Professional Documents
Culture Documents
Žarko Jokanović-Jovanka Broz-Moj Život Moja Istina
Žarko Jokanović-Jovanka Broz-Moj Život Moja Istina
ISTINA
- OD ROENJA DO BOLNIKIH DANA -
2013.
Sa Jovankom Broz stupio sam u kontakt 2005. godine, sa eljom da joj pomognem. Imali smo
zajednike prijatelje, pa je moda to presudilo da ima poverenja u mene i da mi otvoreno i bez
zazora ispria mnoge detalje iz svoga ivota.
Znao sam da ivi u stranim uslovima, ali pria koju sam uo od nje bila je jo drastinija. Bila je
zatoena u kui koja prokinjava i nema grejanja, bez zdravstvene knjiice i linih dokumenata.
Zamolio sam ministra Rasima Ljajia da joj pomogne i on je uinio prvi korak.
Nedavno, nakon poslednje provale u kuu u kojoj ivi (iz koje su, izmeu ostalog, ukradene i njene
zabeleke i prepiska sa dravnim, partijskim i vojnim vrhom), rekao sam joj da bih objavio to o
emu mi je svih ovih godina priala, jer smatram da je za istoriju izuzetno vano da se uje i njena
pria, a ne samo pria njenih progonitelja. Vano je da se to uradi dok je ona iva, da bi se izbegla
bilo kakva manipulacija. Pristala je, ali je naglasila:
,,Za mene je jako vano, ako biste neto pisali, da to bude ba onako kako sam rekla. Ako se neto
iz jednog konteksta izvue, onda to izgubi znaenje
Zato sam svaku izgovorenu re Jovanke Broz doslovce preneo, jer ona zasluuje da se konano
uje i njena re. Bez cenzure!
pismo, uvek je bio spreman da pomogne. Ljudi su ga cenili i sa njim rado razgovarali.
Poto je puno putovao i radio u inostranstvu, nauio je i nekoliko jezika. Poznavao je dosta ljudi,
meu njima i Nikolu Teslu, sa kojim se sastajao u Americi, poto smo roaci. Bio je veiti optimista,
uvek zabavan, vedar i duhovit.
Moj otac Mio mnogo je voleo nas decu. Kau da se posebno obradovao kada sam se ja rodila.
Nakon prvog povratka iz Kanade, imala sam utisak da ga je pekla savest to nije bio vie sa nama.
Doao je na ideju da za nas otvori malu kolicu u kojoj nas je uio sve: od toga kako se sedi za
stolom, kako se jede, pa do istorije, geografije i knjievnosti. Naroito je voleo nau rodoljubivu
poeziju i znao je stotine pesama napamet. Uio nas je i engleski. Priao nam je o brodovima na
kojima je putovao, o mostovima koji su se u to vreme gradili u San Francisku, o ikagu, o crncima i
belcima u Americi, o naim ljudima, o Nikoli Tesli, o Nijagari i tamo njegovoj centrali, o zakonima
u tim zemljama i o novinama. Nas troje dece mnogo je vie nauilo o svetu u njegovoj maloj
kolici, nego to smo nauili u pravoj koli.
Ljudi su voleli da budu u njegovom drutvu, jer je umeo jako lepo da pria. Moj otac je bio jako
obrazovan ovek, dosta je itao, a voleo je i da pie, da poneto zapisuje od onoga to mu se
deavalo, ili od tih svojih razmiljanja. On je kod mene razvio ljubav prema knjigama, prema itanju
uopte i meni je to ostalo.
Tako sam ja napamet znala ko zna koliko pesama Jovana Jovanovia Zmaja, Branka Radievia,
pa onda i ure Jakia. Raznih naih pesnika. Jako sam volela i esto recitovala pesmu Ostajte
ovdje Volela sam tako da recitujem sve te pesme koje sam nauila, a znala sam i dosta naih
narodnih pesama, onih starih u desetercu, o naim velikim junacima i borbama protiv Turaka i
njihovih zuluma.
Sve do 1940. godine dobijao je amerike novine i asopise, te je pratio sve to se tamo dogaalo.
Poto je proveo vie od 25 godina u Americi, bio je amerikanizovan. Seam se da u toku Drugog
svetskog rata, kada su Amerikanci i Kanaani poslali svoju prvu vojnu misiju i pomo preko
improvizovanog aerodroma na Krbavskom polju, moj otac im je bio tuma.
Stojei na jednom brdacu gledao je kroz suze kako mu kua gori i deca odlaze u rat. Tuno je
zavrio svoj ivot. Umro je od tifusa u prolee 1944. godine na zgaritu svoje kue, ispod nekog lima
koji se sruio na zidine, svestan da iza sebe ostavlja troje dece.
MAJKA MILICA - ZELENOOKA LEPOTICA
Moja majka Milica Budisavljevi roena je 21. januara 1902. godine od oca Budislava i majke
Jovanke, roene obot. Potie iz porodice Raia, koji su doli u Liku iz Hercegovine. Trgovali su
svilom u okolini Dubrovnika, pa su po tome kasnije uzeli i svoje prezime Svilar.
Majka je bila visoka, tanka, lepa, imala je duguljasto lice, dugu crnu kosu i zelene oi. Bila je jako
lepa, pravilnih crta lica.
Moja majka je bila dobra i plemenita ena, jako vredna i portvovana. Vei deo ivota provela je
sama podiui i vaspitavajui nas troje dece, vodei pri tome rauna o velikom imanju. Bila je vedra,
vesela, vredna i duhovita. Oko sebe je stalno okupljala neki pametan i interesantan svet. Volela je da
nam pria o svemu i svaemu, a najvie, dok smo sedeli uz vatru na ognjitu, da nam ita oeva duga
pisma iz Amerike. Uila nas je da recitujemo pesme: Ostajte ovde od antia, Putnika od
Preradovia, kao i druge rodoljubive pesme. Imala je puno strpljenja sa nama, a esto nam se znala i
izjadati. Uivala je da nas lepo obue i da nas vodi svugde sa sobom: u posete roacima, u crkvu, na
groblje i slino.
Bila je jedna jako pravedna i dobra ena i ja sam od nje mnogo nauila. Sve nas je ona uila, pre
svega, da uvek budemo ljudi, da imamo to Ijudsko u sebi, da budemo poteni i da ne laemo.
Govorila je da ovek treba da bude skroman i ako ga kakvo bogatstvo u ivotu zadesi, mora znati da
je sve to prolazno, da ga to bogatstvo sluajno ne ponese i ne promeni. I ja sam te njene rei dobro
zapamtila.
Naalost, moja majka je rano umrla. Bilo je to 26. avgusta 1937. godine. Umrla je od zapaljenja
plua. Sa njenim odlaskom ceo na ivot se izmenio. Posle njene smrti o nama je brinula moja baka.
BRATA MAKSIMA JE RAZNELA GRANATA
Moj brat Maksim roen je 9. aprila 1923. godine i nosio je ime po svom dedi Maksimu. Bio je
najstariji sin svojih roditelja i otac ga je neizmerno voleo kao svog prvenca. Maksim je bio miran i
tih, pomalo povuen. Voleo je da ita i sanjari, posebno je voleo poeziju. Nije voleo mnogo da pria,
ali kad bi se nakanio da neto kae, to bi uvek imalo svoju teinu. Bio je duhovit i rado vien u
drutvu.
Maksim je bio visok, lepo graen mladi, lepog dranja. Imao je crnu kosu i zelene oi, na majku.
Nije pripadao naprednom pokretu, nije bio u SKOJ-u, ali je ve 1941. godine otiao u partizane,
uprkos oevom jakom protivljenju.
Poginuo je 10. aprila 1943. godine, dan nakon navrene dvadesete godine, u Gospiu, na Budakom
mostu. Raznela ga je granata. Telo su mu pokupili u nekakav injel i doneli mom ocu Mii. Bio je to
jo jedan udarac za jadnog oca.
Istog dana kada je Maksim sahranjen, na mlai brat Petar, iako jo maloletan, pobegao je u
partizane.
MISTERIOZNA SMRT BRATA PETRA
Moj brat Petar roen je 25. oktobra 1926. godine, kao tree dete svojih roditelja. Petar je od
malena bio iv i vragolast, uvek spreman na neki nestaluk, te je nama svima, a naroito majci
zadavao dosta briga. Bio je dobar ak, iako nije troio mnogo vremena na uenje. Pesme ga nisu
interesovale. Voleo je da crta, posebno je lepo crtao karikature.
Petar je bio neobino hrabar i mogao je sve ono to nisu mogla druga deca njegovoga uzrasta. Znao
je da se zimi spusti kerepom sa oblinjeg brdaca i da se zaustavi na krovu nae kue. Uvek smo se
bojali da se u igri ne potue sa nekim, jer nije trpeo da neko moe uraditi neto bolje od njega. Igrao
je fudbal, gaao je pukom od zove, lovio pastrmke golim rukama u oblinjoj reici pored Ponora.
Po zavretku rata slubovao je u Unutranjim poslovima Hrvatske u mestu Staza kod Slunja.
Ostalo je nerazjanjeno kako i gde je, 1949. godine, u svojoj dvadeset treoj godini, izgubio ivot.
Ubili su ga ostaci ustakih bandi.
Sahranila sam ga u selu Donji Hrastovi, kod Dvora na Uni.
ODGAJILA SAM SVOJE SESTRE ZORU I NADU
Nagovarala sam majku da mi rodi sestru. Dugo se kolebala, jer joj je bilo dosta i nas troje, ali je
ipak, posle deset godina rodila Zoru, a dve godine kasnije i Nadu. Igrom sudbine, samo one su
preivele strahote rata, iako su ostale bez oca i bez majke.
Dugo posle rata tragala sam za njima, po svim dejim domovima i konano 1947. godine jednu
sam pronala u domu u Vukovaru, a drugu u Otocu. Uzela sam ih k sebi, odgajila i kolovala.
Zora je zavrila svetsku knjievnost, a Nada engleski jezik.
Obe sada ive u Beogradu.
DETINJSTVO I MLADOST
Moji preci su, po nekakvom zakonu, koji im je jo ko zna kad dala Marija Terezija za neke njihove
vojne zasluge koje su imali, dobili pravo da dre trgovinu i kafanu, tanije reeno nekakvu birtiju, i
mi smo to imali. Zato, iako smo iveli na selu, ivot u naoj kui nije liio na ivot koji su iveli
ljudi u tom mom kraju u Lici.
Uslovi u kojima smo mi iveli bili su znatno bolji od uslova u kojima su iveli ostali stanovnici
naeg sela. Zato je tu stalno bilo puno sveta koji je tu dolazio i ja sam tu svata mogla i uti i nauiti,
informirati se o mnogo toga
to se tada zbivalo. Moja kua u kojoj sam ja odrasla, za mene je zaista bila jedna velika ivotna
kola.
Moja porodica je imala veliko imanje, dosta je tu zemlje bilo, ali je problem bio to ta zemlja nije
bila plodna, ali sve to je moglo mi smo umeli da iskoristimo.
Ja sam uvek bila jako radoznala, volela sam da istraujem sve okolo, da svugde zavirim i da vidim
ta ima.
Moje omiljeno mesto je bio tavan nae kue, na kome nema ega nije bilo. ak i nekih stvari koje
nigde drugde nisu mogle da se vide, kao da je to bio nekakvi muzej, a ne obian tavan, ja sam to tako
doivljavala.
Ali, posle je u ratu sve to zapaljeno, sve to je zauvek nestalo i mene je dua bolela zbog toga, jer
imalo se tu tota videti i tota se tu moglo nauiti i sagledati. Meni je tu sve bilo zanimljivo, jer je
to meni govorilo dosta toga o prolosti moje porodice, sve to to se tu odvajkada sakupljalo.
MAKSIMOVA RUA
Mesto Peani se nalazi u podnoju planine Pljeevice, a izmeu varoice Udbine i Korenice. Ispod
sela se protee Krbavsko polje.
Imanje mog dede po ocu, Maksima Budisavljevia, nalazilo se izmeu dve stare gradine:
Maslikose i Joviia. Na mestu zvanom Buljbe bili su ostaci zidova grke crkve. Na tim zidinama
napravljena je prva kua mog dede Maksima Budisavljevia. Kada je potopljeno Krbavsko polje,
voda je prodrla ak do sela, te se tada i ta kua sruila, pa su metani od kamena i materijala
napravili nasip (naspa) da bi zatitili selo od drugih poplava.
Iz temelja te kue rasla je i jedna bela rua, koju su zvali Maksimova rua. Imala je jak koren i
rasla je visoko kao stablo, a granala se na sve strane, kao rua penjaica. U prolee, kad bi poelo
oranje, vodili su moja dva brata i mene do stare kue i mi smo se tu igrali. Uvek smo tu neto
nalazili, ponekad i stare novie. Sedeli smo ispod te rue i slusali prie o dedi Maksimu, babi Sofiji
Grudi, o poplavama na Krbavskom polju, o likim regimentama koje su tu bile stacionirane, o
Laudonu i njegovom gaju (koji jo i danas postoji), o naem Jovanu Pametaru koji je
svojevremeno poznavao Laudona i sa kojim je poela vojnika tradicija porodice Budisavljevi.
Dedu Maksima nisam zapamtila, niti imam njegovih fotografija, ali sam zapamtila neke prie o
njemu.
Roen je 1859. godine u selu Peani, od oca Jovana i majke Jelene. Oenio se erkom Sofije
Sokolice, sa mojom babom Sofijom Grudom, koju je podizao i vaspitavao Jakov Vunjak iz Debelog
Brda. Deda Maksim i baba Sofija Gruda imali su u braku sina Mihaila - Miu, mog oca.
Deda Maksim je roen u jednom ogranku porodice Budisavljevi, u velikoj porodinoj zajednici
koja je brojala 39 lanova. Naselili su se u Peane pre nepuna tri veka.
Nisam zapamtila moju babu Sofiju Grudu, a ni njenu majku, moju prababu Sofiju Sokolicu
Budisavljevi. Priali su mi da je moja prababa Sofija Sokolica bila udata u kuu Boania, te da se
posle smrti mua Rade Boania udala za Jakova Vunjaka i sa sobom dovela moju babu Sofiju
Grudu. Seam se da je naa majka Milica vodila nas troje dece - Maksima, Petra i mene u posete i u
kuu Boania i u kuu Vunjaka, kod rodbine. Vrlo esto je sa nama ila i tetka moga oca - Stana
Vunjak, polusestra moje babe Sofije Grude. Baba Stana Vunjak, udata Hini, mnogo je vremena
provela u naoj kui, jer je nama deci zamenjivala babu Sofiju Grudu.
KRIVOKUA
Kada su Lika i Krbava ule u sastav Vojne Krajine (1712. godine) tada je u aktivnoj vojnoj slubi,
sa inovima od kaplara do generala bilo iz nae kue 16 Budisavljevia. U to vreme Budisavljevii
su sagradili veliku kuu u obliku slova L i tu su kuu zvali krivokua. Ona je bila najstarija u
Peanima, a zapaljena je u ratu 1942. godine. Za deda Maksima se prialo da je neko vreme bio sa
slubom u Zadru i da je odatle pisao svom bratu Budi vrlo interesantna pisma, u kojima je opisivao
ivot srpskog ivlja u Zadru i njegovoj okolini.
A kako su krenuli, jo e rei da sam i ja Hrvatica. Oko mene e svata biti i svata e izmiljati,
ali neka im bude na ast, jer kaem - niija nije gorela do zore. ta da radim.
ODLAZAK U PARTIZANE
Postala sam lan SKOJ-a 1941. godine.
U rat sam otila sa 17 godina. Primili su me da budem borac Prve enske partizanske ete, koju su
u Lici zvali enska vojska. Izabrali su nas osamdesetak, meu vie od 600 onih koje su se prijavile.
One koje nisu primljene plakale su i kukale na sav glas.
To je bilo udo nevieno u to vreme, a na narod je odmah ispevao i pesmu s tim u vezi, koja je
ovako glasila:
Oj drugovi, ko bi znao lani, da e cure biti partizani?
A mi smo pevale:
Majko moja, ima me jedinu, ja ti odoh nosit karabinu
I tako smo mi primljene u tu Prvu ensku partizansku etu.
Na komandant je bio jedan jako sposoban i estit ovek, uro Radovanac, koji je inae pre toga
bio kraljevski oficir, oficir Kraljevine Jugoslavije. On je o nama brinuo kao o sopstvenoj deci.
Nas su onda poslali na kurs, da se obuimo vojnikim vetinama: da otvorimo vatru, uhvatimo
zaklon, pomognemo ranjenom borcu. Pa onda, morale smo da nauimo i da brzo iskopamo rov... I
jo mnogo toga.
A na asovima gaanja, od svih osamdeset devojaka bila sam najbolja, zajedno sa drugaricom iz
ete Milicom Bjelobabom. Eto, tako se nekako ispostavilo da smo nas dve bile najpreciznije.
Tu smo na tom kursu ostale par meseci i moram priznati da nije bilo lako, ali smo mi imale jaku
elju da damo svoj doprinos borbi protiv faizma.
A Italijani, kad su videli nas ene da juriamo na njih - odmah su pobegli. To je bila naa velika
pobeda. Znaila je puno za na moral, a i zarobili smo veliku koliinu razliitog oruja i municije.
Nakon toga bila sam u uvenoj estoj likoj diviziji, pod komandom narodnog heroja, generala
oke Jovania.
Bila sam prva ena koja je u estoj likoj bila primljena u partiju, ve 1942. godine.
Sve do 1943. godine bila sam u bataljonu Mio Radakovi. Tada smo uli u sastav Prvog
korpusa, u Bosni i ja sam posle u Drvaru vodila jednu ratnu bolnicu.
TITA SAM PRVI PUT VIDELA SAMO KROZ PROZOR
Tita sam prvi put videla u Bihau 1942. godine, kada se odravalo Prvo zasedanje AVNOJ-a.
Ja sam bila u jednoj grupi omladinaca, tu pored, za svaku eventualnost, ako treba neto da se uradi,
da se naemo pri ruci.
I mi smo tako bili u jednoj zgradi, a Tito je sa pratnjom prolazio pored te zgrade. I ja sam Tita tada
prvi put videla. Kroz prozor. I nikada neu zaboraviti taj prizor i taj oseaj.
A upoznala sam se sa njim tek kasnije, kada sam bila komesar bolnice Prvog korpusa. Bilo je to u
ipovljanima, pored same peine u Drvaru.
SPASLA SAM RANJENIKE U DRVARU
Krajem 1943. i poetkom 1944. godine, esta lika je ula u sastav Prvog proleterskog korpusa.
Dola sam u Drvar i u inu porunika bila postavljena za komesara u bolnici. Zadatak mi je bio da u
sluaju napada iz vazduha zajedno sa Oficirskom kolom izvuemo ranjenike.
Za vreme desanta na Drvar 1944. godine, ja sam sa bolnicom bila u ipovljanima, na mestu gde se
nalazila Oficirska kola.
Taj desant je bio veliko iznenaenje za sve nas, iako se u to vreme govorilo da Nemci pripremaju
desant. Meutim, mi nekako nismo bili oprezni i nije se to dovojno ozbiljno shvatilo, pa je zato
usledilo to iznenaenje. Ali i Nemci su na samom poetku delovali nekako uplaeno i zbunjeno, pa
se moda i zbog toga sve tako zavrilo kako se zavrilo. Na nau sreu.
Ja sam, zajedno sa drugima, pre nego to je dolo do napada bila u bioskopu, u kojem se prikazivao
film Zoja Kosmodemajanskaja. I kad se film zavrio, mi smo sklonili klupe i stolice i u toj sali je
poela igranka. Seam se da je trajala do tri sata posle ponoi, a onda taman to smo zaspali, uo se
straan zvuk aviona, koji nas je probudio. Na satu sam videla da je bilo oko pet asova.
Najpre sam pomislila da su to saveznici, da je to saveznika avijacija, a onda je jedna nemaka
jedrilica pala pravo pred kuu u kojoj sam bila. I u njoj je bilo osam Nemaca.
Znala sam detaljan plan evakuacije ranjenika u sluaju opasnosti i to mi je puno pomoglo.
Iskoila sam kroz prozor, a odstupnicu nam je titio jedan na mitraljezac. On je bio iz Oficirske
kole.
Prilikom izvlaenja ranjenika, naoj bolnici su se prikljuili i delovi engleske vojne misije.
Sreom, uspela sam da sve ranjenike ive izvuem i dobila sam silne pohvale Mijalka Todorovia.
Eto, tako je to bilo.
DVA PUTA SAM RANJAVANA
Prvi put sam bila ranjena 1942. godine, na Mokrom Polju u Dalmaciji, u borbi sa ujievim
etnicima i Italijanima. Bila sam ranjena u nogu.
Drugo ranjavanje je bilo na Limu, kod Priboja. Isto u nogu. U borbi sa Nemcima. I ja nemam rei
da to opiem. Ta voda, ta guva, buka, ti konji, Ijudi... joj... Ja nemam rei za to. I tako ranjena - ja
sam preplivala reku Lim. Ja sam samo gledala da li u iva izii. Kakva rana, kakva muka! Ranu je
voda prekrila, a krv pliva za mnom. Samo sam gledala da ivu glavu izvuem.
Ja nosim jedan orden za hrabrost, a za drugi ne znam da li su mi dali. Nisam sigurna. A imam i
Orden zasluga za narod prvoga reda, imam tog ordenja koliko god hoe, samo penziju nemam.
Mene su stavili van zakona i mene niko ni za ta ne zarezuje. Sve to sam ja uradila sve ove godine
se nipodatava i ne priznaje.
Na primer - nesvrstani. Nesvrstani su bili moja ideja. Ta ideja nastala je kad smo bili u Indoneziji,
na konferenciji u Bandungu.
Bila su formirana dva bloka, istoni i zapadni. Doli su do takve situacije da se prosto svaki as
oekivalo hoe li buknuti varnica, hoe li se zaratiti. I Tito i Nehru su stalno o tome priali, stalno su
se alili zbog takve jedne situacije koja je vladala u tim svetskim razmerama.
I onda sam ja u Bandungu, u Nehruovom prisustvu, rekia Titu: Pa ta samo kukate zbog ta dva
bloka? to neto sami ne napravite? Hajde da mi neto formiramo, neto tree, to e biti tampon
izmeu te dve sile. to mi to ne bismo uradili kad se ve nalazimo u jednoj takvoj situaciji?
I Nehru je to uo i on je to pozdravio, rekao je da sam u pravu.
Posle je to ilo u tom smeru i napravljen je Pokret nesvrstanih.
NEHRUOV POKLON
Posle toga, kad god smo bili skupa sa Nehruom, on nikada nije hteo da se slika sam sa Titom bez
mene. On je mene stalno vukao da se slikamo i govorio: ,,Ne moe bez vas, nesvrstani su vaa ideja.
Ne moe bez vas. A ja beala jer mislim, ta u - ja sam to rekla i ta sad.
Posle kada je Nehru dolazio na Brione, u Belu vilu, on je meni ponovo estitao na toj mojoj ideji
za nesvrstane i tada mi je poklonio jednu palicu od slonove kosti, dugaku oko pola metra. A ja
gledam u udu i pitam ga: A to u ja s tim raditi? A on mi odgovara: ,,Da tuete ovog vaeg ako vas
ne slua. On i ne zna kakav biser ima pored sebe.
Eto, Nehru, a i ne samo on, nego i mnogi drugi strani dravnici, znali su da cene taj nekakav moj
doprinos, to ovde niko ni za ivu glavu nije hteo da mi prizna. Nego naprotiv, to je meni ovde sve
beleeno kao minus i kao moja greka. A oni, ti koji su se skupili oko Tita, oni bi najvie voleli da
mene nije ni bilo, jer bi tako lake Titu lai servirali.
A tu priu o ideji za nesvrstane znala je i Indira Gandi, koja je bila Nehruova erka. I ona me je
jako cenila zbog toga, ali i zbog nekih drugih stvari. Bile smo jako dobre prijateljice i ona je posle za
mene uinila jednu veliku stvar. Ali doi emo i do toga.
Eto... Ja sam se trudila stvarno na tome da uvek puno pomognem i kad god sam mogla, pomagala
sam.
prikazuje.
Ja sam otvoreno govorila Bakariu za neke stvari: kako ste mogli da postavite za ministra
unutranjih poslova jednog brata, a drugog za bezbednost u armiji? Ako dva brata dre silu u
rukama, tu se moe dogaati svata. On mi odgovara: Pa nisam to ja uradio, Jovanka. Ja se s vama
slaem.
A to se tie Steve Krajaia, namerno i perfidno su putane takve lai kako je mene Stevo
Krajai, toboe, doveo kod Tita. I kako je on nekakvi moj mentor koji je mene iz nekakvih razloga
ubacio kod Tita. Ma, to nema veze.
Pa, moliu lepo, niti je Stevo mene tada poznavao niti ja Stevu. Mene je Tito upoznao sa njim i
Tito je mene njemu predstavio, a ve smo Tito i ja tada dugo vremena bili zajedno. Do tada se uopte
Stevo i ja nismo poznavali. I to je jedina istina. Druge nema. Sve ostalo su veto smiljene lai i
spletke koje su imale za cilj da tu sad nekakvu teoriju zavere naprave. A to nema veze niti sa
mozgom niti sa istinom.
ta ete - bilo je svakakvih ljudi u to vreme.
I jo neto da vam ispriam... Meni je, na primer, bilo interesantno da vidim kako se ko preziva u
naem rukovodstvu, jer prezimena govore jako puno o ljudima. Tako smo mi imali Bijedia na elu
vlade, Tepavca kao ministra spoljnih poslova, a Sirotkovia kao ministra finansija. Eto, umela sam
ja tako da zapaam i neke stvari koje drugi nisu posmatrali na takav jedan nain.
ESTOKO SAM ATAKOVALA NA MASPOKOVCE
Za vreme Maspoka u Hrvatskoj, kada su se svakakve opasne stvari tamo deavale, ja sam estoko
atakovala na njih i rekla im ono to im je sleovalo. Bez pardona. Onda su mi to primili kao minus.
Zatim su mi hteli dati orden, Bakari je to predloio, ja sam njima rekla: Fala vam lepo. Javno
priznanje i psiholoko muenje ne idu zajedno. Ja to neu da prihvatim. A onda sam dodala i to da
ja ni za kakvo ordenje niti sam radila niti radim, niti mene to interesuje.
I nisam prihvatila ni po koju cenu. Ja to licemerje i takvu jednu perfidnost niti sam mogla, niti sam
htela prihvatiti niti sam htela nasesti na tu njihovu manipulaciju koju su pokuali da naprave sa
mnom - a zarad svojih interesa i stolica na kojima su sedeli. Oni su na jednoj strani tajno unutar
rukovodstva hukali protiv mene, a javno mi nudili orden. I onda ja ovakva kakva sam rogata - ja
njima sve to prigovorim i sa mnom nema vie prie.
A stoji i to da su oni onda procenili da bih ja u tom njihovom rukovodstvu u Hrvatskoj imala neko
mesto i neku ulogu. U vrhu tog rukovodstva. Iz dva razloga. Iz razloga toga to sam Srpkinja iz Like,
a drugo, oni su svi bili svesni koliko ja Titu pomaem. I oni su na tome nastojali. Meutim, mene to
nije interesovalo, ma koliko me neki optuivali da se borim za vlast.
A umela sam ja i da ih dobro opauim oko tog njihovog hrvatskog prolea. Ja sam njima otvoreno,
na jednom skupu, pred svima koliko ih je bilo iz hrvatskog rukovodstva, rekla: ,,A ta je ovo? Ovo
vae hrvatsko prolee? U ta je to uvod? U ta je to uvod, pitam ja vas? Dugo sam ja govorila i
nema ta im nisam rekla.
I posle toga - tajac. Oni svi ute. Svi do jednog. Niko nita nije rekao.
A onda je ustao Tito i rekao: ,,Ja se potpuno slaem sa ocenom Jovankinom. Potpuno je u pravu.
A ja sam dosta znala ta se deava sa tim narodom tamo u Hrvatskoj, ta se deava u vezi s tim
njihovim hrvatskim proleem. Meni su ljudi stalno slali pisma. To je narod moga kraja. Narod koji
je iveo sa mojim precima, koji ceni to to su oni radili. A i mene su cenili. Zato su mi i pisali i
jadali mi se. A ja sam se tukla sa njima u ratu. S tim mojim narodu. Zajedno smo se borili. ekajte,
pa neu ja pljuvati po njima i slagati se s onim to je hrvatsko rukovodstvo brljalo. Nego u se tui i
dalje protiv svega onoga to ne valja. Tako sam ja njima skresala sve to.
A bilo je tu i nekih drugih ljudi posle u tom hrvatskom rukovodstvu. Eee, Josip Vrhovec je pria za
sebe. S tim to bih ja imala dijalog sa njim i rekla mu to to mu sleduje. Nije bio dobar.
A Milka Planinc... Ja sam znala za Milku Planinc kad su priali da je ona bila komesarica tamo na
Koevskom Rogu kad su one ljude pobili. I iskreno da vam kaem, nisam je cenila uopte. A nisam
je cenila ni zbog toga kako je kasnije postupila prema meni.
SRPSKl LIBERALl - BEZ KRIVICE KRIVl
Hrvatsko prolee i uopte cela ta situacija bila je takva da sve to se deavalo tamo u Hrvatskoj
moralo je da dovede do toga da se i u Srbiji neto desi. Bez obzira na to da li su neto bili krivi ili
nisu, morali su da stradaju i ovi u Srbiji.
Nikezi i njegova druina - ma nisu ba krivi nita bili. Bili su krivi zato to su doli na elo
partije u Srbiji. I to su bili novi ljudi sa novim idejama. Ma, stvar je u tome bila to je morala da se
napravi ravnotea sa Hrvatskom. I kada su smenjivani ti iz Maspoka, onda su morali radi te
ravnotee biti smenjeni i ovi u Srbiji, iako nita nisu bili krivi. Nita! Samo su imali nove ideje.
Inae, srpsko rukovodstvo je uvek organizovano nastupalo. Njima su uvek smetali ovi iz pokrajina
i tu se stalno podvaljivalo. Stalno su im podvaljivali ovi iz pokrajina.
A posle su doli u to rukovodstvo i neki drugi ljudi.
Ma Pero Stamboli je bio jedan, kako da vam kaem... Nit je Peri ko bio naklonjen nit je Pero
kome bio naklonjen. Pero je bio, to kau, ve iscrpljen i od njega nije bilo nikakve koristi. A Draa
Markovi je druga pria. On je bio drukiji po karakteru. I da je Draa ranije doao, ja mislim da bi
se stvari drugaije odvijale.
VELIANSTVENI DOEK DOBRICE OSIA
Inae, ja sam imala jako lep utisak o Dobrici kada smo doli jednom Tito i ja u Vrnjaku Banju.
Tito je imao problem sa ui, reagovao je burno na tu vodu i bilo mu je teko.
A Dobrica nas je tako lepo doekao i tako je velianstveno organizovao da ga nikad zaboraviti
neu. On je pronaao neke stvari kojih tada nije bilo u Srbiji, a bogami ni u celoj Jugoslaviji, ne
znam kako je to uspeo, da bi nam priredio taj velianstveni doek. A posle nisam ja sa njim imala
nikakav kontakt.
MAKEDONCI
Znate ta... Kiro Gligorov je jedan vrlo korektan ovek to se mene tie. On je vrlo korektan bio i
nikad se nije izjanjavao protiv mene.
Meutim, Lazar Koievski je bio u jednoj delegaciji koja je sa nama ila po Africi. I u protokolu je
greka bila. Njemu nije bilo objanjeno da je po protokolu Tito pozvan i da je iza njega njegova
supruga. On je to shvatio potpuno drukije. Da je on tu ispred CK i da je on glavna linost. I tu je
nastala neka zabuna.
On se neto uvredio to meni toliku poast ukazuju, a ne njemu. I onda sam ja ula kako je on
poeo da pria kako sam ja nezajaljiva, kako samo gledam zlato. Ali ja mislim da on to moda nije
ni rekao. Da je to bila neka spletka, intriga, jer toga je u to vreme bilo koliko god hoete.
SRPSKO RUKOVODSTVO I JA
Srpski rukovodioci nisu lepo gledali na mene.
Jedino je bilo drugaije kad je doao Marko Nikezi. To nikada nikome nisam ispriala.
Jednom smo ili za Mladenovac i zaustavimo se na nekoj livadi tamo. Odmarali se vozai i mi sa
njima na nekom proplanku. I ja onako izila malo dalje, udaljila se, kad odjednom ide Marko prema
meni. A sedeli smo zajedno u naim kolima Tito, on i ja.
I onda on meni prie i kae da bi on hteo sa mnom da pria o nekim problemima. Ja se okrenem ka
njemu i kaem: ,,E, Marko, nali ste crkvu gde ete bogu da se molite. Ovde ja vama ne mogu puno
pomoi, ali mogu da vam organizujem moda neki ruak ili veeru, neto, pa da vi onda sa
rukovodstvom doete, pa da to Tito uje. Ovo to je on imao da kae. Jer sam ja procenila da su to
problemi vrlo teki. Znala sam te probleme. A sada je i srpskom rukovodstvu dolo iz pete u mali
mozak.
Ali nesrea je u tome to nije bilo tog ruka. A da je bilo tog ruka, ala bih ja to dohvatila, znate
kako bih dohvatila celu tu situaciju. Jer ja se nisam bojala nikoga, makar mi odsekli glavu. Mene to
boli, mene je uvek dua bolela kad nekog dohvate, a nita nije kriv, da niko ne vidi ni ta je taj neko
radio ni da li tako treba.
E, Nikezi je jedini osetio i vidio da bih ja tu mogla neto i da pomognem. A ranije Pero
Stambolija - ne. I ostali drugi - ne. Oni su mene gledali onako: ta je ona? Nije ona niko i nita.
A Ljubii, samo da je mogao, on bi mene i ivu sahranio. On kao da se takmiio sa Dolancom ko
e mene vie da optuuje i maltretira. Ljubii s pozicije vojske, a Dolanc sa pozicije partije. Po tom
pitanju, po tom odnosu prema meni oni su delovali kao jedan, iako su se meu sobom borili, oi da
povade, i svaki je grabio to vie vlasti za sebe, prokleta im bila.
RANKOVI I KRCUN
Rankovi i Krcun su prema meni bili korektni. Krcuna sam cenila jer je bio jako duhovit. Bio je
jedan od najpametnijih u tom vremenu i jedan od tih boraca za prava Srbije. I on to nije krio.
Jednom smo ili brodom, putovali za otok Vis, a Krcun zapeva pesmu ,,Oj, vojvodo Sineliu i
sedne blizu Tita. A svi uglas viknue: ,,Ne sme se ta pesma pevati. A on je i dalje pevao. Nije ga
bilo briga to ovi viu. On je imao smelosti da kae tota to niko drugi smeo nije.
Rankovi je vie bio povuen, a Krcun je bio borac.
A treba se rei i to da je i taj sluaj Rankovi - sluaj koji je i dalje ostao neraien. Zato treba
dobro proakati papire koje je radila komisija koja se tada bavila tim sluajem. Ako to neko
poteno uradi - tota e se videti i svata e tu na povrinu isplivati. Al to je opet pod velom tajni i
nekome je to i dalje u interesu.
njih niko drugi tu doveo - nego Srbi. Ali niko nije smeo da ulazi u to. O tome se priati nije smelo.
To niko i ne zna.
Ja sam drala te depee u svojim rukama, u arhivi. Celokupan taj materijal. I onda Srbi treba da
priznaju neke stvari ako hoemo da budemo poteni.
PLEMENSKE STAREINE
Kosovo je trebalo drukije reavati, a ne silom, jer sila obino raa otpor. A moglo se reavati,
samo niko nije hteo to da reava na pravi nain. Trebalo je tamo raditi, tamo biti i reavati te
probleme, a ne kukati o tome. I trebalo je dobro poznavati injenice.
Na primer, ja sam se sukobila sa Vidom Tomi. Ona je ila na to da planira porodicu, to je bilo
njeno zaduenje, a ja joj kaem: Sluajte vi, Vido, lako je vama planirati u Sloveniji. U Sloveniji je
lako planirati porodicu. Vi imate dvoje dece i ve ste je planirali. Ajde ti planiraj porodicu na
Kosovu, gde je prosek desetoro dece. Tamo se ti istakni u tom planiranju. Ona je zastala i teksta nije
imala da mi odgovori. Ponimo od toga, pa onda da vidimo ta sve tu jo ima.
Moglo se tada kada je bilo govora o pitanju imovine, moglo se izai sa naim najboljim
strunjacima, advokatima, pravnicima - na lice mesta, na Kosovo, pa svako domainstvo analizirati:
kako je, na primer, dola ta srpska kua pod albansku vlast, u njihove ruke? Ajmo da vidimo da nisu
uopte nikada plaali ni struju, ni stanove ni nita drugo. Ajde to da reimo. Ili stotine drugih stvari
koje su se tamo samo gomilale.
Politika treba da se vodi s glavarima tog Kosova, s plemenskim stareinama. Oni su plemena. Oni
su bili to po mome jednom praukunu, jer moji su s Kosova doli. On je opisao doseljavanje tog
naroda. Oni su se sputali sa brda, divlja plemena su ih zvali. I oni puno dre do svojih poglavara, do
glave plemena.
Ovi nai da su bili pametni s glavama plemena trebalo je da rade i reavaju probleme. itav niz
problema koji su se mogli reiti da ne doe do krvoprolia. A oni su se drali njihovih politiara, i u
tome je posle ispala sva tragedija.
nekom Slovencu koji je bio u Hitler-jugendu i koji je priao protiv armije. Na nekom skupu u
Mariboru, na sastanku s oficirima, govorio je da svako treba da slui vojsku u svojoj republici, a da u
Sloveniji komanda treba da bude na slovenakom.
Tito ga je nazvao onaj tamo neki. I rekao mi je: Evo, tamo neki Dolanc ne da hoe da razbije
samo vojsku nego hoe i zemlju da razbije!" I dao mi je taj papir da ja to stavim u svoju tanu i da ga
ponesem. A Tito tada uopte nije poznavao tog oveka niti je znao ko je on.
A ja sam mu zapamtila ime: Stane Dolanc.
O onom tamo nekom nikad se niko nije pozabavio.
Mnogo godina kasnije kad je postao funkcioner u Sloveniji, ja sam Tita podsetila da je upravo
Dolanc - onaj tamo nekr. I to mi Dolanc nikad nije oprostio.
Ili smo blizu Maribora u neki lov na puhove i tu nam je ruak priredio Miha Marinko. Bilo je tu
slovenako rukovodstvo, rukovodstvo Maribora, ko sve ne. I sve se deavalo oko neke velike vatre
koju su oni naloili, tu su svi doli da se sa nama pozdrave.
I Miha Marinko nama predstavlja te ljude, pa meu njima predstavi i oveka po imenu Stane
Dolanc. A ja zapamtila da je to onaj tamo neki i ja upozorim Tita na to ko je on - da je to onaj
tamo neki koji hoe da rasturi ne samo vojsku nego i dravu. A on kae: ,,Ma nije mogue, koji? A
ja mu kaem: ovaj to sedi preko.
I Tito nikada nije voleo da uje za njega. Titovo miljenje je bilo da on ne moe da doe ni na koje
rukovodee mesto.
Ali nisu njega poslali Slovenci u Beograd da bude fimkcioner. Njega su Nemci poslali, jer je bio
njihov pijun.
I njegova biografija je neto uasno.
Bio je u Hitler-jugend omladini. Imao je i fotografiju u toj uniformi.
Teritorija gde se on rodio bila je okupirana, ali molim lepo - on je bio uesnik toga. A kad se
dokopao Beograda, ta je tu radio - to je pravo pitanje.
TITA SU KIDNAPOVALI
Oni su prislanjali Titu pitolj na vrat
i traili su od njega da se razvede od mene.
A Tito na to nije pristajao. Nije pristajao na to
ni po cenu da ga ubiju. On je mene tako titio
od tih zlikovaca da me ne ubiju,
jer i on je bio svestan da su oni spremni na sve.
Tako mi je spasao ivot.
HEROJE POD MERMER, A ENE U KUKLJIKE
Seam se jednom prilikom je kod Tita bio Veljko Vlahovi i obrazlagao mu predlog da se narodni
heroji sahranjuju u Aleji velikana pod mermerne ploe.
A ja sluam, pa se u jednom trenutku ukljuim i kaem: Ako dobiju heroji te mermerne ploe kad
umru, a ta ete uraditi sa njihovim enama kada i one umru? Hoete li ene u kukljike sahranjivati?
A kukljike, to vam je ono bunje.
Tako sam ja to pitala, smatrajui da treba da dobiju porodine grobnice i da narodne heroje, kad
umru, ne treba odvajati od njihovih ena. Meni je to nekako bilo logino. Ali eto, takav je odnos
prema enama bio u celini gledajui. Kao da su one niko i nita.
OBEZBEDILA SAM POSAO ZA BRODOGRADILITE U PULI
Mene su esto zvali da kumujem brodovima. Da im ja dam ime.
I tako jednom prilikom desilo se da mene zovu da dam ime jednom brodu koji je izgraen u
brodogradilitu u Puli. A ja kaem Titu: to da idem ja sama, ajd i ti poi sa mnom.a I on je
krenuo.
A taj brod je naruila jedna velika poznata firma iz Norveke, i to je bio veliki posao za Pulsko
brodogradilite. I tu je bio i vlasnik te firme iz Norveke. I nakon to se odrala ta ceremonija
krtenja broda, mi smo tu malo popriali i meni taj vlasnik iz Norveke kae da tu ostaje jo jedan
dan, pa se vraa nazad kui. I tako se mi rastanemo.
I ujutru setim se ja da bismo Tito i ja njega mogli pozvati na ruak poto tog dana nismo imali
nikakvih velikih obaveza. I na brzinu ja to sve organizujem da se spremi taj ruak, da njega pronau.
Napecamo mi tu neku ribu i napravi se ruak za vie zvanica. Pravi morski.
Bio je tu taj vlasnik iz Norveke, bili smo Tito i ja, rukovodstvo Pule i direktor brodogradilita. I
ja tu napravim jednu sjajnu atmosferu. I Tito je bio raspoloen, a Norveanin je bio oduevljen to
sam ja lino organizovala taj ruak za njega, to je njemu bila velika ast. I u zdravici koju je odrao
on, na iznenaenje svih nas, kae kako ne samo da je zadovoljan kako je Pulsko brodogradilite
obavilo posao nego je i oduevljen nainom kako smo ga ugostili i da zahvaljujui mojoj ljubaznosti
i gostoprimstvu on ovom prilikom saoptava svoju odluku da narui dva jo vea broda od naeg
brodogradilita.
Svi samo to u nesvest nisu popadali, a direktor brodogradilita, koji je sedeo do mene, uhvatio me
je za ruku i rekao: Zahvaljujui vama dobili smo novi posao koji e prehraniti etiri miliona ljudi.a
Eto, meni je to bilo normalno da ja to organizujem, da pokaem nae gostoprimstvo iz ega se
izrodio i taj novi posao. Ali ne daj boe da mi je neko to priznao, sem tog direktora brodogradilita,
koji je rekao to to je rekao.
ko su ti glavni krivci.
KRAJ TITOVOG IVOTA
Ovde se sada radi na tome da se neki dogaaji ne smeju znati.
Kraj Titovog ivota je isto tako provuen i o tome se nita ne zna. Ne zna se istina.
Ne sme se znati ta se tada dogaalo. To to se deavalo pred kraj Titovog ivota - to je strava
jedna. Jednostavno nee da akaju, jer ne znaju kakvu e meku tu iakati. A trebalo bi to da
isteraju na istac - da se zna ta se stvarno deavalo i ko je sve radio u pozadini i za ije interese.
Mene su sklonili zato to sam ivi svedok tih dogaaja i da ja sluajno ne bih neto govorila to ne
ide u prilog Hrvatima, Slovencima, a bogami ni Srbima. Ne zna se ko je gori bio.
pritiskali i ucenjivali. I oni su morali da uine Indiri Gandi, da me puste na sahranu i ja sam njoj na
tome doivotno zahvalna.
Videla me je tada, a i otkad sam prognana u ovu kuu dva puta je dolazila Indira sa unucima da me
poseti. Mi smo bile ba bliske prijateljice.
I sa gospoom Sirimavo Banderanaike ja sam odravala pismene kontakte i bile smo jako bliske.
I jedna i druga su cenile taj moj doprinos u vezi nesvrstanih i sve to sam inila za te nesvrstane, i
ja sam njima na tom potovanju jako zahvalna. Jer mene su uvek vie potovali i cenili i taj trud mi
priznavali napolju, nego ovde kod nas. Ali, eto - to je tako i tu se nita ne moe promeniti. Moda
nekada ljudi i saznaju pravu istinu. Ja se tome iskreno nadam, da e to biti tako.
GADAFI Ml JE NUDIO POMO
Gadafi je bio vrlo fin prema meni. Poznavala sam njegovu porodicu, bila sam u njihovoj kui, bili
su to jako prisni odnosi koje je on gajio sa nama. ao mi je kako je na kraju proao.
On je posle Titove smrti poslao svoju enu da mi prenese da ako mi bilo ta treba, mogu mu se
obratiti kao bratu svome. Sve to mi treba u ivotu - on e mi obezbediti i jo je poruio kako meni
ne sme nita da fali.
I kad su se pojavile vesti da se smrzavam i da nemam grijanje, poslao je svog ambasadora kod
mene i poruio mi je da e mi sve oni obezbediti i da se ja nita ne brinem, on e to sve reiti, to se
tie tih nekih uslova ivota, vrlo tekih, u kojima sam ja ivela. I jo je rekao da u dobiti naftu,
preko njihove ambasade, da se grejem.
On se uvek interesovao i nudio pomo, to moram priznati. Ali ja sam to odbijala. Znam da to nije
dobro za meudravne odnose, i ja nisam elela da tu pravim neke neprilike, da nau zemlju
dovodim u neugodan poloaj jer ja sam graanin ove zemlje i moja drava treba da rei moj
problem, a ne neko drugi.
STRANCI SU ME CENILI I POTOVALI
Mubaraka znam samo kao oficira. Doao je posle Sadata. Pozvala sam tu grupu oficira, ali sa
Naserom i Sadatom bili smo prijatelji.
Nehru, Naser, Hruov bili su jako prijatni prema meni. Ba kao i svi ostali. Svi su me veoma
cenili i potovali.
PRETILI SU MI UBISTVOM
Otkako je Tito umro, prete mi da ako budem
ita napisala od svojih seanja - ubie me.
Mnogima ne ide u prilogda se konano sazna
istina o njihovim zlodelima. Da ta istina ne izae
na videlo. Pogotovo sve ono to se deavalo
u godinama pred Titovu smrt.
AKO PIE I JOVANKA - RADIEMO BEZ PRESTANKA
I koliko god su mene ti poltroni oko Tita mrzeli, narod me je voleo i svuda su me najsrdanije
doekivali. A desilo se i to - kada smo doli u posetu na radnu akciju na radilite na Sutjesci, poela
je da pada kia i odjednom, iz ne znam koliko usta, zaori se pesma:
Drue Tito samo pii, radiemo i po kii,
ako pie i Jovanka, radiemo bez prestanka.
To su oni tu na licu mesta smislili i otpevali tu pesmu, pa su posle to nastavili da pevaju irom
Jugoslavije. Eto, tako sam ja bila svedok kad je nastala ta pesma. A neki su posle i to meni zamerili,
kao da sam ja tu neto kriva to mene ljudi vole i to su me u tu pesmu stavili. Ili kao da sam je ja
sama sebi smislila i napisala. A, nisam. Oni su. A ja sam im, maltene, bila kriva to im se i za to
nisam izvinila.
I tako, to god da je za mene bilo afirmativno - ovi oko Tita su to doivljavali kao da im je neko
nabijao prst u oko i to je meni bio novi kamen oko vrata. E, tako su se oni prema meni ponaali.
Najpre prikriveno, a onda sve otvorenije, pa sve do otvorenog terora i zuluma i zloina koji su nada
mnom inili i ine i dan-danas. Bez prestanka.
ODUZELI SU Ml SVE FOTOGRAFIJE
Slika moe mnogo da kae.
Gledam na fotografiju kao na dokumenat iz koga se moe mnogo vie opservacije dobiti nego iz
samog teksta. Fotografija pokazuje jako, jako puno. Ja sam volela fotografije i znala sam da ih
pravim i razvijam.
Skupljala sam sve te fotografije koje smo imali i to je sve vreme bilo u mojoj radnoj sobi. To je
toliko lepo izgledalo, bilo je talco lepo sreeno, sve po datumima. Sve sam ja to razvrstavala,
beleila kad i gde su snimljene i ko je na njima, to je toliko uzorno bilo sreeno da nemam rei. Bilo
je tih fotografija u ne znam koliko kutija sloeno. To je jedan iseak iz istorije ivota naega. Mogla
bi se napraviti i knjiga fotografija sa kim sam se sve srela. Pa i tu, na tim fotografijama se vidi
koliko su oni mene uvaavali.
A imala sam i jednu veliku kolekciju fotografija koje sam ja napravila. ak su mi i to oteli - te
moje fotografije, koje sam ja lino fortografisala za sebe. Mislili su da e i na taj nain izbrisati ceo
moj ivot. Ma, sve su uzeli. ak i moju omiljenu fotografiju na kojoj sam bila zajedno sa Titom. Ma
neka im, nek se najedu. Nek im bude. Ali, nek znaju: oteto - prokleto.
GODINAMA BEZ DOKUMENATA
Donedavno sam imala samo jednu staru krtenicu, skoro pocepanu. Bio je to jedini dokument koji
sam imala. Jedini dokaz da sam iva, da postojim u ovoj zemlji. Godinama nisam imala nita drugo.
Ni linu kartu, ni dravljanstvo, ni paso, ni zdravstvenu knjiicu. Nita.
A jo uvek nemam ni penziju, jer kau da Tito nije primao platu. A, to nije tano, nego nee da mi
ree to pitanje. Imam neki nedefinisani novani dodatak, koji nije u skladu ni sa jednim zakonom i
koji svako moe da mi uzme, ako hoe.
Proterali su me u ovaj takozvani privremeni smetaj u oronulu kuu, koja pre toga decenijama nije
odravana, u kojoj ne radi grejanje, koja prokinjava i u kojoj ulazne stepenice mogu svakog trenutka
da se srue.
I evo, tako privremen smetaj traje ve trideset tri godine.
Namerno su me liili svega, da bi me muili i ponizili na jedan tako sraman i bestijalan nain.
PRETNJE UBISTVOM ZBOG ISTINE O ZLODELIMA
Otkako je Tito umro, prete mi da e me - ako budem ita napisala od svojih seanja - ubiti.
Ja sam jedini iv svedok mnogih dogaaja koji su se deavali oko Tita i mnogi ne bi hteli da ja
govorim o runim stvarima koje su se deavale.
Svi pritisci, pretnje upereni su u tom smeru. Mnogima ne ide u prilog da se konano sazna istina o
njihovim zlodelima. Da ta istina ne izae na videlo. Pogotovo sve ono to se deavalo u godinama
pred Titovu smrt.
Ja sam sagledavala gde sve to ide, kuda to vodi i otvoreno sam o tome govorila. Nisam se bojala da
kaem jer sam smatrala da je tako najpotenije. I umela sam da udarim na sve te negativne pojave i
na one koji su ih inili.
Mene su stavili u ovakvu situaciju i ostae za nau istoriju nepoznati mnogi detalji, koje niko sem
mene ne zna.
Mnogi od onih koji su me proganjali, bilo da su bili nalogodavci ili realizatori tog progona, danas
su pokojni. Meutim, ostali su njihovi naslednici i jo neki od izvrioca, koji su prema meni esto
bili gori i od onih koji su im izdavali naloge da me maltretiraju i progone.
Ja bih vrlo rado ispriala sve to znam, da mi nije glava u pitanju.
Pisala sam tadanjem predsedniku Predsednitva SFRJ Cvijetinu Mijatoviu, ali mi on nije
odgovorio. Valjda je imao prea posla.
A ja sam samo zamolila da me ostave u kui, da me ne sele iz Uike 15, dok se ne obavi popis i
ostavinska rasprava na koju sam ja imala pravo, kao graanin ove zemlje. A ta rasprava nije
obavljena, evo jo uvek, ni posle trideset tri godine od Titove smrti.
I traila sam da me ne sele dok mi ne pronau adekvatan smetaj. Mislila sam da je najbolje da mi
se obezbedi odgovarajui smetaj i da me ne sele svaki as iz jedne u drugu kuu. Da se obezbedi
neko trajno reenje.
Ja znam da sam s Titom ivela u dravnoj kui i nisam traila da meni neko tu kuu pokloni. Samo
sam traila da tu ostanem dok sud ne utvrdi s ime ja to raspolaem.
I umesto odgovora od Cvijetina, oni su me orujem isterali.
BEZ POPISA IMOVINE - DA Bl MOGLI DA KRADU
Mene su isterali iz kue zato to sam traila da budem prisutna kad bude popis imovine. Zahtevala
sam da tu uu sudski organi i da preda mnom utvrdimo ta tu postoji.
Traila sam da napravimo primopredaju, ja se razumem u to ja to mogu, bavila sam se
stenografijom, kucam na maini, ja u da pomognem da to napravimo. Jer, kada su me uputili na rad
kod Tita posle rata, meni su dali zadatak kome ja nisam bila dorasla da vodim arhivu. A ja sam znala
samo kucati sa dva prsta. I ja sam onda uzela asove, nauila daktilografiju i posle kucala sa deset
prstiju, kako bih to bolje obavljala posao koji mi je poveren i kako bih se lake snala. I zato sam ja
ponudila da pomognem da se napravi popis stvari jer ja sam najbolje znala ta sve tu ima.
Niko nije hteo ni da me uje, gledali su me kao smrdljiv sir, niko me nije zarezivao.
Njima je glavno bilo da ja ne prisustvujem popisu imovine, kako bi lake mogli posle da pokradu
sve to se pokrasti dalo. Ali ja sam vizuelni tip i dobro sam zapamtila ta je sve u toj kui bilo.
Seam se dobro svih mojih stvari koje su mi oteli.
Kad su to videli i uli moj zahtev - onda su me isterali iz kue, uz sve mogue pretnje. I tada, kada
su mi pretili, razmiljala sam samo da izvuem ivu glavu, a posle kako bude.
Kao poslednju bitangu izbacili su me iz Uike 15, na sporedni ulaz, s orujem uperenim u mene,
samo u spavaici obuenu, bez iega drugog. Leala sam bolesna u kui i takorei, golu su me
izbacili na ulicu. Nisu mi dali nita da ponesem: ni lina dokumenta, ni svoje fotografije, pisma,
jednu knjigu, ak ni Titovu i moju zajedniku fotografiju koju sam jako volela. Nijedan jedini
papiri nisam smela da ponesem sa sobom. ak ni moju garderobu. Pa i avove su cepali na
haljinama, mislei da tu krijem mikrofilmove. Zamislite, molim vas lepo, jednu enu teraju bez
osnovnih stvari, bez vea, odee, cipela... Bez iega, kao da me vode na streljanje... Tako je to
izgledalo.
TAJNA ELINOG ORMARA
A, tu ima jo jedna vana stvar da se doda. Ja sam u mojoj radnoj uvala Titove poverljive
rukopise, koje je on meni poverio da ih uvam. U tom mom elinom ormaru bilo je jo neto Titove
prepiske sa erilom. Meutim, ta prepiska je ve bila u javnosti i nije bila tako delikatna, koliko su
bili delikatni ovi rukopisi koje je Tito poverio meni. Svega je tu bilo i toga se domogao neko i to
zloupotrebljava i koristi. Tu su bili njegovi rukopisi, govori, neto vezano za predratni period, pitaj
Boga ta sve tu nije bilo. I u tome je ta njihova perfidnost.
A to je trebalo uzeti da to komisija preuzme i arhivira, to sam ja insistirala, a oni namerno to nisu
hteli i ko zna ta su s tim napravili. I tako su napravili velike posledice koje e dugo vremena trajati.
I ja sam posle o tom zulumu i ponienju koje su mi priredili pisala svima u dravi. Svim dravnim
i partijskim organima. Cvijetinu Mijatoviu, Bakariu, piljaku, Dragosavcu... Nema kome se nisam
obratila. Ali mi niko nije odgovorio zato i u ije ime je takvo krvniko nasilje prema meni
primenjeno.
U KUNOM PRITVORU
Nisu mi dozvolili ni da obiem Tita u Ljubljani
kad je bio bolestan i operisan, pod izgovorom
da u ja svojim prisustvom nervirati Tita.
Meutim, to su samo izmiljotine, kao to je i
izmiljotina da sam ja ila u Ljubljanu i da su me vratili
ispred bolnice, jer Tito, navodno, nije hteo da me vidi.
A to nije tano. Pa kako bih ja otila u Ljubljanu
kad mene iz kue nikud nisu putali?
KAO KRIMINALAC OPKOLJENA POLICIJOM
I otkada su me te noi u spavaici i pod orujem izbacili iz Uike 15, ja sam od tada u izolaciji,
tretirana kao kriminalac, a dugo godina bez oruane pratnje nisam mogla ni nos da pomolim iz
dvorita kue.
Kada sam dola u ovu kuu bila sam opkoljena sa svih strana policijom. Petnaest policajaca su me
uvali u kunom pritvoru, koji nikada nijedan sud nije naloio, niti presudio tako, ali jesu monici
kojima sam bila trn u oku.
A, onda su me, onako licemerno u ovoj kui doekali jedan ovek i jedna ena, toboe u ime
Predsednitva i Vlade. I kad sam im predloila da popriamo uz kafu, ispostavilo se da u kui ne
postoji ni dezva. Nema nieg. Ni kafu nisam mogla da skuvam. A, kao, napravili mi duebrinici
odbor za doek.
A da su mogli to da izvedu do kraja, najmilije bi im bilo da sam mrtva, da ne postojim.
Eto, tako su mene Dolanc i Ljubii izbacili iz Uike, uz pomo svojih piona Krajgera i Stavreva.
Uspeli su pre toga da nasilno odvoje Tita i mene. I taj moj nasilni povratak iz Igala, koji se desio pod
njihovom komandom i silom, to je jedna duga i uasna pria. Naprave cirkus i naprave zlo i ajmo mi
onda to laima pokriti i da udarimo na nekoga ko je najmanje kriv.
A nisu mi dozvolili ni da obiem Tita u Ljubljani kad je bio bolestan i operisan, pod vidom da u
ja svojim prisustvom nervirati Tita. Meutim, to su samo izmiljotine, kao to je i izmiljotina da
sam ja ila u Ljubljanu i da su me vratili ispred bolnice, jer Tito, navodno, nije hteo da me vidi. A to
nije tano. Pa kako bih ja otila u Ljubljanu, kad mene iz kue nikud nisu putali?
A Tito se toliko bio navikao da mene, da bez mene, kako god to hoete da shvatite, jednostavno
nije mogao. Nijednog jedinog trenutka. Jer ja sam Titu bila oslonac u svakom pogledu. I onda su to
ljudi videli, a onda su ovi pakosnici rekli: Ajde da mi to lepo raskupusamo.a
PRETNJE FADILJA HODE
12. jula 1982. godine dolazi kod mene Fadilj Hoda i vodi sa sobom etiri pravnika. Doao i on da
mi preti i da mi se sveti. Ni on me nije ostavio na miru, imao je potrebu da se nekom dodvorava,
zastraujui mene. A, moda mi se i svetio zbog onih mapa i papira koje sam mu poturila pod nos
kad sam bila na Kosovu, dokazujui tim dokumentima da su moji preci bili na Kosovu i pre
Kosovskog boja, to se njemu nikako nije dopalo.
I kae mi kako je doao da mi saopti da neu dobiti Titovu penziju jer nemam pravo na to poto
Tito nije primao platu. Kae jo i kako nema nikakvih dokumenata da je Tito primao platu.
A, to nije tano. Primao je i platu, a postoje dokazi da je svojevremeno primao i deji dodatak.
A ti nazovipravnici koji su doli s njim samo klimaju glavom da bi dali na znaaju tim glupostima
koje on pria.
A poto je Fadilj Hoda radio tada na platama funkcionera, ja ga onda pitam: Pa kako ste vi to
onda radili kad nita nemate od dokumenata, poto Tito jeste primao platu? Kako ste mu je onda
isplaivali, ako nemate dokumente o tome?
A to nije bilo nikakvo pravno pitanje, nego njihova politika odluka, kako bi me dalje muili,
ikanirali i poniavali.
Rekao je da ja nemam nikakva dokumenta da bih primala penziju, a moliu lepo, ja sam bila
Titova udovica i mi nikada nismo bili razvedeni. Kad je Tito umro, mi smo bili u braku.
A onda ja njega pitam: A, dobro, a to e biti sa mojim linim stvarima i mojim poklonima?
A on odgovara. ,,To e sve postati Titove stvari.
Ja sam mu samo rekla: Ako se vi tako budete ponaali prema meni, ja u vas tuiti.
I ja nikada nisam dobila reenje o penziji. Imam nekakvo primanje, nekakvu apanau koju su mi
odredili, bez ikakvog pravnog osnova, koju svako moe da mi uskrati kad god poeli. Ja sam i u tom
pogledu u potpunosti stavljena izvan zakona.
Nada mnom je izvreno krivino delo, jer ja sam liena nasledstva koje meni po zakonu pripada,
jer ja sam Titova udovica. Jer, moliu lepo, ja nisam bila ni razvedena, ni osuivana, pa da mi se tek
tako sve uzme i da me lie svega to meni pripada. To je bilo moje pravo, jer smo u kui iveli samo
Tito i ja, a imovina je steena u braku bez dece. Tito i ja nismo bili razvedeni, mada su i o tome irili
svakojake lai.
Ali, jo uvek ima ivih ljudi koji su meni pretili ubistvom. Ovde se ee po Beogradu ovek koji je
meni pretio ubistvom ako ne potpiem da sve to sam imala, a imala sam dosta imovine koju su mi
zaplenili u toj Uikoj 15, poklanjam dravi. Taj se zove Ognjen Grkovi. Prijavljivala sam ga
stotine puta, ali nita.
BUDITE SRENI TO SMO VAS OSTAVILI DA IVITE
Posle Fadilja Hode ulazi ovde kod mene u rano jutro, nenajavljen Ognjen Grkovi. Ja nisam znala
ko je on. Policajci su ga najvili kao sekretara Ljubiievog.
I taj Ognjen Grkovi otvara jednu fasciklu i vadi iz nje neki papir. Daje mi jedan tekst, jedan akt
koji su spremili i kae da moram da potpiem da sve to sam imala poklanjam dravi. A ja njemu
odgovorim: Niti mogu, niti hou da potpiem takav tekst, jer ja moram od neeg iveti. To je moja
imovina. Onda on onako bahato stane ispred mene i kae: Budite vi sreni to smo mi vas ostavili
da ivite. A ja sam ga onda pitala: A ko ste vi da bi moj ivot o vama ovisio?
A on se tu jako naljutio i rekao je da e me ako ne potpiem ubiti. Ja sam se tu podigla, prila
vratima i otvorila mu vrata da izae. A on pone da me gura. Ja otvaram, a on zatvara vrata.
Jer, ja to niti sam mogla, niti sam htela da potpiem, jer od neeg moram da ivim. I s kojim
pravom da mi bilo ko preti da e me ubiti ako ne potpiem da sve dajem dravi. Pa, ja sam onda
mislila: E, neka vala, neka me ubiju, ali ja to tim zlikovcima potpisati neu.
Meni nisu dozvolili da prisustvujem popisu stvari u Uikoj 15 posle Titove smrti, iako je to bilo
moje pravo. Nisu dozvolili ni da sud presudi ta je to to je moje. Doli su ljudi koji su me iz kue u
kojoj sam decenijama ivela sa Titom isterali i rekli: Mar, vani! Isterali su me kao poslednjeg
kriminalca i zloinca.
A taj Ognjen Grkovi koji mi je direktno pretio ubistvom se i danas eta Beogradom.
PREKO MENE HOE DA NAPLATE TITU ZA SVE
Doem u Uiku 15 kad su me ovde oterali, da uzmem neto to sam zaboravila, da uzmem svoju
etkicu za zube i sreem gada koji mi je pretio da e me ubiti, tog Ognjena Grkovia, Hercegovca iz
Hercegovine, i pitam za neko vino. A on meni kae da su naredili da svo pie to se nalo u kui
preda se Predsednitvu jer ele da naplate Titu sve to je pojeo i popio za svog ivota.
Ja se okrenem tom lopovu i kaem: ,,A ko e to izraunati?"
A on Titu majku opsuje i kae: ,,On je samo viski i strana pia pio.
A nije. On je pio viski na kraju puta, kad su ga doveli u jednu tako teku situaciju, ali on, inae,
nije pio. Sad su ga maltene proglasili za pijanca, a nije bio.
Pripisuju mu mnogo tota to nije, a i mnogo tota to je bilo.
Bio je bolestan od ui i pre toga smetalo mu je pie. Posle operacije morao je da pripazi. Pio je
samo lagana vina. Voleo je belo vino, a ja crno.
POALILA SAM SE DAIU
I kad je dolazio gospodin Dai kod mene, s njim je doao i Toma Fila, ja sam rekla: Dajte,
uinite neto, pokrenite ovaj sluaj, titite maltene ubice i lcriminalce. Tako sam im rekla. Niko
nee prstom da mrdne. Hapsite tog Ognjena Grkovia, tog ubicu, koji mi je pretio da e me ubiti. A
Fila kae: ,,Ne znamo gde je, pobegao je. A ja sam rekla: Nije pobegao - znam ja gde je.
Oni sklanjaju te ljude da se sluajno ovaj problem i ova otimaina, ovaj zulum ne bi zavrio, da se
o tome nita ne pria.
Mladim generacijama ne treba ostaviti ovu tabu temu. Dok su ivi ljudi treba stvari raiavati, da
se prava istina utvrdi.
KRIMINALCI KOJl SU Ml PRETILI SAD SU SOCIJALISTI
Ovaj to je meni pretio za ubistvo, ovi to su otimali nakit sa mene i ti kriminalci to su mi sve
otimali - postali su posle socijalisti i sad su socijalisti.
Glavni kriminalac koji mi je sve oteo nedavno je drao govor na nekoj proslavi u Muzeju 25.
maj.
Kad sam dolazila u Kuu svea, neki od njih, od tih zlikovaca, hteli su da se slikaju sa mnom. Da
operu ljagu sa svog obraza, ali to tako sigurno nee moi. Jer ja kad ih vidim, verujte mi, meni
jednostavno izae pred oi ta slika te otimaine, tog zuluma nada mnom i kad ih vidim tamo da me
ekaju - muka mi je. Zato ja vie tamo i ne idem. Ne mogu da gledam to. Ali to je posebna pria
zato ja ve godinama ne idem u Kuu cvea i o tome u vam ispriati.
A sve ovo to se meni deava jeste jedna velika otimaina. Na otimainu bacite akcenat. To je
zloin. To je delo ravno zloinu. Jer, ja nisam razvedena, ja nisam osuena. Ja javno pitam i traim
da se istrai ko je to sve nareivao ovim lopovima, zlikovcima i kriminalcima, koji su me godinama
terorisali. A danas ih, pre svega ovog Grkovia, koji je sada socijalista, titi Dai. Traim da se
sazna ko je taj nalogodavac, ko je njemu naredio da mi preti smru. I da se kazne oni koji su taj
zloin prema meni inili.
Jer, nisam ja bila sluaj. Sluaj je bio Tito. Preko mojih lea se s njim razraunava i dan-danas.
A isto tako, kao i Kosti Nau, Tito je i meni ostavio jedno pismo. To nije bio testament, niti je to
bilo overeno kod advokata, u sudu. Nego je to bilo pismo za mene. U tome pismu je reeno ta ja u
sluaju da se njemu neto desi, a ja ostanem - ta ja to treba da radim. A meni je to pismo u onoj
optoj otimaini kada su provalili u Titov kabinet oteo Milojko Drulovi. A kad je Drulovi umro pisma nigde nema. Nestalo je. A, ja sam to pismo lino videla u rukama Drulovia, kad je on
provalio u Titove ladice. I traila sam da se izvri primopredaja toga to on iznosi, a on nije hteo ni
da me pogleda, a ne da sa mnom razgovara. To je ovaj Milojko Drulovi, to je u Kini bio
ambasador. Iskreno da vam kaem, Srbi su se tu jako runo poneli prema meni, ali i prema Titu.
Eto, ta dva pisma kriju odreene tajne i Titovu volju ta i kako da se radi kada njega ne bude bilo i
koja je moja uloga u svemu tome, jer Tito je u mene imao veliko poverenje da u upravo ja to jedina
znati i umeti da uradim onako kako to dolikuje celoj toj situaciji.
I tu je sutina cele ove igre. I ta otimaina, jer svata su videli da ja imam - oteti, ajmo mi njoj sve
joj oteti.
SPAVAA SOBA NA PRIVREMENO KORIENJE
Mika piljak je jednom bio kod mene i rekao mi je da se sprema da preduzme vlast i da je zatekao
odluke o meni, ali ne i moje albe - a uo je da sam se alila, da sam silna pisma pisala, ali da tih
pisama nigde nema. Rekla sam da sam se alila pismeno i da u mu to predati.
Posle je doao kod mene jo jednom, direktno sa sednice vlade i rekao mi je da su pronali moje
albe u pisaem stolu Pere Stambolia. Kad je Pera Stamboli mogao da naredi da se provali u
Titov kabinet i da se uzme sva ta dokumentacija, mogli smo i mi u njegov sto da provalimo, pa smo
tamo nali vaa pisma", tako je rekao.
Trei put je doao i rekao mi je da uzmem: jednu spavau sobu, od dve koliko smo imali, nekoliko
lampi, vaza i dekorativnih predmeta i jedan saloni koji je bio moje vlasnitvo. I ja sam te stvari,
dobila na privremeno korienje. Pa gde to ima da na privremeno korienje ovek dobije ono to je
njegovo vlasnitvo?
Oluju, Jasenovac i Jovanku Broz, kao prvu Srpkinju koju su prognali, a onda i ceo onaj narod u Oluji.
Ja sam prva rtva toga progona.
KAKO SU Ml POMAGALI
Jednom su mi dodelili jednu enu da mi neto pomogne.
Posle tri dana ja je pitam da mi skuva kafu, a ona kae da nije niija slukinja. A tu je zaposlio
kum koji je bio direktor ustanove koja se stara o ovoj kui. Neki Aleksi.
U to vreme ovde je bilo petnaest policajaca. Okruivali su me sa svih strana.
Aleksi mi se nije javljao na telefon, nego njegova sekretarica Marina Gavrilovi. Rekla sam da
ovu enu vie neu, a oni su mi rekli da u sistematizaciji i nemaju to mesto. Nita tu nije bilo isto i
ko zna za koga je ona tu radila.
Istorija se kod nas ponavlja. Vojvoda Putnik, Milunka Savi... Kako su ti ljudi prolazili?
Takav smo mi narod.
NASLUTILA SAM RASPAD JUGOSLAVIJE
Videli smo, na primer, kad je dolo do raspada Jugoslavije, kakvi ljudi su se tu sve nali.
Ja sam naslutila da e se desiti raspad Jugoslavije. ak sam i pismeno upozorila Centralni komitet.
Ali to pismo nikada nije ugledalo svetlo dana.
Ja sam ih upozorila: ako budu Dolanc i Ljubii ovakvu politiku vodili, kao to su je do tada
vodili, da e naa zemlja doi na ivicu ponora i da e biti jako teko da se iz tog ponora izvuemo.
I dolo je do toga. Doao je Miloeviev rat.
A ja sam dobila odgovor: Luda ena, ta ona zna. Ko njoj da veruje?
Upozorila sam ih i to ba onako sa nekoliko detalja i desilo se to da je dolo do tog nesretnog rata i
do svega ovoga.
SKANDAL NA PARTIJSKOM KONGRESU
Dravni rukovodioci su rekli da sam ja luda ena i da ja propast zemlje prognoziram kao neka
ludaa.
A ja sam videla da ta politika vodi propasti jednoj, da vodi do ponora, da emo se samo jednog
trenutka sunovratiti.
I ja napiem pismo za CK. I nosila sam ga lino na sednicu CK jer sam se bojala da u ako ga
stavim u sandue nestati. A novinari su me saekali ispred. Oni su mi rekli: ,,Ne moe ti na
Kongres." Ja sam rekla: Neu na Kongres, nego samo da dam pismo.
I onda me okrui 15 policajaca da ja ne bih nekome neto rekla.
Bio je to veliki skandal.
U to vreme vojska je adaptirala ovu kuu, ak su hteli i u hotel da je pretvore, ali su nekako to
uradili tako da ona nije postala ni hotel, ni vila nego, eto tako, neto izmeu.
dobro se seam da sam tada pitala jednog oveka koji je tu radio, da li je s tom kuom sve pravno
reeno. I taj ovek, on je valjda tu bio tehniar ili inenjer, rekao mi je da je drava tu kuu kupila od
predratnog trgovca Petrovia, koji je prodao zato to nije eleo da se posle njegove smrti njegova
deca posvaaju oko nje pa da to na vreme rei.
VOJNA TAJNA: UKIDAMO VAM GREJANJE
Tako su mene doveli ovde, u tu kuu, i rekli mi da je to privremen smetaj. A kua pre toga
decenijama nije odravana i ve je bila propala, skoro uruena, a nekad je bila lepa, porodina kua.
U ovoj kui je sve propalo, unitila je voda i vlaga, nita ne funkcionie. Bu je na sve strane,
otpao je malter, dotrajale vodovodne i elektrine instalacije, prokinjava, grejanje godinama nisam
imala.
Jednom mi je deurni policajac doneo pismo koje je nosilo oznaku Vojna tajna - strogo
poverljivo. Ja sam se, pravo da vam kaem, trecnula i iznenadila. Zapitala sam se, ta to moe biti,
kakvu to vojnu tajnu i ko sad meni ima da saopti kada sam ja u najveoj moguoj izolaciji? I zato?
I kad sam otvorila to pismo, unutra je bilo obavetenje koje mi je poslao neki general i u kome je
pisalo: Neemo vas vie grejati, jer nemamo mazuta. U potpisu ime generala i rei: aljem vam
tople pozdrave.
VODA S KROVA ME ZAMALO NIJE UBILA
Prve godine u spavau sobu na mene se sruila ne znam kolika koliina vode. Jedva sam iva
ostala. Mogla sam poginuti. Sve je bilo poplavljeno. U podrumu je voda bila do kolena.
Kada sam to prijavila nadlenima, neki Rui je rekao da ja to sve izmiljam. Pa, kad se posle,
ipak nekako smilovao da doe da vidi ta se deava, zatekao me je u podrumu u gumenim izmama,
u vodi koja mi je bila do kolena. Uverio se da ne izmiljam, ali nita nije preduzeo, iako je kua u
dravnoj svojini i drava je duna da je se brine o njoj i da je odrava.
Pa, molim vas lepo, neu ja ovu kuu odneti sa sobom u grob, ovo ostaje dravi i drava o njoj
treba da se brine, da je domainski odrava, a ne da je ostavi da ovako propada i da se uruava.
molila i pismeno i usmeno: Pomozite mi. A on nita nije uradio, nije mi ni odgovorio. Potpuno me
je ignorisao. Vrlo se bahato ponio tada.
A sada je trenutak da neko izazove sve te ljude koji su to radili i koji su se tako ponaali prema
meni. Da kau ako hoe, a ako nee ne moraju. To se sve dogaalo u njihovo vreme. Potpuno su se
ogluili o sve.
PISMA DRAVNIM ORGANIMA
Ne zna se broja pismima koja sam upuivala dravnim organima. Ima tih pisama koja sam ja
pisala na sve strane. Ona su rasuta namerno.
Morala bih da vidim u ovoj krai koja se desila ega od tih pisama nema. ta su lopovi odneli.
A ima tih pisama, ja ak mislim, preko stotinak. To su dokumenta. A onaj nesretni Centralni
komitet i ta druba su se ogluivali na sva moja
pisma, omalovaavali me govorei: ,,Ma ta ona zna iz pozadine. Ko je ona? ta nas briga ta ona
pie.
OSAM GODINA BEZ GREJANJA
S vremena na vreme dou kao neki majstori, pogledaju, klimaju glavom i odu.
A problemi ostaju i kua se uruava. Instalacije su toliko loe i voda prodire kroz njih, pa se moe
desiti da se cela kua zapali i da izgorim u njoj.
Osam godina ja nisam imala grejanje.
I kad je u ovaj kraj doao toplovod, oni ga nisu meni prikljuili, iako se nalazio samo koji metar od
ove kue, zato to su se sporili s vojskom ko to treba da plati. I dok su se oni godinama preganjali
ija je to nadlenost, ja sam se smrzavala.
Komandant garde osi mi je obeao da e se grejanje osposobiti za osam dana, ali ni od toga nije
bilo nikakve vajde jer je on posle smenjen, kada se dogodilo ono ubistvo vojnika u kasarni u
Topideru.
Na kraju je grejanje prikljueno kad mi je to obeao Rasim Ljaji, ali opet ne u celoj kui.
Grejanje mi radi samo na donjem spratu, jer ima nekakav kvar koji niko od majstora nije uspeo da
pronae.
Zahvaljujui Ljajiu, krenuli su da popravljaju krov i vodovodne instalacije, ali su vodoinstalateri,
koji su poeli da rade, posle dva dana povueni, jer su morali hitno neto da popravljaju u Klubu
poslanika. A krpljenje krova je prekinuto jer je poela zima, pa je sve zaustavljeno i voda i dalje curi
posle svake kie.
TADI JE OBEAO I SLAGAO
Predsednik Tadi je tri puta govorio da e doi dok je bio predsednik. Tri godine je obeavao.
Moj prethodni advokat je iao kod njega. Tadi je rekao da je to svinjarija ta se sa mnom radi.
ak je rekao i da sam ja neka istorijska linost i da se to tako sa mnom ne bi smelo dogaati, ali
vie od toga nije bilo nita. Doao nije, a svata se nastavilo dogaati.
AUTOMOBIL DECENIJAMA NA POPRAVCI
Mercedes koji mi je bio dodeljen i koji je vozio Stevo Jeki proizveden je 1980. godine. Taj auto
ko je to njima rekao taj zna i ko su provalnici jer samo oni mogu znati ta su ukrali.
Ja znam samo jedno, da to nisu bili obini lopovi, provalnici. Oni su tano znali ta trae i poslati
su od onih koji se boje moje istine, koji se boje onoga to ja znam o Titovom vremenu.
I ova provala koja se meni desila usmerena je da se ja zaplaim i da se sprei ostavinska rasprava,
koja se vue trideset i neto godina. Mene su bili svega onoga to mi pripada.
Nikako nisam bezbedna, ni u kui ni van nje. Obezbeenje imam samo nou, a ne i danju. A i ta
e mi obezbeenje kad mi zakri ulaz kolima.
Ako hoe da mi obezbede tu bezbednost - onda ta bezbednost treba da bude prava bezbednost.
Provala se desila usred dana, izmeu 14.00 i 16.00 asova. Osetila sam da lupaju vrata koja esto
lupaju kad je vetar. Pogledam vani, ali vetra nema. Vidim da ta lupa nije ni od ormara na terasi.
Uem u sobu. Nekoliko dana ranije imala sam veliku poplavu, pukle su cevi od grejanja. Pobacala
sam pekire i frotire u jednu sobu i gledam kako u to reiti. Sreom tu sam ostala, bavila se time i
nisam ih srela. Mogli su me ubiti ili sam mogla dobiti srani udar da sam ih videla. Da me upucaju
ili prekolju. Provalnici su krivlji od nalogodavaca.
Obih su dole vrata na sporednom ulazu u podrum, eleznim ipkama izvalili su iz tokova i petoro
vrata u podrumu, gde su ostave. Mislili su da tu uvam mikrofilmove.
Obijanje je trajalo podugo. Popeli su se na vrata sa sporenog ulaza ka spratu, prema mojoj sobi. I
ta vrata su izvalili.
U radnom salonu ima jedan pisai sto i odatle su sve pokupili. U jednoj tani bio je novac. U
drugoj tani papiri, kopije pisama koje sam upuivala raznim institucijama.
Uvee je doao na dunost jedan iz bezbednosti, pozvao me i pitao kako sam, a ja kaem: Dobro
sam. Znate li vi da ste obijeni". Ja sam mu rekla da odmah zove efa. Dola je patrola iz Savskog
venca.
Rekli su mi da je jedna osoba u pitanju. Prebacila se preko zida. Nali su otiske prstiju i stopala.
Otisci su bili i u podrumu. Nazvali su me i to su mi rekh. Traili su da otvorim vrata da uu, ah bio
je mrak i nisam mogla da uem u taj deo. To je bilo oko dva sata po ponoi. Traili su da napravim
popis svega tojenestalo.
Ujutro nisam mogla da dobijem advokata, nije mi radio telefon i to mi je jako sumnjivo.
Kod mene je opsadno stanje, ne ulazi niko zbog provale.
A, sad, ja sam sigurna da se i ova poslednja provala koja mi se desila nije sluajna i da i te kako
ima veze s tim najavljenim otvaranjem Titovog sefa, da me zaplae i uznemire. Jer pohtika se ovde
oduvek meala u rad sudova, pa je to, duboko sam ubeena, i sada sluaj.
U svetu nema ovakvog sluaja, gospodine Jokanoviu. Policija je znala ta se ovde dogaa. Oni
nisu dali da se to rei. Samo su pleli intrige oko mene. I tu se ja pitam, ako ovako prolazi udovica
jednog predsednika, ta li se tek radi sa obinim ljudima?
Mene ve godinama hoe da prikau da sam maltene uvek bolesna i luda. A ja to nisam. Samo im
smetam. To su snage koje bi jednostavno tako mene htele da prikau, ali ne dam se.
Na primer, ima tu jedan doktor koji je bio kod Tita, Matunovi se preziva, mislim da je umro. To
je teki laov koji je doao u Titovo okruenje i koji je svakakve gadosti izmislio da bi sebi dao na
znaaju, da je, toboe neto bio vaan i bitan, a jedina istina je da se on u to vreme priklonio
Dolancu.
A od Tita su ga izbacili, jer ga je pokrao. I onda, kada Tita vie nije bilo, on je krenuo svata da
izmilja i o njemu i o meni. Pisao je to tako kao da je bio najblii Titu i da mu se Tito poveravao, a
to nema veze s mozgom.
Na primer, izmislio je kako sam ja toboe smenila Rankovia, jer ga nisam podnosila, odnosno
kako je to Tito meni uinio i napravio celu tu priu da se Rankovi smeni. A to je ortodoksna
budalatina. Drugi su to radili i sve je to jedno veliko rekla-kazala.
Svata je taj Matunovi napabirio za mene. A to nije merodavno. Ljudi idu za senzacijama, bez
obzira na to to to drugima nanosi nevolju.
Rado bih se oprala od kleveta, vrlo rado, kad bi bilo prave prilike.
ZABRANJENA VEERA
Pre dve godine odravala se u Beogradu Ministarska konferencija nesvstanih zemalja. Nisu tu bili
oni efovi drava to su bili nekada osnivai nesvrstanih. Ja mislim da tada i nije bio niko iv, sem
Gadafija, koji se nalazio u jednoj takvoj situaciji u kojoj su gledali samo kako da mu odrube glavu, a
to su naposletku i uinili.
Iskreno da vam kaem, ja sam pratila kako su godinama nai rukovodioci dosta grubih rei
govorili na raun nesvrstanih i kada smo mi izbaeni iz te organizacije. I sad smo ponieni do te
mere, kao glavni organizatori i osnivai Pokreta nesvrstanih. Sad smo samo posmatrai koji
verovatno sede negde gore na galeriji Skuptine i gledaju ono to su osnovali. To je jedno ponienje
kako samo moe da se desi i ja ne znam kako ovi ljudi gutaju ovakva ponienja.
I sada, kada se deavala ta Ministarska konferencija nesvrstanih u Beogradu, do mene je, preko
mojih prijatelja, dola vest da oni ele da se vide sa mnom. Oni su mi slali poruke da bi eleli da me
vide i da nikako ne izbegnem taj susret. Ali naa tadanja vlast to nije dozvoljavala.
Onda je tim ministrima nesvrstanih zemalja priredio veeru princ Aleksandar Karaorevi, ali ja
to nisam znala.
I posle toga, posle te veere, najavili su se princ Aleksandar Karaorevi i njegova supruga
Katarina kod mene, hteli bi da dou i kau kako hoe neto da me pitaju. I, naravno, ja sam ih
primila. Doneli su mi ogroman buket rua, ma to je bio ogroman naramak rua. I to rue sorte maral Tito. Jer odavno je napravljena takva sorta rua koja se tako zove: maral Tito.
I tada je meni princ Aleksandar Karaorevi rekao da je on pozvao i mene na tu veeru jer to su ti
ministri jako eleli da ja budem prisutna, meutim, ja taj poziv nikada nisam dobila. Nisam ni znala
da tako neto postoji.
I zato je on posle te veere doao da proveri da li sam ja dobila taj poziv - a ja kaem da nisam. A
on mi je onda rekao kako su njemu u Ministarstvu spoljnih poslova rekli da su mi poziv poslali jer to
je preko njih ilo. A nisu. I princ Aleksandar je onda rekao: Znai i mene su slagaliw.
Eto, tako, nema kraja bojkotovanju mene.
Zavrni tekst autora feljtona arka Jokanovia, objavljen u dnevnom listu Blic 25. jula 2013.
godine
JOVANKIN PROGON JE PRIA O SVIMA NAMA
Sluajem Jovanke Broz trebalo bi svi da se pozabave: od predsednika drave, do Vlade, Skuptine,
Ministarstva pravde, policije, tuilatva, Vrhovnog suda, zatitnika Ijudskih prava... Jer ko o ovome
bude utao i nakon njene okantne ispovesti i ko ne bude nita preduzimao da se ovaj sluaj konano
rei - postae sauesnik u zloinu.
Osam godina sam priao sa Jovankom Broz i sve paljivo beleio. Poverenje koje je imala u mene
presudilo je da se ta njena ispovest i objavi, uz obeanje, koje sam do kraja ispotovao - da nijedna
njena re nee biti oduzeta ili dodata. Njena pria ima pravu vrednost samo tako i samo ako je
objavljena dok je ona iva.
Sve ove godine zadivljen sam njenim kristalno bistrim umom, neverovatnom sposobnou da se
seti svakog dogaaja, imena, datuma, detalja. Vedra, duhovita, borbena, ponosna, jednostavna,
mudra i analitina, pleni svojom iskrenou, koju njen sagovornik u svakom trenutku osea.
Ona je znaajan akter i svedok posleratnog perioda, neprocenjiv istorijski izvor itave jedne epohe
drave koje vie nema. Njen najlepi i najbolji reprezent. Ali i jedna od poslednjih ivih osoba koje
mogu do detalja opisati i objasniti brojna istorijska deavanja, jer ona zna tajne koje niko drugi ne
zna, moe svedoiti o svim linostima domae politike scene, njihovim meusobnim odnosima,
sukobima, suprostavljenim interesima, o Josipu Brozu i njegovoj stvarnoj moi i nemoi, ali i o svim
najznaajnijim dravnicima XX veka sa kojima se susrela.
Ispovest Jovanke Broz nikoga nije ostavila ravnodunim i izazvala je ogromno interesovanje i u
Srbiji i u svim bivim jugoslovenskim republikama, ali i u nekim drugim dravama sveta.
Nakon svega to je rekla, ostaju samo dva pitanja: zato i dokle?
Zato je jedna ena 33 godine progonjena, izloena psiholokoj torturi, bez krivice proglaena
krivom, bez suda osuena na kuni pritvor, liena legalne penzije, prava na ostavinsku raspravu, pa
ak i svojih linih stvari koje su joj otete?
A pitanje dokle - upueno je ovoj vlasti, koja ovu viedecenijsku agoniju moe da prekine. Ne
znam u ijoj su nadlenosti brojna pitanja koja je pokrenula Jovanka Broz, ali jedno znam bezakonje ne sme biti ni u ijoj nadlenosti.
Odnos prema Jovanki Broz je dijagnoza stanja itavog jednog drutva, pria o mehanizmima koje
oboavanje i uzdizanje do neba - pretvaraju u teror i muenje. To je pria o bednim poslunicima i
huljama, koji su svoju dugogodinju poniznost Titu pokuali da potru bestijalnim zlostavljanjem
njegove udovice.
Pria o Jovanki Broz nije pria o odbrani komunizma i Jugoslavije. To je pria o bezakonju koje se
vrlo perfidno, do dana-dananjeg, sprovodi nad jednom enom. Zato se ta pria tie svih nas jer, ako
ovaj sluaj ostane nereen - onda svako od nas moe biti rtva iste takve bahatosti, bezakonja i
terora.
Zemlja koja hoe u Evropsku uniju morae istinski da rei ovaj sluaj. Zato bi sluajem Jovanke
Broz trebalo svi da se pozabave: od Predsednika drave, do Vlade, Skuptine, Ministarstva pravde,
policije, tuilatva, Vrhovnog suda, zatitnika ljudskih prava... Jer, ko o ovome bude utao i nakon
njene okantne ispovesti i ko ne bude nita preduzimao da se ovaj sluaj konano rei - postae
sauesnik u zloinu. Godinama su razne vlasti taj progon organizovale, podsticale ili tolerisale.
Dakle - bile su sauesnici u zloinu. Ova vlast to ne mora da bude. Ako je ova vlast smogla snage da
se uhvati u kotac sa najveim problemima ovoga drutva onda iskreno verujem da je potrebno samo
malo dobre volje da se konano okona i dravni progon Jovanke Broz i da ona dobije satisfakciju za
Ovaj sluaj je veliki test da li je ova drava spremna da prestane da bude sauesnik u zloinu i
promoter bezakonja. Tim pre to je Jovanka Broz i dalje vie nego obzirna prema toj istoj dravi i
nije se obratila Sudu u Strazburu. Ona ivi da bi ovde, u svojoj zemlji, ispravila nepravdu koja joj je
naneta.
Moda je sad vreme da se to desi.
Nikoliu, Daiu, Vuiu - ta kaete na to?
Da li je vreme?
Pravde radi! Ljudskosti radi!
Poslednji intervju Jovanke Broz dat arku Jokanoviu, objavljen u ,,Blicu u nastavcima - 26,27. i
28. jula 2013. godine
AKO PITA ZA JOKU - ODE U FIOKU
Due od mesec dana ,,Blic je objavljivao ivotnu ispovest Jovanke Broz - ene koja je bila
najlepi simbol jedne drave koje vie nema, ali i njena poslednja rtva, ije patnje se proteu do
dananjih dana. U feljtonu je govorila o svom poreklu, ivotu, ratu, o danima svoje blistave slave, ali
i o danima svoje izolacije, obespravljenosti, ikaniranja i progona. Sa Jovankom Broz razgovaram o
njenim utiscima o feljtonu, ali i o jo nekim pitanjima koja su zaintrigirala javnost. A, sve u nadi da
e i ovaj feljton i ovaj intervju probuditi savest onih monika koji mogu da konano stave taku na
njene viedecenijske muke.
Jeste li zadovoljni feljtonom?
Jesam, jesam! Jako sam zadovoljna - jer to je satisfakcija jedna za mene velika. Zadovoljna sam i
dobro je da je to izilo. Ja se nadam da e to na kraju ispasti jako lepo. Sad emo videti kako sve ovo
ide, kakav je zavretak svega toga. I videemo ta sa tim moemo uraditi. Moda e ovo neto i
pokrenuti. Eto tu su i istoriari, pa nek i oni prosuuju i rasuuju. Valjda e i ovaj feljton tome neto
doprineti.
Jel' vam se javljaju ljudi?
Puno sveta se javlja, meutim nekad se ovek mora malo zapitati otkud to sve dolazi, ali kau mi
da je jako, jako veliko interesovanje. Javljaju mi se ljudi sa nekoliko strana da kau da je zbilja
velika itanost. Kau mi da ujutru razgrabe ,,Blic i da to ide od ruke do ruke i da ljudi itaju, da je
interesovanje veliko. Veliki interes. Jo je ta pria iva.
Kakvi su komentari?
To ta do mene dolazi, to je vrlo pozitivno. Svi govore da se to jako masovno ita i da su ljudi
iznenaeni da se u ovoj dravi moe raditi ovakvo bezakonje. Moji neki roaci do kojih ja jako
drim, koji su jako obrazovani ljudi i koji znaju i prosuivati i proceniti, oni su rekli: ,,Pa dobro da si
i ti konano neto rekla. A i mnogi drugi pozdravljaju da je konano neto moglo i da se proita o
tom mom ivotu, takvom kakav je bio i kakav sada jeste. I o tom zulumu koji se nada mnom ini
svih ovih godina.
ak i mladi ljudi, koji u to vreme nisu ni bili roeni, bili su jako zainteresovani za vau priu.
Drago mi je zbog toga. Ja uvek kaem: omladina je onoga ko se sa njome bavi. A s naom
omladinom bave se svi: i roditelji i prosveta i kola - a sutinski moda ba niko.
Ljudi ne vole nepravdu i mnogima je drago to to ste progovorili. A znaju i koji je va
doprinos bio.
Moj doprinos - bilo pa prolo! I ta da radim?
ta biste rekli itaocima Blica nakon ovog feljtona?
Eh, ta bih im rekla! E, moj dragi, to je vrlo teko. Preporuivati danas? Pa to im sve govori ova
naa vlast.
Neki kau da je ovo najvea novinarska senzacija u poslednje 33 godine.
I meni se tako ini. Ko priznao - ne priznao, to je tako. Meni je to tako. Jer nijedan novinar do sada
nije iao do te visine, da tako detaljno prikae ceo moj ivot.
Ali ima i onih koji tvrde da nita od ovoga vi niste ispriali, da ovo nisu vae rei, nego neki
Udbin materijal.
Eto ti ga na! Eto, vidite! Svata ljudima mogu nakalemiti. I onda na ovakoj vatrometini izboriti se
za neto to je istinito i tano, izboriti se protiv lai i kleveta, vrlo je teko.
ao mi je to u feljton nije ulo jo puno toga to ste mi priali, a to nemam snimljeno ili
zapisano jer nisam hteo to da objavim, da ne bih napravio neku greku.
Pa, ja se vama zahvaljujem na tome jer o meni su najee pisali ono to nije tano. Pisali su
proizvoljno, iskrivljivali su moje rei, ili mi stavljali u usta ono to nikada ne bih ni pomislila niti
rekla. Ali ovde se nekanjeno lae.
U jednom od nastavaka objavljena je vaa slika u partizanskoj uniformi sa jednom ratnom
drugaricom.
To je slika iz Banje Koviljae.
Javila se erka te vae drugarice. Ta vaa drugarica na slici je njena majka Milena Jelisavac
Kozarka.
Je l iva!?
Naalost, nije. Umrla je 2001.
Joj! Ba mi je ao! Ali, eto ba sam se prijatno iznenadila da se njena erka javila.
Njena erka Radmila Mirjani Zari kae da vas je Kozarka jako volela i da je priala
najlepe o vama.
To je bila jedna jadna, izranjavana ena sa Kozare, izmuena, ajme meni. Pa smo mi svi po
bolnicama imali veliko razumevanje za nju. I meni je bila jako draga. Kad god smo se sretale, ba
smo prave drugarice bile.
Inae, javljaju se ljudi iz svih delova bive Jugoslavije, ali i iz dijaspore, sa svih kontinenata.
Ja mislim da e u celoj bivoj Jugoslaviji ovo to sam priala, da e ceo ovaj feljton biti uzet sa
velilm respektom.
U Hrvatskoj takoe vlada veliko interesovanje. U Jutarnjem Iistu napravili su veliku priu
o ovom feljtonu. Zamolili su me i da za njih napravim intervju sa vama.
Jutarnji list je dosta itan list u Hrvatskoj. Rekla sam vam neki dan da Jutarnji list ima veliku
publiku u Zagrebu i u celoj Hrvatskoj. Popularni su. Videla sam taj va intervju i jako mi se dopao. I
jako mi se dopao taj novinar koji je to pisao, jedan takav optimista, sav vedar. A proitala sam i ovo
u ,,Nedeljniku to ste priali. Jako je lepo, a i ceo tekst je jako lepo opremljen.
Izdavaka kua iz Italije zainteresovana je da objavi ovu vau ispovest kao knjigu. Kao i
najvea izdavaka kua iz Hrvatske. I jo mnogi drugi.
Interesantno je da su Italijani uvek bili jako naklonjeni meni. Kod njih bi to moglo biti objavljeno i
to bi i njima bilo jako interesantno. A nek objavljuju i Hrvati, da vidimo kako e to da izgleda.
Imali ste nedavno ponudu da napiete knjigu.
Rekla sam vam da se meni pre dva meseca javljao Karl Bilt preko jedne moje poznanice iz Bosne i
traio da bio on vrlo rado odtampao moje uspomene jer on smatra da bi to bilo interesantno. A on je
jedan ozbiljan ovek, to je jedna lepa zemlja. Meutim, ja sam ga pozdravila i rekla sam da ja nita
nisam pisala.
Interesovanje za knjigu je jako veliko. Svi pitaju da li e ovaj feljton biti objavljen kao
knjiga.
Znate ta, malo emo videti, pa emo dodati. Ako bude to kako ste vi to zamislili, onda emo mi
dodati ta treba i zaokruiemo to, ja imam toliko materijala da to i dopunimo. Da zaokruimo to.
Ali da u knjizi bude dosta fotografija. Mnoge ljude su fotografije koje su objavljivane u ovom
feljtonu posebno dirnule. Podsetile su ih na ta vremena.
Ove fotografije koje ste objavili - jako lepo se uklapaju. A i, rekla sam vam to, fotografija esto
puta govori mnogo vie od rei.
Fotografije su najverniji svedok vremena.
Ja sam, arko, inae htela da vam se zahvalim za fotografije koje ste mi dali, za vau knjigu, za
posvetu. Za album koji ste mi napravili sa tim mojim fotografijama. Prelepe su. Moram rei da ste
vrlo lep izbor napravili. To je ipak deo mog ivota. Usreile su me te fotografije koje ste mi dali.
Gledala sam ih i seala se lepih dogaaja koji su proli. Lepi su bili.
Posle nekoliko decenija ste se ponovo susreli sa njima.
Meni su sve fotografije uzeli i ovi zlikovci razni liili su me da i u tome uivam. Kao da su mi ceo
ivot ukrali. Krivo mi je, al ta da radim. I kad mi neko nekada trai da im dam fotografije, ja
nemam. Nee oni da mi naprave fotografije. Nekoliko puta su mi iz Egipta i neki drugi traili
fotografije, ja sam ih molila da mi ih daju, ali nisu hteli.
O vaoj eleganciji i danas se pria. Ko se bavio vaom garderobom?
Ja sam se sama brinula o svojoj garderobi, a to meni niko verovao ne bi. Potpuno sama. Govorili
su da mi je io Kristijan Dior i koga sve jo nisu pominjali. A nije. To nije istina. Jer, ja sam jo od
samog poetka svog pojavljivanja vodila rauna o tome kako u se pojaviti i onoliko koliko sam ja
umela i koliko sam razumela ja sam tako i radila. A mene je i moja majka, malo tome poduila. I
tako je to ilo. Meni je trebao jedan najelementarniji, najosnovniji, jednostavan kroj i onda ono neto
detalja koji se pojavljuju u modi u tom trenutku ako dodam - to je onda za mene dovoljno. Imate
ljude kojima se to svialo i one kojima nije. Ima onih koji bi mene strpali da sam neka trapaoza, a
imate i one koji misle da sam bila kao neka kraljica. Eto, ne moete tom naem svetu nikako
udovoljiti.
A puna, kao svojevrsni simbol Jovanke Broz? Kau da ima samo jedna vaa slika bez pune.
Ja se ujutro oeljam, sredim i po ceo dan mogu da budem uredna.
Sami ste pravili te uvene pune?
Naravno da jesam. A ko bi drugi? ovek u ivotu mora svata u takvim situacijama da naui. Jer
bilo je tu dosta obaveza, prijema, fotografisanja...
Kad smo kod fotografija, da napravimo jednu fotografiju.
To emo kasnije, da vidimo kako ovo sve ide. Pa da ima trajnu vrednost.
Ali neko moe da posumnja da ovo nije autentina pria, ako nema zajednike fotografije.
Ve je to potvreno da ja autentino samim tim mojim reima i svime to sam ispriala. I ljudima
koji su zainteresovani da to itaju. Molim vas budite dobri, ovo to smo priali bie dovoljan dokaz,
ja sam duboko u to ubeena. A kasnije e biti vremena i da se slikamo.
Redakcija ,,Blica me je zamolila da vam prenesem njihov poziv da ih posetite.
Zahvaljujem se na pozivu, ali sve to mi moemo kasnije, samo da vidimo kako e sve ovo da se
zavri.
Ko bi, po vama, mogao da presee ovakvu situaciju u kojoj se nalazite?
Mogli bi mnogi od njih, samo oni nemaju hrabrosti. Oni se meusobno dre, svako ima svoga
subau. Nemaju zajedniki jezik, nemaju zajedniki stav o sluaju Tito, pa ne mogu imati ni prema
meni, iako je ovo nepravda koja bi se mogla tretirati pravno i razumno.
Ali i kao pitanje ljudskih prava?
Joj, dok mi doemo do ljudskih prava... Mi nita ne radimo. Treba raditi na ljudskim pravima. Ovo
je samo jedna mala ansa da bi se moglo uraditi neto na ljudskim pravima.
ta mislite, zato vaa agonija i dalje traje, uprkos injenici da drave koja je zapoela va
progon, ve odavno nema?
Oni ovde ne znaju to bi i kud bi sa Titom, pa onda naravno ne znaju ni ta e biti sa mnom. U
tome je sutina.
I kakav rasplet oekujete?
Da mi imamo dravu kakva treba - onda bih ja nekog i prozivala. Da mi imamo dravu kakva treba
da bude, na sudu bi se raistilo: ekaj da vidimo - ko je tebi naredio da ubije Jovanku i radi ega?
Nedavno sam pronaao deo stenograma sa sednice Saveta za zatitu ustavnog poretka,
odrane 15 dana posle Titove sahrane i potpuno sam okiran nivoom rasprave koja je voena o
vama.
STANE DOLANC: Predlaem da Savet podri predlog da se to na zajednikoj sednici
Predsednitva SFRJ i Predsednitva CK SKJ zadokumentuje i da se preduzmu mere bezbednosti
protiv nje i da se obezbedi okolina...
NIKOLA LJUBII: Dodao bih sledee: Jovanka Broz je ovih dana pozvala desetak ena i sa
njima sedela vie sati i priala. Sigurno je priala
tome o emu uvek pria. Tih deset ena e to priati dalje, glasine e se pronositi. Prema tome,
ona je i dalje aktivna u raskrinkavanju nas.
Da li vas ovo iznenauje?
Ma, kakvi! Te ene, ima nekih etiri-pet koje ja nisam pozivala, koje su same dole. A vi vidite
kakav je bio general Ljubii i kakve stvari pria. Evo, pa ta ena iz Kraljeva i dan danas dolazi kod
mene. A Ljubii se bavio traevima. Eto, to su nama nai generali. Eto kakva im je ispala vojska, na
kraju krajeva. Hteli mi to priznati ili ne. Ali, molim lepo kada bi se ta situacija htela analizirati svata bi se tu saznalo. Takva nam je bila vojska. Narod je za nju dao sve da mu uva dravu, a kad
je trebalo da je brane - oni pobegli! Ali tu svata moe, jer tumaenja su raznorazna.
A jedan drugi general vodio je ,,junaku borbu da vam se iskljui grejanje u kui.
Znate ta, kad se jedan general potpie i baci pod moju kapiju svoje pismo dok kia pljuti - a na
pismu pie: Strogo poverljivo - neemo vas vie grejati - nema mazuta". A ne kae kako emo vas
grejati. A policajac koji me uva se prepao kad je video da pie vojna tajna, nije smeo to da otvori,
pa je odneo to posle svome efu.
Ipak, u tim vremenima imali ste i prijatelje koji su uz vas ostaii i kada vam je bilo najtee i
kada je bilo opasno biti Jovankin prijatelj. I biti na njenoj strani.
Pa bilo je dosta tih ljudi. ak i onih koje ja nisam poznavala. Na primer jedan seljak iz okoline
Kraljeva glasno je govorio: Ako pita za Joku - ode u fioku! I oni su njega zatvorili, i kad su ga
posle ne znam koliko vremena pustili, on je opet, rairenih ruku govorio: Ako pita za Joku - ode u
fioku! Onda su ga pustili, nisu znali ta e ni kako e sa njim, a bilo je jo takvih sluajeva, broja
im se ne zna. Takav je na svet.
A od onih koje ste lino poznavali, ko je ostao uz vas?
Imala sam i takvih prijatelja. To su na primer bili doktor Vlatko Velebit
njegova supruga. Oni su mene poseivali i u vreme kada su mene gonili.
Dok je Tito jo uvek bio iv, kada su nas dvoje nasilno razdvojili. Doktor Vlatko Velebit je bio na
predstavnik u enevi i on i njegova supruga su doli da vide ba ta se to sa mnom dogaa. Sve
vreme od kad sam se ja nala u nevolji on je stalno mene zvao i dolazio je kod mene kui. Zapravo
njih dvoje - i on i njegova supruga. Onda se tu Marko Nikezi posle prikljuio, pa Gustav Vlahov, pa
onda ambasador Kosti, koji je bio i ef protokola u Ministarstvu inostranih poslova. Eto bilo je i
takvih ljudi, ali to su bili ljudi koji imaju kimu. Ja sam evo sa jednom mojom drugaricom jo od
41. godine i danas se nekad naemo i nikad se razdvajale nismo, jer to je prijateljstvo kad ovek
jedan drugom moe da pomogne.
Znam da vas je i pokojna Saa Javorina, na najmlai narodni heroj, jako volela i hvalila.
U, ja sam nju dobro poznavala. Originalna ena! Mi smo se vrlo esto susretale. I ja sam nju jako
volela. Ja sam se vrlo esto sa njom druila kod jedne moje tetke kojoj je Saa pomogla da je ustae
ne zarobe u Lici i gola i bosa je pobegla da je ne ubiju. To je lepo uti kad vas neko hvali, to grije
duu oveku.
Uz prijatelje, tu su bile i sestre.
Moje sestre su ostale sirotinja za vreme rata. Ja sam nebo i zemlju prevrnula da ih posle rata
pronaem i nala sam ih u Vukovaru i na Otocu. Ja sam njih podizala, obe su postale intelektualke.
Zora i Nada danas ive u Beogradu. Evo, Nada esto dolazi da mi pomogne, jer kod mene je sve ovde
razvaljeno.
Mnoge itaoce je u feljtonu i iznenadila i dirnula pria o vaim precima i o vaoj porodici. O
tome se nita nije znalo.
Pa, eto, ja sam jako ponosna na moje pretke i na moju porodicu. I to mi se uzimalo za minus od
strane tog Titovog okruenja. To moje poreklo. A kako da ne budem ponosna i na roditelje i na brau
i sestre i na svoje pretke? Na srodstvo sa Teslom, Tomom Budisavljeviem, Danilom Banjaninom.
Na desetine svetenika i oficira koje je kroz istoriju dala moja porodica. To su injenice i to meni
niko ne moe oduzeti, pa ak ni ovi to su mi sve drugo opljakali.
I danas neki imaju svoje teorije kako ste se obreli u Titovoj slubi.
To su raznorazne kombinacije bile. Niko nije znao gde ja dolazim, kod koga ja dolazim, ja sam
ekala. Meni su dali zadatak kojem ja nisam dorasla. Da vodim arhivu, a znala sam kucati samo sa
dva prsta. I ja sam onda uzimala asove, nauila daktilografiju, da bih se lake snala. Ali, ja se
nisam libila ni da odem i da vidim i kako se pere sue i kako se pere ve, ja sam htela sve da znam.
Jer ako je mene jedan takav posao ekao, ja sam htela sve da vidim i sve da znam. I ta vi moete sa
tim naim primitivnim ljudima, koji sada svata podmeu?
Kako ste uspeli da do savrenstva savladate pravila protokola, poto je opti utisak kod svih
efova drava i vlada tog vremena bio da ste briljantni u tim protokolarnim i diplomatskim
aktivnostima?
Ja sam sve o protokolu uila kod doktora Smodlake, koji je bio na ef protokola. On se naao u
jako tekoj situaciji, zato to se naao meu partizanima, koji nisu imali bele veze o svemu tome. I ja
na ovoj drugoj strani. I onda, moj roak, doktor Sran Budisavljevi kae Smodlaki: Zna ta
Smodlaka, ti treba Jovanki, a ona treba tebi. Zato vas dvoje, blago meni, ako hoete neto da uspete
- drite se zajedno. I tako sam ja njemu pomagala, a on meni. I kod njega sam ja puno toga nauila.
esto bih uvidela da to to ovi nai trae ne valja i onda bih se ja njima suprotstavila. I onda on meni
pomogne, a ja njemu - i tako smo mi to vukli zajedno napred.
Kako danas gledate na Jugoslaviju, na zemlju koju ste decenijama dostojanstveno
reprezentovab, kao njena prva dama?
Ma kako gledam? Ja mislim da su malo bili pametniji ljudi - da to nije trebalo rasturiti. Trebalo je
odbaciti ono to ne valja, a uzeti ono to je vredelo. Jer istorija nam govori da na ovim prostorima
mora se voditi jedna drugaija politika. A vidite do ega nas je dovela jedna politika ljudi na ovim
prostorima koji niti su razumeli, niti su umeli ta i kako da rade. Moda je ta zemlja osuena da bude
tako. Moda. Ali meni se ini da u ovoj dananjoj situaciji neto bolje nee zaiveti. Vreme treba da
neto bolje doe, a kod nas je rastureno sve i svi kriterijumi su baeni pod noge. I ko e to vratiti?
Da li Jovanka krije neku veliku tajnu iz Titovog vremena? Da li postoje jo neke mnogo
velike tajne?
Tajni ima koliko hoete. Samo o tajnama treba da govore i oni koji su gradili te tajne. A oni ne
smeju da pisnu.
Kakav je bio Titov stav o Ustavu iz 1974. godine, za koga mnogi smatraju da je poetak kraja
Jugoslavije.
Vrlo je teko bilo sa republikim rukovodstvima, jer svako je vukao na svoju stranu, za svojim
interesom, Svako je mislio da je najpametniji. Vrlo je teko bilo i nije Titu bilo lako.
A kakav je bio Titov odnos prema Srbiji i Srbima, jer ovde neki misle da je on dozvolio da se
Srbija razbija preko pokrajina.
Ah, kakav je odnos imao! Pravo pitanje je kakav su Slovenci odnos imali. To treba pitati. Oni su
bili glavni.
Koliko je istina da je Tito bio svemoan i da je sam odluivao o svemu?
Ne, naprotiv! Republike su uzele toliko maha da su one krojile sudbinu te drave. Daleko od toga
da je Tito odluivao o svemu i da se o svemu pitao, da je njegova bila poslednja. Dolo je tako
vreme, da mislim da je odreeno da Jugoslavija propadne. Meni je ao, jer bolje vreme, ja verovatno
neu doiveti.
ta je bila najbolja Titova osobina?
Nema nikoga ko ima sve samo dobre osobine. Svako ima i lepih i runih osobina. A najbolja
njegova osobina je bila ta to je ove nae narode, na neki nain, drao zajedno. Eto to je moje
miljenje.
ta niste voleli kod Tita? Da ii ste eleli neto da promenite?
Uvek toga ima. Neto bih promenila, neto ne bih i kod sebe i kod drugih.
Koje vae savete je Tito sluao?
Pa znate ta, iskreno da vam kaem, ja sam znatno mlaa bila. Ja sam bila ovek od inicijative i ja
sam dobar organizator bila. I onda sve ono to njemu odgovara - on bi to i prihvatio.
A je l neto nije prihvatao, je l se neemu opirao?
To su ti, to kau, ukroeni goropadi. Nije trebalo da pusti ovima da prislukuju ceo Centralni
komitet i celo dravno rukovodstvo. To je veliki Titov minus. Pustio je atare da rade ta hoe i pustio
je u tim atarima da rade ljudi ta god hoe. A kad kaem atari - mislim na te nae republike i
pokrajine.
Vai susreti sa svim najznaajnijim svetskim dravnicima dragocen su materijal za
istoriare, ali i neto to jako interesuje itaoce.
To je jako duga pria, jako duga pria, vrlo opsean materijal.
Bar neto od toga da pomenemo i ovom prilikom. Neke interesantne delove.
ta su delovi bez celine? Mi emo se ovde zadrati, a kasnije emo mi videti za knjigu ta jo da
stavimo.
A pisma koja ste slali dravnim organima? I ona su dragoceno svedoanstvo.
A ta pisma moja koja sam upuivala raznim organima - njima se broja ne zna. Ja sam ta pisma
slala svima koji su mi zlo nanosili. Onima koji me dave - a ja njima odmah pismo poaljem.
I dalje postoji misterija Titovog sefa.
O tome sam priala ve, ali bih i ovo da dodam. Sef su otvorili samo za reklamu. A nama reklame
ne trebaju. Nama trebaju dela. Tamo su plate Titove, tu su njegovi honorari, ono to je on dobio za
knjige, tu je njegova uteda. E, sada kome pripada ta uteda, da li ona pripada meni, kad nemam ni
jednog jedinog kvadrata, to je jedino pitanje. Ovo je bio brak bez dece. Ovo je uteevina koja je
nastala u braku, a po svim pravilima ta uteevina pripada meni. Traila sam je da bih ovde malo
sredila to domainstvo, ovu ruinu od kue, ali nisam dobila.
Ovih dana otvorena je i izloba Titovi darovi".
Oni stalno idu protivzakonito. Nemaju pravo dok je sluaj pred sudom nikakve izlobe praviti, jer
nemaju odobrenje. A oni su pravili veliko bezakonje i krivci su za velike svinjarije s kojima se sada
nosim. A nema ko to da im kae - nego ovako.
Kako danas izgleda jedan dan u ivotu Jovanke Broz?
E, sve se to promenilo, sve, sve, sve... Ja volim i itati, volim i sluati i lepu muziku i sve to, ali
ivot se promenio. A onda me interesuje i ovo sve nae to se deava to se pie, a i ne stignem sve
to da pregledam. Jer, ja sam sama, bez igde ikakve pomoi.
ta je sa svim tim ljudima koji su nudili pomo?
Ima tu jedna simpatina anegdota. Jedan iz Zagreba, pre godinu ili neto vie, kae meni kako bi
mi kupio stan, bogzna kako luksuzan u Zagrebu. Ja mislim, moram ja njega zabiljeiti. Pa to ne
doe ovde da mi neto kupi, ako je ve dobrotvor i eli meni dobro? Onda to mi ne pomogne ovde,
tu gde ja sada ivim?
Pratite deavanja na politikoj sceni?
Pa, donekle da, jer to mene ne moe da mimoie. Donekle, ipak, koliko mogu pratim.
Je l izlazite iz kue?
Ma ne, ne idem nikud, jer nemam ja nikakve mogunosti. Verujte mi, prodali su kola koja sam
mogla povremeno koristiti i odavno nigde ila nisam.
Od 2007. godine nigde niste izali?
Da... Ma ta u! Kuda u? Da nameem tu svoju muku drugima? Nema smisla.
Ogromna je bila vaa i Titova ljubav. Nadate li se da ete jednoga dana opet biti zajedno bar
u toj venoj kui, jedno pored drugog?
Ko ti ga zna ta e biti. Vidite li kako ovi nai jadni ne znaju ni ta e, ni kuda e sa mnom. A meni
ni ovako ne daju da ivim i vrlo je teko predvideti ta e biti posle toga.
Verujete li da e se neto ipak pokrenuti nabolje, nakon ove vae ivotne ispovesti?
Ja uvek verujem, pa ako se desi - desi, a ako se ne desi - ta da radim. Ja uvek gajim nadu.
arko Jokanovi
RAZGOVORI U BOLNICI
Sa Jovankom Broz sam se uo 14. avgusta 2013. godine, par dana pre nego to sam krenuo u Crnu Goru. Obavestio sam je da sam u
tekst uneo dopune, prie koje mi je priala prethodnih dana. Priali smo o jo nekim detaljima vezanim za knjigu.
U Crnoj Gori me 23. avgusta obavetavaju da je u tekom stanju prebaena u Urgentni centar u Beogradu.
Novinarima sam ponavljao samo jednu reenicu: Ona je veliki borac i ubeen sam da e pobediti i ovu situaciju. To sam rekao i
njenoj sestri Nadi, koju sam odmah pozvao.
Do svog povratka u Beograd, 30. avgusta, bio sam u svakodnevnom kontaktu sa direktorom Urgentnog centra doktorom Zlatiborom
Lonarom, koji me je obavetavao o njenom oporavku, a njoj prenosio moje pozdrave.
Doktor Zlatibor Lonar, njegov zamenik doktor Duan Jovanovi, doktorka Jelena Vruini, celokupna ekipa lekara i medicinskog
osoblja Urgentnog centra dali su sve od sebe da se Jovanka Broz oporavi.
Presudna je njena borbenost, njen duh, ono to ona jeste celim svojim biem: borac! Borac koji ne kuka. ena koja se nikada nije
poalila ni na najmanji zdravstveni problem, koja je poslednji put bila bolesna davne 1952. godine, koja nikada nikome nije rekla da
je neto boli, niti je iko mogao to da primeti iz bilo kog njenog gesta ili rei. utala je i trpela. Ba kao to je dostojanstveno trpela
sve nevolje, ukljuujui i neshvatljivu injenicu da ni dan-danas nema ak ni zdravstveno osiguranje.
31. AVGUST
Zajedno sa direktorom Urgentnog centra Zlatiborom Lonarom ulazim u prostoriju u kojoj je smetena na Odeljenju intenzivne nege
ispred kojeg danonono deura policija. Na stalnom spisku za ulazak kod nje je samo pet osoba: njene dve roene sestre, dva sestria
i ja. U posetu prima jo ponekog, koga ona odobri, mada je neke zahteve za posetom i odbila.
Oprezno i prilino uplaeno ulazim u prostor u kojem se nalazi, samo staklom odvojen od ostatka prostorije intenzivne nege. U prvoj
sekundi kada me je ugledala, na njenom licu ukazao se njen prepoznatljivi, iroki osmeh.
Par sekundi je utala, gledajui me svojim krupnim, bistrim oima, kao da se izvinjava to je bolesna, to je u bolnici, to su njena
rodbina i prijatelji, ali i svi oni koji je vole i potuju, zabrinuti za njeno zdravlje. Ona ne eli nikome da bude na teretu, ne eli da
druge optereuje, da se ali.
Kao i mnogo puta do sada, fasciniran sam njenom borbenou i energijom i tim njenim maginim, prepoznatljivim, irokim
osmehom.
Bio je to jedan dirljiv susret i moja poseta ju je jako obradovala.
Raspitivala se za moju porodicu, pitala je za sestru kod koje sam bio u Crnoj Gori, o emu smo priali pre njenog odlaska u bolnicu.
Veoma se obradovala buketu malih crvenih rua i ukorienoj knjizi koju joj je poslala redakcija ,,Blica u kojoj su sabrani svi
nastavci feljtona koji su objavljeni u tim novinama. To ju je ozarilo, traila naoare da je prelista.
vrsto me dri za ruku sve vreme posete, govorei da imamo jo o mnogo emu da se ispriamo.
Obavestio sam je i kako teku pripreme za knjigu koju spremam, na kojoj smo radili i nakon zavretka feljtona. Srena je zbog toga.
Hoe ljudi da imaju knjigu da im to ostane sakupljeno na jednom mestu, jer to ima vrednost zato to je istinito."
Jako je raduju informacije da se ljudi iz cele bive Jugoslavije, ali i iz sveta, raspituju o njoj i njenom zdravlju, da je mnogi
podravaju i bodre:
,,To mi grije duu, rekla je, iskreno dirnuta, uz molbu da pozdravim sve koji se raspituju za njeno zdravlje. A pomenuli smo samo
neke: njenu prijateljicu Slobodanku Hini, Ljilju i Darka Ribnikara...
Priao sam joj kako me zovu mediji iz svih delova bive Jugoslavije interesujui se za njeno zdravstveno stanje, ali i za sve ono kroz
ta je prolazila u ivotu. Rekla mi je da, poto vlada toliko interesovanje za njeno zdravstveno stanje, ljude treba o tome i
obavetavati:
Treba i odavde da se uje kako mi je. Treba da se zna istina, a ne da se nagaa.
Prezadovoljna je odnosom osoblja Urgentnog centra i posebno direktora Zlatibora Lonara. I rekla mi je da i to treba da stavimo u
knjigu.
Na pitanje zato mi nikada nije rekla ni jednu jedinu re da ima neki zdravstveni problem, tiho je odgovorila:
Kaem joj i kako mi je Isidora Bjelica rekla da je plakala kad je proitala u Blicu moj tekst o naem susretu u bolnici.
,,Ih! Znam ja za Isidoru Bjelicu. Pa, ko nju ne zna! Jedna vrlo, vrlo originalna ena.
Obavetavam je i da je sa mnom kontaktirao jedan novinar sa vajcarske televizije koji eli da napravi emisiju o njoj.
,,Pa lepo. Molim vas, dajte mu i fotografije ako treba da neto ilustruje. A i znate, sve ovo to sam vam priala, pa ako moe neto od
toga da iskoristi - neka uzme.
Rastajemo se nakon to sam joj ispriao da mi je sekretarica direktora Urgentnog centra Goca Velikovi rekla da je ogroman broj
ljudi svakodnevno zove, raspitujui se za Jovankino zdravlje. Zabrinuti su, neki od njih ak i plau, nude razne vrste pomoi, alju
telegrame, pisma, raspituju se da li mogu da poalju pakete, hranu, pa ak i lekove, ako neto zatreba.
4. SEPTEMBAR
Danas mi je Jovanka ispriala tri sjajne prie iz svog ivota.
Prva pria je o eni izuzetne humanosti Dijani Budisavljevi, koja je spasavala srpsku decu iz ustakih logora.
Dijana Budisavljevi je bila ena mog roaka Julija Budisavljeva. Ona je bila Austrijanka i jo je u Prvom svetskom ratu pomagala
i slala humanitarnu pomo naem narodu. Jo u doba Solunskoga fronta. A u Drugom svetskom ratu je spasla ne zna se koliko
hiljada srpske dece iz ustakih logora.
Bila je veliki ovek. Humanista kakvog dugo nee biti. I bila je lepa ena. Mi smo se viali posle rata. Oni su dolazili kod nas.
A taj moj roak, njen mu Julije Budisavljevi, on je iveo 100 godina. Bio je hirurg, bio je ef Hirurke klinike u Zagrebu, profesor
Univerziteta, koji je tamo bio jedan od osnivaa te klinike.
Kaem Jovanki kako mi je poznata beogradska novinarka Mira Radoevi ispriala da je Jovankino omiljeno cvee - anturijum.
Jeste. iva istina. Kad sam bila kod Sukarna u Indoneziji, on me je jednog dana poveo u svoj vrt. To je bio vrt pun cvea, kao iz
bajke. Ne zna se koji je cvet od koga bio lepi. I tu meni Sukarno kae: Izaberi koji god hoe cvet. Ja se tu okrenem i kaem:
Ovaj! I sad tu nastane problem kako taj anturijum preneti brodom do Jugoslavije, a da mu se usput neto ne desi, na tom dugom
putovanju. I ja tu zamolim jednog mladog lekara na brodu da ga pripazi. Kaem mu: Ko boga vas molim, uinite ta god znate da
ovaj cvet sauvamo do kopna jer mi je reeno da je jako teak za odravanje. I nekako mi njega itavog donesemo do Beograda. I,
neete verovati, njemu su bile potrebne etiri godine da ivne, da prihvati nau zemlju i klimu, da se adaptira. I kad se anturijum
stabilizovao, ja sam njega posle presaivala i razmnoavala, pa sam ga slala u sve republike, razdelila sam ga po celoj Jugoslaviji.
Tako sam ja na ove prostore donela anturijum, kao poklon od Sukarna. A to je cvet dugovenosti, besmrtnosti. ujem da ga neki
zovu i Titov cvet. A on sa Titom nema nikakve veze. Nego sa mnom. Ali, eto, meni ni to za cvet nee da priznaju, a kamoli neto
drugo.
Jovanka mi pria da je imala jo jednu posetu, a kao uvertiru o kome je re, prepriava mi jedan dogaaj iz svog ivota:
Kada su u mojoj Lici saznali da sam ja izolovana i stavljena u kuni pritvor, oni su se jako uplaili za mene i reili su da neto urade.
I onda oni organizuju jedan zbor na kojem se okupi silni svet iz tog mog kraja. I oni tada odrede jednu devojku koja se zvala
Jovanka, a ime je po meni i dobila, sa zadatkom da doe u Beograd. I narede joj: iva se ne vraaj, Jovanka, dok ne vidi nau
Jovanku. I ona doe u Beograd i jadnica je nekoliko dana uala ispred te kue, na ulici ispred zida, ispred ograde kue u kojoj sam
ja bila, tu je i spavala, nikud se odatle nije mrdala. I jednog jutra ja otvaram prozor i ujem neku buku spolja, odatle ispred kapije.
ujem policajca koji me uva kako se s nekim prepire. Raspravlje se s nekim, onako povienim tonom. I ja onda njega pozovem i
kaem mu: Ajde da mi vidimo o kome se tu radi. I ubedim ja njega da je pusti. I onda ona meni ispria kojim poslom je dola u
Beograd, prenese mi pozdrave mojih Liana. Nas dve smo tu onda ne znam ni sama koliko sati dugo raspredale tu porodinu istoriju
i te nae like rodbinske veze. Eto, mene su moji Liani voleli. I sada me je ovde obila ta moja imenjakinja Jovanka, koja je dola iz
Nemake. ibnula iz Frankfurta i dola da me obie. Inae, ona ivi u Novom Sadu, ali putuje i u Nemaku, ima posla tamo.
5. SEPTEMBAR
Jovanki donosim njen omiljeni cvet - anturijum.
,,U, pa lepo. Mnogo vam hvala. Lep je, prelep je. Stavite ga negde da mogu da ga gledam.
Pitam je boli li je neto.
,,Ma, ne!
Obavetavam je da sam sa njenim sestriem Zoranom bio na sastanku kod Rasima Ljajia, gde je bio i generalni sekretar Vlade Srbije
Veljko Odalovi, kako bi se pronalo reenje za njen smetaj nakon izlaska iz bolnice. Zabrinuta je oko toga i nada se da e se
njenoj porodici.
,,Ja sam, inae, govorila engleski i ruski jezik, ali sam uvek imala pri ruci i nekog ko bi uskoio, ako je neki drugi jezik u pitanju.
Evo to je interesantno da sva moja porodica, ja ih zovem jeziari, svi govore vie jezika. A moj otac je govorio etiri jezika. Odrastao
u Austriji - znai nemaki morao da zna, talijanski morao, iveo u Americi - engleski morao, a iao je i u Francusku i francuski
nauio. Moj sestri govori tri jezika. Mi nemamo nijednog ko ne zna tri jezika. Moja sestra Zora isto govori nekoliko jezika. Ona je
zavrila Svetsku knjievnost i u Italiji posle i istoriju umetnosti. Nada je predavala engleski jezik. Eto ta znai genetika, to naslee.
Pria o genetici dovodi nas i do prie o dugovenosti. Pria mi o Budisavljeviima koji su iveli sto godina, ali mi u jednom trenutku
kae: Trebalo bi da ree ove moje probleme, jer ja neu dugo iveti.
Kaem joj da ne dozvoljavam da narui tu porodinu tradiciju Budisavljevia. Preko sto moemo da razgovaramo, a posle emo
videti ta emo. Ispod sto - nita. Uz svoj nezaobilazni zvonki smeh obeava mi da e me posluati. Pitam je da li ima nekih elja.
Trenutno ne. Dosta se ovde o meni brinu. Neki dan su mi doneli evapie, pa bili su tako dobri, da nemam rei.
Pozdravljamo se, a na vratima me sustiu njene rei:
,,Ne brinite, ne dam se ja!
6. SEPTEMBAR
I danas se Jovanka osea dobro. Najpre joj itam izjavu iz ,,Blica njene drugarice Slobodanke Hini. Zadovoljna je. To ju je vidno
oraspoloilo.
Potom mi pria o svojoj ratnoj drugarici i prijateljici Zori Nikezi, o tome kako je i sa njom biiska i kako se naa velika operka
umetnica Radmila Bakoevi stalno kod Zore raspituje o njoj, kako je pozdravlja.
Nekako dolazimo do nezaobilazne prie o tome ta sve ovek moe da podnese. Sea se svog ranjavanja na Limu i kako je ranjena
preplivala reku.
Taj Lim se meni zauvek urezao u seanje, ja to nikad neu zaboraviti."
A potom, kroz osmeh dodaje:
Mi Liani smo posebna sorta. U Saharu da nas baci - mi emo se snaL
I to je uvod u jednu sasvim drugu temu. Kako se snalazila meu svim tim protokolarnim obavezama. Primeujem da je na
najdostojanstveniji mogui nain reprezentovala nau zemlju, kako je besprekorno organizovala bezbroj doeka stranih dravnika,
prijema za uvaene zvanice iz sveta. Kako je svojom elegancijom i dranjem odudarala od svih njih.
Iskreno da vam kaem ja sam najpre imala tremu kako u se ja snai meu svima njima, meu tim kraljevima i carevima. A posle nita. Kad sam ja videla kako to sve izgleda, kada sam ja njih malo upoznala, videla sam da su oni obini ljudi i da se nimalo ne
razlikuju od nas i meni je to posle bilo sasvim normaino."
Priam joj da sam u Muzeju istorije Jugoslavije birao fotografije za knjigu, da na svim fotografijama izgleda velianstveno. Prenosim
joj zapaanje naelnice da je uoila da na mnogim haljinama Jovanka ima motive iz narodne nonje jugoslovenskih naroda.
Tano tako. Lepo je to zapazila. Ja sam se trudila da na svojim haljinama uvek dodam neki motiv, neki detalj iz naeg folklora, iz
naih narodnih nonji, da se to lepo stilizuje i da i na takav jedan nain reprezentujem nae kulturno naslee."
Rastajemo se uz priu o njenim fotografijama i o tome kako u joj pripremiti novi album sa slikama iz starih vremena. Pre nego to
je otila u bolnicu odneo sam joj album sa preko 100 fotografija, koje je prvi put videla posle vie od tri decenije, jer su joj sve
fotografije koje je imala zaplenili. A njoj fotografije mnogo znae:
Fotografije govore vie od rei.
7. SEPTEMBAR
Danas sam kod Jovanke bio i pre i posle podne.
Prenosim joj da sam se uo sa njenom prijateljicom Zorom Nikezi. Pronaao sam je i ona se jako obradovala. Brine se puno za
Jovanku i njeno zdravlje i puno je pozdravljaju i ona i njena snaja, s kojom se Jovanka, takoe, ponekad uje. Prenosim joj da su
Zoru zvali iz ,,Blica i da im je priala o njihovom prijateljstvu. To ju je jako obradovalo.
,,Pa lepo. Ima Zora puno toga da ispria jer mi smo puno toga zajedno prole. Mi se znamo jo iz Drvara. Ona je bila jako teko
ranjena, a ja sam drala bolnicu u Drvaru. I onda je ona dola, a ja sam se brinula o njoj. Od tada je ona uvek sa mnom bila dobra. I
ona je uvek dolazila, ak i kad sam ja pala u nemilost. Dugo i lepo smo se nas dve druile i to traje do dananjih dana. Drago mi je da
je to tako. Ipak, bilo je ljudi koji se nisu menjali ni u tim opasnim vremenima, kada su mene stavili u tu izolaciju i kada je bilo opasno
biti u bilo kakvom kontaktu sa mnom.
Kaem joj da su joj Zora i Radmila Bakoevi poslale telegrame, ali Jovanka ih nije dobila.
Hvala vam to ste pronali Zoru. Nije naodmet da naete i Radmilu. Radi se o enama koje su prema meni prijateljski nastrojene.
U posetu joj dolazi njena sestra Nada, koja je, takoe, svakodnevno obilazi. Nada je divna, plemenita ena, vrhunski intelektualac i
sjajan ovek. Veoma je brina i paljiva, i iva je enciklopedija svih deavanja u Jovankinom ivota Uvek je bila uz sestru i svedok
je svega onoga to joj se deavalo.
Ostavljam sestre da se ispriaju, a ja ponovo dolazim po podne.
I ovoga puta Jovanka se dobro osea, ni na ta se ne ali i, kao i obino, nema nikakvih elja niti zahteva.
8. SEPTEMBAR
Dobro sam, hvala bogu, sa vrata me saekuju njene rei i osmeh.
Najpre joj itam intervju njene drugarice Zore Nikezi iz ,,Blica. Jovanka ga paljivo slua, irom otvorenih oiju, gotovo da ne
trepe:
Najbolja drugarica Jovanke Broz: Naa mala Lianka dobija i ovu bitku.
Jovanka o svemu moe da pria, ali da se ali i kuka nikada nee. Uvek je bila neverovatno jaka ena. Zato sam sigurna da e se
oporaviti, pria za Blic Zora Nikezi, najbolja drugarica Jovanke Broz jo iz ratnih dana.
Uvek je insistirala na tome da ona zove mene, a ne ja nju. ule smo se esto, bar jednom meseno, ali pre nego to se razbolela, nije
je bilo dva meseca da se javi. Znala sam da neto nije u redu, a onda sam od njene sestre ula loe vesti - prisea se Zora.
Ni tada, kae, nije verovala da Jovanka moe biti ba toliko loe jer je znala da je njena prijateljica izuzetno jaka ena koja se pritom
nikada nije alila na zdravlje.
Meutim, nikada se nije alila ni na teak ivot, iako se znalo da jedva preivljava. Jovanka ima dosta roaka, porodica
Budisavljevi je zaista velika i jednom se desilo da je neki od roaka iz Vojvodine sanjao kako ona nema ta da jede.
Jao, tano, prekida me Jovanka, u neverici da se Zora setila te prie.
Odmah sutradan spremio je veliki paket hrane i doneo joj u kuu, a ona nije imala ni sa im da ga poslui. U njenoj kui tada je bilo
svega kilo brana i litar ulja, a roak je doao kao da ga je sam bog poslao da joj pomogne.
Jao, tano. Ba tako je bilo, govori Jovanka ushieno.
Verovatno je esto bila gladna, ali nikada nije traila pomo, pria Zora. Svojoj drugarici Jovanki uvek se divila kako sve pamti i
kako godine nisu umanjile njenu visprenost i sposobnost da proceni ljude.
Jovanka ba nita ne zaboravlja. Izuzetno je pametna i visprena ena. Ni godine ni bolest nisu promenile njenu linost i karakter istie Zora.
Jovanku nije posetila u bolnici, jer trenutno nije u mogunosti, ali se uje sa njenom porodicom i lekarima od kojih, kae, ovih dana
stiu samo dobre vesti.
Pao mi je kamen sa srca. ula sam da je Jovanka svakim danom sve bolje. Pria, smeje se, pije lekove. Znam da je i dalje bolesna,
ali sam sigurna da e uskoro izai iz bolnice. Ipak je ona naa hrabra Lianka, poruuje njena drugarica.
Na Jovankinom licu je iroki osmeh:
Lepo... Lepo je to... Ba sam zadovoljna kako je to rekla... Molim vas ujte se sa Zorom, pozdravite je i zahvalite joj puno u moje
ime. I puno pozdravite i njenu snaju, ona je jedna jako energina ena i jako pravdoljubiva.
Prenosim joj i pozdrave Radmile Bakoevi, koju sam uspeo da pronaem.
,,Ja sam se sa njom druila, viale smo se. A ona je posle uvek pitala za mene, raspitivala se kod Zore Nikezi i pozdravljala me.
Potom joj priam kako napreduju pripreme za knjigu. Kaem joj da mislim da bi knjiga trebalo da se zove Jovanka Broz - moj ivot,
moja istina.
,,To mi se dopada.
Pria nas ponovo vodi na efekte koje je u javnosti imao feljton u ,,Blicu, o bezbroj ljudi koji se javljaju, mnogi pitaju kada e knjiga,
a dosta njih je i fotokopiralo i koriilo tekstove koji su izlazili.
Prenosim joj i brojne pozdrave. Najpre od nae divne glumice Ruice Soki.
Hvala puno. Pozdravite i vi nju. Ona esto ide na more zajedno sa Ribnikarima. Oni se ba lepo drue.
Trudim se da ne zaboravim nikoga od onih koji je pozdravljaju. Veoma je raduje pozdrav od erke njene ratne drugarice Kozarke.
A, moja draga Milena, moja Kozarka. Kako je to divna ena bila...
Tu se pria vraa na ratne dane:
Ja sam u ratu vodila bolnicu. Bila sam komesar, bavila sam se politikom u bolnici. Svata sam se nagledala, svata sam prola. A
bila sam mlada. Nije to lako bilo, ali svata sam ja i videla i izdrala. Ali kad je ovek mlad, svata moe i da preivi."
U tom kontekstu pominjemo i mog tasta Antonija Isakovia, koji je kao esnaestogodinjak bio uesnik uvenog Igmanskog mara.
Isto smo preli. I ja sam prela Igman, kasnije, kad smo Bosnu naputali, kad smo dolazili ka Srbiji.
Razgovor nastavljamo priama o istoriji.
Istorija je ono to ivot nosi. I ovaj moj sluaj je jedan specifian sluaj, gde sam ja bila u prilici da budem svedok tih mnogih,
bitnih istorijskih dogaaja. A ja sam se trudila da to gledam objektivno, sa strane, jer ja nisam bila zainteresovana za tu vlast, ni na
kraj pameti mi nije bilo to. ak su mi i nudili vlast - a ja sam im rekla: Daleko vam lepa kua! Jer, razmiljala sam ja o tome, ali
nisam htela, zato to se toliko bila razgranala ta mrea tih zakulisnih radnji i tu se razvila velika zavist. I ja sam rekla: Hvala lepo!
Kad je meni Bakari nudio orden, ja sam to vama priala, a ja sam rekla: Pa, emu orden ako se intrige nastavljaju intenzivno, taj
orden nema smisla. Ja nisam radila za orden - niti u ga primiti. Javno priznanje i psiholoko muenje ne idu zajedno. I onda se on
naljutio malo, ali ja sam njemu rekla istinu, pa kako god hoe. Meni je to to su mene nai ljudi voleh i potovali bio najznaajniji
orden. Polako zavravamo i ovu priu. Rastajemo se uz zajedniku konstataciju da je najbitnije da je njeno zdravstveno stanje svaki
dan sve bolje i da se ona bolje osea. Dogovaramo se da joj je to zadatak i za ubudue:
Borim se, ne dam se ja. Drim se. A drite se i vi.
9. SEPTEMBAR
Ve po obiaju, doekuje me raspoloena i nasmejana.
,,Pa, lepo. Samo me malo nerviraju ove silne analize koje mi rade, sva ta snimanja i pregledi. Ali, ne alim se. Dobro sam. Trude se
svi ovde oko mene, tako da sam ja sa te strane sigurna. Ima ih puno ovde i svaki as neko doe da neto uradi, proveri, da neto
snimi, svata neto...
Kaem joj da je i moja majka isto tako reagovala kad je bila u bolnici. ,,A kako se sada osea vaa majka?
Kaem joj da je dobro i da joj je ba danas sedamdeseti roendan. Pozdravite je puno i estitajte joj roendan. Nek vam je iva i
zdrava." Priam joj, potom, kako je do mene dola jedna informacija iz perioda kada je Tito bio na leenju u Ljubljani. U prisustvu
jednog naeg uglednog lekara, profesora univerziteta, koji je tu doao sa zadatkom da da svoje miljenje u vezi amputacije noge i u
prisustvu najviih dravnih funkcionera, meu kojima je bio i Nikola Ljubii, Tito je bio veoma ljut. Sa povienim tonom, skoro da
je vikao, govorio je da je Jovanka njegova zakonita supruga, da mu je odan i iskren prijatelj i pitao je ko je taj koji spreava tj.
zabranjuje da Jovanka bude sa njim u Ljubljani.
Sve je to mogue, utoliko vie zbog toga kakvo je tamo stanje vladalo i kako su se ti rukovodioci ponaali. Ja verujem da je to
tano. Verujem, jer to lii na Titove rei. Takva reakcija lii na njega.
Prenosim joj pozdrave poznatih i nepoznatih ljudi.
Nadam se da e mi sada dozvoliti da se ja nekako organizujem, da ivim na miru. I kad ja izaem kui, bie tu odmah i drugaije
raspoloenje.
Kaem joj da sam gledao neke snimke na kojima je ona na raznim prijemima, u raznim prilikama sa brojnim svetskim dravnicima i
da to sve deluje toliko impresivno, da bi slobodno mogao da se napravi holivudski film o njenom ivotu.
Nisam je primila. Ne da nisam htela da je primim, nego sam rekla - drugom prilikom, im budem mogla, kad se ukae prilika. Jer ja
s njima nemam nikakve kontakte godinama. Kad se oko mene igrala prljava igra - oni su uestvovali, a mene to boli i ne mogu tek
tako da preem preko toga.
Priam joj kako su novine objavile priu o Crnogorcu iz Nemake, koji joj nudi smetaj i negu u svom domu, gde bi on i njegova
ena brinuli o njoj.
,,Pa, lepo. Hvala mu puno.
alim se sa njom kako je za Tita interesovanje bilo po slubenoj dunosti, a za nju iskljuivo iz ljubavi koju ljudi gaje prema njoj.
,,Pa eto, ja sam se trudila da doprinesem koliko mogu... A ima neto i u tome to je meni naneta nepravda velika, a ljudi ne vole
nepravdu.
Priamo o njenim doprinosima, o kojima se malo ili gotovo nita ne zna.
Skoro da nema dravnika na planeti s kojim se ja nisam susrela. Ali to nai ljudi iz naeg rukovodstva teko shvataju. Ako neko
poznaje nekoga, onda e lake postii neto i u razgovoru o tim dravnim pitanjima. A ja sam se trudila da napravim taj rezultat,
puno puta sam uspela u tome. Ja bar tako mislim.
A otpori su bili veliki. Jer, ja sam se trudila da uspostavim te svetske standarde ovde kod nas. Dosta sam putovala po svetu i htela
sam da sve najbolje to sam tamo videla ovde da primenim. A to mnogima nije odgovaralo ili to jednostavno nisu ni razumeli. I svi
su se trudili da me u tome osujete, govorei: ta to ona izmilja, ta e nama to.
A ima tu i jedan interesantan detalj da vam ispriam.
Kada sam bila u poseti Gani, rekli su mi da ene poglavica iz cele Gane po njihovim obiajima dolaze samo kod kraljica. I dole su
da mene vide. Ja sam se tu iznenadila. Valjda su znale da sam bila borac, cenile su taj neki moj doprinos. A neki nai iz rukovodstva
su se ljutili i pitali su se zato Jovanki ukazuju takvu panju. Pa, ja kad sam ila na neke meunarodne konferencije ena, na kojima
sam pozivana, odavde iz Beograda su slali depee i bunili su se to ja idem. To je da ovek ne poveruje. Zavist je svugde udo, ali
kod nas ovde, na ovim prostorima toj zavisti kraja nema.
Rastajemo se uz moju konstataciju da izgleda sjajno, da joj je ten besprekoran, kao da je kod kozmetiara, a ne u bolnici. Smeje se.
Hvala vam na svemu, a bogami i na komplimentu.
13. SEPTEMBAR
U prizemlju Urgentnog centra se sreem sa Jovankinom roakom Gordanom Vunjak i vodim je do Jovankine sobe. Dok ekam da
Gordana zavri posetu, pristie i Jovankina sestra Nada, koja mi pria mnoge interesantne detalje iz Jovankinog ivota. Kad je
Gordana izala, ulazimo nas dvoje.
Jovanki sam doneo album sa 220 fotografija. Od njenih portreta, zajednikih fotografija sa Titom, sa brojnim svetskim dravnicima,
sa sveanih veera i prijema. Ne zna se na kojoj fotografiji je lepa, dostojanstvenija.
Okreem stranice albuma, a ona ushieno komentarie svaku fotografiju. U sekundi zna gde je koja snimljena, koja je iz Meksika,
koja sa Kipra, koja je sa kog prijema, prepoznaje svaku osobu koja je na slici, od aha Reze Pahlavija do norvekog kralja i
japanskog cara. I njena sestra Nada zna sve o svakoj fotografiji. Na jednoj fotografiji su zajedno Nada i Jovanka, sa pudlicom.
Raduju se zbog te fotografije i priseaju se kako je nastala.
Jovanka je jako srena. Te fotografije vidi prvi put posle vie od tri decenije. Bude u njoj najlepe uspomene.
Biramo fotografiju za naslovnu stranu knjige. Nepogreivo i ona i Nada pokazuju na istu. Najlepu.
I dok dalje okreem stranice u albumu, Jovanka ushieno uzvikuje: Evo je Tahija, Naserova ena. Divna jedna ena. Znate li vi
kako je ona dola u posetu Jugoslaviji? Kod njih nije bio obiaj da ene idu zajedno sa svojim suprugom na put, ali ja sam insistirala
da doe kod nas. Kad smo mi bili u poseti Egiptu, nas dve smo sedele u jednoj prostoriji i ja sam rekla da ona obavezno mora posetiti
Jugoslaviju. A ona kae meni da saekam. Pozove konobara i kae mu da zovne Nasera. I Naser zbilja i doe. I ona meni onda kae.
Ajde sad to to si rekla meni, ponovi i njemu. I ja kaem da ona mora da doe k nama u posetu. I on mi obea da hoe. Tako je
sledei put, kada je dolazio, poveo sa sobom. Eto, tako je nastala i ova fotografija, koju ste mi ovde doneli. Ovde je napravljena, kod
nas. Ostavljam je u olinom raspoloenju, nakon svih pregledanih fotografija.
14. SEPTEMBAR
Danas joj donosim nekoliko fotografija velikog formata. Zajedniku sliku sa Nadom, koju sam za Nadu i doneo, i nekoliko
Jovankinih izuzetno lepih portreta.
Ima i Nada dosta fotografija, jer sam se ja dosta bavila fotografisanjem. Snimala sam i Tita i nju.
Paljivo razgledamo svaku sliku. Ne zna se koja je lepa od koje.
Ala, komplimenata!, kroz zvonki smeh odmahuje rukom.
itam joj i intervju Radmile Bakoevi iz ,,Blica. Naslov je: Jovanka je hrabra i ponosna ena.
,,Pa lepo. Ba lepo.
Radmila Bakoevi je, izmeu ostalog, ispriala i priu o jednom nezaboravnom ruku. Jovanka je pozvala nju i Desanku
Maksimovi na ruak sa Indirom Gandi. Priala je o druenju sa Jovankom jako lepim i biranim reima.
Jako je to lepo, molim vas, prenesite Radmili moje pozdrave, a ja u je zvati kad izaem da joj zahvalim.
I tu ponovo dolazimo do pitanja kue, odnosno gde e izai iz bolnice. Jedina kua u kojoj ja po zakonu mogu da budem jeste ova
u kojoj sam ja dosad i bila. I nema tu posla puno da se to malo renovira, ako neko ozbiljno to krene to da radi. Ako se samo malo
potrude, samo malo, da tu kuu u kojoj ivim poprave - ja u biti zadovoljna. Jer, kad bih bila u tom nekom mom zakonskom
raspoloenju, meni bi to mnogo znailo. Bilo bi mi lake, ovako se jako brinem ta e se dalje deavati sa mnom, kuda u ja to otii
odavde.
Obavetavam je i o prepisci sa njenim sestriem Zoranom, koji ivi u Junoj Africi. Priam joj i o interesovanju medija, koje ne
jenjava, o tome ta se pojavljuje u novinama, kako je njena fotografija na nekoliko naslovnih strana. Obavetavam je ko me je sve
zvao i traio izjave i intervjue vezano za nju, njeno zdravstveno stanje i njen poloaj.
,,Vi imate materijala i slobodno priajte o meni, ja vama verujem. Mi nemamo dlake na jeziku, a i ta pravdoljubivost kod nas je takva
da ne moe ovek drukije.
Dolazi doktorka Jelena Vruini, kojoj Jovanka obeava da em doi u njeno dvorite prepuno cvea, kad izae iz bolnice.
Nakon toga razjanjavamo i ,,misteriju oko njenog prezimena.
Oba prezimena imam zvanino. A knjigu moemo da ponemo reenicom: Zovem se Jovanka Budisavljevi-Broz. Lepo je tako, a
to su i injenice. Posle toga zbijamo neke ale i u smehu se rastajemo.
15. SEPTEMBAR
Kao i obino, poput neke dobrodolice, oekuje me njen osmeh i zadovoljna konstatacija da je dobro i da je nita ne boli.
Dobro je, a nadam se da e biti i bolje... A zamislite, nekoliko medicinskih sestara, odavde sa odeljenja, dolazilo je i gledale su ovaj
album sa fotografijama koji ste mi doneli. Divile su se i udile se. Znate, one nisu ni bile roene u to vreme. Ne znaju puno o tim
vremenima."
Kaem joj da sam ponovo sreo Dobricu osia, preneo mu njene pozdrave, a on mi je rekao: Veliki je moj greh to joj nisam
pomogao dok sam bio predsednik da se uradi neto sa tom kuom.
Tako je kako je... ta da se radi...
Razgovaramo i o istinama koje bi morale da se saznaju.
Puno toga e proi, to ne bi trebalo. Ona naa zemlja se raspala u laima. Jer, ako bi mi nastavili sa laima onda nema perspektive.
Nikakve. Nijedno drutvo koje se temelji na laima nije zdravo drutvo... Zato, imamo mi jo mnogo pria da ispriamo.
16. SEPTEMBAR
Prvi put je danas poelela da joj neto donesem:
Voa sam se uelela... Ako moete donesite mi malo groa... Crno groe, sorte hamburg... To najvie volim...
Vraam se popodne sa korpom razliitog voa, meu kojima je i crno groe, sorte hamburg.
Zadovoljno je pogledala korpu, osmehnula se, tiho zahvalila i nastavila da spava.
17. SEPTEMBAR
Jo s vrata je obavetavam da erka njenog dugogodinjeg prijatelja i uvenog fotografa Ive Eterovia eli da joj poalje pismo.
Sandra! Ona ivi u Rimu! Molim vas odmah mi ga donesite. Znate, Ivo je bio jedan izuzetan ovek. Dao je veliki doprinos
Beogradu. Mi smo se jako lepo druili, do pred samu njegovu smrt. Dan pre nego to je umro, ja sam mu poslala korpu voa u
bolnicu i on je to podelio sa ljudima koji su tamo leali i sa osobljem."
Jovanka je inae esto ljudima slala nekakve poklone, pakete. Volela je da ih usrei. Podseamo se prie o policajcu Mihailu koji je
uvao u Bulevaru mira 75, pa kad je poao u posetu svojima u Crnu Goru, ona je napravila paket za njih, da ne ide praznih ruku.
Jeste, iva istina. Inae, lepo se slaem sa tim momcima koji me uvaju.
Pria nas zatim vodi ka nekim istorijskim pitanjima. O njoj koja e ui u istoriju i njenim progoniteljima koji su ve otili u zaborav.
Priam joj o izjavi jedne mlade novinarke koja mi je rekla da dok Jovanka u feljtonu nije pomenula Staneta Dolanca - ona nije ni
znala da postoji, pa je posle prikupljala informacije o njemu.
Vetar e ih odneti u zaborav.
U sobi je, kao i obino, puno cvea. Pokazuje u pravcu najvee korpe.
Ovo su mi poslali princ i princeza Karaorevi. Mnogo je lep.
Priam joj o informaciji koja se pojavila u medijima, da je amerika obavetajna agencija analizom Titovog govora utvrdila da je on
bio Poljak.
Jovanka odmahuje s obe ruke i smeje se:
Mogli su napisati i da je Mongol.
Razgovor nas vodi na priu o datumu njegovog roenja. Da li je to 7. maj ili 25. maj, kako pie u njegovim zvaninim dokumentima.
Seemo mi jo, kad ovo proe, da raistimo neke stvari oko Tita. Puno toga tu ima. Puno lai se pisalo. A raistiemo i to oko
datuma njegovog roenja.
Rastajemo se uz njene pozdrave mojoj supruzi i porodici i njene rei: Mnogo volim to mi dolazite.
18. SEPTEMBAR
Vesna urevi, supruga Ive Eterovia, donela joj je pismo njegove erke Sandre. Jovanku je to jako obradovalo. Pokazujem joj
asopis Glorija sa njenom slikom na naslovnoj strani, velikim tekstom i brojnim slikama. Ba lepo. Ove fotografije lepo ilustruju
ceo moj ivot.
Priam joj da imam zakazane intervjue za makedonsku televiziju, list Osloboenje, da moram da odgovorim na pitanja jedne grke
novinarke. Raduje je to postoji toliko interesovanje za nju.
Odlazim uz obeanje da se vidimo po podne.
Kada sam se pojavio po podne, doekuje me reima:
Jako bih se brinula da niste doli."
19. SEPTEMBAR
Jo dok ulazim kod nje, skida masku sa kiseonikom sa lica i kae: Dobro sam, ne brinite.
Pokazujem joj naslovnu stranu knjige i stranicu sa njenim potpisom. Podie ruke i iri ih oduevljeno, a na licu se pojavljuje njen
oaravajui iroki osmeh.
Predivno je. Jako, jako sam zadovoljna. Hvala vam puno.
Dugo gleda u svoju fotografiju, u naslovnu stranu knjige.
U njenom pogledu kao da protie ceo njen ivot.
Dok listam otkucane stranice knjige i pokazujem joj naslove i podnaslove, ona me gleda irom otvorenih oiju u kojima vidim i
poneku suzu.
Ovo je dobro, jer je istinito... Al, imamo mi jo puno toga da ispriamo...
-KRAJ-
O AUTORU
arko Jokanovi
JOVANKA BROZ - MOJ IVOT, MOJAISTINA
Izdava:
Ringier Axel Springer doo Beograd ora Klemansoa br. 19, Beograd
Za Izdavaa:
Jelena Drakuli-Petrovi, direktor
Glavni urednik:
Veselin Simonovi
Odgovorni urednik:
Milenko Vasovi
Art direktor:
Sanja Smiljani
tamparija:
Rotografika, Subotica
Drugo izdanje
Tira:
50.000 primeraka
Beograd, oktobar 2013.
Bog mi je dao divan ivot pored Tita. Ali koliko godina mi je bilo lepo - jo vie godina sam biia progonjena, muena i zlostavljana.
O meni su irili strane lai. Neki bi danas hteli da se istina nikada ne dozna. A ja to neu da dopustim.
I danas velike sile i njihovi agenti ne daju da se objavi istina, jer im to ne ide u prilog, i zato mene i dan-danas maltretiraju, jer znam
istinu o raspadu Jugoslavije.
Ali na kraju doe odozgo onaj ininjer koji sve poravna. Da li u ja doiveti pravdu neku - ne znam. Volela bih da doivim. Ali ne
znam da li u.
ISBN 978-86-83967-24-7
SRBIJA 449,00 DIN / BIH 7,90 KM CRNA GORA 4 EUR / MAKEDONIJA 249 DEN