PREVIŠE SERE

Mlaka voda je šištala iz slavine, a pravocrtni mlaz tekućine raspršio je prljavi tanjur kojeg su
Anini prsti gurnuli kroz njegovu sredinu.

„I?“ upitala je, nadglasavajući zvuk vode. „Što ti se čini?“

Toni, donoseći u svakoj ruci po još jedan tanjur, napuni obraze zrakom pa ih naglo ispuše.
„A… Čuj…“ reče, sagnuvši se i viljuškom gurajući ostatke hrane u crnu vreću za otpatke.
„Ne znam…“

„Nemoj – ne znam“, reče Ana dok je Toni pored nje odlagao tanjure. „Znam da ti se nešto vrti
po glavi.“

„Je, ali…“ reče on neodlučno, prevrćući misao po ustima, ne znajući da li da je proguta ili
ispljune. „Ma ne, ništa“, reče. „Sara je tvoja prijateljica i-“

„Pa što?“ prekine ga Ana. „Da ne želim čuti tvoje mišljenje, kakvo god da jest, ne bih te ni
pitala.“ Potom odloži opran tanjur na cjedilo pa zatvori slavinu kako šištanje vode ne bi
prekrilo nastavak Tonijevog odgovora. Dok je brisala ruke o bijeli ubrus, pokretom glave ga
još jednom ohrabri da se izjasni.

„Iskreno?“ prihvati on napokon. „Ja ne znam kako on izdrži s njom!“ reče Toni s vidnim
olakšanjem.

„Ha!“ pobjedonosno grakne Ana, suzdržavajući se da uzvik ne poprati udaranjem dlana o

dlan. „Znala sam!“

„Jel' da?“ upita retorički Toni, smiješkom nedvojbeno pokazujući da mu je drago što se slažu.

„Naravno“, reče Ana. „Baš mi nije jasno. Moja je prijateljica, poznajemo se od srednje, ali
baš ne razumijem.“ Potom prekriži ruke i spusti pogled blago kimajući glavom lijevo-desno,
kao da joj nedoumica svakim trenutkom postaje sve veća. „Mislim, ona… Promijenila se.
Vidim da i ti to uviđaš, a poznaješ je duplo – ma što, duplo – pet puta i manje i kraće od
mene.“

„Ja stvarno ne znam što on vidi u njoj“, reče Toni šireći ruke, osokoljen Aninim riječima.
„Joj, daj, sad si malo pretjerao“, reče ona. „Nije Sara loša.“

„Ma OK, nije, slažem se.“, reče Toni. „Mogu razumjeti da se Boži svidjela kad su se
upoznali, ali posljednje vrijeme…“ Sad je i on negodujući kimao glavom.

„Šteta, baš šteta“, reče Ana. „Otjerat će ga od sebe. A ostane li u ovom filmu u kojem je sad…
Teško će naći ikog, a kamoli nekog Božinog ranga.“

„Da“, reče Toni. Nekoliko su trenutaka stajali u tišinu, svatko zureći u svoju točku na zidu.
„Mislim, tip je… Ono… Da sam ja žensko, napalio bih se na njega.“

Ana se nasmije. „Joj, daj…“

„Karikiram, ajde…“ reče Toni. „Ali gle – Božo je vrlo simpatičan, duhovit, teška pozitiva.
Vrlo je društven, rekao sam ti – ono kad me pozvao da dođem pogledati utakmicu s njegovom
ekipom… Pa, on je bio duša tog događaja, šalio se, podizao atmosferu. I večeras je to radio.
Koliko je mogao.“

„Da“, složi se Ana. „Vidi se da uživa u ovim druženjima. Samo, teško i on može raspršiti
Sarino crnilo.“

„Jel' ti rekla ona što joj je?“ upita Toni. „Jesi li je uopće pitala?“

„Ma jesam, naravno“, reče Ana pa odmahne rukom. „Ništa, kaže da nije ništa.“

„I promijeni temu?“

„Kako će stići promijeniti temu kad nam razgovori traju po minutu.“ Anin glas sad je
poprimio nijansu ljutnje. „Shvaćam da nismo više na faksu, da svaka ima svoje obveze i sve
to. Ali, i kad smo bile u najvećim gužvama, imali smo jednu večer tjedno da se nađemo na
piću ili da se makar napričamo preko mobitela. Više se ne sjećam kad smo to – ne znam kad
smo u posljednje dvije godine uopće popričale duže od par minuta ili se vidjele na duže od
pola sata. Puf – zazvoni joj mobitel ili primi poruku i mora ići. Ide mi to na živce, izigra li
sljedeći dogovor, neću joj se više ni javljati. A kad dođe na duže, kao večeras, onda je ovakva.
Vidjela sam točno i Boži na licu da mu je neugodno.“

„Da, i ja“, složi se Toni. „Ne sjećam se kad je zadnji put bila dobro raspoložena. A Božo je
uvijek dobre volje, spreman na šalu.“

Opet su nekoliko sekunda oboje šutjeli, a onda se Toni tiho nasmijao.

„Što se smiješ?“ upita Ana.

„Sorry, znam da nije dobar trenutak… Ali, sjetio sam se vica kojeg je Božo večeras ispričao.“

Sad su se oboje smijali.

„Baš ne razumijem“, reče Ana. „Nekad je imala smisla za humor. Jesi vidio kako je reagirala
kad se našalio na njezin račun?“

„Da!“ reče Toni zgranuta lica. „On ju je samo htio oraspoložiti, ona ga je prvi put izignorirala,
a drugi put se brecnula na njega.“

„A treći put je samo bez riječi pobjegla u WC“, nadopuni ga Ana. „Sara koju je poznajem ne
bi tako reagirala na obično, bezazleno zadirkivanje.“

„A jesi skužila“, upita Toni, „kako je jedva dočekala šansu da kaže kako on njoj nikad ne
pomaže oko pospremanja?“

„Da, da, da!“ gotovo poskoči Ana. „Skroz ga je zateklo, baš mi ga je bilo žao! I baš je to bila
rekla nekako, ne znam… Zlonamjerno. On cijelo vrijeme oko nje, ona u crnjaku, on se i dalje
trudi da je oraspoloži i onda ga ona tako skreše! Sreća što je on takav kakav jest pa je odmah
okrenuo na šalu. Samo… Svatko ima, pa i on, svoje granice. Strah me da će mu sve to
dosaditi. Da će je ostaviti. Mislim da ne shvaća koliko je sreće s njim imala. Mogla bi biti
malo zahvalnija.“

Toni ponovno napuni usta zrakom kojeg onda, ovog puta sporo i uz kratke pauze, ispusti
zadubljen u Anin pogled.

„Najiskrenije… Mislim da Sara previše sere.“

* * *

Način na koji je zalupio vratima dnevnog boravka dao je Sari još jednom do znanja da je
glupa.

Nečujno je došetao do nje. Smrznula se u mjestu. Lice joj je odavalo da je hladna, ali znala je
da je odaje tijelo koje se počinjalo tresti.

„Glupačo“, rekao je.

Nije znala probadaju li je uvrede jače i dublje kad ih izgovara derući se, ili ovako, kad skliznu
s njegova jezika tiho i brzo poput zmije koja se probija kroz grmlje.

Da, znala je da je glupa.

Glupača.

Ne zato što joj je on to svakodnevno napominjao, već zato što je budala onaj tko se svaki put
od istog postupka nada drugačijem ishodu.

A Sara se večeras ponadala, baš kao što bi se i svaki put ponadala, da šutnja koja je uslijedila
nakon odlaska iz prijateljičina stana i trajala cijelo vrijeme vožnje u automobilu i potom dok
su se uspeli do ulaznih vrata stana, neće prestati. Da će nastaviti šutjeti – pa makar i dalje na
licu nosio izraz prijezira – ali da će samo šutjeti.

„Čuješ li me?“

Glupača.

„Hoćeš li se makar sad prestati ponašati retardirano? Sramotiš me pred svojim prijateljima,
a?“

Glupača, ali neke stvari je ipak mogla predvidjeti – nakon što je konstatirano da je glupača,
sad će se proširiti paleta etiketa.

„Kurvetino. Mene prozivaš za poslove po kući, je li?“

Četvrto pitanje koje je postavio, a na koje nije odgovorila. Ako ga ne pogleda, počet će se
derati. Mora se okrenuti. Od inaćenja nema ništa.

Korak je bliže. Sad mu osjeća dah. Mješavina meksičke hrane i gnjeva.

Okreni se. Okreni se.

Htjela bi se okrenuti. No, ne može – koliko god je mozak naređivao, tijelo se izdajnički treslo,
a noge stajale u mjestu, oduzete. Luđačko lupanje srca koje se odbijalo priviknuti na ovakve
situacije kao da je svakim udarcem pokretalo željeznu šaku koja je kvrčila želudac.

Poludjet će ako se ne okreneš. Okreni se. Okreni-

„Pička ti materina!“ čula je riječi trenutak prije nego je prstima zgrabio pramen njezine kose
te je tako natjerao da mu se sučeli. Nije viknula; samo ga je, više instinktivno nego li svojom
voljom, ščepala za ruku. Usne je držala skupljenima, trudeći se da gnjev prekrije strah u
njenim očima. Ne želeći ga dodatno razljutiti, popustila je stisak.

Na površini njegova lica, uz prijezir, sad je plutao i podsmijeh. Odgurnuo ju je.

„Šta je? Misliš da ću te tući? Neću, ne brini, droljo izjebana. Ne dam ti to zadovoljstvo da me
nekome prijaviš.“

Pokušala je iskoristiti trenutak da na brzinu prođe pored njega i zaključa se u kupaonicu kako
bi se isplakala.

Sad ju je ščepao za nadlakticu.

„Gdje ćeš ti?! Tko ti je rekao da smiješ otići, a, smeće jedno?“

Odgurnuo ju je.

„Sad me dobro slušaj – još jednom da čujem da me kritiziraš ikome, pa makar ovoj drolji Ani
s kojom se družiš i njenom pederčini Toniju… Zaboravit ću koliko sam dobar. Drugi bi te
sastavio s tlom. Jesam li bio jasan?“

Mislila je da će joj srce iskočiti iz grudi – bilo joj je jednako nevjerojatno što dosad već nije,
kao i to što bi uvijek tako ludovalo kad bi joj prijetio.

„JESAM LI BIO JASAN?!“ proderao se toliko glasno da je buka zaglušila riječi. „MRTVU
TI MAJKU JEBEM, NEĆEŠ TI MENE IGNORIRATI!“

Rukom je pomeo vazu sa stolića. Krhotine su se razletjele prostorijom točno u trenutku kad je
zatvorila oči.

„SVAKI DAN ME LJUTIŠ, SVAKI DAN MI DIŽEŠ ŽIVCE! NEMOGUĆA SI,

ODVRATNA SI! KRAVETINO JEDNA! ZABORAVI DA ĆEŠ ME VRIJEĐAT PRED
IKIM, ZABORAVI DA ĆEŠ ME IGNORIRATI!“

„Z-zašto ne?“ procijedi Sara kroz zube u adrenalinskom naletu. „Ti si mene i-ignorirao…
Cijelim putem do… Do kuće.“
„Molim?“ Njegov ton sad je bio snižen, a na licu mu se ukazao izraz čuđenja. „Ja? Ja tebe
ignorirao? Pa obratio sam ti se nekoliko puta – TI si ignorirala MENE!“

Sara ga je promatrala u nevjerici – on je zaista djelovao kao da vjeruje u to!

„Sara…“ reče glasom punim brige. „Jesi li ti dobro? Zabrinut sam, doista jesam… Već neko
vrijeme se ne ponašaš normalno. Reci mi iskreno, ljubavi… Uzimaš li nešto?“

Stajala je, i dalje skamenjena, pokušavajući se sjetiti je li joj se zaista obratio za vrijeme
vožnje, a ona nije čula.

Ne, ne, nije, ne može biti. Čula bih. Osim ako… Ne, kroz tunel nije bilo toliko bučno da ga ne
bi mogla čuti, ne, ne, mora vjerovati sebi. Osim ako…

Osjećala je kao da gubi kontrolu nad vlastitim umom, u isto vrijeme se tjerajući da predvidi
hoće li iduću rečenicu izustiti zabrinutim, prijetećim ili ljutitim tonom.

Opet joj se potpuno približio. Lice mu je bilo blago.

„Vjeruj mi“, reče. „Ja te volim i zabrinut sam za tebe. A ti mene ljutiš, tjeraš me da vičem na
tebe i da budem ovakav. Nemoj to raditi. Ja sve što radim, radim za tvoje dobro. A ti, umjesto
da pokažeš zahvalnost, svađaš se sa mnom.“

Kimnula je glavom i ostavila je pognutom – jer bi neslaganje izazvalo samo novi nalet bijesa,
te da se ne vidi nekoliko suza koje su se skotrljale niz lice. Ipak, uočio ih je – znala je to jer
krajičkom oka ugledala kako mu je licem bljesnuo pobjednički, posprdan osmijeh.

„Ima još nešto“, rekao je, ne traživši je da podigne glavu. „Čuo sam da ste se Ana i ti
dogovorile za pizzu u srijedu. Otkaži. Zbog sebe. Ona je loše društvo za tebe. Vjerujem mi, ja
te poznajem i znam što je najbolje za tebe.“

Sad nije kimnula.

„Onda?“ Ton je naglo od zabrinutog, brižnog prešao u drski, zapovjedni. „Jesi li me

razumjela? Ne odmah – sad ne poduzimaj ništa; sutra joj otkaži i više ne odgovaraj na poruke.
Jasno?“

Sad je kimnula.
„Ne sviđa mi se“, podcrta on. „Odvratna je. Jeste se upoznale na droljofestu? Jebote, ista je
k'o ti – glupa i nesposobna. I previše sere.“

* * *

Anin mobitel je zasvijetlio. I izmamio joj osmijeh na lice.

Sara se napokon javila! Prva je poslala poruku! To se ne pamti!

Ozarena što je Sara napokon pokazala nekakvu inicijativu u njihovu odnosu, istodobno
osjećajući gorčinu krivice što ju je onako osuđivala u razgovoru s dečkom, Ana otvori poruku.

Sorry, neću moći u srijedu. Ni za vikend. Nemoj me zvati, javit ću se ja tebi kad budem mogla.

Pročitala je poruku. Htjela je odgovoriti, pitati prijateljicu što joj je, što se događa, natjerati je
da smjesta odu na kavu. No, vidjela je da nije više na vezi. Nema više vremena niti pričekati
odgovor.

Ana uđe u postavke razgovora i blokira Saru. Dobro kaže Toni.

Previše sere.

Marin Pelaić