Tiina

Tipke su njene i moji prsti klize po njima. Pitali su me kad sam posljednji put plakala.
Nisam im rekla da uvijek elim plakati kad sluam Beethovena. Kad sam se doselila u novi
stan, u njemu je bio koncertni klavir. Prisjetila sam se svojih poduka klavira i opet poela
svirati. Svaki dan, prelazim prstima po tipkama, zaustavljam svoj ivot u trenutku i putam
dogaajima iz prolosti da se vrte ispred mojih zatvorenih oiju. Sve ono to sam bila i to sad
jesam postaje jasno i nevano.
Sad sam opet poeljela zaustaviti trenutak i sjela pred klavir koji sam nala. Znam da
su oko mene ljudi, oni koji poznajem i oni koje ne poznajem. Putam prstima da zaponu
zvuk skladbe. Nitko ne zna kakva sam doista. Nitko ne zna da uope znam svirati i da je
Beethoven moj omiljeni glazbenik. Ovo je trenutak ogoljivanja koji nee znati interpretirati i
mislit e da me uope ne poznaju. Zato nee poslije nita pitati.
ujem kraj sebe zvuk violine. Njen zvuk poinje pratiti moj. Sarajevo, kaem.
Sarajevo je glazbenik. Svira u rock-bendu. Zarauje puno novca i dijeli puno autograma. I ja
sam uspjena u onome to radim, iako nisam glazbenica. Sarajevo ivi u SAD-u, ali je roen u
Sarajevu. Zato ga zovem Sarajevo. Otiao je u SAD kad je imao 16 godina, pobjegao iz
drave koju je zahvatio rat. On je iz obitelji violinista. esto je znao rei: Da nisam
pobjegao, umjesto da sviram violinu, ubijao bih ljude, ili bi oni ubili mene. Sarajevo ivi
ameriki san, ali sad svira sa mnom i zaustavlja svoj ivot u trenutku. Dosad smo razgovarali
na engleskom, ali sad mu se obraam na naem materinjem jeziku: Ima neega u ovim
zaboravljenim glazbenicima. Nisu zaboravljeni, kae Sarajevo. Ljudi sve zaboravljaju,
kaem i nastavljam svirajui: kao sve one stare tekstove koje vie nitko ne razumije, a toliko
su slini onome to ivimo danas. Sarajevo svira zatvorenih oiju. Zar nije neobino da se u
jednom trenutku glazba oslobodila teksta? pitam ne oekujui odgovor. Ljudi ne znaju da
zvuk oslobaa emocije, samo zvuk to moe, nastavljam govoriti, uvijek elim plakati kad
ujem ove zvukove. On shvaa, znam da shvaa o emu govorim. I on, kao i ja, ivi ivot
koji nije njegov. Sarajevo, kaem mu, drago mi je to nisi ostao i umro tamo. On me
gleda i znam da shvaa. Oi su mu pune suza, ali nitko od nas dvoje nije siguran je li to zato
to smo mogli ivjeti neke druge ivote, neke tunije i stvarnije od ovog. One ivote koje
neemo nikada ivjeti, ali ih moemo vidjeti u trenutku koji se sad odvija kao filmska traka u
naim glavama. Sve one odluke koje nismo donijeli, sva mjesta koja smo napustili, svi ljudi
koje smo zaboravili, sve ono to nismo napravili. Sve je tu i sad postoji u naim zvukovima
koji su glasniji od stvarnosti. Sarajevo svira otvorenih oiju i jedna suza mu klizi preko lica.
Poslije e je obrisati, kad odloi svoju violinu, kako nitko ne bi vidio nekog drugog njega. Tad
u mu pokazati ovaj tekst na zaslonu svog kompjutora, kao da mu pokazujem neto nevano.
Dok bude itao, pramenovi njegove crne kose poet e podrhtavati nad licem. Prijatelj e ga
pitati to se dogodilo, a on nee moi objasniti. Njegovi prsti e drhtati, a oi zuriti u mene. A
onda e poeti vritati, histerino, kratkim, glasnim zvukovima. Svaki vrisak, svaki bijesni
udarac dlanom o stol, bit e sjeanje na trenutak koji nije nikad doivio, zvuk koji nije nikad
uo, dodir koji nije nikad osjetio. Urlanje na tiinu koju ivimo.