Rimska kopija grkog kipa boice CERES iz petog stoljea prije Krista.

U lijevoj
ruci dri klasje ita.
CERES (Cerera), ki Saturna i Ree, sestra Jupiterova i Plutonova, mati
Prozerpinina, boica poljodjelstva, i po tome civilizacije, kao i plodnosti, zato i
boica enidbe.
Plebejci su je slavili kao vrhovnu zatitnicu i brinuli se za njezin hram u Rimu,
na Aventinu i za njezinu svetkovinu (Cere-alia) u vrijeme etve.
Danas CERES simbolizira u mnogim jezicima poljodjelstvo i proizvodnju hrane.
Prima Ceres unco glebam dimovit aratro, prima dedit fruges alimentaque mitia
terris
(Ovid., Met. 5, 341-342)
(Prva je Cerera zemlju razgrnula kukastim
plugom, Prva plodove zemlji i hranu slatku je dala.)
(prev. T. Mareti)

ALBERT CAMUS
PRVI OVJEK

Biblioteka
CERES
KNJIGA SEDMA
Urednik DRAGUTIN DUMANI
CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
UDK 840-31 =862
CAMUS, Albert
Prvi ovjek / Albert Camus; prevela Tatjana Brodnjak. -Zagreb : Ceres, 1996. 294 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Ceres ; knj. 7)
Prijevod djela: Le premier homme ISBN 953-6108-18-6 960312033
Albert Camus PRVI OVJEK
Prevela Tatjana Brodnjak
CERES ZAGREB, 1996
Naslov izvornika
Albert Camus: Le premier homme
Gallimard, nrf, Cahiers Albert Camus, Pari 1994.
Editions Gallimard, 1 Bibliotheque Nationale,
o Louisa Germaina

I.
TRAENJE OCA
Posrednik: Udovica Camus
Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu^

Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki oblaci plovili
su u sumrak prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se iznad Atlantika,
priekali vjetar sa zapada, pa se pokrenuli, najprije polako, zatim sve bre,
nadlijeui svjetlucave jesenske vode, ravno prema kopnu, razbili seb o
marokanske grebene, oblikovali u stada na visoravnima Alira, te se ovdje,
nadomak tuniskoj granici, pokuavaju domoi Tirenskog mora da bi u njemu
ieznuli. Nakon putovanja dugog tisue kilometara iznad tog golemog otoka,
zatienog uzburkanim morem na sjeveru a na jugu nepominim valovima
pijeska, prelazei preko te bezimene zemlje jedva malo bre nego to su to
tisuljeima inila carstva i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli
pretvarati u velike i rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad
etvero putnika.
Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S vremena
na vrijeme iskra bi frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili konjskog kopita, a
poneki bi kameni udario o drvenu konstrukciju ili pak odskoio u stranu,
zabivi se uz mukli zvuk u meku zemlju jarka uz cestu. Dva su mala konja
meutim mirno napredovala, posrui tek s vremena
(dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.) Solferino.
na vrijeme i upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu namjetajem,
grabila neumorno cestom svojim neusklaenim kasom. Povremeno bi jedan od
njih buno frknuo nozdrvama i time poremetio kas. Arapin koji je upravljao
dvokolicom tada bi ga tronim plosnatim uzdama* oinuo po leima i ivotinja bi
posluno opet uhvatila ritam.
ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koi-jaa, Francuz star kojih
tridesetak godina, zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale ispod
njega. Povisok, zdepast, duguljasta lica, visoka i etvrtasta ela, odlune vilice,
svijetlih oiju, unato poodmak-lom godinjem doba, imao je na sebi platneni
kaputi s tri dugmeta, zakopan do vrata kako se nosilo u ono vrijeme, i laganu
kapua nad kratko podianom ko-somb. U trenutku kad se kia poela kotrljati
po konatom krovu iznad njih, okrenu se prema unutranjosti dvokolice: Kako
je? viknu. Na drugoj klupi, stisnutoj izmeu prednje te hrpe starih kovega i
namjetaja, sirotinjski odjevena ena, umotana u veliku maramu od grube vune,
umorno mu se osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se ispriava.
Djeai od etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno lice,
kosu panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme pogled. No
neto je na tom licu ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta maske koju su
umor ili neto tome slino privremeno utisnuli u njega, nego neki izraz
odsutnosti i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima poneki nevini ljudi,
no koji je kod nje na trenutke prosijavao iz same ljepote lica. Toj zapanjujuoj
dobroti pogleda pridruivao bi se na mahove bljesak nekog iracionalnog straha
koji bi se pojavio i odmah
* ispucanim od uporabe a ili neka vrsta polucilindra? b obuven u teke cipele.
potom utrnuo. Dlanom ruke ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano je
tapala mua po leima: Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah potom prestala
bi se osmjehivati te nastavila promatrati ispod platnenog krova cestu po kojoj se
se ve poele blistati lokve vode.
ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim
resama, a tijelo mu je izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama
stegnutima iznad glenja. Je li jo daleko? Arapin se nasmijei ispod svojih

velikih bijelih brkova. Osam kilometara i stigli smo. ovjek se okrenu, i bez
osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoju enu. Ona nije odvraala pogleda s
puta. Daj mi uzde, ovjek e. Kako hoe, odvrati Arapin. Prui mu uzde,
ovjek ga prekorai, a stari se Arapin provue ispod njega na mjesto s kojeg je
ovaj upravo ustao. Udarivi dva put uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah
ujednae kas i odjednom ponu vui ravnije. Razumije se u konje? upita
Arapin. Odgovor bi kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek.
Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita etvrtastu
svjetiljku to je bila s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu dvokolice,
upotrijebi nekoliko ibica da bi upalio svijeu to je bila u njoj. Potom vrati
svjetiljku na mjesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno. Svjetlucala se u
blijedom svjetlu svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom potpunu tamu uokolo. S
vremena na vrijeme kola bi se provezla uz bodljikavo grmlje, uz nisko drvee, na
nekoliko trenutaka slabo osvijetljeno. Preostalo vrijeme prolazila je pustim
predjelima koji su se zbog tame doimali jo prostranijima. Samo su miris spaljene
trave ili iznenadan jak vonj gnoja davali naslutiti da su u blizini obraena polja.
ena se oglasi iza ovjeka koji je upravljao dvokolicom, a on naas zauzda
konje i okrenu se prema njoj: Nigdje ive due, ponovi ena. Boji li se? to?
ovjek ponovi svoju reenicu, ovaj put gotovo viui. Ne, ne, ne uz tebe. Ali je
ipak djelovala uznemireno. Boli te, ree ovjek. Malo. On podbode konje, i opet
su samo tro-pot kotaa to su drobili brazde i topot osam potkovanih kopita
ispunjavali no.
Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s kolodvora
u Boneu kamo su bili stigli iz Alira nakon noi i dana putovanja na tvrdim
klupama treeg razreda. Na kolodvoru su zatekli dvokolicu i Arapina koji ih je
ekao da ih odveze na imanje pored seoceta, dvadesetak kilometara u
unutranjosti, gdje je ovjek trebao preuzeti ravnateljstvo. Trebalo je vremena da
se natovare kovezi i ostale stvari, a kasnili su i zbog loe ceste. Kao da je
primijetio zabrinutost svoga suputnika, Arapin ree: Ne bojte se. Ovdje nema
razbojnika. Ima ih svugdje, odvrati ovjek. Ali imam ja sve to treba. I udari
se po uskom depu. Ima pravo, na to e Arapin. Uvijek se nade luaka. U
tom trenu ena zazove mua. Henri ree boli me. ovjek opsuje i podbode
konjea. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko trenutaka opet se okrenu eni. Boli li
jo? Ona mu se nasmijei, pomalo odsutna, ali bez izraza patnje na licu. Da,
jako. Zabrinuto ju je gledao. A ona se opet ispria.
Nije to nita. To je moda od vlaka. Pogledaj, ree Arapin, selo. I doista, s
lijeve strane, u daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena kiom. Ali ti
kreni desnom cestom, ree Arapin. ovjek je oklijevao, okrenu se prema eni i
upita: Idemo li kui ili u selo? Oh, kui, bolje je. Malo dalje, kola skrenu
udesno u smjeru nepoznate kue koja ih je ekala. Jo
a Mali djeak.
10
kilometar, ree Arapin. Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene. Ona je, zgrena
od boli, zarila lice u dlanove. Lucie, ree ovjek. Nije se micala. ovjek je
dodirnu rukom. Neujno je plakala. Rastavljajui slogove i oponaajui
izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei. Ja u ii po doktora. Da, idi po
doktora, mislim da je to to. Arapin ih je zaueno gledao. Dobit e dijete, ree
ovjek. Ima li u selu doktor? Ima. Idem po njega ako hoe. Ne, ostani u kui.
Pazi na nju. Ja u stii bre. Ima li on kola ili konja? Ima kola. Zatim Arapin

kae eni: Dobit e djeaka. Neka bude lijep. ena mu se osmjehnu, ali kao da
ga nije razumjela. Ona ne uje, ree ovjek. Kad budete u kui govori glasno i
pokazuj rukama.
Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala uom i bila
je posuta sedrom. Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih crijepom iza kojih
su se nazirali prvi redovi vinograda. Ususret im je dolazio jak miris mota.
Provezli su se pored velikih kua uzdignutih krovova i kotai su sad drobili ljaku
svojevrsnih dvorita bez drvea. Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu ih. Konji
stanu, a jedan od njih frknua. Arapin pokae rukom na malu kuu obijeljenu
vapnom. Loza penjaica ovijala se oko malih vrata iji okvir se plavio od modre
galice. ovjek skoi na tlo i pod kiom otri do kue. Otvori. Vrata su vodila u
tamnu prostoriju koja je vonjala po praznom ognjitu. Arapin, koji je uao za
njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognjitu i, posluivi se komadiem
tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je visjela iznad okruglog stola
nasred prostorije. ovjek zastane na trenutak i preleti pogledom po kuhinji
obijeljenoj vapnom s crveno oploenim sudoperom, starim kuhinjskim ormarom i
zidnim kalendarom
No je?
11
punim vlage. Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na kat.
Zapali vatru, ree i vrati se do kola. (Uzeo je malog djeaka?) ena je ekala bez
rijei. Uzeo ju je u naruje da je spusti na tlo, i poto ju je nakratko privinuo uza
se, podignu joj glavu. Moe li hodati? Da, ree ena i pomilova mu ruku
svojim kvrgavim prstima. On je odvue u kuu. ekaj, ree. Arapin je ve bio
zapalio vatru i spretno i paljivo slagao u nju trsove vinove loze. Ona je stajala
pokraj stola ruku poloenih na trbuh, a njezinim lijepim licem okrenutim prema
svjetlu svjetiljke prelazili su kratki valovi boli. ena kao da nije primjeivala ni
vlagu ni miris naputenosti i bijede. ovjek je neto radio u gornjim prostorijama.
Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi nema pei? Ne, odvrati Arapin. A
nema ni u onoj drugoj. Doi, na to e ovjek. Arapin se popne k njemu. Ubrzo
izae, natrake, nosei madrac koji je ovjek drao za drugi kraj. Madrac poloie
pokraj ognjita. ovjek povue stol u kut, a Arapin se popne na kat i vrati se s
jastukom i pokrivaima. Legni ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca.
Oklijevala je. Iz madraca se dizao miris vlane strune. Ne mogu se svui, ree,
ogledavajui se oko sebe kao da je tek sada opazila to mjesto. Svui to to ima
ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donje rublje. Zatim e Arapinu: Hvala ti.
Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela. Arapin izae. ena se razodijevala,
leda okrenutih prema muu, koji se takoer okrenuo. Zatim legne na madrac i
tek to se ispruila i povukla na sebe pokrivae, ispusti dug i bolan krik, kao da
se njime eljela odjednom osloboditi svih krikova to su se od boli nakupili u njoj.
ovjek je stajao pored madraca putajui je da jaue, a kad je utihnula skinu
eir, klekne na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea. Potom
stavi eir na glavu i izae na kiu.
12
Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u ljaku. Idem
po sedlo ree Arapin. Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga tako. Unesi kovege i
ostalo u kuhinju. Ima li enu? Umrla je. Bila je stara. Ima li ker? Nemam,
Bogu hvala. Ali imam sinovljevu enu. Reci joj da doe. Hou. Idi s mirom.
ovjek je promatrao starog Arapina kako nepomian stoji pod sitnom kiom i

smjeka mu se ispod mokrih brkova. On se ni sad nije nasmijeio, samo ga je

promatrao svojim svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku koju ovaj
prihvati, po arapskom obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima. ovjek se
okrenu uz kripu ljake pod nogama, ode do konja, skoi na njegova neosedlana
lea i udalji se tekim kasom.
Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put ugledali
svjetla naselja. Sad su bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta koja je desno
vodila prema njima, sjekla je u ravnoj crti vinograde u kojima bi mjestimice
zasvjetlucala ica. Negdje na pola puta konj sam uspori i nastavi korakom.
Pribliavali su se neobinoj pravokutnoj kolibi iji je jedan dio, jedna prostorija,
bio zidan, a drugi sklepan od dasaka, s velikom nadstrenicom to je zaklanjala
izbaenu tezgu. Na zidanom dijelu bila su ugraena vrata iznad kojih se moglo
proitati: Poljoprivredna menza Madame Jacques. Ispod vrata je dopiralo
svjetlo. ovjek zaustavi konja nedaleko od vrata i, ne sjahavi, pokuca. Iznutra se
odmah zau zvonak i odluan glas: to je? Ja sam novi upravitelj imanja SaintApotre. ena mi se poraa. Potrebna mi je pomo. Nitko ne odgovori. Ubrzo
zatim zau se kako netko podie i povlai zasun, i vrata se otvore. Na njima se
pojavi crna kovrava glava Europljanke punih obraza i spljotena nosa iznad
debelih usana. Zovem se Henri Cormerv. Moete li otii k mojoj
13
i
eni? Ja idem po doktora. Promatrala ga je ne trep-nuvi, pogledom naviklim da
procjenjuje ljude i nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled, ali niije dodao ni rijei
objanjenja. Idem, ree ona. Pourite. On se zahvali i podbode konja. Nekoliko
trenutaka kasnije stigne do sela, prolazei izmeu neke vrste zidina od suhe
zemlje. Pred njim se pruala naizgled jedina ulica, obrubljena malim
prizemnicama nalik jedna drugoj, kojom se zaputio do malog trga prekrivenog
sedrom gdje se, sasvim neoekivano, uzdizao mali glazbeni paviljon metalne
konstrukcije. I trg i ulica bili su pusti. Cormerv se ve zaputio prema jednoj kui,
kada konj odjednom ustuknu. Neki Arapin to se iznenada pojavio iz mraka,
odjeven u taman i poderan burnus, dolazio mu je ususret. Doktorova kua?
upita ga odmah Cormerv. Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto ga je dobro
odmjerio. Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi, visokoj
prizemnici do koje su vodile stube obijeljene vapnom, moglo se proitati:
Sloboda, Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je mali vrt obukanih zidova, a u
dnu vrta stajala je kua na koju je pokazivao Arapin. To je ree. Cormerv skoi
s konja i, korakom koji nije odavao nimalo umora, prijee vrtom od kojeg je vidio
jedino patuljastu palmu, posuena lia i trula debla tono u sredini. Pokuca na
vrata. Nitko ne odgovoria. Okrenu se. Arapin je utke ekao. S druge strane zaue se koraci i zastae iza vrata. Ali ona se ne otvore. Cormerv pokuca jo
jednom i ree: Traim doktora. Tog trenutka zau se povlaenje zasuna i vrata
se otvore. Pojavi se ovjek mladenakog i ljepukastog lica, ali gotovo sijed, visok
i kran, s gamaama na nogama, koji je izlazei oblaio lovaku jaknu. Gle,
otkud ste se vi stvorili? ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio. ovjek mu
objasni. Oh, da, gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No, priznajte, malo ste
neobino mjesto izabrali za raanje. ovjek odgovori da je cijelu stvar oekivao
kasnije i da se vjerojatno preraunao. Dobro, dobro, to se svakome moe
dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora i dolazim za vama.

Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka, sustignu
lijenik Cormervja sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog na tekom
tegleem konju. Neobian dolazak, doviknu lijenik. Ali vidjet ete, ima ovaj
kraj i svojih dobrih strana kad se izuzmu komari i razbojnici iz unutranjosti.
Jahao je usporedno sa svojim suputnikom. No, to se tie komaraca, mirni ste
do proljea. to se pak razbojnika tie... Pritom se smijao, no ovjek je samo
jahao, bez rijei. Lijenik ga radoznalo pogleda. Nita se ne bojte, ree, sve e
biti u redu. Cormerv se okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bistrim i
mirnim pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne bojim se. Navikao sam na udarce u
ivotu. Je li vam to prvijenac? Nije, ostavio sam djeaka od etiri godine kod
punice u Aliru1.
Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju. Uskoro je
ljaka frcala pod konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i kad je zavladala
tiina, iz kue se zau prodoran krik. Dva ovjeka sjau s konja.
Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su se
pribliili, prepoznae starog Arapina zakukuljenog u vreu. Zdravo, Kaddoure,
lijenik e, kako je? Ne znam, ne ulazim ja k enama, odvrati starac. To ti je
pametno, na to e
a Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu dobri.
U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju.
14
15
lijenik, osobito kad ene vrite. Ali iz kue vie nije dopirao ni najmanji krik.
Lijenik otvori vrata i ude, a Cormerv za njim.
Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala prostoriju
jae nego petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama to je visjela na
sredini stropa. S njihove desne strane sudoper je bio prekriven vrevima i
runicima. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za posude od svijetla drva, bio
je stol odmaknut iz sredine. Stara putna torba, kartonska kutija za eire,
kojekakvi zaveljaji, sve je sad bilo na njemu. Po svim kutovima bilo je stare
prtljage, meu kojom i jedan veliki koveg od vrbina prua, koja je zauzimala
gotovo sav prostor i ostavljala samo malo slobodnog mjesta u sredini, nedaleko
od vatre. U tom prostoru, na madracu poloenom okomito prema ognjitu, leala
je ena, lica poloena na jastuk bez jastunice i raspletene kose. Pokrivai su
sada prekrivali samo pola madraca. S lijeve strane kleala je gazdarica menze
zaklanjajui neprekriveni dio madraca. Oimala je iznad lavora runik iz kojeg se
cijedila crvenkasta voda. Zdesna, sjedei u turskom sjedu, jedna je Arapkinja,
bez ara, drala u rukama, kao da prinosi rtvu, drugi lavor od pomalo obijene
gledi iz kojeg se puila vrua voda. Dvije su se ene nalazile svaka s jedne strane
presavinute plahte koja je bila podvuena ispod bolesnice. Sjene i plamsaji vatre
penjali su se i sputali po obijeljenim zidovima, po zaveljajima kojima je bila
zatrpana prostorija, obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijelo bolesnice
umotano u pokrivae.
Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu im se,
pa se opet okrenu prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim mravim i
tamnim rukama. Vlasnica menze ih pogleda i radosno uskliknu: Ne trebamo vas
vie, doktore. Ilo
16

je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae, pored bolesnice, neto
bezoblino i krvavo to se micalo na mjestu i isputalo neprekidan zvuk nalik na
jedva ujnu podzemnu kripua. To se samo tako ini, na to e lijenik. Nadam
se da niste dirale pupkovinu. Nismo, odvrati ena, smijui se. Morale smo
neto ostaviti i za vas. Ona ustane i prepusti svoje mjesto lijeniku pa je sad ovaj
zakrio pogled na novoroene Cormervu koji je i dalje, skinuvi kapu, stajao na
vratima. Lijenik se sagnu, otvori svoju torbu, zatim uzme lavor iz ruku
Arapkinje koja se tog asa povue sa svjetla i skloni u tamni kut pored ognjita.
Lijenik opere ruke, leima i dalje okrenut prema vratima, zalije ruke alkoholom
koji je pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio cijelu
prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua. Prekrasan
osmijeh preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormerv prie madracu. Stigao je,
ree mu u jednom dahu i prui ruku prema djetetu. Jest, ree lijenik ali
ostanite mirni. ena ga upitno pogleda. Cormerv, koji je stajao pored madraca,
uini joj znak da se umiri: Lezi. Ona se spusti na krevet. Kia je sad bubnjala
dvostruko jae po starom crijepu na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod
pokrivaa. Zatim se uspravi i inilo se kao da neto trese pred sobom. Zau se
sitan krik. Djeak je, ree lijenik. I to poprilian. Eto jednog koji je dobro
poeo, na to e vlasnica menze. Selidbom. Arapkinja se u kutu nasmija i dva
puta pljesnu dlanovima. Cormerv je pogleda, a ona, zbunjena, okrenu glavu.
Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same. Cormerv pogleda svoju
enu. No njezino je lice i dalje bilo okrenuto u stranu. Samo su ruke, oputene na
grubom pokrivau, podsjeale na
poput nekih stanica pod mikroskopom.
17
osmijeh koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku sobu.
Stavi kapu na glavu i uputi se prema vratima. Kako ete ga nazvati? doviknu za
njim vlasnica menze. Ne znam, nismo o tome razmiljali. Gledao ga je: Nazvat
emo ga Jacques jer ste vi bili tu. Ona prasnu u smijeh, a Cormerv izae. Ispod
loze, jo uvijek pokriven vreom, ekao je Arapin. On pogleda Cormerva koji ne
prozbori ni rijei. Dri, kae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree. Cormerv
se skloni pod nju. Osjeao je rame starog Arapina i miris dima to se isparavao iz
njegove odjee, i kiu koja je padala po vrei iznad njihovih glava. Djeak je,
ree ovjek i ne pogledavi svog sugovornika. Blagoslovljen budi Bog, ree
Arapin. Sad si gazda. Voda koja je stigla ovamo prevalivi tisue kilometara
padala je bez prestanka pred njima, po razrovanom sedrenom tlu punom lokava,
po oblinjim vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala se pod
njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli kraj,
movarne predjele uz rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu zemlju iji je
jaki miris dopirao do dva mukarca stisnuta pod jednom vreom, dok se iza njih
na mahove uo slabi pla.
Kasno u no, Cormerv je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na drugom
madracu pored svoje ene, promatrao kako na stropu poigravaju plamsaji vatre.
Soba je sad bila prilino uredna. Sa enine druge strane, u koari za rublje,
lealo je dijete, tiho, tek povremeno jedva ujno brboui. ena je spavala, lica
okrenuta prema njemu, poluotvorenih usta. Kia je prestala. Sutra e trebati
prionuti na posao. Pored njega, istroena, gotovo drvena ruka njegove ene
takoer ga je podsjeala na taj posao. Isprui ruku, njeno je poloi na ruku
porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.

18
Saint-Brieuc
aetrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za Saint-Brieuc, s
negodovanjem promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog poslijepo-dneva
promiu pored njega skueni i jednolini krajolici runih sela i kua to se
proteu izmeu Pariza i La Manchea. Pred njim su se redale livade i polja zemlje
koju ve stoljeima ljudi obrauju do njezina posljednjeg metra. Gologlav, kose
podiane do koe, duguljasta lica profinjenih crta, stasit, plava i izravna
pogleda, unato prijeenoj etrdesetoj, doimao se vitko u svom kinom ogrtau.
Ruku vrsto poloenih na metalnu preku ispod prozora, oslonjen na jedan bok,
izbaeniih grudi, djelovao je samouvjereno i energino. Vlak je upravo poeo
usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom kolodvoru. Nekoliko
trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred vrata na kojima je stajao
mukarac. Ona zastane da bi premjestila koveg iz jedne ruke u drugu i u taj as
spazi putnika. Ovaj ju je gledao smijeei se, i ona nije mogla a da se i sama ne
nasmijei. ovjek spusti okno, ali vlak je ve kretao dalje. teta, pomisli. Mlada
mu se ena i dalje smijeila.
Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored prozora.
Nasuprot njemu, ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to se to moglo
zakljuiti po njegovu podbuhlom crvenom i
a Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu.
19
pristavom licu, zdepast, zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe
probave, i s vremena na vrijeme upuivao prema njemu kratak* pogled. Na istoj
klupi, uz hodnik, seljanka u nedjeljnom ruhu, s neobinim eirom ukraenim
votanim grozdom na glavi, brisala je nos ridem djetetu blijeda i bezizraajna lica.
Osmijeh iseznu s putnikova lica. On izvue iz depa asopis i rastreseno pone
itati lanak od kojeg mu se zijevalo.
Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se u
okviru vagonskih vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg iz
prtljanika iznad sebe, te poto na odlasku pozdravi svoje suputnike koji mu
iznenaeni otpozdravie, izae brzim korakom i sie niz tri stube vagona. Na
peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljanu aom, koja se nataloila na
bakrenom rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi iz depa maramicu i
otare ruku. Zatim se uputi k izlazu i postupno se pridrui grupi putnika blijedih
lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao pod strehom to je podupirahu stupici
da pokae voznu kartu, ekao jo malo da mu utljivi slubenik vrati kartu, zatim
proe kroz ekaonicu golih i prljavih zidova, ukraenih samo starim plakatima na
kojima je i Aurna obala poprimila boju ae, pa se brzim korakom, kroz koso
poslijepodnevno svjetlo, uputi ulicom to se od kolodvora sputala prema gradu.
U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice, stasom nalik
krumpiru, koja mu je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak, poto ga je odvela do
sobe, dade napojnicu koja i nju iznenadi i zbog koje joj se na licu pojavi izraz
simpatije. Zatim ponovno opere ruke i sie svojim uobiajenim hitrim
ugaen
20
korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita je gdje je
groblje, dobije i previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se uputi u
naznaenom smjeru. Prolazio je uskim ulicama obrubljenim nezanimljivim

kuama od rune crvene cigle. Mjestimice su stare kue s otkrivenim gredama

pokazivale svoje neravne krovove od kriljevca. Rijetki prolaznici nisu se ni
zaustavljali pred izlozima koji su nudili predmete od stakla, remek djela od
plastike i najlona, rogobatnu keramiku koju je mogue nai u svim gradovima
suvremenog Zapada. Samo su duani prehrambenim proizvodima pokazivali
rasko. Groblje je bilo opasano visokim i grubim zidom. Nedaleko od ulaza, police
jadnog cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putnik zastade da bi
pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisanoj nadgrobnoj
ploi pisalo zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu. uvara nije bilo.
Putnik prieka u siromano namjetenom uredu, zatim spazi plan groblja koji je
upravo bio prouavao u trenutku kad je uvar uao. uvar je bio visok i krupan
ovjek jaka nosa koji je ispod debele jakne visoka okovratnika mirisao po znoju.
Putnik se raspita gdje je polje s poginulima u ratu 1914. Da, odvrati ovaj, to se
polje zove Polje francuskog sjeanja. Koje ime traite? Henri Cormerv, odgovori
putnik.
uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim od
zemlje pone prelaziti popisom imena. Njegov se prst zaustavi. Cormerv Henri,
ree, smrtno ranjen u bici na Marni, umro u Saint-Brieucu 11. listopada 1914.
To je, ree putnik. uvar zaklopi knjigu. Doite, ree, i krene ispred njega
prema redovima grobova od kojih su neki bili skromni, drugi preuzetni i runi, ali
svi prekriveni svakojakim mramorom i ukrasima koji bi obeastili bilo koje
mjesto na svijetu. To vam je roak?, upita
21
uvar rastreseno. To mi je otac. Bolno je to, na to e uvar. Pa i nije. Nisam
imao ni godinu dana kad je umro. Dakle, razumijete. Da, odvrati uvar, ali
svejedno. Bilo je previe mrtvih. Jacques Cormerv ne odgovori. Bilo je doista
previe mrtvih, ali to se tie njegova oca, nije mogao izmisliti suut koju nije
osjeao. Ve godinama, otkako ivi u Francuskoj, obeaje sam sebi da e uiniti
to to je njegova majka, koja je ostala u Aliru, to ga je dakle ona1 ve odavno
molila: otii na oev grob koji sama nije nikad vidjela. Smatrao je da taj posjet
nema nikakva smisla, prije svega za njega koji nije ni poznavao oca, nije znao
gotovo nita o njemu, i koji se uasavao konvencional-nosti, a onda ni za njegovu
majku koja nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nije mogla zamisliti to
ga tamo oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u Saint-Brieuc, pa
je to bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog mrtvog neznanca i
elio dapae to uiniti prije negoli se sretne sa starim prijateljem, kako bi se
mogao osjeati posve slobodnim. To je ovdje, ree uvar. Stigli su do polja
ograenog stupiima od siva kamena povezanim debelim crno obojenim lancem.
Nadgrobne ploe, mnogobrojne, bile se sve jedna drugoj nalik, jednostavni
pravokutnici s uklesanim imenima, rasporeeni u jednakim razmacima po
redovima to su se nizali jedan za drugim. Svaka je bila ukraena malim
strukom svjeeg cvijea. Francusko sjeanje brine se o odravanju ve etrdeset
godina. Evo ga, tu je. Pokazivao je na jednu plou u prvom redu. Jacques
Cormerv zastane malo podalje od ploe. Ostavljam vas, ree uvar. Cormerv se
priblii ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo njegovo ime. Podignu
pogled. Sve blijedim nebom plovili su polako mali, bijeli i sivi
Sic.
22

oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na tom

prostranom polju mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada dopirala
preko visokih zidina groblja. Povremeno bi poneka tamna sjenka promaknula
medu udaljenim grobovima. Jacques Cormerv, pogleda uperenog prema oblacima
to su polagano plovili nebom, pokuavao je iza mirisa vlanog cvijea dokuiti
miris soli koji je u tom asu dopirao s udaljenog i nepominog mora, kad ga
udarac vjedra o mramornu plou nekog groba prenu iz sanjarenja. I upravo u
tom trenutku proita na ploi datum roenja svoga oca, i tek tada shvati da ga do
sada nije ni znao. Zatim proita obje godine, 1885--1914 i gotovo nesvjesno
izrauna: dvadeset devet godina. Odjednom mu jedna misao proleti glavom i
duboko ga potrese. Njemu je etrdeset godina. ovjek koji lei ispod te ploe, i
koji je bio njegov otac, mladi je od njegaa.
I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due koja
nosi sina prema uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje to ga zreo
ovjek osjea nad nepravedno ubijenim djetetom -neto tu nije bilo u skladu s
prirodnim poretkom, istinu govorei, u tome da sin stariji od svog oca ni nema
nikakva poretka nego samo ludilo i kaos. Slijed vremena samog lomio se oko
njega nepominog medu tim grobovima koje vie nije vidio, i godine su se prestale
redati, slijedei tu veliku rijeku to tee prema kraju. Bile su samo lom, navala
plime, vrtlog u kojem se Jacques Cormerv borio uhvaen u kovitlac tjeskobe i
saaljenja*3. Pogledao je i druge grobne ploe tog polja i shvatio po datumima na
njima ispisanim da je to tlo bilo zasijano djecom koja su nekada bila oevi
a Prijelaz.
b Proiriti rat 1914.
23
sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da ive. Jer i on sam
vjerovao je da ivi, sam se izgradio, bio je svjestan sveje snage, svoje odlunosti,
suoavao se sa ivotom i vladao sobom. Ali, u toj neobinoj vrtoglavici koja ga je
obuzela, onaj kip to ga svaki ovjek uspije izgraditi i iskaliti na ognju godina da
bi se u nj zavukao i u njemu ekao da se pretvori u prah, ve je uurbano pucao,
ve se raspadao. Od njega je ostalo samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota,
ogoreno na smrtni poredak svijeta, koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i
dalje kuca istom snagom o zid to ga razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti
dalje, s onu stranu, i spoznati, spoznati prije nego to umre, spoznati napokon da
bi postojalo, samo jednom, samo na trenutak, ali zauvijek.
Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek
upravljenog prema tom cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je protekao a
da on nije ni pokuao zamisliti kakav je mogao biti ovjek koji mu je dao upravo
taj njegov ivot prije negoli je otiao umrijeti u neku nepoznatu zemlju s druge
strane mora. Nije li i on s dvadeset devet godina bio osjetljiv, nesretan, napet,
svojeglav, senzualan, zanesen, cinian i hrabar. Da bio je sve to, i jo mnogo vie,
bio je iv, bio je ukratko ovjek, a on ipak nije nikad razmiljao o ovjeku to tu
poiva kao o ivom biu, nego kao o neznancu koji je nekad davno proveo jedno
vrijeme na tlu na kojem je on roen, o kojem mu je majka govorila da mu je nalik
i koji je pao u ratu za domovinu. Sad mu se inilo da je ono to je godinama
pohlepno elio saznati kroz knjige i ljude, da je ta tajna otila zajedno s tim
ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim to je on bio i to je postao, te da
je veoma daleko traio ono to mu je bilo tako blizu, u vremenu i u krvi. Istina je
da mu nitko nije pomogao. Obitelj u kojoj se vrlo malo govorilo, u kojoj se nije ni

24
italo ni pisalo, nesretna i restresena majka, tko mu je mogao ita rei o tom
jadnom ocu? Nitko ga nije poznavao osim majke, koja ga je zaboravila. U to je bio
siguran. I umro je nepoznat, u zemlji u kojoj je boravio nakratko, kao neznanac.
Vjerojatno je bilo do njega da se raspita, da postavlja pitanja. Ali onome tko
poput njega nema nita a eli cijeli svijet, sva snaga nije dostatna da bi se
izgradio i osvojio ili shvatio svijet. Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno, jo
uvijek moe traiti, pokuati saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio mnogo
bliim nego bilo koje bie na svijetu. Mogao bi...
Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna sjena,
vratie ga u krajolik grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je otii, nije tu
imao vie to traiti. Ali nije se mogao odvojiti od tog imena, od tih datuma. Ispod
te ploe nije bilo niega osim praha i pepela. No za njega je njegov otac bio opet
iv, iv na neki neobino tih nain, i inilo mu se da ga sad ponovno naputa, da
ga jo jednu no preputa toj beskrajnoj samoi u koju su ga neko bacili i ondje
ostavili. Pustim nebom odjeknu iznenadan i jak prasak. Nevidljivi je avion probio
zvuni zid. Okrenu vi lea grobu, Jacques Cormerv napusti oca.
25
3. Saint-Brieuc i Malan (].G.f
Naveer, za veerom, J.C. je promatrao svog starog prijatelja kako se gotovo
pohlepno baca na drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao, tiho je zavijao
oko niske kuice u predgrau nedaleko od ceste uz plau. Dolazei, J.C. je u
presuenom potoiu uz plonik primijetio komadie osuenih algi, koji su, uz
miris soli, podsjeali na blizinu mora. Victor Malan koji je cio svoj radni vijek
proveo u upravi carina, povukao se u mirovinu u taj gradi, kojeg nije izabrao, ali
je naknadno svoj izbor opravdavao govorei kako ga tu nita ne ometa u
osamljenikim razmiljanjima, ni pretjerana ljepota, ni pretjerana runoa, pa ni
sama samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo emu su ga nauili, a prije
svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna. Njegovo je obrazovanje, meutim,
bilo golemo i J.C. mu se divio bez ustezanja, jer je Malan, u vremenu u kojem su
superiorni ljudi tako banalni, bio jedino bie koje je imalo svoje osobno miljenje,
ukoliko je to uope mogue, i, u svakoj prilici, neizrecivu slobodu prosuivanja
koja se poklapala s najnepokolebljivijom izvornou.
- Tako je, sine - govorio je Malan. - Kad ve idete u posjet majci, pokuajte
saznati neto o svom ocu. I doite mi slavodobitno ispripovijedati nastavak.
Prilike za smijeh su rijetke.
- Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina
a Ovo poglavlje napisati i izostaviti.
27
misao ve pala na pamet, mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie. Ima
neeg patolokog u tome da se nisam nikad zanimao za to.
- Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina oenjen
Marthom, koju ste poznavali. Savrena ena koja mi i dandanas nedostaje. Uvijek
sam mislio da voli svoju kuu.1
- Zacijelo imate pravo - doda Malan odvraajui pogled, a Cormerv je oekivao
primjedbu, koja je, znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog odobravanja.
- Ja bih se, meutim, - nastavljao je Malan - no ja sam zacijelo u krivu, suzdrao
od toga da pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja sam lo primjer za

to, zar ne? Sve u svemu, ja, vjerojatno zbog svojih mana, ne bih nita poduzeo.
Vi, naprotiv, (i u njegovom oku sijevnu iskra zlobe), vi ste ovjek od akcije.
Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa, gotovo
nevidljivih obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili dostatni da
pokriju njegove debele i senzualne usne, bio slian Kinezu. Njegovo mekano i oblo
tijelo, debele ruke s pomalo kobasiastim prstima podsjeali su na mandarina
koji mrzi tranje. Dok bi napola zatvorenih oiju uivao u jelu, niste mogli a da ga
ne zamislite u svilenoj haljini sa tapiima meu prstima. No pogled je mijenjao
sve. Njegove tamnosmee, grozniave i nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile
kao da je inteligencija radila svom brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su
oi Zapadnjaka velike senzibilnosti i irokog obrazovanja.
Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka. Poznavao sam
ovjeka, ree, koji je, poto je proveo trideset godina sa svojom enom...
Ova su tri odlomka precrtana.
28
Cormerv je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s: poznavao
sam ovjeka koji... jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je putovao sa mnom...,
mogli ste biti sigurni da je rije o njemu samom..., koji nije volio kolae a ni
njegova ih ena nije nikad jela. I onda, nakon dvadeset godina zajednikog ivota,
zatekne svoju enu u slastiarnici, i, promatrajui je, shvati da ona nekoliko puta
tjedno odlazi onamo i prodire kolae s kremom od kave. Da, mislio je da ne voli
slatkie a ona je zapravo oboavala kolae s kavenom kremom.
- Dakle, - na to e Cormerv - nikoga do kraja ne upoznamo.
- Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom sluaju
mislim da bih radije rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to pouzdano
tvrdim, da, dovoljno je rei da ako dvadeset godina ivota nije dovoljno da bismo
upoznali jedno bie, onda vam, neizbjeno, povrno istraivanje etrdeset godina
nakon smrti jednog ovjeka moe donijeti samo vrlo ograniene obavijesti, da,
mogli bismo rei upravo ograniene, o tom ovjeku. Premda, s druge strane...
Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se potom spusti na kozji sir.
- Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako umjereni! Naporno je to, htjeti se
uvijek svidjeti!
Traak zlobe zasja opet ispod njegovih poluotvorenih kapaka. Ve dvadeset
godina poznavao je Cormerv svoga starog prijatelja (dodati ovdje zato i kako) i
njegovu je ironiju primao bez ljutnje.
- Nije to da bih se svidio: previe jela ini me tekim. Tonem.
- Da, vie ne lebdite iznad drugih.
Cormerv je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku
blagovaonicu s gredama obi-jeljenim vapnom.
29
- Prijatelju dragi, - ree - uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne uvijek, niti
sa svakim. S vama, na primjer, ne znam to je oholost.
Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti.
- Znam, - na to e on - ali zato?
- Zato to vas volim - odvrati mirno Cormerv. Malan privue k sebi zdjelu s
rashlaenim voem
i ne ree nita.

- Zato to ste mi se vi, - nastavi Cormerv - dok sam bio veoma mlad, veoma glup i
veoma usamljen (sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili mi, sasvim
neprimjetno, vrata svega onoga to volim na ovom svijetu.
- Oh, pa vi ste daroviti.
- Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam ivot u
jednom trenutku stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i potovan, ak i ako
to nije njegova svjesna zasluga. To je moje uvjerenje!
- Dobro, dobro - ree Malan s pomalo lanom skromnou.
- Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema vama
slijepa. Vi imate velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim oima.
Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za razgovor.
- Koje?
- Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego zbog
silnog straha da e vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana koju
openito ne volim. I to je najvanije, vi ne moete a da ljudima ne pripisujete
zadnje misli. Vi instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu povezani s nekim
interesom.
30
- Priznajte, - na to e Malan ispijajui svoje vino, - ne bih smio piti kavu. A opet...
No Cormerv nije izgubio mirnoua.
- Uvjeren sam na primjer da mi ne biste vjerovali kad bih vam rekao da bih vam,
samo da to zatraite, istog trenutka predao svu svoju imovinu.
Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja.
- Oh, znam. Vi ste velikoduni.
- Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem trudu,
o mojem umoru i to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je. Vi mi meutim
ne vjerujete, i u tome je vaa mana i vaa prava nemo, iako ste inae superioran
ovjek. Jer imate krivo. Jedna vaa rije i istog asa sve to imam je vae. Vama
to nije potrebno i to je samo primjer. Ali nije izabran sluajno. Sva je moja
imovina stvarno vaa.
- Hvala, doista, - ree Malan kiljei, - veoma sam dirnut.
- Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno. Htio
sam vam samo rei da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo koga i malo
se kome divim. to se svega ostalog tie, sramim se svoje ravnodunosti. Ali one
koje volim, nita me, ni ja sam a pogotovu ne oni, nee moi natjerati da ih
prestanem voljeti. Dugo mi je trebalo da to nauim; sada znam. No, da se vratimo
na na razgovor: vi ne odobravate to to se elim raspitati o ocu.
- Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti razoarani.
Jedan inoj prijatelj, koji je veoma volio neku mladu djevojku i elio se njome
oeniti, uinio je krivo to je htio vie saznati o njoj.
a - esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema kojima
sam ravnoduan. Ali to je stoga to ih ne umijem odbiti i istovremeno sam zbog
toga oajan.
31
- Jedan malograanin, - doda Cormerv.
- Da, - ree Malan, - to sam bio ja. Prasnue u smijeh.
- Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se moje
pokolebalo. Nisam bio siguran volim li je ili ne volim. Ukratko, oenio sam se
drugom.

- Ja si ne mogu nai drugog oca.

- Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu.
- Dobro, - ree Cormerv. - Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti majku.
To je prilika. A govorio sam vam o njemu samo stoga to sam maloas bio
zbunjen tom razlikom u godinama u moju korist. U moju korist, da.
- Da, razumijem. On pogleda Malana.
- Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna.
- S ponekom radou.
- Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete.
Malan se spusti svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a izraz
neke neizrecive sjete odjednom preobrazi njegovo lice.
- Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se ini
stranim, ali i nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da, elim
vjerovati, elim ivjeti, uvijek.
Tu Cormerv zautje.
- Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio bih
umrijeti miran, a umrijeti je strano. Nita nisam uinio.
- Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom nazonou
pomau drugima da ive.
32
- Da, i umiru.
Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae.
- Imate pravo, Jacques, - ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie nije
potreban otac. Sami ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi znate
voljeti. Ali..., - ree oklijevajui... - Posjetite me opet. Nije mi preostalo jo mnogo
vremena. I oprostite...
- Da vam oprostim? -upita Cormerv. - Pa ja sve vama dugujem.
- Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam
odgovoriti na vau ljubav...
Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i glas mu
je postao sasvim tih dok je izgovarao ono to je Cormervu, nekoliko trenutaka
kasnije, samom na vjetru i u opustjelom predgrau, bez prestanka odjekivalo u
mislima:
- U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost8...
a Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to dobro a
to zlo - jer mi to nitko oko mene nije mogao rei. I sada odjednom priznajem da
me sve naputa, da mi je potreban netko da mi pokae put i da me hvali i kudi,
ne u ime sile ve u ime autoriteta, potreban mi je moj otac.
Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?].
33
4. Djetetove igre
Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques Cormerv,
ispruen napola gol u svojoj kabini, promatrao je kako na bakrenim okvirima
brodskih okana pleu odbljesci sunca to se mrvilo u moru. Naglo ustane da bi
ugasio ventilator koji mu je suio znoj u porama jo prije negoli mu se ovaj poeo
slijevati niz grudi, bilo je bolje znojiti se, i ponovno se spusti na leaj, tvrd i uzak
kakve je volio. Odjednom, iz utrobe broda dopre do njega u priguenim
vibracijama mukli zvuk strojeva kao da stupaju cijele vojske. Volio je taj zvuk
velikih parobroda danju i nou, i osjeaj da hoda po vulkanu dok svuda oko

njega beskrajno more prua pogledu svoja slobodna prostranstva. Ali na palubi je
bilo prevrue; putnici, shrvani pretjeranim koliinama hrane, sruili su se u
brodske lealjke natkrivene palube ili se sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli.
Jacques nije volio poslijepodnevni poinak. A benidor, pomislio je mrzovoljno, a
to je bio neobian izraz to ga je rabila njegova baka u vrijeme kad je bio dijete u
Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog poslijepodneva odmara zajedno s njom.
Tri prostorije malog stana u predgrau Alira bile su uronjene u prugastu sjenu
brino zatvorenih rebrenicaa. Vani je ljetna ega prila suhe i pranjave ulice, a u
polutami stana pokoja debela dosadna muha neumorno bi traila izlaz zujei
poput aviona. Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima,
a Oko desete godine
35
jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita Pardaillana ili
l'Intrepideaa. Kad bi baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi avrljala sa
susjedama, dijete bi prilijepilo nos na rebrenice blagovaonice to je gledala na
ulicu. Cesta je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom krojakim priborom
preko puta, zastori od crvena i uta platna bili su sputeni, ulaz u trafiku bio je
zasjenjen zavjesom od raznobojnih perli, a kod gostioniara Jeana bilo je prazno,
samo je jedna maka, na pragu izmeu poda posutog pilovinom i pranjavog
nogostupa, spavala kao mrtva.
Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi, u kojoj
je u sredini stajao etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue, radni stol pun
ogrebotina i tintanih mrlja, mali madrac, na samom podu, prekriven prekrivaem
na koji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet stolacab. U kutu, na kaminu s
mramornom ploom, mala vaza izduena vrata i ukraena cvijeem, kakve se
mogu nai po sajmovima. Uhvaeno izmeu dviju pustinja sjene i sunca, dijete bi
poelo kruiti oko stola, brzim korakom, ne prestajui ponavljati kao da govori
litaniju: Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosaivao se, ali bila je
to istovremeno i igra, bilo je u tome neke radosti, neke vrste uivanja u dosadi,
jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo kako baka, koja se ipak vratila, izgovara A
benidor. No njegovi su prosvjedi bili uzaludni. Baka, koja je odgojila devetero
djece na
a Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim koricama,
i na kojima je cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i ime autora.
b besprijekorna istoa.
Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen tepih
pored kreveta, troan, izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu, veliki
koveg prekriven starim arapskim tepihom s resama u obliku ira.
36
selu, imala je svoje predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u sobi. Bila
je to jedna od dviju prostorija to su gledale na dvorite. U drugoj su bila dva
kreveta, majin i onaj na kojem su spavali on i brat. Baka je imala pravo na svoju
sobu. U svoj je visok i prostran krevet esto primala dijete nou i svakodnevno za
poslijepodnevnog poinka.
Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila usnula
iskrao iz kreveta da bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju, njegovo je
mjesto bilo u dnu kreveta pored zida. Zavuen tako u dno kreveta, gledao bi baku
kako skida haljinu i sputa koulju od gruba platna to je u pasu bila stisnuta
vrpcom koju je sada odvezivala. Zatim bi se i sama popela na krevet, a dijete bi

osjetilo pored sebe miris ostarjele puti i promatralo debele plave vene i starake
mrlje koje su unakaavale noge njegove bake. Hajde, ponavljala bi. A benidor,
i ubrzo bi usnula, dok bi dijete, otvorenih oiju, pratilo kruni let neumornih
muha.
Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve dok se
jednom nije teko razbolio nije se mogao odluiti da za velikih vruina poslije
ruka prilegne. Ako bi mu se i dogodilo da zaspi, probudio bi se mrzovoljan i s
nekom muninom. Tek odnedavna, otkako pati od nesanice, u stanju je
odspavati pola sata dnevno i probuditi se raspoloen i io. A benidor...
Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i odjednom se
inilo da napreduje po pravocrtnom putu, strojevi su radili punom parom,
propeler je okomito sjekao debljinu vode, a buka klipova postala je napokon tako
ravnomjernom da se mijeala s muklim i neprekinutim vapajem sunca na moru.
Jacques je napola spavao, obuzet nekom ugodnom tjeskobom od pomisli da e
ponovno vidjeti Alir i
37
sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je bilo svaki put kad bi naputao
Pariz i putovao u Afriku, to neko pritajeno veselje, od kojeg se nadimaju grudi,
zadovoljstvo nekoga kome je uspio bijeg pa se smije zamiljajui zaprepatena
lica straara. Jednako tako bi mu se, svaki put kad bi se u nj vraao cestom ili
vlakom, srce stegnulo im bi se pojavile prve kue predgraa, koje bi iskrsnule
iznenada, nenajavljene drveem ili vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to
iri oko sebe vorove svoje bijede i svoje runoe, prodirui postupno strano
tijelo i odvodei ga do srca grada ije bljetavilo mu je ponekad pomoglo da
zaboravi tu umu eljeza i betona ijim je zatvorenikom bio i danju i nou i koja
je ispunjavala njegove nesanice. Ali sada je od toga pobjegao, disao je na
prostranim leima mora, disao je s valovima, uljuljkan suncem, napokon je
mogao spavati i vratiti se djetinjstvu od kojeg nije nikad posve ozdravio, toj tajni
svjetlosti, toplog siromatva, koja mu je pomogla da ivi i pobijedi sve. Taj skrhan
odsjaj, sad ve gotovo nepomian, na bakrenom okviru brodskog okna dolazio je
od istog onog sunca koje je, u zamraenu sobu gdje je spavala baka, pritiui
svom svojom teinom o povrinu rebrenica, uranjalo u hladovinu samo jednu
tananu otricu kroz pukotinu to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na
spoju rebrenica. Nedostajale su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni pothranjivao
njegov drijeme, na moru nema muha, a osim toga one njegove su bile mrtve, one
koje je dijete voljelo zato to su bile bune, jedine ive u tom svijetu izblijedjelom
od vruine, i svi su ljudi i ivotinje poivali, nepomini, osim njega, istina, koji se
prevrtao po krevetu, u uskom prostoru to mu je preostao izmeu zida i bake, i
on je htio ivjeti, i inilo mu se da je vrijeme provedeno u snu oteto ivotu i
njegovim igrama. Drugovi su ga ekali, sasvim sigurno, u ulici
38
Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon zalijevanja odisali
svjeinom i mirisom cvjetova kozje krvi koji su posvuda rasli, zaliveni ili ne. im
se baka probudi, odjurit e napolje, spustit se niz jo pustu Lvonsku ulicu pod
fikusima, otrati do zdenca na uglu ulice Prevost-Paradol, odvrnuti do kraja
veliku slavinu od lijevana eljeza na vrhu zdenca, sagnuti glavu pod slavinu da bi
mu veliki mlaz vode ispunio nosnice i ui, slijevajui se kroz otvoreni oko-vratnik
koulje sve do trbuha, pa ispod hlaa po nogama sve do sandala. Tada e, sretan
to osjea vodu kako se pjeni izmeu njegovih tabana i koe sandala, otrati bez

daha do Pierreaa i ostalih, koji su sjedili na ulazu jedine dvokatnice u ulici,

otrei drvenu cigaru koja e im posluiti u igri canette vinga1 s drvenim plavim
reketom.
Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim ogradama
vrtova pred kuama, uz paklenu buku koja bi probudila cijelu etvrt i rastjerala
make to su drijemale pod pranjavim glicini-jama. Trali bi, pretravali ulicu,
lovili jedan drugog, ve dobro oznojeni, no uvijek u istom smjeru, prema zelenom
polju, nedaleko od kole, etiri ili pet ulica odande. Putem bi obavezno zastali
pored onog to se nazivalo vodoskokom, na velikom trgu, pored goleme okrugle
fontane na dva kata iz koje nije tekla voda, ali je bazen, ve odavno zaepljen, bio
do vrha pun od obilnih kia, to bi tu i tamo pale u tom kraju. Ta bi ustajala
voda, prekrivena starom mahovinom, korama dinja, narani i smeem svake
vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili se gradske vlasti probudile i odluile
da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani mulj ostao jo dugo na dnu bazena,
ekajui da sunce
a Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je prijatelj.
1 Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu.
39
dovri posao i pretvori ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara razbacati po
sjajnom Uu fikusa to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom sluaju, bazen bio suh
i izlagao pogledu iroku ogradu od tamna, ulatena kamena, to su ga izglaale
tisue ruku i stranjica i na kojem su Jacques, Pierre i ostali jahali kao na konju,
okreui se na svojim stranjicama dok ne bi neizbjeno pali u plitki bazen to je
vonjao po mokrai i po suncu.
Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim slojem
njihove noge i njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je bila naputena
ledina iza bavarske radionice gdje su se, izmeu zaralih eljeznih obrua i
trulih ostataka baava, ispod sedre probijali buseni krljave trave. Tu bi uz veliku
graju nacrtali krug u sedri. Jedan bi od njih, s reketom u ruci, stao unutar
kruga, a ostali bi, jedan za drugim, bacali drvenu cigaru prema krugu. Ako bi
cigara pala unutar kruga, onaj koji ju je ubacio preuzeo bi reket i sad bi on
branio krug. Oni najspretniji3 uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko. Oni bi
imali pravo otii do mjesta na koje je pala i, udarajui rubom reketa o jedan kraj
cigare koja bi se potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali jo dalje, i tako
sve dok ne bi promaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se brzo vraali
natrag kako bi obranili krug od cigare to bi je brzi i spretni protivnik ve bacio
prema krugu. Taj tenis siromanih, s tek poneto sloenijim pravilima, ispunio bi
cijelo poslijepodne. Pierre je bio najspretniji, bio je mraviji od Jacquesa, i manji,
gotovo loman, plavokos koliko je ovaj bio tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je
njegov plavi i otvoren pogled djelovao bespomono, ranjivo i zaueno, naizgled
nespretan, ali u akciji precizan i ustrajan.
spretni branitelj, u jednini.
40
Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one
najjednostavnije. Zbog onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod drugova,
smatrao se najboljim i esto se hvastao. U stvari, Pierre ga je stalno pobjeivao,
ali nije nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo uspravio u svoj svojoj visini, i
tiho se smjekajui sluao drugovea.

Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i
ledinama, okupili bi se najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi, kroz
vrata u dnu, preli u malo sputeno dvorite okrueno zidovima triju kua. Na
etvrtoj strani, preko vrtnog zida nadvijala se kronja naranina stabla iji se
miris, kad je bilo u cvatu, penjao uz sirotinjske kue, irio hodnikom ili se malim
kamenim stubama sputao u dvorite. S jedne strane i pola druge, u maloj, koso
postavljenoj kuici stanovao je frizer panjolac koji je imao frizeraj s uline
strane, te arapski brani parb gdje je ena ponekad naveer prila kavu u
dvoritu. Na treoj strani, stanari su hranili kokoi u visokim klimavim
kokoinjcima od drveta i ice. I napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od stuba,
zjapili su mrani iroki otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla, izdubljene
u samoj zemlji, bez ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih su vodile etiri
stube prekrivene mahovinom i u kojima su stanari gomilali viak svoje imovine,
to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje trunule, komade drvenih
sanduka, proupljane i zarale stare lavore, sve ono to se inae vue po
zaputenim ledinama i to ne moe sluiti ni najsiromanijima. Upravo tu, u
jednom od tih podruma, okupljala su se djeca. Jean i Joseph, dva sina
panjolskog brijaa, obiavala su se igrati ondje. Ulaz u tu razvalinu smatrali su
svojim
a Na zelenom polju odravale su se donnades b Omar je sin tog para - otac je
gradski ista ulica.
41
vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i davao sve to je imao.
Jean, nizak i suh, skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio osobito
tedljiv sa svojim pekulama ili koticama od marelica neophodnim za jednu od
njihovih najdraih igaraa. Bilo je teko zamisliti veu suprotnost od ta dva
nerazdvojna brata. Svi zajedno, Pierre, Jacques, i Max, trei ortak, zavukli bi se u
smrdljiv i vlaan podrum. O zarale eljezne grede razapeli bi poderane vree to
su trunule na tlu, otresavi s njih male sive ohare lankovita oklopa koje su
nazivali zamorcima. I pod tim odvratnim atorom, konano na svome (jer nitko od
njih nije nikad imao svoju sobu pa ak ni svoj krevet), zapalili bi male vatre koje
bi, zatvorene u tom vlanom i umalom zraku, tinjale dimei se i tjerale ih iz
njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatrpali vlanom zemljom, nastruganom u
dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeanom, podijelili velike bombone od
mente, kikiriki ili slanutak, posuen i posoljen, vuji bob i kojekakve slatkie
bljetavih boja to su ih Arapi nudili na ulazu u oblinje kino u plitkim koarama
prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine drvene kutije postavljene na
kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog dvorita zasienog vodom, viak kie
slijevao se u redovito poplavljene podrume, a oni bi se popeli na stare sanduke i
igrali bi se Robinzona daleko od istog neba i morskog vjetra, uivajui u svom
kraljevstvu bijedeb.
No, najljepi* dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro smiljenoj
lai, uspjeli izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi, nemajui nikad
a Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S odreene
udaljenosti, trebalo je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu. Onaj koji bi
uspio, pokupio bi sve etiri kotice. Ako bi promaio, njegova bi kotica pripala
vlasniku onih etiriju.
b Galoufa
najvei

42
novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i sivim
ulicama predgraa, kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za kola to su
pripadala poduzeima ili privatnicima koji su kamionima na konjsku zapregu
opsluivali unutranjost zemlje, prolazei pritom uz iroka vrata na povlaenje
iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita, rzanje, zveckanje lanaca kojima su bili
privezani, i s uivanjem udisali miris balege, slame i znoja to se dizao s tih
zabranjenih mjesta o kojima bi Jacques matao prije nego to bi zaspao. Zastali
bi pred nekom otvorenom konjunicom u kojoj su timarili konje, jake ivotinje
vrstih nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale oima izbjeglica, izmuene
vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama vozaa kamiona, otrali do
golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U velikoj aleji s koje se kroz bazene
i cvijee pogled pruao sve do mora, izigravali bi ravnodune i uglaene etae
pod sumnjiavim pogledom uvara. No ve u prvom poprenom drvoredu, dali bi
se u trk prema istonom dijelu vrta kroz redove golemih korenjaka, tako gustih
da je u njihovoj sjeni bilo gotovo mrano, prema velikim stablima kauukovcaa
ije su se objeene grane, koje se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog
korijenja, pruale sve do zemlje, i jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda,
velikih kokosovih palmi s grozdovima malih okruglih i zbijenih plodova
naranaste boje na vrhu koje su nazivali cocoses. Tu je najprije trebalo provjeriti
na sve strane da u blizini nema nijednog uvara. Zatim bi poeo lov na municiju,
to jest kamenie. Kad bi se svi vratili punih depova, gaali su jedan po jedan
grozdove plodova to su se, nadvisujui ostalo drvee, blago njihali na nebu. Pri
svakom bi pogotku palo nekoliko plodova koji su pripali sretnom strijelcu. Ostali
bi morali ekati dok
a navesti imena drvea.
43
ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri Jacques,
spretan u gaanju, bio ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj plijen s onima
to su imali manje sree. Najnespretniji je bio Max, koji je nosio naoale jer je
imao lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak uivao potovanje svih od dana
kad su ga vidjeli kako se tue. Dok su se svi oni, u estim ulinim tuama u
kojima su sudjelovali, a pogotovu Jacques koji nije mogao svladavati bijes i
estinu, obiavali baciti na protivnika da mu u to kraem vremenu nanesu to
veu bol, spremni da im to bude propisno uzvraeno, Max, ije je ime zvualo
nekako germanski, jednog dana kada ga je mesarev debeli sin, zvani But, nazvao
prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih na uvanje Josephu, zauzeo
stav kao to su to inili bokseri koje su viali po novinama, i pozvao ovoga da
ponovi svoju uvredu. Zatim je, ne pokazujui uzbuenje, izbjegao svaki Butov
napad, udario ga nekoliko puta ne primivi nijedan udarac i na kraju mu, na
svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li pobjede, nabiti modricu na oku. Od tog
dana Maxova popularnost bila je u grupi osigurana. Depova i ruku ljepljivih od
voa, bjeali su iz vrta prema moru i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi
plodove na svoje prljave maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno
masne bobice, ali lagane i ukusne poput pobjede. Potom bi odjurili na plau.
Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome doista
esto prolazila stada ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u Mai-sonCarre, istono od Alira. Bila je to ustvari zaobi-laznica koja je dijelila more od
grada koji se protezao po breuljcima poput amfiteatra. Izmeu ceste i mora,

tvornice, ciglane i plinara bile su okruene pijeskom prekrivenim ploama ilovae

ili vapnenom prainom, gdje su se bijelili pranjavi otpatci drva i eljeza.
44
Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio pomalo
crn, a prvi valovi nisu uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo se kupalino
zdanje s kabinama i dvoranom, velikom drvenom kutijom na stupovima, koja je
za blagdanskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone prodava prenih krumpiria svakog je dana palio svoju pe. Mala grupa najee nije imala novca ni za
jedan tuljac prenih krumpiria. Ako bi sluajno koji od njih imao potreban
novaca, kupio bi jedan i znaajno se uputio prema plai, praen povorkom svojih
drugova punih potovanja, pa bi, stigavi do mora, u sjeni velike rasuene barke
zabio stopala u pijesak i spustio se na stranjicu, drei papirnati tuljac
uspravno u jednoj ruci, a drugom ga pokrivajui kako mu nijedna od tih
hrskavih pahulja ne bi ispala. Obiaj je bio da zatim ponudi po krumpiri svojim
drugovima, koji su se pobono naslaivali tom jednom jedinom toplom
poslasticom s jakim mirisom ulja to im ju je namijenio. Zatim bi svi promatrali
sretnika kako, ozbiljna lica, guta jedan po jedan preostale krumpirie. Na dnu
papirnatog tuljca ostalo bi uvijek mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da ih
podijeli s njima. Na to bi ovaj najee, osim kad se radilo o Jeanu, razmotao
masni papir, rairio po njemu mrvice krumpiria i dopustio da se jedan po jedan
poslue. Izabrali bi na sreu onoga koji e navaliti prvi i prema tome uzeti
najveu mrvicu. Poto bi gozba zavrila, a uitak i osjeaj uskrae-nosti bili
zaboravljeni, poela je trka prema zapadnom kraju kupalita, pod jarkim
suncem, do napola sruene zidine, koja je nekad najvjerojatnije sluila kao temelj
sad nepostojeoj kolibi iza koje su se mogli svui. U nekoliko trenutaka bili su
goli, trenutak potom u vodi, plivajui snano i nespretno, dovikujui
a 2 novia
45
sea, slinei i pljujui, nadmeui se u ronjenju ili u tome tko e ostati dulje pod
vodom. More je bilo ugodno, toplo, sunce na njihovim mokrim glavama lagano, a
blaena svjetlost ispunjavala je njihova mlada tijela radou od koje su
neprestano klicali. Vladali su ivotom i morem, i ono najraskonije to nam svijet
moe ponuditi, primali su i nemilice troili, poput gospodara sigurnih u svoje
nezamjenjivo bogatstvo.
Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela bila
ljepljiva, ispirui zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi, posve bi
zaboravili na vrijeme. Trali su, a iope su uz prodorne krike letjele nisko iznad
tvornica i morskog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja sparina, postajalo je
bistro i zeleno, svjetlost je jenjala, a s druge strane zaljeva, luk kua i grada,
dotada uronjenog u laganu izmaglicu, poprimao je jasnije obrise. Bio je jo dan,
no uline svjetiljke ve su se palile jer se sumrak u Africi sputa iznenada.
Obino bi Pierre prvi dao znak za pokret: Kasno je, i odmah bi potom nastala
jurnjava, brzo opratanje. Jacques bi sa Josephom i Jeanom trao put kue ne
obazirui se na ostale. Trali su bez daha. Josephova je majka imala brzu ruku.
to se Jacquesove bake tie... Trali su kroz veer koja se sputala svom
brzinom, usplahireni prvim upaljenim plinskim svjetlima, osvijetljenim
tramvajima to su promicali pored njih, ubrzavajui trk, uasnuti to je ve
dobrano pala no, i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques
zastao na mranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao da

se smiri njegovo pomahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te spoznaje
jo je bre disao. U tri koraka stigao bi do odmorita, proao pored
a Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje ti je
sad mama.
46
zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju hodnika
gorjelo je svjetlo i on je sleden sluao zveckanje lica po tanjurima. Uao bi. Za
stolom, u krugu svjetla petrolejske svjetiljke, polu-nijemi ujaka nastavljao je
buno srkati svoju juhu; njegova majka, jo mlada, bujne crne kose, pogledala bi
ga svojim blagim pogledom. Dobro zna..., zapoela bi. Ali bi baka, uspravna u
svojoj crnoj haljini, stisnutih usana, svijetlih oiju stroga pogleda, kojoj je vidio
samo lea, prekinula ker. Odakle dolazi?, pitala bi. Pierre mi je pokazivao
zadau iz rauna. Baka bi tada ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa
rukom prola preko njegovih glenjeva jo punih pijeska. Bio si na plai. Onda
si ti laljivac, sriui bi rekao ujak. No baka bi bez rijei prola pored njega,
uzela iza vrata blagovaonice debeli korba, zvani volujska ila, koji je ondje visio i
oplela ga njime po nogama i stranjici dva do tri puta, a to je tako peklo da se
derao u sav glas. Neto kasnije, usta i grla punih suza, ispred tanjura juhe koju
mu je ujak saalivi se nad njim posluio, trudio se iz sve snage da suspreg-ne
suze. Na to bi majka, uputivi baki kratak pogled, okrenula prema njemu svoje
lice koje je toliko volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je. Tek bi se tada
rasplakao.
Jacques Cormerv se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom okviru
brodskog okna, nego je zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid nasuprot njemu.
Odjenu se i popne na palubu. Stii e u Alir duboko u no.
a brat
47
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.
vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja stubama koje
je preao etiri po etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni jednu, kao da je
njegovo tijelo jo uvijek tono pamtilo visinu stuba. Iziavi iz taksija, u ulici ve
prilino bunoj, jo blistavoj od jutarnjeg polijevanja8 koje se isparavalo na prvoj
vruini, opazio ju je, na istom mjestu kao nekad, na uskom i jedinom balkonu,
izmeu dviju soba, iznad nadstrenice frizeraja - frizer vie nije bio Jeanov i
Josephov otac, on je umro od tuberkuloze, takav je to zanat, govorila je njegova
ena, stalno udie neiju kosu - prekrivene valovitim limom koja je kao i nekad
bila zasuta bobicama fikusa, zguvanim papiriima i starim ikovima. Stajala je
tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedjele kose, jo uvijek uspravna unato
svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj dao deset godina manje zbog
njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je bila cijela obitelj, pleme
mravih stvorenja bezbrina dranja i neumorne energije nad kojima starost
naizgled nije imala nikakvu mo. Sa svojih pedeset godina, ujak Emil1, napola
nijem, doimao se kao mladi. Baka je umrla uspravne glave. A to se majke tie,
kojoj je sad hrlio, inilo se da nita ne moe svladati njezinu skrivenu
nedjelja.
Dalje u tekstu postat e Emest.
49
upornost, budui da deseci godina naporna rada nisu unitili u njoj mladu enu
koju je Cormerv kao dijete gledao s divljenjem.

Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj. Onda ga je,
kao svaki put kad bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta, privijajui ga k
sebi svom snagom, a on bi pod rukama osjeao njezina rebra, tvrde i izboene
kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom udisao miris njezine koe koji ga
je podsjeao na ono mjesto ispod Adamove jabuice, izmeu vratnih ila, koje se
vie nije usuivao poljubiti, ali koje je volio mirisati i milovati dok je bio dijete,
kad bi ga, rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio da spava, nosa zaronjena u tu
malu udubinu koja je za njega imala miris njenosti, tako rijetke u njegovu
djejem ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi ga svoga zagrljaja, malo ga
promatrala pa ga opet zagrlila i jo jednom poljubila, kao da je, odmjerivi u sebi
svu ljubav to ju je za nj mogla osjeati ili izraziti, ustanovila da jo neto
nedostaje. Sine moj, govorila je, bio si tako dalekoa. A onda, odmah potom,
okrenula se, vratila u stan i otila sjesti u dnevnu sobu koja je gledala na ulicu,
doimala se kao da vie ne misli na njega, i ni na to drugo uostalom, i na
trenutke bi ga ak pogledala s nekim neobinim izrazom u oima, kao da joj
odjednom, ili mu se barem tako inilo, smeta u tom skuenom, praznom i
zatvorenom svijetu u kojem je samovala. Tog je dana, tovie, poto je sjeo kraj
nje, izgledala nekako nemirnom i s vremena na vrijeme kriomice pogledavala na
ulicu svojim tamnim i grozniavim oima koje bi se razvedrile im bi se njezin
pogled spustio na Jacquesa.
Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput starog
eljeza, prolazili su
prijelaz
50
sve ee. Cormerv je promatrao majin profil u sivoj bluzi s bijelim
okovratnikom dok je sjedila kraj prozora na neudobnoj stolici [ J1 na kojoj je
uvijek sjedila, lea malo pogrbljenih od godina, ali kojima nije trebala potpora
naslonjaa, ruku spojenih oko maramice koju bi svojim ukoenim prstima
smotala u klupko, pa je zatim spustila u krilo izmeu dvije nepomine ruke,
glave okrenute prema ulici. Bila je ista kao trideset godina ranije, i iza njezinih
bora nazirao je isto ono udesno mlado lice, lukove obrva napete i glatke, kao
stopljene s elom, mali ravan nos, usnice jo lijepo ocrtane unato borama u
kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam vrat, koji tako brzo propada, sauvao je
lijep oblik unato sad ve vorastim ilama i malo oputenoj bradi. Bila si kod
frizera, rekao je Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male djevojice koju su
uhvatili u prijestupu. Da, zna, radi tvog dolaska. Oduvijek je bila koketna na
svoj gotovo neprimjetan nain. I ma kako siromano odjevena bila, Jacques nije
pamtio da je ikad na njoj vidio neto runo. I sad su te sive i crne boje koje je
imala na sebi bile dobro izabrane. Bio je to uroeni ukus pripadnika njihova
plemena, uvijek bijednih, uvijek siromanih, ili pak, neto bolje stojeih, poput
nekih roaka. Ali svi su oni, a pogotovu mukarci, poput pravih Mediteranaca
drali do bijele koulje i dobro izgla-ane crte na hlaama, smatrajui pritom
prirodnim da taj posao neprekidnog odravanja, jer je odjee bilo malo, uz ostale
enske poslove obavljaju ene, to jest majke ili supruge. to se majkea tie, ona
je uvijek smatrala da nije dovoljno to pere rublje i sprema po tuim kuama, i
Jacques je se, otkako pamti, sjeao kako neprestano glaa jedine bratove i
njegove hlae, sve dok on nije otiao i otputio se u svijet u kojem
1 Dva neitka znaka
a luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.

51
ene niti peru niti glaaju. Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro radi. Da,
na to e Jacques. Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao. Uvijek je to mislio o
svojoj majci, ali joj se nikad nije usudio rei. Ne stoga to se bojao da bi ga mogla
odbiti ili to je sumnjao da bi joj se takav kompliment mogao svidjeti. No, to bi
znailo prekoraiti onu nevidljivu granicu iza koje se cijelog ivota zaklanjala blaga, uglaena, pomirljiva, gotovo pasivna, ali ne ponizujui se nikad pred niim
i pred nikim, osamljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti izraavanja, lijepa ali
gotovo nedostupna, to nedostupnija to je bila nasmijeenija i to ga je srce vie
vuklo k njoj - da, cijeli svoj ivot zadrala je to isto bojaljivo i posluno dranje, a
opet suzdrano, isti onaj pogled kojim je trideset godina ranije, ne upleui se,
gledala kako njezina majka korbaem tue Jacquesa, ona koja nije nikad dotakla
pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer
boljeli ali je, nemona da neto poduzme, to zbog umora, to zbog nemutog
izraavanja i potovanja koje je dugovala majci, preputala da stvari idu svojim
tijekom, trpjela danima i godinama, trpjela da joj tuku djecu, kao to je sama
trpjela naporne radne dane sluei drugima, pranje parketa na koljenima, ivot
bez mukarca i bez utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim rubljem tuih
ljudi, duge dane muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot koji se, lien
nade, pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk, tvrdokoran, pomiren s
patnjama, svojima i tuima. Nikad je nije uo da se ali, samo bi ponekad rekla
da je umorna ili da je od pranja velikog rublja bole kria. Nikad je nije uo da
nekog ogovara, samo bi ponekad rekla kako su sestre ili tetke bile s njom
neljubazne ili ohole. Ali je isto tako veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca.
Smijala se neto vie u posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a
52
djeca se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni ona se
nije promijenila. Nije htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje navike, iz te
etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi se odselila u neki drugi, udobniji, ali gdje
bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara soba. Promijenila je namjetaj,
koji je sad bio pristojniji i manje sirotinjski. Ali bio je kao i uvijek gol, priljubljen
uz zid. Uvijek neto prekopava, rekla je majka. Nije mogao a da ne otvori ormar
za posude u kojem su, unato svim njegovim prijekorima, i sada bile samo
najpotrebnije stvari, i praznina kojeg ga je zapanjivala. Otvorio je i ladice stolia
za odlaganje jela gdje su se povlaila dva, tri lijeka, to je toj kui bilo sasvim
dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina, komadima konopca, te mala
kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara fotografija za osobnu kartu. Tu
su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se nikad nisu upotrebljavale. I Jac-ques
je bio siguran da bi u normalnoj kui pretrpanoj stvarima, kakva je bila njegova,
majka upotrijebila samo ono najnunije. Jednako je tako znao da ni u po-krajnoj
majinoj sobi, namjetenoj malim ormarom, uskim krevetom, drvenim toaletnim
stoliem i slamnatom stolicom, s jednim jedinim prozorom zastrtim kakanom
zavjesom, nee nai nikakav drugi predmet, osim moda, ponekad, maramicu
smotanu u klupko koju bi odlagala na golo drvo toaletnog stolia.
Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih drugova iz
liceja ili kasnije one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih vaza, vreva,
kipia, slika kojima su bile natrpane prostorije. Kod njega se govorilo vaza na
kaminu, vr, duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih predmeta koje se u kui

moglo nai nije imalo imena. Kod njegova ujaka, naprotiv, mogli ste uivati u
keramici iz Vogeza, jelo
53
se u tanjurima iz Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim poput
smrti, okruen opim imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita imena. Ni
dandanas u prostoriji sa svjee opranim oploenim podom, na jednostavnom i
ulatenom namjetaju, nije bilo niega, osim jedne arapske pepeljare od tucanog
bakra na stoliu za posluivanje jela, stavljene onamo prije njegova dolaska, i
potanskog kalendara na zidu. Tu se nije imalo to vidjeti niti to rei, i stoga nije
znao nita o svojoj majci, osim onoga to je sam saznao. Niti o svom ocu.
- Tata?
Ona ga pogleda i posta paljivaa. -Da.
- Zvao se Henri i to jo?
- Ne znam.
- Nije imao jo koje ime?
- Mislim da je, ali ne sjeam se.
Njezina panja kao da je odjednom popustila, gledala je prema ulici gdje je sunce
ve peklo svom snagom.
- Da li mi je bio slian?
- Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje.
- Koje je godine roen?
- Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega.
- A ti, koje godine?
- Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu. Jacques ode u sobu, otvori ormar.
Meu ubrusima,
na gornjoj polici, bila je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko starih
dukumenata pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima.
Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat.
- Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega.
- A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo.
- Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u sirotite.
- Da. I sestra takoer.
- Roditelji su mu imali gospodarstvo?
- Da. Bili su Alzaani.
- U Ouled-Fayetu.
- Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu.
- S koliko je godina izgubio roditelje?
- Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih htio vie
vidjeti.
- Koliko je godina imala sestra?
- Ne znam.
- A braa? On je bio najmlai?
- Ne. Drugi po redu.
- Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu.
- Da. Tako je.
- Ali to onda nije bila njihova krivica.
- Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na imanju
kod svoje sestre. Davali su mu previe posla. To je bilo previe.
- Doao je u Cheragu.

- Da. K nama.
-1 tako si ga upoznala?
-Da.
Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage nastaviti na taj
nain. No ona je sama progovorila.
- Nije znao itati, razumije. U sirotitu se nita ne naui.
- Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata.
54
55
- Da, nauio je s gospodinom Classiaultom.
- Kod Ricomea.
- Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati.
- S koliko godina?
- S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad smo se
vjenali, nauio je prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje. Bio je pametna
glava.
Promatrala ga je.
- Kao i ti. -1 onda?
- Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je poslao
na svoje imanje u Saint-Lapotre.
- Saint-Apotre?
- Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler.
Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse iza
ubrusa u ormaru, zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je Jacques
mogao izgovoriti napamet kako su bile ture i kratke. Draga moja Lucie. Ja sam
dobro. Sutra mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim te. Tvoj mu.
Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica, dijete
izbjeglica, Europa je ve podeavala svoje topove koji su trebali grunuti svi
zajedno nekoliko mjeseci kasnije, protjerujui Corme-ryeve iz Saint-Apotrea,
njega prema njegovom korpusu u Aliru, nju prema malom stanu njezine majke
u sirotinjskom predgrau, s djetetom oteklim od uboda komaraca na rukama.
Nita se ne brinite, majko. im se Henri vrati, otii emo. A baka, uspravna,
sijede kose zaeljane unatrag, svijetlih oiju stroga pogleda: Keri, trebat e
raditi.
- Bio je u zuavima.
- Da. Borio se u Maroku.
Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset godina. Sluio
je, kako se to kae, aktivni vojni rok u ratu protiv Marokanacaa. Jacques se
prisjeti to mu je ispripovijedao ravnatelj kole kad ga je nekoliko godina ranije
sreo na alirskim ulicama. G. Levesque bio je mobiliziran kad i njegov otac. Ali su
ostali samo mjesec dana u istoj postrojbi. Slabo je upoznao Cormerva, kako je
sam rekao, jer je ovaj veoma malo govorio. Otvrdnuo na umor, bio je utljiv, ali
jednostavan i pravedan. Jedan jedini put je Cor-mery bio sav izvan sebe. Bila je
no poslije vrueg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odjel vojske logo-rovao na
breuljku zatienom stjenovitim klancem. Cormery i Levesque trebali su
smijeniti strau u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na njihov poziv. A onda su,
podno ivice od divljih smokava, ugledali svog druga glave zabaene unatrag,
udno uperene prema mjesecu. U prvi as nisu ni prepoznali njegovu glavu koja
je imala neobian oblik. Ali bilo je posve jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda

oteklina u njegovim ustima bilo je cijelo njegovo spolovilo. Tek su tada spazili
njegovo tijelo rairenih nogu, zuavske hlae rasparane, i usred tog procijepa, u
neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu lokvu13. Stotinjak metara dalje, iza velike
stijene, i drugi je straar bio u istom stanju. Oglaena je uzbuna, straarska
mjesta pojaana. U svitanje, kad su se vratili u logor, Cormery izjavi da to nisu
ljudi. Levesque, koji je razmiljao, odgovori mu da oni misle da tako moraju
postupiti ljudi, da su oni kod njih, i da ovi pribjegavaju svim sredstvima da se
obrane. Cormery se usprotivi. Moda. Ali imaju
a 1914.
b krepao ti sa ili bez, rekao je narednik.
56
57
krivo. ovjek ne ini takvo to. Levesque mu odvrati kako oni smatraju da si
ovjek u odreenim okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi). Na to Cormerv
pobjesni: Ne, ovjek se mora znati svladavati. To je onda ovjek, inae... I potom
se smiri. Ja, progovori zatim muklim glasom, ja sam siromaan, odrastao sam
u sirotitu, daju mi tu odjeu, odvuku me u rat, ali ja se svladavam. Ima
Francuza koji se ne svladavaju, rekao je na to Levesque. Onda ni oni nisu ljudi.
I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi! Svi, svi...
Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa.
Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg je
odonda posve izgubio iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A opet nita
vie, osim nekoliko detalja, od onoga to je mogao naslutiti iz majine utnje.
Otvrdnuo i ogoren ovjek koji je cijeli svoj ivot radio, ubijao po nareenju,
prihvatio sve ono to nije mogao izbjei, ali koji je negdje duboko u sebi odbijao
da ga moralno iskvare. Siromah, ukratko. Jer siromatvo [se] ne bira, ali se moe
zadrati. I pokuao je zamisliti, na temelju ono malo stvari koje je saznao od
majke, istoga tog ovjeka devet godina kasnije, oenjenog, oca dvoje djece, koji se
izborio za neto malo bolji poloaj u drutvu i kojeg odjednom pozivaju u Alir
radi mobilizacijea, dugo putovanje nou sa strpljivom enom i nepodnoljivom
djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri dana kasnije, u malom stanu u
Belcourtu, njegov iznenadni dolazak u krasnoj crvenoj i plavoj uniformi sa
irokim hlaama kakve je nosila zuavska pukovnija, uznojen ispod debelog
sukna, usred srpanjske ege* sa slamnatim
a novine 1814. u Aliru. [Sic] * Kolovoz
58
eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice izaao iz
garnizona pod svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i djecu prije
veernjeg ukrcavanja za Francusku koju do tada nije nikad vidioa, prije negoli se
otisnuo na more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih je snano, u urbi, a zatim
otiao kako je i doao, dok mu je ena s malog balkona mahala na pozdrav, a on
joj odmahivao trei, okrenuvi se da jo jednom mahne eirom prije nego to se
zaputi trkom niz ulicu sivu od praine i ege, i nestane iza kina, u daljini, u
bljetavom jutarnjem svjetlu, da se nikad vie ne vrati. Ostalo je trebalo zamisliti.
Ne na temelju onoga to mu je mogla rei majka, koja pojma nije imala o povijesti
i zemljopisu, koja je znala jedino da ivi na zemlji pored mora, da je Francuska s
druge strane tog mora kojim ni ona nikad nije plovila, a Francuska je uostalom
neko sumnjivo mjesto izgubljeno u nejasnoj noi kamo se stie preko luke zvane
Marseille koju je zamiljala slinu Aliru, gdje bljeti jedan grad za koji svi kau

da je veoma lijep i koji se zove Pariz, i gdje se, napokon, nalazi pokrajina zvana
Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua koji su odande pobjegli, ima tome
mnogo godina, pred neprijateljima to se zvae Nijemcima, da bi se nastanili u
Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti tim istim neprijateljima, koji su uvijek bili
zloesti i okrutni, pogotovu s Francuzima, i to bez ikakva razloga. Francuzi su se
uvijek morali boriti sa svaalakim i neumoljivim ljudima. Tu je bila i panjolska
koju nije znala kamo smjestiti, ali koja nipoto nije bila daleko, iz koje su njezini
roditelji, Mahonci, otili isto tako davno kao i roditelji njezina mua da bi doli u
Alir jer su krepavali od gladi u Mahonu, za koji ak nije znala da je otok, jer nije
uostalom znala ni to je to
a Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen.
59
otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad bi
privukla njezinu panju iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U svakom
sluaju, nikad nije ula za Austro-Ugarsku monarhiju, niti za Srbiju, Rusija je
poput Engleske bila za nju teka rije, nije znala to je to nadvojvoda i nikad ne
bi mogla izgovoriti etiri sloga imena Sarajevo. Rat je bio tu, poput zloslutnog
oblaka, pun crnih prijetnji, ali kojeg je bilo nemogue sprijeiti da zavlada
nebom, jednako tako kao to je nemogue sprijeiti dolazak skakavaca ili oluje
to pustoe po alirskim visoravnima. Nijemci su ponovno prisiljavali Francuze
na rat, i ljudi e opet patiti - tome nije bilo uzroka, ona nije znala to je povijest
Francuske niti to je to povijest. Poznavala je pomalo svoju, i jedva neto malo
povijest ljudi koje je voljela, a ti ljudi koje je voljela morali su patiti poput nje. U
tmini svijeta koji nije mogla zamisliti i povijesti koju nije poznavala, jedna je jo
tamnija tmina upravo zauzela mjesto, stigla su tajanstvena nareenja, to ih je
znojan i umoran andar donio u selo, trebalo je napustiti imanje gdje se ve sve
spremalo za berbu - upnik je doao na kolodvor u Boneu da otprati mobilizirane
vojnike. Treba se moliti, rekao joj je, a ona je odvratila: da, gospodine upnie,
ali nije ga ustvari ni ula, jer joj nije govorio dovoljno glasno, a njoj uostalom
nikad ne bi ni palo na pamet da se moli, jer nije nikad nikome htjela smetati - i
njezin je mu tako otputovao u svojoj lijepoj raznobojnoj uniformi, uskoro e se
vratiti, svi su to govorili, Nijemci e biti kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla.
Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj majci da u tvornici metala u Vojnom
arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mobiliziranih, napose ako
uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset sati dnevno svrstavajui
male kartonske kutije prema veliini i boji, moi e baki donijeti neto
60
novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se Henri ne
vrati kui. Ona, razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska fronta, niti to
je to uope fronta, niti da se rat moe proiriti na Balkan, na Srednji istok, na
cijelu planetu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su Nijemci uli ne najavivi
se, i napali djecu. Sve se zapravo dogaalo ondje gdje su Afrike trupe i medu
njima H. Cormerv, prebaene na vrat na nos, odvedene takve kakve su se zatekle
u tajanstveni kraj o kojem se govorilo, na Marnu, i nije ak bilo vremena ni da im
se nadu ljemovi, a tamonje sunce nije bilo dovoljno jako da ubija boje kao u
Aliru, pa su tako mase arapskih i francuskih Aliraca, odjevene u jarke i gizdave
boje, sa slamnatim eirima na glavi, crvene i plave mete koje se moglo primijetiti
sa stotina metara, u gomilama ulijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na kojem e
tijekom etiri godine ljudi pristigli iz cijelog svijeta, suureni u blatnim rovovima,

puzati metar po metar pod nebom naikanim svijetleim bombama, bombama

to su fijukale dok je grmjela obrana najavljujui uzaludne juriea. No u onom
trenutku nije bilo rovova, samo afrike trupe to su se topile pod vatrom poput
lutaka od raznobojna voska, i svake se godine na stotine siroadi raalo posvuda
u Aliru, arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji e morati nauiti
ivjeti bez poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne nedjelje ujutro,
na malom unutranjem odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu stubita i dva
nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na turski nain, koju su neprestano istili
kre-zilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormerv i njezina majka sjedile su na
dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to je dopiralo iz prijenice na
stubitu,
proiriti
61
dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo zaslinje-nu mrkvu, kad se jedan
gospodin, ozbiljna lica i lijepo odjeven, pojavio na stubitu s nekakvom
omotnicom. Dvije su ene odloile tanjure, u koje su stavljale oienu leu to
su je uzimale iz posude smjetene izmeu njih, i otrle ruke kad ih je gospodin,
zausta-vivi se na pretposljednoj stubi, zamolio da se ne miu, pitao tko je tu
gospoda Cormerv, evo je, rekla je baka, ja sam njena majka, i gospodin je
rekao da je on gradonaelnik, da donosi bolnu vijest, da je njezin mu umro za
domovinu i da ga Francuska oplakuje i ponosi se njime. Lucie Cormerv ga nije
ula, ali je ustala i pruila mu ruku s mnogo potovanja, baka se uspravila, s
rukom na ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj. Gospodin je zadrao
Lucinu ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo objema rukama, promrmljao
"rijei utjehe i na kraju joj pruio omotnicu, okrenuo se i tekim korakom siao
niz stube. to je rekao?, pitala je Lucie. Henri je mrtav. Ubili su ga. Lucie je
gledala omotnicu ne otvarajui je. Ni ona ni njezina majka nisu znale itati,
okretala ju je, bez rijei, bez ijedne suze, nesposobna da zamisli tu tako daleku
smrt na kraju neke nepoznate tmine. Zatim je stavila omotnicu u dep svoje
pregae, prola pored djeteta i ne pogledavi ga, te otila u sobu koju je dijelila sa
svoje dvoje djece, zatvorila vrata i rebrenice na prozoru koji je gledao na dvorite,
bacila se na krevet, gdje je ostala nijema i bez suza satima, stiui u depu
omotnicu koju nije mogla proitati i zurei u mraku u nevolju koju nije
razumjelaa.
- Mama, - ree Jacques.
a ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe.
62
I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu njezinu
mravu i naboranu ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se.
- Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice. -Da.
- Primila si ih poslije gradonaelnika? -Da.
Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih odvratnih
sanitetskih vlakova, punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju vezu izmeu
klaonice i evakuacijskih bolnica u Saint-Brieucu. Tamo je nakrabao dvije
dopisnice naslijepo, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije to nita. Tvoj mu. I
onda je za nekoliko dana umro. Bolniarka je napisala: Bolje je tako. Ostao bi
slijep ili lud. Bio je veoma hrabar. I onda geler.

Ulicom je prolazila izvidnica, tri naoruana pado-branca hodali su jedan iza

drugog, ogledavajui se na sve strane. Jedan od njih bio je crn, visok i vitak,
nalik na prekrasnu ivotinju u svojemu mrljastom ruhu.
- To je zbog razbojnika, - rekla je. - Da, i drago mi je to si mu iao na grob. Ja
sam prestara i osim toga to je daleko. Je li lijep?
- Tko, grob? -Da.
- Lijep je. Ima cvijea.
- Da. Francuzi su ba dobri.
Izgovarala je to i vjerovala u to, ali i ne mislei vie na mua, sad ve
zaboravljenog kao to je bila i ona davna nesrea. Osim toga nita nije ostalo, ni
u njoj ni u toj kui, od tog ovjeka to ga je progutao svjetski oganj i od kojeg je
ostala samo neopipljiva uspomena nalik pepelu izgorjelog leptirova krila poslije
umskog poara.
- Zagorjet e paprika, priekaj.
63
aUstala je da bi otila u kuhinju, a on je sjeo na njezino mjesto, pa sad i sam
promatrao ulicu koja se ve godinama nije promijenila, s istim duanima na
kojima je sunce izblijedilo i oljutilo boje. Samo je trafikant preko puta zamijenio
raznobojnim plastinim trakama svoju zavjesu od uplje trske iji je poseban
zvuk Jacques jo i sad uo, prolazio je kroz nju da bi dopro do ugodna mirisa
novina i duhana i kupio album L'Intrepide koji ga je oduevljavao priama o
junatvu i asti. Na ulici je vladala ivost nedjeljnog prijepodneva. Radnici u
svojim svjee opranim i izglaanim bijelim kouljama, avrljajui su se
pribliavali trima, etirima gostionicama koje su mirisale na svjeu hladovinu i
na anis. Arapi, takoer siromani, ali uredno odjeveni, prolazili su sa svojim
enama, skrivenim iza koprena, ali s cipelama Louis XIV. na nogama. S vremena
na vrijeme cijele bi arapske obitelji proetale u nedjeljnom ruhu. Jedna je od njih
vukla za sobom troje djece, od kojih je jedno bilo odjeveno poput padobranca.
Izvidnica je ponovno prolazila onuda, oputeno i naizgled ravnoduno. Eksplozija
je odjeknula upravo u trenutku kad je Lucie Cormerv ula u sobu.
Doimala se sasvim blizom i veoma snanom, a vibracijama koje su uslijedile kao
da nije bilo kraja. inilo se kao da je odjeknula davno, ali je arulja u
blagovaonici jo uvijek podrhtavala u dnu staklene koljke koja je sluila kao
luster. Majka se povukla u dno sobe, blijeda, tamnih oiju punih uasa kojim nije
mogla vladati, pomalo posrui. To je tu. To je tu, ponavljala je. Nije, ree
Jacques i otri do prozora. Ljudi su trali, i ne znajui kamo; jedna je arapska
obitelj ula u sitniarsku trgovinu preko puta, pourujui djecu da udu to bre,
i sitniar ih je primio unutra, zatvorio vrata, povukao zasun i ostao iza stakla
promatrati
izmjene u stanu.
64
ulicu. U tom trenutku izvidnica se vraala, trei bez daha u suprotnom smjeru.
Automobili su urno pristajali uz plonike i tu se zaustavljali. U nekoliko asaka
ulica se ispraznila. No, nagnuvi se kroz prozor, Jacques je mogao vidjeti
uskomeanu gomilu ljudi nedaleko od kina Musset i tramvajske postaje.
- Idem vidjeti to je, - ree.
Na uglu ulice Prevost-Paradolal, grupa ljudi psovala je na sav glas. Ta prljava
rasa, derao se jedan mali radnik u potkoulji, obraajui se Arapinu to se
zavukao u neki kolni ulaz nedaleko od gostionice. I krenu prema njemu. Ja

nisam nita uinio, ree Ara-pin. Svi vi puete u isti rog, bando pederska, i
navali na njega. Jacques ree Arapinu: Poite sa mnom, i ue s njim u
gostionicu koju je sad drao Jean, njegov prijatelj iz djetinjstva, frizerov sin. Jean
je bio ondje, uvijek isti, osim to je bio pun bora, nizak i mrav, mualjiv i
oprezan. Nita nije uinio, ree Jacques, uvedi ga k sebi. Jean je brisao ank i
pogledao Ara-pina. Doi, ree i nestane u dnu gostionice.
Kad je Jacques iziao, radnik ga je gledao poprijeko. Nita nije uinio, ree mu
Jacques. Sve ih treba ubiti. To tako kaemo u bijesu. Razmisli malo. Ovaj
slegne ramenima: Idi tamo pa e mi rei kad vidi onu kau. Sirene kola hitne
pomoi zavijale su sve glasnije, sve urnije. Jacques potri prema tramvajskoj
postaji. Bomba je eksplodirala u elektrinom stupu nedaleko od postaje. Bilo je
mnogo ljudi koji su ekali tramvaj, svi ureeni za nedjeljni izlazak. Mala
gostionica to se ondje nalazila bila je ispunjena kricima za koje se nije moglo
rei jesu li izraz bijesa i2 boli.
a Da li je to vidio prije nego to je doao k majci? - U treem dijelu prepraviti
atentat Kessous i u tom sluaju ovdje samo spomenuti atentat. - Dalje.
1 Cijeli taj dio do boli zaokruen je i s upitnikom.
2 Sic
65
Okrenuo se k majci. Bila je posve uspravna, blijeda. Sjedni, i odvede je do
stolice koja je stajala uz stol. Sjedne do nje i uhvati je za ruke. Ve dva puta ovog
tjedna, ree. Bojim se izai. Nije to nita, ree Jacques, to e prestati. Da,
ree ona. Promatrala ga je udnim neodlunim pogledom, kao da je bila
podvojena izmeu povjerenja u sinovljevu inteligenciju i svoje uvjerenosti da je
cijeli ivot sainjen od nesree protiv koje se ne moe nita uiniti i koju je
mogue jedino trpjeti. Razumije, ree, ja sam stara. Ne mogu vie trati. Krv
joj se polako vraala u obraze. U daljini su se jo ule sirene kola hitne pomoi,
ubrzane, urne. No ona ih vie nije ula. Duboko udahnu, malo se smiri, pa se
nasmijei sinu svojim lijepim srdanim osmijehom. Kao cijeli njezin rod, odrasla
je u opasnosti, pa joj je opasnost mogla tititi srce, ona ju je podnosila kao i sve
ostalo. No on nije mogao podnijeti njezino nasmrt prestraeno lice koje je upravo
vidio. Poi sa mnom u Francusku, ree, ali ona je tresla glavom odlunou
ispunjenom tugom. Oh, ne, tamo je hladno. Ve sam prestara. elim ostati kod
kue.
66
6. Obitelj
- Oh!, - ree mu majka, - drago mi je da si tu. Ali doi naveer, bit e mi manje
dosadno. Posebno naveer, zimi rano padne no. Da barem znam itati. A ni
plesti ne mogu uz svjetlo svjetiljke, bole me oi. Pa kad Etienne nije tu, legnem i
ekam vrijeme jela. Dugoasno je to, dva sata tako. Da su malene ovdje,
razgovarala bih s njima. Ali one dou i odu. Prestara sam. Moda smrdim. Onda,
tako, sama...
Izrekla je to u jednom dahu, malim jednostavnim reenicama koje su se redale
kao da se prazni od svojih dotad neizgovorenih misli. A zatim, kad bi misli
presahnule, ponovno bi zautjela, stisnutih usana, blaga i sjetna pogleda,
promatrajui kroz zatvorene rebrenice blagovaonice zasljepljujuu svjetlost to je
dopirala s ulice, uvijek na svom mjestu na neudobnoj stolici, a njezinn bi sin kao
nekad kruio oko stola nasred blagovaonice21.
Ponovno ga pogleda kako krui oko stolab.

- Lijep je Solferino.
- Da, ist je.Ali sigurno se izmijenio otkako ga nisi vidjela.
- Da, to se mijenja.
- Doktor te pozdravlja. Sjea li ga se?
- Ne, davno je bilo.
- Nitko se ne sjea tate.
a odnosi s bratom Henriem: tue
b to su jeli: paprika od droba - ujuak od bakalara, slanutak itd.
67
unakaena trupla, kuu zakrvavljenu sve do stropa i, ispod jednog kreveta,
najmlae dijete koje je jo disa-lo i koje je takoer bilo osueno na smrt, ali je jo
smoglo toliko snage da na obijeljenom zidu krvavim prstom napie: To je Pirette.
Poli su u potragu za ubojicom i pronali ga obezumljenog u polju. Uasnuto
javno mnijenje zahtijevalo je smrtnu kaznu koja mu nije uskraena, i pogubljenje
se odralo u Aliru pred zatvorom Barberousse, u nazonosti mnogobrojne
svjetine. Jacquesov otac ustao je nou da bi prisustvovao primjernom
kanjavanju zloina koji ga je, prema bakinim rijeima, ozlojedio. No nikad se nije
saznalo to se zapravo dogodilo. Pogubljenje je, naizgled, prolo bez izgreda. No
Jacquesov se otac vratio blijed kao krpa, legao, zatim ustao da bi nekoliko puta
povraao, pa opet legao. Vie nikad nije htio govoriti o onome to je vidio. One
veeri kad je uo tu priu, Jac-ques je, leei uz rub kreveta da ne bi doticao
brata s kojim je spavao, sklupan, potiskivao osjeaj munine izazvane grozom,
prevakavajui pojedinosti koje su mu ispripovijedali i koje je sam zamiljao. Te
su ga slike progonile tijekom cijelog ivota, ak i nou, vraajui se s vremena na
vrijeme, rijetko, ali redovito, u obliku more, svaki put u drukijem obliku, ali s
uvijek istom temom: dolazili bi po njega, Jacquesa, da ga pogube. Probudivi se,
otresao bi sa sebe zebnju i tjeskobu te se s olakanjem naao u stvarnosti u kojoj
nije bilo nikakve mogunosti da ga pogube. Sve dok nije doao u zrelo doba i
povijest oko njega postala takvom da se pogubljenje moglo ubrojiti u dogaaje
koji se nisu inili nimalo nevjerojatnima, tada zbilja vie nije mogla ublaiti
snove, nego se, dapae, tijekom veoma [odreenih] godina, hranila istom onom
tjeskobom koja je potresla njegova oca i koju mu je ovaj ostavio kao jedino oito i
sigurno naslijee. No to je bila ta tajna veza koja ga je povezivala s neznanim
70
mrtvacem iz Saint-Brieuca (koji takoer nije pomiljao da bi mogao umrijeti
nasilnom smru) preko njegove majke koja je znala za taj dogaaj, vidjela
povraanja i koja se nije sjeala onog jutra kao to nije shvaala da su se
vremena promijenila. Za nju je vrijeme bilo jo uvijek ono isto, nesrea se mogla
pojaviti u svakom trenutku bez upozorenja.
Bakaa je, naprotiv, imala toniju predodbu o stvarima. Zavrit e na stratitu,
govorila bi esto Jacquesu. Zato ne, to nije vie bilo neto izuzetno. Nije bila toga
svjesna, ali takvu kakva je bila nita nije moglo iznenaditi. Uspravna, u svojoj
dugoj crnoj opravi proroice, neuka i tvrdoglava, ona barem nije znala za predaju.
Vie nego bilo tko upravljala je njegovim djetinjstvom. Odgojili su je roditelji
Mahonci na malom imanju Sahela, udala se veoma mlada, takoer za Mahonca,
njenog i krhkog, ija su braa ve ivjela u Aliru od 1848. godine, tj. od tragine
smrti djeda po ocu, pjesnika u slobodno vrijeme, koji je klepao stihove jaui na
magarcu otokom izmeu niskih kamenih zidia to omeuju povrtnjake. Upravo
prilikom takve jedne njegove etnje na magarcu, zavaran stasom i crnim eirom

iroka oboda, neki prevareni mu, hotei kazniti ljubavnika, ubi s lea poeziju i s
njom uzor obiteljskih vrlina, za kojim, meutim, ne osta nita njegovoj djeci.
Daleka posljedica toga traginog nesporazuma u kojem je pjesnik naao smrt,
bilo je preseljenje na alirsku obalu opora nepis-menjaka to su se razmnoavali
daleko od kola, upregnuti samo u mukotrpan rad pod nemilosrdnim suncem.
No bakin je mu, ako je suditi po fotografijama, naslijedio neto od nadahnutog
djeda, i njegovo mravo lice, lijepih crta, sanjalakog pogleda i visoka ela sasvim
oito nije bilo predodreeno da se nosi s
prijelaz
71
mladom, lijepom i energinom suprugom. Ona mu rodi devetero djece, od kojih
dvoje umre u djetinjstvu, dok je jedno od njih spaeno, ali plativi to tjelesnom
manom, a posljednje se rodi gluho i gotovo nijemo. Na malom otunom imanju,
ne prestajui obavljati svoj dio tekog zajednikog posla, podizala je svoje leglo, s
dugim tapom uza se dok je sjedila za stolom, to joj je pritedivalo uzaludne
rijei prijekora, jer bi krivac istog asa dobio po glavi. Vladala je zahtijevajui
potovanje za sebe i svog mua, kome su djeca morala rei vi, kako je to ve
panjolski obiaj. Njezinom muu nije bilo sueno da dugo uiva u tom
potovanju: umro je prerano, istroen suncem i radom, a moda i brakom, i
Jacques nije nikad uspio saznati koja je bolest bila uzrokom njegove smrti.
Ostavi sama, baka je prodala malo imanje i otila ivjeti u Alir sa svojom
najmlaom djecom, ostali su otili za poslom im su uli u dob za egrtovanje.
Kasnije, kad je odrastao, Jacques ju je promatrao, ni siromatvo ni nevolje nisu
je uspjeli unitili. S njom je sad bilo samo troje njezine djece, Catherine1 Cormery, koja je spremala po kuama, najmlai, s tjelesnom manom, koji je stasao u
snanog bavara, i Joseph, najstariji, koji se nikad nije enio, i koji je radio na
eljeznici. Sve troje radilo je za bijedne plae koje su, udruene, trebale prehraniti
obitelj od pet lanova. Novcem za domainstvo gospodarila je baka, i Jac-quesa je
nadasve zapanjivala njezina strogost, nije ona bila krta, ili pak jest, u onom
smislu u kojem krtarimo na zraku koji udiemo i koji nam omoguava da
preivimo.
Ona je kupovala odjeu za djecu. Jacquesova se majka vraala kui kasno i
zadovoljavala se time da gleda i slua to se govori, posve svladana vitalnou
'*
a Strana 11, majka Jacquesa Cormerya zove se Lucie. Odsada e se zvati
Catherine.
svoje majke kojoj je sve preputala. Tako je Jacques cijelo djetinjstvo morao
nositi preduge kabanice koje je baka kupovala da bi trajale to due i raunala
da e se priroda pobrinuti da uzrast djeteta dostigne veliinu odjee. No Jacques
je rastao sporo i odluio je stvarno porasti tek s petnaest godina, pa je tako
odjea bila ve istroena prije negoli mu je bila po mjeri. Tada bi mu kupili novu,
prema istom onom naelu tedljivosti, pa Jacquesu, kojeg su drugovi zbog
njegova izgleda ismijavali, nije preostalo nita drugo nego da stegne kabanicu
pojasom i tako uini originalnim ono to je bilo smijeno. Taj bi kratkotrajni
osjeaj srama bio brzo zaboravljen u razredu, gdje je Jacques prednjaio, kao i u
dvoritu za kolskog odmora, gdje je nogomet bilo njegovo carstvo. Ali to je
carstvo bilo zabranjeno. Jer dvorite je bilo cementirano, a donovi su se troili
takvom brzinom da je baka zabranila Jacquesu da za vrijeme kolskog odmora
igra nogomet. Ona je osobno svojim unucima kupovala vrste i teke visoke

cipele koje je smatrala neunitivima. Da bi to vie produljila njiihov rok trajanja

davala je zabiti u donove debele unjaste avle koji su predstavljali dvostruku
prednost: trebalo je najprije njih istroiti da bi se dolo do ona, a istovremeno
su omoguavali da se provjeri je li prekrena zabrana igranja nogometa. Tranje
po cementiranom terenu doista ih je brzo troilo i davalo im svjee izglaan izgled
koji je izdavao krivca. Svake bi veeri, vrativi se kui, Jacques najprije morao
otii u kuhinju, gdje je Cassan-dra arala iznad crnih lonaca, i, svinuta koljena,
potplata okrenutog prema gore, u pozi konja kojeg potki-vaju, morao pokazati
donove. Razumije se da nije mogao odoljeti pozivu kolskih drugova i privlanosti
njegove najdrae igre, pa sav njegov trud nije bio usmjeren na dostizanje
neostvarive vrline nego na prikrivanje prijestupa. Stoga je po izlasku iz kole, i
72
73
kasnije iz liceja, proveo poprilino vremena trljajui donove o mokru zemlju.
Lukavstvo bi ponekad uspjelo. No uvijek bi dolo vrijeme kad bi istroenost
avala postala sablanjiva, kada bi ve i sam on bio zahvaen, kada bi se,
vrhunca li nesree, zbog nespretnog udarca nogom o tlo ili o ogradu kojom je bilo
zatieno drvee, on odvojio od gornjeg dijela cipele, pa bi se Jacques vratio kui
s cipelom svezanom konopcem kako ne bi zijevala. To bi bile veeri volujske ile.
Uplakanom Jacquesu majka bi za utjehu govorila: Istina je da to kota. Zato
nisi pazio? No ona sama nije nikad ni podigla ruku na svoju djecu. Sutradan bi
Jacquesu obuli pagerice i odnijeli cipele postolaru. Dobio bi ih dva, tri dana
kasnije okiene novim avlima, i ponovno je morao uiti odravati ravnoteu na
skliskim i nesigurnim donovima.
Baka je bila kadra ii i dalje, i Jacques se poslije tolikih godina nije mogao
prisjetiti te zgode bez neugodnog osjeaja srama i gaenja*. Ni njegov brat ni on
nisu dobivali deparac, osim ponekad kad bi pristali otii u posjet ujaku trgovcu
ili dobro udanoj tetki. to se ujaka tie bilo je lako, jer on im je bio drag. Ali tetka
je bila umjetnica u razmahivanju svojim relativnim bogatstvom, tako da je dvoje
djece radije ostalo bez novca i zadovoljstva koje ono prua nego da pristane na
ponienja. U svakom sluaju, iako su more, sunce i igre u etvrti bile besplatna
zadovoljstva, za prene krumpirie, arene bombone, arapske slatkie i napose,
to se Jacquesa tie, neke nogometne utakmice, trebalo je novaca, barem poneki
novi. Jedne veeri, Jacques se vraao iz kupovine sa zdjelom zapeenih jabuka
po koju je otiao k pekaru u etvrti (u kui nije bilo ni plina ni tednjaka, kuhalo
se na kuhalu na alkohol. Nije prema tome bilo ni penice, pa kad bi
u kojoj su se mijeali sram i gaenje.
74
neko jelo trebalo zapei odnijeli bi ga ve pripremljeno pekaru u etvrti koji bi ga
za nekoliko novia stavio u svoju pe i pazio da ne zagori), jelo se puilo pred
njim ispod kuhinjske krpe kojom je bilo zatieno od praine i koja mu je
omoguavala da pridrava krajeve zdjele. Objeena o njegovu desnu podlakticu,
poluprazna mrea s namirnicama kupljenim u veoma malim koliinama (pola kile
eera, pola etvrtine maslaca, za pet novia ribanog sira itd.) nije bila teka, pa
je Jacques udisao ugodan miris zapeenih jabuka, hodao ivahno izbjegavajui
svjetinu koja je u to vrijeme vrvjela plonicima. U jednom trenutku, iz njegova
probuenog depa, ispadne kovanica od dva franka i udari o plonik. Jacques je
pokupi, provjeri sitni to mu je ostao, nita nije nedostajalo, i stavi ga u drugi

dep. Mogao sam je izgubiti, pomisli odjednom. I ponovno mu padne na pamet

utakmica na koju je uspio vie ne misliti.
Ustvari, to dijete nikad nitko nije poduio to je dobro a to zlo. Neke su stvari
bile zabranjene, a prekraji strogo kanjavani. Neki pak ne. Samo su njegovi
nastavnici, kad im je program ostavljao vremena, ponekad govorili o udoreu,
no i tu su zabrane bile jasnije nego objanjenja. Jedino to je Jacques mogao
vidjeti i iskusiti u pogledu udorea bio je svakodnevni ivot radnike obitelji u
kojoj oito nitko nikad nije pomislio da postoje neki drugi naini osim
najnapornijeg rada da bi se zaradio novac potreban za ivot. No to je bila lekcija
iz hrabrosti, a ne iz udorea. Unato tome, Jacques je znao da nije lijepo zatajiti
ta dva franka. I nije to elio uiniti. I nee to uiniti; moda bi se mogao, kao
zadnji put, provui kroz dvije daske starog stadiona i gledati utakmicu ne
plativi. Stoga ni sam nije razumio zato nije odmah vratio sitni koji mu je ostao
i zato je, trenutak kasnije, izaao iz nunika izjavljujui da mu je kovanica od
75
dva franka upala u jamu dok je svlaio hlae. Nunik je bila puno preotmjena
rije za skuen prostor u zidu odmorita jedinog kata. Bez zraka, elektrine
rasvjete i slavine, u niskom postolju sabitom izmeu vrata i zida u dnu bila je
probijena rupa uavca u koju ste morali izliti nekoliko kanti vode poslije
uporabe. No nita nije moglo sprijeiti da smrad tog mjesta dopre do stubita.
Jacquesovo je objanjenje bilo prihvatljivo3. Ono je iskljuivalo mogunost da ga
poalju na ulicu u potragu za izgubljenom kovanicom i onemoguilo svaki razvoj
dogaaja. Jacquesu je meutim ipak bilo teko pri dui dok je izricao tu lou
vijest. Baka je u kuhinji upravo sjeckala enjak i perin na staroj pozelenjeloj
dasci udubljenoj od uporabe. Zastala je i pogledala Jacquesa koji je ekao
eksploziju. No ona je samo utjela i ispitivaki ga promatrala svojim svijetlim i
ledenim pogledom. Jesi li siguran?, napokon e. Da, osjetio sam kako pada. I
dalje ga je promatrala. Dobro, onda, ree. Vidjet emo. I Jacques je, uasnut,
vidje kako zavre rukav desne ruke, oslobaa svoju bijelu i kvrgavu ruku i izlazi
na stubite.
Odjurio je u blagovaonicu s muninom u elucu. Kad ga je zazvala ugledao ju je
kod sudopera, njezina je ruka bila prekrivena sivom sapunicom koju je ispirala
pod mlazom vode. Tamo nema nita, ree ona. Ti si obini laljivac.
Zamuckivao je: Ali moda je propala dublje. Ona je oklijevala: Moda. Ali ako si
slagao, teko tebi. I bilo mu je doista teko, jer je istog trenutka shvatio da baku
zacijelo nije krtost nagnala da prekapa po izmetima, nego strana oskudica zbog
koje su dva franka u toj kui bila panje vrijedna svota. Shvatio je i napokon
jasno vidio, dok ga je sram razdirao, da je ta dva franka ukrao od truda svoje
a Ne. Mora nai neko drugo objanjenje jer je ve jednom bio rekao da je novac
izgubio na ulici.
76
obitelji. I dandanas si Jacques, dok promatra majku pored prozora, ne moe
objasniti kako je ipak mogao ne vratiti ta dva franka i povrh svega sa
zadovoljstvom sutradan otii na utakmicu.
Sjeanje na baku povezano je i s manje opravdanim osjeajima srama. Baka je
drala do toga da Henri, Jacquesov stariji brat, uzima satove iz violine. Jacques
je tome izbjegao zahvaljujui uspjehu u koli koji bi, objanjavao je, bilo
nemogue odrati uz dodatne obveze. Njegov je brat tako nauio izmamiti
nekoliko groznih zvukova iz svoje hladne violine i uspijevao odsvirati, s ponekom

pogrenom notom, pjesme koje su bile u modi. Jacques, koji je pjevao prilino
tono, nauio je iz zabave iste te pjesme, ne zamiljajui mogue posljedice te
nedune razonode. U nedjelju, naime, kad je baka primala svoje udane keria,
dvije su bile ratne udovice, ili svoju sestru koja je i dalje ivjela na imanju u
Sahelu i govorila radije mahon-skim narjejem nego panjolski, poto bi im
posluila zdjelicu crne kave na votanom stolnjaku, pozvala bi svoje unuke da
odre improvizirani koncert. Ovi bi, zaprepateni, dovukli svoje metalne notne
stalke i dvije stranice partitura poznatih refrena. Trebalo je nastupiti. Jacques je
pratio kako je znao i umio vrlu-davu Henrievu violinu, pjevao Ramonu, Usnuo
sam divan san, Ramona,... ili Plei, moja Dalme, ja voljet u te noas..., ili pak
da bi se ostalo na Orijentu Noi Kineske, noi draesne, noi ljubavi, noi
pijanstva i njenosti... Drugi bi se pak put traila realistina pjesma posebno za
baku. Jacques bi tada interpretirao Jesi li ti doista ovjek moj, ti kojeg sam
toliko voljela, ti koji si se pred Bogom zakleo da me nikad rasplakati nee. Ta je
pjesma uostalom bila jedina koju je Jacques mogao pjevati s istinskim
osjeajima, jer je junakinja pjesme na kraju pjevala svoj patetini refren
a svoje neakinje
77
usred svjetine koja je prisustvovala pogubljenju njezina udljivog ljubavnika. No
bakina najmilija pjesma bila je jedna u kojoj je zacijelo voljela sjetu i njenost
koje ste uzalud mogli traiti u njoj samoj. Bila je to Tosellieva Serenada koju su
Henri i Jacques izvodili sa zanosom, iako alirski naglasak nije ba pogodovao
uzvienom trenutku koji je pjesma evocirala. Za sunanih poslijepodneva etiri ili
pet ena odjevenih u crno, skinule bi, sve osim bake, crne panjolske marame,
poredale se ukrug u sirotinjski namjetenoj sobi obijeljenih zidova i laganim
kimanjem glave odobravale te izljeve glazbe i teksta, sve dok baka, koja nije nikad
mogla razlikovati jedan do od jednog si i nije, uostalom, ni poznavala imena nota,
ne bi prekinula aroliju kratkim: Pogrijeio si, koji bi presjekao dva umjetnika.
Trebalo je nastaviti od tog mjesta, naredila bi baka kad bi teko mjesto bilo
svladano na njoj zadovoljavajui nain, uslijedilo bi jo malo kimanja i za kraj
pljesak dvama virtuozima koji su urno pospremali svoju opremu da bi se to
prije pridruili drugovima na ulici. Samo bi Catherine Cormerv ostala u jednom
kutu ne rekavi ni rijei. Jacques je jo pamtio ono nedjeljno poslijepodne kad je,
izlazei s partiturama, uo tetku kako ga hvali majci, a ona odgovorila Da, bilo je
dobro. Inteligentan je on, kao da je izmeu te dvije primjedbe bilo nekakve veze.
No okrenuvi se, shvatio je koja je to veza. Majin je pogled, drhtav, blag i
grozniav poivao na njemu s takvim izrazom da je dijete ustuknulo, zastalo i
pobjeglo. Ona me voli. Ona me dakle voli, govorio je sam sebi na stubitu, i u
tom asu je shvatio da i on nju voli oajniki, da je iz dna due elio da ga ona
voli, i da je sve do tog trenutka u to sumnjao.
Kino predstave nudile su djetetu drukija zadovoljstva... Odravale su se
nedjeljom poslije podne i ponekad etvrtkom. Kino u etvrti nalazilo se na
nekoliko koraka od njihove kue, a nosilo je ime pjesnika romantizma kao i ulica
koja je uz njega prolazila. Prije negoli ste uli, valjalo je svladati navalu plitkih
koara u kojima su Arapi nudili ispremijeane kikiriki, sueni i soljeni slanutak,
vuji bob, ljepljive bombone obojene jarkim bojama. Drugi su prodavali arene
kolae, medu kojima i nekakve spiralne kremaste piramide prelivene ruiastim
eerom, neki pak arapske utipke s kojih se cijedilo ulje i med. Oko plitkih
koara rojevi muha i djece to ih je privukao isti eer, zujali su i urlali

naganjajui se uz psovke trgovaca koji su strepili za ravnoteu svojih koara i

koji su jednim zamahom ruke tjerali i muhe i djecu. Neki od trgovaca su se
uspjeli skloniti pod staklenu strehu kina to se s jedne strane protezala jo dalje,
drugi su svoje ljepljivo blago izloili pod arkim suncem i prainom to su je
podizale djeje igre. Jacques je pratio baku koja je za tu priliku zategnula svoju
sijedu kosu i srebrnom kopom zakopala svoju vjenu crnu haljinu. S mnogo
ozbiljnosti razmicala je bunu gomilu djeurlije to je zakrila ulaz, i uputila se
do jedine blagajne po rezervirane karte. Istinu govorei, moglo se birati izmeu
rezerviranih loih drvenih naslonjaa sa sjeditima to su se podizala uz silnu
buku i klupa na kojima su se, svaajui se za mjesta, tiskala djeca kojoj su
otvorili sporedna vrata u posljednji as. S obje strane klupa, po jedan je policajac
s volujskom ilom bio zaduen za odravanje reda u svom dijelu gledalita, i esto
ga se moglo vidjeti kako izbacuje neko odve buno dijete ili odraslu osobu. U
kinu su se tada prikazivali nijemi filmovi, najprije urnal, pa kratki komini film,
dugomatrani film i na kraju film u nastavcima, po jedna epizoda tjedno. Baka je
naroito voljela te filmove u nastavcima, jer se svaki nastavak zavravao nekom
napetom scenom. Na primjer, miiavi junak nosi u naruju mladu plavokosu
78
79
ranjenu djevojku preko mosta od lijana, razapetog iznad dubokog klanca punog
brzica. Posljednja slika tjedne epizode prikazivala bi tetoviranu ruku koja velikim
noem ree lijane mosta. Junak je i dalje hrabro kroio naprijed unato urlicima
upozorenja gledatelja s klupaa. Pitanje koje se tada postavljalo nije bilo hoe li
se par izvui, sumnja u tom smislu bila je nedoputena, nego kako e se izvui, i
zato su svi ti gledatelji, arapski i francuski, ponovno doli u kino sljedeeg tjedna
da bi vidjeli kako se zaljubljeni par pri smrtonosnom padu zadrao na stablu to
im ga je poslala sama providnost. Priredbu bi od poetka do kraja na klaviru
pratila jedna stara gospoica koja se majmunarijama i kominim dosjetkama s
klupaa suprotstavljala spokojnom nepominou svojih suhih leda nalik boci
mineralne vode zaepljene ipkastim okovratnikom. Jacques je tada smatrao
znakom otmjenosti to impresivna gospoica nije skidala svoje rukavice bez
prstiju ni po najveoj egi. Njezina uloga uostalom nije bila tako laka kao to se
moglo pomisliti. Osobito je glazbena pratnja vijesti zahtijevala od nje da mijenja
melodije prema prirodi dogaaja na ekranu. Tako bi, bez prijelaza, od veselog
kvadrila to je pratio reviju proljetne mode uskakala u Chopinov Posmrtni mar
prilikom neke poplave u Kini ili pogreba neke vane linosti iz domae ili
meunarodne politike. U svakom sluaju, to god da je svirala, izvedba je bila
nepogreiva, kao da deset malih nepokolebljivih strojeva na starom poutjelom
klaviru od pamtivijeka slijedi naredbe nekog preciznog mehanizma. U dvorani
golih zidova, s podom prekrivenim ljuskama od kikirikija, miris krezila mijeao se
s jakim mirisom ljudskih tijela. Zagluujuu graju gospoica bi naglo prekidala,
pritiui na sve pedale,
a Riveccio
80
preludijem koji je imao stvoriti ugoaj jutra. Neopisivo brenanje najavljivalo je
da je projektor stavljen u pogon, i to je bio poetak Jacquesova krinog puta.
Budui nijemi, filmovi su bili popraeni raznim ispisanim tekstovima koji su
trebali razjasniti radnju. Kako je baka bila nepismena, Jacquesov je zadatak bio
da joj ih ita. Unato svojim godinama baka nije bila nimalo gluha. No trebalo je

prije svega nadjaati zvuk klavira i graju gledalita, koje nije tedjelo komentare.
Osim toga, unato jednostavnosti tekstova, mnoge rijei u njima baki nisu bile
poznate, a neke su i njemu bile nepoznate. Ne elei, s jedne strane, ometati
susjede i nadasve ne elei svima dati do znanja da baka ne zna itati (ponekad
bi mu ak ona sama, obuzeta stidom, na poetku predstave glasno rekla: itat
e mi, zaboravila sam naoale) Jacques, dakle, nije itao tekstove glasno kao
to je mogao. Rezultat je bio da je baka ula sve napola, zahtijevala da joj proita
ponovno, i to glasnije. Jacques bi tada pokuao govoriti glasnije, a sa svih strana
zaulo bi se psst, to bi ga toliko posramilo da bi poeo zamuckivati, baka bi ga
grdila, na ekranu bi se ve pojavio sljedei tekst, jo narazumljiviji za jadnu
staricu koja nije razumjela ni prethodni. Nesporazum bi rasao sve dok se
Jacques ne bi pribrao i u dvije rijei saeo presudni trenutak, kao u filmu U
znaku Zoroa na primjer, s Duglasom Fairbanksom ocem. Gad mu eli oteti
mladu djevojku, razgovjetno i polako bi izgovarao Jacques isko-ristivi kratku
stanku klavira i gledalita. Tu bi se sve rasvijetlilo, film bi tekao dalje, dijete je
disalo s olakanjem. Njegove bi se nevolje, uglavnom, zaustavljale na tome. No
neki filmovi, poput Dvije sirotice, bili su doista komplicirani pa bi, pritisnut
bakinim zahtjevima s jedne strane i sve eim prosvjedima gledatelja s druge,
Jacques jednostavno zautio. Jo uvijek pamti
81
onu predstavu kad je baka, izvan sebe, izala usred filma, a on je slijedio plaui,
uzrujan time to je pokvario jadnici jedno od njezinih rijetkih zadovoljstava i
uzalud potroio sirotinjski novac koji je za to trebalo platitia.
Njegova pak majka nikad nije ila na te predstave. Ni ona nije znala itati, a uz to
je jo bila i nagluha. Njezin je rjenik bio jo siromaniji od rjenika njezine
majke. I dandanas njezin je ivot bez razonode. U etrdeset godina, bila je u kinu
dva ili tri puta, nita od svega nije razumjela, i, ne elei uvrijediti osobe koje su
je pozvale, rekla samo da su haljine bile lijepe ili da je onaj s brkovima zao
ovjek. Ni radio nije mogla sluati. A to se novina tie, prelistala bi ponekad one
s ilustracijama, zamolila sinove ili unuke da joj objasne ilustracije, zakljuila da
engleska kraljica djeluje tuno i zaklopila novine te nastavila gledati kroz uvijek
isti prozor ivot iste one ulice koju je promatrala pola svog ivota'3.
a dodati obiljeja siromatva - besposlicu - djeje kolonije ljeti u Milani - zvuk
trube - izbacivanje - Ne usuuje joj se rei. Govori: Veeras emo bogme piti
kavu. To se povremeno mijenja. Gleda je. esto je itao prie o siromatvu, u
kojima je ena hrabra. Nije se nasmijeila. Otila je u kuhinju, hrabra. Ne
rezignirana.
b uvesti ujaka Ernesta starog, prije - njegov portret u sobi u kojoj su Jacques i
majka. Ili ga uvesti kasnije.
82
Etienne
U stanovitom smislu ona je bila manje prisutna u njegovu ivotu od njezina brata
Ernesta1 koji je ivio s njima, bio posve gluh, i izraavao se to onomato-pejama i
gestama, to s kojih stotinjak rijei kojima je raspolagao. No Ernest, koji u
mladosti nije bio sposoban ni za kakav rad, pomalo je pohaao kolu i nauio
raspoznavati slova. On je ponekad odlazio u kino i vraao se kui s upravo
zapanjujuim saecima za one koji su film vidjeli, jer je svoje neznanje
nadomjetao bogatstvom mate. Bistar i lukav, uostalom, posjedovao je onu
vrstu instinktivne inteligencije koja mu je omoguavala da se kree svijetom i

meu, za njega, posve bezglasnim biima. Zahvaljujui toj inteligenciji mogao se

svakodnevno zadubiti u novine, u kojima bi odgonetavao velike naslove, to mu je
davalo bar povrnu sliku o svjetskim zbivanjima. Hitler, znao je rei Jacquesu
kad je ovaj odrastao, nije dobro, ha. I doista, nije bilo dobro. To su vabe,
uvijek isto, dodavao bi ujak. Ne, nije bilo tako. Da, ima i dobrih, dopustio bi
ujak. Ali Hitler, to nije dobro, i ve trenutak kasnije prevladao bi njegov smisao
za zbijanje ale: Levy (to je bio sitniar preko puta) se boji. I prasnuo bi u
smijeh. Jacques je pokuao objasniti. Ujak bi se odjednom uozbiljio: Da. Zato
eli zlo Zidovima? Oni su kao svi ostali.
as se zove Ernest, as Etienne, no radi se o istom liku: Jac-quesovu ujaku.
83
On je na svoj nain oduvijek volio Jacquesa. Divio se njegovu uspjehu u koli.
Rukom ogrubjelom od alata i teka rada, prekrivenom nekom vrstom roine,
trljao bi djetetovu glavu. Dobra je to glava. Tvrda (pritom bi se svojom debelom
akom udarao po glavi), ali dobra. Ponekad bi dodao: Kao njegov otac. Jacques
je jednog dana iskoristio tu primjedbu da bi ga upitao je li njegov otac bio
pametan. Tvoj otac, tvrda glava. Radio to je htio, uvijek. Tvoja majka da da
uvijek. Jacques nije mogao izvui nita vie iz njega. Bilo kako bilo, Ernest je
esto vodio dijete sa sobom. Njegova snaga i ilavost, koji nisu mogli doi do
izraaja u razgovoru ni u kompliciranim odnosima drutvenog ivota, dosegla bi
vrhunac u tjelesnom izriaju i osjetilnom ivotu. Ve pri buenju, kad bi ga
prodrmali, trgajui ga iz njegova hermetikog sna gluhog ovjeka, uspravio bi se
zbunjen i riknuo: Hmm, Hmm, poput neke prethistorijske ivotinje koja se
svakodnevno budi u nepoznatom i neprijateljskom svijetu. No, im bi se
razbudio, njegovo tijelo i njegove kretnje, drali su ga vrsto na zemlji. Unato
tekom poslu bavara, volio je plivati i ii u lov. Kad je Jacques bio jo sasvim
malia, otiao bi s njim do kupalita Sablettes, natovario ga na lea i zaplivao
prema puini, nespretnim, ali odvanim prsnim stilom, isputajui neartikulirane
krikove koji su izraavali ponajprije iznenaenje zbog dodira s hladnom vodom, a
potom uitak to se u njoj nalazi ili pak ljutnju zbog neoekivanog vala. Ne boji
se?, pitao bi s vremena na vrijeme Jacquesa. Bojao se, ali nije nita govorio,
oparan tom samoom u kojoj su se nalazili, izmeu neba i mora, podjednako
prostranih, a kad bi se okrenuo, plaa bi mu izgledala kao nevidljiva crta, utroba
bi mu se zgrila od straha i poeo
a 9 godina
84
bi zamiljati beskrajne i tamne dubine pod sobom u koje bi potonuo poput
kamena da ga je ujak kojim sluajem ispustio. Dijete bi tad snanije stisnulo
miiav ujakov vrat. Boji se?, zapitao bi odmah ovaj. Ne, ali vrati se. Ujak bi
se posluno okrenuo, na mjestu nekoliko puta udahnuo, i opet krenuo s istom
onom sigurnou s kojom se kretao kopnom. Na plai, jedva malo zadihan, trljao
je znano Jacquesa uz gromoglasan smijeh, zatim se okrenuo i urinirao u
bunom mlazu, nastavljajui se smijati i estitajui si na dobrom radu prostate,
tapui se pritom po trbuhu i ponavljajui Dobro, dobro ime je obiavao
popratiti sve ugodne osjeaje bez razlike, bilo to pranjenje ili hranjenje,
insistirajui s podjednakom naiv-nou na uitku koji je iz njih izvlaio, uvijek
eljan da to svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim blinjima, to je za stolom
izazivalo bakina prosvjedovanja, nije ona bila protiv toga da se o tim stvarima
govori, i sama je o njima govorila, ali ne za stolom, kako je znala rei, no

tolerirala je ipak njegovu toku s lubenicom, voem poznatim po dijuretinim

osobinama i koje je, uostalom, Ernest oboavao i zapoinjao halapljivo gutati
najprije smijui se, vragolasto namigujui baki, srui, podrigujui se i
mljackajui, da bi nakon prvih zalogaja, dola na red prava pantomimska
predstava u kojoj bi rukom opetovano prelazio put kojim lijepo crveno i bijelo
voe mora proi od usta do spolovila, a lice mu se kreveljilo od zadovoljstva, i
kolutanje oiju dok je izgovarao ono njegovo Dobro, dobro. To ispire. Dobro,
dobro, bilo je tako neodoljivo da je izazivalo smijeh svih prisutnih. Zbog te svoje
adam-ske naivnosti pridavao je pretjeranu vanost cijelom nizu prolaznih boljki
na koje se alio skupljenih obrva, pogleda usmjerena prema svojoj nutrini, kao
da ispituje tajanstveni rad svojih organa. Izjavljivao bi da ga boli upravo tu, a to
tu je uvijek bilo negdje
85
drugdje, da osjea knedlu koja mu se seta posvuda. Kasnije, kad je Jacques ve
pohaao licej, uvjeren da je znanost jedinstvena i ista za sve, ispitivao bi ga,
pokazivao mu udubljenje medu rebrima: Tu me neto probada, govorio bi. Da li
je to opasno? Ne nije bilo opasno. Tad bi otiao s olakanjem, brzim i sitnim
korakom spustio se niz stube i pridruio se drugovima u oblinjim gostionicama s
drvenim namjetajem i po-cinanim ankom, koje su mirisale po anisu i drvenoj
piljevini i kamo je Jacques ponekad morao ii po njega u vrijeme veere. Dijete se
nije nimalo udilo kad bi zateklo toga gluhonijemog ovjeka za ankom,
okruenoga drugovima, gdje pria do iznemoglosti usred gromoglasna smijeha
koji nije bio ismijavanje, jer su Ernesta njegovi drugovi zbog njegove veselosti i
velikodunosti oboavaliabcd.
Jacques je to mogao osjetiti kad bi ga ujak poveo u lov u koji je odlazio sa svojim
drugovima, odreda
a novac koji je utedio i koji daje Jacquesu.
b srednjeg rasta, malo krivih nogu, blago pogrbljenih lea, obloenih debelim
slojem miia, unato svojoj mravosti ostavljao je utisak nevjerojatne muevne
snage. Lice mu je, meutim, ostalo i zadugo e ostati lice djeaka, njeno,
pravilno, pomalo [ J1 s lijepim smeim oima kao u njegove sestre, posve
pravilnim nosom, glatkih obrva, pravilne brade i lijepe guste, ne, blago valovite
kose. Njegova fizika ljepota sama je po sebi objanjavala zato je, unato svojoj
bolesti, imao nekoliko avantura sa enama, koje nisu mogle zavriti brakom i
koje su, neizbjeno, kratko trajale, iako su neke od njih imale lagani okus onoga
to se obiava nazivati ljubavlju, kao ona njegova veza s udanom trgovkinjom iz
etvrti, ponekad bi subotom naveer vodio Jacquesa na koncerte na skveru
Bresson, koji je gledao na more, a vojni je orkestar svirao Les cloches de
Corjieville ili ariju iz Lakhme, dok je usred svjetine koja je kruila kroz no oko [
], Ernest, dotjeran, uvijek naao naina da proe pokraj gostioniareve ene u
svilenoj haljini, pa su razmjenjivali prijateljske osmijehe, a i mu bi katkad
uputio poneku prijateljsku rije Ernestu u kojem, zacijelo, nije nipoto vidio
mogueg suparnika.
c praonica mouna [rijei koje je autor zaokruio].
d plaa i komadi izblijedjelog drva, epovi, komadi razbijenih boca... pluto trska.
1 Jedna precrtana rije.
86
bavarima ili lukim radnicima i eljezniarima. Ustali bi u svitanje. Jacques je
bio zaduen da probudi ujaka koji je spavao u blagovaonici i kojeg nikakva

budilica na svijetu nije mogla oteti snu. Jacques bi uo budilicu, njegov bi se brat
psujui okrenuo u krevetu, a majka bi se, u drugom krevetu, samo promekoljila,
ne probudivi se. Ustao bi tapkajui u mraku, kresnuo igicu i zapalio malu
petrolejsku svjetiljku to je stajala na zajednikom nonom ormariu izmeu dva
kreveta. (Da! namjetaj u toj sobi: dva eljezna kreveta, jedan s jedne strane, na
njemu je spavala majka, drugi s druge strane, tu su spavala djeca, nasuprot
nonom ormariu ormar s ogledalom. Soba je imala prozor u podnoju majina
kreveta koji je gledao na dvorite. Ispod prozora nalazio se velik pleteni koveg
prekriven mreastim prekrivaem. Dok god nije porastao, Jacques je, da bi
zatvorio prozorske rebrenice, morao kleknuti na koveg. I nijedne stolice.) Zatim
bi otiao u blagovaonicu, prodrmao ujaka koji bi se oglasio svojom uobiajenom
rikom, pogledao uasnuto u lampu iznad svojih oiju, i napokon doao k sebi.
Obukli bi se. Jacques bi u kuhinji podgrijao ostatak kave na malom kuhalu na
alkohol, dok bi ujak punio torbe s hranom: sir, kobasice, rajice, sol i papar, te
pola kruha prerezanog po sredini u koji su stavili veliki omlet to ga je pripremila
baka. Zatim bi ujak jo jednom provjerio svoju dvocjevku i metke, oko kojih su
glavne pripreme nalik ritualu obavljene dan ranije. Poslije veere raspremili bi
stol i temeljito oistili stolnjak od votanog platna. Ujak bi se smjestio na kraj
stola i smrtno ozbiljan poloio pred sebe, ispod svjetla velike visee petrolejske
lampe to su je za tu priliku spustili nie, komade rastavljene puke koje je dobro
podmazao. Jacques je, s druge strane stola, ekao da na njega doe red. I pas
Brillant takoer. Imali su, naime, psa, setera mjeanca, beskrajno dobrog,
87
koji nije mogao nakoditi ni muhi, a dokaz je tome da bi se, kad bi koju uhvatio u
letu, s gaenjem urio da je ispljune, pomaui se pritom isplaenim jezikom.
Ernest i njegov pas bili su nerazdvojni, a njihovo razumijevanje savreno. Bilo je
nemogue ne vidjeti u njima sloan par (samo onaj tko ne poznaje i ne voli pse
moe tu usporedbu shvatiti kao porugu). Pas je dugovao ovjeku poslunost i
ljubav, a ovjek je zauzvrat pristao na to da ima samo jednu brigu. ivjeli su
zajedno i nikad se nisu razdvajali, spavali su zajedno (ovjek na divanu u
blagovaonici, pas na jadnoj prostirci pokraj kreveta istroenoj sve do potke), ili
zajedno na posao (pas je leao na leaju od strugotina namjetenom posebno za
nj ispod stolarskog stola u radionici), zajedno odlazili u gostionicu, pas bi
strpljivo sjedio do nogu svoga gazde i ekao da ovaj zavri razgovor.
Sporazumijevali su se onomatopejama, pas je volio miris svog gazde, a gazda
miris svoga psa. Ernestu se nije smjelo rei da njegov pas, kojeg je rijetko prao,
smrdi, naroito poslije kie. On ne smrdi, odgovarao bi i zaljubljeno njukao
unutranjost velikih drhtavih pseih uha. Lov je bio njihova zajednika
sveanost, njihov kraljevski izlazak. Bilo je dosta da Ernest izvadi lovaku torbu
pa da se pas ustri po blagovaonici, stolci bi iza njegova prolaska plesali, a sude
u ormaru zveckalo od udaranja njegova repa. Ernest se smijao. Razumio je,
razumio je. Zatim bi smirio ivotinju, a ona bi poloila njuku na stol i
promatrala briljive pripreme, s vremena na vrijeme neupadljivo zijevajui, ali se
do kraja ne odmiui od privlanog prizoraab.
Kad je puka bila ponovno sastavljena, ujak bi mu je dodao. Jacques ju je primao
u ruke s potovanjem, i starom vunenom krpom stao latiti puane cijevi. Za
a lov? moe se izostaviti
b trebalo bi da knjiga bude krcata predmetima i puti.

to vrijeme ujak bi pripremao metke. Poredao bi ispred sebe kartonske tuljke ivih
boja s bakrenim dnom koji su stajali u jednoj od torbi, a iz iste je torbe izvukao i
neke metalne boce, nalik na uturice, u kojima su bili barut i tanad i trake od
smedeg filca. Pomno bi napunio tuljke barutom i filcom. Zatim bi izvadio malu
spravicu u koju bi umetnulo tuljac i posebnom ruicom pokrenuo ahuru koja bi
savila kartonski tuljac do razine filca. Kako bi meci bili gotovi, Ernest ih je
dodavao Jacquesu koji ih je slagao u nabojnjau to je leala ispred njega.
Ujutro, kad bi Ernest opasao nabojnjau oko svog trbuha proirenog debljinom
dvaju dempera, to je bio znak za polazak. Jacques bi mu je zakopao na leima.
A Brillant, koji se, otkako bi ustali, motao amo-tamo u tiini, jer je bio dresiran
da obuzdava svoje ushienje kako ne bi probudio ostale ukuane pa je dahtao
prenosei svoju grozniavost na sve oko sebe, uspravio bi se pred svojim gazdom,
stavio mu ape na grudi, i pokuavao isteui vrat i tijelo propisno oblizati svoga
voljenog gazdu.
Kroz no koja je polako blijedjela i kojom se razli-jegao jo blag miris fikusa, hitali
su prema kolodvoru u Aghi, pas bi jurio daleko ispred njih u mahnitom
krivudajuem trku, povremeno se okliznuvi na ploniku vlanom od none rose,
dojurio natrag do njih vidljivo obezumljen to ih je moda izgubio, Etienne je
nosio, okrenutu prema dolje, puku u navlaci od gruba platna i lovaku torbu,
Jacques je koraao s rukama u depovima kratkih hlaa i velikom torbom o
ramenu. Na kolodvoru, svi su ve bili na okupu, s psima koji bi se udaljili od
svojih gazda samo da na trenutak zavire pod rep svojih srodnika. Bili su tu
Daniel i Pierrea, dva brata, Ernestovi drugovi iz radionice, Daniel uvijek nasmijan
i pun optimizma,
pozor, promijeniti imena.
89
Pierre suzdraniji, metodiniji i uvijek pun otoumnih primjedaba o ljudima i
stvarima. Bio je tu i Georges koji je radio u plinari i povremeno boksao, to mu je
donosilo dodatnu zaradu. esto su s njima bila jo dvojica ili trojica, sve dobri
momci, barem u toj prilici, sretni to su se na jedan dan oslobodili radionice,
skuenog i prenatrpanog stana, ponekad i ene, puni one predanosti i
velikodune popustljivosti svojstvene mukarcima kad se okupe radi kakvog
kratkotrajnog i intenzivnog zadovoljstva. urno bi se uspeli u vagon u kojem je
svaki odjeljak imao izlaz na peron, dodavali torbe, potjerali gore pse, i smjestili
se, napokon sretni to su se nali bok uz bok i to dijele istu toplinu. Tih je
nedjelja Jacques nauio da je muko drutvo dobro i da puni srce. Vlak bi
krenuo, pa poeo hvatati brzinu, kratko daui i, s vremena na vrijeme,
isputajui kratak uspavani zviduk. Prolazili su jednim dijelom Sahela i im su
se pojavila prva polja, ti su snani i buni mukarci odjednom zautjeli i
promatrali svitanje dana iznad brino obraenih oranica gdje se jutarnja magla
poput koprene vukla po ogradama od debele suhe trske to su razdvajale polja. S
vremena na vrijeme u prozorski bi okvir uklizio umarak i iza njega vapnom
obijeljene kue imanja na kojem je sve jo spavalo. Poneka bi ptica izletjela iz
jarka uz nasip i vinula se do njihove visine, letjela usporedno s vlakom kao da se
eli nadmetati u brzini, dok iznenada ne bi odletjela u smjeru okomitom na
kretanje vlaka, pa se inilo kao da se odjednom odlijepila od stakla i da ju je
strujanje zraka izazvano jurnjavom vlaka odbacilo unatrag. Zeleno obzorje lagano
je rumenjelo da bi u trenu sasvim pocrvenjelo, pojavilo se sunce i stalo se
uspinjati nebom. Upijalo je magle s povrine prostranih polja, popelo se jo vie,

odjednom je u odjeljku postalo vrue, ljudi su skidali jedan demper pa drugi,

smirivali pse koji su se
90
takoer uznemirili, razmjenjivali ale, a Ernest je ve na svoj ve dobro poznat
nain priao o hrani, o bolestima i [o] tuama u kojima je prednjaio. S vremena
na vrijeme neki bi od drugova postavio Jacquesu pitanje o koli, zatim bi
razgovarali o neem drugom ili pak dijelili s njim svoje divljenje pred nekom od
Ernesto-vih grimasa: Tvoj ujak je ovjek i pol!
Krajolik se promijenio, postao kamenit, hrastovi su zamijenili stabla narani, a
mali je vlak dahtao sve ubrzanije, isputajui velike oblake pare. Odjednom je
zahladilo jer se izmeu sunca i putnika isprijeila planina, tek su tada shvatili da
nije prolo sedam sati. Vlak bi jo jednom zazvidao, usporivi uao u nagli zavoj
i zaustavio se na maloj eljeznikoj postaji na osami, usred doline koja je
opsluivala samo udaljene rudnike, pustoj i tihoj, zasaenoj velikim
eukaliptusima ija su srpolika lia treperila na jutarnjem povjetarcu.
Iskrcavanje iz vlaka odvijalo se takoer uz mnogo graje, psi bi silazei iz odjeljka
promaili dvije strme stube vagona, ljudi su opet napravili lanac i dodavali si
torbe i puke. Ali im bi izali iz postaje, koja je imala izlaz ravno na prve
obronke, pred tiinom netaknute prirode zamrli bi postupno uzvici i graja, te bi
se na kraju mala druina uspinjala u tiini, dok bi psi trkarali oko njih opisujui
beskrajne osmice. Jacques nije doputao da zaostane za svojim snanim
pratiocima. Danijel, njemu najdrai, ponio mu je torbu unato njegovim
prosvjedima, ali je ipak morao udvostruiti napor da bi odrao korak s grupom,
dok mu je otar jutarnji zrak parao plua. Napokon, poslije sata hoda, izbili bi na
golemu, blago valovitu visoravan obraslu patuljastim hrastom i klekom, iznad
koje je beskrajno, svjee i blago osunano nebo irilo svoja prostranstva. To je
bilo lovite. Psi bi se, kao na zapovijed, okupili oko lovaca. Dogovorili bi se da se
sastanu za objed u dva sata poslije podne u malom boriku s izvorom
91
smjetenom uz sam rub visoravni, odakle se pruao pogled na dolinu i ravnicu u
daljini. Uskladili bi satove. Lovci bi se podijelili u grupice po dvojica, zvidukom
dozvali pse i krenuli u razliitim smjerovima. Ernest i Danijel bili su klapa.
}acquesu su dali lovaku torbu koju je paljivo prebacio preko prsa. Ernest bi iz
daljine doviknuo ostalima da e se vratiti s vie zeeva i prepelica nego svi oni
zajedno. Svi su se smijali, mah-nuli rukom na pozdrav i nestali.
Tada bi za Jacquesa poelo pravo pijanstvo kojeg se jo i danas prisjea s
enjom u srcu. Dva mukarca, na metar udaljenosti jedan od drugog, ali u istoj
visini, pas ispred njih, a on stalno u pozadini, ujak koji pogledom, istovremeno
lukavim i divljim, neprestano provjerava dri li odstojanje, beskrajan hod u tiini,
kroz grmlje iz kojeg povremeno uz prodoran krik prhne poneka ptica na koju se i
ne osvru, spust u malu usjeklinu punu miomirisa ijim dnom prolaze, ponovno
uspon prema nebu, svijetlom i sve toplijem, vruina koja je sve jaa i koja na
oigled isuuje zemlju to je bila jo vlana kad su krenuli. Odjek pucnja s druge
strane usjekline, lepet krila jata prepelica boje praine koje je pas istjerao iz
grmlja, dvostruki pucanj, odmah zatim ponovljen, pas koji se zalijee naprijed i
vraa se s mahnitim pogledom, i s hrpom perja u krvavoj gubici koju mu Ernest i
Daniel odmah oduzimaju i koju trenutak kasnije Jacques prima u ruke s
mjeavinom uzbuenja i uasa, traganje za ostalim rtvama, poto su vidjeli da
su pale, Ernestovo kev-kanje koje je na trenutke zvualo kao Brillantovo, i opet

pokret dalje, Jacques sad ve malaksao od sunca unato malom slamnatom

eiru, dok visoravan oko njih muklo odzvanja poput nakovnja pod sunevim
ekiem, pa s vremena na vrijeme opet poneki pucanj, ili dva, ali nikad vie, jer je
samo jedan od lovaca ugledao zeca ili kunia kako kida u gusti, unaprijed
osuena na smrt ako se naao u nianu Ernesta, spretnog poput majmuna,
koji odjednom tri, gotovo jednako brzo kao njegov pas i ne manje buno, po
mrtvu ivotinju, grabi je za stranje noge i pokazuje izdaleka Danielu i Jacquesu,
koji ga bez daha dostiu radosno kliui. Jacques bi irom otvorio lovaku torbu
da u nju primi jo jedan ratni plijen prije negoli krene dalje, posrui pod
suncem, svojim gospodarom, i tako satima bez kraja, u krajoliku bez granica,
glave preputene trajnoj svjetlosti i neizmjernim prostranstvima neba, Jacques se
osjeao najbogatijim djetetom na svijetu. Na povratku, u vrijeme dogovoreno za
ruak, lovci bi jo vrebali priliku, ali ih je volja napustila. Vukli su za sobom
noge, brisali ela, poteno ogladnjeli. Stizali bi jedan za drugim, pokazujui jo
izdaleka ulov, ismijavali svoju lou sreu, izjavljujui kako je uvijek rije o istima,
svi u jedan glas prepriavali svoje lovake zgode, a svatko bi dometnuo jo po
koju pojedinost. No, veliki aed bio je Ernest, on je na kraju preuzeo rije i
gestikulirajui s preciznou koja je Jacquesu i Danielu bila dobro znana,
oponaao let prepelica, zeca koji bjei iz grmlja i bacao se sklupan na zemlju
poput igraa ragbija koji se baca na gol. Za to bi vrijeme Pierre, metodian kakav
je bio, ulijevao anisovac u metalne lonie koje je pokupio od drugova i otiao ih
napuniti vodom na malom izvoru u podnoju borova. Od krpa za sue prostrli bi
neto nalik na stol i svatko bi izvadio svoje zalihe. No, Ernest, koji je imao
kuharskog dara (kad bi ljeti odlazili u ribolov uvijek bi zapoinjali ribljom juhom
koju bi spremao na licu mjesta i tako netedimice zainio da bi i kornjai spalila
jezik), pripremio bi tanke tapie zailjenih krajeva i nizao na njih komade
kobasica koje bi donio sa sobom, pa ih pekao na vatri dok ne se ne bi raspukli, a
crveni se sok razlio po eravici, gdje bi cvrao i zapalio se. Izmeu dva komada
kruha nudio je svoje vrue i mirisne kobasice koje bi svi prihvaili uz poklike i
92
93
lakomo gutali zalijevajui ih ruicom rashlaenom na izvoru. Zatim bi slijedio
smijeh, prie s posla, vicevi koje bi Jacques, masnih usta i ruku, prljav, iscrpljen,
jedva uo jer ga je hvatao san. Svima se zapravo spavalo, pa su neko vrijeme
dremuckali, gledajui rastreseno prema ravnici u daljini zastrtoj izmaglicom od
vruine, ili su pak, poput Ernesta, stvarno spavali, lica pokrivenog maramicom.
U etiri sata meutim, trebalo je krenuti da bi se stiglo na vlak koji je prolazio
onuda u pet sati i pol. Smjestili bi se u odjeljak, shrvani umorom, a psi su
spavali ispod klupa ili meu njihovim nogama, sanjajui krvave snove. Nadomak
ravnici, dnevno je svjetlo poelo slabiti, i zaas se, kako to biva u Africi, spustio
sumrak, i no je, uvijek tjeskobna u takvim prostranim krajolicima, nastupila bez
prijelaza. Kasnije, na kolodvoru, nestrpljivi da to prije stignu kui, najeu se i
legnu rano jer je sutradan bio radni dan, urno su se opratali u mraku, gotovo
bez rijei, samo prijateljskim tapanjem. Jacques ih je uo kako se udaljavaju,
sluao je njihove grube i tople glasove, i volio ih. Zatim bi hvatao korak s
Ernestom, sranim kao i uvijek, dok bi on jedva vukao noge za sobom. Nadomak
kui, u mranoj ulici, ujak bi se okrenuo prema njemu: Jesi li zadovoljan?
Jacques ne bi odgovorio. Ernest se smijao i zvidukom dozivao psa. No, nakon

nekoliko koraka, dijete bi svoju ruicu zavuklo u grubu i uljavu ujakovu ruku
koja bi ga vrsto stisnula, i tako bi utke hodali do kue.
abErnest se, meutim, znao naljutiti isto tako naglo i estoko kao to je znao
uivati. Vaa nemo da ga urazumite ili jednostavno s njim porazgovorite
pretvarala je njegov bijes u pravu prirodnu nepogodu.
a Tolstoj ili Gorki. (I) Otac Iz te je sredine potekao Dostojevski (II) Sin koji se
vratio izvorima dat e pisca onog vremena (III) Majka
b Gospodin Germain - Gimnazija - Religija - bakina smrt - zavriiti na Ernestovoj
ruci?
94
Oluju gledate kako raste i ekate da pukne. Ne pre-ostaje vam nita drugo. Poput
mnogih gluhih ljudi, Ernest je imao izvanredno razvijen njuh (osim kad se radilo
o njegovu psu). Ta mu je povlastica pribavljala mnogo radosti kad bi mirisao juhu
od graha ili jela koja je volio vie od svega, lignje u vlastitom crnilu, omlet s
kobasicama ili paprika od iznutrica, pripravljen s govedskim srcem i pluicama,
paprika siromanih kojim se baka osobito ponosila i koji je esto bio na
jelovniku ba zbog svoje skromne cijene, ili kad bi se nedjeljom zalio jeftinom
kolonjskom vodom ili losionom zvanim [Pampero] (to ga je upotrebljavala i
Jacquesova majka), iji se slatkast i dugotrajan miris bergamote uvijek vukao po
blagovaonici i po Ernestovoj kosi, a Ernest je duboko udisao sadraj boice s
izrazom ushienja na licu... No ta mu je njegova osjetljivost uzrokovala i
neprilike. Bio je neumoljiv prema nekim mirisima na koje su normalni nosevi bili
posve neosjetljivi. Imao je na primjer obiaj pomirisati svoj tanjur prije nego to
bi poeo jesti, i silno bi se ra-srdio kad bi osjetio da mirie po jajetu. Tada bi
baka uzela osumnjieni tanjur, pomirisala ga, izjavila da ne osjea nita pa ga
dodala svojoj keri da i ona kae svoje. Catherine Cormerv prela bi nosom preko
porculana te, i ne miriui ga, svojim blagim glasom, rekla da nema nikakva
mirisa. Potom bi pomirisali i ostale tanjure da bi lake donijeli krajnji sud, sve
osim djejih jer su djeca jela iz limenih porcija. (Iz potpuno tajanstvenih razloga,
uostalom, nedostatka suda, moda, ili, kako je tvrdila baka, da ne bi bilo
razbijanja, premda ni on ni njegov brat nisu bili nespretnjakovii. Obiteljske
tradicije, meutim, esto poivaju na slabim temeljima, i zato su mi smijeni
etnolozi koji trae razloge mnogim tajanstvenim obredima. Prava tajna, u mnogim
sluajevima, u tome da nema nikakva razloga.) Na kraju bi baka izrekla presudu:
nema
95
nikakva mirisa. Ustvari, ona ni u kojem sluaju ne bi donijela drukiju presudu,
pogotovu ako je ona dan ranije prala sude. Njezina ast domaice nije joj
doputala da ita prizna. No tek bi tada pravi bijes spopao Ernesta, to vie to
nije nalazio rijei kojima bi izrazio svoje uvjerenjea. Trebalo je priekati da se
oluja stia, da odbije veerati ili da s gaenjem eprka po tanjuru koji je baka
meutim zamijenila drugim, ili pak da ustane od stola i izjuri van, izjavljujui da
e jesti u restoranu, mjestu na koje nikad nije nogom stupio, kao ni bilo tko iz
obitelji, iako je baka, svaki put kad bi netko za stolom zanovijetao, izgovorila
svoju proroku reenicu: Idi u restoran. Restoran su otada svi doivljavali kao
jedno od onih mjesta grijeha punog lane privlanosti u kojima se sve ini lakim
kad ima ime platiti, no gdje prve i grene uitke koje nudi kad-tad skupo plati
tvoj eludac. Treba rei da baka nikad nije odgovarala na ispade bijesa svoga
najmlaeg djeteta. S jedne strane stoga to je znala da je to beskorisno, a s druge

to je prema njemu oduvijek pokazivala onu neobinu slabost koju je Jacques,

poto je proitao poneto knjiga, pripisao injenici da je Ernest bio bogalj (iako
ima toliko primjera gdje roditelji, protivno uvrijeenom miljenju, zaziru od
djeteta s manom), i to je shvatio mnogo kasnije, onog dana kad je u bakinim
svijetlim oima uhvatio pogled pun njenosti koju do tada kod nje nije nikad
opazio, okrenuo se i ugledao ujaka koji je oblaio haljetak svoga blagdanskog
odijela. U tamnoj tkanini to ga je inila jo vitkijim, profinjena i glatka lica,
brino oeljane kose, s istim okovratnikom i kravatom posebno za tu priliku, po
dranju slian grkom popu ureenom za nedjeljnu misu, Ernest joj se odjednom
uinio onakvim kakav je bio, to jest neobino lijep. Tada je shvatio da je
a mikrotragedije
96
baka tjelesno voljela svog sina i bila poput svih ostalih zaljubljena u ljupkost i
snagu Ernestovu, te da je njezina izuzetna slabost pred njim bila zapravo veoma
obina, ona koja nas sve vie ili manje uspije raznjeiti, na nae zadovoljstvo,
uostalom, te doprinosi da nam svijet bude podnoljiviji, a to je slabost prema
ljepoti.
Jacques se prisjeao jedne druge provale bijesa svog ujaka Ernesta, mnogo
ozbiljnije, jer je gotovo zavrila tuom s ujakom Josephinom, onim koji je radio
na eljeznici. Josephin nije spavao u kui svoje majke (ruku na srce, a i gdje bi
spavao?). Iznajmio je sobu u etvrti (sobu u koju uostalom nije pozivao nikog iz
obitelji i koju Jacques, na primjer, nije nikada vidio), a hranio se kod majke, kojoj
je za to davao mjeseno neto novaca. Josephin se razlikovao od svog brata
koliko god je to mogue. Desetak godina stariji, s kratkim brkovima i kosom pod
ianom na etku, bio je nezgrapniji od njega, zatvoren u sebe i proraunat.
Ernest ga je redovito optuivao za krtost. Iskreno govorei izraavao se jo
jednostavnije: On Mzabit. Mzabiti su za njega bili prodavai ivenih namirnica
iz etvrti, koji su doista bili iz Mzaba i koji su godinama ivjeli ni od ega i bez
svojih ena u sobicima u dnu duana koji su mirisali na ulje i na cimet, da bi
mogli prehraniti svoje obitelji u pet gradova Mzaba, usred pustinje, kamo je
pleme heretika, svojevrsnih islamskih istunaca koje su na smrt bili proganjali
pravovjerci, dospjelo prije vie stoljea, u mjesto to su ga izabrali jer su bili
sigurni da im ga nitko nee htjeti oteti budui da ondje nije bilo nieg osim
kamenja, tako daleko od napola civiliziranog svijeta s obale kao to su planete
hrapave kore i bez ivota udaljene od Zemlje, i kamo su se naselili da bi podigli
pet gradova oko krtih izvora vode, s namjerom da za vrijeme te neobine askeze
poalju u
97
gradove na obali ljude koji umiju trgovati kako bi na taj nain odravali tu
tvorevinu duha i jedino duha, sve dok ih ne zamijene drugi i dok se ne vrate
ivotu u svojim utvrenim gradovima od zemlje i blata, gradovima svog
kraljevstva kojima e napokon zavladati njihova vjera. O tom reduciranom ivotu,
o opo-rosti tih Mzabita moglo se stoga suditi samo s obzirom na njihove duboke
ciljeve. No, radniko stanovnitvo etvrti, koje nije znalo nita o Islamu i njegovim
herezama, vidjelo je samo privid. I za Ernesta, kao i za sve ostale, usporediti
brata s Mzabitom bilo je kao usporediti ga s Harpagonom. Istina je da je Josephin
bio prilino krt, za razliku od Ernesta koji je, kako bi znala rei baka, imao srce
na dlanu. (Dodue, kad bi bila ljuta na njega optuivala bi ga da mu je taj isti
dlan probuen). No, pored ove razlike u naravima, bila je injenica da je

Josephin zaraivao neto vie nego Etienne te da je uvijek lake rasipati kad
nita nema. Rijetki su oni koji ostaju rasipnici poto su neto stekli. Oni su
kraljevi ivota kojima treba skinuti kapu. Josephin dakako nije grcao u novcu,
osim plae kojom je raspolagao vrlo metodino (prakticirao je takozvanu metodu
koverata, no, kako je bio krt da kupi koverte, proizvodio ih je sam od novinskog
papira ili papirnatih vreica), zaraivao je jo poneto malim domiljatim
posliima. Budui da je radio na eljeznici, svakih je petnaest dana imao pravo
na besplatnu vonju. Svake druge nedjelje sjeo bi na vlak i otiao u takozvanu
unutranjost, to jest na selo i obilazio arapske farme gdje bi po jeftinoj cijeni
kupio jaja, mrave pilie ili zeeve. Sve bi to dovukao sa sobom i prodavao
susjedima za potenu zaradu. Njegov je ivot u svakom pogledu bio organiziran.
Nije se znalo ima li kakvu enu. Uostalom, izmeu radnog tjedna i nedjelja
posveenih trgovanju zacijelo mu je nedostajalo slobodna vremena koje zahtijeva
98
preputanje sladostrau. No uvijek je izjavljivao da e se oeniti u etrdesetoj
godini i to za kakvu dobro stojeu enu. Dotada e ostati u svojoj sobi, zgrtati
novac i djelomino ivjeti kod majke. Ma kako se neobinim to inilo, kad se
uzme u obzir njegovo pomanjkanje arma, svoj je plan ostvario kao to je rekao i
oenio se jednom profesoricom glasovira, nimalo runom, koja mu je, pored svog
namjetaja, darovala, barem na nekoliko godina, sreu graanskog ivota. Istina
je da je Josephin na kraju morao zadrati namjetaj umjesto ene. No, to je druga
pria, ali jedina stvar koju Josephin nije predvidio bilo je to da nakon svae s
Ernestom vie nije mogao jesti kod majke, nego je morao koristiti skupe
restoranske usluge. Jacques vie ne pamti uzroke toga stranog dogaaja.
Nerazumljive bi svae s vremena na vrijeme podijelile obitelj, i nitko zapravo ne bi
znao kako su poele, to vie to se, budui da im je pamenje bilo slabo, nisu vie
sjeali uzroka, ograniavajui se samo na to da mehaniki odravaju posljedicu
jednom zauvijek provakanu i prihvaenu. Od tog mu je dana ostala samo slika
Ernesta uspravnog pored jo nerasprem-ljenog stola kako uzvikuje nerazumljive
psovke, osim one o Mzabitu, svom bratu koji je i dalje sjedio i jeo. Zatim je Ernest
pljusnuo brata, koji je uzmaknuo prije negoli je ovaj navalio na njega. Ali baka je
ve zgrabila Ernesta, a Jacquesova majka, blijeda od straha, vukla je odostraga
Josephina. Pusti ga, pusti ga, govorila je, a dvoje djece blijeda lica i otvorenih
usta, nepomino ih je promatralo, sluajui bujicu ljutih kletvi koje su tekle
samo u jednom smjeru, sve dok Josephin, mrzovoljan, nije progovorio: To je
ivotinja. ovjek mu nita ne moe, te zaobiao stol dok je baka zadravala
Ernesta koji je htio potrati za bratom. No, poto su vrata zalupila, Ernest je i
dalje mahnitao. Pusti me, pusti me, govorio je majci,
99
lupit u te. Ali ona ga je uhvatila ga za kosu i drmala ga: Ti, ti e udariti
majku? Ernest se tada sruio na stolicu plaui: Ne, ne, ne tebe. Ti si za mene
kao dragi Bog! Jacquesova je majka otila lei ne dovrivi veeru, a sutradan ju
je boljela glava. Od tog dana Josephin vie nije dolazio, osim ponekad kad je bio
siguran da Ernest nije kod kue, da vidi majku.
aJo se jedne provale bijesa Jacques nije volio prisjeati jer joj nije elio znati
uzrok. Neko je vrijeme stanoviti gospodin Antoine, Ernestov daleki znanac,
prodava ribe na trnici, porijeklom Malteanin, prilino uznosita dranja, visok i
vitak, koji je uvijek nosio svojevrsni polucilindar tamne boje i oko vrata, ispod
koulje, svezanu kockastu maramu, svakog dana u vrijeme veere redovito

dolazio k njima. Kad je kasnije o tome razmiljao, prisjetio se neega to tada nije
bio primijetio, to jest da se njegova majka oblaila nekako dopadljivije, odijevala
pregae svijetlijih boja, a na obrazima se ak dao naslutiti traak rumenila. Bilo
je to vrijeme kad su ene poele kratiti kosu, koju su dotada nosile veoma
dugom. Jacques je, uostalom, volio promatrati majku ili baku dok su se
posveivale obredu eljanja. S runikom na ramenima i ustima punim ukosnica,
dugo bi etkale svoju sijedu ili crnu kosu, zatim je podigle, pa zatezale glatke
pramenove u pundu na zatiljku privrujui ih ukosnicama to su ih izvlaile iz
usta jednu po jednu, razdvojenih usana i vrsto stisnutih zuba, da bi ih jednu po
jednu zabadale u debelu masu punde. Nova se moda baki inila istovremeno i
smijenom i osude vrijednom; podcijenjujui stvarnu mo mode tvrdila je, ne
obazirui se na logiku, da samo ene koje ive slobodno mogu pristati da se
tako izvrgavaju ruglu.
Jacquesova je majka to uzela do znanja, ali se ipak, godinu dana kasnije,
otprilike u vrijeme Antoineovih posjeta, vratila naveer kui odrezane kose,
pomlaena i svjea, i s lanim veseljem, iza kojega se nasluivao strah, izjavila da
ih je htjela iznenaditi.
Za baku je to doista bilo iznenaenje; odmjeravajui je i promatrajui tu
nepopravljivu nesreu zadovoljila se time da joj, pred sinom, kae kako sada
nalikuje kurvi. Potom se vratila u kuhinju. Catherine Cormerv prestala se
smjekati, i odjednom se sva nevolja ovog svijeta ogledala na njenom licu. Njezin
je pogled susreo ukoen sinov pogled, jo se jednom pokuala nasmijeiti, no
njezine su usnice podrhtavale te je plaui otrala u sobu i bacila se na krevet
koji je bio jedino utoite za njezin odmor, njezinu samou i njezinu tugu.
Jacques joj je, zbunjen, priao. Zarila je lice u jastuk, a kratke kovre koje su
otkrivale zatiljak i njezina mrava lea tresli su se od jecaja. Mama, mama,
govorio joj je }acques dodirujui je srameljivo rukom. Veoma si lijepa ovako. No
ona ga nije ula i kretnjom ruke zamolila ga je da je ostavi na miru. Povukao se
do vrata pa i sam, naslonjen o dovratak, zaplakao od nemoi i ljubavi*.
Nekoliko dana baka nije keri uputila ni rijei. Istovremeno je Antoine, kad bi
doao, bio primljen mnogo hladnije. Osobito je Ernest bio suzdran. Mada kico i
slatkorjeiv, Antoine je to dobro vidio. I to se tada dogodilo? Jacques je vie puta
u majinim oima primijetio tragove suza. Ernest je najee utio otresajui se
ak i na Brillanta. Jedne ljetne veeri Jac-quesu se uinilo da vreba neto na
balkonu. Dolazi Danijel? zapitalo je dijete. Ovaj promrsi neto kroz zube. I
odjednom Jacques ugleda kako se kui pribliava Antoine koji nije dolazio
nekoliko dana. Ernest
a Par Ernest, Catherine poslije bakine smrti.
* suze nemone ljubavi
100
101
izjuri iz stana i nekoliko asaka potom sa stubita su dopirali mukli glasovi.
Jacques potri na stubite i spazi dva mukarca kako se bez rijei tuku u mraku.
Ernest je, ne osjeajui udarce, udarao i udarao akama, vrstim kao elik, i
zaas se Antoine skotrljao niza stube, ustao krvavih usta, izvadio maramicu da
obrie krv, ne prestajui gledati u Ernesta koji je odjurio kao lud. Kad se vratio,
Jacques je zatekao majku kako sjedi u blagovaonici, nepomina, bezizraajna
lica. I sam je sjeo ne rekavi nitaa. Zatim se Ernest vratio, psujui kroz zube, i
dobacio ljutit pogled sestri. Veera je protekla kao i obino, osim to majka nije

jela; nisam gladna, odvratila je svojoj majci koja ju je nutkala. Kad se veera
zavrila otila je u svoju sobu. Po noi ju je Jacques, budan, uo kako se vrti u
krevetu. Od tog je dana ponovno odijevala svoje crne i sive haljine, strogu odjeu
siromaha. Jacquesu je i u tome bila lijepa, moda jo i ljepa, zato to je postala
jo daljom i jo odsutnijom, zauvijek se povukavi u siromatvo, samou i starost
koja e doib.
Dugo je Jacques to zamjerao svom ujaku i ne znajui to mu je zapravo mogao
predbaciti. No, istovremeno je znao da mu ne moe nita zamjerati i da
siromatvo, bolest i oskudica u kojoj je obitelj ivjela, nisu dodue isprika za sve,
ali ipak ne doputaju da itko ita osuuje kod onih koji su rtve takva ivota.
Nanosili su jedni dugima bol i ne hotei, jednostavno stoga to su jedni u
drugima vidjeli olienje bijedne i okrutne neimatine u kojoj su ivjeli. U svakom
sluaju, nije ni sumnjao u gotovo ivotinjsku privrenost svoga ujaka prije svega
prema baki, a
a opisati to puno prije - tuu, ne Luciena.
b jer starost e doi - u to vrijeme Jacquesu se njegova majka inila starom iako
je imala jedva neto vie godina nego on sada, no mladost je prije svega zbir
mogunosti, a on prema kome je ivot bio velikoduan... [taj je dio precrtan,
prim. izd.]
102
onda i prema Jacquesovoj majci i njezinoj djeci. Osjetio je to na sebi onog dana
kad se dogodila nesrea u bavarskoj radionicia. Svakog je etvrtka, naime,
Jacques odlazio onamo. Ako je imao kakvu domau zadau, na brzinu bi je
napisao i odjurio u radionicu s istim onim veseljem s kojim je nekad hrlio
drugovima na ulici. Radionica se nalazila nedaleko od vojnog vjebalita. Bilo je
to svojevrsno dvorite zatrpano otpacima, starim eljeznim obruima, puno ljake
i zgarita. S jedne strane bila je izgraena neka vrsta krova od cigle koji su u
pravilnim razmacima podravali stupovi od lomljenog kamena. Pod tim je krovom
radilo pet do est radnika. Svatko je u naelu imao svoje mjesto, to jest stolarsku
klupu postavljenu uza zid ispred koje je bio prazan prostor kamo su se odlagale
manje i velike bave, a od susjedne klupe dijelio ga je mali stol s procjepom u koji
se umetalo dno bave i runo brusilo s pomou alatke sline satari13, samo to
je naotrena strana bila okrenuta prema ovjeku koji ju je drao objema rukama.
Ta organizacija posla nije bila uoljiva na prvi pogled. U poetku je raspored bio
zacijelo takav, no s vremenom su stolovi promijenili mjesta, metalni obruevi
gomilali se izmeu stolarskih klupa, sanduci sa zakovicama stalno su mijenjali
mjesto, i morali ste dugo promatrati, ili bolje reeno, esto posjeivati to mjesto
da biste uoili kako se svaki radnik uvijek kree u istom krugu. Prije negoli bi, s
uinom za ujaka, stigao do radionice, Jacques bi ve izdaleka raspoznavao
udarce ekia po dlijetu kojim su se elini obruevi nabijali na bave netom
sklopljene od duica, radnici su udarali po jednom kraju dlijeta dok su drugim
krajem ustro klizili oko obrua - ili bi pak po snanijim i prorijeenim
a staviti bavarsku radionicu prije opisa bijesa, a moda ak i na sam poetak
Ernestova portreta. b provjeriti ime alatke
103
udarcima naslutio da zakivaju eline obrue uhvaene u kripcima stolarskih
klupa. Kad bi stigao u radionicu usred buke udaraca ekia doekali bi ga
radosni pozdravi i ples ekia bi se nastavio. Ernest, odjeven u plave pokrpane
stare hlae, u pagericama punim piljevine, sivoj flanelskoj koulji bez rukava i

sa starim fesom na glavi, koji je njegovu lijepu kosu titio od strugotina i praine,
poljubio bi ga i zamolio ga da mu pomogne. Ponekad bi Jacques pridravao obru
uspravljen na nakovnju koji ga je stisnuo po irini, dok bi ujak svom snagom
zabijao zakivke. Obru je podrhtavao u Jacquesovim rukama zabijajui mu se pri
svakom udarcu ekia sve dublje u dlanove, ili bi pak Jacques, kad bi ujak
opkoraivi je sjeo na jedan kraj klupe, sjeo na drugi i vrsto stezao dno bave
koje ih je razdvajalo dok bi ga Ernest brusio. Ali najvie je volio iznijeti duice
nasred dvorita gdje bi ih Ernest ugrubo spojio, opasavi ih jednim obruem po
sredini. Na dnu, unutar bave otvorene s dvije strane, Ernest bi naslagao iverja,
a Jacques je bio zaduen da ga potpali. Uslijed vatre eljezo se irilo vie negoli
drvo, to je Ernest iskoristio da bi snanim udarcima dlijeta i ekia zabio obru
jo nie, i sve to u oblaku dima od kojeg su im suzile oi. Kad bi obru bio dobro
nabijen, }acques bi donosio velika drvena vjedra koja bi na pumpi u dnu dvorita
napunio vodom, zatim bi se malo odmaknuli, a Ernest bi obilnim mlazovima vode
polijevao bavu, uslijed ega bi se obru ohladio, stisnuo se i tako se jo dublje
zario u drvo omekano vodom, uz oslobaanje silne koliine parea.
Tu bi prekinuli posao da bi neto prezalogajili, radnici bi se okupili oko vatre od
iverja i drva zimi, u sjeni krova ljeti. Bio je tu Abder, nekvalificirani arapski
radnik koji se odijevao u arapske hlae to su
a dovriti bavu.
104
padale u irokim naborima i koje su mu sezale do pola lista, stari haljetak preko
majice sav u dronjcima i fes, koji je govorio s neobinim naglaskom i obraao se
Jacquesu s kolega jer je radio isti posao kao i on kad je pomagao Ernestu.
Gazda, gospodin [ ]l, u-stvari bivi bavar koji je sa svojim pomonicima izraivao
bave za neku veu nepoznatu bavariju. Jedan talijanski radnik uvijek tuan i
prehlaen. I, naravno, veseljak Daniel koji bi Jacquesa uvijek po-sjeo kraj sebe,
zadirkivao ga ili mazio. Jacques bi ih nakon nekog vremena ostavio pa se klatio
po radionici, crna mu je kuta bila puna piljevine, a bose noge u starim
sandalama, kad je bilo vrue, pune zemlje i iverja, s nasladom je udisao miris
piljevine, i jo svjeiji miris iverja, vraao se vatri da udahne ugodan miris dima
koji se iz nje dizao, ili pak isprobavao spravu za bruenje dna, oprezno, na
komadiu drva koji bi priklijetio u stegi, i pritom uivao u spretnosti svojih ruku
na kojoj su mu svi radnici estitali.
Za vrijeme jedne takve stanke popeo se glupo na klupu s vlanim donovima.
Iznenada se okliznuo prema naprijed, dok se klupa zaljuljala prema natrag, i pao
svom teinom na klupu koja mu je priklijetila desnu ruku. Istog je asa na ruci
osjetio tupu bol, ali je brzo ustao i poeo se smijati pred radnicima koju su
odmah pritrali. No i prije nego to se prestao smijati, Ernest se bacio na njega,
podigao ga u naruje i izjurio iz radionice, trei bez daha i zamuckujui:
Doktoru, doktoru. Tek je tada opazio da je srednjak njegove desne ruke pri vrhu
posve zdrobljen, nalik na iroku prljavu i bezoblinu apu iz koje tee krv.
Odjednom mu pozli i on se onesvijesti. Pet minuta kasnije bili su kod arapskog
doktora koji je stanovao preko puta. Nije to nita, doktore, nije nita, ha,
ime neitko
105
govorio je Ernest blijed kao krpa. Priekajte vani, rekao je lijenik, bit e on
hrabar. I morao je biti, o tome jo danas svjedoi Jacquesov pokrpani srednji
prst. Kad mu je stavio kope i zavio prst, lijenik mu je estitao na hrabrosti.

Unato tome, Ernest ga je htio prenijeti preko ulice, a na stubama njihove kue
odjednom je dijete poeo mahnito ljubiti, drhtei i privijajui ga uza se tako
snano da ga je boljelo.
- Mama, - ree }acques, - netko kuca.
- To je Ernest, - odvrati majka. - Otvori mu. Sad zakljuavam zbog razbojnika.
Kad je ugledao Jacquesa, Ernest je, zastavi na kunom pragu, ispustio krik
iznenaenja nalik engleskom hoio pa ga zagrlio uspravljajui se. Kosa mu je bila
potpuno sijeda, dok je lice ostalo mladoliko, pravilno i skladno. No njegove su
krive noge bile sad jo krivlje, lea posve pognuta, a dok je hodao irio je i ruke i
noge. Kako je? upita ga }acques. Nije bilo dobro, probadanja, reuma, uglavnom
loe; a Jacques? Da, dobro je, kako je samo jak, ona (pritom pokaza prstom na
Catherinu) sretna to ga ponovno vidi. Od bakine smrti i odlaska djece, brat i
sestra ivjeli su zajedno i nisu ak mogli jedno bez drugog. Njemu je trebalo da se
netko brine o njemu, i u tom mu je smislu ona bila kao ena, kuhala mu, prala
rublje, njegovala ga kad je trebalo. Njoj nije trebao novac, jer su joj djeca novano
pomagala, nego drutvo mukarca, i on je na nju pazio na svoj nain ve
godinama otkako su ivjeli zajedno, da, kao mu i ena, ne po puti ve po krvi,
pomaui si uzajamno u ivotu koji su njihove tjelesne mane inile jo teim,
vodei nijemi razgovor osvijetljen povremeno kakvim komadikom reenice, ali
sloniji i poznavajui jedno drugo daleko bolje od mnogih normalnih parova. Da,
da, govorio je Ernest. Jacques, Jacques, ona stalno spominje. I
106
evo me tu, odvrati mu Jacques. I evo ga, zaista, tu, ponovno medu njima kao
nekad, ne znajui to da im kae iako ih nije nikad prestao voljeti, barem njih,
koje voli jo i vie stoga to mu omoguuju da ih voli, on koji je bio nesposoban
voljeti tolika stvorenja koja su to zasluivala. -ADaniel?
- Dobro je, star kao ja; Pierrot njegov brat u zatvoru.
- Zato?
- Kae sindikat. Ja mislim da je s Arapima. Pa odjednom zabrinuto:
- uj, razbojnici, to dobro?
- Ne, - ree Jacques, - drugi Arapi da, razbojnici ne.
- Dobro, rekao sam tvojoj majci gazde previe okrutni. Bilo je neizdrivo, ali
razbojnici, to ne ide.
- Upravo tako, - ree Jacques. - Ali moramo uiniti neto za Pierrota.
- Dobro, reem Danielu.
- A Donat? (To je bio radnik u plinari, boksa.)
- Umro je. Rak. Svi smo stari.
Da, Donat je bio mrtav. I teta Marguerite, mamina sestra, bila je mrtva, ona kojoj
ga je baka vukla svake nedjelje poslije podne i gdje mu je bilo strano dosadno,
osim kad bi ga tetak Michel, koji je bio koija i kojem su ti razgovori u mranoj
blagovaonici uz zdjelicu crne kave na stolnjaku od votanog platna takoer bili
dosadni, odveo u svoju konjunicu nedaleko od kue, i ondje, u polumraku, dok
je poslijepodnevno sunce vani grijalo ulice, osjetio bi najprije miris dlake, slame i
konjske balege, uo kako lanci ulara struu po drvenim jaslama, konji bi
okrenuli prema njima svoje oi s dugim trepavicama, a tetak Michel, visok,
mrav, dugakih brkova, koji je i sam mirisao
107
po slami, podigao bi ga na konja koji bi mirno, zaro-nivi ponovno glavu u jasle
nastavio mljeti svoju zob, dok bi mu tetak donosio rogae koje je vakao i cuclao

sa slau, pun zahvalnosti prema tom tetku duhom uvijek vezanom uz konje, i
upravo bi s njim na Uskrnji ponedjeljak cijela obitelj odlazila na izlet u umu
Sidi-Ferruch, Michel bi iznajmio jedan od onih konjskih tramvaja kakvi su u ono
vrijeme prometovali izmeu njihove etvrti i sredita Alira, svojevrstan veliki
kavez s reetkama i klupama okrenutim lea uz leda u koji su bili upregnuti
konji, prednjaka bi Michel izabrao u svojoj konjunici, rano ujutro u tramvaj bi
natovarili velike koare za rublje pune velikih, prostih brioa zvanih mounas i
laganih i prhkih kolaa zvanih oreillettes to su ih sve ene iz obitelji mijesile kod
tete Marguerite puna dva dana uoi izleta na stolnjaku od votanog platna
posutom branom, na kojem bi tijesto razvlaile valjkom dok ne bi prekrilo gotovi
cijeli stol-njak, pa s nazubljenim kotaiem od imirova drva izrezivale kolaie,
a djeca ih na pladnjevima odnosila do velikih posuda s kipuim uljem u kojima
su se prili, pa ih kasnije redali u velike koare za rublje, odakle se onda dizao
ugodan miris vanilije koji ih je pratio cijelim putem do Sidi-Ferrucha, pomijean s
mirisom morske rose to je dopirala sve do ceste uz obalu, kojom su ustro
grabila etiri konja iznad kojih je Michela pucketao biem, dodajui ga s vremena
na vrijeme Jacquesu koji je sjedio pored njega, Jacquesu koji je bio oparan
etirima golemim sapima to su se njihale ispod njega uz glasnu zvonjavu
praporaca ili se rastvarale dok bi se rep podizao, pa je mogao lijepo vidjeti kako
se pojavljuje i pada na zemlju sona konjska balega, a ispod potkova su frcale
iskre i praporci su zvonili sve bre dok su konji kadili zrak oko sebe.
a vratiti se na Michela za vrijeme potresa u Orleansvilleu.
108
U umi, dok su ostali smjetali izmeu drvea velike koare za rublje i prostirali
kuhinjske krpe, Jacques je pomagao Michelu da guvom od slame istrlja konje i
objesi im oko vrata zobnice od grubog platna u kojima su ovi vakali, zatvarajui
i otvarajui svoje tople oi ili pak nervozno kopitom tjerajui muhe. uma je bila
puna ljudi, jeli su gurajui se jedan preko drugog, plesali tu i tamo uz zvuke
harmonike ili gitare, u blizini je hualo more, nikad nije bilo tako toplo da bi se
kupali, ali uvijek dosta toplo da bosonogi hodaju po prvim valovima, dok su ostali
poivali i dok se u svjetlosti to je neprimjetno postajala sve blaom nebeski svod
inio jo prostranijim, tako prostranim da su djetetu suze navirale na oi i bilo
mu je da klie od radosti i zahvalnosti prema tom divnom ivotu. Ali teta
Maguerite je umrla, ona onako lijepa, i uvijek lijepo odjevena, i previe dopadljivo,
govorkali su, i pravo je imala jer ju je eerna bolest prikovala uz stolac, pa se u
zaputenom stanu poela nadimati i postala tako debela i podbuhla da je jedva
disala, runa da se prestrai, okruena svojim kerima i epavim sinom
postolarom koji su, s tugom u srcu, stalno oslukivali da li jo dieab. Sve se vie
debljala, naopana inzulinom, i na kraju joj je doista ponestalo dahac.
Ali umrla je i teta Jeanne, bakina sestra, ona koja bi nedjeljom poslije podne
priustvovala koncertima i koja je dugo izdrala na svom imanju obijeljenom
vapnom, okruena trima kerima ratnim udovicama, priajui stalno o svom
muu koji je odavno poginuo u ratud, i s tetkom Josephom koji je pak govorio
samo
a esta knjiga 2. dijela.
b I Francis je umro (vidjeti posljednje biljeke)
c Denise ih naputa s osamnaest godina i odaje se razvratnom ivotu - Vraa se
kad joj je dvadeset i jedna godina, obogatila se, i prodaje svoj nakit da bi obnovila
oevu konjunicu - podlijee nekoj epidemiji.

d keri?
109
mahonskim jezikom i kome se Jacques divio zbog njegove sijede kose iznad
lijepog ruiastog lica i zbog crnog sombrera koji je nosio ak i za stolom, koji je
sa svojim neponovljivim otmjenim dranjem bio pravi seoski patrijarh, no kome
se ipak dogaalo da se za vrijeme jela malo pridigne i ispusti nepristojan zvuk
zbog kojeg se onda uljudno ispriavao pred rezigniranim prijekorima svoje ene. I
bakini su susjedi, Massonovi, svi pomrli, najprije stara, zatim starija sestra,
velika Alexandra, i [ ]'s klempavim uima, koji je bio akrobat i pjevao je na
matinejama u kinu Alca-zar. Da, svi, ak i najmlaa ki Marthe, kojoj se njegov
brat Henri udvarao i vie nego udvarao.
Nitko vie nije govorio o njima. Ni njegova majka ni njegov ujak nisu vie govorili
o preminulim roacima. Ni o tom ocu o kojem je traio neki trag, ni o drugima.
Nastavljali su ivjeti oskudno iako nisu vie bili siromani, ali navika je bila tu, a
osim toga i nepovjerenje prema ivotu kojeg su voljeli nagonski, ali su iz iskustva
znali da redovito donosi nesreu, nikad je ne najavljujui^ Osim toga, takvi kakvi
su oboje bili, utljivi i povueni, bez uspomena i vjerni samo ponekoj nejasnoj
slici, ivjeli su sada nadomak smrti, to jest uvijek samo u sadanjosti. Od njih
nee nikada saznati tko je bio njegov otac, pa ak ni kad bi, samom svojom
prisutnou, probudili u njemu nove izvore potekle iz siromanog i sretnog
djetinjstva, nije bio siguran da bi te tako bogate uspomene, tako jake u njemu,
bile doista vjerne djetetu kakvo je bio. Ali je zato bio mnogo sigurniji u to da se
mora zadovoljiti s dvije ili tri povlatene slike koje su ga sjedinjavale s njima, koje
su ga stapale s njima u jedno, koje su iskljuivale ono to je godinama pokuavao
biti i svodile ga
1 Neitko ime.
a pa to su ustvari udovita? (ne, on je .)
110
konano na anonimno i slijepo bie koje je preivjelo sve te godine kroz svoju
obitelj i koje je bilo najplemenitiji dio njega.
Poput slike onih sparnih veeri kad bi se cijela obitelj sa stolicama sila na
plonik pred ulazna vrata, gdje se zaguljiv i vru zrak sputao s pranjavih
fikusa, dok su stanovnici etvrti pred njima odlazili i dolazili, a Jacquesa, glave
naslonjene na mravo rame svoje majke u malo zavaljenoj stolici, promatrao kroz
kronje zvijezde na ljetnom nebu, ili pak slika one Badnje veeri kad su se iza
ponoi bez Ernesta vraali od tete Marguerite i vidjeli ispred restorana nedaleko
od njihova ulaza ovjeka ispruena na podu, i drugog kako oko njega plee. Dva
su ovjeka, ve podobro pijana, traila jo pia. Vlasnik restorana, krhki
plavokosi mladi, nije ih htio posluiti. Ovi su mu onda nogama izudarali enu
koja je bila trudna. Tada je vlasnik restorana potegnuo pitolj. Metak se zabio
ovjeku u sljepooicu. Njegova je glava sad poivala na rani. Pijan od alkohola i
uasa, onaj je drugi poeo oko njega plesati, i dok je restoran zatvarao vrata ljudi
su se razbjeali prije negoli doe policija. U tom zabaenom dijelu etvrti gdje su
stanovnici ivjeli vezani jedni za druge, te dvije ene to su vrsto privi-jale djecu
uza se, rijetka svjetla na ploniku masnom od nedavne kie, dugi i mokri tragovi
automobila to su klizili cestom, buni i osvijetljeni tramvaji to su prolazili u
pravilnim razmacima, puni veselih putnika ravnodunih prema tom prizoru iz
nekog drugog svijeta, urezali su u prestraeno Jacqueovo srce sliku koja je
nadivjela sve ostale: sladunjavu i nametljivu sliku etvrti kojom je bezbrino i

pohlepno vladao danju, ali koja je s dolaskom noi odjednom postajala

tajnovitom i zastraujuom, kad su se ulice poele
ponizan i ponosan gospodar ljepote noi.
111
puniti sjenama ili pak kad bi jedna jedina bezimena sjena iznenada izronila iz
mraka preplavljena krvavom svjetlou crvene kugle u izlogu ljekarne, i kad bi
dijete obuzeto odjednom nekom zebnjom tralo prema jadnoj kui da se skloni k
svojima.
6.b. kola1
aOvaj nije poznavao njegova oca, ali je o njemu govorio kao o nekom pomalo
mitolokom biu, i, u svakom sluaju, u odreenom mu je trenutku znao
nadomjestiti oca. Jacques ga stoga nije nikad zaboravio, kao da je, ne osjetivi
nikad stvarno odsutnost oca kojeg nije ni upoznao, ve kao dijete pa i kasnije u
ivotu, nesvjesno prepoznavao jedini oinski postupak, istovremeno promiljen i
odluan, s kojim se susreo u djetinjstvu. Jer gospodin Bernard, njegov uitelj, u
odreenom je trenutku zaista uloio sav svoj ljudski napor da promijeni sudbinu
tog djeteta o kojem se morao brinuti, i odista ju je promijenio.
Gospodin Bernard sad je bio tu pred Jacquesom u svom malom stanu zavojite
ulice Rovigo, gotovo u podnoju Casbahe, etvrti koja nadvisuje grad i more,
napuenoj sitnim trgovcima svih rasa i vjera, gdje kue miriu na zaine i bijedu.
Bio je tu pred njim, ostario, prorijeene kose, sa starakim pjegama na ve
prozirnoj koi lica i ruku, kretao se sporije nego nekad i bio oigledno sretan kad
se mogao ponovno zavaliti u svoj naslonja od trstike, pokraj prozora koji je
gledao na trgovaku ulicu i na kojem je cvrkutao kana-rinac, a i godine su ga
smekale pa nije skrivao uzbuenje, to ne bi bio uinio ranije, ali bio je jo
uspravan, a glas mu je bio jak i odluan, kao u vrijeme kad
112
1 Pogledati u dodatku, strana 235-236, List II. koji je autor umetnuo izmeu 68.
i 69. stranice rukopisa a prijelaz s 6?
113
bi stojei pred razredom govorio: U red po dvojica. Po dvojica. Nisam rekao
petorica! I guranje bi prestalo, uenici koji su se gospodina Bernarda bojali i
istovremeno ga oboavali, poredali bi se uz vanjski zid razreda, na galeriji prvog
kata, sve dok redovi napokon ne bi bili pravilni i nepomini, a djeca utihnula,
dok ih jedno Ulazite sad, bando lijenina ne bi oslobodilo i dalo znak za pokret i
poetak nove, tie aktivnosti koju bi gospodin Bernard, snaan, elegantno
odjeven, s muevnim licem okrunjenim prorijeenom, ali uredno zaglaenom
kosom, namirisan kolonjskom vodom, nadzirao dobrohotno i strogo.
kola se nalazila u razmjerno novom dijelu te stare etvrti, medu jednokatnicama
i dvokatnicama sagraenim prije rata 70. godine i neto novijim skladitima koja
su povezivala glavnu ulicu, u kojoj je bila Jacquesova kua, s unutranjim
pristanitem Alirske luke, gdje su bili gatovi s ugljenom. Jacques je dva puta
dnevno pjeaio do kole, koju je poeo pohaati s etiri godine jo kao malu
kolu i od koje mu u sjeanju nije ostalo nita osim umivaonika od tamna
kamena u dnu natkrivenog kolskog dvorita u koji je jednog dana udario
glavom, ustavi u krvi, s napuklom arkadom i izazvavi sveopu paniku
uiteljica, i tada se zapravo prvi put susreo s kopama, koje su, tek to su mu ih
skinuli, zamijenile druge, na drugoj arkadi, jer je njegov brat kod kue bio
zamislio da mu nabije na glavu stari polucilindar koji mu je zaklanjao oi i obue

stari kaput o koji je zapinjao pri hodu, pa je udario glavom o odlijepljenu ploicu
to je strala iz poda i krv je opet potekla. Ve je u malu kolu iao s Pierreom,
godinu dana ili gotovo godinu starijim od njega, koji je stanovao u oblinjoj ulici s
majkom, takoer ratnom udovicom, potanskom slubenicom, i s dva ujaka
zaposlena na eljeznici. Njihove su obitelji vie-manje prijateljevale, onako kako je
to obiaj u
114
takvim etvrtima, a to znai uzajamno se potujui, ali se gotovo nikad ne
posjeujui, i bili su spremni iskreno jedni drugima pomoi iako im se za to
gotovo nikad nije pruila prilika. Samo su djeca postala pravi prijatelji, od prvog
dana, kad su dvojica djeaka, Jacques, jo u haljinici, kojeg su povjerili Pierreu,
svjesnom svojih kratkih hlaa i svoje odgovornosti starijeg, krenuli u malu kolu.
Proli su nakon toga zajedno cijeli niz razreda osnovne kole, niih i onih viih, u
koje je Jacques krenuo s devet godina. Punih pet godina etiri su puta dnevno
zajedno prelazili isti put, jedan plavokos, drugi crnokos, jedan miran, drugi
buan, ali braa po podrijetlu i po sudbini, obojica dobri aci i istovremeno
neumorni igrai. Jacques se u nekim predmetima vie isticao, no njegovo
ponaanje, njegova nestanost, njegova potreba da se pravi vaan, takoer, tjerali
su ga na tisuu ludosti, to je davalo prednost Pierreu, promiljenijem i
zatvoreni-jem. Tako su naizmjence bili najbolji u razredu, i ne pomiljajui da se
zbog toga uzohole, za razliku od njihovih obitelji. Njihova su zadovoljstva bila
drukija. Ujutro bi Jacques ekao Pierrea pred kuom. Krenuli bi prije prolaska
ulinih pometaa, ili bolje reeno malih kola koja je vukao konj oguljenih koljena
i kojima je upravljao jedan stari Arapin. Plonik je bio jo mokar od none vlage,
a zrak to je dolazio s mora imao je okus soli. Pierreova ulica, koja je vodila do
trnice, bila je naikana kantama za otpatke, po kojima su izgladnjeli Arapi i
Mauri, i poneki panjolski kloar, prekapali u zoru nalazei jo uvijek poneto u
onome to su siromane i tedljive obitelji dovoljno prezirale da bi odbacile.
Poklopci kanti za otpatke bili su uglavnom podignuti, i u to doba jutra ilave i
mrave uline make zauzele bi mjesto odr-panaca. Dva bi se djeaka neujno
prikrala kantama i naglo spustila poklopac zatvorivi maku u kantu. To
115
nije bio lak pothvat jer su make roene i odrasle u siromanoj etvrti imale svu
okretnost i brzinu ivotinja naviklih da brane svoje pravo na ivot. Ipak bi se
ponekad, potpuno zaokupljena kakvim ukusnim pronalaskom koji je bilo teko
izvuci iz hrpe smea, maka dala iznenaditi. Poklopac bi se spustio uz tre-sak,
maka bi uasnuto zamijaukala, te grevitim pokretima leda i pandi uspjela
podii krov svog cina-nog zatvora, izvui se iz njega, dlake nakostrijeene od
uasa i strugnuti kao da joj je opor pasa za petama, uz grohotan smijeh dvaju
nadmonih krvnika nesvjesnih svoje okrutnosti8. Ti su krvnici, dodue, bili
istovremeno sasvim nedosljedni jer su s gnuanjem proganjali intara, kome su
djeca dala nadimak Galoufa1 (to na panjolskom....). Taj gradski inovnik
djelovao je otprilike u isto vrijeme, no, ponekad je, po potrebi, iao u obilazak
grada i poslije podne. Bio je to europski odjeven Arapin koji je obino stajao u
dnu neobinog vozila s dva upregnuta konja, kojima je pak upravljao drugi, stari
ravnoduni Arapin. Vozilo se sastojao od svojevrsne drvene kutije u kojoj su sa
svake strane bila dva reda kaveza vrstih reetaka. Bilo je ukupno esnaest
kaveza, a svaki je mogao primiti po jednog psa koji bi se tu naao priklijeten
izmeu reetaka i pregrade kaveza. Uspravljen na papuici na stranjem dijelu

kola, s nosom u visini krova kaveza, imao je dobar pregled nad svojim lovitem.
Kola su vozila polako mokrim ulicama koje su se poele puniti djecom to su
odlazila u kolu, domaicama koje su odlazile po kruh i mlijeko u flanelastim
kunim haljinama s cvjetnim uzorkom arkih boja, arapskim trgovcima koji su
odlazili na trnicu s malom rasklopnom tezgom na jednom
a egzotizam, juha od graka
1 Taj je nadimak dobio po prvom ovjeku koji je obavljao tu slubu i koji se
stvarno zvao Galoufa.
116
ramenu i ogromnom pletenom koarom punom robe za prodaju na drugom. Stari
bi Arapin na iznenadni povik intara zategnuo uzde i kola bi stala. intar je
spazio jednu od svojih jadnih rtava dok je grozniavo kopala po kanti za otpatke,
izbezumljeno pogledavajui iza sebe, ili pak dok je kidala du kakvog zida, urno i
uznemireno kako to ine izgladnjeli psi. Galoufa bi tad s vrha kola dohvatio
volujsku ilu sa eljeznim lancem na vrhu to je putem prstena klizio drkom.
Spretnim, brzim i tihim korakom trapera pribliavao se ivotinji, stigao do nje, i
ukoliko nije imala ogrlicu, koja je obiljeje tatinih sinova, potrao prema njoj1
iznenadnom i zapanjujuom brzinom, prebacio joj oko vrata svoje oruje koje je
funkcioniralo poput lasa od eljeza i koe. Uhvaena tako za vrat, ivotinja se
luaki odupirala i bespomono cvilila. No ovjek bi [je] brzo odvukao do kola,
otvorio jedna vrata--reetku te podigao psa, stiui mu sve vie omu oko vrata,
i ubacio ga u kavez, dobro pazei da provue drku svog lasa kroz reetke. Kad je
kavez bio dobro zatvoren, povukao bi eljezni lanac i oslobodio vrat psu lienom
slobode. Tako je bar bilo kad psu ne bi pritekla u pomo djeca iz etvrti. Jer svi
su se urotili protiv Galoufe. Znali su da uhvaene pse odvode u gradsku
intarnicu, dre ih tamo tri dana, a nakon toga, ako nitko ne doe po njih,
ivotinje ubijaju. No, ak i da to nisu znali, kukavan prizor tih mrtvakih kola
koja se vraaju na odredite poslije uspjenog obilaska, natovarena nesretnim
ivotinjama svih dlaka i veliina, koje su, prestraene iza reetaka, ostavljale iza
kola trag cvilea i zavijanja pred smru, bio bi dovoljan da ih ozlojedi. Stoga su
djeca, im bi se kola s kavezima pojavila u etvrti, jedna drugima dala znak.
Razbjeali bi se po cijeloj etvrti pa i sami
Sic
117
krenuli u lov na pse da ih potjeraju u druge dijelove grada, daleko od stranoga
lasa. Kad bi se pak, unato tim mjerama opreza, dogodilo, kao mnogo puta, da
inter otkrije kakva psa lutalicu u Jacquesovoj i Pierreovoj nazonosti, taktika je
bila uvijek ista. Prije negoli bi se lovac uspio pribliiti svom plijenu, Jacques i
Pierre bi poeli vikati: Galoufa, Galoufa tako glasno i prodorno da bi pas
strugnuo to je bre mogao i zaas bio izvan dometa. Tog su trenutka i djeca
morala dokazati da znaju brzo trati, jer bi jadni Galoufa, koji je bio plaen po
uhvaenom psu, lud od bijesa, pojurio za njima vitlajui svojom volujskom ilom.
Odrasli su im obino pomagali u bijegu, bilo tako to su ometali Galoufu, ili ga
pak naprosto zaustavljali i zamolili da se radije brine o psima. Radnici iz etvrti,
svi odreda lovci, voljeli su pse i nisu imali nikakva razmijevanja za to neobino
zanimanje. Kako je znao rei ujak Ernest: On ljeniina! Svu je tu strku s visine
promatrao stari Arapin to je upravljao konjima, utke, ravnoduan, mirno
motajui cigaretu ako bi se rasprava oduljila. No bez obzira na to jesu li
zarobljavali make ili oslobaali pse, djeaci su brzo nastavljali put prema koli i

uenju, dok bi za njima leprale pelerine, ako je bila zima, ili odzvanjao klepet
sandala (zvanih mevas), ako je bilo ljeto. Putem bi proli preko trnice i bacili brz
pogled po tezgama, gdje su se ovisno o godinjem doba, pred njima nizala brda
oskorua, narani ili mandarina1, marelica, bresaka, dinja i lubenica, plodova od
kojih e oni kuati samo one najjeftinije i to u ogranienim koliinama, zajahali
nekoliko puta uglaani rub velikog bazena oko vodoskoka, ne isputajui kolsku
torbu, pa odjurili dalje uz skladita bulevara Thiers zapah-nuti mirisom narani
koji je dopirao iz tvornice gdje
Sic
118
su ih gulili i od kore spravljali razne likere, uspeli se malom ulicom punom vrtova
i vila, te napokon izbili u ulicu Aumerat koja je vrvila djecom, to su, u sveopoj
graji razgovora ekala da se otvore kolska vrata.
Zatim bi poela nastava. S gospodinom Bernardom ona je uvijek bila zanimljiva iz
jednostavnog razloga to je on strasno volio svoj poziv. Vani je sunce moglo
vritati po riim zidovima, uionica kljuati od vruine unato sjeni od zavjesa na
iroke, ute i bijele pruge. Moglo je i kiiti kao iz kabla, kao to to biva u Aliru,
pa se ulice pretvore u mrane i mokre jame, pozornost razreda jedva da je bila
poremeena. Samo su muhe pred nevrijeme odvraale pozornost djece. Lovili bi
ih i ubacivali u tintarnice gdje ih je ekalo gadno umiranje, davljene u
ljubiastom talogu malih stoastih porculanskih tintarnica umetnutih u za njih
predviene rupe na kolskoj klupi. No, metoda gospodina Bernarda, koja se
sastojala u tome da bude nepopustljiv kad je bila rije o ponaanju, ali da
zauzvrat kolski sat uini zanimljivim i zabavnim, pobjeivala je ak i muhe.
Uvijek je u pravom trenutku znao izvuci iz svog ormara s blagom zbirku
minerala, herbarij, punjene leptire ili kukce ili..., koji su zaokupili zanimanje
njegovih uenika im bi ono popustilo. Jedini je na koli uspio dobiti epidijaskop,
pa im je dva put mjeseno prireivao projekcije iz prirodopisa i zemljopisa. Uveo
je i natjecanje u raunanju napamet, iz aritmetike, koje je prisiljavalo uenika da
brzo razmilja. Zadao bi razredu, koji je morao sjediti prekrienih ruku, zadatak
iz dijeljenja, mnoenja ili ponekad malo tei zadatak iz zbrajanja. Koliko je 1267 +
691? Onaj koji bi prvi tono rijeio zadatak dobio bi jedan bod koji mu se
pribrojio opem mjesenom uspjehu. to se ostalih predmeta tie, sluio se
udbenicima znalaki i tono... To su uvijek bili udbenici koji su bili u uporabi u
metropoli. I ta
119
djeca, koja su znala samo za iroko, prainu, obilne i kratke pljuskove, za pijesak
sa ala i more to plamti pod suncem, marljivo su itala, pazei na toku i zarez,
za njih mitske prie o djeci to se s vunenim kapama na glavi i izmama na
nogama vraaju kui po cii zimi, vukui za sobom naramke drva po stazama
prekrivenim snijegom, dok konano ne ugledaju krov svog doma pod snijegom i
dimnjak to se dimi, to je bio znak da se na ognjitu pripravlja juha od graka.
Jacquesu su te pripovijetke bile prava egzotika. Sanjao je o njima, svoje sastave
ispunjavao opisima jednog svijeta koji nije nikad vidio, i nije prestajao ispitivati
baku o snijegu koji je padao puni sat dvadeset godina ranije u Aliru i okolici. Te
su pripovijetke za njega bile dio kolskih ari, medu koje se ubrajao i miris
lakiranih ravnala i pernica, izvrstan okus remena kolske torbe koji je vakao
rjeavajui teke zadatke, gorak i opor miris ljubiaste tinte, pogotovu kad bi na
njega doao red da napuni tintarnice tintom to se nalazila u velikoj tamnoj boci

koja je imala ep sa staklenom ko-ljenastom cjevicom, pa je Jacques s

uivanjem prinosio nos njezinu otvoru, njean dodir s glatkoom stranica nekih
knjiga, koje su uz to ugodno mirisale na tiskaru i ljepilo, i konano, za kinih
dana, onaj miris mokre vune koji se isparavao iz vunenih kabanica u dnu
razreda i koji kao da je nagovjetao onaj rajski svijet u kojem djeca s izmama i
vunenim kapama tre kroz snijeg prema ugrijanoj kui.
Samo je kola Jacquesu i Pierreu pruala te radosti. U njoj su bez sumnje voljeli
ono to nisu nalazili kod kue, gdje su siromatvo i neznanje inili ivot tekim,
sumornim, kao zatvorenim u sebe sama; siromatvo je tvrava bez viseeg mosta.
No, nije to bilo samo to, jer Jacques se osjeao naj-nesretnijim djetetom na
svijetu kad je dolo vrijeme kolskih praznika pa ga je baka, ne bi li se nakratko
oslobodila neumornog derita, poslala u djeju koloniju gdje je bilo pedesetak
djece i aica odgojitelja, u brda Zaccar, u Milianu, gdje su bili smjeteni u kolu
opremljenu spavaonicama, dobro jeli i udobno spavali, igrali se i etali po cijeli
dan, pod nadzorom ljubaznih bolniarki, a kad bi se spustila veer, kad su se
sjene urno uspinjale obroncima planina i kad se iz oblinje vojarne, usred mukle
tiine gradia izgubljenog u brdima kojih stotinjak kilometara od svakog
posjeenog mjesta, tugaljivim notama oglasila truba najavljujui policijski sat,
dijete je osjetilo kako u njemu raste beskrajan oaj, i eznulo u tiini za ubogom
kuom svog djetinjstva lienom svegaaNo, kola za njih nije znaila samo bijeg od obiteljskog ivota. Ona je, barem to
se tie nastave gospodina Bernarda, bila hranom njihovoj gladi za otkrivanjem
novog, jo svojstvenijoj djetetu negoli odraslu ovjeku. I u drugim su razredima
nedvojbeno poduavali djecu mnogim stvarima, ali to je bilo pomalo slino
tovljenju gusaka. Posluivali su im ve zgotovljenu hranu i molili ih da je
progutaju. U razredu gospodina Germainea1 prvi su put osjetili da postoje i da
su predmetom najvieg potovanja: stavljeno im je, naime, do znanja da su
dostojni da otkrivaju svijet. tovie, njihov se uitelj nije posveivao samo tome
da ih naui onome za to je bio plaen da poduava, on ih je s lakoom primio u
svoj ivot, ivio ga s njima, pripovijedao im o svojem djetinjstvu i o ivotima neke
djece koju je upoznao, iznosio im svoja gledita, nipoto svoje ideje, pa tako,
primjerice, iako je bio antiklerikalac kao i veina njegovim drugova, u razredu
nikad nije rekao ni jednu rije protiv religije, ni protiv bilo ega to bi moglo biti
predmetom neijeg
a produljiti i hvaliti laiku kolu Ovdje autor naziva uitelja njegovim pravim
imenom.
120
121
izbora ili neijeg uvjerenja, ali je zato iz dna due osuivao ono o emu se nije
imalo to raspravljati, krau, prokazivanje, bezobzirnost, nepotenje.
Pripovijedao im je osobito o ratu, jo posve bliskom, u kojem je proveo etiri
godine, o patnjama vojnika, o njihovoj hrabrosti, njihovu strpljenju i o srei
primirja. Na kraju svakog tromjeseja, prije negoli ih je poslao na praznike, i s
vremena na vrijeme kad bi mu raspored to doputao, obiavao im je itati duge
odlomke iz Dorgelesove knjige Les Croix de boisa. Jac-quesu su ta tiva otvarala
jo jedna vrata egzotike, no egzotike u kojoj su vrebali strah i nevolje, iako ih
nikad, osim teoretski, nije povezivao s ocem kojeg nije nikad upoznao.
Jednostavno se svim srcem predavao tivu koje bi njegov uitelj itao svim svojim
srcem i koje mu je opet govorilo o snijegu i dragoj mu zimi, ali i o udesnim

ljudima odjevenim u teke tkanine skru-ene od blata, koji govore nekim

neobinim jezikom i ive u rupama pod stropom od granata, raketa i metaka.
Svako su itanje on i Pierre iekivali sa sve veim nestrpljenjem. Taj rat o kojem
su svi jo govorili (Jac-ques je sluao bez rijei, naulivi ui, Daniela kad je na
svoj nain prepriavao bitku na Marni u kojoj je sudjelovao, ne znajui ni
dandanas kako se odande vratio, kad su ih, njih, zuave, pripovijedao je, poslali u
strijelce, pa su silazili s orujem na gotovs u usjeklinu i nije bilo nikoga pred
njima i hodali su tako i hodali i iznenada kad su se nali na pola spusta, strijelci
su padali jedan za drugim, i dno klanca puno krvi i onih to su zazivali mama,
bilo je strano), koji preivjeli borci nisu mogli zaboraviti i ija je sjena lebdjela
nad svim to se oko njih odluivalo i nad svim planovima to su se kovali za
povijest, arobnu i jo udesniju nego to su bile bajke koje su itali u drugim
razredima
i koje bi bili sluali s razoaranjem i dosadom da je gospodin Bernard pokuao
izmijeniti svoj program. No on je nastavljao, zabavni prizori smjenjivali su se sa
stravinim opisima, i malo pomalo, afrika su se djeca upoznavala s... X, Y, Zom, koji su postali dio njihove druine, o kojima su meusobno razgovarali kao o
starim prijateljima, tako prisutnim i tako ivim da Jacques nije mogao zamisliti
da bi, iako su ivjeli u ratu, mogli postati njegovom rtvom. Tako, onog dana na
kraju kolske godine, kad je, stigavi do kraja knjige*, gospodin Bernard tihim
glasom proitao da je D. umro, kad je sklopio knjigu u tiini, suoen sa svojim
osjeajima i svojim uspomenama, i podigao pogled prema razredu, opazio je kako
ga Jacques iz prve klupe netremice gleda, lica oblivena suzama, jecajui tako
bolno kao da nikada nee prestati: Hajde, mali, hajde, rekao je gospodin
Bernard jedva ujnim glasom, pa ustao i pospremao knjigu u ormar, leima
okrenut razredu.
Priekaj, mali, ree gospodin Bernard. Ustane s naporom, prijee noktom
kaiprsta po reetkama krletke svog kanarinca koji zapjeva od sveg glasa. Ah,
Casimir, gladni smo, traimo da nam tata neto da, i uputi se prema maloj
kolskoj klupi u dnu sobe, pored kamina. Pretrai jednu ladicu, zatvori je, otvori
drugu, izvue neto iz nje. Dri, ree, to je za tebe. Jacques uzme knjigu
umotanu u smekast duanski papir i bez natpisa na koricama. I prije negoli ju
je otvorio, znao je da je to knjiga Les croix de bois, upravo onaj primjerak iz kojeg
im je gospodin Bernard itao u razredu. Ne, ne, htio je rei, to je previe. Ali
nije nalazio rijei. Gospodin Bernard kimao je svojom starom glavom. Plakao si
zadnji dan kole, sjea se? Od tog dana ta ti knjiga pripada. I okrenu se da bi
vidjeti knjigu
122
123
sakrio suze to su mu odjednom navrle na oi. Ponovno ode do pisaeg stola, pa
se s rukama na leima vrati k Jacquesu te mu, maui pred nosom kratkim i
vrstim crvenim ravnaloma kae: Sjea li se slatkog prutia? Oh, Gospodine
Bernard, ree Jacques, pa vi ste ga sauvali! Znate li da je to danas
zabranjeno? Pih, bilo je i onda. A ti si mi svjedokom da sam ga upotrebljavao.
Jacques je doista bio svjedokom, jer je gospodin Bernard bio pristalica tjelesnog
kanjavanja. Obino je kanjavanje, dodue, donosilo negativne bodove koji su se
na kraju mjeseca odbijali od bodova koje je uenik prikupio, to je utjecalo na
njegov opi uspjeh. No, u ozbiljnim sluajevima gospodin Bernard nije, poput
njegovih kolega, slao prijestupnika direktoru. On je to sam rjeavao i to prema

ustaljenom ritualu. Jadni moj Robert, govorio bi, morat emo upotrijebiti slatki
pruti. Nitko u razredu ne bi reagirao (samo bi se moda u sebi smijao, sukladno
stalnom pravilu ljudskog srca prema kojem je kanjavanje jednih uvijek uivanje
za drugeb). Dijete bi ustalo, blijedo, ali najee trudei se da se dri hrabro (neki
su ustajali iz kolske klupe ve lijui suze i ili prema katedri pokraj koje je,
ispred ploe, ve stajao gospodin Bernard.) Dio rituala, u kojem je bilo uvijek i
malo sadizma, bilo je i to da Robert ili Joseph sami sa stola uzmu slatki prut i
predaju ga prinositelju rtve.
Slatki pruti bilo je debelo i kratko ravnalo od crvena drva, s mrljama od tinte i
puno kojekakvih ogrebotina, koje je gospodin Bernard oduzeo jo davno nekom
zaboravljenom ueniku; uenik bi ga predao gospodinu Bernardu koji bi ga uzeo,
uglavnom s podrugljivim izrazom lica, i razmaknuo noge. Dijete bi moralo gurnuti
glavu meu uiteljeva koljena, a ovaj bi je vrsto stegnuo skupivi bedra. Po tako
izloenoj
a Kazne.
b ili ono to je kanjava jedne, veseli druge.
124
stranjici, gospodin Bernard bi, sukladno kazni, udarao razliit broj puta,
rasporeujui udarce ravnomjerno na obje polutke. Reakcije na tu kaznu
razlikovale su se prema uenicima. Jedni su jecali jo prije negoli su dobili
batine, na to bi neustraivi uitelj primijetio da pretjeruju, drugi bi naivno
pokrivali stranjicu rukama koje bi gospodin Bernard zaas sklonio. Neki su se,
pak, pod udaracima koji su pekli, divljaki ritali. Bilo je i onih, meu kojima je
bio Jac-ques, koji su podnosili udarce bez rijei, drhtei, i vraali se na mjesto
gutajui krupne suze. Openito uzevi, meutim, tu su kaznu prihvaali bez
gorine, prije svega jer su gotovo svu djecu tukli i kod kue pa su batine
doivljavali kao prirodni nain odgoja, a i stoga to je uiteljeva pravednost bila
apsolutna, i to se unaprijed znalo iza kojih prekraja, uvijek istih, slijedi obred
ispatanja, a svi oni koji su prekoraili granicu iznad koje negativni bodovi nisu
vie bili dostatni, znali su to ih eka, i da e presuda biti primijenjena
podjednako i sa istim arom na sve, od prvog do posljednjeg. Jacques, koga je
gospodin Bernard oito mnogo volio, dobivao je svoje poput ostalih, pa tako i
sutradan nakon to mu je gospodin Bernard javno pokazao svoju naklonost.
Jacques je odgovarao pred ploom pa poto je dobro odgovorio na postavljeno
pitanje, gospodin Bernard pomilovao ga je po obrazu, u razredu je netko tiho
promrmljao mezimac, a gospodin Bernard ga je privinuo uza se i ozbiljno rekao:
Da, prema Cormervu osjeam posebnu naklonjenost kao uostalom i prema
svima onima meu vama koji su u ratu izgubili oca. Ja sam ratovao s njihovim
oevima i ostao sam iv. Pokuavam barem ovdje zamijeniti moje mrtve drugove.
A sada, ako netko hoe rei da imam svoje mezimce, neka se javi. Ta je besjeda
primljena potpunim mukom. Kad su izlazili, Jacques je pitao tko ga je nazvao
mezimcem. Primiti takvu uvredu i ne reagirati znailo je izgubiti ast.
125
Ja, javio se Munoz, visok plavokos djeak prilino mlitav i bezbojan, koji je
rijetko govorio, ali je uvijek pokazivao antipatiju prema Jacquesu. Dobro,
odvrati mu Jacques. Onda ti mater kurvua. To je bila jedna od uobiajenih
psovki koje su odmah izazvale tuu, psovati majku ili mrtve na obalama
Mediterana bila je od pamtivijeka najgora uvreda. Munoz je meutim oklijevao.
No obiaji su obiaji, i drugi su progovorili umjesto njega. Hajde, na zeleno

polje. Zeleno polje je bilo naputeno zemljite, nedaleko od kole, gdje je

mjestimice rasla krljava trava i koje je bilo zatrpano starim eljeznim obruima,
limenkama i trulim bavama. Tu su se odvijale takozvane donnades. Donnades
su bili obini dvoboji, u kojima je aka zamjenjivala ma, ali koji su, barem u
naelu, potivali ista pravila. Njihov je cilj bilo rjeenje svae u kojoj je dovedena
u pitanje ast jednog od protivnika, bilo tako to mu je netko opsovao najbliu
rodbinu ili pretke, bilo da je podcijenio njegovu nacionalnu ili rasnu pripadnost,
bilo da je nekoga prokazao ili bio optuen da je to uinio, ukrao ili bio optuen da
je ukrao, ili pak zbog posve nejasnih razloga kakvi svakodnevno iskrsavaju meu
djecom. Kad bi jedan od uenika smatrao, a napose kad bi drugi za njega
smatrali (a on to shvatio) da je uvreda bila takva da svakako treba sprati ljagu,
uobiajena reenica bila je: U etiri sata na zelenom polju. im bi ta presudna
reenica bila izgovorena, uzbuenje bi splasnulo i komentari bi prestali.
Protivnici bi se povukli u pratnji svojih drugova. Za vrijeme kolskih sati to su
slijedili, vijest bi ila od klupe do klupe kao i imena ampiona koje su drugovi
kriomice promatrali i koji su se prema tome drali mirno i odluno kako to
dolikuje mukarcima.
i sve tvoje mrtve.
126
Ono to su proivljavali u sebi bila je druga stvar, pa su i oni najhrabriji
rastreseno pratili nastavu, zaokupljeni tjeskobom to se primie trenutak kad e
se suoiti s nasiljem. No nije se smjelo pruiti priliku drugovima iz protivnikog
tabora da se podsmjehuju i optuuju ampiona da mu se stisnuo upak, kako
je bilo uobiajeno rei.
Jacquesu se, poto je ispunio svoju muku dunost i izazvao Munoza na dvoboj,
poprilino stisnuo, kao uostalom svaki put kad bi morao zadati ili primiti udarac.
No ve je donio odluku i nije dolazilo u obzir da ni na trenutak pomisli na
odustajanje. Tako je moralo biti, i on je znao da e ta lagana munina koju osjea
u elucu prije boja nestati im se suoi s protivnikom, kad ga ponese njegova
vlastita estina, koja mu je uostalom isto toliko koristila koliko mu je kodila .... i
koja ga je stajala1.
Te veeri kad je bio zakazan okraj s Mimozom sve se odvijalo prema ustaljenom
ritualu. Borci, u pratnji svojih navijaa prometnutih u sekundante koji su ve
nosili ampionovu torbu, doli su prvi na zeleno polje, a za njima su stigli svi oni
koje je privlaila tua i koji su, na bojnom polju, na kraju okruili protivnike to
su odbacili pelerinu i kaputi u ruke svojih sekun-danata. Tog je puta ba
zahvaljujui svojoj estini Jac-ques navalio prvi, bez mnogo uvjerenja, natjerao
Munoza da ustukne, a ovaj povlaei se bez nekog reda i nespretno uzvraajui
kroeima svog protivnika, dohvati Jacquesa u obraz udarcem koji ga zaboli i
ispuni slijepim bijesom koji je sve vie rastao potpomognut vriskom, smijehom i
navijanjem prisutnih. Navalio je na Munoza, obasuo ga udarcima, zbunio ga, i s
uitkom zadao kroe po desnom oku, a ovaj se, izgubivi posve ravnoteu, jadno
srui na stranjicu, plaui na
Odlomak tu prestaje.
127
jedno oko, dok mu je drugo sve vie oticalo. ljiva na oku, kraljevski i vrlo
cijenjen udarac, jer je dobrih nekoliko dana, i to veoma vidljivo, svjedoio o slavi
pobjednika, kod svih su prisutnih izazvali urlike nalik na Sijuksove. Munoz nije
odmah ustao, pa je Pierre, kao intimni prijatelj, odmah odluno intervenirao i

proglasio Jacquesa pobjednikom, obukao mu kaputi, zaogrnuo pelerinom i

odveo ga s bojnog polja, u pratnji oboavatelja, dok se Munoz pridizao, i dalje
plaui i odijevajui se u malom krugu zaprepatenih. Jac-ques, oamuen tom
brzom slavom jer se uope nije nadao da e biti tako potpuna, jedva je uo oko
sebe estitke i ve uljepane opise borbe. elio se osjeati zadovoljnim, i njegovoj
tatini je to na neki nain godilo, no, u trenutku kad je naputao zelenu polje, i
kad se okrenuo prema Munozu, neka mu je sumorna tuga pritisnula srce pri
pogledu da izoblieno lice onoga koga je potukao. I tako je spoznao da rat nije
dobar, jer pobijediti ovjeka isto je tako gorko kao i biti od njega pobijeen.
Kako bi upotpunili njegov odgoj, bez odlaganja su ga poduili da Tarpejska
peina nije daleko od Kapi-tola. I doista, sutradan, dok su ga drugovi zadivljeni
udarali pod rebra, osjetio je da se mora praviti vaan i razmetati se. Kako na
poetku sata Munoz nije odgovorio kad su ga prozvali, Jacquesovi su drugovi
njegovu odsutnost komentirali ironinim cerekanjem i namigivali pobjedniku,
emu Jacques nije odolio pa je, okrenuvi se drugovima, zakiljio na jedno oko i
napuhao obraz te, ne znajui da ga gospodin Bernard promatra, stao izvoditi
kojekakve grimase koje su u tren oka nestale s njegova lica kad je uiteljev glas
iznenada odjeknuo utihnulom uionicom. Jadni moj mezime, govorio je taj
hladnokrvni podrugljivac, i ti ima poput ostalih pravo na slatki pruti.
Pobjednik je morao ustati, otii po spravu za muenje, pa
128
zaroniti u osvjeavajui miris kolonjske vode to se irio oko gospodina Bernarda,
i napokon zauzeti sraman poloaj za kanjavanje.
Afera Munoz nije imala zavriti tom poukom iz praktine filozofije. Djeak je
izbivao dva dana, pa se Jacques unato svom bahatom ponaanju ipak malo
zabrinuo, treeg dana ude u razred visok uenik i obavijesti gospodin Bernarda
da je uenik Cormerv pozvan direktoru. Direktoru se ilo samo u jako ozbiljnim
sluajevima pa je uitelj samo podigao obrve i rekao. Pouri, komariu, nadam
se da nisi napravio neku glupost. Klecavih koljena Jacques je slijedio visokog
uenika galerijom iznad cementiranog dvorita, zasaenog lanim paprom ija
slaba sjena nije titila od paklenske vruine, do direktorove sobe koja se nalazila
na drugom kraju galerije. Prvo to je ugledao kad je uao bio je, pred
direktorovim pisaim stolom, Munoz u pratnji ene i mukarca namrgoena lica.
Iako mu je oko bilo nateeno i posve zatvoreno to je izobliavalo lice njegova
druga, Jacques je osjetio olakanje kad je vidio da je ovaj iv. No nije imao
vremena uivati u tom olakanju. Jesi li ti udario svog druga? upita direktor,
omalen elav ovjek ruiaste puti i energina glasa. Da, ree Jacques
bezbojnim glasom. Rekla sam vam, gospodine, na to e ena. Andre nije fakin.
Potukli smo se, ree Jacques. To kao da i nisam uo. Zna da sam zabranio
bilo kakve tue, ak i izvan kole. Povrijedio si svog druga, a mogao si ga i
ozbiljnije raniti. Slijedeih e tjedan dana za vrijeme odmora u dvoritu stajati u
kutu, to ti je prva opomena! Ponovi li se to jo jednom, leti iz kole. Obavijestit
u tvoje roditelje o tvojoj kazni. Moe se vratiti u razred. Jacques je bio
zaprepaten i nije se ni pomaknuo. Idi, ree direktor. Onda, Fan-tomas? ree
gospodin Bernard kad se vratio u razred. Jacques je plakao. Hajde, sluam te.
Isprekidanim
129
glasom najprije je obznanio svoju kaznu, zatim rekao da su Munozovi roditelji
podnijeli tubu i napokon priznao da su se potukli. Zato ste se potukli?

Nazvao me mezimcem. Jo jedanput? Ne, ovdje u razredu. To je znai bio

on. A ti si smatrao da te ja nisam dovoljno branio. Jacques je oajniki
promatrao gospodina Bernarda. Oh, jeste, jeste. Vi... I brine u pla. Idi na
mjesto, ree gospodin Bernard. To je nepravedno, procijedi dijete kroz suze.
Da., ree on tiho1.
Sutradan, za vrijeme odmora, Jacques je stajao po kazni u dnu natkrivenog
kolskog dvorita, leima okrenut prema igralitu i veselim povicima svojih
drugova. Prebacivao je ravnoteu s jedne noge na drugua, umirui od elje da i
sam potri. S vremena na vrijeme pogledao bi iza sebe i vidio gospodina Bernarda
kako u jednom dijelu dvorita seta s kolegama i ne obazirui se na njega. No,
drugog dana nije ni primijetio kad mu je priao iza leda i potapao ga po potiljku:
Kakvo ti je to pokislo lice? I Munoz je u kazni. Eno, doputam ti da pogleda.
Na drugom kraju dvorita Munoz je doista stajao sam i mrzovoljan. Tvoji
suuesnici odbili su se igrati s njim cijeli tjedan dok si ti u kazni. Gospodin
Bernard se smijao. Vidi, obojica ste kanjeni. I to je u redu. Potom se nagne
prema djetetu te mu, smijui se s puno ljubavi od koje se u osueniku podigao
val njenosti, kae. Bogme, komariu, kad te ovjek vidi ne bi vjerovao da ima
takav kroe!
Toga ovjeka, koji danas razgovara sa svojim kanarincem i koji mu se obraa s
mali iako je ovome etrdeset godina, Jacques nije nikad prestao voljeti, unato
tome to su ga godine, udaljenost, i napokon
Odlomak tu prestaje. a Gospon, podmetnuo mi je nogu.
130
Drugi svjetski rat djelomino odvojili od njega jer nije imao nikakvih vijesti, i bio
je sretan poput djeteta kad je 1945. vremeni rezervist u vojnikoj kabanici
pozvonio na njegova vratima, i to je bio gospodin Bernard, koji je ponovno stupio
u vojsku, ne zbog rata, nego protiv Hitlera, govorio je a i ti si se mali borio,
znao sam ja da si ti od dobre sorte, a nadam se da nisi zaboravio svoju majku,
dobra je ona, ima li bolje od tvoje majke na svijetu, a sad idem natrag u Alir,
posjeti me, i Jacques ga je posjeivao svake godine, ve petnaest godina, svake
godine kao danas kad je na odlasku poljubio toga ganutog starca koji mu je
stiskao ruku na vratima, toga ovjeka koji ga je bacio u svijet, preuzeo posve sam
odgovornost da ga iupa iz njegove sredine i poalje ga prema jo veim
otkriima8.
kolska godina bliila se kraju, i gospodin Bernard pozvao je Jacquesa, Pierrea,
Fleurva, svojevrsnog fenomena koji je bio podjednako uspjean u svim
predmetima, to je glava za politehniku, govorio je uitelj, i Santiaga, lijepog
djeaka koji je bio neto manje nadaren, ali veoma marljiv: Eto, rekao je kad se
razred ispraznio. Vi ste moji najbolji uenici. Odluio sam vas prijaviti za
stipendiju. Poloite li ispit, moi ete pohaati licej i maturirati. Puka je kola
najbolja kola. Ali ona vas nikamo ne vodi. Licej vam otvara sva vrata. I drae mi
je da na ta vrata udu siromani djeaci poput vas. No, za to mi treba pristanak
vaih roditelja. A sad, magla!
Odjurie, zbunjeni, i razioe se bez komentara. Jacques je zatekao baku samu
kod kue kako prebire leu na stolnjaku od votana platna u blagovaonici.
Oklijevao je, a onda odlui priekati majku. Ona stigne, oito umorna, stavi
pregau i pone pomagati baki prebirati leu. Jacques se ponudio da i on
pomogne, pa
Stipendija

131
su mu dali tanjur od debelog bijelog porculana na kojem je bilo lake razlikovati
kamenie od dobre lee. Objavio je novost nosa zabodena u tanjur. Kakva je to
pria, ree baka. S koliko se godina polae matura? S deset, odvrati Jacques.
Baka odgurne svoj tanjur. uje li ti to? Nije ula. Jacques joj polako ponovi
novost. Oh, ree ona, to je zato to si pametan. Pametan ili ne, sljedee je
godine trebao u zanat. Dobro zna da nemamo novaca. Donosit e u kuu svoju
tjednu plau. Istina je, ree Catherine.
Vani su danje svjetlo i vruina poeli jenjavati. U to doba dana kad su radionice
radile punom parom, etvrt je bila pusta i tiha. Jacques je promatrao ulicu. Nije
znao to ustvari hoe, ali je znao da eli posluati gospodina Bernarda. No, s
devet godina, niti je znao niti se mogao suprotstaviti baki. Ona je, meutim, oito
oklijevala. A to e raditi poslije? Ne znam. Moda u biti uitelj, poput
gospodina Bernarda. Da, za est godina! Prebirala je leu neto sporije. Pa,
ree, ali ne, ipak smo mi presiromani. Rei e gospodinu Bernardu da mi to ne
moemo.
Sutradan su ostala trojica priopila Jacquesu da su se njihove obitelji sloile. A
ti? Ne znam, ree on osjetivi se odjednom jo siromanijim od svojih prijatelja,
i to ga zaboli. Nakon nastave ostadoe sva etvorica. Pierre, Fleurv i Santiago dali
su odgovor. A ti, komariu,? Ne znam. Gospodin Bernard ga je gledao. U
redu je, ree on ostalima. Ali morat ete naveer poslije nastave raditi sa mnom.
Sredit u to, moete ii. Kad su ovi izali, gospodin Bernard sjedne u svoj
naslonja i privue Jacquesa k sebi. Onda? Baka kae da smo previe
siromani i da na godinu moram poeti raditi. A tvoja majka? Moja baka
zapovijeda. Znam, ree gospodin Bernard. Neko je vrijeme razmiljao, pa zagrli
Jacquesa. Sluaj: mora je razumjeti. ivot joj je teak. Njih su vas dvije same
132
odgojile, tvog brata i tebe, i uinile od vas dobre djeake. Zato se boji, to je
neizbjeno. Unato stipendiji trebat e ti jo malo pomoi, a osim toga est godina
nee donositi novac u kuu. Razumije? Jacques kimnu glavom i ne gledajui
uitelja. Dobro. Ali moda joj moemo objasniti. Uzmi svoju torbu, idem s
tobom! Kui?, zapita Jacques. Pa da, bit e mi zadovoljstvo opet vidjeti tvoju
majku.
Neto kasnije, gospodin Bernard pokucao je na njihova vrata pred zbunjenim
Jacquesovim pogledom. Baka ih je dola otvoriti tarui ruke u pregau tako
stisnutu oko pasa da joj je iskoio njezin staraki trbuh. Kad je spazila uitelja
krenula je rukom prema kosi da je zagladi. Onda, bako, ree gospodin Bernard,
u poslu, kao obino. Vrijedni ste vi. Baka uvede posjetitelja u sobu kroz koju je
trebalo proi do blagovaonice, ponudi mu da sjedne za stol, izvadi ae i
anisovac. Ne dajte se smetati, doao sam samo malo popriati s vama. Za
poetak, raspitivao se o njezinoj djeci, pa o njezinu ivotu na imanju, o njezinom
muu, pripovijedao o svojoj djeci. U tom trenutku ude Catherine Cormerv,
usplahiri se, oslovi gospodina Bernarda s Gospodine uitelju, ode u svoju sobu
da se poelja i stavi istu pregau, pa se vrati i sjedne na rub stolca podalje od
stola. A ti malo proeci, ree gospodin Bernard Jacquesu. Shvaate, ree zatim
baki, hvalit u ga, pa bi mali jo mogao pomisliti da je to istina... Jacques izae,
strmoglavi se stubama i stane u zasjedu na ulazna vrata. Proao je cijeli sat,
ulica je ponovno oivjela, nebo je izmeu fikusa postajalo zeleno, kad je gospodin
Bernard izronio iz stubita i naao mu se iza lea. Poeao ga je po glavi. No,

dobro, sve je dogovoreno. Tvoja je baka hrabra ena. to se pak tvoje majke tie...
Ah!, ree, nemoj je nikada zaboraviti. Gospodine, oglasi se odjednom baka i
pojavi se u hodniku. Jednom je rukom drala pregau, a drugom
133
brisala oi. Zaboravila sam... rekli ste da ete davati dodatne satove Jacquesu.
Razumije se, ree ovaj. I nee dangubiti, vjerujte mi. Ali mi vam neemo moi
platiti. Gospodin Bernard ju je pozorno gledao. Nita se ne brinite, ree
drmajui Jacquesa, on mi je ve platio. On je ve bio otiao, a baka uzme
Jacquesa za ruku da se popnu u stan, i tada mu prvi put stisnu ruku, svom
snagom, i s nekom oajnikom njenou. Mali moj, govorila je, mali moj.
Punih mjesec dana, svakog dana poslije nastave gospodin Bernard zadravao je
djecu po dva sata u koli i s njima radio. Jacques se naveer vraao kui
ponekad posve iscrpljen i razdraen i prihvaao se svojih zadata. Baka ga je
promatrala s tugom i ponosom. On pametna glava, govorio je Ernest uvjereno,
udarajui se akom po glavi. Da, ali to e biti s nama? Jedne veeri, ona se
trgnu: A njegova prva priest? Istini za volju, religija u njihovoj kui nije
zauzimala nikavo mjesto1. Nitko nije iao na misu, nitko nije spominjao ili
pouavao Boje zapovijedi, niti je itko aludirao na nagrade ili kazne na onome
svijetu. Kad bi pred bakom za nekog rekli da je umro: Dobro je, nee vie prdit.
Ako se radilo o nekom prema kome je bilo za oekivati da neto osjea: Jadnik,
rekla bi, bio je tako mlad, bez obzira to je pokojnik ve odavno bio u godinama
kad se umire. No ona to nije radila iz neodgovornosti. Oko nje ih je, naime,
mnogo pomrlo. Njezino dvoje djece, njezin mu, zet i svi njezini neaci u ratu.
Smrt joj je bila isto tako bliska kao rad i siromatvo, nije na nju mislila nego ju je
na neki nain ivjela, a osim toga svakodnevne brige padale su joj jo tee nego
Alircima openito, koji su, zbog svojih predrasuda i svoje kolektivne sudbine
lieni onog posmrtnog pijeteta koji cvjeta na vrhuncu civilizacija51.
Na margini: tri neitka retka. a Smrt u Aliru.
134
Za njih je to bilo iskuenje s kojim se trebalo suoiti, poput onih koja su im
prethodila, o kojima nisu nikad govorili, u kojima su pokuavali dokazati
hrabrost koju su smatrali najveom ovjekovom vrlinom, ali koju je do daljnjega
trebalo pokuati zaboraviti i odagnati od sebe. (Odatle smijena strana svakog
pogreba. Roak Maurice?) Ako se tom opem raspoloenju doda okrutnost borbi i
svakodnevnog rada, ne raunajui, kad je rije o Jacquesovoj obitelji, stranu
istroenost bijedom, bilo je teko nai mjesto religiji. Za ujaka Ernesta, koji je
ivio na razini osjetila, religija je bila ono to je vidio, to jest pop i sveanost.
Koristei se svojim komi-arskim darom, nije proputao nijednu priliku da
oponaa misni obred, ukraavajui ga onomatopejama koje su doaravale
latinski jezik, a na kraju bi glumio istovremeno vjernike koji se klanjaju na zvuk
zvonca i sveenika koji kradom, dok su oni sagnuti, pije misno vino. to se tie
Catherine Cormerv, ona je bila jedina osoba ija se blagost mogla dovesti u vezu s
vjerom, no ta je blagost ujedno bila i njezina jedina vjera. Ona niti je osporavala
niti odobravala, pomalo se smijala alama svog brata, ali je sveenike koje bi
srela pozdravljala s Gospodine upnie. Nikad nije govorila o Bogu. Iskreno
govorei, Jacques tu rije nije ni uo cijelog svog djetinjstva, i to ga nije
zabrinjavalo. ivot, tajanstven i prtav, bio mu je dostatan da ga cijelog ispuni.
Pored svega toga, ako bi u obitelji nekoga pokopali prema graanskom obredu,
nerijetko bi, to je bilo paradoksalno, baka ili ak ujak jadikovali zato nije bilo

sveenika: kao psa, govorili bi. Za njih je, naime, religija, kao i za veinu
Aliraca, bila dio drutvenog ivota i nita drugo. Bili su katolici jednako tako kao
to su bili Francuzi, to je obvezivalo na stanovit broj obreda. Istinu govorei, ti
su se obredi svodili na svega etiri: krtenje, prvu priest, vjenanje
135
(ako ga je bilo) i posljednju pomast. Izmeu tih etiriju vremenski udaljenih
obreda, ljudi su se bavili drugim stvarima, prije svega preivljavanjem.
Bilo je stoga samo po sebi razumljivo da Jacques mora ii na prvu priest, kao
to je iao i Henri kojem je ostala u najrunijem moguem sjeanju, ne zbog
samog obreda, nego zbog drutvenih posljedica, a ponajvie zbog obvezatnih
posjeta, u narednih nekoliko dana, prijateljima i roacima koji su mu morali
darovati neto novca, to je Henri s nelagodom primio i morao predati baki, koja
mu je od ukupne vrijednosti dala sasvim mali dio, jer prva priest kota. No taj
se obred obavlja oko djetetove dvanaeste godine, a prije toga mora dvije godine
pohaati vjeronauk. Jac-ques e tako moi na prvu priest tek u drugom ili
treem razredu liceja. Upravo se na tu pomisao baka trgnula. Za nju je licej bilo
neto pomalo mrano i zastraujue, kao mjesto gdje treba uiti deset puta vie
nego u pukoj koli jer ono vodi k boljem materijalnom poloaju, a prema
njezinom shvaanju, nijedno materijalno poboljanje nije mogue stei bez
prekomjernog rada. S druge je pak strane, iz dna due prieljkivala Jacquesov
uspjeh zbog rtve koju je unaprijed prihvatila, pa se bojala da e vrijeme
posveeno vjeronauku ii nautrb vremenu za uenje. Ne, ree, ne moe ii
istovremeno u licej i na vjeronauk. Dobro, onda neu ii na prvu priest, ree
Jacques, mislei pritom prije svega na to kako e izbjei sve one mune posjete i
nepodnoljivo ponienje oko primanja novca. Baka ga pogleda. Zato? To se
moe srediti. Obuci se. Idemo upniku. Ona ustane i odlunim korakom ode do
svoje sobe. Kad se vratila, umjesto haljetka i radne haljine koju je skinula,
odjenula je svoju jedinu crnu haljinu za izlaske [ f, zakopanu do vrata, i
svezala oko glave crni svileni rubac. Vijenac 1 Neitka rije
136
sijede kose obrubljivao je rubac, a njezine svijetle oi i stisnute usne davali su joj
izgled odlunosti same.
U sakristiji crkve Saint-Charles, grozne neogotike graevine, sjedila je, drei za
ruku Jacquesa koji je stajao pored nje, pred upnikom, debelim ovjekom od
ezdesetak godina, okrugla lica, pomalo mlitava, debela nosa, mesnatih usana s
dobroudnim osmijehom ispod krune od prosijede kose, koji je sklopio ruke na
svojoj halji napetoj iznad rairenih koljena. elim da mali obavi prvu priest,
ree baka. Veoma dobro, gospoo, uinit emo od njega dobrog kranina.
Koliko mu je godina? Devet. Imate pravo to ga aljete na vjeronauk tako rano.
Za tri godine bit e savreno spreman za taj veliki dan. Ne, ree odsjeno baka.
To se mora obaviti odmah. Odmah? Ali priesti su tek za mjesec dana, osim
toga on ne moe pred oltar bez najmanje dvije godine vjeronauka. Baka mu
objasni situaciju. No upnik nije shvaao zato je nemogue istovremeno se baviti
studijem i vjerskim obrazovanjem. Strpljivou i dobrotom, pozivao se na svoje
iskustvo, navodio primjere... Baka ustane. U tom sluaju, mali nee ii na prvu
priest. Doi, Jacques, i povue dijete prema izlazu. No, upnik potri za njima.
ekajte, gospoo, ekajte. Njeno je odvede natrag do njezina mjesta, pokua je
urazumiti. No baka je tresla glavom poput tvrdoglave stare mazge. Ili odmah, ili
e proi bez nje. upnik napokon popusti. Bio je uvjeren da e Jacques, poto

proe ubrzanu poduku iz vjeronauka, moi na prvu priest ve za mjesec dana. I

sveenik ih, klimajui glavom, otprati do vrata, gdje pomiluje dijete po obrazu.
Dobro sluaj to e ti govoriti, ree. Pritom ga je gledao s nekom tugom.
Jacquesu su se tako nagomilali dodatni satovi s gospodinom Germaineom i
satovi iz vjeronauka etvrtkom i subotom naveer. Ispiti za stipendiju i prva
137
priest pribliavali su se i vremenski se poklapali, dani su mu bili preoptereeni,
vie nije bilo mjesta za igranje, ak ni nedjeljom ili bolje rei osobito nedjeljom,
kad je mogao malo predahnuti od uenja, ali ga je baka odmah zaposlila u kui i
slala u trgovinu, podsjeajui ga na budue rtve koje e obitelj morati podnijeti
radi njegova kolovanja i na sve te godine kad nee vie nita moi raditi za kuu.
Ali, moda u i pasti, rekao je Jacques, ispit je teak. Na neki je nain
ponekad to i prieljkivao, jer mu se teki teret svih tih rtava koje su mu
neprestano nabrajali uinio pretekim za njegov mladi ponos. Baka ga je
zbunjeno pogledala. Nije pomiljala na tu mogunost. Zatim je slegnula
ramenima, ne elei se objanjavati. Samo probaj, ree, isprait u ti tur.
Predavanja iz vjeronauka drao je pomoni upnik, visok, gotovo beskrajan u
svojoj dugoj crnoj halji, suh, orlovskog nosa i upalih obraza, isto toliko strog i
neumoljiv koliko je stari upnik bio blag i dobar. Njegova je nastavna metoda
poivala na uenju napamet i, mada primitivna, bila je moda jedina doista
prilagoena tim malim sirovim i tvrdoglavim ljudima koje je imao zadatak
duhovno obrazovati. Trebalo je nauiti pitanja i odgovore: to je Bog...?...a Te
rijei mladim kateku-menima nisu znaile apsolutno nita, i Jacques ih je,
budui da je imao izvrsno pamenje, recitirao nepogreivo, ne razumijevajui
nikad nita. Kad bi neko drugo dijete odgovaralo, on bi prodavao zjake ili se
kreveljio s drugovima. Tako ga je jednog dana visoki upnik uhvatio pogledom
dok je izvodio jednu od svojih grimasa, te mislei kako je upuena njemu, odlui
ga podsjetiti da valja potivati njegovu svetost, pred svom djecom pozove
Jacquesa te mu svojom dugom koatom rukom prilijepi propisnu pljusku.
Pogledati jedan katekizam
138
Udarac je bio tako jak da je Jacques umalo pao. Idi sad na mjesto, ree upnik.
Dijete ga pogleda, ne ispustivi ni suze (uostalom, cijelog ivota samo su ga
dobrota i ljubav mogli rasplakati, nikad zlo ili batine koji su, naprotiv, samo
jaali njegovu sranost i odlunost) i vrati se u klupu. Lijevi mu je obraz gorio,
osjeao je okus krvi u ustima. Vrkom jezika otkrije da mu je od udarca obraz s
unutranje strane napuknuo i krvari. Proguta krv.
Ubudue je na satovima vjeronauka sjedio odsutno, kad mu se sveenik obraao
gledao je u njega mirno, ni neprijateljski ni prijateljski, bez greke recitirao
pitanja i odgovore to su se odnosili na boansko bie i Kristovu rtvu, tisuu
milja udaljen od mjesta na kojem je recitirao, razmiljajui o svoja dva ispita koji
su zapravo bila jedan. Zadubljen u uenje kao u jedan te isti san koji ne prestaje,
dirnut samo, i to na neki nejasan nain, veernjim misama u groznoj hladnoj
crkvi kojih je bilo sve vie, ali za kojih je sluao glazbu s orgulja koju je tada uo
po prvi put, jer je do tada sluao samo neke glupe pripjeve, sanjao je jo punije i
jo opojnije snove nastanjene zlaanim milovanjima crkvenih predmeta i
sveenikog ruha u polutami crkve, ususret tajni, tajni bez imena, gdje
imenovana i strogo odreena boanska bia nisu imala to traiti, jer su bila
samo nastavak turog svijeta u kojem je ivio; ta topla i nejasna tajna u koju bi

uranjao, nadovezivala se na svakodnevnu tajnovitost suz-drljivog smjeka ili

utnje njegove majke, kad bi u predveerje uao u blagovaonicu gdje je, ne
upalivi petrolejsku svjetiljku jer je bila sama kod kue, sjedila u tami putajui
da no polako ispuni prostoriju, njena prilika, jo tamnija i gua od tame, kroz
prozor je zamiljeno promatrala ulinu vrevu, za nju posve nijemu, dijete bi tad
zastalo na pragu, tuna srca, ispunjeno oajnikom ljubavlju prema majci i
prema
139
onome u njoj to nije ili to vie nije pripadalo ovom svijetu i prostoj
svakidanjici. Onda je dola prva priest, od koje se Jacques sjeao uglavnom
samo ispovijedi dan uoi, na kojoj je priznao samo one svoje loe postupke za
koje su mu rekli da su greni, dakle malo toga, i jeste li imali grene misli?, Da,
oe, reklo je dijete za svaki sluaj iako mu nije bilo jasno kako misao moe biti
grena, i do sutradan je ivio u strahu da mu se ne otme neka grena misao ili
pak, to mu je bilo razumljivije, neka od onih nepristojnih rijei kojima je
obilovao njegov rjenik kolarca, pa se kako je znao i umio barem od rijei
suzdravao do jutra kad se odravao obred, i kad je u mornarsko plavom odijelu i
s bijelom trakom oko rukava, s malim molitvenikom i krunicom od sitnih bijelih
kuglica u ruci, sve to poklon manje siromanih roaka (tete Marguerite itd.),
prolazio s votanicom sredinjom laom u povorci djece koja su takoer drala u
ruci vo-tanice pod ushienim pogledima rodbine koja je stajala u pokrajnim
laama, a glazba to je zagrmjela u tom trenutku ga sledi, ispuni ga jezom i
nekim izvanrednim zanosom u kojem je po prvi put osjetio svoju snagu, svoju
sposobnost da pobjeuje i da ivi, zanos koji ga nije naputao cijelo vrijeme
obreda, koji mu je odvraao pozornost od svega to se dogaalo, ukljuujui i
samu priest, pa ni kasnije, za vrijeme objeda s roacima koji su bili pozvani za
stol [bogatiji] nego obino, to je silno podiglo raspoloenje uzvanika naviklih da
jedu i piju malo, sve dok silna radost nije ispunila prostoriju, i to je posve unitilo
Jacquesov zanos i ak ga do te mjere zasmetalo da je u trenutku deserta, na
vrhuncu opeg oduevljanja, briznuo u pla. to ti je?, pitala je baka. Ne znam,
ne znam, na to ga je baka, oajna, pljusnula. Tako e barem znati zato
plae, ree. Ali zapravo je znao, dok je gledao preko stola majku koja mu se
tuno osmjehivala.
140
To je dobro prolo, ree gospodin Bernard, a sad na posao. Jo nekoliko dana
naporna rada, zadnji sati odravali su se kod gospodina Bernarda (opisati stan?),
i jednog jutra, na tramvajskoj postaji nedaleko od Jacquesove kue etiri aka
oboruana podmetaem za pisanje, ravnalom i pernicom okupila su se oko
gospodina Germainea, i Jacques je vidio majku i baku kako se naginju preko
balkona i mau im.
Licej u kojem su se odravali ispiti bio je tono na drugom kraju, s druge strane
gradskog luka du zaljeva, u nekad bogatoj i sumornoj etvrti koja je,
zahvaljujui panjolskim doseljenicima, postala jednom od najpukijih i najivljih
alirskih etvrti. Sam je licej bilo golemo etverokutno zdanje to se nadnijelo nad
ulicu. Do njega su vodila dva pobona stubita i jedno sredinje, iroko i
monumentalno, kojem su se sa svake strane nalazili skromni vrtovi zasaeni
stablima banana i1 zatieni od akog vandalizma reetkastom ogradom.
Sredinje je stubite vodilo do galerije na kojoj se sastajalo s pobonim
stubitima i gdje su se otvarala monumentalna vrata u posebnim prilikama,

pored kojih su bila jedna mnogo manja to su vodila uz stan portira, i ta su se

obino koristila.
Upravo u toj galeriji, meu prvim pristiglim acima, od kojih je veina skrivala
strah nemarnim, neusiljenim dranjem, dok su kod nekih bljedilo i utnja odavali
tjeskobu, ekali su i gospodin Bernard i njegovi aci, pred zatvorenim vratima u
rano, jo svjee jutro i pred jo vlanom ulicom koju e sunce zaas prekriti
prainom. Uranili su dobrih pola sata, utjeli su, stisnuvi se uz uitelja, koji nije
znao to bi im rekao pa ih je odjednom ostavio, rekavi da se odmah vraa. I
doista nekoliko trenutaka kasnije vidjeli su ga kako im prilazi, elegantan kao
uvijek u
Na tona mjestu u rukopisu nedostaje rije.
141
svom eiru sa svinutim obodom i gamaama koje je stavio posebno za tu priliku,
nosei u svakoj ruci po dva zamotuljka od svilenog papira spiralno uvinuta s
jednog kraja da bi ih se moglo drati, a kad im se sasvim pribliio primijetili su
na njima masne mrlje. Evo kroasana, ree gospodin Bernard. Pojedite jedan
sada, a drugi sauvajte za deset sati. Rekli su hvala i jeli, ali ivakano i
neprobavljivo tijesto teko im je silazilo niz grlo. Nemojte paniariti, ponavljao je
uitelj. Paljivo proitajte zadatak i temu sastavka. Proitajte ih vie puta. Imate
vremena. Hoe, proitat e vie puta, posluat e ga, njega koji je znao sve i
pored kojeg je ivot bio bez problema, bilo je dovoljno prepustiti mu se. U tom
trenutku zau se graja pokraj malih vrata. ezdesetak okupljenih aka uputi se
zajedno u tom smjeru. Neki je podvornik otvorio vrata i poeo itati popis.
Jacquesovo ime prozvano je medu prvima. Drao je uitelja za ruku, na trenutak
je oklijevao. Idi, dijete moje, ree mu gospodin Bernard. Jacques se drhtei
uputio prema vratima i prije nego to je preao prag okrenu se prema svom
uitelju. On je stajao na svom mjestu, visok, vrst, mirno se smjekao Jacquesu i
kimao glavom u znak odobravanjaa.
U podne ih je gospodin Bernard ekao na izlazu. Pokazali su mu svoje koncepte.
Samo se Santiago zabunio u rjeavanju zadatka. Tvoj je sastavak veoma dobar,
rekao je kratko Jacquesu. U jedan sat otpratio ih je natrag. U etiri sata opet je
bio tamo i provjeravao njihova rjeenja. Idemo, ree, sad treba ekati. Dva
dana kasnije, u deset sati ujutro opet su sva petorica bila pred malim vratima.
Vrata se otvorie i podvornik opet pone itati ovaj put mnogo krai popis onih
koji su proli. U opoj graji Jacques
provjeriti program stipendija.
142
nije uo svoje ime. Ali osjeti radosno tapanje po potiljku i zau g. Bernarda kako
mu kae: Bravo, komariu. Primljen si. Samo je dobri Santiago pao, i svi su ga
gledali s tugom. Nita zato, govorio je, nita zato. Jacques vie nije znao gdje je
ni to se zbiva, vraali su se sva etvorica tramvajem, otii u do vaih roditelja,
rekao je gospodin Bernard, svra-tit u najprije do Cormerva jer je on najblie;
skromna je blagovaonica sad bila puna ena, bila je tu baka, majka, koja je uzela
slobodan dan za tu priliku (?), i njihove susjede Massonove, a Jacques se drao
uz uitelja, udiui po posljednji put miris kolonjske vode, prilijepljen uz
prijateljsku toplinu toga postojanog tijela, a baka je blistala od sree pred
susjedama. Hvala vam, gospodine Bernard, hvala vam, govorila je dok je uitelj
milovao dijete po glavi. Vie me ne treba, rekao je, sad e imati uitelje
uenije od mene. Ali zna gdje sam, doi do mene ako ti zatreba pomo. Otiao

je, a Jacques je ostao sam, izgubljen meu svim tim enama, zatim je potrao do
prozora, i dok je gledao uitelja kako ga jo jednom pozdravlja ostavljajui ga
samog, umjesto radosti zbog uspjeha, golema djeja tuga obuze mu srce, kao da
je unaprijed znao da ga je taj uspjeh upravo oteo nevinom i toplom svijetu
siromanih, svijetu zatvorenom u sebe poput otoka u drutvu, u kojem,
meutim, siromatvo zamjenjuje obitelj i solidarnost, da bi bio baen u nepoznati
svijet, koji nije bio njegov, i za koji nije mogao vjerovati da su uitelji u njemu
ueniji od ovoga ovdje ije je srce znalo sve, svijet u kojem e odsad morati uiti,
otkrivati bez iije pomoi, kako postati konano odrastao ovjek bez podrke
jedinog ovjeka koji mu je ikada pomogao, odrastati i izgraivati se sam, uz
najveu moguu cijenu.
143
7. Mondovi: Kolonizacija i otac
aSad je odrastao ovjek.... Na cesti od Bonea za Mondovi, kola u kojima je bio J.
Cormerv mimoilazila su se s dipovima naikanim pukama koji su vozili
polako...
- Gospodin Veillard?
-Da.
Uokviren vratima svoje skromne seoske kue, ovjek koji je gledao Jacquesa
Cormerva bio je nizak, zdepast i oblih ramena. Lijevom je rukom drao vrata
otvorenima dok je desnom vrsto zagrlio dovratak, tako da je istovremeno nudio i
prijeio prolaz u kuu. Sudei po rijetkoj prosijedoj kosi koja mu je davala izgled
Rimljanina, mogao je imati etrdesetak godina. No preplanula koa njegova
pravilnog lica, svijetle oi, pomalo tromo tijelo, ali bez imalo sala i bez trbuha, u
hlaama kaki boje, sandale i plava koulja s depovima inili su ga jo mlaim.
Nepomino je sluao Jacquesova objanjenja. Zatim ree: Uite, i nestane u
kui. Dok je Jacques prolazio malim hodnikom obijeljenih zidova, u kojem su od
namjetaja bili samo jedna smea krinja i drveni dra za kiobrane, zauo je
iza sebe gazdin smijeh. Sve u svemu, pravo hodoae. Pa, iskreno reeno, pravi
je trenutak za to. Zato?, upita Jacques. Uite u blagovaonicu, odvrati kolon.
To je najhladnija prostorija. Pola
Kola na konjsku zapregu vlak brod avion.
145
blagovaonice inila je veranda u kojoj su sve slamnate zavjese, osim jedne, bile
sputene. Pored stola i ormara za stolno posue od svijetla drva izraenih u
modernom stilu, u prostoriji su jo bili stolci od trstike i brodske lealjke.
Jacques se okrenu i opazi da je sam. Primakne se verandi i kroz prostor to ga
nisu zakri-vale zavjese ugleda dvorite u kojem bijahu zasaena stabla lanog
papra meu kojim su se svjetlucala dva arko crvena traktora. U daljini, pod jo
podnoljivim prijepodnevnim suncem, poinjali su redovi vinove loze. Trenutak
kasnije, gazda ue s pladnjem na koji je stavio bocu s anisovcem, ae i bocu
ohlaene vode.
Domain podigne svoju au s mlijeno bijelom tekuinom. Da ste doli malo
kasnije, moglo vam se dogoditi da vie nikog ne zateknete ovdje. U svakom
sluaju nijednog Francuza koji bi vam mogao dati bilo kakvu obavijest. Stari mi
je lijenik rekao da sam se rodio na ovom vaem imanju. Da, on je pripadao
imanju Saint-Apotre, no, moji su ga roditelji kupili poslije rata. Jacques se
ogledavao uokolo. No, vi sigurno niste roeni u ovoj kui. Moji su roditelji sve
pregradili. Jesu li prije rata znali mog oca? Ne vjerujem. ivjeli su uz tunisku

granicu, a onda su se eljeli pribliiti civilizaciji. Solferino je za njih bila

civilizacija. Nisu uli govoriti o bivem upravitelju? Nisu. Budui da ste
odavde, znate kako je. Tu se nita ne uva. Rui se i ponovno gradi. Misli se na
budunost i zaboravlja sve ostalo. Dobro onda, ree Jacques, smetao sam vam
ni za to. Niste, odvrati ovaj, bilo mi je drago. I nasmijei mu se. Jacques
ispije svoje pie. Vai su roditelji ostali uz granicu? Ne, to je zabranjena zona.
Pored brane. Vidi se da ne poznajete mog oca. I on ispije ostatak svog pia, pa
kao da je odjednom ivnuo, prasnu u smijeh: On je stari kolon. Onaj
staromodni. Od onih koje psuju u Parizu, znate ve. Istina je da je uvijek bio
krut. ezdeset godina. Ali
146
visok i suh poput puritanca s onom svojom [konjskom] glavom. Patrijarhalni tip,
shvaate. Njegovi su arapski radnici s njim vidjeli svoje, a i njegovi sinovi,
poteno govorei. Tako je prole godine kad se trebalo iseliti tu bila prava korida.
Cijeli je kraj postao opasan. Morali smo spavati s pukama. Kad je napadnuto
imanje Raskil, sjeate se? Ne, ree Jacques. Da, otac i dva sina zadavljeni,
majka i ki dugo silovane pa ubijene... Ukratko... Prefekt je imao tu nesreu da
kae okupljenim poljoprivrednicima kako treba razmotriti [kolonijalna] pitanja,
odnos prema Arapima, i da je sad okrenuta nova stranica. Na to mu je stari
odgovorio da nitko na svijetu nee njemu krojiti zakon. No, otada nije vie otvorio
usta. Nou bi ustajao i izlazio. Moja ga je majka promatrala kroz rebrenice i
vidjela ga kako seta svojom zemljom. Kad je stigao nalog za evakuaciju, nije rekao
ni rijei. Berba je bila zavrena, vino u bavama. Odepio je bave, otiao zatim
do izvora slane vode koji je sam svojevremeno skrenuo sa svoje zemlje te ga vratio
u stari tok, privrstio za traktor plug za duboko oranje. Puna tri dana je,
gologlav, za volanom traktora, upao trsove vinove loze sa cijelog imanja.
Zamislite samo starog kako onako suh poskakuje na traktoru, pritie gas kad
ralo zapne za koji deblji trs, nije dolazio ni na jelo, majka mu je donosila kruh, sir
i [soubressade] koje je gutao smireno, kao to je sve radio, pa se, bacivi zadnji
okrajak kruha, jo ee dao na posao, i tako od izlaska do zalaska sunca, ne
osvrui se na planine na obzorju, ni na Arape koji su zaas bili obavijeteni pa
su, drei se po strani, utke, gledali to radi. A kad je mladi kapetan, kojeg je
netko upozorio, doao i zatraio objanjenje, stari mu je rekao: Mladiu, budui
da je sve to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati. Kad je sve bilo gotovo,
vratio se na imanje, proao dvoritem natopljenim vinom to je isteklo iz bavi, i
poeo se pakirati. Arapski radnici
147
ekali su ga u dvoritu. (Bila je tu i patrola koju je poslao kapetan, nije ba bilo
jasno zato, s ljubaznim mladim porunikom koji je ekao nareenje.) to emo
mi, gazda? Da sam na vaem mjestu, rekao je stari, iao bih u makiju. Oni e
pobijediti. Nema vie pravih ljudi u Francuskoj.
Domain se smijao: - Bio je prilino izravan, ne?
- Oni su s vama?
- Ne. On vie nije htio uti za Alir. U Marseilleu je, u novogradnji... mama mi
pie da se vrti po sobi kao lav u kavezu.
-A vi?
- Ah, ja, ja ostajem, i to do kraja. Ostat u togod da se dogodilo... Obitelj sam
poslao u Alir, a ja u krepati ovdje. To u Parizu ne razumiju. Znate li tko nas,
osim nas samih, jedini moe razumjeti?

- Arapi.
- Upravo tako. Stvoreni smo da se razumijemo. Jednako glupi i sirovi kao mi, ali
ista ljudska krv u ilama. Jo emo se malo ubijati, rezati si jaja i uzajamno se
muiti. A nakon toga emo ponovno ivjetu kao ljudi. To je takva zemlja. Jo
jedan anisovac?
- Ali lagani, - ree Jacques.
Ubrzo zatim, izaoe. Jacques je htio znati je li u kraju ostao jo netko tko je
mogao poznavati njegove roditelje. Po Veillardovu miljenju, nije, osim starog
lijenika koji ga je donio na svijet i koji je kao umirovljenik ostao u Solferinu, nije
bilo vie nikoga. Imanje Saint-Apotre dva put je mijenjalo vlasnike, mnogi su
arapski radnici pomrli u oba rata, rodili su se novi. Ovdje se sve mijenja,
ponavljao je Veillard. I to brzo, veoma brzo, sve se zaboravlja. Ipak, moda stari
Tamzal... On je bio uvar na jednom od majura imanja Saint-Apotre. Godine
1923. mogao je imati dvadesetak godina. Na kraju krajeva, Jacques e tako
barem razgledati kraj u kojem je roen.
Osim sa sjevera, krajolik je u daljini bio okruen planinama iji su se obrisi jedva
nazirali uslijed podnevne ege, nalik na goleme blokove od kamena i svjetlucave
magle, izmeu kojih je dolina Sevbouse, nekad movarna, pruala sve do mora
na sjeveru, pod nebom izblijedjelim od vruine, svoje vinograde pravilnih redova,
s liem to se plavilo od modre galice i ve crnim grozdovima, presijecane
mjestimice redovima empresa ili umarcima eukaliptusa u ijoj su se sjeni
sklonile kue. Ili su poljskim putem i crvena se praina podizala iza svakog
njihova koraka. Pred njima, sve do planina, zrak je treperio, a sunce prilo. Kad
su stigli do male kue iza umarka platana bili su mokri od znoja. Nevidljivi pas
doeka ih bijesnim laveom.
Vrata od dudova drva na maloj, prilino oronuloj kui, bila su brino zatvorena.
Veillard pokuca. Lajanje se udvostrui. inilo se da dolazi iz malog zatvorenog
dvorita s druge strane kue. Nitko se ne pomaknu. Povjerenje je na visini, ree
Veillard. Tu su. Ali ekaju.
- Tamzal!, - viknu, - ja sam, Veillard.
- Prije est mjeseci doli su po njegova zeta, htjeli su znati da li opskrbljuje
hranom pobunjenike. Vie nisu uli za njega. Onda su prije mjesec dana rekli
Tamzalu da je najvjerojatnije htio pobjei pa su ga ubili.
- Ah, tako, - ree Jacques. - A je li doista opskrbljivao pobunjenike?
- Moda je, moda nije. to ete, rat je. No, to objanjava zato se vrata tako
sporo otvaraju u zemlji gostoljubivih ljudi.
U tom trenutku vrata se otvorie... Tamzal, nizak, kose [ ]\ sa slamnatim eirom
iroka oboda na glavi, u pokrpanom plavom radnom odijelu, smjekao se
Dvije neitke rijei.
148
149
Veillardu i gledao Jacquesa. To je prijatelj. Roen je ovdje. Ui, ree Tamzal,
popit e aj.
Tamzal se niega nije sjeao. Da, moda. Jedan njegov ujak pripovijedao mu je o
nekom upravitelju imanja koji je ostao nekoliko mjeseci, poslije rata. Prije, na to
e Jacques. Da, ili prije, mogue je, on je tada bio veoma mlad, a to je bilo s
njegovim ocem? Poginuo je u ratu. Mektoub1, ree Tamzal. Rat je gadna stvar.
Uvijek je bilo rata, ree Veillard. Ali ovjek se brzo privikne na mir. Pa misli da
je to normalno. A zapravo je rat normalana. Ljudi su ludi, ree Tamzal, odlazei

u drugu sobu po pladanj s ajem to mu ga je pruala neka ena glave okrenute

na drugu stranu. Ispie kipui aj, zahvalie se, pa krenue pregrijanim putem
to je vodio kroz vinograde. Vraam se svojim taksijem u Solferino. Doktor me
pozvao na veeru. I ja se pozivam. Priekajte. Ponijet u neto za jelo.
Kasnije, u avionu koji ga je vraao u Alir, Jacques je pokuao dovesti u red
obavijesti koje je prikupio. Bilo ih je, zapravo, veoma malo i nijedna nije imala
izravne veze s njegovim ocem. inilo se da se no uspinje sa zemlje gotovo
mjerljivom brzinom da bi konano potpuno obavila avion, koji je klizio ravno, bez
ijednog trzaja, poput vijka to se zabija u debljinu noi. Tama je samo pojaavala
Jacquesovu nelagodu, osjeao se dvostruko zatoenim, avionom i tamom, i teko
je disao. Prisjeao se matine knjige roenih, imena dvaju svjedoka, pravih
francuskih imena kakva se mogu proitati na cimerima parikih duana, a stari
lijenik, poto mu je ispripovijedao poneto o oevu dolasku, o njegovu roenju,
rekao mu je da su to bila dva trgovca iz Solferina, prvi koje su naili, koji su
pristali uiniti uslugu njegovu ocu, a nosili su
1 Na arapskom: Tako je bilo zapisano (u sudbini). a proiriti
150
imena iz parikog predgraa, da, ali nije u tom bilo nieg neobinog, jer su
Solferino osnovali revolucionari iz etrdeset osme. Ah, da rekao je Veillard, moji
su pradjedovi bili meu njima. Odatle mom starom revolucionarni duh. Zatim
doda da je njegov pradjed bio stolar u Foubourgu Saint-Denis, a praba-ka pralja
finog rublja. U Parizu je vladala velika nezaposlenost, poeli su nemiri, i
Ustavotvorna skuptina je izglasala pedeset milijuna za finaciranje jedne
kolonije8. Svakom je obeana kua i 2 do 10 hektara zemlje. Moete zamisliti
koliko je bilo kandidata. Vie od tisuu. I svi su sanjali o Obeanoj zemlji.
Pogotovu mukarci. ene su se, meutim, bojale nepoznatog. Ali oni! Pa nisu
dizali revoluciju nizato! Bili su od onih to vjeruju u Djeda Mraza. Anjihov je
Djed Mraz, tj. Boinjak, nosio burnus. I bogami, dobili su svoj mali Boi. Otili
su 49. a prva je kua izgraena 54. U meuvremenu...
Jacques je sada lake disao. Prva se tama razlila nebom, povukla se poput plime,
ostavljajui za sobom pregrt zvijezda, pa je nebo sad bilo posuto zvijezdama.
Ometala ga je jo samo zagluujua buka motora pod njegovim nogama. Pokuao
se prisjetiti starog trgovca rogaima i krmivom koji je poznavao njegova oca,
nejasno ga se sjeao i neprestano ponavljao: Nimalo razgovorljiv, nije bio nimalo
razgovorljiv. Ali buka ga je zamarala, tonuo je u neku vrstu tuposti u kojoj je
uzalud pokuavao zamisliti oca koji se gubio iza tog nepreglednog i
neprijateljskog krajolika, stapao se s bezimenom povijesti toga sela i te doline.
Pojedinosti iz razgovora s lijenikom dolazile su mu u misli s istim onim naporom
s kojim i teglenice koje su, prema rijeima lijenika, odvele parike kolone u
Solferino. Istim onim naporom, jer u ono vrijeme nije bilo vlaka, ne, ne, da, bilo
je, ali je iao
48 [broj je autor zaokruio perom, prim.izd.]
151
samo do Lyona. Dakle, est teglenica koje su vukli teglei konji i Marseljeza i Le
Chant du depart, razumije se, u izvoenju gradskog orkestra, uz blagoslov opinara i klera na obalama Seine, sa zastavom na kojoj je bilo izvezeno ime jo
nepostojeeg sela koje e putnici udom stvoriti. Teglenica se ve otisnula od
obale, Pariz je klizio u daljinu, gubio obrise, nestajao, blagoslovljen bio va
pothvat, i ak su i oni najjai, okorjeli borci s barikada, utjeli, srce im se paralo,

njihove su se prestraene ene privijale uz njihovu snagu, a u potpalublju je

trebalo spavati na utavim slamari-cama i s prljavom vodom u visini glave, i
ene su se svlaile prve, iza plahti koje su jedne drugima pridravale. Gdje je u
svemu tome bio njegov otac? Nigdje, a ipak su mu te teglenice to su ih sto
godina ranije teglili konji po kanalima u kasnu jesen, otiskujui se mjesecima od
obala rijeka prekrivenih poutje-lim liem, ispraivane ljeskama i ogoljelim
vrbama pod sivim nebom, doekivane u gradovima slubenim fanfarama, i
ispraivane svaki put s novim teretom tih novih skitnica prema nepoznatoj
zemlji, govorile o tom mladom pokojniku iz Saint-Brieuca vie nego [senilne] i
zbrkane uspomene koje je doao traiti. Motori su sad promijenili brzinu. Te
tamne gromade, ti razlomljeni i britki komadi noi tamo dolje, to je bila Kabilija,
divlji i krvav predio te zemlje, veoma dugo divlje i krvave, prema kojem su sto
godina ranije radnici iz 48, nagurani u fregatu na zamanjak, Labrador, rekao
je stari doktor, tako se zvala, moete li zamisliti, Labrador za putovanje prema
suncu i komarcima, Labrador koji je svim lopatama brodskog kotaa grabio
ledenu vodu to ju je maestral podizao u oluju, s palubama ibanim polarnim
vjetrom punih pet dana i noi, a osvajai u dnu potpalublja, nasmrt bolesni,
povraaju jedni po drugima i ele jedino umrijeti, i tako sve do ulaska u
152
luku u Boneu, sa svim onim ljudstvom u pristanitu okupljenim da s glazbom
doeka avanturiste pozelenjelih lica to su doli izdaleka, napustili glavni grad
Europe, sa svojim enama, djecom i namjetajem da bi se iskrcali teturajui,
nakon pet tjedana lutanja, na tom tlu plaviastih obzorja, gdje su ostali zateeni
nekim udnim mirisom, mjeavinom gnoja, zaina i
[ I1Jacques se okrenu u svom sjedalu; napola je spavao. Vidio je oca kojeg nije nikad
upoznao, kojem ni stas nije poznavao, vidio ga je na tom pristanitu u Boneu s
ostalim iseljenicima, dok su koloturi sputali sirotinjski namjetaj koji je preivio
putovanje, a ljudi se svaali zbog onog koji se izgubio. Bio je ondje, odluan,
smrknut, stisnutih zuba, i napokon, nije li moda upravo tom cestom, od Bonea
do Solferina, etrdesetak godina ranije, proputovao dvokolicom, pod istim
jesenskim nebom? No, za iseljenike nije postojala cesta, ene i djeca tiskali su se
na vojnim kolima za municiju, mukarci su pjeaili, probijajui se nasumce kroz
movarnu dolinu ili bodljikavu makiju pod neprijateljskim pogledima grupica
Arapa koje su sretali s vremena na vrijeme i koji su se drali podalje, praeni
neprestano laveom opora kabil-skih pasa, sve dok krajem dana nisu stigli u isti
onaj kraj u koji je bio stigao i njegov otac etrdesetak godina ranije, ravan,
okruen udaljenim visovima, bez ijedne kue, bez komadia obraene zemlje,
prekriven samo aicom vojnikih atora boje zemlje, samo goli i pust prostor,
koji je za njih predstavljao kraj svijeta, izmeu praznog neba i opasne* zemlje, a
ene su nou plakale od umora, od straha i razoaranja.
Jedna neitka rije, nepoznate
153
Isti taj dolazak nou u neko bijedno i neprijateljsko mjesto, isti ljudi, i onda, i
onda... Oh! Jacques nije znao je li bilo tako i s njegovim ocem, ali ostali su se, a
to je dolazilo na isto, morali trgnuti pred vojnicima koji su se smijali, i smjestiti
se u atore. Kue e doi kasnije, sagradit e ih, podijeliti zemlju, a rad, sveti rad,
donijet e spas za sve. Ali rad je morao priekati... rekao je Veillard. Kia,
alirska kia, obilna, okrutna, nepresuna, padala je punih osam dana, rijeka

Sey-bouse se razlila. Movare su dopirale sve do ruba atora iz kojih nisu mogli
izai, neprijateljska braa u prljavom promiskuitetu golemih atora to su
odzvanjali pod beskrajnim pljuskom, i da bi izbjegli smrad nasjekli su uplje
trske da bi mogli urinirati iznutra prema van, a im je kia prestala, doista su se
prihvatili posla pod nadzorom stolara i gradili drvene barake.
Bili su doista hrabri, ree Veillard smijui se. Zavrili su svoje kuerke u
proljee, a onda zaradili koleru. Ako je vjerovati mom starom, pradjed stolar
izgubio je tada ker i enu, koje su imale pravo to su oklijevale pred tim
putovanjem. Da, da, govorio je etajui gore-dolje stari lijenik, uvijek uspravan
i ponosan sa svojim gamaama, i koji nije znao sjediti na miru, umiralo ih je na
desetke dnevno. Vruine su nastupile prije vremena, kuhali su se u barakama. A
to se higijene tie... Ukratko, umiralo ih je na desetke dnevno. Njihova subraa,
vojnici, nisu vie znali to initi. udna su to bila subraa, uostalom. Iscrpli su
sve svoje lijekove. Onda im je pala napamet jedna zamisao. Ljudi moraju plesati
da bi im se zagrijala krv. Tako su koloni svake noi poslije posla, izmeu dva
pogreba, plesali uz zvuke violine. I doista, to i nije bila tako loa zamisao. Uz
vruinu koja je vladala, ti su se jadni ljudi kupali u znoju, a epidemija je
zaustavljena. Tu zamisao treba produbiti. To je doista
154
bila dobra zamisao. Po vruoj i vlanoj noi, medu barakama u kojima su spavali
bolesnici, oko violinista koji je sjedio na drvenom sanduku, uz svjetiljku oko koje
su zujali komari i ostali kukci, osvajai odjeveni u duge halje ili zamotani u
plahtu, svojski su se znojili uz veliku vatru od ipraja, dok su na sve etiri
strane logora strae uvale zatoenike od crnogrivih lavova, od kradljivaca stoke,
od arapskih bandi ili pak racija pripadnika drugih francuskih kolonija u potrazi
za zabavom ili hranom. Kasnije su im, napokon, dali zemlju, parcele razasute
daleko od sela s barakama. Kasnije su izgradili i selo sa zemljanim zidinama. Ali
dvije treine doseljenika, ondje kao i u cijelom Aliru, pomrlo je ne dotakavi se
ni motike ni pluga. Ostali su se nastavili ponaati kao Pariani na polju i
obraivali su zemlju sa sklopivim cilindrom na glavi, s pukom o ramenu, lulom
u zubima, samo su lule s poklopcem bile doputene, nipoto cigarete, zbog
opasnosti od poara, s kininom u depu, kininom koji se prodavao u
gostionicama u Boneu i u kantini u Mondoviu kao svako drugo pie, uzdravlje, a
uz njih su bile ene u svilenim haljinama. Ali puke i vojnici uvijek su bili oko
njih, ak su i za pranje rublja u Sevbousi ene, koje su nekad u praonici ulice
des Archives radei mirno avrljale, trebale pratnju, i esti su bili napadi na
samo selo nou, kao 51. za vrijeme jedne od pobuna kada su stotine konjanika u
burnusima to su leprali oko zidina na kraju pobjegli pred dimnjacima eljeznih
pei to su ih u njih uperili zatoenici, imitirajui topovske cijevi, gradei i radei
u neprijateljskoj zemlji koja je odbijala okupaciju i osveivala se na svemu na to
je naila, i zato je Jacques, sad dok se avion dizao i sputao, mislio na svoju
majku? U mislima je vidio onaj tenk zaglibljen u blato na cesti za Bone, gdje su
koloni ostavili trudnu enu da bi otili po pomo, a kad su se vratili nali su je
rasparana
155
w
trbuha i odrezanih dojki. Bio je rat, rekao je Veillard. Budimo poteni, dodao
je stari lijenik, zatvorili su ih u pilje s njihovim obiteljima, ma, jesu, jesu, i
odrezali jaja prvim Berberima, a oni su pak... i tu dolazimo do prvog zloinca,

znate, onog koji se zvao Kain, i otada traje rat, ljudi su uasni, pogotovu pod
estokim suncem.
A poslije objeda proetali bi selom nalik stotinama drugih sela po cijelom kraju,
nekoliko stotina kuica u graanskom stilu s kraja 19. stoljea, rasporeenih u
nekoliko ulica koje su se sjekle pod pravim kutem, s velikim zdanjima poput
zadruge, poljoprivredne tedionce i dvorane za sveanosti, a u sreditu svega mali
glazbeni paviljon metalne konstrukcije koji je podsjeao na vrtuljak ili na ulaz u
metro, i gdje su godinama, mjesno pjevako drutvo ili vojni orkestar, na
blagdane davali koncerte, dok su parovi u nedjeljnom ruhu kruili oko njih,
usred praine i sparine, ljutei kikiriki. I danas je bila nedjelja, ali su
propagandne vojne slube u paviljonu postavile zvunike, mnotvo su sainjavali
uglavnom Arapi, ali nisu etali trgom ve su podalje mirno sluali arapsku glazbu
koja se preklapala s govorima, a Francuzi su se, izgubljeni u mnotvu, drali na
okupu, i imali isti onaj izraz lica smrknut i usmjeren prema budunosti, poput
onih to su neko dospjeli ovamo na Labradoru, ili onih to su se zatekli negdje
drugdje pod istim okolnostima, s istim patnjama, bjeei od bijede ili progona
ususret patnjama i kamenu. Kao na primjer panjolci iz Mahona, odakle je
potjecala njegova majka, ili Alzaani koji su 71. odbili njemaku dominaciju i
odluili se za Francusku, pa su im dali zemlje ubijenih ili zatvorenih pobunjenika
iz 71., odmetnici to su zauzeli jo toplo mjesto pobunjenika, proganjani
progonitelji od kojih je potekao njegov otac, koji je etrdeset godina kasnije stigao
ovamo s istim onim
smrknutim i tvrdoglavim izrazom, sav okrenut prema budunosti, poput onih to
ne vole svoju prolost i koji je poriu, i on iseljenik poput svih onih koji su ivjeli
ili bijahu ivjeli na tom tlu ne ostavivi traga, osim na sitnim istroenim i
pozelenjelim kamenim ploama malih groblja kolonizacije, slinim onome koje je
Jacques, na kraju, kad je Veillard otiao, posjetio sa starim lijenikom. S jedne
strane, nove i odvratne grobnice po posljednjoj modi, ukraene raznim
predmetima i perlicama s trnice rabljenom robom u kojima se potpuno gubi
suvremena suut. S druge strane, meu starim empresima, u drvoredima
prekrivenim borovim iglicama i eerima, ili uz vlane zidove u podnoju kojih
raste oksalis utih cvjetova, stare kamene ploe to se gotovo stapaju sa zemljom
postale su neitke.
Cijela su mnotva ljudi pristigla ovamo prije vie od jednog stoljea, obraivali su
zemlju, orali brazde, na nekim mjestima sve dublje, na drugima sve krivu-davije,
dok ih nije prekrila lagana zemlja, a kraj ponovno bio preputen korovu, raali
su se i nestajali. Tako i njihovi sinovi. I sinovi i unuci njihovih sinova nali su se
na tom tlu kao to se i on sam naao tu, bez prolosti, bez udorea, bez
obrazovanja i bez vjere, ali sretni to postoje, to postoje u svjetlosti, puni
tjeskobe pred nou i pred smru. Sve te generacije, svi ti ljudi pristigli iz toliko
razliitih zemalja pod to udesno nebo na kojem se ve slutio nagovjetaj
sumraka, ieznuli su ne ostavivi traga, zatvoreni sami u sebe. Neizmjeran se
zaborav nadvio nad njih, i to je ustvari bilo ono to je donosilo oprost toj zemlji,
to to se zajedno s mrakom sputalo s neba na tri mukarca koja su se vraala u
selo s tugom u dui zbog nadolazee tame, puni one tjeskobe* to obuzima sve
afrike ljude
* zebnja
156
157

kad se veer hitro sputa na more, na zastrajue planine i na visoravni, ista ona
sveta tjeskoba iz koje su na obroncima Delfa, gdje veer budi isti takav osjeaj,
nikli hramovi i oltari. Ali na afrikom tlu hramovi su porueni, ostao je samo taj
ugodan i nepodnoljiv teret na dui. Da, kako su samo bili mrtvi! I kako jo
uvijek umiru! Tihi i daleki od svega, kao to je umro njegov otac u nerazumljivoj
tragediji, daleko od svoje domovine po krvi i mesu, nakon ivota koji nije izabrao,
izmeu sirotita i bolnice, preko neizbjenog braka, ivota koji se izgraivao oko
njega, protiv njegove volje, dok ga rat nije ubio i pokopao, ostavljajui ga zauvijek
nepoznatog njegovoj obitelji i sinu, preputajui i njega zaboravu koji je bio
konana domovina ljudi njegove rase, mjesto gdje je zavravao ivot zapoet bez
korijena, i onda sve one knjige po ondanjim bibliotekama o tome kako
upotrijebiti djecu naputenu za vrijeme kolonizacije zemlje, da, svi su tu bili
ostavljena i izgubljena djeca to su gradila prolazne gradove da bi na kraju umrli
u sebi i u drugima. Kao da je ljudska povijest, ta povijest koja neprestano
napreduje jednim od svojih najstarijih kontinenata gotovo ne ostavljajui traga,
hlapjela pod neumornim suncem zajedno s uspomenom na svoje prave tvorce,
svedena na provale nasilja i umorstva, na bljeskove mrnje, na bujice krvi to
brzo narastu i, poput vada, brzo presue. No je sad navirala iz samog tla i
preplavljivala sve, i mrtve i ive, pod uvijek prisutnim udesnim nebom. Ne, on
nikad nee upoznati svog oca koji e i dalje poivati tamo dolje, lica zauvijek
izgubljenog u pepelu. Bila je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio
dokuiti. No, na kraju krajeva, nije li to bila samo tajna siromatva od koje su
sainjena bia bez imena i bez prolosti, tajna koja im osigurava mjesto u
nepreglednom mnotvu bezimenih mrtvaca koji su stvorili svijet zauvijek sebe
unitivi.
158
Upravo je to bilo ono to je povezivalo njegova oca s ljudima s Labradora.
Mahonce iz Sahela, Alzaane s visoravni, s tim nepreglednim otokom izmeu
pijeska i neba, kojeg je sad stala prekrivati beskrajna tiina, to jest anonimnost,
na razini krvi, hrabrosti, rada, nagona, istovremeno okrutna i milosrdna. A on
koji je htio pobjei od te bezimene zemlje, bezimenog mnotva i bezimene obitelji,
ali u kojem je netko uporno zazivao tamu i anonimnost, pripadao je tom
plemenu, dok je slijepo koraao kroz no uz starog lijenika to je jedva disao s
njegove desne strane, dok je oslukivao glazbu to je na mahove dopirala s trga,
dok se prisjeao strogih i zagonetnih lica Arapa okupljenih oko paviljona,
samosvjesnog smijeha i dranja Veillar-dova, dok se s njenou i tugom koji su
mu parali srce prisjeao nasmrt prestraenog majina lica kad je odjeknula
eksplozija, dok je prolazio kroz no svih tih prolih godina po zemlji zaborava u
kojoj je svatko prvi ovjek, u kojoj se i on sam morao izgraivati posve sam, bez
oca, ne upoznavi nikad onaj trenutak kad otac sina, doekavi da je ovaj
dovoljno odrastao da moe s njim govoriti, poziva na razgovor kako bi mu povjerio
obiteljsku tajnu, ili neku staru tugu, ili svoje ivotno iskustvo, onaj trenutak u
kojem ak i smijeni i mrski Polonije razgovarajui s Laertom odjednom postaje
velik, a on je navrio esnaest godina, pa dvadeset, a da nitko s njim nije
razgovarao, sve je morao nauiti sam, odrasti sam, izgraivati sam svoju snagu i
svoju mo, pronai sam svoj moral i svoju istinu, roditi se napokon kao ovjek da
bi se nakon toga morao roditi jo teim roenjem, roditi se za ljude oko sebe, za
ene, kao to to moraju svi ljudi roeni u toj zemlji koji, jedan po jedan,
pokuavaju nauiti ivjeti bez korijena i bez vjere, i koji svi zajedno danas, kad im

prijeti da zauvijek postanu anonimni i da se izgube jedini sveti tragovi njihova

prolaska na zemlji,
159
neitke kamene ploe koje je na groblju sad prekrila no, moraju pouiti druge
kako da se rode, cijela mnotva izvlatenih osvajaa to su im prethodila na tom
tlu i koje su sad morali prihvatiti kao brau po rasi i po sudbini.
Avion se sad sputao prema Aliru. Jacques je mislio na malo groblje u SaintBrieucu gdje su grobovi vojnika bolje uuvani od onih u Mondoviu*. Mediteran
je razdvajao u meni dva svijeta, jedan u kojem su u ogranienim prostorima
sauvane uspomene i imena, drugi u kojem pjeani vjetar brie tragove ljudi po
beskrajnim prostranstvima. On je pokuao umaknuti anonimnosti, sirotinjskom
ivotu, tvrdoglavom neznanju, nije mogao prihvatiti ivot na razini toga slijepog
strpljenja, bez rijei, bez ijednog plana za budunost. Obiao je svijet, izgraivao,
stvarao, iznevjerio bia, njegovi su dani bili prekomjerno ispunjeni. A ipak je sad
u dui osjeao da mu Saint--Brieuc i to to je on predstvaljao nikad nisu nita
znaili, mislio je na istroene i pozelenjele grobove koje je upravo napustio,
pristajui s nekom neobinom radou da ga smrt odvede u njegovu pravu
domovinu i prekrije tekim zaboravom uspomenu na tog monstruoznog i
[banalnog] ovjeka koji je odrastao i izgradio se bez iije pomoi i potpore, u
siromatvu, na sretnoj obali i pod svjetlom prvih svitanja svijeta, da bi potom,
sam, bez sjeanja i bez vjere, stupio u svijet odraslih svoga vremena i u njegovu
stravinu i uzbudljivu povijest.
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
Alir
160
1. Licej
aKad je 1. listopada te godine Jacques Cormeryb, nesiguran u svojim glomaznim
novim cipelama, do grla zakopan u koulji jo tvrdoj od apreture, natovaren
kolskom torbom koja je mirisala na lak i kou, vidio kako voza, do kojeg su
Pierre i on stajali u prednjem dijelu tramvaja, povlai ruicu mjenjaa prema
prvoj brzini, i kad je teko vozilo napustilo postaju u Belcourtu, okrenuo se ne bi
li vidio, nekoliko metara dalje, majku i baku, koje su se jo uvijek naginjale kroz
prozor da bi ga to dalje ispratile na taj prvi put prema tajanstvenoj gimnaziji, ali
nije ih uspio vidjeti jer je njegov susjed upravo itao srednje stranice lista Depeche algerienne. Stoga se okrenuo prema naprijed i promatrao eline tranice
koje je tramvaj ravnomjerno gutao i iznad njih elektrine ice to su podrhtavale
u svjeini jutra, s tugom u srcu okreui lea svom domu, staroj etvrti koju je
zapravo tako rijetko naputao i to samo nakratko (govorili su idem u Alir kad
bi ili u sredite grada), odmiui sve bre i s uznemirujuim osjeajem
usamljenosti, unato bratskom ramenu Pierrovu koji se gotovo prilijepio uz njega,
prema nekom nepoznatom svijetu u kojem nije znao kako e se morati ponaati.
Ustvari, nitko im nije mogao dati nikakav savjet. Pierre i on ubrzo su shvatili da
su posve sami. ak ni
a Zapoeti s odlaskom u licej i nastaviti kronolokim redom, ili pak opisati
odraslo udovite i zatim se vratiti na razdoblje polaska u licej sve do bolesti.
b fiziki opis djeteta
163

gospodin Bernard, kojeg se uostalom nisu usudili smetati, nije im mogao nita
rei o tom liceju o kojem nije nita znao. Kod kue, neznanje je bilo jo potpunije.
Za Jacquesovu obitelj, latinski je, primjerice, bila rije koja nije imala ama ba
nikakva znaenja. Da su postojala vremena (izvan vremena divljatva, koje su
naprotiv mogli zamisliti) u kojima nitko nije govorio francuski, da su se
smjenjivale cijele civilizacije (sama ta rije nije im nita znaila) iji su se obiaji i
jezici posve razlikovali, te istine nisu doprle do njih. Ni slika, ni pisana rije, ni
usmena predaja, ni povrna kultura koja se raa iz banalnih razgovora, nisu ih
se dotakli. U toj kui u kojoj nije bilo novina, ni knjiga, sve dok ih Jacques nije
donio, niti radija, gdje su postojali samo najneophodniji uporabni predmeti, u
koju je zalazila samo obitelj, i iz koje se odlazilo samo rijetko i opet da bi se otilo
u posjet nekom od lanova te iste neuke obitelji, sve to je Jacques donosio iz
liceja bilo je neprihvatljivo, i tiina izmeu njega i obitelji bivala je sve veom. U
liceju, pak, ne bi mogao govoriti o svojoj obitelji, iju je neobinost osjeao ne
mogavi je objasniti, ak i da je uspio svladati u sebi nepobjedivi sram koji mu je
zatvarao usta pred tom temom.
Ono to ih je dijelilo od ostalih nije bila ak ni klasna pripadnost. U toj zemlji
doseljenika, zemlji brzog bogaenja i strmoglavih padova, granice meu klasama
bile su manje naglaene od onih meu rasama. Da su bili arapska djeca, njihovi
bi osjeaji bili mnogo bolniji i gori. Uostalom, dok su u osnovnoj koli njihovi
drugovi bili mali Arapi, arapska su djeca u gimnaziji bila iznimke, a i ona su
uvijek bila sinovi bogatih biljenika. No to to ih je dijelilo od ostalih, i to jo vie
Jacquesa nego Pierrea, jer je ta neobinost bila izraenija u njegovoj obitelji nego
u Pierreovoj, bila je nemogunost da je usporedi s tradicionalnim vrijednostima ili
kliejima. Na pitanja postavljena na poetku
164
kolske godine mogao je, razumije se, odgovoriti da mu je otac poginuo u ratu,
to je, u krajnjoj liniji, bilo svojevrsno obiljeje drutvenog poloaja, a da je on
zjenica svoje nacije, kao i svi uostalom. No, to se ostalog tie, tu su nastupale
potekoe. U obrascu koji je morao ispuniti nije znao to da stavi kao zanimanje
roditelja. Stavio je najprije kuanica, a Pierre potanska slubenica. No Pierre
mu je objasnio da kuanica nije zanimanje, nego da je to ena koja je kod kue i
obavlja kuanske poslove. Ne, rekao je Jacques, ona obavlja kuanske poslove
kod drugih, a ponajvie kod sitniara preko puta. Onda, rekao je Pierre
oklijevajui, mora staviti slukinja. Ta pomisao Jacque-su uope nije pala
napamet iz jednostavnog razloga to tu rije, tako rijetku, kod njega nisu nikad
izgovarali -pored ostalog i stoga to nitko nije imao osjeaj da ona radi za druge,
radila je prije svega za svoju djecu. Jac-ques je poeo ispisivati tu rije, zastao i
odjednom osjetio sram odjednom1 i sram to se posramio.
Dijete nije nita samo po sebi, njega predstavljaju roditelji. Kroz njih se odreuje
u svojim oima i u oima drugih. O njemu sude preko njegovih roditelja, to jest
sude mu bez mogunosti opoziva, i ba je taj sud ljudi Jacques upravo otkrio, a s
njim i vlastiti sud o nezahvalnu srcu kakvo je bilo njegovo. Nije mogao znati da
se, kad jednom postanemo odrasli ljudi, ne moramo osjeati posebno zaslunima
ako ne poznamo te rune osjeaje. Jer drugi o nama sude, dobro ili loe, prema
onome to jesmo, a mnogo manje prema naoj obitelji, jer se ak dogaa da se o
obitelji sudi prema djetetu koje je postalo odraslim ovjekom. No, Jacques bi
morao imati izuzetno isto i junako srce pa da ne pati zbog otkria do kojeg je
upravo doao, kao to je morao biti neizmjerno ponizan da bi bez bijesa i

Sic
165
srama prihvatio tu patnju zbog onoga to je spoznao o svojoj prirodi. On nije
imao nita od svega toga, nego samo tvrdokorni i bijedan ponos koji mu je bar u
toj prilici bio od pomoi i omoguio mu da odlunim perom upie u obrazac rije
slukinja, i odluno ga preda prefektu koji se na nj nije ni osvrnuo. Pored svega
toga Jacques nije nipoto elio promijeniti ni svoj poloaj ni svoju obitelj, a
njegova je majka, takva kakva je bila, bila neto to je volio najvie na svijetu,
mada i ljubavlju oajnika. Kako uostalom objasniti da se siromano dijete moe
ponekad posramiti nikome pritom ne zavidei?
U jednoj drugoj prilici, kad su ga pitali za vjeroispovijest, odgovorio je katolik.
Pitali su ga treba li ga upisati na vjeronauk, a on je, prisjeajui se bakinih
strahovanja, odgovorio da ne treba. Ustvari, rekao je prefekt koji je bio jedan od
onih hladnokrvnih pod-rugljivaca, vi ste katolik, ali ne i praktikant. Jacques mu
nije mogao rei kako su stajale stvari u njegovoj kui, niti objasniti udan nain
na koji su njegovi pristupali vjeri. Odluno je odgovorio da, ime je izazvao
smijeh i doao na glas kao vrst karakter u trenutku kad se osjeao izgubljenijim
nego ikad.
Jednog pak drugog dana, profesor knjievnosti podijelio je uenicima tekst koji se
odnosio na probleme unutranje organizacije nastave, i traio da roditelji potpiu.
Tekst, u kojem se potanko nabrajalo sve to je acima bilo zabranjeno unositi u
licej, od oruja do stripova preko igraih karata, bio je napisan tako
kompliciranim jezikom da ga je Jacques majci i baki morao saeti vrlo
jednostavnim rijeima. Jedino se njegova majka mogla potpisati svojim nemutim
potpisoma. Budui da je poslije smrti svog mua svakog tromjesjeja primala*
mirovinu kao ratna udovica,
a poziv * dobivala
166
te je dravna uprava, u ovom sluaju dravna blagajna - no Catherine Cormerv
rekla bi samo da ide u blagajnu to je za nju bila rije bez ikakva smisla dok su
djeca naprotiv zamiljala neko mitsko mjesto nepresunog bogatstva iz kojeg je
njihova majka s vremena na vrijeme smjela crpsti skromne koliine novca - od
nje svaki put traila da se potpie, nakon prvih potekoa, jedan ju je susjed (?)
nauio oponaati uzorak potpisa Udova Camus1 koji joj je vie-manje uspijevao,
ali je bio priznat. Sutradan ujutro, meutim, Jac-ques je otkrio da se majka, koja
je izala prije njega da bi otila pospremiti duan koji se rano otvarao, zaboravila
potpisati. Baka se nije znala potpisati. Ona je uostalom i raunala s pomou
krugova koji su, ve prema tome jesu li bili precrtani jednom ili dvjema crtama,
oznaavali jedno cijelo, desetinu ili stotinu. Jacques je morao odnijeti u kolu
nepotpisan tekst s uputama o ponaanju, rekao je da je majka zaboravila, na
pitanje nije li netko drugi u kui mogao potpisati, odgovorio da nije i po
iznenaenju profesorovu zakljuio da je njegov sluaj manje banalan nego to je
do tada vjerovao.
Jo su ga vie obeshrabrivali mladi iz francuske prijestolnice koje su u Air
dovele karijere njihovih oeva. Onaj koji ga je naroito navodio na razmiljanje
bio je Georges Didiera, kojeg je ljubav prema predmetu francuskog i prema
itanju pribliila Jacquesu sve do njenog prijateljstva, na koje je Pierre uostalom
bio ljubomoran. Didier je bio sin asnika, gorljivog katolika. Njegova se majka
bavila glazbom, sestra (koju Jacques nije nikad vidio, ali je o njoj eznutljivo

matao) je vezla, a Didier se, kako je sam govorio, namjeravao posvetiti

sveenikom pozivu. Izvanredno inteligentan, bio je nepopustljiv oko pitanja vjere
i
1 Sic
vratiti se na njega u trenutku njegove smrti.
167
morala, i o tim pitanjima njegovi su stavovi bili nepokolebljivi. Nikad nije
izgovorio prostu rije niti pravio aluzije, kao to su inila druga djeca s
neumornim zadovoljstvom, na prirodne funkcije ovjekove ili funkcije
reprodukcije, koje im uostalom nisu bile tako jasne kao to su to htjeli prikazati.
Prvo to je zamolio Jacquesa kad je zapoelo njihovo prijateljstvo bilo je da
prestane prostaiti. Jacquesu to nije bilo teko kad je bio s njim. Ali s drugima se
zaas prilagodio razgovorima o prostotama. (Ve se tada ocrtavala njegova
viestruka priroda koja mu je trebala olakati mnogo toga i uiniti ga sposobnim
da govori svaijim jezikom, da se prilagodi svakoj sredini, da igra sve uloge,
osim...) Uz Didiera je Jacques shvatio to je to prosjena francuska obitelj. Njegov
je prijatelj u Francuskoj imao obiteljsku kuu u koju je odlazio za vrijeme
praznika, o kojoj je Jacquesu neprestano govorio ili pisao, kuu koja je imala
tavan pun starih koega u kojima su se uvala obiteljska pisma, uspomene,
fotografije. Znao je sve o ivotima svojih djedova i pradjedova, ak i o jednom
pretku koji je bio mornar u Trafalgaru, i iz te duge povijesti, tako ive u njegovj
mati, crpio je primjere i pouke za svoje ponaanje u svakodnevnom ivotu. Moj
je djed govorio da... Otac eli da ..., govorio je opravdavajui time svoju strogost,
svoju nepokolebljivu istou. Kad bi govorio o Francuskoj rekao bi naa
domovina i prihvaao unaprijed sve rtve koje ta domovina od njega zahtijeva
(Tvoj je otac poginuo za domovinu, govorio bi Jacquesu...), dok je za Jacquesa
taj pojam domovine bio bez ikakva smisla; on je znao da je Francuz, da to za
sobom povlai stanovite dunosti, no Francuska je za njega bila neto daleko na
to si se pozivao, koja je ponekad tebe pozivala, neto poput Boga, o kojem je
poneto uo izvan svog doma, i koji je, naizgled, bio apsolutni djelitelj dobra i zla,
na kojeg
168
je nemogue utjecati, ali koji ima svu mo nad sudbinom ovjekovom. A tako su
sve to, i jo i vie, doivljavale i ene s kojima je ivio. Mama, to je to
domovina3?, upitao je jednog dana. Ona ga je gledala prestraeno kao uvijek
kad ne bi razumjela. Ne znam, rekla je, ne znam. To je Francuska. Ah, da.
inilo se da joj je laknulo. Didier je, meutim, dobro znao to je to, obitelj je za
njega intenzivno postojala generacijama, kao to je zemlja u kojoj se rodio imala
svoju povijest, on je Ivanu Orleansku zvao po imenu, a isto su tako dobro i zlo za
njega bili jasni kao njegova sadanja i budua sudbina. Jacques, a i Pierre, iako
on manje, osjeali su da pripadaju nekoj drugoj vrsti, bez prolosti, bez obitelji,
bez tavana pretrpanog pismima i fotografijama, bili su teoretski graani neke
neodreene nacije gdje snijeg prekriva krovove kua dok oni rastu pod stalnim i
surovim suncem, oboruani samo najelementarnijim moralom koji zabranjuje na
primjer krasti, koji ti nalae da brani majku i enu, ali ostaje nijem na mnotvo
pitanja koja se tiu ena, odnosa s pretpostavljenima... (itd.), ukratko, neuka
djeca koja nisu znala za Boga niti je on znao za njih, nesposobna da zamisle neki
budui ivot, toliko im se sadanji inio svakim danom neiscrpnim pod zatitom
ravnodunih boanstava - sunca, mora i siromatva. Ustvari, ono to je Jacquesa

duboko vezalo za Didiera bilo je, zacijelo, srce tog djeteta obuzetog apsolutnim,
nepokolebljivog u svojim odanim strastima (prvi put je Jacques uo rije
odanost iz Didierovih usta) i njegova tako privlana njenost, ali i to to se u
njegovim oima doimao nekako stranim, njegov je arm za }acquesa bio upravo
egzotian i tim ga je vie privlaio, kao to e ga, kad odraste, neodoljivo privlaiti
strankinje. To dijete obitelji, tradicije i vjere,
a otkrie domovine 1940.
169
imalo je za Jacquesa privlanost pustolova koji se preplanuli od sunca vraaju iz
tropskih krajeva, skrivajui u sebi neku neobinu i nerazumljivu tajnu.
No kabilski pastir, koji na svojoj golemoj planini nagrizenoj suncem promatra let
roda, sanjarei o Sjeveru s kojeg su doletjele nakon duga puta, moe tako
sanjariti po cijeli dan, ali naveer se vraa svojim poljima mastike, svojoj obitelji
u dugim haljinama, svojoj bijednoj kolibi u kojoj je pustio korijenje. I zato, koliko
god Jacques bio oaran neobinim draima graanske tradicije(?), on je ipak
ostao istinski vezan za onog koji mu je bio najsliniji, a to je bio Pierre. Svakog
jutra, u est i etvrt (osim nedjeljom i etvrtkom), Jacques bi se spustio stubama
grabei po etiri, izletio u vlaan i topao ljetni zrak ili u jaku zimsku kiu od koje
je njegova pelerina bubrila kao spuva, skrenuo kod esme u Pierreovoj ulici, i
neprestano trei, popeo se stubama do drugog kata gdje bi lagano pokucao na
vrata. Pierreova majka, lijepa ena bujna stasa, otvorila bi mu vrata koja su
vodila ravno u sirotinjski namjetenu blagovaonicu. U dnu blagovaonice po jedna
vrata sa svake strane vodila su u sobe. Jedna je bila Pierreova, a dijelio ju je s
majkom, druga je pripadala dvojici ujaka, grubih eljezniara, utljivih i
nasmijeenih. Kad se ulo u blagovaonicu, odmah s desne strane bila je mala
prostorija bez zraka i danjeg svjetla, koja je sluila kao kuhinja i kupaonica.
Pierre je redovito kasnio. Sjedio bi za stolom prekrivenim stolnjakom od votanog
platna, kraj upaljene petrolejske svjetiljke po zimi, sa smeom zdjelicom od
pocakljene gline u rukama, i pokuavao ispiti, a da se ne opee, vrelu tekuinu
koju mu je majka netom natoila. Pui, govorila je. Puhao bi i srkao, a Jacques
bi se premijetao s noge na nogu promatrajui gaa. Kad bi Pierre zavrio s
dorukom, morao je jo
a kaket srednjokolca
170
svratiti u kuhinju osvijetljenu votanicom, gdje ga je pokraj cinanog sudopera
ekala aa vode i na njoj etkica za zube s debelim slojem posebne paste jer je
patio od gnojenja zubnog mesa. Pokupio bi pelerinu, kolsku torbu i kapu i tako
natovaren snano i dugo etkao zube i glasno pljuvao u cinani sudoper.
Apotekarski miris paste za zube mijeao se s mirisom bijele kave. Jacques, kome
je bilo pomalo muno, gubio je strpljenje i davao mu to do znanja, to bi
zavravalo jednim od onih durenja koja uvruju prijateljstva. Potom bi utei
izali na ulicu, hodali do tramvajske postaje bez ijednog osmijeha. Drugi bi se,
pak, put utrkivali glasno se smijui ili bi trali dodajui si torbe kao da su lopte
za ragbi. Na postaji bi ekali, vrebajui dolazak crvenog tramvaja da bi vidjeli s
kojim e od dva ili tri vozaa tog dana putovati.
Nikad nisu ulazili u dvije otvorene prikolice nego bi se popeli u prva kola,
probijajui se prema naprijed jer je tramvaj bio krcat radnicima koji su ili u
sredite grada, pri emu su im torbe oteavale kretanje. Stojei u prednjem dijelu
kola, koristili su svaki silazak putnika kako bi se to vie priljubili uz pregradu

od eljeza i stakla i uz visoku i usku mjenjaku kutiju navrh koje se poluga s

ruicom kretala vodoravno du kruga na kojem je veliki elini zubac oznaavao
mrtvu toku, tri naredna tri uzastopne brzine, i peti rikverc. Vozai, koji su jedini
smjeli rukovati tom polugom, i s kojima je, kako je to nalagao natpis iznad
njihove glave, bilo zabranjeno razgovarati, uivali su kod djece ugled polu-bogova.
Nosili su uniformu veoma slinu vojnikoj, i kapu s konatim obodom, a arapski
vozai fes. Dvoje ih je djece razlikovalo po njihovu izgledu. Bio je tu simpatini
mladac koji je imao lice zavodnika i krhka ramena; smei medvjed, visok i
snaan Arapin grubih crta lica s pogledom uperenim uvijek pred sebe; prijatelj
ivotinja, stari Talijan blijeda lica i
171
svijetlih oiju, sav iskrivljen nad upravljakom polugom, a koji je svoj nadimak
dobio po tome to bi gotovo zaustavio tramvaj da potedi kakvog nesmotrenog
psa ili pak psa koji bi bez ustruavanja nasred tranica polagao svoj izmet; i
Zoro, nalik na veliku kobasicu, s licem i briima kao u Douglasa Fairbanksaa.
Prijatelj ivotinja bio je srcima dvaju djeaka najdrai. No njihovo je divljenje ipak
bilo upueno smeem medvjedu koji je, nepokolebljiv i uspravan na svojim
vrstim nogama, vozio svoj buni stroj svom brzinom, golemom lijevom akom
vrsto drei drvenu ruicu poluge, gurajui je, im bi mu promet dopustio, do
tree brzine, dok mu je desna ruka budno poivala na velikom kotau konice,
desno od mjenjake kutije, spremna ustro okrenuti kota nekoliko puta dok je
polugu vraao na nultu toku, a stroj tromo klizio tranicama. Upravo bi se sa
smeim medvjedom, u zavojima i na skretnicama, velika motka privrena za
krov tramvaja debelom spiralnom oprugom, vrlo esto odvojila od elektrine ice s
kojom je bila povezana preko kotaia sa lijebom na obodu, pa se uspravila uz
buno podrhtavanje ica i frcanje iskri. Kondukter bi tada iskoio iz tramvaja,
uhvatio dugu icu privrenu za kraj motke koja se automatski namatala u
kutiju od lijevana eljeza na stranjem dijelu prvih kola, i, vukui iz sve snage
kako bi svladao otpor spirale eline opruge, povukao motku unatrag, otputao je
polako dok se ne uspravi, i nastojao je vratiti u ljeb kotaia, uz prtanje iskri.
Nagnuti izvan kola, ili, kad je bila zima, nosa priljubljenog uz prozorsko staklo,
djeaci su pratili cijelu operaciju, pa kad je bila ovjenana uspjehom, objavili su
to u sav glas i tako obavijestili vozaa, ne krei pritom zabranu da s njim
razgovaraju. No, smei medvjed ne
uze i zvonce
172
bi ni trepnuo; ekao bi da mu kondukter da znak povlaenjem ueta to je visilo
u dnu kola i pokretalo zvonce sprijeda. Ponovno bi pokrenuo tramvaj, bez
posebnih mjera opreza. Djeca su promatrala kako elina cesta juri ispod i iznad
njih, kroz kino ili blistavo jutro, veselei se kad bi tramvaj svom brzinom
pretekao neka kola s konjskom zapregom ili se pak nakratko natjecao u brzini s
kakvim zadihanim automobilom. Na svakoj postaji tramvaj bi iskrcao dio tereta
to su ga inili arapski i francuski radnici, te ukrcavao to bolje odjevenu
klijentelu to se vie pribliavao sreditu, ponovno kretao uz zvonjavu zvonca i
vozio s jednog kraja na drugi, dugim lukom kruga du kojeg se prostirao grad,
sve do trenutka kad je iznenada izbio na luku i na nepregledni prostor zaljeva
koji se pruao sve do plaviastih planina daleko na obzorju. Tri postaje dalje bila
je zadnja postaja, La place du Gouvernement, gdje su djeca silazila. Trg je s tri
strane bio obrubljen drveem i kuama s nadsvo-enim trijemovima, a s etvrte

otvoren prema bijeloj damiji i prema luci. U sreditu se uzdizao konjaniki

spomenik vojvode od Orleansa prekriven sivo-zele-nom patinom pod bljetavim
nebom, a njegova ve potamnjela bronca blistala se na kii za runa vremena
(pripovijedalo se da je kipar, zaboravivi isklesati jedan podbradnjak, poinio
samoubojstvo) dok se s konjskog repa voda neumorno slijevala u mali vrt s
reetkastom ogradom koji je okruivao spomenik. Ostatak trga bio je oploen
malim glatkim kamenim ploama po kojima bi se djeca, iskoivi iz tramvaja,
odsklizala do ulice Bab-Azoun kojom su u pet minuta stigla do liceja.
Ulica Bab-Azoun bila je uska ulica koju su nad-svoeni trijemovi s obje strane,
to su poivali na golemim etvrtastim stupovima, inili jo uom, jedva
ostavljajui mjesta za tramvajsku liniju, ovu je drala
173
neka druga kompanija, to je povezivala tu etvrt s najviim etvrtima grada. Za
vruih dana, jarko plavo nebo visjelo je nad ulicom poput uarena poklopca, ali je
u sjeni trijemova bilo svjee. Za kinih dana, cijela bi se ulica pretvorila u dubok
usjek od mokra i blistava kamena. Du nadsvoenih trijemova nizali su se
duani, trgovine tkaninama na veliko s tamno obojenim proeljima i balama
svijetlih tkanina to su se bjelasale u sjeni, trgovine mjeovitom robom to su
mirisale na klinac i kavu, duanii u kojima su arapski trgovci prodavali
slatkie s kojih se cijedilo ulje i med, mrane i duboke kavane u kojima su u to
doba dana strojevi za kavu radili punom parom (naveer su, pak, osvijetljeni
slabim svjetlom, vrvjeli od buke, cijela vojska mukaraca gazila bi po piljevini
kojom je bio posut parket i gurala se oko tezge zatrpane aama s opalno bijelom
tekuinom i zdjelicama punim lupina, slanih ribica, celera nasjeckanog na
komadie, peenih krumpiria i kikirikija) i konano trnica za turiste gdje se
nudila odvratna orijentalna staklarija u plitkim izlozima uokvirenim stalcima s
razglednicama i maurskim maramama arkih boja.
Jednu od tih trnica pod nadsvodenim trijemovi-ma, drao je debeo ovjek koji je
uvijek sjedio iza izloga, u sjeni ili u svjetlu elektrine rasvjete, golem i blijed,
izbuljenih oiju, nalik onim ivotinjama koje otkrijemo kad podignemo kamen ili
stari panj, i posve elav. Djeca iz liceja zbog njegova su mu neobina izgleda dala
nadimak klizalite za muhe ili uzletite za komarce, tvrdei da ti kukci, dok
hodaju ogoljelom povrinom njegove lubanje, promae zavoj i izgube ravnoteu.
Cesto bi naveer, poput jata vo-raka, pretravali ispred njegova duana,
izvikujui nadimke nesretnika i imitirajui sa bzzz tobonje sklizanje muha.
Debeli bi ih trgovac estoko grdio; jednom ili dvaput pokuao ih je uhvatiti, ali je
morao
174
odustati. Povukao bi se iznenada pred rafalima urlika i podrugivanja, te nekoliko
veeri zaredom pustio djecu da se iivljavaju urlajui mu pred nosom. A onda
jedne veeri, arapski mladii koje je trgovac potplatio, iskoili su iza stupova gdje
su bili skriveni i dali se u trk za djeacima. Jacques i Pierre te su veeri mogli
zahvaliti samo svojoj izuzetnoj brzini to su izbjegli batinama. Jacques je zaradio
samo jedan za-unjak, a onda se pribrao i umaknuo neprijatelju. No, dvojica ili
trojica njihovih drugova zaradila su dobrih batina. aci su nakon toga skovali
plan kako da opljakaju duan i fiziki unite njegova vlasnika, no na kraju su
ipak odustali od svog mranog nauma, prestali progoniti svoju rtvu i otada
dobroudno prolazili suprotnim plonikom. Ustrtarili smo se, rekao je s
gorinom Jacques. Uostalom, rekao mu je Pierre, nismo bili u pravu i bojali

smo se batina. Te se zgode, zacijelo, prisjetio kasnije kad je (stvarno) shvatio da

se ljudi samo pretvaraju da potuju tua prava, a povlae se jedino pred siloma.
Negdje na sredini ulica Bab-Azoun se irila, a nadsvodeni trijemovi su se s jedne
strane gubili i prepustili mjesto crkvi Sainte-Victoire. Ta mala crkva stajala je na
mjestu nekadanje damije. Na njezinu proelju obijeljenu vapnom bio je uklesan
svojevrsni ol-tar(?) uvijek okien cvijeem. U vrijeme kad su djeaci prolazili, na
slobodnom su se ploniku cvjearnice ve otvarale i nudile struke perunika,
karanfila, rua i anemona, ovisno o godinjem doba, uronjene u visoke limenke
rdave od vode kojom su stalno kropili cvijee. Na istom je ploniku bio i mali
duani s arapskim utipcima, a to je bio ustvari mali sobiak u koji bi jedva
stale tri osobe. Na jednom zidu sobika bilo je ugraeno ognjite, rub kojeg je bio
obloen
a on kao i ostali.
175
T
plavom i bijelom majolikom, i na kojem je cvrao poprilian kotli s kipuim
uljem. Pred ognjitem se u turskom sjedu smjestio neobian lik u arapskim
hlaama, razgolienih grudi za vruih dana i sati, a inae odjeven u europski
kaputi zatvoren ispod vrata sigurnosnom iglom, koji je zbog svoje obrijane glave,
suha lica i krezubih usta, podsjeao na Gandhija bez naoala, i koji je s
pjenjaom od crvene gledi u ruci nadgledao peenje okruglih utipaka to su
rumenjeli u ulju. Kako bi koji utipak bio peen, to jest kad bi mu rub postao
zlaano rumen, a vrlo tanko tijesto u sredini prozirno i hrustavo (poput prozirnog
prenog krumpiria) paljivo bi provukao pjenjau ispod utipka i brzo ga
podigao iz ulja, ocijedio ga potom iznad kotlia, tresui dva tri puta pjenjaom, pa
ga poloio pred sebe na stalak zatien staklom, sainjen od polica s rupicama na
kojima su bili poredani, s jedne strane tapii od utipaka s medom, ve
zgotovljeni, a s druge, plosnati i okrugli utipci iz uljaa. Pierre i Jacques bili su
ludi za tim poslasticama, i kad bi jedan ili drugi, nekim sluajem, imali koji
novi, nali bi vremena da svrate po utipak iz ulja zamotan u papir koji bi od
ulja odmah postao proziran, ili po tapi koji bi trgovac, prije negoli bi im ga
pruio, umoio u vr to je stajao odmah do njega, pored vatre, pun tamnog
meda naikanog mrvicama od utipaka. Djeca bi uzimala te divote i zagrizala u
njih trei prema koli, naginjui se prema naprijed da ne zaprljaju odjeu.
Upravo ispred crkve Sainte-Victoire, neposredno nakon poetka kolske godine,
polijetale su lastavice na jug. U gornjem, proirenom dijelu ulice, naime, bilo je
razapeto mnotvo elektrinih ica, pa ak i vodova pod visokim naponom koji su
nekad sluili za pokretanje tramvaja, a koji, iako izvan uporabe, nisu
bili demontirani. S prvim hladnoama, relativnim hladnoama uostalom, jer nije
nikad smrzavalo, ali ipak osjetnim nakon mjeseci zaguljive vruine, lastavice8'
koje su letjele uglavnom iznad bulevara uz more, iznad trga pred licejom ili
nebom siromanih etvrti, strmoglavljujui se s vremena na vrijeme uz glasan
cvrkut na plodove divlje smokve, komad smea na moru ili kakav svje izmet,
najprije bi se poele pojavljivati pojedinano, u koridoru ulice Bab--Azoun, letjele
bi najprije nisko ususret tramvajima, pa odjednom uzjetele visoko i izgubile se na
nebu iznad kua. Onda bi ih jednog jutra osvanulo na tisue po icama iznad
malog trga Saint-Victoire i po krovovima kua, stisnule bi se jedna uz drugu
klimajui glavicama nad malim crno-sivim grudima, lagano tapkajui noicama i
udarajui repom kako bi napravile mjesta za pridolice, prekrivajui plonik

svojim malim pepeljastim izmetima, bilo je to muklo cvrku-tanje pojaano

povremenim kliktajima, pravi tajni sabor bez stanke koji bi se od samog jutra
nadvio nad gradom, postepeno se sve vie irio i postao gotovo zagluujuim s
dolaskom veeri, kad su djeca trala prema tramvajima koji su ih trebali odvesti
kui, a onda bi kao na neki nevidljiv znak utihnule, tisue glavica i crno-bijelih
repova klonulo bi na usnulim pticama. Puna dva ili tri dana pristizale su
lastavice sa svih strana Sahela, poneke iz jo veih udaljenosti, pokuavale bi se
smjestiti medu onima to su ve bile tu, i malo pomalo rasporedile se po krovnim
vijencima du ulice, s jedne i druge strane glavnog okupljalita, neprestano
umnoavajui iznad glava prolaznika lepet krila i sveopi cvrkut koji bi na kraju
postao nepodnoljiv. A onda, jednog jutra, ulica bi iznenada osvanula prazna. U
noi, neposredno prije svanua, ptice bi sve zajedno odletjele na jug. Time je
Zlabias, Makroud
pogledati alirske vrapce kod Greniera.
176
177
w
za djecu zapoinjala zima, mnogo prije kalendarske, jer za njih nije bilo ljeta bez
prodornog cvrkuta lastavica na jo toplom veernjem nebu.
Ulica Bab-Azoun na kraju je izbijala na veliki trg gdje su s lijeve i s desne strane,
jedna nasuprot drugoj, stajal licej i vojarna. Licej je zaeljem bio okrenut prema
arapskom dijelu grada ije su se strme i vlane ulice penjale breuljkom. Vojarna
je okrenula zaelje moru. Iza liceja pruao se perivoj Marengo; iza vojarne,
siromana i napola panjolska etvrt Bab-el--Oued. Nekoliko minuta prije sedam
i etvrt, uspevi se svom brzinom stubama, Pierre i Jacques uli bi s rijekom
ostale djece kroz mala vratareva vrata pokraj velikih sveanih vrata. Izbili bi na
prostrano sveano stubite, s obje strane kojeg su visjele poasne ploe, kojim su
se opet svom brzinom penjali do odmorita, odakle se s lijeva odvajalo stubite za
katove i koje je bilo odvojeno od velikog dvorita zastakljenom galerijom. Tu, iza
jednog od stupova na odmoritu, opazili bi Nosoroga koji je vrebao na zakanjele
uenike. (Nosorog je bio glavni nadzornik, mali i nervozni Korzikanac koji je svoj
nadimak dugovao svojim za-frkanim brkovima.) Tog trenutka zapoinjao bi jedan
drugi ivot.
Pierre i Jacques zbog svoje su obiteljske situacije dobili stipendiju za poluinternat. Provodili su dakle cijeli dan u liceju i objedovali u blagovaonici
internata. Nastava je poinjala u 8 ili 9 sati ovisno o danima, a doruak se
posluivao pitomcima internata u 7 i 1/4 i vanjski su uenici imali na nj pravo.
Obitelji dvojice djeaka nisu mogle ni zamisliti da je mogue odrei se bilo kakvog
prava, kad su ih ionako imali tako malo; Jacques i Pierre bili su dakle medu
malobrojnim polu-pitomcima koji su stizali u 7 i 1/4 u veliku bijelu okruglu
blagovaonicu gdje su napola probueni pitomci ve zauzeli svoja mjesta za dugim
stolovima obloenim cinkom, pred velikim zdjelicama
178
i ogromnim koarama s naslaganim krikama suhog kruha, dok su djeaci,
uglavnom Arapi, omotani visokim pregaama od gruba platna, prolazili kroz
redove s nekad sjajnim velikim kavovarima sa svinutim kljunom za lijevanje, da
bi svakom u zdjelicu natoili kipuu tekuinu i kojoj je bilo vie divke nego kave.
Poto bi ostvarila svoje pravo, djeca bi, etvrt sata kasnije, mogla otii u uionicu

u kojoj su pod nadzorom repetitora, takoer uenika internata, mogla ponoviti

lekcije prije poetka nastave.
Velika razlika u odnosu na osnovnu kolu bilo je mnotvo nastavnika. Gospodin
Bernard znao je sve i poduavao je sve to je znao na isti nain. U liceju su se
nastavnici mijenjali s predmetima, a metode s osobama21. Postojala je
mogunost usporeivanja, to znai da je trebalo izabrati izmeu onih koje ste
voljeli i onih koje uope niste voljeli. Uitelj je u tom smislu sliniji ocu, on
zauzima gotovo posve njegovo mjesto, neizbjean je poput njega, i u svakom
smislu neophodan. Ustvari se pitanje voli li ga ili ne uope ne postavlja.
Najee ga volimo jer apsolutno ovisimo o njemu. Ali ako ga dijete sluajno ne
voli, ili ne ba osobito, ovisnost i neophodnost ostaju, i oni su gotovo kao ljubav.
U liceju, naprotiv, nastavnici su bili poput ujaka koje moe birati. Moglo ih se,
na primjer, i ne voljeti, kao to je to bio sluaj sa stanovitim profesorom fizike,
neobino elegantno odjevenim, autoritativnim i prostim, kojeg Jacques i Pierre
nisu mogli provakati, a opet su se tijekom godina morali s njim vie puta
sresti. Onaj koji je imao najvie uvjeta da bude voljen bio je nastavnik iz
knjievnosti, koga su djeca ee viala, a Jacques i Pierre doista su bili vezani
uz njegab kroz gotovo sve razrede, ne mogavi
a Gospodina Bernarda su voljeli i divili mu se. Nastavniku u liceju u najboljem
su se sluaju divili, ali ga se nisu usudili voljeti. b rei koje? i proiriti?
179
se, meutim, osloniti na njega jer on o njima nije znao nita, nakon zavrene
nastave vraao se za njih posve nepoznatom ivotu, a oni svojoj udaljenoj etvrti
gdje nije bilo nikakve vjerojatnosti da se nastani profesor liceja, tako da nisu
nikad nikoga susretali, ni od profesora ni od uenika, na svojoj tramvajskoj liniji
- liniji crvenih tramvaja koji su vozili u donjogradske etvrti (C.F.R.A.) dok je za
gornjogradske, otmjene etvrti prometovala linija zelenih tramvaja, takozvana
T.A. Ti su T.A. uostalom vozili do liceja, dok su CERA. ili samo do trga du
Gouvernement, pa se [ J1 liceju s donje strane. Tako je na kraju dana dvoje djece
osjetilo da se razlikuje od ostalih ve na samim vratima liceja ili samo malo dalje,
na trgu du Gouvernement kad bi se, oprostivi se od vesele grupe svojih drugova,
uputili prema crvenim tramvajima to su vozili u siromane etvrti. To to su
osjeali bila je razliitost, ali ne i inferiornost. Bili su iz neke druge etvrti, to je
bilo sve.
Za vrijeme nastave, meutim, ta bi razliitost potpuno nestala. Kute su mogle biti
otmjene ili manje otmjene, sve su bile sline. Postojalo je samo suparnitvo u
inteligenciji za vrijeme nastave i u fizikoj spretnosti u igrama. U obje vrste
natjecanja dvoje djece nije bilo meu zadnjima. Solidno obrazovanje koje su dva
djeaka dobila u osnovnoj koli dalo im je osjeaj nadmonosti, zahvaljujui
kojem su se estom razredu nali meu najboljima. Njihovo savreno poznavanje
pravopisa, temeljito poznavanje rauna, njihovo izvjebano pamenje i nadasve
potovanje [ ]2 koje su im usadili za sve vrste znanja, bili su, barem na poetku
njihova kolovanja, glavni aduti. Da Jacques nije bio tako nestaan, to ga je
redovito spreavalo da se nae na poasnoj ploi, da je Pierre
Jedna neitka rije. Jedna neitka rije.
180
bolje prionuo uz latinski, njihova bi pobjeda bila potpuna. U svakom sluaju,
ohrabreni svojim nastavnicima, bili su potovani. to se igara tie, radilo se prije
svega o nogometu, Jacques je ve na prvim odmorima otkrio ono to e tolike

godine biti njegovom strau. Utakmice su se igrale za vrijeme odmora, odmah

poslije objeda u blagovaonici i onog od jedan sat koji je za pitomce, polu-pitomce i
vanjske ake slijedio iza zadnjeg sata u 4. To je bio odmor od jednog sata koji je
djeci omoguavao da uinaju i odmore se prije nego to e dva sata provesti uei
gradivo za sutradana. Jacques nije ni pomiljao na uinu. S ostalim
zaljubljenicima u nogomet, pohrlio bi u betonirano dvorite, s etiri strane
obrubljeno trijemovima na debelim stupovima (ispod kojih su treberi i oni mudri
etali avrljajui) du kojih je bilo nekoliko klupa, ukraeno velikim fikusima
zatienim eljeznim ogradama. Dva bi tabora podijelila dvorite, golmani se
smjestili svaki na svoj kraj izmeu stupova, a velika gumena lopta postavljena je
u sredinu. Nije bilo sudaca, i nakon prvog uta poela bi vriska i trka. Na tom je
terenu Jacques, koji je s najboljim uenicima razgovarao kao sa sebi ravnima,
zadobio potovanje i ljubav i onih najloijih, kojima nebo, uskrativi im pamet,
esto podari snane noge i neiscrpan dah; tu se po prvi put odvojio od Pierrea
koji nije igrao nogomet, iako je bio prirodno spretan, ali je bivao sve osjetljiviji,
budui da je rastao bre od Jacquesa, i kosa mu je postajala sve svijetlijom, kao
da je kod njega premjetanje u drugu sredinu loije uspjelob. Jacques je pak
zaostajao u rastu, zbog ega je dobio nadimak pikavac i niskoguzi, ali to ga
nije pogaalo, do iznemoglosti je naganjao loptu, nastojei izbjei as drvo, as
neprijatelja, osjeao se vladarom dvorita i
a dvorite djelomice ispranjeno poto su vanjski dai otili kui b proiriti
181
ivota. Kad bi se oglasio bubanj koji je oznaavao kraj odmora i poetak uenja,
on doista kao da bi pao s neba, zaustavio bi se tog asa na cementu, zadihan i
znojan, ljut to su sati tako kratki, pa postajui polako svjestan trenutka potrao
opet prema drugovima, briui rukavom znoj s lica, i odjednom se zgrozio pri
pomisli da su se avli na njegovim donovima istroili, pregledavao bi ih sa
zebnjom za vrijeme nastave, pokuavajui ustanoviti promjenu u odnosu na
prethodni dan i bio ohrabren otkriem da je veoma teko odrediti stupanj
istroenosti. Osim kad bi, nakon neke nepopravljive tete, otvoren on, unitena
koa, iskrivljena peta, bilo sasvim izvjesno kakav ga doek oekuje kod kue.
Tijekom posljednja dva sata gutao bi slinu s grem u elucu i pokuavao se
iskupiti za poinjenu tetu marljivim radom na koji se ipak, unato svim
nastojanjima, zbog straha od batina nije uspio usredotoiti. Taj je zadnji dio
nastave bio uostalom i najdulji. Prije svega stoga to je trajao dva sata. Osim toga
odvijao se kad je ve pao mrak ili se sputao sumrak. Visoki prozori gledali su na
perivoj Marengo. Oko Jacquesa i Pierrea koji su sjedili jedan do drugog, djeca su
bila tia nego obino, umorna od rada i igara, zaokupljena rjeavanjem
posljednjih zadataka. Osobito krajem godine, veer se sputala na veliko drvee,
na cvjetnjake i stabla banana u perivoju. Sve zelenije nebo sve se vie irilo,
amor grada bivao je sve udaljenijim i sve muklijim. Kad je bilo jako vrue i jedan
od prozora odkrinut, mogao se uti cvrkut posljednjih lastavica iznad malog
vrta, a miris jasmina i velikih magnolija preplavio bi kiselkaste i gorkaste mirise
tinte i ravnala. Jacques bi sanjario s nekom neobinom tjeskobom u dui, sve
dok ga mladi repetitor, koji je i sam pisao svoj rad za fakultet, ne bi opomenuo.
Valjalo je ekati posljednji udarac bubnja.
182
aU sedam sati, svi bi navalili na izlaz liceja, a onda u trku, u bunim grupama,
ulicom Bab-Azoun gdje su svi izlozi bili osvijetljeni, plonici ispod nasvodenih

trijemova puni ljudi, tako da su ponekad morali trati kolnikom, izmeu tranica,
dok ne bi naiao tramvaj pa su ipak morali skrenuti pod nadsvodene trijemove,
sve dok se pred njima konano ne bi pojavio trg du Gouvernement, rasvijetljen po
obodu kioscima i tezgama arapskih trgovaca osvijetljenim acetilenskim
svjetiljkama, miris kojih su djeca s uitkom udisala. Crveni su tramvaji ekali,
dupkom puni, za razliku od jutra kad je ipak bilo manje ljudi, tako da su
ponekad morali ostati na nogostupu prikolice, to je bilo istovremeno zabranjeno
i doputeno, sve dok na nekoj od stanica ne bi siao dio putnika pa bi se djeca
ugurala u masu ljudi, razdvojena, ne mogavi dakle brbljati, i pokuavala se
strpljivim radom lakata i tijela domoi ograde odakle se mogla vidjeti luka u
mraku, gdje su veliki parobrodi, istokani svjetlom u tami mora i neba, izgledali
kao olupine izgorjelih kua u kojima sva eravica jo tinja. Veliki osvijetljeni
tramvaji buno su prolazili uz more, zatim skretali u unutranjost grada i vozili
izmeu sve siromanijih kua do same etvrti Belcourt, gdje se valjalo oprostiti i
popeti se stubama, koje nisu nikad bile osvijetljene, do kruga svjetlosti ispod
petrolejske svjetiljke koja je osvjetljavala votano platno na stolu i stolice oko
njega, ostavljajui u tami ostatak prostorije gdje je Catherine Cormerv iz ormara
za posue vadila jedai pribor, baka u kuhinji podgrijavala podnevni paprika, a
stariji brat u kutu stola itao neki pustolovni roman. Ponekad je trebalo otii do
mzabitskog trgovca mjeovitom robom po sol ili etvrtinu maslaca koji bi
uzmanjkali u zadnji as, ili pak po ujaka Ernesta
a napad pedera
183
koji je na dugo i na iroko raspravljao u gostionici kod Gabya. Veeralo se u 8
sati, u tiini, ili je pak ujak prepriavao kakvu nesuvislu dogodovtinu od koje se
grohotom smijao, no o liceju nikad ni rijei, osim kad bi baka pitala Jacquesa je
li dobio dobre ocjene, a on bi odgovorio da je i o tome vie nitko ne bi govorio,
majka nije nita pitala, samo bi kimala glavom i promatrala ga svojim blagim
pogledom kad bi odgovorio da je dobio dobre ocjene, ali uvijek utljiva i pomalo
odsutna, ne ustaj, rekla bi svojoj majci, idem ja po sir, i to je bilo sve, do kraja
veere, kad bi ustala i poela raspremati stol. Pomozi majci, rekla bi mu baka
jer se on ve dohvatio Pardaillana i stao pohlepno itati. Pomogao bi joj pa se
vratio pod svjetiljku, poloio veliku knjigu koja je govorila o dvobojima i o
hrabrosti na glatko i golo votano platno, dok bi majka povukavi stolicu izvan
dosega svjetiljke sjela zimi uz prozor, ljeti na balkon, i gledala kako prolaze
tramvaji, automobili, prolaznici, koji se bivali sve ma-lobrojnijia. Opet bi baka
rekla Jacquesu da mora na spavanje jer sutradan ustaje u pet i pol, poljubio bi
najprije nju, zatim ujaka i na kraju majku koja bi mu uzvratila njenim i
rastresenim poljupcem, pa ponovno zauzela svoj nepomini poloaj, u
polumraku, pogleda odlutalog prema ulici i rijeci ivota to je neumorno tekla
dolje ispod obale na kojoj je ona neumorno stajala, dok ju je njezin sin, s tugom
u srcu neumorno promatrao u tami, gledao ta suha i pogrbljena leda, pun neke
neizmjerne tjeskobe pred nesreom koju nije mogao pojmiti.
a Lucien -14 EPS -16 Osiguranje
184
Kokoinjac i klanje kokoi
Ta tjeskoba pred nepoznatim i pred smru s kojom se suoavao svaki put kad bi
se iz liceja vraao kui, koja je ve tada u smiraj dana ispunjavala njegovu duu
istom onom brzinom kojom je tama prodirala svjetlost i zemlju, i koja bi

ieznula tek kad bi baka upalila petrolejsku svjetiljku, odlaui staklo na

votano platno, pridiui se malo na prste, bedara oslonjenih o rub stola, tijela
nagnuta naprijed, nakri-vivi glavu kako bi bolje vidjela plamenik pod sje-nilom,
jednom rukom drei bakreni kotai s pomou kojeg se podeavao fitilj, a
drugom struui upaljenom ibicom po fitilju sve dok se ovaj ne bi prestao dimiti
i dao lijep jasan plamen, tada bi baka vratila na svjetiljku staklo koje je kripalo
u dodiru sa zupcima bakrenog lijeba u koji ga je valjalo umetnuti, zatim se
ponovno uspravila pored stola i samo jednom podignutom rukom podeavala fitilj
sve dok se toplo uto svjetlo ne bi ravnomjerno razlilo po stolu u savrenom
irokom krugu, osvjetljavajui blagom svjetlou, koja kao da se odbijala od
votanog platna, lica ene i djeteta koje je s druge strane stola prisustvovalo
cijelom obredu, a njegova je tjeskoba polako nestajala kako je svjetlost rasla.
Istu bi tu tjeskobu osjeao ponekad dok bi pokuavao svladati u sebi oholost ili
tatinu kad bi mu baka zapovijedila da u odreenim okolnostima ode po koko u
dvorite. To bi uvijek bilo naveer, uoi nekog vanog blagdana, Uskrsa ili Boia,
ili pak kad bi im u pohode dolazili oni bolje stojei roaci,
185
koje je trebalo istovremeno poastiti i zavarati to se tie stvarnog materijalnog
stanja u obitelji. Za vrijeme prvih godina liceja, naime, baka je dogovorila s
ujakom Josephinom da joj sa svojih nedjeljnih trgovakih izleta donosi arapske
pilie, zamolila ujaka Ernesta da joj u dnu dvorita, na samom podu ljepljivom od
vlage, sagradi jednostavni kokoinjac u kojem je uzgajala pet do est kokoi koje
su joj davale jaja, a povremeno i svoju krv. Kad se baka odluila na prvo
smaknue, obitelj je bila za stolom i ona je starijem djeaku rekla da ode po
rtvu. No Louis1 je odbio, on je jasno i glasno izjavio da ga je strah. Baka se
podrugljivo nasmijala i ukorila tu razmaenu djecu koja su toliko drukija od one
iz njezina vremena, iz zabiti u unutranjosti, koja se nisu niega bojala. Sigurna
sam da je Jacques hrabriji. Hajde, idi ti. Iskreno govorei, Jacques se nije
osjeao nimalo hrabrijim. Ali kad su ga ve takvim proglasili nije mogao
ustuknuti, i te je prve veeri otiao. Trebalo se spusiti stubitem tapkajui u
mraku, skrenuti lijevo u isto tako mraan hodnik, pronai dvorina vrata i
otvoriti ih. No je bila manje mrana od hodnika. Mogle su se nazrijeti etiri
skliske i pozelenjele stube koje su se sputale u dvorite. S desne strane, kroz
rebrenice kuice u kojoj su ivjeli frizer s obitelji i arapska obitelj, dopirala je
krta svjetlost. Nasuprot vratima mogao je primijetiti bjeliastea mrlje ivotinja
usnulih na zemlji ili na posranim prekama. Kad bi se pribliio i dotaknuo
klimavi kokoinjac, sagnut, s prstima iznad glave uvuenim u rupice eline
mree, iz njega bi se podiglo prigueno kokodakanje pomijeano s odvratnim
mlakim smradom izmetina. Otvorio bi iana vrataca pri samoj zemlji, nagnuo
se da
Jacquesov brat zove se ponekad Henri, ponekad Louis. a izobliene
186
bi mogao zavui unutra ruku, s gaenjem dotaknuo tlo ili ukaljanu preku te
brzo izvukao ruku, a dah bi mu zastao od straha kad bi zauo mlataranje krila i
nogu i kad bi ivotinje stale letjeti i trati na sve strane. Te uskomeane ivotinje
u tami, taj kutak mraka i prljavtine, ispunjali su ga tjeskobom od koje mu se
grio eludac. Unato tome, morao je smoi odlunosti jer su ga odredili za taj
zadatak kao najhrabrijeg. ekao je, promatrao jasnu no iznad sebe, nebo
obasuto sjajnim i spokojnim zvijezdama, pa posegnuvi rukom jo dublje

dohvatio prvu nogu koja mu se nala nadohvat, izvukao prestraenu

raskokodakalu ivotinju iz kokoinjca, poupavi joj pritom dio perja
0 iana vrata, dok je kokoinjac odjekivao prodornim
1 obezumljenim kokodakanjem, a stari Arapin oprezno izaao u pravokutnik
svjetlosti to je iznenada zasjao. Ja sam, gospodine Tahar, reklo je dijete
bezbojnim glasom, doao sam po koko za baku. Ah, ti si. Dobro je. Mislio sam
da su lopovi, i vratio se u kuu, ostavljajui dvorite u potpunom mraku.
Jascques bi tada poeo trati, koko se luaki otimala, udarao je njome o zidove
hodnika i o reetke stubine ograde, bilo mu je muno od gaenja i od straha dok
je osjeao u ruci debelu, hladnu i hrapavu kou kokojih nogu, trao sve bre
odmoritem i hodnikom na katu, te napokon uletio u blagovaonicu kao
pobjednik. Pobjednikov se lik ocrtavao na kunom pragu, raupan, koljena
zelenih od dvorine mahovine, drei koko to dalje od sebe, lica blijeda od
straha. Vidi?, rekla je baka starijem bratu. Mlai je od tebe, a postidio te.
Jacques se prepustio uivanju u zasluenoj slavi tek poto je baka odlunom
kretnjom dohvatila noge kokoi koja se istog trenutka primirila kao da je osjetila
da je dola u neumoljive ruke. Njegov je brat jeo desert i osvrnuo se na njega
samo da bi mu dobacio pogled pun prezira, to je
187
pridonijelo Jacquesovu samozadovoljstvu. Ono je meutim kratko trajalo. Sretna
to joj je unuk tako muevan, baka ga je za nagradu pozvala u kuhinju da joj
pomae pri klanju kokoi. Ve je bila opasala veliku plavu pregau pa je, ne
isputajui kokoje noge iz ruku, postavila na pod veliki duboki bijeli tanjur od
porculana i dugi kuhinjski no koji je ujak Ernest redovito brusio s pomou
dugog crnog kamena tako da je, istanjen uporabom, bio nalik na sjajnu elinu
nit. Stani tu. Jacques bi stao gdje bi mu pokazala, u dno kuhinje, dok bi baka
stala na vrata, prepreujui tako izlaz i kokoi i djetetu. Kria naslonjenih na
sudoper, (lijevog) ramena na zid, gledao je, uasnut, precizne kretnje
prinositeljice rtve. Baka bi povukla tanjur pod svjetlost male petrolejske
svjetiljke na drvenom stolu lijevo od ulaza. Poloila bi ivotinju na tlo, te
kleknuvi desnom nogom na pod uklijetila kokoi noge, pritiui je rukama
kako bi joj onemoguila da se otme, pa joj lijevom rukom zgrabila glavu koju je
povukla unatrag do tanjura. Noem otrim poput britve polako joj je rezala
grkljan na mjestu gdje je kod ovjeka Adamova jabuica, produbljujui rez i
zavrui joj sve vie glavom kako se no uz grozan zvuk usjecao u hrskavicu, te
pridravala ivotinju koja je stravino podrhtavala cijelim tijelom, nepomina, dok
joj je u bijeli tanjur otjecala purpurna krv u koju je Jacques gledao drhtavih nogu
kao da je to njegova krv iz njega istjecala. Uzmi tanjur, rekla je baka poslije
beskrajno mnogo vremena. ivotinja je prestala krvariti. Jacques je oprezno
poloio na stol tanjur s krvlju koja je ve bila potam-njela. Koko, ije je perje
izgubilo sjaj i na ije staklaste oi su se ve spustili smeurani kapci, baka je
bacila pored tanjura. Jacques je promatrao to nepomino tijelo, noge na kojima
su prsti sad bili spojeni i koje su mlitavo visjele, spljotenu krijestu bez sjaja,
jednom
188
rijeju, smrt, te otiao u blagovaonicua. Ja to ne mogu gledati, rekao mu je brat
te prve veeri, obuzdavajui bijes. To je odvratno. Ma nije, odgovorio mu je
Jacques nesigurnim glasom. Louis ga je promatrao istovremeno neprijateljski i
ispitivaki. Jacques se trgnuo. Odjednom se suoio sa svojom tjeskobom, s tim

paninim strahom od noi i od smrti, te u ponosu, i samo u ponosu, pronaao

volje da bude hrabar to mu je na kraju dalo hrabrosti. Boji se, to je sve, rekao
mu je napokon. Da, rekla je baka koja je tog trenutka ula, ubudue e
Jacques ii u kokoinjac. Dobro, dobro, rekao je ujak Ernest sav ozaren,
hrabar je on. Jacques je sav ukoen gledao u majku, koja je, malo dalje, krpala
arape na velikom drvenom jajetu. Da, ree, to je dobro, ti si hrabar. I ponovno
se okrenula prema ulici dok je Jacques, ne skidajui pogleda s nje, osjeao kako
mu se nesrea uvlai u duu. Poi spavati, rekla je baka. Ne palei malu
petrolejsku svjetiljku, Jacques bi se svlaio u sobi pri svjetlu to je dopiralo iz
blagovaonice. Legao bi na rub kreveta za dvije osobe kako ne bi morao doticati
brata, ni smetati mu. Odmah bi zaspao, malaksao od umora i uzbuenja, samo
bi ga ponekad probudio brat, opkoraujui ga da bi legao uza zid, on je naime
kasnije ustajao, ili majka koja bi svlaei se u tami udarila u ormar, tiho se
popela na svoj krevet i spavala tako tiho da se inilo da je budna, Jacques je to
ponekad i pomislio, pa je poelio zazvati je, ali je znao da ga ionako ne bi ula,
zato se trudio ostati budnim koliko i ona, isto tako tihim, nepominim i
neujnim, sve dok ga san ne bi svladao kao to je svladao njegovu majku poslije
naporna dana provedena u pranju i spremanju.
a sutradan miris svjeeg kokojeg mesa osmuenog na plamenu.
189
etvrci i praznici
Samo su se etvrtkom i nedjeljom Jacques i Pierre vraali svome svijetu, s
iznimkom pojedinih etvrtaka kad bi Jacques ostao u pritvoru, to jest bio zadran
u kazni (kako je pisalo u pismu razrednika koje je Jacques morao dati majci na
potpis poto joj je njezin sadraj saeo u jednu rije kazna) te morao ostati dva
sata, od 8 do 10 (u teim sluajevima i etiri) u liceju i u posebnoj uionici s
ostalim krivcima, te pod nadzorom repetitora, koji bi uglavnom bio bijesan to su
mu upropastili slobodan dan, rjeavati izrazito dosadnu zadau za kaznua. Pierre
meutim, u svih osam godina liceja, nije nikad ostao u kazni. Jacques je pak,
izrazito nemiran i tako tat da je izvodio bilo kakve gluposti ne bi li privukao na
sebe panju, samo nizao kazne. Uzalud je objanjavao baki da se kazne odnose
na ponaanje, ona nije razlikovala glupost od loeg ponaanja. Za nju je dobar
uenik bio nizbjeno krepostan i pametan, kao to je krepost vodila ravno u
znanost. Tako su, barem prvih godina, kazne etvrkom bile pojaane ukorima
srijedom.
etvrci bez kazne i nedjeljna jutra bili su posveeni odlasku u trgovinu i
kuanskim poslovima. A poslije podne su Pierre i Jean1 mogli izai zajedno. Za
ljetna vremena ili su na plau Sablettes ili na vojno vjebalite, veliku ledinu na
kojoj je bilo nogometno igralite i mnotvo staza za boanje. Tu su mogli igrati
a u liceju, ne donnade nego castagne 1 Rije je o Jacquesu
191
nogomet, najee s krpenom loptom i s momadima sastavljenim na licu mjesta
od arapske i francuske djece. No, preostali je dio godine dvoje djece odlazilo u
Dom Invalida Koubaa gdje je Pierreova majka, koja je bila napustila potansku
slubu, radila kao efica praonice rublja. Kouba je bilo ime breuljka istono od
Alira gdje je zavravala jedna tramvajska linijab. Tu je zapravo prestajao grad, a
poinjali su blagi krajolici Sahela sa skladnim vinogradima, relativno mnogo
voda, s gotovo sonim livadama i poljima plodne crvenice, presjecanim
mjestimice drvoredima visokih empresa ili trstikom. Vinova loza, voke, kukuruz

rasli su tu u izobilju i bez mnogo uloena truda. Onome tko bi doao iz grada i
njegovih vruih i vlanih donjogradskih etvrti, zrak se ovdje inio otrim i
smatrao se ljekovitim. Alircima koji su, im bi stekli neto imovine ili novca,
odlazili ljeti iz Alira u Francusku gdje je klima blaa, bilo je dovoljno da zrak koji
negdje udiu bude samo malo svjeiji pa da ga krste francuskim. Tako se i na
Koubi udisao francuski zrak. Dom invalida, koji je bio otvoren odmah poslije rata
za umirovljene ratne invalide, bio je udaljen pet minuta od krajnje tramvajske
postaje. Bio je to bivi samostan, prostrano zdanje sloene arhitekture s nekoliko
krila, debelih zidova obijeljenih vapnom, s natkrivenim trijemovima i velikim,
svjeim dvoranama sa svodovima u kojima su bile smjetene blagovaonice i sve
pratee slube. Praonica rublja, koju je vodila gospoda Marlon, Pierreova majka,
nalazila se u jednoj od tih velikih dvorana. Tu bi doekala djecu, u mirisu vruih
glaala i vlanog rublja, u prisutnosti dviju radnica, jedne Arapkinje i jedne
Francuskinje, koje su radile pod njezinim nadzorom. Dala bi im svakom komad
kruha i okolade pa, zavrui rukave
a Je li mu to ime? b poar
192
na svojim svjeim i vrstim rukama, rekla: spremite to u dep za etiri sata i
idite u vrt, imam posla.
Djeca bi najprije lutala trijemovima i unutranjim dvoritima i najee bi odmah
pojela uinu da se otarase kruha koji im je smetao i okolade koja im se topila
medu prstima. Susretali bi invalide kojima je nedostajala jedna ruka ili noga, ili
pak one u kolicima s kotaima od bicikla. Nije bilo unakaenih lica ili slijepaca,
samo invalidi bez ruku i nogu, uredno odjeveni, poneki s odlijem, s rukavom
koulje, kaputa ili nogavicom od hlaa brino svrnutima i privrenim
sigurnosnom iglom oko nevidljiva batrljka, i to nije bilo strano, bilo ih je mnogo.
Djeca su se, poto se stialo iznenaenje koje su doivjela prvi dan, prema njima
odnosila kao prema svemu novom to bi otkrila i odmah potom uklopila u
prirodni red svih stvari. Gospoda Marlon objasnila im je da su ti ljudi izgubili
ruku ili nogu u ratu, a rat je ionako bio dio njihova svijeta, samo su o njemu i
sluali oko sebe, on je ostavio toliko traga na njihovu okolinu da im nije bilo
teko shvatiti da se u njemu moglo izgubiti ruku ili nogu, pa ak ni da ga se
moglo opisati upravo kao razdoblje u ivotu u kojem se gube ruke i noge. Stoga
taj svijet hromih ljudi za dvoje djece nije bio tuan. Istina je da su neki bili
utljivi i smrknuti, ali veinom su to bili mladi, nasmijani ljudi, koji su se dapae
alili na raun svoje hromosti. Imam samo jednu nogu, govorio bi jedan,
plavokos, muevna etvrtasta lica i zdrav kao dren, a esto ga se moglo zatei u
praonici rublja, ali ti jo uvijek mogu dati nogom u guzicu. Pa bi se, oslanjajui
se desnom rukom o tap, a lijevom o ogradu trijema, uspravio i svojom jedinom
nogom zamahnuo prema njima. Djeca bi se s njim alila, pa odjurila glavom bez
obzira. inilo im se posve normalnim da oni jedini mogu trati i sluiti se svojim
dvjema rukama. Jedan jedini put je Jacquesu, poto je istegnuo
193
gleanj na nogometu pa je nekoliko dana vukao nogu, proletjela glavom misao da
invalidi koje via etvrtkom vie nikad u ivotu nee moi, kao to on moe,
potrati za jureim tramvajem ili udariti nogom loptu. Odjednom shvati svu
udesnost ljudskog mehanizma, i neka ga nejasna zebnja obuzme na pomisao da
bi i on mogao postati bogalj, ali ubrzo na to zaboravi.

Prolazili su* pokraj blagovaonica s pritvorenim rebrenicama u kojima su se veliki

pocinani stolovi jedva primjetno sjali u sjeni, zatim uz kuhinje s golemim
posudama, kotlovima i loncima odakle se dizao jak miris zagorjele masti. U
zadnjem krilu primijetili su spavaonice s dva ili tri kreveta prekrivena sivim
prekrivaima i s ormarima od svijetla drva. Zatim bi se vanjskim stubitem
spustili u vrt.
Dom invalida bio je okruen velikim, gotovo posve zaputenim perivojem.
Nekoliko invalida prihvatilo se odravanja velikih ruinjaka i cvjetnjaka oko
kue te malog povrtnjaka opasanog ogradom od suhe trstike. Ostali dio perivoja,
neko velianstvenog, bio je posve zarastao u korov. Ogromni eukaliptusi,
kraljevske palme, kokosove palme, kauukov-cia golemih debala, ije su se
najnie grane svijale do poda i ondje opet uhvatile korijen, tvorei tako biljni
labirint pun sjene i tajnovitosti, gusti i snani empresi, ilava stabla naranai,
umarci neobino velikih, ruiastih i bijelih oleandara, gospodarili su izbrisanim
drvoredima na kojima je glina pojela ljunak, zaraslima u mirisni gusti jasmina,
pavitine, Kristova cvijeta, grmove kozje krvi i same utonule u debeo sag djeteline,
kiselice i korova. etati tom mirisnom dunglom, penjati se po drveu, zabiti nos
u travu, kriti noem zarasle puteljke iz kojih izlazi izgrebenih nogu i lica puna
vode, bilo je pravo pijanstvo.
* djeca
a drugo veliko drvee.
194
No, proizvodnja opasnih otrova zauzimala je takoer dobar dio poslijepodneva.
Ispod stare kamene klupe naslonjene na komad zida obraslog u divlju lozu, djeca
bi nagomilala svu silu tuba od aspirina, boica od lijekova ili starih tintarnica,
krhotina od posua i razbijenih alica koje su inile njihov laboratorij. Tu bi,
izgubljeni u dnu perivoja, daleko od znatieljnih pogleda, spravljali svoje
tajanstvene napitke. Temelj svakog napitka bio je ruiasti oleander, i to stoga
to su oko sebe esto sluali o tome da je njegova sjena tetna i da se neopreznik
koji usne ispod njega vie nikad ne probudi. Lie od oleandra, i cvijet kad mu je
bilo vrijeme, dugo su gnjeili izmeu dva kamena dok se ne bi pretvorili u opasnu
(pogibeljnu) kau koja je obeavala stranu smrt. Tu bi kau ostavljali izloenu
zraku i ona bi se zaas poela prelijevati svim duginim bojama, to joj je davalo
posebno prijetei izgled. Za to vrijeme, jedno od djece otralo bi napuniti bocu
vodom. Zatim bi na red dolo drobljenje eera. Djeca su bila sigurna u njihovu
zloudnu mo s nesigurnog razloga to to drvee raste na grobljima. eere su
brali, nisu ih skupljali po tlu gdje su onako suhi i tvrdi djelovali nepodnoljivo
zdravoa. Dvije su kae zatim pomijeali u staroj zdjelici i razri-jedili vodom, pa
cijedili kroz prljavu maramicu. Tako dobivenim sokom, zastraujue zelene boje,
djeca su rukovala oprezno kao to se rukuje ubojitim otrovom. Paljivo su ga
nalijevali u tube od aspirina ili ljekarnike boice koje bi potom zaepili, pazei
da ep ne dodirne tekuinu. Ono to bi preostalo pomijeali bi s drugim kaama
od svakojakih bobica koje su mogli nai, pa su tako proizvodili cijele serije sve
jaih otrova, briljivo ih obiljeavali i slagali pod klupu do narednog tjedna kako
bi se vrenjem pretvorili u neprijeporno kobne otrove. Kad bi taj mraan posao bio
uspostaviti kronoloki red.
195
zavren, Jacques i Pierre oduevljeno su gledali zbirku zastraujuih boica i sa
zadovoljstvom udisali gorak i kiselkast miris to se dizao s kamena umrljanog

zelenom kaom. Ti otrovi nisu, uostalom, bili nikom namijenjeni. Ovi su kemiari
dodue pokuavali izraunati koliki bi broj ljudi mogli ubiti, pa su u svom
optimizmu ili tako daleko da su smatrali da im je proizvedena koliina dostatna
da isprazne grad. Nije im meutim nikad palo napamet da bi ih ta udotvorna
droga mogla osloboditi nekog druga ili mrskog profesora. Jer, oni ustvari nikoga
nisu mrzili, to e im zadavati neprilike kasnije u ivotu i u drutvu u kojem e
morati ivjeti.
No, najuzbudljiviji dani bili su dani s vjetrom. Jedan bok kue koji je gledao na
perivoj zavravao se neim to je nekad bila terasa, kamena ograda koje je
poivala u travi pokraj cementnog podnoja obloenog crvenim ploicama. S
terase koja je bila otvorena s triju strana otvarao se pogled na perivoj, a iza
perivoja zjapila je provalija koja je dijelila breuljak Kouba od jedne od visoravni
Sahela. Terasa je bila okrenuta tako da je istoni vjetar, uvijek estok u Aliru,
kad bi zapuhao, ibao njome poprijeko iz sve snage. Tih bi dana djeca otrala do
prvih palmi u ijem podnoju je uvijek bilo listova. Ostrugali bi donji dio stabljike
da odstrane bodlje kako bi ih mogli uhvatiti s obje ruke. Zatim bi, vukui
palmino lie za sobom, otrali do terase; vjetar je puhao svom snagom, zvidao u
velikim eukaliptusima, suludo vitlajui njegovim najviim granama, kutrao
palme, guvao iroke i sjajne listove kauukovaca koji su utali poput papira.
Trebalo se popeti na terasu, visoko podii palmin list i stati leima prema vjetru.
Djeca bi rukama vrsto uhvatila suho i utavo palmino lie, zaklanjajui ga
djelomice svojim tijelom, pa se naglo okrenula. U taj as bi se list priljubio uz
njih, udisali bi njegov miris
196
po praini i po slami. Igra se sastojala u tome da se napreduje protiv vjetra
podiui palmin list sve vie. Pobjednik je bio onaj tko bi prvi stigao do kraja
terase ne dopustivi da mu vjetar istrgne list iz ruku, stao ondje s listom u
ispruenim rukama, tijela oslonjena na jednu nogu izbaenu prema naprijed, i
izdrao tako, pobjedniki i to je dulje mogue prkosei podivljaloj snazi vjetra.
Tu, iznad perivoja i visoravni to je vrvjela drveem, pod nebom kojim su jurili
golemi oblaci, Jacques je osjeao kako vjetar, to je dolazio iz dalekih krajeva,
klizi niz palmin list u njegove ruke i ispunjava ga takvom snagom i radou da
nije prestajao klicati od oduevljenja sve dok, ruku i ramena iznemoglih od
napora, ne bi ispustio palmin list koji bi odmah odnio vjetar zajedno s njegovim
poklicima. Naveer, leei u krevetu shrvan umorom, u tiini sobe gdje je njegova
majka spavala svojim laganim snom, jo je uvijek uo u sebi huanje
pobijenjelog vjetra koji e voljeti cijeloga ivota.
etvrtaka je osim toga bio i dan kad su Jacques i Pierre odlazili u gradsku
knjinicu. Jacques je oduvijek gutao sve knjige koje bi mu se nale pod rukom i
to s istom onom pohlepom s kojom je ivio, igrao se ili sanjario. itanje mu je
omoguavalo da pobjegne u bezazlen svijet gdje su bogatstvo i siromatvo bili
podjednako zanimljivi, budui posve nestvarni. L'intrepide, veliki ilustrirani
albumi koje su on i njegovi drugovi razmjenjivali sve dok im korice od lje-penke
ne bi postale sive i hrapave, a stranice poderane i pune uha, odnosili su ga u
svijet ale i junatva koji je zadovoljavao njegove dvije bitne potrebe, potrebu za
radou i potrebu za hrabrou. Sklonost prema junatvu i bljetavilu kod dva je
djeaka bila zacijelo veoma izraena, ako je suditi po njihovoj nevjerojatnoj
izdvojiti ih iz njihove sredine.
197

potronji pustolovnih romana i po lakoi kojom su povezivali junake iz

Pardaillana sa svojim svakodnevnim ivotom. Njihov omiljeni pisac bio je ustvari
Michel Zevaco, a renesansa, poglavito talijanska, s okusom maa i otrova,
rimskih i firentinskih palaa te raskoi kraljevskog i papinskog dvora, bila je
omiljeno carstvo tih dvaju aristokrata koje se moglo zatei kako, u utoj
pranjavoj ulici u kojoj je ivio Pierre, jedan drugog izazivaju na dvoboj, poteu
duga lakirana ravnala iz [ f i medu kantama za otpatke uputaju se u estoke
dvoboje od kojih su im jo dugo ostajali oiljci na prstima3. U to se vrijeme nisu
ni mogli susresti s nekim drugim knjigama jer je u njihovoj etvrti malo tko itao,
a sami su mogli kupiti, i to samo s vremena na vrijeme, samo popularne knjige
koje su se povlaile po tezgama prodavaa novina.
No, otprilike u vrijeme kad su poeli pohaati licej, otvorena je u etvrti gradska
knjinica, na pola puta izmeu ulice u kojoj je ivio Jacques i breuljka gdje su
poinjale otmjenije etvrti s vilama okruenim malim vrtovima, punim
miomirisnih biljaka koje su bujale na tim vlanim i vruim padinama Alira. Te
su vile okruivale perivoj zavoda Saint-Odile, crkvenog internata za djevojke.
Upravo su u toj etvrti, tako blizu i tako daleko od njihove, Jacques i Pierre
otkrili svoje najdublje emocije (jo nije vrijeme da se o njima govori, ali e o njima
biti govora itd.) Granica izmeu dvaju svjetova (jednog pranjavog i bez drvea, u
kojem su sav prostor zauzimali njegovi stanovnici i kamen u kojem su ivjeli,
drugi u kojem su cvijee i drvee nudili svu ovozemaljsku rasko) bio je prilino
iroko etalite s velianstvenim platanama na oba
1 Jedna neitka rije.
a Ustvari su se tukli da odlue tko e biti d'Artagnan ili Passepoil. Nitko nije htio
biti Aramis, Athos ili u krajnjem sluaju Porthos.
198
plonika. S jedne njegove strane nizale su se vile, a s druge male jeftine stambene
zgrade. Gradska knjinica nalazila se na toj drugoj strani.
Bila je otvorena tri dana u tjednu, od kojih etvrtkom, naveer poslije radnog
vremena i cijelo jutro. Jedna mlada nastavnica, prilino nezahvalne vanjtine,
koja je dobrovoljno poklanjala nekoliko sati svog vremena knjinici, sjedila je za
prilino irokim stolom od svijetla drva i izdavala knjige. Prostorija je bila
pravokutna, zidovi potpuno prekriveni policama od svijetla drva i knjigama
uvezanim u crno platno. Tu je bio i stoli s nekoliko stolica za one koji su htjeli
na brzinu pogledati neto u rjeniku, jer tu su se knjige samo posuivale, i
abecedna kartoteka kojom se ni Jacques ni Pierre nisu nikad sluili, njihova se
metoda sastojala u tome da eu uz police, izaberu knjigu prema njezinu
naslovu, rjee prema autoru, da zapamte njezin broj i upiu ga na plavi karton
koji je trebalo ispuniti da bi se dobila eljena knjiga. Da bi se steklo pravo na
posuivanje knjiga trebalo je predoiti uplatnicu od stanarine i uplatiti
minimalnu lanarinu. Nakon toga biste dobili lansku iskaznicu, a posuene
knjige upisivale su se istovremeno u iskaznicu i u knjigu koju je drala mlada
knjiniarka.
U knjinici je bilo ponajvie romana, no mnogi su bili zabranjeni mlaima od
petnaest godina i stajali su posebno. Stoga iskljuivo intuitivna metoda dvoje
djece nije dostajala da se izaberu najbolje od preostalih knjiga. No, sluaj ipak ne
teti uvijek kulturi, pa su tako dva halapljivca, prodirui sve na to su naili, uz
ono najgore gutali i ono najbolje, ne trudei se, uostalom, da bilo to zapamte, i
pamtila su doista samo ono neobino i jako uzbuenje koje je tjednima,

mjesecima i godinama poticalo i pothranjivalo u njima cijeli jedan svijet slika i

uspomena, nespojiv sa stvarnou u kojoj su svakodnevno ivjeli, ali nita manje
stvaran za tu
199
strastvenu djecu koja su ivjela svoje snove s istom onom estinom s kojom su
ivjela ivot*.
Sadraj tih knjiga bio je ustvari prilino nevaan. Vano je bilo ono to bi osjetili
ulazei u knjinicu, gdje nisu vidjeli zidove s crnim knjigama nego prostor s
mnogim obzorjima koji ih je, ve na samom pragu oteo skuenom ivotu njihove
etvrti. Onda bi doao trenutak kada bi, svaki s dvije knjige na koje su imali
pravo, vrsto pritisnute laktovima o bok, hodali u taj sat ve mranim etalitem,
drobei pod nogama plodove velikih platana i zamiljali uitke koje e im donijeti
njihove knjige, ve ih unaprijed usporeivali s onima od prethodnog tjedna, sve
dok ne bi stigli do glavne ulice gdje bi ih pod slabim svjetlom uline svjetiljke
otvorili ne bi li uhvatili koju reenicu (na primjer: bio je neobino snaan) koja
bi potakla njihovu radosnu i nezasitnu nadu. Brzo bi se rastali i pohitali prema
blagovaonici da poloe knjigu na votano platno, pod svjetlost petrolejske
svjetiljke. Jaki miris ljepila dizao se iz grubog uveza koji im je grebao prste.
Sam nain na koji je bila tiskana knjiga govorio je itatelju kakav e uitak iz nje
izvui. R i J. nisu voljeli veliki slog sa irokim marginama u kojima su uivali
istanani pisci i itai, nego stranice pune sitnih slova to su tekle u zbijenim
redovima, do vrha ispunjene rijeima i reenicama, poput onih ogromnih
seljakih tanjura iz kojih moete jesti mnogo i dugo a da ih nikad ne ispraznite i
koji jedini mogu namiriti neke velike apetite. Nisu marili za istananost, oni nisu
znali nita, a htjeli su saznati sve. Bilo je nevano je li knjiga loe napisana, a
kompozicija romana nezgrapna, ako je bila razumljiva i puna uzbudljivog ivota;
te su knjige, i samo one, bile graa za njihove snove, nad kojima su onda snivali
dubokim snom.
a Stranice iz rijenika Quillet, miris tabli. b Gospoice, je li dobar Jack London?
200
Svaka je knjiga, osim toga, imala poseban miris, ovisno o papiru na kojem je bila
tiskana, blag i nenametljiv miris u svakom sluaju, no tako osobit da je J.
zatvorenih oiju mogao razlikovati biblioteku Nel-son od tekuih izdanja koja je
tiskao Fasquelle. Svaki od tih mirisa, jo prije negoli je zapoeo s itanjem,
prenosio je Jacquesa u jedan drugi svijet pun ve [ispunjenih] obeanja koji je
zaas zasjenio prostoriju u kojoj je sjedio, izbrisao i samu etvrt i njezine zvuke,
grad i cijeli svijet koji e posve ieznuti im se s pohlepom i arom baci na
itanje koje e ga dovesti u stanje takva pijanstva iz kojeg ga nee moi trgnuti ni
opetovane naredbea. Jacques, po trei put ti kaem, postavi stol. Napokon bi
postavio stol, prazna i odsutna, pomalo smetena pogleda, kao opijena tivom, pa
se vratio knjizi kao da se od nije ni odvajao. Jacques, jedi, i on bi jeo posluenu
hranu koja mu se unato svojoj gustoi inila manje stvarnom i manje vrstom
od one koju je nalazio u knjigama, potom bi raspremio stol i ponovno uzeo
knjigu. Ponekad bi mu prila majka prije nego to bi sjela u svoj kut. To je
biblioteka, rekla bi. Loe je izgovarala tu rije koju je ula samo iz sinovih usta i
koja joj nije nita znaila, ali raspoznavala je korice knjigab. Da, rekao bi
Jacques ne podiui glavu. Catherine Cormerv tada bi se nagnula preko njegova
ramena. Promatrala bi taj dvostruki pravokutnik pod svjetlom, pravilne redove
crta; i ona je udisala njihov miris, ponekad ak prelazila stranicom svojim

prstima ukoenim i smeuranim od pranja rublja, kao da je htjela bolje shvatiti

to je to knjiga, pribliiti se malo tim tajanstvenim, za nju nerazumljivim
znakovima, u kojima je njezin sin tako esto, i to satima, nalazio ivot koji joj je
bio nepoznat i iz kojeg se vraao gledajui je kao da gleda neznanku.
a proiriti.
b dali su mu napraviti (ujak Ernest) mali pisai stol od bijela drva.
201
Izobliena je ruka njeno milovala djeakovu glavu, no on nije uzvraao, a ona bi
samo uzdahnula i otila sjesti daleko od njega. Jacques, idi spavati. Baka bi
ponovila svoju naredbu. Sutra e zakasniti. Jacques bi ustao, s knjigom pod
pazuhom spremio torbu za sutradan, te stavivi knjigu pod jastuk, usnuo tekim
snom, poput pijanca.
Tako je godinama Jacquesov ivot bio neravnomjerno podijeljen izmeu dva
ivota koja nije nikako mogao spojiti. Dvanaest sati, uz zvuke bubnja, u drutvu
djece i profesora, zaokupljen igrama i uenjem. Dva do tri sata svakodnevnog
ivota u svojem domu u staroj etvrti, uz majku kojoj je bio doista blizak samo u
snu. Iako je njegov prvi ivot bila zapravo ta etvrt, njegov sadanji ivot i jo vie
njegova budunost bio je licej. Tako se njegova etvrt na kraju na neki nain
svela na veer, spavanje i snove. I je li ta etvrt, uostalom, uope postojala ili je
bila samo pustinja u koju se pretvorila jedne veeri kad je djeak izgubio svijest?
Pad na beton... Ma kako bilo, ni s kim u liceju nije mogao govoriti o majci ni o
svojoj obitelji. Jednako tako ni s kim kod kue nije mogao govoriti o liceju.
Nijedan kolski drug, nijedan profesor, za svih tih godina koje su ga dijelile od
mature, nije nikad doao k njemu kui. to se pak majke i bake tie, one nisu
dolazile u licej, osim jednom godinje na dodjelu nagrada, poetkom srpnja. I tog
bi dana, istina, ule na velika vrata, okruene mnotvom sveano odjevenih
roditelja i uenika. Baka bi stavila svoju haljinu i crni rubac za sveane izlaske,
Catherine Cormerv stavila bi eir ukraen smeim tilom i crnim grozdom od
voska, smeu ljetnu haljinu, i jedine cipele s malom potpeticom koje je imala.
Jacques je nosio bijelu koulju s ovratnikom poput Dantonova i s kratkim
rukavima, ispoetka kratke, kasnije duge hlae, koje bi majka veer uoi briljivo
izglaala, pa bi
202
koraao izmeu dviju ena, vodio ih prema crvenom tramvaju, oko jedan sat u
podne, smjestio ih na klupu u prvim kolima, a sam stao sprijeda promatrajui
kroz staklo majku koja bi mu se s vremena na vrijeme osmjehivala, i koja bi za
cijelo vrijeme vonje provjeravala je li joj eir dobro namjeten, kako joj stoje
natovi na arapama ili je li na svom mjestu mala zlatna medalja s Bogorodicom
to joj je na tankom laniu visila o vratu. Od trga Gouvernement slijedio je
komad svakodnevnog puta kojim je dijete samo jednom godinje prolazilo u
drutvu dviju ena, ulicom Bab--Azoun. Jacques je udisao majin losion
(Lampero) kojim se majka obilno zalila za tu priliku, baka je koraala uspravno i
ponosno, korei ker kad se ova alila na noge (Tako ti i treba kad u svojim
godinama kupuje premale cipele.) dok im je }acques neumorno pokazivao
duane i trgovce koji su postali vanim dijelom njegova ivota. Sveana vrata
liceja ve su bila otvorena, zelenilo u loncima ukraavalo je od vrha do dna
monumentalno stubite kojim su se ve poeli uspinjati prvi roditelji i uenici,
kao i Cormervevi koji su, razumije se, doli puno prerano, kao to to uvijek ini
sirotinja koja ima malo drutvenih obveza i malo zadovoljstava, i koja se uvijek

boji da nee stii na vrijeme8. Potom bi stigli do dvorita za starije ake,

prekrivenog redovima stolaca iznajmljenih iz agencije za plesove i koncerte, gdje
je u dnu, ispod velikog sata, po cijeloj irini bio podignut podij prekriven stolcima
i naslonjaima, i on ukraen svom silom lonanica. Dvorite se malo-pomalo
ispunjavalo svijetlim haljinama, ene su naime bile u veini. Oni koji su stigli prvi
zauzeli su mjesta u sjeni, ispod drvea. Ostali su se hladili arapskim lepezama od
tanke pletene
^fc
a a oni koje je sudbina zakinula ne mogu a da se ne osjeaju na neki nain
odgovornima za to pa im se ini da tu sveopu krivicu ne treba jo poveavati
malim propustima...
203
slame obrubljenima crvenim vunenim jabuicama. Iznad prisutnih, plavetnilo
neba se zgunjavalo i od vruine to ga je prila postajalo sve tvrim.
U dva sata, vojna glazba, nevidljiva na gornjoj galeriji, zasvirala je Marseljezu, svi
bi prisutni ustali, a u dvorite bi uli profesori s etvrerouglatim tokama i dugim
togama od etamina koji je mijenjao boje ovisno o njihovim specijalnostima,
predvoeni ravnateljem i jednim predstavnikom vlasti (uglavnom visokim
vladinim dunosnikom). Zvui naredne vojnike koranice popratili bi smjetanje
profesora, i odmah potom rije bi uzeo predstavnik vlasti i iznio svoje miljenje o
Francuskoj openito i o obrazovanju napose. Catherine Cormerv je sluala iako
nije nita ula, ali nikad nije pokazivala nestrpljenje ili dosadu. Baka je ula, ali
nije ba mnogo razumjela. Dobro govori, rekla bi keri, koja bi kimala s
odobravanjem. To bi ohrabrilo baku da se okrene svom susjedu ili susjedi s lijeve
strane, nasmijei se i kimanjem glave potvrdi to je upravo izrekla. Prve je godine
Jacques primijetio da jedino njegova baka nosi rubac kakav su nosile stare
panjolke, i bi mu neugodno. Taj ga ustvari lani sram nije nikad napustio;
pokuao je srameljivo baki govoriti o eiru, a kad mu je odgovorila da nema
novaca na bacanje i da je uostalom rubac grije za uha, shvatio je da se tu ne da
nita uiniti. No, kad bi se baka poela obraati svojim susjedima za vrijeme
dodjele nagrada, osjetio je kako se vraki crveni. Nakon predstavnika vlasti,
ustao bi najmlai profesor, uglavnom tek stigao te godine iz metropole, koji je po
tradiciji morao odrati sveani govor. Govor je obino trajao izmeu pola i jednog
sata, a mladi sveuilitarac ne bi propustio priliku da ga naika aluzijama iz
kulture i humanistikim finesama potpuno nerazumljivima tom alirskom
opinstvu. Kako je osim toga bilo veoma vrue, pozornost bi opadala, a lepeze
mahale
204
sve bre. ak bi i baka pokazivala da joj je dosta, gledajui uokolo. Jedino je
Catherine Cormerv, paljiva, podnosila, ne trepnuvi, tu kiu uenosti i mudrosti
to je padala* po njoj bez prestanka. Jacques se pak gnje-zdio na stolici, traio
pogledom Pierrea i ostale drugove, slao im kojekakve znakove i uputao se u dugi
razgovor grimasama. Dugi pljesak na kraju bi zahvalio govorniku to je zavrio, i
tada je poelo prozivanje nagraenih. Poinjalo se s viim razredima, pa je tako
prvih godina dvjema enama prijepodne prolo u ekanju na doe na red
Jacquesov razred. Samo su najvie nagrade pozdravljane fanfarama nevidljive
glazbe. Nagraeni uenici, sve mlai i mlai, ustajali bi, proli dvoritem, popeli
se na podij, prihvatili stisak ruke, ukraen lijepim rijeima, predstavnika vlasti,
zatim ravnatelja, koji bi im predao sveanj knjiga (to ga je ovome prethodno

dodao sveuilini pod-vornik popevi se prije nagraenog uenika s mjesta ispod

podija gdje su stajale kutije na kotaiima pune knjiga). Zatim bi nagraeni
uenik siao s podija praen glazbom i pljeskom, s knjigama pod rukom, ozaren,
traei pogledom sretne roditelje koji su brisali suze. Nebo je sad ve bilo manje
plavo, poneto od njegove vruine isparilo je kroz nevidljivu pukotinu negdje
iznad mora. Nagraeni uenici penjali su se i silazili, fanfare su se smjenjivale,
dvorite se malo--pomalo praznilo, nebo se ve poinjalo zelenjeti, i doao je red
na Jacquesov razred. im je izgovoreno ime njegova razreda, prestao bi se
kreveljiti i uozbiljio se. Kad bi prozvali njegovo ime, ustao bi, a u glavi bi mu
zujalo. Jedva bi uo iza sebe majku, koja nije nita ula, kako kae baki: Rekao
je Cormerv? Da, odvratila bi baka rumena od uzbuenja. Betonirano dvorite
kojim je trebao proi, podij, prsluk predstavnika
klizila
205
vlasti s lancem od depnog sata, dobroudan osmijeh ravnateljev, poneki
prijateljski pogled nekog od njegovih profesora izgubljenog u mnotvu na podiju,
zatim povrtatak, uz glazbu, dvjema enama koje su ve stajale u prolazu, majka
koja ga je gledala s nekom zauenom radou, a on joj je dao na uvanje debeli
popis nagraenih, baka koja je pogledom pozivala susjede za svjedoke, sve se
odvijalo prebrzo nakon beskrajnog poslijepodneva i Jacques je jedva ekao da se
nae kod kue i pogleda knjige koje je dobioa.
Vraali bi se obino s Pierreom i njegovom majkom13, dok bi baka u tiini
usporeivala visinu dviju hrpa knjiga. Kod kue bi Jacques najprije uzeo popis
nagraenih i na majin zahtjev napravio uha stranicama na kojima se spominjalo
njegovo ime, kako bi ih mogla pokazati susjedima i rodbini. Onda bi napravio
inventuru svog blaga. I ne bi jo ni zavrio, a majka je ve svuena, u papuama,
zakopavala svoju platnenu kutu i povukavi svoj stolac sjela do prozora.
Smjekala mu se: Dobro si radio, govorila bi mu i gledajui ga kimala glavom. I
on je nju gledao, ekao je, nije znao to, a ona se okrenula prema ulici, i zauzela
svoj uobiajeni poloaj, daleko od gimnazije, koju e ponovno vidjeti tek za
godinu dana, dok je tama preplavljivala sobu i ve se palile prve svjetiljke na
ulici* kojom su sad prolazili samo etai bez lica.
I majka bi se u tom trenutku zauvijek oprostila od liceja koji je jedva i vidjela, a
Jacques se iznenada ponovno naao u obitelji i etvrti iz koje nije izlazio.
a Les travailleurs de la mer
b Ona nije vdjela licej i nije znala nita o njegovu iivotu u njemu. Prisustvovala
je jednoj priredbi za roditelje. Ali licej nije bilo to, licej to je bilo...
* plonicima
206
kolski praznici takoer su Jacquesa vraali obitelji, barem prvih godina. Nitko
od njih nije iao na dopust, mukarci su radili bez odmora, tijekom cijele godine.
Samo bi im nesree na radu, kad su bili zaposleni u poduzeu koje ih je osiguralo
od takve vrste rizika, donijelo malo slobodna vremena, koje bi proveli u bolnici ili
pod lijenikim nadzorom. Ujak Ernest, na primjer, u jednom se trenutku kad se
osjeao sasvim iscrpljenim, stavio na teret osiguranja, namjerno si otrgnuvi
strugom komad mesa s dlana. Sto se pak ena tie, i Catherine Cormerv, one se
radile bez prestanka, jednostavno stoga to je odmor za sve njih znaio skromnije
obroke. Nezaposlenost, za koju nije postojalo nikakvo osiguranje, bila je zlo
kojega su se najvie bojali. To objanjava zato su ti radnici, u Pierreovoj i u

Jacquesovoj obitelji, koji su u svakodnevnom ivotu bili najtolerantniji ljudi na

svijetu, bili tako ksenofobini kad se radilo o poslu, i optuivali naizmjence
Talijane, panjolce, idove, Arape i na kraju cijeli svijet da im kradu posao stajalite zacijelo zbunjujue za one intelektualce koji zastupaju teoriju o
proletarijatu, a ipak tako ljudsko i razumljivo. Ti neoekivani nacionalisti nisu
onim drugim nacionalistima osporavali pravo da vladaju svijetom, imaju novaca
ili slobodna vremena, nego pravo da slue. Rad u toj etrvti nije bio vrlina, nego
nunost, koja vas je, omoguujui vam da preivite, vodila u smrt.
U svakom sluaju, ma kako vrue bilo alirsko ljeto, dok su pretrpani brodovi
odvozili dravne slubenike i dobro stojee ljude na oporavak na dobar francuski
zrak (a oni koji su se vraali bili su puni bajoslovnih i nevjerojatnih pria o
plodnim poljima bogatima vodom usred kolovoza), siromane etvrti nastavljale
su ivjeti nepromijenjenim ivotom, i
207
umjesto da se napola isprazne, poput etvrti u sreditu grada, inilo se da su jo
napuenije jer se na ulice slilo mnotvo djeurlijea.
Za Pierrea i Jacquesa, koji su lutali suhim ulicama u probuenim pagericama,
istroenim hlaama i pamunoj majici s okruglim izrezom oko vrata, praznici su
znaili prije svega vruinu. Posljednje su kie pale jo u travnju ili najkasnije
svibnju. Tijekom tjedana i mjeseci, sve stalnije i sve jae sunce, posuilo je,
isuilo i napokon sprilo zidove, smrvilo buku, kamenje i crijepove u sitnu
prainu koju su vjetrovi raznosili uokolo, prekrivajui njome ulice, izloge duana
i lie sveg drvea. Cijela bi se etvrt tada, u srpnju, pretvorila u svojevrsni sivouti*3 labirint, danju posve pust i sa svim rebrenicama svih kua brino
zatvorenima, nad kojim je vladalo okrutno sunce, obarajui pse i make na
pragovima kua, prisiljavajui iva bia da se uljaju uz zidove kako bi mu
umak-la. U kolovozu bi sunce nestalo iza debele kuine neba sivog od sparine,
tekog i vlanog, s kojeg se sputala difuzna bjelkasta svjetlost, zamorna za oi,
koja bi na ulicama izbrisala i posljednje tragove boja. U ba-varskoj radionici,
ekii su odjekivali mlitavije, a radnici povremeno prekidali posao da bi glavu i
gole grudi oblivene znojem stavili pod mlaz svjee vode iz pumpec. U stanovima
su boce s vodom, i one, malo-brojnije, s vinom, bile omotane vlanim krpama.
Jac-quesova baka hodala je zamraenim sobama bosonoga, odjevena samo u
laganu koulju, maui mehaniki slamnatom lepezom, radila ujutro, u vrijeme
podnevna poinka odvlaila Jacquesa sa sobom u krevet, i ekala prvu veernju
svjeinu da nastavi s
a prije toga igrake vrtuljak korisni darovi.
b rie
c Sablettes? i druge ljetne zabave.
208
poslom. Tjednima su se ljeto i njegovi sunjevi tako povlaili pod tekim, vlanim
i arkim nebom, sve dok ne bi zaboravili i samo sjeanje na zimske svjeine i
zimske vode*, kao da svijet nije nikad upoznao vjetar, ni snijeg, ni ugodne kie, i
kao da je od stvaranja svijeta pa sve do ovoga rujanskog dana postojao samo taj
golemi suhi mineral s izdubljenim pregrijanim hodnicima kojima su se sporo,
smeteno i ukoena pogleda kretala pranjava i znojna bia. A onda bi se
odjednom, zgreno nad samim sobom do krajnje napetosti, nebo otvorilo. Prva
rujanska kia, jaka i obilna, preplavila bi grad. Sve bi ulice u etvrti zablistale,
zajedno sa sjajnim fikusovim liem, elekrinim icama i tramvajskim

tranicama. Preko breuljaka koji su nadvisivali grad, miris mokre zemlje dolazio
je s udaljenih polja, donosei zatoenicima ljeta poruku o prostoru i slobodi.
Djeca bi pohitala na ulice, trala pod kiom u svojoj laganoj odjei i sretno gacala
po nabujalim potocima na ulici, hvatala se u kolo u velikim lokvama vode, drei
se za ramena, ozarenih lica, podignutih prema kii koja nije prestajala, gazila u
ritmu blatnu kau da bi iz nje iscijedila prljavu vodu opojniju od vina.
Oh da, vruina je bila nesnosna, i esto je izlu-avila ljude koji su postajali iz
dana u dan sve nervoznijima, ali nisu imali snage reagirati, vikati, psovati ili
udarati, a nervoza se nagomilavala poput vruine, sve dok ne bi, u rioj i tunoj
etvrti, ovdje-ondje, iznenada eksplodirala - kao onog dana, u ulici Lyon, gotovo
na rubu arapske etvrti nazvane Marabout, oko groblja isklesanog u crvenoj glini
breuljka, kad je Jacques vidio kako iz pranjava lokala maurskog frizera izlazi
Arapin, odjeven u plavo i obrijane glave, koji je uinio nekoliko koraka plonikom
ispred djeteta, udno se drei, tijela nagnuta prema naprijed, a glave zabaene
kie
i
209
unatrag mnogo vie nego to se inilo moguim. Frizer, koji je brijui ga poludio,
jednim je potezom svoje dugake britve prerezao ponueni mu vrat, a ovaj je pod
neujnom otricom osjetio samo krv koja ga je guila, i izaao je, trei poput
napola zaklane patke, dok je frizer, koga su muterije odmah svladale, mahnitao
- ba kao i sama vruina tih beskrajnih dana.
Voda to se izlijevala iz nebeskih vodopada, nemilosrdno je prala drvee, krovove
i ulice od ljetne praine. Tako blatnjava, brzo bi napunila odvodne kanale,
divljaki glogotala u otvorima kanalizacije, a kanalizaciju gotovo svake godine
zaepila i razlila se kolnikom, pa ikljala pred prolaskom automobila i tramvaja,
pretvarajui se u dva ukasta iroka krila. I samo je more na plai i u luci
postajalo blatnjavo. A onda bi se pod prvim suncem stale puiti kue i ulice, cio
grad. Postojala je mogunost da se vruine vrate, ali ne vie tako teke, nebo bi
postalo otvorenije, disanje olakano, a iza debelog sloja sunca, treperenje zraka,
obeanje kie, nagovjetali su dolazak jeseni i poetak kolske godinea. Ljeto je
predugo, govorila je baka koja bi s istim uzdahom olakanja doekivala jesenske
kie i }acquesov odlazak u kolu, jer je njegovo lijeno razvlaenje za tih dana ege
po sobama sa zatvorenim rebrenicama, samo poveavalo njezinu nervozu.
Ona uostalom nije nikako mogla razumjeti zato je jedno razdoblje u godini
posebno odreeno za besposliarenje. Ja nisam nikad imala praznike, govorila
je, i to je bila istina, ona nije upoznala ni kolu ni trenutke dokolice, radila je od
djetinjstva i to bez prestanka. Pristala je da radi nekog vieg cilja njezin unuk
nekoliko godina ne donosi novac u kuu. Ali, ve je od prvog dana gunala zbog
ta tri izgubljena mjeseca, te
a u liceju - pretplatnika karta - obnavljanje svakog mjeseca - zadovoljstvo da
moe odgovoriti: Pretplaen, i slavodobitna provjera.
210
I
kad je Jacques upisao trei razred zakljuila je da je red da mu za vrijeme
praznika nade neki posao. Ovog e ljeta raditi, rekla mu je kad je zavrila
kolska godina, i donijeti neto novca u kuu. Ne moe tako ba nita ne
raditia. }acques je, dodue, smatrao da ima sasvim dovoljno posla, izmeu
kupanja, izleta na Koubu, sporta, tumaranja ulicama Belcourta, itanja

ilustriranih albuma, popularnih romana, Almanaha Vermont ili neiscrpnog

kataloga tvornice oruja u Saint-Etienneub. Ne raunajui odlazak u kupovinu za
obitelj i male kuanske poslove koje bi mu baka namijenila. Ali upravo je sve to
za nju znailo nita ne raditi, jer djeak niti je donosio novac u kuu niti je radio
kao za vrijeme kolske godine, ta je situacija bez pokria zna nju sjala sjajem
svih ognjeva pakla. Najjednostavnije je dakle bilo nai mu posao.
To, meutim, i nije bilo tako jednostavno. U malim oglasima po novinama traili
su, istina, trgovake pomonike ili trgovake putnike. A gospoa Bertaut,
mljekarica iji je duan, to je mirisao po maslacu (neobian miris za nosnice i
nepce naviklo na ulje), bio odmah pored firizeraja, davala ih je baki na itanje.
No, poslodavci su uvijek zahtijevali da kandidat ima najmanje petnaest godina, a
bilo je teko bezono ne lagati govorei o Jacquesovim godinama jer on ni za
svojih trinaest godina nije bio visok. S druge strane, oni su uvijek sanjali o
slubenicima koji e kod njih graditi karijeru. Prvi kojima ga je baka (uparaena
kao i uvijek u vanim prilikama) predstavila Jacquesa smatrali su da je premlad
ili pak jednostavno nisu htjeli zaposliti nekoga na dva mjeseca. Ne preostaje
drugo nego rei da e ostati, rekla je baka. Ali to nije istina. Nije vano.
Povjerovat e. No Jacques nije to htio rei, i ustvari nije ga uope zabrinjavalo
a upletanje majke - Umorit e se. b itanje prije? gronjogradske etvrti?
211
hoe li mu povjerovati ili nee. Jednostavno je osjeao da e mu ta la zapeti u
grlu. Razumije se da je kod kue esto lagao, da bi izbjegao kazni, domogao se 2
franka, i mnogo ee iz zadovoljstva da govori i da se hvali. No, dok mu se
laganje kod kue inilo posve malim grijehom, laganje stranim ljudima shvaao je
kao smrtni grijeh. Nejasno je osjeao da ljudima koje volimo ne laemo u bitnim
stvarima, jednostavno stoga to ne bismo vie mogli ivjeti uz njih ni voljeti ih.
Poslodavci su o njemu mogli znati samo ono to im se reklo, to e rei da o njemu
ne bi znali zapravo nita, la bi dakle bila potpuna. Hajdemo, rekla je baka
veui maramu, jednog dana kad ju je gospoda Bertaut upozorila da velika
eljeznarija u Aghi trai mlada trgovakog pomonika. eljeznarija se nalazila na
jednom od uspona koji vode prema sreditu grada; srpanjsko sunce palilo ga je i
izvlailo iz kolnika miris urina i katrana. U prizemlju je bio uzak i veoma dubok
duan, po duini podijeljen na dva dijela tezgom prekrivenom uzorcima eljezne
robe i lokota, dok su zidovi bili veim dijelom obloeni ladicama s tajanstvenim
naljepnicama. Desno od ulaza, nad tezgom se dizala reetka od kovana eljeza i
tu je bila smjetena blagajna. Prezrela gospoda zamiljena lica koja je stajala iza
reetke pozvala je baku da se popne do kancelarija na prvom katu. Drvene stube,
u dnu duana, doista su vodile do kancelarije rasporeene i usmjerene kao i
duan, u kojem je pet ili est inovnika, mukaraca i ena, sjedilo oko stola na
sredini. Sa strane su jedna vrata vodila u direktorovu sobu.
Gazda je bio samo u koulji i raskopana okovrat-nika, u svom pregrijanom
uredua. Mali prozor, iza njegovih leda, gledao je na dvorite do kojeg nije dopiralo
sunce, iako su bila dva sata poslije podne. Bio je nizak i debeo, drao je palce
zadjenute u iroke
gornje dugme na koulji, ovratnik koji se skida.
212
svijetlo-plave naramenice i teko disao. Nije se dobro razaznavalo lice iz kojeg je
izlazio dubok i zadihan glas koji je baki ponudio da sjedne. Jacques je udisao
miris eljeza koji se osjeao u cijeloj kui. Gazdina nepominost slutila mu je na

nepovjerljivost, pa su mu se noge stale tresti pri pomisli na lai koje e morati

izgovoriti pred tim monim i stranim ovjekom. Baka se, meutim, nije nimalo
tresla. Jacques e uskoro navriti patnaest godina, vrijeme mu je da se zaposli i
to bez odlaganja. Gazdi ba nije izgledao kao da mu je petnaest godina, ali ako je
inteligentan... i kad smo ve kod toga, ima li svjedodbu o zavrenoj srednjoj
koli? Ne, ali ima stipendiju. Kakvu stipendiju? Za licej. U liceju je, znai? U
kojem razredu? Treem. I odluio je napustiti licej? Gazda je postao jo
nepominiji, njegovo se lice sad moglo bolje vidjeti, njegove su okrugle i mlijene
oi etale od bake do djeteta. Jacques je od tog pogledao zadrhtao. Da, rekla je
baka. Presiromani smo. Gazda je postao neto oputeniji. teta, rekao je,
budui da je darovit. Ali ovjek moe dobro zaraditi i u trgovini. Ta dobra zarada
poinjala je, istina, skromno. Jacques e zaraivati 150 franaka mjeseno za
osam-satno radno vrijeme. Moe poeti ve sutra. Vidi, rekla mu je baka.
Povjerovao nam je. Ali kad odem, kako u mu objasniti? Prepusti to meni.
Dobro, odgovorilo je dijete predajui se. Gledao je nebo iznad njihovih glava i
mislio na miris eljeza, na kancelariju punu sjena, na to kako e morati rano
ustajati i kako su praznici, tek to su poeli, ve bili zavreni.
Dvije godine zaredom Jacques je preko ljeta radio. Najprije u eljeznariji, zatim
kod nekog pomorskog posrednika. Svaki je put sa strahovanjem doekivao 15.
kolovoza, datum kad je trebalo dati otkaz1.
Autor je ovaj odlomak zaokruio perom
213
Praznici su doista bili gotovi, iako je ljeto bilo isto kao i prije, sa svojom egom i
svojom dosadom. No izgubilo je ono to ga je nekad inilo drukijim, svoje nebo,
prostore, graju. Jacques nije vie provodio dane u uarenoj etvrti siromatva,
nego u sreditu grada, gdje je sirotinjsku buku zamijenio bogati cement od kojeg
su kue poprimale sivu boju, otmjeniju, ali i tuniju. Od osam sati, kad bi
Jacques uao u duan koji je mirisao po eljezu i po hladovini, u njemu bi se
ugasila neko svjetlo, nebo bi nestalo. Pozdravio bi blagajnicu i popeo se do
prostranog i loe osvijetljenog ureda na prvom katu. Za njega nije bilo mjesta za
stolom u sredini. Stari knjigovoa, s brkovima utim od cigareta koje je savijao i
puio po cijeli dan, pomoni knjigovoa, ovjek od tridesetak godina napola elav,
bikovska trupa i lica, dva mlaa trgovaka pomonika, od kojih je jedan, mrav,
tamnokos, miiav, lijepa i pravilna profila dolazio uvijek u mokroj koulji
priljubljenoj uz tijelo, irei oko sebe ugodan miris po moru jer bi se svakog jutra
prije nego to bi se na cijeli dan zakopao u uredske prostorije okupao u luci, a
drugi, debeli aljivija koji nije mogao obuzdati svoju veselu ud, i na kraju,
gospoda Raslin, glavna tajnica, malo konjasta izgleda, ali ugodna za oi u svojim
uvijek ruiastim haljinama od fina ili gruba platna, koja je svima upuivala svoj
strogi pogled, bili su dostatni da sa svojim dosjeima, raunskim knjigama i
pisaim strojem zauzmu cijeli stol. Jacques je stoga sjedio na stolcu desno od
vrata to su vodila u direktorovu sobu i ekao da mu daju posla, a najee se
radilo o razvrstavanju rauna ili trgovakih pisama u kartoteku koja je
uokvirivala prozor, i iz koje je u poetku volio izvlaiti separatore na poteg,
prevrtati ih i udisati njihov miris, sve dok se taj miris na papir i ljepilo, ispoetka
tako ugodan, nije na kraju pretvorio u miris same dosade, ili bi mu pak dali da
jo jednom
214

provjeri neki dugi zbroj, to bi radio na koljenima sjedei na stolcu, ili bi ga

pomoni knjigovoa pozvao da s njim kolacionira niz brojki te bi, stojeki,
marljivo oznaavao brojke koje bi ovaj nabrajao sumornim i priguenim glasom
da ne bi ometao kolege. Kroz prozor se mogla vidjeti ulica i zgrade preko puta, ali
nikad nebo. Ponekad bi, ali to nije bilo ba esto, poslali }acquesa po uredski
pribor u papirnicu odmah do duana ili na potu s nekom hitnom poiljkom.
Glavna pota nalazila se dvjesta metara dalje na irokom etalitu koje se penjalo
od luke prema vrhu breuljka na kojem je sagraen grad. Na tom je etalitu
Jacques opet naao prostranstvo i svjetlost. Sama pota, smjetena u golemoj
okrugloj graevini s kupolom dobivala je dnevnu svjetlost kroz troja velika vrata i
kroz prostranu kupolua. No, Jacquesa su, naalost, slali s pismima na potu
najee iza radnog vremena, i to je onda bila jo jedna muka vie jer je trebalo
trati, dan je u taj sat ve poinjao blijedjeti, prema poti krcatoj ljudima, ekati
u redu pred alterima, a ekanje bi samo produljilo njegovo radno vrijeme. Dugo
ljeto za Jacquesa se ustvari svodilo na tmurne dane bez sjaja provedene u
beznaajnim obavezama. Ne moe nita ne raditi, govorila je baka. No, upravo
je u tom uredu Jacques imao dojam da nita ne radi. Nije odbijao rad, iako mu
nita nije moglo zamijeniti more i igre na Khoubi. Ali pravi rad za njega je bio, na
primjer, onaj u bavariji, dugotrajan napor miia, niz spretnih i preciznih kretnji
vrstih i okretnih ruku, i na kraju bi se pojavio rezultat tvog truda: nova bava,
pomno izraena, bez ijedne pukotine, koju je radnik mogao promatrati.
No taj uredski posao niti je odakle dolazio niti je neemu vodio. Prodavati i
kupovati, sve se vrtilo oko
potanski poslovi?
215
tih neznatnih i neopipljivih radnji. Iako je do tada ivio u siromatvu, Jacques je
tek u tom uredu otkrio pravu bijedu i plakao za izgubljenom svjetlou. Njegovi
kolege nisu bili krivi za taj osjeaj guenja. Bili su s njim ljubazni, nisu mu nita
grubo nareivali, ak bi mu se i stroga gospoa Raslin ponekad nasmijeila. Malo
su meusobno govorili, i to s onom mjeavinom vesele srdanosti i ravnodunosti
svojstvene Alirci-ma. Kad bi gazda stigao ujutro, etvrt sata poslije njih, ili kad
bi izaao iz svog ureda da izda neku zapovijed ili da provjeri neki raun, (kod
ozbiljnih stvari, pozvao bi starog knjigovou ili odgovornog slubenika u svoj
ured), njihovi bi karakteri vie doli do izraaja, kao da su se ti mukarci i te ene
mogli odrediti samo u odnosu prema moi, stari raunovoa neljubazan i
samosvojan, gospoa Raslin izgubljena u svom strogom snu, a pomoni
knjigovoa naprotiv savreno ponizan. No, ostali dio dana, zatvorili bi se u svoju
ljusku, i Jacques bi na svom stolcu ekao zapovijed koja e mu pruiti priliku za
to smijeno troenje koje je njegova baka nazivala radoma.
Kad vie ne bi mogao izdrati, kipei doslovce na stolcu, siao bi u dvorite iza
duana i osamio se u zahodima-uavcima betonskih zidova, krto
osvijetljenima, u kojima je vladao opor zadah mokrae. Tu bi u tami zatvorio oi i,
udiui dobro poznat miris, sanjario. Neto se mrano, neto slijepo pokrenulo u
njemu, na razini krvi i vrste. Pred oi su mu dolazile noge gospoe Raslin kao
onog dana kad se, ispus-tivi kutiju s gumbanicama tik pred njom, sagnuo da
ih pokupi, pa podigavi glavu ugledao njezina razmaknuta koljena ispod suknje i
bedra u ipkastom rublju. Nikad do tada nije vidio to ena nosi ispod suknje, i
od tog iznenadnog prizora posuila su mu se
a Ljeto, satovi poslije male mature - tupo lice pred njim.

216
usta i uhvatila ga je neka gotovo luaka drhtavica. Pred njim se otvorila tajna,
koju, unato svim svojim iskustvima, nee nikad do kraja proniknuti.
Dva puta dnevno, u podne i u est sati, Jacques bi izjurio van, spustio se u trku
strmom ulicom i uskakao u prepune tramvaje s grozdovima putnika na
nogostupima koji su vozili radnike [u] njihovu etvrt. Stisnuti jedni uz druge u
sparini, stajali su nijemi, i odrasli i djeca, okrenuti prema kuama koje su ih
ekale, mirno se znojei, preputajui se ivotu podijeljenom izmeu posla bez
due, dugotrajnih odlazaka i dolazaka u neudobnim tramvajima i, konano, sna
u koji bi za tren potonuli. Jacquesu se, dok ih je ponekad naveer promatrao,
stezalo srce. Do tada je poznavao samo rasko i radosti siromatva. No ta
vruina, dosada i umor otkrivali su mu njegovo prokletstvo, prokletstvo oajniki
zaglupljujueg i beskrajno monotonog posla od kojeg dani izgledaju predugi, a
ivot prekratak.
Kod pomorskog posrednika ljeto je bilo ugodnije jer su uredi gledali na etalite
Front-de-mer, i nadasve stoga to se dio posla odvijao u luci. Jacques se naime
morao penjati na brodove svih moguih nacionalnosti koji su pristajali u Alirsku
luku i koje je posrednik, lijep starac ruiaste puti i kovrave kose, morao
zastupati kod raznih administrativnih tijela. Brodske bi isprave Jacques odnio u
ured gdje bi ih preveli, i poslije tjedan dana on je sam morao prevesti popis robe i
ponekad brodski tovarni list ako je bio napisan na engleskom i upuen carinskoj
upravi ili velikim uvoznim kuama koje bi preuzimale robu. Jacques je dakle
morao redovito odlaziti u tgovaku luku u Aghi po te dokumente. ega je
pustoila ulice to su se sputale prema luci. Teke ograde od lijevana eljeza s
jedne i druge strane bile su usijane, bilo je nemogue na njih poloiti ruku. Na
prostranim
217
dokovima sunce je ispraznilo sve osim prostora oko brodova to su upravo
pristali, bokom uz dok, i oko kojih su se uskomeali dokeri u plavim radnim
hlaama s nogavicama zavinutim do lista, golog i preplanulog poprsja, i s vreom
na glavi koja bi im prekrivala ramena sve do kria, na koju bi onda tovarili vree
cementa, ugljena ili pakete otrih bridova. Odlazili su i dolazili mostiem koji se
sputao s broda na dok, ili bi pak ulazili izravno u trbuh teretnog broda kroz
irom otvorena vrata spremita, urno koraajui preko debele daske prebaene
izmeu spremita i doka. Iza mirisa sunca i praine to se dizao s dokova ili
mirisa pregrijanih paluba na kojima se katran topio, a sav okov gorio, Jacques je
prepoznavao osobit miris svakoga teretnog broda. Oni iz Norveke mirisali su na
drvo, oni to su dolazili iz Dakara ili oni brazilski donosili su sa sobom miris kave
i mirodija, njemaki su mirisali po ulju, engleski po eljezu. Jacques bi se popeo
mostiem na brod, pokazao mornaru, koji ga nije razumio, posrednikovu
iskaznicu. Zatim bi ga poveli uskim brodskim hodnicima gdje je i hladovina bila
vrua, do kabine asnika ili pak zapovjednika brodaa. U prolazu je sa zaviu
gledao te male uske i gole kabine koje su sadravale bit cijeloga jednog ivota
mukarca, i koje su mu tada postale draima od najraskonijih odaja. Ljubazno
su ga primali jer se i sam ljubazno smjekao i zato to je volio ta lica grubih
mueva, taj pogled koji su svi poprimili uslijed samotnikog ivota, i to im
pokazivao. Poneki bi od njih govorio poneto francuski i postavljao mu pitanja.
Zatim bi se zadovoljan vraao prema uarenom doku, usijanim eljeznim

ogradama i uredskom poslu. Ta jurnjava po suncu naprosto ga je iscrpljivala,

spavao je tekim snom, i mjesec kolovoz zatekao ga je mravog i nervoznog.
Nesretni sluaj s dokerom? Pogledati novine.
218
S olakanjem je vidio kako se pribliavaju dvana-estsatni dani provedeni u liceju,
ali je istovremeno rasla u njemu nelagoda pri pomisli da e u uredu morati
obznaniti da naputa posao. Najtee je bilo sa eljeznarijom. Bio bi najvie volio
kukaviki ne otii na posao i poslati baku da kae bilo to. No baka je smatrala
da je najjednostavnije preskoiti sve formalnosti, bilo je dosta da ode po plau i
vie se ne vrati, bez ikakva objanjenja. Jacques, koji je smatrao sasvim
prirodnim da poalje baku da gazda na nju srui svoj bijes, i na neki nain,
istina je da je ona bila odgovorna za cijelu situaciju i za la u koju ga je uvukla,
negodovao je meutim, ne znajui objasniti zato, pred tim rjeenjem; iznenada
pronae uvjerljiv argument: Ali gazda e poslati nekoga ovamo. Istina, rekla je
baka. A ti e mu lijepo rei da e raditi kod ujaka. Jacques je upravo kretao,
sa zebnjom u dui, kad mu baka ree: Svakako najprije uzmi plau. Govorit e
poslije. Kad je dola ta veer, gazda ga je pozvao u svoju jazbinu da mu preda
plau. Evo, mali, ree mu pruajui mu omotnicu. Jacques je ve neodluno
pruao ruku, kad mu se ovaj nasmijei. Dobro ti ide, zna. Moe rei
roditeljima. I Jacques je ve progovorio i objanjavao kako vie nee dolaziti.
Gazda gaje gledao sa zaprepatenjem, ruke jo uvijek ispruene prema njemu.
Zato? Sad je trebalo lagati, no la mu je zapela u grlu. Jacques je ostao nijem,
ali s takvim izrazom oaja na licu da je ovaj shvatio. Vraa se u licej? Da,
ree Jacques i unato svemu strahu i oaju odjednom mu laknu i suze mu navru
na oi. Gazda bijesno ustane. Znao si to kad si doao ovamo. I tvoja baka je
znala. Jacques nije mogao ne potvrditi glavom. Povieni glasovi odjednom su
ispunili prostoriju; ponijeli su se nepoteno, a on, gazda, mrzi nepotenje. Zar ne
zna da ima pravo ne isplatiti ga, i bio bi lud kad to ne bi uinio,
219
tako je, nee mu platiti, neka doe baka k njemu, bit e primljena kako
zasluuje, uostalom, da su mu rekli istinu moda bi ga bio zaposlio, ali ta la, ah!
ne moe vie pohaati licej, presiromani smo, a on je nasjeo. Upravo zbog
toga, ree odjednom Jacques, zbunjeno. Kako zbog toga? Zato to smo
siromani, ree i zauti, a ovaj drugi, pogledavi ga, dometnu polako: ...zato ste
to uinili, zato ste izmislili cijelu priu? Jacques je, stisnutih zuba, zurio u pod.
Nastade tiina, beskrajna. Zatim gazda dohvati sa stola omotnicu i prui mu je:
Uzmi svoj novac. I odlazi, ree grubo. Neu, ree Jacques. No gazda mu gurnu
omotnicu u dep: Odlazi. Jacques je trao ulicom i plakao, rukama se uhvativi
za revere kaputia kako ne bi doticao novac koji ga je pekao u depu.
Lagati da bi stekao pravo na to da nema praznike, raditi daleko od ljetnog neba i
mora koje je toliko volio, i ponovno lagati da bi se mogao vratiti napornom radu u
liceju, ta ga je nepravda nasmrt pogaala. Jer ono najstranije nisu bile te lai
koje na kraju nije uspio izgovoriti, on, uvijek spreman lagati iz zadovoljstva, ali
nesposoban za lai iz nude, nego prije svega sve one izgubljene radosti, ona
preputanja godinjem doba i svjetlosti koja su mu bila oduzeta, pa se godina
pretvorila u niz urnih ustajanja i sumornih dana koji bi prohujali u trenu.
Morao se odrei onog najljepeg u svom ivotu siromaha, onog nezamjenjivog
bogatstva u kojem je tako obilato i tako pohlepno uivao, da bi zaradio koji novi
s kojim se nije mogao kupiti ni milijunti dio tog blaga. Unato tome, znao je da to

mora uiniti, ak je jedan dio njega, u trenutku najveeg otpora, bio ponosan to
je to uinio. Jer jedinu nagradu za ta ljeta rtvovana bijednom laganju, dobio je
na dan svoje prve plae, kad je, uavi u blagovaonicu gdje je baka gulila
220
krumpir koji je bacala u zdjelu s vodom, gdje je ujak Ernest, sjedei, trijebio buhe
strpljivom Brillantu stiui ga meu koljenima, a majka koja je upravo stigla
razvezivala je na jednom kraju ormara za posue mali zaveljaj prljavog rublja
koji su joj dali za pranje, Jacques je priao i bez rijei poloio na stol novanicu
od 100 franaka i kovanice koje je cijelim putem kui vrsto stiskao u ruci. Baka
je, takoer bez rijei, gurnula prema njemu kovanicu od 20 franaka i pokupila
ostatak. Rukom je lagano udarila Catherine Cormerv po boku kako bi privukla
njezinu panju i pokazala joj novac: To je tvoj sin. Da, rekla je ova, i svojim
tunim pogledom pomilovala dijete. Ujak je kimao glavom, zadravajui Brillanta
koji je pomislio da je njegovim mukama doao kraj. Dobro, dobro, rekao je. Ti,
ovjek.
Da, postao je ovjek, plaao je svoj dio duga, i pomisao da je barem malo umanjio
siromatvo te kue ispunjavala ga je onim gotovo drskim ponosom koji osjeaju
ljudi kad se ponu osjeati slobodnima i niemu podlonima. I doista, s poetkom
nove kolske godine, kad je uao u dvorite drugog razreda, nije vie bio ono
izgubljeno dijete koje je, etiri godine ranije, u svitanje napustilo Belcourt,
posrui u svojim potkovanim cipelama, s tjeskobom u dui pri pomisli na
nepoznat svijet koji ga je oekivao, a pogled kojim je gledao svoje drugove izgubio
je poneto od svoje nevinosti. Mnogo ga je toga, uostalo, od tog trenutka poelo
odvajati od djeteta kakvo je do tada bio. I kad je jednog dana, on, koji je uvijek
strpljivo podnosio bakine batine kao da su one bile neizbjean dio ivota svakog
djeteta, baki istrgnuo iz ruku volujsku ilu, lud od estine i bijesa i spreman
udariti tu sijedu glavu ije su ga svijetle i hladne oi izbezumljivale, tako da je
baka shvatila, ustuknula i zatvorila se u svoju sobu, oajavajui, zacijelo, to je
odgojila tako
221
izopaenu djecu, ali sasvim uvjerena da vie nikad nee udariti Jacquesa, kojeg
doista vie nikad nije udarila, bilo je to stoga to je dijete doista umrlo u tom
mravom i miiavom adolescentu razbaruene kose i divljeg pogleda, koji je
radio cijelog ljeta da bi donio plau u kuu, koji je izabran za golmana kolskog
tima, i koji je, tri dana ranije, gotovo se onesvijestivi, prvi put okusio djevojake
usne.
222
Zagonetan satnom sebi
Da, da, tako je to bilo, takav je bio ivot tog djeteta, takav je bio ivot na
siromanom otoku te etvrti, odreen golom nudom, u obitelji bogalja i
neznalica, s mladom i uzburkanom krvlju u ilama, nezasitnom glau za ivotom,
neobuzdanom i lakomom inteligencijom, a sve to u bunilu radosti koju bi
povremeno naruili prodori nepoznatog svijeta, ostavljajui ga nekako praznog,
iako bi se od njih brzo oporavljao, nastojei razumjeti, upoznati, usvojiti taj svijet
koji nije poznavao, i napokon ga usvojivi jer mu je prilazio pohlepno, ne
pokuavajui se uvui u njega, nego dobronamjerno, ali ne ponizujui se, i ne
gubei nikad onu svoju mirnu sigurnost, da, onu svoju samouvjerenost,
zahvaljujui kojoj je osjeao da e uvijek postii sve to eli i da nita, nikada, za
njega nee biti nedostino na ovom svijetu i samo na ovom, pripremajui se (i

pripremljen ve ogoljelou svog djetinjstva) na to da njegovo mjesto bude

svugdje, jer nije elio nijedno mjesto, nego jedino radost, slobodna bia, snagu i
sve ono dobro i tajanstveno to nudi ivot, a to nije mogue niti e ikad biti
mogue kupiti. Pripremajui se ak kroz neimatinu da bude sposoban jednog
dana primiti novac, ali ga nikad ne traiti i nikad mu ne robovati, takav kakav je
bio sada, on, Jacques, etrdesetogodinjak, gospodar tolikim stvarima, a ipak
tako siguran da je nevredniji od naj-bezvrednijeg stvora, i da je u svakom sluaju
nitavan u usporedbi sa svojom majkom. Da, ivio je u igrama
223
na moru, na vjetru, na ulici, pod teretom ljeta i jakih kia kratkotrajnih zima, bez
oca, bez ikakve naslijeene tradicije, pronaavi oca samo na godinu dana i to u
pravom trenutku, napredujui kroz bia i stvari [ ]\, i spoznaje do kojih je dolazio
i na temelju kojih je mogao izgraditi nekakvo svoje ponaanje (posve dostatno u
onom trenutku s obzirom na okolnosti koje su mu se nudile, nedostatno kasnije
pred zloudnim tumorom svijeta) i stvoriti svoju osobnu tradiciju.
No, je li to bilo sve, te kretnje, te igre, ta smjelost, taj zanos, obitelj, petrolejska
svjetiljka i mrano stubite, palmino lie na vjetru, roenje i krtenje u moru, i
konano ta tmurna i mukotrpna ljeta? Bilo je sve to, oh, da, bilo je upravo tako,
no bila je tu i ona mrana strana bia, ono to se u njemu svih tih godina potajno
komealo poput podzemnih voda u dnu stjenovitih labirinata koje nisu nikad
vidjele danje svjetlo, a ipak odraavaju neku priguenu svjetlost koja dolazi tko
zna odakle, isisana moda kamenim kapilarama iz uarenog sredita zemlje
prema crnom zraku skrivenih peina, gdje ljepljiva i (stlaena) flora jo uvijek
pronalazi hrane da preivi tamo gdje se svaki ivot ini nemoguim. I to slijepo
gibanje u njemu, koje nije nikad prestalo, koje jo i sad osjea, taj crni oganj
pritajen duboko u njemu poput vatre treseta ugaene na povrini no sa arom
koji unutra i dalje tinja, premijetajui vanjske napukline treseta i te nezgrapne
vrtloge vegetacije, tako da gibanja kaljave povrine odgovaraju onima movarnog
treseta, a iz tog tromog i neprimjetnog talasanja jo se i danas, dan za danom,
raaju njegove najee i najstranije udnje kao i njegove pustinjske tjeskobe,
njegove najplodnije enje, njegove iznenadne potrebe za ogoljelou i
umjerenou, kao i njegova tenja da ne bude nita, da, to tajanstveno gibanje
svih tih godina bilo je
Jedna neitka rije.
224
usklaeno s tom nepreglednom zemljom oko njega, iji je pritisak osjetio ve kao
dijete, s beskrajnim morem pred sobom, a iza sebe s nepreglednim
prostranstvom planina, visoravni i pustinje koje se naziva unutranjou, a
izmeu jednog i drugog stalna opasnost o kojoj nitko nikada nije govorio jer se
inila posve prirodnom, ali koju je Jacques nasluivao kad bi, na malom imanju
Birmandreis s prostorijama vapnom obijeljenih svodova i zidova, teta prije
spavanja obilazila sobe i provjeravala jesu li posvuda navueni golemi zasuni na
tekim kapcima od punog drva, s krajolikom u koji se osjeao baenim poput
njegova prvog stanovnika, ili prvog osvajaa, onamo gdje je jo uvijek vladao
zakon sile i gdje je pravda postojala samo zato da bi nemilosrdno kanjavala ono
to obiaji nisu mogli sprijeiti, okruen tim istovremeno privlanim i
uznemirujuim narodom, bliskim, a odvojenim, s kojim se svakodnevno druio,
raala su se i prijateljstva, ili drugarstva, ali kad bi se spustila veer, svi bi se,
meutim, povlaili u svoje tajnovite kue u koje nitko nije imao pristupa,

zabarikadirane zajedno s njihovim enama koje se nije moglo nikad vidjeti, ili,
ako ste ih i susreli na ulici, sa arom do pola lica i onim lijepim toplim i blagim
oima iznad bijele tkanine, niste znali tko su, a bilo ih je toliko u etvrtima u
kojima su ivjeli, bilo ih je tako mnogo da su, mada umorni i rezignirani, samim
svojim brojem predstavljali neku nevidljivu prijetnju koja se ponekih veeri
osjeala u zraku po ulicama kad bi izbila tua izmeu Francuza i Arapina, isto
tako kao to je mogla izbiti izmeu dva Francuza ili dva Arapina, no ta tua nije
bila primljena na isti nain, Arapi u etvrti, u ispranim radnikim odijelima ili
svojim bijednim galabijama, polako bi prilazili, sa svih strana, ne zastajui, sve
dok malo po malo sve zbijenija gomila ne bi iz sebe izbacila, bez nasilja, samim
svojim sjedinjavanjem, onih nekoliko
225
Francuza privuenih tuom, i dok se Francuz koji se tukao, uzmiui, ne bi
iznenada naao suoen sa svojim protivnikom i s mnotvom smrknutih i
zagonetnih lica koja bi mu oduzela svu hrabrost da nije odrastao u toj zemlji i da
nije znao da samo hrabrost omoguuje da se u njoj ivi, tada bi, dakle, suoio s
tim prijeteim mnotvom koje i nije prijetilo, osim svojom nazonou i kretanjem
koje se nije moglo obuzdati, a najee bi oni sami zaustavili Arapina koji se
tukao ponesen bijesom kako bi ga odveli prije negoli se pojave redari, koji bi stigli
bre nego to bi bili obavijeteni, i bez pogovora pokupili protivnike i prolaznike,
zlostavljajui ih ispod Jacquesovih prozora i odvodei ih u policijsku postaju.
Jadnici, rekla bi baka gledajui dva ovjeka to su ih vrsto zgrabili i gurali
pred sobom, a iza njihova bi odlaska dijete osjealo kako prijetnja, nasilje i strah
vrebaju ulicom, dok bi mu neka nepoznata tjeskoba stezala grlo. Ta no u njemu,
da, to mrano i isprepleteno korijenje koje ga je vezivalo za tu velianstvenu
zemlju, za njezine vrele dane i veeri tako kratke da svisne od tuge, a koji su bili
neki njegov drugi ivot, moda ak i stvarniji po svojem svakidanjem prividu od
prvog ivota i ija je povijest bila sainjena od niza mranih elja i snanih i
neopisivih dojmova, mirisa kole, staja u njegovoj etvrti, luga na majinim
rukama, jasmina i kozje krvi u gornjogradskim etvrtima, stranica iz rjenika i
progutanih knjiga, ustajalog mirisa zahoda kod kue i u eljeznariji, mirisa
velikih hladnih uionica u koje bi ulazio posve sam prije ili poslije nastave,
topline najdraih kolskih drugova, vonja tople vune ili vode za ispiranje usta to
se vukla za Didierom, ili pak mirisa kolonjske vode kojom bi majka zalijevala
velikog Marconia i zbog kojeg bi se Jacques u klupi najradije bio jo vie
primaknuo svom prijatelju, mirisa rumenila za usne to ga je Pierre uzeo jednoj
svojoj teti i koji su njih nekoliko zajedno
226
mirisali, zbunjeni i uznemireni poput pasa kad udu u kuu kojom je prola kuja
koja se tjera, zamiljajui da je ena taj komad slatkastog mirisa bergamote i
kreme, koji je u njihovom okrutnom svijetu galame, znoja i praine bio kao
objava nekog profinjenog8 i njenog i neizrecivo privlanog svijeta od kojeg ih ak
ni prostote, koje su usput izgovarali oko tog tapia rumenila, nisu mogle
zatititi, pa onda ljubav prema tijelima od njegova najranijeg djetinjstva, prema
njihovoj ljepoti zbog koje je plakao od sree na plaama, prema njihovoj toplini
koja ga je neprestano privlaila, bez nekog jasnog razloga, ivotinjski, ne zato da
bi ih posjedovao, to nije ni umio, nego naprosto zato da bi osjetio njihovo
zraenje, naslonio se ramenom na rame najboljem drugu, s osjeajem
preputanja i povjerenja, gotovo se onesvijestio kad bi se ruka neke ene u

prepunom tramvaju malo dulje zadrala na njegovoj, ta elja, da, elja da ivi, da
ivi jo vie, da se pomijea s onim najtoplijim to zemlja ima, s onim to je i ne
znajui oekivao od svoje majke, ali nije nikad dobio ili se nije usudio primiti, to
je pronalazio uz psa Brillanta kad bi se opruio pored njega na suncu i udisao jak
miris njegove dlake, ili u najjaim i naj-animalnijim mirisima u kojima je ona
udesna toplina ivota bila unato svemu sauvana za njega koji nije mogao bez
nje.
U tom mraku u njemu raala se ona nezasitna strast, ona luda udnja za
ivotom koja je uvijek bila u njemu i koja je do danas ouvala njegovo bie
netaknutim, uinivi samo malo gorim - u obitelji s kojom se ponovno naao i
pred slikama svog djetinjstva -straan i iznenadni osjeaj da je vrijeme mladosti
otilo, poput one ene koju je volio, oh, da, volio ju je silno svom duom i tijelom,
da, pouda je s njom bila tako uzviena, a svijet se, kad bi se povukao s nje uz
dodati popisu
227
nijemi krik u trenutku najveeg uitka, ponovno vraao u svoj uareni poredak,
volio ju je zbog njezine ljepote i zbog te njezine udnje za ivotom, nesebine i
oajnike, koja ju je tjerala da ne prihvati, da ne prihvati injenicu da vrijeme
moe proi, iako je znala da ba u tom trenutku prolazi, ne elei da za nju
jednog dana kau kako je bila mlada, nego elei ostati mladom, zauvijek
mladom, koja je briznula u pla kad joj je jednog dana u ali rekao da mladost
prolazi, a dani se primiu kraju: oh, ne, oh, ne, govorila je kroz suze, ja tako
volim ljubav, i, budui da je bila inteligentna i superiorna u mnogo emu, i
moda ba zbog toga to je doista bila inteligentna i superiorna, nije prihvaala
svijet takav kakav je. Kao onda kad je otputovala nakratko u stranu zemlju u
kojoj je bila roena, oni turobni posjeti tetama za koje su joj govorili: vidi ih
posljednji put, i doista, ona njihova lica, ona njihova tijela, njihove olupine,
htjela je otii vritei, ili pak one obiteljske veere na stolnjacima to ih je izvezla
prabaka koja je odavna bila mrtva, i na koju nitko nije mislio, osim nje, koja je
mislila na svoju mladu prabaku, na njezine radosti, na njezinu glad za ivotom,
slinu njoj, udesno lijepoj u sjaju svoje mladosti, i svi su je za stolom obasipali
komplimentima, za tim stolom oko kojeg su se na zidovima nizali portreti mladih
i lijepih ena, tih istih koje su joj sad dijelile komplimente i koje su bile umorne i
oronule. I krv joj je zakipjela, htjela je pobjei, pobjei u zemlju gdje nitko ne stari
i ne umire, gdje je ljepota neprolazna, ivot uvijek neobuzdan i bljetav, i koja nije
postojala; kad se vratila, plakala je u njegovu zagrljaju, a on ju je oajniki volio.
I on, moda jo vie negoli ona, budui da se rodio u zemlji bez predaka i bez
sjeanja, gdje je unitenje onih koji su mu prethodili bilo jo potpunije, i gdje
starost nije nalazila nikakve utjehe u enji kao to je
228
nalazi u civiliziranim zemljama [ J1, i on, poput usamljene i uvijek titrave otrice
osuene biti slomljenom odjednom i zauvijek, ista udnja za ivotom suoena s
potpunom smrti, osjea danas da mu ivot, mladost i bia izmiu, da nita ne
moe spasiti, i preputa se samo slijepoj nadi da e mu ta mrana sila, koja ga je
godinama uzdizala iznad ivota, prekomjerno ga hranei, slina najokrutnijim
okolnostima, s istom onom neumornom nesebinou s kojom mu je pruala
razloge da ivi, pruiti i razloge da ostari i da umre bez pobune.
Jedna neitka rije.
229

N
o
List I.
4) Na brodu. Poslijepodnevni odmor s djetetom + rat 1914.
5) Kod majke - atentat.
6) Putovanje u Mondovi - poslijepodnevni odmor kolonizacija.
7) Kod majke. Nastavak djetinjstva - nalazi djetinjstvo, ali ne i oca. Spoznaje da je
prvi ovjek. Gospoa Lua.
8) Kada ga je, poljubivi ga svom snagom dva ili tri puta, privijajui ga uza se, i
oslobodivi ga zagrljaja, pogledala i ponovno privukla k sebi da ga jo jednom
poljubi, kao da je ocijenila da je svoj njezinoj njenosti (koju je upravo izrazila)
nedostajalo jo neto i1. Odmah se zatim okrenula te se inilo da vie ne misli na
njega, da ne misli, uostalom, vie ni na to, i s vremena na vrijeme pogledala bi
ga s nekim udnim izrazom u oima kao nekoga tko je odjednom suvian, tko
remeti taj prazan, zatvoren i skuen svijet u kojem se kretala.
Reenica se ovdje zavrava.
233
List II.
Jedan je kolon 1869. pisao odvjetniku: Da bi Alir izdrao postupke svojih
lijenika, mora doista imati duu prikovanu uz tijelo.
Sela opasana jarcima ili zidinama (i kule na sva 4 ugla).
Od 600 kolona poslanih 1831. godine, 150 ih umire pod atorima. Odatle veliki
broj sirotita u Aliru.
U Boufariku obrauju zemlju s pukom na ramenu i s kininom u depu. Izgleda
kao Boufarik. 19% mrtvih u 1839. Kinin se prodaje u gostionicama kao bilo koje
drugo pie.
Bugeaud eni svoje kolone, vojnike u Toulonu, poto je pismeno zatraio od
gradonaelnika Toulona da izabere 20 jedrih djevojaka. Bila su to vjenanja na
zapovijed. No, vidjevi mladenke, vojnici ih meusobno razmjenjuju kako znaju i
umiju. Tu poinje Fouka.
Regionalna kolonizacija. Cheragas je koloniziralo 66 obitelji vrtlara iz Grassea.
235
Gradske uprave u Aliru uglavnom nemaju arhiva.
*
Mahonci koji se iskrcavaju u malim grupama s kovezima i s djecom. Njihova
rije ima vrijednost isprave. Nikad ne zaposli panjolca. Njima alirsko priobalje
duguje svoje blagostanje.
Birmandreis i Bernardina kua.
Povijest (Dr Tonnac) prvog kolona u Mitidji.
Cf. Bandicorn, Povijest kolonizacije u Aliru, str. 21.
Pria o Piretteu, id., str. 50 i 51.
236
List III.
10 - Saint-Brieuc1
14 - Malan
22 - Igre iz djetinjstva
30 - Alir. Otac i njegova smrt (+ atentat)
42 - Obitelj
69 - Gospodin Germain i kola

91 - Mondovi - Kolonizacija i otac

Brojevi odgovaraju stranicama u rukopisu.
237
101 - Licej
140 - Zagonetan samom sebi
145 - Adolescent1
List IV.
Takoer vana tema glumljenja pred drugima. Ono to nam pomae u trenucima
najtee boli je osjeaj da smo sami i naputeni, ali ipak ne toliko sami da drugi
ne bi primijetili nau nesreu. U tom su smislu nai trenuci sree ponekad oni
u kojima nas osjeaj napu-tenosti ispunjava i uzdie u beskrajnoj alosti. U tom
je smislu i srea esto samo osjeaj saaljenja nad vlastitom nesreom.
Kad je dijelio siromanima - Bog je postavio ugodu pored oaja kao lijek pored
bolia.
Kad sam bio mlad, traio sam od bia vie nego to su ona mogla dati: stalno
prijateljstvo i stalne osjeaje.
Sada znam od njih traiti manje nego to ona mogu dati: prisutnost bez rijei. A
njihovi osjeaji, njihovo prijateljstvo, njihovi velikoduni postupci imaju za mene
vrijednost uda: uinak iste milosti.
Marie Viton: zrakoplov
Rukopis se prekida na strani 144.
a bakina smrt
239
List V.
Bio je kralj ivota, okrunjen izvanrednom darovi-tou, eljama, snagom, radou
i zato je doao da je moli za oprost, nju, koja je ponizno robovala danima i ivotu,
koja nije nita znala, nita prieljkivala niti se togod usudila poeljeti, ali je ipak
sauvala u sebi netaknutom istinu koju je on izgubio i koja jedina opravdava
nae ivljenje.
etvrci u Koubi
Vjebanje, sport
Ujak
Matura
bolest
O majko, o njena, oboavana djevojice, vea od mog vijeka, vea od povijesti
koja te sebi podinila, istinskija od svega to sam na tom svijetu volio, o majko,
oprosti svom sinu to je pobjegao od noi tvoje istine.
Baka, tiranin, no za stolom je posluivala stojeki.
Sin koji zahtijeva da se potuje majka, ali udara ujaka.
241
Prvi ovjek
(Biljeke i skice)
Nita ne pomae protiv jadnog neukog, tvrdokornog ivota...
Claudel, U Echange (Razmjena)
Ili pak
Razgovor o terorizmu:
Ona je objektivno odgovorna (solidarna)
Promijeni priloku oznaku ili u te udariti
to?

Ne uzimaj od Zapada ono najgluplje. Nemoj vie rei objektivno jer u te udariti.
Zato?
Da li je tvoja majka legla pred vlak Alir-Oran? (trolejbus)
Ne razumijem.
Vlak je odletio u zrak, etvero djece je mrtvo. Tvoja se majka nije pomaknula. Ako
je objektivno ipak odgovorna*, znai da odobrava strijeljanje talaca.
Ona nije znala.
Niti ova. Ne reci vie nikad objektivno.
Priznaj da ima nedunih ili u i tebe ubiti.
Zna da bih to mogao uiniti.
Da, vidio sam te.
aJean je prvi ovjek.
Posluiti se Pierreom kao odrednicom i dati mu prolost, domovinu, obitelj, moral
(?) - Pierre - Didier?
*
Mladenake ljubavi na plai - i veer koja se sputa nad morem - i zvjezdane
noi.
Susret s Arapinom u Saint-Etienneu. I to bratstvo dvaju prognanika u
Francuskoj.
* solidarna
a Ci. Povijest kolonizacije
245
Mobilizacija. Kad je moj otac pozvan u vojsku, nikad dotada nije vidio Francusku.
Ugledao ju je i bio ubijen.
(to je skromna obitelj, kao to je moja, dala za Francusku.)
Posljednji razgovor sa Saddokom kad je J. ve protiv terorizma. No ipak prima
kod sebe S. budui da je pravo na azil sveto. Kod majke. Njihov se razgovor odvija
pred majkom. Na kraju, Pogledaj, kae J. pokazujui na majku. Saddok ustaje,
krene prema majci, s rukom na srcu, da bi je poljubio klanjajui se kako to ine
Arapi. J. ga nikada nije vidio da to ini, jer je prihvatio francuske obiaje. Ona je
moja majka, rekao je. Moja je umrla. Volim je i potujem kao da je moja majka.
(Pala je zbog atentata. Loe joj je.)
*
Ili pak:
Da, mrzim vas. Potenje svijeta po mom miljenju nalazi se kod potlaenih, ne
kod monih. I samo kod njih ima nepotenja. Kad jednom u povijesti svijeta
jedan potlaeni ovjek bude znao...onda
Dovidenja, ree Saddok.
Ostani, uhvatit e te.
Tako je bolje. Njih mogu mrziti, i pridruujem im se u mrnji. A ti si moj brat i mi
smo razdvojeni.
No. J. je na balkonu... U daljini se uju dva pucnja i tranje...
- to se dogaa? - pita majka.
- Nita.
246
- Oh! Pobojala sam se za tebe.
Baca se na nju...
Poslije uhapen zato to je pruio utoite.
Nosili su pei k pekaru

Baka, njezin autoritet,

njezina energija
Krade novac
2 franka u jami
Osjeaj asti kod Aliraca.
Nauiti to je pravda i to je moral znai suditi o dobru i zlu jedne strasti po
njezinim posljedicama. J. se moe prepustiti enama - no ako mu one zaokupe
sve njegovo vrijeme...
Dozlogrdilo mi je ivjeti, djelovati i osjeati da bih jedne osuivao, a drugima
davao za pravo. Dozlogrdilo mi je ivjeti prema slici koju mi drugi daju o meni.
Odluujem se za autonomiju, zahtijevam neovisnost u meuovisnosti.
Bi li Pierre mogao biti umjetnik? Jeanov otac koija?
Nakon bolesne Marie, P. pada u krizu tipa Cla-mence (ne volim nita...), tada J.
(ili Grenier) odgovara na pad.
247
Suprotstaviti majci svijet (zrakoplov, najudaljenije zemlje meusobno povezane).
Pierre odvjetnik. I odvjetnik d' Yveton\
Da smo tako hrabri, ponosni i snani kakvi jesmo... imali neku vjeru, nekog
Boga, nita nas ne bi moglo povrijediti. Ali mi nismo imali nita, trebalo je sve
nauiti, i ivjeti samo za ast koja ima svojih slabosti...
To bi trebala biti istovremeno povijest kraja jednog svijeta - protkana tugom za
godinama svjetlosti...
Philippe Coulombel i veliko imanje u Tipazi. Prijateljstvo sa Jeanom. Njegova
smrt u zrakoplovu iznad imanja. Nali su ga s drkom metle u boku, lica
smrskana na komandnoj ploi. Krvava kaa posuta komadiima stakla.
Naslov: Nomadi. Poinje selidbom i zavrava iseljavanjem s alirskih posjeda.
2 egzaltacije: siromana ena i svijet neznabotva (inteligencija i srea).
1 Militantni komunist koji je postavio eksploziv u jednu tvornicu. Giljotiniran za
vrijeme alirskog rata.
248
Svi vole Pierrea. J. svojim uspjesima i oholou izaziva mnoga neprijateljstva.
Prizor linovanja: 4 Arapina baena s Kassoura.
*
Njegova majka jest Krist.
Pustiti druge da govore o }., uvesti ga, predstaviti ga preko drugih i preko njegova
proturjenog portreta koji svi zajedno skiciraju.
Obrazovan, sportski tip, razvratnik, usamljenik i najbolji mogui prijatelj, zao,
odan do krajnosti itd, itd.
On ne voli nikoga, nema nesebinijeg stvorenja, hladan i suzdran, srdaan
i strastven, svi ga smatraju energinim osim njega samoga, koji se stalno
izleava.
Razvijati lik na taj nain.
Kad on govori: Poeo sam vjerovati u svoju nevinost. Bio sam car. Vladao sam
svime i svima, bilo mi je na raspolaganju (itd.). Onda sam saznao da nemam
dovoljno srca da bih mogao istinski voljeti i mislio sam da u umrijeti od prezira
prema samom sebi. A onda sam se pomirio s tim da ni drugi ne vole istinski i da
moram prihvatiti da sam vie-manje kao svi drugi ljudi.
Onda sam ipak odluio da ne i da jedino sebi moram predbaciti to nisam
dovoljno velik i oajavati koliko me volja u oekivanju prilike da to postanem.

Drugim rijeima, ekam trenutak kad u postati carem i u tome ne uivati.

249
Ili pak:
Ne moemo ivjeti s istinom - znajui - onaj tko to ini odvaja se od drugih ljudi,
ne moe vie dijetiti s njima njihove iluzije. On je udovite - a ja sam upravo to.
Maxime Rasteil: Kalvarija kolona 1948. Mondovi Umetnuti povijest Mondovia?
Primjer 1) grob povratak i [ ]\i Mondoviu. lb) Mondovi od 1848. do 1913.
Njegova panjolska strana
suzdrljivost i senzualnost energija i nada
J. : Nitko ne moe zamisliti to sam propatio... Cijenimo ljude koji su uinili
velika djela. No trebalo bi uiniti jo i vie za neke ljude koji su se, unato tome
to su bili, znali suzdrati od najveih nedjela. Da, cijenite me.
Razgovor s padobranskim porunikom:
- Predobro govori. Vidjet emo prijeko hoe li biti isto tako blagoglagoljiv.
Idemo.
- U redu, ali elim vas najprije upozoriti, jer vi se zacijelo niste nikad sreli s
ljudima. Sluajte dobro. Drim vas odgovornim za ono to e se dogoditi prijeko,
kako vi kaete. Ako ne popustim, nee biti nita. Jednostavno u vam javno
pljunuti u lice onog dana kad to bude mogue. No ako popustim i izvuem se,
bilo to za godinu ili 20, ubit u vas, vas osobno.
Neitka rije.
250
- Pazite na njega - ree porunik - taj je tvrda glavaa.
J.-ov prijatelj se ubija da bi Europa bila mogua. Da bi se stvorila Europa
potrebna je dobrovoljna rtva.
J. ima etiri ene istovremeno i ima dakle prazan ivot.
C.S. : kad dua previe pati, u njoj se javi glad za nesreom koja...
Cf. Povijest pokreta Combat.
Chatte umire u bolnici dok susjedov radio brblja gluposti.
- Bolest srca. Hodajui mrtvac. Da se ubijem, to bi bar predstavljalo nekakvu
inicijativu.
Samo e ti znati da sam se ubio. Poznata su ti moja naela. Mrzio sam
samoubojstva. Zbog onoga to ona ine drugima. Potrebno je, ako se za to
odluimo, zamaskirati stvar. Iz nesebinosti. Zato ti to kaem? zato to ti voli
nesreu. To je moj poklon tebi. Dobar tek!
a (susree ga razoruanog [izaziva] dvoboj).
251
T
J. : Dinamian ivot, koji se obnavlja, mnogostrukost osoba i iskustava,
sposobnost obnavljanja i [preputanja nagonima] (Lope) Kraj. Ona podie prema njemu svoje ruke kvrgavih zglobova i pomilova ga po licu.
Ti si najvei. Bilo je toliko ljubavi i oboavanja u tim tamnim oima (pod pomalo
uvelim vjeama) da se onaj dio njega -onaj koji je znao - pobunio... Trenutak
kasnije, on je zagrli. Budui da ga je ona, tako pronicljiva, voljela, morao je to
prihvatiti, a da bi prepoznao tu ljubav morao je i sam sebe malo voljeti...
Musilova tema: traenje spasa za duh u suvremenom svijetu - D: (Druenje) i
rastanak u Demonima.
Muenje. Krvnik iz solidarnosti. Nikad nisam mogao prii nijednom ovjeku - sad
smo rame uz rame.

Kransko stanje: isti osjeaj.

Knjiga mora biti nedovrena. Primjer: Ana brodu koji ga je vraao u
Francusku...
Ljubomoran je, a pretvara se da nije i izigrava svjetskog ovjeka. Nakon toga nije
vie ljubomoran.
252
X vidi terorista kako puca na... uje ga kako tri mranom ulicom iza njega, ne
mie se, naglo se okree, srui ga podmetnuvi mu nogu, pitolj pada. Zgrabi
oruje i dri ovjeka na nianu, onda shvati da ga ne moe predati, odvodi ga u
udaljenu ulicu, natjera ga da tri i puca u njega.
Mlada glumica je u logoru: vlat trave, prve trave usred sedre i taj estok osjeaj
sree. Bijedan i radostan. Kasnije ona voli Jeana - zato to je ist. Ja? Ali ja [ne
zasluujem] da me voli. Upravo tako. Oni koji [pobuuju] ljubav, ak i oni
posrnuli, vladaju svijetom i opravdavaju njegovo postojanje.
28. studeni 1885: roenje C. Luciena u Ouled-Faye-tu: sin C. Baptista (43
godine) i Cormerv Marie (33 godine). Oenio se 1909. (23. studenog) s gospoicom
Sintes Catherine (roenom 5. studenog 1882.). Umire u Saint-Brieucu 11.
listopada 1914.
S 45 godina, usporeujui datume, otkriva da je njegov brat roen dva mjeseca
prije vjenanja? A ujak mu opisujui obred vjenanja govori o dugoj uskoj
haljini...
Lijenik joj pomae pri porodu drugog sina u novoj kui pretrpanoj namjetajem.
Ona odlazi u srpnju 14. s djetetom nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze.
Kolovoz, mobilizacija.
253
7
Mu se prikljuuje izravno svom [korpusu] u Aliru. Jedne se veeri iskrade da bi
izljubio svoje dvoje djece. Vie ga nisu vidjeli do obavijesti o njegovoj smrti.
Jedan protjerani kolon unitava svoje vinograde i ponovno puta slanu vodu...
Ako je to to smo ovdje uinili zloin, treba ga izbrisati...,
Mama (govorei o N.): onog dana kad si bio primljen - kad si dobio nagradu.
Criklinski i asketska ljubav.
udi se to se Marcelle, koja mu je upravo postala ljubavnicom, ne zanima za
nedae njegove zemlje. Doi, kae ona. Ona otvara jedna vrata: njezino
devetogodinje dijete - roeno pomou forcepsa koji mu je povrijedio motorike
ivce - paralizirano, lijeva strana lica via od desne, koje treba hraniti, prati itd.
On zatvara vrata.
Zna da ima rak, ali ne kae da zna. Ljudi oko njega uvjereni su da glume pred
njim.
1. dio: Alir, Mondovi. Sree Arapina koji mu govori o njegovu ocu. Njegov odnos
prema arapskim radnicima.
J. Douai: Ustava.
254
Beralova smrt u ratu.
Krik R koja brine u pla kad saznaje za njegovu vezu s Y.: I ja sam lijepa. I krik
Y.: Ah! neka netko doe i odvede me.
Poslije, mnogo poslije drame, F. i M. se susreu. Krist se nije spustio u Alir.
Prvo pismo koje od nje dobiva i njegov osjeaj dok gleda svoje ime ispisano
njezinom rukom.

U idealnom sluaju, kad bi knjiga bila napisana majci, od poetka do kraja - a

tek bi na kraju saznali da ona ne zna itati - da to bi bilo toa.
Ono to je elio najvie na svijetu, da njegova majka proita sve to je bilo njezin
ivot i njezino meso, to je bilo nemogue. Njegova ljubav, njegova jedina ljubav
ostat e zauvijek nijemom.
Oteti tu siromanu obitelj sudbini siromanih, a ta je da ieznu iz povijesti bez
traga. Nijemi. Bili su i jesu vei od mene.
a T.I. podvueno.
255
Poeti s noi roenja. Poglavlje I, zatim poglavlje II: 35 godina kasnije, jedan e se
ovjek iskrcati iz vlaka u Saint-Brieucu.
Gr1, kojeg sam prihvatio kao oca, rodio se ondje gdje je moj pravi otac umro i
gdje je pokopan.
Pierre i Marie. U poetku je ne moe imati: zato je poinje voljeti. Naprotiv, J. i
Jessica, trenutana srea. Zato mu treba vremena da je istinski zavoli - njezino je
tijelo skriva.
Mrtvaka kola na visoravnima (Figari).
Pria o njemakom oficiru i djetetu: nita nije vrijedno da se za to umre.
Stranice iz rjenika Quillet: njihov miris, table.
*
Mirisi bavarske radionice: strugotina ima vie [ ]2 miris nego piljevina.
*
Jean, njegovo stalno nezadovoljstvo.
*
Naputa kuu kao adolescent da bi spavao sam.
Grenier
Jedna neitka rije.
256
Otkrie religije u Italiji: kroz umjetnost.
Kraj I. poglavlja: za to vrijeme, Europa je podeavala svoje topove. Zapucali su
est mjeseci kasnije. Majka stie u Alir, vodei jedno dijete od 4 godine za ruku i
s drugim u naruju, onim nateenim od uboda komaraca iz Sevbouze. Pojavljuju
se kod bake koja ivi u trosobnom stanu jedne siromane etvrti. Majko, hvala
nam to nas primate. Baka, uspravna, svijetlih i strogih oiju gleda je: Morat
e raditi, keri.
Mama: poput neukog Mikina. Ona ne poznaje Kristov ivot, osim na kriu. A
ipak, tko mu je blii?
Jutro, u dvoritu jednog privincijskog hotela, ekajui M. Taj osjeaj sree koji je
mogao doivjeti samo u privremenom, u nedoputenom - koji je samim time to je
bio nedoputen onemoguavao toj srei da potraje - najee mu je zagoravao
ivot, osim u rijetkim trenucima kad bi se nametnuo, kao sada, u svom istom
stanju, u blagoj jutarnjoj svjetlosti, medu dalijama jo sjajnim od rose...
Pria o XX.
Ona dolazi, navaljuje, ja sam slobodna itd, izigrava enu bez predrasuda. Zatim
lijee gola u krevet, ini sve da bi... konano jedan lo [ ]l. Jadnik.
Naputa mua - oajnog itd. Mu pie onom drugom: Vi ste odgovorni. Nastavite
je viati ili e se
Jedna neitka rije
257

ubiti. U stvari, neuspjeh je zajamen: zaneseni smo apsolutnim, i zato elimo

dostii nemogue - ona se dakle ubija. Dolazi mu. Znate li to me dovodi? Da.
Dobro onda, imate izbor, ili u vas ubiti ili ete vi mene ubiti. Ne, vi morate
preuzeti na sebe teret izbora. Ubijte. U stvari, jedna od onih bezizlaznih
situacija u kojima rtva zapravo i nije odgovorna. Ali je [najvjerojatnije] odgovorna
za neto drugo za to nije nikad platila. Gluposti.
XX. Ona nosi u sebi duh razaranja i smrti. [Odana] je Bogu.
Naturist: neprestano nepovjerljiv prema hrani, zraku itd.
U okupiranoj Njemakoj:
Dobra veer Herr offizier.
Dobra veer, kae J. zatvarajui vrata. Iznenaen je tonom njegova glasa. I
shvaa da mnogi osvajai imaju taj ton jer im je neugodno to osvajaju i
okupiraju.
J. eli ne biti. Ono to ini, gubi ime itd.
<
Lik: Nicole Ladmiral.
*
Oeva afrika tuga.
258
Kraj. Vodi sina u Saint-Brieuc. Na malom trgu, stoje jedan nasuprot drugom.
Kako ivi? pita sin. to? Da, tko si ti itd. (Sretan) osjeti kako se oko njega
zgunjava sjena smrti.
V.V. Mi mukarci i ene ovog vremena, ovog grada, ove zemlje, grlili smo se,
rastajali, ponovno sastajali i konano se razili. Ali sve to vrijeme nismo si
prestajali uzajamno pomagati, s predivnom soli-darnou onih koji se moraju
boriti i patiti zajedno. Ah, to je ljubav - ljubav za sve.
S 40 godina, poto je cijelog ivota po restoranima naruivao krvave bifteke,
shvaa da zapravo vie voli da su samo napola krvavi ili da uope nisu krvavi.
Prestati se brinuti za umjetnost i za formu. Ponovno uspostaviti izravni dodir, bez
posrednika, dakle nevinost. Zaboraviti umjetnost ovdje znai zaboraviti sebe.
Odrei se sebe, ali ne iz vrline. Naprotiv, prihvatiti svoj pakao. Onaj tko eli biti
bolji dri do sebe, onaj tko eli uivati dri do sebe. Samo onaj tko prihvaa ono
to dolazi sa svim posljedicama, odrie se onoga to jest, odrie se svoga ja. Taj je
onda u izravnom dodiru.
Pribliiti se veliini Grka ili velikih Rusa preko te nevinosti 2. stupnja. Ne bojati
se. Niega se ne bojati... No tko e mi pritei u pomo!
Tog poslijepodneva, na cesti izmeu Grassea i Cannesa, u nevjerojatnom zanosu
otkriva odjednom, i
259
to nakon mnogo godina njihove veze, da voli Jessicu, da konano voli, i cijeli mu
se svijet uini poput neke sjene u usporedbi s njom.
Nije me bilo ni u emu od onoga to sam rekao ili napisao. To se nisam ja oenio,
niti sam to ja postao ocem, niti sam ja, itd...
Bezbroj napisanih radova da bi se nahoad dovela u vezu s kolonizacijom Alira.
Da. Svi mi ovdje.
Jutarnji tramvaj, od Belcourta do trga du Gouver-nement. Sprijeda, voza i
njegove poluge.
Ispripovijedat e priu o udovitu. Pria koju u ispripovijedati...
Majka i povijest: Govore joj o Sputniku: Oh, ne bi mi se svidjelo gore!

Poglavlje natrake. Taoci, kabilsko selo. Ukopljeni vojnici - raiavanje terena

itd., i tako malo po malo do prvog pucnja kolonizacije. Ali zato stati na tome?
Kain je ubio Abela. Tehniki problem: samo jedno poglavlje ili kao kontrapunkt?
Rasteil: kolon s gustim brkovima i prosijedim zaliscima.
Njegov otac: tesar iz Faubourga Saint-Denis; njegova majka: pralja finog rublja.
260
Svi koloni iz Pariza uostalom (od kojih mnogo revolucionara iz 1848.). U Parizu
mnogo nezaposlenih. Ustavotvorna skuptina je izglasala 50 milijuna da bi
otpremila jednu koloniju: Za svakog kolona: jedna nastamba 2 do 10 hektara
sjeme, razne kulture itd. obroci namirnica
Nije bilo eljeznice (pruga je ila samo do Lyona). Zbog toga kanali - na
teglenicama koje su vukli teglei konji. Marseljeza, Chant du depart, blagoslov
sveenika, zastava koju dobivaju za Mondovi.
6 teglenica izmeu svake 50 do 100 metara. Smjeteni na slamaricama. Da bi
presvukle donje rublje ene se skidaju iza plahti koje jedna drugoj pridravaju.
Gotovo mjesec dana putovanja.
U Marseilleu, veliki Lazaret (1500 osoba), punih tjedan dana. Zatim ih ukrcavaju
na staru fregatu na kota: Labrador. Isplovljavanje po maestralu. Pet dana i pet
noi - svi bolesni.
Bone - sve stanovnitvo u pristanitu doekuje kolone.
Stvari nagomilane u potpalublju, mnoge izgubljene.
Od Bonea do Mondovia (na kolima za streljivo, a mukarci pjeice da bi ostavili
mjesta i zraka enama i djeci) nema ceste. U movarnoj dolini ili u makiji pod
neprijateljskim pogledima Arapa, uz bijesan lave kabilskih pasa - 8. XII. 18481.
Mondovi nije postojao,
Autor zaokruio perom.
261
vojniki atori. Nou su ene plakale - 8 dana alirske kie pod atorima, a vadi
se razlijevaju. Djeca obavljaju nudu u atorima. Tesar izrauje lagane zaklone
prekrivene plahtama da bi se zatitio namjetaj. uplja trska nasjeena na
obalama Sevbouze kako bi djeca mogla mokriti iz atora van.
4 mjeseca pod atorom zatim provizorne barake od dasaka; u svaku dvostruku
baraku moralo je stati est obitelji.
U proljee 49: preuranjene vruine. Kuhaju se u barakama. Movarna groznica
zatim kolera. 8 do 10 mrtvih dnevno. Umire tesareva ki Augustine, zatim
njegova ena. I urjak. (Pokapaju ih pod sloj sedre.)
Preporuka lijenika: Pleite da biste zagrijali krv.
I pleu po cijele noi izmeu dva pogreba uz violinu.
Koncesije su se trebale davati tek 1851. Otac umire. Rosine i Eugene ostaju
sami.
Kad odlaze prati rublje u pritoku Sevbouze, potrebna je vojnika pratnja.
Vojska gradi bedeme + opkope. Kuice i vrtovi, grade ih svojim rukama.
Pet ili est lavova rie oko sela. (Numidski lav crne grive.) akali. Veprovi. Hijene.
Pantere.
Napad na selo. Kraa stoke. Izmeu Bonea i Mon-dovia, zagiibljuju se jedna kola.
Putnici odlaze po pojaanje, osim mlade trudne ene. Pronalaze je raspo-renog
trbuha i odsjeenih grudi.
Prva crkva, etiri zida od slamnatog lijepa, bez stolaca, nekoliko klupa.
Prva kola: koliba od letava i granja. 3 sestre.

Zemlja: razbacane parcele, obrauju ih s pukom na ramenu. U selo se vraaju

naveer.
Kolona od 3000 francuskih vojnika u prolazu nou opljaka selo.
262
Lipanj 1851: ustanak. Stotine konjanika u burnu-sima oko sela. Postavljaju
eljezne dimnjake od pei na niskim bedemima kako bi izgledali kao topovske
cijevi.
Ustvari, Pariani na njivi; mnogi su odlazili u polje sa sklopivim cilindrom na
glavi, a njihove ene u svilenim haljinama.
Zabranjeno je puiti cigarete. Doputena je samo lula s poklopcem. (Zbog
poara.)
Kue sagraene 1854.
U departmanu Constantine, 2/3 kolona umire prije negoli je i dotaklo motiku i
plug.
Staro groblje kolona, beskrajni zaborav1.
Mama. Istina je da ja, unato svoj mojoj ljubavi, nisam mogao ivjeti na razini tog
slijepog strpljenja, bez rijei, bez planova. Nisam mogao ivjeti njezinim neukim
ivotom. Putovao sam svijetom, gradio, stvarao, ranjavao bia. Moji su dani bili
ispunjeni preko mjere - ali nita mi nije ispunilo srce kao...
Znao je da e opet otii, opet se prevariti, zaboraviti ono to je znao. No ono to je
znao bilo je upravo to da je istina njegova ivota bila tu u toj sobi... Pobjei e
zacijelo od te istine. Tko moe ivjeti sa svojom
Beskrajni zaborav autor zaokruio.
263
T
istinom? No dovoljno je znati da je ona tu, ukratko, dovoljno ju je poznavati pa da
samim time pothranjuje u nama skriveni i tihi [ar], nasuprot smrti.
Mamino kranstvo potkraj ivota. Siromana ena, nesretna, neuka [ ]l pokazati
joj sputnik? Neka joj kri bude na pomoi!
1872. kad se naseljava oeva loza, to je poslije:
- Komune
- arapskog ustanka 71. (prvi ubijeni u Mitidji bio je uitelj).
Alzaani okupiraju zemlje pobunjenika.
*
Dimenzije epohe.
Neukost majina kao kontrapunkt svim [ ]2 povijesti i svijeta.
Bir Hakeim: to je daleko ili tamo dolje.
Njezina je religioznost vizualna. Ona zna to je vidjela, ali ne moe to protumaiti.
Isus je patnja, on pada itd.
ena-borac.
Napisati svoj [ ]3 da bi se pronala istina
1 Jedna neitka rije.
2 Dvije neitke rijei.
3 Dvije neitke rijei
264
1. Dio
Nomadi
1) Roenje u selidbi. 6 mjeseci poslije rataa. Dijete. Alir, otac kao zuav ide u
napad sa slamnatim eirom na glavi.

2) 40 godina kasnije. Sin pred ocem na groblju u Saint-Brieucu. Vraa se u Alir.

3) Stie u Alir u vrijeme dogaaja. Traenje. Putovanje u Mondovi. Pronalazi
svoje djetinjstvo,
ali ne i oca.
Spoznaje da je prvi ovjekb.
2. Dio Prvi ovjek
Adolescencija: Udarac akom Sport i moral
ovjek: (Politika akcija (Alir), Pokret otpora)
3. Dio Majka
Ljubavi
Kraljevstvo: stari prijatelj iz sporta, stari prijatelj, Pierre, stari uitelj i pria o
njegova 2 zalaganja.
Majka1
U posljednjem dijelu, Jacques objanjava majci arapsko pitanje, kreolsku
civilizaciju, sudbinu Zapada. Da, kae ona, da. Zatim potpuna ispovijest i kraj.
a Mondovi 1848.
b Mahonci 1850. - Alzaani izmeu 72.-73. i 1914.
1 Cijeli taj odlomak je autor zaokruio.
265
Postojala je u tom ovjeku neka tajna, tajna koju je htio rasvijetliti.
Ali, na kraju krajeva, postoji samo tajna siromatva koja stvara bia bez imena i
bez prolosti.
Mladost na morskim alima. Poslije dana punih sunca, graje, isrpljujueg
skakanja, pritajenih ili razbuktalih elja. Veer se sputa na more. Visoko na
nebu oglasi se lasta. I zebnja mu ispuni srce.
Napokon uzima kao uzor Empedokla. Filozof [ f koji ivi sam.
*
elim ovdje napisati priu o paru vezanom istom krvlju i o svim njihovim
razliitostima. Ona slina onom najboljem to zemlja ima, a on smireno udovian. On baen u sve ludosti nae povijesti; ona koja ivi stalno u istoj povijesti
kao da pripada svim vremenima. Ona gotovo uvijek utljiva i izraavajui se sa
svega nekoliko rijei; on koji ne prestaje govoriti i nesposoban da s tisuama
rijei iskae ono to ona moe izraziti samo jednom rijeju svoje utnje... Majka i
sin.
*
Sloboda da progovori bilo kojim tonom.
Jacques, koji se sve do tada osjeao solidarnim sa svim rtvama, sada otkrivada
je solidaran i sa krvnicima. Njegova tuga. Definicija.
Jedna neitka rije.
266
Trebali bismo ivjeti kao promatrai svoga ivota. Da bismo mu dodali san koji bi
ga zaokruio. No, mi ivimo, a drugi sanjaju na ivot.
Promatrao ju je. Sve je stalo, a vrijeme je teklo pucketajui. Kao kad na kinopredstavama uslijed kvara nestane slika, u tami kino-dvorane uje se samo
odvijanje filmske trake... pred praznim ekranom.
Ogrlice od jasmina to su ih prodavali Arapi. Nizovi utog i bijelog mirisnog
cvijea [ f. Ogrlice brzo uvenu [ ]2 cvijee pouti [ ]3 alimiris traje, u sirotinjskoj
sobi.
Svibanjski dani u Parizu gdje posvuda zrakom lebde latice kestenova cvijeta.

Volio je svoju majku i svoje dijete, ono na to nije mogao utjecati svojim izborom.
I napokon, on koji je sve osporavao, sve dovodio u pitanje, uvijek je volio samo
ono to je bilo neizbjeno. Bia koja mu je sudbina nametnula, svijet onakav
kakvim mu se prikazivao, sve ono to u ivotu nije mogao zaobii, bolest, poziv,
slavu ili siromatvo, svoju zvijezdu jednom rijeju. Sve ostalo, sve ono to je
morao izabrati pokuao je i zavoljeti, ali to nije isto. Zacijelo je upoznao zanos,
srast i trenutke njenosti. No svaki ga je trenutak nosio prema drugim
trenucima, svako bie
est neitkih rijei. Dvije neitke rijei. Dvije neitke rijei.
267
prema drugim biima, i na kraju nije volio nita od svega to je izabrao, osim
onoga to mu se stjecajem okolnosti s vremenom nametnulo, potrajalo
zahvaljujui sluaju koliko i njegovoj volji, i na kraju postalo neizbjenim:
Jessica. Prava ljubav nije ni sloboda ni izbor. Srce, pogotovu srce nije slobodno.
Ono je neizbjenost i prihvaanje neizbjenosti. A on je, doista, od sveg srca volio
uvijek samo ono to je neizbjeno. Sada mu je preostalo jo jedino da voli vlastitu
smrt.
aSutra, est milijuna utih, milijarde utih, Crnih, mulata, zapljusnut e
Europu... i u najboljem sluaju [preobratiti je]. Sve to su ga nauili, njega i
njemu sline, sve to je sam nauio, od tog e dana, ljudi njegove rase, sve
vrijednosti zbog kojih je ivio, umrijeti od beskorisnosti. to e onda jo imati
smisla?... utnja njegove majke. Pred njom je polagao oruje.
*
M. ima 19 godina. Njemu je tada bilo 30, i nisu se poznavali. Jasno mu je da ne
moemo vratiti vrijeme, sprijeiti voljeno bie da je postojalo, djelovalo, trpje-lo,
ne posjedujemo nita od onoga to izaberemo. Jer, trebalo bi izabrati s prvim
krikom dok se raamo, a raamo se odvojeni - osim od majke. Posjedujemo samo
ono to je neophodno, stoga se tome trebamo vratiti i (vidjeti prethodnu biljeku)
i pokoriti se. Ipak, koje li nostalgije i kojeg aljenja.
Treba odustati. Ne, nauiti voljeti ono to je neisto.
Na kraju, moli majku za oprost - Zato bio si dobar sin - Ali zbog svega ostalog
to ona ne moe znati ni zamisliti [ J1 to jedino ona moe oprostiti (?)
a Sanja o njoj za poslijepodnevna odmora. 1 Jedna neitka rije
268
Budui da sam obrnuo, pokazati Jessicu ve u godinama prije nego to je
pokaem mladu.
eni se s M. jer prije njega nije upoznala mukarca, a on je time opinjen. eni se
njome zbog svojih mana, zapravo. Kasnije e nauiti voljeti ene koje su ve
posluile - to jest - voljeti stranu neizbjenost ivota.
*
Poglavlje o ratu 1914. Inkubator naeg vremena. Kako ga vidi majka? Koja ne
poznaje ni Francusku, ni Europu, ni svijet. Koja misli da se geleri granate
pokreu sami.
Usporedna poglavlja koja bi dala glas majci. Komentari istih injenica izraeni
njezinim rjenikom od
400 rijei.
*
Ukratko, govorit u o onima koje sam volio. I samo o tome. Neizmjerna radost.
aSaddok:

1) - Ali zato se eni tako, Saddok?

- Moram li se eniti po francuskom obiaju?
- Francuskom ili nekom drugom! Zato se pokoravati tradiciji koju smatra
glupom i okrutnomb?
- Zato to se moj narod poistovjeuje s tom tradicijom, jer nema nita drugo, jer
se uz nju zauvijek
a Sve to u lirskom [neproivljenom], tonije reeno nimalo realistinom stilu.
b Francuzi imaju pravo, ali njihov nas razum tlai. Stoga izabirem arapsku
ludost, ludost potlaenih.
269
vezao, i jer bi odvojiti se od te tradicije znailo odvojiti se od njega. Zato u sutra
ui u tu sobu, razodjenu-ti jednu neznanku, i silovati je uz prasak puaka.
- Dobro. U meuvremenu, poimo jesti.
2) - Onda?
- Kau da za sada treba uvrstiti antifaistiku frontu, da se Francuska i Rusija
moraju braniti zajedno.
- Zar se ne mogu braniti provodei pravdu kod sebe?
- Kau da e to doi kasnije, da treba ekati.
- Pravda nee ekati ovdje i ti to dobro zna.
- Kau da ete, ne budete li ekali, objektivno posluiti faizmu.
- I zato je zatvor dobar za vae stare drugove.
- Kau, kau. A ti uti.
- utim.
Gledao ga je. Vruina je poela rasti.
- Znai, izdaje me?
Nije rekao: Izdaje nas i imao je pravo jer izdaja se odnosi na meso, na
pojedinca itd...
- Ne. Danas naputam partiju...
3) - Sjeti se 1936.
- Ja nisam terorist za komuniste. Ja sam to protiv Francuza.
- Ja sam Francuz. I ona takoer.
- Znam. ao mi je.
- Znai izdaje me.
Saddokove oi sjale su se kao u groznici.
Ako se ipak odluim za kronoloki red, Gospoa Jacques ili lijenik bit e
potomci prvih kolona u Mondoviu.
270
Ne alimo se, kae lijenik, zamislite tek nae pretke, ovdje... itd.
*
4) I Jacquesov otac ubijen na Marni. to je preostalo od toga mranog ivota?
Nita, neopipljiva uspomena - lagani pepeo leptirova krila izgorjelog u umskom
poaru.
Dva alirska nacionalizma. Alir izmeu 39. i 54. (pobuna). U to su se pretvorile
francuske vrijednosti u alirskoj svijesti, svijesti prvog ovjeka. Ljetopis dviju
generacija objanjava dananju dramu.
Ljetna kolonija u Miliani, trube iz vojarne ujutro i naveer.
Ljubavi: htio je da sve budu djevianski iste od prolosti i od mukaraca. I
jedinom biu koje je sreo i koje je to doista bilo, posvetio je svoj ivot, ali sam nije
nikad mogao biti vjeran. Htio je dakle da ene budu ono to on nije mogao biti. A

upravo to to je bio tjeralo ga je enama koje su mu bile sline i koje je onda volio
i uzimao pomamno i strasno.
Adolescencija. ivotna snaga, vjera u ivot. Ali on pljuje krv. Zar je to dakle ivot,
bolnica, smrt, samoa, apsurd. Odatle ta rastresenost. A duboko u njemu: ne,
ne, ivot je neto drugo.
Prosvjetljenje na cesti izmeu Cannesa i Grassea...
271
I znao je da e, ak i ako se bude morao vratiti toj turosti u kojoj je oduvijek
ivio, posvetiti svoj ivot, svoje srce, zahvalnost cijeloga svog bia koje mu je
jedanput, moda samo jednom, ali ipak jedanput, omoguilo pristup...
Posljednji dio zapoeti ovom slikom: slijepi magarac koji godinama strpljivo krui
ukrug pokreui dolap, trpi udarce, okrutnost prirode, sunce, muhe, unato
svemu nastavlja trpjeti, a od njegova polaganog hoda ukrug, naizgled jalovog,
monotonog, bolnog, neumorno teku vode...
1905. godina. Rat u Maroku i L.C.1. Ali na drugom kraju Europe, Kaljajev.
ivot L.C.-a. Posve izvan njegova utjecaja, osim njegove odluke da ivi i opstane.
Sirotite. Poljoprivredni radnik prisiljen oeniti se svojom enom. Njegov se ivot
tako gradi unato njemu - a onda ga ubija rat.
Posjeuje Greniera: Ljudi poput mene, to sam shvatio, moraju se pokoravati.
Trebaju im nametnuta pravila itd. Vjera, ljubav itd.: za mene nemogue. Stoga
sam odluio obeati vam poslunost. Ono to slijedi (vijest).
Na kraju, ne zna tko je njegov otac. A tko je uope on sam? 2. dio.
Vjerojatno Lucien Camus, otac.
272
Nijemi film, itanje potpisa baki.
Ne, ja nisam dobar sin: dobar sin je onaj koji ostaje. Ja sam otiao u svijet,
iznevjerio sam je zbog tatine, zbog slave, zbog stotine ena.
- Ali, zar si samo nju volio?
- Ah! samo sam nju volio?
Kad stojei pred oevim grobom osjea da se vrijeme raspada - taj novi vremenski
poredak odgovara onom u knjizi.
On je ovjek neumjerenosti: ene itd. U njemu je dakle ono [pretjerano]
kanjeno. Nakon toga zna.
Tjeskoba u Africi, kad se veer naglo sputa na more ili na visoravni ili na
zastraujue planine. To je tjeskoba pred svetim, uas pred vjenou. Ista ona
koja je u Delfima, gdje veer izaziva slian osjeaj, potaknula gradnju svetita. Ali
na afrikom su tlu svetita razorena, i ostaje samo taj golemi teret na dui. Kako
samo umiru tada! Tihi i udaljeni od svega.
Ono to nisu voljeli, bio je Alirac u njemu.
Njegov odnos prema novcu. Djelomino posljedica siromatva (nita nije
kupovao), a djelomino njegova ponosa: nikad se nije cijenjkao.
273
T
I za kraj, ispovijest majci.
Ne razumije me, a ipak jedino mi ti moe oprostiti. Mnogi se nude da to uine.
Mnogi takoer uzvikuju na sva zvona da sam kriv, a ja nisam kriv kad mi to
kau. Drugi pak imaju pravo da mi to kau i znam da imaju pravo, i da bih
morao dobiti njihov oprost. No mi traimo oprost od onih za koje znamo da nam
mogu oprostiti. Samo to, oprostiti, i ne traiti od nas da zasluimo oprost, da

ekamo. [Nego] jednostavno s njima razgovarati, sve im rei i primiti njihov

oprost. Znam da oni i one od kojih sam to mogao zatraiti, negdje duboko u srcu,
unato njihovoj dobroj volji, ne mogu i ne znaju oprostiti. Jedno jedino bie
moglo mi je oprostiti, ali nisam mu nikad uinio nita naao i dao sam mu svoje
srce, a ipak, mogao sam mu se obratiti, esto sam to inio u mislima, ali ono je
mrtvo i ja sam sam. Samo ti to moe uiniti, no ti me ne razumije i ne moe
proitati to to piem. I ja ti tako govorim, piem, tebi, samo tebi, a kad zavrim,
bez ikakva u te objanjenja zamoliti da mi oprosti i ti e mi se nasmijeiti...
Prilikom bijega iz tajnih prostorija redakcije, Jacques ubija jednog od progonitelja
(kreveljio se, posrtao, nagnut prema naprijed. Tada Jacques osjeti kako u njemu
raste straan bijes: udari ga jo jednom odozdo prema gore u [grlo], i ogromna
rupa zijevnu tog asa u donjem dijelu vrata, a onda, lud od gaenja i od bijesa,
udari ga jo jednom [ f ravno medu oi i ne gledajui kamo udara...) ...zatim
odlazi k Wandi.
etiri neitke rijei.
274
Berberski seljak siromaan i neuk. Kolon. Vojnik. Bijelac bez zemlje. (Njih je
volio, a ne one meleze sa iljastim utim cipelama i rupcem oko vrata koji su od
Zapada uzeli samo ono najgore.)
Kraj.
Vratite zemlju, zemlju koja nije niija. Vratite zemlju koja nije ni za kupnju ni za
prodaju (da, i Krist se nije nikad spustio u Alir jer su ak i redovnici ondje imali
posjede i koncesije.)
I uzvikne, gledajui majku, zatim ostale:
Vratite zemlju. Dajte svu zemlju siromasima, onima koji nemaju nita i koji su
tako siromani da nisu nikad ak ni eljeli neto imati ili posjedovati, onima koji
su poput nje u ovoj zemlji, golema vojska jadnika, veinom Arapi, i poneki
Francuz, koji ive ili preivljavaju ovdje zahvaljujui trvdoglavosti i izdrljivosti, s
jedinom au koja vrijedi na svijetu, au siromanih, dajte im zemlju kao to
se daje neto sveto onima koji su sveti, a ja u se tada, ponovno siromaan i
konano osuen na najgore izgnanstvo na kraj svijeta, smjekati i umrijeti
zadovoljan, znajui da su napokon sjedinjeni pod suncem mog roenja, zemlja
koju sam toliko volio i oni i ona koje sam duboko potovao.
(Tada e ta velika bezimenost postati plodnom - i prekrit e i mene - Vratit u se
u tu zemlju.)
Pobuna. Cf. Sutra u Aliru, str. 48, Servier. Mladi politiki povjerenici iz EN.O-a
koji su uzeli ime Tarzana za ratno ime.
275
Da, ja zapovijedam, ubijam, ivim u planinama, pod suncem i pod kiom. to si
mi ti bolje nudio: nadniar u Bethuni.
I Saddokova majka, cf. str. 115.
Suoen s... u najstarijoj povijesti svijeta mi smo prvi ljudi - ne ljudi na zalasku
kako to uzvikuju u [ ]: novinama ve ljudi jedne neodreene i drukije zore.
Djeca bez Boga i bez oca, uasavali smo se uitelja koje su nam predlagali. ivjeli
smo bez zakona -Oholost.
Ono to se naziva skepticizmom novih generacija -la.
Otkad je poten ovjek koji odbija vjerovati la-ljivcu skeptik?
Plemenitost spisateljskog posla je u otporu prema tlaenju, dakle u pristajanju
na osamljenost.

Ono to mi je pomoglo da podnesem zlu sudbinu pomoi e mi moda da dobijem

premilostivu sudbinu - A ono to me podralo prije svega je vanost, velika
vanost koju pridajem umjetnosti.
Ne stoga to bi ona za mene bila iznad svega, nego zato to se ne odvaja ni od
koga.
Jedna neitka rije.
276
Iznimka je (antika).
Pisci su zapoeli s ropstvom.
Izborili su se za slobodu - ne radi se f f
K.H.: Sve to je pretjerano, beznaajno je. No Gospodin K.H. bio je beznaajan
prije nego to je poeo pretjerivati. Volio je nagomilavati.
etiri neitke rijei
277
19. studenog 1957.
Dragi gospodine Germain,
Priekao sam da se malo stia galama koja me okruivala ovih dana da bih vam
se javio i progovorio iz dna due. Ukazana mi je velika ast koju niti sam traio
niti prieljkivao. No kad sam primio vijest, prva moja misao, nakon one upuene
mojoj majci, bila je upuena vama. Bez vas, bez one tople ruke koju ste pruili
malom siromanom djetetu kakvo sam bio, bez vae poduke i vaeg primjera,
nita se od svega ovoga ne bi dogodilo. Ne mislim da je ova vrsta priznanja neto
osobito. Ali to je barem prilika da vam kaem to ste mi znaili i to mi jo uvijek
znaite, te da vas uvjerim da su va uloeni trud, va rad i vaa velikodunost jo
uvijek ivi u jednom od vaih malih aka koji, unato svojim godinama, nije
prestao biti vaim zahvalnim uenikom. Grlim vas iz sveg srca.
Albert Camus
281
Alir, tog 30. travnja 1959.
Dragi moj djeae,
Primio sam, adresiranu tvojom rukom, knjigu Camus koju mi je ljubazno
posvetio njezin autor gospodin J.-Cl. Brisville.
Ne znam kako izraziti veselje koje si mi priinio svojom plemenitom gestom niti
znam kako bih ti zahvalio. Kad bi to bilo mogue, vrsto bih zagrlio velikog
djeaka kakvim si postao i koji e za mene uvijek biti moj mali Camus.
Nisam jo proitao knjigu, osim nekoliko prvih stranica. Tko je Camus? Imam
osjeaj da oni koji pokuavaju proniknuti u tvoju linost ne uspijevaju ba
najbolje. Ti si oduvijek pokazivao nagonski stid prema otkrivanju svoje prirode,
svojih osjeaja. I u tome izvrsno uspijeva jer si jednostavan i neposredan. A uz
to jo i dobar. Taj sam utisak stekao o tebi u koli. Pedagog koji se eli savjesno
baviti svojim pozivom, ne proputa nijednu priliku da bi upoznao svoje uenike,
svoju djecu, a prilika za to ima bezbroj. Jedan odgovor, jedna kretnja, ponaanje,
tota otkrivaju. Mislim dakle da dobro poznajem dragoga malog ovjeuljka
kakav si bio, a dijete, veoma esto, nosi u sebi klicu ovjeka kakvim e postati.
Zadovoljstvo to moe biti u koli izviralo je iz svih tvojih pora. Tvoje je lice
zrailo optimizmom. Promatrajui te, nikad nisam mogao zamisliti kakve su
stvarne prilike u tvojoj obitelji. To mi je postalo malo jasnije kad je tvoja majka
dola k meni radi tvog upisa na popis kandidata za stipendiju. To je, uostalom,
bilo u trenutku kad si trebao otii od mene. No, sve do tada izgledalo mi je da si u

istom poloaju kao i tvoji drugovi. Uvijek si imao sve to ti je trebalo. Ba kao i
tvoj brat, bio si uredno odjeven. Mislim da ne mogu izrei ljepu pohvalu tvojoj
majci.
282
Da se vratim na knjigu gospodina Brisvillea, ona sadri bogatu ikonografiju. Bio
sam dirnut kad sam, preko slike, upoznao tvog jadnog Tatu kojeg sam uvijek
smatrao svojim drugom. Gospodin Brisville bio je tako dobar da me citira:
zahvalit u mu se.
Vidio sam popis, stalno sve vei, djela posveenih tebi ili onih koja govore o tebi.
Veliko mi je zadovoljstvo ustanoviti da ti slava (a to je iva istina) nije udarila u
glavu. Ostao si Camus: bravo.
Sa zanimanjem sam pratio mnotvo zapleta kazalinog komada koji si adaprirao i
reirao: Demoni. Previe te volim a da ti ne bih poelio najvei mogui uspjeh:
onaj koji zasluuje. Malraux ti, osim toga, eli dati jedno kazalite. Znam da je
to kod tebe prava strast. Ali... hoe li se moi nositi kako valja s tolikim
usporednim aktivnostima? Bojim se da prekomjerno troi svoju snagu. I,
dopusti svom starom prijatelju da primijeti kako ima ljupku suprugu i dvoje
djece, a oni trebaju supruga i oca. Kad smo kod toga, ispriat u ti to nam je
znao rei na direktor u Ecole Normale. Bio je veoma, veoma strog, i to nas je
spreavalo da vidimo, da osjetimo da nas stvarno voli. Priroda dri veliku knjigu
u koju zapisuje sva vaa pretjerivanja. Priznajem da me je to mudro upozorenje
obuzdalo u trenutku kad sam bio spreman zaboraviti ga. Pokuaj stoga i ti
ostaviti praznom stranicu koja ti je namijenjena u Velikoj Knjizi prirode.
Andree me podsjetila da smo te vidjeli i sluali u jednoj televizijskoj emisiji
posveenoj knjievnosti, u povodu Demona. Bilo je dirljivo sluati te kako
odgovara na postavljena pitanja. Nisam se mogao suzdrati da pomalo zlobno ne
primijetim kako ni ne sluti da u te, napokon, vidjeti i uti. To je unekoliko
nadomjestilo tvoje izbivanje iz Alira. Ve te odavno nismo vidjeli...
283
Prije nego to zavrim, elio bih ti rei koliko me, kao svjetovnog uitelja,
pogaaju prijetei planovi upereni protiv nae kole. Vjerujem da sam u cijeloj
svojoj karijeri potivao ono to je u djetetu najsvetije: pravo da samo trai svoju
istinu. Sve sam vas volio i vjerujem da sam inio sve to je bilo u mojoj moi kako
ne bih izraavao svoje ideje i tako utjecao na vau mladu inteligenciju. Kad se
govorilo o Bogu (jer to je na programu), govorio sam vam da neki ljudi vjeruju u
njega, drugi ne. I da u punoi svojih prava, svatko ini to eli. Isto tako, kod
poglavlja o religijama, ograniio sam se na to da navedem one koje postoje, i
kojima pripadaju oni kojima se to svia. Istinu govorei, dodavao bih da ima i
takvih ljudi koji se nisu priklonili nijednoj religiji. Znam da se to ne svia onima
koji bi od uitelja htjeli uiniti putujue trgovce religijom, tonije reeno,
katolikom religijom. Na Ecole Normale u Aliru (koja se tada nalazila u perivoju
Galland), moj je otac, kao i njegovi drugovi, morao ii na misu i svake se nedjelje
prieivati. Jednog je dana, ljut zbog te prisile, posveenu hostiju stavio
umolitvenik i zatvorio ga! Direktor kole saznao je za to i bez oklijevanja izbacio
mog oca iz kole. Eto to ele pristae Slobodne kole (slobodni ste... da mislite
kao oni). Uz sadanji sastav Poslanikog doma, bojim se da bi se taj mrani plan
mogao ostvariti. Le Canard enchaine bjavio je da se u jednom departmanu u
stotinjak razreda laike kole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim

odvratan napad na djeju svijest. U to e se to, moda, pretvoriti za neko

vrijeme? Ta me razmiljanja iskreno rastuuju.
Mali moj, pribliavam se kraju 4. stranice: doista zlorabim tvoje vrijeme i molim
te da mi oprosti. Ovdje je sve u redu. Mojem zetu Christianu sutra poinje 27.
mjesec slube!
284
Znaj da, iako ti ne piem, esto mislim na tebe. Gospoa Germain i ja grlimo vas
sve etvero od sveg srca. Iskreno va.
Germain Louis
Sjeam se dana kad ste ti i tvoji drugovi s prve priesti svratili k nama u razred.
inilo se da si sretan i ponosan na odijelo koje si nosio i na blagdan koji si slavio.
Iskreno, bio sam sretan zbog vaeg veselja, i smatrao sam da idete na priest zato
to vam se to svia? Dakle...
285
A TT<
UEJU pAMUS
-2~T; ~-. ,~ >*" "~j.~:->. '"'r--^-''-'
Biljeka Gallimarda
Danas objavljujemo Prvog ovjeka. Rije je 0 djelu na kojem je Albert Camus
radio neposredno prije svoje smrti. Rukopis je pronaen u njegovoj torbi 4.
sijenja 1960. Sastoji se od 144 stranice ispisane perom, ponekad bez toke i
zareza, brzim, teko odgonetljivim rukopisom, nikad preraivanim (pogledati
faksimil na strani 286).
Ovaj smo tekst priredili na temelju rukopisa i prvog tipkanog prijepisa Francine
Camus. Radi boljeg razumijevanja teksta uveli smo interpunkciju. Rijei koje se
moglo dvojako proitati stavljene su u uglate zagrade. Rijei ili dijelovi reenica
koje je bilo nemogue odgonetnuti naznaene su bjelinom u uglatoj zagradi. U
dnu stranice navedene su, naznaene zvjezdicom, varijante ispisane iznad rijei;
slovima, dodaci na marginama; brojevima, biljeke izdavaa.
Dodatak sadri listove (koje smo obiljeili s I. do V.) od kojih su neki bili umetnuti
u rukopis (list I. ispred poglavlja 4, list II. ispred poglavlja 6b), a ostali (III, IV. i
V.) su se nalazili na kraju rukopisa.
U nastavku objavljujemo biljenicu s naslovom Prvi ovjek (Biljeke i skice), malu
biljenicu uvezanu spiralom s papirom na kvadratie, koja itatelju omoguuje
nazrijeti kako je autor namjeravao razvijati svoje djelo.
Kad itatelj proita Prvog ovjeka, shvatit e zato smo u dodatku tiskali i pismo
koje je Albert Camus poslao svom uitelju Louisu Germaineu sutradan po
primitku Nobelove nagrade te posljednje pismo koje je Louis Germain uputio
njemu.
elimo na kraju zahvaliti Odette Diagne Creach, Roger Grenieru i Robertu
Gallimardu na pomoi koju su nam pruili svojim velikodunim i postojanim
prijateljstvom.
Catherine Camus
LJETOPIS ALBERTA CAMUSA
7. studenog 1913: roen u Mandovi (pokrajina grada Con-statinea), gdje je i
krten. Otac, Alzaanin, podrumski je radnik na nekom vinogradarskom imanju.
Njegova majka, podrijetlom iz panjolske, Catherine San-tes, katolkinja je, ali ne
prakticira vjeru.

rujan 1914: otac mu je ubijen u bitci na Marni. Majka seli u Alir (etvrt
Belcourt).
1918-1923: Albert Camus sa starijim bratom Lucienom pohaa osnovnu kolu u
ulici Aumerat. U upi tijekom dvije godine slua vjerunauk za katekumene.
1923: zahvaljujui uitelju Luisu Germainu, Camus dobija stipendiju za srednju
kolu. Baka inzistira da mu upnik podijeli prvu priest na kraju kolske godine
1922/23., prije upisa u srednju kolu.
1923-1930: pohaa licej. Prestaje sa svakom religioznom praksom.
1929: prvi dodiri s filozofijom. Profesor mu je Jean Grenier.
1930: prvi napadaji tuberkuloze. A. C. ulazi u Prvu viu kolu, gdje se ponovno
susree s J. Grenierom.
1933: Jean Grenier objavljuje svoje Les lles (Otoci). Camus se upisuje na fakultet
u Aliru. Priprema svoj diplomski rad iz filozofije.
1934: eni se sa Simone Hie, kerkom alirskog lijenika. Pod utjecajem svog
profesora Renea Poiriera upoznaje se s modernom filozofijom (Kierkegaard, Husserl, Heidegger).
1935: razvodi se. Vodi neovisan i relativno neuredan ivot. Pristupa
komunistikoj partiji i bavi se propagandom meu muslimanima. Zapoinje
pisati L'Envers et l'Endroit (Nalije i lice), osniva, u suradnji s mladim
289
radnicima, Kazalite rada (Theatre du Travail) Dovrava svoj diplomski rad.
1936: dobija diplomu Visokog uilita (Etudes Superieurs) - tema Kranska i
neoplatonska metafizika. Taj rad ga uvodi u kransku, premda ga privlai i
smirenost grke filozofije.
oujak 1936: Njemaka ponovno osvaja Rhenanie. A. C. dovrava svoj prvi
kazalini komad: Revolte dans les Asturies (Pobuna u Asturiesima), politiki, ali
ne i anti-klerikalni komad.
svibanj 1936: uspjeh Narodne fronte. Poetak graanskog rata u panjolskoj.
ljeto 1936: putovanje u centralnu Europu.
1937: zbog zdravlja ne smije prihvatiti profesuru. Udaljuje se od komunistike
partije i odluuje se za M.L.N. Messali Hadja. Odbija mjesto uitelja u Sidi-bel-Abbesu.
1938: A. C. je novinar u novinama Alger Republicain to ih je osnovao s P.
Piaom.
1939: istraga u Kabvlie.
3. rujna 1939: objava rata. Camus razmilja da se prijavi u vojsku, ali je odbijen
zbog loeg zdravlja.
1940: eni se s Francine Faure iz Orana s kojom ima blizance. Alger
Republicain je zabranjen zbog cenzure. A. C. dolazi u Pariz gdje surauje s
Paris-Soir, ali prolazi nezapaeno.
svibanj 1940: dovrava L'Etranger (Stranac), to ga je poeo pisati 1937.
Njemaka invazija.
1941: povratak u Oran, gdje radi kao profesor. Zavrava Le Mythe de Sisyphe
(Mit o Sizifu), to ga je zapoeo 1938.
1942: novi napadaj hemoptizije. Povratak u Francusku. Objavljivanje Stranca. A.
C. poinje La Pete (Kuga). Ulazi u mreu pokreta otpora Combat, gdje susree
Claudea Bourdeta.
1943: objavljivanje Mita o Sizifu. Prva redakcija Le Mal290

entendu (Nesporazum), Prvo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom

prijatelju). U travnju u Cahiers du Sud prikaz knjige J. Guittona o P. Pougetu,
djelo koje ga je osvojilo.
1944: susret sa Sartreom. Drugo Lettre a un Ami allemand (Pismo njemakom
prijatelju). Camus s Pascalom Piaom preuzima novine Combat. Le Malentendu
(Nesporazum) je postavljen s Mariom Casares.
1945: Caligula u Theatre Hebertot. Bombardiranje Hiro-ime.
1946: itanje tekstova Simone Weil koje Camus daje objaviti u Gallimardu.
Dominikancima u Bd de Latour--Maubourg dri predavanje na temu Nevjernik i
krani.
1947: represije u Madagaskaru i Aliru. Rat u Indokini. U lipnju izlazi La Pete
(Kuga), iji je uspjeh ogroman. Raskid grupe oko Combata: jedne privlai R.P.F.,
druge socijalizam. A. C. se povlai i preputa vodstvo Claudeu Bourdetu.
1948: Pu u Pragu. Jugoslavija raskida sa SSSR-om. Camus pie L'Etat de Siege
(Opsadno stanje) i Les Justes (Pravedni). Prijateljuje s P. Bruckbergerom i
kranskim pjesnikom R. Levnaudom. U rujnu Camus provodi tajanstven dan u
dominikanskom samostanu Saint--Maximum, o emu pie svom prijatelju,
pjesniku Francoisu Pongeu. Tamo sam naao unutarnju tiinu koja mi je bila
potrebna.
1949: proces Rajk u Maarskoj. Poziv na pomo grkim komunistima osuenima
na smrt. Putovanje u Junu Ameriku. Camus je bolestan. U prosincu izvedba Les
Justes (Pravedni).
1951: L'homme revolte (Pobunjeni ovjek).
1952: u svibnju Camusova reakcija na F. Jeansonov lanak u Temps Modernes:
raskid sa Sartreom je konaan. U studenom, nakon to je primljena panjolska,
Camus se povlai iz UNESCO-a.
291
1954: L'Ete (Ljeto).
1955: lanci u L'Express o sjeverno-afrikom problemu.
1956: u sijenju u Aliru podrava jedan trajk. U svibnju La Chute (Pad). Ljeto:
kazalina adaptacija Faulkner-ova Requiema pour une none. U studenome pu u
Maarskoj. Camus sudjeluje u protesnom meetingu protiv ruskih tenkova.
1957: u oujku L'Exil et le Royaume (Progonstvo i kraljevstvo). U studenome
Nobelova nagrada za knjievnost.
1958: kupuje kuu U Lourmarinu.
1959: izvedba Les Possedes (Demoni).
4. sijenja 1960: Camus je poginuo u prometnoj nesrei na putu prema Parizu.
(Jadranka Brni)
292
KAZALO
I. TRAENJE OCA
Iznad dvokolice...
7
Saint-Brieuc
19
3. Saint-Brieuc i Malan (J.G.)
27
4. Djetetove igre
35
5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat.
49
6. Obitelj
67 Etienne
83
6.b. kola
113

7. Mondovi: Kolonizacija i otac

145
DRUGI DIO
SIN ILI PRVI OVJEK
1. Licej
163
Kokoinjac i klanje kokoi
185
etvrci i praznici 191
2. Zagonetan samom sebi
223
PRILOZI
List I. 233
List II.
235
List III.
237
List IV.
239
List V.
241
Prvi ovjek (Biljeke i skice) 243
Dva pisma 279
Biljeka Gallimarda
287
Ljetopis Alberta Camusa
289
NAKLADNIK
CERES, ZAGREB
TRG HRVATSKIH VELIKANA 3 ZA NAKLADNIKA
DRAGUTIN DUMANI
LEKTURA I KOREKTURA
JADRANKA BRNI
LIKOVNI UREDNIK
KRISTINA BABI
TEHNIKI UREDNIK
MIRKO MAMI
PRIPREMA ZA TISAK MI, Zagreb
UK BOICE CERES
IVAN LACKOVIC KROATA
TISAK
GIPA, ZAGREB
CERES
objavljuje
1. Biblioteka POEZIJA DANAS
1. Slavko MIHALI: Povik noobdije
2. Mate GANZA: Korona
3. Milana VUKOVI: Aurno zlatno
4. Boris BILETI: Radovi na nekropoli
5. Neda Miranda BLAEVI: NeoNTINTA
6. Mile PEORDA: Parole pour elle
2. Biblioteka SALONA
1. Saint-John PERSE: Pohvale / Eloges
2. Saint-John PERSE:
U slavu kraljeva / La gloire des rois
3. Saint-John PERSE: Anabaza / Anabase
4. Saint-John PERSE: Progonstvo / Exil
5. Dragutin TADIJANOVI: Bijela ena / Femme blanche
6. Samuel BECKETT:

Sve moje pjesme / Tous mes poemes

7. Ivan GOLUB:
Lice osame / Ultima solitudo personae
8. Charles BUKOVVSKI: Ja elim mirnu oluju
3. Biblioteka LEPTIS MAGNA
1. Zlatko TOMII: Povratak u postojbinu duha
2. Anelko VULETI: Pismo nebeskomu gromu
3. Janko BUBALO: Na kraju etve
4. Drago TAMBUK:
Morski Boi / Krvavi most / Alat bola
5. Antun LUI: Naovamo
4. Biblioteka ANTOLOGIJE
(dvojezina izdanja)
1. Albansko suvremeno pjesnitvo
2. Austrijsko suvremeno pjesnitvo
3. Francusko pjesnitvo 20. stoljea
4. panjolsko suvremeno pjesnitvo
5. Biblioteka VOLUBILIS
1. Maro PITAREVI: Harlekin
2. Draen MARKOTA: Put u jesen
3. Miljenko STOJ1 Pjesma blizini
4. Emil DURAS: Erikov dnevnik
6. Biblioteka MALI PRINC
1. Antoine de SANT-EXUPERY: Mali princ
2. Le Prince de BEAUMONT: Ljepotica i zvijer
3. Michel TOURNIER: Sveta tri kralja
4. Jean GIONO:
ovjek koji je sadio drvee
5. J.M.G. LE CLEZIO: Mondo i druge prie
6. Marguerite YOURCENAR: Kako smo spasili Wang-Foa
7.Biblioteka ZNANOST
1. Ivo MILJKOVI: Jabuka (monografija)
2. S.H.HAWKS,jri VV.K.COLLINS: Naela proizvodnje virginijskog duhana
3. Carlo HUGUES: Elaiografija Istriana / Istarska elaiografija
4. Dragutin DUMANI: Otok Unije
5. Vjenceslav RICHTER: Izazov naslijeu
8.Biblioteka VELIKI TABOR
(knjievne teorije)
1. Gaston BACHELARD: Poetika prostora
2. Emil STEIGER: Osnovni pojmovi poetike
Knjinica Zelina
Biblioteka CERES
1. Alain FINKIELKRAUT Kak se to moe biti Hrvat?
2. Petar EGEDIN: Frankfurtski dnevnik
3. Pascal BRUCKNER: Ledeni mjesec
4. Stanko ANDRI: Enciklopedija nitavila
5. Bela HAMVAS: Filozofija vina
6. Predrag MATVEJEVI: Istoni epistolar
7. Albert CAMUS: Prvi ovjek

8. Hrvoje LORKOVI: Odjeci izrona

9. Bela HAMVAS: Scientia Sacra, I.-VI.
10. Mislav TIINOVI:
etiri jahaa i Marta Rozekolis
11. AnteGUGO:
Da se ne zaboravi