule
osjeanja i potencijalno vjeitih ivota, granatirali smo
neskromnou, egoizmom i pretjeranim samoljubljem.
Mili Boe!, i prekrstim se, sama na prostranstvima
pranjavog asfalta.
...I hvala za naknadno prueno i poklonjeno!
Ne, neu se vratiti! Za tamo je vezano tako puno boli,
greaka i propusta...
A i zaista sam se zaljubila... Prvi put! I on kaze da je ovo
divno! Usvojiemo djeaka i djevojicu...
Ovdje nam je lijepo!
Nou satima priamo, nestajui u modroj svili toplog
vazduha...
...i ljubimo se
...i planiramo, za beskraje i vjenosti (ja, koja nikada nisam

imala plan)...
I svake noi, nad uspavanom vaseljenom,... kao
podsjeanje... ili osvetenje... svjetlei trag, beskrajno
sjajnog, srebrnog praha... i uvijek, nanovo, nesto otvoreno i
osjetljivo zapee, jako i na tren neizdrivo;
pa sklopim oi, jako; i spustim usne na njegovo mekano
lice...
Ne klepee krilima... ali zato svako jutro... pod
nasmjeenim, narandastim svodom vjeitog i sveprisutnog
Sunca...
...Gdje bi inae bio smisao?!