Len Deighton BERLIN GEM

Prva knjiga pijunske trilogije GEM, SE i ME!

Naslov originala: Len Deighton - BERLIN GAME (1983) S engleskoga preveli Vesna Valeni i Ivan kunca

1.

- Koliko dugo ve sjedimo ovdje? - upitao sam. Uzeo sam dalekozor i prouavao mladog amerikog vojnika koji se dosaivao u svojoj ostakljenoj straarnici. - Gotovo etvrtinu stoljea - rekao je Werner Volkmann. Ruke su mu poivale na volanu, a glavu je oslonio na njih. - Taj vojnik se jo nije ni rodio kad smo mi prvi put sjedili ovdje ekajui da psi zalaju. Lave pasa u ograenom prostoru iza ruevina hotela Adlon obino je bio prvi znak da se neto dogaa na drugoj strani. Psi bi osjetjli svaki neuobiajeni dogaaj mnogo prije nego bi dreseri doli po njih. Zato smo imali otvoren prozor; zato smo se gotovo smrzli. - Taj ameriki vojnik se nije rodio, pijunski triler to ga ita nije bio napisan, a mi smo vjerovali da e Zid biti sruen kroz nekoliko dana. Bili smo glupi i mladi, ali je tada bilo ljepe, zar ne, Bernie? - Uvijek je ljepe kad si mlad, Werner - rekao sam. Ova strana kontrolne stanice Charlie se nije promijenila. Nikad nije bila pretrpana; samo jedna mala baraka i nekoliko znakova to su upozoravali da naputate Zapadni sektor. No, strana Istone Njemake postala je mnogo kompliciranija. Zidovi i ograde, zapreke i rampe, beskonane bijele linije za obiljeavanje voznih traka. Nedavno su zidom ogradili golemi prostor gdje su turistike autobuse pretraivali, ispitivali i motrili smrknuti ljudi. Ispod svakog vozila gurali su ogledala na kotaima da netko od njihovih sugraana ne bi na taj nain pokuao pobjei. Kontrolna stanica nikad nije bila tiha. Mnotvo reflektora, koji su osvjetljavali istononjemaku stranu, neprestano su zujali podsjeajui na polje puno kukaca za vrueg ljetnog dana. Werner je podigao glavu i promijenio poloaj tijela. Obojica smo sjedili na spuvastim jastucima; to smo nauili tokom protekle etvrtine stoljea. To, i uvrivanje prekidaa na vratima tako da se svjetlo u kolima ne bi upalilo svaki put kad ih otvorimo. - Rado bih znao koliko e Zena ostati u Mnchenu - rekao je Werner. - Ne podnosim Mnchen - rekao sam mu. - Da ti pravo kaem, ne podnosim one proklete Bavarce. - Bio sam tamo samo jednom - rekao je Werner. - Radilo se o nekom hitnom poslu za Amerikance. Jednog od naih ljudi su premlatili, a lokalna policija nije bila ni od kakve pomoi. - Werner je jo uvijek govorio engleski s jakim berlinskim naglaskom kojeg sam se sjeao iz naih kolskih dana. Sad je Werner Volkmann imao etrdeset godina, zdepast stas, upavu crnu kosu, crne brkove i pospane oi zbog kojih ga se moglo zamijeniti za berlinskog pripadnika turske populacije. Obrisao je malu povrinu na vjetrobranu da bi mogao vidjeti bljetavilo fluorescentnog osvjetljenja. Iza obrisa kontrolne stanice Charlie, Friedrichstrasse u istonom sektoru sjala je kao usred bijela dana. - Ne - rekao je. - uope mi se ne svia Mnchen. Werner mi je prole noi, nakon mnogo pia, povjerio da je njegova ena, Zena, pobjegla s vozaem kamiona kompanije Coia-Coki. Protekle tri noi spavao sam na grbavoj sofi u njegovom elegantnom stanu u Dahlemu, na samom rubu Grunewalda. Ali, dok smo bili trijezni, pretvarali smo se da je njegova ena posjetila roake. - Sad neto ide - rekao sam.

Werner ak nije ni pomaknuo glavu s naslona. - To je ukastosmei ford. Proi e kontrolnu stanicu, parkirati dok ljudi unutra pojedu sendvi i popiju kavu, a zatim e se vratiti u Istoni sektor malo iza ponoi. Promatrao sam. Kao to je predvidio, pojavio se ukastosmei ford, kamionet, neobiljeen, registarske tablice Zapadnog Berlina. - Mi smo zauzeli njihovo uobiajeno mjesto za parkiranje - rekao je Werner. - To su Turci koji imaju djevojke u istonom dijelu. Prema propisima moraju izii prije ponoi. Ponovo se vraaju iza ponoi. - Mora da su strane djevojke - primijetio sam. - akom zapadnih maraka tamo se moe mnogo postii - rekao je Werner. - Zna i sam, Bernie. Policijski automobil s dvojicom ljudi polako je proao kraj nas. Prepoznali su Wernerov a ud i pa je jedan policajac umorno podigao ruku na pozdrav. Kad je policijski automobil otiao, pogledao sam kroz dalekozor preko granice gdje je jedan istononjemaki straar pocupkivao ne bi li poboljao cirkulaciju. Bilo je strahovito hladno. Werner je rekao: - Jesi li siguran da e prijei ovdje, a ne na kontrolnoj stanici u Bornholmerstrasse ili Prinzenstrasse? - To si me pitao ve etiri puta, Werner. - Sjea se kad smo poeli raditi za obavjetajnu slubu. Tvoj otac je tada vodio slubu... sve je bilo drukije. Sjea se gospodina Gaunta... debeljka koji je znao pjevati sve one smijene berlinske kabaretske pjesmice. Kladio se sa mnom u pedeset maraka da ga nikad nee podii... Zid, mislim. Sigurno je ve ostario. Meni je bilo tek osamnaest ili devetnaest godina, a pedeset maraka je tada bilo mnogo novca. - To je bio Silas Gaunt. itao je previe onih sugestivnih izvjetaja iz Londona - rekao sam. - Nakratko me uvjerio da u svemu ima krivo, ukljuujui i Zid. - Ali ti se nisi kladio - rekao je Werner. Iz termosice je nalio malo crne kave u papirnatu au i pruio mi je. - No, ja sam se dobrovoljno javio da idem preko, one noi kad su zatvorili sektorske granice. Nisam bio mudriji od starog Silasa. Samo, nisam imao pedeset maraka za okladu. - Taksisti su prvi znali. Oko dva sata ujutro alili su se putem radija da ih svaki put, na prijelazu iz jednog sektora u drugi, zaustavljaju i ispituju. Otpremnik taksi ureda u sreditu grada rekao je svojim vozaima da vie nikoga ne voze u Istoni sektor, a zatim je nazvao mene i obavijestio me o zbivanjima. - A ti si sprijeio moj odlazak - rekao sam. - Tvoj otac mi je rekao da te ne povedem. - Ali ti si iao, Werner. I stari Silas je poao s tobom. - Znai, otac je sprijeio moj odlazak u Istoni sektor one noi kad su zatvorili granicu. Nisam to znao sve do sada. - Tog jutra preli smo granicu oko etiri i tideset. Bilo je ruskih kamiona i mnogo vojnika koji su iskrcavali kolutove bodljikave ice ispred Bolnice Charite. Brzo smo se vratili. Silas je rekao da e Amerikanci poslati tenkove i ukloniti icu. Tvoj otac je isto rekao, zar ne? - Ljudi u Washingtonu bili su previe uplaeni, Werner. Glupani na vrhu su mislili da e

Rusi krenuti ovamo i zauzeti Zapadni sektor grada. Oni su s olakanjem gledali podizanje zida. - Moda su oni znali neto to mi nismo - rekao je Werner. - Ima pravo - rekao sam. - Znaju da slubom upravljaju idioti. Ali, poelo se aputati. Werner se kratko osmjehnuo. - I tada, oko est ujutro, uli smo teke kamione i graevinske dizalice. Sjea se kako smo mojim motorom ili gledati postavljanje bodljikave ice preko Potsamerplatza? Znao sam da e se to na kraju dogoditi. Tih pedeset maraka su mi bili najlake zaraeni novac u ivotu. Nije mi jasno zato je gospodin Gaunt pristao na okladu. - Tek je stigao u Berlin - rekao sam. - Upravo je bio zavrio godinu na Oxfordu, gdje je predavao politike znanosti i sve one statistike gluposti kojima se novi momci razbacuju im stignu. - Moda bi ti trebao tamo drati predavanja - primijetio je Werner uz samo traak sarkazma. - Ti nisi zavrio fakultet, zar ne, Bernie? - Pitanje je bilo retoriko. - Nisam ni ja. No, snaao si se i bez njega. - Nisam odgovorio, ali Werner je sad bio raspoloen za prianje. - Via li ikad gospodina Gaunta? Krasno je govorio njemaki. Ne kao ti ili ja... Hochdeutsch, krasno. Werner, kojem je izgleda ilo bolje nego meni, s njegovim poslom oko izvoza i zajmova, pogledao me oekujui odgovor. - Oenio sam njegovu neakinju - rekao sam. - Zaboravio sam da je stari Silas Gaunt u rodu s Fionom. uo sam da je ona sada vana linost u Glavnoj upravi. - Uspjena je - rekao sam. - Ali previe radi. Ne provodimo dovoljno vremena zajedno s djecom. - Sigurno dobro zaraujete - rekao je Werner. - Oboje ste vii slubenici, a ti jo ima dodatak za terenski rad... Ali, Fiona ima i vlastitog novca, zar ne? Nije li njen otac nekakav financijski magnat? Zar ti ne bi mogao nai neki lagani posao u svojoj firmi? Bolje od ovog smrzavanja u berlinskoj sporednoj ulici. - Nee doi - rekao sam nakon to se rampa spustila, a straar se vratio u svoju kuicu. Vjetrobran se opet zamaglio pa su svjetla kontrolne stanice podsjeala na zvjezdice iz neke zemlje bajki. Werner nije odgovorio. Nisam mu povjerio zato sjedimo u njegovom automobilu blizu kontrolne stanice Charlie, s magnetofonom prikljuenim na akumulator, i mikrofonom privrenim iza titnika za sunce i posuenim pitoljem to je stvarao neugodnu nabreklinu ispod mog pazuha. Nakon nekoliko minuta, nagnuo se naprijed i ponovo oistio komadi stakla. - Ured ne zna da si pozvao mene - rekao je. Svim srcem se nadao kako u rei da mu je Berlinski odjel oprostio neuspjehe iz prolosti. - Ne bi imali nita protiv - lagao sam. - Puno im treba da zaborave - alio se Werner. - Daj im vremena - rekao sam. Istina je bila da je za Wernera u kompjutoru stajalo: "samo bezopasna zaduenja", a uz takvu klasifikaciju nitko mu nije davao zadatke. U ovom poslu sve je bilo opasno. - Znai, nisu mi dali zeleno svjetlo? - rekao je Werner odjednom pogodivi istinu: da sam

doao u grad ne obavijestivi Berlinski odjel o svom dolasku. - Zato brine o tome? - rekao sam. - Dobro zarauje, zar ne? - Mogao bih im biti od koristi, a i Glavna uprava bi meni mogla pomoi. Objasnio sam ti. - Razgovarat u s ljudima u Londonu - obeao sam. - Vidjet u mogu li neto uiniti. Wernera nije utjeilo moje obeanje. - Oni e sve prepustiti uredu u Berlinu, a zna kakav e biti njihov odgovor. - Tvoja ena - rekao sam. - Je li Berlinka? - Ima samo dvadeset dvije godine - sjetno je rekao Werner. - Njena obitelj je iz Istone Pruske... - Posegnuo je u unutranji dep traei cigarete, ali je znao da mu neu dopustiti puenje. Cigarete i upaljai su previe uoljivi u mraku. Odustao je i ponovo zakopao kaput. Vjerojatno si vidio njenu fotografiju na ormariu... malena, ljupka djevojka duge crne kose. - Znai, to je ona - rekao sam iako, zapravo, nisam primijetio fotografiju. Barem sam promijenio temu. Nisam elio da me Werner ispituje o uredu. Trebao bi i sam znati da to nije u redu. Jadni Werner. Zato iznevjereni suprug uvijek postaje smijena figura? Zato nevjerni partner nije komian? Sve je tako nepravedno; ne iznenauje Wernerovo pretvaranje da mu je ena otila u posjet roacima. Zurio je preda se, a velike crne obrve spustile su mu se nanie dok se usredotoio na kontrolnu stanicu. - Nadam se da nije pokuao proi s krivotvorenim ispravama. U dananje vrijeme sve stavljaju pod ultraljubiaste lampe, a oznake mijenjaju svakog tjedna. ak su i Amerikanci odustali od upotrebe krivotvorenih isprava... to je samoubojstvo. - Ne znam nita o tome - rekao sam. - Moj zadatak je samo da ga pokupim i ispitam prije nego ga poalju tamo kamo mora ii. Werner je okrenuo glavu. Kao kontrast upavoj kosi i tamnoj koi, njegovi bijeli zubi bljesnuli su poput reklame za zubnu pastu. - Iz Londona te ne bi poslali ovamo zbog takve sitnice, Bernie. Za zadatke te vrste alju potrkala, ljude kao to sam ja. - Idemo neto pojesti i popiti, Werner - rekao sam. - Zna li neki mirni restoran gdje slue kobasice i krumpir uz dobro berlinsko pivo? - Znam upravo takvo mjesto, Bernie. Ravno uz Friedrichstrasse, ispod mosta kod stanice S-Bahna, pa lijevo. Na obali rijeke Spree: Weinrestaurant Ganymed. - Vrlo smijeno - rekao sam. Od Ganymeda nas je dijelio zid, automatsko oruje, bodljikava ica i dva bataljona naoruanih birokrata. - Okreni ovu krntiju i nestanimo odavde. Upalio je motor i pritisnuo papuicu za gas. - Bolje mi je kad je nema kod kue - rekao je. - Tko eli da ga kod kue eka ena da bi zapitkivala gdje je bio i zato se tako kasno vratio? - Ima pravo, Werner - rekao sam. - Premlada je za mene. Nisam je smio oeniti. - Priekao je trenutak dok grija nije malo raistio staklo. - Hoemo li sutra opet pokuati? - Neemo vie pokuavati uspostaviti vezu, Werner. Ovo je za njega bio posljednji pokuaj. Sutra se vraam u London. Spavat u u vlastitom krevetu. - Tvoja ena... Fiona. Bila je ljubazna kad sam onomad morao raditi u kancelariji

nekoliko mjeseci. - Sjeam se - rekao sam. Werner je naletio na dva istononjemaka agenta u svom stanu, pa su ga bacili kroz prozor. Slo mio je nogu na tri mjesta. Prolo je mnogo vremena dok se nije potpuno oporavio. - I reci gospodinu Gauntu da ga se sjeam. Znam da se odavno povukao iz posla, ali pretpostavljam da ga ipak vidi s vremena na vrijeme. Reci mu da me nazove kad god se poeli kladiti u vezi buduih poteza Ivana. - Vidjet u ga slijedeeg vikenda - rekao sam. - Rei u mu.

2.

- Mislila sam da si zakasnio na avion - rekla je moja ena upalivi nonu svjetiljku. Jo nije spavala. Njena duga kosa jedva da je bila razbaruena, a ipkasta spavaica nije bila zguvana. Cigareta je gorjela u pepeljari. Sigurno je leala u mraku, puila i razmiljala o poslu. Na stoliu kraj kreveta nalazile su se debele knjige iz biblioteke i tanki plavi Izvjetaj Strunog odbora za znanost i tehnologiju, uz biljenicu i olovku, kao i obavezne cigarete Benson & Hedgcs. Pepeljara od bruenog stakla, to ju je donijela iz dnevne sobe, bila je krcata opuaka. ivjela je drukijim ivotom kad mene nije bilo. Osjeao sam se kao da sam stigao u drugu kuu, drukiju spavau sobu i drukijoj eni. - Nekakav prokleti trajk na aerodromu - objasnio sam. Na satu-radiju balansirala je aa viskija. Otpio sam gutljaj; kocke leda su se davno rastopile stvorivi mlaku, slabu mjeavinu. Za nju je bilo tipino da neto tako paljivo pripremi, s platnenim ubrusom i tapiima od sira, a zatim na to zaboravi. - Londonski aerodrom? - Primijetila je dopola popuenu cigaretu, ugasila je i rukom rastjerala dim. - Gdje drugdje svakog dana trajkaju? - razdraljivo sam rekao. - Nisu o tome nita rekli na vijestima. - trajkovi vie nisu novosti - rekao sam. Oito je mislila da nisam doao ravno s aerodroma, a to to nije suosjeala sa mnom zbog tri uludo izgubljena sata, nije popravilo moje raspoloenje. - Je li sve bilo u redu? - Werner te pozdravlja. Ispriao mi je o okladi izmeu njega i tvog ujaka Silasa za pedeset maraka, u vezi izgradnje Zida. - Nije valjda opet - rekla je Fiona. - Hoe li ikad zaboraviti tu prokletu okladu? - Svia mu se - rekao sam. - alje ti srdane pozdrave. - Nije bilo ba sasvim istinito, ali elio sam da i njoj bude drago kao to je meni. - Ostavila ga je ena. - Jadni Werner - rekla je. Fiona je bila vrlo lijepa, posebno kad bi se osmjehnula smijekom to ga ene uvaju za mukarce koji su ostali sami. - Je li otila s drugim mukarcem? - Ne - rekao sam. - Nije mogla trpjeti Wernerove beskrajne afere s drugim enama. - Werner! - rekla je moja ena i nasmijala se. Nije vjerovala da je Werner imao afere s mnogo drugih ena. Pitao sam se kako uspijeva tako tono pogoditi. U mojim, mukim oima, Werner je izgledao privlaan tip mukarca. Pretpostavljam da nikad neu razumjeti ene. Nevolja je u tome da one razumiju mene; previe dobro me razumiju. Skinuo sam kaput i objesio ga na vjealicu. - Ne stavljaj ogrta u ormar - rekla je Fiona. - Treba ga oistiti. Odnijet u ga sutra. - Dodala je to je leernije mogla: - Pokuala sam te nazvati u hotelu Sleigerberger. Zatim sam pokuala kod deurnog oficira u Olympiji, ali nitko nije znao gdje si. Billyju je vrat bio oteen. Mislila sam da bi mogli biti zaunjaci. -isisam bio tamo - rekao sam. - Rekao si u uredu da ti tamo rezerviraju. Rekao si da je to najbolji hotel u Berlinu. Rekao si da tamo mogu ostaviti poruku. - Bio sam kod Wernera. Ima slobodnu sobu sad kad mu je ena otila.

- Je li podijelio s tobom sve one svoje ene? - rekla je Fiona. - Zar je to dio plana za izazivanje moje ljubomore? Nagnuo sam se i poljubio je. - Nedostajala si mi, draga. Zaista jesi. Je li Billy dobro? - Sve je u redu s Billyjem. Ali onaj prokleti ovjek u garai mi je ispostavio raun na ezdeset funti! - Za to? - Sve je napisao. Rekla sam mu da e se ti za to pobrinuti. - Ipak ti je dao automobil? - Morala sam poi po Billyja u kolu. Znao je to prije nego je poeo raditi na njemu. Digla sam galamu pa mi ga je dao. - Ti si divna ena - rekao sam. Svukao sam se i otiao u kupaonicu da se okupam i operem zube. - I sve je dobro prolo? - doviknula mi je. Pogledao sam svoj odraz u velikom ogledalu. Srea da sam bio visok jer sam se poeo debljati, a berlinsko pivo nije pomoglo mojoj liniji. - Uinio sam kako su mi rekli - rekao sam i odloio etkicu za zube. - Ti ne, dragi - rekla je Fiona. Otvorio sam tu, a kroz um vode uo sam kad je dodala: Ti nikad ne uini ono to ti kau, zna i sam. Vratio sam se u spavau sobu. Poeljala je kosu i poravnala plahtu na mojoj strani kreveta. Stavila je moju pidamu na jastuk. Sastojala se od jednostavnog, crvenog gornjeg dijela i hlaa s apstraktnim likovima. - Zar je ovo moje? - Rublje jo nije stiglo iz praonice. Telefonirala sam im. Voza je bolestan... dakle, to mi moe rei? - Uope se nisam javio u berlinski ured, ako te to mui - priznao sam. - Tamo su sve mladi momci, ne razlikuju crno od bijeloga. Osjeam se sigurnijim s nekim od veterana kao to je Werner. - Zamisli da se neto dogodilo? Da je dolo do neprilika, a deurni oficir ak nije ni znao da si u Berlinu? Zar ne shvaa kako je glupo to mi se uope nisi javio? - Ne poznajem vie nijednog od tih ljudi iz Stadiona Olympia, draga. Sve se promijenilo otkako je Frank Harrington doao na elo. Svi su mladi, klinci bez ikakvog terenskog iskustva, puni teorije s obuke. - Je li se pojavio tvoj ovjek? - Nije. - Proveo si tamo tri dana zbog niega? - Izgleda da jesam. - Poslat e te preko, po njega. To ti je jasno, zar ne? Uvukao sam se pod pokrivae. - Glupost. Uzet e nekog iz zapadnoberlinske ekipe. - To je najstariji poznati trik, dragi. Poalju te da eka... ti ne zna ni da li je

uspostavljena veza. Sad e se vratiti i prijaviti neuspjeh pa e te poslati da ga dovede. Boe moj, Bernie, ponekad si stvarno glup. Nisam na to tako gledao, ali u Fioninom cininom razmiljanju bilo je poprilino istine. - Pa, neka nau nekog drugog - ljutito sam rekao. - Neka po njega ode netko od lokalnih ljudi. Moje je lice tamo previe poznato. - Rei e da su to sve djeca bez iskustva, ba kako si i sam rekao. - Radi se o Brahmsu etiri - rekao sam joj. - Brahms... imena mrea zvue smijeno. Vie mi se svialo kad su imale kodne nazive kao to su Trojan, Wellington ili Claret. Iritirao me nain na koji je to rekla. - Poslijeratna imena mrea su posebno odabrana da se ne bi mogla odrediti nacionalnost rekao sam. - A ovjek broj etiri mree Brahms mi je jednom spasio ivot. On me je izvukao iz Weimara. - Njega dre u prokleto strogoj tajnosti. Da, znam. to misli, zato su poslali tebe? Shvaa li sad zato e te natjerati da ide preko i dovede ga? - Na ormariu kraj kreveta stajala je moja fotografija u srebrnom okviru. Bernard Samson, ozbiljan mladi djejeg lica, kovrave kose, s naoalama u debelom okviru, nije nimalo nalikovao izboranoj staroj budali koju sam svakog jutra brijao. - Bio sam u kripcu. Mogao je nastaviti svojim putem. Nije se morao vraati ak do Weimara. - Naslonio sam se na jastuk. - Koliko je vremena prolo? Osamnaest godina, moda dvadeset? - Spavaj - rekla je Fiona. - Telefonirat u u ured sutra ujutro i rei da ti nije dobro. Tako e imati vremena za razmiljanje. - Trebala bi vidjeti gomilu posla na mom pisaem stolu. - Odvela sam Billyja i Sally u grki restoran za njegov roendan. Konobari su mu pjevali i klicali kad je ugasio svjeice. Bilo je to lijepo od njih. ao mi je to nisi bio s nama. - Neu ii. Rei u starome ujutro. Ne mogu vie raditi tako neto. - Nazvao je gospodin Moore iz banke. eli razgovarati s tobom. Rekao je da nije hitno. - A mi oboje znamo to to znai - primijetio sam. - Znai nazovi me odmah, ili... - Sad sam joj bio blizu i osjetio sam miris njenog parfema. Je li ga stavila samo radi mene, pitao sam se. - Harry Moore nije takav. O Boiu smo bili u minusu gotovo sedam stotina, a kad smo ga sreli na zabavi kod moje sestre, rekao je da ne brinemo. - Brahms etiri me je odveo u kuu ovjeka po imenu Busch, Karl Busch, koji je imao praznu sobu u Weimaru... - Navrla su mi sjeanja. - Ostali smo tamo tri dana, a kasnije se Karl Busch vratio u stan. Odveli su ga u logor u Leipzig. Nikad ga vie nitko nije vidio. - Sad si vii slubenik, dragi - pospano je rekla. - Ne mora ii onamo kamo ne eli. - Telefonirao sam ti sino - rekao sam. - Bila su dva sata ujutro, ali se nitko nije javljao. - Bila sam ovdje, spavala sam - rekla je. Odjednom je bila budna i na oprezu. Osjetio sam po tonu njenog glasa. - Pustio sam da zvoni beskonano dugo - rekao sam. - Pokuao sam dvaput. Na koncu sam zahtijevao da zovu sa centrale.

10

- Sigurno prokleti telefon opet ne valja. Ja sam juer poslijepodne pokuala ovamo nazvati dadilju, ali nije bilo odgovora. Sutra u prijaviti kvar.

11

3.

Richard Cruyer je bio ef Njemakog odjela i njemu sam podnosio izvjetaje. Bio je dvije godine mlai od mene, a njegova ispriavanja zbog te injenice pruala su mu priliku da sam sebe podsjeti na svoje brzo napredovanje u slubi gdje brza unapreenja nisu bila uobiajena. Dicky Cruyer je imao kovravu kosu, a volio je nositi otvorene koulje i izblijedjele traperice da bi bio Wunderkind meu tamnim odijelima i kravatama Etona. No, iza modernog argona i leernog ponaanja krio se najvei naduvenko cijele Glavne uprave. - Oni misle da je ovo lagan posao, Bernard - rekao je mijeajui svoju kavu. - Ne znaju kako mi zamjenik naelnika za Evropu visi nad vratom, a uz to idu i beskonani sastanci sa svakim prokletim odborom u zgradi. ak su i Cruyerove albe smiljene tako da pokau svijetu koliko je vaan. Osmjehnuo se da bi mi stavio do znanja kako uspjeno podnosi sve svoje nevolje. Kavu su mu servirali u finoj porculanskoj alici i tanjuriu, a mijeao ju je srebrnom liicom. Na pladnju od mahagonija nalazila se jo jedna alica i tanjuri od porculana, odgovarajua posuda za eer i srebrna zdjelica za lag izraena u obliku krave. To su bili vrijedni antikni predmeti, to mi je Dicky nebrojeno puta rekao, a nou su bili zakljuani u metalnom ormaru za kartoteku, zajedno s dnevnikom i najnovijim kopijama pisama. - Misle da se sve svodi na rukove u Mirabelle i fine sa efom. Dicky je uvijek govorio fine umjesto brendi ili konjak. Fiona mi je rekla da tako govori otkako je kao student bio predsjednik Udruenja za hranu i pie na Oxfordskom sveuilitu. Dicky se elio prikazati gurmanom, a to nije bilo lako spojiti s njegovim izgledom, jer je bio mrav ovjek goljavih nogu i ruku, tankih koatih aka i prstiju. Jednim prstom je neprestano dodirivao svoje tanke beskrvne usne. Neki ljudi su smatrali da je tu nervoznu kretnju izazivalo neprijateljstvo to ga je okruivalo. Besmislica, naravno, ali, moram priznati, mali gad mi se nije naroito sviao. Otpio je gutljaj kave i paljivo ispitao njen okus premeui usnama, a istovremeno je zurio u mene kao da sam mu doao prodati ovogodinju ljetinu. - Ne misli li da je malo gorka, Bernard? - Meni nes-kava uvijek ima isti okus - rekao sam. - Ova je prve kvalitete, samljevena as prije pripremanja. - Rekao je to mirno kimnuvi glavom u znak da je primijetio moj pokuaj da ga iznerviram. - Dakle, nije se pojavio - rekao sam. - Moemo ovdje sjediti i piti kavu cijelo jutro, ali to nee prebaciti Brahmsa etiri preko ice. Dicky je utio. - Je li ponovo uspostavio vezu? - upitao sam. Dicky je odloio alicu na stol i poeo prelistavati papire jednog dosjea. - Da. Primili smo njegov rutinski izvjetaj. Nije u opasnosti. - Dicky je grickao nokat. - Zato se nije pojavio? - O tome nema podataka. - Nasmijeio se. Ovako su stranci zamiljali engleske burzovne meetare s polucilindrima. Lice mu je bilo tvrdo i koato, a koa jo uvijek preplanula od

12

Boia provedenog na Bahamima. - Objasnit e kad mu to bude odgovaralo. Ne treba dodijavati terenskim agentima... toga sam se uvijek pridravao. Je li tako, Bernard? - To je jedini nain, Dicky. - O, boe! Kako bih se bar jo jednom volio vratiti na teren! Vi, ljudi, pokupite ono najbolje. - Ne radim na terenu ve gotovo pet godina, Dicky. Sad sam samo slubenik, kao i ti. Trebao sam rei, kao to si ti uvijek bio, ali sam odustao. Kad se vratio iz vojske, predstavljao se kao "kapetan" Cruyer. No, uskoro je shvatio da ta titula smijeno zvui u usporedbi s generalnim direktorom koji je neko nosio uniformu generala. Isto tako je shvatio da bi "kapetan" Cruyer teko mogao biti kandidat za tako uzvieno mjesto. Ustao je, poravnao koulju, i polako pijuckao kavu stavivi slobodnu ruku ispod alice da mu koja kapljica ne bi pala. Opazio je da ja svoju nisam ispio. - eli li radije aj? - Je li prerano za din i tonik? Nije odgovorio na moje pitanje. - Mislim da se osjea dunim naem prijatelju "B etiri". Jo uvijek si mu zahvalan to se vratio po tebe u Weimar. - Kimnuo je s razumijevanjem na moj izraz iznenaenja. - itam dokumente, Bernard. Znam to je to. - To je bilo plemenito s njegove strane. - Tono - rekao je Dicky. - To je doista bilo plemenito, ali nije se on vratio po tebe zbog toga. To nije bio jedini razlog. - Nisi bio tamo, Dicky. - "B etiri" se uspaniio, Bernard. Bjeao je. Bio je blizu granice, u nekom malom mjestu bogu iza lea, u Thringerwaldu, kad su ga nai ljudi presreli i rekli mu da ga ne trai KGB... ili bilo tko drugi, kad smo ve kod toga. - Sve je to davna prolost - primijetio sam. - Mi smo ga vratili - rekao je Cruyer. Preao je na "mi", primijetio sam. - Dali smo mu neke nevane podatke i rekli mu neka se vrati i izigrava ogorenost zbog nepravednih optubi. Uputili smo ga da surauje s njima. - Nevane podatke? - Imena ljudi koji su ve pobjegli, sigurne kue davno naputene... sitnice pomou kojih je Brahms etiri trebao stei povjerenje KGB-a. - Ali, uhvatili su Buscha, ovjeka koji me sakrivao. Bez urbe, Cruyer je otpio svoju kavu i obrisao usne platnenim ubrusom s pladnja. - Izvukli smo vas dvojicu. Rekao bih da to nije loe u takvoj krizi... dva od tri. Busch se vratio u svoju kuu po zbirku maraka... Zbirku maraka! to se moe uiniti s takvim ovjekom? Uhvatili su ga, jasno. - Zbirka maraka je vjerojatno bila njegova ivotna uteevina - rekao sam. - Moda, ali tako su ga uhvatili, Bernard. Kod tih svinja nema druge prilike. Ja to znam, ti to zna, a i on je znao. - Dakle, zato nai terenci ne vole Brahmsa etiri.

13

- Da, zato ga ne vole. - Vjeruju da je izdao mreu Erfurt. Cruyer je slegnuo ramenima. - to smo mogli uiniti? Nismo mogli objaviti da smo izmislili cijelu priu kako bi na ovjek postao persona grata za KGB. - Cruyer se uputio do ormaria s piem i natoio malo dina u veliku au. - Puno dina, ne previe tonika - rekao sam. Cruyer se okrenuo i bezizraajno zagledao u mene. - Ako je to za mene - dodao sam. Znai, ipak je uinjena nemarna pogreka. Rekli su Brahmsu etiri neka otkrije Buschovu adresu, a onda se jadan ovjek vratio po svoje marke i uletio ravno u ruke ljudi KGB-a. Dicky je ulio jo malo dina u au paljivo dodavi kocke leda, da ne bi pljusnule. Donio mi je pie zajedno s boicom tonika koju nisam ni dirnuo. - Ne mora se vie time optereivati, Bernard. Ti si u Berlinu svoje uinio. Sad e netko drugi preuzeti zadatak. - Ima li problema? Cruyer se vratio do ormaria s piem i poeo pospremati epove i mjealicu. Tada je zatvorio vrata ormaria i rekao: - Zna li kakvim nas je podacima opskrbljivao Brahms etiri? - Privredna pijunaa. Radi u jednoj istononjemakoj banci. - On je najpaljivije uvan izvor obavjetenja u Njemakoj. Ti si jedan od nekolicine ljudi koji su ga ikad vidjeli licem u lice. -I to prije gotovo dvadeset godina. - Radi preko pote... uvijek koristi kune adrese da izbjegne cenzore i osiguranje... alje materijale raznim lanovima mree Brahms. U sluaju potrebe koristi "mrtve" potanske sanduie. Ali, to je sve... nikakvih mikrofilmova, nikakvih ifri, nikakvih mikroodailjaa, nikakve nevidljive tinte. Vrlo zastarjelo. - I vrlo sigurno - rekao sam. - Vrlo zastarjelo i vrlo sigurno, do sada - sloio se Dicky. - ak ni ja ne mogu vidjeti dosje Brahmsa etiri. Nitko o njemu nita ne zna, osim da dolazi do podataka preko nekoga na vrhu. Moemo samo nagaati. - I doli ste do zakljuka? - poticao sam ga jer sam znao da e mi ionako rei. - "B etiri" nas obavjetava o vanim odlukama Deutsche Investitions Bank i Deutsche Bauern Bank. Upravo te dravne banke dodjeljuju dugorone kredite za industriju i poljoprivredu. Obje banke kontrolira Deutsche Notenbank, preko koje prolaze sve novane poiljke, uplate i isplate, te obrauni kliringa za cijelu zemlju. S vremena na vrijeme saznamo to poduzima moskovska Narodna banka, a redovito dobivamo izvjetaje o situaciji u zemljama SEV-a. Mislim da je Brahms etiri tajnik ili osobni pomonik jednog od direktora Deutsche Notenbank. - Ili direktor? - Sve banke imaju ekonomsko obavjetajne slube. Ambiciozni bankari nerado postaju efovi takvih slubi, pa zato rotiraju. Brahms etiri nam ve previe dugo dostavlja ovu vrst podataka, pa ne bi ni mogao biti nita drugo do slubenik ili pomonik.

14

- Nedostajat e vam. teta to ga morate povui iz posla - primijetio sam. - Povui ga? Ne pokuavam ga povui iz posla. elim da ostane upravo tamo gdje je i sad. - Mislio sam... - Nije to moja ideja da bi se trebao vratiti na Zapad, ve njegova! Ja bih htio da ostane tamo. Ne smijemo ga izgubiti. - Poinje li se bojati? - Vremenom se svi ponu bojati - rekao je Cruyer. - To je frontovska neuroza. Cjelokupna napetost ih obara. Stare i postaju umorni, a tada poinju traiti onaj up zlatnika i seosku kuicu s ruama ispred ulaza. - Poinju traiti ono to smo im obeavali dvadeset godina. O tome se radi. - Tko zna to pokree te luake? - rekao je Cruyer. - Pola ivota sam proveo pokuavajui shvatiti njihove motive. - Pogledao je kroz prozor. Sunane zrake obasjavale su lipe, a visoko gore nekoliko oblaia bilo je razasuto po plavetnilu neba. - A jo uvijek ni ne nasluujem to ih motivira. - Uvijek doe vrijeme kad im treba dopustiti da odu - rekao sam. Dodirnuo je usne; ili je poljubio vrke prstiju, ili moda kuao din to mu se prolio po prstima. - Misli na teoriju lorda Morana? ini mi se da se sjeam da je podijelio ljude u etiri skupine. Oni koji se nikad ne boje; oni koji se boje, ali to nikad ne pokazuju; oni koji se boje i to ne kriju, ali nastavljaju svoj posao; i etvrta skupina, ljudi koji se boje i odustaju od posla. U koju moemo smjestiti Brahmsa etiri? - Ne znam - rekao sam. Kako se, dovraga, ovjeku kao to je Cruyer moe objasniti kako to izgleda kad se netko boji no i dan, godinu za godinom? ega se Cruyer ikad mogao bojati, osim detaljnijeg pregleda njegovih trokova? - No, zasad mora ostati tamo; tako je to. - Zato su me onda slali da ga ekam? - Izvodio je, Bernard. Imao je napadaj muiavosti. Zna kakvi ti momci mogu ponekad biti. Zaprijetio je da e nas napustiti, ali kriza je prola. Prijetio je da e upotrijebiti stari, krivotvoreni paso Sjedinjenih Drava i izii preko kontrolne stanice Charlie. - Znai, ja sam bio tamo da ga zadrim? - Nismo mogli organizirati hajku, zar ne? Nismo mogli njegovo ime dati civilnoj policiji i teleprinterom poslati poruke brodovima i aerodromima. - Muio se pokuavajui otvoriti prozor. Cijele zime je bio zatvoren pa je sad Cruyeru trebala sva njegova snaga da ga otvori. - Ah, daak londonskog smoga. Tako je bolje - rekao je kad se u sobi osjetio svje zrak. - Ali, i dalje stvara probleme. Ne dostavlja nam redovito obavijesti. Prijeti da e ih potpuno prestati slati. - A ti... to ti prijeti? - Prijetnje nisu moj stil, Bernard. Ja sam ga samo zamolio da ostane jo dvije godine i pomogne nam da ubacimo nekog drugog na njegovo mjesto. O, boe! Zna li koliko nam je novca pokupio u proteklih pet godina? - Dobro je dok ne eli mene poslati - rekao sam. - Moje lice je tamo previe dobro poznato. Osim toga, prokleto brzo ostajem bez daha u bilo kakvim napornim aktivnostima.

15

- Imamo mnogo ljudi na raspolaganju, Bernard. Starije osoblje ne mora preuzimati rizik. I, u svakom sluaju, ako se situacija zaista pogora, trebat e nam netko iz Frankfurta. - To mi nekako runo zvui, Dicky. Kakvi bi nam to ljudi trebali iz Frankfurta? Cruyer je puhnuo kroz nos. - Ne moram ti crtati dijagram, stari moj. Ako "B etiri"zaista doe na ideju da sve izbrblja momcima u Normannenstrasse, morat emo brzo djelovati. - Naruena likvidacija? - rekao sam mirnim glasom, bezizraajnog lica. Cruyeru je postalo pomalo nelagodno. - Morat emo brzo djelovati. Trebat e odobriti sve to ekipa na licu mjesta bude smatrala potrebnim. Zna kako to ide. Takva odluka se nikad ne moe ponititi. - To je jedan od naih ljudi, Dicky. Stariji ovjek koji je vie od dvadeset godina radio za Glavnu upravu. - A mi samo traimo - dodao je Cruyer s pretjeranom strpljivou - da nastavi raditi za nas na isti nain. to e se dogoditi ako izgubi glavu i odlui da nas izda... to je nagaanje, besmisleno nagaanje. \par - Zaraujemo za ivot nagaajui - rekao sam. - A sad se pitam to bih morao uiniti da me "netko iz Frankfurta doe pripremiti za veliko istilite na nebu. Cruyer se nasmijao. - Oduvijek si bio udak? - rekao je. - ekaj samo, kad to ispriam starome. - Ima li jo ovog izvrsnog dina? Uzeo je au iz moje ispruene ruke. - Prepusti Brahmsa etiri Franku Harringtonu i berlinskoj terenskoj jedinici, Bernard. Nisi Nijemac, vie nisi terenski obavjetajac, i zaista si prestar. - Ulio mi je u au malo dina i dodao led, upotrijebivi srebrnu hvataljku oblikovanu poput pandi. - Mogli bi razgovarati o neem veselijem - rekao je preko ramena. - U tom sluaju, Dicky, to je s doplatkom za moj novi automobil? Blagajnik nee nita uiniti bez potvrda. - Prepusti to mojoj sekretarici. - Ve sam ispunio formulare - obavijestio sam ga. - Zapravo, donio sam ih sa sobom. Treba samo tvoj potpis... dva primjerka. - Poloio sam ih uz rub njegovog stola i pruio mu naliv-pero iz kienog pisaeg pribora. - Taj automobil e biti prevelik za tebe - promrmljao je pretvarajui se da pero ne funkcionira. - Bit e ti ao to se nisi odluio za manja kola. Pruio sam mu svoju plastinu kemijsku olovku, promatrao kako se potpisuje, i spremio formulare u dep. Izgleda da sam odabrao pravi trenutak.

16

4.

Za vikend smo dogovorili posjet Fioninom ujaku Silasu. Stari Silas Gaunt zapravo nije bio njen ujak; bio je daljnji roak njezine majke. ak nije ni poznavala Silasa dok je ja nisam odveo k njemu da bih je impresionirao, ubrzo nakon naeg upoznavanja. Stigla je s Oxforda s oekivanim, sjajnim rezultatima ostvarenim u filozofiji, politici i ekonomiji - ili u "modernim znanostima" po akademskom argonu - i uinila sve ono to su njeni suvremenici smatrali mudrim: studirala ruski na Sorbonni i istovremeno usavravala svoj francuski naglasak, potreban svakoj mladoj engleskoj eni iz viih slojeva; zavrila je kratak teaj kuhanja u Cordon Bleu; radila je za jednog trgovca umjetninama; bila je lan posade kutera u prekooceanskoj regati; pisala je govore za ovjeka koji zamalo nije postao predstavnik Liberalne stranke u Parlamentu. Sreo sam je uskoro nakon tog poraza. Od samog poetka, starog Silasa je osvojila njegova novootkrivena neakinja. esto smo ga viali, a moj sin Billy mu je bio kume. Silas Gaunt je bio znaajna linost u vrijeme kad je radio za obavjetajnu slubu, dok je jo zaista sve bilo tajnovito. U njegovo vrijeme izvjetaji su otiskivani u bakrotisku, a terenski agenti plaani zlatnicima. Kad je moj otac upravljao berlinskom terenskom jedinicom, Silas mu je bio pretpostavljeni. - On je glupi mali gad - rekla je Fiona kad sam joj prepriao moj razgovor s Dickyjem Cruyerom. Bila je subota ujutro, a mi smo se vozili prema Silasovoj farmi u Cotswold Hillsu. - On je opasan mali gad - rekao sam. - Kad pomislim da taj idiot odluuje o ljudima na terenu... - O Brahmsu etiri, htio si rei - primijetila je Fiona. - "B etiri" je Dickyjev posljednji doprinos terminologiji. Da, o takvim ljudima - rekao sam. - Dobijem prokletu drhtavicu. - Nee dopustiti takvom izvoru podataka da ode - rekla je. Vozili smo se kroz Reading, napustivi auto-put u potrazi za tonikom za kou lica Elizabeth Arden. Sjedila je za volanom crvenog porschea to joj ga je otac kupio za proli roendan. Navrila je trideset pet godina, a njen otac je izjavio da joj je potrebno neto specijalno da bi je razvedrilo. Pitao sam se kako namjerava mene razvedriti za moj etrdeseti roendan, kroz dva tjedna: vjerojatno uobiajenom bocom Remy Martina, a tko zna hou li u kutiji opet nai estitku upuenu njemu od neke firme za opskrbu uredskih prostorija. - Ekonomski obavjetajni odbor ivi od bankarskih podataka to ih dostavlja Brahms etiri - dodala je nakon duga razmiljanja. - Ipak mislim da smo trebali ostati na auto-putu. Drogerija u selu e sigurno imati tonik za kou - rekao sam. Iako, zapravo, nisam imao pojma to je tonik za kou, osim da je to neto bez ega je moja koa izdrala ve nekoliko desetljea. - Ali ne Elizabeth Arden - rekla je Fiona. Dolo je do zastoja u prometu usred Readinga, a nigdje na vidiku nije bilo drogerije. Motor se pregrijavao pa ga je na trenutak ugasila. - Moda ima pravo - konano je priznala nagnuvi se da bi me ovla poljubila. Samo me nastojala udobrovoljiti, jer u ja biti onaj koji e iskoiti iz automobila i jurnuti po prokletu posudu arobne masti dok ona bude oijukala sa saobraajcem.

17

- Imate li straga dovoljno mjesta, djeco? - upitala je. Klinci su se stisnuli, svatko sa svoje strane kovega, ali se nisu alili. Sally je neto progunala i nastavila itati svoju knjigu William, a Billy je upitao: - Koliko e voziti po auto-putu? - Dicky je takoer u Odboru - rekao sam. - Da, tvrdi da je to bila njegova ideja. - Ne znam vie broja njegovim odborima. Nikad ga nema u kancelariji kad je potreban. Njegov dnevnik sastanaka slii na Vodi dobrih jela. U posljednje vrijeme je otkrio "sastanke za doruak". Sad dere i loe po cijeli dan. Ne shvaam kako ostaje tako mrav. Vozila su se pokrenula pa je upalila motor i prilijepila se uz stari crveni autobus na kat. Kondukter je stajao na platformi i zagledao se u nju i u automobil s neprikrivenim divljenjem. Nasmijeila mu se, a on joj je uzvratio osmijeh. Bilo je smijeno, ali nisam uspio svladati osjeaj ljubomore. - Morat u ii - rekao sam. - U Berlin? - Dicky zna da u morati ii. Cijeli razgovor je bio samo Dickyjev nain da mi to stavi do znanja. - to bi ti mogao uiniti? - rekla je Fiona. - Brahmsa etiri se ne moe prisiliti da nastavi. Ako je odluio prestati raditi za nas, nitko u Glavnoj upravi ne moe nita uiniti. - Ne? - upitao sam. - Pa, mogla bi se iznenaditi. Pogledala me. - Ali, Brahms etiri je star. Sigurno je vrijeme da se povue. - Dicky je iznosio prikrivene prijetnje. - Blefira. - Vjerojatno - sloio sam se. - To je samo Dickyjev nain kojim mi je nagovijestio da bi, ako se ja povuem i dopustim nekom drugom da ide, mogli postati previe grubi. No, kad se radi o Dickyju, ne moe biti siguran. Pogotovo ako je njegovo napredovanje u pitanju. - Ne bi trebao ii, dragi. - Moje prisustvo vjerojatno ne bi nita promijenilo. - Pa, znai... - Ali ako ode netko drugi, neki mladac iz Berlina, a neto poe po zlu, kako bih ikad mogao biti siguran da ja ne bih uspio? - ak i u tom sluaju, Bernard, ipak ne elim da ide. - Vidjet emo - rekao sam. - Nita ne duguje Brahmsu etiri - dodala je. - Dugujem mu - rekao sam. - Ja to znam, a zna i on. Zato e meni vjerovati kao nikom drugom. Zna da mu dugujem. - Sigurno je prolo ve dvadeset godina - rekla je kao da obeanja, poput hipoteka, vremenom manje optereuju. - Kakve veze ima koliko je vremena prolo? - A to je s tvojim dugom prema meni? Zar nita ne duguje Billyju i Sally?

18

- Nemoj se ljutiti, srce - rekao sam. - I bez toga je dovoljno teko. Misli li da elim poi i opet se igrati izviaa? - Ne znam - rekla je. Bila je ljuta, pa je, kad smo stigli na auto-put, pritisnula papuicu za gas do daske tako da je brzinomjer opisao cijeli krug. Stigli smo na farmu ujaka Silasa mnogo prije nego je otvorio ampanjac za koktel prije ruka. Farma Whitelands u Cotswoldsu prostirala se na preko esto jutara goleme vapnenaste visoravni izmeu doline Temze i rijeke Severn. Seoska kua od drevnog kamena boje meda, sa starinskim prozorima i jednostranim ulaznim vratima, djelovala bi previe savreno, poput scene u holivudskom filmu, ali ljeto jo nije stiglo pa je nebo bilo sivo, tratina smea, a grmovi rua podrezani i bez cvjetova. Drugi automobili bili su parkirani du goleme kamene itnice, jedan konj privezan za ogradu, a metalna reetka na verandi za ienje obue bila je puna svjeeg blata. Stara hrastova vrata bila su otkljuana, pa ih je Fiona gurnula i ula u hodnik, posjednikim nainom doputenim lanovima obitelji. Na zidu su visjeli kaputi, a nekoliko ih je bilo prebaeno preko klupe. - Dicky i Daphne Cruyer - rekla je Fiona prepoznavi krzneni kaput. - I Bret Rensselaer - rekao sam dodirnuvi rukav od mekanog kamelhara. - Zar e ovdje biti svi ljudi iz ureda? Fiona je slegnula ramenima i okrenula se da bih joj pomogao skinuti kaput. Iz stranjeg dijela kue dopirali su glasovi i smijeh. - Nisu svi iz ureda - rekla je. - Range rover ispred kue pripada umirovljenom generalu koji ivi u selu. Njegova ena vodi kolu jahanja, sjea se? Nije ti se sviala. - Pitam se ostaju li Cruyeri - rekao sam. - Kaputi su im u hodniku, znai da nee ostati - rekla je Fiona. - Trebala si biti detektiv - primijetio sam. Iskrivila je lice. Takvu primjedbu Fiona nije smatrala komplimentom. Ovaj dio Engleske ima najureenija sela i najljepu prirodu na svijetu, a ipak me neto u tako izvedenom savrenstvu uznemirava. Skuene teake kolibe nastavali su burzovni meetari i graevinski pekulanti, a ugostitelj u staroj seoskoj krmi je zapravo pilot. Pravi seljaci ive blizu glavne ceste u runim kuama od opeke, a njihova dvorita su krcata starih automobila. - Ako idete dolje do rijeke, pazite jer je obala klizava od blata. I, za boga miloga, paljivo obriite cipele kad se vratite na ruak. - Djeca su odgovorila usklicima radosti. - Voljela bih imati ovakvo mjesto za vikende - rekla je Fiona. - Pa imamo ovakvo mjesto - rekao sam. - Imamo ovo. Tvoj ujak Silas nam je rekao da doemo kadgod elimo. - To nije isto - rekla je. - Ima potpuno pravo - rekao sam. - Da je ovo naa kua, sad ne bi ila u pravcu sobe gdje e popiti au ampanjca prije ruka. urila bi u kuhinju da opere povre u hladnoj vodi. - Fiona, draga moja! Bernard! - Silas Gaunt je iziao iz kuhinje. - Uinila su mi se poznatima djeca koja se pentraju kroz ukrasno grmlje. - ao mi je - rekla je Fiona, ali Silas se nasmijao opalivi me po leima.

19

- Uskoro e ruak, ali imamo jo vremena da na brzinu neto popijemo. Mislim da svih poznajete. Navratili su susjedi, ali ih nisam uspio nagovoriti da ostanu na ruku. Silas Gaunt je bio krupan ovjek, visok i velika trbuha. Uvijek je bio debeo, ali otkako mu je umrla ena jo se vie udebljao, onako kako se debljaju samo stari, bogati ljudi koji vole sami sebi ugaati. Nije brinuo o svom struku, niti mu je smetala injenica da su mu sve koulje bile uske i uvijek nategnute preko trbuha, ili to su mu obrazi debeli, zbog kojih je sliio zabrinutom psu tragau. Bio je gotovo posve elav, a elo mu se nadnijelo nad oi tako da je uvijek djelovao namrgoeno. Takav dojam bi rasprio njegov glasan smijeh pri kojem bi zabacio glavu unatrag i irom otvarao usta. Na rukovima se ujak Silas ponaao poput vlastelina meu svojim najamnicima, ali to nikom nije smetalo jer je bilo oito da se radi o ali, kao to je i njegovo izigravanje farmera bila ala, usprkos gumenih izama ostavljenih u hodniku i istroenih grablji za sijeno odbaenih na tratini iza kue, poput nekakve neprocjenjive skulpture. - Svi dolaze k meni - govorio je dok je toio Chteau Ptrus 64 svojim gostima. Ponekad ele da se sjetim neke prokleto glupe odluke to ju je Uprava donijela ezdesetih godina, ili ele da utjeem na nekoga gore, ili ele da prodam neku odvratnu malu viktorijansku komodu to su je naslijedili. - Silas je pogledao ljude oko stola da bi se uvjerio pamte li svi prisutni njegovo partnerstvo u prodavaonici antiknih predmeta u Bond Streetu. utljivi Amerikanac, Bret Rensselaer, stezao je ruku prsate plavue koju je doveo sa sobom. - Ali stalno dolaze, vjerujte, nikad nisam usamljen. Bilo mi je ao starog Silasa; tako neto su tvrdili samo usamljeni ljudi. Gospoa Porter, njegova kuharica i domaica, ula je kroz kuhinjska vrata nosei peeni bubrenjak. - Dobro. Volim govedinu - izjavio je moj mali sin Billy. Gospoa Porter se zahvalno nasmijeila. Bila je to postarija ena koja je tokom godina nauila da nita ne uje, ne vidi i vrlo malo govori. - Nemam ja vremena za variva i pite i sline mjeavine - objasnio je ujak Silas otvorivi drugu bocu limunade za djecu. - Volim vidjeti komad pravog mesa na svom tanjuru. Ne volim nikakve umake ni kae. Francuzi mogu zadrati svoju kuhinju. - Natoio je malo limunade mom sinu, a zatim je priekao dok Billy nije prouio njenu boju i miris, otpio gutljaj i kimnuo glavom u znak odobravanja, upravo kako ga je Silas nauio. Gospoa Porter je poloila pladanj s mesom ispred Silasa i do njega stavila veliki no i vilicu za komadanje peenke. Tada je otila po povre. Dicky Cruyer je ubrusom lagano obrisao vino s usana. Izgledalo je da su rijei domaina bile upuene njemu. - Ne mogu utjeti i dopustiti da na taj nain klevee la cuisine franaise, Silas. - Dicky se nasmijeio. - Bojkotirat e me Paul Bocuse. Silas je posluio Billyja golemim komadom peene govedine, a zatim je nastavio rezati meso. - Poni jesti! - naredio je. Dickyjeva ena, Daphne, dodavala je tanjure. Radila je u reklamnom uredu, a voljela se oblaiti u bakinu odjeu, ukljuujui i barunastu vrpcu oko vrata, bro od kameje i male naoale u metalnom okviru. Insistirala je na vrlo malom komadiu mesa. Dicky je vidio kako moj sin prosipa umak po svojoj koulji, pa mi se saaljivo osmjehnuo. Cruyerovi sinovi bili su u internatu; roditelji su ih viali samo za vrijeme praznika. To je jedini nain da sauva zdrav razum, objasnio mi je Dicky vie nego jednom.

20

Silas je rezao meso vjeto i koncentrirano. uli su se uzdasi zadovoljstva gostiju. Dicky Cruyer je izjavio da je obrok "raskoan", a Silasu se obraao s "moj domaine". Fiona me znaajno pogledala upozoravajui da vie ne provociram Dickyja na takve komentare. - Kuhanje - rekao je Silas - je umjetnost mogueg. Francuzi su odgojeni na ostacima i okrajcima, isjeckanim, pomijeanim i maskiranim zainjenim umacima. Ne elim takve muke ako si mogu priutiti poteno jelo. Nitko zdrava razuma ne bi izabrao njihov bukuri. - Probajte la cuisine nouvelle - rekla je Daphne Cruyer, ponosna na svoj francuski izgovor. - Lagana jela, a svako je sloeno poput slike. - Ne elim laganu hranu - zareao je Silas i mahnuo noem prema njoj. - Cuisine nouvelle! - prezirno je rekao. - Veliki areni.tanjuri s komadiima hrane sloenim u sredini. Kad su to posluivali u restoranima jeftinih hotela, zvalo se "ogranienje obroka", ali im su na scenu stupili momci iz propagande, dobili smo cuisine nouvelle o kojoj piu dugake lanke u asopisima za ene. Kad plaam za dobru hranu, oekujem da e me konobar posluiti s kolicima i pitati to elim i koliko elim, a ja u mu rei kamo e staviti povre. Ne elim da mi pladanj mesa iz kuhinje nose konobari koji ne razlikuju haringu od kolaia s groicama. - Ova govedina je savreno peena, ujae Silas - rekla je Fiona kojoj je laknulo kad je zavrio svoj strastveni govor bez ubacivanja uobiajenih psovki. - Ali samo mali komadi za Sally... jae peeno meso, ako je mogue. - Dobri boe, eno - rekao je. - Daj svojoj keri neto to e joj popraviti krv u ilama. Jae peeno meso! Nije ni udo to djeluje tako slabano. - Stavio je dva komada slabije peenog mesa na zagrijani tanjur i izrezao ga na komadie za jedan zalogaj. Uvijek je to radio za djecu. - to je slabano? - upitao je Billy koji je volio slabije peenu govedinu i divio se vjetini kojom je Silas rukovao noem otrim poput britve. - Sitna, blijeda, anemina i bolesna izgleda - rekao je Silas. Poloio je slabo peenu govedinu pred Sally. - Sally je savreno zdrava rekla je Fiona. Najbri nain da je netko iznervira bio je rei joj da njena djeca u neemu oskudijevaju. Pretpostavljao sam da je to neka vrst krivice to je osjeaju sve zaposlene majke. - Sally je najbolja plivaica u svom razredu - rekla je Fiona. - Je li tako, Sally? - Bila sam u prolom polugoditu - apatom je rekla Sally. - Strpaj malo slabo peene govedine u svoj trbui - rekao joj je Silas. - Od toga e ti se kosa nakovrati. - Da, ujae Silas - rekla je. Promatrao ju je dok nije napunila usta i nasmijeila mu se. - Ti si tiranin, ujae Silas - primijetila je moja ena, ali Silas nije niim pokazao da ju je uo. Okrenuo se prema Daphne. - Nemoj mi rei da i ti eli bolje peeno - zloslutno je rekao. - Bleu za mene - rekla je. - A vcc un petit peu de moutarde anglaise. - Dodaj Daphne senf. I dodaj joj pommes de terre. Nee joj koditi da se malo udeblja. Bar e imati to uhvatiti - dobacio je Cruyeru maui vilicom prema njemu. - Samo polako - rekao je Cruyer koji nije volio takve line primjedbe o svojoj eni. Dicky Cruyer je odbio Charlotte Russe izjavivi da mu je bilo sasvim dovoljno, pa smo Billy i ja podijelili njegovu porciju. Charlotte Russe je bio jedan od specijaliteta gospoe Porter.

21

Kad smo zavrili s jelom, Silas je poveo mukarce u prostoriju za biljar rekavi damama: - Proeite do rijeke, ili sjednite u staklenik, ili idite u dnevnu sobu. Tamo je upaljena vatra u kaminu, ako vam je hladno. Gospoa Porter e vam donijeti kavu i konjak, ako elite. No, mukarci moraju s vremena na vrijeme psovati i podrigivati. Puit emo, razgovarati o poslu i svaati se zbog kriketa. To bi vam bilo dosadno. Idite i brinite o djeci... priroda je i to namijenila enama. Nisu bile naroito oduevljene, bar ne Daphne i Fiona. Daphne je starog Silasa nazvala neotesancem, a Fiona je zaprijetila da e djeci dopustiti igranje u njegovoj radnoj sobi, svetitu zabranjenom doslovce svima, ali to im nije pomoglo; poveo je mukarce u sobu za biljar i zatvorio vrata. Mrana soba za biljar, zidova obloenih mahagonijem, nije se mijenjala otkako je namjetena po ukusu baruna iz devetnaestog stoljea. ak su i lovaki trofeji i obiteljski portreti ostali na svojim mjestima. Prozori su se otvarali na tratinu, ali je nebo bilo mrano, a soba osvijetljena samo zelenim svjetlom to se odbijalo od povrine stola. Dicky Cruyer je pripremio stol, a Bret je izabrao tak, dok je Silas svlaio sako i namjetao jarkocrvene naramenice, a zatim ponudio pie i cigare. - Dakle, Brahms etiri je poeo izvoditi? - rekao je Silas izabravi cigaru i potraivi ibice. - Pa, zar ste svi zanijemili? - Tako je potresao kutiju ibica da su drvca zaukala. - Pa, ja... - poeo je Cruyer gotovo ispustivi kredu to ju je nanosio na vrh svog taka. - Ne budi prokleta budala, Dicky - rekao mu je Silas. - GD je strano zabrinut mogunou gubitka bankarskih podataka. Rekao je da si angairao Bernarda za sreivanje situacije. Cruyer, koji je jako pazio da mi ne otkrije kako me je spomenuo generalnom direktoru, neto je petljao oko svog taka ne bi li imao asak vie za razmiljanje, a tada je rekao: - Bernarda? Njegovo ime je spomenuto, ali sam ja protiv toga. Bernard je svoje uinio i to sam mu rekao. - Ostavi sad govorancije, Dicky. uvaj ih za svoje sastanke odbora. GD me zamolio da ovog vikenda malo razmislimo i pokuamo iznai mudre prijedloge do ponedjeljka... najkasnije utorka. Sve bi ovo moglo prasnuli, zna. - Pogledao je stol, a zatim svoje goste. - Dakle, kako emo? Bernard nije osobito dobar, pa moe igrati sa mnom protiv vas dvojice. Bret nije nita rekao. Dicky Cruyer je pogledao Silasa s izrazom potovanja. Moda do tog poslijepodneva nije shvaao koliki utjecaj starac jo uvijek ima. Ili moda nije shvaao da je Silas ista beskrupulozna stara svinja kakva je bio dok je jo radio; isti nemilosrdni manipulator ljudima kakav je Cruyer pokuavao biti. A ujak Silas je iz ovakvih kriza uvijek uspijevao izii miriui po ruama, a to je neto to Dickyju nije uvijek polazilo za rukom. - Jo uvijek tvrdim da Bernard ne bi trebao ii - insistirao je Cruyer, ali vie nije zvuio onako sigurno. - Njegovo lice je predobro poznato. Odmah e ga otkrili. Jedan pogrean potez i nai emo se u Ministarstvu unutranjih poslova u potrazi za nekim za koga. ga moemo mijenjati. - Poput Silasa, govorio je ravnodunim glasom, preuzevi nemarni ton kakvim Englezi vole raspravljati o pitanjima ivota i smrti. Nagnuo se iznad stola pa je zavladala tiina dok nije udario kuglu. - Dakle, tko e ii? - upitao je Silas nakrivivi glavu i pogledavi Cruyera poput uitelja koji zaostalom ueniku postavlja jednostavno pitanje. - Izdvojili smo pet-est ljudi koje smatramo podobnim - odgovorio je Cruyer.

22

- Ljudi koji poznaju Brahmsa etiri? Ljude kojima e on vjerovati? - Brahms etiri nee nikome vjerovati - rekao je Cruyer. - Zna kakvi postanu obavjetajci kad ponu govoriti o povlaenju. - Odmaknuo se dok je Bret Rensselaer prouavao stol i bez problema ubacio odabranu kuglu u rupu. Bret je bio Dickyjev pretpostavljeni, ali je njemu preputao odgovaranje na pitanja, kao da je samo promatra. To je bio Bretov stil. Dobar udarac, Bret - rekao je Silas. - Znai, nijedan od njih ga nije nikad sreo? - Povukao je dim cigare i otpuhnuo ga u Cruyera. - Ili sam neto pogreno shvatio? - Bernard je jedini s njim radio - priznao je Cruyer skinuvi sako i paljivo ga poloivi na praznu stolicu. - ak ne mogu nabaviti nijednu njegovu fotografiju snimljenu u posljednje vrijeme. - Brahms etiri. - Silas se poeao po trbuhu. - On je gotovo mojih godina, znate. Poznavao sam ga jo dok je Berlin bio Berlin. Dijelili smo djevojke i opijali se zajedno. Poznavao sam ga onako kako se moe poznavati ovjek s kojim odrasta. Berlin! Volio sam taj grad. - Kao to svi dobro znamo - rekao je Cruyer pomalo kiselim glasom. Ispraznio je dep biljarskog stola i ponovo zakotrljao kugle po stolnoj plohi prekrivenoj zelenim suknom. - Brahms etiri me pokuao ubiti krajem 1946 - rekao je Silas ignorirajui Cruyera. ekao je ispred malog bara blizu Alexanderplatza i pucao u mene dok sam stajao na vratima ocrtavajui se na svjetlu. - Promaio je? - upitao je Cruyer s odmjerenom dozom zabrinutosti. - Da. ovjek bi pomislio da e ak i osrednji strijelac uspjeti pogoditi ovako velikog tipa kao to sam ja, osvijetljenog s lea, ali glupan je promaio. Sreom, sa mnom je bio moj voza, vojni policajac koji je radio za mene od trenutka kad sam stigao. Vidi, ja sam bio civil u uniformi, pa mi je trebao pravi vojnik da mi pomogne navui oficirski opasa i da me podsjeti kad treba salutirati. Dakle, on je premlatio Brahmsa etiri. Mislim da bi ga bio osakatio da mene nije bilo. Narednik je mislio da je pucao na njega, razumije. To ga je vraki naljutilo. Silas je popio malo portoa, povukao dim cigare, i u tiini promatrao moj nestruni udarac. Cruyer ga je pokorno upitao to se dogodilo nakon toga. - Dojurili su Rusi. Vojnici, vojna policija, etvorica krupnih seljaka prljavih izama i neobrijanih lica. Htjeli su odvesti jadnog starog Brahmsa etiri. Jasno, tada se nije zvao Brahms etiri, to je dolo kasnije. Alexanderplatz je bio u njihovom sektoru iako jo nisu podigli zid. No, ja sam im rekao da je on engleski oficir koji je previe popio. - Povjerovali su? - pitao je Cruyer. - Nisu, ali prosjeni Rus je navikao sluati lai. Nisu mi vjerovali, ali nisu imali namjeru previe se truditi da opovrgnu moje rijei. Mlako su ga pokuali odvui, ali moj voza i ja smo ga pokupili i odnijeli do naeg automobila. Ni u kojem sluaju Rusi ne bi dirnuli vozilo s britanskim vojnim oznakama. Znali su to bi se dogodilo svakome tko bi bez dozvole petljao oko automobila ruskog oficira. Dakle, tako smo ga doveli natrag na Zapad. - Zato je pucao na tebe? - upitao sam. - Svia vam se taj konjak, je li? - rekao je Silas. - Star dvadeset godina; u dananje vrijeme nije lako nabaviti plemeniti konjak. Da, pa, motrio je na mene nekoliko dana. uo je govorkanja da sam ja odgovoran za hvatanje mnogih Gehlenovih ljudi, a njegov najbolji prijatelj je stradao pri hapenju. No, razgovarali smo o prolosti, pa se ubrzo urazumio.

23

Kimnuo sam glavom. Ovim neodreenim objanjenjem Silas mi je pristojno rekao neka gledam svoja posla. Promatrali smo igru Breta Rensselaera. Savrenim udarcem je poslao crvenu kuglu u rupu, a bijela se vratila do vrha njegovog taka. Neznatno je promijenio poloaj namjestivi se za slijedei udarac. - I ti si radio s njim do 1946? - upitao sam pogledavi Silasa. - Ne, ne, ne - odvratio je Silas. - Drao sam ga podalje od naih ljudi u Harmsdorfu. Mogao sam doi do novca iz fondova pa sam ga poslao natrag u Istoni sektor i rekao mu neka nita ne poduzima. Radio je u Reichsbanki za vrijeme rata... otac mu je bio burzovni meetar, a znao sam da e reimu na Istoku, komunistikom ili ne, na koncu oajniki trebati ljudi vrhunskog bankarskog iskustva. - On je bio tvoja investicija? - upitao je Cruyer. - Ili, moglo bi se rei, ja sam bio njegova investicija - rekao je Silas. Igra je sad tekla sporije jer su svi razmiljali o drugim stvarima pa im je trebalo vie vremena za pripremanje udarca. Cruyer je naciljao, promaio i tiho opsovao. Silas je nastavio: - Obojica smo bili u mogunosti da pomognemo jedan drugome u godinama to su dolazile. To je bilo oito. Prvo se zaposlio u poreznom uredu. Jeste li se ikad upitali kako komunistike zemlje postaju komunistike? Nije to zasluga tajne policije, ve poreznika. Tako su komunisti slistili privatne kompanije: pretjerano su poveavali stopu poreza, ovisno o broju zaposlenih. Samo firme s manje od dvanaest zaposlenih su, moda, mogle opstati. Kad su unitili privatno poduzetnitvo, u vrijeme novane reforme prebacili su Brahmsa etiri u Deutsche Emissions und Girobank. Dicky mi se pobjedonosno nasmijeio rekavi Silasu: - A to je kasnije postala Deutsche Notenbank. Pogodio si, Dicky, pomislio sam. - Koliko dugo je ekao pritajen? - upitao sam. - Dovoljno dugo - odgovorio je Silas. Nasmijeio se i otpio gutljaj portoa. - Dobro je ovo vino - rekao je podigavi au da bi prouio boju na svjetlosti to je prodirala kroz prozor. - No, prokleti lijenik mi je odobrio samo jednu bocu mjeseno; jednu bocu mjeseno, molim vas. Da, ekao je cijelo vrijeme dok je sluba bila puna izdajica, dok su neki nai kolege podnosili izvjetaje Kremilju o svakom naem koraku. Da, imao je sree, ili je bio pametan, ili oboje. Njegov dosje je bio zakopan tako da nitko nije mogao do njega. Preivio je. Ali, tako mi boga, aktivirao sam ga im smo se rijeili onih gadova. Tada je situacija bila loa, a Brahms etiri je bio prvorazredno vrelo informacija. - Osobno? - upitao je Dicky Cruyer. - Osobno si ga usmjeravao? - Zamijenio je tak novim, kao da mu je on kriv za promaaj. - Brahms etiri je postavio takav uvjet - rekao je Silas. - U to vrijeme je bilo mnogo takvih sluajeva. Podnosio je izvjetaje osobno meni. Osjeao se sigurnijim, a i meni je koristilo. - to se dogodilo kad su te premjestili iz Berlina? - upitao sam ga. - Morao sam ga prepustiti drugoj vezi. - Tko je to bio? - pitao sam. Silas me pogledao kao da se dvoumi hoe li mi rei, ali je ve odluio; do tada je ve sve bilo odlueno. - Bret ga je preuzeo od mene.

24

Svi smo se okrenuli i iznova pogledali Breta Rensselaera, Amerikanca pedesetih godina u tamnom odijelu, prorijeene svijetle kose i brzog, nervoznog osmijeha. Bret je bio od onih Amerikanaca koji su voljeli da ih smatraju Englezima. Vrbovan u slubu dok je studirao u Oxfordu sa stipendijom Rhodesa, postao je strastveni anglofil. Radio je u mnogim evropskim odjelima dok nije preuzeo mjesto zamjenika naelnika Evropskog ekonomskog odjela to je kasnije preraslo u Ekonomski obavjetajni odbor, a sad je postalo Bretovo privatno carstvo. Ako Brahms etiri prestane dostavljati obavjetenja, carstvo Breta Rensselaera bi se doslovce raspalo. Nije ni udo to izgleda tako napeto. Opet je Bret bio na redu. Balansirao je takom, kao da mu provjerava teinu, a zatim je posegnuo za kredom. - Osobno sam radio s Brahmsom etiri godinama, upravo kao i Silas prije mene. - Jesi li ga ikad sreo? - upitao sam. - Ne, nikad nisam bio na Istoku, a koliko ja znam, ni on nikad nije izlazio. Znao je samo moje ifrirano ime. - Konano je zavrio s kredom i paljivo je poloio na izbojak ploe za biljeenje rezultata. - Koje si preuzeo od Silasa? - primijetio sam. - eli rei da si radio pretvarajui se da si ti Silas. - Svakako - rekao je Bret kao da je elio da to od poetka bude jasno. Jedino to terenski agenti mrze vie od izmjene veze je tajna izmjena veze s promjenom imena. Time se ne bi ponosio nijedan ovjek zaposlen u uredu. Bret jo uvijek nije izveo svoj udarac. Stajao je mirno me gledajui, ali je govorio malo bre, sad kad se branio. - Brahms etiri je izvjetavao Silasa kako ne bi mogao nijedan novajlija. Bilo je bolje prepustiti ga uvjerenju da njegovi materijali i dalje stiu Silasu. - Nagnuo se nad stol da bi odigrao svoj udarac. Kao i obino, bio je bez greke, a takoer i slijedei, ali trei udarac je promaio. - Iako se Silas povukao iz posla - rekao sam pomaknuvi se u stranu da bi Silas mogao vidjeti stol i odabrati cilj. - Nisam umro! - Ijutito je rekao Silas preko ramena proavi kraj mene. - Odravao sam vezu. U nekoliko navrata je Bret doao ovamo da bi se posavjetovao sa mnom. esto sam mu slao mali paket zabranjenih stvarica. Znali smo da e shvatiti tko je birao upravo ono to on voli, i tome slino. - No, nakon prologodinje velike reorganizacije, postao je nepouzdan - tuno je dodao Bret Rensselaer. - Poeo je improvizirati. Jo uvijek je znao poslati dobrih materijala, ali to vie nije bilo ono pravo. Isto tako, poeo je traiti sve vie i vie novca. Nikome to nije previe smetalo, zasluio je svaku paru, ali imali* smo osjeaj da trai priliku za povlaenje. - I sad je dolo do krize? - upitao sam. - Moglo bi biti - rekao je Bret. - Ili je to moda uvod u jo jedan zahtjev za plaanjem - primijetio je Silas. - Prilino udan uvod - rekao je Bret. - Prokleto kompliciran nain zahtijevanja poviice. Ne, mislim da se eli povui. Vjerujem da ovaj put zaista eli van. - to radi s tolikim novcem? - upitao sam. - Nikad nismo otkrili - rekao je Bret. - Nikad nam nisu dopustili da pokuamo otkriti - ogoreno je rekao Cruyer. - Kadgod bi pripremili plan, netko s vrha bi ga zabranio.

25

- Polako, Dicky - rekao je Bret ljubaznim, miroljubivim tonom kakvim moe govoriti ovjek svjestan da je ef. - Nema smisla uznemiravati vraki dobar izvor samo da bi otkrili da negdje krije ljubavnicu, ili da voli svoje blago gomilati na nekom raunu u vicarskoj. Normalno, Silas je odluio koliko se tono moe meni povjeriti. - Recimo samo da aljemo novac u jednu minhensku banku na raun izdavake kue koja nikad nije nita izdavala - rekao je Silas. Ako odem preko ice, oni e se pobrinuti da saznam tono onoliko koliko oni ele. To je bio narmalan postupak. Svi smo bili toga svjesni. - Dovraga, ovjek eli priliku da potroi zaraeno - rekao sam. - U tome nema nieg loeg, zar ne? Silas se okrenuo prema meni pogledavi me onim svojim zlobnim pogledom i rekao: - U tome nema nieg loeg, osim u sluaju kad su nam potrebni njegovi izvjetaji. U tom sluaju je sve loe. Sve je u tome loe! - Uputio je kuglu niz stol takvom snagom da mu se odmah vratila. U njemu je bilo okrutne odlunosti; opazio sam to vie nego jednom. - Dobro, dakle vi pokuavate dokazati da sam ja jedini koji moe otii i razgovarati s njim - rekao sam. - ini mi se da se ova mala prijateljska igra svodi na to. Ili moda grijeim? Zurio sam u Silasa, a on se skrueno nasmijeio. - Ti nisi prava osoba - neuvjerljivo je rekao Bret. Ostali su utjeli. Svi su znali da ja jesam prava osoba. Ovaj prokleti skup je pripremljen da bi mi stavio do znanja jcdnoglasnost njihove odluke. Dicky Cruyer je dotaknuo usne vlanim okrajkom cigare, ali je nije stavio u usta. Bret je dodao: - To bi bilo kao da aljemo vojnu glazbu koja svira "Rule, Britannia!". Brahms etiri e se smrtno uplaiti, i to s pravom. Pratit e te od trenutka tvog dolaska. - Ne slaem se - rekao je Cruyer. Razgovarali su o meni kao da me nema; imao sam osjeaj da bi se ovakav razgovor vodio kad bi me uhvatili ili ubili. - Bernard se tamo odlino snalazi. Osim toga, ne mora se dugo zadravati... samo treba razgovarati s njim da saznamo kakve su mu namjere. Morao bi mu objasniti koliko bi nam znailo ako bi ostao na svom poloaju jo par godina. - to ti kae, Bernard? - upitao me Silas. - Nisi se izjasnio. - Izgleda da e netko morati ii - odvratio sam. - A vjerojatno e otvorenije razgovarati s poznatom osobom. - Uz to - rekao je Bret kao da se opravdava - nee biti dovoljno vremena... Jesi li na to mislio? Cruyer je dodao: - Proli mjesec smo izletnikim autobusom preko poslali kurira. Tamo se ukrcao na redovni turistiki autobus i vratio se bez ikakvih problema. - Doputaju li ovih dana turistima iz Zapadnog Berlina da se iskrcavaju iz autobusa? upitao je Silas. - O, da - odgovorio je Cruyer vedro se nasmijeivi. - Stvari su drukije nego u tvoje doba, Silas. Svi posjeuju memorijal Crvene armije. ak se zaustavljaju da bi mogli pojesti kola i popiti kavu... DDR-u su oajniki potrebne zapadne marke. Drugo dobro mjesto za sastanak je Pergamon Museum. Izletniki autobusi sa Zapada voze i tamo. - to misli, Bernard? - pitao je Bret. Vrtio je svoj prsten peatnjak i zurio u stol kao da

26

ga jedino zanima Cruyerov komplicirani udarac s ugla. Iznervirale su me njihove pretpostavke i nagaanja. O takvim stvarima pisali su se dugaki dopisi, memorandumi pod kojima je Uprava zatrpana. Rekao sam: - Kakvu svrhu ima moje nagaanje? Sve ovisi o poznavanju njegovih postupaka. On nije seljak, ve kolovani stariji ovjek koji se bavi vanim i zanimljivim poslom. Morali bi znati je li jo uvijek sretno oenjen, ima li dobrih prijatelja koji dre govore na roendanima njegove unuadi. Ili je postao jadni stari samotnik, u sukobu sa svijetom, kojem je potrebna zdravstvena njega kakva se moe dobiti na Zapadu... Ili je moda tek otkrio to znai zaljubljenost u dobro graenu osamnaestogodinju nimfomanku. Bret se kratko nasmijao i rekao: - Dvije karte prvog razreda za Rio, i nemojte tediti ampanjac. - Osim ako dobro graena cura ne radi za KGB - primijetio sam. Bret me tupo gledao. - Koji bi bio najbolji nain "ubacivanja" nekoga za ovakav posao, Bernard? - Sigurno ne bih s vama raspravljao o nainu mog prebacivanja na Istok. Samo bih vam rekao da ne elim nikakvo petljanje s vae strane. Nikakvih dokumenata, nikakvih priprema, nikakve veze za sluaj potrebe, nikakve zatite. Jednom rijeju, nita. Ja bih sve elio uiniti sam. - Ovakvu privatnu inicijativu Uprava nije odobravala, pa sam oekivao bune prosvjede, ali ih nije bilo. - Potpuno ispravno - sloio se Silas. - Nisam rekao da u poi - podsjetio sam ga. - Odluku preputamo tebi - rekao je Silas. Ostali, lica slabo vidljivih izvan dosega jarko osvijetljenog stola, samo su kimnuli glavama. Cruyerove ake puzale su preko stola poput dva golema pauka, izrazito bijele pod bljeskom svjetla. Udario je kuglu i promaio. Nije mislio na igru; kao ni ja. Silas je iskrivio lice nakon Cruyerovog promaaja i otpio gutljaj portoa. - Bernard - nenadano je rekao - bolje da ja... - stao je usred reenice. Gospoa Porter je tiho ula u sobu. Drala je au od bruenog stakla i krpu. Silas je podigao glavu i pogledao je. - Telefon, gospodine - rekla je. - Poziv iz Londona. Nije rekla tko zove iz Londona jer je smatrala da to Silas sigurno zna. Zapravo, svi smo znali, ili nagaali, da zove netko koga zanima ishod naeg razgovora. Silas je protrljao obraz, pogledao me i rekao: - Bernard... poslui se jo jednim konjakom, ako eli. - Hvala - rekao sam, ali sam osjeao da je Silas elio rei neto sasvim drugo. Vikendi kod ujaka Silasa uvijek su se odvijali po istoj shemi: neslubeni subotnji ruak, igra biljara ili brida do poslijepodnevnog aja, i formalna veera. Te subote na veeri je bilo etrnaest ljudi: mi, Cruyerovi, Rensselaer i njegova djevojka, Fionina sestra Tessa, kao par ujaku Silasu - suprug joj je bio odsutan - ameriki par po imenu Johnson, koji je u Engleskoj kupovao antikni namjetaj za svoju prodavaonicu u Philadelphiji, mladi pomodni arhitekt koji je kolibe pretvarao u "kue snova" i pri tome zaraivao dovoljno novaca za izdraavanje bune nove supruge i bunog starog ferrarija, i lokalni farmer crvena nosa koji je cijele veeri samo dvaput progovorio, i to samo da bi svoju nakovranu suprugu zamolio da mu doda vino.

27

- Tebi je bilo dobro - razdraljivo je rekla Fiona dok smo se u maloj tavanskoj sobi pripremali za spavanje. - Ja sam sjedila do Dickyja Cruycra. On eli razgovarati samo o onom odvratnom brodu. Kae da e otploviti za Francusku slijedeeg mjeseca. - Dicky ne razlikuje glavno jedro od mornarskog ila. Ubit e se. - Ne govori tako, dragi - rekla je Fiona. - Ide i moja sestra, Tessa. Kao i Ricky, onaj sjajni mladi arhitekt, i Colette, njegova zabavna enica. - U glasu joj se osjeala jetkost; nisu joj se previe svidjeli. Osim toga, jo je uvijek bila ljuta to smo je iskljuili iz nae rasprave u sobi za biljar. - Mora da je vraki veliki brod - rekao sam. - Na njemu moe spavati est... osam osoba, ako su svi prijateljski raspoloeni, rekla mi je Daphne. Ona ne ide. Dobije morsku bolest. Upitno sam je pogledao. - Je li Dicky Cruyer ljubavnik tvoje sestre? - Kako si bistar - rekla je Fiona glasom iz kojeg je paljivo uklonila svaki trag divljenja. No, izgubio si korak s vremenom, dragi. Rekla mi je da se zaljubila u mnogo starijeg ovjeka. - Ona je kuka. - Veina mukaraca je smatra privlanom - rekla je Fiona. Iz nekog razloga, Fiona je uivala kad bih osuivao njenu sestru, pa je ponekad provocirala. - Mislio sam da se pomirila s muem. - To je bilo muenje - rekla je Fiona. - Kladim se da jest - sloio sam se. - Posebno za Georgea. - Sjedio si kraj antikne dame; je li bila zanimljiva? - Dama koja se bavi antikvitetima - ispravio sam njen opis, pa se osmjehnula. - Upozorila me da se uvam toaletnih stolia, mogli bi imati moderni gornji dio i antikni donji. - Kako bizarno! - rekla je Fiona. Nasmijala se. - Gdje bih mogla nai jedan? - Upravo ovdje - rekao sam i uskoio u krevet do nje. - Daj mi taj prokleti termofor. - Nema termofora. To sam ja! Oh, ruke su ti ledene. Probudio me lave psa s imanja, a zatim se zaulo lajanje drugog psa s onu stranu rijeke, s neke druge farme. Otvorio sam oi da vidim koliko je sati pa sam ustanovio da je upaljena nona svjetiljka. Bila su etiri sata ujutro. Fiona je sjedila u kunoj haljini i pila aj. - Oprosti - rekla je. - Probudio me pas. - Nikad ne mogu dobro spavati u tuem krevetu. Sila sam dolje i skuhala aj. Donijela sam jo jednu alicu; hoe li i ti? - Samo pola alice. Jesi li odavna budna? - Uinilo mi se da netko silazi stepenicama. Ovo je sablasna stara kua, zar ne? Ima keksa, ako eli. - Uzeo sam samo aj i polako pijuckao. Fiona je upitala: - Jesi li obeao da e poi? U Berlin, jesi li obeao? - Kao da je osjeala da e moja odluka otkriti koliko mi ona znai u usporedbi s mojim poslom. Odmahnuo sam glavom. - Ali, to je bio bit vae igre biljara? Sumnjala sam da je tako. Silas je tako nepokolebljivo

28

otklonio nau prisutnost. Ponekad se pitam shvaa li on da sam sad i ja vii slubenik. - Svi su zbarinuti zbog Brahmsa etiri. - Ali zato ele poslati tebe? Koji su razlog naveli? - Tko bi drugi mogao ii? Silas? - Ispriao sam joj bit razgovora to se vodio u sobi za biljar. Psi su opet poeli lajati. Odozdo se ulo zatvaranje vrata, a zatim Silasa kako pokuava utiati pse. Glas mu je bio promukao, a psima se obraao isto kao Billyju i Sally. - Vidjela sam memorandum to ga je Rensselaer poslao GD-u - rekla je Fiona stiavi glas, kao da se boji da bi nas netko mogao uti. - Pet stranica. Odnijela sam ga u svoj ured i proitala. - Iznenaeno sam je pogledao. Fiona nije bila osoba koja bi se tako oito ogrijeila o propise. - Morala sam znati - dodala je. Popio sam aj ne rekavi ni rijei. ak nisam bio siguran elim li znati to su mi pripremili Rensselaer i Dicky Cruyer. - Brahms etiri je moda poludio - na koncu je rekla. - I Bret i Dicky to smatraju realnom mogunou. - Priekala je dok rijei nisu poele djelovati. - Misle da je moda doivio neku vrstu psihikog sloma. Zato su tako zabrinuti. Jednostavno se ne moe znati to je u stanju uiniti. - Je li to pisalo u memorandumu? - nasmijao sam se. - To samo Bret i Dicky sebe pokrivaju. - Dicky je predloio da zdravstveni strunjaci pokuaju postaviti dijagnozu na temelju izvjetaja Brahmsa etiri, ali je Bret odluno odbio. - To zvui upravo poput jedne od Cruyerovih sjajnih ideja - rekao sam. - Omogui psihijatrima pristup i nai emo se na naslovnim stranicama svih nedjeljnih novina. Kritiki osvrt zajedno s pogreno protumaenim i napisanim izjavama i silnicama od "naih dopisnika". Hvala bogu da je Bret to sprijeio. U kojem obliku se manifestira ludilo Brahmsa etiri? - Uobiajena vrst paranoje: neprijatelji iza svakog ugla, nikome ne moe vjerovati. Moe li dobiti kompletan popis ljudi koji imaju pristup njegovim izvjetajima? Znamo li da iz najviih foruma procure vijesti o svemu to nam alje? Uobiajene ludosti to ih ljudi zamiljaju kad dou do ruba. Kimnuo sam glavom. Fiona nije imala pojma kako izgleda ivot agenta. Dicky i Bret takoer nisu imali pojma. Nitko od ovih kancelarijskih hulja to nije shvaao. Moj otac je obiavao rei: "Vjena paranoja je cijena slobode. Budnost nije dovoljna." - Moda Brahms etiri ima pravo - rekao sam. Moda tamo jesu neprijatelji iza svakog ugla. - Sjetio sam se Dickyjeve prie o tome kako je Glavna uprava pomogla Brahmsu etiri da se uvue na svoje mjesto u reimu. Sigurno je stekao mnogo neprijatelja. - Moda i nije toliko lud. - I obavijesti koje cure s najviih mjesta takoer? - upitala je Fiona. - Ne bi bilo prvi put, zar ne? - Brahms etiri je traio tebe. Jesu li ti rekli? - Nisu. - Prikrio sam svoje iznenaenje. Znai, to je bio razlog njihovoj zabrinutosti u sobi za biljar. - Ne eli vie kontaktirati uobiajenim putem. Rekao im je da e suraivati jedino s tobom.

29

- Kladim se da je to konano uvjerilo GD-a u njegovo ludilo. - Odloio sam praznu alicu na stoli kraj kreveta i ugasio nonu svjetiljku. - Moram se naspavati - rekao sam joj. - Volio bih da mogu izdrati sa samo pet sati sna kao ti, ali meni treba mnogo vie spavanja. - Nee ii, zar ne? Obeaj da nee. Zagunao sam i ukopao lice u jastuk. Uvijek spavam licem nadolje; tako no due traje.

30

5.

U ponedjeljak poslijepodne nalazio sam se u uredu Breta Rensselaera. Bio je na najviem katu, blizu prostorija to ih je zauzimao generalni direktor. Svi uredi na tom katu bili su ureeni po osobnom ukusu onih koji su u njima boravili; to je bila jedna od privilegija efova. Bretova soba je bila "moderna", staklo, krom i sivi sag. Bila je stroga, ozbiljna i bezbojna, ambijent to je u potpunosti odgovarao Bretu u tamnom, vunenom Savile Row odijelu, krutoj bijeloj koulji i klupskoj kravati, i njegovoj svijetloj kosi to je poela sijediti, i smijeku naizgled stidljivom i prolaznom, koji je zapravo bio refleksna radnja to je oznaavala njegovu ravnodunost. Znak glavom, smijeak i prst kojim je pokazao na crnu konatu fotelju nisu prekinuli njegov telefonski razgovor. Sjeo sam i ekao dok je svom sugovorniku govorio da se nee sastati na ruku tog dana, ni sutradan, ni bilo kojeg dana. - Igra li poker, Bernard? - pitao je sputajui telefonsku slualicu. - Samo za ibice - oprezno sam odgovorio. - Jesi li se ikad pitao to e biti s tobom kad se povue? - Nisam - rekao sam. - Nisi planirao kupiti bar u Malagi, ili veliki povrtnjak u Sussexu? - Jesu li to tvoji planovi? - upitao sam. Bret se nasmijeio. Bio je bogat, vrlo bogat. Ideja da bi on mogao obraivati veliki povrtnjak u Sussexu izazivala je smijeh. A to se tie Malage i njenih priprostih zabava, radije bi okrenuo avion nego uao u njen zrani prostor. - Pretpostavljam da tvoja ena ima novca - rekao je Rensselaer. Zastao je. - Ali, rekao bih da si ti vrsta snoba koji njen novac ne bi htio upotrijebiti. - Zar bi to ovjeka inilo snobom? - Da si mudro uloio njen novac i udvostruio ga, nikome nebi nakodio. Tono? ' - Misli, nou? Ili sam se trebao time baviti umjesto ovog posla? - Svaki put kad ti postavim pitanje, ti odgovara protupitanjem. - Nisam znao da me ispituje - rekao sam. - Jesam li na preispitivanju? - U ovom poslu nije loe s vremena na vrijeme pregledati neiji bankovni saldo - rekao je Rensselaer. - U mojem e nai samo moljce - primijetio sam. - Nema porodinog novca? - Porodinog novca? Navrio sam trideset godina prije nego sam dobio dadilju. - Ljudi poput tebe koji su radili na terenu uvijek imaju novac i osiguranje u rezervi. Kladim se da ima bankovne raune pod ifrom u desetak gradova. - to bih na njih uloio? Bonove za ruak? - Dobru volju - rekao je. - Dobru volju. Dok ne doe vrijeme. - Uzeo je kratki memorandum to sam mu ga poslao o uvozno-izvoznom poslu Wernera Volkmanna. Dakle, to je to. Pitao se dijelim li dobit Wernerovog posla.

31

- Volkmann ne zarauje dovoljno da bi mogao platiti proviziju, ako si na to mislio - rekao sam. - Ali eli da ga Glavna uprava financira? - I dalje je stajao iza stola; volio je biti na nogama i kretati se poput boksaa, prebacujui teinu i savijajui se, kao da izbjegava zamiljene udarce. - Bolje nabavi nove naoale - rekao sam. - Nigdje nisam spomenuo da bi mu Uprava trebala dati novac. Bret se osmjehnuo. Kad bi mu dojadilo izigravanje srameljivog gospodina Ljubaznog Tipa, odjednom bi prelazio na sukobe, optube i uvrede. No, bar je bilo malo vjerojatno da bi radio ovjeku iza lea. - Moda sam ga prebrzo proitao. to je, dovraga, jamevina? Bret je bio poput sudaca Vieg suda koji se nagnu naprijed sa svog mjesta i pitaju to je muki ovinist, ili digitalno raunalo. Oni imaju svoju definiciju, ali ele da im se objasni i upie u sudski zapisnik. - Volkmann podie gotovinu za zapadnonjemake komapnije da bi im se moglo platiti im izvezu robu u Istonu Njemaku. - Kako to izvodi? - pitao je Bret gledajui u stol i listajui nekakve papire. - Ima vraki mnogo komplicirane administracije - rekao sam. - No, bitni dio je slanje podataka o poiljkama i cijenama jednoj istononjemakoj banci. Oni ih odobre i potpiu, te potvruju da je sve sreeno s istononjemakim uvoznicima. Takoer ugovore datum isplata. Volkmann dolazi u banku, ili u udruenje banaka, ili na bilo koji drugi izvor gotovine na Zapadu, te uz pomo takvog "avala" podie gotovinu za plaanje robe. - To je neto poput posrednitva? - Kompliciranije, jer radi s mnogo ljudi od kojih je veina birokrata. - A tvoj prijatelj Volkmann dobiva maru pri svakom poslu. Vrlo zgodno. - To je teak posao, Bret - rekao sam. - Ima mnogo ljudi koji od svakog posla ele otkinuti djeli za sebe. - Ali, Volkmann nema nikakvog bankarskog iskustva. Radi na divlje. Polako sam udahnuo. - Ne mora biti bankar da bi shvatio posao - strpljivo sam rekao. - Werner Volkmann se time bavi ve nekoliko godina. Ima dobre veze na Istoku. Ulazi i izlazi iz Istonog sektora bez potekoa. Vole ga jer znaju da se pokuava povezati s poslovima istononjemakih izvoznih poduzea... Bret je podigao ruku. - Na koji nain? - Veina banaka eli baratati samo gotovinom. Werner je spreman potraiti muteriju na Zapadu koja e, umjesto novca, prihvatiti robu to ju Istona Njemaka eli izvoziti. Na taj nain moe im utedjeti neto vrste valute ili, moda, sklopiti posao gdje e cijena izvezene robe odgovarati cijeni uvezenih dobara. - Je li? - zamiljeno je rekao Bret. - Volkmann bi nam mogao biti od velike koristi, Bret - rekao sam. - Kako?

32

- Seli novac, seli robu, seli ljude. - To ve radimo. - Koliko imamo ljudi koji mogu ulaziti i izlaziti bez pitanja? - Dakle, to mui Volkmanna? - Zna kakav je Frank Harrington. Ne slae se s Wernerom, a nikad se nije ni slagao. - A osobu koju Frank ne voli, Berlin nee upotrijebiti. - Frank jest Berlin - rekao sam. - Tamo ih sad ima malo, Bret. Frank mora dati odobrenje za svaku prokletu sitnicu. - Ti bi htio da ja kaem Franku kako e voditi svoj berlinski ured? - ita li ti ikad ono to ti ja poaljem, Bret? Tamo stoji da ja samo elim da Glavna uprava odobri izdavanje pokria preko fondova iz jedne od naih trgovakih banaka. - A to je novac - pobjedniki je rekao Bret. - Razgovaramo samo o strunoj pomoi jedne od naih banaka da bi se Werneru omoguilo dobivanje sredstava po normalnom kursu. - Pa zato to ne moe i sam dobiti? - Zato to banke koje obino stoje iza takvih poslova ele znati tko je Werner Volkmann. A ova Uprava se dri starinskog pravila da nekadanji obavjetajci ne bi trebali za preporuku navoditi GD-a, ili priati da su posao nauili prebacivanjem agenata preko Zida od svoje osamnaeste godine. - Dakle, reci mi kako se Volkmann uspio odrati u poslu. - Zaobiavi banke i podigavi novac na novanom tritu. Ali to znai reduciranje honorara. Oteava mu ivot. Ako odustane od svog posla, izgubit emo dobru priliku i korisnu vezu. - Pretpostavimo da zabrlja u jednom od tih poslova i banka ne dobije svoj novac. - O, za boga miloga, Bret. Momci u banci su dovoljno veliki da sami mijenjaju svoje pelene. - I dignut e paklenu galamu. - emu nam slue te ugave banke, ako ne za ovakve poslove? - Koliko je novca u pitanju? - Garancija za milijun DM bi bila dovoljna. - Zar si poludio? - rekao je Bret. - Milijun maraka? Za onog beskorisnog kukinog sina? Ne, gospodine. - Poeao se po nosu. - Je li ti to Volkmann predloio? - On nije rekao ni rijei. Voli mi pokazivati kako je postigao veliki uspjeh. - Kako onda zna da mu nedostaje gotovine? - U ovom poslu nije na odmet s vremena na vrijeme pregledati neiji bankovni saldo. - U tim svojim neslubenim istragama jednom e naletjeti na neto to te se ne tie. to bi uinio kad bi zazvonilo na uzbunu? - Jednostavno bih se zakleo da se radi o slubenoj istrazi - rekao sam. - Vraga bi se zakleo - odvratio je Rensselaer.

33

Uputio sam se prema vratima. - Prije nego ode - zaustavio me - to bi rekao kad bih te obavijestio da je Brahms etiri traio tebe? Kad bih ti rekao da nee vjerovati nikome do tebi? to bi rekao na to? - Rekao bih da dobro procjenjuje ljude. - Dobro, pametnjakoviu. Sad mi daj slubeni odgovor. - To bi jednostavno moglo znaiti da ima povjerenja u mene. Ne poznaje osobno mnogo ljudi iz Glavne uprave. - Vrlo diplomatski odgovor, Bernard. Pa, dolje u Procjeni poinju vjerovati da se Brahms etiri okrenuo. Veina ljudi s kojima sam razgovarao, sad vjeruje da je Brahms etiri moga biti vii oficir KGB-a jo u vrijeme kad ga je Silas Gaunt sreo u onom lokalu. - Veina ljudi tamo dolje - strpljivo sam rekao - ne bi prepoznala prokletog vieg oficira KGB-a kad bi doetao do njih maui crvenom zastavom. Rensselaer je kimnuo glavom kao da je ovo prvi put da s tog gledita razmilja o svojim ljudima. - Moda ima pravo, Bernard. - Uvijek je izgovarao Bernard naglaavajui drugi slog; to me najvie podsjealo na injenicu da je Amerikanac. U tom trenutku je u sobu uao sir Henry Clevemore. Bio je visok, uzdran ovjek, pomalo neuglaena i otrcana izgleda to su ga njegovali Britanci iz viih slojeva kako bi pokazali da nisu nouveau riche. - Strano mi je ao, Bret - rekao je generalni direktor kad me ugledao. - Nisam imao pojma da ima sastanak. - Namrtio se dok me je gledao i pokuavao se sjetiti mog imena. Drago mi je da te vidim, Samson - napokon je rekao. - uo sam da si proveo vikend kod Silasa. Jeste li se lijepo proveli? to on tamo ima, ribolov? - Biljar - odgovorio sam. - Uglavnom biljar. GD se naas osmjehnuo i rekao: - Da, to vie nalikuje Silasu. - Okrenuo se i pogledao Bretov pisai stol. - Zametnuo sam naoale - rekao je. - Jesam li ih ovdje ostavio? - Ne, gospodine. Niste bili ovdje jutros - rekao je Bret. - Ali, ini mi se da drite rezervne naoale za itanje u gornjoj ladici stola vae sekretarice. Da vam ih donesem? - Naravno, ima pravo - rekao je GD. - Gornja ladica, sad sam se sjetio. Moja sekretarica jutros nije dola, bolesna je. Bojim se da se jednostavno ne snalazim kad je nema. - Namijeio se Bretu, a zatim meni, da bi svima bilo jasno da je to ala potekla iz njegove skromnosti i dobrohotnosti. - Stari sad ima mnotvo problema - lojalno je rekao Bret kad je sir Henry polako otiao niz hodnik mrmljajui izvinjenja zbog prekidanja naeg "sastanka". - Zna li netko tko e doi na njegovo mjesto kad on ode? - upitao sam Breta. Kad postane senilan, zamalo sam rekao. - Nije jo odreen datum. No, moglo bi se dogoditi da stari opet doe na svoje i nastavi raditi pune tri godine. - Pogledao sam Breta, a on mi je uzvratio pogled. Naposljetku je rekao: Bolje vrag kojeg poznaje, nego vrag kojeg ne poznaje, Bernard.

34

6.

Dvije sestre nisu naroito nalikovale jedna drugoj. Moja ena, Fiona, bila je tamnokosa i iroka lica, usta uvijek spremnih na smijeak. Tessa, mlaa, imala je svijetlu kosu, gotovo plavu, plave oi i ozbiljan izraz lica zbog kojeg je djelovala poput malena djeteta. Ravna kosa dopirala joj je do ramena. Ponekad bi je naglim pokretom zabacivala unatrag, ili bi je spustila na lice pa gledala kroz nju. Nije me zaudila prisutnost Tesse u mojem dnevnom boravku kad sam se vratio iz ureda. Sestre su bile vrlo bliske; moda je to bio rezultat zajedniki proivljenih nevolja djetinjstva to ih je njihov naduveni, despotski otac smatrao "elienjem karaktera". Fiona se protekle godine svojski trudila da spasi Tessin brak s Georgeom, dobrostojeim trgovcem automobila. U posudi za led bila je otvorena boca ampanjca, a razina tekuine se ve spustila do donjeg ruba etikete. - Slavimo li neto? - upitah dok sam svlaio kaput i vjeao ga u hodniku. - Ne budi takav prokleti buruj - rekla je Tessa pruivi mi visoku au za ampanjac napunjenu do samog ruba. To je bio jedan od problema kad oeni nekoga iz bogate obitelji; nije bilo nikakvih skupih uitaka. - Veera je u dvadeset i trideset - rekla je Fiona i zagrlila me drei visoko svoju au, da ne prolije ampanjac dok me ljubi. - Gospoa Dias je ljubazno pristala da se due zadri. Gospoa Dias, naa portugalska kuharica, domaica i djevojka za sve, uvijek je ostajala due da bi skuhala veeru. Pitao sam se koliko nas stoji njen rad. Troak e, poput mnogih kuanskih izdataka, zavriti negdje meu raunima i biti plaen iz dohotka od Fionine glavnice. Znala je da mi se to ne svia, ali pretpostavljam da joj je bilo lake prepirati se sa mnom zbog toga, nego kuhati. Sjeo sam na sofu i kuao ampanjac. - Izvrsno - rekao sam. - Tessa ga je donijela - objasnila je Fiona. - Poklon jednog oboavaoca - vragoljasto je rekla Tessa. - Smijem li pitati za njegovo ime? - upitao sam. Vidio sam kako me Fiona ljutito gleda, ali sam se pretvarao da to ne primjeujem. - Sve u svoje vrijeme, dragi - rekla je Tessa. - Zasad e ostati inkognito. - Jesi li rekla in flagranti delicto? - Ti, lopove! - rekla je i nasmijala se. - Pa, kako je George? - upitao sam. - Svatko ivi svojim ivotom - odgovori Tessa. - Nemoj uzrujavati Tessu - prekori me Fiona. - Ne uzrujava me - rekla je Tessa zabacivi kosu unatrag svojom bijelom rukom ukraenom draguljima. - Volim Georgea i uvijek e mi biti drag. Jednostavno ne moemo zajedno ivjeti bez svae. - Znai li to da ete se rastaviti? - upitao sam otpivi jo malo ampanjca. - George ne eli rastavu - objasnila je. - Odgovara mu da koristi kuu preko tjedna, a ljubavnice moe voditi u svoju kolibu.

35

- Ima li George ljubavnicu? - upitao sam bez posebnog zanimanja. - Znalo se dogoditi - rekla je Tessa. - No, ovih dana mnogo zarauje, pa ne vjerujem da ima vremena za ita osim svog posla. - Srekovi - primijetio sam. - Svi ostali koje poznajem jedva sastavljaju kraj s krajem. - Pa, tu je George vrlo sposoban - objasnila je Tessa. - Dobio je zastupnitvo za manje, jeftinije automobile prije mnogo godina, kad ih jo nitko nije htio. - Rekla je to s ponosom. ak i ene koje se svaaju sa svojim muevima, s ponosom govore o njihovim poslovnim uspjesima. Fiona je posegnula za ampanjcem. Omotala je bocu ubrusom i natoila ostatak ampanjca u nae ae spretnou vrhunskog konobara. Pazila je da bocom ne dodirne au, a ubrus je namjestila tako da je etiketa ostala vidljiva dok nas je posluivala. Takve profesionalne finese postajale su sasvim prirodne nekome tko je odrastao uz kunu poslugu. Dok je punila moju au, rekla je: - Tess eli da joj pomognem nai stan. - I namjestiti ga, i urediti - dodala je Tessa. - Ja nisam ni od kakve koristi u takvim situacijama. Pogledaj kakvu sam zbrku napravila od mog sadanjeg prebivalita. George se tamo nikad nije ugodno osjeao. Ponekad pomislim da se zbog toga na brak poeo raspadati. - Ali, to je lijepa kua - lojalno je rekla Fiona. - Samo je prevelika za vas dvoje. - Stara je i mrana - rekla je Tessa. - Pomalo slii na skladite. Mogu razumjeti zato je George ne voli. Pristao je da je kupi samo zato jer je elio imati adresu u Hampsteadu. To je bio korak navie od Islingtona. No, tvrdi da si moemo priutiti Mayfair. - Ovaj novi stan - pitao sam - hoe li se svidjeti Georgeu? - Okani me se! - rekla je aljivim londonskim izgovorom to ga je smatrala posebno pogodnim za razgovor sa mnom. - Nisam jo nala odgovarajui stan, zato mi je potrebna pomo. Obilazim i razgledavam stanove, ali nikad ne mogu sama odluiti. Sluam to priaju lukavi posrednici za prodaju nekretnina i sve im vjerujem. U tome je moj problem. Sve nevolje to ih je Tessa u ivotu preivjela nisu bile izazvane njenim vjerovanjem u prie mukaraca, ali joj nisam protuslovio. Kimnuo sam glavom i ispio svoje pie. Bilo je gotovo vrijeme za veeru. Uvijek nasmijana, gospoa Dias je dobro kuhala, ali nisam bio siguran mogu li se opet suoiti s tanjurom njene feijoade. - Nee imati nita protiv, dragi, zar ne? - upitala je Fiona. - Protiv ega? - pitao sam. - A, da pomogne Tessi nai stan? Ne, jasno da neu. - Ti si pravo srce - rekla mi je Tessa i okrenula se Fioni: - Ima sree to si zgrabila Bernarda prije nego sam ga ja ugledala. Uvijek sam tvrdila da je divan suprug. Nita nisam rekao. Samo kod Tesse su rijei "divan suprug" mogle zvuati poput "nosioc virusa". Tessa se udubno smjestila na sofi. Imala je na sebi sivu svilenu haljinu na kopanje to je sjala na pregibima. Jednom rukom je drala au ampanjca, a drugom se igrala ogrlicom od pravih bisera. Nervozno je premjetala noge i stezala bisere oko svog bijelog vrata. - Tessa ti eli neto ispriati - rekla je Fiona. - Ima li jo ampanjca, draga? - upitao sam. - Nema vie Tessinog Dom Prignona - odvratila je Fiona. - Morat e se zadovoljiti Sainsburyjem iz hladnjaka. - Sainsbury iz hladnjaka zvui primamljivo - rekao sam pruivi joj praznu asu. - to me

36

eli pitati, Tessa? - Poznaje li ovjeka po imenu Giles Trent? - Radi za Ministarstvo vanjskih poslova. Visok ovjek, sijede valovite kose, tihog glasa i otmjenog dranja. Stariji je od mene i ni priblino ovako privlaan. - Ne radi ba za Ministarstvo vanjskih poslova - oprezno je primijetila Tessa. - Ured mu je u zgradi Ministarstva, ali pripada tvojoj organizaciji. - Zar ti je on to rekao? - pitao sam. - Da - odgovorila je Tessa. - Nije trebao - primijetio sam. - Znam. Razgovarala sam s Fionom o njemu, a ona kae da je radio s vama u Berlinu 1978. godine. Kae da je prilino vana linost. Ula je Fiona nosei ampanjac pa mi je napunila au. Rekao sam: - Pa, ako to kae Fiona... Fiona je rekla: - Tessa je moja sestra, dragi. Nee sve tvoje tajne izbrbljati Rusima. Zar nije tako, Tess? Neu, dok ne naleti pravi Rus. ak i tada... hou rei, jesi li ikad vidio fotografiju ruskih ena? - Stavila je bisernu ogrlicu u usta; pravi djeji pokret. Voljela je izigravati dijete. - to je s Gilesom Trentom? - upitao sam. Tessa se opet poigravala ogrlicom. - Upoznala sam ga prolog ljeta. Srela sam ga na zabavi to su je priredili neki nai susjedi. Imao je ulaznice za Covent Garden, Mozart. Zaboravila sam ime opere, ali svi su govorili kako je teko nabaviti ulaznice, a Giles je uspio. Dakle, bilo je boanstveno. Nisam veliki ljubitelj opera, ali imali smo lou, a u pauzi smo pili ampanjac. - I ti si se s njim spetljala - dovrio sam njenu priu. - On je privlana ivotinja, Bernie. A George je bio daleko, otiao je promatrati kako Japanci proizvode automobile. - Zato nisi pola s njim? - upitao sam. - Ne bi to ni pitao da si ikad bio na jednom od tih putovanja to ih proizvoai automobila organiziraju za trgovce. Supruge su suvine, dragi. U svakoj spavaoj sobi ekaju ih tople i hladne djevojke. Fiona je napunila ae sebi i Tessi, te rekla: - Tess ti eli neto ispriati o Gilesu Trentu. Ne treba joj tvoj savjet o njenom braku. - Ovaj ukor, poput svih takvih ukora upuenih od supruga, izreen je ljubaznim glasom, uz osmijeh. - Dakle, priaj mi o Gilesu Trentu - ponukao sam je. - Maloas si se alio, znam. No, Giles je stariji od tebe, Bernie, podosta stariji. Neoenjen je i ima ustaljene navike. U poetku sam mislila da je nastran. Tako je pedantan i uredan, a vrlo paljivo bira svoju odjeu, jela i ostalo. Ima predivnu kuu malo dalje od Kings Roada, a u kuhinji su mu sve tave i noevi uredno sloeni, najmanji na lijevoj strani, a najvei na desnoj. Sve je tako savreno da sam se bojala skuhati jaje ili narezati kruh da ne bi mrvice pale na besprijekorno isti poploeni pod, ili da ne bih zarezala dasku. - Reci mi, kako si otkrila da nije nastran? - upitao sam. - Rekla sam ti da me nee sluati - Tessa se poalila Fioni. - Rekla sam da e cijelo

37

vrijeme samo stavljati sarkastine primjedbe, i imala sam pravo. - Ozbiljno je, Bernard - rekla je moja ena. Obraala mi se punim imenom samo kad je zaista bilo ozbiljno. - Misli, uju se svadbena zvona za Tessu i Gilesa? - Ne, mislim da Giles Trent prenosi obavjetenja nekome u ruskoj ambasadi. Zavladala je duga tiina dok napokon nisam rekao: - Sranje. - Giles Trent ve dugo radi za obavjetajnu slubu - rekla je Fiona. - Due od mene - rekao sam. - Giles Trent je drao predavanja kad sam bio na obuci. - Jedno vrijeme je u Berlinu bio u Odjelu veze - rekla je Fiona. - Da - rekao sam. - I sastavio je predavanja za istraitelje. To mi se nimalo ne svia. Giles Trent, je li? - Giles Trent mi ne djeluje kao izdajica - primijetila je Fiona. Sve dame su bile slabe prema elegantnom i pristojnom Gilesu Trentu. Skidao je eir na pozdrav i uvijek je imao istu koulju. - Nikad ne djeluju kao izdajice - rekao sam. - Ali, ne dolazi u kontakt s terenskim agentima - primijetila je Fiona. - Pa, bar za to moramo biti zahvalni - rekao sam. Pogledao sam Tessu. - Jesi li ovo nekome spomenula? - Samo tati. Savjetovao mi je neka sve zaboravim. - Dobri stari tata - rekao sam. - Uvijek je tu kad ti zatreba. Ula je gospoa Dias nosei veliki pladanja pohanih kampa. - Nemojte previe pojesti, gospodine - rekla je svojim prodornim glasom. - Udebljat ete se. - Portugalci su tugaljiva rasa, a ipak se gospoa Dias uvijek smijeila. Imao sam osjeaj da je previe plaamo. - Divni ste, gospoo Dias - nasmijeila se moja ena. Osmijeh je nestao kad je prepoznala kampe to ih je izvadila iz zamrzivaa da bi se odledili do drugog dana za ruak. - Ona je pravi dragulj - rekla je Tessa uzevi komadi pohanog kampa i opekavi se tako da ga je morala ispljunuti u svoj papirnati ubrus. - Moj boe, vreli su - rekla je iskrivivi lice. Fiona, koja je mrzila svako pohano jelo, odmahnula je rukom kad sam joj ponudio pladanj. Uzeo sam jednog, puhao u nj i pojeo ga. Nije bilo loe. - Sad emo se sami snai, gospoo Dias - vedro je rekla Fiona. Okrenuo sam se i ugledao gospou Dias na vratima kako nas promatra nasmijeena lica. Opet je nestala u kuhinji. Pojavio se oblak dima i zauo glasan tresak, a mi smo se svi pretvarali da ga nismo uli. Obratio sam se Tessi: - Kako zna da prenosi obavjetenja Rusima? - Rekao mi je. - Tek tako? - Tog poslijepodneva poeli smo piti u jednom smijenom malom klubu u Sohou gdje je

38

Giles gledao konje na TV. Dobio je neto novca u jednoj utrci pa smo otili u Ritz. Sreli smo nekoliko prijatelja, a Giles ih je sve elio impresionirati pozvavi ih na veeru. Predloila sam da poetno kod Annabel; George ima lansku iskaznicu. Ostali smo do sitnih sati, a Giles se pokazao izvrsnim plesaem... - Je li sve ovo uvod neemu to ti je ispriao u krevetu? - umorno sam rekao. - Pa, jest. Vratili smo se u ugodnu malu kuu blizu Kings Roada. Malo sam popila i, iskreno govorei, sjetila sam se Georgea sa svim onim orijentalnim lutkama i pomislila, to me briga. I tako sam dopustila Gilesu da me nagovori. - to je tono rekao, Tessa? Ve je gotovo dvadeset i trideset, a ja sam ogladnio. - Probudio me usred noi. Zaista je bilo grozno. Uspravio se na krevetu i zavijao. Bilo je zaista nevjerojatno, dragi. Ne moe zamisliti. Zvao je u pomo, ili tako neto. Muila ga je nona mora. Hou rei, i ja sam imala none more i vidjela sam kad su ih drugi ljudi imali. U koli je pola djevojaka u spavaonici imalo none more, zar ne, Fi? Ali ne ovako. Kupao se u znoju i drhtao poput lista. - Giles Trent? - upitao sam. - Da, znam. Teko je to zamisliti, zar ne? On je tako vraki ohol i ponaa se poput grenadira. Ali, vikao je i imao nonu moru. Beskrajno dugo sam ga morala drmati dok se nije probudio. Fiona je rekla: - Reci Bernieu to je vikao. - Vikao je: "Pomozite mi! Prisilili su me da to uinim" i "Molim, molim, molim". Tada sam mu donijela veliku au mineralne vode. Rekao je da mu je upravo to trebalo. Sabrao se i opet je izgledao u redu. Tada me nenadano upitao to bih rekla kad bi mi povjerio da pijunira za raun Rusa. Rekla sam da bih se nasmijala. Kimnuo je glavom i rekao da je to u svakom sluaju istina. Ja sam ga pitala radi li to za novac. alila sam se jer sam mislila da se i on ali, razumije. - Dakle, to je rekao o novcu? - upitao sam. - Znala sam da ima dovoljno novca - rekla je Tessa. - Bio je na Etonu i pozna sve vae linosti. Odijela mu iva isti kroja kao i tati, a on nije jeftin. Giles je lan mnogih klubova, a zna koliko u dananje vrijeme iznosi lanarina. George uvijek govori o tome, ali on mora izvoditi slubene partnere, naravno. Ali, Giles se nikad ne ali zbog novca. Otac mu je kupio kuu u kojoj ivi i alje mu dovoljno novca da moe udobno ivjeti. - A ima i svoju plau - primijetio sam. - Pa, to ba nije mnogo, Bernie - rekla je Tessa slatkim, uvjerljivim glasom. - Jadna Fiona mora kupovati ampanjac Sainsbury jer je svjesna da e gunati ako nabavi pie kakvo pije tata. Fiona je urno rekla: - Ispriaj Bernijeu to je Giles rekao o sastancima s Rusom. - Ispriao mi je o susretima s tim tipom iz trgovakog zastupnitva. Jedne veeri Giles se naao u krmi u blizini Portobello Roada. Volio je pronalaziti nove krme za koje znaju samo lokalni stanovnici. Pribliavalo se vrijeme zatvaranja. Zatraio je od krmara jo jedno pie, ali mu nisu htjeli dati. Tada se jedan ovjek za ankom ponudio da e ga odvesti u ahovski klub u Sohou, Kars Club u Gerrard Streetu. Tamo postoji toionica u kojoj posluuju pie do tri ujutro. Rus je bio lan kluba pa je Gilesu ponudio da ga predloi za lana i Giles je prihvatio. Nije neko naroito mjesto, koliko sam shvatila, umjetnici i pisci, i tome slino. Giles dobro igra ah pa mu

39

je prelo u naviku odlaziti tamo i igrati s Rusom, ili samo promatrati kako netko drugi igra. - Kad je imao nonu moru? - upitao sam. - Ne sjeam se tono, prije nekog vremena. - Je li ti o Rusima priao nekoliko puta, ili samo jednom, usred noi? - Ja sam ponovo naela tu temu - rekla je Tessa. - Bila sam radoznala. Htjela sam otkriti je li to bila ala ili nije. Giles Trent se sjetio tvog imena, a poznaje i Fionu, pa sam pretpostavila da se bavi nekakvim tajnovitim poslom. Prolog petka smo se vrlo kasno vratili u njegov stan gdje mi je pokazao malu elektronsku napravu za igranje aha to ju je upravo kupio. Primijetila sam da vie nee morati odlaziti u klub. Rekao je da voli tamo ii. Pitala sam ga ne boji li se da e ga netko vidjeti s Rusom i posumnjati da je pijun. Giles se skljokao na krevet i promrmljao neto o tome da bi s pravom sumnjali. Mnogo je pio te veeri, uglavnom konjak, a ja sam ve ranije opazila da to pie na njega djeluje drukije od ostalih. Tessa je sad ve govorila vrlo mirno i ozbiljno. To je bila neka drukija Tessa. Do tada sam je poznavao samo kao spontanu avanturistkinju. - Nastavi - ohrabrio sam je. Tessa je rekla: - Pa, ja sam jo uvijek mislila da se ali, te sam sve neozbiljno shvaala. Ali, on se nije alio. "Svim srcem bih se elio toga osloboditi", rekao je. "Ali sad me imaju i nikad ih se neu rijeiti. Zavrit u u Old Baileyju, osuen na trideset godina." Pitala sam ga ne bi li mogao pobjei. Ne bi li mogao sjesti u avion i otputovati nekamo. - to je rekao? - "I zavriti u Moskvi? Radije bih bio u engleskom zatvoru i sluao engleske psovke upuene meni, nego proveo ostatak ivota u Moskvi. Moe li zamisliti kako bi to bilo?" rekao je. Tada je nastavio priati o ivotu Kima Philbyja i druge dvojice u Moskvi. U tom asu sam shvatila da je sigurno itao sve o tome i smrtno se zabrinuo. Tessa je polako pila ampanjac. Fiona je upitala: - to e se sad dogoditi, Bernie? - Ne moemo ostati na ovome - rekao sam. - Morat u to prijaviti. - Ne elim da Tessino ime bude umijeano - rekla je Fiona. Tessa me gledala. - Kako to mogu obeati? - upitao sam. - Radije bih sve zaboravila - rekla je Tessa. - Zaboraviti? - rekao sam. - Ne radi se o nekakvom studentu koji je gazio kroz polje jema tvog oca, a tebe pitaju hoe li ga tuiti. Ovo je pijunaa. Ako ne prijavim ovo, mogao bih se nai u Old Baileyju s njim, a i ti i Fiona takoer. - Je li to istina? - pitala je Tessa. Bilo je tipino za nju da se obrati svojoj sestri radije nego meni. Sve to je Tessa inila ili govorila odisalo je neposrednou, pa se na nju ovjek nije mogao ljutiti. Potvrivala je sve teorije o drugom djetetu. Tessa je bila iskrena, ali povrna; njena, ali nepostojana; kshibicionist bez dovoljno samopouzdanja da bi postala glumica. S druge strane, Fiona je imala sva svojstva starijeg djeteta: postojanost, samopouzdanje, intelekta napretek i hladnu rezerviranost kojom je osuivala sve nedostatke svijeta.

40

- Da, Tess. Bernie ima pravo. - Vidjet u to mogu uiniti - rekao sam. - Ne mogu nita obeati. Ali rei u ti ovo: ako uspijem tvoje ime izostaviti iz ovoga, a ti me iznevjeri i prenese ijednu rije naeg razgovora bilo kome, ukljuujui i tvog oca, pobrinut u se da Giles i svatko tko ga titi bude optuen prema odgovarajuem lanu zakona. - Hvala, Bernie - rekla je Tessa. - Bilo bi gadno za Georgea. - Jedino na njega sam i mislio. - Nisi ti tako tvrd - rekla je. - Zapravo si jako drag u dui. Zna li to? - Ako to ikad ponovi - rekao sam Tessi - tresnut u te ravno u nos. Nasmijala se. - Tako si smijean - dodala je. Fiona je izila iz sobe da vidi kako nepreduje veera. Tessa se premjestila du sofe i sjela blie meni. - Nalazi li se u gadnoj nevolji? Giles, je li u velikoj nevolji? - U glasu joj se osjeala zabrinutost. Zvualo mi je neobino, jer se takvim glasom obino pitalo lijenika kakva je dijagnoza. - Ako bude suraivao s nama, bit e sve u redu. - To, naravno, nije bilo tono, ali nisam je elio uspaniiti. - Sigurna sam da e suraivati - rekla je pijuckajui svoje pie. Pogledala me, a njen osmijeh je govorio da mi ne vjeruje ni rijei. - Prije koliko vremena je sreo tog Rusa? - upitao sam. - Prije dosta vremena. Mogao bi saznati ako se raspita kad se ulanio u ahovski klub, zar ne? - Tessa je protresla au i promatrala dizanje mjehuria. Primjenjivala je neke od vjetina to ih je nauila u dramskoj koli, godinu dana prije nego je upoznala Georgea i udala se za njega, umjesto da postane filmska zvijezda-; Nagnula je glavu ustranu i znaajno me pogledala. U Gilesu nema nieg loeg, ali ponekad moe biti prava budala. - Morat u ponovo s tobom razgovarati, Tessa. Vjerojatno e sve morati ponoviti istraitelju, napisati i potpisati se. Poloila je prst na rub ae i nekoliko ga puta njime prola. - Pomoi u ti pod uvjetom da bude blag prema Gilesu. - Bit u blag - obeao sam. Dovraga, to sam drugo mogao rei? Veera je posluena u porculanu Minton, a stol postavljen poklonima s vjenanja: antikni srebrni pribor za jelo od Fioninih roditelja i vaza od bruenog stakla to ju je moj otac pronaao u jednoj od prodavaonica starih stvari koje je redovito obilazio subotom ujutro. Okrugli stol u blagavaonici bio je prevelik za troje ljudi pa smo sjeli jedan do drugoga smjestivi Tessu u sredini. Glavno jelo je bilo nekakav gula od piletine. Koliina to smo je dobili izgledala je smijeno mala u velikoj zdjeli za serviranje. Gospoa Dias je imala veliku masnu mrlju na bijeloj pregai i vie se nije smijeila. Kad se gospoa Dias vratila u kuhinju, Fiona je proaptala da je kuharica razbila malu zdjelu za serviranje, a pola gulaa se rasulo po kuhinjskom podu. - Zato, dovraga, apemo? - upitao sam. - Znala sam da e poeti vikati - rekla je Fiona. - Ne viem - rekao sam. - Samo pitam...

41

- Svi smo te uli - rekla je Fiona. - I ako uzruja gospou Dias, pa nas ostavi... - Nije dovrila reenicu. - Ali, zato pokuava u meni izazvati osjeaj krivice? - pitao sam. - Uvijek je ovakav kad se neto razbije - rekla je Fiona. - Osim, naravno, kad on sam neto razbije. Podijelili smo ono malo piletine to je ostalo. Uzeo sam mnogo kuhane rie. Fiona je otvorila bocu dobrog vina, pa sam zahvalno napunio ae. - eli li preseliti k nama dok nema Bernarda? - Fiona je pitala sestru. - Kamo ide? - upitala me Tessa. - To jo nije dogovoreno - odgovorio sam. - Nisam siguran idem li uope nekamo. - U Berlin - rekla je Fiona. - Ne volim biti ovdje sama. - Vrlo rado, draga - rekla je Tessa. - Kada? - Rekao sam ti, nije jo sreeno - upao sam. - Moda neu ii. - Uskoro - rekla je Fiona. - Slijedei tjedan, ili tjedan dana kasnije. Ula je gospa Dias da ukloni tanjure i pokupi pohvalu i zahvaljivanja za svoje kuharsko umijee; toga je dobila napretek od Fiona, a Tessa je ponavljala svaki njen superlativ. - Senhor Sam? - Za nju sam uvijek bio senhor Sam; nikad nije rekla senhor Samson. Senhor Sam... njemu se svia? - Pitanje je postavila Fioni, a nije se obratila meni. To me podsjetilo na razgovor to su ga ujak Silas, Bret Rensselaer i Dicky Cruyer vodili o mojim ansama da se iv vratim iz Berlina. - Pogledajte njegov tanjur - veselo je rekla Fiona. - Nije ostala ni mrvica, gospoo Dias. Nije nita ostalo jer se moj dio sastojao od jednog bijednog batka i prsne kosti pileta. Vei dio pileeg gulaa sad je bio rairen na kuhinjskoj foliji u vrtu gdje su ga prodirale make iz susjedstva. uo sam ih kako frku i rue prazne boce od mlijeka ispred stranjih vrata. - Bilo je izvrsno, gospoo Dias - rekao sam, a Fiona me nagradila srdanim osmijehom koji je nestao im su se zatvorila kuhinjska vrata. - Zar ba mora biti tako prokleto ironian? - rekla je Fiona. - Bilo je izvrsno. Rekao sam joj da je bilo izvrsno. - Slijedei put moe ti razgovarati sa enama koje poalje agencija. Moda e tada shvatiti koliko sree ima. Tessa me zagrlila. - Ne budi tako stroga prema njemu, Fiona, duo. Trebala si uti Georgea kad je naa kuna pomonica ispustila njegov bijedni video-rekorder. - O, to me podsjetilo - rekla je Fiona nagnuvi se naprijed da bi uhvatila moj pogled. Htio si snimiti veeranji film W.C. Fieldsa. - Tono! - rekao sam. - U koliko sati se prikazuje? - U dvadeset - odgovorila je Fiona. - Bojim se da si ga propustio. Tessa je ispruila ruku i stavila mi je preko usta prije nego sam progovorio. Ula je gospoa Dias i donijela sira i kolaa. - Rekla sam mu da namjesti kontrolni sat - rekla je Fiona - ali me nije htio posluati. - Mukarci su takvi - primijetila je Fiona. - Trebala si rei nemoj namjestiti kontrolni sat,

42

pa bi ga namjestio. Uvijek moram tako postupati kad se radi o Georgeu. Tessa je rano otila. Dogovorila je sastanak sa "starom kolskom prijateljicom" u baru hotela Savoy. - To mora biti vraka kola! - rekao sam Fioni kad se vratila u dnevnu sobu nakon to je ispratila sestru do vrata. Uvijek sam je putao da isprati sestru do vrata. Na rastanku su uvijek razmjenjivale male sestrinske tajne. - Nikad se nee promijeniti - rekla je Fiona. - Jadni George - rekao sam. Fiona je prila, sjela do mene i poljubila me. - Jesam li bila grozna veeras? - upitala je. - Asinus asino, et sus sui pulcher, magarac je lijep magarcu, kao i svinja svinji. Fiona se nasmijala. - Uvijek si izgovarao latinske citate kad smo se upoznali. Sad to vie ne ini. - Odrastao sam - rekao sam. - Nemoj previe odrasti - rekla je. - Volim te ovakvog. Odgovorio sam dugim poljupcem. - Sirota Tess. To se moralo njoj dogoditi, zar ne. Tako je smuena. Ne moe zapamtiti vlastiti roendan, a kamoli datum kad je srela Gilesa. Tako mi je drago da nisi poeo vikati na nju, ili da nisi traio sve napismeno, kronolokim redom. - Netko na kraju hoe - rekao sam. - Jesi li imao naporan dan? - upitala je. - Bret Rensselaer nee Werneru dopustiti koritenje banke. - Jeste li se posvaali? - pitala je Fiona. - Morao mi je pokazati kako ovjek otvrdne nakon petnaest godina provedenih za pisaim stolom. - to je rekao? Ispriao sam joj. - Vidjela sam kako si udarao ljude za manje od toga - rekla je Fiona kad sam joj ispriao kako je Rensselaer odigrao ulogu nepopustljivog tipa. - Samo je pokuavao otkriti gdje stojim - rekao sam. - Ne shvaam ozbiljno sve one njihove gluposti. - Nijednu? - Rensselaer i Cruyer ne misle da se Brahms etiri okrenuo, kao ni GD, u to se moe kladiti. Kad bi vjerovali da radi za KGB, ne bismo raspravljali koji e lan londonske ekipe poi tamo i staviti mu omu oko vrata. Da zaista Brahmsa etiri smatraju viim oficirom KGB-a, sad bi zakopavali dosje berlinskog sistema, a ne bi ga slali okolo da dobije oznaku "hitne mjere". Morali bi pripremati isprike i poluistine da bi objasnili svoju nesposobnost. Pripremali bi se za izbjegavanje pitanja to bi se postavljala u sluaju izbijanja skandala. - Uzeo sam vino to ga je Tessa ostavila i ulio ga u svoju au. - Nisu zabrinuti ni kad sam ja u pitanju, inae mi ne bi dopustili da se pribliim uredu dok je to na dnevnom redu. - Moraju raditi s tobom, jer Brahms etiri insistira. To sam ti rekla.

43

- Oni su zapravo uvjereni da je Brahms etiri najbolji izvor obavjetenja to su ga imali u posljednjem desetljeu. Kao i obino, doli su do tog zakljuka tek kad su shvatili da e ga po svoj prilici izgubiti. - to misli o ovom odvratnom sluaju s Trentom? Oklijevao sam. Sad sam nagaao, pa sam je pogledao tako da joj bude jasno da samo nagaam. - Pristup Trentu bi mogao biti pokuaj KGB-a da prodre u Glavnu upravu. - Moj boe! - rekla je Fiona istinski uplaena. - Pokuaj Rusa da dopru do Brahmsa etiri s ove strane? - Da bi otkrili odakle stiu izvjetaji. Brahms etiri je jedan od najbolje zatienih obavjetajaca kojeg imamo. I to samo zato jer je radio sa Silasom, a Silas je drao svoju rije. Mogli bi mu ui u trag jedino kad bi vidjeli materijale to ih primamo u Londonu. - To je nezamislivo - rekla je Fiona. - Zato? - upitao sam. - Jer se Giles nikad ne bi mogao doepati materijala to ih alje Brahms etiri, to je sve najstroe povjerljivo. ak ih ni ja nikad nisam vidjela, a i ti sazna samo one sitnice to su ti potrebne. - Ali, Rusi moda ne znaju da Giles ne moe doi do tih materijala. Za njih je on na dovoljno visokom poloaju da bi mogao vidjeti sve to zatrai. Fiona mi se zagledala u oi pokuavajui odgonetnuti moje misli. - Misli li da je Brahms etiri moda nauo o potrazi KGB-a za njim? - Da - rekao sam. - Upravo to mislim. Zahtjev Brahmsa etiri za povlaenjem je samo njegov nain traenja da se potpuno promijene svi kontakti to ih ima. - Postaje sve vie i vie zastraujue - rekla je Fiona. - Zaista mislim da ne bi trebao poi onamo. To nije samo jednostavan jednodnevni izlet. Ovo je velika operacija, a obje strane stavljaju mnogo na kocku. - Ne mogu se sjetiti koga bi drugog mogli poslati - rekao sam. Fiona se odjednom razljutila. - Zapravo, li eli poi! - viknula je. - Isti si kao svi ostali. Nedostaje ti, zar ne? Zaista ti se svia sav taj prokleti, muki posao! - Ne svia mi se - rekao sam. Govorio sam istinu, ali mi nije vjerovala. Zagrlio sam je i privukao k sebi. - Ne brini - rekao sam. - Previe sam star i previe uplaen da bih uinio neto opasno. - U ovom poslu ne mora uiniti nita opasno, a ipak moe stradati. Nisam joj rekao da je Werner nazvao i pitao kad u se vratiti u Berlin. To bi sve zakompliciralo. Samo sam joj rekao da je volim, a to je bila istina.

44

7.

Bilo je hladno, vraki hladno. Kad e, dovraga, stii ljeto? S rukama u depovima i podignutim ovratnikom, prolazio sam kroz Soho. Veina radnji bila je zatvorena, iako je bila rana veer, a ispred njihovih ulaza gomilalo se smee ekajui da ga ujutro pokupe. Mjesto je postalo zaputeno izgubivi svoj ar usred mnotva pornografskih trgovina i malih otrcanih kina "za odrasle. Prijala mi je zadimljena toplina Kars Cluba, kao i vrue, zainjeno pie od ruma, jo jedan specijalitet kluba, uz ah. Kars Club nije bilo mjesto kakvo bi se svidjelo Tessi. Smjeteno ispod razine zemlje u Gerrard Streetu u Sohou, u suterenu u kojem se nalazilo skladite jedne vinarije prije nego je zapaljiva bomba unitila gornje katove u jednom od jakih njemakih zranih napada, u travnju 1941, sastojalo se od tri velika, meusobno povezana podruma sa stropovima od lesonita i bunim centralnim grijanjem. Stari zidovi od opeke bili su obojeni bijelo da bi reflektirali svjetlost lampi paljivo smjetenih iznad svake ahovske ploe. Jan Kar je bio Poljak, bivi pripadnik oruanih snaga. Osnovao je svoj mali klub kad je, po zavretku rata, iziao iz vojske i shvatio da se nikad vie nee vratiti u svoju domovinu. Sad je ve bio starac, guste njegovane sijede kose i velianstvenog nosa. Ovih dana je za ankom obino bio njegov sin, Arkady, a lanovi su jo uvijek veinom bili Poljaci i nekolicina drugih istonoevropskih emigranata. Nikog nisam poznavao, osim dvojice mladih ampiona u drugoj prostoriji ija je igra ve privukla desetak gledalaca. Slabiji ahisti, poput mene, zadravali su se u prostoriji gdje se posluivala hrana i pie. Lokal je bio dopola popunjen. Posjetioci su uglavnom bili stariji, bradati ljudi s podonjacima i velikim izrezbarenim lulama. U udaljenom kutu, ispod sata, utke su sjedila dva ovjeka u odijelima to im nisu pristajala, mrko gledajui u ahovsku plou, i jedan u drugoga. Igrali su nestrpljivo, uzimajui svakog neprijatelja na vidiku, kao to djeca igraju dame. Smjestio sam se u kutu pa sam, podigavi pogled sa ahovske ploe, prirunika ahovskih problema i svog pia, mogao vidjeti svakoga tko bi uao i upisao se u lansku knjigu. Giles Trent je stigao rano. Promatrao sam ga s novim zanimanjem. Izgledao je mlai no to sam mislio. Brzim i nervozniri} pokretom skinuo je pusteni eir uska oboda, poput uenika to ulazi u radnu sobu upravitelja. Duga, valovita kosa pokrivala mu je vrhove uiju. Bio je toliko visok, a strop nizak, da se morao sagnuti dok je prolazio ispod ruiastih zaslona za svjetiljke. Objesio je kini ogrta na drvenu vjealicu i proao rukom kroz kosu kao da je elio poravnati frizuru. Imao je na sebi karirano odijelo marke Glen Urquhart, kakva su rado nosili dobrostojei voditelji kladionica. Kompletirao ga je odgovarajuim prslukom i zlatnim lancem za sat. - Zdravo, Kar - Trent pozdavi starca koji je sjedio blizu radijatora i drao svoju uobiajenu au viskija s vodom. Veina lanova kluba zvala ga je Kar. Samo nekoliko starijih Poljaka, koji su s njim sluili vojsku u Italiji, znali su da mu je Kar prezime. Trent je stajao kraj anka gdje je mladi Arkady posluivao hladna jela i nenadmani rum-pun, za kojeg se govorilo da ga je izumio njegov otac u borbenim uvjetima u Italiji, te dobru kavu, mlako pivo, ledenu votku, loe savjete o ahu i bljutavi aj. Trent je naruio rum-pun. - Gospodin Hljestakov veeras nije dolazio - mladi je obavijestio Tren ta.

45

Trent je neto promrsio i osvrnuo se po prostoriji. Zagledao sam se u svoje ahovske figure. Podboivi akom bradu, uspio sam sakriti lice od njegova pogleda. Trentov Rus je stigao desetak minuta kasnije. Imao je na sebi skup kaput od kamelhara i rukom izraene cipele. Dopirao je Trentu samo do ramena, trbuast ovjek velikih seljakih ruku i veselog lica. Skinuo je eir pa se ukazala tamna kosa namazana briljantinom i uredno razdijeljena nasred tjemena. Nasmijeio se ugledavi Trenta, potapao ga po ramenu i upitao za zdravlje, a obraao mu se s "tovari". Prepoznao sam njegov kov ljudi; bio je od onih Sovjeta koji su voljeli pokazivati sretnu, prijateljsku stranu ivota u SSSR-u. Tip ovjeka koji na zabavu nikad nije dolazio bez nekoliko boca votke, koji bi namigivao da bi stavio do znanja da je nepopravljivi aljivina spreman prekriti svako pravilo radi dobrobiti prijateljstva. Trent ga je vjerojatno pitao to eli popiti. uo sam glasan odgovor Rusa: - Votku. Dolazim ovamo samo da bih mogao piti odlinu votku mog poljskog prijatelja. Govorio je tenim engleskim nauenim u koli, ali mu se u izgovoru osjeao nedostatak konverzacije. Sjeli su za stol to ga je odabrao Trent. Rus je popio nekoliko votki, glasno se smijao na sve to mu je Trent priao, i jeo usoljenu haringu s crnim kruhom. Na svakom stolu nalazila se ahovska ploa i kutija istroenih ahovskih figura. Trent je rairio plou i sloio figure. Radio je to odmjerenim, zamiljenim pokretima, kao ovjek ije su misli zaokupljene neim drugim. Rus nije djelovao zabrinuto. Gladno je gutao ribu i vakao kruh s oitim zadovoljstvom. S vremena na vrijeme podigao bi glavu i glasno upitao Jana Kara kakva je vremenska prognoza, ili kako se mijenja dolar, ili koji je rezultat neke sportske utakmice. Stari Jan se od 1939. nalazio u ruskom logoru, sve dok ga nisu oslobodili da bi mogao pristupiti Drugom poljskom korpusu generala Andersa. Nije volio Rusa pa je odgovarao pristojno, ali vrlo kratko. inilo se da Trentov ruski prijatelj ne primjeuje ovo pritajeno neprijateljstvo. iroko se osmjehivao na svaki odgovor i kimao glavom s razumijevanjem na ravnoduni ton Janova glasa. Ustao sam i uputio se do anka po jo jedno pie, ovaj put kavu, a odatle, leima okrenut njihovom stolu, mogao sam uti to je Trent govorio. - Sve je sporo - rekao je Trent. - Za sve treba vremena. - Ovo je samo luda ideja to mi je sad pala na pamet - rekao je Rus. - Odnesi sve to ima u fotokopirnicu u Baker Streetu, na isto mjesto gdje si bio i zadnji put. Rus je govorio prilino glasno pa, iako se nisam okrenuo, imao sam osjeaj da ga je Trent uhvatio za rukav u pokuaju da ga stia. Tren tov glas je bio tii. - Prepusti to meni - rekao je. - Prepusti to meni. - Rijei je izgovorio zabrinutim glasom ovjeka koji je elio promijeniti temu. - Giles, prijatelju moj - rekao je Rus otegnutim glasom kao da je pod utjecajem votke. Jasno da u sve prepustiti tebi. Uzeo sam kavu to ju je natoio Janov sin i vratio se do svog stola. Sad sam sjeo na drugu stolicu, leima okrenut Trentu i Rusu, ali sam njihov odraz vidio u ostakljenom portretu generala Plisudskog. Nastavio sam prouavati jednu od igara Capablance protiv Aljehina, odigranu 1927, iako

46

nisam ni pola razumio. No, dok sam stigao do konane pobjede Capablance, Trent i Rus su se uspeli stepenicama i nestali na ulici. - Mogu li ti se pridruiti, Bernard? - upitao je stari Jan kad sam spremio ahovske figure u kutiju i sloio ahovsku plou. - Godinama te nisam vidio. - Oenio sam se, Jan - rekao sam. - A ah nikad nisam ba dobro igrao. - uo sam za tvog oca. ao mi je. Bio je dobar ovjek. - Prolo je ve mnogo vremena - rekao sam. Kimnuo je glavom. Ponudio mi je pie, ali sam mu rekao da u uskoro morati otii. Osvrnuo se po prostoriji. Bila je prazna. Svi su bili u susjednoj sobi i promatrali partiju to je prerasla u duel. - Radi, zar ne? Radi se o onom Rusu, nije li tako? - Kojem Rusu? - pitao sam. - Bezobrazni gad - rekao je Jan Kar. - ovjek bi pomislio da nee dolaziti tamo gdje nisu poeljni. - To bi im ozbiljno ograniilo kretanje. - Ja u to zadrati za sebe, naravno. Kao i moj sin. - Nadam se da hoe, Jan - rekao sam. - Vrlo je osjetljivo, zaista vrlo osjetljivo. - Mrzim Ruse - rekao je stari Jan. Giles Trent je stanovao u jednoj od kua u nizu zgrada uskog proelja, izgraenih georgijanskim stilom, to su ih podigli pekulativni graditelji kad je, nakon velike izlobe 1851, Chelsea postao poeljan dio grada za vie inovnike i tgovce. Blizu ulaznih vrata, drvenih i crnih, sa mjedenim zvekirom u obliku lavlje glave, stajao je Julian MacKenzie, neozbiljan mladi koji je radio u Glavnoj upravi jedva est mjeseci. Izabrao sam njega za uvanje Trenta jer sam znao da se nee usuditi postavljati pitanja, ili oekivati nekakve pismene naloge. - Doao je kui taksijem prije otprilike pola sata - obavijestio me MacKenzie. - Sam je u kui. - Svjetla? - Samo u prizemlju, a uinilo mi se da se neto upalilo i u stranjem dijelu kue. Vjerojatno je otiao u kuhinju pripremiti alicu kave. - Sad moe ii - rekao sam MacKenzieu. - Zar ne biste htjeli da uem s vama? - Tko kae da u ui? MacKenzie se nacerio. - Pa, sretno, Bernie - veselo je rekao i u ali salutirao. - Kad radi u Upravi gotovo dvadeset godina, a pripravnici te zovu Bernie - rekao sam poinje vjerovati da moda nee dogurati do mjesta generalnog direktora. - Oprostite, gospodine - rekao je MacKenzie. - Nisam vas htio uvrijediti. --Nestani - rekao sam. Morao sam triput kucati i zvoniti prije nego mi je Giles Trent otvorio vrata. - Kojeg vraga hoete? - upitao je im je poeo otvarati vrata. - Gospodine Trent? - smjerno sam rekao.

47

- to je? - Pogledao me kao da me vidi prvi put u ivotu. - Bilo bi bolje da uem - rekao sam. - O razlogu mog dolaska ne moemo raspravljati na stepenicama. - Ne, ne, ne. Pono je - bunio se. - Ja sam Bernard Samson, iz Operativnog odjela - rekao sam. Zato li sam se uope bojao da e me Giles Trent prepoznati u klubu? Stajao sam na njegovom pragu, a on se prema meni odnosio kao prema trgovakom putniku. - Radim u Uredu za Njemaku s Dickyjem Cruyerom. Nadao sam se da e ovo otkrie drastino promijeniti njegovo raspoloenje, ali on je samo neto promrmljao i odmaknuo se u stranu, gunajui neto o tome da ovo sigurno moe priekati do jutra. Uski hodnik, zidova prekrivenih prugastim tapetama i uokvirenim bakrorezima nizozemskih umjetnika za koje nika nisam uo, zavravao je uskim stepenitem, a kroz jedna otvorena vrata vidio sam dobro opremljenu kuhinju. Kua je bila u savrenom redu: boja nigdje nije bila oteena, zidne tapete nisu bile poderane, sag je bio besprijekorno ist. Sve je govorilo da tu ivi ovjek koji je bogat, pedantan i bez djece. Iz hodnika se ulazilo u "boanstvenu" dnevnu sobu to ju je Tessa opisala. Bijeli sag, bijeli zidovi i blistave bijele konate fotelje s dugmadi od mjedi. ak se jedna, gotovo bezbojna apstraktna slika nalazila iznad bijelog klavira. inilo mi se nevjerojatnim da je to primjer ukusa Gilesa Trenta; takav interijer mogle bi zamisliti jedino energine rasputenice koje ne uzimaju ekove. - Bolje da je neto vano - rekao je Trent. Zurio je u mene. Nije mi ponudio pie. Nije mi ak ponudio ni da sjednem. Moda moj kini ogrta ne bi lijepo izgledao na bijelome. - Vano je - rekao sam. Trent je skinuo kravatu to ju je imao u Kars Clubu, a sad je oko vrata imao svileni al. Sako je zamijenio puloverom od kamira, a cipele sivim papuama od baruna. Pitao sam se da li se uvijek tako paljivo oblaio prije odlaska u krevet, ili je njegova neformalna odjea objanjavala zato sam toliko ekao da mi otvori vrata. Ili je oekivao Tessin posjet? - Sad sam vas se sjetio - odjednom je rekao. - Vi ste oenjeni Fionom Kimber-Hutchinson. - Jeste li veeras bili u Kars Clubu? - upitao sam. - Jesam. - Razgovarali ste sa slubenikom ruske ambasade? - To je ahovski klub - rekao je Trent. Uputio se do naslonjaa, stavio vrpcu u depno izdanje Zolinog Germinala i vratio ga na policu kraj primjeraka Agathe Christie i drugih detektivskih pria u tvrdom uvezu. - Tamo razgovaram s mnogim ljudima. Igram ah sa svakim tko je na raspolaganju. Ne znam ime zarauju za ivot. - ovjek u ijem ste drutvu bili, vodi se na diplomatskom popisu kao prvi sekretar, ali ja mislim da radi za KGB, a vi? - Nisam o tome uope razmiljao. - Zar niste? Niste razmiljali o tome? Mogu li citirati te vae rijei? - Nemojte mi prijetiti - rekao je Trent. Otvorio je srebrnu kutiju na stolu gdje je bila knjiga, izvadio cigaretu i pripalio je povukavi dim pokretom to je mogao ukazivati na zatomljeni bijes. - Stariji sam po inu i po slubi od vas, gospodine Samson. Nemojte dolaziti u

48

moj dom pokuavajui primijeniti taktiku zastraivanja to se pokazala toliko uspjenom kod ljudi vaeg kova. - Valjda ne vjerujete da vam injenica to ste stariji po inu i po slubi daje nedvojbeno pravo na redovite sastanke s oficirima KGB-a i diskutiranje o raznoraznim uslugama fotokopiranja. Trent je naglo pocrvenio. Okrenuo se od mene, ali to je, naravno, samo naglasilo njegovu pometnju. - Fotokopiranje? O emu, dovraga, priate? - Nadam se da neete tvrditi da ste namjeravali fotokopirati samo ahovske probleme. Ili da ste se sastajali s ovjekom KGB-a po nareenju generalnog direktora. Ili da ste na tajnom zadatku po nareenju osobe ije mi ime ne smijete spomenuti. Trent se okrenuo i uputio prema meni. - Jedino u vam rei - rekao je upirui prstom u moje grudi - da smjesta napustite moj dom. Svaki daljnji razgovor vodit e se preko mog odvjetnika. - Ne bih vam savjetovao da se obratite odvjetniku - rekao sanrmu najljubaznije to sam mogao. - Gubite se - rekao je. - Zar mi neete rei kako ete se pobrinuti da me otpuste iz Uprave? - rekao sam. - Gubite se - ponovio je. - A onome tko vas je poslao recite da namjeravam poduzeti zakonske korake za zatitu svojih prava. - Nemate vi nikakvih prava - rekao sam. - Redovito potpisujete odluku. Jeste li se ikad potrudili da proitate to pie na tom komadiu papira? - Sigurno ne pie da se nemam pravo obratiti odvjetniku kad neki mali skorojevi silom ue u moj dom i optui me za izdaju, ili tako neto. - Ni za to vas ja ne optuujem, Trent. Samo vam postavljam nekolio jednostavnih pitanja na koja vi vrlo komplicirano odgovarate. Ako ponete uvlaiti odvjetnike u ovaj razgovor, nai pretpostavljeni e to smatrati vrlo neprijateljskom reakcijom. Gledat e na to kao na sukob, Trent. A u ovakvom sukobu vi ne moete pobijediti. - Pobijedit u. - Odrastite, Trent. Ako se obratite sudu i ostvarite nemogue, odnosno dobijete presudu u svoju korist, te vam drava nadoknadi tetu i trokove, zar vjerujete da bi vam vratili va posao? Gdje biste nali drugi posao? Ne, Trent, morat ete otrpjeti ispitivanja prostaka mojeg kova, jer je sve to dio posla. Vaeg jedinog posla. - ekajte malo, ekajte malo. Ima nekoliko stvari to ih elim razjasniti - rekao je. - Tko tvrdi da sam se redovito sastajao s tim ruskim diplomatom? - Primjenjujemo nekakav smijeni sistem ispitivanja... vi ste napisali jedan prirunik o tome, pa bi vam to trebalo biti poznato... ispitiva postavlja pitanja, a ispitanik odgovara. - Zar sam pod istragom? - Da, pod istragom ste - rekao sam. - Uvjeren sam da ste do gue zaglibili. Mislim da radite za Ruse. Trent je dohvatio svileni al oko vrata i olabavio ga, kao da mu je prevrue. Sad je bio prestraen, onako kako ga fiziko nasilje nikad ne bi moglo uplaiti. Trent je uivao u fizikom

49

naporu, neudbnosti, pa ak i u patnjama. Nauio je svladavati takve situacije u internatu. Bojao se neeg sasvim drugog: uasavala ga je mogunost unitavanja sjajne iluzorne slike to ju je imao o sebi. Dio mog posla bilo je i pogaanje uzroka straha pojedinog ovjeka, a tada se na tome nije trebalo zadravati, ve mu dopustiti da sam izvodi zakljuke dok bih ja govorio o drugim, dosadnim stvarima. Tako sam mu pruao vremena za razmiljanje i razotkrivanje osjetljivog mjesta. Zato nisam govorio Trentu o bijedi i sramoti to mu predstoji. Rekao sam mu da bi meni bilo vrlo jednostavno prekinuti ovu istragu, te unititi sve biljeke i papire, ako je on voljan slijedeeg jutra doi u moj ured i dobrovoljno dati izjavu. Tada ne bi bilo nikakve istrage; Trent bi prijavio ponudu ruskog diplomate, a mi bismo ga uputili to mu je initi. - Zar bi Uprava to dopustila? Da li bi pristala da sve pone od mojeg izvjetaja. Naravno, nisu postojale nikakve biljeke ili papiri to ih je trebalo mijenjati ili unititi. Moj razgovor s Tessom nisam nikome spomenuo. Ozbiljno sam kimnuo glavom. - Razmislite malo, Trent. to bi, po vaem miljenju, GD vie volio? Ako se objelodani da ste u kontaktu s Rusima, imat emo katastrofu. No, ako vas se prikae kao naeg ovjeka koji Rusima dostavlja ono to mi elimo, ostvarit emo mali trijumf. - Pretpostavljam da imate pravo. - Jasno da imam pravo. Znam kako to ide. - Htjet ete da se i dalje sastajem s njim? - Tono. Radit ete za nas. Izvrgnut ete ga ruglu. Trent se nasmijeio; to mu se svidjelo. Nakon to sam nekoliko puta sve ponovio, Trent je postao prijateljski raspoloen, pa je ak insistirao da popijem nekoliko pia i zahvaljivao mi za moju ljubaznost i obzirnost. Ozbiljno i zahvalno je ponovio moje upute pogledavi me i ekajui znak odobravanja. Za to vrijeme, nakon otprilike jednog sata razgovora, preuzeo sam ulogu ispovjednika, zatitnika, a moda i spasioca. - Upravo tako - rekao sam, a sad mi se u glasu nazirala trunica topline. - Postupit ete kako mi hoemo, pa e sve biti u redu. To bi vam ak moglo donijeti i unapreenje.

50

8.

Koja ena, prije ili kasnije, nije posumnjala u vjernost svog supruga? Koliko mueva nije osjetilo ljubomoru zbog neobjanjenog izostanka, nepromiljene primjedbe ili zakanjenja svoje izabranice? Moja strepnja nije proizlazila iz neeg konkretnog. Obuzimale su me samo zbrkane sumnje. Fionini zagrljaji nisu se promijenili; smijala se mojim alama i gledala me blistavim oima. Moda previe blistavim, jer mi se ponekad inilo da kod nje opaam onu iskrenu suut to je ene pokazuju samo za mukarce koji su ih izgubili. Vei dio ivota pokuavao sam proniknuti u misli drugih ljudi. To je mogao biti opasan zadatak. Kao to lijenik moe podlei hipohondriji, policajac mitu, sveenik materijalizmu, tako sam i ja shvatio da sam previe paljivo prouavao ponaanje meni bliskih osoba. Sumnja je ila uz posao; bolest svojstvena pijunima. Na prijateljstva i na brakove ponekad je djelovala pogubno. Nakon posjeta Gilcsu Trentu, vrlo kasno sam se vratio kui, otiao u krevet i zaspao dubokim snom. U sedam sati slijedeeg jutra, Fionin dio kreveta bio je prazan. Na satu-radiju nalazio se prepeenac namazan maslacem i alica kave, sad ve potpuno hladne. Mora da je vrlo rano izila. Iz kuhinje su dopirali glasovi djece i njihove mlade odgojiteljice. Uputio sam se k njima gdje sam s nogu popio sok od narane. Pokuao sam se ukljuiti u njihovu igru, ali su se smijali mojim nastojanjima jer nisam shvatio da se na pitanja mora odgovarati dijalektom Indijanaca. Dobacio sam im poljupce na koje nisu obratili panju, ogrnuo se jaknom od ovje koe i krenuo na ulicu gdje sam petnaest minuta pokuavao upaliti automobil. Susnjeica je izazivala zastoje u prometu, a Dicky Cruyer je svoja velika kola parkirao tako nemarno da sam se jedva uvukao na svoje mjesto u podzemnoj garai. Nemoj se aliti, Samson, srea da uope ima mjesta; Dickyju su zapravo potrebna dva, s obzirom na njegovo snalaenje za volanom. Proveo sam pola sata na telefonu pitajui kad e stii moj novi automobil, ali nisam dobio preciznog odgovora, osim to sam zakljuio da se ne treba oslanjati na datume isporuke. Pogledao sam na sat i odluio nazvati Fionin interni broj. Javila se njena sekretarica: - Gospoa Samson je jutros imala sastanak izvan grada. - O, da, mislim da mi je neto spomenula - rekao sam. Njena sekretarica je znala da sam pokuavao spasiti obraz; sekretarice uvijek pogode istinu u ovakvim sluajevima. Njen glas je postao posebno ljubazan, kao da je eljela nadoknaditi Fioninu nepanju. - Gospoa Samson je rekla da e se kasno vratiti. Ali e mi telefonirati da vidi ima li poruka. Uvijek to ini. Reu u joj da ste zvali. Imate li neku poruku, gospodine Samson? Pitao sam se je li njena sekretarica upuena u ono to se dogaa. Da li se radilo o ljubavnoj vezi o kavoj su ene voljele ozbiljno raspravljati, ili su je prepriavale uz smijeh, kao to mi je Fiona~znala priati o svojim djevojakim ljubavima? Ili je Fiona bila od onih ena koje se nikome nisu povjeravale? To bi bio njen stil, zakljuio sam. Fiona nikad nee nikome pripadati; esto je to govorila. Uvijek je jedan njen djeli bio nepoznat cijelom svijetu. - Mogu li vaoj supruzi prenijeti poruku, gospodine Samson? - ponovo je upitala njena

51

tajnica. - Ne - rekao sam. - Samo joj recite da sam zvao. Bret Rensselaer je volio sebe nazivati "radinim". Nije mu smetalo to je taj izraz bio stari, otrcani klie. On je volio klieje. Oni su, govorio je, najbolji nain da se jednostavne ideje utuve u glavu idiotima. No, njegov opis samog sebe odgovarao je istini; volio je raditi. Naslijedio je kuu na Djevianskim otocima i hrpu obveznica koje bi mu omoguile da ostatak ivota provede ljenarei na suncu, da je to htio. No, uvijek je bio na svom radnom mjestu od 8.30 i nikad nije izostao s posla zbog bolesti. Izostajao je iz drugih razloga: Uskrs u Le Touquetu, Duhovo u Deauvilleu, Royal Enclosure u lipnju i Dublin Horse Show u kolovozu su bili termini oznaeni crvenom olovkom u godinjem planu Breta Rensselaera. Ne treba ni spomenuti da Rensselaer nikad nije bio terenski agent. Jedino vojno iskustvo stekao je u mornarici SAD-a gdje je proveo nekoliko godina dok se njegov otac jo nadao da e preuzeti obiteljsku banku. Bret je proveo ivot u stolicama koje se vrte, prepirui se s diktafonima i smijeei se na sastancima raznih odbora. Miie je stekao diui utege i trei tratinom svoje vile na obali Temze. Po njegovom izgledu ovjek bi rekao da je to dobar nain stjecanja miia, jer Bret je stario dostojanstveno. Jednoliku preplanulost lica stekao je zahvaljujui odbijanju sunevih zraka od Pulverschnee to pada samo na vrlo skupim skijalitima. Njegova plava kosa je gotovo neprimjetno postajala sijeda. Naoale, to su mu sad bile potrebne, kreirane su poput onih to ih saobraajci na kalifornijskim auto-putevima objese o preklop depa dok vam piu globu. - Loe vijesti, Bret - rekao sam im sam uspio doprijeti do njega. - Jutros e doi Giles Trent i ispriati nam to je prenosio Rusima. Bret nije skoio i poeo raditi sklekove kao to je, prema prianju, uinio kad ga je Dicky obavijestio da ga je ena napustila. - to jo zna? - mirno je rekao. Ispriao sam mu o svom odlasku u Kars Club i o razgovoru to sam ga uo, te o mom prijedlogu Trentu da sve prijavi nama. Nisam rekao zato sam posjetio Kars Club, niti sam spomenuo Tessu. Sasluao je moju priu bez upadica, ali je ustao i neko vrijeme prelistavao snop papira dok sam ja govorio. - Tri Rusa. Gdje su bila druga dvojica? - Sjedili su u kutu igrajui ah s dva prsta. Nikome se nisu obratili. - Jesi li siguran da su i oni umjeani? - Profesionalci KGB-a - rekao sam. - Nije ih bilo teko opaziti: jeftina moskovska odijela, staromodne cipele. Sjedili su u tiini jer su engleski znali tek toliko da mogu naruiti kavu. Bili su tamo za sluaj da zatrebaju onom treem. Rade u trojkama. - Postoji li Hljestakov na diplomatskom popisu? - Ne, taj dio prie sam izmislio za Trenta. Ali, ovaj je bio ovjek KGB-a; skupa odjea, ali nikakvog prstena. Jesi li ikad primijetio kako agenti KGB-a nikad ne kupuju prstenje na Zapadu? Prsten ostavlja trag na prstu kojeg bi, moda, trebalo objanjavati kad ih vrate kui, razumije? - Rekao si da je u lanskoj knjizi kluba navedeno da su svi Maari. Jesi li siguran da su Rusi?

52

- Nisu otplesali kazaok, ili svirali balalajke - rekao sam - ali samo zato jer im to nije palo na pamet. Onaj mali debeli tip, Hljestakov, krivo ime, naravno, obraao se Trentu s "tovari". Tovari! Isuse, nisam uo tu rije jo od televizijskih repriza starih filmova Grete Garbo. Bret Rensselaer je skinuo naoale i poeo prtljati s njima. - Rus je rekao: "Ovo je samo jedna luda ideja to mi je pala na pamet. Odnesi sve to ima u fotokopirnicu u Baker Streetu..."? Dovrio sam umjesto njega: - "... na isto mjesto gdje si bio i zadnji put." Da, to je rekao, Bret. - Mora da je lud kad je tako govorio na mjestu gdje ga je netko mogao uti. - To je to, Bret - rekao sam nastojei da iz glasa odstranim zajedljivost. - Kao to je ovjek rekao, on je agent KGB-a koji postupa po ludoj ideji to mu je upravo pala na pamet. Bret se poigravao svojim naoalama kao da se prvi put susree s tehnologijom zgloba. - to te mui? - upitao je ne pogledavi me. - Ma hajde, Bret - rekao sam. - Jesi li ikad uo za Rusa koji je napreac donio bilo kakvu odluku? Jesi li ikad uo za agenta KGB-a koji postupa po ludoj ideji to mu je upravo pala na pamet? Bret se nelagodno nasmijeio, ali nije odgovorio. - Svi ljudi KGB-a, koje sam u ivotu sreo, imaju duboko ukorijenjene ruske karakteristike, Bret. Vrlo su spori, vrlo lukavi i vrlo, vrlo temeljiti. Bret je odloio naoale metalnog okvira u futrolu i nagnuo se na naslon stolice da bi me dobro pogledao. - Hoe li mi rei na to, dovraga, cilja? - Trebali su jo jedino otpjevati "Internacionalu", Bret - rekao sam. - A Trent nije uinio nita indiskretno. On je bio vrlo oprezan. ovjek iz KGB-a je nastupio kao da je na audiciji za ulogu u drami ehova. - Valjda mi ne pokuava rei da su se ti tipovi samo pretvarali da su Rusi? - Ne - rekao sam. - Moja mata nije takva da bih mogao zamisliti da e itko tko nije Rus poeljeti da ga smatraju Rusom. - Dakle, ti misli da su oni sve to pripremili za tebe? Vjeruje da su to uinili samo da bi diskreditirali Gilesa Trenta? Nisam odgovorio. - Dovraga, zato je onda Giles Trent priznao kad si ga izazvao? - pitao je Bret. - Ne znam - priznao sam. - Jedno po jedno, drukane. U redu? Nemoj previe zakomplicirati. Ostalo prepusti koordinatorima. Ti momci su plaeni da bi spajali dva i dva. - Svakako - rekao sam. - No, u meuvremenu bi bilo pametno nekoga poslati da pretrai Tren tovu kuu. Ne samo da na brzinu pogledaju ispod kreveta i bace snop svjetlosti baterijske lampe po tavanu. Treba sve temeljito pretraiti. - Slaem se. Reci mojoj sekretarici da pripremi papire pa u ih potpisati. U meuvremenu povjeri nekome taj zadatak... nekome na koga se moe osloniti. I, usput, Bernard, izgleda da emo te ipak morati poslati u Berlin.

53

- Nisam siguran da u moi, Bret - rekao sam jednako ljubazno. - Ovisi o tebi - rekao je i nasmijeio se pokazujui kako moe biti prijateljski raspoloen. Uglavnom je igrao ulogu gospodina Ljubaznog Tipa. Otvarao bi vam vrata, odmaknuo se u stranu i propustio vas u lift, smijao se vaim alama, slagao se s vaim zakljucima i traio va savjet. No, kad je s ljubaznostima bilo gotovo, pobrinuo bi se da uinite tono ono to je on htio. Kad sam te veeri zavrio posao, jo uvijek sam razmiljao o Bretu Rensselaeru. Bio je drukiji od ostalih efova u Upravi s kojima sam radio. Usprkos trenucima povremenog neprijateljstva, bio je pristupaniji od GD-a i pouzdaniji od Dickyja Cruyera. Osim toga, Bret je posjedovao onu vrst samopouzdanja kakvu su imali samo bogati Amerikanci. On je jedini prkosio tradiciji Glavne uprave da bi samo GD trebao imati zaista veliki automobil, a ostali vii slubenici trebali su se zadovoljili kolima kao to su jaguar, mercedes i volvo. Bret je imao ogromnu bentley limuzinu s uniformiranim vozaem. Ugledao sam Bretov sjajni crni bentley kad sam u garai iziao iz lifta. Unutranja svjetla bila su upaljena, a sa sterea se ula glazba Mozarta. Bretov voza je sjedio na stranjem sjeditu, otresao pepeo cigarete u papirnatu vreicu i njihao se u ritmu glazbe. Voza, Albert Bingham, bivi kotski gardist star ezdeset jednu godinu, bio je izrazito brbljav kad nije bio na dunosti, vjerojatno zato jer je morao utjeti za vrijeme vonje. - Zdravo, gospodine Samson - doviknuo mi je. - Smeta li vam automobil? - Ne - rekao sam. No, Albert je ve iziao iz kola, potpuno spreman za jedno od svojih avrljanja. - Pitao sam se hoete li uzeti kola vae supruge - rekao je. - Ali, s druge strane, ona e se vjerojatno vratiti po njih. Znam kako voli voziti taj porsehe, gospodine Samson. Ba proli tjedan smo razgovarali o njemu. Rekao sam da bih joj mogao urediti servisiranje kod jednog mog poznanika, u istoj radionici kamo vozim bentley na srevis. On je pravi arobnjak, a i sam ima porsehea. Polovni, naravno, a ne najnoviji model to ga ima vaa supruga. - Idem kui ovim postarijim fordom - rekao sam kuckajui kljuevima po vjetrobranu. - ujem da ete dobiti volvo - rekao je. - Pravi automobil za obiteljskog ovjeka. - Imamo premalo mjesta u porscheu moje ene - rekao sam. - Bit ete zadovoljni volvom - rekao je Albert tonom ovjeka koji se razumije u kola. - To su solidna kola, u svako doba se mogu mjeriti s mercedesom, moete me drati za rije. - Moda i hou - rekao sam - ako ga ikad pokuam zamijeniti za mercedes. Albert se nasmijeio i povukao dim cigarete. Znao je kad ga netko zadirkuje, a znao je i pokazati da mu to ne smeta. - Vaa supruga je htjela voziti gospodina Rensselaera u svom porscheu, ali je on insistirao da pou bentleyjem. Gospodin Rensselaer ne voli brze sportske automobile. Voli imati prostora da protegne noge. Bio je ranjen u ratu, jeste li znali da je bio ranjen? Pitao sam se o emu Albert govori. Fiona se dogovorila da ode kod Tesse i pregleda nekoliko ponuda posrednika za prodaju kua. - Ranjen? Nisam znao. - Bio je na podmornici. Slomio je aku koljena kad je pao niz stepenice, a namjestili su mu je na moru. Podmornica se ne vraa sa zadatka radi takve sitnice kao to je povreda noge nieg oficira. - Albert se nasmijao na ironiju svega. Kamo je Rensselaer otiao s mojom enom?

54

- Dakle, zamalo ste dobili slobodnu veer, Albert. Zahvalan to nisam sjeo u kola i pobjegao, kako je postupala veina namjetenika kad bi on poeo priati, Albert je duboko udahnuo i rekao: - Ne smeta mi, gospodine Samson. Dobro e mi doi prekovremeni, da vam pravo kaem. Svejedno mi je da li sjedim kod kue, u svom malom, skuenom jednosobnom stanu, ili se udobno zavalim u ovoj pravoj koi. To je Mozart, gospodine Samson, a Mozarta mogu sluati u podzemnoj garai, kao i bilo gdje drugdje. Stereo je divan izum. Doite i posluajte ako mi ne vjerujete. Nisu mogli otii daleko, inae Albert ne bi mogao vratiti bentley u garau i tu ih ekati. - Je li veeras gust saobraaj u gradu, Albert? Moram proi kroz West End. - Strano je, gospodine Samson. Jednog od ovih dana, grad e biti potpuno zaguen automobilima. - Ovo je bila jedna od Albertovih standardnih izreka; spontano ju je izrekao dok je razmiljao to e mi odgovoriti. - U ovo doba dana guva je na Piccadillyju. Zbog kazalita. - Nikad ne znam kako bih izbjegao Piccadilly na povratku kui. Albert je povukao dim. Pruio sam mu savrenu priliku da pone govoriti o svojoj omiljenoj temi: preice u sreditu Londona. - Dakle... - Na primjer, va put veeras - prekinuo sam ga. - Kako ste ga preli? Znali ste da e promet biti gust... kada ste krenuli... u devetnaest? - Devetnaest i petnaest. Dakle, najprije su otili na pie u White Elephant Club, u Curzon Streetu. Odatle su mogli pjeice do Connaughta, znam, ali mogla je poeti kia, a u to vrijeme ne bi nali taksi u Curzon Streetu. Stol u restoranu hotela Connaught bio je rezerviran za dvadeset sati. Stigao sam do odredita po Birdcage Walku, kraj Buckinghamske palae i Hyde Park Cornera... mogli biste pomisliti da sam napravio cijeli krug. No, kad budete vozili Londonom toliko godina kao ja... Vie nisam sluao Albertov monotoni govor, ve sam se pitao zato mi je rekla da e veer provesti s Tessom, a zapravo je otila u hotel na veeru s Bretom Rensselaerom. - Zar je ve toliko sati? - rekao sam pogledavi na sat dok je Albert bio u punom zamahu. - Moram ii. Drago mi je da smo popriali, Albert. Vi ste pravi rudnik informacija. Albert se nasmijeio. Jo uvijek sam mogao uti Cosi fan tutte sa sterea bentleyja dok sam vozio prema izlazu. Promatrao sam je dok je skidala maramu poprskanu kiom. Nosila je svilenu etvrtastu maramu samo kad je eljela zatititi specijalnu novu frizuru. Protresla je glavom i vrcima prstiju poravnala kosu. Oi su joj blistale, a koa joj je bila blijeda i savrena. Nasmijeila se; djelovala je prekrasno, i vrlo daleko. - Jesi li jeo vani? - upitala je. Opazila je neupotrebljeni pribor za jelo to mi ga je gospoa Dias ostavila na stolu. - Pojeo sam savijau od sira u gostionici. - To je najgore to si mogao izabrati - rekla je. - Mast i ugljikohidrati: to nije dobro za tebe. Imao si hladnu piletinu i salatu. - Dakle, je li Tessa nala drugu kuu? Moda ju je upozorio ton moga glasa, ili nain kojim sam je gledao, pa me naas

55

pogledala prije nego je skinula kini ogrta. - Veeras nisam mogla poi k Tessi. Neto je iskrslo. - Otresla je kini ogrta, a kapljice su bljesnule na svjetlu. - Misli, posao? Netremice me gledala prije nego je kimnula glavom. Imali smo preutni sporazum da se nee postavljati pitanja o poslu. - Rensselaer je neto htio - rekla je i nastavila me gledati kao da me provocira na daljnja pitanja. - Vidio sam tvoj automobil na parkiralitu kad sam odlazio, ali mi je uvar rekao da si ve otila. Prola je kraj mene da bi objesila ogrta u hodniku. Tada je stala ispred ogledala u hodniku i poela se eljati dok je govorila: - Danas poslijepodne bilo je puno materijala u diplomatskoj torbi. Neto je trebalo prevesti, a Bretova sekretarica slabo vlada njemakim. Otila sam preko ceste i radila tamo. Objasniti izostanak tvrdnjom da se radilo u Ministarstvu vanjskih poslova, bila je najstarija ala u Upravi. U onom mranom labirintu nikad se nikoga ne bi moglo pronai. - Bila si na veeri s Rensselaerom - rekao sam ne mogavi vie kontrolirati svoj bijes. Prestala se eljati, otvorila je torbicu i spremila ealj. Tada se nasmijeila i rekla: - Ne oekuje valjda da umrem od gladi, dragi. Zar ne? - Ne pokuavaj mi prodati takva sranja - rekao sam. - Izila si iz zgrade s Rensselaerom u devetnaest i petnaest. Odvezla si se iz garae njegovim bentleyjem. Tada sam saznao da je deurnom slubeniku ostavio broj telefona recepcije u Connaughtu, u sluaju potrebe. - Jo uvijek si vrlo sposoban, dragi - rekla je ledenim glasom. - Jednom terenski agent, uvijek terenski agent... zar se ne kae tako? - Tako govore ljudi poput Cruyera i Rensselaera. Tako govore ljudi koji pokuavaju obezvrijediti obavljanje pravog posla. - Pa, sad ti se isplatilo - rekla je. - Sad ti je tvoja stara strunost pomogla otkriti da sam bila na veeri u Connaughtu s Bretom Rensselaerom. - Dakle, zato mi mora lagati? - Tko lae? Rekla sam ti da sam morala neto obaviti za Rensselaera. Otili smo na veeru, dobru veeru, uz vino, ali smo razgovarali o poslu. - O emu? Prola je kraj mene, pa kroz predsoblje u s njim povezanu blagovaonicu. Takav raspored prostorija arhitekti su zvali "otvorenim planom". Pokupila je ist tanjur i pribor za jelo tosu bili pripremljeni za mene. - Zna da me to ne bi trebao pitati. - Otila je u kuhinju. Slijedio sam je dok je spremala tanjur u ormari. - Zato jer se radi o tajni? - Povjerljivo je - rekla je. - Zar ti nema tako povjerljivih poslova o kojima ne moe razgovarati sa mnom? - Ne, u restoranu Connaughta, nemam.

56

- Dakle, ak zna u kojoj smo prostoriji bili. Veeras si dobro obavio zadatak, nisi li? - to sam ja trebao raditi dok si ti bila na veeri sa efom? Jesam li trebao jesti hladnu piletinu i gledati TV? - Trebao si otii na pivo s prijateljem, a zatim poi po djecu k mojim roditeljima. O, moj boe! Zaboravio sam. - Potpuno sam zaboravio na djecu - priznao sam. - Telefonirala sam majci. Pretpostavila sam da e zaboraviti. Dala im je veeru i dovela ih ovamo. Sve je u redu. - Dobra stara punica - rekao sam. - Ne mora tako zajedljivo govoriti o mojoj majci - rekla je Fiona. - Dovoljno je i to to se pokuava svaati zbog Breta. - Zaboravimo na to - rekao sam. - Kako eli - rekla je Fiona. - Meni je dosta razgovora za jednu veer. - Ugasila je svjetlo u blagovaonici, otvorila vrata stroja za pranje suda, ponovo ih zatvorila i ukljuila ga. Mlaz vode u stroju lupao je po njegovoj unutranjosti poput bubnjeva u Wagnerovoj operi. Buka je onemoguila svaki razgovor. Kad sam se vratio iz kupaonice, oekivao sam da e se Fiona zavui u pokrivae i pretvarati da spava; ponekad je tako postupala nakon svae. No, ovaj put je sjedila u krevetu itajui neki veliki svezak u jeftinom uvezu po kojem sam prepoznao knjigu iz knjinice Uprave. Htjela me podsjetiti da je rob svog posla. Dok sam se svlaio, pokuao sam svjeim, prijateljskim glasom: - to je htio Bret? - Voljela bih da prestane s tim. - Meu vama nema niega, zar ne? Nasmijala se. Bio je to posprdan smijeh. - Sumnja da te ja... s Bretom Rensselaerom? Pa on je gotovo vrnjak mojeg oca. - Vjerojatno je stariji od oca one slubenice... nekakve Jennie... koja je otila malo prije Boia. Fiona je podigla pogled s knjige; ovakve stvari su je zanimale. - Zar misli da je ona...? Misli, s Bretom, ovjee? - Unutranje osiguranje je poslalo nekoga da sazna zato je otila bez objanjenja. Rekla je da je imala ljubavnu vezu s Bretom. On joj je dao nogu. - Dobri boe - rekla je Fiona. - Jadan Bret. Pretpostavljam da se moralo obavijestiti GD-a. - GD je bio zadovoljan kad je uo da je djevojka ista to se tie sigurnosti, i to je bilo to. - Kako je starac velikoduan. A ja sam mislila da bi pobjesnio na tako neto. Ipak, Bret nije oenjen. ena ga je napustila, zar ne? - Pria se da je Bret i prije grijeio. - I uvijek je osoba bila ista to se tie sigurnosti. Pa, bolje za Breta. Dakle, zato si mislio... - Opet se nasmijala. Sad je smijeh bio iskren. Zatvorila je knjigu zadravi prst na stranici. - Pregledava uobiajeni postupak u sluaju opasnosti od greaka u osiguranju. - Ispriao sam mu za Gilesa Trenta - rekao sam. - Nisam spominjao Tessu.

57

- Bret je odluio sa svima osobno razgovarati - rekla je Fiona. - Valjda Bret ne sumnja u tebe? Fiona se nasmijeila. - Ne, dragi. Bret me nije izveo na veeru u Connaught da bi me ispitivao o kostima posljednje ljuke ove sezone. Proveli smo veer razgovarajui o tebi. O meni? -As vremenom e tebe povesti ustranu i pitati o meni. Zna kako to ide, dragi. Bavi se ovim poslom due od mene. - Stavila je vrpcu u svoju knjigu i odloila je na ormari. - O, za boga miloga. - Ako mi ne vjeruje, dragi, pitaj Breta. - Mogao bih upravo to uiniti - rekao sam. Priekala je dok nisam legao u krevet, a tada je ugasila svjetlo. - Mislio sam da u siru ima proteina - rekao sam. Nije odgovorila.

58

9.

Dicky Cruyer je bio u uredu Breta Rensselaera kad su u srijedu poslali po mene. Cruyer je zavukao paleve u stranje depove svojih traperica, a glavu je nagnuo ustranu, kao da oslukuje zvukove iz daljine. Rensselaer je prekrienih ruku sjedio na stolici, a noge je odmarao na konatoj klupici. Ovi oputeni poloaji su djelovali smiljeno, pa sam pretpostavio da su se tako namjestili kad su me uli pred vratima. To je bio lo znak. Rensselaer i njegove prekriene ruke, te Cruyer koji je rukama podboio bokove, pokazivali su onu vrst agresije to sam je opazio kod ekipa istraitelja. - Bernard! - rekao je Dicky Cruyer ugodno iznenaenim glasom, kao da sam samo svratio na aj, a zapravo sam ih pustio ekati trideset minuta nakon njegovog treeg poziva. Rensselaer nas je ravnoduno promatrao, kako bi putnik taksija mogao promatrati dva ovjeka na autobusnoj stanici. - ini se da nam predstoji jo jedan izlet u veliki B - rekao je Dicky. - Ma nije valjda? - nezainteresirano sam rekao. Bret nije nosio sako. Vitki lik u bijeloj koulji, s leptirkravatom i prslukom, djelovao je poput kockara na parobrodu Mississippija koji bi zapjevao pjesmu prije konanog kruga. - Ne kroz icu, ili bilo to opasno - rekao je Dicky. - Samo posjet naem uredu. Jedan Istoni Nijemac je pokucao na vrata Franka Harringtona, donio gomilu materijala i zahtijevao da ga se poalje u London. Frank kae da ovjek ne eli razgovarati s naim ljudima u Berlinu. Dicky Cruyer je proao prstom kroz svoju kovravu kosu, a zatim je ozbiljno kimnuo glavom Rensselaeru. - Jo jedan udak - rekao sam. - Zar to misli, Bernard? - upitao je Rensselaer ozbiljnom iskrenou to sam je navikao ignorirati. - Kakve materijale? - upitao sam Dickyja. - Prave - rekao je Cruyer. Ali nije odgovorio na moje pitanje. Rensselaer nije urio s opisivanjem materijala. - Zanimljive stvari - oprezno je izjavio. - Vei dio potjee odavde. Zapisnici sa sastanaka GD-a s ljudima iz Ministarstva vanjskih poslova, procjena nae uspjenosti u koritenju diplomatskih veza izvan Londona, dio izvjetaja o naoj upotrebi aparata za ifriranje SAD-a... Svega i svaega, ali je vrijedno panje. Tono? - Vrijedno posebne panje, Bret - rekao sam. - to bi to trebalo znaiti? - upitao je Cruyer. - Za svakoga tko vjeruje u Djeda Mraza - dodao sam. - Misli da je to namjetaljka KGB-a? - pitao je Rensselaer. - Da, vjerojatno se radi o tome. - Cruyer ga je pogledao, smeten promjenom njegovog stava. - S druge strane - rekao je Rensselaer - ako to budemo ignorirali, mogli bi sebe dovesti u opanost. Zar ne misli tako, Bernard? Nisam odgovorio. Dicky Cruyer je izvadio ruke iz depova i prebacio ih na veliku mjedenu kopu svog konatog kaubojskog opasaa.

59

- Predstavnik u Berlinu je zabrinut, vraki zabrinut. - Stari Frank je uvijek zabrinut - primijetio sam. - Kao da je stara baba, to nam je svima poznato. - Frank je imao mnogo briga otkako je preuzeo posao - rekao je Rensselaer da bi pokazao svoju lojalnost prema podreenima. No, nije porekao da se Frank Harrington, na glavni ovjek u Berlinu, ponekad ponaa poput stare babe. - Sav materijal je odavde? - upitao sam. - Moe se identificirati kao ovdanji? Doslovno? Kopije naih dokumenata? Kako? - Nema smisla to pitanje postaviti Franku - brzo je rekao Dicky Cruyer, prije nego ga je netko pitao zato to nije saznao. - Nema smisla bilo kakva pitanja postavljati Franku - rekao sam. - Dakle, zao ne poalje sve ovamo? - Ne bih to htio - rekao je Rensselaer, a ruke su mu jo uvijek bile prekriene, dok je zurio u Whos Who na polici za knjige. - Ako je ovo samo pokuaj KGB-a da nam izazovu malo nevolja, ne bih elio da njihov ovjek doe ovamo na ispitivanje. To bi im pruilo razlog da likuju. Ako ih na taj nain ohrabrimo, stalno e pokuavati iznova. Ne, postupit emo smireno. Poslat emo Bernarda da pogleda taj materijal i razgovara s njihovim ovjekom, a tada e nam iznijeti svoje miljenje. No, nemojmo pretjerivati. - Naglo je zatvorio ladicu stola takvom snagom da je zvuk podsjetio na pucanj pitolja. - To e biti gubljenje vremena - rekao sam. Bret Rensselaer se odgurnuo nogom da bi se stolica okrenula prema meni. Na trenutak je razdvojio ruke, zamahnuo mi utirkanim manetama ispred nosa i nasmijeio se. - elim da se upravo tako postupi, Bernard. Poi i sve pogledaj svojim pronicavim oima. Nema smisla poslati Dickyja. - Pogledao je Dickyja i osmjehnuo se. - Na kraju bi razgovarao s GD-om na vruoj liniji. Dicky Cruyer je tutnuo ruke duboko u depove traperica, namrgodio se i zgrbio ramena. Nije volio kad je Rensselaer aludirao na njegovo brzo uzbuivanje. Cruyer je elio biti hladnokrvan i miran, mlada i vrlo sposobna osoba. Rensselaer me pogledao i nasmijeio se. Znao je da je uzrujao Cruyera pa je elio sa mnom podijeliti uitak. - Proitaj berlinski teleks i zapii koje izvore navode. Tada idi pogledati originale. Proitaj zapisnike onih sastanaka u Ministarstvu vanjskih poslova, pronai zabiljeke o aparatima za ifriranje, i tako dalje. Tako e moi sam procijeniti, kad stigne tamo. - Pogledao je Dickyja koji je zlovoljno gledao kroz prozor, a zatim se okrenuo k meni. - Bez obzira do kojeg zakljuka doe, rei e Franku Harringtonu da je to Spielzeug, smee. - Svakako - rekao sam. - Idi sutranjim letom RAF-a, porazgovaraj s Frankom i umiri ga. Sastani se s tim malim Nijemcem i provjeri kakve to vijesti iri. - U redu - rekao sam. Znao sam da e Bret nai naina da me poalje u grad to ga je Dicky nazivao "velikim B". - to je s Gilesom Trentom? - upitao sam. - Pobrinut emo se za njega, Bernard - rekao je Rensselaer. O tome emo razgovarati kad se vrati. - Nasmijeio se. Bio je pristao, a mogao je postati armantan poput filmske zvijezde. Jasno da se Fiona mogla zagrijati za njega. Poelio sam mu

60

pljunuti u oko.

Slijedeeg dana odletio sam za Berlin vojnim avionom. U avionu sam bio samo ja, dva vojna bolniara, koji su prethodnog dana doveli jednog bolesnog vojnika, i brigadir s nevjerojatno mnogo prtljage. Brigadir je posudio moje novine i elio je razgovarati o pecanju umjetnom muhom. Bio je prijazan ovjek, mlai od veine brigadira to sam ih sreo, iako ih nije bilo mnogo. Nije on bio kriv to je povrno sliio mom tastu, ali za mene je to bila prilina smetnja. Spustio sam svoje sjedite i promrmljao neto o tome da sam kasno otiao na spavanje. Tada sam zurio kroz prozor sve dok tanki pramenovi oblaka, poput poteza kistom s vrlo malo boje, nisu prekrili pravilne oblike obraenih povrina zemlje to je nesumnjivo pripadala Njemakoj. Brigadir je poeo razgovarati s jednim od bolniara. Upitao ga je koliko dugo je u vojsci, ima li obitelj i gdje ive. Vojnik je odgovarao otresito, to je trebao biti dovoljan znak da bi radije razgovarao o nogometu sa svojim prijateljem. No, brigadir nije odustajao. Njegov glas je takoer podsjeao na glas Fionina oca. ak je imao i istu uzreicu kojom je Fionin otac zavravao svaku svoju bezobzirnu primjedbu. Sjeam se svog prvog susreta s Fioninim roditeljima. Pozvali su me preko vikenda. Imali su golemu zgradu neodreene starosti blizu Leith Hilla u Surreyju. Kua je bila okruena drveem; uglavnom ratrkanim jelama i borovima. Oko kue nalazili su se obronci brda prekriveni stablima, tako da je Fionin otac, David Timothy KimberHutchinson, lan Kraljevskog umjetnikog drutva, bogati poslovni ovjek i zemljoposjednik i amaterski slikar akvarela, mogao s ponosom tvrditi da mu pripada cijelo zemljite to se moglo vidjeti s prozora njegove radne sobe. Domainu, koji nedjeljom ujutro raisti stol za doruak prije 10.30, sigurno nedostaje prirodno ljudsko razumijevanje. Fionin otac nije tako mislio. "Jutros sam ustao u est i trideset i pomogao nahraniti konje. Uvjebavao sam svog najboljeg konja prije doruka." Imao je na sebi jahae hlae, ulatene izme, utu maju od kamira visokog vrata, i kariranu jaknu to je savreno pristajala njegovom, pomalo punanom liku. Uoio sam njegovu odjeu jer me zatekao u blagovaonici gdje sam, bosonog i odjeven u stari kuni ogrta i pidamu, skupljao posljednje mrvice osuene kajgane iz zdjele na elektrinom grijau. "Valjda ne namjerava taj tanjur ostataka", priao je blie i ugledao dvije tanke smeurane krike slanine i etiri naborane gljive ispod komadia jaja, "odnijeti gore u spavau sobu?" "Zapravo, upravo to namjeravam", obavijestio sam ga. "Ne, ne, ne!" U glasu mu se osjeala konanost to je, bez sumnje, zavravala svaku raspravu na sastancima odbora. "Moja ena nikad ne bi dopustila da se hrana nosi u spavae sobe." S tanjurom u ruci, nastavio sam prema vratima. "Ne nosim ovo vaoj eni", rekao sam. "To je za mene." Taj prvi sukob s gospodinom KimberHutchinsonom u zaetku je unitio svaki na prijateljski odnos to bi se inae, moda, razvio. No, u to vrijeme jo nisam razmiljao o

61

vjenanju s Fionom, a mogunost ponovog susreta s gospodinom Davidom KimberHutchinsonom izgledala je, na sreu, vrlo malo vjerojatnom. "Moj boe, ovjee. Nisi se ak ni obrijao!" viknuo je za mnom dok sam se uspinjao stepenicama nosei svoj doruak. "Provocira ga", rekla je Fiona kad sam joj ispriao o naem susretu. Sjedila je na mom krevetu navukavi ipkastu spavaicu i ekajui da podijelimo plijen sa stola za doruak. "Kako moe to rei?" prepirao sam se. "Govorim jedino kad mi se on obrati, a i tada samo pristojno odgovaram." "Ti, licemjeru! Vrlo dobro znam da ga namjerno izaziva. irom otvori oi i postavlja nevina pitanja o zaradama na jeftinoj radnoj snazi." "Samo zato jer uporno tvrdi da je socijalist", rekao sam. "I nemoj uzeti drugi komadi slanine; svakome jedan." "Ti, ivotinjo. Zna da ne volim gljive." Polizala je prste. "Ni ti nisi nita bolji, dragi. Uini li ikad neto to te ini veim socijalistom od tate?" "Ja nisam socijalist", rekao sam. "Ja sam faist. Stalno ti to govorim, ali me ti nikad ne slua." "Tata ima svoje vlastite socijalistike ideje", rekla je Fiona. "Odbija poslovnu suradnju s Francuzima, prezire Amerikance, nikad ne zapoljava idove, sve Arape smatra nepotenima, a jedini Rus koji mu se svia je ajkovski. Gdje je bratstvo meu ljudima?" "Vei dio te govorancije bio je namijenjen meni", rekla je Fiona. "Tata se ljuti na mene otkako sam dobila preporuku starog Silasa Gaunta. To je mamina strana obitelji, a tata je s njima zavaen." "Shvaam." "Kad otac govori onako kako je govorio sino za veerom, poelim se ulaniti u Komunistiku partiju, a ti?" "Ne. Ja poelim predloiti tvom ocu da se on ulani." "Ne, ozbiljno mislim, dragi." "Komunistika partija?" "Zna to mislim: ujedinjenje svih radnika svijeta i tome slino. Tata samo rijeima velia socijalistike ideje, ali nikad nita konkretno ne ini." "Ne bi mu uspjela pobjei tako to bi postala lan KP", rekao sam. "Tvoj otac bi ispunio ek i kupio je. A tada bi njihove sportske terene prodao kao gradilita za poslovne zgrade." "Vrati se u krevet", rekla je Fiona. "Budui da smo propustili doruak, nemamo razloga ustajati." Fiona je rijetko spominjala politike nazore svog oca, a bila je neodreena i po pitanju svojih uvjerenja. Politiki razgovori za veerom obino su je navodili da zuri u prazno, ili da pone razgovor o djeci, ili ivanju, ili frizerima. Ponekad sam se pitao zanima li je zaista njen posao u Upravi, ili lamo radi samo da pripazi na mene. - Uskoro emo sletjeti, staro mome - rekao je brigadir. - Provjerite je li vam privren pojas. Avion je letio iznad Berlina. Ugledao sam krivudavi Zid kad je pilot okrenuo avion da bi

62

sletio na Gatow, nekadanji centar za obuku Luftwaffea. Pista aerodroma naglo zavrava ispred Zida, samo to je "zid" ovdje bila ograda o iane mree i podruje prekriveno pijeskom. Obavjetajna sluba je tvrdila da na pjeskovilom dijelu nema mina ni prepreka, za sluaj da doe dan kad e tenkovske jedinice iz oblinje ruske vojne baze prei taj dio zemljita i zauzeti Berlin-Gatow zajedno s neoteenim pistama i ispravnom elektronikom.

63

10.

Jeste li ikad pozdravili djevojku koju ste zamalo oenili prije mnogo godina? Je li se nasmijeila istim oaravajuim smijekom i stegnula vam ruku pokretom to ste ga gotovo zaboravili? Dok se smijeila, jesu li vas bore natjerale da se pitate kakve ste divne trenutke propustili? To sam ja osjeao za Berlin svaki put kad bih se tamo vratio. Hotel Lisl Hennig, malo dalje od Kantstrasse, u Zapadnom sektoru, nije se promijenio. Nitko nije pokuavao popraviti ili prefarbati proelje, oteeno krhotinama granata Crvene armije 1945. Golema vrata, kraj kojih se nalazila radnja jednog optiara, otvarala su se na isto, velianstveno mramorno stepenite. Raznobojni sag, ija je crvena boja sad postala izblijedjelosmea, vodio je prema "salonu" gdje se uvijek moglo nai Lisl. Njena majka je izabrala teki hrastov namjetaj u robnoj kui Werhcim na Alexanderplatzu, prije dolaska Hitlera. I mnogo prije nego je ova velianstvena stara kua postala otrcani hotel. - Zdravo, duo - rekla je Lisl kao da smo se juer vidjeli. Bila je stara, krupna ena kojoj je naslonja bio pretijesan, a crvena svilena haljina naglaavala je svaki sloj sala, pa je izgledala poput rastaljene lave to se slijeva niz strmi obronak. - Izgleda umorno, duo. Previe naporno radi. U ovom "salonu" napravljeno je vrlo malo izmjena od vremena kad je Lisl bila dijete u kui gdje je radilo pet slugu. Sa svih strana su bile fotografije: lanovi obitelji u okviru od ebanovine i izblijedjele slavne linosti tridesetih godina. Glumice s dugakim cigarpicima, pisci sa eirima iroka oboda, blistave filmske zvijezde iz UFA studija, paljivo retuirane primadone iz Dravne opere, umjetnici dadaizma, akrobati iz Wintergartena, barski pjevai davno nestalih skupih lokala. Sve fotografije bile su potpisane kienim frazama trajne ljubavi, svojstvenim umjetnikom svijetu. I pokojni suprug Lisle bio je tamo, odjeven u frak to ga je nosio kad je svirao Beethovenov Peti koncert za klavir s Berlinskom filharmonijom, one noi kad je u publici bio Hitler. Nije bilo fotografije pogrbljenog malog bogalja koji je doekao svoj kraj svirajui za Trinkgeld u propalom baru u Rankestrasse. Na nekim fotografijama bili su porodini prijatelji; oni koji su dolazili u salon tridesetih i etrdesetih godina, kad je to bilo mjesto gdje se moglo upoznati bogate i slavne, i oni koji su dolazili pedesetih da bi upoznali ljude koji su imali konzerviranu hranu i dozvole za rad. Bilo je i fotografija iz novijeg doba, redovitih posjetilaca koji su izdrali iskuenja i patnje: mogunost da nestane tople vode i buku centralnog grijanja, zaboravljene telefonske poruke i pisma to im nikad nisu uruena, svjetla u kupaonici to su vjeno bila u kvaru. Takve lojalne muterije bile su pozivane u Lislinu malu, natrpanu kancelariju na aicu erija, nakon to bi podmirile raun. Njihove su fotografije bile pohranjene iznad kase. - Uasno izgleda, duo - rekla je. - Dobro sam, Tante Lisl - rekao sam. - Ima li koja soba za mene? Upalila je jo jedno svjetlo. Velika biljka u modernoj vazi nenadano je bacila iljatu sjenku na runu smeu zidnu tapetu. Okrenula se da me bolje vidi, a dio njene biserne ogrlice je nestao meu naslagama sala. - Uvijek e se nai soba za tebe, Liebchen. Poljubi me. No, ja sam se ve saginjao da bih je poljubio. To je bio obavezni ritual. Zvala me je

64

Liebchen i zahtijevala poljupce jo prije nego sam prohodao. - Dakle, nita se ne mijenja, Lisl - rekao sam. - Nita se ne mijenja! Sve se mijenja, htio si rei. Pogledaj mene. Pogledaj moje runo lice i mlitavo tijelo. ivot je okrutan, Bernd, srce moje - rekla je nazvavi me imenom kojim su me zvali dok sam bio djeak. - I ti e to otkriti: ivot je okrutan. - Samo Berlinci su se mogli izrugivati vlastitom samosaaljenju tako da izazovu smijeh. Lisl je bila jedna od najuspjenijih boraca za preivljavanje, a to smo oboje znali. Prasnula je u smijeh, a i ja sam se morao nasmijati. Ispustila je Stuttgarter Zeitung na sag. Provela je ivot itajui novine i razgovarajui o onome to je u njima pronala. - to te dovelo u na predivan grad? - upitala je. Protrljala je svoje koljeno i uzdahnula. Otkad joj je artritis zahvatio noge, rijetko je izlazila, osim da ode u banku. - Jo uvijek prodaje tablete? - upitala je. Uvijek sam govorio da radim za tvornicu lijekova koja izvozi svoje proizvode na Istok i na Zapad. Nije ekala moj odgovor; u svakom sluaju, nikad nije povjerovala mojoj prii. - Jesi li donio fotografije svoje ljupke supruge i lijepe djeice? Je li kod kue u redu? - Da - rekao sam. - Je li slobodna soba na vrhu? - Svakako - rekla je. - Tko bi, osim tebe, htio tamo spavati, kad imam sobe s balkonom i kupaonicom? - Idem gore da se malo osvjeim - rekao sam. Soba u potkrovlju je bila moja jo dok je moj otac, major u obavjetajnoj slubi, ovdje bio nastanjen. Bila je krcata uspomenama. - Nadam se da nee ii na drugu stranu - rekla je Lisl. - Tamo na Istoku imaju sve lijekove to su im potrebni. Postali su vrlo grubi s trgovcima lijekova. Posluno sam se osmjehnuo na njenu alu. - Nikamo ne idem, Lisl - rekao sam. - Ovo je samo odmor. - Je li sve u redu kod kue, duo? To nije ta vrst odmora, zar ne? _ Frank Harrington, ef Berlinskog odjela, stigao je kod Lisl tono u esnaest sati. - Dojadilo ti je spavanje na sofi kod Wernera, je li? Pogledao sam ga bez rijei. - Mi jesmo spori - rekao je Frank - ali s vremenom saznamo sve novosti. - Jesi li donio? - Sve sam donio. - Poloio je crnu konatu aktovku skupa izgleda na stol i otvorio je. ak sam donio plan grada to si mi ga posudio u Londonu. Oprosti to sam ga toliko zadrao. - Ne smeta, Frank - rekao sam ubacivi londonski plan grada u svoj otvoreni koveg da ga ne bih zaboravio. - Gdje je ovjek koji je donio materijale? - Vratio se. - Mislio sam da e ostati da bih ga mogao ispitati. To su htjeli u Londonu. Harrington je uzdahnuo. - Vratio se - rekao je. - Zna kakvi su ljudi u ovakvim situacijama. Juer ga je zahvatila nervoza pa je, na knocu, zbrisao natrag. - teta - rekao sam.

65

- Dolje sam vidio privlanu djevojku kako razgovara s Lisl. Plavua. Ne moe imati vie od osamnaest godina. Je li ovdje odsjela? Frank Harrington je bio mravi ezdesetogodinjak. Imao je blijedo lice sivih oiju, koatog nosa i kratkih crnih brkova kakve vole njegovati vojnici. Pitanjem je pokuao promijeniti temu, ali Frank je i inae imao dobro oko za dame. - Ne bih ti znao rei, Frank - odgovorio sam. Poeo sam pregledavati papire to ih je donio. Neki su bili doslovni prikazi sastanaka odranih u Ministarstvu vanjskih poslova na koje su dolazili ljudi nae Tajne obavjetajne slube po posebne upute. Nijedan materijal nije bio od vitalne vanosti, ali injenica da je dospio u ruke istononjemake obavjetajne slube je zabrinjavala. Jako zabrinjavala. Frank Harrington je sjedio kraj malenog tavanskog prozora, s kojeg sam obiavao lansirati svoje papirnate avione, i puio svoju smrdljivu lulu. - Sjea li se kad je tvoj otac organizirao rodendansku proslavu za Frau Hennig? - Od svih ljudi koje sam poznavao, samo je Frank Harrington zvao Lisl Frau Hennig. - Doveo je u salon esterolani plesni orkestar, a svaki crnoburzijanac donio je hrane. Nikad nisam vidio takvu gozbu. Podigao sam pogled s papira. Domahnuo mi je lulom pokretom kojim je elio ublaiti svoje rijei. - Nemoj me pogreno shvatiti, Bernard. Tvoj otac nije imao nikakve veze s crnoburzijancima. Svi darodavci su bili prijatelji Frau Hennig. - Nasmijao se nekoj misli to mu je pala na pamet. -Tvoj otac je bio posljednja osoba koja bi imala posla s crnom burzom. Bio je pretjerano krepostan, tako ozbiljan i poten da su se obini smrtnici, poput mene, ponekad osjeali nedostojnima. Sve je sam postigao u ivotu. Ti ljudi su takvi, pomalo nepomirljivi, tvrdoglavi i skloni da se dre pravila. - Opet je zamahnuo lulom. - Nemoj se uvrijediti, Bernard. Tvoj otac i ja smo bili vrlo bliski. Zna da je tako. - Da, znam, Frank. - Nije bio kolovan, tvoj otac. Napustio je kolu kad mu je bilo etrnaest godina. Veeri je provodio u biblioteci. Iziao je iz vojske kao pukovnik, a na kraju je vodio berlinski ured, zar ne? Vraki dobro za samoukog ovjeka. Preao sam na drugi snop papira gdje su bile zabiljeke o aparatima za ifriranje. - Jesam li i ja takav? - upitao sam ga. - Nepomirljiv, tvrdoglav i sklon raditi prema pravilima? - Ma, hajde, Bernard. Nee mi valjda rei kako si elio na fakultet. Ti si berlinerisch, Bernard. Odrastao u ovom neobinom starom gradu. Vozio si bicikl ulicama i prolazima prije nego su sagradili Zid. Govori berlinski njemaki isto tako dobro kao i bilo tko koga sam ovdje upoznao. Snalazi se po gradu kao da si odavde. Zato te nikad ne moemo pronai kad odlui da se ne eli gnjaviti s nama. - Ich bin cin Berliner - rekao sam. To je bila ala. Berliner je utipak. Dan nakon slavne izjave predsjednika Kennedyja, berlinski karikaturisti su masovno crtali utipke koji govore. - Misli da te je otac trebao poslati u Englesku da bi mogao uiti opolitici i modernim jezicima? Misli da bi ti bilo bolje da si sluao oksfordske akademike kako objanjavaju u emu je Bismarck pogrijeio, i nekog mladog predavaa koji govori o prijedlozima to utjeu na dativ? Nita nisam rekao. Zapravo, nisam znao to bih odgovorio.

66

- Vraga, mome, ti vie zna o ovom dijelu svijeta nego bi netko s diplomom Oxforda uspio nauiti za cijeli ivot. - Hoe li mi to dati napismeno, Frank? - Jo uvijek te mui to je Dicky Cruyer dobio rukovodee mjesto? Pa, zato i ne bi bio ljut? Ja sam im jasno stavio do znanja moj stav. U to moe biti siguran. - Znam da jesi, Frank - rekao sam skupivi papire da bih ih mogao spremiti u smeu kovertu. - No, ostaje injenica da se na Oxfordu i Cambridgeu ne ui samo povijest i gramatika, ve se ui o ljudima koje tamo susree. Kasnije u ivotu ovisi o sposobnosti prosuivanja. Poznavanje ulica i prolaza ovog prljavog starog grada ne vrijedi mnogo kad se ukae prilika za rukovodei poloaj. Frank Harrington je odbijao dimove iz svoje lule. - Cruyer je mlai od tebe, a ima i manje radnog staa. - Nemoj mi trljati sol na ranu, Frank - rekao sam. Nasmijao se. Pekla me savjest to sam ga nazvao starom babom, ali to ionako ne moe utjecati na njegovu karijeru, jer je Frank uskoro trebao poi u mirovinu, a ne bi mu teko palo da ga povuku iz Berlina. Mrzio je Berlin, i to nije krio. - Dopusti mi da piem GD-u - rekao je Frank kao da mu je iznenada sinula sjajna ideja. Bili smo zajedno na obuci za vrijeme rata. - Za boga miloga, ne! - U tome je bio problem s Frankom; ba kao i Lisl, uvijek je elio postupati sa mnom kao da sam devetnaestogodinjak koji trai svoj prvi posao. Vie je bio dobronamjerna stara teta, nego stara baba. - Dakle, kako ti izgleda sav taj stari papir? - pitao je eprkajui ibicom po glavi svoje lule, kao da neto trai. - Smee - rekao sam. - To je gomila nagaanja to ju je izmislio netko u Moskvi samo da bi nas zabrinuo. Frank je kimnuo glavom ne pogledavi me. - Pretpostavio sam da e to rei. Morao si to rei, Bernard. Bez obzira o emu se radilo, morao si rei da je smee. - Mogu li te astiti piem? - rekao sam. - Bolje da se vratim u ured i sve to ubacim u stroj za unitavanje papira. - U redu - rekao sam. Pogodio je elju Londona da se sve uniti. Frank je znao kako su oni mislili. Moda se predugo zadrao ovdje. - Pretpostavljam da eli proetati gradom i potraiti svoje stare drugove. - Ne ja, Frank. Nasmijeio se odbijajui dimove iz lule. - Uvijek si bio takav, Bernard. Nikad nisi podnosio da drugi znaju to ti je na umu. Sjeam se da mi je upravo to govorio jo dok sam bio dijete. - Pa, nadam se da u te vidjeti sutra na veeri. Obuci bilo to, to je obina veera. Kad je otiao, potraio sam u kovegu istu koulju. Preklopljeni komadi koverte, upotrijebljen za oznaavanje stranice, ispao je iz plana grada to mi ga je Frank vratio. Bio je adresiran na Frau Harrington, ali adresa se sastojala samo od broja potanskog sanduia i broja pote. Vrlo udan nain slanja pisma Frankovoj eni. Spremio sam komadi koverte u lisnicu.

67

Rusi su dobili Dravnu operu, Kraljevsku palau, zgrade vlade i neke od najgorih sirotinjskih etvrti; Zapadne sile su dobile Zooloki vrt, parkove, robne kue, none klubove i bogatake vile u Grunewaldu. A kroz oba sektora, poput tapia ranjia, protezala se osovina Istok-Zapad. Bendlerblock, odakle je Vrhovna komanda poslala njemaku vojsku u osvajanje Evrope, pretvoren je u urede proizvoaa kozmetike. Bendlerstrasse je dobila novo ime. Ovdje nita nije onakvo kakvim se ini, a to mi odgovara. Anhalter Bahnhof, s proeljem od ute opeke i trima golemim vratima, neko je bio kolodvor za luksuzne ekspresne vlakove to su vozili za Be i cijelu jugoistonu Njemaku. Vie nije uurbana stanica. Sjajna graevina nalazi se na neiskoritenom zemljitu, davno preputenom korovu i poljskom cvijeu. Werner Volkmann ju je izabrao za mjesto sastanka, to je i ranije ponekad inio. To je obino bio znak da osjea izrazitu paranoju. Nosio je malu torbu za spise, a na sebi je imao veliki crni ogrta s ovratnikom od astrahana. Nekog drugog bi takav ogrta uinio impresariom ili plemiem, ali Werner je u njemu izgledao samo poput ovjeka koji je kupovao svoju odjeu na sajmu na stanici S-Bahna u Tauentzienstrasse. Poeo se sputati mrak. Werner je stao i pogledao niz ulicu. S druge strane zida prekrivenog natpisima nazirao se odraz plavkastozelenog svjetla. U svakom drugom gradu takva svjetlost bi oznaavala poloaj velikog stadiona rasvijetljenog za veernju nogometnu ulicu. No, iza ovog zida prostirao se ogroman prazan prostor Potsdamerplatza. Nekad najprometnije raskre Evrope pretvorilo se u jarko osvijetljenu Todesstreifen, mrtvu zonu, tihu i nepominu, s labirintom bodljikave ice, mina i oruja. Werner je asak postajkivao na uglu, okrenuvi se da bi mogao promatrati desetak ili vie mladia i djevojaka dok su prolazili kraj njega uputivi se prema Hallesches Toru. Na sebi su imali neobinu kombinaciju odjee; kone jakne bez rukava posute nitnama i kape Afrikog korpusa na mukarcima. Neki su kosu obojili u pramenove temeljnih boja. Kao ni mene, ni Wcrnera nisu iznenadili ovi primjerci berlinske mladei. Graani Berlina su osloboeni vojne obaveze, a meu mladima postoji tendencija da je slave. No, Werner ih je nastavio promatrati. ekao je, gledajui za njima, dok se nije zaustavio uti autobus na kat u kojeg su se ukrcali svi ljudi koji su se nalazili na stanici. Tek se tada osjetio sigurnim. Naglo se okrenuo i preao cestu na raskru. Slijedio sam ga kao da elim uhvatiti zeleno svjetlo. Uao je u Caf Leuschner, odloio eir na policu i izabrao mjesto u stranjem dijelu prostorije. Torbu za spise je paljivo smjestio na stolicu do sebe. Mahnuo sam mu, kao da sam ga tek ugledao, i uputio se k njegovom stolu. Werner je doviknuo konobaru neka donese dvije kave. Uzdahnuo sam i sjeo. Werner je zakasnio, a to je neoprostiv grijeh u mom poslu. - To je bio jedan od ljudi Franka Harringtona - rekao je Werner. - Morao sam biti siguran da sam ga se rijeio. - Zato bi Frank poslao nekoga da te slijedi? - London visi Franku za vratom - rekao je Werner. - Pria se da e ga odmah smijeniti. - Kakve ti ima veze s tim? Zato bi slijedili tebe? - Je li neto procurilo u Londonu? - upitao je Werner. Budui da je znao kako je malo vjerojatno da u mu odgovoriti, nastavio je: - Bilo bi poteno da mi kae. Ako hoe da idem preko ice za tebe, bilo bi poteno da mi kae to se dogaa u Londonu. - Nita nije procurilo - rekao sam. Mogao sam dodati kako nitko od njega jo nije traio da ide "preko ice", a da su njegovi redoviti odlasci na Istok prokleto dobar razlog da mu se to

68

je mogue manje govori o onome to se dogaa u Londonu. - A novac? Hoe li mi London pomoi s bankom? - Nema ni novca - rekao sam. Werner se zgrbio nad stolom tuno kimnuvi glavom. Osvrnuo sam se po kavani. Prostorija je bila prostrana, s ogledalima u pozlaenim okvirima to su ih podupirali sadreni kerubini, a plastine ploe stolova ostavljale su dojam kao da su od mramora. Dotjerani stari ank protezao se cijelom duinom prostorije. Sjeao sam se anka jo iz vremena kad je Leuschnerov otac stajao iza njega i posluivao pie. Berlinski klinci su ovdje mogli dobiti pravi ameriki sladoled prije nego se Leuschnerova ki udala za svog vojnika i otila ivjeti u Arkansas. Stigla je kava: dvije male poniklovane posude, siuni vrevi s vrhnjem, eer umotan u areni papir s reklamom za aj, i uobiajene alice i tanjurii sa cvjetnim uzorkom. alice i tanjurii sa cvjetnim uzorkom podsjetili su me na dorukovanje dok sam bio dijete, kad bi moj otac obiavao ispravljati majino pogreno shvaanje nekih njemakih izraza. "Esgeht um die Wurst, ovisi o kobasici, znai: Sve ovisi o tome. Ali, Mir ist alles Wurst, za mene je sve to kobasica, znai: Zapravo me nije briga." Moja majka bi se samo nasmijeila i ulila jo kave u alice sa cvjetnim uzorkom. Namjeravala je rei da moda nee biti dovoljno kobasica za veeru. Ali, moj otac je bio sklon nepotrebnom kompliciranju. To je takoer bila karakteristika samoukog ovjeka. Rekao sam: - Zato smo morali organizirati tako tajnoviti sastanak? Jednostavno smo se mogli nai ovdje. - U tom sluaju bismo obojica sjedili ovdje zajedno s Frankovim uvarom. - Neka ti bude, Werner - rekao sam. - Frank Harrington je zabrinut - rekao je Werner. - Zbog ega? - upitao sam, a vie nisam potpuno prikrivao svoju razdraenost. - Mislio sam da ti Frank ne doputa pribliavanje njegovom uredu. Werner se osmjehnuo jednim od svojih posebnih, orijentalnih osmijeha jer je mislio da ga to ini nedokuivim. - Ne moram ii u ured da bih saznao njihove najnovije vijesti. Franku stvaraju grdne probleme oni iz Londona. Pria se da postoji izdaja. Frank se boji da e on biti rtveno janje. Boji se da e ga se rijeiti i pronai neki nain da mu ne dodijele mirovinu. - Gluposti! - Ako Frank bude smijenjen, misli li da e berlinski ured opet koristiti moje usluge? - Nikakve informacije nisu procurile u javnost. - Dobro - rekao je Werner, promatrajui me i kimajui glavom. Nita nije toliko dovodilo ovjeka u nepriliku kao Wernerov pokuaj da bude nepatvoren. - Max Binder se vratio. Imao je enu i troje djece, a nije mogao nai posao. Na koncu se vratio na Istok. Max Binder je s nama pohaao kolu, marljiv djeak koji je svakog Boia solo pjevao dio pjesme "Tiha no", i koji je imao tajnu zalihu zabranjenih nacistikih znaki, na emu smo mu svi zavidjeli. Uvijek mi je bio drag. - Max je bio jedan od najboljih - rekao sam. - ena mu je bila s Istoka, zar ne?

69

- Dobili su jedan od onih stanova na Stalinallee. - Werner je jo uvijek ulicu zvao starim imenom. - U dananje vrijeme ljudi su poeli shvaati da ti stanovi i nisu tako loi. Bar imaju visoke stropove, mnotvo ormara i prostora za spremanje stvari. Novi stanovi u Marzahnu su zaista pretijesni. etverolane obitelji ive na prostoru ne veem od Maxove ostave. - Jesi li nedavno bio preko? Vidio si Maxa? - Viam Maxa s vremena na vrijeme. Sad ima dobar posao. Radi u carinskoj slubi, glavni slubenik. Neto u Wernerovom glasu privuklo je moju panju. - Zar si u kakvom poslu s Maxom? - S Maxom? - Nervozno je ulio jo kave u alicu. - Poznajem te, Werner, a poznajem i Maxa. to smjerate? - Maxov ured brine o dokumentima za neke od mojih poslova s jamevinom, to je sve. - Misli na avaliranje. Garancija da e novac biti isplaen. Dakle, tako je to. Werner nije ni pokuao porei da je u pitanju neka muka. - uj, Bernard. Vidio sam Zenu proli tjedan. Obeala je da e mi se vratiti. elio je uti moje estitke. - To je lijepo, Werner. - Bila je u Berlinu... samo nakratko. Ruali smo zajedno. eljela je znati kako sam. - Pa, kako si? - elim da mi se vrati, Bernie. Ne snalazim se bez nje. To sam joj rekao. -I? - Rekao sam joj da u imati vie novca. Novac je kod nas uvijek bio problem. Ako budem malo vie zaraivao, vratit e mi se. Tako nekako je obeala. - Opet u pokuati nagovoriti ljude u Londonu da ti odobre novac, Werner. Zaboravi te lude ideje o krivotvorenju mjenica, ili to god radi. Ako doe do neprilika na Istoku, strpat e te u zatvor i baciti klju. To e biti "varanje naroda" ili neka slina openita optuba, pa e tebe srediti kako bi se osigurali da vie nikome nee pasti na pamet slina ideja. Werner je kimnuo glavom. - Uinit u to samo nekoliko puta, dok ne skupim dovoljno gotovine da vie ne moram prosjaiti po bankama. Oni gadovi s novanog trita me upropatavaju, Bernie. Pokupe vrhnje od svakog posla to ga izvedem. - Rekao sam ti da na to zaboravi, Werner. - Obeao sam Zeni da u je odvesti u panjolsku na zaista ugodan odmor. Jesi li ikad bio u Marbelli? Prekrasno je. Jednog dana u tamo kupiti malo zemljite i srediti se. Zeni je potrebno sunce i odmor. Kao i meni. Tako neto bi nam omoguilo novi poetak. Moda ak i u Junoj Americi. Vrijedi riskirati da bi se dobila nova prilika u ivotu. Werner je popio dvije alice kave, a sad je ocijedio zadnje kapljice iz posude. Upitao sam: - Zna li Frank za tvoj posao s uvozom i izvozom? - Frank Harrington? Dobri boe, ne. Svim silama me nastoji izbjei. Proli mjesec sam bio u mjenjanici na kolodvoru Zoo da unovim putne ekove. Frank je ve bio tamo. im me

70

ugledao, iziao je iz reda i otiao. Frank Harrington me izbjegava. Ne. Vraga, pa on je posljednja osoba s kojom bih o tome razgovarao. - Podigao je drugu posudu za kavu i okrenuo je da vidi ima li jo kave. - Mogu li ovo popiti? Kimnuo sam glavom. - Zato ne bi rekao Franku? Ovaj put je Werner stavio vrhnje u kavu. Tjerala ga je elja da pije i gricka, to je esto znak nervoze. - Ne elim da zna koliko esto idem preko. - Postoji li neto to mi nisi rekao? Poela ga je jako zanimati njegova kava, te odmatanje jo jedne kocke eera, dijeljenje kocke na pola i stavljanje jedne polovice u alicu. Tada je drugu polovicu stavio u usta i glasno vakao dok je prstima poravnavao papiri. - Nemoj mi drati prodike, Bernie. Odrasli smo zajedno. Obojica znamo to je to. - Valjda ne surauje potajno s onim ljudima na Istoku? - bio sam uporan. - Nisi valjda sklopio neku blesavu pogodbu s njima? - Misli, tako da bih im odao sve tvoje tajne? - Preklopio je papiri, paljivo i uredno, napravivi siinu papirnatu strelicu. Bacio ju je prema posudicama za sol i papar. - to bih im mogao rei? Da me Frank ignorira u mjenjanici, da ti odsjeda kod Lisl kad doe u grad? Hou li im rei kako se pria da je London odabrao tebe za preuzimanje Berlina od Franka, ali te on ne eli potvrditi kao svog nasljednika? Pogledao sam njegovu papirnatu strelicu. - Mogao bi im biti od koristi, Werner. Ti paljivo prati dogaaje. - Uzeo sam strelicu i bacio je prema njemu, ali meni nije htjela letjeti. - Zar ne moe razumjeti? - rekao je tihim glasom. - Nitko mi vie ne daje posla. To je Frankovo maslo. Obiavao sam dobiti zadatke od Amerikanaca, a ljudi iz vae vojne obavjetane slube su esto imali neto to nisu mogli sami obaviti. Sad vie ne dobivam nijedan od tih poslova. Ne znam dovoljno da bih bio dvostruki agent, Bernie. Vie nisam u toku. Ovo to mi ti daje su jedini poslovi to ih dobivam ovih dana, a i to je samo zbog starih uspomena... ja to znam, a zna i ti. Nisam podsjetio Wernera kako je prije nekoliko minuta insistirao da je "jedino poteno" ispriati mu sve to znam o odavanju tajni u Londonu. - Dakle, pria se da bih ja trebao dobiti Berlin? Moda se ak pria tko e dobiti moj posao kad se preselim? Werner je podigao strelicu. Njemu je opet dobro letjela, ali samo zato jer je polako, iznova sloio krila i namjestio sve da bi dobio najpovoljnije aerodinamike uvjete. - Zna kako je u ovom gradu, ljudi uvijek priaju. Ne bih htio da stekne dojam kako ja vjerujem u sve te gluposti. - Ma hajde, Werner. Sad si pobudio moju radoznalost. Ba mi moe i ispriati to si uo. Neu dobiti slom ivaca i briznuti u pla. inilo se da mu te rijei znae mnogo vie no to sam htio. Govorili smo njemaki, a u duhu je njemake sintakse da se reenica mora sloiti u mislima prije nego se pone govoriti. Ne

71

moe se poeti reenica s neformiranom idejom u glavi, a zatim se usred govora predomisliti, kako esto ine ljudi iji je materinji jezik engleski. Zato, kad je Werner poeo, morao je misao izgovoriti do kraja. - Pria se da e tvoja ena preuzeti tvoje mjesto u Londonu. - Dakle, to je krasan zaokret - rekao sam. Jo uvijek nisam shvatio to mi je stari Werner pokuavao rei. Primakao je strelicu licu da bi je mogao bolje vidjeti na slaboj rasvjeti kavane. Posvetio joj je svu svoju panju dok je, prilino urno, poeo govoriti: - Kau da se rastajete, ti i tvoja ena. Kau... kau da su Rensselaer i tvoja ena... - Bacio je strelicu, ali je ovom prilikom pala u njegov tanjuri pa su joj krila postala smea od prolivene kave. - Bret Rensselaer - rekao sam. - Po godinama bi joj mogao biti otac. Ne mogu zamisliti da bi se Fiona zagrijala za Rensselaera. Izraz Wernerova lica jasno je stavljao do znanja da je samo moja krivica to nemam mate. - Ako se Rensselaer osjea krivim zato to je Cruyeru dao upravu nad Njemakim odjelom, i zato to ti je preoteo enu, bilo bi vrlo mudro poslati te u Berlin. Tako bi mu se maknuo s puta. Zarada je dobra, a neobjanjivih trokova ima koliko hoe. Takav posao bi ti se zaista sviao, i odlino bi ga obavljao. Nikad ne bi odbio takvu ponudu, Bernie, zna i sam. Razmiljao sam o njegovim rijeima. Osjeao sam muninu, ali sam vrsto odluio da to ne pokaem. - A ja ne bih smetao Fioni kad bi joj se pruila prilika za napredovanjem u Operativnom odjelu. Bila bi jedina ena u Upravi. - Osmjehnu sam se. - Vrlo dobro smiljeno, Werner. Poput svih glasina, bolje je od istine. injenica je da Fiona ne podnosi Rensselaera, a stari nikad ne bi dopustio da ena doe na takav poloaj, a meni nitko nee ponuditi posao u Berlinu kad Frank ode. - Nasmijeio sam se, ali mi se osmijeh ukoio na licu, a oir je okrenuo glavu. - Kako moe biti siguran? - rekao je Werner. - Meni nikad nije palo na um da e moja ena otii u Mnchen s vozaem kamiona Coca-Cole. Sreo sam ga nekoliko puta. Rekla mi je da je to brat jedne djevojke iz. njenog ureda. Rekla je da je ponekad doveze kui. Bio je u stanu kad sam se jedne veeri vratio. Pili su pivo. Nikad nisam ni u to posumnjao. Bio sam kao ti sada. Rekla je da je on pomalo glup. To je bilo dovoljno da me uvjeri kako meu njima nema niega. Upravo kao to si ti maloas rekao. Mislio sam da ne podnosi tog tipa, kao to ti tvrdi da tvoja ena ne podnosi Rensselaera. - Odmotao je jo jednu kocku eera i poeo slagati drugu strelicu. - Moda ga zapravo ti ne podnosi, ba kao to ja nisam podnosio vozaa kamiona, pa ne moe zamisliti da bi tvoja ena pola s njim. - Prestao je slagati strelicu odbacivi papiri u pepeljaru. Prestao sam puiti - alosno je rekao - ali ne znam kako bih zaposlio ruke. - Nisi me doveo ovamo samo da bi mi ispriao glasine o vezi Fione i Renselaera, zar ne, Werner? - Ne, htio sam te pitali o poslu. Ti si jedina meni poznala osoba koja razgovara s Frankom na ravnoj nozi. - Ne razgovaram s njim na ravnoj nozi - rekao sam. - Frank se prema meni ponaa kao da mi je dvanaest godina. - Frank se ponaa vrlo pokroviteljski prema svima - rekao je Werner. - U Frankovo

72

vrijeme svi su bili ili pederi s Cambridgea ili poznavaoci grkih klasika, poput Franka, koji su vjerovali da bi malo posla u obavjetajnoj slubi bio dobar nain zarade dok oni piu sonete. Franku si drag, Bernard. Jako si mu drag. Ali se on nikad ne bi mogao pomiriti s idejom da e njegov posao preuzeti ilavi mali djeak s berlinskih ulica. Znam da se prema tebi ponaa prijateljski. No, to misli, kako se on stvarno osjea kad mora primati nareenja od nekoga bez klasine naobrazbe? - Ja mu ne nareujem - ispravio sam njegovo pogreno shvaanje. - Zna to elim rei - rekao je Werner. - Samo bih htio znati to Frank ima protiv mene. Ako sam uinio neto ime sam ga naljutio, onda u redu. No, ako je posrijedi nesporazum, elim priliku da ga se razjasni. - Zato ti je stalo da se razjasni? - rekao sam. - Bavi se nekakvim mutnim poslom to e ti donijeti vilu u Marbelli i Rioji, a ostatak ivota bit e ti posut ruama. Zato ti je, dovraga, stalo da se razjasni nesporazum s Frankom? - Nemoj biti dumm, Bernie - rekao je. - Frank bi mi mogao stvoriti gomilu neprilika. - Poeo si umiljati stvari, Werner. - Mrzi me, Bernie, a tebe se boji. - Boji? - Boji se da e preuzeti njegov posao. Previe zna, postavljao bi previe pitanja, neugodnih pitanja. Ovih dana Frank brine samo o tome kako da ostane ist dok ne ode u mirovinu. Nita nee uiniti to bi mu moglo tetiti, bez obzira na njegove prie o prijateljstvu s tvojim ocem. - Frank je umoran - rekao sam. - Frank pati od "berlinske potitenosti". Nikoga ne mrzi. Vie ne mrzi ak ni komuniste. Zato eli otii. - Zar nisi uo da sam ti rekao kako je on sprijeio tvoj dolazak na njegovo mjesto? - A nisi li ti uo kad sam ti rekao da je sve to obina glupost? Objasnit u ti zato ti vie ne povjeravaju zadatke, Werner. Poeo si se baviti traevima, a to je najgore to se moe dogoditi nekome u ovom poslu. Pria mi glupe glasine o ovome i onome, pa mi tvrdi da te nitko ne voli, a ti ne razumije zato. Mora se sabrati, Werner, jer e u suprotnom i mene morati pribrojiti dugakom popisu ljudi koji te ne razumiju. Werner se zgrbio nad stolom, a debeli kaput i krzneni ovratnik inili su ga veim no to je bio. Kad je kimnuo glavom, bradom je gotovo dodirnuo stol. - Razumijem - rekao je. - Kad sam shvatio da me ena izdala, nisam ni s kim mogao normalno razgovarati. - Javit u ti se, Werner - rekao sam i ustao. - Hvala na kavi. - Sjedni - rekao je Werner. Glas mu je bio blag, ali se u njemu osjeala potreba to je bila jaa od naeg rjekanja. Sjeo sam. Dva ovjeka su ula u kavanu. Mladi Leuschner je pregledavao razinu pia u bocama sloenim ispod velikog ogledala. Okrenuo se i nasmijeio osmijehom to ga je stekao u deset godina provedenih za ankom. - to biste eljeli? - Nervozno je obrisao mramorni ank, pun rupica, jednu od rijetkih stvari u kavani to je preivjela rat zajedno s braom Leuschner. - elite li jesti? Moete dobiti Bratwurst sa crvenim kupusom, ili peeno pile sa Sptzle. Mukarci su bili krupni tridesetogodinjaci, a na sebi su imali vrste cipele, kine kabanice s dvostrukim kopanjem i eire dovoljno irokih oboda da im kia ne bi padala za vrat.

73

Uhvatio sam Wencrov pogled. Kimnuo je glavom; oito su bili policajci. Jedan je uzeo jelovnik u plastinom omotu to su ga stavili pred njih. Mladi Leuschner je frkao vrh velikog brka, u stilu Kaisera Wilhelma, koji ga je trebao uiniti starijim. Sad mu vie nije bio potreban budui da je gotovo sasvim oelavio. - Ili elite pie? - Sladoled od okolade - rekao je jedan od ljudi glasom to nikome nije doputao da se udi. - Schnaps - rekao je drugi. Leuschner je izabrao jednu od est boca bezbojnog estokog pia i ulio u au obilnu mjeru. Zatim je stavio dvije kuglice sladoleda u plitku posudicu, priloivi tome salvetu i liicu. - I au vode - promrmljao je ovjek koji je ve poeo prodirati sladoled. Njegov kolega se okrenuo, oslonivi se leima na ank, i nezainteresirano pogledao po prostoriji pijuckajui svoje pie. Ni jedan ni drugi nije sjeo. Ulio sam mlijeko u svoju alicu, kako bih se neim zabavljao, i paljivo ga promijeao. ovjek je smazao svoj sladoled za tren oka. Drugi je neto nerazumljivo progunao, pa su obojica prila stolu za kojim smo sjedili Werner i ja. - ivite li u blizini? - upitao je onaj koji je jeo sladoled. - U Dahlemu - rekao je Werner. Nasmijeio se pokuavajui prikriti svoje neprijateljstvo. - Tamo je lijepo ivjeti - rekao je ljubitelj sladoleda. Bilo je teko odrediti koliko je ljubazan, a koliko ironian. - Pokaite nam svoje isprave - rekao je drugi ovjek. Svom teinom se oslanjao na naslon moje stolice, a u dahu mu se osjeao miris rakije. Werner je trenutak oklijevao razmiljajui hoe li neto dobiti ako zatrai dokaz o tome jesu li policajci. Tada je izvadio lisnicu. - Otvorite torbu - rekao je ljubitelj sladoleda, pokazujui na aktovku to ju je Werner odloio na stolicu kraj sebe. - To je moje - rekao sam. - Ne bi me bilo briga ni da pripada Herbertu von Karajanu - rekao je policajac. - Ali mene jest briga - rekao sam. Ovaj put sam govorio engleski. Pogledao je moje lice i moju englesku odjeu. Nisam mu morao nacrtati da sam u slubi "zatitnih sila". - Isprave? Pruio sam mu vojnu ispravu to me identificirala kao majora Bishopa iz Kraljevske inenjerije. Tmurno mi se osmjehnuo i rekao: - Ovome je istekao rok prije dva mjeseca. - A to se, po vaem miljenju, u meuvremenu moglo dogoditi? - rekao sam. - Mislite da sam postao netko drugi? Ukoeno se zagledao u mene. - Pobrinuo bih se za svoje isprave da sam na vaem mjestu, majore Bishop - rekao je. Moda e slijedei policajac kojeg sretnete pomisliti da ste dezerter, ili pijun, ili neto slino. - U tom sluaju, slijedei policajac kojeg sretnem od sebe e napraviti budalu - rekao

74

sam. No, oba policajca su ve krenula k izlazu. Jedan je u prolazu spustio nekoliko kovanica na ank. - Prokleti nacisti - rekao je Werner. - Odabrali su mene jer sam idov. - Ne budi budala, Werner. - Zato onda? - Policajac moe imati milijun razloga da zatrai papire. Moda je posrijedi neki lokalni zloin... mogli su u blizini otkriti sumnjiv automobil... osoba koja ti slii. - Dovest e vojnu policiju. Vratit e se i natjerati nas da otvorimo torbu za spise. Uinit e to samo da bi nam pokazali tko je gazda. - Ne, nee, Werner. Poi e niz ulicu do slijedeeg lokala ili kavane pa pokuati ponovo. - Volio bih da nisi tako prokleto tvrdoglav. - U vezi ega? - Franka Harringtona. On na ovaj nain dri ljude u napetosti. Jesi li ikad razmislio koliko stoji nadziranje jednog ovjeka? etiri ovjeka i dva automobila to se mijenjaju svakih osam sati, pet dana u tjednu. To je najmanje est ljudi i tri automobila. Automobili moraju imati radio za nau valnu duinu, a to znai da iznajmljena kola ne dolaze u obzir. Ljudi moraju biti uvjebani i provjereni. Uz izdvajanje za osiguranje, posebnu mirovinu i zdravstveno osiguranje to ga imaju svi zaposleni u Upravi, svaki ovjek bi stajao mnogo vie od tisuu DM. Za svaki automobil bi trebalo bar jo tisuu. Dodaj jo jednu tisuu za trokove zatite, znai da bi Frank troio na tebe deset tisua maraka tjedno. Morao bi te strahovito mrziti, Werner. - Pitaj ga - prkosno je rekao Werner. Imao sam osjeaj da je elio vjerovati u Frankovu vendetu kako se ne bi morao suoiti s injenicom da ga je Frank moda odbacio jer nije obavljao posao onako kako se od njega zahtijevalo. Podigao sam ruke kao da ga molim. - Razgovarat u s njim, Werner. No, u meuvremenu prekini s tim. Zaboravi sve te gluposti o tome da te Frank proganja. Hoe li? - Ti nita ne razumije - rekao je Werner. Pogledao sam torbu za spise, za koju sam tvrdio da je moja. - Samo da bih zadovoljio svoju radoznalost, to se nalazi u "mojoj" torbi, Werner? Ispruio je ruku da je dotakne. - Bi li povjerovao, skoro pola milijuna vicarskih franaka u novim novanicama. Pogledao sam ga, ali on se nije nasmijeio. - uvaj se, Werner - rekao sam. ak i dok smo bili djeca, nikad nisam znao kad se ali.

75

11.

Sjeao sam se zabava Franka Harringtona jo iz vremena kad me je otac poveo u veliku kuu u Grunewaldu, odjevenog u moj prvi smoking. Otad su se stvari promijenile, ali je kua jo uvijek bila ista, zajedno s vrtlarom, kuharicom, domaicom, sluavkom i sobarom koji je bio s Frankom za vrijeme rata. Osim mene, na Frankovoj "obinoj veeri" bilo je desetak najbogatijih i najutjecajnijih graana Berlina. Za stolom su me smjestili kraj djevojke po imenu Poppy, nedavno razvedene od vlasnika dviju pivovara i tvornice aspirina. Na veeri su bili: jedan ovjek iz Bunesbanke i njegova supruga; direktor West Berlins Deutsche Oper u pratnji najljepe mezzosopranistice Opere; direktorica muzeja koja je smatrana svjetskim autoritetom za lonarstvo drevne Mezopotamije; ovjek iz berlinskog Polizeiprasidiuma, predstavljen samo rijeima "... iz Tempelhofer Damma"; i Joe Brody, slatkorjeivi Amerikanac koji je volio da ga predstavljaju kao namjetenika tvornice Siemens. Bila je prisutna supruga Franka Harringtona, krupna gospoa ezdesetih godina, zubatog osmijeha i ukoene frizure to joj je stajala poput gumene kape za kupanje. Sin Harringtonovih, pilot British Airwaysa na liniji za Berlin, takoer je bio za stolom. Bio je prijazan mladi, tankih plavih brkova i tako ruiastog tena da je izgledalo kao da ga je majka izribala prije nego mu je dopustila silazak u blagovaonicu. Svi su bili u sveanoj odjei, razumije se. Dame su nosile duge haljine, a mezzosopranistica je imala dragulje u kosi. Za razliku od nje, supruga ovjeka iz banke se okitila zlatom, a direktorica muzeja je nosila kreacije Puccija. Mukarci su imali tamna odijela s trakama na reveru i prugaste kravate koje su pruale sva potrebna obavjeetnja onima koji su se u to razumjeli. Za veerom se razgovaralo o novcu u kulturi. - Rijetko dolazi do razdora izmeu Frankfurta i Bonna - rekao je ovjek iz Bundesbanke. - Jasno, dok svoje profite vraate vladi. Deset milijardi DM, je li to svota to je ove godine opet dajete politiarima? - upitao je Frank. Sigurno su nagaali tko je Frank Harrington, ili su pretpostavljali ime zarauje za ivot. ovjek iz banke se nasmijeio, ali nije potvrdio. Direktorica muzeja se ukljuila u razgovor: - to bi se dogodilo kad bi i vi i Bonn istovremeno ostali bez novca? - Uloga Bundesbanke nije potpomaganje vlade, ili pomaganje ekonomije, zapoljavanje ili trgovina. Primarna uloga Bundesbanke je odravanje monetarne stabilnosti. - Moda vi na to tako gledate - rekla je mezzosopranistica - ali potrebna je samo veina u Parlamentu u Bonnu pa da uloga centralne banke postane ono to politiari ele. ovjek iz Bundesbanke je odrezao jo jedan povei komad vrlo pikantnog sira limburgera i posluio se krikom crnog kruha prije nego je odgovorio. - Mi smo uvjereni da se nezavisnost Bundesbanke sada smatra zakonskom potrebom. Nijedna vlada ne bi uvrijedila javno mnijenje pokuajem da nas preuzme putem veine u Parlamentu. Sin Franka Harringtona, koji je na Cambridgeu sluao povijest, je rekao: - Uprava Reiehsbanke je, bez sumnje, tvrdila isto sve dok Hitler nije promijenio zakon da bi mogao

76

tampati novanica koliko mu je trebalo. - Kao to vi radite u Velikoj Britaniji? - ljubazno je upitao ovjek iz Bundesbanke. Gospoa Harrington se urno okrenula mezzosopranistici i rekla: - to ste uli o novoj postavi Parsifala? - Du siehst, mein Sohn, zum Raum wird hier de Zeit. - Te rijei, "Vidi, sine moj, vrijeme se ovdje pretvara u prostor", pruile su gospoi Harrington, mezzosopranistici i strunjaku za drevno lonarstvo priliku da iskoriste radnju Parsifala za filozofske aluzije i simbole. To je bio bogat izvor materijala za razgovor nakon veere, no meni je dosadilo njihovo prianje pa mi je bila zanimljivija prepirka s Poppy o prednostima alcool blanca, te koji je najukusniji: poire, framboise, quetsche ili mirabelle. Iako smo se zduno dali na iskuavanje eksponata u bifeu Franka Harringtona, nismo se mogli sloiti sve dok Poppy nije ustala i rekla: - Dame se povlae. Doi sa mnom. elja da s njom oijukam proizala je iz mojih sumnji i bojazni u vezi Fione. elio sam sebi dokazati da se i ja mogu provoditi, a bilo bi idealno osvojiti Poppy. No, bio sam dovoljno trijezan da shvatim kako ovo nije pravo vrijeme, a kua Franka Harringtona ni u kojem sluaju nije pravo mjesto. - Poppy, najdraa - rekao sam, a ilama mi je tekla vatra mjeavine eaux de vie - ne moe me sad ostaviti. Bez pomoi, sigurno nikad neu stati na noge. - inio sam se vrlo pijanim. Istini za volju, poput svih preivjelih terenskih agenata, i ja sam zaboravio kakav je osjeaj biti potpuno pijan. - Poire je najbolji - rekla je i uzela bocu. - A za tebe, prijatelju, malo malina. - Buno je spustila bocu malinovca na stol ispred mene. Izila je steui na grudima dopola punu bocu likera od kruaka, praznu au i svoje cipele. Sa aljenjem sam je promatrao. Poppy je bila moj tip ene. Popio sam dvije alice kave i uputio se preko sobe da bih uhvatio Franka nasamo. - Sino sam vidio Wernera - rekao sam mu. - Jadnie - rekao je Frank. - ekaj da ti napunim au ako e o tome priati. - Odmaknuo se da dohvati bocu konjaka, ali ja sam rukom prekrio au. - Ba sam idiot - rekao je Frank. - Ti pije onaj bukuri to ga vole dame. Ignorirao sam njegovu primjedbu i rekao: - On misli da ti ima neto protiv njega. Frank si je natoio malo konjaka i namrtio se, kao da duboko razmilja. Odloio je bocu na mali stoli prije nego je odgovorio. - Imam instrukciju u njegovom dosjeu. Zna to, Bernard, vidio si ga. - Da, pogledao sam ga - rekao sam. - Tako stoji ve pet godina. Zar nije vrijeme da mu se opet prui prilika? - Misli na neto manje osjetljivo. Hm. - Osjea se odbaenim. - Pa, ima i razloga - rekao je Frank. - Amerikanci ga ne zapoljavaju, a ovdje nikad ni za koga nije puno uinio. Pogledao sam Franka i kimnuo glavom kako bih mu stavio do znanja koliko glupim smatram taj odgovor: Amerikanci su dobili kopije materijala na kojima stoji da mi ne povjeravamo zadatke Werneru. Oni ga ne bi zaposlili bez nekog, zaista posebnog razloga.

77

- On smatra da ga ti osobno ne podnosi. - Je li rekao zato? - Rekao je da ne shvaa zato. Frank se osvrnuo po sobi. ovjek iz policije je razgovarao s Poppy; susreo je Frankov pogled i nasmijeio se. Frankov sin je sluao mezzosopranisticu, a gospoa Harrington je govorila sluavki, odjevenoj u odoru s bijelom kapicom i pregaom to sam ih vidio jedino na starim fotografijama, neka donese poluslatki ampanjac koji e djelovati osvjeavajue. Frank se okrenuo k meni, kao da ali to u ovom trenutku nita drugo ne zahtijeva njegovu panju. - Moda sam ti ranije trebao rei za Wernera - rekao je. - No, takve stvari nastojim govoriti samo ako je zaista potrebno. - Svakako - rekao sam. Poppy se smijala neemu to joj je policajac govorio. Kako ga je mogla smatrati tako zabavnim? Jedne noi, u rujnu 1978, povjerio sam Werneru zadatak osiguranja prostorije za komunikacije. Bilo je mnogo poruka. Teroristika grupa Baaer-Meinhof je otela avion Lufthanse, a u Bonnu su bili uvjereni da e sletjeti u Pragu... Pitaj svoju enu o tome, sjetit e se te noi. Nitko nije uspio sklopit oka. - Otpio je malo konjaka. - Oko tri sata ujutro, uao je ifrant s uhvaenom porukom ruskog vojnog odailjaa iz Karlshorsta. To je bio zahtjev komandanta da se jedan vojni aerodrom na jugozapadu ehoslovake dri u stanju pripravnosti dvadeset etiri sata dnevno, do slijedee zapovijedi. Znao sam na to se odnosila ta poruka po drugim znakovima to sam ih vidio, a znao sam i to da nema nikakve veze s grupom Baader-Meinhof, pa sam je zadrao. Moja jedinica za hvatanje poruka je te noi jedina imala s tim posla, provjerio sam kroz NATO. - Nisam siguran to mi pokuava rei, Frank - rekao sam. - Ta prokleta poruka vratila se u Karlshorst s upozorenjem da je "uhvaena. Werner je bio jedina osoba u to upuena. - Nije bio jedina osoba, Frank. to je sa ifrantom, telegrafistom, slubenikom koji je evidentirao poruku nakon to si je zaustavio, tvojom sekretaricom, tvojim pomonikom... mnogo ljudi. Frank je vjeto usmjerio razgovor drugim pravcem. - Dakle, razgovarao si s dobrim starim Wernerom prole veeri. Gdje ste se nali, na stanici Anhalter? Na licu mi se oitalo iznenaenje. Frank je nastavio: - Ma hajde, Bernard. Upotrijebio si staru vojnu ispravu to sam ti je dao, a bio si previe lijen da je vrati kad je prestala vaiti. Zna da te fiktivne isprave imaju brojeve koji osiguravaju da e nas netko obavijestiti kad se pojave u policijskom izvjetaju. Rekao sam da je u redu, jasno. Pretpostavio sam da se radi o tebi. Tko bi drugi mogao biti u Leuschnerovom lokalu u to doba noi, osim prodavaa droge, svodnika, kurvi i skitnica, te onog neizljeivog romantiara Bernarda Samsona? Joe Brody, Amerikanac "iz Siemensa ", polako je doetao do nas. - to li vas dvojica snujete? - upitao je. - Razgovarali smo o stanici Anhalter - rekao je Frank.

78

Joe Brody je uzdahnuo. - Prije rata je to bilo sredite svijeta. ak i danas, starosjedioci Berlina odlaze promatrati ruevne zgrade zamiljajui da uju vlakove. - Joe je bio ovdje 1939. i 1940 - rekao je Frank. - Vidio je Berlin kad su nacisti bili na vrhuncu svoje moi. - A vratio sam se s vojskom SAD-a. Da vam ispriam jo neto o stanici Anhalter? U Staljinovom nareenju bjeloruskim i ukrajinskim jedinicama za zdrueni napad, kojim je trebalo zauzeti Berlin i okonati rat, kao mjesto sastanka dviju velikih vojski odreen je AnhalterBahnhof. Frank je kimnuo glavom i rekao: - Joe, ispriaj Bernardu to smo uinili s onom porukom iz Karlshorsta... o aerodromu to je trebao biti u stanju pripravnosti za ruskog komandanta. Sjea li se? Joe Brody je bio elavi Amerikanac, sjajnih oiju, koji se hvatao za nos dok je razmiljao, kao da se upravo sprema skoiti u duboku vodu. - to biste htjeli znati, gospodine Samson? Frank Harrington je odgovorio umjesto mene. - Reci mu kako smo otkrili tko je izdao hvatanje poruke. - Morate shvatiti da to nije bila velika stvar - polako je rekao Brody. - No, Frank je smatrao da je dovoljno vana, pa su privremeno pod sumnjom bili svi koji su te noi deurali, dok nismo otkrili krivca. - Provjerili smo svakoga tko je u rukama imao poruku - rekao je Frank. - Nismo imali nita protiv Wernera. Zapravo, sumnjao sam na ifranta, ali on se pokazao istim. - Je li Giles Trent u to vrijeme radio na vezama? - Giles Trent? Da, bio je tada tamo. - Ne, ne - rekao je Brody. - Ni sluajno to ne moete prikvaiti Gilesu Trentu. Koliko sam ja shvatio, on nije imao pristupa porukama u to vrijeme. - Zar se moete tako dobro sjeati? - pitao sam. Brodyjeve naoale u zlatnom okviru su bljesnule kad je okrenuo glavu kako bi se uvjerio da ga nitko ne moe uti. - Frank mi je dao odrijeene ruke. Rekao mi je neka kopam koliko elim. Pretpostavljam da je Frank elio da se vratim svojim ljudima i obavijestim ih kako Britancima nije namjera prikrivati izdajstva u budunosti. - Frank je ovlaio usne i nasmijeio se pokazujui da i dalje slua iako je sve to ve uo. - I, ja sam prekopavao - rekao je Joe Brody. - Radilo se o vaem ovjeku, nekom Werneru... - Werner Volkmann - pomogao sam mu. - Volkmann. Tako je! - rekao je Brody. - Ostale smo eliminirali, jednog po jednog. Za ovog drugog tipa, Trenta, Gilesa Trenta, trebalo je malo vie vremena jer u Londonu nisu ba bili susretljivi kad smo htjeli proitati njegov dosje. No, on je bio ist. - Opet se uhvatio za nos. - Volkmann je bio na ovjek, vjerujte mi. Proveo sam stotine takvih istraga. - I nikad niste pogrijeili? - upitao sam. - Nikad nisam pogrijeio u takvim stvarima - rekao je Brody.

79

- Ne unitavam neiju podobnost samo zato da bih se osjeao monim. Radilo se o Volkmannu. Nije bio Trent, niti netko drugi, osim ako mi svi nisu lagali. Moete rei svojim ljudima u Londonu da je taj sluaj zakljuen. - to ako vam kaem da je Trent sada u naranastom dosjeu? - rekao sam. - Nije valjda! - rekao je Brody prilino ravnoduno. - Zar e to postati jo jedan od onih sluajeva? - Izgleda da je ugueno u zametku - rekao sam. - No, trebalo bi mi puno uvjerljivih dokaza da bih povjerovao kako Trent nije i tada bio umijean. - Poznat mi je taj osjeaj, mladiu - rekao je Brody. - Ispitivanje i istraga nisu ni od kakve koristi ako ne potvrde pristrano mnijenje to smo ga ve formirali. - Svatko osim Wernera, o tome se radi, zar ne? - rekao je Frank. - Ne! - preglasno sam rekao. - Ne radi se o tome. - Bernard je pohaao kolu s Wernerom - Frank je objasnio Brodyju. - Lojalnost vam slui na ast, mladiu - rekao je Brody. - Isuse, poznajem ljude u vaem poloaju koji bi to pokuali prikvaiti svojoj eni. Frank Harrington se nasmijao, kao i Brody. Slijedeeg jutra dorukovao sam s Lisl. Sjedili smo u prostoriji to ju je nazivala svojom radnom sobom. Imala je mali balkon s pogledom na promet u Kantstrasse. Bila je to divna soba, a ja sam je pamtio jo iz vremena kad sam bio djeak. Smio sam ui u sobu kad bi moj otac dolazio podmiriti mjeseni raun. Osim zidova prekrivenih malim uokvirenim fotografijama, soba je obilovala tisuama drugih uda za djeje oi. Na stoliima su bile razbacane burmutice; na metalnoj pepeljari, izraenoj od tijela granate iz prvog svjetskog rata, bile su utisnute rijei POKLON LEMBURGA, a ruska dugmad je bila zalemljena uz rub. Dvije rairene lepeze prikazivale su japanske pejzae; mali porculanski cepelin s natpisom BERLINSTAAKEN; kazalini dalekozor izraen od poutjele slonovae; srebrni starinski sat koji nije radio. Na malog djeaka kakav sam bio, najvei dojam je ostavilo prusko odlikovanje dodijeljeno Lislinom djedu, sjajan komad vojnog nakita smjetenog na crvenom barunu u srebrnom okviru, to su ga Lisline djevojke odravale blistavim. Doruak je bio pripremljen na stoliu uz prozor to je bio upravo toliko otvoren da povjetarac moe zanjihati ipkaste zavjese, ali je utirkani platneni stolnjak ostao nepomian. Lisl je sjedila na visokoj stolici s koje je mogla ustati bez pomoi. Stigao sam tono na vrijeme; znao sam da zakanjavanje osuuje na propast svaki sastanak s Nijemcima. - Mein Liebchen - rekla je Lisl. - Poljubi me. Ne mogu tek tako ustati; ovaj prokleti artritis. Sagnuo sam se i poljubio je, paljivo izbjegavajui obilno naneseni puder, rumenilo i ru. Pitao sam se u koliko je sati ustala da bi pripremila frizuru i minku. - Nemoj je nikad mijenjati - rekao sam. - Tvoja velianstvena soba je arobna kao i uvijek. Nasmijeila se. - Nein, nein. - Njen izgovor je nedvojbeno bio berlinski. Znao sam da sam se vratio kui kad sam ga uo. - Ista je kao i u vrijeme dok je moj otac bio iv - rekao sam.

80

Voljela je sluati pohvale o sobi. - Potpuno je ista kakva je bila dok je jo moj otac bio iv - rekla je. Osvrnula se prostorijom kako bi se uvjerila da je zaista tako. - Nekoliko godina je iznad kamina visjela fotografija Fiihrera, potpisana fotografija, ali s olakanjem sam tamo vratila Kaisera Wilhelma. - ak i bez potpisa - rekao sam. - Zloo! - ukorila me, ali uz blagi osmijeh. - Dakle, tvoj zadatak je obavljen pa se vraa kui svojoj prekrasnoj eni i dragoj djeci. Kad e ih dovesti k meni, duo? - Uskoro - odvratio sam posluivi se kavom. - Bolje da pouri - rekla je i nasmijala se. - Ili e tvoja teta Lisl ve leati u grobu. Odlomila je komad peciva i rekla: - Werner kae da mi Nijemci imamo previe rijei za smrt. Je li to tono? - U Engleskoj kaemo "mrtav hladan", "mrtav pijan", "mrtav umoran", "mrtvo slovo", i tako dalje. Nijemci su precizniji i za svako znaenje imaju drugu rije. - Werner tvrdi da Nijemci imaju tisuu razliitih rijei za smrt, kao to Eskimi imaju toliko razliitih rijei za snijeg, a idovi za idiot. - Imaju li? - "Schmo", "schlemiel", "schnook", "schmuck. - Nasmijala se. - Via li esto Wernera? - On je dobar momak. Otkako me noge slabije slue, osjeam se osamljenom, a Werner svrati kadgod prolazi ovim putem. On je otprilike tvojih godina, zna. - Malo je stariji, ali zajedno smo pohaali kolu. - Sjeam se noi njegovog roenja. Bio je prvi oujka, 1943. U toku je bio teak zrani napad; poari u Bachstrasse i Sigismundhofu. Unter den Linden je stradala, a prolaz do Friedrichstrasse je bio uniten. Bombe to nisu eksplodirale nalazile su se na terenu talijanske ambasade i kue obitelji Richthofen. Jedna je bomba zaustavila sat na crkvi Ku-Damm, pa kazaljke otad stalno pokazuju sedam i trideset. Ponekad mu kaem: "Ti si zaustavio sat one noi kad si se rodio." Wernerova majka je bila naa kuharica. ivjela je s muem u potkrovlju zgrade udaljene samo etiri ulaza. Otila sam po nju malo prije no to su joj poeli trudovi. Werner je roen u ovoj kui, jesi li to znao? Jasno da jesi. Sigurno sam ti ispriala ve tisuu puta. - Werner - rekao sam. - Kakvo je to ime za dobrog idovskog djeaka? - Jedno ime za svijet, drugo ime za obitelj - odgovorila je Lisl. - Za njih je uvijek tako. - Jesi li sakrila cijelu obitelj, Lisl? to je bilo s njegovim ocem? - Njegov otac je bio krupan, snaan mukarac... Werner je naslijedio njegovu grau tijela... radio je kao grobar na idovskom groblju u Weissensee, tokom cijelog rata. - I nikad nije bio uhapen? Osmjehnula se smijekom to sam ga vidio i na drugim njemakim licima; tako su gledali one koji nikad nee razumjeti. - Pa da nacisti moraju arijcima dati posao nadgledanja idovskih grobova i zakopa van ja idova? Ne, radnici na groblju Weissensee nikad nisu bili uhapeni. Kad su 1945. ovamo stigli Rusi, jedan rabin je jo uvijek bio na slobodi. Radio je kao grobar zajedno s Wernerovim ocem. Nasmijala se, ali ja nisam. Samo ljudi koji su bili ovdje kad su stigli Rusi, mogli su se tome smijati. - Wernerov otac je umro poslije rata. Umro je zato to iz godine u godinu nije imao

81

dovoljno hrane. - Werner je imao sree - rekao sam. - Petogodinja siroad ba i nije imala naroitih izgleda. - Ima li nekakvih neprilika? - upitala je Lisl. Uhvatila je neku neopreznu promjenu u mom glasu. Oklijevao sam. - Werner moe biti tvrdoglav - rekao sam. - Povjerila sam mu pola svoje uteevine, Liebchcn. - Ne bi tebe prevario, Lisl. Zatreptala je naminkanim oima. - Ne smijem to izgubiti - rekla je. - Taj novac je bio uloen, ali Werner je rekao da bi mi uteevinu mogao poveati. Imam sve napismeno. Mene je lako obraditi, a Werner to zna. - Za nju je bila tipina upotreba rijei pflegeleicht, kojom se obino mislilo na odjeu to je nije trebalo peglati. No, Lisl nije bila pflegeleicht: bila je staromodno platno, s mnogo tirke. - Nee te prevariti, Tante Lisl. Werner ti duguje vie no to e ikad uspjeti vratiti, a toga je svjestan. No, ako izgubi tvoj novac, nikakva pismena potvrda ti ga nee vratiti. - Ima nekakve veze s izvozom - rekla je Lisl, kao da e me djelominim priznanjem nagovoriti da joj pomognem. - Morat u se vratiti ovamo - rekao sam. - Razgovarat u s njim kad slijedei put doem. No, morala bi paljivije postupati sa svojim novcem, Lisl. Prezirnim pokretom puhnula je zrak kroz zube. - Paljivije? Neke od najstarijih, najveih, najbogatijih kompanija u Njemakoj su pred steajem, a ti mi kae da budem paljivija. Kamo bih trebala uloiti svoju uteevinu? - Uinit u to mogu, Lisl. - Sama ena je bespomona u tim stvarima, duo. - Znam, Lisl, znam. - U mislima sam se opet vratio Fioni. Sjetio sam se kako sam joj telefonirao s prethodnog putovanja u Berlin. Zvao sam tri ili etiri puta usred noi, ali nisam dobio odgovora. Rekla je da je telefon u kvaru, ali mene su i dalje muile sumnje. Blijede suneve zrake prosule su se po perzijskom sagu stvorivi zlatni stup praine u zraku. Lisl je prestala govoriti da bi provakala svoje pecivo; zazvonio je telefon. Poziv je bio za mene: Frank Harrington. - Bernard? Drago mi je da sam te uhvatio. Poslat u kola da te odvezu na aerodrom danas poslijepodne. Kad eli otii od Frau Hennig? Namjerava li se negdje zaustavljati? - Sredio sam za kola, Frank. Ipak, hvala. - Ne, ne, ne. Insistiram. - Ne mogu ih sad otkazati, Frank. Na drugom kraju ice je zavladala stanka, a tada je Frank rekao: - Bilo je kao u stara vremena, vidjeti te sino. - Trebao sam ti zahvaliti - rekao sam, iako sam ve poslao buket cvijea gospoi Harrington. - Onaj na razgovor... zna o kome... nadam se da o tome nee nita pismeno dostavljati

82

u London. Znai, o tome se radi. - Bit u diskretan, Frank - rekao sam. - Znam da hoe, stari moj. Pa, ako nee da poaljem kola... Znao sam da bi "kola" zapravo bio Frank koji bi "sluajno prolazio tim putem", i probijao mi ui sve do polijetanja aviona. Izrazio sam svoje aljenje i spustio slualicu. - Frank Harrington? - upitala je Lisl. - eli neku uslugu, bez sumnje. - Frank je oduvijek previe brinuo. Zna i sama. - Valjda ne pokuava posuditi novac, je li? - Ne mogu zamisliti da bi mu mogao nedostajati. - Odrava veliku kuu u Engleskoj i ono spektakularno mjesto ovdje. Uvijek prireuje zabave. - To je dio posla, Lisl - rekao sam. Odavno sam navikao na njezine albe o tome kako dravni slubenici nepotrebno razbacuju novac. - A ona cura to je krije negdje u Lbarsu, je li i ona dio posla? - Lislin smijeh vie je podsjeao na izljev ogorenja. - Frank? - Ja sve ujem, duo. Ljudi misle da sam samo glupa starica, zakljuana u svojoj maloj sobi gdje trljam koljena mau, ali ja ipak sve ujem. - Frank je bio u vojsci s mojim ocem. Mora ve imati ezdeset godina. - To su opasne godine, duo. Zar ti to nije poznato? I tebi predstoje opasne ezdesete, Liebchen. - Prolila je kavu nastojei suzbiti smijeh dok ju je prinosila ustima. - Sluala si Wernerove prie - rekao sam. Trepavice su joj zadrhtale dok me fiksirala elinim pogledom. - Misli da me moe navesti da ti kaem gdje sam to ula. Poznati su mi tvoji mali trikovi, Bernard. - Mahala je prstom. - Ali nije mi rekao Werner. A ja znam sve o Franku Harringtonu koji ovamo dolazi djelujui poput nekog kome se maslac ne bi otopio u ustima. Upotrijebila je berlinski izraz to je odgovarao rijeima "djelujui poput nekoga tko ne bi okaljao potok", a izraz je zaista bio prikladan za bezgrenog Franka i njegovog sina. - Njegova ena previe vremena provodi u Engleskoj, a Frank je naao druge interese ovdje, u gradu. - Ti si zaliha obavjetenja, Tante Lisl - rekao sam. Zadrao sam ravnoduan glas kako bih joj pokazao da me nije uvjerila u Frankov dvostruki ivot, i da me ne bi previe zabrinulo ak i da me je uvjerila. - Ako se netko bavi takvim poslom, trebao bi biti oprezniji. ovjek s ljubavnicom u skupoj maloj kui u Liibarsu je rizik za osiguranje. - Pretpostavljam da jest. Mislio sam da e promijeniti temu, ali nije mogla odoljeti a da ne doda: - A Liibars je tako blizu Zida... Tamo su Rusi vraki blizu. - Znam gdje je Liibars, Lisl - mrzovoljno sam rekao. - Sretan roendan, duo - rekla je kad sam stigao do vrata. - Hvala, Lisl - rekao sam. Nikad nije zaboravljala moj roendan.

83

84

12.

S vrha blokova zgrada jarko obojenih proelja u Mrkisches Viertelu, gdje je ezdest tisua graana Zapadnog Berlina ivjelo u dijelu grada to su ga arhitekti nazvali "planiranom zajednicom", a stanovnici "betonskom dunglom", moglo se vidjeti preko oblinje granice u podruje Istonog sektora. - Ima ljudi koji vole ovdje ivjeti - rekao je Axel Mauser. - Bar tako govore. - Axel je prilino ostario u nekoliko posljednjih godina. Bio je tri godine mlai od mene, ali blijedo upalo lice, proelavost i pogrbljenost steena u godinama to ih je proveo za stolom i u kartoteci, inili su ga bliim pedesetim nego etrdesetim. - Kau da im se svia to su prodavaonice, crkva, bazen i restorani sagraeni u sklopu kompleksa. Otpio sam malo piva i osvrnuo se po sobi. Bila je oskudno namjetena; nikakvih knjiga, ni slika, ni glazbe, ni saga. Samo televizor, jedan kau, dva naslonjaa i stoli, a na njemu vaza s plastinim cvijeem. U kutu su bile rasprostrte novine da zatite pod od ulja. Na njima su bili dijelovi rastavljenog bicikla to ga je Axel popravljao da bi ga mogao pokloniti sinu za roendan. - Ali tebi se ne svia? - Dokraji to pivo i uzmi jo jedno. Ne, nimalo mi se ne svia. U ovom kompleksu imamo dvanaest kola i petnaest vrtia. Dvanaest kola! Osjeam se poput prokletog termita. Ovdje ima djece koja nikad nisu bila u sreditu grada, nikad nisu vidjela Berlin u kojem smo mi odrasli. - Moda im je bolje bez njega - rekao sam. Zauo se prasak i pitanje kad je otvorio limenku Export Pilsa. - Ima pravo, Bernd - rekao je. - to bi klinci mogli nai u centru grada osim kriminala, droge i bijede? - Natoio je pola sadraja limenke u svoju au, a drugu polovicu u moju. Axel je bio takav; volio je sve dijeliti. - Ipak, s prozora ima pogled koji sve nadmauje. - Zapanjuje koliko se daleko moe vidjeti kad je dan sasvim vedar. No, rado bih mijenjao pogled za jedan stan u starom dijelu grada gdje je ivio moj djed. Neprestano sluam o "njemakom udu", ali ga nigdje ne vidim. Za moj dvanaesti roendan otac mi je poklonio novi bicikl. to mogu ja dati mom najstarijem sinu? Ovaj prokleti polovni bicikl. - Klinci ne Razmiljaju tako, Axel - rekao sam. - ak i ja vidim da je to specijalni, trkai model. Jo e ga vie cijeniti kad se toliko trudi da ga uredi. Axel Mauser je bio jedan od najpametnijih uenika u koli: najbolji u kemiji i matematici, a toliko je volio jezike da mi je obiavao posuivati bicikl u zamjenu za malo uvjebavanja engleske konverzacije. Sad je radio u kartoteci Polizeiprasidiuma, kao vii slubenik, i ivio u svom skuenom stanu s troje djece i enom. Ona je, ak i subotom, radila u oblinjoj tvornici AEG da bi mogli odravati svoj polovni BMW i priutiti si redoviti paketaranman u Ibizi. - No, kamo bih se mogao preseliti? Zna li koliko ljudi plaaju stanarinu u dananje vrijeme? - Tvoj otac se vratio na Istok? Axel se mrko osmjehnuo.

85

- Sve zbog one proklete budale, Bindera, Maxa Bindera. Sjea se Spielera? Spieler: je li htio rei glumca ili kockara, pitao sam se. Max je pomalo bio oboje. - Max mi je uvijek bio drag - rekao sam. Axel je zastao kao da razmilja hoe li se prepirati sa mnom, ali je nastavio: Max je uporno pisao mom ocu o tome kako je tamo lijepo ivjeti. Moj tata je sve vjerovao. Zna kakav je tata. Neprestano se alio kako je prolo vie od trideset godina otkako je proetao ulicom Unter den Linden. Pitao se da li bi na Alexanderplatzu sreo stare prijatelje... uvijek je priao o tom prokletom "Alexu"... i elio je vidjeti restauraciju katedrale. Obiavao je razgovarati s Tante Lisl, kad u njenom baru vie nije bilo muterija, pa bi se rastapali u nostalgiji priajui o predsjedniku Hindenburgu u Bristolu i Lotte Lenyi u Wintergartenu... - I o razgovorima s Josephom Goebbelsom u baru Kaiserhofa - rekao sam. - Da, uo sam sve te prie. Nikad se nisam mogao nasititi nevjerojatnih pria tvog oca kad sam bio mlad. esto sam ga viao u ono vrijeme kad je radio za ankom kod Lisl. Iz susjednog stana dopirali su zvukovi policijskih sirena, pucnjave i radosnih uzvika djece koja su gledala televizijski program. Axel se uputio do zida i poeo dlanom lupati po njemu. Nije bilo nikakve reakcije, osim to su zadrhtali plastini cvjetovi. Axel je slegnuo ramenima na upornu galamu. - A usto je radio i za tvog oca. Zamisli da otkriju kakve je poslove obavljao za tvog oca? Odmah bi ga strpali u zatvor. - Nemoj brinuti za nj, Axel. Rolf je ilavi starac. Moe paziti na sebe. Axel je kimnuo glavom. - Ja sam mu rekao: "Ako misli da moe vratiti svoju mladost odlazei u drugi dio grada, tata, onda idi. I, povedi Tante Lisl sa sobom..." Dok je majka bila iva, nije htjela ni sluati sve one prie. Jednostavno bi mu rekla neka zaepi. - Pa, u baru je naao dobre sluatelje. Uvijek se alio na posao kod Tante Lisl, nije li? A zapravo je volio stajati za ankom i priati o "pravom Berlinu", o danima kad se potovalo kranske vrijednosti, eine christliche Weltanschauung. Nakon to bi ga nekoliko muterija astilo piem, govorio bi o Kaiserzeitu kao da je bio general u prvom ratu, a ne artiljerijski kapetan u drugom. - Axel je popio malo piva. Nema takve budale kao to je stara budala - rekao je s neoekivanom estinom, pogledavi u svoju au da mu ne bih mogao vidjeti oi. - Bilo bi mi strano da mu se neto dogodi, Bernd. - Znam - rekao sam. - No, nemoj brinuti za njega. Preao je ezdesetpetu, pa smije odlaziti na Zapad. - Ponekad se sastaje s Wernerom. - Pogledao me. - Zajedno se bave nekakvim mutnim poslovima. To je vie bilo pitanje nego tvrdnja. -Zar? - Radi Ii jo za Vojnu obavjetajnu slubu? Kimnuo sam glavom. To je bila moja izlika za Berlince kakav je Axel, koji su pamtili mog oca, vidjeli moje dolaske i odlaske i omoguili mi da kod njih prespavam ili koristim njihove automobile s vremena na vrijeme. Takvom izlikom se nije moglo pridobiti potovanje Nijemca. Njemaka je jedina zemlja svijeta gdje se bilo kakva obavjetajna organizacija smatra

86

jedva malo boljom od svodnitva. To je rezultat poslijeratnih godina kad je sve vrvilo od dounika. - Valjda ne trai tatu? - Prestani brinuti o njemu, Axel - rekao sam. - Rolf je preivio cijeli rat, a zatim i sve poslijeratne godine. Siguran sam da se dobro snalazi. Zapravo, moda u ga uspjeti potraiti kad slijedei put odem u Istoni sektor. Odnijet u mu neto, ako eli. - Dakle, o emu se zapravo radi, Bernd? - upitao je Axel. Ustao je i uputio se do prozora zagledavi se prema istoku gdje se, s Alexanderplatza, uzdizao toranj istononjemake televizije. Nekad je to bilo srce grada gdje su pjeaci izbjegavali bicikle, biciklisti se uklanjali automobilima, a automobili su nastojali izbjei tramvaje to su jurili preko raskra zastraujuim brzinama. Promet je nestao, a "Alex" se pretvorio u uredan betonski prostor ispunjen crvenim zastavama, cvijeem i parolama. - Sad bi mi ve mogao rei - rekao je Axel koji je jo uvijek gledao kroz prozor. - to bih ti mogao rei? - Drago mi je da te ponovo vidim, Bernd. Ali rekao si da ovih dana radi izvan Londona. Zadrat e se u gradu samo nekoliko dana, a ima mnotvo starih prijatelja koje si mogao posjetiti. Sumnjam da si doao k meni da razgovara o mojim uspjesima na ispitima iz kemije i da popije au piva, da pije vrlo, vrlo polako, poput policajca na dunosti, da slua galamu djece iz susjednog stana i da sjedi blizu peice jer je ne mogu ukljuiti na jae. Sigurno ima neki razlog za svoj dolazak, a ja mislim da e zatraiti nekakvu uslugu. - Sjea li se onog sluaja od prije nekoliko godina, kad sam traio mladia koji je ukrao torbu za spise iz jednog ureda blizu kolodvora Zoo? - Zamolio si me da provjerim broj jednog potanskog pretinca i javim ti tko ga je unajmio. Ali to je bio slubeni zahtjev. Postavili su ga preko britanske vojske. - Ovo je osjetljivije, Axel. - Iz depa sam izvadio kovertu to ju je Frank Harrington ostavio u mom planu grada. Axel ju je protiv volje uzeo; ak ni tada je nije odmah pogledao. - Pretpostavljam da je hitno? Ovakve stvari su uvijek hitne. - Proitao je adresu. - Jest, Axel. Inae bih mogao potraiti preko pote. Prezirno se nasmijao. - Jesi li ita pokuao dobiti preko nae divne pote u zadnje vrijeme? Proli tjedan trebala su im etiri dana da urue pismo iz potanskog sanduia u Tiergartenu, a i tada je bilo zamalo raspolovljeno. A tek cijena za pismo danas... - Proitao je brojeve to su sainjavali adresu. Jedna tisua je Berlin, a dvadeset osam je Lbars. - Rekao si da Polizeiprsidium zadrava kopije formulara to ih potpisuju unajmljivai pretinaca. Moe li mi nabaviti ime i adresu osobe koja je unajmila taj potanski pretinac u Lbarsu? Moe li to odmah saznati, iako je subota? - Telefonirat u iz spavae sobe. - Hvala, Axel. - Ovisi o tome tko je jutros deuran. Ne mogu to svakome narediti. To je strogo zabranjeno... to je krivino djelo. - Kad bih mogao odmah zavriti istragu, vratio bih se kui. - Svi smo mislili da e postati kriminalac - rekao je Axel. - Jesam li ti to ikad rekao?

87

- Jesi, Axel. Rekao si mi mnogo puta. - Pitali smo Herr Storcha, profesora matematike, ali on je rekao da su svi Englezi takvi. - Ima ih jo gorih, Axel - rekao sam. Nije se nasmijao; kimnuo je glavom. elio mi je staviti do znanja da mu se ovo nimalo ne svia. elio je da drugi put dobro promislim prije nego zatraim takvu uslugu. Kad je otiao u spavau sobu da telefonira, okrenuo je klju u bravi. Htio je biti siguran da mu se neu pribliiti i uti njegov razgovor. Trebalo mu je samo pet minuta. Vjerojatno u Polizeiprsidiumu imaju takve podatke u kompjutoru. - Pretinac se vodi na ime gospoe Harrington. Dala je adresu u Lbarsu - rekao je Axel vrativi se iz sobe. - Tono znam gdje se nalazi. To je ulica prekrasnih kua s pogledom na obradive povrine. to sve ne bih dao da mogu ivjeti na takvom mjestu. - Je li teko dobiti potanski pretinac na lano ime? - upitao sam. - Ovisi o tome tko je na dunosti. Zapravo, ne treba mnogo da ga se dobije pod kojim god imenom eli. Mnogi ljudi imaju pretinac pod knjievnim pseudonimom ili glumakim imenom, i tako dalje. - Nisam bio u Llibarsu jo od djetinjstva. Je li jo uvijek onako lijepo kao nekad? - Selo Liibars. Prilino smo blizu. Kad bi ovaj prozor gledao na sjever, mogao bih ti pokazati ulicu. Sve su sauvali: seosku crkvu iz osamnaestog stoljea, vatrogasnu stanicu i seosko zelenilo uz mnotvo kestenova. Seoske kue i staru krmu. Toliko je blizu da onamo moe baciti kamen, ali djeluje poput drugog svijeta. - Idem sada, Axel - rekao sam. - Hvala na pivu. - A to ako u ponedjeljak dobijem otkaz? to tada? Ti e rei kako ti je iskreno ao, a ja u ostatak ivota provesti pokuavajui uzdravati obitelj od socijalne pomoi. Nita nisam rekao. - Neodgovoran si, Bernd. Uvije si bio neodgovoran. Oekivao bih da e Frank Harrington svoju ljubavnicu sakriti u malom anonimnom stambenom bloku, negdje u francuskom sektoru grada gdje nitko ne bi primijetio to se dogaa. No, adresa to sam je dobio od Axela Mausera bila je u najsjevernijem dijelu Zapadnog sektora, podulji komad zemljita stijenjenog izmeu uma Tegela i Zida. Ovdje je bilo malih farmi, tako blizu sreditu grada, a na uskim poploenim puteljcima traktori su bili parkirani meu sjajnim porseheima i mcrccdesima. Velike obiteljske kue projektirane su tako da izgledaju kao da se tamo nalaze jo od vremena Bismarcka, ali su bile previe savrene pa su oito bile rekonstruirane. Polako sam vozio otmjenom ulicom, uz koju se protezao drvored, slijedei troje djece na njegovanim konjima. Sve je bilo uredno, isto i bez due, poput holivudskih filmskih gradova, ureenih tako da doaravaju bilo koji drevni i strani prostor. Broj 40 je bila uska jednokatnica, s vrtom dovoljno velikim za dva golema stabla i praznim stranjim dvoritem. Na ogradi je stajao natpis: BELLEVUE KENNELS, a do njega jo jedna ploa to je upozoravala: UVAJ SE PSA, na tri jezika, ukljuujui i njemaki. ak prije nego sam proitao upozorenje, psi su poeli lajati. Po glasanju se inilo da se radi o vrlo velikim psima. Kad sam uao u dvorite, ugledao sam prostor ograen ianom mreom i sporednu

88

zgradu od opeke gdje se nekoliko pasa guralo na izlazu pokuavajui izii. - Dobar pas - rekao sam, ali ne vjerujem da su me uli. Iz stranjeg dijela kue pojavila se jedna ena. Imala je otprilike dvadeset dvije godine, blage sive oi, preplanulu put i poput ugljena crnu kosu privrenu na potiljku. Bila je odjevena u ukastosmee pamune hlae i odgovarajuu koulju s depovima na preklop. Sve je bilo skrojeno tako da joj prianja tijesno uz tijelo. Preko toga je imala jaknu od ovje koe bez rukava, na kojoj je bio izvezen cvjetni uzorak jarkih boja to je nekad bio simbol hipija. Odmjeravala me od glave do pete, dovoljno dugo da bi prepoznala ogrta marke Burberry i eir u stilu profesora Higginsa. - Jeste li doli kupiti psa? - pitala je dobrim engleskim. - Da - odmah sam rekao. - Imam samo njemake ovare. - Sviaju mi se njemaki ovari. Veliki primjerak pasmine iziao je iz kue. Pribliio nam se na dva metra, pogledao enu, zgrbio ramena i poeo prijetei reati na mene. - Niste doli kupiti psa - rekla je pogledavi me u lice. Ono to je na njemu vidjela, oito ju je zabavljalo, jer se nasmijeila pokazujui bijele zube. I pas je pokazao zube. - Ja sam Frankov prijatelj - rekao sam. - Mojeg Franka? - Postoji samo jedan Frank - rekao sam. Nasmijeila se kao da je to ala. - Je li se neto...? - Ne, Frank je dobro - rekao sam. - Zapravo, on niti ne zna da sam vas doao posjetiti. Promatrala me napola zatvorenih oiju, a tada je nenadano ispustila tihi uzvik uenja. - Vi ste Wernerov engleski prijatelj, zar ne? Pogledali smo se, ostavi na trenutak bez rijei uslijed zajednikog iznenaenja. - Da, jesam, gospoo Volkmann - rekao sam. - Ali nisam doao razgovarati o Werneru. Ogledala se da vidi ima li u susjednim vrtovima ljudi koji bi mogli sluati. No, njeni su susjedi svi bili iza zatvorenih vrata. - Ne mogu se sjetiti vaeg imena, ali vi ste Englez koji je iao u kolu s Wernerom... Savreno vladate njemakim - rekla je i poela govoriti njemaki. - Nema potrebe da govorimo engleski. Pustit u Rudolfa da se istri, a mi emo ui i popiti kavu. Ve je pripremljena. Rudolf je zareao. Nikamo nije elio ii ako nije mogao povesti i mene. - Preko tjedna mi pomae jedna djevojka - rekla je gospoa Zena Volkmann gurajui Rudolfa, koji se krotko pokorio, u ograeni prostor. - No, za vikende je nemogue bilo koga dobiti, bez obzira koliko se plaa. Kau da vlada nezaposlenost, ali ljudi jednostavno ne ele raditi, u tome je problem. - Sad je njen naglasak postao izrazitiji. Ostelbisch: Nijemci iz bilo kojeg podruja istono od rijeke Elbe. Uli smo u kuu kroz spremnicu. Na zamrzivau je bilo sloeno u nizove dvanaest arenih plastinih zdjela to su sadravale odmjerene koliine kruha i nasjeckanog mesa. U kutu su stajali kablica i otira, elini sudoper i police s limenkama hrane za pse, a s kuka na zidovima

89

visjele su psee ogrlice i lanci. - Ne mogu izii na vie od sat-dva jer tenad treba hraniti etiri puta dnevno. Dva okota. Jedni imaju tek etiri tjedna pa im je potrebna redovita njega. A svaki as bi se trebala okotiti jo jedna kuja. Da sam znala kako to izgleda, ne bih bila ni zapoinjala sve ovo. Uspela se uz jednu stepenicu i otvorila vrata to su vodila u kuhinju. Divno je zamirisala svjee pripremljena kava. Ovdje nita nije podsjealo na pse. Kuhinja je gotovo neprirodno bila ista i uredna, a na policama u ormariima blistale su metalne i staklene posude. Iskljuila je prekida aparata za kuhanje kave, uzela vr, stavila jo jednu alicu i tanjuri na pladanj i istresla malo keksa na odgovarajui tanjur. alica je bila velika poput zdjele, ukraena neizbjenim velikim cvjetovima jarkih boja. Poli smo sjesti u stranju sobu. Taj dio kue bio je preureen tako da bi se mogao uklopiti golemi prozor. Kroz njega se pruao panoramski vidik na obradivo zemljite iza ograenog prostora za pse. Jedan traktor je polako prolazio poljem uznemirivi jato vrana koje su traile hranu po smeoj obraenoj zemlji. Samo je siva linija Zida kvarila ovu pastoralnu scenu. - Na to se ovjek privikne - rekla je gospoa Volkmann kao da odgovara na pitanje to ga postavlja svaki posjetilac. - Ne naviknu se svi - rekao sam. Uzela je kutiju cigareta sa stola, pripalila jednu i povukla dim prije nego je odgovorila. - Moj djed je imao farmu u Istonoj Pruskoj - rekla je. - Jednom je bio ovdje i nije mogao skinuti pogled sa Zida. Njegova farma se nalazila gotovo osam stotina kilometara odavde, ali je to ipak bila Njemaka. Znate li koliko je sad odavde udaljena Poljska? Manje od ezdeset. To nam je Hitler uinio. Pretvorio je Njemaku u malu drugorazrednu zemlju to ih je tako prezirao. - Hou li uliti kavu? - upitao sam. - Ugodno mirie. - Moj otac je bio uitelj. Nastojao je da mi, djeca, nauimo povijest. Govorio je da e to sprijeiti ponavljanje istih dogaaja. - Nasmijeila se. U smijeku nije bilo vedrine; osmijeh je bio gotovo neprimjetan, ljubazan i skroman, onakav kakvog vidite na modelima to reklamiraju skupe satove. - Nadajmo se - rekao sam. - To nee sprijeiti ponavljanje istih dogaaja. Pogledajte kakav je svijet. Zar ne vidite Hitlera svuda oko nas? Nema nikakve razlike izmeu njemakog Hitlera i ruskog Andropova. Podigla je alicu kave. Paljivo sam je promatrao; bila je puna neprijateljstva, iako ga je prikrila osmijesima i gostoljubivou. - Werner eli da mu se vratim - rekla je. - On nema pojma o mojem posjetu. - Ali on vam je rekao gdje ete me nai? - Bojite li ga se? - upitao sam. - Ne elim mu se vratiti. - On misli da ivite u Mnchenu. Vjeruje da ste pobjegli sa vozaem kamiona Coca-Cole. - To mi je bio samo poznanik. - On ne zna da ste jo uvijek ovdje, u Berlinu - rekao sam. Pokuavao sam je umiriti. - Nikad ne idem u centar. Iz velikih robnih kua naruim da mi dostave sve to mi je potrebno. Bojim se da ne naletim na njega u prehrambenom odjelu KaDeWea. Ide li jo uvijek tamo na ruak?

90

- Da, jo uvijek odlazi tamo. - Zato vam je onda Frank rekao gdje sam? - Nije mi rekao Frank Harrington. - Jednostavno ste sami saznali? - sarkastino je rekla. - Upravo tako - rekao sam. - Saznao sam. U dananje vrijeme nije naroito teko pronai ljude. Postoje bankovni rauni, kreditne kartice, saobraajne dozvole, vozake dozvole. Da je Werner pretpostavio da ivite u gradu, naao bi vas mnogo bre nego ja. Werner je strunjak za pronalaenje ljudi. - Piem razglednice, a jedna moja prijateljica ih alje iz MUnchena. Kimnuo sam glavom. Moe li profesionalac kakav je Werner zaista nasjesti na tako amaterske trikove? Ogledao sam se po sobi. Nekoliko postera lanova Berlinskog kazalinog ansambla visjelo je uokvireno na zidu, zajedno s litografijom Kthe Kollwitz. Pahuljiav sag je bio ukastobijele boje, a garnitura za sjedenje prekrivena prirodnim platnom s razbacanim jastuiima u naranastoj svili. Bilo je napadno, ali vrlo udobno; nikakvih malih plastinih zdjela ili oglodanih kostiju, nikakvih znakova o postojanju pasa. Pretpostavio sam da je tako moralo biti, za Franka Harringtona. On nije bio od onih ljudi koji bi se spremno prilagodili smrdljivoj okolini. Kroz pomina vrata ugledao sam veliki stol od mahagonija s ukrasom od bruenog stakla i srebra u sredini. Najvea soba bila je pretvorena u blagovaonicu. Pitao sam se tko je dolazio ovamo i uivao u diskretnim veerama s Frankom i njegovom mladom ljubavnicom. - To nije trajna veza - rekla je gospoa Volkmann. - Frank i ja... bliski smo, vrlo bliski. Ali to nee potrajati. Kad se on vrati u London, sve e biti gotovo. Oboje smo to znali od samog poetka. - Uzela je keks i grickala ga pokazujui svoje savrene bijele zube. - Zar se Frank vraa u London? - pitao sam. Sjedila je na samom rubu velike mekane sofe, a sad je akom lupila po svilenom jastuiu i stavila ga iza lea te se smjestila udobnije. - Njegova ena bi voljela da bude unaprijeen. Zna da bi preseljenje u London razbilo nau vezu. Zapravo je ne zanima Frankovo unapreenje, ve samo odlazak iz Berlina i raskid sa mnom. - Supruge su takve - rekao sam. - Ali neu se vratiti Werneru. Frank eli vjerovati da u se vratiti Werneru ako i kad se to dogodi. Ali nikad se neu vratiti. - Zato Frank to eli vjerovati? Frank mrzi Wernera. - Frank se osjea krivim zato to me preoteo Werneru. U poetku ga je to zaista optereivalo. Takav osjeaj krivice esto se pretvara u mrnju. Znate i sami. - Nasmijeila se i poravnala rukav ulnim pokretom prelazei vrcima prstiju niz ruku. Bila je vrlo lijepa ena. - Za vrijeme vikenda mi postaje vrlo dosadno - rekla je. - Gdje je Frank? - Otiao je u Kln. Nee se vratiti do sutra uveer. - Sugestivno se nasmijeila. - Previe me ostavlja samu. Ne znam je li to bio poziv u krevet, kako je zvualo, ali nisam bio od volje da to pokuam

91

otkriti. Pribliavao sam se godinama kad ovjeka dugo mui osjeaj da je odbijen. Zato sam pio kavu, smijeio se i promatrao sivu liniju Zida. Iako je bilo rano poslijepodne, sputala se laka izmaglica. - Zato ste onda doli ovamo? Pretpostavljam da su vas poslali iz Londona da me isplatite. ele li mi platiti da bih ostavila Franka na miru? - Kakve to knjige itate u dugim usamljenim noima kad Frank nije ovdje, gospoo Volkmann? Dani kad su ljudi plaali da se ne pruaju seksualne usluge nestali su zajedno s policajcima u cilindrima. - Naravno - rekla je. Smijeak je postao iri. - I to su bili oevi, a ne poslodavci. Kakva teta. Nadala sam se da ete mi pruiti priliku da skoim na noge i kaem kako ga se nikad neu odrei, nikad, nikad, nikad. - Zar biste to rekli? - Frank je vrlo privlaan ovjek, gospodine...? - Samson. Bernard Samson. - Frank je ponekad bezobzirna svinja, ali je privlaan. Frank je pravi mukarac. - Zar Werner nije pravi mukarac? - Ooh, da, znam. Werner je va prijatelj. ula sam kako je Werner govorio o vama. Vi ste uzajamno drutvo oboavatelja, vas dvojica. Pa, Werner moe biti dobar prijatelj, ali pokuajte s njim ivjeti godinu dana pa ete saznati kakav je. Nije sposoban donijeti nikakvu odluku. Uvijek je elio da ja odluujem: kako, kada, zato. ena se udaje da bi se svega toga rijeila, zar ne? - Svakako - rekao sam, a glasu sam pokuao dati prizvuk to bi joj pokazao da znam o emu govori. A istina je bila da sam svim srcem oko sebe elio imati malo vie ljudi koji bi bili voljni primati nareenja, umjesto davati. - Uzmite jo kave - medeno je rekla. - Ali tada u morati insistirati da mi kaete zato ste zapravo doli. ak i tajanstveni neznanci mogu predugo iskoritavati neije gostoprimstvo, znate. - Bili ste vrlo strpljivi sa mnm, gospoo Volkmann, i ja to cijenim. Potraio sam vas s namjerom da vam kaem, neslubeno, kako moji pretpostavljeni u Londonu osjeaju, s obzirom na okolnosti, da morate biti pomno provjereni. - Slubena provjera? - Da, gospoo Volkmann. Bit e to slubena provjera. Pomno e ispitati sve o vama. - To je ve uinjeno kad sam se udala za Wernera. - Ah, da, no ovo e biti malo drukije. Kao to znate, Frank Harrington je vaan britanski slubenik. Sad emo morati provesti ono to nazivamo provjerom "kategorije dvostruko X". Nadamo se da ete razumjeti zato se to mora uiniti i da ete suraivati s ljudima kojima je povjeren zadatak. - Ne razumijem. Zar to ne moe Frank srediti? - Ako malo razmislite, gospoo Volkmann, shvatit ete koliko je vano da Frank u to ne bude upuen. - Franku neete rei? - Franku treba omoguiti da svoj privatni ivot dri u tajnosti. Uloio je mnogo truda u sve ovo... - Rukom sam neodreeno mahnuo po zraku. - Kako bi se on osjeao kad bi mladi ljudi

92

iz njegovog vlastitog ureda morali skupljati podatke o tome kamo ste ili, s kim ste se sastajali, koliko imate u banci? A kako bi se osjeao kad bi morao itati izvjetaje o nekoj vaoj staroj vezi na koju ste gotovo zaboravili, a njemu bi samo mogla nanijeti bol? Povukla je dim cigarete promatrajui me napola zatvorenim oima. - elite rei da vi istraitelji zabadate nos u ovakve stvari? - Vi ste svjetska ena, gospoo Volkmann. Oito ste pogodili da je istraga ve poela. Nijedan od agenata postavljenih na va sluaj jo mi nije podnio izvjetaj, ali ste sigurno opazili kako vas moji ljudi prate u protekla tri ili etiri tjedna. Takve poslove ne povjeravamo naim najiskusnijim ljudima, jasno, pa me ne udi da ste shvatili to se dogaa. ekao sam njenu reakciju, ali ona je sjedila na sofi i gledala me u oi. Puila je ne rekavi ni rijei. Nastavio sam: - Sve ovo sam vam trebao rei prije mjesec dana, ali mi se nakupilo toliko posla da nisam mogao otii iz ureda. - Gade jedan - rekla je. Ovaj put nije bilo smijeka. Imao sam osjeaj da je ovo prava Zena Volkmann. - Samo izvravam naredbe, gospoo Volkmann - rekao sam. - To je inio i Eichmann - gorko je rekla. - Da, vi sigurno bolje od mene poznajete povijest Njemake, gospoo Volkmann, pa u vam morati vjerovati na rije. Popio sam ostatak svoje kave i ustao. Nije se pomakla, ali me cijelo vrijeme gledala. - Neu izii na stranja vrata, ako nemate nita protiv - rekao sam. - Ne bih htio uznemiravati vae pse. - Bojite se da e vas psi rastrgati? - upitala je. - Pa, to je jo jedan razlog - priznao sam. - Ne morate me ispratiti. - Frank e se pobrinuti da vas izbace iz slube radi ovoga - obeala je. Stao sam. - Da sam na vaem mjestu, gospodo Volkmann, nita od ovoga ne bih spominjao Franku - rekao sam. - Ovo je odluka Londona, odluka to su je donijeli Frankovi prijatelji. Kad bi sve postalo slubeno, Frank bi morao odgovarati pred istranim odborom. Morao bi objasniti mnoge stvari. Postoji mogunost da izgubi posao, kao i mirovinu. Ako se to dogodi, Frankovi prijatelji bi vas mogli smatrati odgovornom. A Frank ima prijatelja i u Bonnu, kao i u Londonu, vrlo odanih prijatelja. - Gubite se! - Osim ako neto ne krijete, nee biti nikakvih problema - rekao sam. - Gubite se prije nego pustim pse na vas. Vratio sam se do automobila i ekao. Odluio sam priekati sat i pol i vidjeti je li moja, na brzinu improvizirana pria, izazvala neke dolaske i odlaske. Subotom poslijepodne u to doba nije bilo mnogo prometa; neto e se uskoro dogoditi, rekao sam sebi. Sa sjedita voaa dobro sam vidio kuu. Izila je nakon sat i petnaest minuta nosei veliki koveg Gucci i neseser. Na sebi je imala kaput od leopardove koe i odgovarajui eir. Prave koe, naravno. Ona nije bila od onih dama koje su previe brinule o leopardima.

93

Automobil je stigao ak prije nego je zatvorila dvorina vrata. Sjela je kraj vozaa, a kola su odmah krenula. Sagnuo sam se da bih upalio motor, ali sam ve prepoznao kola to su dola po nju. Wernerov audi, i Werner ga je vozio. Kad je automobil proao kraj mene, neto mu je govorila maui rukama. Sagnu sam glavu da me ne bi vidjeli, ali bili su previe zauzeti svojim razgovorom da bi ita opazili. Toliko o njenim laima o Werneru. I toliko o svim Wernerovim priama o njoj. Bilo je besmisleno poi za njima. Werner bi me sigurno primijetio kad bih ih pokuao slijediti. U svakom sluaju, Berlin je dobro pokriven. Slubenici sigurnosti na kontrolnim stanicama na cestama, aerodromima i prijelazima znat e mi rei kamo su otili. Vratio sam se do kue. Otvorio sam prozor spremnice pomou metalne vjealice to sam je naao u automobilu. Otila je na brzinu. arene plastine zdjele su, neoprane, bile nagomilane u sudoperu. Franku se to ne bi svidjelo. Zapravo, ne bi mu se svidjelo ni to da sam njegovu damu natjerao u bijeg, kad bio otkrio to sam uinio. Mnoge stvari mu se ne bi svidjele. Kraj telefona se nalazila ceduljica. Poruka ga je samo obavjetavala da je Zena otila na nekoliko dana zbog obiteljskih problema i da e mu telefonirati u ured slijedei tjedan. Dalje mu je poruivala da e susjed nahraniti pse i da Frank ostavi sto maraka na stolu u hodniku. Bez obzira kakvim se mutnim poslom Werner bavio, inilo se da je Zena takoer umjeana. Pitao sam se je li posao ovisio o informacijama to ih je mogao dati Frank, i koje vrste su te informacije.

94

13.

Iz ureda Breta Rensselaera, na vrhu zgrade, na zapad se pruao pogled koji bi vas mogao uvjeriti da se London sastoji od samog zelenila. Kronje stabala St. Jamess Parka, Green Parka i vrtova Buckinghamske palae, a iza njih Hyde Parka, tvorile su nepregledni mekani pokriva. Sad je sve to utonulo u sivu maglu to je rano gutala London za takvih poslijepodneva. Nebo je bilo mrano, ali su se probijale posljednje zrake sunca stvarajui pruge na smaragdnim pravokutnicima to su sainjavali trgove Belgravie. Usprkos mraku to su ga donijeli kini oblaci, Rensselaer jo nije upalio svjetla u sobi. Oskudna svjetlost s prozora otro se reflektirala sa svih kromiranih dijelova namjetaja, a staklena ploa stola blistala je poput elika. Isti metalni odsjaj odraavao se na licu Rensselaera, te je djelovao sablasnije nego ikad. Dicky Cruyer se motao oko efa, ali tako da mu je stalno mogao vidjeti lice i spremno pruiti odgovarajui komentar. Cruyer je bio potpuno svjestan svoje uloge; on je bio pri ruci kadgod je Rensselaeru trebao svjedok, utljivi slualac, osoba koja e obaviti neprijatne poslove ili pruiti glasnu podrku. No, Cruyer nije bio samo pomaga; on je bio ovjek koji je znao da "za sve postoji pravi as... vrijeme za zagrljaje i vrijeme za suzdravanje". Drugim rijeima, Cruyer je tono znao kad se moe prepirati sa efom. A to je neto to ja nikad nisam znao. Ja ak nisam znao ni kad se mogu prepirati sa enom. - Nisi rekao Franku da je sve to autentian materijal? - pitao me Cruyer po trei put u trideset minuta. - Franku se ivo fuka da li je autentian ili ne - rekao sam. Obojica su mc okirano pogledala. - Glavno da nije procurilo iz njegovog berlinskog ureda. - Previe si otar prema Franku - rekao je Bret, ali mi nije proturjeio. Skinuo je sako i objesio ga preko naslona stolice, paljivo ga poravnavi da se ne bi zguvao. - Kako biste eljeli da vam ga prikaem? - pitao sam. - elite li da vam kaem da svake veri sjedi kod kue i isprobava lane zaliske i izmilja nove ifre samo da bi ostao u formi? Pretpostavljam da sam bio ljut zbog Wernerovih glasina kako Frank ne eli da ja naslijedim njegov posao. Nisam u to vjerovao, ali sam ipak bio ljut. Prijateljstvo izmeu Franka i mene je uvijek bilo ambivalentno. Bili smo prijatelji samo kad sam znao gdje mi je mjesto; a ponekad sam to zaboravljao. - Ne elim trebera u berlinskom uredu - rekao je Bret Rensselaer, zastavi dovoljno dugo da bih shvatio kako je on taj koji odluuje tko e dobiti takav zavidni poloaj. - Frank Harrington - prezime je upotrijebio samo da bi naglasio svoju rezerviranost u odnosu na polinjenog - je upuen onamo da bi raistio guvu nastalu uslijed nesposobnosti, a to je i uinio. On nije nikakav superstar, i mi smo svi toga svjesni. On je bio upravitelj steajnine poslan da nadzire steajni postupak. - Bret Rensselaer je postavio Franka Harringtona u Berlin pa mu je bilo mrsko sluati neto protiv svog namjesnika. - Frank je postigao uda - rekao je Dicky Cruyer. Odgovor je doao refleksno, a dok sam mu se ja divio, on je dodao: - Riskirao si postavljajui Franka na taj poloaj, Bret, a pola efova Glavne uprave tvrdilo je da e to biti katastrofa. Katastrofa! - Dicky Cruyer je afektirano pucketao jezikom pokazujui svoj prezir prema nevjerojatno kratkovidnim ljudima koji su

95

sumnjali u uspjeh hrabre odluke Breta Rensselaera. Dok je to radio, gledao je u mene, jer sam i ja bio meu onima koji su sumnjali. Rensselaer je rekao: - Jesi li jo neto primijetio u vezi materijala to ga je laj, na brzinu nestali pomaga kratak pogled na mene kao na osobu koja je dopustila pomagau da nam klizne kroz prste - bacio na Frankov pisai stol? - eli li da odgovorim, Bret? - upitao sam. - Ili emo obojica priekati da Dicky neto kae? - to je sad to, dovraga? - zabrinuto je rekao Dicky. - Ima prilian broj stvari to sam ih zapazio u tom materijalu. Zapravo, upravo pripremam izvjetaj o tome. - Pripremanje izvjetaja o neemu za Dickyja je bilo najblie priznavanju potpune neupuenosti. - Bernard? - rekao je Rensselaer promatrajui me. - Da je sve prolo kroz ured Gilesa Trenta? Rensselaer je kimnuo glavom. - Upravo tako - rekao je. - Svaki dokument iz hrpe materijala to je dospjela u ruke Rusima, prije ili kasnije je proao kroz Tren tove ruke. - Upoznat u vas jo i s ovim - rekao sam. - Prije nekoliko godina... imam datume i pojedinosti... berlinski ured je uhvatio poruku koja je vraena u Karlshorst u roku od tri dana. Giles Trent je tamo bio deuran te noi. - Zato onda to ne pie u njegovom dosjeu? - upitao je Cruyer. Opazio sam da nosi zlatni medaljon ispod tamnoplave svilene koulje. Odgovarao je njegovim hlaama od bijelog traper platna. - Bio je potpuno osloboen sumnje - rekao sam. - U Berlinu su ocijenili tko je odgovoran i poduzeli sve potrebne mjere. - Ali ti ne vjeruje njihovoj ocjeni - rekao je Rensselaer. Podigao sam ruke pokretom rezignacije to bi bio vrhunac dometa nekog putujueg glumca u interpretiranju Shylocka. - No, on je bio u zgradi? - upitao je Rensselaer. - Bio je deuran - rekao sam izbjegavajui odgovor. - A imao je posla sa svime to je tog tjedna stiglo u Berlin. - to ti misli, Dicky? - upitao je Rensselaer. - Moda previe kompliciramo - rekao je Dicky. - Moa se radi o vrlo jednostavnom sluaju izdaje, ali mi silom hoemo neto drugo. - Nasmijeio se. - ivot je ponekad jednostavan. Ponekad stvari jesu onakve kakvima se ine. - To je bio glas srca. Nita nisam rekao, a nije ni Rensselaer. Pogledao me ne upitavi za miljenje. Moje lice vjerojatno nije bezizraajno poput Cruycrovog. Kad smo okonali razgovor s Rensselaerom, Dicky Cruyer me pozvao u svoj ured. To je bio od onih poziva na koje sam se mogao ogluiti na vlastitu odgovornost, kako mi je jasno stavio do znanja Dickvjev glas. Dovoljno dugo sam gledao na sal da bih ga natjerao da otvori ormari s piem. - Dobro - rekao je dok mi je pruao veliki din i tonik. - to sve ovo, dovraga, znai? - Odakle eli poeti? - upitao sam i opet pogledao na sat. Moa tekoa u komuniciranju s

96

tvrdoglavim i nepopustljivim umom Breta Rensselaera pogoravala je kratkovidna smuenost to u je Dicky Cruyer unosio u svaki sastanak. - Zar sad pokuava rei da je Giles Trent neduan? - razdraljivo je rekao. - Ne - odvratio sam. Popio sam malo vrlo slabe mjeavine dok je Cruyer pokuavao uhvatiti komadi etikete s boce to je plivao medu kockama leda u njegovoj ai. - Znai, on je kriv? - Vjerojatno - rekao sam. - U tom sluaju ne uspijevam shvatiti o emu ste ti i Bret maloas brbljali. - Mogu li uzeti jo malo dina? Cruyer je kimnuo glavom, ali je promatrao da vidi koliko u natciti. - Dakle, zato jednostavno ne privedemo Trenta i zavrimo s tim? - Bret bi ga htio iskoristiti. eli saznati to Rusi hoe od njega. - to hoe od njega! - prezirno je rekao Cruyer. - Za majku milv! Dostavljao im je podatke sve ovo vrijeme, a sad im Bret eli dati jo vremena... Koliko Bretu treba da bi bio potpuno siguran u njihove namjere? - Pogledao me i rekao: - Oni ele znati to mi inimo, govorimo i mislimo ovdje, na vrhu zgrade. To cni ele. - Pa, to nije previe zabrinjavajue. Sve vano to se ovdje gore ini, govori ili misli moglo bi se napisati na poleini potanske marke, a jo bi ostalo mjesta za Oena. -Ostavi se duhovitosti - rekao je Cruyer. Imao je pravo u vezi Trenta. Agent koji je bio tako blizu nas, mogao bi se iskoristiti samo na jedan nain: da im daje "komentare". - Trent je studirao na Balliolu, poput mene - nenadano je rekao Dicky. -Da li se hvali, priznaje ili ali? - upitao sam. Dicky se gotovo neprimjetno osmjehnuo, onako kako se svi ljudi s Balliola suoavaju sa zaviu obinih smrtnika. - Jednostavno elim rei da nije budala. Pogodit e to se zbiva. - Trent nam vie ne moe nakoditi - rekao sam. - Ispitan je i dobio je upute, pa ga sad mi moemo koristiti koliko god moemo. - Ne sviaju mi se petljanja s dvostrukim, trostrukim i etverostrukim agentima. Doe u situaciju kad nitko vie ne zna to se dovraga dogaa. - eli rei da nastaje zbrka. - Jasno da nastaje zbrka! - glasno je rekao Cruyer. - Trent e uskoro doi do toke kad nee znati za koju stranu radi. - Dok mi to znamo, sve je u redu - rekao sam. - Pazimo da Trent uje samo ono to elimo da Moskva sazna. Dicky Cruyer mi nije zamjerao to sam s njim razgovarao kao da mu je osam godina; bio mi je zahvalan. - Dobro, to mi je jasno - rekao je. - Ali, to je s ovim novim sluajem izdaje u Berlinu? - To nije novi sluaj. Radi se o incidentu od prje nekoliko godina. - Ali nedavno otkrivenom. - Ne. Frank je i tada znao za sluaj. To je novo samo za nas, jer ga on nije smatrao toliko vanim da bi ga trebalo prijaviti.

97

- Pokuava li nekoga zatititi? - pitao je Cruyer. Bez obzira koliko mu mozak bio umrtvljen, radari su mu odlino funkcionirali. -Ne. - titi li Franka, ili nekoga od tvojih starih kolskih drugova iz Berlina? - Ostavi se toga, Dicky - savjetovao sam mu. - To je samo radi interne obavijetenosti. Frank Harrington je zakljuio taj sluaj. Poni to sve opet iskopavati, pa e netko rei da si osvetoljubiv. - Osvetoljubiv! Moj boe, zatraim samo nekoliko podataka o sluaju izdaje u Berlinu, a ti kae da sam osvetoljubiv. - Rekao sam kako e riskirati da te optue za osvetoljubivost. A Frank posjeuje GD-a, po prijateljskoj liniji, kad god je u gradu. Frank je toliko blizu mirovini da moe dignuti strahovitu galamu samo ako izazove mrekanje vode njegovog bazena. - Cruyerovo lice je neznatno problijedilo pa sam znao da sam ga pogodio u ivac. - Radi to hoe - dodao sam. Ovo je samo prijateljski savjet, Dicky. Naas me pogledao da vidi jesam li zajedljiv. - Cijenim to - rekao je. - Vjerojatno si u pravu. - Otpio je malo dina i napravio grimasu, kao da mu je okus mrzak. - Frank ivi na visokoj nozi, zar ne? Bio sam na njegovom posjedu na selu proli mjesec. Velianstvena kua. Usto snosi i trokove ivota u Berlinu. Dvije kue u Berlinu, poelio sam rei, ali sam samo pijuckao svoje pie i nasmijeio se. Dicky Cruyer je preao prstima du pojasa bijelih hlaa od traper platna sve dok nije osjetio konatu etiketu na stranjem depu. Tada je rekao: - U tom selu se prema Harringtonima ponaaju kao prema lokalnoj vlasteli, zna. Njegova ena uruuje nagrade na seoskim sveanostima, sudi na sportskim priredbama i degustira torte u domu kulture. Nije ni udo to se eli povui, kad ga sve to eka. Jesi li bio tamo? - Pa, ja ga ve dugo poznajem - rekao sam, iako mi nije bilo jasno zato bih se, dovraga, trebao izvinjavati Dickyju zbog injenice da sam bio est gost u Frankovoj kui, jo od djetinjstva. - Da, zaboravio sam. On je bio prijatelj tvog oca. Frank te doveo u ovu slubu, nije li? - Na neki nain - rekao sam. - Mene je zaposlio GD - rekao je Dicky. Zahvatila me malodunost kad se on smjestio u svoj konati naslonja i naslonio glavu; to je obino bio znak da e priati o svojim sjeanjima. Tada nije bio GD, naravno, ve predava... ne moj predava, hvala bogu... i jednog dana me zadrao na razgovoru u sveuilinoj knjinici. Razgovarali smo o Fioni. Tvojoj eni - dodao je, ako sam joj sluajno zaboravio ime. - Pitao me to mislim o drutvu u kojem se ona kree. Rekao sam mu da su svi oni isti olo. To su i bili! Trockisti, marksisti i maoisti koji su mogli raspravljati samo u parolama, a ni na jednu politiku tvrdnju nisu mogli odgovoriti bez konzultiranja s partijskim vrhom da bi vidjeli kakav je slubeni stav u tom trenutku. Jasno, tek mnogo godina kasnije otkrio sam da Fiona radi u Upravi. Naravno, tada sam shvatio da se s marksistima mijeala po nareenju GD-a. Sigurno me smatrala budalom. Ipak sam se uvijek pitao zato GD nikad nije spomenuo o emu se zapravo radi. Jesi li znao da se Fiona uvukla meu marksiste dok je jo bila klinka? - Hvala na piu, Dicky - rekao sam iskapivi pie i namjerno odloivi au na njegov

98

ulateni stol od palisandrovine. Skoio je iz naslonjaa, zgrabio au i poeo energino trljati mjesto gdje je stajala. Takav postupak uvijek ga je uspjeno vraao na zemlju iz njegovih dugih, nesuvislih monologa, no jednog e dana sigurno shvatiti. Kad je ulatio stol svojom maramicom i dovoljno dugo zurio u povrinu, dok nije bio zadovoljan da je svemu vraen prvobitni sjaj, opet se okrenuo k meni. - Da, svakako, ne smijem te zadravati. U zadnjih nekoliko dana nisi mnogo vremena proveo s obitelji. Ipak, tebi se svia Berlin. uo sam kad si to rekao. - Da, svia mi se. - Ne znam to vidi u njemu. Prljavo mjesto, porueno do temelja bombardiranjem u ratu. Nekoliko pristojnih zgrada to su ostale itave nalazile su se u ruskom sektoru, a oni su ih poruili da bi grad ispunili odvratnim zgradama radnikih stanova. - To je otprilike tono - priznao sam. - Ali, grad ima neto. A Berlinci su najbolji ljudi na svijetu. Cruyer se nasmijeio. - Nisam znao da u sebi nosi romantinu icu, Bernard. Je li se zato izuzetna i nedostupna Fiona zaljubila u tebe? - Nije se zaljubila zbog mojeg bogatstva ili drutvenog poloaja - odgovorio sam. Cruyer je uzeo moju praznu au, epove boca i papirnatu salvetu koju nisam upotrijebio, i stavio ih na plastini pladanj da bi ga istaica odnijela. - Da li bi Giles Trent mogao imati veze s naim problemima oko mree Brahms? - To sam se i ja pitao - rekao sam. - Hoe li ih vidjeti? - Vjerojatno. - Ne bih elio da Trent nauje o tvojim namjerama - tiho je rekao Cruyer. - On je ovjek s Balliola, Dicky - rekao sam. - On bi to nepanjom mogao prenijeti svom posredniku. U tom sluaju bi se moglo dogoditi da ti prirede vrui doek. - Ispio je svoje pie, obrisao usne i odloio praznu au uz druge ostatke na pladnju. - A Bret bi izgubio svoj dragocjeni izvor - rekao sam. - Nemojmo se time optereivati - rekao je Cruyer. - To je iskljuivo Bretov problem.

99

14.

Te veeri sam pokupio Fionu u kui njene sestre. Ostavila mi je poruku da kolima doem po nju kako bi mogla vratiti kui sklopivi krevet to ga je bila posudila Tessi kad je ova odluila spavati odvojeno od Georgea. Krevet nikad nije upotrijebljen. Uvijek sam pretpostavljao da je Tessa njegovo postojanje koristila kao prijetnju. Ona je bila takva. Tessa je pripremila veeru. Servirala je nekakvo ekstravagantno jelo iz nouvelle cuisine na koju se ujak Silas alio. Dvije tanke krike teletine s dvije siune lice umaka jarkih boja, graak u izdubenoj rajici i nekoliko kolutia mrkve prekrivenih listom metvice. Tessa je to nauila pripremati u koli kuhanja u Hampsteadu. - Izvrsno je - rekla je Fiona. - Bio je sladak - rekla je Tessa kad je zavrila s jelom. Uvijek se inilo da joj je za svaki obrok dovoljno tek nekoliko zalogaja. Nouvelle cuisine je stvorena za ljude poput Tesse koji su samo htjeli odglumiti da jedu, zbog drutva. - Imao je divne crne oi to su pogledom svlaile, a kad bi demonstrirao kuhanje, stavljao bi ruke oko tebe i uhvatio te za prste. "Tako, tako", obiavao je govoriti. Mislim da je bio panjolac, ali se volio predstavljati kao Francuz, naravno. Fiona je rekla: - Tessa mi je pripremala krasna jela dok te nije bilo. - Tako? - I obroke za djecu - urno je dodala Fiona nadajui se da e u meni izazvati osjeaj zahvalnosti. - Dala mi je lonac minestre. To e nam dobro doi, Tess draga, a djeca oboavaju juhu. - Kako je bilo u Berlinu? - upitala je Tessa. Nasmijeila se. Mi smo se razumjeli. Znala je da mi se ne sviaju zalogajii to ih je pripremila, i da me ne zanimaju njeni doivljaji sa panjolskim uiteljem kuhanja, ali joj to nita nije znailo. Fiona je bila mirovni posrednik, a Tessu su zabavljala Fionina nastojanja. - U Berlinu je bilo prekrasno - rekao sam uz lani entuzijazam. - Njemaka hrana je krepkija od francuske - rekla je Tessa. - Kao i njemake ene, pretpostavljam. - Rijei su bile namijenjene meni, a jo vie jednoj njemakoj djevojci s kojom sam bio kad me Tessa prvi put vidjela, prije nego sam oenio Fionu. - Poznata ti je njemaka poslovica: "ovjek se poznaje po ukusu" - primijetio sam. - Tovi se kupusom i to e postati? - pitala je Tessa. - Leptir? - rekao sam. - A ako jede valjuke? - Bar ne ostane gladan - odgovorio sam. - Daj mu jo malo mesa - Fiona je rekla sestri - ili e cijele veeri biti loe volje. Kad se Tessa vratila iz kuhinje s drugom porcijom za mene, tanjur vie nije bio ukraen detaljima nouvelle cuisine. Dobio sam povei komad teletine i veliku licu mrkve izrezanu na udne-komadie, dokaz da je bilo vrlo komplicirano rezati tanke, jednake kolutie. Sad je na tanjuru bila samo jedna vrsta umaka, prelivena preko mesa. - Gdje je list metvice? - upitao sam.

100

Tessa me je u ali tresnula po leima, ali dovoljno snano da sam zakaljao. - Jesi li opazila neku promjenu u hodniku? - Tessa je pitala Fionu kad sam ja navalio na hranu. - Jesam - rekla je Fiona. - Predivan stoli, ba sam te htjela pitati o tome. - iles Trent. Prodaje neke stvari to su pripadale njegovoj baki. Potrebna mu je jo jedna soba, pa rasprodaje namjetaj. Kad bi netko mogao nai dovoljno mjesta za jedai stol... O, Fiona, to je prekrasan stol od mahagonija, i osam stolica... Prodala bih duu za njega, ali ovdje ne bi stao, a ovaj stol je pripadao Georgeovoj majci. Ne usuujem se rei da bih ga rado zamijenila. - Giles Trent? - upitao sam. - Zar prodaje imovinu? - On sad radi s vama, zar ne? - upitala je Tessa. - Rekao mi je da je razgovarao s tobom i da e sve biti u redu. Tako mi je drago. - to jo prodaje? - Samo namjetaj. Ne eli se rastati od svojih slika. eljela bih da mi proda jedan od onih malenih Rembrantovih bakroreza. Rado bih ga imala. - Zar bi se George sloio? - upitala je Fiona. - Poklonila bih ga Georgcu za roendan - rekla je Tessa. - Nijedan mukarac ne moe nita uiniti ako kupi neto to eli i kae "sretan roendan" kad on to prvi put vidi. - Prilino si beskrupulozna - rekla je Fiona ne trudei se da prikrije svoje divljenje. - Bio bih oprezan po pitanju Rembrantovih bakroreza - rekao sam joj. - Ima mnogo bakrenih ploa, a trgovci ih nekoliko otisnu s vremena na vrijeme, te ih bacaju na trite preko naivina kakav je Giles Trent. - Zar smiju to initi? - upitala je Tessa. - to bi ih moglo sprijeiti? To nije krivotvorenje ili prijevara. - Ali, to je kao tampanje novca - rekla je Fiona. - Jo je bolje - odvratio sam. - Kao kad troi suprugov novac i kae "sretan roendan". - Je li ti bilo dosta teletine? - pitala je Tessa. - Bilo je izvrsno - rekao sam. - to ima za desert, kineski ribiz? - Tess eli veeras gledati reprizu "Dallasa" na TV. Najbolje da odnesemo krevet dolje i krenemo kui - rekla je Fiona. - Nije teak - dodala je Tessa. - George ga je sam nosio, a on nije naroito snaan. Zavezao sam sklopivi krevet na krov automobila pa smo ve bili na putu kui kad se Tessa smjestila ispred televizora. - Vozi oprezno - rekla je Fiona kad smo izili s parkiralita velikog stambenog bloka, gdje su ivjeli George i Tessa, i ugledali prve snjene pahuljice. - Tako je lijepo to si opet kod kue, dragi. Zaista mi strano nedostaje kad si na putu. - U mranoj unutranjosti automobila obavijala nas je prisnost, pojaana loim vremenom vani. - I ti meni nedostaje. - Ali, u Berlinu je sve dobro prolo? - Nikakvih problema - odvratio sam. - Snijeg u travnju... moj boe! - No, nita to bi popravilo situaciju jadnog Gilesa? - Izgleda da je jo dublje uvuen, bojim se.

101

- Voljela bih da ga Tessa prestane viati. Ali meu njima nema nieg ozbiljnog. To zna, zar ne? - Zato li prodaje svoj namjetaj? - upitao sam. - Antikviteti i namjetaj su u zadnje vrijeme postizali dobre cijene. To je zbog krize, pretpostavljam. Ljudi ele uloiti novac u stvari to nee izgubiti vrijednost uslijed inflacije. - To je isto tako dobar razlog da bi ih zadrao - primijetio sam. - A ako ih mora prodati, zato ih ne prodaje preko agencije? Zato prodaje komad po komad? - Plaa li se porez na takve stvari? Jesi li na to mislio? - Bakrorezi su maleni. Litografije se mogu zarolati - rekao sam. - Ali namjetaj je krupan i teak. - Bernard! Valjda ne misli da je Giles takav idiot da e pokuati pobjei? - Palo mi je na um - rekao sam. - Bio bi budala. A moe li zamisliti jadnog starog Gilesa u Moskvi, u redu za svoje sljedovanje volke? - Dogodile su se i udnije stvari, draga. U ovom poslu, iznenaenjima nikad kraja. Skrenuo sam na Finchley Road i uputio se na jug. Mnoga vozila kretala su se u suprotnom pravcu; parovi koji su proveli veer u gradu, a sad su se vraali svojim kuama u sjevernim predgraima. Snijeg se topio im bi dodirnuo tlo, ali zrak ga je bio pun, poput televizijske slike kad je ukljuen elektrini mikser. Pahuljice su lebdjele kraj neonskih reklama i jarko osvijetljenih izloga poput raznobojnih konfeta. Nekoliko ih je palo na vjetrobran gdje su se na tren zadrale prije nego bi se pretvorile u vodu. - Razgovarao sam s Frankom o starim danima - rekao sam. - Priao mi je o vremenu iz 1978. godine kad je djelovala teroristika grupa Baader-Meinhof. - Sjeam se - rekla je Fiona. - Nekome je palo na pamet da e pokuati jo jednu otmicu. Bila sam prilino nervozna jer nikad ranije nisam doivjela takvu uzbunu. Oekivala sam da e se dogoditi neto uasno. - Uhvaena je jedna radio-poruka iz Karlshorsta. Neto o aerodromu u ehoslovakoj. - Tako je. Ja sam radila na njoj. Frank je bio u jednom od svojih uiteljskih raspoloenja. Ispriao mi je sve o slubi za hvatanje poruka, i kako u prepoznati razliite vrste radio-signala ruske vojske po predzadnjoj grupi slova u poruci. - Frank nikad nije javio Londonu o hvatanju te poruke - rekao sam. - To je vrlo vjerojatno - odvrati Fiona. - Uvije je govorio da je zadatak berlinskog predstavnika sprijeiti zatrpavanje Londona lavinom nevanog materijala. Dobiti obavijesti je lako, ali vano je srediti ih. - Zadrhtala je i pokuala pojaati grijanje u automobilu, ali ono je ve radilo punom snagom. - Zato? Zar Franka neto brine? Prolo je mnogo vremena... prekasno je za premiljanje. Pitao sam se misli li i na druge stvari; moda je prekasno da bi se promislilo o braku. - Pogledaj ono - rekao sam. Bijeli jaguar je oito klizio mokrim kolnikom, popeo se na plonik i zadnjim krajem uletio u izlog. Svuda po ploniku bilo je stakla, bijelog poput snijega, a jedna ena je imala krvi po licu i rukama. Voza je puhao u plastini balon to ga je drao policajac bezizraajna lica. - Drago mi je da veeras nisam uzela porschea. Nema izgleda kod policije ako te nau

102

za volanom crvenog porschea. Kad e dobiti volvo? - Trgovac neprestano ponavlja da e stii slijedeeg tjedna. Nada se da u izgubiti ivce i uzeti onaj karavan kojeg se pokuava rijeiti. - Obrati se drugom trgovcu. - Plaa mi dobru cijenu za ovu krntiju. - Zato onda nee uzeli karavan? - Preskup je. - Dopusti da ja platim razliku cijene. Uskoro je tvoj roendan. - Radije ne bih, draga. Ipak, hvala na ponudi. - Bio bi vrlo koristan za seljenje kreveta - rekla je. - Neu tvom ocu pruiti zadovoljstvo da troim njegov novac. - On ne bi ni znao. - Ali ja bih znao, a ja sam onaj koji mu je rekao kamo da stavi svoj miraz. - Kamo da stavi moj miraz, dragi. - Volim te, Fiona - rekao sam - ak i ako zaboravi na moj roendan. Vrcima prstiju je dotakla svoje usne, a zatim moj obraz. - Gdje si bio one noi 1978? - pitala je. - Zato nisi bio sa mnom? - Bio sam u Gdansku, trebao sam prisustvovati sastanku s radnicima brodogradilita koji se uope nisu pojavili. Sve je to bila stupica KGB-a. Sjea se? - Vjerojatno sam potisnula sjeanje na to. Da, Gdansk, naravno. Bila sam tako zabrinuta. - I ja. Otad naovamo, moja karijera je neuspjeh za neuspjehom. - Uvijek si se sigurno izvlaio. - To je vie no to se moe rei za mnoge koji su bili sa mnom. Dobro smo funkcionirali 1978, ali sad vie nije mnogo toga ostalo. - Uvijek si putovao ovim ili onim poslom. Bilo mi je runo samoj u Berlinu. Mrzila sam mrane ulice i uske prolaze. Ne znam to bih uinila da nije bilo dragog starog Gilesa koji me svake veeri vozio kui i podizao moral telefonskim pozivima i knjigama o Njemakoj, za koje je mislio da ih trebam proitati kako bih obogatila svoje znanje. Dragi stari Giles. Zato mi ga je sad ao. - On te vozio kui? - Nije bilo vano u koliko sati sam zavrila posao... ak i usred noi kad je zavladala ona panika... Giles bi doao gore, u Operativni odjel, popuio cigaretu, naalio se i odveo me kui. Nastavio sam vonju, psujui nekoga tko nas je pretekao i vjetrobran poprskao blatom. Tek nakon stanke od nekoliko minuta upitao sam: - Zar Giles nije radio u drugoj zgradi? Mislio sam da mu je trebala crvena propusnica da bi doao do Operativnog odjela. - Slubeno mu je trebala. No, pri kraju svake smjene... osim ako neki od pretencioznih iz Londona nije bio tamo... ljudi iz dogradnje su obiavali dolaziti u glavnu zgradu. U sporednoj zgradi nije bilo tople vode, a veina je osjeala potrebu da se opere i presvue nakon osam sati rada. - Ali, provedena je istraga. ovjek po imenu Joe Brody je ispitao sve ljude u vezi izdaje

103

to se zbila te noi. - Pa, to je trebalo rei, dragi? Misli li da bi itko iznevjerio Franka? Mislim, zar je trebalo rei da ljudi iz sporedne zgrade dolaze gore i kradu papir i olovke, ili dovode svoje djevojke u dnevnu sobu na vrh zgrade? - Nisam znao da se sve to dogaalo. - Djevojke meusobno razgovaraju, dragi. Pogotovo kad ima samo nekoliko djevojaka u stranom gradu. Usto su radile u kancelariji s najzloglasnijom vrstom ljudi. - Stegnula mi je ruku. - Dakle, svi su lagali Joeu Brodyju? Giles Trent jest imao pristupa poruci? - Brody je Amerikanac, dragi. Ne moe iznevjeriti domovinu, zar ne? - Frank bi pobjesnio kad bi znao - rekao sam. Zapanjila me pomisao da su sva Frankova pravila, okrunice i kompliciranu rutinu svi izvrgli ruglu, ak i kad je on bio u uredu. U to vrijeme sam veinu svojih radnih sali proveo na poslovima to su ih snalaljiviji ljudi izbjegavali tvrdei da ne govore dovoljno dobro njemaki. Pametni Dicky, glupi Bernard. - Frank je samo sebina svinja - rekla je Fiona. - Voli novac i presti, ali mrzi konkretan posao. Franku je najdrae izigravati domaina mondenom drutvu dok porezni obveznici plaaju raune. - Mora i toga biti - odvratio sam. - Ponekad pomislim da GD dri Franka tamo kako bi pokupio sve glasine. GD voli traeve. No, Frank zna to je tra, a to je zaista vano. Frank posjeduje sposobnost predvianja nevolja mnogo prije nego ponu. Mogao bih ti navesti desetak primjera njegovog vaenja kestenja iz vatre, a reagirao je samo na glasine i na svoje slutnje. - Tko e dobiti Berlin kad se Frank povue? - Nemoj mene pitati-rekao sam. - Pretpostavljam da e u onom kompjutoru potraiti nekoga tko mrzi Berlin poput Franka, tko se razbacuje novcem ekstravagantno poput Franka, tko govori isti Kaiserliche njemaki poput Franka i tko izgleda poput Engleza na godinjem odmoru, to uspijeva Franku. - Okrutan si. Frank je strano ponosan na svoj njemaki. - Jo bi mu uspjelo zavarati ljude kad ne bi pokuavao pisati upute za njemako osoblje i stavljati ih na oglasnu plou. Jedini put kad sam vidio Wernera da se smije, zasta nekontrolirano smije, bilo je ispred oglasne ploe u predvorju. itao je Frankove upute napisane njemakim jezikom: "to initi u sluaju poara." Pretvorilo se u klasiku. Jedan Nijemac iz osiguranja obiavao ga je citirati na proslavi Boia. Jedne godine ga je Frank sluao pa je rekao: "Zaista je dobro kako se ovi vabe mogu smijati nedostacima vlastitog jezika, zar ne?" Rekao sam mu: "Da, Frank, a njegov glas malo podsjea na tvoj, jesi li to opazio?" Frank je odgovorio: "Ne bih mogao rei." Nikad nisam bio sasvim siguran je li Frank shvatio u emu je ala. - Bret je rekao da je GD spomenuo tvoje ime kad se govorilo o berlinskom uredu. - Jesi li esto viala Breta dok sam bio odsutan? - Nemoj to opet poinjati, dragi. Nikakva veza izmeu mene i Breta Rensselaera jednostavno ne dolazi u obzir. - Meni ga nitko nije spomenuo - rekao sam. - Mislim na posao. - Bi li ga prihvatio? - Da li bi se voljela tamo vratiti?

104

- Uinila bih sve da te opet vidim zaista sretnog, Bernard. -1 ovako sam sretan. - eljela bih da to vie pokazuje. Zabrinuta sam za tebe. Da li bi volio ii u Berlin? - Ovisi - oprezno sam odgovorio. - Ako bi htjeli da preuzmem Frankovu klimavu organizaciju i zadrim je takvu, ne bih je ni taknuo, bez obzira na plau. Ako bi mi dopustili da je mijenjam u neto bolje i prilagodim dvadesetom stoljeu... u tom sluaju bi posao mogao biti zanimljiv. - Lako mogu zamisliti da e sve to saopiti GD-u istim ovim rijeima, dragi. Zar ne moe u svoju divnu glavu utuviti da Frank, Dicky, Bret i GD smatraju voenje svoje organizacije izvrsnim, predmetom zavisti cijelog svijeta. Nee biti bezgranino oduevljeni tvojom ponudom da je prilagodi dvadesetom stoljeu. - Moram to imati na umu - rekao sam. - Sad sam te razljutila. - Samo zato to si u pravu - rekao sam. - U svakom sluaju, nema smisla razgovarati o tome to bih uinio kad bi mi ponudili Frankov posao jer znam da za to nema ni najmanje izgleda. - Vidjet emo - rekla je Fiona. - Shvaa li da si proao kraj nae kue? Bernard! Kamo, dovraga, idemo? - Tamo je parkiran jedan automobil... dva mukarca su unutra. Nasuprot naem ulazu. - O, ali, Bernard. Stvarno. - Idemo samo oko bloka da vidim imaju li neku vrstu zalea. Tada u se pjeice vratiti. - Ne uzima li parkirani automobil s dva ovjeka u njemu previe ozbiljno? Vjerojatno se netko samo pozdravlja na rastanku. - Godinama shvaam stvari previe ozbiljno - rekao sam. - Bojim se da to komplicira ivot sa mnom. Ali, ostao sam iv, srce. A to mi mnogo znai. Ulice su bile puste, nikoga u sjeni i nikakvih zauzetih parkiranih automobila, koliko sam mogao vidjeti. Zaustavio sam automobil. - Daj mi pet minuta. Tada kreni cestom i ui na na prilaz kao da je sve normalno. Sad je djelovala zabrinuto. - Za boga miloga, Bernard. Molim te, budi oprezan. - Sve e biti u redu - rekao sam joj i otvorio vrata automobila. - Ovime zaraujem za ivot. Izvadio sam pitolj iz sakoa i tutnuo ga u dep kinog ogrtaa. - Nosi pitolj? - upitala je Fiona uspanieno. -to, za ime svijeta, kani s tim? - Nove odredbe - odgovorio sam. - Osoba koja redovito nosi dokumente prve kategorije mora imati pitolj. To je samo igraka. - Mrzim pitolje - rekla je. - Pet minuta. Nagnula se i uhvatila me za ruku. - Nema niega izmeu mene i Breta - rekla je. - Nema niega izmeu mene i bilo koga, dragi. Kunem ti se. Ti si jedini.

105

- To govori samo zato jer imam pitolj - rekao sam. ala je bila loa, ali se ona nasmijeila to je ljepe mogla, a zatim je skliznula na sjedite vozaa. Bilo je hladno, a snjene pahuljice lijepile su mi se za lice. Sad je ve snijeg padao toliko gusto da se zadravao na zemlji, a zrak je bio dovoljno hladan da pahuljice ostanu zaleene, pa su se vrtjele uokolo u svim moguim oblicima. U Duke Street, gdje smo ivjeli, skrenuo sam sa sjevernog kraja. Htio sam se pribliiti automobilu odostrag. Tako je bilo sigurnije; vrlo je nespretno okrenuti se na sjeditu automobila. Koliko sam uspio vidjeti, automobil nije nosio nikakve oznake i nije bio postavljen tako da bi mogao na brzinu pobjei. Bila je to stara anda s antenom radio-telefona na krovu. Voza je sigurno gledao u retrovizor, jer su se vrata naglo otvorila kad sam se pribliio. Jedan ovjek je iziao. Mogao je imati tridesetak godina, a bio je odjeven u jaknu od crne koe s petent ztvaraem. Na glavi je imao vunenu peruansku kapu jarkih boja kakve prodaju na skijalitima. Umirio sam se; bilo bi previe upadljivo za profesionalce KGB-a. Pustio je da se pribliim, a ruke je drao udaljene od tijela, ni blizu depovima. - Gospodine Samson? - doviknuo je. Zaustavio sam se. Drugi putnik automobila nije se ni pomaknuo. ak se nije ni okrenuo na sjeditu da bi me vidio. - Tko ste vi? - upitao sam. - Imam poruku od gospodina Cruyera. Pribliio sam mu se, ali sam i dalje bio na oprezu. Drao sam pitolj u depu ogrtaa uperen prema njemu. - Recite mi vie - rekao sam. Pogledao je dolje, gdje je pitolj tvorio izboinu i rekao: - Rekao mi je da ekam. Niste ostavili broj za vezu. To je bilo tono. Fionina molba za seljenje onog prokletog kreveta me ekala kod kue. - Onda, da ujem. - Radi se o gospodinu Trentu. Razbolio se. Nalazi se u kui blizu Ovala. Gospodin Cruyer je tamo. - Neodreenom kretnjom je pokazao na automobil. - Hou li ga nazvati i rei mu da dolazite? - Ii u svojim kolima. - Svakako - rekao je ovjek. Navukao je vunenu kapu na ui. - Zamolit u gospodina Cruyera da vas nazove i potvrdi moje rijei, hou li? - Pazio je da se ne naceri, ali moj oprez ga je oito zabavljao. - Uinite to - odvratio sam. - Nikad ne moe biti previe oprezan. - U redu - rekao je, nemarno salutirao i otvorio vrata automobila. - Jo neto? - Nita vie - rekao sam. Nisam isputao pitolj iz ruku sve dok se nisu odvezli. Tada sam uao u kuu i natoio au viskija dok sam ekao Cruyerov poziv. Fiona je stigla prije no to je telefon zazvonio. vrsto me zagrlila i poljubila ledenim usnama. Cruyer nije nita jasno rekao, osim adrese i injenice da me pokuava pronai ve gotovo sat vremena, i hou li pouriti, pouriti, pouriti. Nisam htio stii na zakazano mjesto sa sklopivim krevetom, pa sam ga skinuo s krova automobila prije nego sam krenuo. Naprezanje mi je oduzelo dah, a ruke su mi poele drhtati. Ili je tome bio razlog susret s ovjekom iz

106

automobila? Nisam bio siguran. Dio junog Londona, nazvan Surrey County po terenu za kriket, nije bio tako otmjena stambena etvrt kako bi neki turisti mogli oekivati. Oval je otrcani skup malih tvornica, radnikih stanova i parka u kojem se ne preporuuje etnja kad se spusti mrak. A ipak, skrivene iza glavnih ulica ispunjenih ispunim plinovima, zalutalim makama i neredom, nalaze se skupine renoviranih kua, uglavnom viktorijanskog stila, to ih nastavaju politiari i dravni slubenici koji su otkrili koliko je korisno to je ovaj neprivlani predio tako blizu Westminstera. U jednoj takvoj kui ekao me Cruyer. Dicky je ljenario u prednjoj prostoriji itajui The Economist. Prelo mu je u naviku noenje materijala za itanje, smotanog u unutranjem depu uske mornarske jakne to je sad leala do njega na sofi. Imao je na sebi traperice, tenisice i teku vunenu maju visokog vrata kakvu obino nose ribari na koaricama kad rade na palubi za runa vremena. - ao mi je to me nisi mogao nai - rekao sam. - Nije vano - odvratio je Dicky tonom koji je govorio da jest vano. - Trent je uzeo preveliku dozu. - to je uzeo? Kako mu je? - upitao sam. - Nala ga je njegova sestra, hvala bogu - rekao je Dicky. - Dovela ga je ovamo. Ovo je njena kua. Tada je pozvala lijenika. - Dicky je izgovorio "lijenik" kao to bi netko drugi izgovorio "pervertit" ili "terorist". - Nije jedan od naih ljudi - nastavio je Dicky - ve nekakav iz lokalne poliklinike. - Je li mu jako loe? - Trentu? Preivjet e. No, to je vjerojatno znak da njegovi ruski pajdai pomalo poinju vriti pritisak. Ne bih elio da Trent pone vjerovati da mu oni mogu nakoditi vie nego mi. - Je li to rekao? Je li rekao da se na njega vri pritisak? - Mislim da moemo pretpostaviti da je tako - odgovorio je Dicky. - Zato ga netko mora upoznati sa ivotnim injenicama. - Na primjer? - Netko mu mora objasniti kako ne moemo dopustiti da ode u Moskvu i odgovara na pitanja strune ekipe ispitivaa KGB-a. Izgubiti nekoliko tajnih dokumenata je jedno, a pomoi im pri stvaranju kompletnog dijagrama nae komandne strukture i sistema upravljanja, te upoznavanje s pojedinostima iz linog ivota viih slubenika, bilo bi nepodnoljivo. - Dicky je podigao smotani asopis i tresnuo njime o dlan lijeve ake. Zloslutno je dodao: - A Trent bi trebao shvatiti kako previe zna da bi mu se moglo suditi u Old Baileyju. - Ti eli da mu ja sve to objasnim? - pitao sam. - Mislio sam da si mu to ve objasnio - odvratio je Dicky. - Je li ti palo na pamet da bi pokuaj samoubojstva mogao znaiti da je pritisak na njega ve prevelik? Dicky se zaokupio problemom motanja asopisa The Economist. Nakon duge utnje, rekao je: - Nisam ja rekao glupanu da izda svoju zemlju. Misli da elim biti blag prema njemu jer je studirao na Balliolu. - Izvadio je kutiju cigareta i slavio jednu cigaretu u usta ne zapalivi je. - Nikad nisam pohaao fakultet - rekao sam. - Ne znam o emu govori.

107

Ustao je i uputio se do ploe nad kaminom gdje je potraio ibice i povukao laticu cvijeta da vidi jesu li narcisi plastini; bili su pravi. - Nisi zavrio fakultet, ali ponekad pogodi upravo ono pravo, Bernard, stari prijatelju. Razmiljao sam o tvojem razgovoru s Bretom Rensselaerom danas poslijepodne. Tek kad sam veeras ovdje sjedio, poeo sam shvaati to si htio rei. - Nikad jo nisam vidio Dickyja tako nemirnog. Naao je kutiju ibica na polici, ali je bila prazna. - Zar zaista? - Misli da je sve ispalo previe uredno i isto, zar ne? Ne svia ti se nain na koji je materijal to optuuje Trenta dospio u Frankove ruke u Berlinu. Sumnjivo ti je njegovo deurstvo u noi kad je ona prokleta poruka uhvaena. Ukratko, ne svia ti se injenica da sve tako lijepo ukazuje na Gilesa Trenta. - Ne svia mi se - priznao sam. - Kad na svako svoje pitanje dobijem potpuni odgovor, znam da postavljam pogrena pitanja. - Prekinimo ovaj zakuast razgovor - rekao je. Odloio je kutiju ibica na policu odluivi da ne pui. - Misli li da Moskva zna da smo otkrili Trenta? Vjeruje li da ga ele upotrijebiti kao rtveno janje? - Nezapaljenu cigaretu paljivo je vratio u kutiju. - To bi im bila dobra ideja - rekao sam. - Da nas uvjere kako je svaka izdaja u posljednjih nekoliko godina Trentovo djelo? - Da, tako bi mogli raistiti situaciju. Mi strpamo Trenta iza reetaka, odahnemo od olakanja i uvjerimo sami sebe da je sve divno i sjajno. Sad je Dicky smotanim asopisom utiskivao krugove na svoju ruku, a rezultat je prouavao temeljito, poput hiromanata koji itaju sudbinu iz dlanova dobrostojeih muterija. - Za tako neto bi mogao postojati samo jedan razlog - rekao je Dicky. Podigao je pogled sa svoje ruke i zagledao se u moje bezizraajno lice. - Morali bi imati nekoga na isto tako dobrom poloaju kakav je bio Tren tov... nekoga tko e ih i dalje opskrbljivati podacima kakve su dobivali od Trenta. - Bolje - rekao sam. - Mnogo bolje. - Zato bolje? - Zato jer moskovski centar uvijek nastoji svoje ljude vratiti kui. Potroit e novca, uhapsiti nekog jadnog turistu da bi ga upotrijebili kao taoca, ili e ak izvui iz zatvora agenta koji izdrava kaznu da bi izvrili razmjenu. Ali zaista se trude da bi svoje ljude vratili kui. - Mogao bih ti navesti nekoliko ljudi koji su sad shvatili da im nije lijepo "kod kue" rekao je Dicky. - To nita ne mijenja - odvratio sam. - Moskovskom centru je cilj vraanje ljudi u sigurno okrilje Rusije... odlikovanja i pohvale, i sva ona herojska sranja za koja su se specijalizirali u Moskvi. - A jo uvijek nema nikakvog znaka da e pokuati Trenta vratiti u Moskvu. - A to e im pokvariti dobar glas - rekao sam. - Moraju imati zaista dobar razlog kad doputaju Trentovu propast. Mogli bi imati samo jedan motiv, a to je ubacivanje ili osiguravanje drugog agenta. Boljeg agenta. - Ali, moda Rusi ne znaju da smo ga otkrili. - Ili, moda Trent ne eli poi u Moskvu. Da, pomiljao sam na obje mogunosti, a i

108

jedna i druga bi mogle odgovarati istini. No, ja mislim da e Trenta namjerno rtvovati. A to bi bilo vrlo neobino. - Ta druga osoba - rekao je Dicky. - Taj drugi agent kojeg je Moskva ve ubacila... Govori o nekom u samom vrhu? Jesam li u pravu? - Pogledaj dokumente, Dicky. Ve godinama nismo imali dobrog dvostrukog agenta, a nismo otkrili nijednog od njihovih vanijih agenata. To ukazuje samo na jedno: netko odavde osujeuje svaki na potez - rekao sam. - Ve dugo se niu bijedni neuspjesi, a ponekad se radilo o pothvatima kojima Trent nije imao pristupa. - Dokumenti mogu biti limenka puna crva, obojica to znamo - rekao je Dicky. - Ako imaju nekoga na visokom poloaju, ne bi bili tako glupi da reagiraju na svaku njegovu obavijest. To bi ostavilo trag irok cijeli kilometar. Previe su mudri za tako neto. - Tono - rekao sam. - Znai da je Moskvi, po svoj prilici, poznato mnogo vie no to mi mislimo. - Misli li da bih to mogao biti ja? - pitao je Dicky. Lagano, ali brzo, utiskivao je krugove na svoju aku. - Nisi ti - odvratio sam. - Moda nije nitko. Moda nije u pitanju izdaja; samo nesposobnost. - Zato ne ja? - bio je uporan Dicky. Ogorilo ga je to sam ga tako spremno odbacio kao osumnjienog. - Da si agent Moskve, drukije bi vodio ured. Sekretaricu bi smjestio u predsoblje, a ne u uredu gdje moe stalno vidjeti to radi. Pobrinuo bi se da bude upuen u sva tekua pitanja to te sad posebno ne zanimaju. Ne bi ostavljao strogo povjerljive dokumente u aparatu za fotokopiranje i izazvao hajku po cijeloj zgrad, to si tri puta uinio prole godine. Moskovski agent ne bi na sebe privlaio takvu panju. I vjerojatno bi o fotografiji znao vie pa ne bi od svojih snimaka s odmora stvarao onakvu zbrku kakvu stvara svake godine. Ne, ti nisi agent Moskve, Dicky. - A nisi ni ti - rekao je Dicky - jer inae uope ne bi o tome govorio. Zato je najbolje da se u ovome drimo zajedno. Poi e u Berlin da stupi u vezu s mreom Brahms. Neka izvjetaji o tom putovanju budu povjerljivi i usmeni. I odsad emo sve to inimo, kaemo ili mislimo o Trentu zadrati u tajnosti. Nas dvojica moemo sve zadrati izmeu sebe. - Misli, neemo rei Bretu? - Ja u se pobrinuti za Breta. Saznat e samo ono to mora saznati. - Valjda ne sumnja na Breta? - Odmah sam pomislio na Fionu. Ako odrava ljubavnu vezu s Bretom, bilo kakva istraga o Bretu bi to otkrila. U tom sluaju bi dolo do paklene guve. - Moe biti bilo tko. I sam si to rekao. Mogao bi biti i GD. - Pa, ne znam, Dicky - rekao sam. Dicky se poeo uzrujavati. - O, shvaam to misli. Misli da je ovo zaobilazni nain uskraivanja podataka Bretu. Tako da bih ja mogao preuzeti njegov posao. - Ne - rekao sam, iako mi je upravo to palo na pamet. - Nemojmo loe poeti - rekao je Dicky. - Moramo vjerovati jedan drugome. to bih trebao uiniti da steknem tvoje povjerenje?

109

- Htio bih neto napismeno, Dicky. Neto to bih mogao iznijeti as prije nego me osude. - U tom sluaju e postupati po mom prijedlogu? - Hou. - Sad kad je Dicky glasno izgovorio moja strahovanja, osjeao sam se nelagodno. Zapravo, osjeao sam strah, golemi strah. Ubaeni moskovski agent dovodio nas je svih u opasnost, ali ako bude uhvaen, mogao bi cijelu Glavnu upravu osramotiti, pa ak i unititi. Dicky je kimnuo glavom. - Zato to zna da imam pravo. Vrlo dobro zna da sam u pravu. Agent Moskve zasjeo je u sam vrh Uprave. Nisam podsjetio Dickyja da je u poetku izjavio kako je shvatio na to ciljam tek nakon mojeg razgovora s Bretom. Bolje da Dicky sve smatra svojom idejom. Ljudi s Balliola vole biti kreativni. Zauli su se koraci i kucanje na vratima. Uao je lijenik. - Pacijent sad spava, gospodine Cruyer - s potovanjem je rekao. S obzirom na viktorijanski ambijent, oekivao sam ovjeka sa zaliscima i cilindrom. No, lijenik je bio mlad, mlai od Dickyja, mladi krupnih oiju i duge kovrave kose to mu je dopirala do krutog bijelog ovratnika, a nosio je istroenu crnu lijeniku torbu, sigurno naslijeenu od nekog uvaenog prethodnika. - Dakle, kakva je prognoza, doktore? - upitao je Dicky. Lijenik je spustio torbu na pod dok je oblaio ogrta. - Samoubojstvo vie nije onakva rijetkost kao nekad - odvratio je. - U Njemakoj ih imaju oko etrnaest tisua godinje, a to je vie no to ih pogine u saobraajnim nesreama. - Ostavite se statistike - rekao je Dicky. - Postoji li mogunost da na prijatelj na katu pokua opet? - ujte, gospodine Cruyer, ja sam samo lijenik ope prakse, a ne prorok. No, sviala se vama statistika ili ne, mogu vam rei da osam od deset samoubojica o svojim namjerama govori unaprijed. Da je va prijatelj imao nekoga tko ga je bio spreman sasluati, vjerojatno ne bi uinio ovaj oajniki korak. to se tie ponovog pokuaja, ako mu pruite njegu i panju kakva mu je oito potrebna, znat ete to namjerava mnogo prije nego netko poput mene doe spasiti to se moe spasiti. Dicky je kimnuo glavom kao da odobrava mali lijenikov govor. - Hoe li se oporaviti do sutra? - upitao je. - Do vikenda, u svakom sluaju - odgovorio je lijenik. - Zahvaljujui gospoici Trent. Odmaknuo se u stranu da bi neudata sestra Gilesa Trenta mogla ui u sobu. - Koristilo joj je vrijeme to ga je provela kao medicinska sestra. Ni sam ne bih bolje obavio posao. Gospoica Trent nije obraala panju na lijenikove hvale. Bila je u poznim pedesetim godinama, visoka i mrava poput njenog brata. Kosa joj je bila nakovrana i obojena, a naoale ukraene blistavim draguljima. Nosila je vestu od kamira i suknju kariranog uzorka crvene, plave i zelene boje. Na ovratnik pamune bluze prikopala je starinski zlatni bro. Ostavljala je dojam osobe dovoljno imune da zadovolji svoje umjerene zahtijeve. Namjetaj u sobi bio je u stilu gospoice Trent: ozbiljan, burujski i staromodan. Sagovi, nizak ormar za knjige i starinska ura bili su vrijedni komadi to ih je moda naslijedila od roditelja, ali se nisu naroito uklapali u ambijent, pa sam se pitao nisu li to bile stvari to ih je Giles Trent u posljednje vrijeme prodavao.

110

- Posluala sam svoj zdrav razum - rekla je energino protrljavi ruke. U glasu joj se nazirao naglasak brdovite kotske. Mladi lijenik nam je svima poelio laku no i otiao. Sam bog zna to mu je Dicky napriao, ali, bez obzira na njegov mali ispad, ponaao se neobino smjerno. - Vi ste ovjek za koga radi moj brat? - upitala je gospoica Trent. - Da, jesam - odvratio je Dicky. - Moete zamisliti kako me okirala vijest o dogaaju. - Da, mogu zamisliti - hladno je rekla. Pitao sam se koliko je znala o poslu svog brata. - No, volio bih da niste pozvali svog lijenika - rekao je Dicky. Pruio joj je karticu s telefonskim brojevima za hitne sluajeve. - Mnogo je bolje obratiti se privatnoj zdravstvenoj slubi na koju va brat ima pravo. - Dicky joj se nasmijeio i nastavio se smijeiti unato mrkom pogledu kojim je oinula i karticu i Dickyja. - Smjestit emo vaeg brata u ugodnu i udobnu sobu gdje e kraj njega nou deurati medicinska sestra, a lijenika pomo e biti na dohvat ruke. Jo jedan smijeak, opet bez odgovora. Izraz lica gospoice Trent nije se promijenio. - Vi ste svoje uinili, gospoice Trent. - Moj brat e ostati ovdje - rekla je. - Sve sam ve uredio - odvratio je Dicky. On joj je bio ravan; Dicky je imao debelu kou poput nosoroga. Bilo je zanimljivo promatrati sukob, ali moje misli su se uporno vraale Fioni. Morbidno sam je zamiljao s Bretom: u razgovoru, plesu, smijehu, ljubavi. - Zar niste uli to sam rekla? - mirno je upitala gospoica Trent. - Mom bratu je potreban odmor. Neete ga uznemiravati. - To je odluka kojom se ni vi ni ja ne moramo optereivati - rekao je Dicky. - Va brat je potpisao ugovor u kojem stoji da su za njegovu zdravstvenu njegu odgovorni njegovi pretpostavljeni. U ovakvim situacijama... - Dicky je zastao podigavi obrvu - vaeg brata mora pregledati jedan od naih lijenika. Moramo misliti na ljude iz zdravstvenog osiguranja. Mogu stvoriti gomilu nevolja ako neto nije u skladu s pravilima. - On spava. - Ovo je predstavljalo neznatno poputanje. - Ako se ukine njegovo osiguranje, va brat e izgubiti pravo na mirovinu, gospoice Trent. Dakle, siguran sam da neete ustvrditi kako je vae poznavanje medicine bolje nego u mladog lijenika koji ga je pregledao. - Nisam ula da je lijenik rekao da ga se moe micati. - To mi je dao napismeno - rekao je Dicky. Ranije je odloio papiri u asopis kojeg je sad prelistavao. - Da, ovdje je. - Pruio joj je rukom ispisan papir. U tiini je proitala tekst i vratila papiri Dickyju. - To je sigurno napisao im je stigao. - Da, zaista - rekao je Dicky. - To je bilo prije nego je pregledao mog brata. Zar ste se time bavili sve ono vrijeme prije nego je doao gore? - Kola hitne pomoi moraju stii svakog asa, gospoice Trent. Mogu li vas zamoliti da spremite odjeu svog brata u koveg ili torbu? Pobrinut u se da vam je vrate, naravno. - irok osmijeh. - Za dan-dva odjea e mu biti potrebna, koliko sam shvatio. - Poi u s njim - rekla je. - Nazvat u ured i pitati - rekao je Dicky. - No, oni gotovo uvijek odbiju takve zahtijeve.

111

To je najvei problem kad se stvari pokuavaju srediti u ovo doba noi. Ne moe se nai nijednog od pretpostavljenih. - Ja sam mislila da ste vi iz uprave - rekla je. - Tono! - odvratio je Dicky. - Upravo to sam mislio. Nee biti nikoga na tako visokom poloaju da moe opozvati moju odluku. - Jadni Giles - rekla je ena. - Kad mora raditi za ovjeka kakav ste vi. - Vei dio vremena bio je preputen sam sebi - rekao je Dicky. Gospoica Trent je naglo digla pogled da vidi to je time htio rei, ali Dickyjevo lice bilo je bezizraajno poput njenog. Ljutito se okrenula prema mjestu gdje sam ja sjedio drei savijene novine' i olovku. - A vi - rekla je. - to vi radite? - Rjeavam krialjku - odgovorio sam. - est slova: "Oenjen u operi, ali ne u Sevilli?" Znate li rjeenje? - Nita ne znam o operi. Mrzim operu, a nita ne znam ni o Sevilli - odvratila je gospoica Trent. - A ako me nemate nita vanije pitati, vrijeme je da odete iz moje kue. - Nemam vanijeg pitanja za vas, gospoice Trent - rekao sam. - Moda e va brat znati rjeenje. Isuse, pomislio sam, to ako se pokae da je Bret agent Moskve i da pokuava vrbovati Fionu. To bi zaista bila gadna zbrka. - Uope se ne radi o krialjci - rekla je gospoica Trent. - Izmiljate pitanja. To je stranica s oglasima. - Traim drugi posao - objasnio sam.

112

15.

Dicky je uredio da Trenta odvedu u Berwick House, plemiki posjed iz osamnaestog stoljea nazvan po nezakonitom sinu Jamesa II. i sestre vojvode od Marlborougha. Preuzelo ga je Ministarstvo rata 1940. i, poput mnogih dobrih stvari to ih je vlada privremeno preuzela, nikad nije vraeno prijanjim vlasnicima. Osamljeni poloaj teko da bi bio bolje izabran, ak i da je zdanje izgraeno posebno za nas. Sedam jutara zemlje okruene drevnim zidom visokim etiri i pol metara, toliko zaraslim u korov i brljan da je sve zajedno vie izgledalo poput naputenog, a ne tajnog mjesta. Na tratini za kroket vojska je podigla crne oble barake od valovitog lima, to su sad postale spavaonice za naoruane straare, i dvije montane graevine to su se ponekad upotrebljavale za predavanja kad je glavna zgrada bila zauzeta konferencijom ili specijalnom obukom. No, unato ovim nagrdama, Berwick House je zadrao mnogo od svoje prvobitne otmjenosti. Opkop je bio najslikovitija atrakcija posjeda, a jo uvijek je bio pun rogoza, perunika i ljiljana. Nije bilo ni znaka podvodnim napravama to su ih tamo smjestili. ak i mala seoska ajana i kuica vratara bile su pretvorene u straarska mjesta, ali se o njima dovoljno vodilo brige te su sauvale svoj prijanji izgled. Infracrvene zrake i zvuni sistem za upozoravanje, to su okruivali posjed, bili su tako dobro sakriveni u grmlju, da su ih ak i tehniari koji su ih kontrolirali jedva pronalazili. - Imate tri iste - rekao je Giles Trent. - Ovo je otmica, bez obzira na sva Dickyjeva krasna objanjenja. - Zabrinulo ga je tvoje uzimanje prekomjerne doze tableta za spavanje - rekao sam. - Ti si zlobni gad - rekao je Trent. Nalazili smo se u njegovoj skuenoj sobi na drugom katu: ukastobijeli zidovi, krevet u metalnom okviru i reprodukcija pogibije admirala Nelsona kod Trafalgara. - Misli da bih te trebao aliti - rekao sam. - Ali, ja te ne alim. Zato se ne slaemo. - Ti nikad ne odustaje, zar ne? - Ja nisam istraitelj - veselo sam rekao. - I, za razliku od tebe, nikad nisam ni bio. Ti poznaje veinu naih istraitelja, Giles. Neke od njih si obuavao, po onom to sam saznao iz tvog dosjea. Reci koga bi elio da ti dodijelimo, a ja u uiniti sve to je u mojoj moi da ga dobije. - Daj mi cigaretu - zatraio je Trent. Obojica smo znali da nije dolazio u obzir Trentov susret s nekim od istraitelja. Takav susret bi izazvao glasine svugdje, od Curzon Streeta do Kremlja. Pruio sam mu cigaretu. - Zato ne mogu dobiti nekoliko kutija? - pitao je Trent koji je bio strastveni pua. - Pravila Berwick Housea zabranjuju puenje u spavaim sobama, a i lijenik je rekao da ti to kodi. - Nije mi jasno zato ste me eljeli odrati na ivotu - rekao je Trent u neuvjerljivom izljevu melankolije. Bio je previsok za pamuni kuni ogrta to ga je dobio od ekonoma, pa je nespretno potezao ovratnik ne bi li pokrio grudi jer mu pidama nije imala dugmadi. Moda se sjetio kako je istraiteljima na obuci preporuivao da bi uhapenici trebali patiti od "gubitka dostojanstva i udobnosti" dok ih se ispituje.

113

Rekao sam: - Ne uvaju te za Old Bailey, ako si na to mislio. Pripalio je cigaretu ibicama to sam mu ih dao, a zatim se zgrbio kako bi duboko uvukao prvi dim za kojim eznu ovisnici o duhanu. Tek kad je otpuhnuo dim, rekao je: - Misli da ne? - Pa da postane sredinja figura u reklamnom cirkusu? Previe zna, Giles. - Laska mi. Ja znam samo sitnice. Kad sam sudjelovao u nekom vanom planu? - U glasu mu se nazirao prizvuk razoarane ambicije. Je li to odigralo ulogu u njegovoj izdaji, pitao sam se. - Vlada zapravo zazire od sitnica, Trent. To je ono to trae novine i asopisi. Zato nema izgleda da ode u Old Bailey kroz gomile reportera. Svjesni su da njihovi itatelji ne ele itati beskrajne izvjetaje o sovjetskoj ekonomiji kad mogu saznati kako je netko montirao prislukivae u spavau sobu najdrae ljubavnice maarskog vojnog ataea. - Ako se ne radi o Old Baileyju, onda to...? - Neprestano ti ponavljam, Giles. Samo neka tvoj prijatelj Hljestakov bude zadovoljan. Sjeo sam na njegov krevet. Htio sam pokazati Trentu da se spremam na dugotrajan razgovor, i znao sam da e ga iznervirati ako mu zguvam posteljinu. Iznervirani ovjek moe postati svadljiv i indiskretan; to sam takoer proitao u Trentovim predavanjima za obuku. Primijetio sam: - Imao je smisla za humor, tvoja veza iz ambasade, kad si je nadjenuo ime Hljestakov. Tako se zvao varalica u Gogoljevom Revizoru. To je ovjek koji puni depove mitom, zavodi prefektovu kerku, lae, vara i uspijeva izigrati sve korumpirane slubenike grada, a zatim nekanjeno odlazi dok se sputa zavjesa. Proao je bez kazne, zar ne? Ili su ga na kraju strpali u zatvor? - Odakle bih ja to znao? - Gogolj je imao smisla za humor - bio sam uporan. - Ako se ne radi o Old Baileyju, to onda? - Ne vii, Giles. Pa, oito je, zar nije? Ili e smatrati da si suraivao pa e te ostaviti na miru, a ti e ostatak ivota proivjeti meu postarijim graanima nekog primorskog mjesta na junoj obali... ili e odbiti suradnju pa e zavriti u kolima hitne pomoi to nee na vrijeme stii do bolnice. - Prijeti li mi? - Nadam se - odgovorio sam. - Svim silama se trudim da ti utuvim malo razuma u praznu glavu. - Hljestakov, ili kako se ve zove, ni u to ne sumnja. Ali ako me budete ovdje drali pod kljuem, to e se sigurno promijeniti. Gdje se, zapravo, nalazimo? Koliko dugo sam bio bez svijesti? - Nemoj uporno postavljati isto pitanje, Giles. Zna da ti ne mogu odgovoriti. Najvanije pitanje glasi: kad e nam poeti govoriti istinu? - Njegova jedina reakcija bilo je prouavanje cigarete da bi vidio koliko mu je jo dimova ostalo. - Vratimo se na ono prvo ispitivanje. Jutros sam itao zabiljeke... - Podigao je pogled. - O, da. Ja sam ustrajan, Giles. Zaraen sam radnom etikom nie klase. Na tom prvom ispitivanju izjavio si da redovito odlazi u operu sa svojom sestrom i Hljestakovom, da bi mu predao fotokopije dokumenata. Zaintrigiralo me to si upotrijebio rije treff. - Namjerno sam zastao jer sam elio vidjeti hoe li moje spominjanje

114

njegove sestre i odlazak u operu djelovati na njega. Paljivo sam ga promatrao kad sam nastavio govoriti: - Treff je pijunska rije. Ne mogu tvrditi da se sjeam da sam je i sam ikad upotrijebio, ali sam je esto uo u filmovima na TV. Ima onaj romantini prizvuk to ga za neke ljude ima i pijunaa. Treff! Njemaki za sastanak, ali i za udarac ili pogodak. A ima i ona neodoljiva vojna znaenja: "bitka", "borba ili "akcija". Takoer znai "borbena linija". Jesi li to znao, Giles? Zbog njegovog naglog uvlaenja dimova, cigareta je dogorjela pa ju je sad njeno prinosio usnama u nastojanju da mu to due potraje. - Nikad nisam o tome razmiljao. - Zato ju je Hljestakov vjerojatno i primijenio u tvom sluaju. Tako si se osjeao hrabrijim, poduzetnijim, ovjekom koji moe mijenjati povijest. Jednom sam upitao jednog agenta KGB-a zato su svojim ljudima davali sve one naprave kakve su dali tebi. Kameru to izgleda poput upaljaa, radio-odailja kamufliran kao video rekorder i tome slino. Hljestakov nikad nije zatraio od tebe da upotrijebi ita od toga; KGB to gotovo nikad ne zahtijeva. Zato bi se trudili kad u slobodnom drutvu samo moraju jednog od svojih siledija taksijem poslati na drugi kraj -grada na kratak razgovor ili u fotokopirnicu? A taj agent KGB-a mi je objasnio da to njihovim ljudima prua osjeaj sigurnosti. Je li tako bilo i s tobom, Giles? Jesi li stekao sigurnost uza svu tu opremu? To je bilo pogubno, naravno. Kad smo nali sve to ispod dasaka, ti si bio gotov. Daske na podu i tavani... istraitelji uvijek prvo tamo pogledaju. Je li to predloio Hljestakov? - Zapravo, jest - odgovorio je Trent. Ustao je, jae stegnuo pojas kunog ogrtaa i uputio se prema vratima. Otvorio ih je i pogledao du hodnika. Kad se vratio, promrmljao je neto o tome da eli alicu aja. Rekao je da mu se uinilo da je uo kako dolazi medicinska sestra, ali ja sam znao da sam ga zabrinuo. - Vratimo se na sr problema, Giles. Rekao si da si nabavljao karte za operu za Hljestakova i svoju sestru, zato da bi utroje djelovali... - zastao sam - manje upadljivo. Te tvoje rijei bile su vrlo udne, Giles. Razmiljao sam o tome sino kad nisam mogao zaspati. Manje upadljivi od ega, mislio sam. Manje upadljivi od dvojice mukaraca? To mi nije imalo smisla. Zato bi vodio svoju sestru u operu ako si elio sastanke s Hljestakovom zadrati u to veoj tajnosti? Zato sam ustao i ponovo poeo itati tvoj prijepis. Naao sam tvoje opise odlazaka u operu. Navodi rijei svoje sestre: "Gospodin Hljestakov je ugodan ovjek, s obzirom na injenicu da je Rus." Pretpostavljam da si to rekao kako bi naglasio da tvoja sestra nije posebno sklona Rusima. - Tono - rekao je Trent. - Ili da ak ima predrasuda prema Rusima. - Da. - Bez obzira kakve osjeaje tvoja sestra gaji prema Hljestakovu i njegovim drugovima, iz tvoje izjave se jasno vidi da joj je bilo poznato njegovo ime i nacionalnost. Jesam li u pravu? - Jesi. - Trent se prestao etati sobom. Zaustavio se ispred malog elektrinog grijaa ugraenog u kamin i stao nervozno trljati ruke. - Voljela je operu. Njena prisutnost pruala nam je razlog za sastajanje. - Tvoja sestra nije bila sasvim iskrena s tobom, Giles - rekao sam. - Sino sam izmislio pitanje na koje bi znao odgovoriti i najslabije obavijeteni ljubitelj opere na svijetu. Tvoja sestra mi je rekla da ne voli operu. Naglasila je to. Rekla je to kao da ima neki poseban razlog da ne voli operu.

115

- Ne shvaam to eli rei. - Je li ti hladno, Giles? Drhti. - Dobro mi je. - Znam kako se to zapravo dogodilo, zar ne, Giles? Dohvatili su te preko tvoje sestre. Je li Hljestakov, ljubazan gospodin odgovarajuih godina, uao u prodavaonicu vune tvoje sestre i zamolio je za pomo pri biranju vune? Za svoju majku? Za svoju sestru? Za svoju kerku? Ne za svoju suprugu... to se s njom dogodilo? Je li se predstavio kao udovac? To obino kau. I tada, kad se veza uvrstila... njima se nikad ne uri, ljudima KGB-a, i ja se tome zaista divim; nama se uvijek uri, a Amerikancima jo i vie... tada tvoja sestra predlae da im se pridrui na izletu. I ti si pristao. - Sve si prikazao kao da je paljivo isplanirano. - Bio je ljut, ali ne na mene. Nije bio ljut ni na koga. Kratko je prasnuo, poput metka baenog u vatru. - A ti i dalje eli vjerovati da nije bilo tako, eh? Pa, ne zamjeram ti. ovjeka mora razljutiti otkrie da je odigrao predvienu ulogu u komadu napisanom u Moskvi. - Njegovala je mog oca deset godina. Odbila je dobre brane ponude. Zar sam trebao unititi njenu malu priliku da bude sretna? Odmahnuo sam glavom u nevjerici. - eli li rei da si vjerovao kako je sve to istina? Mislio si da je princ iz bajke sluajno uao u prodavaonicu vune, a stopalo tvoje sestre je sluajno odgovaralo staklenoj cipelici? Mislio si da je samo sluajnost to to je on radio za KGB, a ti za Tajnu obavjetajnu slubu? - Radio je za Sovjetsko trgovako otpremnitvo - progunao je Trent. - Nemoj se tako aliti, Giles - rekao sam. - Presamitit u se od smijeha. - elio sam to vjerovati. - Znam - odvratio sam. - Isto je bilo sa mnom i s Djedom Mrazom, ali jednog dana se mora zapitati kako se uspijeva osoba provui kroz dimnjak. - Kakva je razlika u tome jesam li ja odlazio u operu s njima, ili je ona ila u operu s nama? - Dakle, to je pitanje na koje mogu odgovoriti rekao sam. - GD ne bi htio tebe zatvoriti, iz razloga o kojima smo ve raspravljali. Ali takvih smetnji ne bi bilo ako bi trebalo zatvoriti tvoju sestru? - Moju sestru? - A ti bi bio neimenovani svjedok. Zna kako se to radi. itao si novinske izvjetaje o suenju pijunima. S obzirom na okolnosti, ini mi se da si ih trebao itati vrlo pomno i paljivo. - Ona nema nikakve veze s ovim. - Bio bi naivan kad bi vjerovao da bi to bio dovoljan razlog da ne ode u zatvor - rekao sam. - Ti, svinjo! - Razmisli o tome. - Ubit u se - oajniki je rekao. - Drugi put u uspjeti. - I ostaviti sestru da se sama suoi s problemima? Mislim da nee - rekao sam. Izgedao je tako jadno da sam mu dao nekoliko cigareta i obeao da u se pobrinuti da mu

116

poalju odjeu. - Obavi redovni lijeniki pregled i uzmi tablete, ili ono to ti ve daje medicinska sestra. Pojedi ruak, pa emo proetati vrtom. - Vrtom? To vie nalikuje dungli. - Budi spreman u etrnaest sati. - Spreman na to? - Spreman da sve razjasni o svom pajdau Hljestakovu i objasni neke neloginosti na koje sam naiao itajui prijepis. - Koje neloginosti? - Time bih ti sugerirao, zar ne? Nazirali su se djelii plavog neba, ali oblaci su postajali tamniji, a u zraku se osjeala kia. Trent je imao na sebi kratku jaknu s krznenim ovratnikom to ga je podigao preko uiju. Na glavi je imao prilino elegantnu kapu sa zaslonom, kupljenu kod skupog eirdije. inilo se da se u prirodi osjea nelagodno, a umjesto da udie svje zrak, popuio je jo jednu cigaretu. - Kad e mi dopustiti da odem odavde? - upitao je. Odbacivi cigaretu, podigao je granicu, prelomio je na nekoliko komada i bacio u nepominu vodu opkopa. - Suta ide kui. - Moe li mi netko unoviti ek? - Obrati se blagajniku. - etali smo du opkopa dok nismo stigli do malog drvenog mosta i preli ga dospijevi do terena gdje je ukrasno grmlje prerastalo u zaputenu umu. - Stigla je razglednica od Hljestakova - obavijestio sam ga. - Na moju kuu. - Zar si je oekivao na nekoj drugoj adresi? - eli se sastati? - Kae da je netko po imenu Geof proveo vikend u ribolovu. Ulovio je etiri velike ribe neodreene vrste, a nada se da e se esnaestog ovog mjeseca vratiti na posao do etrnaest sati. Vjerujem da tebi to neto znai. - Dakle, tebi nita ne znai? - Znai mi jedino da moskovski pijunski aparat kripavo napreduje koristei iste zastarjele metode to su se pokazale nespretnima u dva protekle desetljea ili vie. - Izgleda da funkcioniraju - prkosno je rekao Trent. - Kad golema policijska drava odvaja toliko vremena, novca i osoblja da bi se infiltrirala u otvoreno drutvo kakvo imamo na Zapadu, mora dobiti rezultate. - Ne volim Ruse nita vie nego ti - rekao je Trent. - Bio sam prisiljen suraivati s njima. - Zato to su prijetili da e te prijaviti naim ljudima iz osiguranja. Da, sve si mi to ispriao. - Moe se rugati... nema pojma kako to izgleda. - Ali ti si znao kako e se s tim nositi, zar ne? Sve si vie i vie pijunirao. Puzao si pred svojim prijateljem Hljestakovom i nabavio mu sve to je htio. Za ovjeka koji ne voli Ruse, pravi si uzor ljubaznosti i suradnje.

117

- Znao sam da to nee potrajati zauvijek, eto zato. Uinio sam mnoge stvari to su od mene zahtijevali, ali nisam urio, a ponekad sam rekao da neto neu uiniti. Ponekad sam Hljestakovu rekao da neto nije mogue. Pokuavao sam dobiti na vremenu. Znao sam da e me na koncu ostaviti na miru. - Zato si im vjerovao? Zato bi bilo koja obavjetajna sluba ostavila na miru agenta koji se nalazi na dobrom poloaju? - Hljestakov je to obeao, od samog poetka. - Trent me pogledao u oi. - I ja sam mu vjerovao. To je trebala biti samo privremena mjera. Tako je obeao. Postavio sam i druge uvjete. Obeao je da me nikad nee pitati o stvarima koje bi dovele u opasnost nae druge agente. Htio je openite podatke iz pozadine. - I nekoliko sitnih, odreenijih podataka - dodao sam. Bilo je svakodnevnih stvari to su Hljestakovu trebale za slubene izvjetaje. Pitao me o nainu rada i rasporeivanju osoblja na dunosti. Koliko godina ima Rensselaer, i da li je Cruyer vlasnik kue ili mu je pod hipotekom? Na mnoga njegova pitanja nisam znao odgovore, a na neka nisam htio odgovoriti. Ali, rekao mi je da mora imati neke takve potankosti kojima bi mogao impresionirati Moskvu. - Igrao je na tvoje suosjeanje, zar ne? - sarkastino sam upitao. - Ako ne pomogne jadnom starom Hljestakovu, prebacit e ga na drugi zadatak u neki drugi grad. A tvoja sestra je htjela Hljestakova u Londonu. - Moda zvui glupo... - Zvui bijedno - rekao sam. - Zvui glupo i arogantno. Zar se nikad nisi pitao isplati li se tvoja izdaja? Nisi li pomislio da tvoja domovina preskupo plaa seksualni ivot tvoje sestre? - Idi dovraga! - Zar se nisi bojao da e te uhvatiti? -Ne. - Zar Hljestakov nije razgovarao s tobom o koracima to e ih poduzeti ako bi poeli sumnjati u tebe? Nije li ti rekao da e te izvui iz Britanije ako se stvari pogoraju? Zar ti nije dao broj telefona to si ga trebao okrenuti u sluaju da neki pas traga iz osiguranja pone postavljati neugodna pitanja? - Sve sam ti to ve rekao. Nikad nismo razgovarali o mogunosti da me uhvate. - I ispriao si mi gomilu lai, Trent. Sad elim istinu, ili e se obrijeti u drugoj od naih seoskih kua gdje nee biti etnji vrtom ili cigareta iza ruka. Jesam li bio jasan? - Bio si potpuno jasan - odvratio je Trent. Moje prijetnje nisu u njega izazvale nikakve stvarne znakove straha, ve samo zatomljenog bijesa. U njemu je postojala fizika snaga to je odgovarala njegovoj psihikoj otpornosti. Nije se radilo o snazi atlete, ve prirodnoj snazi visokog i jakog ovjeka. Bilo je neobino povezati Trenta s pokuajem samoubojstva; jo neobinija je bila injenica da u svojoj nakani nije uspio, ali nisam elio na tome insistirati. Nastavili smo se probijati kroz paprat i trnovito grmlje. ulo se pucketanje granica i ljapkanje blata pod naim nogama. Jednom je zec izjurio iz raslinja i obojicu nas uplaio. Na koncu je Trent progovorio. - Rekao sam im da nikad ne bih mogao otii u Moskvu. Radije bih otiao u zatvor u Engleskoj nego umro u Rusiji kao prognanik. Hljestakov je rekao da je to u redu. Rekao je da to njima odgovara. Tvrdio je da je bolje to sam im to rekao odmah na poetku, jer e se pobrinuti

118

da nikad ne dobijem nikakve podatke koji bi mogli dovesti KGB u neugodan poloaj na sudu. - U neugodan poloaj! Je li tako rekao? Oni trpaju zdrave disidente u ludnice, alju tisue ljudi u radne logore, ubijaju prognanike i ucjenjuju protivnike. Oni su sigurno najokrutniji, najbestidniji i najmoniji instrument tiranije to ga je svijet ikad poznavao. No, dragi stari Hljestakov se boji da e ih dovesti u neugodan poloaj. - Prolost je prolost - defenzivno je rekao Trent. - Reci mi to sad eli od mene pa u to i uiniti. - to znai razglednica? - Trebao bih se sastati s Hljestakovom slijedeeg utorka uveer. Moram telefonirati u ponedjeljak poslijepodne u petnaest sati da bih saznao pojedinosti. - Mislim da bi bilo bolje da se ne pridrava toga. Nadi ga i reci mu da je hitno. Reci mu da su te doveli ovamo i ispitivali nakon to si uzeo prekomjernu dozu tableta. Dri se istinitih injenica to je mogue vie. - Hou li rei da si me ti ispitivao? - Da - odgovorio sam. - Reci mu da se boji. Reci mu da je igra gotova. Uvjeri ga da si uplaen, zaista uplaen. Trent je kimnuo glavom. - Pitat e te je li jo netko ispitan, a ti e rei da svih ispituju. Pitat e te imamo li neke dokaze, a ti e o tome razmisliti i protiv volje priznati da toga nema. - Da ih uope nema? - Rei e ti da smo te zatvorili zbog prekomjerne doze tableta, a ti e se sloiti da je to vjerojatno tono. elim da postigne da te Hljestakov pone umirivati. Zato nastavi jadikovati. Pitat e te tko vodi istragu, a ti e mu dati moje ime. Rei e ti da nisam na dovoljno visokom poloaju da bi ova istraga bila odista vana istraga. I rei e ti da bismo mi doveli istraitelje izvana za ovakav sluaj. Jesi li sve shvatio? - Bio si prilino jasan. - I kad se situacija malo smiri, rei e Hljestakovu kako je velika teta to si bio toliko glup i uzeo prekomjernu dozu tableta, jer si sada u mogunosti doepati se neeg istinski vanog. Reci mu da si htio napisati izvjetaj o berlinskom sistemu... o svim berlinskim mreama, svaku prokletu stvar to tamo inimo. To bi mu trebalo otvoriti apetit. - Nikad nisam uo za berlinski sistem. - On je sigurno uo za njega. - Ali sad to neu moi napraviti? Hou li mu to rei? - Polako, polako. Trebat e vremena. Htjet e biti potpuno siguran da vie nisi pod sumnjom. Ali to je stvarno neto veliko, reci mu tako. Taj dosje sadri sve injenice i podatke unatrag deset godina, kao i sve veze i razmjene sa CIA-om. - A na kraju e mi dati materijale to u mu ih predati? - pitao je Trent. - Bolje da znam od samog poetka. - Neemo te iznevjeriti, Giles. Dat emo ti neto to e ga usreiti i zadrati druga Hljestakova u toplini doma. - Ne mijeaj moju sestru u ovo. - Dobro. Neu je uvlaiti u to. Ali, bolje da se svojski potrudi.

119

- Hou - rekao je. Vratili smo se kroz ukrasno grmlje na mali grbavi most. Trent je stao da bi pripalio jo jednu cigaretu, uvukavi se u ovratnik kako bi zatitio plamen. Rekao sam: - Neto te elim pitati. Nije vano za istragu, samo sam radoznao. Pojavilo mu se lice u oblaku plavog dima. Bacio je upotrebljenu ibicu u opkop. Dvije patke su brzo zaplivale prema njoj, ali su mirno otile na drugu stranu otkrivi da nije jestiva. - O emu se radi? - Promatrao je opkop i suho lie to ga je polako nosila struja, te djelie raslinja to se njihalo uslijed kretanja patki. - Jedne noi u rujnu 1978... - Te godine sam bio u Berlinu - rekao je kao da bi to bio odgovor na pitanje. - Svi smo bili tamo - rekao sam. - Fiona je bila tamo, Frank je bio tamo, ja sam bio tamo. Dicky je radio u Frankfurtu, a obiavao je dolaziti u Berlin kad god je mogao. Bret isto tako. Htio bih te pitati o hvatanju radio-poruke jedne noi za vrijeme panike to ju je izazvala teroristika grupa Baader-Meinhof. Sjea se? - Otmica aviona... sjeam se toga prilino jasno. Frank Harrington je izgleda mislio da je sve to izvedeno kako bi se njega diskreditiralo. - Trent se nasmijeio. To je bilo jedini put da se na neki nain naalio. - Provedena je specijalna istraga o toj poruci ruske vojske. Trent se okrenuo i pogledao me. - Da, sjeam se toga. Frank je prepustio istragu jednom Amerikancu. To je bio fjasko. - Fjasko? Trent je slegnuo ramenima nita ne rekavi. - Otiao si u glavnu zgradu - rekao sam - i u Operativni odjel na kraju svoje smjene. Vidio si poruku... moda na Fioninom stolu. - U noi velike guve? Tko je rekao da sam bio tamo? - Fiona. Otiao si po nju da je odveze kui. - Ne te noi, nisam. - Jesi li siguran? Valjda mi ne eli rei da nisi smio u Operativni odjel? - Pa, slubeno i nisam, ali tkogod je imao znaku mogao je ui u glavnu zgradu. Ne tvrdim da nisam redovito ulazio u Operativni odjel bez propusnice. Ali to nisam inio kad je tamo bio Frank drei prodike i postupajui strogo po propisima. Dovraga, zna kakav je Frank. Vidio sam kad se okomio na starijeg ovjeka zato jer je iz njegovog ureda uklonio aparat za gaenje vatre. - Frank je malo opsjednut protupoarnim mjerama - rekao sam. - To nam je svima poznato. - Pa, opsjednut je on jo nekim stvarima, ukljuujui i injenicu da ljudi iz sporedne zgrade ulaze u glavnu bez propusnice. Ne, nisam bio tamo te noi. Proulo se da Frank luduje jer su u Bonnu mislili da e gradonaelnik Berlina biti otet, pa smo se svi drali podalje od njega. - Radilo se samo o hvatanju poruke iz Karlshorsta... Kimnuo je glavom. - O emu se saznalo u Karlshorstu u roku od tri dana, pa su promijenili ifre i valne

120

duine. Da, znam sve o tome. Taj Amerikanac... Joe i nekako... "Samo me zovite Joe", uporno je ponavljao... - Joe Brody. - Joe Brody. On je sve razjasnio. - Neka ovo bude neslubeno - rekao sam. -Neslubeno ili slubeno... tako je svejedno. Nisam bio tamo te noi. - Fiona mi je rekla da jesi. - U tom sluaju ti Fiona ne govori istinu. - Zato bi lagala o tome? - upitao sam. - To e morati pitati Fionu. - Jesi li na neki drugi nain saznao o tome? Odluio sam ustrajati na ovome, Giles. Ba bi mogao rei i istinu. - Zato to je to uinio tvoj prijatelj Werner Volkmann? elio bi s njega sprati ljagu? - Kako je Werner dospio u Operativni odjel te noi? On tamo nikad nije radio. Uvijek je bio ovjek s ulice. - Werner Volkmann nije bio tamo. On je bio u Odjelu za vezu. Te noi deifrantima je donio poruku iz Odjela za vezu. - To je sve? Ali Werner bi morao biti arobnjak da bi deifrirao poruku dok se vozio automobilom na tako kratkoj relaciji. Trent je zamiljeno puio. - Prema teoriji, Werner Volkmann se te noi motao oko sobe za deifriranje. Mogao je vidjeti deifriranu poruku. U svakom sluaju, nije morao deifrirati poruku da bi mogao obavijestiti Ruse. Morao je samo prepoznati poetne ili zavrne ifre, vrijeme i identifikaciju vojnog odailjaa iz Karlshorsta. Rusi bi tono znali to je uhvaeno, bez da Werner ikad sazna sadraj poruke. - Vjeruje li da se radilo o Werneru? - Brody je vrlo temeljit istraitelj. Svakome je pruio priliku da kae svoje. ak je i Fiona ispitana. Ona je rukovala porukom. Nikad nisam vidio izvjetaj, jasno, ali je zakljuak bio da je Volkmann najvjerojatnije osoba koja je to uinila. - Pitao sam, jesi li vjerovao da je Volkmann krivac? - Nisam - odgovorio je Trent. - Werner je previe lijen da bi bio dvostruki agent, koliko ga ja poznajem. - Dakle, tko je to mogao uiniti? - Frank mrzi Wernera, zna. Godinama je ekao priliku da ga se rijei. - Ali netko je to ipak morao uiniti. Osim ako ne misli da je Frank dopustio da to procuri kako bi mogao optuiti Wernera. -1 to je mogue. - Valjda ne misli ozbiljno. - Zato ne? - Zato jer je Frank samo trebao otpustiti Wenera ako ga se elio rijeiti. Nije morao toliko komplicirati s izdajom uhvaene ruske poruke.

121

- To nije bio podatak od vitalne vanosti - rekao je Trent. - Bili smo svjedoci vanijih stvari upotrijebljenih samo da bi se razotkrilo dvostrukog agenta. - Da ga je Frank elio otpustiti, mogao je to uiniti ponovio sam. - Ali to ako ga je Frank elio diskreditirati? Zurio sam u Trenta i razmislio o njegovim rijeima. - Pretpostavljam da ima pravo - rekao sam. - Werner Volkmann je irio glasine o Franku. - Glasine? - uo si Wernera nakon to bi popio nekoliko piva. Werner uvijek moe vidjeti skandal kad on i ne postoji. irio je glasine o tome kako Frank muka s novcem iz neobjanjivih fondova. I prie o njegovom jurenju za daktilografkinjama po uredima. Pretpostavljam da je to Franku dozlogrdilo. Ako netko uporno ponavlja takve prie, na koncu e ljudi poeti u njih vjerovati. Tono? - Valjda - odvratio sam. - Netko je izdao - rekao je Trent. - Ako to nije bio Volkmann ili Frank, onda je Moskva te noi imala nekoga u Operativnom odjelu. A to svakako nisam bio ja. - Bog zna - rekao sam kao da me tajna prestala zanimati. No, sad sam bio siguran da je sluaj Karlshorsta od vitalne vanosti jer je to bio jedini pravi propust to ga je napravio besprijekorno ubaeni ovjek Moskve. - to e se po tvom miljenju dogoditi? - pitao je Trent. to e se dogoditi njemu, elio je rei. - Ve se dugo bavi ovim poslom - podsjetio sam ga. - Due nego ja. Zna kako to ide. Zna li koliko se ljudi povuklo iz slube s bezuvjetnim pomilovanjem i punom mirovinom, a snosili su istu krivicu kao i ti? - Koliko? - upitao je Trent. Znao je da ne mogu odgovoriti i to ga je zabavljalo. - Mnogo - rekao sam. - Ljudi iz Petice, ljudi iz estice, nekoliko ljudi iz Specijalnog odjela i ona trojica iz Cheltenhama pri ijem si ispitivanju pomagao prole godine. Trent nije nita rekao. Promatrali smo etiri ovjeka koji su izili iz kue i uputili se poljunanom stazom prema straarskoj kuici. Jedan je promijenio korak da bi svoj hod uskladio s ostalima. To su bili straari osiguranja, naravno. Samo takvi ljudi se toliko trude da usklade korak sa svojim drugovima. - Mrzim zatvore - rekao je. Izgovorio je to razgovorljivo, kao to bi ovjek mogao primijetiti da ne voli sveane veere ili jedrenje. - Nikad nisi bio unutra, zar ne? -Ne. - Nije ovako, vjeruj mi. No, nadajmo se da nee do toga doi... ni za tebe, ni za nekog drugog. - To se zove "ostaviti otvorena vrata" - rekao je Trent. Tako je glasio podnaslov u njegovom priruniku za obuku. - Nemoj moje rijei smatrati takvima - odvratio sam. Ali obojica smo znali da je Trent napisao: "Obeaj ispitaniku bilo to. Obeaj mu slobodu. Obeaj mu mjesec. Kasnije nee biti u situaciji da se s tobom prepire."

122

123

16.

Ljudi se ale na raun "ute podmornice", ali Fiona je, izgleda, voljela ii dolje, u Kompjutorski centar, tri kata ispod Whiteha11a. Kao i ja, nakratko. Tamo dolje, gdje je zrak bio ugrijan, suh, filtriran i proien, a nebo uvijek svijetloplave boje, imali ste osjeaj da se ivot privremeno zaustavio kako bi vam pruio priliku da doete do daha i u miru promislite. Zato je osoblje tamo dolje tako uasno sporo. I zato sam, ako mi je neto bilo hitno, odlazio dolje i uzimao to mi treba. U Kompjutorski centar moe se ui samo kroz zgradu Ministarstva vanjskih poslova. Budui su taj ulaz koristili mnogi, neprijateljskim agentima je bilo teko identificirati nae ljude. Centar je zauzimao tri podzemne razine: jednu za velike kompjutore, jednu za kompjutorske programe i osoblje to ih je pripremalo, a najniu, i obavijenu najveom tajnom, za obradu podataka. Proao sam kroz prostoriju osiguranja u prizemlju. Zadrao sam se uobiajene tri minute dok uniformirani straar nije na svom ekranu za identifikaciju dobio moju sliku i fiziki opis. Stariji ovjek za pultom me je poznavao, naravno, ali smo ipak proli cijeli postupak. to si na viem poloaju, to je due potrajala kontrola osiguranja. Ljudi za pultom su eljeli impresionirati lanove uprave. Primijetio sam kako su neki nii slubenici proli samo uz kimanje glave ili mig. Utipkao je ifru kako bi kompjutor znao da ulazim u Centar i nasmijeio se. - Evo, gospodine. - Rekao je kao da je on bio nestrpljiviji od mene. - Idete do svoje supruge, gospodine? - Danas nam je godinjica - obavijestio sam ga. - U tom sluaju, bit e ampanjca i rua, pretpostavljam. - Dva piva i indijansko jelo od kukuruza - odvratio sam. Nasmijao se. Vie je volio vjerovati da stara odijela nosim zato to sam pijun. Fiona je bila na treoj razini, u prostoriji za obradu tajnih podataka. Soba je bila prostrana i otvorena, poput dobro osvijetljenog parkiralita. Du jednog zida nalazila su se mjesta namijenjena viim slubenicima, oznaena uskim sagom, policom za knjige visine jedan metar i naslonjaem za posjetioce kojih nikad nije bilo. Niz disk jedinica nalazio se nasuprot beskrajnih metalnih polica za kolutove. Na podu je bio prostrt specijalni, antistatini sag, a njegova srebrnosiva boja reflektirala je nesmiljeni bljesak fluorescentne rasvjete. Nije me vidjela dok sam dolazio ostakljenim hodnikom to se protezao cijelom duinom Centra. Odgurnuo sam prozirna vrata. Osvrnuo sam se po prostoriji: na vidiku nije bilo nikoga osim moje ene. ulo se zujanje elektriciteta i neprestano zvrjanje disk jedinica. Tada se zaulo nenadano cviljenje stroja to je naglo ubrzao, dok se nije prilagodio ravnomjernoj pravilnosti nejednakih otkucaja. Fiona je stajala kraj jednog stroja i ekala da se potpuno umiri.~Tada je pritisnula dugme pa se beumno otvorila jedna ladica. Prekrila je disk navlakom i iskljuila stroj. Fiona se hvalila da bi mogla zamijeniti svakog namjetenika Kompjutorskog centra. "Tako ti ne mogu rei da je to dugotrajan posao, ili ispriati neku od bajki to ih izmiljaju da bi ranije otili kui." Uputio sam se do oblinjeg terminala, tastature kompjutora s ekranom i tampaem. Blizu njega je bila uredska stolica i plastina kanta krcata svijetlozelenog papira iz tampaa.

124

- Sjetio si se - rekla je Fiona. Lice joj je zablistalo kad me ugledala. - Sjetio si se. To je divno. - Sretna ti godinjica, draga - rekao sam. - Zna da idemo u kolu gledati kako na sin pobjeuje u takmienju? - ak sam se i toga sjetio. - U naem braku se uzimalo zdravo za gotovo da sam ja onaj koji je premoren i zaboravan, ali Fiona je vie sati posveivala radu no to sam ja ikad inio. Uvijek je odlazila na tajanstvena putovanja i dugotrajne kasne sastanke s ljudima kojima nisam znao imena. Jedno vrijeme sam jednostavno bio ponosan to mi je ena toliko vana da je tako mnogo potrebna. Sad vie nisam bio siguran u nju. Pitao sam se s kim je bila i to je radila u noima to sam ih sam provodio u hladnom krevetu. Poljubila me. vrsto sam je zagrlio i rekao joj koliko je volim i koliko mi je nedostajala dok nismo bili zajedno. Vidjela nas je djevojka koja je gurala kolica nakrcana smeim kutijama novih magnetskih traka, pa je pomislila da je otkrila neku nedoputenu vezu. Namignuo sam joj, a ona se nervozno osmjehnula. Fiona je poela pospremati papire rairene preko njenog metalnog stola; iza nje su bile pretrpane police s dosjeima, knjigama i prirunicima. Morala je maknuti gomilu papira da bi mogla sjesti. Poela je govoriti, ali se predomislila kad je oblinja traka odjednom ubrzala i zatim se polako utiala. - Jesi li telefonirao dadilji da da djeci veeru ranije? - Radila je neto u vrtu. Rekao sam Billyju neka joj kae. - Zna kako Billy sve pobrka. Voljela bih da ostaje uz djecu. - Vjerojatno je radila neto s djejim rubljem. - Imamo odlinu centrifugu za suenje rublja - primijetila je Fiona. Dadilja je radije prostirala robu da se sui u vrtu, ali sam odluio da to ne pominjem. Stroj za suenje je bio beskrajan izvor nesloge izmeu dvije ene. - Nazovi je opet, ako eli - rekao sam. - Hoe li se dugo zadrati? - Neu. Samo da pogledam podatke o jednom zaposlenom - odgovorio sam. - Ako e se zadrati pola sata ili vie, i ja jo imam posla. - Deset minuta - rekao sam. Sjeo sam ispred terminala i unio OPEN. Aparat je zabrujao, a ekran se rasvijetlio i pojavile su se rijei: Molim unesite svoje ime, rang i odjel. Unio sam zatraene podatke pa je ekran ostao prazan dok je kompjutor usporeivao ono to sam unio s mojim osobnim dosjeom. Zatim: Molim pazite da nitko osim vas ne vidi ekran ili konzolu. Sad unesite svoj tajni broj za pristup. Udovoljio sam njegovom zahtjevu, a na ekranu se pojavilo: Molim unesite datum i vrijeme. Unio sam. Aparat je zatraio: Dananju ifru, molim. Dao sam mu je. U koliko sati poinje ta sportska priredba? - doviknula mi je Fiona. Pogrbila se nad stolom i svu panju posvetila mazanju nokata jarkocrvenim lakom, Na ekranu je osvanulo: Program. Odgovorio sam s KAGOB da bih uao u sistem KGB-a. - U devetnaest i trideset, ali mislio sam da emo na brzinu neto popiti u gostionici nasuprot kole. Ista djevojka koja nas je vidjela da se ljubimo, prola je kraj nas nosei veliku hrpu papira

125

za otpad stisnutu uz grudi. Bilo je jo mnogo kutija za tajni otpad, ali ona je oito eljela bolje pogledati ljubavnike. Unio sam druge ifre, Redland Overseas i ime Hljestakov, a na ekranu se pojavilo pitanje: Samo za ekran? To je bilo "neobavezno pitanje", to je znailo da e materijal biti odtampan na tampau osim u sluaju da operater odredi drukije. Pritisnuo sam START. Disk jedinica poela je glasno zujati. Odbacivala je milijun rijei koje nisu imale veze s Hljestakovom. Tada je kompjutor odjednom proistio grlo, dvaput tucnuo i izbacio etiri reda teksta, a zatim se opet vratio traenju rijei. - I nemoj trgati odtampani papir - doviknula mi je Fiona. - Nove role papira imaju nekakvu greku u rupicama. Danas poslijepodne se triput zaglavio. - Nikad ne trgam papir. - A ako ne posluuje materijalom, okreni interno 03 i pozovi deurnog inenjera. - I zaboravi da e izii odavde prije ponoi. - Nemoj ga potezati pa se nee zaglaviti - rekla je. Jo uvijek nije digla pogled sa svojih noktiju. tampa je nenadano oivio i izbacio mnotvo podataka o Hljestakovu, a kolutovi su se okretali naprijed i natrag. Uvijek me je udilo kako svaki drugi red tampa unatrag. To je pomalo podsjealo na zrcalno pisanje Leonarda da Vincija. Nema sumnje da su konstruktori tampaa htjeli izazvati osjeaj inferiornosti u ljudi koji su njime rukovali. tampanje se zavrilo s nekoliko zakljunih ifri to su pokazivale da su ispitani svi postojei podaci, te je tampa utihnuo. Upalila se crvena lampica na konzoli s rijeima SYSTEMS BUSY, to je kompjutorskim jezikom znailo da ne radi nita. Fiona je krenula prema meni maui ispruenim prstima na nain to bih ga smatrao prijeteim da je nisam i ranije vidio kako sui nokte. - Imao si lijepo vrijeme za tvoj izlet u Barwick House. Trebao si uzeti porschea. - Svi oekuju ogromne napojnice kad ugledaju takav automobil. - Kako je jadni Giles? - Osjea samosaaljenje. - Je li uzeo smrtonosnu dozu, ili je to bio samo poziv za pomo? - Poziv za pomo? Opet se petlja sa sociolozima. - No, je li bila smrtonosna? - Tko to moe znati? Boica je bila prazna, ali moda je u njoj bilo samo nekoliko tableta. Zahvaljujui brzoj akciji njegove sestre, povratio je prije nego su se sve tablete rastvorile. - A lijenik nije nita rekao? - On je vrlo mlad, a Dicky mu je oito napunio glavu nagovjetajima o obavjetajnoj slubi. Ne vjerujem da je znao to radi. Trentova sestra se pobrinula za lijeenje. Pozvala je lijenika samo zato jer su medicinske sestre, ak i bive medicinske sestre, uvjerene da kraj njih mora biti lijenik koji e kimati glavom dok one donose odluke i obavljaju posao. - Misli li da e opet pokuati? - pitala je Fiona. Puhala je u svoje nokte. - Nee ako zna to je dobro za njegovu sestru. Rekao sam mu da u se pobrinuti da njoj bude sueno ako on bilo to pokua. - Mrzi ga, zar ne? Ve te odavna nisam vidjela ovakvog. Kladim se da si jadnom Gilesu

126

utjerao strah u kosti. - isto sumnjam. - Ne zna kako zastraujue moe djelovati. Izgovara sve one svoje loe ale, a lice ti je poput kamena. Zato sam se i zagrijala za tebe, pretpostavljam. Bio si tako strano brutalan. -Ja? - Nemoj stalno ponavljati "ja", dragi. Zna kakav grubijan moe biti. - Mrzim svakog Gilesa Trenta ovog svijeta. I ako je to za tebe grubijan, svim srcem elim da postoji vie takvih grubijana. Mrzim komuniste i glupe pedere ove zemlje koji igraju njihovu igru i misle da su "brini, drueljubivi, divni ljudi". Vidio sam ih izbliza. Zaboravi slatkorjeive male svinje koje dolaze ovamo posjetiti Savez britanskih sindikata ili govoriti o meunarodnom prijateljstvu. Vidio sam ih na njihovom terenu gdje ne moraju na licima fiksirati osmijehe, ili skrivati metalne boksere. - Ne moe se Sovjetskim Savezom upravljati kao da se radi o izlobi cvijea na Chclseau, dragi. Zagunao sam. To je bio njen uobiajeni odgovor na moje tirade o KGB-u. Bez obzira na sve njene prie o socijalnoj pravdi i teorijama o ublaavanju siromatva Treeg svijeta, Fiona je rado doputala da cilj opravdava sredstva, kad joj je to odgovaralo. U tome sam prepoznavao odgoj njena oca. - No, Trent zapravo ne pripada KGB-u, zar ne? - upitala je. - Rekli su mu da e im biti potreban samo na tri godine. - Pretpostavljam da su mu to rekli kako bi mu olakali. - Trent im je povjerovao. Nasmijala se. - Ne mogu zamisliti da je ta njegova tvrdnja ostavila snaan dojam na tebe. - Nije on potpuni idiot. Mislim da su mu rekli istinu. - Zato? Kakvog bi to imalo smisla? - A njegova veza iz KGB-a mu je rekla neka radio sakrije ispod dasaka u podu. To mu je izletjelo dok smo razgovarali... siguran sam da je to istina. - Pa to? - Daske na podu? To bih savjetovao nekom od svojih agenata jedino ako bih se nadao da e ga uhvatiti. Sakrivanje tajnog radija ispod podnih dasaka ravno je objavljivanju cijele stranice u lokalnim novinama. - Jo uvijek mi nije jasno na to cilja. - Nisu dali Trentu nikakve ifre za sluaj opasnosti - rekao sam. - to bi to bilo? - Telefonske brojeve to bi ih mogao nazvati u sluaju da ga prate, ili ako mu je provaljeno u stan, ili ako naleti na ovjeka iz osiguranja kako mu prekopava po stolu kad jednog jutra malo ranije doe na posao. ak mu nisu obeali da e ga izvui ako neto poe po zlu. - Moe li zamisliti da Giles Trent ivi u Moskvi? Stvarno, dragi! - Pravila KGB-a stvaraju se u Moskvi. Ne doputaju lokalnom agentu donoenje odluka prema svom nahoenju o postupanju s ovjekom kojeg je vrbovao. Ti ne razumije proklete

127

Ruse. Svaki agent KGB-a ima ifre za sluaj opasnosti. - Moda su odluili neto mijenjati. - Oni nikad nita ne mijenjaju. Vrlo paljivo je dotakla nalakirani nokat da bi provjerila je li se lak osuio. - Spremna sam da poemo. - U redu. - Ustao sam i jo jednom proitao podatke o Hljestakovu. - Nemoj ni pokuavati to iznijeti iz zgrade - upozorila me. - Oni iz osiguranja e poludjeti. - Na nau godinjicu braka? Ne bih se usudio. - Ubacio sam tampani materijal u stroj za unitavanje i promatrao kako uske trake papira padaju u prozirnu plastinu vreu. - Dobro, zainteresirao si me - rekla je Fiona. - Zato nema ifri za opasnost, ili kako se ve zovu? - Mislim da je Trent pripreman da bi bio rtveno janje. Mislim da su htjeli da ga uhvatimo. Mislim da im je poznato sve to mu govorimo. - Zato? - Nedostatak bilo kakvih priprema za bijeg, spominjanje razdoblja od tri godine, a zatim i sakrivanje radija... radija to mu nije bio potreban i kojim nije nauio rukovati... u podu. Mislim da je sve to namjeteno. - Zbog ega? - Jedini razlog to mi pada na pamet je prikrivanje injenice da ve nekoga imaju meu nama. Oekivao sam da e se nasmijati, ali nije; namrtila se. - Ozbiljan si, zar ne? - Nekoga na vrhu. - Jesi li upoznao Breta s ovom teorijom? - Dicky misli da bi to trebali zadrati za sebe. - Dakle, Dicky je u toku. - Bez obzira na Dickyjeve mane, nitko ne bi mogao povjerovati da je on dvostruki agent. Rusi nikad ne bi zaposlili takvog tipa. Zato sam se sloio da sve u vezi Trenta ostane povjerljivo. -Sve? - Sve to s ovim ima veze. Pomaknula je glavu kao da me pokuava vidjeti u novom svjetlu. - Krije podatke od Breta? Pa to znai da ih, zapravo, krije od GD-a i Odbora. - Zapravo, da. - Poludio si, dragi. Imaju ime za to to radi. Tako neto zovu izdajom. - To je Dickyjeva ideja. - O, to je neto drugo - rekla je naglaeno ironino. - Ako je Dickyjeva ideja, onda je to dovoljno opravdanje. - Misli da je toliko aavo? Odmahnula je glavom kao da je ostala bez rijei.

128

- Ne vjerujem da se sve ovo dogaa. Ne vjerujem da stojim ovdje i sluam kako lupeta ove smijene besmislice. - Idemo pogledati kako na sin pobjeuje na Olimpijadi - rekao sam. Rekla je: - Jadan mali Billy, uvjeren je da e pobijediti. - Ali ti nisi - primijetio sam. - On je slatko dijete - rekla je Fiona - ali sigurna sam da e biti posljednji. - Na ovom katu nema ormaria s piem, zar ne? - Nikakvog alkohola u utoj podmornici, po nareenju GD-a - odgovorila je Fiona. - Za moj slijedei roendan - rekao sam - elim plosnatu uturu. Fiona se pretvarala da me nije ula.

129

17.

Stigli smo u Billyjevu kolu u 19.45 pa sam uao ne popivi obeano pie. To je bila tipina dravna kola to ju je projektirao arhitekt uz glazbu s radija: golema kutija za cipele bila bi potpuno bezlina da nije bilo pukotina u lesonitu i tragova re po zidovima. Te veeri sportska su se takmienja odravala u golemoj dvorani, ostakljene prednje strane, to se nalazila uz igralite. etrdesetak savjesnih roditelja smjestilo se na metalnim sklopivim stolicama u najhladnijem kraju dvorane, a u rukama su drali programe. Mladi bradati ravnatelj kole, koji je oko vrata omotao areni debeli al nekog provincijskog fakulteta, rekao nam je neka pourimo jer kasnimo i podsjetio nas da je zabranjeno prolaziti drvenim podom u cipelama. Budui da sam se zaboravio opskrbiti tenisicama, uputio sam se oko vjebalita dok su stariji djeaci izvodili pretklone uz glazbu Pink Floyda s kazetofona koji je pitao. Za nas nije bilo mjesta kraj drugih roditelja, pa sam pomogao Fioni da se popne na konja, a zatim se smjestio uz nju. Ravnatelj me pogledao s izrazom neodobravanja, kao da je zakljuio da sam ja od onih ljudi koji bi mogli prijei posred njegovog ulatenog poda. Prva disciplina bila je juniorska tafeta. Bilo je mnogo vike, guranja i poskakivanja izazvanog pretjeranim uzbuenjem. Fiona je primakla glavu i rekla: - Razmiljala sam o Gilesu Trentu. Je li oekivao svoju sestru, one noi kad je uzeo prekomjernu dozu tableta? - Oboje kau da nije, ali moda oboje lau. - Zato bi lagali? - On zato to se smatra previe muevnim da bi izveo takvu podvalu. - Zato bi sestra lagala? - Kad bi priznala da ju je Trent oekivao, morala bi poeti razmiljati o tome nije li taj "poziv za pomo" bio njegov nain da joj kae neka ga se okani. - Prilino drastian nain, zar ne? Zar joj to nije mogao rei uz alicu aja? - Njegova sestra je posebna ena. Nije od onih koje bi priznale da njihov brat mora prodati svoju duu kako bi im osigurao mukarca. Neto bi progunala, slegnula ramenima i ignorirala njegove rijei. - No, do tada je Trent ve bio pod snanim pritiskom Uprave i svog ruskog ovjeka. Je li mislio da e se pokuajem samoubojstva rijeiti Rusa? - Moda - odgovorio sam. Promatrao sam trku. Dobri boe, kakvu su energiju imala ta djeca; osjetio sam se jako starim. - Ili je vjerovao da e se pokuajem samoubojstva rijeiti pritiska od strane Uprave? Fiona je poela razmiljati o problemu Gilesa Trenta sad kad su se pojavili seksualni i emocionalni aspekti. Pretpostavljam da su sve ene takve. - Ne znam, draga - odvratio sam. - Samo nagaam. - Tvoja nagaanja znaju biti blizu istini. --Koliko oenjenih mukaraca dobije takvo javno priznanje od svojih supruga? - Samo te uljuljkujem u lani osjeaj sigurnosti - rekla je. Podigla je glavu i promatrala postavljanje prepona za slijedeu trku. Bradati ravnatelj se

130

zaista isticao. Imao je metar. Provjerio je poloaj svake prepone i izrazio svoje slaganje ili neslaganje kimanjem ili odmahivanjem glave. Fiona je promatrala defiliranje djece dok nije bila sigurna da Billy nije bio ni u jednoj ekipi. Tada se vratila na Trenta. - Giles je to uinio radi svoje sestre. Uope se nije morao petljati u to, zar ne? Rekao si da su ga Rusi dohvatili preko njegove sestre. - Ali nemoj misliti da su ga epali dok je bio postojan. Ne vjeruj da se KGB toliko trudio a da nisu bili uvjereni da e pristati na njihov prijedlog. - Nisam tako o tome razmiljala. - Vjeruje li da ena ide s oenjenim mukarcem ako nije sigurna da mu je njegova ena dozlogrdila? Ne, najprije preispita kakve su joj anse u uspjeh. - Zamalo sam rekao Tessa, ali sam se na vrijeme zaustavio. - Kakve bi znakove traila? - Neke ljude neobino privlai razmiljanje o tome kako e uiniti neto najgore ega se mogu sjetiti. Kako bi to izgledalo ubiti nekoga? to bi osjeali kad bi ove materijale poslali Rusima? Kako bi se osjeali kad bi imali vulgarnu, bunu ljubavnicu sakrivenu u stanu u Bayswateru? U poetku se time zabavljaju jer izgleda ludo. No, jednog dana ta nemogua ideja poinje dobivati svoj oblik. Kako bih poeo, pitaju se, i korak po korak, poinje stvarno planiranje. - Primila sam na znanje injenicu da mi nisi odgovorio kakve znakove ena trai kad se namjerava spetljati s oenjenim mukarcem. Nasmijeio sam se i zapljeskao pobjedniku u trci s preponama. Nije htjela odustati od teme. - Misli li da je Giles proao fazu fantaziranja ak prije nego su Rusi dohvatili njegovu sestru? - upitala je. - Moda i nije, ali nije ni dojurio u ured osiguranja onog dana kad je otkrio ime se tono bavi momak njegove sestre. - Zato jer je o tome razmiljao? - Svatko o tome razmilja - odgovorio sam. - O ljubavnici ili prodavanju tajni? - Razmiljati o takvim stvarima je ljudski. - Dakle, gdje je Giles pogrijeio? - upitala je. - Zamislio je sebe u tom poloaju i otkrio da se s tim moe pomiriti. - Izvadio sam kutiju cigareta, ali se pojavio nasmijeeni ravnatelj i odmahnuo glavom pa sam je opet spremio. - A ti se nisi mogao pomiriti sa slikom sebe i bune djevojke koju bi ugnijezdio u Bayswateru? - Ne moe imati sve - odgovorio sam. - Ne moe imati matanja i stvarnost. Ne moe dobiti najbolje od oba svijeta. - Upravo si poljuljao temelje izborne kampanje Liberalne stranke. - Nitko ne moe sluiti dva gospodara. ovjek bi pomislio da e ak i malograani poput Trenta to shvatiti. - Izmeu mene i Breta nikad nije niega bilo - rekla je Fiona i dotakla mi ruku.

131

- Znam - rekao sam. - Zaista zna? - Da, zaista znam. - elio sam u to vjerovati. Pretpostavljam da mi je to bila slaba strana. - Tako mi je drago, dragi. Ne bih mogla podnijeti pomisao da sumnja u mene. Okrenula se da bi me pogledala u oi. -1 ba Bret, od svih ljudi... nikad se ne bih mogla zagrijati za njega. Kad je Billy na redu? Pogledao sam program. - Morala bi biti druga trka po redu: trka najmlaih s preprekama. Nagnuo sam se blie Fioni i apnuo koliko je volim. Osjetio sam slab miris njenog ampona kad sam joj pljubio kosu. - Nitko nije vjerovao da e potrajati - rekla je. Zagrlila me. - Moja majka je rekla da u te ostaviti u roku od est mjeseci. ak me je ekala spremna soba sve dok se Billy nije rodio. Jesi li to znao? - Jesam. - Samo me Tessa ohrabrivala da se udam za tebe. Shvatila je koliko te volim. - Shvatila je kako me moe motati oko malog prsta. - Kakva simpatina pomisao. - Nasmijala se. - Uvijek sam se bojala da e naii neka lukava mala dama i otkriti kako e te smotati oko malog prsta, ali do sada se takva nije pojavila. Radi se zapravo o tome, dragi, da se tebe ne moe smotati. Ti jednostavno nisi enskaro. - Kakav bi trebao biti enskaro? - Ti se ne eli gnjaviti sa enama. Nikad me ne brine pomisao da bi ti mogao voditi dvostruki ivot. Ti se nikad ne bi optereivao problemima to ih donosi "vulgarna buna ljubavnica" sakrivena u Bayswateru. - Zvui poput Gilesa Trenta. Neki dan mi je rekao da Werner Volkmann nikad ne bi mogao biti dvostruki agent jer je previe lijen. - Tebe nitko ne bi mogao optuiti za lijenost, dragi moj, ali ti se, u svakom sluaju, nimalo ne trudi da bude ljubazan prema enama... ni prema meni, ni prema Tessi, ak ni prema svojoj majci. Smatrao sam ovu kritiku nerazumnom. - Ponaam se prema enama jednako kao i prema mukarcima - rekao sam. - Za boga miloga, moj dragi tupi muu. Zar ne moe shvatiti da ene ne ele da se prema njima odnosi kao prema mukarcima? ene ele da ih se obasipa panjom i ljubavlju. Kad si donio kui buket cvijea ili poklon iznenaenja? Nikad ti ne pada na pamet da predloi izlet za vikend. - Uvijek nekamo odlazimo za vikende. - Ne mislim na vikende s ujakom Silasom i djecom... to je samo da se dadilja malo odmori. Mislim na vikende iznenaenja u Parizu ili Rimu, samo nas dvoje u nekom ugodnom malom hotelu. Nikad me ne prestaju uditi misli to se motaju enama po glavi. - Kadgod sam te pitao hoe li poi sa mnom na put, govorila si da ima previe posla. - Ne govorim o odlasku s tobom na jedan od onih tvojih prokletih zadataka. Misli li da

132

elim etati Berlinom dok ti posjeuje nekog od svojih starih prijatelja? - Morat u se vratiti tamo - rekao sam. - ula sam kad je Dicky o tome razgovarao s Bretom. - to su rekli? Bilo je tipino za Fionin oprez da se osvrne oko sebe kako bi se uvjerila da nas nitko ne moe uti. Nije se morala truditi. Neki od roditelja su razgovarali s ravnateljem, drugi su izili na mrano vjetrovito dvorite i dozivali svoju djecu, a ostali su nastavili sjediti i stoiki promatrati trke. - GD je, po svemu sudei, rekao da nitko drugi nema dovoljno iskustva da bi ga tamo poslali. Dicky je rekao da e uskoro morati likvidirati mreu Brahms. Bret se pretvarao da se slae, ali on ne bi mogao ostati u Upravi bez izvora Brahmsa etiri. No, zasad su Dicky i Bret doli do kompromisa. Dogovorili su se da e iz njega iscijediti jo nekoliko godina. Smatraju da si ti jedina osoba koja bi mogla nagovoriti mreu na jo par godina rada. - Nagovoriti ih da rade dok Bret ne ode u mirovinu, a Dicky na novu dunost. Jesu li to imali na umu? - Usuujem se rei da im je to zapravo cilj. Kad presui izvor materijala Brahmsa etiri, doi e do velike reorganizacije. Netko e morati preuzeti krivicu. ak i ako se radi samo o looj srei, ipak e eljeti da netko preuzme krivicu. - Nisam uvjeren da je materijal Brahmsa etiri tako strahovito vaan - rekao sam. - S vremena na vrijeme nam je dostavio poneku pikantnu vijest, ali vei dio materijal sadri ekonomske prognoze to su same po sebi oite. - Pa, Bret to uva kao oko u glavi, te pretpostavljam da ni ti ni ja nismo vidjeli vie od djelia materijala to ga alje. - ak i Bret priznaje da njegove poruke samo potkrepljuju podatke to smo ih ve dobili iz drugih izvora. Brahms etiri obino tono izvjetava o sovjetskoj trgovini itaricama, ali njegove poruke esto stiu kad je nama ve poznato kakve su ugovore Rusi potpisali. Vrsta brodova to ih zakupljuju jasno nagovjetava koliko e ita kupiti od Argentine i koliko e ga dopremiti preko Meksikog zaljeva. Nije nam Brahms etiri morao rei o trgovini moskovske Narodne banke s Argentinom. No, to nam je rekao o ulasku ruskih tenkova u Afganistan? ak ni najobiniji apat. - Ali, dragi, ti si tako nerazuman. Rusima nije potrebna nikakva pomo dravne banke da bi prodrli u Afganistan. Brahms etiri nam moe dostavljati jedino obavijesti u vezi bankarstva. - Misli li da Rusi nisu prebacili gomile novca u Kabul prije ulaska vojnika? Misli da nisu kupovali obavijesti i muterije u Pakistanu? A ljudi koje se kupuje u tom dijelu svijeta ne uzimaju kreditne karice Diners Cluba. KGB je morao upotrijebiti srebrni i zlatni kovani novac u takvim koliinama kakvim ga je mogla opskrbiti jedino banka. Namjetali su kutije i autogume po podu za slijedeu trku. - Je li to Billy? - pitala je Fiona. - emu slui sve ovo? - Da, to je Billy. Takmii se u utrci s preprekama. - Utrka s preprekama! Samo moj sin moe tako neto izabrati. Rekla je: - U svakom sluaju, dragi, oboje znamo da nije vano koliko je dobar Brahmsov materijal. Takav izvor obavijetenja, iz dijela bankarskog svijeta to ga kontroliraju Sovjeti, ona

133

je vrst pijunae koju ak i politiari mogu razumjeti. Ministru ne moe navesti razloge za sakupljanje elektronskih obavijesti, ili mu pokazati fotografije snimljene pijunskim satelitom. To je previe komplicirano, i on zna da sva ta tehnika oprema pripada Amerikancima. Ali, reci ministru da imamo ovjeka u moskovskoj Narodnoj banci i u njihovom Ekonomskom obavjetajnom odboru, i to e ga uzbuditi. Formiraj odbor za razvoj takve obavjetajne slube, i ministar e moi razgovarati s Amerikancima na ravnoj nozi. Svi znamo da je Bret izgradio carstvo zahvaljujui Bramsovom izvoru, pa nemoj poeti govoriti da taj izvor nije divan. Mogao bi postati omrznut. - To bi za mene bilo neto novo. Nasmijala se slatkim smijekom to ga je primijenjivala samo kad je bila sigurna da neu posluati njen savjet, i rekla: - Mislim zaista omrznut. - Preuzet u taj rizik - ljutito sam rekao. - A ako se tvom prijatelju Bretu ne svia moje miljenje, neka se nosi. - Pretjerano sam reagirao, naravno. Znala je da jo uvijek sumnjam u njenu vezu s Bretom. Bilo bi mnogo mudrije samo poneto promrmljati i navesti je da pomisli kako nita ne sumnjam. Tada sam opazio Billyja. Domahnuo sam mu, ali on je bio previe stidljiv da bi uzvratio pozdrav; samo se nasmijeio. Marirao je vjebalitem zajedno sa svim drugim djeacima. Pretpostavljao sam da su ak i tako nespretni djeaci, kakav je bio Billy, mogli sudjelovati u utrci s preprekama. To je bila tafetna utrka, a iz nekog neobjanjivog razloga Billy je bio prvi u svojoj ekipi. Provukao se kroz dvije autogume, krivudao izmeu plastinih unjeva, popeo se na jedan sanduk i pojurio prema drugom lanu svoje ekipe. Poskliznuo se uslijed brzine i ispruio koliko je dug i irok. Kad je ustao, lice mu je bilo prekriveno krvlju, a i njegova bijela majica bila je poprskana kapljicama krvi. Njegovi drugovi su mu neto dovikivali, a on nije bio sasvim siguran u kojem se pravcu mora okrenuti. Bio mi je dobro poznat taj osjeaj. - O, moj boe - jeknula je Fiona. Sprijeio sam je da skoi i potri prema njemu. - To je samo njegov nos - rekao sam. - Kako zna? - upitala je. - Jednostavno znam - odgovorio sam. - Ostavi ga na miru.

134

18.

Rolf Mauser se uvijek pojavljivao tamo gdje su ga najmanje oekivali. - Odakle si se, dovraga, stvorio? - upitao sam, nezadovoljan to me telefonski poziv izvlai iz kreveta u rane jutarnje sate. Nije me naroito usreilo ni stajanje usred porazbacanih stvari na meugradskom autobusnom kolodvoru kod Victorije, gdje sam pio bljutavu kava iz automata. - Nisam mogao ekati do jutra, a znao sam da stanuje u blizini. Poznavao sam Rolfa Mausera jo dok sam bio kolarac, kad je bio nezaposleni nekadanji kapetan Wehrmachta koji je uspijevao preivjeli uz pomo berlinske crne burze, a obavljao je i sitne poslove za mog oca. Sad je imao ezdeset est godina, ali se nije mnogo promijenio otkako, sam ga zadnji put vidio, kad je radio za ankom u hotelu Lisl Hennig. - Tvoj sin Axel je rekao da si u Istonom Berlinu. - Moglo bi se rei da jesam - rekao je Rolf. - U dananje vrijeme doputaju nama starcima da iziemo, zna? - Da, znam. Jesi li vidio Axela? Zabrinut je za tebe, Rolf. - Sad sam Rolf, je li? Sjeam se vremena kad si mi se obraao s Herr Mauser. - Ja se sjeam kad su ti se obraali s Hauptmann Mauser - podsjetio sam ga. Primijetivi da je Mauser unaprijeen u kapetana samo tri tjedna prije kraja rata, moj otac mu se obraao s Hauptmann Mauser. Rolf je blistao od ponosa. - Hauptmann Mauser. - Pokorno se nasmijeio, osmijehom to su ga obitelji namjetale za amaterske fotografije. - Da, tvoj otac je znao iskoristiti tatinu mladog ovjeka. - Zar zaista, Rolf? Osjetio je ogorenje u mom glasu, pa nije odgovorio. Osvrnuo se po autobusnom kolodvoru kao da ga prvi put vidi. Imao je na sebi smei konati kaput kakvi se prodaju na Unter den Linden u Istonom Berlinu, u prodavaonicama namijenjenim samo bogatim turistima sa Zapada. Poput mnogih Nijemaca, volio je da mu odjea tijesno prianja. Zbog kaputa stegnutog pojasom i iljatog nosa to se trzao kad god bi progovorio, ovaj krupan ovjek zaobljenih ramena podsjeao je na poveeg pasanca koji stoji na stranjim nogama. Imao je okruglo lice, blijedi ten i umorne oi, posljedica godina provedenih u mranim barovima, kasnog lijeganja, puenja i alkohola. Ostalo je malo tragova nekadanjeg mladog artiljerijskog oficira koji je dobivao odlikovanja kod Vinnice na rijeci Bug, za vrijeme proljetne ofenzive Crvene armije 1944. godine. - Ide li daleko, Rolf? - Jesi li sve donio? - Svata si doputa, Rolf. - Duguje mi uslugu, Bernd. Stigao je autobus, a zvuk njegovog diesel-motora se pojaao ispod niskog luka na ulazu. Oprezno se vratio na svoje mjesto ispod natpisa, a desetak umornih putnika se iskrcalo i krenulo po prtljagu, zijevajui i eui se kao da se jo nisu potpuno razbudili. - Upadat e u oi s tim eirom i konatim kaputom kad stigne u unutranjost Engleske

135

- rekao sam Mauseru. Nije reagirao na ovaj savjet. Voza autobusa je iziao da bi promijenio natpis s imenom odredita. Novi cilj je bio Cardiff. - Daj mi paket, Bernd. uvaj predavanja za mladog Wernera. - Trznuo je nosom. - Postaje nervozan u ovakvim stvarima? Ne sjeam se da ti se to ranije dogaalo. - to e ti, dovraga, pitolj, Rolf? - Poelio sam rei da sam nervozan samo zato to ne vjerujem da je Rolf svjestan svojih namjera s pitoljem. "Ranije" je Rolf prenosio poruke i priao prie o svojim podvizima za vrijeme rata i nakon rata. Sam bog zna kakva je mrana djela neko poinio. No, mnogo godina je uglavnom samo sakrivao pisma i pakete ispod anka i predavao ih strancima koji su znali pravu lozinku. - Jesam li te pitao zato ti treba motocikl onog dana u Pankowu? - upitao je. Usporedba mi se uinila glupom, ali Rolf ju je oito smatrao odgovarajuom. udno da nije spomenuo neke druge usluge to ih je uinio za mene. Nije riskirao ivot, ali je zbog mene stavljao na kocku svoj posao vie nego jednom, a riskiranje posla za prijatelja, po mom miljenju, znai vrlo mnogo. Rekao je: - Hou li dobiti torbu, ili e je raspakirati ovdje, nasred autobusnog kolodvora? Dok sam bio dijete, zastraivao me izgled Rolfa Mausera i njegove guste upave obrve to su se okretale nagore s vanjske strane i davale mu divlji, demonski izgled. Kad sam shvatio da svoje bujne obrve elja prema gore kako mu ne bi ulazile u oi, nestao je moj strah od Rolfa Mausera. Poeo sam ga gledati kao usamljenog starca koji je uivao u uspomenama iz svoje mladosti. - to bi bilo da sam ti rekao da nemam novaca? - pitao sam. Iza nas je mravi Crnac vitlao golemom metlom skupljajui kosti peenih pilia, omote od sladoleda i drugo aroliko smee pred sobom. Rolf se okrenuo i bacio svoju praznu papirnatu au na hrpu dok je ovjek prolazio kraj nas. - Svi vii britanski slubenici u svako doba imaju na raspolaganju pet stotina funti u upotrebljavanim novanicama. To pravilo vrijedi ve godinama, Bernd. Obojica to znamo. - Torba je za tebe. - Pruio sam mu je. - Uvijek si bio paljiv, Bernd. - Ne svia mi se to, Rolf. - Zato? - Zato ti je potreban pitolj, Rolf? - Tko te nauio obiti sef? - To nije bio sef, Rolf. eljezna blagajna u kojoj su drali svjedodbe mogla se otvoriti noem ili vilicom. - Moj sin Axel je rekao da si dobar prijatelj, Bernd. - Zar ti je to morao Axel potvrditi, Rolf? - Obojica znamo da si pravi prijatelj. - Ili si zakljuio da sam jedino ja toliko lud da ti dam novac i pitolj, i ne postavljam nikakva pitanja?

136

- Pravi prijatelj. Cijenim to. Svi mi to cijenimo. - Tko su "mi"? Rolf Mauser se nasmijeio. - Svi mi, Bernd; ja, Axel, Werner i ostali. A sad ti neto dugujemo. - Moda - oprezno sam rekao. Rolf je bio od onih ljudi ije vas usluge mogu uvaliti u mnotvo nevolja. Odloio je torbu na zemlju i drao je uspravno izmeu svojih gleanja dok je raskopavao svoj velianstveni konati kaput. Kad ga je ponovo zakopao, jo ga je vre stegnuo pojasom kao da se nadao da e ga tako vie grijati. - Tko je Brahms etiri, Bernd? Kako se zove? - Ne mogu ti rei, Rolf. - Je li jo uvijek u Berlinu? - To nitko ne zna - odgovorio sam. Naravno, to nije odgovaralo istini, ali vie mu nisam mogao rei. - Pria se da Brahms etiri vie ne radi za vas. elimo znati je li otiao iz Berlina. - Zato vam je to vano? - upitao sam. - Kad Brahms etiri bude kaputt, vi ete isplatiti njegovu mreu, a mi emo ostati bez posla. Moramo znati unaprijed. Moramo se pripremiti. Trenutak sam ga gledao ne odgovarajui. Sudjelovanje Rolfa Mausera u radu mree Brahms bilo je, koliko sam znao, minimalno i poelo je nedavno. Tada mi je sinulo. - Misli radi vaih muki? Zato to vas London opskrbljuje stvarima potrebnim za funkcioniranje Werncrovih uvozno-izvoznih mutnih poslova? - Nisi to valjda prijavio, je li, Bernd? - Imam dovoljno vlastitih problema i ne moram stvarati nove - rekao sam. - Ali londonska centrala nije ovdje zato da bi vam pomogla pri vaim mukama u Istonoj Njemakoj, ili bilo gdje drugdje. - Nisi uvijek tako govorio, Bernd. Sjeam se razdoblja kad su se svi slagali da je Brahms najbolji izvor obavjetenja u berlinskom sistemu. Daleko najbolji. - Vremena se mijenjaju, Rolf. - I sad bi nas bacio vukovima? - O emu to govori? - Misli da ne znamo kako imate pijuna KGB-a ovdje u Londonu? Mrea Brahms e se razotkriti svakog asa. - Tko to kae? Je li to Werner rekao? Werner nije lan mree. Uope ne radi za Upravu. Jesi li toga svjestan? - Nije vano tko je rekao - odgovorio je Rolf. - Dakle, ipak je Werner. A mi obojica znamo tko je njemu rekao, zar ne, Rolf? - Ja ne znam - nepokolebljivo je rekao Rolf, iako su mu oi tvrdile drugo. - Ona njegova prokleta ena. Ona prokleta Zena - rekao sam. Prokleo sam Franka Harringtona i njegov lov na suknje. Previe sam dobro poznavao Franka da bih posumnjao kako joj je otkrio neto zaista vano. No, dovoljno sam proitao Zenu Volkmann da bih shvatio kako

137

e iskoristiti svoju vezu s Frankom. Pobrinut e se da se prikae vanom. Nakljukat e Wernera svakakvim divljim nagaanjima, glasinama i poluistinama. A Werner e povjerovati sve to mu ona kae. - Zena je zabrinuta za Wernera - prkosno je rekao Rolf. - Mora da si vrlo glup, Rolf, ako zaista vjeruje da Zena brine o iemu osim o sebi. - Moda je to zato jer nitko drugi o njoj ne vodi dovoljno brige - rekao je Rolf. - Puknut e mi srce, Rolf - odvratio sam. Bojim se da smo se rastali osjeajui gorinu. Kad sam se osvrnuo, vidio sam da se jo nije ukrcao u autobus. Sumnjao sam da uope ima namjeru ukrcati se na autobus. Rolf Mauser je znao biti neiskreni vrag.

138

19.

Neki od najtajnovitijih razgovora to sam ih ikad uo nisu se odvijali u "tihim sobama", oienim od prislukivaa, koje su se nalazile ispod novih ureda Glavne uprave, ve u restoranima, klubovima St. Jamesa ili ak u stranjem dijelu taksija. Zato me nije iznenadio Dickyjev prijedlog da svratim u njegovu kuu na "povjerljiv razgovor". Vrata mi je otvorio ovjek koji je popravljao zvono. Dickyjeva ena, Daphne, tog jutra je radila kod kue. Veliki blok za skice zauzimao je vei dio stola u uglu dnevne sobe. Na televizoru je stajala staklenka puna flomastera, a na kauu su bile razbacane grube skice za reklamiranje nove hrane za doruak. Sve je podsjealo na Daphninu umjetniku kolu; primjerci narodne umjetnosti jarkih boja i grubo tkane navlake za jastuie, primitivna slika Adama i Eve iznad kamina i zbirka poklopaca kutija za ibice izloena u antiknom ormariu. Jedini osobni artikli u sobi bile su fotografije: na jednoj su bila dva Cruyerova sina meu sto drugih djeaka ozbiljnih lica, u sivim uniformama, ispred gotske graevine u kojoj se nalazio njihov internat; druga je stajala na polici iznad kamina, velika i blistavih boja, i prikazivala Dickyjevu jahtu. Iz zvunika je dopirao vrlo tihi zvuk Gilberta i Sullivana. Dicky je pjevuio. Kroz prostor za blagovanje mogao sam vidjeti Daphne u kuhinji. Ulijevala je vrue mlijeko u velike porculanske vreve. Podigla je glavu i rekla mi "Ciao!", a inila se veselijom nego obino. Je li znala za vezu svog mua i moje urjakinje? Raskutrana masa kose na njenoj glavi pokazivala je da esto odlazi k skupim frizerima. Prema onome to sam znao o enama, to je mogao biti znak da joj je bila poznata veza Dickyja i Tesse. - Guva u prometu? - primijetio je Dicky kad sam odloio svoj kini ogrta na stolicu. To je bio njegov fini nain kojim mi je rekao da kasnim. Dicky je volio da se svi od samog poetka ponu braniti. Takvu taktiku je upoznao u jednoj knjizi o mladim magnatima. Kradomice sam je posudio iz njegove kancelarije preko jednog vikenda da bih je i ja mogao proitati. - Ne - lagao sam. - Trebalo mi je samo deset minuta. Nasmijeio se, a ja sam poelio da se nisam uputao u njegovu igru. Daphne je donijela kakao na ulupljenom metalnom pladnju s reklamom za sapun Pears. Moj vr je veliao srebrni jubilej kralja Georgea V. Dicky je pohvalio Daphnin kakao i navaljivao da se posluim keksima dok je ona skupljala svoje boje i papir te otila na kat. Ponekad sam se pitao kako su se slagali; pripadnik obavjetajne slube i sastavlja reklama su bili neobian par. Bolje je biti oenjen nekim iz odjela; svoju enu nisam morao zamoliti da izie iz sobe svaki put kad bi me nazivali iz ureda. Priekao je dok nije uo njene korake na katu. - Jesam li ti rekao da e se mrea Brahms raspasti? Naravno, to je bilo retoriko pitanje; od mene se oekivala potvrda da je on upravo to predvidio sablasnom tonou, milijun puta ili vie, ali ja sam ga bezizraajno pogledao i rekao: - Moda jesi, Dicky. Nisam siguran da se toga sjeam. - Za boga miloga, Bernard! Rekao sam Bretu prije samo dva dana. - Pa, to se dogodilo? - Ljudi su se razbjeali. Frank je ovdje. - Frank je ovdje?

139

- Nemoj samo ponavljati moje rijei. Da, dovraga. Frank je ovdje. - U Londonu? - Gore je na katu. Kupa se i sreuje. Stigao je sino, a pola noi smo proveli u razgovoru. - Dicky je stajao kraj kamina i prstima lupkao po polici, a jednu kaubojsku izmu podigao je na ogradu od mjedi ispred kamina. - Zar ne ide u ured? - Obuhvatio sam akama vr s kakaom, ali nije bio previe vru pa sam ga popio. Ne volim hladan kakao. Dicky je potezao zlatni medaljon to mu je visio o vratu na tankom laniu. To je bio enstveni pokret, a takav je bio i lukavi smijeak kojim je odgovorio na moje pitanje. Rekao sam: - Bret e znati da je Frank u Londonu. Ako se ne pojavi u uredu, zbrojit e dva i dva. - Bret moe ii dovraga - rekao je Dicky. - Hoe li popiti svoj kakao? - To je zapravo okolada - odvratio je Dicky. - Donijeli su je nai susjedi s druge strane ceste kad su se vratili iz Meksika i pokazali su Daphne kako je pripremaju Meksikanci. Prepoznao sam Dickyjev nain kojim je rekao da mu se ne svia. - Ovo je zdravlje - rekao sam te popio i njegov kakao. Njegov vr bio je ukraen glodavcima nazvanim Flopsy, Mopsy, Cottontail i Peter. Bio je manji od mojeg; pretpostavljam da je Daphne znala da mu se kakao pripremljen na meksiki nain naroito ne svia. - Da. Bret moe ii dovraga - ponovio je Dicky. Plinski kamin nije bio upaljen. Lagano je utnuo umjetnu kladu vrhom svoje izme. Ako je Dicky namjeravao bezglavo srljati u bespotednu borbu s Bretom Rensselaerom, ja bih se okladio na ovog drugog. Nisam to rekao; nisam ni morao. - Je li sve ovo dio tvog plana da Breta dri po strani? - Naeg plana - rekao je Dicky. - Naeg plana. - Jo uvijek nisam dobio one povjerljive spise to si mi ih obeao. - Za boga miloga, neu te iznevjeriti. - Odozgo se zaula glazba Rolling Stonesa. - To je Daphne - objasnio je Dicky. - Tvrdi da bolje radi uz glazbu. - Dakle, to sprema Frank? Zato je doao ovamo da ti ape na uho? Zato se nije javio u ured? Opet se pojavio Dickyjev lukavi smijeak. - To obojica znamo, Bernard. Frank eli moj posao. - Frank ima sto godina i sprema se u mirovnu. - Ali odlazak u mirovinu s mojeg poloaja osigurao bi mu nekoliko tisua veu godinju mirovinu. Odlazak s mojeg poloaja Franku bi osigurao Orden Britanskog Imperija ili ak Vitekog reda. - Jesi li ohrabrivao Franka da povjeruje kako e dobiti tvoj posao? S obzirom na svoje godine, nema za to nikakvih izgleda. Dicky se namrtio. - Pa, neemo o tome, bar ne sada. Ako Frank ima neizreenih ambicija, nije na nama da o tome nagaamo. Razumije me, zar ne?

140

- Razumijem te ja vie nego to misli. Frank e ti pomoi da se rijei Breta Rensselaera. Tada e ti dobiti Bretov posao, a Frank e dobiti tvoj... samo to Frank nee dobiti tvoj. - Pun si zlobnih misli - primijetio je Dicky bez ogorenja. - Uvijek misli najgore o svima oko sebe. - A najgore je to to sam esto u pravu. - Pa, budi blag prema Franku. On je potresen. Naravno, Dicky je pretjeravao, i o raspadu mree Brahms i o duhu Franka Harringtona. Frank je siao deset minuta kanije. Nije izgledao nita gore no to bih ja izgledao da sam probdio no uz Dickyja. Bio je svjee obrijan, a na mjestu gdje je podrezao svoje brkove vidjele su se dvije ogrebotine. Imao je na sebi prugasto trodjelno odijelo i plitke cipele ulatene do visokog sjaja, a po zraku je mahao svojom prokletom lulom. Frank je bio umoran i promukao od prianja, ali je bio strunjak u prikazivanju svog najboljeg izdanja, a znao sam da nee pokazivati znakove slabosti prea mnom ili pred Dickyjem. inilo se da je Frank zadovoljan to me vidi. --Drago mi je da si ovdje, Bernard. Je li te Dicky upoznao sa situacijom? - Nita mu nisam rekao - odvratio je Dicky. - Htio sam da uje od tebe. Pije li okoladu, Frank? Frank je brzo pogledao na svoj zlatni runi sat. - Mali din-tonik mi ne bi kodio, Dicky, ako je tebi svejedno. - Ovo je kakao, Frank - rekao sam. - Pripremljen onako kako ga piju u Meksiku. - Rekao si da ti se svia - branio se Dicky. - Bio je odlian - rekao sam. - Popio sam dvije alice, nisam li? - Ako ima Plymouth din - rekao je Frank. - Popit u isti ili mijeani. - Otiao je do kamina i istresao pepeo iz lule. Kad se Dicky vratio od kolica s piem i vidio pepeo duhana u ognjitu, rekao je: - Isuse, Frank! Zar ne vidi da je to plinski kamin? - Pruio je Franku din i spustio se na koljena ispred kamina. - Strano mi je ao - rekao je Frank. - Izgleda ba kao prava otvorena vatra - napomenuo je Dicky dok je jednom odbaenom Daphninom skicom skupljao pepeo na siunu hrpicu koju se moglo sakriti ispod umjetne klade. - ao mi je, Dicky. Zaista mi je ao - rekao je Frank i udobno se smjestio na kauu poloivi na koljena duhansku kesu od utog votanog platna. Pogledao me i kimnuo glavom, a zatim je otpio gutljaj svog pia. Potom je, drukijim tonom, rekao: - Moglo bi postati opasno, Bernard. Ako ide tamo, onda je ovo pravi trenutak. - Koliko opasno? Dicky je ustao i pljesnuo rukama po nogama da bi skinuo pepeo s prstiju. - Vrlo opasno - odvratio je Dicky. - Reci mu kako si otkrio to se dogaa. - Jo nisam siguran da znam to se dogaa - rekao je Frank. - Prvi pravi znak problema bio je poziv moje veze iz bonske policije. Graniari kod Hitzackera, u Saskoj, izvukli su iz Elbe jednog ovjeka. Dospio je preko Zida, preao sva ona prokleta minska polja i druge prepreke, a zavrio je u rijeci. Bio je potpuno iscrpljen, ali nije bio ozlijeen. Iz izvjetaja policije Zapadne Njemake shvatio sam da se nije ula nikakva pucnjava ili neto slino s druge strane. To je bio

141

gotovo savren bijeg. - Srekovi - primijetio je Dicky. - Ili je bio dobro obavijeten - rekao je Frank. - Tamo se granica protee du sjeveroistone obale rijeke, pa Istoni Nijemci ne mogu namjetati prepreke i zamke za ljude u vodi. Zato oni iz DDR neprestano rogobore da bi granica trebala prolaziti sredinom Elbe. U meuvremenu je to dobro mjesto za pokuaj bijega. - Bijeg preko granice? Zato se Bonn umijeao i zato su tebe pozvali? - Bonn se zainteresirao kad je isljednik u prijemnom centru otkrio da je bjegunac istononjemaki carinik. Frank me pogledao kao da je oekivao reakciju. Ne doekavi je, posvetio je nekoliko trenutaka paljenju lule. - Istononjemaki carinik - ponovio je maui ibicom da bi je ugasio. Zamalo je ugaenu ibicu bacio u kamin, ali se na vrijeme sjetio i odloio je u veliku Cinzano pepeljaru to ju je Dicky smjestio do njegovog lakta. - Max Binder. Jedan od naih ljudi. ovjek iz mree Brahms. Dicky je cijelu no sluao Frankovo odmjereno prianje, pa ga je sad pokuavao pouriti. - Kad je Frank slijedeeg jutra pokuao uspostaviti uobiajeni kontakt s drugim lanovima mree Brahms, nije dobio nikakav odgovor. - Nisam to rekao, Dicky - pedantno je napomenuo Frank. - Dobio sam poruke od dvojice. - Nisi primio poruke - rekao je Dicky jo naglaenije. - Dobio si dva znaka da nema kontakta. - Dicky je zakljuio da e propast mree Brahms biti njegova velika ansa, pa je bio odluan u nakani da priu prikae na svoj nain. Frank je zagunao i pijuckao svoj din. Dicky je rekao: - Ti gadovi su mukali bankovnim kreditima za uvoz, i na tome se obogatili. A Bret je vjerojatno odobravao lane papire i veze, i sve to im je bilo potrebno. - Werner se neprestano ali na lane papire - rekao sam. - To je bilo samo da nas zavara - odvratio je Frank. - Najvie od svega bili su im potrebni lani papiri. - Primili smo mnogo neslubenih albi iz DDR-a o "antidravnim elementima koji dobivaju podrku i pomo" - rekao sam. Frank je podigao pogled s lule i otro rekao: - To me vrijea, Bernard. I predobro zna da nas Istoni Nijemci redovito zasipaju albama po ovim pitanjima. Kako sam, dovraga, mogao znati da se njihove tirade ovaj put temelje na injenicama? Dicky nije uspio obuzdati zlobni osmijeh, pa se okrenuo na drugu stranu da ga sakrije. injenica da je mrea Brahms samo banda kriminalaca koja manipulira Glavnom upravom radi vlastitog profita, mora biti dovoljan razlog za ruenje Breta Rensselaera s njegovog poloaja. A usto, Bret e izgubiti svoj izvor Brahms etiri. - Frank oekuje da e ih DDR optuiti za ubojstvo - dodao je Dicky. - Koga? Gdje? - upitao sam. Odmah sam pomislio na Rolfa Mausera, a bio sam toliko iznenaen da sam dopustio ispoljavanje svoje zabrinutosti. Brinuo me nain na koji sam nagovarao Breta da odobri pokrie zajma za Wernera. Hoe li posumnjati da sam i ja umijean u

142

njegove mutne poslove? Da bih sakrio svoje brige, ustao sam i uputio se do kolica s piem. Smijem li uzeti jedno pie, Dicky? - Je li netko stupio u vezu s tobom? - upitao me Frank. - Sin Rolfa Mausera misli da je on otiao u Hamburg. Ja bih prije rekao da je izabrao London. - Jo netko? - pitao sam podigavi bocu dina. - Ne. Nitko do sada nije stupio u vezu sa mnom. Frank se na trenutak zagledao u mene, a tada je odmahnuo glavom. - Ne - rekao je - samo sam rekao da e optube za ubojstvo biti slijedei korak ako mrea bude otkrivena. To je izum to ga DDR primjenjuje kad se radi o bjeguncima - objasnio je. Optuba za ubojstvo automatski stavlja bjegunca u prvu kategoriju. Tada se njegov opis alje teleprinterom i uzbuna se daje vojnim snagama, kao i svim policijama i graniarima. I, naravno, postoje vei izgledi da e ubojicu prijaviti civilna lica. U dananje vrijeme obini graani Istone Njemake postali su tolerantni j i prema crnoburzijancima. - Frank me opet pogledao. - Zar nije tako, Bernard? Popio sam malo dina i pitao se koliko je Frank nagaao o mom susretu s Rolfom, ili s nekim drugim iz mree. Dicky nije sumnjao; on je oito mogao razmiljati jedino o tome kako e ovu novu situaciju iskoristiti za vlastiti probtak, ali Frank me poznavao dok sam jo bio dijete. Nije bilo lako zavarati Franka. - Moralo je doi do toga - rekao je Frank. - Mrea Brahms nije sluila niemu, osim za prenoenje materijala Brahmsa etiri. Zapali su u nepriliku, a sad imaju problema da se iskoprcaju. To se i ranije dogaalo, nije li? - Kae da bjee, bez zatite, ili podrke, ili iega s nae strane? - Ne. To je Dickyjevo tumaenje. Moda su se samo sklonili na nekoliko dana *odgovorio je Frank. - To rade kad snage sigurnosti krenu u rutinsko pretresanje. - No, bez obzira koliko je pretresanje rutinsko - primijetio sam - mogli bi ih uhvatiti. A Normannenstrasse e im dati ponudu to je nee moi odbiti, pa e moda provaliti i drugu mreu, ili tako neto. Zar te to mui, Frank? - Kakvu ponudu nee moi odbiti? - upitao je Dicky. Nisam odgovorio, ali je Frank rekao: - Natjerat e ih da govore, Dicky. Dicky je natoio pie za sebe. - Jadnici. Max Binder, stari Rolf Mauser, tko jo? - Ostavimo se aljenja dok ne budemo sigurni da su uhvaeni - rekao sam. - Gdje je sad Max Binder? - Jo uvijek je u prijemnom centru u Hamburgu. Isljednici nam ga ne ele predati dok ne zavre s njim. - Ne svia mi se to, Frank - rekao je Dicky. - Ne svia mi se pomisao da neki sitni njemaki isljednik nemilosrdno ispituje jednog od naih ljudi. Odmah ga treba izvui odatle. - To ne moemo uiniti - rekao je Frank. - Moramo se drati formalnosti. - Nai ljudi iz Berlina ne idu u prijemni centar - rekao je Dicky. Frank mu je strpljivo objasnio: - Berlin je jo uvijek pod saveznikom vojnom upravom, pa u Berlinu moemo djelovati

143

na na nain. Ali ono to se dogaa u Saveznoj Republici mora proi kroz Savezni ured unutranje sigurnosti, a zatim kroz Kln, a tome treba vremena. - Kad si ga vidio, Frank? Daphne Cruyer je pokucala i pomolila glavu kroz vrata. - Sad idem u agenciju, dragi. Imamo desetogodinjake na audiciji za TV reklamu. Ne mogu dopustiti da se moja pomonica sama suoi s tom hordom malih udovita. - Nosila je eir irokog oboda, dugi plavi ogrta i sjajne izme. Promijenila je svoj stil od posjeta Silasu, gdje se pojavila u cvjetnoj haljini i starinskim naoalama. - Dovienja, draga - rekaoje Dicky i posluno je poljubio. - Telefonirat u ti u ured ako se budem due zadrao. Daphne je i mene srdano poljubila. - Vi mukarci uvijek radite dokasna - vragoljasto je rekla. Sad sam bio siguran da je znala za Dickyja i Tessu. Pitao sam se je li i njena zapanjujua odjea reakcija na Dickyjevu nevjeru. Tek nakon to smo svi promatrali kako Daphne ulazi u kola i odlazi, Frank mi je odgovorio na pitanje. - Potvrda o identifikaciji mi je bila dovoljna - rekao je Frank. - Nije imalo smisla putovati sve do tamo neke rupe u Saskoj, bogu iza lea. Cijeli idui dan pokuavao sam kontaktirati s ostalima iz mree. - Daphne je zaboravila svoju mapu - rekao je Dicky podigavi plosnati konati fascikl sa stola kamo ga je odloila da bi ga poljubila. - Nazvat u njen ured i rei im neka poalju kurira. Takvu brinost ispoljavali su samo nevjerni muevi. Dicky je iziao iz sobe da bi telefonirao iz hodnika. Pregrada od mutnog stakla priguivala je njegov glas. - Bolje bi bilo da mi ispria istinu - rekao sam Franku. - Dok Dicky telefonira. - Kako to misli? - Carinik DDR-a koji pliva preko Elbe uzbudio bi policiju Bonna kao i tanjur hladnih valjuaka. A ak i da ih je to otkrie toliko animiralo, zato bi pomislili da si ti osoba koju odmah treba obavijestiti? - Frank nije odgovorio, a ja sam bio uporan. - Policija Bonna ne dobiva telefonske brojeve nae Tajne obavjetajne slube u Berlinu, Frank. Mislio sam da e ak i Dicky to nanjuiti. - Doli su u stan Maxa Bindera da ga uhapse. - Pod kojom optubom? - Ne znamo. Sigurno je bilo neto u vezi njihovog mukanja s jamevinama. Njegova ena je bila kod kue. Poslala mu je poruku pa je na brzinu pobjegao. - To si saznao od Maxa Bindera? - Saznao sam od nekoga kome je rekao Werner - priznao je Frank. - Werner nije ni u kakvoj opasnosti. Nema dokaza da je jo netko, osim Bindera, bio umijean. A Max Binder je pobjegao preplivavi Elbu kod Hitzackera, ba kako sam opisao. Jo uvijek se nalazi u prijemnom centru. elim stupiti u vezu s Brahmsom etiri, ali nitko mi ne eli rei kako. Iz hodnika je jo uvijek dopirao Dickyjev glas. Potanko je opisao to sadri mapa i kamo treba doi po nju, ali ga je sad brinulo hoe li je moi nositi kurir na motociklu. Zvono na ulaznim vratima je dvaput zazvonilo, a Dicky je doviknuo elektriaru neka ga prestane

144

isprobavati. - Saznao si od nekoga kome je rekao Werner - ponovio sam. - A tko je to bio, Frank? - Zena mi je rekla - odgovorio je Frank kopkajui po svojoj luli da ne bi morao susresti moj pogled. - Ona je privlano stvorenje i ja je oboavam. Mora posjeivati Werncra s vremena na vrijeme. Ona je nadopunila ovu priu o Maxu Binderu. - Povukao je iz svoje lule, ali se nije pojavio dim. - Razumijem. - Ti zna o meni i Zeni Volkmann, zar ne? - Opet je bockao po glavi lule. Kad se uvjerio da duhan ne gori, vratio je lulu u dep sakoa i otpio gutljaj pia. - Da, znam, Frank. Pretpostavljam da ti je ona dala onu kutiju papira to sam je doao pogledati u Berlin. - Papiri su bili autentini - rekao je Frank. - Previe autentini - sloio sam se. - Stigli su ravno iz moskovskog centra. Vrhunski materijal, paljivo odabran da bi izgledalo kako je Giles Trent njihov jedini ovjek u Londonu. Kako je dola do toga? - ena poznaje mnogo ljudi - odgovorio je. - Poznaje previe ljudi, Frank. Previe pogrenih ljudi. - Bolje da sve to ne pretresamo s Bretom, ni s drugima iz londonske centrale. - Zena je oito umijeana u mutne poslove kojima su se bavili lanovi mree Brahms. - Mogue - rekao je Frank. Dokrajio je svoj din i oblizao usne. - Ne samo mogue, Frank. To je oito. Ta djevojka je od tebe napravila budalu. Cijelo vrijeme je bila u dogovoru s Wernerom i ostalima. - Zar mi pokuava rei da je tvoj prijatelj Werner izigravao svodnika vlastitoj eni? Frankov glas je bio otar; vrsto je odluio da e se odrei svojih iluzija samo ako usput uniti i moje. - Ne znam - odgovorio sam. - Moda je najprije raskinula s Wernerom. Tada je shvatila da ima neto to bi mogla prodati mrei Brahms, a Werner joj je bio jedina veza s njima. - to je mogla prdati mrei Brahms? - Frank je poeo osjeati nelagodnost. Otvarao je i zatvarao preklop svoje ute duhanske kese i prouavao duhan kao da ga je to strahovito zanimalo. - Obavjetenja, Frank. - Valjda ne eli rei da sam joj ja rekao ita to bi moglo postati kritino? - Bolje da to otkrijemo, Frank - rekao sam. - Bolje da to to prije otkrijemo. Imamo terenske agente koje treba upozoriti ako je Zena Volkmann prenosila tvoja aputanja na jastuku ljudima koji bi se mogli nai u Normannenstrasse. - Nemojmo pretjerivati - rekao je Frank. - Ja dobivam informacije od nje, a ne ona od mene. - Meni se to ne ini pretjerivanjem, Frank - rekao sam. Zato jer u ja biti tamo. Bit u s pogrene strane Charlieja i vaditi tvoje kestenje iz vatre. Pokuavat u plesati dovoljno brzo da protivnici ostanu dva-tri koraka iza mene. Kako bih bio siguran da Zena nee saznati o mojim planovima za putovanje, drat u se podalje od tebe i tvojih vanbranih aktivnosti, Frank.

145

- Ne budi budala, Bernard. Misli li da bi te itko od onih klaunova u ijem drutvu pije u Steglitzu znao sigurno prebaciti kroz icu? Misli li da netko od tvojih kolskih drugova poznaje grad onako dobro kao ja? Vei dio ivota proveo sam itajui o njemu, razgledajui i razgovarajui s Berlincima. Dobivam obavijesti iz tisua razliitih izvora i prouavam ih. To radim po cijele dane, Bernard. Poznajem Berlin onako kako knjiniar poznaje svoje police s knjigama, kako zubar poznaje usnu upljinu svog pacijenta, kako brodski strojar poznaje svaki djeli svog stroja. Poznajem svaki kvadratni centimetar tog odvratnog grada, od palaa do kanalizacije. - Ti poznaje grad, Frank. Poznaje ga bolje od ikoga, to moram priznati. Frank me upitno pogleda. - Za boga miloga! - odjednom je rekao. - Valjda ne eli rei da mi ne vjeruje. - Ustao je i uspravio se preda mnom lupivi dlanom ruke po svojim grudima. - Razgovara s Frankom Harringtonom. Poznavao sam te dok si jo bio siuni deran. - Ostavi se toga, Frank - rekao sam. - Neu - rekao je Frank. -Obeao sam tvom ocu da u te uvati. To sam mu rekao kad si se zaposlio u Upravi, a obeao sam mu i na samom kraju. Obeao sam da u paziti na tebe, a ako ide na drugu stranu, uinit e to na moj nain. Nikad jo nisam vidio Franka tako uzbuenog. - Pusti me da razmislim o tome - rekao sam. - Ne alim se - nastavio je Frank. - Ide onako kako ja hou, ili uope ne ide. - To je bio nain da izbjegnem odlazak i na tren sam poelio iskoristiti priliku. - Na moj nain ili u staviti zabranu. Iz hodnika se uo Dickyjev glas dok je govorio elektriaru da previe naplauje popravak zvona. Tada je Dicky promolio glavu kroz vrata i posudio petaka od mene. - To je crna ekonomija - objasnio je Dicky kad je uzeo novac. - Neto e postii jedino ako plaa gotovinom. - U redu, Frank - rekao sam kad je Dicky iziao. - Uinit emo to na tvoj nain. - Samo ti i ja - rekao je Frank. - Prebacit u te na drugu stranu. - Primijetio sam da nije obeao osiguravanje povratka. - Dicky sve dri u velikoj tajnosti - rekao sam. - Je li ti rekao? Frank je opet prouavao svoju kesu od votanog platna da vidi koliko mu je duhana ostalo. - Tako ne moe pogrijeiti - rekao je. - ak ni Bret nije upoznat - rekao sam. - Od nekoga dolazi - rekao je Frank. - Dolazi od nekoga kome su zaista pristupani svi materijali. Nita nisam rekao. Takva primjedba iz Frankovih usta bila je lese-majest pa mi nije padao na pamet prikladan odgovor. Pogledao sam na sat iznad kamina i glasno se upitao zar je ve toliko sati. Pozvao sam Franka da jednom svrati k nama na veeru, a on je obeao da e telefonirati ako nae vremena. Tada sam doviknuo pozdrav Dickyju koji je jo uvijek telefonom objanjavao da je Daphnina mapa sa skicama od vitalne vanosti. Izgleda da se netko na drugom kraju ice nije slagao s

146

njegovim miljenjem. Od sigurnih kua Uprave, za susret s Gilesom Trentom izabrao sam kladionicu u Kilburn High Roadu. Djevojka za pultom je kimnula glavom kad sam uao. Progurao sam se kraj trojice ljudi koji su raspravljali o porijeklu jednog trkaeg konja, i proao kroz vrata s natpisom "Samo za osoblje", te sam se uspeo stepenicama do male sobe. Pogled s prozora pruao se na plonik gdje je bilo izloeno nekoliko polovnih kadi i umivaonika. - Uvijek doe na vrijeme za kavu - rekao je Trent. Stajao je kraj drvenog stola. Na njemu se nalazila boca mlijeka, ugostiteljska limenka kave u prahu Sainsbury i vreica eera iz koje je virila drka velike lice. Trent je ulijevao uzavrelu vodu iz elektrinog kotlia u otkrhnutu alicu na kojoj je lakom za nokte bilo napisano ime Tiny. - Bez obzira koliko dugo te ekam, im odluim pripremiti kavu, ti se pojavi. - Neto je iskrslo - neodreeno sam rekao. Prvi put sam promatrao Trenta kao pristalog ovjeka koji je tako privlaio Tessu. Bio je visok, a duga valovita kosa inila mu je glavu lavljom. Vlasi to su mu poele si jediti nisu stvarale sivi nered kao u veine ljudi; kosa mu je bila protkana srebrom, pa je izgledao poput talijanske filmske zvijezde. - Zaista mislim da nije potrebno prolaziti cijeli ovaj zapanjujui postupak kako bi se sastali u ovoj bijednoj sobici. - Glas mu je bio dubok i zvuan. - Zar bi radije neku drugu bijednu sobicu? - rekao sam i uzeo alicu sa cjedila za sue na sudoperu gdje ih je nekoliko bilo okrenuto naopako. Stavio sam u nju vrelu vodu, kavu, eer i mlijeko. - Moj ured je blizu tvojeg - rekao je Trent. - Nekoliko puta tjedno dolazim u tvoju zgradu obavljajui svoj uobiajeni posao. Zato bih, dovraga, trebao skretati panju na sebe u ovoj prljavoj kladionici u Kilburnu? - Kod kave u prahu mi se ne svia to to se stvaraju male grudice. One plutaju. Kad ti dospiju u usta, osjeti uasan okus - rekao sam. - Jesi li uo to sam rekao? - Nisam znao da oekuje odgovor. Mislio sam da se samo ali na ivotne nepravde. - Ako u alicu najprije stavi kavu, a zatim malo po malo dodaje vodu, grudica nee biti. Zatim ulije hladno mlijeko. - Nikad nisam imao smisla za kuhanje - primijetio sam. - Kao prvo, odlaskom u propalu kladionicu u Kilburnu ne skree panju na sebe ni izbliza onoliko koliko bi ti elio vjerovati. U danima kad se odravaju trke, lokal u prizemlju je krcat ljudima u skupim odijelima koji na konje ulau svote vee od nae godinje plae. A to se tie tvoje primjedbe da bi za sigurnost bilo bolje sastajati se u mojoj ili tvojoj kancelariji, mogu samo izraziti uenje nad tvojom oitom naivnou. - Kako to misli? - Od koga bismo bili sigurniji? - upitao sam. - to misli, kako bismo bili sigurni sastajui se u tvojoj kancelariji sa svim onim studentima Oxforda, koji su zurili u nas irom otvorenih oiju i usta? Misli da sam zaboravio kako su golobradi mladii neprestano ulazili i izlazili iz tvog ureda kad sam zadnji put bio tamo? Svi su zurili u mene da bi vidjeli gdje ljudi Tajne obavjetajne slube nose revolvere, na boku ili u futroli o ramenu. - Ima bujnu matu - rekao je Trent. - Imam - potvrdio sam. - Za to sam plaen: da bi mi radila mata. A ne moram imati

147

posebno bujnu matu da bih zamislio to bi ti se moglo dogoditi ako uprska stvari s Hljestakovom. Moda si strunjak za pripremanje instant kave, ali bit e bolje da osiguranje prepusti meni. - Nemoj me opet daviti predavanjima o sigurnosti - rekao je. - Ne elim da mi se uva kua dvadeset etiri sata dnevno, ili specijalne brave na vratima i prozorima. - Onda znai da si prokleta budala - rekao sam. Obojica smo stajali kraj drvenog stola dok smo razgovarali. U prostoriji su se nalazile jedino male tvrde drvene stolice; bilo je udobnije stajati. - Hljestakov se nije pojavio - rekao je Trent. Gledao je kroz prozor promatrajui mladu enu s djetetom u naruju. Promatrala je ljude koji su kraj nje prolazili. Veina je nastavljala hodati smetena izraza lica. - Ona prosjai - rekao je. - Mislio sam da su ti dani zauvijek proli. - Provodi previe vremena u Mayfairu - rekao sam. - Pa, tko je doao? - A nitko joj nita ne daje. Vidi li to? - Tko se pojavio? - Na sastanku na stanici Waterloo? Nitko se nije pojavio. - Uvijek nekoga poalju - rekao sam. - I dri se dalje od prozora. to misli, zato smo stavili mreaste zavjese? - Nitko nije stigao. Postupio sam tono po pravilima. Stigao sam ispod velike ure, sedam minuta iza punog sata. Ponovo sam se vratio dva sata kasnije. I dalje nije bilo nikoga. Zatim sam otiao na rezervno mjesto sastanka. - Gdje je to? - Prehrambeni odjel Selfridgea, blizu tezge za svjeu ribu. Postupio sam tono po dogovoru. - Moskovski centar se voli drati pravih, isprobanih metoda - rekao sam. - Uhapsili smo jednog njihovog ovjeka ispod tog prokletog sata jo 1975. godine. - Uputio sam se do prozora gdje je on stajao i promatrao kako ena prosjai. ovjek u tamnom kinom ogrtau i sivom pustenom eiru je posegnuo rukom u unutranji dep. - Konano ima sree - rekao je Trent. - Pitao sam se zato nije stala ispred banke Barclays, ali pretpostavljam da je kladionica bolja. - Zar ne moe prepoznati policajca u civilu kad ga vidi? - upitao sam. - Prosjaenje ili skupljanje milostinje na javnom mjestu je krivino djelo prema Zakonu o skitnji iz 1824. Budui da ima i dijete, mogla bi biti optuena i prema Zakonu o djeci i mladim osobama. - Gad - rekao je Trent. - Policajac u civilu je ovdje zato to je ovo sigurna kua - rekao sam. - On to ne zna, naravno, ali zna da je ovo prijavljeno kao vlasnitvo Ministarstva unutranjih poslova. ena ne prosjai redovito, jer bi inae znala da nije pametno pribliavati se kladionicama. Kladionice privlae kriminalce, a kriminalci dovlae policajce. - eli li rei da ena radi za KGB, a oni dre sigurnu kuu Tajne obavjetajne slube pod prismotrom? Nisam odgovorio na njegovo pitanje. - Sigurno su pomislili da te slijedimo, Trent. To je jedino objanjenje za nedolazak

148

Hljestakova. Rusi se uvijek pojavljuju na sastancima. Ispriaj mi ponovo o prethodnom susretu. - Ima pravo, stigao je policijski automobil pa su je poveli sa sobom. - Pogledao me i rekao: - Vrlo dobro je proao. Rekao sam Hljestakovu da bih se moda mogao doepati materijala o berlinskom sistemu, a on je poludio na samu pomisao. Odveo me na veeru u neki luksuzni klub u Curzon Streetu i insistirao da naruim dobro jelo i vrlo skupo vino. Nisam veliki ljubitelj komplicirane francuske kuhinje, ali on me oito elio odobrovoljiti. Zato ne razumijem zato me ambasada odbacila. - Nema ambasade - rekao sam. - Samo odjel KGB-a ambasade. Oni imaju motiv; moe biti potpuno siguran da Rusi uvijek imaju motiv za sve to ine. - Rekao si da se svime upravlja iz Moskve. - Jesam li? Pa, ako sam to rekao, bio sam u pravu. ef londonskog odjela ne bi promijenio svoje rublje dok moskovski centar ne odobri vrstu sapuna to se upotrebljava u praonici. - Ali, zato bi im Moskva rekla da me odbace? A ako me namjeravaju ostaviti na miru, zato mi nisu rekli? - Ne znam, Giles, stari prijatelju. - Nemoj mi se tako sarkastino obraati. - Zasad e morati otrpjeti da ti se obraam kako god mi se prohtije - rekao sam. - Ako je moskovski centar odluio da te odbaci, to nije samo pitanje brisanja tvog imena s liste uzvanika za prijem uz votku i kavijar, i prikazivanje filma o hidroelektrani kod Kujbieva. - Nije? - To bi moglo znaiti da e postati grubi - rekao sam. Ovaj nagovjetaj je primio vrlo mirno. - eli li uti moje miljenje? - Vrlo rado bih uo tvoje miljenje - rekao sam. Bio sam sarkastian, ali Trent to nije opazio. - Mislim da ste uhapsili Hljestakova. - Uhapsili? Specijalna sluba, misli? - Specijalna sluba ili vai ljudi za hapenje. Ili, moda, neka sluba ili odjel koji nije povezan s vama. - Kakvu smo slubu "koja nije povezana s nama" mogli upotrijebiti za "hapenje" Hljestakova? - CIA-u. - Govori poput osamnaestogodinjeg buntovnika. Zna da ne bismo dopustili da ljudi CIA-e bilo koga uhapse u ovoj zemlji. Takoer dobro zna da ne postoje slube koje jesu ili nisu s nama u vezi, a koje bi mogle zatvoriti ruskog dravljanina. - Od vas, tiranina, nitko nikad ne moe dobiti iskren odgovor - primijetio je Trent. - Jesi li pijan, Trent? - pitao sam pribliivi mu se. - Jasno da nisam. - Kriste, jo nije ni vrijeme ruku. - Zato, dovraga, ne bih popio pie ako mi se pije? Obavljam sve vae prljave poslove,

149

zar ne? Tko e dobiti odlikovanja i unapreenja ako preemo Hljestakova? Ti e dobiti, ti i prokleti Dicky Cruyer, i sva ta gomila. Zgrabio sam ga za revere i tresao dok mu se glava nije poela klatiti. - Sluaj ti, gade jedan - tiho sam rekao. - Jedini prljavi posao to ga ti obavlja je raiavanje vlastitog sranja. Ako popije jo jedno pie bez moje dozvole, pobrinut u se da te zatvore negdje gdje nee dovoditi u opasnost ivote agenata. - Nisam pijan - rekao je. Zapravo se naglo otrijeznio kad sam ga dobro prodrmao. - Ako izgubim ijednog agenta, Trent, ubit u te. Nita nije rekao; vidio je da mislim ozbiljno. - Oni su tvoji prijatelji, zar ne? - rekao je. - To su tvoji berlinski kolski drugovi. Ahhh! Nisam ga uope trebao udariti, ali to je bio samo mali ubod u trbuh to je pomogao da se jo vie otrijezni. Podigao sam telefonsku slualicu i okrenuo na broj za hitne sluajeve. Prepoznao sam glas na drugom kraju ice. - Peter? Ovdje Bernard. Nalazim se u Coach and Horses. - Sve nae sigurne kue imale su imena krmi. - Treba mi netko tko e odvesti pijanog mukarca kui i uvati ga dok se ne otrijezni. Ne elim nekoga tko bi se mogao saaliti na dirljivu priu. Spustio sam slualicu i pogledao Trenta. Sjedio je na jednoj od drvenih stolica, drao se za trbuh i tiho plakao. - Bit e ti dobro - rekao sam mu. - tedi suze za Hljestakova. Ako im vie nije od koristi, poslat e ga kui i dati mu posao zbog kojeg e se oni koji ovdje ostanu poeti jo vie truditi.

150

20.

Kao i obino, Rolf Mauser je stigao u lo as. Ja sam gledao vrlo dobar dokumentarac BBC-a o modelima eljeznica, djeca su na katu igrala nekakvu igru i skakala po sobama, a Fiona se u kuhinji prepirala s dadiljom o plai. Uveo sam Rolfa Mausera u dnevnu sobu i htio uzeti njegov konati kaput, ali je on mrzovoljno odmahnuo rukom. - Je li sve u redu, Rolf? - upitao sam. - Daj mi jedan viski. Bio je blijed. Dao sam mu veliki viski pa je sjeo i zurio u vlakove na TV, ali ih nije vidio. Svjetlo to ga je irila svjetiljka sa stola kraj njega otkrila je svjeu posjekotinu na njegovom uhu. Upravo kad sam to opazio, podigao je ruku i dodirnuo glavu. Lecnuo se od boli kad je naiao na osjetljivo mjesto. - Jesi li dobro, Rolf? inilo se da je nestalo njegovog samopouzdanja; ak su se i demonske obrve pomalo objesile. - ezdeset est mi je godina, Bernd, i jo sam iv. - Ti si ilavi stari gad, Rolf. Cipele su mu bile oguljene, a na prednjoj strani kaputa vidjele su se prljave mrlje. Uzeo je papirnatu maramicu iz kutije na stolu i malo se oistio. Mali vlakovi na TV stvarali su mnogo buke. Pomou daljinskog upravljaa utiao sam zvuk. Rolf Mauser se oprezno ogledao po sobi, a zatim iz depa izvadio smeu papirnatu vreicu. Pruio ju je meni. - Rekao si da e ga se rijeiti. Izvukao sam iz vreice jedan zamotuljak. Razmotavi teak vuneni al, ugledao sam svoj pitolj. Rasklopio sam ga i pomirisao. Osjeao se samo slab miris ulja. Bio je dobro oien. Rolf je sigurno bio dobar vojnik. - Rekao si da e ga se rijeiti - ponovio je. Istresao sam vreicu. Unutra su bila tri metka i tri ahure. - to si uinio, Rolf? - Rijei ga se, kaem. Vratio sam pitolj i al u vreicu. Sve zajedno sam zakljuao u ladicu stola gdje sam drao neplaene raune, Fionin nakit i izvjetaje banke o prekoraenju tekueg rauna. Rolf se okrenuo i gledao to radim. Rekao je: - Vraam se veeras. Moe li mi posuditi automobil da odem do Harwicha? - Bolje da mi kae o emu se radi - rekao sam. - Da ili ne? - pitao je. - Vani je plavi mini. U koliko sati mora biti tamo? - Daj mi vrstu kovertu pa u ti kljueve poslati potom i obavijestiti te gdje je parkiran. - Previe je kasno da bi stigao na brod za Hamburg - rekao sam. Pogledao me ne

151

odgovorivi. Nisam vjerovao da namjerava prei Kanal trajektom iz Harwicha. Rolf je uvao tajne tako da je beskrajne neistine povjeravao svakome tko ga je htio sluati. - Donijet u kljueve - rekao sam. - To je dadiljin automobil pa ga uvaj. - Moe li mi nabaviti eir, Bernd? Svog sam izgubio. Vratio sam se s nekoliko pokrivala za glavu. Uzeo je platnenu kapu i isprobao je. Dobro mu je sakrivala posjekotine i bacala sjenu na lice. - Ukrao si kola - rekao sam i navukao mu kapu na oi. - Doao si me potraiti, naao kljueve u kolima i odvezao se, a da nisi ni ulazio u kuu. - Svakako, Bernd, svakako. - Nitko ti nee vjerovati, ali dri se te prie, a ja u uiniti isto. - Rekao sam da je u redu - razdraljivo je ponovio. - to se dogaa s mreom Brahms? - Nita. - Max Binder je preplivao Elbu. - Max je izgubio ivce - rekao je. - Tko je jo izgubio ivce? - Ja nisam - rekao je pogledavi me u oi. S pouzdanjem ili bez njega, i dalje je bio divlji kao i uvijek. - Ja rjeavam probleme onako kako se pojavljuju. Ne plivam preko Elbe ostavljajui enu i djecu da se sami snalaze. - Jesu li ostali iz mree Brahms u redu? London je zabrinut. - Neznatna guva - rekao je. - Mrea Brahms je zapala u malu guvu, onako kako govore ekonomisti kad njihovi pogreni prorauni ostave pola milijuna ljudi bez posla. - Iskrivljeno se nasmijeio vlastitoj gorkoj ali. - Nadajmo se da mala guva nee prerasti u opi cirkus. Rolf Mauser je kimnuo glavom. - Preduzeli smo mjere opreza - rekao je. - Odavno smo shvatili da nas London ne moe zatititi. Nisam obratio panju na kritiku. Mrea Brahms bila je stara i umorna. Trebalo ju je raspustiti prije mnogo godina. Londonu su koristili samo zahvaljujui informacijama Brahmsa etiri, a njima se isplatilo nastaviti samo radi ovog prokletog uvozno-izvoznog posla. To je bio brak iz rauna i, poput svih takvih brakova, ovisio je o koristoljublju obiju strana. Rolf se posluio jo jednim piem, velikim. Tada je ustao, zakopao kaput i najavio svoj odlazak. - Nemoj se zaustavljati i pitati policajca kojim putem mora ii - savjetovao sam mu. Ako osjeti tvoj dah, zavrit e u zatvoru. - Riskirat u - rekao je. - Volim raditi sam, Bernd. Nikad se nisam volio pridravati pravila. Tvoj otac je to znao. - Ima li engleskog novca? - Vrati se tvojoj TV - rekao je. - Reci eni da mi je ao to se nisam mogao zadrati. - Razumjet e - rekao sam. Ponovo se pojavio iskrivljeni osmijeh. ak i prije nego sam se oenio, nije mogao nai

152

zajedniki jezik s Fionom. Tri sata ili vie nakon Rolfova odlaska, nazvao je Dicky. - Gdje si? - pitao je. - Gdje sam? to, dovraga, misli gdje sam? Kod kue sam. Sjedim ispred televizora i pokuavam odluiti hou li opet upaliti grijanje i pogledati kasni film. - S obzirom na nain kojim ovih dana prebacuju pozive, ne moe biti siguran gdje se tko nalazi - neodreeno je progunao Dicky. - to je? - upitao sam. Film je ve poeo, a ja nisam bio raspoloen za dugotrajan razgovor o mojim trokovima u Berlinu ili o novom automobilu. - Je li netko stupio u vezu s tobom? - upitao je. Na ekranu se, umjesto slova, pojavio mali brod to je brektao po jarkoplavom jezeru. - Nitko. - Pozvao si nekoga iz osiguranja da odvede Gilesa Trenta kui. Na pramcu broda tri ovjeka u bijelim odijelima naginjala su se preko ograde promatrajui vodu. - Trent je pio - odvratio sam. - Ponaao se prostaki i optuivao nas za hapenje Hljestakova, njegove veze iz ambasade. - Tko se javio na telefon? - Iz ureda osiguranja? Onaj momak s brkovima, Peter. Ne znam mu prezime. - Je li mu Trent stvarao probleme? - Sluaj, Dicky - rekao sam. - Ja odluujem kad treba nekoga s naranastim dosjeom pokupiti i odvesti kui. Trent se moe aliti GD-u ako eli, ali ako me taj gad jo bude kritizirao, opet u ga staviti pod klju. I nitko tu ne moe nita uiniti. Jedino me moete skinuti sa sluaja, a to mi uope ne bi smetalo. Ne uivam u tome, zna. - Sve mi je to poznato - rekao je Dicky. - A ako me maknu, to e biti tvoj poraz, Dicky. - Nemoj se odmah uzbuivati - pomirljivo je rekao Dicky. - Nitko ne krivi tebe. Ti si uinio sve to se moglo uiniti, u tome se svi slau. - O emu to govori, Dicky? - Ovaj fjasko s Tren tom. Prokleti novinari e poeti sugerirati da smo to mi uinili. Zna da je tako. A s njima moemo izii na kraj jedino ako im kaemo vie no to bismo eljeli da sazna Moskva. - Hoe li poeti ispoetka, molim te? - rekao sam. - Zar ti nitko nije telefonirao da te obavijesti o ubojstvu Trenta? - Kad? Kako? - Danas kasno poslijepodne ili rano uveer. Netko se popeo preko vrtnog zida, uzverao se po oluku i uao kroz otvoreni prozor na katu. Specijalna sluba dopustila nam je da poaljemo nekoga da napie saeti izvjetaj. - Trent je mrtav? - Ubijen. Bio je pod tuem. Zavjesa je navuena da ubojica ne bi bio poprskan krvlju, ili bar tako kae detektiv iz Specijalne slube. Nitko od susjeda nije uo pucanj. Budui da se na

153

televiziji prikazuju samo policajci i pljakai, u dananje vrijeme bi se mogla upotrijebiti automatska puka, a nitko ne bi uo buku. - Imate li neku ideju tko je to mogao poiniti? Dicky se podrugljivo nasmijao. - ali se? Izvjetaj kae da su meci pogodili zid kupaonice nenormalno sporo. Balistiari tvrde da su strunjaci posebno pripremili metke... izvadili su dio baruta. Pa, to zvui poput rada u laboratoriju, eh? Mislim da su to nai prijatelji iz KGB-a. Zato to rade, Bernie? - Da zrno ne bi prolo kroz slijedeih nekoliko kua i pokvarilo susjedima televizore. Tko ga je naao? - Njegova sestra. Ula je otvorivi vrata vlastitim kljuem. Dola je pogledati je li s njim sve u redu nakon onoga s pilulama za spavanje. Da nije bilo toga, ne bismo otkrili tijelo do sutra ujutro. Uvijek sam sumnjao da je Trent homoseksualac, zar nisi ti? Mislim, nikad se nije enio. Ali to to je sestri dao klju nekako govori protiv toga, zar ne misli tako? - Ima li jo neto, Dicky? - to? Ne. Ali sam te htio pitali je li se normalno ponaao kad ste se jutros rastali. - Ne mogu ti pomoi, Dicky - rekao sam. - Pa, znam da ujutro mora rano krenuti. Frank kae da se dobro obue. U Berlinu je hladno. Spustio sam slualicu i vratio se do svog stola. Kad sam odmotao pitolj, ugledao sam nekoliko rupa u vunenom alu. Rolf Mauser je umotao pitolj u al prije nego je pucao u Trenta. Drukije ga nije moga utiati. Morao sam se posluiti povealom da bih jasno vidio znakove na ahurama to su upuivali na runo punjenje. Nije bilo sumnje da su meci posebno pripremljeni uz pomo pukarskog alata i mjere za barut. Sjeo sam i zagledao se u televizor prije nego sam ga iskljuio. Parobrod je tonuo; ljudi su se utapljali. Pretpostavio sam da se radilo o nekakvoj komediji.

154

21.

Bilo je vrlo mrano, a Frank Harrington je bio posebno oprezan. Upotrebljavao je baterijsku svjetiljku samo da bi mi pokazao poneku jamu u koju bih mogao upasti, ili velike mlake vode, ili tranice kad smo morali prei na drugu stranu eljeznike pruge. U berlinskoj podzemnoj eljeznici osjeao se neobian miris. Doziva u sjeanje prie o inenjercima koji su digli u zrak branu kanala izmeu mostova Schneberger i Mckern u posljednjim satima rata, tako da su tuneli bili poplavljeni, a u njima su se utopili civili, njemaki i ruski vojnici. Neki tvrde da nije bilo poplave, ve je samo mala koliina vode procurila kroz oteenu pregradu to je titila U-Bahn stanicu na Friedrichstrasse od hladne bujice rijeke Spree. Ali ne moe se uskratiti vjerovanje u takve none more nekome tko je prelazio preko pragova u mraku, kad su ve svi vlakovi stali, jer e vam priati o duhovima koji dolje postoje. A neobian miris se i dalje osjeao. Frank je napredovao vrlo polako, a cijelo vrijeme je tiho priao kako bih znao gdje se nalazi. - Pola putnika na vlakovima podzemne eljeznice, koji putuju iz Moritzplatza za Voltastrasse, uope nisu svjesni injenice da zapravo prolaze ispod Istonog Berlina i opet se vraaju u Zapadni Berlin. - Jesmo li ve ispod Istonog sektora? - upitao sam. - Na ovom dijelu linije znaju, naravno. Vlakovi se zaustavljaju na stanici Friedrichstrasse gdje pregledavaju putnike. - Stao je i oslukivao, ali se ulo samo kapanje vode i udaljeni um elektrinih generatora. - Vidjet e oznake na zidu tunela kad stignemo. Na zidu je crvenom bojom oznaena granica. - Skrenuo je snop svjetla prema strani tunela da bi mi pokazao gdje e se nalaziti oznake. Nita se nije vidjelo osim snopova ica to su visjele od potpornja do potpornja, pocrnjele od blata starog nekoliko desetaka godina. Kad je ugasio svjetiljku, Frank se spotaknuo o komad razbijene cijevi i opsovao. Njemu to nije puno smetalo; imao je gumene izme i staru odjeu ispod radnog odijela vlakovoe. Ispod mojeg radnog odijela nalazila se jedina odjea to u je imati za svog boravka u Istonom Berlinu. Obojica smo zakljuili da bi nositi torbu ili paket u sitne sate znailo izazivati sudbinu. Polako smo napredovali du tranica, a izgledalo je da hodamo satima. Povremeno se Frank zaustavljao i oslukivao, ali ulo se samo ukanje takora i monotoni um elektriciteta. - Ovdje emo malo priekati - rekao je Frank. Pribliio je runi sat licu. - Ponekad istonoberlinski eljezniari nou silaze da pregledaju ureaje terminala... tamo gdje je nekad bila stanica Kaiserhof. Danas je zovu Thalmannplatz. Komunisti vole ulicama i stanicama davati imena heroja, zar ne? - Frank je upalio svjetiljku i osvijetlio udubinu u zidu tunela u kojoj se nalazila uta metalna kutija s telefonom. Ovo je bilo mjesto kamo su morali doi vozai ako bi im se vlak zaustavio izmeu stanica. Tu je bila i jedna klupa na koju je Frank sjeo. Nismo bili daleko od razine ulice, pa sam osjeao hladan zrak to je dopirao kroz otvor za ventilaciju. - Jesi li se ikad pitao zato Berlinski zid ima tako apsurdnu liniju? - upitao je Frank. - To je odlueno na jednoj konferenciji u Lancaster Houseu u Londonu, dok je rat jo uvijek trajao. Dijelili su grad onako kako e ga dijeliti saveznike snage kad tamo stignu. Navrat-nanos su poslali ljude po plan grada Berlina, ali su uspjeli nabaviti samo telefonski imenik iz 1928, pa su se morali njime posluiti. Povukli su linije du granica izbornih okruga kakve su postojale 1928.

155

To se radilo samo kao privremeni ratni dogovor, pa se inilo nevanim gdje e presijecati plinovode, kanalizaciju i stanice ili podzemnu eljeznicu. To je bilo 1944. A mi smo i danas vezani time. Sjedili smo u mraku. Znao sam da bi Frank sve dao za jedan dim iz svoje proklete lule, ali nije popustio nagonu. Umjesto toga je govorio. - Prije mnogo godina, kad su komunisti poeli graditi onaj nevjerojatno golemi grad u Marzahnu, htjeli su da ima vlastitu upravu i da postane Stadtbezirk, izborni okrug dovoljan sam sebi. Ali komunistiki pravnici su sjeli zajedno s ljudima iz Moskve i pretresli stare ratne ugovore. Zakljuili su da se ni pod kojim uvjetima ne smije stvoriti novi Bezirk. Krei stari dogovor, otvorili bi put silama Zapada da i oni ponu s promjenama. - Pravnici upravljaju svijetom - primijetio sam. - Izii e na ulicu kod stanice Stadtmitte - rekao je Frank. Sve mi je to ve rekao, pokazao mi plan grada i fotografije, ali ga nisam prekidao kad je opet sve ponovio. - Stadtmitte je sjecite. Onuda prolaze vlakovi Istone Njemake i vlakovi Zapadne Njemake. Na razliitim nivoima, naravno. - Koliko jo, Frank? - Opusti se. Moramo ekati dok ne budemo sigurni da Istoni Nijemci ne popravljaju tranice. Nisu naoruani, ali ponekad imaju radio da mogu razgovarati s ljudima koji iskljuuju struju. Moraju biti sigurni da radnike nee ubiti struja kad ponu raditi. ekali smo u mraku cijelu vjenost. Tada smo polako nastavili hodati tunelom. Godine 1945. je Crvena armija, probijajui se u grad, zadrana kod U-Bahn stanice Stadtmitte - rekao je Frank. - SS divizija Nordland je stanicu koristila za svoj tab. To je bila posljednja njemaka vojska koja se jo drala, a nisu svi bili Nijemci. Nordland je postala skup stranih dobrovoljaca, ukljuujui i tri stotine Francuza koji su stigli iz druge jedinice. Nijemci su pucali s mjesta gdje mi sad stojimo, a Rusi nisu mogli sii na tranice. Zna da se kae kako jedan ovjek moe zadrati cijelu vojsku ako se bori iz tunela. Pa, Nijemci su vodili svoju posljednju bitku, i to u tunelu. - to se dogodilo? - Rusi su dovukli poljski top preko ulaznih stepenica, du platforme, pa na tranice. Tada su tunel obasuli vatrom, i to je bio kraj prie. - Frank je iznenada stao i ispruio ruku upozoravajui na tiinu. Morao je imati nadljudski sluh jer ja sam tek nekoliko trenutaka kasnije uspio uti glasove i prigueno lupanje ekia. Frank je primaknuo glavu mojoj i apnuo: - U ovim starim tunelima zvuk daleko dopire. Ovi ljudi vjerojatno nisu nita blie od stare platforme u Franzosischestrasse to vie nije u upotrebi. - Pogledao je naokolo. - Ovdje emo se rastati. - Pokazao je nagore, prema otvoru za zrak. Na vrhu se jedva nazirao traak sive svjetlosti to je prodirala kroz reetke. - Ali budi tih. Skinuo sam radno odijelo i pruio ga Franku; tada sam se popeo uskim ahtom prema otvoru za zrak. U zid su bile ugraene eljezne preke. Neke su bile pune re i polomljene, ali nisam imao to nositi pa sam lako stigao do vrha. Reetka je bila uvrena zaralim zasunima. inilo se da je nee biti mogue pomaknuti. - Podigni je - rekao je Frank ispod mene. - Podigni je da vidi je li ulica ista. Tada izaberi svoj trenutak i idi.

156

Gurnuo sam rukom reetku i prilino je lako pomaknuo. Nije bila oiena i nauljena, Frank je bio previe lukav da bi poinio neto tako oito, ali je nedavno bila pomicana i pripremljena da bih je ja mogao odgurnuti. - Sretno, Bernard. Bacio sam radne rukavice natrag niz ahtu, a zatim se provukao kroz otvor to sam bre mogao, ali nisam morao brinuti. Friedrichstadt, centar vlade starog Berlina, je prazan i tih prema mjerilima Zapada ak i danju. Nikoga nije bilo na vidiku, samo je zvuk prometa dopirao iz istoog dijela grada. Jer Stadtbezirk Mitte je s tri strane okruen "antifaistikom obrambenom granicom", ili Zidom, kako ga zove ostali dio svijeta. Bio je blizu. Beskrajni snopovi jarkog svjetla rasvjetljavali su granino podruje kao usred bijela dana, a zbog rasprene svjetlosti tama u visinama je djelovala sivo, poput magle to gmie ka kopnu s ledenog mora. Frank je paljivo odabrao moj put. Ulaz u ahtu je bio sakriven od pogleda prolaznika. Uokolo su se nalazile velike gomile polomljenih opeka, hrpa pijeska, neto graevinskog materijala i prikolica za generator. Berlinski poklopci za otvore u ploniku od lijevanog eljeza vrlo su teki, pa sam bio sav crven u licu i bez daha kad sam ga vratio na mjesto. Zastao sam na trenutak prije no to sam se uputio du Charlottenstrasse, s namjerom da presijeem sa stranje strane Dravne opere, paralelno s Unter den Linden. Morat u prei Spree. Ba kako je Zid zatvarao ovaj dio gradske etvrti Mitte s dvije strane, tako je rijeka Spree zatvarala druge dvije, i nikako nisam mogao izbjei mostove. Kad sam se pribliio zgradi Dravne opere, ugledao sam ljude i svjetla. Vrata na stranjoj strani zgrade bila su otvorena, a ljudi su nosili goleme kulise i kip konjanika koji je oito bio iz zadnjeg ina Don Giovannija. Preao sam kolnik da bih ostao u sjeni, ali sam se brzo predomislio ugledavi dva policajca koji su mi se pribliavali iz pravca stare zgrade Reichsbanke, sada sjedita Centralnog komiteta. Da bar nismo morali ekati da vlakovi prestanu voziti, mogao sam se umijeati meu turiste i grupe posjetilaca sa Zapada koji prolaze kroz kontrolnu stanicu Charlie samo da bi iste veeri posjetili kazalite ili operu. Neki od njih su na sebi imali smokinge i sveane koulje, ili blistave oficirske uniforme. S njima su bile ene u dugim veernjim haljinama sa skupim frizurama. Takvi posjetioci omoguavali su lokalnim graanima da naas pogledaju kako izgleda dekadencija Zapada. Nijednog od tih posjetilaca nikad ne pitaju za isprave na ulici, ali takva odjea bi bila prilino upadljiva meu radnicima kamo sam se ja uputio. Na ulicama se moglo vidjeti vrlo malo ljudi. Krenuo sam na sjever i stao ispod nadsvoa na stanici Friedrichstrasse. Nekoliko bunih ljudi prepiralo se u vezi satirikog kabarea preko puta, neki eljezniari su ekali poetak svoje smjene, a par utljivih afrikih turista zurio je u sve oko sebe. Najbolji izbor bi bio most Weidendamm. Tamo je bilo mranije nego na mostovima to su prolazili otokom; previe vladinih zgrada je uvano na toj strani grada. Kamo god bi pogledao, budile su se uspomene, a od rata nisam mogao pobjei. Posljednji bjegunci iz Fiihrerbunkera su ovuda proli, a kad je sve drugo propalo, preli su rijeku preko brvna ostavivi mrtvog Martina Bormanna na obali. Bolnica Charit. U mrtvanici te tmurne zgrade, vojnici Crvene armije su pronali tijela mukaraca koji su pokuali zbaciti Hitlera u zavjeri, u lipnju 1944. Njihova tijela su se uvala u friideru po osobnom nareenju Hitlera. Iz pravca starog Brechtovog kazalita, s obale Spree, pribliavao mi se policajac. Ubrzao je korak kad me primijetio. Imao sam uredne isprave, ali sam prekasno shvatio da ne znam kako treba razgovarati s policajcem. - Hej, vi - doviknuo je policajac.

157

Kako su se graani Istonog Berlina ovih dana obraali policajcima? Ovo nisu SAD. Previe neusiljeno ponaanje bilo bi isto tako sumnjivo kao i pretjerano iskazivanje potovanja. Odluio sam da se pretvaram kako sam malo pijan, radnik koji je po zavretku svoje smjene popio nekoliko votki prije povratka kui. No, koliko votki smije ovjek popiti a da ne riskira privoenje u policijsku stanicu? - to radite ovdje? - policajev glas je bio prodoran, a naglasak je otkrivao da potjee negdje sa sjevera: Rostock, Stralsund ili otok Rgen, moda. S ove strane Zida vjerovalo se da su ljudi, koji dolaze iz drugih krajeva Istone Njemake, pouzdaniji od Berlinaca. Nastavio sam hodati. - Ustanite - rekao je policajac. Stao sam i okrenuo se. Govorio je dvojici ljudi koji su sjedili na zemlji u sjeni mosta. Nisu ustali. Policajac je pitao: - Odakle ste? Stariji od dvojice, bradati ovjek u radnom odijelu i otrcanoj konatoj jakni, je rekao: - A odakle si ti, sinko? - Hajde da vas odvedem kui - rekao je policajac. - Odvedite me kui - rekao je bradati ovjek. - Tako je. Odvedite me kui u Schneberg. Nasmijao se. - Yorckstrasse, molim, odmah kraj eljeznike pruge. Mlai ovjek je nesigurno stao na noge. - Idemo - rekao je svom drugu. - Yorckstrasse, Schneberg - ponovio je bradati ovjek. - Samo dvije stanice podzemnom eljeznicom. Ali ti nikad nisi za nju uo, a ja je nikad vie neu vidjeti. - Poeo je neskladno pjevati. - Das war in Schnebcrg im Monat Mai. - Pjevanje je pokazalo koliko je zapravo pijan. Policajac je izgubio neto od svoje pomirijivosti. - Morat ete se skloniti s ulice - rekao je. - Ustanite. Pokaite mi svoje isprave. Pijanac se kratko, podmuklo nasmijao. Njegov drug se oglasio tako nejasnim glasom da je bio gotovo nerazumljiv: - Ostavite ga na miru, zar ne vidite da mu nije dobro. - Ako ne krenete kui za dvije minute, odvest u vas u policijsku stanicu. - Er ist polizeiwidrig dumm - rekao je bradati ovjek nasmijavi se. To je znailo "kriminalno glup", a ta ala je bila poznata svakom njemakom policajcu. - Poite sa mnom - rekao je policajac. ovjek je opet poeo pjevati, jo glasnije: - Das war in Schneberg im Monat Mai... Pourio sam svojim putem da policajac ne bi pozvao pomo za svoja dva pijanca. ak i kad sam se udaljio sto metara ili vie, jo sam uo pijanog starca kako pjeva o djevojici koja je tako esto i rado ljubila djeake kao u Schnebergu prije mnogo vremena. Kod Oranienburger Tora, gdje Chausseestrasse vodi prema nogometnom stadionu, skrenuo sam u mrani labirint sporednih uliica. Zaboravio sam kakav je osjeaj biti tek "ubaeni" terenski agent s lanim ispravama i ne ba uvjerljivom, izmiljenom priom. Bio sam prestar za to; kad opet budem na sigurnom, za svojim stolom u Londonu, nastojat u tamo i ostati. Vie od stoljea stari, tmurni blokovi zgrada, visoki pet ili est katova, bili su sagraeni za seljake koji su doli u grad traei posao u tvornicama. Vrlo su se malo promijenili. Rolf

158

Mauser je ivio na drugom katu nepravilne, trone zgrade u Prenzlauer Bergu. Otvorio mi je vrata bos i mutnih oiju, a preko pidame je prebacio kuni ogrta od crvene svile. - Kojeg vraga radi ovdje? - pitao je skinuvi lanac s vrata. Sad je na njemu bio red da ga netko iznenadi usred noi, a ja sam u tome prilino uivao. Kretnjom me pozvao u dnevnu sobu pa sam se spustio u udoban naslonja, ne skinuvi ni kaput ni eir. - Promjena plana, Rolf - rekao sam. - Imao sam osjeaj da noas nije zdravo etati ulicom. - Nikad nije zdravo etati ulicom - rekao je. - eli li krevet? - Ima li mjesta za mene? - Sobe su jedino ega imam napretek. Moe birati izmeu tri. - Stavio je bocu poljske votke na stol kraj mene, a zatim otvorio vrataca bijele pei i proeprkao po pepelu. - Stanarine s ove strane zida su uglavnom iste, bez obzira ima li dvosoban stan ili golemu kuu. Zato bih se onda selio? - Trpki miris zapaljenog ugljena ispunio je sobu. - Pitao sam se hou li te nai ovdje, Rolf. - Zato ne? Nakon dogaaja u Londonu, ovo je najsigurnije mjesto, zar ne? - Kako si to zakljuio, Rolf? - pitao sam. - Dokazi e biti u Londonu. Tamo e traiti krivca. - Nadam se, Rolf - rekao sam. - Morao sam to uinili, Bernd. Morao sam se pobrinuti za njega. Taj ovjek u Londonu je predstavljao opasnost za cijelu mreu. - Zaboravimo to - rekao sam, ali Mauser je vrsto odluio da dobije moje odobrenje za svoje djelo. - Ve je obavijestio berlinski KGB da pripreme osoblje i samice za pedeset hapenja. Mrea Brahms bi bila kaputtgemacht. Kao i neke druge mree. Razumije li sad zato sam to morao uiniti? - Razumijem, Rolf. Razumijem ak bolje nego ti. - Natoio sam si malo Rolfove votke s vonom aromom i popio. Bila je prejaka da bi je vona aroma ublaila. - Morao sam ga pogubiti, Brend. - Um die Ecke bringen, to je gangsterski rjenik, Rolf. Bolje da se suoimo s istinom. Ti si ga ubio. - Izvrio sam atentat na njega. - Smo na javne linosti se moe izvriti atentat; a ak i tada rtve moraju biti silnici. Pogubljenja su dio zakonskog postupka. Nemoj bjeati od istine: ubio si ga. - Igra se rijeima. Sad je lako biti pametan, kad je opasnost uklonjena. - On je bio slabi i glupan, rastrzan osjeajima krivice i straha. Nije znao nita vano. Nikad nije uo za berlinski sistem, sve do prolog tjedna. - Da - rekao je Rolf. - Berlinski sistem... to im je obeao. Pitao-sam Wernera o tome. Rekao je da bi to bio potpuni slom svih mrea i veza, ukljuujui i veze unutar slube, za cijelo podruje Berlina. Bili smo vrlo zabrinuti, Bernd.

159

- Gdje si dobio Trentovo ime i adresu? - upitao sam. Nije odgovorio. - Od Wernera. A njemu je rekla ona prokleta Zena. Tono? - Postavljao si Franku Harringtonu pitanja o nekoj guvi 1978. Frank je pogodio da se provodi istraga o tom ovjeku, Trentu. - I on je rekao Zeni? - Zna Zenu. Izvukla je to iz njega. - Koliko puta ti moram rei da Werner ne radi za Glavnu upravu? Zato nisi stupio u vezu sa Stadionom Olympia? - Nije bilo dovoljno vremena, Bernd. A Werner je pouzdaniji od vaih ljudi u Olympiji. Zato se i ti koristi njegovim uslugama, zar ne? - Zato mi one noi u Londonu nisi rekao to e uiniti? - Nismo htjeli da londonski centar dozna - rekao je Rolf. Natoio je sebi aicu votke. Poeo se znojiti, a to nije bila posljedica vruine iz pei. - Zato ne? - Pa, odakle tom tipu, Trentu, podaci o berlinskom sistemu? Odgovori mi na to pitanje. Trebao ih je dobiti od nekoga iz Londona, Bernd. - Sasvim tono - ljutito sam rekao. - Trebao ih je dobiti od mene. - Pogledao sam ga i pitao se koliko mu mogu povjeriti. - Od tebe, Bernd? Nikad. - Sve je to bio dio namjetaljke, glupane. Rekao sam mu neka obea te podatke Moskvi. Obeao sam mu sistem jer sam ga htio drati na udici dok ga ne iskoristim. - Hoe rei da je to bila slubena namjetaljka? - Rolf, ti prokleta budalo. - Ubio sam jadnika bez potrebe? - Pobrkao si mi planove, Rolf. - O, moj boe, Bernd. - Bolje da mi pokae gdje u spavati, Rolf. Sutra me eka naporan dan. Ustao je i crvenom maramicom obrisao znoj s ela. - Neu moi spavati, Bernd. Poinio sam neto uasno. Kako mogu spavati s tim na dui? - Pomisli na sve one jadnike koje si ubio za vrijeme napada artiljerijom, Rolf, i dodaj jo jednog.

160

22.

Idueg jutra je svanuo sunani dan. ak je i Prenzlauer Berg dobro izgledao. Ali, stan Rolfa Mausera na drugom katu gledao je na poploeno dvorite to ga je gotovo potpuno zauzimao golemi kesten. Zelenkasto svjetlo, to se reflektiralo s njegovog mladog lia, stvaralo je dojam da se sve nalazi pod vodom. U dvoritu je raslo samo nekoliko zakrljalih grmova. Ali bilo je na desetke bicikla i kolica. Uz redove kanti za otpatke, gladne make, koje su me nou budile ljutitim mijaukanjem, razvukle su smee svuda uokolo. Oguljeni zidovi stezali su obru oko dvorita, izazivajui rano pupanje kestena i odzvanjanje svakog zvuka. Svatko je mogao uti ukore, prepirke i pozdrave dviju ena koje su vodom polijevale prljavo dvorite i energino istile vrstim metlama. - Nije ba Kaiserhof u svom sjaju - rekao je Rolf posluivi se kavom iz ulupljenog lonia i prepustivi mi da se sam posluim. Imao je otresito ponaanje vojnika, bio je zaokupljen samim sobom, poput ovjeka koji je previe dugo ivio sam. - One proklete make mi nisu dale spavati. Uzeo sam jedno pecivo od neprosijanog brana to ih Berlinci jedu za doruak. - Ja sam vrlo dobro spavao. Hvala na krevetu, Rolf. Danas u poi dalje. - Sad ih je teko nabaviti - rekao je Rolf. - Sve cijene kruha su pod kontrolom. Nijedan od ovih lijenih pekarskih svinja ne eli malo vie raditi i napraviti jo neto osim obinog kruha. Ponovo je stekao samopouzdanje to mu se sino poljuljalo, kao to svi vojnici moraju stei novu snagu svakog jutra. - Svugdje je isto - rekao sam. - Ostani cijeli tjedan ako eli. Povremeno mi dojadi ova samoa. Ljudi s kojima dijelim stan su u posjetu kod svoje udate keri. - Uzeo je alicu kave s pladnja to ga je donio, ulio malo mlijeka, i sjeo na krevet dok sam se ja brijao. - Ali, morat e nositi ugljen iz podruma kad na tebe doe red. - Nadam se da mi nee trebati cijeli tjedan, Rolf. - Potrait e Brahmsa etiri? - Vjerojatno. - Postoji li zaista osoba pod tim imenom? - Nadam se, Rolf. - Uvijek sam mislio da je to ifrirano ime za mreu. Zato bi inae materijal Brahmsa etiri uvijek bio odvojen od svega ostalog to aljemo? - U tome nema nieg neobinog. - Slubeno, on je dio mree Brahms. - Zastao je kako bi mi stavio do znanja da e rei neto vano. - Ali, nitko iz mree Brahms ga nikad nije vidio. - Otkud zna? - otro sam upitao. - Prokletstvo, Rolf, trebao bi znati da se o agentima ne raspravlja s nekim treim. - ak i ako je taj trei takoer agent? - Pogotovo tada, jer su u tom sluaju vei izgledi da e biti ispitivan.

161

- Predugo si bio odsutan, Bernd. Predugo si sjedio za stolom u Londonu. Sad govori poput jednog od onih dopisa to ih Frank Harrington voli pisati. - Ostavi mi malo te kave, Rolf - poalio sam se. Prestao je puniti svoju alicu, pogledao me i nacerio se. - to ako otkrije da ne postoji? - pitao je ulijevajui ostatak kave, zajedno s talogom, u moju alicu. - Zamisli da otkrije kako je on samo potanski sandui u zgradi KGB-a, i da su od vas pravili budale sve ove godine? - Je li to tvoja pretpostavka, Rolf? Odgrizao je zalogaj peciva i poeo vakati. - Ne. Samo traim najgoru mogunost.

Rolf Mauser je imao pravo; iako nije radio za zaposlene u Upravi, Werneru Volkmannu sam vjerovao vie no ikome iz Berlinskog odjela. Imao je automobil to ga je upotrebljavao s istone strane Zida. ekao me na onoj strani Schnhauserallee gdje podzemna eljeznica izlazi na svjetlost dana, a zastarjela konstrukcija baca sjene na cijelu ulicu. Otvorio sam vrata i sjeo do njega. Bez ijedne rijei pozdrava, upalio je motor i krenuo prema sjeveru. - Nije ni udo da je Brahms etiri postao nervozan - rekao sam. - Previe ljudi se poelo zanimati za njega. - Otkrit e ga prije nego proe est mjeseci - rekao je Werner. - London se nada da e iz njega iscijediti jo dvije godine. Neto je progunao izraavajui svoj prezir prema londonskoj centrali i svim njihovim planovima i ambicijama. - A mrea Brahms bi trebala usmjeravati njegove izvjetaje? - Moglo bi se pokuati i na neki drugi nain - rekao sam. - Neto kao VHF radio, upravo toliko jak da moe slati vijesti do Stadiona Olympia? upitao je Werner, a u glasu mu se nepogreivo osjeala razdraljivost. - I to je netko spomenuo - priznao sam. To je bio jedini Dickyjev doprinos dugotrajnom sastanku odranom prolog mjeseca. - Neka budala - rekao je Werner. - Ali, to se drugo moe uiniti? Ukljuiti ga u drugu mreu? - To bi se dalo izvesti, zar ne? - Nikad nisi imao zadatak da ukljui nekog agenta u mreu - rekao sam. - Veinu mrea vode temperamentne primadone. Ne bih se mogao suoiti sa svim preprekama i tjeskobama to dolaze uz te proklete prisilne brakove. - Ukljui ga u drugu mreu i usporit e isporuku - rekao je Werner. Nagaao je, naravno; nije nita znao o drugim mreama to smo ih imali u Berlinu. Ali, zapravo je bio u pravu. Ima mnogo ljudi poput Wernera; jednostavno ne mogu prestati raditi, bez obzira jesu li plaeni ili nisu. Vjerojatno je Werner zasluan to je mrea Brahms toliko dugo funkcionirala. - I poveat e se broj ljudi koji znaju za njegovo postojanje - primijetio sam.

162

- Postoji li? - upitao je Werner. - Ponekad se pitam. - Jesi li razgovarao s Rolfom Mauserom? - Jasno da jesam - priznao je Werner. - Zar vjeruje da bi mrea godinama rukovala materijalom ne pitajui se odakle on dolazi? Posebno kad nas ponu zasipati zahtijevima za prioritet i hitnost. - Potrait u ga im budem mogao - rekao sam. Werner je skrenuo pogled s ceste da bi prouio moje lice. - Danas povjerava tajne, je li? To nije uobiajeno, Bernie. Zato bi mi rekao da e ga potraiti? - Zato jer si ve pogodio. - Ne, ne, ne - odvratio je Werner. - Ne radi se o tome. - Zato to emo ga moda morati na brzinu izvui iz Istonog Berlina, Werner. - Odvest u te kamo god eli - ponudio se Werner. - U centar? Nemam nikakvog posla. - Trebat e mi automobil, Werner. Ti ima mnogo posla. elim da odleti za London i vrati se ovamo do veeri. - Zato? - Kad se dogodi, sve e se zbivati vrlo brzo. - Kad se to dogodi? - Pretpostavi, Werner... - Bilo mi je teko izgovoriti glasno. - Pretpostavi da je Fiona agent KGB-a u Londonu. - Tvoja ena? - Pa, razmisli o tome. Sve se slae: fjasko s Gilesom Trentom, te njen pokuaj da izdaju poruke Karlshorsta prikvai njemu. Bret u to vrijeme nije bio tamo. Dicky nije ni vidio poruku. Samo je Fiona uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme. - Valjda ne misli ozbiljno, Bernie? - Volio bih da grijeim, Werner. No, ako se radi o Fioni, a ona se odlui na bijeg, povest e sa sobom i djecu. - elio sam da mi kae kako govorim gluposti. - Ali, Bernie, deurni oficir na aerodromu bi je vjerojatno prepoznao. Kad bi izlazila sama, mogla bi rei da je na zadatku. Ali, s dvoje djece, rekao bih da bi svaki deurni oficir na aerodromu provjerio u uredu prije no to bi joj dopustio da ode. - Dakle, to e uiniti? - upitao sam. - Ako zaista radi za KGB, pobrinula bi se da joj oni na drugi nain izvedu djecu. Isuse, Bernie. I sama pomisao je strana. Ne bi mogla biti Fiona, zar ne? - Morat emo vjerovati Dickyju - rekao sam. - Dat e ti sve to je potrebno. Odvedi djecu mojoj majci. Pazi da sve prikae normalnim. Ne elim da Fiona shvati kako sumnjam u nju. No, pobrini se da stalno netko bude uz njih... uvari, mislim, ljudi koji e znati to treba uiniti, a ne samo oni iz osiguranja; i sve uredi tako da se ja mogu zakleti kako nemam ni o emu pojma, Werner. Samo za sluaj da grijeim u pogledu Fione. - Siguran sam da grijei, Bernie. - Bolje da krene. Ostavit u te na stajalitu taksija i uzeti tvoj automobil. Oekuje me naporan dan. Vidjet emo se veeras kod Rolfa.

163

- Siguran sam da grijei u pogledu Fione - rekao je Werner, ali svaki put kad bi to izgovorio, zvuio je sve manje uvjeren u svoje rijei.

164

23.

Potraio sam Brahmsa etiri u njegovom uredu u OttoGrotewohl-Strasse. Nekad je to bila Wilhelmstrasse, a samo malo dalje, iza Zida, to je jo uvijek i bila. Zgrada je takoer promijenila ime, jer ovo je bio golemi i grandiozni blok Ministarstva zrakoplovstva to ga je Hermann Goring sagradio za svoje razmaene birokrate. To je bila jedna od rijetkih zgrada nacistike vlade koja je preivjela borbe u sreditu grada. Nakon to sam ispunio potreban formular na porti, odveli su me gore. Ovdje je bio ovjek koji se vratio, kako je Dicky rekao "iz nekog mjestaca u Thiiringerwaldu, bogu iza lea", da bi me izvukao iz uskog prolaza iza Goetheovog muzeja u Weimaru samo nekoliko minuta prije nego su doli po mene. Nikad to neu zaboraviti. Samo bog zna koji je slubenik londonske centrale mreu nazvao Brahms, ili kakvim sluajem je ovaj ovjek postao njenim brojem 4. No, to je upisano u njegove dokumente prije nekoliko desetljea i, zbog njih, to mu je ime ostalo. Pravo mu je ime bilo dr. Walter von Munte, ali budui je ivio u proleterskoj dravi, Njemakoj Demokratskoj Republici, odavno je iz imena izbacio "von". Bio je visok, smrknut ovjek ezdesetih godina, izborana lica, naoala u zlatnom okviru i vrlo kratke sijede kose. Djelovao je slabano bez obzira na svoju visinu, a pogrbljena ramena i starinska uglaenost inili su ga servilnim prema dananjim mjerilima. Crno odijelo to ga je nosio bilo je paljivo izglaano, ali je, kao i njegov ukoeni ovratnik i crna kravata, bilo prilino iznoeno. Lomio je rukama poput pogrebnika iz Dickensovih romana. - Brend - rekao je. - Ne mogu vjerovati da si to ti... nakon svih tih godina. - Zar je prolo toliko vremena? - ak nisi bio ni oenjen. A sad, ujem da ima dvoje djece. Ili sam pogreno shvatio? - Dobro ste shvatili - odgovorio sam. Stajao je iza svog stola i promatrao me dok sam se primicao prozoru. Bili smo blizu Zida: odavde sam gotovo mogao vidjeti ostatke eljeznikog kolodvora Anhalter; moda bih s nekog od gornjih katova vidio Caf Leuschner. Nemarno sam dotaknuo telefonsku razvodnu kutiju na prozorskoj dasci i kratko pogledao gore, u elektrine instalacije, a zatim se vratio do njega. Pogodio je to radim. - O, ovdje ne mora brinuti o sakrivenim mikrofonima. Ovaj ured se redovito pretrauje radi takvih izuma. - Mrko se osmjehnuo. Tek kad sam se spustio na plastinu stolicu, sjeo je i on. - elite se povui? - tiho sam upitao. - Nema mnogo vremena - rekao je. Bio je vrlo miran i trezven. - emu takva urba? - Zna ti zato treba uriti - odgovorio je. - Jedan od vaih ljudi u Londonu redovito izvjetava KGB. Samo je pitanje vremena... - Ali vi ste neto posebno - rekao sam. - Vi nemate nikakve veze s naim ostalim poslovima. - Imaju dobar izvor - odvratio je. - Mora se raditi o nekome iz samog vrha u Londonu. - London eli da ostanete i dalje - rekao sam. - Jo najmanje dvije godine.

165

- London je Oliver Twist. London uvijek eli vie. Jesi li zato doao? Kako bi mi rekao da ostanem? - To je jedan od razloga - priznao sam. - Uzalud trati vrijeme, Bernd. No, drago mi je da te vidim, bez obzira na sve. - Oni e insistirati. - Insistirati? - Dok je razmiljao o mogunosti da ga London prisili da ostane, paljivo je otkinuo bijeli rub s nekoliko maraka. - Kako bi mogli na bilo emu insistirati? Ako bi me izdali, pria bi se brzo proirila pa bi cijela vaa sluba bila na gubitku. - Uope ne pstoji mogunost da vas London izda. Znate i sami. - Dakle, kakvu mjeru imaju? Kako bi mogli insistirati? - Pobrinuvi se da potanske marke izgledaju urednije, smotao je rubove u lopticu. Rekao sam: - Morali bi zaboraviti na ideju da ikad doete na Zapad. A ja mislim da elite poi na Zapad. - Moja ena to eli. eli vidjeti grob svog brata. Poginuo je u Tunisu za vrijeme rata. U djetinjstvu su bili vrlo bliski. No, ako se to pokae nemoguim, to se moe. - Slegnuo je ramenima i razmotao rub maraka, ponovo ga izravnavi. - A elite vidjeti i sina u Sao Paulu. Dugo nije nita rekao igrajui se papiriem kao da samo o tome razmilja. - Jo uvijek si minuciozan kao nekad, Bernd. Trebao sam znati da e ui u trag uplatama. - Kompanija Holding u Luxcmbourgu, koja prima novac od Bayerische Vereinsbanke u Mnchenu, a zatim prebacuje novac u podrunicu Banco National u Sao Paulu, nije ba velika tajna rekao sam. - Onaj raun izdavake kompanije nije dovoljno aktivan da bi bilo koga zavarao na due vrijeme. - Tko jo zna? - Otvorio je mjedeni poklopac kienc lintarnice i zagledao se u osueni talog na dnu boice. - Ja nisam nikome rekao. - Zahvalan sam ti zbog toga, Bernd. - Vi ste me izvukli iz Weimara - rekao sam. - Bio si mlad. Trebala ti je pomo. Po drugi put je zgnjeio obrub maraka i ubacio ga u suhu tintarnicu hvalevrijednom preciznou, a zatim je zatvorio mjedeni poklopac. - Uhapsili su Buscha odmah slijedeeg dana. - To je bilo vrlo davno. - Ja sam im dao njegovu adresu. - Znam. - Tko bi pomislio da e se jadni starac opet vratiti kui? - Ja bih uinio isto - rekao sam. - Ne ti, Bernd. Ti si jai. . - Zato su me poslali da vam kaem da jo ostanete - rekao sam.

166

Nije se nasmijeio. Ne podigavi pogled sa stola, rekao je: - to ako bih ti mogao pomoi da otkrijete izdajicu u Londonu? Znai o tome se radilo. Sve poruke i tekoe vodile su k ovome. Nita nisam rekao. Munte nije nita znao o Londonu, osim identiteta Silasa, koji mu je bio prijatelj i vodio ga prije toliko vremena. A ovih dana je Silas imao vrlo malo veze sa svakodnevnim upravljanjem londonske centrale. Silas, svakako, ne bi mogao biti jedan od njih. Opet je progovorio, i dalje petljajui po tintarnici. - Ne bih mogao navesti njegovo ime, ali bih ga mogao identificirati tako da budete zadovoljni. Mogao bih vam pruiti dokaze to bi ak zadovoljili i sud, ako je London odluio krenuti tim putem. Giles Trent, moda. Morao sam saznali pokuava li mi prodati neto to ve imam. - Kako bi to uinili? Kakvim dokazima raspolaete? - Moe li me izvui odavde? - Samo vas? - Mene i moju enu. Zajedno. Morali bi otii zajedno. Ne elimo se razdvajati. Bio sam siguran da e mi rei o Gilesu Trenlu. Ako je KGB otkrio nau igru s Trentom, volio bih to znati. Ali, ne bih mogao izvui Muntea samo radi toga. Vjerojatno je pogodio kakve su mi se misli motale glavom. - Govorim o nekome tko ima pristupa u londonski Kompjutorski centar - rekao je i zagledao se u mene svjestan da e me iznenaditi injenica da je njemu uope poznato postojanje takvog mjesta. - Netko ija lozinka poinje s "automatski". Sjedio sam vrlo mirno i nastojao izgledati ravnoduan. Sad vie nikako nisam mogao izbjegavati uasnu istinu. Tako su poinjale ifre samo nekolicine izabranih u vrhu londonske centrale. Upotrijebljene u kompjutorima Centra, omoguavale su automatsku vezu s povjerljivim podacima CIA-e. Ako su ovdje, u Istonom Berlinu, vidjeli kopije s oznakom "automatski", ne postoje granice moguim izdajama. Nismo razgovarali o Gilesu Trentu; radilo se o nekome na viem poloaju, o nekome vrlo bliskom Operativnom odjelu. - Kad moete nabaviti dokaze? - Veeras. - Kad bi eljeli putovati? - Ovakav razvoj dogaaja je sve mijenjao. Ako Brahms etiri moe identificirati tako dobro ubaenog sovjetskog agenta, London e htjeti da bude tamo kako bi mogao iznijeti dokaze. - Zna kakve su ene, Bernd. Mojoj eni e vjerojatno trebati nekoliko dana da o tome razmisli. - Sutra. Povest u vas natrag sa sobom. Ali, elim da ovo bude jasno: dogovor otpada ako ne uspijete dobiti nepobitne dokaze za identificiranje osobe koja alje materijal KGB-u. - Donijet u ti etiri stranice rukom pisanih podataka. Hoe li to biti dovoljno? - Rukom pisanih? U tom sluaju, sigurno se ne radi o autentinom materijalu. Nijedan agent ne bi bio toliko glup. - Zar to misli, Bernd? Ponekad, kad je kasno i ovjek je umoran, postaje vrlo teko paziti na sve potrebne mjere opreza. Okrivi posrednika KGB-a u londonskoj ambasadi koji je proslijedio original umjesto da napravi kopiju. Ili, okrivi slubenike u Berlinu koji su dokument

167

ostavili u dosjeu, Bernd. ao mi je agenta. Tono znam kako se osjeao. - Rukopis? I nitko ovdje nije stavio primjedbu na to? - Mnogi nai dokumenti pisani su rukom. Nismo toliko automatizirani kao vi na Zapadu. Rukopis je osebujan, vrlo uredan s mnogo petlji. - Iz Londona? - Fionin rukopis. No, bi li to mogla biti podvala? - Mi smo samo banka. Nae mjere opreza nisu naroito komplicirane. To je bio vrlo zanimljiv i posebno povjerljiv izvjetaj o prijedlogu potpore Engleske banke za britansku funtu. Shvatio sam o emu se radi samo zato to sam tako neto traio. - Do veeras, rekli ste? - Znam gdje se nalazi izvjetaj. - Vaa ena mora shvatiti da ne moe nita ponijeti sa sobom, osim odjee na sebi i onoga to moe staviti u depove. - esto smo o tome razgovarali, Bernd. - Nikakve prijatelje ni roake, nikakve psie ni papige, ili albume s obiteljskim fotografijama. - Ona je toga svjesna - odvratio je. - Ne postaje nita lake - rekao sam. - Nemojte je uplaiti, ali se pobrinite da vaa ena shvati kako stavljate ivot na kocku. - Nee se bojati, Bernd. - Vrlo dobro. - Vidjet emo su u dvadeset jedan sat, prijatelju. Moe li nai Pionirski dom u Wiihlheideu, blizu Kopenicka? To je vonja od dvadeset pet minuta odavde podzemnom eljeznicom. Soba G-341. Imat u dokumente. - Nai u je. Ustao je, poloio ruke na bokove, zabacio glavu i uzdahnuo poput ovjeka koji se budi nakon dugog sna. - Konano je pala odluka - rekao je. - Moe li zamisliti to to znai za mene, Bernd? - Moram telefonirati mojoj eni u London - rekao sam. - Zabrine se ako joj se ne javljam. Mogu li izravno nazvati sa sigurnog telefona? - Poslui se ovim. Ja zovem Zapad nekoliko puta svakog dana. Okreni devet, a zatim broj - rekao je. - Nema prislukivanja razgovora, ali e poziv biti zabiljeen. Budi diskretan, Bernd. - Imamo unaprijed dogovorenu ifru - objasnio sam. - Samo obiteljski razgovor. Spomenut u rukom pisani dokument. Shvatit e to se dogodilo.

168

24.

Pionirski park je raskoan primjer prioriteta to ga Istona Njemaka daje sportu i rekreaciji. Dvije etvorne milje livada preureeno je u kompleks sportskih stadiona, trkaih staza, terena za nogomet i atletiku; kupalita, bazeni, pa ak i jedna staza za konjske trke. Naao sam glavnu zgradu, a unutar njenog blistavog interijera proao sam kraj dobro opremljenih vjebaonica i golemih zatvorenih bazena koji su bili sa svime opskrbljeni, od ronilakog instruktora do redova suila za kosu. Pronaao sam G-341 na treem katu, a prije nego sam uao, pogledao sam kroz staklenu pregradu. To je bila mala prostorija za probe, zidova obloenih drvom, a u njoj su etiri postarija mukarca svirala Schubertovu "Smrt i djevojku" za gudaki kvartet. Dr. Munte je sjedio za klavirom, ali nije svirao. Nagnuo je glavu ustranu i zatvorio oi dok je sluao izvedbu. Odjednom je ustao i rekao: - Ne, gospodo, ne. U vaoj svirci nema gracioznosti. - Vidio me kako gledam kroz vrata, ali niim nije pokazao prepoznavanje. - Moda smo veeras imali previe Schuberta. Da vidimo koliko se sjeate Haydnove Sedamdeset sedme u C-duru. - Pokretom me pozvao u prostoriju i pozdravio naklonom i formalnim rukovanjem dok su svirai pripremali note za kvartet. - Ovo je tek na trei pokuaj - rekao je opravdavajui se. Jednom ovjeku su note pale na pod pa se morao spustiti na koljena da bi pokupio listove papira. - To je naporan posao - primijetio sam. Munte je njenim pokretom ruku oznaio poetak sviranja. Nakon to ih je promatrao posjednikim zadovoljstvom, poveo me u drugu prostoriju. Ta je prostorija bila vea, a uz zidove su se nizali elini ormari za glazbala i drveni ormarii za odjeu. - Propustio si "Pastrvu" - rekao je. - Ja sviram klavirski dio u tome. - Jeste li nabavili dokument? Sagnuo je glavu i dalje sluajui glazbu to je dopirala iz susjedne prostorije. - Prva violina vie nije dorastao tome - tuno je priznao. - Ide na terapiju grijanja za prste, ali bojim se da mu to mnogo ne pomae. - Dokument - nestrpljivo sam rekao. - Jeste li ga donijeli? - Ne - rekao je. - Nisam. - Zato? Prije nego je uspio odgovoriti, naglo su se otvorila vrata druge susjedne prostorije. Uao je punaan ovjek vukui za sobom malo dijete i elo, svako u jednoj ruci. - Evo, ovo je dr. Munte - debeljko je rekao svom sinu. - Pitaj ga koliko ti je potrebno svakog dana. - Okrenuo se k nama i rekao: - Natjerati malog vraga da vjeba, stavilo bi na kunju strpljenje sveca. Samo misli na ameriki dez. Razgovarajte s njim, dr. Munte. Recite mu da mora vjebati. Recite mu da mora svirati pravu glazbu, njemaku glazbu. - Ako nema interesa, dijete nikad nee zavoljeti glazbu, Herr Sprengler. Moda biste mu trebali dopustiti da radi ono to eli.

169

- Da, to su suvremena shvaanja, zar ne - rekao je debeljko ne trudei se da sakrije svoju zlovolju zbog injenice da mu Munte nije pruio podrku. - Pa, ja ne vjerujem u suvremena shvaanja. Ovo nije Kalifornija... - Pogledao je u mene i izgleda pogodio da nisam iz Istonog Berlina. No, zakljuivi da nisam stranac, nastavio je: - Mi smo Nijemci, zar ne? Ovo nije Kalifornija, jo nije. I neka nas bog zatiti od onoga to se zbiva na Zapadu. Ako ja kaem da e moj sin vjebati elo, on e to uiniti. Jesi li me uo, Lothar? Vjebat e svaki dan po jedan sat, prije nego ode igrati nogomet sa svojim prijateljima. - Da, Vaterchen - privreno je rekao djeak. vrsto je drao oca za ruku dok je ovjek nije izvukao da bi izvadio kljueve iz depa. Djeaka je, izgleda, umirivala oeva odlunost. Debeljko je spremio elo u jedan ormari, a zatim ga je zakljuao lokotom. - Nisi dovoljno snaan za nogomet - glasno je rekao dok su izlazili. Mali djeak je opet zgrabio oevu ruku. - Nas Nijemce umiruje tiranija - tuno je rekao Munte. - To nam je uvijek donosilo propast. - Dokument. - Dosje u kojem se nalazi dokument sad se nalazi kod slubenika iz Odbora za ekonomiju banke. - Zato? - Zar je odjel KGB-a u Berlinu ve stupio u akciju? - To je veliki dosje, Bernd. Moglo bi postojati mnogo savreno obinih razloga zbog kojih mu moe biti potreban. - Moete li ga sutra dobiti natrag? - Uobiajeni nain je da pitam u arhivi, i ekam dok oni otkriju gdje se nalazi. S vremenom se takvi dosjei pojave na stolu. - Valjda ne predlaete da ekamo dok se za nas okreu spori kotai komunistike birokracije? - Nita ne predlaem - otro je rekao Munte. Oito se poistovjetio sa sporim kotaima birokracije, a to ga je uvrijedilo. - Sutra poite tamo gdje je dosje. Izvadite taj prokleti rukom pisani dokument i donesite mi ga. - Kako u objasniti takav postupak? Za spise, ak i za najobinije, treba potpisati. to bi ef Odbora za ekonomiju rekao kad bi ga njegov slubenik obavijestio da sam uzeo dosje, ili ak samo doao u ured i pogledao ga? - Za boga miloga - ljutito sam rekao. elio sam viknuti, ali sam pazio da govorim tiho. to vas briga kako su neobini ti postupci? to vas briga hoe li netko posumnjati? Govorimo o posljednjoj stvari to ete je uiniti prije nego vas izvuem odavde. - Da, ti govori o tome - rekao je. - Ali, pretpostavimo da pogleda taj dokument i zakljui kako se radi o neemu to te ne zanima. Tada kae "hvala" i ostavi me da se vratim u ured i suoim s problemima, a ti se vrati u London i obavijesti ih da nisam mogao ponuditi nita vrijedno panje. - Vrlo dobro - rekao sam. - Ali ne mogu se ozbiljno prihvatiti zadatka da vas izvuem odavde dok se London ne sloi s mojim zahtijevom. Ne mogu vas sam izvui, znate to. Mogao bih vam napriati gomilu lai, ali govorim istinu. - Koliko vremena e za to trebati?

170

Slegnuo sam ramenima. - Spori kotai zapadne birokracije? - sarkastino je upitao. Bio je ljut. Strah to ini nekim ljudima, pogotovo takvim introspektivnim, ozbiljnim starijim ljudima kakav je dr. Munte. Bilo je neobino pomisliti kako je godinama neustraivo izdrao sve opasnosti pijuniranja, a sad se toliko uplaio od pomisli da e ivjeti na Zapadu. Vidio sam to i kod drugih ljudi; mogunost suoavanja s visokokonkurentnim, bunim, brzim, kaleidoskopskim drutvom, te izlaganja opasnostima istog - bolesti, kriminal, siromatvo - mogla bi biti traumatska. Trebalo ga je ohrabriti. A ako ga ne ohrabrim brzo i uspjeno, mogao bi odjednom zakljuiti kako ipak ne eli poi na Zapad. Takve stvari su se i ranije dogaale, ne jednom, ve esto. - Moraju se izvriti pripreme - rekao sam. - Vi i vaa ena neete ii u prijemni centar za izbjeglice. Imat ete poseban tretman i o vama e se voditi briga, pa neete imati nikakvih problema. Poi ete na Gatow, na vojni aerodrom, i odletjeti izravno za London avionom RAF-a... nikakvih gluposti na carini ili u uredu za useljenje. Ali za sve to trebat e vam dokumentacija, a za takve stvari treba vremena. - Nisam spomenuo opasnosti to ih je podrazumijevao prijelaz Zida. - Nabavit u dokument sutra - rekao je. - Hoe li Silas Gaunt biti tamo? - Bit e tamo, siguran sam. - Nekad smo bili bliski prijatelji. Poznavao sam i tvog oca. - Da, znam. U-susjednoj prostoriji zavladala je stanka, a zatim je poelo sporo muziciranje. - Haydn izraava vjenu istinu - rekao je. - Bit e vam dobro kad doete tamo - rekao sam. Vidjet ete stare prijatelje i imat ete se ime baviti. - I vidjet u sina. Znao sam da nee tako spremno dopustiti Munteu odlazak u Brazil. Bit e dugotrajnih ispitivanja, a ak i nakon est mjeseci, kad se povremeno dozvoljavaju putovanja u inozemstvo, nee mu dopustiti odlazak u Brazil, gdje je njemaka kolonija infiltrirana istononjemakim agentima. - Moda emo uspjeti dovesti vaeg sina u London - rekao sam. - Korak po korak - odgovorio je. - Jo nisam u Londonu. - Uskoro ete biti. - To sam rekao glatko, a razmiljao sam kojim putem u se vratiti u sredite grada. - Hou li? - upitao je Munte glasom to je privukao moju bezrezervnu panju. Obavijestio si London da se elim povui. I, pogaajui pravo znaenje tvog razgovora sa enom s mog telefona, oni sad znaju o dokazima kojima u vas opskrbiti da biste priklijetili izdajicu. - Da? - sumnjiavo sam rekao. Iz susjedne prostorije zaula se ozbiljna svirka kvarteta, a prva violina izvlaio je tugaljivu melodiju svojim ukoenim prstima. - Zar si zaista takva budala? Netko u Londonu brine to e ovdje otkriti. Pobrinut e se da saznaju sve vijesti to ih dostavlja Londonu. Tada e poduzeti korake da nas obojicu eliminiraju. - Previe brinete - rekao sam. - Nee biti slubenog izvjetaja o nome to sam rekao

171

svojoj eni. - Ne vjerujem ti. Netko e morati preuzeti odgovornost za nae prebacivanje na Zapad. - Moj neposredni pretpostavljeni. Samo e on biti obavijeten. Moete biti uvjereni da on nije ovjek kojeg traimo. - Veeras ne idem kui. - A kamo onda idete? - Imam Laube, kuicu za odmor. To su samo dvije siune sobe i kuhinja, ali imamo struju, a neu cijelu no probdjeti ekajui da policija pokuca na vrata. Moja je ena jutros otila tamo. Pripremit e toplu juhu. - Gdje? - U Buchholzu, iza crkve. Stotine ljudi odlazi tamo preko vikenda, ak i u ovo doba godine. - Veeras? Daleko je do Buchholza. elite li da vas odvezem? Imam automobil. - Vrlo si ljubazan. Nije ba ugodno putovanje autobusom, a eljeznica je prilino daleko od nas. Shvatio sam da je Munte namjerno poveo razgovor o tome, nadajui se da u ga odvesti. - Kad ete biti spremni? - Moram priekati kraj Haydnove glazbe. Moram rei prijatelju da mu prsti postaju gipkiji. To nije istina, naravno, ali od dobrog prijatelja ovjek oekuje takvu vrst lai. - Turobno se osmjehnuo. - A vie neu vidjeti svoje prijatelje, zar ne? Prvo sam odvezao Muntea do njegovog doma u Erkneru, naselju okruenom jezerima i umama na krajnjem istoku grada. ekao sam u automobilu desetak minuta vie. Vratio se nosei mali koveg. - Obiteljske fotografije, stara pisma i odlikovanja mog oca - objasnio je opravdavajui se. - Odjednom sam shvatio da se ovamo nikad neu vratiti. - Nemojte previe stvari nositi sa sobom - upozorio sam ga. - Veinu u baciti - obeao je. - To sam trebao davno uiniti, ali inilo se da nikad nemam dovoljno vremena. Iz Erknera sam vozio na sjever auto-cestom kojom je Fritz Todt, Hitlerov glavni inenjer, zaokruio Berlin. Cesta je bila u bijednom stanju, a vie no jednom promet je skrenut na samo jednu voznu traku. Blizu izlaza za Blumbcrg zaustavio nas je vojni motociklist, a vojni policajci estoko su mahali svojim specijalnim svijetleim palicama i trali okolo viui zapovjednim nainom to ga svi vojni policajci uvjebavaju na obuci. Civilni promet je zaustavljen dok je prolazio konvoj ruske vojske. Potrajalo je deset minuta dok su teki kamioni, od kojih su neki nosili tenkove, a drugi projektile, zaobili oteene dijelove ceste. Za vrijeme ovog zastoja, Munte mi je ispriao jednu alu. Ne samo da mi je ispriao alu, ve mi je najprije skrenuo panju da se radi o ali. - Graani Istonog Berlina imaju jednu alu o ovim zapostavljenim auto-cestama - rekao je. - Ljudi kau, zato se oni verdammtcn nacisti ne bi vratili i odravali svoju auto-cestu u dobrom stanju. - Dobra ala - primijetio sam. Dugo smo ekali dok su ruski kamioni prskali vodu iz mlaka na sve strane i poskakivali

172

po rupama na cesti. Munte ih je promatrao, a zapravo ih nije vidio. - Vozio sam ovuda u vrijeme bitke za Berlin - nenadano je rekao. - To je bilo krajem travnja 1945. Izvjetaji su javljali da tenkovi Prve bjeloruske fronte ulaze u sjeverozapadni dio Chalottenburga i zaustavljaju se kod Bismarckstrasse. A bilo je i nepotvrenih vijesti o pjeadiji Crvene armije u Moabitu. Sa mnom su u automobilu bili moj mlai brat i dvojica njegovih kolskih drugova. Pokuavali smo stii do kue mojih roditelja blizu Wannscea prije nego Rusi dopru toliko na jug. Kakav sam idiot bio! Nismo znali da su Rusi, koji su dolazili sa sjeverozapada, ve doprli do Wannseea. Do tada su ve proli Grnewald i borili se na ulicama Friedenaua. utio je dok ja nisam naposljetku upitao: - Jeste li stigli tamo? - Bio sam na ovoj istoj cesti, na istom dijelu auto-puta. Kao to su nas sada zaustavili, tako su i mene, ali onda se radilo o motoriziranoj SS jedinici. Iscijedili su i posljednju kapljicu goriva iz mog automobila, a zatim ga gurnuli sa ceste. To su uinili sa svakim automobilom i kamionom to je onuda naiao. ak sam vidio kad su orujem natjerali da stanu dvije cisterne s gorivom za Luftwaffe. - Pjeaili ste do kue? - Kad su nas ljudi SS-a izbacili iz automobila, pregledali su nae isprave. Imao sam svoju propusnicu Reichsbanke i to su prihvatili bez komentara. No, trojici djeaka su naredili da se prikljue skupini razliitih vojnika koje se prisiljavali na borbu. Pobunio sam se, ali su me uutkali zaprijetivi da e i mene poslati u bitku. - Proistio je grlo. - Nikad vie nisam vidio nijednog od tih djeaka. - To se zbilo prije gotovo etrdeset godina - podsjetio sam ga. - Valjda vas vie ne mui osjeaj krivice? - Trebao sam ostati s njima. Imao je samo petnaest godina. - Uinili ste ono to ste smatrali ispravnim - rekao sam. - Uinio sam ono to su mi naredili - rekao je Munte. - Posluao sam ih jer sam se bojao. To nikad nikome nisam priznao, ali tebi govorim istinu, bojao sam se. Ruski konvoj vozila je proao, pa se naa kolona automobila opet poela kretati. Munte se nagnuo u sjeditu oslonivi glavu o prozor. Preostali dio puta nije govorio, osim da me upozori kad smo se pribliili skretanju za Pankow. Bilo je kasno kad smo stigli u Buchholz, selo koje se pretvorilo u predgrae. Tramvajske tranice zavravaju ispred crkve, u ulici dovoljno irokoj da bi bila seoski trg. Bilo je mrano, a jedina svjetlost dopirala je iz Weinstube gdje je konobar istio pod praznog lokala. Munte mi je rekao neka skrenem kraj crkve. Poskakivali smo du uskog seoskog puta to se protezao uz groblje. Bilo je mrano, ali sam u svjetlosti automobilskih farova vidio stabla i grmlje s obje strane puta, tek neto ireg od vozila. Sve estice obraene zemlje obiljeavala su dvorina vrata od kovanog eljeza komplicirane izrade, uredno obojene ograde i dotjerane ivice, izraavajui individualnost ukusa to je graniilo s karikaturom. Nasuprot blijedoruiastom horizontu, s reklamnom rasvjetom Zapadnog sektora, ocrtavali su se obrisi zdepastih oblika kua i skupina daara na svakoj estici zemljita. Ureene s ljubavlju portvovnih vlasnika, bile su jedini oblik privatnog vlasnitva nad kuama u Demokratskoj Republici. A prodaja tako ureene imovine pruala je rijetku priliku za slubeno

173

tolerirani kapitalizam. Munte je ispruio ruku da bi mi pokazao gdje u stati. Bio sam zahvalan na paljivim uputama to mi ih je dao da bih se izvukao iz ovog labirinta uskih staza, jer nije bilo dovoljno mjesta za okretanje automobila, pa ak ni za mimoilaenje s drugim vozilom. Rekao sam: - Vai materijali se uvaju odvojeno od ostalih, dr. Munte. ak i ako postoji izdajica u Londonu, ne morate se bojati da e vas otkriti. Stari ovjek je teko iziao iz automobila zbog ukoenih udova, to mu ranije nije predstavljalo potekou. Gotovo kao da je ostario za vrijeme kratke vonje. Sagnuo se i pogledao me. Nagnuo sam se preko prednjeg sjedita i spustio staklo da bih ga mogao uti. - Ne mora biti toliko neiskren, Bernd - rekao je. - Namjeravam ujutro poi u kancelariju. Nabavit u ti dokument. Ne bojim se. Nita nisam rekao. Opazio sam da opet lomi rukama, kao to je inio u svom uredu ranije tog dana. - Nikad ne idem tim putem - dodao je kao da mi duguje objanjenje. - Bez obzira koliko due putujem ili kamo moram ii, nikad ne idem tim putem. Do veeras nisam proao tom dionicom auto-ceste otkako se ono dogodilo. - ao mi je ako vas je to uzrujalo, dr. Munte. - Trebao sam to odavna uiniti - rekao je. - Napokon sam se rijeio onih stranih nonih mora. - To je dobro - rekao sam, iako sam znao da je samo stare zamijenio novima. Bio sam umoran kad sam stigao do stana Rolfa Mausera u Prenzlauer Bergu. No, pridravao sam se uobiajenih mjera predostronosti, parkirao Wernerov warlburg iza ugla i nekoliko trenutaka sjedio unutra, pogledom pretraujui podruje prije nego sam zakljuao kola. Ulice su bile prazne. Jedini zvukovi dopirali su sa eljeznice IU -tupovima u Schnhauserallee, i od ponekog automobila ili aut'.ousa u prolazu. Tamo gdje je Rolf Mauser ivio nisu imali problema s parkiranjem. Traak svjetla u ulazu davala je slaba arulja smjetena previsoko da bi se mogla oistiti. Osvjetljavala je polomljene ploice s cvjetnim uzorkom na podu i dvanaestak ulupljenih metalnih sanduia za potu. Na lijevoj strani nalazilo se iroko kameno stubite. S desne strane dugaki uski hodnik vodio je do metalom ojaanih vrata to su se otvarala prema dvoritu sa stranje strane zgrade. Nou su se metalna vrata zakljuavala da bi se zatitili bicikli stanara i da bi se onemoguilo ometanje mira upotrebom kanti za smee. Znao sam da netko tamo stoji, ak prije no to sam opazio lagani pokret. Tako se pomicao ovjek svjestan da se dugotrajno ekanje blii kraju. - Nemoj nita uiniti - proaptao je glas. Polako sam se povukao u sjenu i posegnuo u dep da dohvatim no, jedino oruje to sam se usudio nositi uza se u gradu gdje su tako esti ulini pregledi. - Bernie? - Bio je Werner, jedan od nekolicine Nijemaca koji me nisu zvali Bernd. - to je? - Je li te netko vidio da ulazi? - Nije. Zato?

174

- Rolf ima posjetioce. - Koga? Zauo se zvuk zaustavljanja dvaju automobila. Kad dva automobila zajedno stignu pred stambeni blok u Prenzlauer Bergu, vjerojatno se ne radi o prijateljskom posjetu. Brzo sam slijedio Wernera niz uski hodnik, ali nije mogao otvoriti vrata prema dvoritu. Dva policajca u uniformi i dva ovjeka u konim kaputima uli su i uperili snop baterijske lampe prema imenima na potanskim sanduiima. - Mauser - rekao je mlai policajac u uniformi, uperivi snop svjetla na jedan sandui. - Majstor detektiv - progunao je ovjek u konom kaputu rugajui se. Kad se okrenuo, na svjetlosti lampe se vidjelo da se radi o ovjeku koji je mogao imati trideset pet godina, a nosio je malu iljatu bradicu. - Rekli ste broj devetnaest - branio se mlai policajac. - Odveo sam vas na adresu koju ste mi dali. - Bio je vrlo mlad, a u govoru mu se osjeao saski naglasak, komian za veinu njemakih uiju. - ef mi je naredio da budem ovdje prije petnaest minuta - zareao je bradati otrim naglaskom radnike klase Berlina. - Trebao sam poi pjeice. - Ipak biste zavrili na pogrenoj adresi - rekao je policajac, a njegov saski naglasak osjeao se jae no ranije. ovjek u konom kaputu ljuti to se okrenuo k njemu. - Moda ti je netko rekao da je lake sluiti u policiji nego u vojsci. Ne tie me se to je tvoj tatica velika zvjerka u partiji. Ovo je Berlin. Ovo je moj grad. Umukni i sluaj nareenja. Prije nego je mladi novak uspio odgovoriti, ovjek u konom kaputu se poeo uspinjati stepenicama. Ostala trojica su ga slijedila, a on je nastavio svoju tiradu. - ekajte dok stigne taj pukovnik KGB-a. Tada ete skakati, momci, skakat ete. Werner je jo uvijek okretao kvaku dvorinih vrata kad je shvatio da nas policajci nee osvijetliti i otkriti u dnu hodnika. - To je bilo blizu - rekao je. - to se dogaa? - Dvojica, Dravna sigurnost DDR-a. Gore, u Rolfovom stanu. Stigli su prije otprilike tri sata. Zna to to znai? - Nekoga ekaju. - Ne ekaju nekoga - mrko je rekao Werner. - ekaju tebe. Jesi li neto ostavio u stanu? - Jasno da nisam. - Nestanimo odavde - rekao je Werner. - Misli li da su vani postavili straara? - Idem ja prvi. Moje isprave su u redu. - ekaj trenutak. - Ugledao sam sjenu, a zatim se na vidiku pojavio policajac. Uao je u veu kao da je uo nae glasove, a tada je opet iziao. ekali smo jo nekoliko minuta dok etiri policajca nisu dovela Rolfa Mausera do automobila. Rolf je stvarao mnogo buke; glas mu je odzvanjao niz stepenite mnogo prije nego se pojavio na vidiku. - Pustite me! to znai sve ovo? Odgovorite mi na pitanje. Kako se usuujete staviti mi

175

lisiine! Ovo moe priekati do jutra. Pustite me! Rolfova ljutita vika se morala uti u svakom stanu zgrade. Ali nitko se nije pojavio na vratima. Nitko nije doao vidjeti to se dogaa. Ulazna vrata su se s treskom zatvorila pa smo uli Rolfov glas na praznoj ulici, a zatim je zvuk motora priguio njegove prosvjede. Tek kad je policija otila sa svojim zatvorenikom, poela su se otvarati vrata stanova. Zaula su se proaptana pitanja i jo tii odgovori, a nakon par minuta sve je utihnulo. - To je jedini nain - rekao sam. - utljivi zatvorenik moe odmah sve priznati. Zbog Rolfove vike moda e zastati i razmisliti. To bi nam moglo pruiti priliku da uinimo neto kako bi mu pomogli. - Nije on vikao da bi ih uvjerio u svoju nedunost - rekao je Werner. - Vikao je da bi tebe upozorio. - Znam - rekao sam. - I ne moemo uiniti nita da mu pomognemo. - Je li Rolf Mauser prva Fionina rtva, pitao sam se. Hou li ja biti slijedea?

176

25.

Slubeno, Werner Volkmann nije imao nikakvog smjetaja u Istonom Berlinu, ali njegovo skladite uz rijeku u Friedrichshainu, s uredom u prizemlju, imalo je etiri prostorije na katu koje je on pretvorio u udobno boravite, ukljuujui malenu kuhinju i dnevni boravak. Zadravanje preko noi kosilo se s pravilima vlade; nitko nije smio dopustiti gostu da provede no bez dozvole policije; no, budui je Werner zaraivao stranu valutu, nitko nije nita rekao o njegovom malom "domu". Werner je otkljuao masivna vrata skladita upotrijebivi tri kljua. - Hladnjaci, televizori u boji, prave traperice iz SAD-a, builice Black and Decker, svi najtraeniji uici dekadentnog Zapada su povremeno ovdje uskladiteni - rekao je objanjavajui potrebu kompliciranih brava. - Builice Black and Decker? - Za poboljanje i unapreivanje uvjeta ivota. Ili, jo bolje, za ureenje neke male vikendice to je legalno smiju prodati. - Uspeo se strmim stepenitem i otkljuao jo jedna vrata. - Ovdje ima mnogo Black and Deckera - rekao sam razgledajui zid to su ga ukraavala dva akvarela u lijepim okvirima: izoblieni akt i osakaeni klaun. Pribliio sam se da ih bolje vidim. Njemaki ekspresionisti, naravno. Njihova tragina svojstva osvajaju duu Berlinaca. - Nolde i Kirchner - rekao je Werner, svukao kaput i objesio ga na paljivo izraenu zidnu stijenu. - Nije po tvom ukusu, znam. - Ali ima prilinu vrijednost, Werner - rekao sam. Osvrnuo sam se po prostoriji i vidio nekoliko vrijednih komada antiknog namjetaja. Werner je uvijek bio lukavi nabavlja. U koli je uspijevao nabaviti amerike okolade, komadie unitenih tenkova, vojne znake, koturaljke i sva ostala blaga to su ih djeaci tada eljeli. - Markama se sve moe kupiti s ove strane Zida. A jo uvijek postoje brda dobara zakljuana u podrumima i na tavanima. Odloio sam svoj eir i kaput kraj Wernerovog i poao za njim u susjednu prostoriju. Kroz prozor je dopirala svjetlost. Werner je preao sobu i pogledao van. Pogled se pruao na rijeku Spree. Blistava mjeseina obasipala je prljavu rijeku. Na nebu se ocrtavala eljezna konstrukcija uzdignute eljeznice, naglo presjeena na svom putu za Zapad i preputena ri. Blie je bila tvornika zgrada bez krova, naputena i nedirnuta otkako su prestale borbe, 1945. S desne strane, pogled se pruao du mrane rijeke do bljetavih reflektora mosta Oberbaum, jednog od graninih prijelaza, jer ovdje je rijeka bila granica izmeu Istonog i Zapadnog sektora. Werner je naglo spustio zavjese i upalio stolnu lampu. - Potrebno nam je pie - rekao je. Budui da se nisam pobunio, izvadio je bocu njemakog konjaka i ae. Zatim je donio led i vr vode iz hladnjaka to se nalazio uz stereo televizor. - To je obiljeje rastavljenog ovjeka - primijetio sam. - ovjek koji u dnevnoj sobi ima na raspolaganju led. Oenjeni mukarci moraju otii u kuhinju da bi u svoje pie stavili led. - A to je s neenjama? - Led u spavaoj sobi - odgovorio sam.

177

- Uvijek ima spreman odgovor - rekao je Werner. - To me znalo nervirati kad smo bili klinci. - Znam. Ja uspjeno nerviram ljude. - Pa, svakako si iznervirao Zenu - rekao je. - Zato mi nisi rekao da zna gdje se nalazi? - Pa da pomisli kako ima vezu s Frankom Harringtonom? - Zar nije imala vezu s Frankom Harringtonom? - oprezno sam upitao. Pijuckao sam svoj konjak bez vode, kojom je Werner mahao. - Previe pije. Jesi li toga svjestan? - Da, jesam, jer mi to ena stalno govori. - Oprosti - rekao je Werner. - Nisam te mislio kritizirati. Ali, u ovom trenutku ne smije oslabiti svoju sposobnost razmiljanja. - Ako tako djeluje, daj mi jo jedan - reko sam. Ulio je jo konjaka u moju au i rekao: - Ne, ono mjesto u Lbarsu je sigurna kua. Zena je obavljala tajni posao za Franka Harringtona. Nikad mi nije bila nevjerna. Bila bi mi rekla vie, ali je znala da ne volim Franka. - Zar ti je to rekla? Tajni posao. - Vratila mi se - rekao je. - Sve mi je objasnila pa smo poeli ispoetka. Ponekad je potreban zaista ozbiljan sukob da bi dvoje ljudi razumjeli jedno drugo. - Pa, uzdravlje, Werner - rekao sam. - Zapravo si nas ti ponovo spojio - rekao je Werner. - Ti si je uplaio. - Kad god hoe, Werner - ponudio sam se. Osmjehnuo se vrstom smijeka to je pokazivao da mu zapravo nije smijeeno. - Uinio sam to si elio. Bio sam danas u Londonu i potraio Dickyja. Jurio sam. Jedva sam uhvatio avion za povratak. - Sve u redu? Nikakvih problema na kontrolnoj stanici? - Misli, jesu li me slijedili? Sluaj, Istonim Nijemcima se ivo fuka za moj odlazak u London i brzi povratak. London je sad u sreditu poslova s jamevinama. Neprestano idem tamo i natrag. to, dovraga, misli, kako im uspijevam nabavljati poslove?Nijedna zapadnonjemaka banka nee rado stupiti u posao, osim ako ne uspijem ukljuiti i poneku uspjenu londonsku ili njujorku banku. - To je dobro. - DDR-u su potrebne zapadne marke, Bernie. Oajniki im treba zdrava valuta. Stijenjeni su izmeu Rusa i Zapada. Potrebna im je nafta iz Rusije, ali i tehnologija Zapada. A svakim asom pritisak postaje sve jai i jai. Ne znam to e se ovdje dogoditi za desetak godina. I usput, vratio sam Lisl novac to sam ga pozajmio, s kamatama. - Nemoj biti toliko zabrinut, Werner. - Ovi ljudi su Nijemci, Bernie. Normalno da me zabrinjavaju ovdanja zbivanja. - Svakako - rekao sam. - Nemoj me tako gledati - alio se. - Kako te gledam?

178

- Taj "zalo vi idovi uvijek morate biti toliko podloni osjeajima?" pogled. - Prestani biti tako paranoian - rekao sam. - I zato si tako prokleto krt sa svojim konjakom? Nije ba francuski. Ovaj put je gurnuo bocu prema meni. - Potraio sam Dickyja Cruyera, ba kako si rekao, a on se sloio da te ubacim na sutranji kamion. Do tada si ve bio telefonirao eni, pa je Dicky odmah sve sredio. im stigne u Saveznu Republiku, dovest emo ti tvog dragocjenog Brahmsa etiri. - Werner se nasmijeio. Znao je da me Dicky poslao u Berlin kako bih se pobrinuo da Brahms etiri ostane aktivan na svom mjestu. - Dobro zvui - rekao sam. - Laknut e mi kad se vrati na Zapad - rekao je Werner. - Ima previe ljudi koji bi mogli prepoznati tvoje lice. - Pa to ako me prepoznaju? - Ne budi djetinjast - rekao je Werner. Uzeo je konjak, zaepio bocu i vratio je u antikni ormari za pie ukraen kineskim planinskim krajolikom. - Jesi li i taj ormari dobio za par traperica? - upitao sam, iritiran nainom na koji ga je zatvorio. - Ako te neki mali lukavi gad iz Dravne sigurnosti prepozna, zatvorit e te radi ispitivanja. Previe zna da bi se smio ovuda slobodno kretati. Ne znam zato je London to dopustio. - Pa, ti ne zna sve, Werner - rekao sam. - Ima nekoliko stvari, s vremena na vrijeme, to ih GD ne dogovara s tobom. - Valjda ne misli da je veeranji posjet Dravne sigurnosti Rolfu Mauseru bio nekakav rutinski obilazak? Oni znaju da si ovdje, Bernie. Trae te; to je oito. - Prepusti meni brigu o tome, Werner. Imam vie iskustva. Werner je ustao i rekao: - Idemo dolje da ti pokaem kamion u kojeg e se sakriti. Ustao sam i iskapio svoj konjak. - Kad pije, postaje neugodan - primijetio je Werner. - Ne - rekao sam. - Postajem zlovoljan kad mi uzmu bocu. Skladite to ga je Werner zakupio od Ministarstva vanjske trgovine bilo je golemo. U prizemlju su bila parkirana dva kamiona od trideset tona, i jo je ostalo mnogo prostra za sanduke, radne klupe i ured s dva pisaa stola, tri ormara za kartoteku i drevni pisai stroj Adler. - Zakraunat emo te unutra - rekao je Werner popevi se u prikolicu. Glas mu je odzvanjao zatvorenim prostorom. - Kad smo to tek poeli raditi, nekoliko puta smo zavarili spoj, ali smo tako nekome spalili nogu, pa sad zakraunavamo i prefarbamo bojom koja se brzo sui. Nadam se da ne pati od klaustrofobije. - Pokazao je prema prednjem dijelu prostora za teret gdje su bile razmaknute dvije metalne ploe otkrivajui tijesnu pregradu. - Ima mnogo otvora za zrak, ali se ne vide jer su kamuflirani. Ove dvije konzole dre malo drveno sjedite, a nabavit emo ti i mekani jastuk jer e ovdje provesti dosta vremena. - Koliko? - One hulje na carini se ne trude previe - rekao je Werner. - Deset minuta ispunjavaju

179

formulare pa moraju sjesti i oporavljati se sat ili dva. - Koliko sve zajedno? - Ponekad su kamioni parkirani u ograenom prostoru dva dana prije nego carinici samo podignu pogled i kimnu glavom. Bilo je vozaa koji su poludjeli u ekaonici. Moda im je to cilj. - Najvie tri dana? - Govorimo o igri na sreu, Bernie. Opusti se i ponesi neto za itanje. Pobrinut u se da ima svjetlo. to misli o tome? Moe se dogoditi da nam samo domahnu neka proemo. - Ja neu putovati u toj metalnoj kutiji - rekao sam. - Znao sam - rekao je Werner glasom koji je bio vie ljutit nego samodopadan. - to si znao? - Od samog poetka mislio sam, taj gad e izvesti neku podvalu. I evo je. Dakle, tko ide? - Brahms etiri ide prvi. eli povesti i svoju enu. Ovdje moe ugurati dvoje ljudi, zar ne? Bolje da oni idu prvi. - To nije razlog. To si namjerno izveo da bi me dirnuo u srce i uvjerio me kako si divno stvorenje. - Ja jesam divno stvorenje - rekao sam. - Ti si neiskreni gad - rekao je Werner. - Rekao si Dickyju? - Postupio sam upravo kako si traio. Nitko ne zna osim Dickyja Cruyera... i svakoga kome on kae. - A moja djeca? - Na koncu sam morao postaviti pitanje to sam ga cijelo vrijeme izbjegavao. - Nepotrebno brine, Bernie. To ne moe biti Fiona. - Dvadeset etiri sata pod paskom? Tri ovjeka i dva automobila u svakoj smjeni? - Sve sam uinio kako si rekao. Tvoju djecu uvaju nou i danju. Iznenadilo me da je Dicky Cruyer to odobrio. - Hvala, Werner - rekao sam. - Zna li Fiona gdje se nalazi ovo mjesto? - Dakle, sad je ak i on bio potpuno uvjeren. - Od mene nije saznala. - Ne bi dopustila da te uhapse, Bernie. Ti si otac njene djece. - Govorio je o Fioni ispriavajui se. Zato se prema izdanom partneru uvijek svi ponaaju kao prema gubavcu? To je prokleto nepravedno. Ali, isto tako sam se i ja ponaao prema Werneru dok je patio zbog nevjere svoje ene. - Dakle, stavit e ovamo dva sjedita? - rekao sam kuckajui po metalnoj ploi skrivenog pregratka. - Gdje emo ih pokupiti? - O tome emo morati dobro razmisliti, Werner - rekao sam. - Nije pametno dopustiti im da dou ovamo. Ne eli da neki mali gad zapie tvoju adresu u jedan izvjetaj to bi mogao dospjeti do obavjetajne slube NATO-a. - Werner je zadrhtao nita ne rekavi. Nastavio sam: - Ali ne elimo da ovako veliki kamion skree s glavnih cesta. Upadao bi u oi u nekoj sporednoj ulici Pankowa.

180

- Mggelheimer Damm - predloio je Werner. To je bila dugaka, gotovo ravna cesta kroz umu to je okruivala Grosser Mggelsee, veliko jezero u blizini grada. - Cijelim putem od Alstada do Mggelheima nema nijedne kue, samo umska cesta. I odgovara nam kad krenemo odavde. - Kojim putem ete ii? Kraj ruske vojne komande u Karlshorstu? Ili kraj memorijala Crvene armije u Treptowu? Oba mjesta uvijek vrve otrookim saobraajcima i ljudima iz sigurnosti u civilu. - Kakve to ima veze? Na tom dijelu puta bit emo isti. - A zaustavljeni kamion na dugakoj umskoj cesti? - zabrinuto sam upitao. - Izgledat e da je ofer otiao iza drveta - rekao je Werner. - Bolje da ja izaberem mjesto to mi se ini prikladnim. Nai e me. Nee biti mnogo jarkoutih kamiona od trideset tona parkiranih na tom dijelu ceste. - U dvanaest i trideset - rekao sam. - Nadajmo se da saobraajci imaju pauzu za ruak. - Misli li da bi njegova ena mogla patiti od klaustrofobije? Mnoge ene pate od toga. Sjeam se jednog sluaja od prije nekoliko godina kad je jedna ena poela lupati po podu automobila da bi je pustili van. Jednostavno nije mogla podnijeti da bude zakljuana u prtljaniku. Svi su bili uhapeni. Ako bi Brahmsu etiri dao injekciju, bismo li se mogli osloniti na njega da e je upotrijebiti? - Ako bude potrebno. - Znao sam da ti nee poi prvi - rekao je Werner. - Znao sam da e htjeti izbaviti Brahmsa etiri prije nego sam ode. - Zato si to mislio, Werner? - Ti se ne bi doveo u poloaj da bude bespomoan u sluaju ako londonska centrala promijeni miljenje. - Bit e neto od tebe, Werner - rekao sam. - Fait accompli, to je tvoj stil. Oduvijek je bio. - Iskoio je iz kamiona. - Jo samo jedno - rekao sam. - Samo da bi bili mirni, htio bih da Brahms etiri bude pod paskom od trenutka kad se sutra ujutro ukrca na tramvaj u Buchholzu prilikom odlaska na posao. - Nema problema - rekao je Werner. - Svako odstupanje od onoga to sam mu rekao da uini, i zaboravit emo cijelu stvar. - Svia mi se, Bernie. Ti si jedini ovjek kojeg poznajem, a koji je sumnjiaviji od mene. To me umiruje. - Bilo kakvo odstupanje - rekao sam. - Nee mu rei za Miiggelheimer Damm prije nego stigne onamo? - Neu mu odgovoriti ak ni na jutarnji pozdrav. - ak i ako se radi o Fioni - rekao je Werner - ona ne moe reagirati previe naglo na ove informacije, jer bi bilo oito da je agent KGB-a. - Moskva bi mogla zakljuiti da se to isplati. Brahms etiri je dobar izvor, moda jedini zaista veliki izvor kojeg nisu uspjeli zaustaviti. - Zato ti eli da on ide prvi. Moskva e propustiti prvoga, ak i ako znaju to se dogaa. Propustit e ga jer e vjerovati da si to ti i da im je drugi bijeg jedina ansa za hvatanje Brahmsa etiri. To je opasna igra, Bernie. Ako si u pravu, uhvatit e te.

181

- Moda nisam u pravu - rekao sam.

182

26.

- Ne brinite, Frau von Munte - rekao sam. - Va suprug e se uskoro vratiti. Pogledao sam kroz prozor. Mali vonjaci i povrtnjaci protezali su se u svim pravcima preko ravnog terena, a neobini skup daara i kuica djelovao je jo bizarnije na dnevnoj svjetlosti. Svugdje su se nalazile hrpe pijeska, vree cementa, gomile opeka, bloketa i dasaka za daljnji amaterski posao. Bio je svibanj. Voke, biljke penjaice, ukrasko grmlje i gutara gotovo su progutali kue. Svuda se irio miris jorgovana, trenje su cvjetale snjenom bjelinom, u sanducima su cvale rue i patuljasti rododendroni. Ali vegetacija nije uspjela sakriti jednokatnicu to ju je prvi susjed oliio jarkocrvenom bojom, a zatim mukotrpno nacrtao krivudave ute linije kako bi stvorio dojam srednjovjekovnog dvorca. Mala kua Munteovih bila je mnogo skromnija. Oliena tamnozeleno, da bi se uklopila u okoli, a drveni kapci prozora imali su staromodne cvjetne uzorke. Po strani kue nalazio se maleni staklenik s lonanicama, kutijama sadnica salate i nekoliko karanfila, sve smjeteno na hrpi kako bi uhvatilo to vie sunca. Vrt je takoer bio lijepo ureen i njegovan; sve uredno i isto, poput slike iz prirunika za vrtlarstvo. - Zato ste mu rekli neka kae da se ne osjea dobro? - upitala je. Gospoa Munte je bila ena stroga izgleda, u crnoj haljini s bijelim ipkastim ovratnikom. Kosu je vrsto stegnula u punu, a lice su joj obiljeavale visoke line kosti i uske oi, karakteristine za Nijemce porijeklom iz baltikih drava. Plave oi i svijetlocrvenkasta kosa su esta pojava u Estoniji. Zato? To je bilo bezizraajno lice, ali i mirno, od onih lica to ostaju nepromijenjena, izuzev nekoliko bora i mrlja, od rane mladosti do starosti. - Zato da se nitko ne iznenadi kad nekoliko dana izostane iz ureda. - Voljela bih da smo ostali u stanu u Erkneru. Ovdje nemamo televizora. Poinjem se dosaivati. - Va susjed se suna. Zato vi ne provedete pola sata na zraku? - Vlasnik SchJossa u susjedstvu je na minijaturnoj tratini rasprostro pokriva. Sad je nanosio losion na svoje gole grudi i pogledom traio tmurne oblake na nebu, a na licu me se pojavio namrteni izraz opreza. - Ne. Poet e priati sa mnom - rekla je gospoa Munte. - On je voza autobusa u mirovini. Sam je. Kad jednom pone govoriti, ne moete ga zaustaviti. Uzgaja tulipane. Mrzim tulipane, a vi? Djeluju poput plastike. - Stajala je kraj siunog prozora i promatrala svoje rododendrone i rue. - Walter je uloio mnogo truda u svoje cvijee. Nedostajat e mu kad odemo odavde. - Bit e drugih rua i rododendrona - rekao sam. - ak je i jutros iziao i prskao svoje rue. Rekla sam da je to glupo, ali je on insistirao. - To im je potrebno u ovo doba godine - rekao sam. - Moje su dobile crne mrlje. - Hoete li poi s nama? - Ja u doi kasnije. - Pretpostavljam da ste i ranije radili ovakve stvari? - Sve e biti u redu, Frau von Munte. Neudobno je, ali nije opasno. - Jasno da ete to rei - zlovoljno je rekla. - To vam je posao, da nas ohrabrite.

183

- Kad se vrati dr. von Munte, morat emo krenuti. - Zato se morao vratiti ovamo prije nego krenemo? Zato se nismo mogli s njim nai u gradu? - Tako je planirano - rekao sam. Pogledala me i odmahnula glavom. - Zato da bi vi mogli pregledati papire to e vam ih donijeti. Tako da bi imali priliku sve otkazati. Walter mi je ispriao to ste rekli. - Zato ne itate svoju knjigu? - Imala je antologiju pod naslovom Kratke prie iz Poljske. Dva ili tri puta ju je poela itati i opet odloila. Misli su joj bile zaokupljene drugim stvarima. Rekao sam: - Nema nikakve koristi od muenja takvim mislima. - Kako ja mogu znati da moj mu ve nije na putu? - Za Zapad? - Da. Kako mogu znati da ve nije na putu? - On ne bi nikamo otiao bez vas, Frau von Munte. - Moda vas je to razoaralo - rekla je. U njenom glasu osjeao se jak prizvuk zadovoljstva. - Htjeli ste da Walter ide sam, zar ne? - Nisam - odgovorio sam. - O, da, jeste. Sve ste uredili za samo jednu osobu. Namjeravali ste me ostaviti ovdje. - Je li vam to rekao dr. von Munte? - On mi se povjerava. Takav je oduvijek bio na brak. - to vam je jo povjerio? - upitao sam. Nasmijeio sam se da bih ublaio svoje pitanje. - Znam po to se vratio u ured, ako na to mislite. - Recite mi, onda. - Nekakav papir to ga je rukom ispisao komunistiki agent. Netko na vrlo visokom poloaju u londonskoj obavjetajnoj slubi. Nisam porekao da je u pravu. - Da - rekla je. - A vi ete prepoznati rukopis i znat ete o kome se radi. - Nadam se - rekao sam. - No, to ete tada uiniti, pitam se. Hoete li objelodaniti identitet osobe, ili ete to iskoristiti u vlastite svrhe? - Zato to kaete? - Meni je to oito - rekla je. - Da ste htjeli samo otkriti istinu, mogli ste papire poslati u London. Ali, vi ih elite pogledati. Vi elite biti onaj koji e imati mo. - Hoete li pripremiti jo malo kave, molim vas? - Moj suprug je previe dobar - rekla je. - On nikad ne bi upotrijebio takvu mo za vlastiti probitak. On ini ono to ini zbog svojih vjerovanja. - Kimnuo sam glavom. Uputila se do siunog sudopera, to ga se moglo zatvoriti u ormari kad nije bio u upotrebi, napunila elektrini kotli i ukljuila ga. - Kupili smo ovu Laube za vrijeme rata. Walter je rekao da su bombe manje opasne na mekanoj zemlji. Uzgajali smo krumpir, poriluk i luk. Tada nije bilo elektrine struje, naravno, a da bismo doli do pitke vode morali smo dugo hodati. - Govorila je kao da je netko tjera, a rukama se podboila o bokove dok je zurila u kotli. Promatrao sam njene

184

male crvene ruke i crvene koate laktove dok je trljala ruke kao da joj je hladno. Do tada je prikrivala svoju nervozu, ali nju esto prati takva tjelesna studen. Priekala je dok voda u kotliu nije uzavrela, a zatim je izlila u loni. - Imate li enu? - upitala je. Loni s kavom prekrila je mekanom tkaninom, a tada ga je obuhvatila rukama da bi osjetila njegovu toplinu. - Sjedi li kod kue, cijeli dan se dosaujui? - Ona odlazi na posao - objasnio sam. - Radi sa mnom. - Jeste li je tako upoznali? Ja sam upoznala Waltera u velikoj kui njegovih roditelja, blizu Bernaua. Oni su znaajna stara porodica, znate. - Jednom sam sreo oca vaeg supruga - rekao sam. - On je bio izvanredan starac. Bio sam malo dijete, ali on je razgovarao sa mnom kao sa sebi ravnim. A nekoliko dana kasnije poslao mi je primjerak knjige Diesehone Miillerin u konatom uvezu. Bila je iz njegove knjinice, a njegovo ime je bilo zlatnim slovima otisnuto na koricama i ugravirano na ekslibrisu. Moj otac mi je rekao da je samo desetak knjiga iz njegove knjinice preivjelo rat. Ja je jo uvijek imam. - ivjeli ste u Berlinu kad ste bili dijete. To objanjava va izvrsni berlinski naglasak. Poela je djelovati oputenije kad je saznala da sam poznavao starog von Muntea. - Stotine ovdanjih ljudi bilo je na pogrebu starog gospodina. Pogreb je bio kraj kue, gdje su pokopani svi lanovi obitelji. Moj otac je bio seoski lijenik. Lijeio je starca sve do njegove smrti. ime se bavio va otac? - Poeo je kao slubenik. U tridesetim godinama je dugo bio bez posla. Tada je otiao u vojsku. Poeo je rat pa je postao oficir. Nakon rata, ostao je u vojsci. - Ja sam Walterova druga ena, naravno. Ida je poginula u jednom od prvih zranih napada. - Ulila je kavu u alice. - Imate li djece? - Dvoje: djeaka i djevojicu. - To je Idino dijete, jasno, onaj kojeg eli vidjeti. - Gurnula je veliku alicu crne kave preko stola prema meni, pokretom to je sadravao elemente odbijanja. - U Sao Paulu? - Postoji samo to jedno dijete. Zato ga Walter toliko voli. Nadam se i molim da se ne razoara. - Kako bi se mogao razoarati? - Prolo je tako mnogo vremena - rekla je kao da je to dovoljan razlog za postojanje mogunosti da dva mukarca jedan drugog razoaraju. - Sigurno e bili zahvalan - rekao sam. - Walter mu je tako mnogo dao. - Sve je dao svom sinu - rekla je. - Dao mu je svaku paru to ju je dobio od vas. Dao mu je ivot to je po pravu pripadao meni. - Popila je malo kave. Rijei su joj bile pune gorine, ali joj je lice ostalo mirno. - A sad e njegov sin moi zahvaliti i njemu i vama. - Mi emo za njega biti stranci. Njegov sin se nee eljeti optereivati brigom za nas. A Walter vie nee imati prilike da zarauje. - Sve e biti u redu - neodreeno sam obeao. - Naa prisutnost podsjeat e ga na njegove obaveze, a to e mu biti mrsko. Tada e ga poeti muiti savjest zbog takvih osjeaja, a nas e poistovjetiti sa svojim osjeajima krivice. -Otpila je jo malo kave. Oito je o tome mnogo razmiljala. - Ja sam uvijek pesimista. Je li vaa ena pesimist?

185

- Morala je biti optimist da bi se udala za mene - odgovorio sam. - Niste mi rekli kako ste se upoznali - rekla je gospoa Munte. Promrmljao sam neto o tome da smo se upoznali na jednoj zabavi, a zatim sam se uputio do prozora i gledao van. Dola je s jo dvije djevojke. Dicky Cruyer joj je znao ime, pa sam joj odmah priao s bocom Sancerrea i dvije prazne ae. Plesali smo na glazbu sa starog kripavog gramofona i razgovarali o naem domainu, mlaem slubeniku u Ministarstvu vanjskih poslova koji je slavio jer je odlazio raditi u Singapore. Fiona je tipkala pisma za putniku agenciju u Oxford Streetu. To je bio privremeni posao to ga je trebala zavriti slijedeeg tjedna. Pitala me znam li za neki zaista zanimljiv posao za nekoga sa solidnim obrazovanjem i tko zna tipkati i stenografirati na tri jezika. U poetku je nisam ozbiljno shvaao. Njena odjea i nakit govorili su da joj nije prijeko potrebno zaposlenje. - Rekla mi je da nema posla - rekao sam. U to vrijeme Bret Rensselaer je pripremao tajnu operaciju koja se vodila iz poslovne zgrade u Holbornu gdje su se obraivali izabrani podaci berlinskog ureda. Trebalo nam je osoblje, a Bret je ve odluio da se neemo drati uobiajenog postupka zapoljavanja ljudi iz dravnih slubi. Trajao je predugo i podrazumijevao previe ispunjenih formulara i razgovora; da bi stvari bile jo gore, slali su nam samo kandidate za koje je Ministarstvo vanjskih poslova ve zakljuilo da nisu dovoljno dobri za njih. - to je imala na sebi? - pitala je gospoa Munte. - Nita posebno - odgovorio sam. Imala je uski pulover od angora vune. Sjeam se jer su bila potrebna dva ienja i mnogo etkanja da bi se uklonile dlaice vune s mojeg jedinog dobrog odijela. Pitao sam je gdje je nauila stenografiju i tipkanje, a ona je izvalila neku glupu alu iz koje je bilo jasno da je diplomirala na Oxfordu; ja sam se pretvarao da ne razumijem takvu rafiniranost. U tom trenutku je Dicky Cruyer pokuao prekinuti na ples, ali Fiona ga je pitala zar ne vidi da plee s najprivlanijim ovjekom u prostoriji. - Ali, vidjeli ste je ponovo? - upitala je gospoa Munte. Imao sam sastanak s njom odmah slijedee veeri. A elio sam joj rei da sam naao posao za nju. Privlaila me pomisao da bi mogla raditi u uredu sa mnom. Bretu Rensselaeru nije se naroito sviala ideja da uzmemo nekoga koga nismo pravilno provjerili, ali kad smo otkrili da je u rodu sa Silasom Gauntom, koji je postao^ neka vrsta legende odjela, nerado je dao svoj pristanak. U poetku je uvjet bio da radi u mojem uredu i da nema pristupa zaista osjetljivom materijalu, ili da ima bilo kakvog kontakta s naim ljudima u Berlinu. No, kroz nekoliko godina, teak i portvovan rad donio joj je niz unapreenja, a time i mogunost rada u Operativnom odjelu. - Naao sam joj posao - rekao sam. - Moda ju je zapravo zanimao posao, a ne vi - rekla je gospoa Munte nagnuvi glavu ustranu kako bi mi pokazala da ne misli ozbiljno. - Moda - rekao sam. Promatrao sam dvojicu mukaraca na drugom kraju uskog puta to je vodio od crkve Buchholza. Obojica su imala civilna odijela, ali nije bilo sumnje da pripadaju Slubi dravne sigurnosti. Vladina politika je bila da ljudi iz tajne policije nikad ne nose bradu ili brkove, i da budu odjeveni u obinu odjeu po kojoj ih je odmah mogao prepoznati vaki Istoni Nijemac. Svatko, osim onih najnaivnijih, znao je da je bilo i drugih policajaca u civilu koje nije bilo tako lako opaziti, ali gdje su dovraga bili?

186

- Frau von Munte - mirno sam rekao - putem se pribliavaju dva policajca i usput pregledavaju svaku kuu. - Nastavio sam ih promatrati. Vidio sam da su s njima jo dvojica, jedan u policijskoj uniformi i, iza njih, crni volvo to je vrlo paljivo prolazio uskim putem. Iza njih pojavio se kombi sa svjetlom uvrenim na krovu. - etiri policajca - rekao sam. - Moda vie. Prila je prozoru, ali je bila dovoljna razumna da se previe ne priblii. - Kakva vrsta policajaca? - upitala je. - Vrsta koja ima volvo - rekao sam. S obzirom na pomanjkanje bilo kakve zdrave valute, samo osobe vieg ina ili specijalne jedinice mogle su dobiti uvozni automobil. - to emo uiniti? - Nije pokazala nikakav znak straha. Udata za pijuna nekoliko desetaka godina, pretpostavljam da je kroz ovakvu moru prola bezbroj puta. - Donesite dvije kutije sadnica iz staklenika - rekao sam. - Ja u ovdje samo neto pogledati prije nego odemo. - Kamo idemo? - Natrag do automobila. - Morat emo proi kraj njih. - Vidjet e nas bez obzira kojim putem idemo. Bolje da se pokuamo izvui drskou. Stavila je na glavu smijean eir nalik fesu i privrstila ga na kosu iglama opasna izgleda. Osvrnula se po sobi. Oito je bilo mnogo stvari to ih je namjeravala ponijeti sa sobom, ali je zgrabila samo krzneni kaput iz kutije ispod kreveta i obukla ga. Otila je u staklenik, vratila se i pruila mi kutiju sadnica dok je drugu zadrala za sebe. Kad smo izili, nasmijeio sam se susjedu ispruenom na pokrivau ispred svog zamka. Zatvorio je oi i pretvarao se da spava. Paljivo zatvorivi mala dvorina vrata iza gospoe Munte, slijedio sam je niz put prema policajcima. Radili su sustavno, dvolana ekipa na svakoj strani staze. Jedan ovjek je ulazio u vrt i kucao na vrata, a drugi je pazio na stranji dio kue. Voza automobila bi bio spreman pripucati na svakoga tko bi pokuao pobjei. Na stranjem sjeditu volva bio je jo jedan ovjek. To je bio onaj s bradicom, vii oficir ekipe koja je uhapsila Rolfa Mausera. Ispruio se preko stranjeg sjedita kriajui imena i adrese na papiru pred sobom. - Tko ste vi? Kamo idete? - upitao je jedan policajac kad smo se pribliili. To je opet bio mladi novak iz Saske. Dobio je zadatak da hoda du staze i odmie ustranu grane to bi mogle otetiti boju automobila. - To se vas ne tie, mladiu - rekla je gospoa Munte. Djelovala je apsurdno dok je stajala obasjana suncem u krznenom kaputu i eiru Kaffeeklatsch sa sadnicama u rukama. - ivite li ovdje? - Pomaknuo se na sredinu staze da bi nam zatvorio prolaz. Opazio sam da je otvoren preklop njegove futrole za pitolj. Ruke je prekriio na grudima, poloaj to ga policajci vole smatrati prijateljskim. - ivimo ovdje? - upitala je gospoda Munte. - to mislite, to smo mi, doseljenici? ak se i policajac nasmijeio. Kakogod gospoa Munte izgledala, nije ju se moglo zamijeniti s nekim od prljavih dugokosih doseljenika koje se esto moglo vidjeti na TV-novostima Zapadnog sektora. - Poznajete li ovdje nekoga po imenu Munte? - Ne poznajem nijednog od ovih ljudi - s omalovaavanjem je rekla. - Dolazim na ovo

187

uasno mjesto samo da bih kupila stvari to ih drugdje ne mogu nabaviti. Moj sin mi pomae s ovim karanfilima. Danas je njegov slobodan dan pa me je dovezao svojim kolima. Deset maraka za ovih nekoliko sadnica. To je sramota. Vi bi se trebali baviti pekulantima koji ovdje cvatu. - To i radimo - rekao je policajac. I dalje se smijeio, ali se nije micao. Nagnula se blie k njemu. - to radite? - glano je proaptala. - Hvatate li one to trguju enama? Ili su se ovamo opet doselile kurve? Nacerio se i stao u stranu. - Vi ste previe mladi da bi vam bile poznate takve stvari, Mutti - rekao je. Okrenuo se i promatrao nas kako teturamo putem nosei kutije sadnica. - Napravite prolaz za vrijedne vrtlare doviknuo je policajcima iza sebe. I oni su se sklonili ustranu. ovjek u stranjem dijelu volva je zurio u svoje papire nita ne rekavi. Vjerojatno je mislio da su nam pregledali isprave.

188

27.

Moja kutija karanfila je bila toliko teka da sam se oznojio dok smo stigli do crkve u Buchholzu, ali gospoa Munte se nije alila. Moda je bila mnogo jaa no to je njen izgled nagovijetao. Ili je moda za sebe izabrala laku kutiju. Buchholz je zadnja stanica tramvaja broj 49. Na poploenom seoskom trgu nalazili su se bicikli putnika koji su stanovali dalje od posljednje tramvajske stanice. Bilo ih je na stotine, poredanih, naslaganih, objeenih i nagomilanih; uski prolazi to su vodili do njih tvorili su zamreni labirint. Usred tog labirinta stajao je jedan ovjek. U rukama je drao novine i rastreseno ih itao, povremeno pogledavajui oko sebe i niz ulicu kao da eka dolazak tramvaja. To je bio Werner Volkmann; nije ga se moglo zamijeniti s nekim drugim zbog njegovog medvjeeg trupa na kratkim nogama, i eira smjetenog navrh velike glave. Nikakvim znakom nije pokazao da me vidio, ali sam znao da je to mjesto odabrao zato da bi automobil mogao drati na oku. Otkljuao sam vrata, smjestio sadnice u prtljanik i gospou Munte na stranje sjedite. Tek tada, kad je gospoa Munte bila zatvorena u kolima i nije nas mogla uti, Werner je preao preko ceste da bi razgovarao sa mnom. - Mislio sam da e biti na drugom kraju grada - rekao sam tiho, borei se protiv poriva da viknem na njega. - Vjerojatno je u redu - rekao je Werner. Okrenuo se i pogledao du ulice. Ispred pote se nalazio policijski automobil, ali voza nije pokazivao nikakvo zanimanje za nas. Razgovarao je s policajcem u dugakom bijelom ogrtau, kakve su nosili samo saobraajci. - etiri policajca u civilu su jutros posjetila ured tvog ovjeka. Radilo se samo o nekoliko ljubaznih pitanja, ali to ga je vraki uplailo. - Ista ekipa koja je uhapsila Rolfa Mausera sad pretrauje Lauben i raspituje se o njemu. - Znam. Vidio sam kad su stigli. - Hvala, Werner. - Nije imalo nikakvog smisla odjuriti tamo i biti uhapen zajedno s vama - rekao je Werner branei se. - Vie u ti koristiti sa slobode. - Dakle, gdje je? - Brahms etiri? Iziao je iz ureda ubrzo nakon to je stigao na posao. Pojavio se na ulici s malom aktovkom u rukama i bolnim izrazom lica. Nisam znao to da uinim; ovdje nema telefona da stupim u vezu s tobom. Pobrinuo sam se da ga odvede jedan od mojih ljudi. Ja sam se drao podalje. On me ne poznaje. Nisam htio da vidi skladite, pa sam poslao nekoga da ga odveze do Miiggelseea. Kamion e poi posebno. Zatim sam doao ovamo da te pitam hoemo li se i dalje drati plana. - Barem moemo pokuati neto to e dobro izgledati u izvjetaju - rekao sam. Odvezimo ovu staru gospodu do Miiggelseea i smjestimo je u kamion. - Dobro si uvao svog ovjeka - primijetio je Werner. - Djelovao je u ovom gradu barem dvadeset godina, a ja sam ga danas prvi put vidio. - Dvostruka zatita - rekao sam imitirajui najsumorniji glas Franka Harringtona. Werner se nasmijeio. Uivao je u svakoj ali na raun Franka. Werner je sjeo na mjesto vozaa i uhvatio volan. Pokrenuo je motor i okrenuo automobil

189

na jug, prema Berlinerstrasse i sreditu grada. - Bre bismo stigli do Miiggelseea auto-cestom, Werner - primijetio sam. - To bi nas odvelo iz Istonog sektora, u Zonu - rekao je Werner. - Ne volim prelaziti gradske granice. - Tim putem sam stigao ovamo. Bre je. - Danas je Himmelfahrt, Spasovo. Mnogi ljudi e uzeti slobodan dan i poi na kupanje i sunanje. To nije slubeni praznik, ali ima mnogo izostajanja s radnog mjesta. Bit e policajaca na cestama to vode iz grada. Uzimat e imena i hapsiti pijance, i uope, pokuavati obeshrabriti ljude da odlaze na odmor kadgod poele ljenariti. . - Uvjerio si me, Werner. Gospoa Munte se nagnula naprijed izmeu sjedala. - Jeste li rekli da idemo do Miiggelseea? Tamo e biti guva. To je popularno mjesto u ovo doba godine. - Ja i Bernie smo se tamo obiavali kupati dok smo bili klinci - rekao je Werner. Grosser Mggelsee se ljeti uvijek prvo ugrije, a zimi se prvo zaledi za klizanje. To je plitka voda. Ali, imate pravo, gndige Frau, tamo e danas biti guva. Mogao bih sam sebe tresnuti zato to sam zaboravio na praznik. - Moj mu e biti tamo? Ja sam joj odgovorio: - Va mu je ve tamo. Pridruit emo mu se, a do veeri ete prijei granicu. Uskoro smo ugledali prve sudionike zabave. Desetak ljudi vozilo se u tekim pivarskim kolima. Takva vozila s gumama punjenim zrakom i konjskom zapregom jo uvijek su esta pojava u Istonoj Evropi. No, ova su bila okiena buketima lia i cvijea i raznobojnim papirom. Dva konja zelenka bila su posebno dotjerana, s ukraenim grivama. Ljudi u kolima na glavi su imali smijene eire, mnogi su imali crne cilindre, i koulje kratkih rukava. Neki su nosili omiljeni simbol prestia Istone Evrope: traperice. A bilo je i neizbjenih majica kratkih rukava sa Zapada, jedna s natpisom Volim Daytona Beach, Florida, a druga Der Tag geht... Johnie Walker kommt. Konji su napredovali vrlo polako, a ljudi su pjevali vrlo glasno, izmeu potezanja iz pivskih boca, dovikivanja ljudima na ulici i dobacivanja djevojkama. Glasno su klicali kad je na automobil proao kraj njih. to smo bili blie Kpenicku, to smo vidjeli vie takvih grupa. Ljudi su u skupinama stajali pod kronjama uz rub ceste, puili i pili u tiini, toliko zaokupljeni onim to su radili da nije bilo sumnje u njihovu narodnost. Drugi su se smijali i pjevali; neki su vrsto spavali, uredno sloeni poput balvana, a mnogima je bilo zlo. Werner je zaustavio automobil kad smo prilino odmakli po Mggelheimer Dammu. Na vidiku nije bilo drugih vozila. Nasadi visokih jela zamraivali su cestu, i jo mnogo dalje. Nije bilo ni znaka Wcrnerovom golemom kamionu, ali on je opazio vozaa koji je stajao uz cestu. Bio je blizu jednog od sporednih puteva, uskih staza to su vodile do ruba Miiggelseea. - to je? - zabrinuto je upitao Werner. - Sve je u redu - rekao je ovjek. Visok, krupan mukarac crvenog vrata imao je na sebi radno odijelo i crveno-bijelu vunenu kapu kakve nose britanski nogometni navijai. - Parkirao sam kamion ovdje, kako smo se dogovorili, ali gomila ovih luaka... - Pokazao je prema malim skupinama ljudi koji su stajali na parkiralitu s druge strane ceste. - Poeli su se pentrati po

190

njemu. Morao sam ga premjestiti. - U govoru mu se osjeao najjai berlinski naglasak to sam ga ikad uo. Zvuio je poput jednog od staromodnih komiara koje se jo uvijek moe uti kako priaju berlinske ale u neprijavljenim kabareima u sporednim ulicama Charlottenburga. - Gdje je sada? - upitao je Werner. - Siao sam s ceste na jedan od ovih protupoarnih prosjeka - rekao je voza. - Zemlja nije naroito tvrda; sva ona prokleta kia proli tjedan. Teak sam, zna. Ako zaglavim, u nevolji smo. - Ovo je drugi putnik - rekao je Werner, kretnjom glave pokazavi gospodu Munte na stranjem sjeditu. - Ne izgleda previe teka - rekao je voza. - Koliko ste teki, Frulein? Pedesetak kilograma? - Nacerio joj se. Gospoa Munte, koja je oito bila mnogo tea, nije odgovorila. Nemojte biti stidljivi - rekao je voza. - A ovjek? - pitao je Werner. - Ah - rekao je voza - Flcrr Professor. - On je bio od onih Nijemaca koji su starijeg, bolje odjevenog sugraana nazivali Professor. - Poslao sam ga do restorana na obali jezera, na kavu. Rekao sam mu da e netko doi po njega kad budemo spremni. Dok je to govorio, ugledao sam crni volvo i kombi kako se pribliavaju cestom iz pravca Mggelhcima. Sigurno su brzo stigli auto-cestom, uz pomo prioriteta to im ga je u prometu osiguravala sirena i bljetavo svjetlo. - Idi po profesora - rekao mi je Werner. - Ja u odvesti staru gospou do kamionu, a zatim u se vratili i ekati te ovdje. Dok sam urio umskom stazom prema jezeru, uo sam neobinu buku. Podsjeala je na pravilnu huku to je stvaraju valovi kad se povlae preko ljunka na plai. Postajala je glasnija kako sam se pribliavao restoranu, ali to me nije pripremilo na prizor to sam ga tamo ugledao. Restoran je bio zatvoren radnim danom, ali stotine ljudi se vrzlo oko Bicrgartena na obali jezera, stvarajui pijani nered. To su uglavnom bili mladi radnici odjeveni u koulje jarkih boja i platnene hlae, ali neki su nosili pidame, a neki su glave pokrili na arapski nain. Mnogi su donijeli crne cilindre koji su predstavljali tradiciju Himmelfahrta. Nisam vidio nijedne ene, samo mukarce. ekali su u dugakom redu ispred otvora za serviranje s natpisom Getrnke, a isti takav red formirao se ispred otvora s natpisom Kaffe, gdje se sluilo samo pivo u plastinim aama od pola litre. Stolovi su bili krcati praznih plastinih aa, a bilo ih je jo razbacanih po grcdicama cvijea i poredanih uz zidie. - Heiliger bim-bam! - rekao je jedan pijanac iza mene, takoer iznenaen prizorom. Urnebesni zvukovi dolazili su od ljudi koji su promatrali utiranje gumene lopte visoko u zrak. Letjela je visoko iznad njihovih glava, napravila luk u plavetnilu neba i spustila se dolje na jo jednu spretnu nogu to bi je ponovo slala u visine. Trebalo mi je nekoliko minuta dok nisam opazio Muntea. Nekim udom, pronaao je stolicu pa je sjedio za stolom na samoj obali jezera gdje je guva bila manja. inilo se da je on jedina osoba koja pije kavu. Sjeo sam na niski zid kraj njega. Vie nije bilo stolica na vidiku; mudro osoblje ih je nesumnjivo sklonilo iz opasne zone. - Vrijeme je za polazak - rekao sam. - Vaa ena je ovdje. Sve je u redu. - Nabavio sam ono - rekao je. - Hvala - odvratio sam. - Znao sam da hoete.

191

- Pola slubenika mojeg odjela je takoer uzelo slobodan dan. Bez problema sam uao u efov ured, pronaao dosje i uzeo ga. - uo sam da vas je posjetila policija. - Policija je posjetila ured - ispravio me. - Otiao sam prije njihovog dolaska. - Bili su u Buchholzu - rekao sam. - Pokuavao sam se dosjetiti nekog naina da vas upozorim, kad mi je na ulici priao jedan ovjek i doveo me ovamo. - Posegnuo je u dep i izvadio smeu kovertu. Poloio ju je na stol. Ostavio sam je tamo na trenutak. - Zar je nee otvoriti i pogledati to je unutra? - upitao je. - Neu - odgovorio sam. Nedaleko od nas skupio se esterolani duhaki orkestar. Stvarali su zvukove kakve glazbenici moraju stvarati prije no to ponu svirati. - eli vidjeti rukopis? eli vidjeti tko je izdajica u londonskoj centrali? - Znam tko je izdajica - odgovorio sam. - Hoe rei da nagaa. - Znam. Od poetka sam znao. - Riskirao sam jutros svoju slobodu da bih ti ovo donio - rekao je. - ao mi je - odvratio sam. Uzeo sam kovertu i poigravao se s njom razmiljajui to da radim. Na koncu sam mu je pruio. - Odnesite ovo u London - rekao sam. - Dajte je Richardu Cruyeru... on je vitak ovjek kovrave kose i izgrienih noktiju... pazite da ne dospije u druge ruke. Sad moramo krenuti. Izgleda da nas je policija slijedila ovamo. Oni isti koji su bili u Buchholzu. - Moja ena, je li na sigurnom? - Uspanieno je ustao. Upravo u tom trenutku duhaki orkestar je poeo svirali pjesmu napitnicu. - Da, rekao sam vam. Ali moramo pouriti. - Vidio sam ih kako stiu. Ugledao sam onoga s bradicom u dugom konom kaputu. Lice mu je bilo beutno, a oi skrivene iza blistavog odsjaja s lea naoala. Uz njega je hodao mladi saski novak, blijed i zabrinut, poput djeteta izgubljenog u guvi. Bilo je neobino vidjeti novaka u takvoj ekipi. Sigurno mu je otac vrlo utjecajan, pomislio sam. etiri policajca su iznenada stala na kraju staze, zapanjeni, ba kako sam i ja bio, prizorom to ga je pruala gomila ljudi. Glazba je bila glasna. Preglasna za normalan razgovor. Zgrabio sam Muntea za ruku i urno povukao u guvu meu mukarce koji su se uhvatili za ruke i pokuavali plesati. Jedan od njih, miiavi tip bujnih brkova, imao je preko odjee prugastu pidamu. Dohvatio je Muntea i rekao: - Komm, Vatcr. Tanzen. - Nisam ja tvoj otac - uo sam kako mu je rekao Munte dok sam stajao na prstima da bih vidio policajce. Nisu se pomaknuli. Ostali su s druge strane gomile, zbunjeni zadatkom pronalaenja nekoga u ovoj guvi. Onaj s bradicom potapao je jednog od starijih mukaraca i poslao ga da pregleda red ljudi koji su ekali pivo. etvrtog ovjeka poslao je natrag stazom; sigurno e dovesti jo ljudi iz kombija. Munte se po drugi put oslobodio stiska ovjeka u pidami. - Ich bin vaterlos - alosno je rekao ovjek. Mukarac "bez oca pretvarao se da plae. Njegovi prijatelji su se smijali njiui se u ritmu glazbe. Zgrabio sam Muntea i progurao se izmeu plesaa. Osvrnuvi se, opazio sam bradatog s konom kapom kako se popeo na sanduk za cvijee da bi vidio iznad glava mnotva. U njegovoj blizini je ples prestao, a gumena lopta se

192

neopaena otkotrljala niz stepenice. - Idite tim putem, kroz umu - rekao sam Munteu. - Srest ete mukarca mojih godina, irokih ramena, u kaputu s ovratnikom od astrahana. U svakom sluaju, nastavite hodati uz cestu dok ne naiete na golemi kamion prekriven jarkoutom tendom s natpisom Underberg. Ukrcajte se u kamion. Vaa ena e ve biti tamo. - to e ti? - Pokuat u zadrati policiju. - To je opasno, Bernd. - Krenite. - Hvala, Bernd - smireno je rekao starac. Obojica smo znali da sam to morao uiniti za njega, nakon Weimara. - Hodajte, nemojte trati - doviknuo sam za njim. Njegovo tamno odijelo garantiralo je da e ga uskoro progutati polumrak ume. Progurao sam se uz rub jezera. Nekoliko mukaraca se uputilo na malo molo i ukrcalo na amce. Netko je pokuavao razvezati konope za sidrenje, ali se to pokazalo tekim za nespretnog pijanca. Netko od osoblja restorana je vikao na mukarce, ali oni na to nisu obraali panju. Vrlo glasno klicanje opet je skrenulo moju panju prema mnotvu. Tri pijana mladia su hodala po niskom zidu. Svaki je nosio kriglu piva, na glavi su imali cilindre, i svi su bili goli. Svakih nekoliko koraka su se zaustavljali, poklonili da zahvale na pljesku, a zatim ispili par gutljaja iz svojih krigli. Bradati se s troje svojih sljedbenika probijao kroz gomilu slavljenika koja je gunala, a njihovo veselje je priguila njegova prisutnost. Mislei da su policajci stigli kako bi potraili one koji su napustili posao i da upravo namjeravaju uhapsiti golae, gledaoci su bili ogoreni. ula su se podrugljiva dobacivanja. Stiskali su i gurali etiri policajca. Na put im je stao golemi protivnik, bradati ovjek u maji i trapericama, koji je, izgleda, vrsto odluio da im nee osloboditi prolaz. Ali oni su bili obueni za ovakve situacije. Poput svih policajaca, znali su da brza akcija, uz dobro odmjeren stupanj nasilja, dri gomilu pod kontrolom. Jedan policajac u uniformi oborio je golemog ovjeka jednim udarcem pendreka. Policajac s bradicom je tri puta puhnuo u svoju zvidaljku, da bi svima stavio do znanja kako stie pojaanje, pa su se stutili kroz mnotvo ljudi koji su se razmaknuli da bi im otvorili prolaz. Munte je ve odmakao stotinjak metara u umu pa ga se vie nije moglo vidjeti, ali onaj s bradicom ga je oito opazio, jer im se izvukao iz najvee guve, poeo je trati. Ja sam takoer trao, izabravi pravac kojim u presjei policajev put. Trao sam kroz grmlje mrane ume. Policajac se osvrnuo da vidi tko juri za njim i ugledao me. - Ovuda! - viknuo sam i pojurio stazom to je vodila natrag k obali jezera. Policajac s bradicom i trojica njegovih ljudi nastavili su trati putem kojim je poao Munte. Starac ih je ve sigurno uo. - Vas etvorica! - viknuo sam arogantnim glasom to ih je trebao uvjeriti u moj visoki poloaj. - Ovamo, vi proklete budale! Uputio se prema amcu! Ljudi su i dalje jurili za bradonjom, a ja sam nastavio trati stazom. Ovo mi je bila posljednja prilika. - ujete li me, idioti jedni? - vikao sam zapuhano. - Ovuda, rekao sam! Moj oaj je sigurno bio uvjerljivi inilac jer je bradonja promijenio pravac i protutnjao

193

kroz umu, a zemlja se tresla pod njegovim tekim vojnikim cipelama. Oi je raskolaio, a lice mu je bilo jarkocrveno od napora. - amac je sakriven - viknuo sam kako bih opravdao nepostojanje bilo kakvog amca kad stignu do jezera. Domahnuo sam policajcima u uniformi neka prou kraj mene, a ja sam se vratio stazom kao da oekujem pojaanje koje e trebati usmjeriti u dobrom pravcu. No, kad sam stazom preao pedesetak metara, bradonja je stigao do obale i otkrio da nema nijednog amca, ili mjesta uz rub jezera gdje bi ga se moglo sakriti. Poslao je mladog novaka iz Saske da me nae. - Stanite, gospodine - rekao je policajac svojim nepogreivim naglaskom. - Ovamo! - viknuo sam blefirajui do kraja. - Stanite, gospodine - ponovio je policajac. - Stanite ili u pucati. - Imao je pitolj u ruci. Zakljuio sam da bi novak, koji se usudio prepirati s voom svoje ekipe, bio u stanju povui okida. Stao sam. - Vae isprave, molim vas, gospodine - rekao je. Ugledao sam policajca s bradicom kako se s naporom vraa stazom, teko diui i ljutito lomei prstima. Igra je bila gotova. - Samo sam pokuavao pomoi - rekao sam. - Vidio sam da je proao ovuda. - Pretrai ga - bradonja je naredio momku iz Saske. Stao je da doe do daha. - Zatim ga povedi natrag i stavi pod klju. - Drugom policajcu je rekao: - Mi idemo na Muggelheimer Damm, ali su nam vjerojatno umakli. Sigurno ih je tamo ekao automobil. - Priao mi je vrlo blizu i zagledao mi se u oi. - O tome emo sve saznati od ovoga.

194

28.

Zakljuali su me u neki ured goleme policijske zgrade. Prostorija je imaia reetke na prozoru i zasun; zakljuili su da nisam toliko opasan da bi me morali zatvoriti u zatvorsku eliju. Na neki perverzan nain, to me ogorilo. A ogorila me i injenica da je bradonja poslao momka iz Saske da me prvi ispituje. "Kako se zovete i za koga radite?" sve takve gluposti. I stalno onaj naglasak. Neprestano sam pokuavao pogoditi koji je tono njegov rodni grad, ali on se nije htio ukljuiti u moju igru. Mislim da je bio iz nekog malog grada, iz zabaenih krajeva Njemake, gdje Poljska granii s ehoslovakom. No, izbacio sam ga iz ravnotee priajui o njegovom naglasku i njegovoj obitelji. I kad sam nenadano prebacio temu razgovora na fjasko kod Muggelseea, izmakao mu je podatak da su Munteovi uspjeli pobjei. Kimnuo sam glavom i urno zatraio neto za jelo kako ne bi primijetio to mi je rekao. Kad je momak iz Saske otiao, ostavili su sa mnom u uredu jednog mladog policajca bezizraajna lica, ali on nije htio razgovarati. Nije nita rekao, ak me nije ni pogledao kad sam otiao do prozora. Nalazili smo se na najgornjem katu zgrade istononjemake Slube dravne sigurnosti u Berlin-Lichtenbergu, u internacionalnim obavjetajnim sferama poznate kao "Normannenstrasse". S ove strane zgrade pruao se pogled na Frankfurterallee. iroka cesta je glavni berlinski auto-put za istok, pa se po njoj neprestano odvijao gust promet. Postalo je hladnije, a jedini ljudi na ulici bili su kancelarijsko osoblje Ministarstva dravne sigurnosti koji su se slijevali stepenicama prema stanici U-Bahna u Magdalenenstrasse po zavretku radnog dana. Policajac s bradicom se pridruio zabavi oko ponoi. Uzeli su mi runi sat, naravno, kao i sav novac, kutiju francuskih cigareta i vicarski vojni no, ali sam uo odbijanje svakog sata s neke crkve ili opine. Bradonja je bio ljubazan. ak se i nasmijao jednoj mojoj ali o kavi. Bio je stariji no to sam procijenio; moda mojih godina. Nije ni udo to se uspuhao nakon one jurnjave kroz umu. Imao je na sebi smee odijelo s depovima na preklop i gajtanom opivenim reverima. Pitao sam se je li ga sam kreirao ili ga je pokupio kod nekog starog seoskog krojaa iz zabaenog dijela Maarske ili Rumunjske. Volio je putovati; to mi je rekao. Tada je priao o starim amerikim filmovima, o vremenu to ga je proveo u policijskim snagama Kube, te o svojoj sklonosti za engleske detektivske prie. Izvadio je svoje tanke cigare i ponudio mi jednu; odbio sam. To je bio standardni trik ispitivaa. - Ne mogu ih puiti - rekao sam mu. - Od njih me boli grlo. - U tom sluaju predlaem da obojica puimo francuske cigarete to smo vam ih uzeli. Doputate? Moj poloaj nije mi pruao mogunost da se bunim. - Dobro - rekao sam. Izvadio je iz depa moju polupraznu kutiju cigareta Gauloises i uzeo jednu, a zatim je gurnuo prema meni. - Naao sam ove zapadnjake cigarete u vlaku podzemne eljeznice - rekao sam. Nasmijeio se. - To sam napisao u izvjetaju o hapenju. Mislite da ne sluam to govorite? - Dobacio mi

195

je svoj upalja. Potjecao je sa Zapada, s vidljivim punjenjem. Imao je vrlo malo goriva, ali je radio. - Sad unitavamo dokaze vatrom, vi i ja. Tono? - Zavjereniki je namignuo. Bradonja, koji je rekao da se zove Erich Stinnes, imao je enciklopedijsku memoriju; mogao je beskrajno dugo nabrajati imena svojih omiljenih pisaca, bili su mnogi i raznoliki, a inilo se da mu je do najsitnijeg detalja poznata svaka zavjera to su je opisali. Ali, govorio je o izmiljenim likovima kao da su stvarni. - Mislite li - pitao me - da li bi Sherlocku Holmcsu bilo tee rijeiti sluaj ako bi naiao na kriminalca neke strane kulture? Je li moda istina da je djelotvoran jedino u sluajevima gdje se bori protiv zloinaca odgojenih u duhu engleskih dentlmena? - To su samo prie - rekao sam. - Nitko ih ne shvaa ozbiljno. - Ja ih shvaam ozbiljno - rekao je Stinnes. - Holmes je moj mentor. - Holmes ne postoji. Holmes nikad nije postojao. To su samo izmiljotine. - Kako moete biti tako uskogrudni - rekao je Stinnes. - U romanu Znak etvorice, Holmes je rekao da kad eliminira nemogue, ono to ostane, bez obzira koliko izgledalo nevjerojatno, mora biti istinito. Takvu percepciju se ne moe tek tako odbaciti. - Ali, u Grimiznoj studiji tvrdio je gotovo suprotno - prosvjedovao sam. - Rekao je da ako se pojavi injenica suprotna dugom nizu dedukcija, ona redovito dokazuje da moe postojati neko drugo objanjenje. - Ah, znai, vi ste sljedbenik - rekao je Stinnes. Povukao je dim cigarete. - U svakom sluaju, ja to ne smatram kontradikcijom. - ujte, Erich - rekao sam. - Jedino to mi je poznato u vezi Sherlocka Holmesa je onaj neobini dogaaj to se jedne noi zbio sa psom. Stinnes mi je domahnuo neka utim, naslonio se na stolicu, spojio jagodice prstiju i rekao: - Da, Srebrna Zvijezda. - Namrtio se dok se pokuavao sjetiti tonih rijei: - Pas nije uope zalajao da probudi ona dva momka u potkrovlju. To je bio neobian dogaaj. - Upravo tako, Erich, stari drue - rekao sam. - I, kao jedan oboavatelj Sherlocka Holmesa drugome, hoete li mi objasniti zagonetno nepostojanje bilo kakvog pokuaja uobiajenog ispitivanja? Stinnes se ukoeno osmjehnuo, poput upnika koji je uo kakljivu alu od biskupa. - Upravo to bih i ja pitao da sam u vaem poloaju, Englezu. Rekao sam svom pretpostavljenom da e se vii agent iz Londona pitati zato se ne drimo uobiajenog postupka. Poet e se nadati da e biti posebno tretiran, rekao sam. Mislit e da ga ne elimo upoznati s naim postupkom ispitivanja. A vjerovat e da je tome razlog njegov skori povratak kui. im zatvorenik pone tako razmiljati, on vrsto zatvara usta. Poslije toga moe potrajati tjednima dok neto ne izvuemo iz njega. - to je rekao va pretpostavljeni? - Ne smijem tono objelodaniti njegove rijei. - Slegnuo je ramenima kao da se ispriava. - Ali, kao to i sami moete vidjeti, nije obratio panju na moje savjete. - Da bi me trebalo ispitivati dok sam jo topao? Napola je zatvorio oi i kimnuo glavom; opet u maniri sveenika. - To je trebalo uiniti, zar ne? Ali, ovim kancelarijskim ljudima se nita ne moe utuviti u

196

glavu. - Znam - rekao sam. - Da. Vi znate kako to izgleda, kao i ja. Obojica obavljamo grubi dio posla. Bio sam nekoliko puta na Zapadu, ba kao i vi ovdje. No, tko dobiva unapreenja i velike plae? Partijske hulje vezane za pisae stolove. Imate sree to nemate partijski sistem to cijelo vrijeme radi protiv vas. - Imamo ga - odvratio sam. - Zove se Eton i Oxbridge. Ali Stinnes se nije dao uutkati. - Prole godine je moj sin dobio ocjene koje su bile potrebne za upis na fakultet, ali je na njegovo mjesto otiao neki momak sa slabijim ocjenama. Kad sam se alio, rekli su mi da je na snazi slubena politika koja pri upisu daje prednost djeci radnika pred djecom ljudi sa viim kolama, kamo ukljuuju mene. Sranje, rekao sam, zar moj sin mora ispatati zato to mu je otac bio dovoljno bistar te poloio ispite? Kakva je to radnika drava? - Snimate li ovaj razgovor? - Da bi me mogli zatvoriti zajedno s vama? Mislite li da sam poludio? - Ja bih jo uvijek htio znati zato me ne ispitujete? - Recite mi - rekao je, iznenada se nagnuo naprijed, povukao dim cigarete i zamiljeno otpuhnuo dim formirajui pitanje u svojoj glavi. - Koliko dobivate po danu? - Ne razumijem. - Ne pitam vas ime zaraujete za ivot - rekao je. - Samo elim znati koliko vam plaaju za svakodnevne trokove kad niste kod kue. - Stotinu dvanaest britanskih funti po danu za hranu i spavanje. Zatim dobivamo za posebne trokove, i za putne trokove. Stinnes je naglo otpuhnuo dim pokretom to je pokazivao njegovo ogorenje. - A nama ne plaaju ak ni dnevnicu. Ljudi iz raunovodstva insistiraju da svaki izdatak zapiemo. Moramo podnijeti raun za svaku paru to je potroimo. - Takvu malu crnu knjigu ne bih elio voditi - rekao sam. - Inkriminira. Tono. Upravo o tome se radi. Volio bih da tu injenicu mogu utuviti u glavu idiotima koji upravljaju ovom slubom. - Nita od ovoga ne snimate? - Rei u vam neto u povjerenju - rekao je Stinnes. - Telefonom sam razgovarao s Moskvom prije jedan sat. Molio sam ih za doputenje da vas ispitujem na svoj nain. Ne, rekli su. Pukovnik KGB-a dolazi ovamo, kae Moskva. Neprestano to govore, ali on nikako da stigne. Nareeno nam je da uvamo zatvorenika i da nita drugo ne poduzimamo. Glupi gadovi. Eto, to vam je Moskva. - Povukao je dim i ljutito ga otpuhnuo. - Iskreno reeno, kad bi vi izgubili ivce i priznali mi da imate agenta u Centralnom komitetu u Moskvi, ja bih zijevnuo. - Hajde da vas iskuamo - rekao sam. Nacerio se. - to biste uinili na mom mjestu? Taj pukovnik KGB-a e preuzeti va sluaj kad stigne sutra ujutro. Mislite li da e mi zahvaliti za obavljeni posao prije njegovog dolaska? Vraga e mi zahvaliti. Ne, gospodine, nita neu ieprkati od vas za te partijske velike zvjerke. Kimnuo sam glavom, ali me nije zavaralo njegovo ponaanje. Davno sam nauio da se

197

samo vrlo odani poigravaju rijeima o otpadnitvu. Samo se jezuiti ale na Papu, samo privren roditelj ismijava svoje dijete, samo najbogatiji se saginju da podignu kovanicu iz blata. A u Istonom Berlinu jedino potpuno odani sistemu tako samouvjereno govore o izdaji. Odveli su me dolje idueg jutra u sedam sati. as prije uo sam dolazak nekoliko automobila, a ljudi su vikali onako kako komandant strae vie kad eli impresionirati nekog glaveinu koji je doao u obilazak. Prema mjerilima Istone Evrope, ured je bio luksuzan: finski stol i stolice modernog dizajna i sag od ovje koe na podu. Slab miris sredstva za dezinfekciju mijeao se s jeftinim mirisom latila za pod. To je bio miris Moskve. Fiona nije sjedila za stolom; stajala je na jednoj strani sobe. Moj prijatelj Stinnes, ukoeno je stajao kraj nje. Oito ju je upoznavao sa situacijom, ali Fionin autoritet je bio uspostavljen zapovjednim nainom kojim ga je otpravila. - Vratite se u svoj ured i nastavite posao. Zvat u vas ako mi budete potrebni - rekla je onim odreitim ruskim kojem sam se uvijek divio. Dakle, takozvani Erich Stinnes je bio Rus, oficir KGB-a, bez sumnje. Pa, vraki dobro je govorio berlinski njemaki. Vjerojatno je ovdje odrastao, sin okupatora, kao i ja. Fiona se uspravila pogledavi me. - Dakle? - upitala je. - Zdravo, Fiona - rekao sam. - Pogodio si? - Izgledala je drukije; moda nemilosrdnije, ali samouvjereno i oputeno. Vjerojatno je osjetila olakanje kad je opet postala ono to jest, nakon ivota provedenog u lai. Ponekad sam bila uvjerena da e pogoditi istinu. - to je trebalo pogaati? Bilo je oito, ili je bar moralo biti. - Pa zato nisi nita poduzeo? - Glas joj je bio poput elika. Izgledalo je da se prisiljava na to bezosjeajnije ponaanje. - Zna kako je to - neodreeno sam rekao. - Stalno sam traio druga objanjenja. Potiskivao sam sumnje. Nisam htio povjerovati. Nisi nigdje pogrijeila, ako na to misli. - To nije bila istina, naravno, a ona je toga bila svjesna. - Nisam smjela napisati onaj prokleti dopis. Znala sam da e ga one budale ostaviti u dosjeu. Obeali su... - Ima li u ovom uredu nekakvog pia? - upitao sam. Sad, kad sam se morao suoiti s istinom, otkrio sam da je to lake nego trpjeti neizvjesnost. Moda je svaki strah gori od stvarnosti, ba kako je svaka nada bolja od ispunjenja. - Moda. - Otvorila je ladice stola i nala gotovo punu bocu votke. - Moe li ovo? - Moe bilo to - rekao sam, uzeo alicu s jedne police i natoio pie. - Trebao bi manje piti - ravnoduno je rekla. - Ti mi ne olakava - rekao sam. Otpio sam malo i natoio jo. Kratko mi se osmjehnula. - Voljela bih da nije ovako zavrilo. - To me podsjea na rijei iz nekog holivudskog filma - rekao sam. - Oteava sam sebi.

198

- Nisam ja to izabrao. - Uvijek sam postavljala uvjet da se tebi nita ne smije dogoditi. Svaki zadatak to si ga imao, nakon onog posla u Gdansku, pazila sam da bude siguran. - Izdala si svaki moj posao, to je istina. - To je bio poniavajui dio svega, nain na koji me titila. - Bit e slobodan. Oslobodit emo te jutros. Nije vano to je to Werner zahtijevao. - Werner? - Doekao me s automobilom na Berlin-Tegelu kad je moj avion sletio. Drao me na nianu pitolja. Prijetio mi je i natjerao me da obeam da u te osloboditi. Werner je kolarac rekla je. - Igra se kolskih igara i ima istu odanost kakvu si i ti nosio u sebi kad sam te upoznala. - Moda mi je to bila mana - rekao sam. - Ali ja time nita nisam dobila. - Prila mi je blie da bi me jo jednom pogledala. - Bio je dobar trik, rei da e ti krenuti prvi. Povjerovala sam da u stii na vrijeme za hvatanje Brahmsa etiri, tvog dragocjenog von Muntea. - Umjesto njega, uhvatila si mene. - Da, to ti je bilo mudro, dragi. Ali to ako odluim da te zadrim? - Nee to uiniti - rekao sam. - Ne bi ti odgovaralo da se motam ovuda. U sovjetskom zatvoru bih za tebe predstavljao zapreku. A suprug u zatvoru ne bi odgovarao onoj drutvenoj savjesti do koje ti je toliko stalo. - Ima pravo. - Bar pokuava nai opravdanje - primijetio sam. - Zato bih se trudila? Ti to ne bi razumio - rekla je. - Ti samo govori o klasnom drutvu i ali se na raun njegovog funkcioniranja. Ja neto poduzimam. - Nemoj objanjavati. Ostavi mi neto to e me zbunjivati. - Uvijek e biti ista arogantna svinja koju sam upoznala na zabavi Freddyja Springfielda. - Rado bih vjerovao da sam bio bar malo pametniji od mukarca kojeg si tada napravila budalom. - Nema to aliti. Vratit e se u London i dobiti mjesto Dickyja Cruyera. Do kraja godine izbacit e Breta Rensselaera s njegovog poloaja. - Hou li? - Uinila sam od tebe heroja - gorko je rekla. - Natjerao si me u bijeg, i to u vrijeme kad nitko nije nasluivao istinu. Dok nisi telefonirao o rukom pisanom izvjetaju, mislila sam da u vjeno tamo ostati. Nisam odgovorio. Bio sam ljut na sebe to nisam shvatio istinu prije nekoliko godina; da sam ja bio Fionina najvea prednost. Tko bi povjerovao da je Bernard Samson godinama oenjen stranim agentom, i nije toga svjestan? Njena udaja za mene zakomplicirala joj je ivot, ali joj je pruila sigurnost. - I spasio si svog dragocjenog agenta. Poslao si Brahmsa etiri na sigurno tako da tvoji drugi agenti mogu opet lake disati. I dalje sam utio. Moda me pokuava dovesti u zamku. Dok ne budem siguran da su

199

Munteovi uspjeli pobjei, radije u se praviti glupim. - O, da. Profesionalno, ti si olienje uspjeha, dragi moj. Jedino je tvoj lini ivot prava katastrofa. Nema ene, nema doma, nema djece. Uivala je. Znao sam da me htjela isprovocirati toliko da izgubim kontrolu nad sobom. Prepoznao sam taj prizvuk u glasu zahvaljujui drugim vremenima, drugim mjestima i drugim prepirkama. Takvim tonom je ponekad kritizirala Wernera, moje izraavanje, moj naglasak, moja odijela, moje bive djevojke. - Mogu li sad ii? - Oficir za hapenje, major Erich Stinnes, odvest e te do kontrolne stanice Charlie u devet sati. Sve je ureeno. Nita ti se nee dogoditi. - Nasmijeila se. Uivala je u prilici da mi pokae kakav je njen autoritet. Bila je pukovnik KGB-a; dobro e s njom postupati. KGB se brine za svoje ljude; to su uvijek i inili. Samo ostatak svijeta smatraju kaljuom. Okrenuo sam se s namjerom da odem, ali ene ne doputaju da stvari tako zavre. Uvijek te moraju smjestiti za stol i odrati predavanje, ili ti moraju napisati dugako pismo, ili se pobrinuti da njihova bude i zadnja misao, a ne samo zadnja rije. - Djeca e pohaati najbolju kolu u Moskvi. To je bio dio dogovora. Moda u moi urediti da ih doe posjetiti s vremena na vrijeme, ali to ne mogu obeati. - Jasno da ne moe. - A ne mogu ih poslati u Englesku da te posjete, dragi. Jednostavno ti ne bih mogla vjerovati da e ih poslati natrag, zar ne? - Ne - rekao sam. - Ne bi mogla. Mogu li sad ii? - Platila sam prekoraenje bankovnog rauna i uloila est stotina na tvoj raun da isplati dadilju. I jo stotinu za neke nenamirene raune. Sve sam zapisala i pismo ostavila kod gospodina Moorea, direktora banke. - Dobro. - GD e poslati po tebe, naravno. Moe mu rei da e ovdje slubeni stav biti da moje prebjegavanje ostane u tajnosti. Pretpostavljam da e mu to odgovarati nakon svih skandala to ih je sluba pretrpjela prole godine. - Rei u mu - obeao sam. - Zbogom, dragi. Hou li dobiti zadnji poljubac? - Ne. - Otvorio sam vrata; Stinnes je ekao na odmoritu s konom kapom u ruci. Vidio je da Fiona stoji iza mene. Nije se nasmijeio u prisutnosti oficira vieg ina. Pitao sam se je li mu poznato da je ona moja ena. Sigurno e joj sad baza biti Berlin. Jadan Erich Stinnes. Kad smo stigli u prizemlje, proao sam kraj njega, a on je pourio da me sustigne dok sam urio prema ulaznim vratima kako bih to prije iziao iz te odvratne zgrade. - Ima li jo neto? - upitao je Stinnes rukom pozvavi automobil. - Na primjer? - upitao sam. Sjedio sam u crnom volvu i promatrao suncem obasjane ulice: Stalinallee koja je postala Karl-Marx-Allee jedne noi kad su sva imena ulica promijenjena prije zore. Preko Alexa, zatim lijevo na Unter den Linde, pa opet lijevo i tada sam ugledao kontrolnu stanicu Charlie u dnu Friedrichstrasse. - Odvest u vas ravno kroz kontrolnu stanicu - rekao je Stinnes.

200

Voza je dotaknuo sirenu. Policajci na granici su prepoznali automobil i podigli rampu, a mi smo proli bez zaustavljanja. Ameriki vojnik u ostakljenoj straarnici na zapadnoj strani jedva da nas je i pogledao. - Ovo je dovoljno daleko - rekao sam. - Poi u jednim od onih taksija. - No, zapravo sam ve opazio Wernera. Sjedio je u automobilu s druge strane ceste gdje smo se uvijek parkirali kad smo ekali kraj kontrolne stanice Charlie. Volvo se okrenuo i stao. Iziao sam i duboko udahnuo poznati Berliner Luft. Poelio sam potrati dolje do kanala, a zatim ga slijediti do Ltzowplatza, pa do oeve kancelarije na Tauentzienstrasse. Otvorio bih ladicu njegovog stola i uzeo komad okolade to mu je bio dodijeljen. Popeo bih se na brdo kamenja, kojim je bilo ispunjeno pola ulice, i skliznuo niz drugu stranu u oblaku praine. Projurio bih kroz paljivo raiene ruevine klinike gdje su oiene boce, obrisane cigle i spaeni komadi pougljenjene drvene grae bili ponosno sloeni. U radnji na uglu pitao bih gospodina Mausera smije li se Axel doi igrati. Zatim bismo otili u potragu za Wernerom, pa moda na kupanje. Bio je takav dan... - Je li sve dobro prolo, Werner? - Nazvao sam Englesku prije sat vremena - rekao je Werner. - Znao sam da e najprije to pitati. Oko kue tvoje majke postavljena je naoruana policijska straa. togod Rusi pokuali, nee im uspjeti. Djeca su na sigurnom. - Hvala, Werner - rekao sam. Dok sam mislio o djeci, bilo mi je lake ne misliti na Fionu. Najbolje bi bilo da uope ne moram misliti.

201

VELIKA DEIGHTONOVA TRILOGIJA: GEM, SET I ME

Od 1983, kada je objavljena prva knjiga Deightonove trilogije GEM, SET i ME, u Engleskoj je svake godine liskano najmanje jedno njeno izdanje, to nesumnjivo pokazuje veliki interes itaoca ne samo za ovu vrst pijunskog romana, ve i za Deightonovo djelo. Stoga i nije neobino da su knjige prevedene na mnoge svjetske jezike, a prema njima je snimljena i TV-scrija. Objavljivanje ovih knjiga na naem jeziku prvo je predstavljanje Lena Deightona jugoslavenskim itaocima s uvjerenjem da e i u nas izazvati podjednak interes kao i u svijetu. Len Deighton je roen 1929. godine. Radio je kao slubenik na eljeznici prije nego se ukljuio u Nacionalnu slubu pri RAF-u te kao fotograf bio dodijeljen Specijalnom istraivakom odjelu. Poslije demobilizacije 1949. godine poao je na umjetniku akademiju. Radei nou kao konobar, u njemu se probudilo zanimanje za kuharstvo tako da je za Observer crtao stripove s kulinarskim sadrajem i napisao dva kuharska prirunika. Neko vrijeme je radio u New Yorku kao ilustrator, a kasnije u Londonu kao umjetniki direktor jedne reklamne agencije. Odluivi kako je dolo vrijeme da se smiri, Deighton se povukao u Dordogne gdje je zapoeo pisati svoju prvu knjigu Ipcress File. Objavljena 1962, knjiga je odmah postigla spektakularan uspjeh. Nakon toga objavio je preko dvadeset romana od kojih su neki bili plod mate a neki dokumentarnog sadraja, ukljuujui pijunske prie i veoma traene ratne i povijesne romane. Svi su ti romani naili na meunarodno priznanje. BERLIN - GEM

Poprite radnje romana je Berlin sedamdesetih godina, a glavni akteri su obavjetajne slube Sovjetskog Saveza i Velike Britanije. Brahms etiri, najbolji izvor informacija to ga je London ikada imao u Istonom Berlinu, nakon dvadeset godina obavjetajnog rada zahtijeva da ga prebace na Zapad. Brahms etiri je bio siguran da u samom vrhu londonske centrale postoji osoba koja najpovjerljivije podatke dostavlja KGB-u i samo je pitanje trenutka kada e i njega otkriti. Zbog toga ne vjeruje nikome, i jedino se pouzdajc u Bcrnieja Samsona kojem je prilikom jedne davne akcije u Berlinu spasio ivot. U Londonu se ne ele odrei usluga tako dragocjenog obavjetajnog izvora te donose odluku da Bcrnieja Samsona ponovo poalju u akciju nakon to je gotovo pet godina proveo u londonskoj Upravi za pisaim stolom. Bernie Samson je od svoje esnaeste godine radio kao terenski obavjetajac u Berlinu, gdje je kao djeak ivio u vrijeme prije podizanja Zida i za koji je vezan uspomenama. Sada kao etrdesetogodinjak, oenjen i otac dvoje djece, te u stalnom sukobu s nadreenima koji su, iako bez terenskog iskustva ali zahvaljujui zavrenim elitnim fakultetima i dobrim vezama, zasjeli na visoke rukovodee poloaje, dobija zadatak da pokua odvratiti Brahmsa eti ri od svog nauma. Meutim, da bi uspjeno obavio zadatak, Samson se uputa u neplaniranu igru: mora

202

otkriti tko je ta tajanstvena osoba koja u londonskoj centrali radi za KGB. Igra je uzbudljiva, puna zamki i iznenaenja, i smrtonosna... Nastavak ovog uzbudljivog pijunskog trilera moete proitati u drugoj i treoj knjizi trilogije: MEXICO - SET i LONDON - ME. MEXICO - SET

Igra se nastavlja. Nakon to je londonska centrala dobila obavijest da se vaan sovjetski obavjetajac Erich Stinnes nalazi u Mexico Cityju, svima je bilo jasno da ga jedino Bernie Samson moe nagovoriti da prebjcgne na Zapad kako bi od njega doznali pojedinosti o djelovanju KGB-a u Berlinu. Meutim, sticajem okolosti Samson ovim uspjeno obavljenim poslom mora dokazati i svoju lojalnost kako bi rasprio sumnje koje su se nadvile nad njegovom karijerom... LONDON - ME

Hapenjem sovjetskog kurira Elvire Miller u Zapadnom Berlinu, Bernie Samson otkriva neobinu pojedinost. Obavjetajne podatke koje je u Londonu dobivala od nepoznatih osoba, Elvira Miller je slala u Moskvu. Meutim, ti podaci, dostupni samo osobama na visokom poloaju, bili su potpisani s dva razliita kodna imena. Da li to znai da se radi o dvije sovjetske "krtice" u britanskoj obavjetajnoj slubi? Za jednu osobu se znalo da je odavala tajne KGB-u, ali sada se nametalo pitanje tko je ta druga osoba? Sumnja je Samsona vodila ravno u London..

203