Professional Documents
Culture Documents
Vitez Cudesa
Vitez Cudesa
Vitez udesa
Komedija u tri ina (4 slike)
Prevod Ferdo Delak
OSOBE:
LUZMAN, pustolov
TRISTAN, njegov sluga
LEONATO, zastavnik
CAMILLO, njegov sluga
FILIBERTO, podoficir
LOMBARDO, njegov sluga
PATRIZIO, venecijanski plemi
ISABELLA, njegova ena
EUGENIO, njegov sluga
OCTAVIA, panjolska milosnica
BEATRICE, francuska milosnica
LOFRASO, svodnik
DEOFRIDO, plemi
PAZZONE, konjuar
GOSTIONIAR
Sudski sluga
Paevi: FABIO, TULIO
Mjesto i vrijeme: Rim, XVI stoljee.
_________________
http://mikaanticforum.org/index.php
Poslednji izmenio vuk dana Pet Sep 08, 2006 6:00 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
vuk
~ administrator ~
Poruke: 5472
Lokacija: nigdina
Poslao: et Sep 07, 2006 9:29 pm
Naslov:
PRVI IN
Mali trg u Rimu. Raskre ulica. Na pozornici su: Luzman i njegov sluga Tristan. Kasno
poslije podne. Pri koncu ina no.
LUZMAN: Pogledaj me sada! Da li ti se sviam!
TRISTAN: Takve otmjene i ponosite pojave nema zaista u itavome Rimu.
LUZMAN: To znam i bez tebe. Ti mi jedino reci, da li mi ovo odijelo pristaje?
TRISTAN: Svaki bi vam plemi morao zavidjeti na tom odijelu.
LUZMAN: Eto! O tome se radi! Stvoritelji moga tijela bili su pravi majstori, a ja treba, da tu
umjetninu pristojno uokvirim. Za tijelo se pobrinuo bog! I to mu je izvanredno uspjelo.
Ogledalo mi to kae svakog dana.
TRISTAN: Tako je, gospodine! Ne sumnjam!
LUZMAN: Pametan ovjek polae najvie na svoju vanjtinu. I bojim se, da nisam u tome
uvijek uspio. Mnogi bogalji su u raskonim odijelima uinili najljepi utisak. Da. Ne ivimo u
raju, gdje je tijelo sve. Mnogima su dovoljne samo hlae, da pokriju svoje mane. Ako ima
dobrog cipelara, nitko nee primijetiti, da ti je noga kriva. I ako si nizak rastom i neugledan,
moe te cipelar podii plutom na potplatima. A tek ene! Nai mi jednu, koja nije od jutra do
mraka zaposlena svojom njukom, pa bila stara, runa, naborana kao pauk. Vie joj vrijedi
lice, nego sve vrline i kreposti. Konjskim lojem trlja rijetku kosu, a ako je jo i sijeda, kvasi je
orahovim uljem. Nikad ene nisu tako revne, kao kad se radi o njihovoj vanjtini. Tu onda
ima boca, boica i lonia punih ljekovitih bilja, maje masti, golubinjeg izmeta i meda, soka
od ljiljana, limuna i bademova mlijeka, ulja od ljubiica, rua i jasmina. I itav boji dan s tim
ara...
TRISTAN: Prestanite! Vi pretjerujete.
LUZMAN: to? Ne vjeruje?
TRISTAN: Vi ste ipak pametniji od glupih ena i zato utite. Zar ne mislite, da bi i nas ene
mogle istim pravom koriti? Zar mislite, da one ne vide nae grijeke? Pogledajte samo krdo
naeikanih mukaraca, kad su napraeni i olieeni, pravi se mukarac mora stidjeti.
LUZMAN: Ima pravo. Zahvalan sam enama ve zato, to me je ena rodila.
TRiSTAN: Upotrebljavajte rijei, kako vam odgovara. Nikad niste dovoljno potovali ene,
samo ste im se izgrugivali, a ljubili niste jo nikada. U raskonim odijelima se gizdate i
uvjereni ste, da ste najpristaliji mu u Rimu. Zaljubljeni ste u samog sebe i iz samoljublja
niste jo ni jednoj poklonili srce.
LUZMAN: A to mogu, kad mi se ni jedna ne svia.
TRISTAN: ena, koja se njeguje, misli pritom na mukarca, i to je ini jo ljepom. No, vi ne
ljubite ni jedne ene, ve samo oi pasete, uzimate ih i odbacujete i tako grijeite protiv
prirode.
LUZMAN: Ne tari glave tim! Dok me ene vole, prezirem ih!
TRISTAN: Zato s prezirom vraate ljubav?
LUZMAN: uj me. Na svakoj eni nalazim deset grijeaka, stotinu mana i tisuu varljivosti.
A ako nae jednu kao boicu lijepu, za koju misli da je vrijedna ljubavi, kad joj upozna
duu, znat e, da je treba mrziti. Do danas nisam naao prave ene i zato ih sve redom
mrzim.
TRISTAN: Nezahvalnie!
LUZMAN: Ponavljam ti: uti! Znadem, zato neu nikad biti suanj ena. Ovako su mi
korisnije, nego da ih ljubim. Jo me ni jedna nije zaplela u svoje mree. Svaku, koja me je
htjela uloviti, vukao sam za nos. Poput slavnog glazbenika sviram na sve ice: oponaam
vrue uzdisaje, ljubavni ah iscijedim kao ni jedan, pri ruci su mi uvijek suze, ljubomora,
prkos, oajanje, pa zatreba li i bijes! A ene, te guske, vjeruju i sretne su da mi slue. Zar zato
da ih volim?
TRISTAN: To je istina. Ali sve to imate, od njih imate!
LUZMAN: A da se kao mladi vjeam o jednu, bio bih, istina, puna srca, ali prazna eluca i
kao prosjak bih se skitao gradom. Svaa iza pozornice. Padne zaunica.
OCTAVIA (izvana) Da! Prema eni ste junaci, dat u da vas izazovu na dvoboj!
TRISTAN: To je Octavia, gospodaru!
OCTAVIA: Ja u vam pokazati. Mislite, da smijete sa mnom samo tako! Prije u se podati
crncu... (Octavia se pojavi)
LUZMAN: to je, Octavia? Bijesna si i izvan sebe? Govori! Ako te je mukarac uvrijedio,
obraunat u s njim!
OCTAVIA: Pusti ga. Pobjegao je.
LUZMAN: Zar mi nee kazati, tko je to bio?
OCTAVIA: Zato, dragi?
LUZMAN: Da mu istrgnem jezik, kojim te je uvrijedio!
OCTAVIA: Pamet prijatelju, a ne junatvo!
LUZMAN: Vrijea me. Vidi, da ne pozna moju snagu i junatvo. Kai mi, tko te je
uvrijedio?
OCTAVIA: Da sam slutila, dragi, da si ovdje, bila bih se svladala. Potreban si mi za ljubav, a
ne za boj!
LUZMAN: Ne krnji mi asti! Zar da sam samo igraka strasti? Zbogom! Jo nitko me nije
ovako uvrijedio!
OCTAVIA: Luzman, jedini moj! Nisi me razumio. Ti si mi sva moja ljubav!
LUZMAN: Ne izgovaraj se! Progledao sam te! Ti me vara! I svaa s onim ovjekom bila je
samo namjetena igra. Idi samo k njemu! On e bolje braniti tvoju ast nego ja.
OCTAVIA: Smiluj se, Luzmane. Ne mui me ljubomorom.
LUZMAN: Hou znati, tko je tvoj ljubavnik, kako bih ga poslao zajedno s tobom do avola. I
kad tako operem svoju ast, ne preostaje mi drugo nego smrt.
OCTAVIA: Jedino tebe ljubim, Luzmane. I nema bia, koje bi te vie oboavalo od mene. Zar
si posumnjao, da bih pitanje svoje enske asti prepustila drugome? Uvrijedio me je Leonato,
mladi zastavnik. Mnogo me sedmica ve proganja. Da nas mi je donio svilene vrpce, koje je
kupio od nekog trgovca iz Milana. Ja sam mu rekla: Nisam eljna vaih vrpca, objesite se na
njih, a mene ostavite na miru. Samo jedan mu na tom svijetu smije me darivati: Luzman! Na
to je drsko odgovorio: Tako? Eh, onda u s tim vrpcama vezati ruke ovjeku, koji mi stoji na
putu. Razljutila sam se i viknula: Huljo! A on me je poeo tui...
LUZMAN: Ni rijeci vie! Kui!
OCTAVIA: Sluaj me, molim te!
LUZMAN: ula si kui!
OCTAVIA: Dragi...
LUZMAN: Oklijeva?...
OCTAVIA: Ne... Ve idem...
LUZMAN: I ne uobraavaj, da e me svojim priama umiriti. Meni vezati ruke?! To bih htio
vidjeti!
LUZMAN: Idi!
OCTAVIA: Pusti ma!
LUZMAN: Nosi se, ali ne odgovaram za ono, to e se desiti.
OCTAVIA: Zbogom! Molim te, Tristane, pripazi na nj.
TRISTAN: U redu!
LUZMAN: Meni eli taj mladi vezati ruke? Jo danas u se s njim uhvatiti u kotac.
TRISTAN: Dozvolit ete mi, da vas branim. Octavia, je otila.
LUZMAN: Sve dok se borimo rijeima, nee nam biti nita.
TRISTAN: Zar ga neete izazvati?
LUZMAN: Oslobodi me boe! Ali ve znam, kako u mu se osvetiti.
TRISTAN: Ne mislite ga potraiti?
LUZMAN: Ti, Tristane, zna da sam krotak kao janje i da je moje junatvo bajka, u koju ni
sam ne vjerujem. Ne zaboravljam na petu zapovijed: Ne ubij! A kakav bi bio kavalir prema
sebi samom, kad bih svoj ivot stavljao na kocku. Protivnik bi me mogao ozlijediti, raniti, a
onda ljepoto moja, zbogom. Radije ne! Moj ivot mi je drag. Ve i sama pomisao, da u
jednom morati da umrem, oalouje me. Kavalir sam od glave do pete. Dnevno se kupam u
lavendu. Okruen sam lijepim enama, prijateljima, volim dobro jesti, piti, oboavam
skupocjena odijela, igram, gubim, ali i dobivam, a svuda me prati dobar glas. Nije li tako?
TRISTAN: ini mi se da dolaze!...
LUZMAN: Tko?
TRISTAN:... vai novi prijatelji.
Zastavnik Leonato dolazi sa svojim sliigom Camillom. Luzman i Tristan se povuku.
LEONATO: Tvrdoglava je. Ne moe je smekati!
CAMILLO: Luzman joj je zavrtio mozgom. A vi, kao da nema drugih ena. to ste nali na
njoj?
LEONATO: Dvije ruke, kao ljiljanov cvijet, arobne oi i pogled pun ara, medena usta...
CAMILLO: E, onda budite lukaviji od Luzmana. ene su kolebljive i ensko je srce varljivo.
Tu treba spretnosti, a ne snage! Zato eli vezati Luzman? Mislite li, da e nam to uspjeti?
Ne poznajete ga. Niste ga jo ni vidjeli. Pria se, da je jak kao bik, a svilenom vrpcom neete
ni janje sputati. Zato, gospodaru, napunite svoje kese, novac pobjeuje.
LEONATO: Ima pravo! Ne znam to u sada! Zakleo sam se Octaviji, da u ubiti Luzmana.
CAMILLO: emu odmah ubijati? Kakvog to ima smisla? Ja u urediti tu stvar. Govorit u s
ponosnim panjolcem i rei u mu, da je sve to bila samo ala. Budite bez brige, oprostit e
vam. A gdje su vam vrpce?
LEONATO: Ukrasio sam eir s njima. Osjeam se kao kralj Midas, koji je brljanom
prikrivao magaree ui. I ja magarac, svilenim vrpcama kitim svoju glavu.
CAMILLO: Trubadure moj, izraavate se kao pjesnik!
LUZMAN: Priekaj, Tristane. Vidi li onu dvojicu tamo? Oslovit u ih... Moj smjeran poklon
vaemu gospodstvu! Oprostite mi smjelost, no i ako vas ne poznajem, mislim da smo istog
roda. Neto bih vas zamolio. panjolac sam i pliemi. Ni kriv ni, duan zapao sam zbog
ljubavne pustolovine u nezgodan poloaj. Ljubomorni vitez ve mi je za petama. Moram ga se
rijeiti. Mogao bih izbjei opasnosti, ako zamjenimo plateve i eire. Vidim da ste kavalir i
da mi molbu neete odbiti.
LEONATO: Gospodine, ve sam imao ast vidjeti vas i elio sam vae poznanstvo. Plemi
plemiu mora biti na usluzi, naroito u tako kakljivom poloaju. Sretan sam i smatram se
poaen, ako vam smijem sluiti. Evo vam moj plat i eir.
LUZMAN: Hvala vam. Gdje vas mogu opet vidjeti?
LEONATO: Oko etiri pod San Giacomom.
LUZMAN: Tisuu puta hvala. Do videnja. Tristane pomozi mi. Luzman ide prema Tristanu.
LEONATO: Mnogo sree.
CAMILLO: To je bio Luzman. Onaj, koga ste morali ubiti.
LEONATO: to kae? Ne. To nije loe. Sada u mu se moi avolski osvetiti. U njegovu
platu idem k Oktaviji i reei u joj, da sam ga ubio a njegov plat i eir sluit e mi kao
dokaz.
CAMILLO: Izrsno! Naprijed! Leonardo i Camillo odlaze. Pojavi se Luzman i Tristan.
to sam u Rimu.
FILIBERTO (razmotava pergamenu i ita) Da. Beatrie, ovo je mjesto bilo nekada sredite
svijeta. S njegovom se ljepotom moe mjeriti samo tvoja. Ovdje je bila kolijevka Scipiona i
Cezara. Tu su ivjeli Marciji, Fabriciji i Claudiji, tu je djevica Lukrecija sebi maem probola
srce, a Scevola je ovdje hladnokrvno sprio svoju ruku, dok se opet Horacije popeo na
ponosita konja i skoio s njime u provaliju. LOMBARDO: Moda je taj ponositi konj bio
samo magarac. Dosta o tom. itav dan trkaram od gostionice do gostionice, od konaita do
konaita, i nigdje ne mogu nai sobe. Sve su zauzete. Vi naklapate o Horaciju i Lukreciji,
pravdate se, da li je bilo sretno rjeenje, to se probola maem. Okanite se tih razgovora. Moj
eludac tunu glazbu pjeva: gladan sam. Podimo k ruku. O vitekim vremenima se ugodno
avrlja poslije dobrog objeda, a pred rukom raspredati o prolosti upravo je zloinstvo. Ja
gladan trim iz jedne ulice u drugu traei sobu za noenje, a vas dvoje se zanosite
Lukrecijom.
_________________
http://mikaanticforum.org/index.php
vuk
~ administrator ~
Naslov:
kraj vas i sluiti vam ponizno. Plemi sam, hrabar i mlad, zatitit u vas od njegove osvete...
Kako?... Vi utite?... Zar ga ljubite?
BEATRICE: Smeli ste me, gospodine. Vidim, vi ste kavalir sada, kad bih vas morala koriti, ne
nalazim pogrdnih rijei. Zaista ste me smeli. Vi ste plemi, lijepi ste i ponositi i moram
priznati, hvala bogu, to je vaa varka uspjela. Imate pravo. Mukarac, s kojim sam
doputovala, je podoficir. Ne mogu izbrojiti proplakane noi, to svoju mladost gubim kraj
njegovih ispada. Oslobodite me okova, koji me sputavaju. Ne u se ljutiti, ako me povedete u
svoje dvore... Naprotiv, moja vam je zahvalnost osigurana.
TRISTAN (dolazi) Uspjeli smo. Vitee...
LUZMAN:.... udesa! Moj sluga e vas, lijepa gospo, pratiti. Dozvolite mi, da mu izdam
naloge. BEATRICE: Kakva neoekivana srea! Tek sam stigla i ve sam nala najljepeg i
najbogatijeg kavalira. Toga u pljakati. Jo danas e mi morati pokloniti zlatni lanac, svilene
haljine protkane srebrom, dragulje. Oh, kako je lijep, kako je drag!
LUZMAN: Ovaj ovdje je Tristan, moj sluga, a od sada e vas sluiti. Slijedite ga u moju kuu.
Mene za as u milosti otpustite. Moram jo neto obaviti. urit u, da se to prije uz vas
naem. (Beatrice i Tristan odlaze) Ulovila se ribica! Kad bi samo slutila kako sam bogat,
vjeran i krepostan. Na meni je sve samo varka, izvana rasko i bogatstvo, a uistinu prazno sve.
U tome ba i jesam: vitez udesa. Niti imam kuu, niti bogatstva, jedino moje blago jest
jeziina, a svaka ena, koju poelim, moja je. No, sada treba brzo novac stvoriti. Kako? Gdje?
Razoarati je ne smijem. Samo mirno naprijed! Jesam li Vitez udesa? Luzman odlazi,
Filiberto dolazi.
FILIBERTO: Ovako sa mnom postupati! Bijedni lopove! Napada me, a onda kukavno
pobjegne! Izrode rimski! Ili je moda primjetio, da me je s nekim zamijenio? Deava se, da su
dva ovjeka slina kao jaje jajetu. Ali opet ne vjerujem u dvojnika istog stasa i jednakog
odijela. Ovako bijedni napadaj iza lea jo nisam doivio! Tko bi mogao biti taj nesretnik
mjesto koga sam ja izvukao batine? Da mi jednom doe pred ma, asti mi moje, kamenje bih
mu tucao na leima. Taj e mi skupo platiti te batine, koje sam podnio za njega. .. A gdje je
Beatrice? Beatrice! Nema je. Pa da, otila je s Lombardom u gostionicu..
LOMBARDO (dolazi) Ovakva to se moe desiti samo ovjeku, koji ve dvadeset sati nije
nita okusio. O, moj elue, tunu mi pjesmu pjeva.
FILIBERTO: Lombardo!
LOMBARDO: Gospodine!
FILIBERTO: Je li moja draga prijateljica ve u gostionici? Jesi li joj naao dobru sobu? Daj
mi brzo neto da zaloim.
LOMBARDO: to, zar gospoica nije ovdje? Vi ste gospodaru ostali s njom, a sada mene
pitate, da li sam je odveo u sobu? Jo i jela traite, a ja ve sam nisam dvadeset sati nita
zagrizao. Jadni moj Lombardo!
FILIBERTO: Smjesta kai, gdje je gospoica?
LOMBARDO: Gdje je gospoica?
FILIBERTO: Zar je nisi otpratio u gostionicu?
LOMBARDO: Ne rugaj mi se. Od vaih ala nee mi se eludac smiriti.
FILIBERTO: Poao si sa slugom...
LOMBARDO: To je bio sluga avolov. Vodio me je gladnog i ednog gradom uzdu i
poprijeko i ostavio me je pred kuom, koja ima dva izlaza. Kroz jedan je uao, a na drugi
odmaglio.
FILIBERTO: Dakle, prevarili su nas.
LOMBARDO: Mene svakako. Zar su i vas?
FILIBERTO: Napao me je neki mladi, ini mi se, da me je s nekim zamijenio. Potrao sam
za njim, no nisam ga dostigao. Kad sam se vratio, Beatrice vie nisam naao.
LOMBARDO: Dobro su nas nasamarili!
LUZMAN: (dolazi) Uspjeli smo! Sada jo moram pronai stan za svoju ljepoticu... Vidi
vraga, to je on.
FILIBERTO: Da se nije sklonila u koju oblinju kuu?
LOMBARDO: Mogli bismo upitati ovog plemia.
FILIBERTO: Oprostite, gospodine, jeste U moda vidjeli jednu damu...
LUZMAN:... iz Francuske? Sa eirom i sivim putnim ogrtaem? S oima...
FILIBERTO: Da, s oima, nju mislim.
LUZMAN: O tome vas mogu tono obavijestiti. Ba sam prolazio ovuda, kad se slijedee
dogodilo: dama je sjedila na ovoj klupi, a kraj nje je stajao neki gospodin. Mislim odavde, da,
odavde je doao neki zastavnik jako zgodan mladi sa svojim slugom. Sluga je maem srnuo
na onog gospodina i pobjegao. Uvrijeeni gospodin pojurio je za njim. Dama je ostala sama.
Zastavnik ju je tjeio, a onda je ona pola s njim.
FILIBERTO: Neka mu se bog smiluje! Znadete li njegovo ime?
LUZMAN: Pa naravno da znam. Bio je to zastavnik Leonato.
FILIBERTO: Gdje stanuje taj lopov?
LUZMAN: E, vidite, to ne znam. Ali moete ga nai svako poslije podne oko etiri pred
crkvom Sam Giacomo. Tamo eta sa svojim prijateljima.
FILIBERTO: Je li to junaan ovjek?
LUZMAN: Nije! Kukavan, laljivi hvalisavac! Gadan spletkar!
FILIBERTO: Hvala vam, gospodine. Dodi Lombardo. Taj e pred crkvom skupljati svoje
kosti.
LOMBARDO: Gospodaru, skupimo mi radije prije neto hrane. S praznim elucem ne
usuujem se na tog junaka.
FILIBERTO: Kukavice!
LOMBARDO: Jadni moj elue. Vidim, da je Rim mjesto za duhovna dobra, gdje je post
odlika. A ja sam gladan za stotinu bezmesnih dana. (Odlaze)
LUZMAN: Sve ide kao po loju. Ovi e isposnici smrskati Leonata, i ja sam osveen, a da
nisam prolio ni kapi krvi.
OCTAVIA (dolazi) To si tu, Luzman? Ve sam se bojala...
LUZMAN: Ne pribliuj mi se! Moj je ma ogrezao u krvi.
OCTAVIA: Boe!... Luzman, to se dogodilo?
LUZMAN: Tvog zastavnika vie nema. Oh, osveto, to si slatka.
OCTAVIA: Mrtav?
LUZMAN: Poznaje li taj plat i ovaj eir ovdje?
OCTAVIA: To su Leonatove stvari.
LUZMAN: Vidi li te vrpce?
OCTAVIA: To je bio dar za mene. to si uinio? Svoj ivot stavlja na kocku.
LUZMAN: Sve to sam uinio, bilo je za tebe. Ne plai, duo. Misli radije, kako e mi
pomoi. to prije moram iz Rima, da me ne ulove i ne bace u zatvor.
OCTAVIA: Jao meni jadnoj eni.
LUZMAN: Sluaj, Octavia. Jo danas moram pobjei u Napulj. Ako me ljubi, doi e za
mnom. Ostavljam ti Tristana, kojemu dugujem ivot. S njim e za mnom u moj naruaj. A
sada zbogom!
OCTAVIA: Zar ve! Ostaj! Jao meni... A to e uzeti sa sobom?
LUZMAN: Nita, jer kod sebe nemam nita.
OCTAVIA: Ni novaca nema?
LUZMAN: Ne. Samo svoj ma.
OCTAVIA: ekaj samo as. (Ode)
LUZMAN: Ako se ne varam, dogodit e se udo. Octavia e mi sigurno donijeti dar, koji u
moi unoviti za svoju novu ljubav. Beatricu moram bogatim darovima osvojiti. A kad e biti
je izmamio!
OCTAVIA: Ako vam to uspije, oprostit u vam.
LEONATO: Octavia, smilujte se i ekajte kod kue. Octavia odlazi.
CAMILLO: Vraki je momak taj panjolac.
LEONATO: I mi nismo manje lukavi,
CAMILLO: Spretno je raspreo mreu lai i prevare...
LEONATO: Ali e se sam zaplesti u nju. Jer, tko drugom jamu kopa... Dolaze Filiberto i
Lombardo.
FILIBERTO: ini mi se, da su ova dvojica panjolski vojnici.
LOMBARDO: Moda bi nas mogli ponuditi jelom. Moj eludac zavija kao bijesan pas.
FILIBERTO:: uti, sad se radi o ozbiljnim stvarima. Pozdravljam vas, gospodo.
LEONATO: Smjerni pozdrav!
FILIBERTO: Oprostite mi na smjelosti. Po vaem odijelu vidim, da ste panjolac. Poznajete
li moda nekog plemia, vaeg zemljaka?
LEONATO: Ako ivi u Rimu, poznavat u ga. Kako mu je ime?
FILIBERTO: Leonato, zastavnik!
LEONATO: Zastavnik Leonato stoji pred vama.
FILIBERTO: Vi?
LEONATO: Sretan sam!
FILIBERTO: Vi mi se jo rugate? Smjesta mi objasnite, zato ste me bez razloga uvrijedili?
Jo danas traim zadovoljtinu, i to maem.
LEONATO: Da se moda ne varate, gospodine! Nikad vas nisam vidio. Ne znam, zato me
pozivate na dvoboj?
FILIBERTO: Ti jo pita zato? Obeastili ste moje potenje, moj ivot i moj dobar glas!
Odveli ste moju damu...
LEONATO: Da niste moda preduboko zavirili u au, gospodine?...
LOMBARDO: Gladan sam i edan, moj eludac upravo bijesni...
FILIBERTO: Pazite na svoj jezik, gospodine. uvajte se, da vam jednom za uvijek ne
zaepim usta.
LEONATO: Uhvati pijanicu. Camillo skoi na Filiberta, obori ga na zemlju, vee mu ruke i
turi mu ep u usta. Leonato za to vrijeme maem zadrava Lombarda. A tebe neka avo nosi!
Lombardo pobjegne. Leonato klekne na Filiberta i vee mu ruke. Tako. A sada neka te san
istrijezni! Leonato i Camillo odlaze.
Zastor
_________________
http://mikaanticforum.org/index.php
vuk
~ administrator ~
Naslov:
DRUGI IN
Pred Isabellinom palaom. Na pozornici su Luzman, Tristan i Lofraso.
LUZMAN: Kunem vam se, da je Octavijina haljina upravo kao krojena za Beatricu, a zlatni
lanac kao da je srastao s njom.
TRISTAN: A ako Octavija primijeti prevaru?
LUZMAN: Sasluat u je. udit u se i utjeti.
TRISTAN: A dalje?
LUZMAN: to dalje? Dogodit e se udo!
LOFRASO: A pripovijest o mrtvom zastavniku? Taj se moe svakog asa pojaviti.
TRISTAN: to je s Beatricinim prijateljem?
LUZMAN: S kojim?
TRISTAN: S onim Filibertom?
LUZMAN: Nitko vie nema prava na nju osim mene.
TRISTAN: No, no, vi svakako morate biti pobjednik.
LUZMAN: Da. I jo u se u treu pustolovinu baciti. Lofraso, nisam zaboravio na tvoje
otkrie.
TRISTAN: Mislite Isabellu, enu venecijanskog plemia Patrizia?
LUZMAN: Jo veeras u je privinuti na svoje grudi.
TRISTAN: Veeras?
LUZMAN: uj me.
TRISTAN: Umirem od znatielje.
LUZMAN: Ona je mlada ena, a mu joj je starac. U njenim grudima sniva strast...
TRISTAN: To vjerujem.
LUZMAN:... koju starac ne umije probuditi.
TRISTAN: Zar zbilja?
LUZMAN: Poznajem tu strast umornih starkelja.
TRISTAN: Pa neka vam bude.
LUZMAN: A sada ujte, to sam naumio: Ovdje je njezina kua. Ako postignemo, da se
Isabella pojavi na prozoru, odigrat emo joj prizor tako, da e se morati diviti mojoj snazi,
mojem junatvu i mojoj plemenitosti. Moja e joj se vanjtina i onako svidjeti. Vas dvojica
morate glasno tvrditi, da Isabella nije lijepa, da se samo dobro lii, a i haljine da joj nisu
najukusnije. Ja u vam protusloviti i hvaliti njezinu ljepotu. Vi ete me ismijati. Rjekat emo
LUZMAN: Pobjegoe, kukavice. Ovi se vie ne e usuditi vrijeati kraljicu mog srca.
ISABELLA: Hej, mladiu!
LUZMAN: Kako?
ISABELLA: Dodite blie!
LUZMAN: Tko zove?
ISABELLA: Zar me jo uvijek ne vidite?
LUZMAN: Oprostite. Bio sam zabrinut i zamiljen.
ISABELLA: Zato ste se ovdje borili?
LUZMAN: Zar ja, lijepa gospodarice? Ne, to nisam bio ja.
ISABELLA: A tko drugi nego vi. Poznajete li enu, koju ste branili?
LUZMAN: Do danas nisam znao za nju, nego tek po prianju. Jutros sam je vidio prvi put. A
sada sam duboko osramoen, jer joj nisam mogao tako sluiti, kako to ona zasluuje.
ISABELLA: A tko su ona druga dvojica?
LUZMAN: Vojnika fukara, ne vrijedi ni govoriti o njima. Jednog sam oborio, a drugi je
pobjegao.
ISABELLA: A zato ste branili onu enu?
LUZMAN: Jer sam panjolac i plemi. Vidio sam je pred San Giacomom i rekli su mi, da se
zove Isabella.
ISABELLA: A znate li gdje stanuje?
LUZMAN: Ne. ali boe ne znam. Znam samo jedno: da sam najsretniji ovjek pod svodom
nebeskim, jer sam bio te sree, da sam vidio njezinu ljepotu. Nikad jo nisam vidio tako
dubokih oiju, nikad tako bujne kose, nikad tako sonih usana, ni najljepa slika na svijetu me
nije tako oarala. alim samo, to nisam mogao svoj ivot rtvovati takvoj ljepoti.
ISABELLA: elite li joj sluiti?
LUZMAN: Kako bih smio! Iako sam plemi, ipak se ni u snu ne bih usudio pomiljati na
ovakvu sreu.
ISABELLA: A to namjeravate?
LUZMAN: Blagosivljati nebo, to u joj se smjeti iz daleka diviti. Moram doznati gdje
stanuje, da je mogu nezapaen posmatrati, kada kao kraljica izlazi iz kue, i slijedit u je, da
bih mogao cjelivati zemlju, koje se dotakne njena njena noica.
ISABELA: I zadovoljili biste se time, da je iekujete pred kuom?
LUZMAN: ekat u kao prosjak pred pragom bogataa. Moda e doi dan, da e me moja
kraljica primijetiti.
ISABELLA: Bogata je, dobrog srca, a vi zasluujete samilosti i sklonosti.
LUZMAN: Vi je znate?
ISABELLA: Dobro je poznajem.
LUZMAN: Da niste moda s njom u rodu?
ISABELLA: I to sam.
LUZMAN: Odmah ste mi drai. teta samo, da ste tako pokriveni koprenom. Po milini vaeg
glasa i ponositoj pojavi, ini mi se, da ste joj slini.
ISABELLA: To mi govore i drugi.
LUZMAN: Podignite koprenu.
ISABELLA: A ako bih vam se svidjela?
LUZMAN: Bilo bi to samo zato, to ste slini eni koju ljubim. No to je nemogue. Oprostite!
Zbogom i dozvolite mi da odem. Imate li moda kakvu elju?
ISABELLA: Samo jednu: da doete u moju kuu. Tu ete biti zatieni. Moj e mu znati
obraniti plemia, koji se s maem zauzimao za moju ast.
LUZMAN: U vau kuu?
ISABELLA: Sakrit u vas.
LUZMAN: A gdje? Kamo?
Naslov:
PATRIZIO: to je to?
EUGENIO: ena, i zgodna, kako se ini.
BEATRICE: Napadnuta sam bila i opljakana.
EUGENIO: Ovdje na ulici?
PATRIZIO: Jadno, lijepo dijete! Jeste li iz Rima?
BEATRICE: Iz Francuske, plemeniti gospodine.
PATRIZIO: Nikad jo nisam vidio tako draesne ene. A tko vas je napao, grlice?
BEATRICE: Ljubomorna ena.
EUGENIO: Hvalite bogu, da ste ostali ivi. Nijedna zvijer nije tako krvolona i divlja kao
ljubomorna ena.
PATRIZIO: Zgodna bi bila ta igraka za ljubakanje. Lijepo bi bilo tjeiti je.
EUGENIO: Gospodaru, vaa supruga dolazi.
ISABELLA (dolazi) Jesi li stigao, Patrizio? Jo prije nego stupi preko praga nae kue,
moram ti ispripovijedati, to se danas ovdje dogodilo.
PATRIZIO: Izvrsno i ja imam tebi neto priati. ini mi se, da je ono, to u ja tebi ispriati
vanije i hitnije.
ISABELLA: Dobro. to se dogodilo?
PATRIZIO: Pogledaj tu jadnu djevojku. Francuskinja je i sasvim strana u naem gradu.
Nikoga ne poznaje. A da bude stvar jo zamrenija, opljakali su je pred naom kuom.
Mislim, da je naa kranska dunost, da joj pruimo zatitu u naoj kui.
ISABELLA: Ja sam pripravna, i neka bude kako eli.
PATRIZIO: Samo mi jo jednom potvrdi, da si zaista s tim sporazumna.
ISABELLA: Od srca rado, prijatelju, to vie, to imam i ja slinu molbu.
PATRIZIO: Slinu? to eli?
ISABELLA: Neki je plemi pred naom kuom u obrani moje asti ubio protivnika. Poto se
morao sakriti, zamolio je, da ga sklonemo u naoj kui Mislila sam, da je naa kranska
dunost...
PATRIZIO: Dobro si mislila, drago dijete. A gdje se nalazi taj gospodin?
ISABELLA: Eugenio, zovni gospodina!
EUGENIO: Evo, ve dolazi!
LUZMAN: (dolazi) Najponiznije se klanjam vaemu gospodstvu i zahvaljujem vaoj dobroti,
da ste me uzeli pod svoj krov i svoju zatitu.
PATRIZIO: Drago mi je, da vam mogu biti na usluzi, kao plemiu, u obrani plemike asti.
ISABELLA: Vi ste Parianka?
BEATRICE: Da. Dola sam iz Pariza.
ISABELLA: A tko vas je zlostavljao, jadno dijete?
LUZMAN: Do vraga, pa to je Beatrice.
BEATRlCE: Ah, ljubomorna ena je iskalila svoj bijes na meni. Boe! Luzman.
ISABELLA: Umirite se. U mojoj ete se kui oporaviti.
BEATRICE: Predobri ste.
LUZMAN: Kako je samo dola ovamo? Bojim se, da e se moj naum izjaloviti.
PATRIZIO: Izvolite u kuu. Tamo ete nam ispripovijedati sve, to se dogodilo.
LUZMAN: Nebesa! Sad mi je potrebno udo!
PATRIZIO: Eugenio! Ta ena nie sve vie drai. Patrizio i Eugenio odlaze u kuu.
ISABELLA: Volim ga. Daj boe da to osjeti! (Ode u kuu)
LUZMAN: to to znaci, Beatrice?
BEATRICE: uti, propalico!
LUZMAN: Kako samo izgleda!
BEATRICE: Octavia i njezin kavalir su svemu krivi. Oteli su mi haljinu i zlatni lanac! to
sad?
LUZMAN: Pouzdaj se u mene. A sada brzo u ovu kuu. Tu ima novaca, koji nama treba.
BEATRICE: Ne vjerujem ti vie.
LUZMAN: Zar nisi primijetila, da se stari zagrijao za tebe?
BEATRICE: To da...
LUZMAN: No, onda! Iskoristi priliku, koja ti se prua. Tebe ljubi starac, a ljepotica mene
oboava. Beatrice i Luzman odlaze u kuu. Dolaze Tristan i Lofraso.
LOFRASO: To je bilo divno. Luzman je genij.
TRISTAN: Samo da mi je znati, kako je sve to svrilo?
LOFRASO: Razgovarao je s njom, to sam vidio!
TRISTAN: Onda je ribica ve zagrizla.
LOFRASO: Taj zna baratati sa enama.
TRISTAN: I te kako. pekulira, kalkulira, pretvara se i tako pripovijeda, da ga nikako ne
moe ni za to uhvatiti. Moli, prosi, plae, trai, zapovijeda, od straha blijedi, od bijesa
crveni, razljuti se, da sav protrne, a za tren je opet krotko janje, koje te osvaja svojom
ljubeznom njenou. Kakva li pustolova! avolski momak! Obuen je uvijek kao pravi
plemi. Kao knez se hrani i ako ima udom novaca, rasiplje ga punom akom, kao kakav
kralj, a nitko osim nas ne zna, da je puka sirotinja.
LOFRASO: Zato se i zove Vitez udesa.
TRISTAN: Ovakvog ovjeka jo nisam sreo. Kad nema novaca, a tog nikad nema, zalae
posljednje odijelo ili pozajmljuje od prijatelja, pred kojima se onda sakriva, jer nikad ne
vraa. Onda se kocka, bani, pije i vara ene. Eh, ene! Operua za prstenje, zlato, nakit, pa
ak i za haljine, a svega vole. to ih vie krade, to vie ga ljube. Posljednju koulju bi mu
dale.
LOFRASO: Zato se i naziva Vitez udesa!
TRISTAN: A da ga tek vidi u drutvu vitezova i prineva! Oni ga upravo oboavaju.
Pozivaju ga na svoje gozbe, aste ga, kao da im je ravan, i uivaju u njegovim pustolovmim
priama, koje nisu nita drugo no izmiljotina i la. Pria im o svojim junatvima u
Burgundiji, paniji, Francuskoj, Portugalu i Flandriji. Oboavaju ga i svaku rije mu vjeruju,
a sve to pria, sve je la.
LOFRASO: Zato se i naziva Vitez udesa!
TRISTAN: Poznaje sve lijepe ene, kao i najotmjenije svodilje, koje ga uvijek opskrbljuju
novim enama. Sve ih zna. I onda on pria velikoj gospodi, koja je ena ljepa, koja mlada,
koja je vrua, kakvog je zdravlja, da li je bez mane, da li je vitka ili je debeljukasta, sveano
izrie sud o tome, da lj je ena mudra ili ograniena, i ako on hvali krepoist koje ene, odmah
e i cijeli Rim o njenom dobrom glasu priati. Nema gozbe, na koju ne bi bio pozvan i na
kojoj ne bi bljesnuo u novoj sjajnoj odori, a otkada da znam, jo mu kroja nije saio ni hlae.
Pogledaj ga: odijela mu pristaju kao da su krojena za nj. Tko je on zapravo? Tko mu je otac?
Ako ga tko upita, tajanstveno apne, da u njegovim ilama tee plava krv. Dogaa se esto, da
se predstavlja kao plemi, a i markizom se ve esto nazivao.
LOFRASO: Zato i jest Vitez udesa!
TRISTAN: Evo ga. Upravo dolazi iz Isabelline kue.
LOFRASO: To ne e dobro svriti. Luzman dolazi.
LUZMAN: to kaete na to? Sve ide kao po loju. Lau svog ivota upravio sam danas preko
plavog mora i uz blagi vjetri sretno uplovio u sigurnu luku. A sada sputajmo jedra i bacajmo
sidro. Svi na koljena, opjevajte udo! A bogu ljubavi, koji je to udo potpomogao, prinesite
rtvu!
TRISTAN: Ako prinesite rtve bogu ljubavi, to ete rtvovati svom vjernom sluzi?
LUZMAN: Kneevski u te nagraditi!
LOFRASO: A mene... gospodaru?
LUZMAN: I tebe! A sada sluajte: govorio sam s Isabellom. Priao sam joj, da sam otpremio
na drugi svijet ovjeka, koji je blatio njenu ast i da moram sada bjeati pred osvetnicima.
Tako sam joj lijepo to opisao, da mi je ponudila sklonite u svojoj kui i zatitu svog mua.
Da mi je uz to poklonila i svoje srce, ne moram naglasiti. To bi, znai, bilo u redu. Sada
stanujem ovdje. Tek to sam to postigao, eto i njezina mua, a s njim to mislite tko? Beatrice!
TRISTAN: to, Beatrice?
LOFRASO: Kako je to mogue?
LUZMAN: Octavia ju je napala na ulici i oduzela joj haljinu i nakit.
LOFRASO: Beatrica je primijetila prevaru?
LUZMAN: Bjesnjela je, ali sam je umirio. Sve to sada nije vano. Glavno je Isabella. Ona me
ljubi. ujte, kako me ljubi: najprije mi je poklonila prilinu svotu zlatnika, da kupim sjajna
odijela, da najmim sluinad i paeve, a onda mi je darovala i ove dvije kese, da meu inim
nabavim i konja.
LOFRASO: Kako ste samo uspjeli? Vi ste arobnjak!
LUZMAN: Kako treba operuati zaljubljene, nauio sam od Octavie. Roen sam za kneza, a
to do sada nisam mogao tako ivjeti, prijeila je zlokobna zvijezda... Moj je otac bio obian
seljak. Od njega nisam batinio taj dar. ini mi se, da svoju kraljevsku ud imam zahvaliti
vezama moje majke. A sada idite i najmite sluinad i paeve i gledajte da budu lijepi i
poteni.
TRISTAN: A gdje elite, da vam najmimo stan?
LUZMAN: Najbolje konaite bi mi moglo posluiti, samo pazite, da prostorije budu dostojne
mojeg sjaja, prozori veliki, pogled na dvorite, da mogu ujutro, im se probudim, jo iz
kreveta vidjeti, da li mi je konj briljivo timaren.
LOFRASO: Hoete li nam pokloniti livreje?
LUZMAN: Razumije se! A sada pourite, da mi uredite kuu i pozovete najboljeg krojaa. Od
sada u se zvati gospodin plemeniti Luzman. Recite to gostioniaru, da ne bude zabune. Stoj!
Ime mi se ba naroito ne svia. Morat u nai neko plemenitije ime, koje ve ima u svijetu
svoj glas. to misli ti, Tristane?
TRISTAN: A kako bi bilo, da se zovete Mendosa?
LUZMAN: Ime nije loe, samo se preesto uje.
TRISTAN: Nazovite se Guzman, to ak i njemaki zvui. Guzmani su vojvode od Sidonije.
LUZMAN: Luzman Guzman. To ne zvui dovoljno ozbiljno!
TRISTAN: Onda Enriquez, iz te su kue kraljevi!
LOFRASO: Mauriquez bi bilo takoer dobro ime, a Laras se zove najstarije plemstvo!
TRISTAN: Toledos?
LOFRASO: To je lijepo ime!
TRISTAN: Ei Giron, Cerda, Lerma...
LUZMAN: Dosta! Dosta!
TRISTAN: Najbolja imena smo vam predloili, i najslavnija.
LUZMAN: Znam. ujte! Od danas se zovem Don Luzman plemi od Toleda i Mendone
Giron Enriquez Laras.
LOFRASO: To je bajno... dugo.
LUZMAN: Da. Za poetak je dovoljno dugo. A sada put pod noge i uinite kako sam
zapovijedio.(Trlstan i Lofraso odlaze) Plemstvo je dar neba. Ako si list starog stabla, dolazi
na svijet kao plemi i zvuan naslov ti padne u pelene. Plemi si, i tvoje ime vrijedi samo
zato, to je tvoj otac od svog djeda batinio zvuan naslov. Niti si se za nj trudio ni borio. Ako
si, osim toga, jo iz bogate kue, ne treba da zavidi ni vladaru, jef su ti sva vrata otvorena.
Mi, obini smrtnici, moramo se boriti za na kruh svagdanji, za nae odijelo, koje prikriva
nau neplemenitu golotinju, a vi plemeniti, gledate s prezirom na nas, jer ste gotskog roda.
emu sve to? Svi emo jednako sklopiti oi, i vi i mi. Tamo e nas jednako crvi izjedati!
Naslov:
Naslov:
TREI IN
Pred Isabellinom palaom. No. Mjeseina. Isabella i Luzman u bijelozlatnim sveanim
haljinama.
LUZMAN: Isabella, jedina moja, ako ti nisam tako drag i tako svet, kao tvoj vlastiti ivot,
onda me ostavi. Pusti me, neka moje bijedno srce, koje si ranila, iskrvari u samoi. Ne mogu
te vie zaboraviti, prevrsto si me vezala uza se. Ne mui svoju duu sumnjom, nema za to
razloga. Nikada, pa ni u snu, nije se moje srce pokolebalo. Ljubim te! Najprije mi je duu
ispunjala duboka zahvalnost, jer si me zatitila, a iza te zahvalnosti je rasplamsala ljubav,
velika, lijepa i arka ljubav! Ljubim te, Isabello! Vjeno u te ljubiti. Ne znam, zato mi ne
vjeruje?
ISABELLA: Sklonost, koja je plod zahvalnosti, ne moe biti nikada tako duboka i tako
iskrena kao prava ljubav. Takva sklonost moe biti proraunato lukavstvo.
LUZMAN: Pa kad bi ak tako i bilo! I u tom sluaju bi morala cijeniti razum i mudrost, a ne
koriti ih. Kroz razum i mudrost mora se odgajati njeni cvijet prave ljubavi. Ono jutro, kad
sam te prvi put vidio i u svojoj te mati okrunio za kraljicu svog srca i ivota, nisam to uinio
iz hladnog lukavstva. Kako mi ranjava srce. Zar sam sagrijeio, to sam se onda zaljubio u
tebe, a ti si sada, s tim to si uinila za mene, moju tihu ljubav rasplamsala do ludila.
ISABELLA: Lijepo pria, ali mene ne e razuvjeriti. Ne vjerujem u pravu Ijubav. Ti tvrdd,
da si zbog mene ubio ovjeka. udno je, da se o tome nigdje nita ne zna. Sud te ne proganja,
a niti te trae. Ako netko u Rimu u dvoboju padne, za as itav grad o tome govori.
LUZMAN: alosne su tvoje rijei za mene i za moju ljubav. Vidim, da tvoja sklonost prema
meni nije ni tako duboka ni tako iskrena kao moja. Kako moe tako govoriti? Taj je ovjek
bio stranac, a Rim je velik grad. Lukavstvom i velikom svotom novaca, uspio sam da se
zabauri taj dvoboj i da se sumnja otkloni. Prisiem ti: ako prezre moju ljubav i ako bi mi
mogla tek onda ljubav pokloniti, kad bih jecao iza tamnih reetaka, odmah u stupiti pred suca
i sam sebe optuiti. To u i uiniti, ako ne povjeruje mojim rijeima. A ja bih one odbrojene
dane, u oekivanju krvnika, sretan snivao o tebi, jer bi mi pripadalo tvoje srce.
ISABELLA: Luzmane, najmiliji moj, arobnjak si i lijepo pria. Oprosti mi, ako mi
ljubomora potkapa uvstva i mui moju bijednu duu. Iznenada se sumnja rada, no tebi
moram zahvaliti, to si je na vrijeme rastjerao. Ne! Ne smije moje jadno srce muiti s tako
tamnim mislima i ne u, da se izlae nesrei tek zato, da u meni vjeru utvrdi. Vjerujem ti!
Sklad dua moe najjae vezati ljubavnike. Ne ljuti se. Zato okre e glavu od mene?
LUZMAN: Dobro zna, da me milina tvojih rijei razoruava. Ako eli, raspolai sa mnom
izvoli radi to hoe, ja sam tvoj rob. Samo jedno te molim: ne diraj u moju ast! To nemoj!
Bojim se, da si me se ve zasitila i da sa mnom jo postupa samo kao ena!
ISABELLA: Ne govori tako! ini mi se, kao da eli izigravati uvrijeenoga.
LUZMAN: Bog mi je svjedok, da to nije istina. Uvidam, da sam svoj san o srei gradio na
labavom temelju i da tvoja ljubav prema meni umire. Oh! to e mi jo moj ivot?
ISABELLA: Nepravedan si! Zabavljen si samo svojim jadom, a ne razmilja, koji je uzrok
tom nesporazumu.
LUZMAN: Kai mi uzrok!
ISABELLA: Moja sumnja! Ona je plod moje ljubavi, jer znaj: nema na svijetu ene, koja bi te
predanije ljubila.
LUZMAN: Uzalud me tjei! Moje srce, koje si ti ranila, ne prestaje krvariti! Ostaj zbogom!
Ja odlazim.
ISABELLA: To bi bila moja smrt!
LUZMAN: Oh, vi ene! Kad vam ovjek pripada, mislite, da ga morate vezati okovima! I ako
ga jednom darivate, postupate s njim kao s predmetom, koji ste sebi za razonodu kupili. Zar
ne moete jednom od srca neto pokloniti mukarcu, od koga zahtijevate da vam se sav preda.
ISABELLA: Ti si meni zadavao samo boli. Sluaj, Luzmane! Zato govori o darovima, kad
zna da me to vrijea? Poklonit u ti deset tisua zlatnika, da se rijei svojih briga. Jo danas
u ti ih dati. Dala sam napraviti od voska otisak kljuanice od krinje, gdje se nalazi na
novac. Bravar e mi donijeti klju. Vidi, Luzmane, i to sam uradila za tebe. No, no, ne pravi
se, da si uvrijeden! Na licu ti itam, da ti je drago i da eli novaca. Ve zamilja, koliko e
ena moi obasuti bogatstvom. Luzmane! Pogledaj me! Luzmane!
LUZMAN: Zato?
ISABELLA: Ti se smijesi?
LUZMAN: Tko? Ja?
ISABELLA: Da, ti!
LUZMAN: Vara se!
ISABELLA: Vidim na svoje oi!
LUZMAN: No, na koje? Na desno ili lijevo?
ISABELLA: Na oba!
LUZMAN: To nije mogue.
ISABELLA: Tvrdoglave! Ipak se mije!
LUZMAN: Pogodila si! Ah, srce moje drago! (Zagrli je)
ISABELLA: Kad me grli, sanja o drugoj eni!
LUZMAN: Mene si utjeila, a sama sebe rastuuje.
ISABELLA: Osjetila sam to u tvom zagrljaju!
LUZMAN: Kad je tako, udim se, da se smijei.
ISABELLA: Tko se smijei?
LUZMAN: Ti!
ISABELLA: Vara se!
LUZMAN: Vidim na svoje oi!
ISABELLA: Izdajnie slatki, poljubi me! Daj da sve zaboravim!
LUZMAN: A sada bih ja morao biti uvrijeen.
ISABELLA: Ne, dosta je, jer bi ta igra bila beskonana.
LUZMAN: Tako je. A sada mi kai, to je s Beatricom? Gdje je ona?
ISABELLA: Zar te to mui?
LUZMAN: Ne!
ISABELLA: Voli je?
LUZMAN: Ne vrijeaj me!
ISABELLA: Tvoj suparnik Patrizio voli je strasno!
LUZMAN: I... uspjeno?
ISABELLA: To u ti kazati. Dosta je, ako sazna, da joj je stvorio novi dom.
LUZMAN: A ti skapava od ljubomore?
ISABELLA: Vara se! Mene on ne moe napraviti ljubomornom. Poklonio joj je haljine,
nakit, dragulje, sluinad i sve to k tome pripada. U tih par dana potroio je na nju tisuu
dukata. Ja se pravim, kao da nita ne znam. I ti zbilja misli da sam ljubomorna? Luzmane! Ja
imam tebe i tvoju ljubav, zar da onda njemu kratim slobodu? Ako ja njega ne u uznemirivati
u njegovoj srei, imat e i on razumijevanja za moju.
LUZMAN: Ovako neto jo nisam uo. Uvijek moe ovjek neto novo nauiti. Ja sam
zadovoljan.
ISABELLA: I ja.
LUZMAN: A sada me vodi k sanduku.
ISABELLA: Bojim se, da ga ne emo moi otvoriti!
LUZMAN: To prepusti meni.
ISABELLA: Ako pokvari kljuanicu, primijetit e se. Bolje je, da priekamo bravara.
Luzman i Isabella odlaze u kuu. Dolazi Leonato i Camillo.
LEONATO: ... i onda mi vie nije dolazio na oi.
CAMILLO: Vidio sam ga danas.
LEONATO: Gdje?
CAMILLO: Pred gostionicom u kojoj odsjeda.
LEONATO: Je li to bolja kua?
CAMILLO: Jedna od najuglednijih, a on se epirio pred ulazom, kao da je vlasnik konaita.
LEONATO: to kaete?
CAMILLO: Njegova je odora iz zlatnog brokata, a izradena bogato, kao u najmonijeg
plemia. Sluge ekaju na njegove zapovijedi, a paevi ga slue. Ima i konjuara, koji mu
pomae da moe uzjaiti vatrenog ata.
LEONATO: Zar se ovako isprsava pravi plemi?
CAMILLO: Ako ima mnogo novaca, da.
LEONATO: A odkud Luzmanu toliko novaca?
CAMILLO: To sam bog zna.
LEONATO: Moda posjeduje visoke rente?
CAMILLO: Luzman? On ima toliko imetka, kao na djed Adam, koji osim smokvinog lista
nita nije posjedovao.
LEONATO: Kako onda objanjava sve to?
CAMILLO: Ako nije nekoga opljakao u igri, onda je operuao kakvu enu.
LEONATO: Ali to, to nas je pozvao na peenje, koje smo sami morali platiti, to mu ne u
oprostiti. Naroito, jer nisam imao novaca, i morao sam zaloiti prsten, da se ne osramotim
pred gostioniarom.
CAMILLO: Pogledajte! Eto Luzmana! Luzman dolazi iz Isabelline kue, Leonato i Camillo
se povuku.
LUZMAN: Fortuno, Samo jedan jedini put mi pomogni! Samo jo jedno udo mi treba. Neka
klju, koji sam naruio, odgovara foravi na zlatonosnom sanduku. Onda u se, Fortuno, vratiti
u paniju i ivjeti kao plemi.
CAMILLO: Sada je as, da obraunamo s njim. (Leonato i Camillo pristupe)
LEONATO: Ah, don Luzmane ba sam vas traio!
LUZMAN: Dragi zastavnie, aretan sam, da vas opet vidim. etiri sedmice ve tragam
gradom za vama. Konano sam vas naao. Moram vam kazati, da sam bio nesretan i bojao se
da se srdite na mene.
LEONATO: Ne laite! Prevarili ste nas!
LUZMAN: Razumijem va bijes, ali vam eiim objasniti...
CAMILLO: Ne ete nas vie edne preko vode prevesti.
LEONATO: Ni rijei vie.
LUZMAN: Sasluajte me. Usred gozbe primijetio sam, da nemam kod sebe kesu s novcem.
Pourio sam kui, to sam bre mogao. Na putu...
CAMILLO: To je sve la!
LUZMAN: Boli me, to mi ne vjerujete, ali krivo mi inite!
LEONATO: Dasta razgovora, povuci ma!
CAMILLO: Branite se, huljo!
LUZMAN: Mislio sam, da ste plemi. Nije kavalirski dvojica na jednoga.
LEONATO: Makni se Camillo, sam u obraunati s njim!
LUZMAN: Gospodine zastavnie, valjda ne ete ubiti svog najvjernijeg prijatelja?
LEONATO: Priznajete, da sam jai?
LUZMAN: Predajem se! Molim vas, da me sasluate. Pa ako nakon toga zatraite
zadovoljtinu, doi u vam pred ma.
CAMILLO: Gospodine, nemojte ga sluati! Probodite ga!
LUZMAN: Neka vam bude! Evo vam moje srce.
LEONATO: Mislite, da u vas zaklati? Ne! Izvucite svoj ma!
LUZMAN: Znao sam, da ete se ponijeti kao plemi. A sada sluajte!
LEONATO: Ni rijei vie! Samo ma!
LUZMAN: Znai, bojite se istine?
LEONATO: Govorite, ali to krae.
LUZMAN: Znate, kako cijenim vae junatvo i priao sam vam, da se vai vojnici die s
vama. Zavolio sam vas. Zaista sam vas etiri sedmice traio, da podmirim raun, koji ste
platili krmaru.
LEONATO: Ne brbljajte. Sve je to la!
LUZMAN: Ne. Istina je. A to mislite, to sam radio upravo sada? Prije nego sam iziao?
Bojei se, da ne biste mislili da sam podlac, htio sam vam pruiti dokaz svog prijateljstva i
napisao sam pjesmu o vama, u kojoj sam opjevao vae vrline i junatvo!
LEONATO: Nisam tako lud, da bih vam to vjerovao!
CAMILLO: Ne ete se izvui, golube. Ako je istina, da ste napisali pjesmu, onda nam je
odmah ovdje recitirajte.
LEONATO: Tako je! Recitiraj, ili stupi pred ma!
LUZMAN: Dobro! ujte! Apolone, sada mi pomogni! Junae slavni, panjolska dika! Tvoje
ime znade dua svaka, Sva Kastilija cijeni potenjaka, Kudgod kree cvate ti lovorika.
Mukarac svaki bi ti htio biti robom! A ene iz ponositog Aragona Poglede bacaju ti sa
balkona I pune enje umiru za tobom... ivot tvoj je pjesma bajne slave! A uiva ga opojen
od sree. Iz pobjede u pobjedu ti korak kree. Protivnik bjei pred tobom bez glave. Bude li
jednom morao umrijeti, ene e za tobom suze lijevat, Narod e o tebi pjesme pjevat, U
crninu zavit e se svi planeti! Jesam li lagao?
LEONATO: Osramoen sam. Tako lijepe stihove niste mogli sada ispjevati!
_________________
http://mikaanticforum.org/index.php
vuk
~ administrator ~
Naslov:
LUZMAN: Konano mi vjerujete! Sada ete tek shvatiti, koliko sam se u duhu bavio s vama,
da izbriem svoju sramotu!
LEONATO: To nisam mislio o vama. Zaista ste pjesnik!
LUZMAN: Bijedan pjesnik za vau slavu. No, ujte me. Rekao sam vam ve, da sam urio
kui po novac. Na putu zaustavio me je njean poklik: Luzmane, srce moje! Jesi li to zaista
ti? Ah, tako sretan slnaj! Ni u snu nisam pomislila, da u te ovdje sresti. Ostao sam kao
ukopan. Helena! Najljepa ena, koja mi je jednom u Firenzi poklonila svoju ljubav. Koje li
sree! Naalost je samo jednu no boravila u Rimu. Kad bi vas neka lijepa ena molila, da jo
kratite no do jutra, to biste vi uinili?
Naslov:
CAMILLO: Pseto!
LOFRASO: Stoj!
TRISTAN: Maknite ma!
LUZMAN: to hoete od mene?
CAMILLO: uti!
LUZMAN: Pustite me! Siromah sam iz panije. Nita vam nisam uinio!
LOFRASO: Gade pokvareni!
TRISTAN: Poznajemo te.
LUZMAN: Odkuda, gospodo? Oduzmite mi ma, ali poklonite mi ivot.
CAMILLO: Skidaj plat i eir!
LOFRASO: Brzo!
LUZMAN: Plat?
TRISTAN Da! I odijelo!
CAMILLO: Svlai e brzo!
LUZMAN: Smilujte mi se!
LOFRASO: Skini i hlae!
LUZMAN: Da ostanem u koulji?
TRISTAN: Da, ba to i elimo!
CAMILLO: Brzo, brzo, pomozite mu!
LOFRASO: to si to odbacio?
TRISTAN: Vreu! Stoj, to je moja. Dola mi je kao naruena.
CAMILLO: Jesi li gotov?
LOFRASO: Pouri... Pouri...
LUZMAN: Umrijet u od zime. Ubijte me.
TRISTAN: Evo ti zagrni se da se ne smrzne. A sada bjemo!
LOFRASO: Da si mi zdravo, Luzmane! Tristan, Lofraso i Camiljo brzo odlaze. Tristan je
dobacio Luzmanu svoju crnu pelerinu. Luzman se zagrne s njom tako, da bijela postava
ostane izvana.
LUZMAN: to u sada? Nebesa! udo od vas molim! Ne mogu ovakav meu ljude.
Izgubljen sam! Oh, boe, to u sada. Samo smrt me moe spasiti. Da mi je bar konopac, pa
da se objesim na ovu svjetiljku. Razbojnici su me slijedili i nanjuili kod mene novac. A sada
novac ode... Zato plakati? Natrag k izvoru! Tko je stvoren za dobar ivot, ne smije oajavati.
Isabella mi je dala novac, vratit u se k njoj. (Isabella se pojavi na prozoru) Hej, Isabella,
Isabella, srce moje drago!
ISABELLA: Tko zove tako kasno?
LUZMAN:: To sam ja, tvoj Luzman!
ISABELLA: Mukarac u nonoj koulji pred mojim vratima! Ha! Ha!
LUZMAN: Postava pelerine izgleda joj kao koulja.
ISABELLA: Zove se Luzman? Ne lai! Luzman je davno ve otputovao u paniju. Ali, kad
bi mi jo jednom doao pred oi, kazala bih mu, da su njegova junatva lana, da je on obian
lopov, a ne Laras, Giron, Enriquez i Mendoza, da nije plemi, ve sin seljaka iz Toleda.
LUZMAN: Izgubljen sam. O, boe, gdje je udo?
ISABELLA: Uzmi Isabellino zlato i putuj u paniju.
LUZMAN: Ti si plemenita ena, smilluj mi se u mojoj nevolji.
ISABELLA: Evo, uzmi! (Zalupi prozorom)
LUZMAN: Zalupila je prozor! A to mi je bacila? Konopac! To je zbilja kraj! O varljiva eno,
tako nagraduje moju ljubav? ekaj, jo nije svemu kraj! Tu stanuje Beatrice. Ona e mi
pomoi. Hej, Beatrice, otvori mi!
BEATRICE: Tko zove?
LUZMAN: Luzman, tvoj Luzman!
krenuti na put. (Poe, odmah se vrati i govori publici) Zar se ne bi moda nala koja dama,
koja bi se smilovala nad jadnim Luzmanom? Godine, ili izgleda to ne igra ulogu, samo novac!
Da se bar obuem! Plemenit sam! Vjerna srca. Nikada ne laem! Ne? Zar ni jedna nema
dobro srce? Ja sam dobro odgojen, njean, pravi ljubavnik! Zar se zaista ni jedna nee nai?...
Proklete ene! Davo nek vas nosi, idite kui, komedija je gotova!