Professional Documents
Culture Documents
Sociologija Nauke
Sociologija Nauke
THEORIA
Recenzenti
prof. dr SLOBODAN ANTONI
prof. dr MILAN BRDAR
prof. dr MILAN TRIPKOVI
MARKO KORI
SOCIOLOGIJA NAUKE
MERTONOVSKI
I KONSTRUKTIVISTIKI PROGRAMI
I. OSNOVNI
EPISTEMOLOKO-METODOLOKI
PROBLEMI I SPOROVI U SOCIOLOGIJI
(NAUKE)
Poetkom 1955. godine u Filadelfiji je odrana konferencija o istoriji, filozofiji i sociologiji nauke (Shryock 1955). Sam po
sebi ovaj dogaaj ne predstavlja neku bitnu prekretnicu u istoriji
ovih disciplina, ali je podesan za povlaenje paralele sa dananjom
situacijom koja se nakon pola veka u ovim intelektualnim poljima
nije znaajnije promenila. Najpoznatiji uesnici ovog skupa bili
su: Barber, Karnap, Koen, Fajgl, Frank, Merton, Nejgel, Ogbern
i Parsons1. Barberov (1955) rad govori o tome da je sociologija
nauke slabo upranjavana grana sociologije, iako su se njome ba1
Osnovna nauka se identifikuje sa Njutnom, primenjena sa Bejkonom, dok se na osnovu rekonstrukcije raznih aktivnosti Tomasa Defersona
moe razlikovati i trei nain upranjavanja nauke, defersonski. U pitanju
je postavljanje istraivanja u oblast u kojoj postoji nauno neznanje koje lei u
osnovi nekog socijalnog problema (Holton 1993).
10
11
12
13
U knjizi Problematics of Sociology Smelser (1997) sociologiju deli na osnovu nekoliko kriterijuma. Po svom osnovnom
14
15
(3) Pozitivna filozofija je jedino racionalno sredstvo pomou kojeg moemo da istraimo logike zakone ljudskog uma,
koje do njene pojave nije bilo mogue istraiti.
Neto pre Landberga, Ogbern (Ogburn 1930) je nauku
grubo definisao kao otkrie novog znanja. Na osnovu ove definicije on govori o tri prepreke razvoju naunosti u drutvenim
naukama. Prva je intelektualizam, koji je neka vrsta uenjatva
koje se razlikuje od nauke. Izraz intelektualizma je elaboracija
ideja koje ne moraju da budu (i retko kada jesu) odraz znanja koje
bismo nazvali naunim. Ideje intelektualaca su produkt mate
ili asocijacije prethodnih ideja i iskustava. U pitanju su interpretacije. Druga prepreka jeste ideja da je cilj nauke u kontroli ili
ovladavanju, a ne u stvaranju boljeg sveta, promovisanju pravde
ili irenju znanja. Jedan od njenih primarnih ciljeva jeste savladavanje najboljih procedura i njihova upotreba pri otkrivanju novih
znanja. Trea prepreka potie od akcije i rezultata, jer drutvene
nauke moraju da propisuju delovanje na osnovu aproksimacija, tj.
emocija i predrasuda.
Makajver (MacIver 1933) je govorio o shvatanjima sociologije kao prirodne nauke. U vreme kada je pisao pomenuti rad,
koncepciju sociologije kao prirodne nauke mogao je da kontrastira
samo sa organicistikim i pozitivistikim naivnim teorijama koje
su bile bleda refleksija biologije. (str. 25) Interakcije izmeu
prirodnih i drutvenih nauka nisu uvek bile ujednaene i taj odnos
je istorijski promenljiv, ponekad i suvie pojednostavljen i naivan,
a ponekad veoma zanimljiv i koristan (vidi Cohen 1994).
Makajver objanjava razlike izmeu fizikih i socijalnih
procesa i s pravom ukazuje na tekoe i kompleksnost sa kojima
se drutvene nauke susreu. Kauzalnost je u socijalnom svetu
daleko slabije uoljiva, jer postoji problem motivisanosti socijalnog sveta. Pored isticanja motivisanosti aktera, Makajver tvrdi
da [i]nterpretacija socijalnih fenomena nije nikad [neto] vie
od aproksimacije. (MacIver 1933: 35) Kompletna objanjenja u
drutvenim naukama ostaju nedostina jer nema mehanikog
metoda za otkrivanje socijalne kauzalnosti. (str. 35) Poput poperovske prie o (navodnom) reenju Hjumovog problema indukcije
preko falsifikacionizma, Makajver zastupa tezu da u drutvenim
naukama nema kompletnih verifikacija, jer je mogue doi samo
16
do delimino potvrenih hipoteza. Kompletna verifikacija ostvariva je samo preko pojednostavljene verzije indukcije. Naalost,
Makajver zakljuuje da je u sociologiji presudna osobina disciplinovane imaginacije (str. 35), a ne tenja ka rigoroznijim
metodama i modelima.
Danas moda Landbergov i Kontov pozitivizam deluju
isuvie optimistino i poletno, meutim, ako neke stavove donekle
redefiniemo i uklopimo u naturalistiku filozofiju, dobija se interesantan okvir za nauno orijentisanu sociologiju. Pre iznoenja
odreenih pretpostavki naturalizma, prikazaemo ukratko dve
novije apologije naune orijentacije u sociologiji koje potiu od
Kolinsa (Collins 1989) i Bungea (Bunge 1991, 1992). Bunge je
svoju kritiku prvenstveno uperio protiv nove sociologije nauke,
ali na osnovu nje moe mnogo toga da se primeni i na odreene
struje u sociologiji uopte.
17
18
19
filozofija za brojne nenaune ili antinaune filozofije (lingvistiku filozofiju, fenomenologiju, egzistencijalizam, hermeneutiku,
kritiku teoriju, poststrukturalizam i dekonstrukcionizam).
Autor tvrdi da ovih sedam postulata ukazuje na nemogunost
razumevanja nauke od strane nove sociologije nauke. Njihovi
pozitivni doprinosi nauci o nauci blede u poreenju sa velikim
regresijama koje su nametnuli sociologiji nauke tokom poslednjih
godina. (str. 525) Jedna od najpoznatijih metodolokih odbrana
nove sociologije nauke jeste ejpinov tekst (Shapin 1982).
20
21
Epistemologija
Verovanje da je voda
H2O (zasnovano je na
standardnim dokazima iz
hemije).
22
SUBJEKTIVNO
Voda je bezukusna
(injenica zasnovana na
nama, a ne na nezavisnoj
prirodi).
Verovanje da je voda
lekovita tenost (moe da
proistie, npr., iz nekih
religijskih ideja).
Nije na odmet da se navede jedan primer u kojem je korisno traiti reenje problema objektivnosti u istraivanjima drutvenih nauka. Radi se o znaaju distinkcije emiki/etiki koja je
prvenstveno karakteristina za lingvistiku i antropologiju, ali za
koju se pokazalo da moe da bude od pomoi i u sociologiji (vidi
kori 2004b). Ova distinkcija se u antropologiji danas najee
vezuje za kulturni materijalizam, odnosno za Marvina Harisa,
a u lingvistici za Keneta Pajka (Pike 1954/1967; Harris 1976,
1979/2001).
Kulturni materijalizam je posebno interesantna antropoloka intelektualna struja jer, za razliku od danas preovladavajuih trendova u antropologiji i sociologiji, njegova epistemologija je
striktno nauna, odnosno tei da bude to vie nauna u klasinom
pozitivistikom smislu. Zadraemo se samo na analizi emikog i
etikog, odnosno njihovom znaaju u prouavanju subjektivnosti/
objektivnosti naunog znanja.
Na pitanje da li je neki teorijski konstrukt emiki ili etiki
odgovor moemo dati na osnovu toga da li on opisuje dogaaje,
entitete ili odnose iji fiziki lokus je u glavama drutvenih aktera
ili u toku ponaanja. (Harris 1976: 335) Ovde nastaju problemi,
jer ne moemo uvek da znamo ove podatke, ali sutina je u isticanju da se u ovoj distinkciji mogu potraiti neki odgovori na pitanje
da li je mogua (nauna) objektivnost, pre svega u antropologiji,
ali i u razmatranju insajderskog i autsajderskog znanja. Moemo postaviti pitanje, koje i Haris postavlja: da li je uopte nuna
distinkcija emiko/etiko, ako ve moemo napraviti distinkciju
izmeu mentalnih i bihevioralnih dogaaja? Odgovor je da, jer
o obema ovim perspektivama ponaanja mogu da govore i akter
i posmatra, tako da dobijamo etvorostruku podelu ponaanja
i novi nain za njihovo klasifikovanje bihevioralno-emika
perspektiva, bihevioralno-etika, mentalno-emika i mentalnoetika. Znaaj ovih distinkcija za opis i kroskulturno poreenje
moemo videti ako shvatimo da su emike jedinice kulturno specifine, a etike kroskulturno validne.
Kulturni materijalisti kulturu ne shvataju samo kao domen istih ideja, ve ona prema njihovim ubeenjima obuhvata
i obrasce miljenja i ponaanja. Ono to je moda najspecifinije
23
za Harisa jeste da se ponaanje ne posmatra kao emanacija misli; ve se misao tretira kao emanacija ponaanja. (str. 344) Sa
etikog stanovita univerzum znaenja, svrha, ciljeva, motivacija
itd. ne nalazi se u glavama aktera, ve u porukama koje oni alju.
Emiko znaenje se nalazi u glavama aktera, a etika znaenja
unutar poruka u govornim inovima ili uopte u bihevioralnim
dogaajima.
Najjednostavnija kritika koja se moe uputiti ovoj distinkciji jeste da je etiko samo emiko posmatraa i nita vie.
Ovo je ozbiljan problem, jer niko vie ne moe da porekne upliv
vrednosti, nekih pozadinskih pretpostavki ili iskustava u nauno
istraivanje. Ako shvatimo da bihevioralni tok ne postoji samo u
glavama posmatraa, onda ovaj prigovor nije validan (za detaljniji prikaz kontroverze oko emike i etike distinkcije vidi Feleppa 1986). Sutina rasprava oko insajdera i autsajdera (Merton
1972), odnosno emike i etike perspektive, nalazi se u shvatanju
objektivnosti. Klasina sociologija nauke nije dovodila u pitanje
objektivnost naunog saznanja i bila je pod velikim uticajem pozitivistikih struja u sociologiji, shvaenih kao orijentacije koje su
zagovarale mogunost otkrivanja zakona u sociologiji. Shvatanje
objektivnosti naunog znanja veoma je bitna demarkaciona linija
klasine i konstruktivistike sociologije nauke, iako se najvei broj
podela ne zasniva na ovom kriterijumu.
24
25
Nakon mertonovaca sociologija nauke je, osim etnometodoloke orijentacije, preteno holistiki orijentisana. Filozofska
osnova etnometodologije je fenomenoloka, subjektivistika i
individualistika i odbacuje epistemoloki realizam. Nepotrebno
je objanjavati zbog ega intelektualna struja koja ni ne pokuava
da bude objektivna pri opisivanju stvarnosti nije nauna, makar
se tako i proklamovala, to je opet nonsens. Etnometodolozi su
eksternalisti, jer posmatraju naunike, ali oni su metodoloki eksternalisti, a ne ontoloki (Bunge 1991).
Holizam ne moe da se izbori sa preprekama koje se tiu
individue kao agensa (Rosenberg 1995). Verovanje je mentalni
proces ili stanje, tako da ga moe formirati, drati, menjati, naputati samo individua, odnosno mozak. Atribucija verovanja socijalnim grupama ne sme da se shvati bukvalno. Drutvena grupa
X veruje Y znai Svi (ili veina) pripadnika X veruje Y. Ovo
je jedna od validnih pretpostavki metodolokog individualizma.
Individualizam nije imao mnogo uticaja u sociologiji nauke jer minimizira ili ignorie samo postojanje socijalnih sistema,
npr. naunih zajednica, kojima pripada individualni naunik. Za
objanjenje ponaanja naunika ovo je od krucijalnog znaaja.
Takoe, ne zadovoljava ni holizam, jer minimizira ili negira individualnu inicijativu, kreativnost, sumnju, radoznalost, strast itd.
Obe strategije su jednostrane. Zato Bunge (1991, 2000) govori o
ispravnosti sistemikog pristupa. Jedino tako se moe govoriti o
validnom kombinovanju naina na koji se ljudi udruuju kako bi
stvorili ili razorili socijalne sisteme i naina na koji oni funkcioniu i stupaju u interakciju u drutvu kao sistemu.
Individualizam se fokusira na sastav drutvenih sistema,
a holizam na njihovu strukturu. Odatle i potie njihova neadekvatnost, jer sve individue jesu povezane, ali isto tako nema povezanosti bez odnosa. Sistemizam je metodoloka strategija koja
uzima u obzir da su svi entiteti ili sistemi ili delovi sistema, ali isto
tako ne bei od oiglednih emergentnih svojstava sistema koja su
neto vie od zbira konstituentnih delova.
26
27
28
29
1
Ovo ipak ne vai za sve sociologe i istoriare nauke, jer neki od njih
poseduju kvalifikacije za probleme o kojima piu.
30
31
32
33
34
otkria i konteksta opravdanja. Sada imamo situaciju u kojoj je dozvoljena mogunost da kontekstualni faktori utiu i na opravdanje.
Koja je onda analiza otkria mogua? Najbolje je da se opravdanje
i otkrie posmatraju kao delovi jednog optijeg procesa, razvoja
teorije.
Lakato (Lakatos 1970) je meu prvima pisao o tome da
su i eksterne analize potrebne, jer ljudi nisu u potpunosti racionalni, tako da su eksterni faktori potrebni za analizu iracionalnih
aspekata promene teorija. Meutim, naturalistiko prouavanje
nauke ne vidi ovu grubu podelu na eksternalizam i internalizam
kao bukvalno tanu (Jarvie 1984; Paller 1986). Nije uvek mogue
napraviti odsenu razliku izmeu ove dve vrste faktora. Ta razlika
je odriva samo na analitikom nivou, jer se eksternalizmu ne
moe osporiti tano zapaanje da naunici ne ive u socijalnom
vakuumu, ali se i te kako moe osporiti shvatanje o uplivu eksternalistikih faktora u sadraj teorije koji dovodi do ekstremnih
relativistikih teorija.
Danas ist internalizam verovatno i nema pristalica, tako
da ostaju dve mogunosti (Shapere 1986): ili nema internih faktora koji rukovode naunim razvojem nezavisno od nenaunih
faktora (jaka teza) ili postoje interni faktori, ali oni nisu sami po
sebi dovoljni da bi objasnili nauni progres i moraju im se dodati
eksterni faktori prilikom objanjenja (slaba teza) (vidi i Turner
1986). Razlika izmeu eksternih i internih faktora nije razlika
koja postoji od zaetka nauke, ve je apir vidi kao proizvod
istorijsko-naunog razvoja. Na samim poecima veliku ulogu je
igrala intuicija, metode su bile jednostavne, holistike, u velikoj
meri su koriena gruba analoka objanjenja itd. Tokom istorije
ovi uticaji su bili isprepleteni i esto teki za odseno odvajanje.
Ono to je evidentno jeste da se taj proces moe okarakterisati kao
proces internalizacije, gde je nauka sticala sve veu autonomiju
od eksternih uticaja. Proces internalizacije odvijao se oslanjanjem
na neku vrstu pozadinskih verovanja koja su opstala zbog uspeha
pri objanjavanju svojih domena. Dostizanje nivoa internalizacije
u nauci bilo je kontingentno, a ne logiki nuno.
Veliki apologeta naune objektivnosti i naunog znanja,
Bernard Dejvis (Davis 1975/1986, 1983/1986), pravi razliku izme-
35
Ziman (1968) pominje razlike izmeu (1) nauke kao tela znanja, (2)
nauke kao onog to naunici rade i (3) nauke kao socijalne institucije. Za njega
nauka mora da bude javna i konsensibilna. To su njene najoptije karakteristike, jer za razliku od prava, filozofije i tehnologije, nauka tei konsenzusu.
Meutim, nauka je neto vie od konsenzusa.
36
37
38
S obzirom na to da objavljeni nauni rad esto nije realna slika itavog procesa otkria, istoriar nauke gubi dragoceni
materijal ako je to njegov jedini izvor. Rol-Hansen (Roll-Hansen
1972) je po ovom pitanju kritikovao este greke redukcionistike
istoriografije, o emu je govorio i Makmalin. Redukcionistika
istoriografija ocenjuje prola nauna postignua relativno u odnosu na trenutnu nauku, a ne relativno u odnosu na tada savremene (naune) alternative i time jo vie proiava istorijski
materijal, to dovodi do jo nejasnije slike. Na ovaj nain se i
naune kontroverze ublaavaju, kao da su nenaunog karaktera,
tj. da su rezultat nekih spoljanjih pritisaka, najee socijalnih i
politikih.
Istoriografski redukcionizam je pisanje istorije nauke kao
kumulativnog procesa koji rezultira u naem trenutnom telu znanja. Potrebno je praviti razliku izmeu filozofskog i metodolokog
(anti)redukcionizma. Filozofska pozicija tie se dugotrajnog razvoja koji je ogranien uslovima mogunosti, a metodoloka pozicija
se bavi strategijom koju treba upotrebiti u trenutnom istraivanju.
Ovo nisu suprotstavljene pozicije. Rol-Hansen navodi da su Imanuel Kant i Klod Bernar bili filozofski antiredukcionisti, ali metodoloki redukcionisti (str. 348). Kant je uviao ogranienja analize
ivih organizama samo fizikim metodama, ali istovremeno je
insistirao na tome da tu analizu treba vriti koliko god je mogue
blie fizikoj, jer samo fizike nauke donose pravo nauno saznanje. Bernar je svoj rad zasnivao na eksperimentalnoj nauci koja
je za cilj imala da hemijski objasni bioloke fenomene, ali on je
istovremeno uviao granice takve metode (Bernard 1865/1957).
Naunik moe da prihvati kao tvrdo jezgro svog istraivakog
programa heuristiki princip za koji ne veruje da je istinit u bukvalnom smislu. S druge strane, mnogi filozofski redukcionisti
doputaju da antiredukcionistiki (ili makar neredukcionistiki)
istraivaki programi imaju veliku heuristiku vrednost, jer pripremaju put i nain za budue redukcije. Sociologija, filozofija i
istorija nauke moraju da pronau naine za izbegavanje istoriografskog redukcionizma koji vri evaluacije naunih doprinosa
preko istine i greke, gde se ovi termini definiu preko trenutnog
naunog znanja.
39
40
41
3. Vrednosti
Mnogi naunici ne vole ideju da su njihove
vrednosti drutvene, poto o sebi vole da misle
kao o pukim individuama i kreatorima sopstvene sudbine. [Rose 1956: 6; kurziv u originalu]
42
43
44
45
46
47
48
49
smatralo da je istina kao vrednost prisutna u nauci. Prema klasinim teorijama, ona je uvek bila cilj itave nauke, jer se za razliku
od ostalih vrednosti smatralo da ona nema nieg linog u sebi, ve
da predstavlja nekakvu reificiranu objektivnost. Ipak, u novijoj
filozofiji nauke istina je kao konstitutivni deo nauke dovedena
u pitanje.
Prilikom odabira neke teorije moemo da govorimo o
epistemikim procenama koje ne pridaju nikakvu vrednost teorijskim alternativama, osim verovatnoe ili njene plodnosti. Ali
ako se radi o teoriji i njenoj praktinoj primeni, onda u igru ulaze
i procene eventualno razliitih ishoda teorija. Prediktivna preciznost, interna koherentnost, eksterna konzistentnost, ujedinjujua
mo, plodnost i jednostavnost jesu neke od epistemikih vrednosti
i pretpostavlja se da je njihov zadatak da promoviu istinoliki karakter nauke1. Epistemika vrednost je ona za koju imamo razlog
da verujemo da e, ako se ostvaruje, pomoi u sticanju takvog znanja. Neepistemike su one vrednosti iz domena politike, morala,
drutva, religije itd. Ova lista je dugaka koliko i lista moguih
ljudskih ciljeva. (str. 19) Ponekad ih je teko razdvojiti od epistemikih. Ovo je naroito uoljivo u feministikim shvatanjima
i borbi protiv teze neutralnosti, odnosno teze da vrednosna ocenjivanja nemaju legitimnu ulogu prilikom opravdanja empirijskih
teorija (vidi Intemann 2001). To je teza irelevantnosti koju treba
razumeti kao tvrdnju da moralne ili druge socijalne vrednosti
nisu relevantne za opravdanje deskriptivnih tvrdnji. (str. S507)
Kod razmatranja Nejgelovih kritika verovanja da drutveni naunici nisu u stanju da dou do vrednosno neutralnog
razlikama u stavu ili emocionalnoj reakciji kod odreenih subjekata. U ovom
smislu vrednosno rasuivanje postaje stvar emocionalnih reakcija. Meutim,
re rasuivanje je zbunjujua jer upuuje na neki kognitivni akt, na neku
vrstu merenja, odnosno (pr)ocenjivanja. Osobenost ili skup osobenosti moe
se raunati kao vrednost za entitet neke odreene vrste, jer je poeljan za entitet
te vrste. (str. 5)
1
Kao to se moe videti, istine nema na ovom spisku vrednosti.
Makmalin istie da epistemike vrednosti promoviu istinolikost nauke, kao
najpouzdanijeg znanja, nama dostupnom, o svetu koji elimo da razumemo.
(McMullin 1982: 18) To znai da je istina, u neku ruku, vrednost drugog reda
koja delimino determinie ta se vodi kao epistemika vrednost prvog reda.
50
51
52
53
54
55
56
dovode do loe nauke, jer je dobra nauka osloboena od nekognitivnih vrednosti; (4) postoji vana razlika izmeu dobre i loe
nauke, iako su obe proete nekognitivnim vrednostima.
Prva teza je izuzetno naivna. Malo je verovatno da postoje naunici koji u nju veruju1. Druga je tipina za socijalne
konstruktiviste. Svuda su prisutne nekognitivne vrednosti i interesi i zato i nema objektivnosti. Preostala dva shvatanja su veoma
interesantna. Tree je blisko naunoj ortodoksiji i ono doputa
postojanje loe nauke koja je obino posledica intelektualne
korupcije. Primer je Lisenko, koji je proizvodio lou nauku
pod uticajem ideologije. Naravno, ak i dobra nauka moe da
dovede do tetnih drutvenih posledica (npr. istraivanja iz nuklearne fizike i naknadno pravljenje i bacanje atomske bombe).
etvrto shvatanje vrednosti ide dalje od treeg i karakteristino
je za veliki deo feministike filozofije nauke. S jedne strane, ono
naglaava da u naukama postoji obilje nekognitivnih vrednosti,
ali s druge strane eli da izbegne nihilizam i relativizam. Prema
ovom shvatanju, jo uvek postoji prava objektivnost u naunom
donoenju odluka neke teorije zaista jesu nauno uspenije od
drugih. Jedan od najvanijih, ali i najvie zapostavljenih aspekata
feministike kritike nauke je normativni aspekt elja za promenom nauke nabolje2.
Na kraju ovih razmatranja potrebno je istai da je ve i
sam zahtev za vrednosno neutralnom naukom vrednosno ispu1
Nauka i naunici mogu da postoje samo u drutvenom miljeu i oni
su, dakle, neizbeno pod uticajem istorijskih, socijalnih i kulturnih dogaaja i
obrazaca. (Shapiro 1959: 662)
2
Opirnije o problemu vrednosti u sociologiji pie Spejts (Spates
1983), koji prati istoriju pojma vrednosti od 19. veka do danas i posebno istrauje uticaj Parsonsovih spisa o vrednostima. Densen (Jensen 1941) pravi kratak
istorijski pregled o odnosima naunika prema ljudskim vrednostima. Razmatra
sluajeve Bejkona, Kondorsea, Spensera, Volasa, Mila i Konta. Sveobuhvatnija
teorija o vrednostima uopte morala bi da obuhvati mnoge pravce istraivanja i
da razjasni njihov uticaj na celokupnu ljudsku egzistenciju. Herskovic je govorio
o vrednostima u kulturi (Herskovits 1942), kritikujui, pre svega, estu praksu
karakterisanja kultura kao viih i niih. Takoe, morali bismo da ispitamo
i psiholoku osnovu vrednosti (ali na drugaiji nain nego to je to uinio Pikard [Picard 1920]), odnosno ljudsku mentalnu arhitekturu i njen odnos prema
vrednostima.
57
4. Ideologija
[N]eolisenkoistika politizacija nauke,
i od strane levice i od desnice, verovatno e
rasti kako biologija sve vie utie na nae ivote otkrivajui tajne o naim genima i naem
mozgu, preoblikujui sliku o naem poreklu i
naoj prirodi i dodajui nove dimenzije naem
razumevanju socijalnog ponaanja. Kada ideoloki posveeni naunici pokuaju da potisnu
ovo znanje oni ugroavaju mnogo toga, jer bez
ideala objektivnosti nauka gubi svoju snagu.
[Davis 1983/1986: 130; kurziv dodat]
1
58
1
U drugoj polovini 20. veka, sigurno najpoznatiji primer kritikovanja
neke naune teorije preteno na ideolokom planu jeste sociobiologija.
59
Drugim reima, ideologija je obrazac verovanja koja karakteriu razni stepeni posveenosti, bez obzira na tip sadraja.
ulce pristupe ideologiji deli na socioloke i socijalno-psiholoke.
Socioloki pristup karakterie naglaavanje vrste sadraja, odnosno najee kvalitativni pristup. Socijalno-psiholoki karakterie
preteno razmatranje ideologije na individualnom planu.
Na slian nain moe se govoriti o ideologiji kao sadranoj u temeljnom pogledu na svet koji u sebi sadri ontologiju
i skup vrednosti (Sharpe 1974: 55 i Sharpe 1976). Ideologija i u
ovom sluaju na izvestan nain spaja sociologiju i psihologiju. S
jedne strane, ona ima uticaj na formiranje linosti i na sazrevanje,
a s druge igra ulogu u definisanju grupe, jer organizuje linost
tako to joj nudi odreene uloge. I konano, ako je povezana sa
slikom o sebi, onda postaje i regulativni element tokom sazrevanja
(Sharpe 1974).
Gotovo sve rasprave o ideologiji istiu univerzalnu ljudsku
potrebu za njom. Neka vrsta kosmolokih ideologija postoji verovatno u svim drutvima. One su obino otelotvorene u sistemima
verovanja koji se ue putem socijalizacije, procesima poduavanja
i prihvatanja partikularne ideologije. Pored dovoljno obraivanog
kosmolokog znaenja, ideologija ima i odreene sociopsiholoke
funkcije u svakodnevnom ivotu.
Ona je argument, izvuen iz pogleda na svet ili socijalne
paradigme, koji grupa ljudi svrhovito koristi kako bi opravdala
sopstvene akcije. Drugim reima, i pogled na svet i socijalna paradigma mogu da se pretvore u ideologiju od strane ljudi koji ih
svesno koriste kako bi opravdali sopstvene akcije. Ideologija je
60
ui pojam od sistema verovanja. Konflikt oko toga ta konstituie paradigmu na osnovu koje bi trebalo voditi odreenu akciju i
procenjivati je kao razumnu, dobru ili pogrenu, esto se tumai
kao neki oblik politikog procesa (vidi npr. Barnes 1969; Olsen et
al. 1992). Razlog za prihvatanje i promovisanje ideologije jeste da
se objasni, opravda i legitimie neije delanje i/ili cilj. Zato se ona
sastoji iz verovanja, sistema verovanja i vrednosti.
Termin socijalna paradigma (Olsen et al. 1992) koristi
se za perceptivnu i kognitivnu orijentaciju koju komunikaciona
zajednica koristi kako bi interpretirala i objasnila odreene aspekte socijalnog ivota koji su za nju vani. Ona je vie ograniena
od pogleda na svet, na dva vana naina. Prvo, ona je zajednika
samo ogranienom broju ljudi i nije nuno da je prihvate svi ili
veina pripadnika drutva. Zato se ovi ljudi zovu komunikacionom zajednicom, to je analogno naunoj zajednici kojoj je zajednika nauna paradigma. U komunikacionoj zajednici postoji
komunikacija koja stvara socijalnu paradigmu. Drugo, socijalna
paradigma se odnosi samo na odreene aspekte ivota, a ne na
totalitet socijalne egzistencije. Ti aspekti su teme koje se posebno
tiu komunikacione zajednice i zato su predmet komunikacije.
Paradigme obezbeuju okvir znaenja unutar kojeg injenice i iskustva stiu znaenje i mogu biti interpretirane. One
poseduju i normativnu, a ne samo kognitivnu dimenziju, ukazujui kako na ono to jeste, tako i na ono to bi trebalo da bude.
Socijalna paradigma je na izvestan nain mini pogled na svet,
karakteristian za komunikacionu zajednicu.
Ljudi stvaraju ideologije i proglaavaju ih oiglednom
istinom iz tri osnovna razloga: obezbeivanja znaenja, pojednostavljenja egzistencije i stvaranja sigurnosti. Ove funkcije odnose
se i na poglede na svet i na socijalne paradigme, ali manje eksplicitno. Adekvatna ideologija pruie razumevanje znaenja svih
vrsta drutvenih dogaaja, aktivnosti i trendova koji se inae ine
nerazumljivim. Ona ove dogaaje, aktivnosti i trendove postavlja
u referentni okvir koji im pripisuje znaenje i transformie veliku
kompleksnost drutvenog ivota.
Verovanje nije ni miljenje o neemu, ali nije ni ideja. Miljenja ukljuuju i karakteriu efemerne i povrinske nivoe diskur-
61
1
Kod rasprave o ideologiji korisno je setiti se i Rokieve distinkcije
na ideoloku strukturu i ideoloki sadraj. (Rokeach 1960b: 125129)
62
63
64
totalna konstituie celinu njihovog miljenja, to je slino Marksovom pojmu lane svesti, a opta je karakteristina i za oponenta
i za nas same. Pojmom opte ideologije Manhajm naglaava da
nijedna ljudska misao nije imuna na ideologizaciju od strane socijalnog konteksta. Jedini izuzeci su matematika i delovi prirodnih
nauka1. Na ovaj nain on je ideologiju izvukao iz uskog politikog
konteksta i postavio je kao veoma vaan epistemoloki problem
(vidi i Mannheim 1952)2.
Kao to je reeno, kada se u sociologiji govori o istini
i ideologiji, obino se pod ideologijom podrazumeva pogrena
interpretacija istine ili stvarnosti. Meutim, istina i ideologija ne
moraju da budu antitetine, jer ideologija nije nuno intrinzino
iskrivljen, a samim tim i lani sistem verovanja. Manhajm je eleo
da izbegne iracionalne i relativistike implikacije svog shvatanja i
zato je pokuao da razvije perspektivizam, odnosno relacionizam.
Relativizam se javlja kada statike koncepcije apsolutne istine zasnovane na neistorijskoj epistemologiji primenimo na dinamian
predmet interesovanja. Zato je njegov relacionizam pokuaj izbegavanja relativizma, jer validnost istorijskih kriterijuma znanja
formulie preko perspektive date situacije, tj. u odnosu prema
drutvenim okolnostima (Mullins 1979: 143). Relacionizam nije
priznavanje presudnog i relativizirajueg uticaja socioistorijskih
okolnosti, ve samo uvaavanje injenice da se znanje uvek stie i
iskazuje sa neke drutvene pozicije. Za Manhajma je samo inteligencija u stanju da izvede teorijsku integraciju raznih perspektiva,
jer je sastavljena od ljudi iz raznih drutvenih klasa i kod nje ne
postoji jedinstveni klasni interes. Ovu tezu su kasnije s pravom
osporavali konstruktivisti.
1
65
Od klasika sociologije koji su se bavili sociologijom znanja, kojoj ovde ne moemo posvetiti vie panje, Verner Stark
(1958) je najbitniji predstavnik nakon Manhajma. Njegov fokus
nije bio na ideologiji i kognitivnim distorzijama, ve se kao glavni
zadatak sociologije znanja proglaava sistematsko prouavanje
drutvenih uslova znanja. Tako glavni zadatak sociologije znanja
prestaje da bude sociologija greke, a na njeno mesto dolazi
sociologija istine (Berger and Luckmann 1966: 24). Stark je po
pitanju odnosa ideja i njihovog socijalnog konteksta verovatno
blii eleru nego Manhajmu. On (Stark 1958) razlikuje ideologiju
od sociologije znanja na sledei nain. Doktrina ideologije bavi se
nainom miljenja koji je skrenuo sa pravog kursa, a sociologija
znanja izuava sve naine miljenja, a naroito one koji formiraju intelektualni okvir naeg celog pogleda na svet. (str. 489)
Ideologije su, dakle, alternative istini. (str. 80)
umpeter (Schumpeter 1949) je pisao o uticaju ideologije
na nauku, ali prvenstveno na ekonomiju, jer je smatrao da je tokom istorije ideologija na nju vrila najvei uticaj.
[I]deologije nisu jednostavno lai; one su istiniti stavovi o onome to ovek misli da vidi . . . [S]ve
. . . drutvene grupe razvijaju protektivnu ideologiju
koja nije nita ako nije iskrena. Ex hypothesi mi nismo
svesni naih racionalizacija kako je onda mogue da
ih prepoznamo i da se od njih odbranimo? [str. 349;
kurziv u originalu]
66
Kada se stigne do izgradnje modela, shvaenih u najirem smislu, oni se sastoje iz odabira odreene vrste injenica, to
ukazuje na prednaunu vrednosnu orijentaciju istraivaa. Iako
se ne poziva na Veberove zakljuke, umpeter izvor ideolokih
iskrivljenja miljenja vidi u poetnoj viziji fenomena, za koje se
opredeljujemo da e nam biti predmet istraivanja.
[O]riginalna vizija jeste ideologija po prirodi
i moe da sadri bilo koju koliinu zabluda koje se
mogu pratiti do ovekove drutvene lokacije, do naina na koji on eli da vidi sebe ili svoju klasu ili grupu
i protivnike njegove klase ili grupe. [str. 351; kurziv
u originalu]
Parsons (1951; 1959/1967) je prvenstveno pisao o kolektivnoj, a ne linoj ideologiji u drutvenom ivotu, dok se samo
posredno bavio i ideologijom u nauci1. Zdrav razum nije nuno
ideoloki u ovom smislu, jer moe da formulie kondenzovane i
pojednostavljene verzije znanja za koje se moe pokazati da su
nauno tane. Parsons razlikuje dva osnovna problema koja su vezana za ideologiju. Jedan je problem objanjenja izvora ideoloke
selekcije i distorzije, a drugi je problem konsekvenci za socijalni
sistem koje nastaju prihvatanjem ideolokih verovanja (Parsons
1959/1967). [P]roblem ideologije nastaje gde postoji diskrepancija izmeu onog to se veruje i onog to moe biti nauno tano.
(str. 154; kurziv u originalu) Nauka i ideologija se analitiki mogu
razdvojiti. Nauno istraivanje i filozofsko teoretisanje za njega
su tipovi akcije u kojima kognitivni interesi imaju neupitni primat
(Parsons 1951). Praktine primene nauke imaju unapred zadat cilj,
ali na instrumentalnom nivou kognitivni interesi imaju primat.
Kada govorimo o ideologijama, jasno je da u njima kognitivni
interesi nemaju primat, ve da on pripada evaluacijama.
Ideologija je sistem verovanja koji je zajedniki pripadnicima kolektiviteta. . . (str. 349)2 Sistem verovanja sam po sebi
umova ili generacija. (Roszak 1969/1978: 159)
1
Kako sam Parsons kae, njegovo shvatanje ideologije veoma je
slino Starkovom.
2
Neto kasnije (Parsons 1951: 354; kurziv u originalu) on ideologiju
definie kao empirijski sistem verovanja koji je zajedniki pripadnicima bilo
kojeg kolektiviteta.
67
ne konstituie ideologiju. Sve dok se tie samo interpretacije situacija preko relevantnosti postizanja nekog cilja, sistem verovanja je
skup instrumentalnih verovanja. Da bi postao ideologija on mora
da poseduje i dodatno obeleje, a to je postojanje nivoa evaluativne posveenosti verovanju, to predstavlja aspekt pripadnitva
nekom kolektivu. Ideologija slui kao jedna od primarnih osnova
kognitivne legitimacije obrazaca vrednosne orijentacije. (str. 351)
Obrasci vrednosne orijentacije uvek konstituiu definicije situacije
u smislu pravaca reenja nekih dilema koje se tiu akcije.
Poznato je da Parsons celokupnu ljudsku akciju posmatra kao sistem, odnosno ureeni sistem komponenata koje su
ukorenjene u fizikom svetu i ivom organizmu i koje su pod
kontrolom kulturnih obrazaca i simbola. (1959/1967: 140) Akcija
se u analitike svrhe moe podeliti na etiri primarna podsistema:
kulturni sistem, socijalni sistem, linost individue i bihevioralni
organizam, koji su hijerarhijski navedeni. Sveukupno ljudsko ponaanje je konkretno istovremeno kulturno, socijalno, psiholoko
i organsko. (str. 141; kurziv u originalu) Za sociologiju znanja
najvanija su prva dva podsistema.
Socijalni sistem je aspekt ljudske akcije koji je organizovan oko interakcije raznih ljudskih individua. Njegova struktura
sastoji se od ureivanja odnosa individua i moe se analizirati na
etiri nivoa optosti individualnom, kolektivnom, i na nivou
normi i vrednosti. Individue su sa svojim ulogama organizovane tako da konstituiu kolektive. I uloge i kolektivi su podloni
ureenju i kontroli od strane normi, koje su diferencirane prema
funkcijama ovih jedinica i njihovih situacija, i vrednosti, koje definiu poeljni tip sistema odnosa (str. 141). Svaki socijalni sistem
sastoji se od uloga, organizovanih tako da sainjavaju kolektivitete
ili mnoge potkolektivitete. Svaka uloga i kolektivitet rukovoeni
su normama i vrednostima, gde ove kategorije sainjavaju diferencirane sisteme.
S druge strane, kulturni sistem je organizovan oko obrazaca znaenja objekata i ekspresija tih znaenja kroz simbole i
znakove. On takoe ima etiri osnovne strukturalne komponente: (1) obrasce empirijskih egzistencijalnih ideja koje definiu
konceptualne sheme u kojima su empirijski objekti spoznati; (2)
68
69
70
71
istaknutu ulogu prilikom odabira neke teorije, ali njihov uticaj nije
presudan na duge staze. Ideologija naune revolucije je u skladu
sa antiautoritarnou, antitradicionalnou i ona je proindividualistika (Campbell 1971/1988: 290).
Sociologija nauke koja pretenduje da opravda svoje postojanje mora da prevazie dihotomije koje postoje izmeu realizma
i konstruktivizma, racionalizma i iracionalizma i objektivnosti i
subjektivnosti. Svi ovi pojmovi imaju svoje mesto u nauci kao procesu saznavanja sveta, ali u trajnom naunom znanju ima mesta
samo za racionalne i objektivne teorije koje sve bolje korespondiraju sa realnou. (Drutvenom) naukom rukovodi jedna (ali ne i
jedina) najvia nauna vrednost, a to je traganje za istinom, koja
je uvek aproksimacija. Izjednaavanje nauke i ideologije ima svoje
korene i u pragmatistikoj epistemologiji, prema kojoj je sve znanje bilo ta to ljudi smatraju znanjem. (Bloor 1976: 2) U skladu
sa ovim principom simetrije sociolog bi trebalo da prui jednak
tretman svim teorijama, iako tako postaje nemogue razlikovanje
nauke od nenauke.
Naune istine ne vae samo za odreene grupe, niti presudno zavise od konteksta. Ukoliko je neka ideja kontekstualno
zavisna, onda nije u pitanju nauna istina. Ako je neko nauno
stanovite prihvatljivo samo za neke drutvene grupe, onda je u
pitanju ideoloki, a ne nauni stav. Partikularno poreklo naune
ideje mora da se univerzalizuje (ali ne samo radi zadovoljenja
politikih i ideolokih interesa) unutar naune zajednice, koja u
datom istorijskom trenutku postaje njen garant.
5. Naturalizam
Umesto da pokuaju da razviju temelj nauke u metafizici vrstu teologije nauke, neki
bi rekli naturalizovani epistemolozi i filozofi
nauke sebe zamiljaju kao demitologizatore i
uklonitelje transcendentnog, ako ne i transcendentalnog. [Callebaut 1993: 2]
72
73
74
Za Dekarta je to verovanje bila injenica da mislei subjekat egzistira. Opravdanje potie od nemogunosti sumnje u verovanje.
Neosnovna verovanja nalaze opravdanje uz pomo dedukcije,
odnosno preko zakljuivanja.
Sve do 20. veka fundacionalistiki program kartezijanskog mentalizma (verovanja u sopstvena mentalna stanja) bio je
neprikosnoven. Ovu epistemoloku strategiju osporava tek Kvajn
u svojim najpoznatijim esejima u kojima se Dekartova izvesnost
proglaava zabludom. Najpoznatiji Kvajnov rad je iz 1951. godine
(Quine 1951) u kojem govori o dogmama empirizma i napada dve
glavne postavke filozofije logikog pozitivizma. U pitanju je distinkcija izmeu analitikih i sintetikih istina, od kojih su prve one
koje su utemeljene samo u znaenju i nezavisne su od injenica, a
druge su zasnovane na injenicama. Druga postavka o kojoj Kvajn
raspravlja jeste redukcionizam, po kojem sve smislene izjave stiu
znaenje preko neke logike konstrukcije termina koji se iskljuivo odnosi na neposredno iskustvo. Obe dogme su neosnovane i
njihovo reenje Kvajn nalazi u zamagljivanju navodnih granica
izmeu spekulativne metafizike i prirodne nauke. (str. 20)
Konceptualna shema nauke je mehanizam za predvianje
buduih iskustava na osnovu prolih iskustava. U epistemolokom
smislu fiziki objekti oko nas i razna mitska bia razlikuju se
samo kvantitativno, a ne u kvalitativnom smislu. Sve te koncepcije
imaju poreklo u kulturi oko nas. Taj mit o fizikim objektima
epistemoloki je superioran ovom o mitskim biima samo zato
to preko njega moemo da stvorimo strukturu za razmatranje
svakodnevnog iskustva. Kasnije e iz ovih stavova proizilaziti
razne kritike naturalizma koje ga predstavljaju kao indiferentnog
prema pitanju istinitosti ili lanosti neke teorije.
Herbert Fajgl (Feigl 1954, iako je ovaj rad izloen na jednom skupu 1951. godine) je govorio o naunom metodu bez metafizikih pretpostavki, odnosno da nema filozofskih postulata
nauke. (str. 17) Nauni metod se moe eksplicirati i opravdati bez
pretpostavki o transcendentnosti i verovanja da postoje apriorne
istine, nezavisno od podataka koje dobijamo posmatranjem. Kvajn
(Quine 1951) je poput Fajgla insistirao na tome da ontoloka pitanja spadaju u ravan pitanja prirodnih nauka.
75
76
77
Iako se ovaj termin preteno upotrebljava za novije varijante sociologije nauke i znanja, potrebno je podsetiti se da se i neki Mertonovi radovi
mogu uvrstiti u socijalnu epistemologiju. Na jednom mestu (Merton 1972: 13)
on eksplicitno i pominje ovaj termin. Pored ovog, veoma bitna dva rada su i
(Merton 1936, 1948b).
78
Ljudi se meusobno razlikuju po kognitivnim inklinacijama, jer neki ude za novim idejama, kognitivnom heterodoksijom, a neki za kognitivnom ortodoksijom, u zavisnosti od linih
preferencija, koje se izmeu ostalog formiraju i preko prethodeih
iskustava. Takoe, predmet socijalne epistemologije mogu da
budu i pitanja o kognitivnom autoritetu, poverenju i kooperaciji.
To znai da socijalna epistemologija treba da se razvija kao ekstenzija tradicionalnog naturalizma.
U meuvremenu ostaje jo nekoliko interesantnih metodolokih problema koji nisu reeni. Neki drutveni naunici
veruju da se predvianje i interpretacija mogu pomiriti. Smatramo
da je mogue doi do kauzalnih teorija ljudskog ponaanja i da je
ovek u stanju da stvori modele, regularnosti, ak i zakone koji
bi bili u stanju da nam pomognu da predvidimo ljudsko delanje.
Ovo shvatanje je naturalistiko jer se oslanja na saznanja i metode
prirodnih nauka. Meu najveim protivnicima naturalizma, zagovornici interpretacije u izuavanju ljudskog ponaanja su idealisti,
fenomenolozi, strukturalisti, etnometodolozi, hermeneutiari,
postmodernisti i dekonstrukcionisti. Zato se ovo shvatanje moe
nazvati antinaturalizmom ili interpretativizmom. Interpretativna
sociologija i antropologija svaku naturalizaciju drutvenih injenica vide kao ideoloku strategiju par excellance. (Lutz 1986:
300) itav napredak naune misli kroz istoriju moe se posmatrati
i kao napredak ka sve veoj prediktivnoj moi teorija i irem obimu objanjenja. Taj napredak najvie duguje eliminaciji svrhe i
znaenja u prirodi. Zato je sada ljudsko ponaanje jedini bastion
gde se objanjenja pozivaju na svrhu, cilj, nameru i znaenje.
Malo ko spori shvatanje da, grubo gledano, prirodne nauke konstituiu jedan epistemiki kontinuum. Pitanje je da li u njega
mogu da se postave i drutvene. Sama po sebi, upotreba metoda
prirodnih nauka ne garantuje vii stepen naunosti drutvenih
nauka. Ono to moe da bude dobar indikator jeste cilj objanjenja
drutvene nauke. Prototipski primer cilja istraivanja u prirodnim
naukama jeste otkrivanje nekog prirodnog mehanizma koji objanjava odreeni skup fenomena i koji je mogue testirati.
Do sada je bilo malo pokuaja da se stvori prirodna
drutvena nauka (iako danas postaju sve vie uobiajeni; vidi
79
80
Redukcija e verovatno ostati nemogua, dok su liberalnije interepretacije naturalizacije prilino nejasne u pogledu
drutvenih nauka. Situacija je donekle jasnija u domenu kognitivnih fenomena. Zato kao najadekvatnija strategija ostaje rekonceptualizacija socijalnog domena. Cilj naturalistikih programa nije
vie Kontova velika teorija, odnosno fizika socijalnog sveta, ve
kompleks isprepletenih modela srednjeg obima.
Ovo je samo skica mogunosti primene naturalizma u sociologiji na razne domene i ukazivanje na nunost naturalistikog
pristupa ako se eli dostii epistemoloki relevantna drutvena
nauka. Neki ambiciozniji pokuaji (npr. Wilson 1998) jo uvek
su preuranjeni, ali intelektualnom kooperacijom sociologije sa
evolucionom biologijom i psihologijom, pre svega kognitivnom
i socijalnom, moe da se dostigne vii stepen naunosti nego to
sada postoji u sociologiji. Izuavanjem ljudskih predispozicija koje
potiu od biologije, razmatranjem kognitivne i socijalne dimenzije
individualnog ponaanja, sociologija je u stanju da ta saznanja
postavi u iri drutveni kontekst.
81
82
83
U prvoj polovini 20. veka preovladavajue shvatanje nauke bilo je ono koje je Kier nazvao Legendom (Kitcher 1993).
Legenda je shvatanje nauke koje nije jedinstveno, ali poseduje
odreena zajednika obeleja. Neki zagovornici su smatrali da je
cilj nauke da otkrije konanu istinu o svetu, a neki da se nauka
bavi samo onim delom sveta koji ljudi mogu da posmatraju. Istina
se vrednovala radi nje same, ali i radi moi koju neko otkrie
moe da obezbedi. Za ovaj period filozofije nauke tipino je i
shvatanje o kumulativnosti nauke koje vodi ka Istini ili makar
sve boljoj aproksimaciji Istine. Zasluan za tu akumulaciju i progres bio je nauni metod. Uprkos velikim razilaenjima kada se
govori o pravoj prirodi naunog metoda, zajedniki imenilac bili
su kanoni evaluacije naunih tvrdnji i teorija. Osnova poverenja u
nauku bila je u objektivnosti i racionalnosti. Sigurno najpoznatije
artikulacije Legende dolaze od strane pripadnika Bekog kruga,
Karnapa, Hempela, Rajhenbaha, Nejgela i Popera. Ovi autori su se
razlikovali po mnogim postavkama, ali im je vera u progresivnost
naunog znanja bila zajednika1.
olakov (Cholakov 2000) obrauje tri sluaja snanog
pronaunog raspoloenja koja se u odreenoj meri poklapaju sa
opadanjem uticaja pozitivizma: situaciju nakon Drugog svetskog
rata u SAD, bivi SSSR i Nemaku pre Prvog svetskog rata. Ove
periode on metaforino opisuje kao nauka bez granica, nauka
kao direktna produktivna sila i nauka kao zemlja mogunosti.
Po zavretku Drugog svetskog rata mnogi ljudi su poeli da veruju
u beskrajan napredak naunog znanja. Tako je 1956. godine nauka
u SSSR proglaena direktnom produktivnom silom i malo koja drava je imala toliko poverenja u nauku. U to vreme se zahuktavao
hladni rat i mnogi naunici su bili ukljueni u procese stvaranja
1
84
85
86
87
Rasel nije jedini koji je imao loe iskustvo zbog tadanjeg stanja
u SAD. U martu 1948. godine Edvard Kondon je od strane potkomiteta koji
je istraivao antiamerike aktivnosti proglaen slabom karikom amerike
atomske bezbednosti. U pitanju je bila danas moda najpoznatija afera antikomunistikih maltretiranja amerikih naunika. Na osnovu studije sluaja
Kondona Desika Vong eli da ispita odnos izmeu politike Hladnog rata,
nauke i vlade SAD, odnosno kao posledicu toga da ispita reakciju amerike
naune zajednice na antikomunizam (Wang 1992).
2
Maliken (Mulliken 1937) definie nauni stav kao stav u kojem
je najvea vrednost povezana sa idejom objektivne istine. (str. 66) Sa tom
verom povezan je i temeljni skepticizam, jer je odavno poznato da nauka, tj.
naunici, mogu da (po)gree. U neku ruku, nauni stav je slian intelektualnom
stavu. To je mentalno stanje koje se nikad ne realizuje u potpunosti u praksi. . .
(str. 66) U njemu su uvek prisutne i emocije. Najpoznatija knjiga pod naslovom
Scientific Attitude potie od Vodingtona (Waddington 1941/1948) i na momente
podsea na neke Mertonove ideje o nauci i demokratiji iz istog perioda.
Govorei o racionalnosti u socijalnom svetu Alfred ic je opisao
naunu aktivnost na sledei nain: Nauna aktivnost kao socijalni fenomen
je jedna stvar, specifini stav koji naunik mora da prihvati prema problemu je
drugi. Shvaen kao isto ljudska aktivnost nauni rad se razlikuje od ostalih
ljudskih aktivnosti samo po injenici da konstituie arhetip za racionalnu interpretaciju i racionalnu akciju. (Schuetz 1943: 134)
88
89
1
Dobrov (1966/1969) prua dobru ilustraciju ime se nauka o
nauci bavila: nauno-tehnikim progresom i uopte razvojem nauke, naunim
kadrovima, problemima naune organizacije rada naunika, planiranjem razvoja nauke itd. On smatra da je vreme u kojem je pisao zrelo za raanje nove discipline opteg poznavanja nauke (str. 203). U skladu sa tadanjom doktrinom
u SSSR-u autor knjigu zapoinje Bejkonovim reima: Nauka je snaga!
90
Sociologija je pre Drugog svetskog rata u SAD bila institucionalno relativno dobro uspostavljena. Gotovo na svim vodeim univerzitetima postojali su departmani sociologije, iako je na
dubljem nivou intelektualnog sadraja i strukture same discipline
bilo daleko manje jedinstva, to neki pripisuju optim obelejima
stanja misli o oveku i drutvu. (Parsons and Barber 1948: 245)
Isto tako, sociolozi kao profesionalna grupa nisu bili u povoljnoj
poziciji, jer je u to doba [p]sihologija . . . bila osnovni posrednik
izmeu biolokih nauka i polja socijalnog ponaanja. (str. 246)
Najue povezana disciplina sa sociologijom nauke jeste
istorija nauke. Ako se zna da je Sarton bio jedan od lanova komisije za odbranu Mertonove doktorske disertacije i da ju je on
prvi put i objavio, onda ne udi rana povezanost i isprepletenost
ove dve discipline i ljudi koji su se njima bavili.
Rana sociologija nauke razvijala se u okviru filozofskih
debata koje su se ticale prirode nauke i drutvenih osnova znanja
uopte. Sve do sedamdesetih godina prolog veka gotovo da je
bila sinonimna sa mertonovskom paradigmom, to je ve reeno.
Danas je sociologija nauke deo interdisciplinarnog polja koje se
zove socijalne studije nauke, a veoma su uobiajene estoke debate i oko filozofskih i metateorijskih problema. Nema nikakvih
znakova da e se u skorije vreme pojaviti ujedinjena paradigma
koja bi mogla da uredi danas izuzetno raznoliko polje, iako postoje
odreeni pokuaji da se napravi izvesna sinteza ovih orijentacija.
Glavna obeleja sociologije nauke dugo su bili (i jo uvek jesu)
diverzitet i konflikt, to Kolins i Restivo (Collins and Restivo
1983: 185) tumae kao znak intelektualne vitalnosti i kao kljuni
faktor za budui razvoj discipline.
91
92
93
94
95
96
naglase marksizam u svojim izvetajima, dok je ostalim lanovima, koji nisu bili u partiji (gde je spadao Vavilov), bila doputena
vea sloboda u odabiru tema. Buharin se nije drao nareenja,
Hesen jeste (str. 713). Nikolaj Buharin je odrao govor Teorija
i praksa sa stanovita dijalektikog materijalizma. Objasnio je
kako se u sovjetskoj nauci odigrava revolucionarna unifikacija
teorije i prakse koja e eliminisati jaz izmeu intelektualnog i
fizikog rada. Ta unifikacija predstavlja ulazak masa u kulturnu
arenu i transformaciju proleterijata iz objekta u subjekt kulture, a
sve to je omoguio nauni metod. Glavni primer koji je Buharin
naglaavao bila je poljoprivreda (Roll-Hansen 2005). Sa ovim informacijama na umu itava konferencija, odnosno nastup Sovjeta,
moe da se sagleda u potpuno drugaijem svetlu nego to se to
na prvi pogled ini. Naunici koji nisu pripadali partiji zaista su
manje ili nimalo panje posveivali politici.
U vreme kada je otiao u London Hesen je bio u tekoj
situaciji i ovo je bila prilika da trasira svoju buduu karijeru. Kolman je kao naunik, ali i ovek partije, bio zadovoljan Hesenovim
radom u kojem nije bilo govora o teorijskoj matematici i fizici kao
u njegovim prethodnim radovima. U izlaganju je veoma naglaena
uloga prakse u odreenju teorije. Hesen je posluao Staljinove naredbe oko toga da se naglasi i uloga tehnologije. Njutnova teorija
jeste apstraktna, ali njeno jezgro potie od tehnikih problema
nastalih u industriji i trgovini tokom 17. veka. U radu se na mnogim mestima poziva na Marksa, Engelsa i Lenjina (vidi Hessen
1931/1980).
U ranijim radovima on je naglaavao logiku i filozofiju, a
ne tehnologiju. Samo jedna stvar je zajednika radovima pisanim
pre Londona i onom izloenom u Londonu, a to je razdvajanje
vrednosti naune teorije od ideolokog okvira u kojem se ona
razvila (Graham 1985: 716). Po Grejemovom tumaenju, Hesen
je imao dva cilja koja je eleo da postigne ovim radom. Prvi je
bio da demonstrira sopstvenu marksistiku ortodoksiju koju su
mu mnogi kod kue odavno osporavali. Drugi je bio da odbrani
nauku od ideolokih iskrivljenja, isticanjem potrebe odvajanja
Njutnovih dostignua u fizici od ekonomskog poretka u kojem
su ona nastala i filozofskih i religijskih zakljuaka koje su Njutn
97
98
99
100
101
ksistikim pristupom je u tome to on mora biti (preteno) eksternalistiki, gde je nauka neka vrsta epifenomena klasnih sukoba
ili ekonomske superstrukture drutva. Zato se moemo sloiti
sa ocenom da ubedljiva marksistika istorija nauke jo uvek ne
postoji. (Westfall 1981: 403) Rast naunog znanja za marksiste
ostaje permanentna prepreka. Barber (1952/1962: 5758) po istom
osnovu kritikuje marksistiki pristup izuavanju nauke, zbog nedovoljnog naglaavanja reciprociteta izmeu nauke i drutva.
102
103
104
105
106
107
108
su se pojavile brojne recenzije. Jedan od recenzenata bio je i Dozef Nidam, to je za jednog mladog naunika bila izuzetna ast.
Interesantno je da, recimo, American Journal of Sociology nije
objavio recenziju Mertonovog rada. Recenziju je trebalo da napie
Luis Virt, ali, kako je pisao Mertonu, njegov primerak je nestao
(Cohen 1988: 579n27). Ljudi iz asopisa su od Mertona traili da
im poalje drugu kopiju, to je on i uinio. Meutim, na recenziju
je ekao 32 godine, sve dok disertacija nije objavljena kao knjiga,
kada je itav tekst postao lako dostupan (Merton 1970b).
I pored toga to je ova knjiga danas jedan od najpoznatijih
tekstova iz domena sociologije nauke, uspostavljanje discipline
teklo je daleko tee nego to se to moda ini na prvi pogled. Kada
je Barber napisao svoju knjigu Science and Social Order (1952.
godine) sociologija nauke jo uvek nije postojala kao specijalnost
unutar sociologije (Barber 1987). Naravno, postojali su radovi i
pre Barbera, ali ljudi koji su ih pisali (npr. Bernal ili Henderson)
nisu bili sociolozi nauke, ve preteno prirodni naunici koji su
bili zainteresovani za probleme koji postoje na granici nauke i
drutva. Barberova knjiga je prva specijalizovana knjiga iz sociologije nauke (Merton 1952, 1957: 635n1; Barber 1987, 1996).
Jedini profesionalni sociolog koji je pisao o nauci tokom
tridesetih i etrdesetih godina bio je Merton, ali on nikad nije
pisao sa osnovnim ciljem da uspostavi sociologiju nauke kao specijalnost. Njegov primarni interes uvek je bio razvoj drutvene
teorije, tako da i kada je pisao o nauci to je bilo iz interesa da
razvije svoju teoriju o ulozi ideja ili kulture u drutvenom sistemu
i o posledicama tih ideja za stabilnost i/ili promenu tih sistema.
Barber napominje kako su u vreme kada je Merton poeo da se
bavi sociologijom nauke u sociologiji i istoriji nauke preovladavale
materijalistike drutvene teorije, da su ideje samo superstruktura, epifenomeni, a ne delimino nezavisne sile u drutvu (Barber
1987). Zato je Mertonova disertacija vana i znaajna u svom
isticanju delimine nezavisnosti religijskih i normativnih ideja
koje utiu na drutveno delovanje.
Barber je uestvovao u Drugom svetskom ratu i 1948.
godine dobija svoju prvu profesuru. Namera mu je bila da predaje
o razvoju i primeni Parsonsove teorije drutvenog sistema. Sa
109
110
111
112
113
kao garantu naunog znanja i kritikom shvatanja o kumulativnosti naunog znanja1. Kunova najpoznatija knjiga pisana je kao
doprinos ediciji International Encyclopedia of Unified Science,
pokuaju Ota Nojrata da se jo vre utemelji logiki pozitivizam
(Giere 1999: 246n5; Segerstrle 2000d: 96n21), iako predstavlja
njegov kraj2.
Paradigma je osnova istraivanja jer definie koji su problemi interesantni za normalnu nauku, a koji nisu relevantni. Pre
ili kasnije naunici poinju da primenjuju paradigmu na zagonetke
koje za nju nisu reive. Tada nastaju anomalije i odreena paradigma nakon izvesnog vremena zapada u krizu. Tokom krize iracionalni faktori igraju odluujuu ulogu, jer logika i eksperiment
nisu vie dovoljni. Borba izmeu paradigmi ne moe se uvek reiti
argumentima, jer je za tako neto najee potrebna konverzija,
koja je individualna i koja ne zavisi uvek puno od dokaza. Logika
nije dovoljno jaka da dovede do promene paradigme, jer su one
meusobno logiki nesamerljive. Ovde se (zaista) ne radi o iracionalizmu, ve o verziji Dijem-Kvajnove teze3.
Zato to insistiram da ono to naunici dele nije
dovoljno da se donese uniformna saglasnost oko takvih stvari, poput odabira rivalskih teorija ili distinkcija izmeu obine anomalije i one koja izaziva krizu,
mene povremeno optuuju za velianje subjektivnosti,
ak i iracionalnosti. [Kuhn 1962/1970: 186]
Kun se alio na tumaenja svojih kritiara koji su nesamerljivost paradigmi tumaili kao indikator da se izbor teorije vri
s razlozima koji su u krajnjoj liniji lini i subjektivni. (str. 199)
1
Zajednice ove vrste su jedinice koje je ova knjiga predstavila kao
proizvoae i potvrivae naunog znanja. Paradigme su neto to pripadnici
takvih grupa dele. (Kuhn 1962/1970: 178)
2
Pretpostavlja se da je Struktura ostvarila tako veliki uticaj, izmeu
ostalog i zbog toga to je morala da bude ogranienog obima. Verovatno bi
temeljnija knjiga sa vie tehnikih detalja bila slabije prihvaena.
3
[K]ada sam napisao tu knjigu [Strukturu naunih revolucija]
smatrao sam je u potpunosti internalistikom, to je ogranienje kojeg sam
se zapravo pomalo i stideo. U uvodu sam se namuio da dokumentujem svoju
svest o tome da uslovi u irem drutvu zaista utiu na nauni napredak. (Kuhn
1983: 26)
114
Nesamerljivost paradigmi najee se tumaila kao potvrda da nova paradigma moe samo da zameni staru, a ne da je
dopuni. Zato se Kunu pripisuje shvatanje da nauka nije kumulativna, ve da se sastoji od smene revolucija kojima se menjaju pogledi
na svet. Iz svega ovoga sledi da promena paradigme ne garantuje
pribliavanje istini (vidi npr. Wade 1977). Kunova teorija je antipod Poperovom falsifikacionizmu, jer istie da se teorije naputaju
samo kada se ponudi bolja alternativa, to je psiholoki zaista
adekvatnija teorija. Ipak, Kun je o naunom razvoju i progresu
rekao sledee:
[N]auni razvoj [je], kao i bioloki, jednosmeran
i ireverzibilan proces. Naknadne naune teorije su bolje od ranijih za reavanje zagonetki, esto u prilino
razliitim okruenjima na koja se primenjuju. To nije
pozicija relativiste i ona prikazuje smisao u kojem sam
ja ubeeni vernik u nauni progres. [Kuhn 1962/1970:
206; kurziv dodat]
115
116
117
(str. 110) Tokom devedesetih godina, pred kraj ivota, Kun je zapoeo rad na knjizi koju nije zavrio. Osnovne naznake te knjige
nalaze se u radu The road since Structure (Kuhn 1990). U to
doba Kuna je najvie interesovao problem nesamerljivosti preko
koje je eleo da pokae da nesamerljivost ne predstavlja opasnost
naunoj racionalnosti i njenoj osnovi u dokazima. Jednim delom
ova knjiga trebalo je da predstavlja i obraun sa konstruktivistima1.
Na osnovu svega reenog, nema nikakve sumnje da Kun
nije radikalni eksternalista kakvim su ga sociolozi naunog znanja, tj. konstruktivisti esto predstavljali. Njega su daleko vie
interesovale ideje od njihovih drutvenih okolnosti2. O tome je
pisao i Merton.
[M]ora se naglasiti da su ideje u ovim diskusijama
[o filozofiji nauke nakon Kuna] adaptirane, esto u
iskrivljenim verzijama od strane sociologa koji nalaze
pomo i utehu za svoj totalni relativizam i subjektivizam u onome to smatraju za Kunovu doktrinu, ak i
Poperove i Lakatoeve doktrine . . . [M]ogu samo da
objanjenju, a interesi koje koriste ostaju prvenstveno socio-ekonomski. Za
mene rezultat esto deluje katastrofalno. (Kuhn 1983: 30) Sledea reenica
takoe reflektuje njegov stav prema sociologistikim interpretacijama teza nepristrasnosti i simetrije: Na kraju krajeva, nameravano je da Struktura sugerie
da status znanja nikako nije redukovan kada se znanje vidi kao socijalno. (str.
30)
1
Kun je svoje ideje samo u odreenoj meri smatrao socioloki relevantnim. Struktura je socioloka po tome to naglaava postojanje naunih
zajednica, insistira da se one posmatraju kao proizvoai specijalnog produkta,
naunog znanja, i sugerie da se priroda tog produkta moe razumeti preko
onog to je specijalno u obuci i vrednostima tih grupa. (Kuhn 1983: 28) Neto
kasnije on dodaje: Ako je Struktura doprinos sociologiji nauke, onda je sutina
tog doprinosa promaena. . . (str. 28)
Latur je tano shvatio Kunovu poruku. On je papa crkve kojoj ne
pripada. Kun je nainjen herojem discipline koja mu se uopte ne dopada. Kada
je primio Bernalovu nagradu 4S [The Society for the Social Studies of Science]
on se istovremeno zahvaljivao Drutvu za nagradu bilo bi teko da je radio
drugaije i govorio da je sve to veliki nesporazum i da on uopte nije za
socijalnu istoriju. (Latour, u Callebaut 1993: 59)
2
Moji osnovni napori . . . bili su usmereni na ono to sam ponekad
nazivao dinamikim meuodnosima istih ideja. . . (Kuhn 1983: 27)
118
119
120
Fajerabend ide korak dalje. Za njega je normalna nauka bajka u kojoj presti, mo, starost i polemika utvruju ishod
konstantne borbe izmeu kompetitivnih teorija i teoretiara. Ovo
je posledica uverenja da nema teorije koja moe da obuhvati sve
injenice iz svog domena. Zato se protivrene injenice esto zanemaruju od strane naunika ili se izbegava njihovo razmatranje.
Ne postoji nauna metodologija koja bi se mogla upotrebiti da
odvoji nauku od svega ostalog. Nauka je samo jedna od mnogih
ideologija koje pokreu drutvo, i treba da bude tretirana kao
takva. . . (Feyerabend 1974/1985: 358; kurziv u originalu)
[Z]nanost je mnogo blia mitu nego to je filozofija znanosti pripravna znanosti. Ona je jedna od mnogih formi miljenja koju je ovjek razvio i ne nuno
najbolja. Napadna je, buna, drska, ali je inherentno
superiornija samo za one koji su se ve odluili u korist
odreene ideologije ili koji su je prihvatili a da nikad
nisu ispitali njezine prednosti i njezina ogranienja.
[Feyerabend 1975/1985: 287; u originalu kurzivom]
121
122
Prije se radi o tome da je ona, kao i mitologija, svojevrsna tvorevina u koju neko drutvo u datoj historijskoj
situaciji ugrauje svoj osjeaj za smisleno i vrijedno.
I nju, kao i mitologiju, mogu prevladati i dovesti u
pitanje kulturni pokreti koji smisao i vrijednost nalaze
drugdje. [Roszak 1969/1978: 159; kurziv u originalu]
123
Ono to je Snou zamerao humanistima nije samo nepoznavanje drugog zakona termodinamike1. Njegove optube nisu
bile prvenstveno kognitivne, ve moralne prirode. On im je zamerao to propagiraju mitologiju krvi i istorije, dok naunici propagiraju humanu i demokratsku orijentaciju. Snouove optube su bile
prilino otre. Humanisti su morali da uzvrate i ubrzo su poeli
da se pozivaju na imena, poput Kuna i Fukoa (Segerstrle 2000e).
Sada je red doao na humaniste da kau naunicima da je nauka
daleko od oslobaajue racionalnosti, ve da je pre ograniena
preovladavajuom dogmom ili da predstavlja opresivni fukoovski
sistem znanja-moi. Ukoliko je zaista tako, onda su zapravo
humanisti ti koji su pravi predstavnici slobode i demokratije, a ne
naunici. U svetlu ovih dogaaja trenutne kritike nauke od strane
humanista moemo razumeti kao njihov zakasneli protivnapad
na posleratnu kulturnu hegemoniju (prirodnih) nauka. Isto tako,
Gros, Levit i drugi mogu se shvatiti kao da reaguju upravo na ove
protivnapade od strane humanista. Postoji jo jedan bitan faktor
u Naunim ratovima, a to su (fundamentalistike) hrianske crkve, naroito kreacionistiki pokret. Ovi konzervativni hriani
u poslednje vreme pozivaju se na Kuna i Fukoa. Za njih su ovi
teoretiari zgodni jer se mogu koristiti kao dokaz protiv epistemolokog autoriteta nauke i za kognitivni legitimitet Biblije.
(Hollinger 1995: 453; kurziv dodat)
1
124
Jedno je sigurno, a to je da su sredinom 20. veka i pronauni i antinauni stavovi bili zasnovani na veri u svemo nauke.
Kao to smo ve rekli, u to vreme se u filozofiji i sociologiji sve
ee javljaju relativistike teorije koje poinju da dovode u pitanje
sposobnost nauke da doe do istine. Najradikalniji predstavnici
novih istraivakih programa (koji su oigledno u znantnoj meri
iskrivljavali Kunove postavke) jakog programa Edinburke grupe, empirijskog programa relativizma Harija Kolinsa ili teorije
aktera i mree Latura isticali su da su i same naune injenice
socijalno konstruisane. Ono to je alarmantno u ovim pokuajima
radikalnih tumaenja jeste to to tako (naune) injenice postaju
vie stvar konvencije ili kontekstualnih faktora nego inherentne
naune i objektivne nunosti.
Ove tvrdnje imale su implikacije i za tradicionalnu istoriju nauke. Ukoliko nema validnog naunog opravdanja za odabir
jedne teorije u odnosu na drugu, onda na snagu stupaju socijalni
uticaji kao razlozi uspenosti odreene teorije. Nauna shvatanja
se ovim redukuju na socijalne i politike interese. Postalo je jasno
da internalistiki pristupi nauci nisu dovoljni i da je neophodno
uzeti u obzir interakciju socijalnih i naunih faktora u odreenom
istorijskom vremenu, ali puka redukcija naunog znanja na politiku i mo je u najmanju ruku isto toliko apsurdna. Konstruktivisti
su i u zaleini i najapstraktnijih naunih ideja, nekako videli figuriranje socijalnih ili linih interesa.
Potrebno je skrenuti panju na poznat rad o nauci u postnormalnom dobu koji je objavljen pre nego to su Nauni ratovi
zvanino poeli (Funtovicz and Ravetz 1993). Autori zapaaju da
je nauka nekad shvatana kao da napreduje po pitanju izvesnosti
znanja i kontrole prirodnog sveta, to je shvatanje koje se uklapa u
Kierovu sliku Legende (Kitcher 1993). Termin postnormalan
je kontrastiran terminu postmoderan. Danas se postnormalna
nauka bavi neizvesnostima, tj. pitanjima socijalne politike, okruenja, vrednosti itd. i u njoj su vrednosti eksplicirane, a ne samo
pretpostavljene. Ona je prilagoena novom dobu. Stare dihotomije
vrednosti/injenice bivaju prevaziene i briu se granice izmeu
znanja i neznanja. Nauka koja je prikladna za ove nove uslove
bie zasnovana na pretpostavkama o nepredvidivosti, nekomplet-
125
126
Danas je poznat postmoderni generator na internetu koji nasumino stvara semantiki ispravne, ali apsolutno besmislene tekstove, koji
esto lie na ozbiljne postmoderne tekstove. Naslovi radova koje smo dobili
glasili su: The textual paradigm of narrative and objectivism i Marxism,
modernism and the material paradigm of consensus.
2
Kritiku ovakvih tendencija iznosi (Collins 1999b).
127
128
Na pojavu i popularnost socijalnog konstruktivizma uticaj su imale i ire drutvene okolnosti. Tokom ezdesetih godina
mnogo mladih ljudi je ulo u sociologiju, od kojih je veina bila
neomarksistiki nastrojena, tako da su dominantnu orijentaciju
u sociologiji, mertonovski funkcionalizam, smatrali politiki
konzervativnom. Sve do Kolove knjige, kritike konstruktivizma
najmanje su pisali sami sociolozi. Laudan, Gir, Hal, Bra, Radvik,
Galison i Kun pre su bili filozofi i istoriari nauke. Tek 1982.
godine Tomas Gijerin, Mertonov student, objavio je kritiku relativistiko-konstruktivistikih sociologija nauke, ali je naglasio da
sve glavne postavke konstruktivizma mogu da se nau kod samog
Mertona, to nije tano (Gieryn 1982). Neto kasnije Gijerin je
preao u konstruktivistiki tabor.
Uprkos veoma arolikim teorijskim pozicijama feministkinja, marksista, etnometodologa, dekonstrukcionista, sociologa
naunog znanja, kritikih teoretiara, Noreta Kertge (Koertge
1998b: 34) pronalazi njihova zajednika ubeenja i shvatanja:
(1) Svaki aspekt onoga to mi nazivamo naukom (ukljuujui i njene rezultate i sam sadraj) oblikuje se i mogue ga je
razumeti samo uz pomo njegovog lokalnog i istorijsko-kulturnog
konteksta.
(2) Zato se produkti naunog istraivanja, tzv. prirodni
zakoni, moraju posmatrati kao socijalne konstrukcije ija validnost zavisi od konsenzusa strunjaka, kao to bi legitimitet
dravnika trebalo da zavisi od volje njegovog naroda.
(3) Iz ovog sledi da nauka nema poseban epistemiki
autoritet, ve predstavlja jednu od mnogih pria. Ako nauka u
svoje pripadnike. U poznatoj publikaciji Handbook of Science and Technology
Studies koju je objavilo Drutvo za socijalno izuavanje nauke nema poglavlja
o socijalnoj stratifikaciji u nauci, iako je o socijalnoj stratifikaciji objavljeno
najvie radova u asopisima poput American Sociological Review. U poetku
se govorilo kako nije bilo zainteresovanih da o tome piu, ali kada se Stiven
Kol dobrovoljno javio, nikad nije pozvan (Cole 1996: 274). Kolova knjiga
(Cole 1992) je od strane konstruktivista dobila izuzetno negativne recenzije.
Meutim, zaista je udno to na njihovom terenu, u urnalima Social Studies
of Science i Science, Technology, and Human Values nije ni bilo recenzije.
Zato je vrlo mogue da veliki broj sociologa nauke i ne zna da se takva knjiga
uopte i pojavila.
129
130
131
znaenja, ponekad ak i same aktere. Na izvestan nain ova strategija moe se posmatrati kao samo jedan od mnogih pokuaja
decentralizacije ljudi. Galilej je pokazao da Zemlja nije centar
univerzuma, Darvin da oveanstvo nije centralni dogaaj evolucije, Marks da ljudi nisu centar svog drutva, a Frojd da individue
nisu puki akteri, ve produkti nesvesnih elja (Benton and Craib
2001: 161)1.
Najvaniji uticaj na poststrukturaliste izvrile su lingvistike ideje Sosira. Jezik kojim govorimo postoji pre nas i nakon
nae smrti on nastavlja da postoji, to znai da individue nemaju
uticaja na njegovu osnovnu strukturu. Sosir je referentnost jezika video kao neku vrstu konvencije (1915/1996). Tako znaenje
postaje definisano ne eksternim objektima na koje se odnosi, ve
svojim vezama sa drugim znacima.
Fuko je znanje izjednaio sa moi, a Derida (Derrida
1967/1976) je isticao da treba vriti dekonstrukciju tekstova
kako bismo doli do u njima skrivenih dimenzija moi2. On je
kritikovao logocentrizam, tj. metafiziku fonetskog pisma (str.
9) i zalagao se za naputanje rei racionalitet3. Tako je i sama
nauka poela da se tretira kao tekst koji je mogue (i poeljno)
dekonstruisati. Paralelno sa ovim odvijao se i procvat pozicionih
epistemologija raznih grupacija, gde su sve one mogle da razvijaju
sopstvene partikularne istine. Sada moemo videti zato su neki
1
132
Kako Kolins i Pin kau u svojoj poznatoj knjizi The Golem: What
Everyone should Know about Science, [i]stina o prirodnom svetu [je] ono to
moni veruju da je istina o prirodnom svetu. (Collins and Pinch; navedeno
prema Mermin 1996a: 12) Nauka tako postaje nain konstruisanja konsenzusa
meu istraivaima, ali kako Mermin kae, [s]laganje se ne postie samo zato
to su naunici tako jako dobri u slaganju da se sloe. (str. 13) U pitanju je neka
vrsta ogranienja koje nam namee sama priroda. U sledeem radu Mermin
(1996b) je kritikovao Kolinsovo i Pinovo (socijalno) objanjenje Majklson-Morlijevih eksperimenata. Verovatno najvee iskrivljavanje injenica jeste
pozivanje dvojice sociologa na pokuaj Dejtona Milera da opovrgne teoriju
relativiteta. Kolins i Pin navode injenicu da je Miler nagraen nagradom
AAAS (American Association for the Advancement of Science), to bi implicitno znailo da je opovrgavanje bilo uspeno i priznato. Meutim, Mermin
navodi kontekst i znaaj nagrade nagrada nije imala nikakve veze sa teorijom
relativiteta, ve je bila dodeljena Mileru za najbolji govor na godinjem skupu
AAAS. Sutina Kolinsovog i Pinovog argumenta je u elji da dokau da eksperimenti ne igraju presudnu ulogu u utvrivanju istinitosti neke teorije, ve da
sve zavisi od toga u ta su ljudi spremni da veruju. Gotfrid i Vilson (Gottfried
and Wilson 1997) takoe govore o ovom primeru i naglaavaju da je godinu
dana nakon Milerovih eksperimenata, 1926. godine, izvren eksperiment koji
je imao za cilj da testira upravo Milerove navode i koji se uopte nisu slagali
sa njegovim rezultatima. Takoe, u svojoj analizi Kolins i Pin prestaju da
navode istraivanja povezana sa teorijom relativiteta koja su vrena u drugoj
polovini 20. veka, to stvara utisak kao da se teorija relativiteta danas dri na
staklenim nogama.
Holton (1969) na daleko ozbiljniji nain razmatra Majklsonove eksperimente i govori o zabludi o bliskoj genetikoj povezanosti izmeu njegovih
eksperimenata i naknadnih Ajntajnovih hrabrih teorijskih generalizacija. Specijalna teorija relativiteta nije nastala direktno iz generalizacije Majklsonovog
eksperimenta. Dokumentacija koja ovo potkrepljuje zaista je pozamana, i u
pitanju su mnogi primarni i sekundarni izvori.
133
realnosti posredovana, meutim, ono sa im se ne moemo sloiti jeste logika greka koja sledi iz ove premise, a to je da sve
tvrdnje imaju jednaku istinitosnu vrednost. Interesantno je da se
jaka pozicija postmodernizma retko kad otvoreno i konsekventno zastupa u literaturi. Na ovakve argumente najee se moe
naii na konferencijama, seminarima i u privatnim razgovorima
(Epstein 1997/2000).
Evidentno je da se mora napraviti razlika izmeu postmodernizma i konstruktivizma. Kritiari poput Grosa i Levita
ne mare mnogo za ove razlike i najee poistoveuju ove intelektualne orijentacije, to je pogreno. Verovatno je u pitanju ve
pomenuta strategija upotrebljavanja to optijeg i sveobuhvatnijeg
termina ijom kritikom bi se omoguila i kritika svih partikularnih pristupa i orijentacija.
Kada postmodernisti i razni tipovi pozicionih epistemologa (npr. feministkinje) govore da je nauka socijalno ili kulturno
konstruisana, njih prvenstveno interesuju vrednosti i ideologija
(Segerstrle 2000c: 9). Tako neke feministkinje itavu objektivnost u nauci vide kao deo muke zavere. Ovo bi znailo da
teorijski okvir nuno implicira odreenu ideoloku poziciju.
Ovakvo shvatanje nauku poistoveuje sa politikom, jer se gube
svi eksterni parametri koji bi presudili izmeu suprotstavljenih
paradigmi. S druge strane, za sociologe naunog znanja vrednosti
i ideologije nisu od primarnog interesa. Njih najvie interesuje
epistemologija i kritika tradicionalnog racionalistikog modela
nauke (Segerstrle 2000c: 9). Njihova briga je bila da pokau kako
socijalni faktori utiu na produkciju znanja i oni sebe vide kao
epistemoloke radikale.
Kada govorimo o vrednostima i ideologiji, este su bile
kritike da se sociologija naunog znanja ne bavi dovoljno ovim
temama (vidi, npr. specijalni broj asopisa Social Studies of
Science iz maja 1996, koji se bavi politikom sociologije naunog znanja) ili to se ne bavi vanim problemima koji postoje u
oblasti nauke i tehnologije (vidi npr. Bauer 2000). Neke od ranih
publikacija Edinburke kole, odnosno njenih osnivaa, zaista
su se bavile drutvenim interesima i njihovom povezanou sa
drutvenim klasama. Te analize nisu bile samo socioloke, bez
134
135
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
1
Pitanje nastanka nauke i naune revolucije danas je vie domen
istorije nauke. Autori koji su se bavili ovom problematikom su brojni, sa manje
ili vie uticajnim teorijama. Najpoznatije su sledee: Kunova teza, Smitova
teza, ejpinova, Hojkasova, Vajtova, Lindbergova, Vestfalova, Mandrouova,
teza Elizabet Ajzentajn, Jejtsova teza, Popkinova, Nidamova, Koareova,
Baterfildova, Bartova, Krombijeva (ili teza kontinuiteta), Dijemova i dr.
147
148
149
150
151
eli da pokae kako je Mertonov prikaz uticaja pijetizma na nauku iskrivljen i da su reakcije pijetista esto bile usmerene protiv
institucionalnih normi nauke. Ono to se dovodi u pitanje jesu
Mertonovi sekundarni izvori vezani za interpretaciju vrednosnog
sistema pijetizma, to za krajnju posledicu ima temeljno preispitivanje i odnosa izmeu protestantizma i nauke. Beker (1992)
obrauje primer Fridriha Etingera1, odnosno njegovu religijskomistinu koncepciju nauke koja propoveda vanost oseanja, intuicije, ulogu boanstva i kvalitativni pristup prirodi. Preko ovog
primera Beker pokazuje koliko je pijetizam zapravo bio udaljen
od moderne nauke.
Mertonovo isticanje pijetistikog utilitarizma i empirizma kao vrednosti koje su odredile stav pijetizma prema nauci
predstavlja isuvie usko gledanje na pijetistiki vrednosni sistem.
Potrebno je detaljnije prikazati razvoj pijetistikih vrednosti i
verovanja izmeu 1650. i 1750. godine. U tom periodu naroito
su vana dva meupovezana faktora: odnos pokreta prema luteranskoj crkvi i njegova reakcija na duh prosvetiteljstva (Becker
1984: 1066). U ovom periodu uticaj pijetizma je bio jak, ali je
odnos prema racionalnosti i nauci bio konfliktan i protivrean, a
ne samo podravajui. Naglaavanje aktivne i praktine religioznosti jeste omoguilo proklamovanje utilitarizma i racionalnog
ivotnog ureenja, ali mistini elementi, koji su isto bili prisutni,
slabili su podravajui odnos prema nauci. Pod uticajem duha
prosvetiteljstva i sukoba s njim pijetizam je usvojio prvenstveno
neprijateljski stav prema nauci i naglasio primarnost religijske
vere i oseanja u odnosu na znanje i na intelektualnu aktivnost
uopte.
to se tie obrazovanja, nauka jeste imala mesto u kurikulumu pijetistikih obrazovnih institucija, ali Beker insistira da
je njeno mesto bilo potinjeno i sekundarno (str. 1072). U 18. veku
njihova podrka nauci bila je izuzetno ograniena. Mertonove
identifikacije postojanja snane kauzalne veze izmeu pijetizma
i nauke u 18. veku u Nemakoj nisu potkrepljene dokazima (str.
1081).
1
152
153
154
155
156
U nauci se pod institucionalizacijom podrazumeva priznavanje egzaktnog i empirijskog istraivanja kao metode koja
dovodi do novih znanja koja se razlikuju od znanja koje potie od
tradicije, otkrovenja ili pukih spekulacija. Jedino su u Engleskoj
institucionalizovane norme bile prilagoene potrebama samostalne naune delatnosti. Razvoj nauke je u Engleskoj od samih
poetaka bio vezan za verski pluralizam i drutvene promene.
Pitanje ekonomskog uticaja vremenom je postalo daleko
manje interesantno nego tridesetih godina prolog veka. Pored
Mertona, iz tog doba najuticajniji sociolog nauke koji se bavio
slinom problematikom bio je Edgar Cilsel (18911944). Njegova
osnovna teza bila je da je nauka nastala uz pomo novih ideja i
ambicija iz raznih vetina koje su ubacivane u nauku. Pridavao
je vei uticaj ekonomiji od Mertona.
Cilsel je izbegao u Englesku, a zatim u SAD, i tokom
tog izbeglitva napisao je nekoliko radova o poreklu moderne
nauke koji danas sainjavaju Cilselovu tezu. Ukratko reeno,
teza objanjava da je moderna nauka nastala kada su drutvene
barijere izmeu tri stratuma intelektualaca (univerzitetskih radnika, humanista i najboljih manuelnih radnika) sruene usled rasta
kapitalizma i da su tako njihovi intelektualni kapaciteti transformisani u kulturni poduhvat, tj. nauku. Najpoznatiji rad na ovu
temu jeste onaj u kojem Cilsel govori o sociolokim korenima
157
158
159
160
161
Pored optih i poznatih karakteristika kapitalizma, socioloko razumevanje ovog razvoja mora da uzme u obzir i tri
stratuma intelektualne aktivnosti u periodu izmeu 13001600.
godine. U pitanju su univerziteti, humanizam i manuelni rad. Iz
Mertonovog rada o slinoj problematici (Merton 1938b), i kritika
koje su mu upuivane, poznato je da je na tadanjim univerzitetima preovladavala teologija sa sholasticizmom. Racionalnost je
bila promovisana, ali u okvirima i pomou metoda sholastike. U
to vreme dolo je do raspada gildi i mnogi radnici su poeli da se
bave posmatranjima prirodnih fenomena i eksperimentima, mada
je malo toga poznato o njihovim intelektualnim interesovanjima.
Poto nisu imali obrazovanja, osim onog praktinog u radionicama, njihova posmatranja i eksperimenti nisu bili metodiki.
Prvi predstavnici sekularnog uenja javljaju se u 14. veku
u italijanskim gradovima. To nisu bili naunici, ve sekretari i
zvaninici gradova, prineva i pape. Oni predstavljaju oeve humanizma koji odlikuje racionalnost, ali njihove metode su drugaije od naunih. Humanisti su razvili metode naune filologije,
ali zanemarivali su kauzalno istraivanje, nisu poznavali fizike
162
zakone i kvantitativni pristup (Zilsel 1942b). Pored univerzitetskih uenjaka i humanista, zanatlije, pomorci, graditelji brodova,
stolari, livniari i rudari radili su na unapreivanju tehnologije. S
obzirom na to da je veina njih bila nepismena, danas ne znamo
njihova imena.
U njihovim redovima bilo je nekoliko grupa koje su za
svoj rad morale da poseduju odreena znanja, to je podrazumevalo bolje obrazovanje. Meu najboljim zanatlijama najznaajniji su
bili umetnici, a pored njih bitni su i doktori i hirurzi, koji su tada
veoma esto saraivali sa njima, naroito zbog zainteresovanosti
za anatomiju. Ben-Dejvid upozorava da se uloga lekara ne sme
preceniti.
Lekari su bili glavni izvor tradicije empirijskog
istraivanja i interesovanja prirodnih nauka, sve do sedamnaestog (a u izvesnoj meri ak i do devetnaestog)
veka. Ipak, ovi doprinosi naukama uopte imali su malo
efekta na medicinsku praksu ili teoriju. Profesionalna
tradicija u medicini bila je konzervativna i doktrinarna.
Profesija kao celina bila je veoma oprezna i skeptina
prema inovacijama, dok je uvala i branila besmislene tradicije. Dakle, dok je medicinski rad bio vaan
izvor individua sa predispozicijom da se bave nekom
naukom, medicinska zajednica nije stvorila drutvene
uslove za nastanak naune tradicije koju je sistematski
razvila profesija. [Ben-David 1971: 2627]1
Ben-Dejvid se u nekoliko navrata bavio medicinom i njenom istorijom (Ben-David 1960a, b; Aran and Ben-David 1968). Razlike u produktivnosti medicinskih nauka u Francuskoj, Nemakoj, Britaniji i SAD od 1800.
do 1925. godine on objanjava preko raznih stepena kompetitivnosti koji su
preovladavali u akademskim sistemima ovih zemalja. Nemaki i ameriki
sistem bili su kompetitivni, jer su bili decentralizovani, dok francuski i britanski nisu bili kompetitivni. Kompeticija se odnosi na situaciju u kojoj nijedna
institucija sama po sebi nije u stanju da uspostavi standarde za sistem institucija
unutar kojeg su ljudi relativno slobodni da se kreu sa jednog mesta na drugo.
163
Od antike do 17. veka postojala je jasna linija koja je razdvajala liberalne i mehanike umetnosti. U pitanju je razlika
izmeu umetnosti za koje su bile potrebne glava i jezik, i one za
koje su bile potrebne samo ruke. Jasno je da su ove druge ostavljane
ljudima iz niih klasa. Prezir prema manuelnom radu iskljui(va)o
je eksperiment iz nauke (Zilsel 1941). Meutim, predrasude prema
manuelnom radu nisu spreavale alhemiare da eksperimentiu.
Alhemiju su upranjavali i pripadnici viih klasa kao hobi, iako
nijedan respektabilan uenjak kao predstavnik liberalnih umetnosti nije sebi dozvoljavao upotrebu metoda mehanikih umetnosti.
Neto drugaiji je sluaj italijanskih zanatlija iz 15. veka koji su
imali aspiracija ka viim drutvenim nivoima. Oni su konstantno
naglaavali da je manuelnom radu neophodna matematika, to je
trebalo da ukazuje na njihovu povezanost sa naukom.
Zato je koristan primer Gilberta kojeg Cilsel smatra prvim uenjakom koji se usudio da prihvati eksperimentalni metod
od najboljih zanatlija i da te rezultate predstavi uenoj javnosti. To
je njegovo istorijsko postignue. Nekoliko godina kasnije njegov
primer su sledili i Bejkon, koji je velike izumitelje i navigatore
cenio vie od uenjaka svog doba, i Galilej, koji je krenuo od
vojnog inenjeringa.
Sa nastankom nauke Cilsel smatra da je nastao i koncept
fizikog zakona, sredinom 17. veka (Zilsel 1942a). Korene ovog
koncepta on locira u Bibliju i Corpus Juris, jer je boanstvo koje
postavlja zakone centralna ideja judaizma (ove ideje nema, npr. u
egipatskoj religiji). Bog je stvorio svet, moralne i ritualne norme,
a tako verovatno i odreene karakteristike prirodnog (tj. fizikog)
sveta. Empirijska pozadina biblijskih ideja o zakonu verovatno
potie od posmatranja i zakljuaka da u prirodi postoje izvesna
164
165
166
Merton je ostvario najvei uticaj svojom idejom o normativnoj strukturi nauke. Koliko god ova ideja bila hvaljena ili
167
kritikovana, ona ostaje jedan od centralnih pojmova njegove sociologije nauke. Najpoznatiju formulaciju ova teorija je doivela
za vreme Drugog svetskog rata. Ideja da su nauka i demokratija
vrsto povezani nije bila nova1. Tokom tridesetih i etrdesetih
godina prolog veka nastale su okolnosti u kojima je bilo nuno
braniti ovu ideju. Naroito se u SAD i Engleskoj insistiralo na
tome da je nauka izraz demokratske politike kulture i da autonomija nauke u velikoj meri zavisi i od snage demokratije. Merton
je tada bio mladi sociolog i 1942. godine objavio je pomenuti rad
pod nazivom A note on science and democracy. On je tokom
narednih decenija tampan pod razliitim naslovima, a najpoznatiji je svakako onaj pod kojim je objavljen u knjizi The Sociology
of Science (1973): The normative structure of science, iako su u
njemu prisutne neke (male) izmene u odnosu na originalni rad iz
1942. godine. U pitanju je tekst koji spada meu najvie citirane
u sociologiji nauke. Njegov uticaj danas u najveoj meri potie od
problematike o naunom etosu, a ne od pitanja povezanosti nauke
i demokratije.
Mertonovim normama se mnogo toga zamera(lo), ali jedno je sigurno. Veina sociologa nauke svoje formulacije vrednosti
u naunom istraivanju zasnovala je upravo na njima ili protiv
njih. Ono to je zanimljivo jeste to da se vremenom izgubilo interesovanje za odnos ovih vrednosti i demokratije. Kao to je Mertonova doktorska teza izazvala vie polemika o uticaju religije na
nastanak moderne nauke, a ne o uticaju drugih okolnosti, tako je
i ovaj rad izazvao vie polemika o naunom etosu nego o odnosu
nauke i demokratije. Glavni izuzetak je Barberova knjiga iz 1952.
1
168
169
170
171
neki autori [npr. Barber 1952/1962] kasnije nazivaju komunalizmom) Merton je povezao sa drutvima u kojima postoje mogunosti za slobodnu diskusiju i otvorenu komunikaciju. Antiteza
ovoj normi je tajnost, jer komunizam podrazumeva verovanje u
zajedniko posedovanje rezultata nauke. U potencijalnom konfliktu sa ovom normom jeste definicija tehnologije kao privatnog
vlasnitva u kapitalistikoj ekonomiji. Zato Merton istie da naunici ili zagovaraju neki oblik socijalizma ili patentiraju svoje
radove kako bi obezbedili njihovu javnu upotrebu.
U najirem smislu ova norma govori o tome da su nauna dostignua produkt drutvene saradnje i da su deo drutvene
zajednice. Prava kojima raspolae naunik koji je neto otkrio u
znatnoj meri su ograniena. Eponimiki zakon samo odaje priznanje pronalazau koji unoenjem otkria u nauni fond ostavlja sebi
samo priznanje i ast. Eponimija je, dakle, samo mnemoniki
mehanizam koji odaje poast, a ne garantuje neko ekskluzivno
pravo na pronalazak. Rasprave oko prioriteta ne dovode u pitanje
status naunog znanja kao zajednikog vlasnitva.
Merton zanemaruje injenicu da u nauci postoji tajnost,
naroito za vreme istraivanja (vidi Hull 1985; McMullin 1985).
Zatim, tu je i problem nevidljivih koleda koji potencijalno mogu
da narue ideju komun(al)izma u nauci. Oni su selektivni i zatvoreni, to za posledicu moe da ima nedostatak adekvatnog
sistema kontrole tehnikih normi nauke (vidi i Price and deB.
Beaver 1966)1.
Institucija nauke ima sopstveni sistem nagrada u vidu
eponimikih zakona, naunih nagrada i istorijske pozicije. Ne
smemo zaboraviti ni uticaj ekstrinzinih nagrada na naunike.
Sasvim je mogue da etika uspeha koja karakterie itavo drutvo
moe da neutralie ezoterine norme nauke. Sutina ovih zapaanja je da Mertonove norme moda i nisu (vie) adekvatne da prue opis stvarnog ponaanja (dananjih) naunika (vidi Rothman
1972 i Wunderlich 1974). Meutim, Merton pod ovom normom
1
172
173
174
175
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
idejama nije pruen pravedan tretman, u smislu da su nepristrasno ponuene na nauno trite ideja. Time je narueno i pravilo
komun(al)izma. Diseminacija njegovih teorija bila je ograniena
ili pristrasno kritikovana (vidi Mulkay 1969; Dolby 1975).
itajui tekstove Velikovskog u potpunosti je jasno da je
u pitanju obina pseudonauna teorija, zasnovana na (pra)starim
istorijskim dokumentima i legendama. Najpoznatija teorija jeste
ona prema kojoj je velika kometa izbaena sa Jupitera zamalo udarila Zemlju, ali je postala planeta Venera, a kasnije su njeni delovi
postali Mesec i Mars. Osim to su ove teorije bile u suprotnosti sa
tadanjim saznanjima, nije postojao nikakav kauzalni mehanizam
u teoriji koji bi bio u stanju da objasni ove dogaaje. Ono to
je ipak tano jeste da su prve reakcije na teorije Velikovskog bile
zasnovane ne na evaluaciji njegovih argumenata, ve na nestandardnim argumentima, kada se uporede sa tadanjim znanjima.
Neko je morao biti u pravu: ili Velikovski ili nauna zajednica.
Velikovski je aprila 1952. godine pokuao da odgovori
svojim kritiarima na zasedanju American Philosophical Society,
govorei o neortodoksijama moderne nauke. Iako je njegov argument sasluan i kasnije se o njemu raspravljalo, zahtev da se
njegovo izlaganje tampa u asopisu Proceedings sa kritikama
njegovog rada je odbijen. Naunici su veoma ustro osuivali i
izdavaa knjige Worlds in Collision, kuu Macmillan Company,
ak i sa pretnjama da e bojkotovati njihove naune udbenike.
Ovakvo ponaanje zaista naruava razne, ako ne i sve norme koje
je opisao Merton.
Interesantan je i sluaj Gordona Atvotera koji je otputen
sa pozicije kuratora u Hejdenskom planetarijumu i sa pozicije
predsednika institucije Department of Astronomy at the American
Museum of Natural History. Njegov greh je bio dvojak. On je
bio jedan od ljudi koji su preporuili da se knjiga Velikovskog
tampa, a pokuao je da prezentuje program u planetarijumu koji
bi prikazao dogaaje onako kako ih je Velikovski opisao (Mulkay
1969).
Zato Malkej zakljuuje sledee: Originalnost je nesumnjivo vrednovana od strane naunika, ali originalnost koja ostaje
unutar granica koje su nametnute postojeim stilom miljenja.
187
188
189
190
191
192
1
Formalno gledano, razlikovanje normi i kontranormi je nepotrebno,
jer su i kontranorme norme.
193
Nezainteresovanost se odnosi na
oekivanja savremenika da naunik
sopstvene interese zadovoljava preko
sluenja naunoj zajednici.
Zainteresovanost se odnosi na oekivanja bliskih kolega da sopstvene interese zadovoljava sluei sopstvenim
interesima i interesima nevidljivih
koleda kojim pripada.
194
Votsonova knjiga, iji je radni naslov bio Honest Jim, svojevremeno je izazvala pravi skandal u naunom svetu i postala je bestseler i klasik.
Frensis Krik je bio toliko besan da je tada zapoeo (ali i prekinuo) rad na knjizi
The Loose Screw koja je trebalo da predstavlja odgovor na Votsonovu verziju
dogaaja. asopis Nature je odustao od pokuaja (nakon dvanaest odbijanja!)
da recenziju napie molekularni biolog (Davis 1982/1986). Mnoge recenzije
su bile negativne i neozbiljne (vidi Stent 1968 kao recenziju sedam recenzija
Votsonove knjige, a Medawar 1968 kao najadekvatniju od tih) i u njima je jasno
uoljiv Raomonov efekat.
195
najeminentniji naunici najvie dogmatski raspoloeni i nefleksibilni. Zato i ne udi iroka rasprostranjenost Plankovog principa
kod filozofa i sociologa nauke, koji emo pokuati da osporimo.
Po pitanju superiorne inteligencije nema ozbiljnih istraivanja koja potvruju uzronu vezu izmeu IQ-a i kvaliteta naunih radova, ali jedno je sigurno, a to je da je Ortegina hipoteza
o znaaju osrednjih naunika opovrgnuta (Cole and Cole 1972).
Zakerman (Zuckerman 1967) je pokazala nakon istraivanja nobelovaca da su u produkciji naunih dela motivisanost i istrajnost
u najmanju ruku jednako vani kao i inteligencija.
Integritet naunika je verovatno jo jedan mit o kojem
se esto pie. Osim Votsonovog prikaza kontroverze oko DNK
(Watson 1968/2001), u kojem su naunici prikazani kao obina
ljudska bia, danas znamo da su i mnoga velika imena nauke
u veoj ili manjoj meri varala. U prvu grupu naunika, koji su
u znatnoj meri nametali svoje rezultate ili varali, spadaju Siril
Bart i Kamerer, a postoje indicije da su donekle svoje rezultate
nametali Ptolomej, Galilej, Njutn i Mendel, koji spadaju u drugu,
daleko brojniju grupu naunika (vidi Mahoney 1979 i Broad 1981).
O pitanju komunalnosti bilo je rei, i tu je najei prigovor onaj
koji upuuje na evidentno postojanje sumnjiavosti i tajnovitosti u
nauci. Koliko god da su Mertonove norme (bile) kritikovane, one
ostaju veoma snaan eksplanatorni mehanizam raznih pojava u
nauci. Potrebno je samo veoma jasno naglasiti da on nije pisao o
normama koje naunici slepo potuju, ve ih je smatrao idealima
prema kojima naunici oseaju ambivalenciju. Preko detaljnije
analize Matejevog efekta videemo jo primera koji se tiu sistema nagraivanja u nauci.
196
197
198
199
200
201
Matejev efekat nam ukazuje na injenicu da je nauka javna institucija koja nije sastavljena samo od privatnih i subjektivnih
iskustava naunika. Nauni rad moe biti lian, ali mora se odvijati njegova difuzija kako bi otkrie postalo deo javne nauke. To
znai da je nuna komunikacija, jer nauni doprinos podrazumeva
usavravanje zajednikog fonda znanja. Na kraju, dakle, nauka je
drutveno zajedniko i drutveno validirano telo znanja. (Merton
1968d: 59) Zbog toga je prilikom razmatranja razvoja nauke neophodno i razumevanje drutvenih i psiholokih mehanizama koji
utiu na usvajanje ili otpor novim dostignuima. Matejev efekat
moe biti od koristi i u situaciji kada doe do vie istovremenih
otkria. Opet je u pitanju disfunkcionalnost za eventualno manje
poznatog autora, ali za nauku kao instituciju ovo je izuzetno vaan
mehanizam akumulacije novih znanja1.
Merton upozorava da je rad priznatih i vrhunskih naunika sam po sebi esto percipiran kao da poseduje veliku naunu
vrednost. To je sociopsiholoka osnova komunikacijske funkcije
Matejevog efekta i u pitanju je poseban sluaj samoobistinjujueg
proroanstva (Merton 1948b). Kao i ostala samoobistinjujua
proroanstva i ovo moe da bude disfunkcionalno. Kada se Matejev efekat, dakle, transformie u idol autoriteta, on naruava
normu univerzalnosti otelotvorenu u instituciji nauke i ograniava
napredak znanja. (Merton 1968d: 62) U praksi mi ne znamo nita o tome koliko esto se radovi odbijaju jer su pisani od strane
nepoznatih autora, i slino. Taj deo prie ostaje na nivou anegdota
i traeva.
Najdetaljniju analizu Matejevog efekta Merton je izvrio
na problemu Tomasove teoreme (Merton 1995). U pitanju je tekst
koji objanjava i opravdava odavanje priznanja samo Vilijamu, a
ne i Doroti Tomas za formulaciju definicije situacije (Thomas and
Thomas 1928). Interesantno je to Tomas nije prvi koji je formu1
Goldston (Goldstone 1979) nudi deduktivno objanjenje ovog efekta
na osnovu optih propozicija o ponaanju individua. Time se individualistiko
objanjenje kontrastira Mertonovom funkcionalistikom. Sutina je da Matejev efekat moe da se posmatra ire nego to to ini Merton i da tako postaje
efekat koji je mogue objasniti na osnovu naina na koji individue reaguju na
stimulanse dok tragaju za nagradama.
202
203
Kod Tomasove teoreme najee se javlja i fenomen obliteracije putem inkorporacije u transmisiju znanja. U pitanju je
posebna varijanta eponimije, jer obino iskljuuje i/ili autora i/ili
originalni izvor. To je neplanirani socijalni mehanizam u kojem
korisnici (dakle i prenosioci) odreenog dela znanja bivaju u tolikoj meri upoznati sa poreklom tog znanja, te pretpostavljaju da
je isti sluaj i sa itaocima. Ovo je obino sluaj sa epigramima.
Tamo gde nema eponimije izostavljeni su i autor i originalno delo
(npr. Znanje je mo od Bejkona), dok u eponimikim zakonima obino biva izostavljeno delo (npr. Bojlov zakon). Obliteracija
putem inkorporacije moe da objasni izostajanje citiranja samo
teoreme, ali ne i injenicu da je samo Tomasu pripisivano autorstvo zajednike knjige (to spada u fenomene parcijalnog citiranja
koji u nauci nisu retki).
Fenomen obliteracije drugaije se zove i fenomen palimpsesta ili anatopiki sindrom (Merton 1965/1993, 1968c;
Garfield 1975), i on u velikoj meri utie na citiranost otkria koja
su izuzetno brzo apsorbovana u telo znanja, tako da (isuvie brzo)
postaju institucionalizovana. esto se dogaa da se odreena ideja
pripisuje autorima kod kojih se prvi put naie na tu ideju. Jo
ei je sluaj da je odreeni autor jednostavno usvojio ili donekle
revidirao ve postojeu ideju za koju najee zna od koga potie.
Prenosioci odreenih ideja kojima je originalni izvor poznat mogu
da pretpostave da je i drugim ljudima poznat izvor i tako se stvara
situacija da se originalni izvor ne navodi, makar i zbog toga da se
ne potcenjuju itaoci. I konano, pretraga referenci za svaki problem esto ume da bude izuzetno iscrpljujua, to oteava rad.
javnosti prvi na nju skrenuo panju Kimbal Jang 1930. godine u udbeniku
iz socijalne psihologije. Merton dalje ulazi u trag grekama prilikom citiranja reenice iz knjige Tomasovih, u delima Hauarda Bekera i Vilarda Volera.
Bekerova greka se odnosila na pogrenu bibliografsku referencu, a Volerova
na pogreno citiran tekst. Merton je u svom ranom tekstu (1938a) ovu teoremu
nazvao sociolokom teoremom V. I. Tomasa, a veoma je interesantno to u
svom radu iz 1995. sam sebe pogreno citira (Merton 1995: 384). Njegov citat
u ovom tekstu upuuje na 333. stranu teksta iz 1938, ali se citat nalazi na 331. i
332. strani. U tekstu iz 1938. godine nema direktne reference koja bi upuivala
na zajedniku knjigu Doroti i Vilijama Tomasa. Naknadne analize citiranosti
pokazuju da je najvei broj autora citirao medijatorne izvore, najee Mertona
(Merton 1995).
204
Premalo referenci takoe moe da stvori probleme i za itaoca i za autora. Funkcija citiranja je ista kao i funkcija rada da
obezbedi itaocu informacije koje on (najee) ne poseduje. I zato
veliki broj naunika nee citirati optepoznate dokumente, jer
postoji pretpostavka da je italac upoznat sa njima. Obliteracija je
verovatno jedan od najveih komplimenata koji nauna zajednica
moe da da autoru iji rad se inkorporira u fond opteg znanja.
Ona ukazuje na sutinski doprinos nekoj disciplini koji naunici
uzimaju zdravo za gotovo ili tacitno, tj. preutno.
Nakon izuzetno iscrpnih analiza Merton eli da ubedi
itaoce (i to vrlo ubedljivo) da njegovo imenovanje teoreme nije
posledica ni seksizma u nauci, ni Matejevog efekta. Njemu je
Doroti Tomas potvrdila da je teoremu smislio Vilijam Tomas.
Merton je tokom godina saznao da to nije bio jedini put da je
Tomas upotrebio teoremu. To je naknadno uinio jo dva puta u
samostalnim tekstovima (za detaljniji opis vidi Merton 1995)1.
Oigledno je da je Merton prvi put formulisao Matejev
efekat na osnovu podataka Harijet Zakerman, ali osim tih podataka nije bilo konkretnih empirijskih podataka koji bi potvrdili
tanost itave teoreme. Za to su se pobrinuli Mertonovi uenici
i sledbenici. Zakerman je ve 1968. godine (Zuckerman 1968)
na posredan nain govorila o Matejevom efektu. Ona zapaa da
je nauni rad sve kompleksniji i da je posledica toga redukcija
vidljivosti individualne uloge naunika. Sve vie ima radova sa
nekoliko autora. Oko 80% radova iz hemije (to je etiri puta
vie nego pre jednog veka), 60% radova iz fizike i 40% radova
iz biologije delo je vie autora. U drutvenim naukama i humanistikim disciplinama taj procenat je 1. Problem kod radova sa
vie autora je u redosledu imena. Simboliki gledano, redosled
imena je adaptivni mehanizam koji potpomae alokaciju odgovornosti i zasluga meu saradnicima. Postoje tri osnovna obrasca
sreivanja redosleda prezimena autora: (1) A, B, C (cilj je da se
odri jednakost doprinosa autora); (2) Z, A, B, C ili X, Y, Z, A
(istie se vidljivost jednog ili vie autora); (3) nasumini alfabetni
1
205
206
207
208
209
210
211
mogunostima za formiranje drutvenih zajednica inovatora. Dominantni trend u modernim drutvima je promena nezavisnih,
polu-nezavisnih i potkulturnih sistema u heterokulturne sisteme,
a ne obrnuto. Ovo ukazuje na sve veu mo organizacija koje
mogu da uzmu pod kontrolu resurse za proizvodnju, distribuciju
ili prikazivanje inovacija i da se meaju sa spontanim formiranjem zajednica inovatora. Ovaj trend se izgleda odvija u sve tri
institucije (Crane 1976).
Na osnovu pregleda teorija o univerzalizmu u nauci, Matejevom efektu i o sistemu nagraivanja u nauci proizlazi nekoliko
zakljuaka. Potrebno je praviti razliku izmeu univerzalizma na
individualnom i institucionalnom nivou, jer je jedino na taj nain
mogue adekvatno govoriti o ovom problemu. Nauka na duge
staze (ta god to znailo) predstavlja autokorektivni mehanizam,
gde se partikularizam na individualnom nivou vrlo lako moe
nadomestiti univerzalizmom na institucionalnom planu. to se
tie sistema nagraivanja u nauci, verovatno nijedan ne vai u
svojoj idealno tipskoj varijanti, jer je nauka kao institucija vremenski promenljiva, tako da su mogui periodi u kojima se norma univerzalizma kri u veoj ili manjoj meri. Omiljeni primer
relativista, Velikovski, ne moe da se smatra adekvatnim, jer je
neozbiljno kritikovati normativnu strukturu nauke sa epistemiki
indiferentnim stavom. Kako bi se mogao doneti konaan sud o
Matejevom efektu, kao veoma interesantnom konceptu za istraivanje akumulativne prednosti, on mora da izdri jo rigoroznija
empirijska istraivanja koja je zapoeo Stiven Kol sa zakljukom
da nema eksplanatornu mo koju mu je pripisivao Merton.
212
213
Tomas (Thomas 1923) je priznanje shvatio kao jednu od etiri ovekove elje. On nervni sistem vidi samo kao opti mehanizam
za delovanje. (str. 4) Sa tim nervnim mehanizmom korespondiraju etiri elje, odnosno sile koje nas teraju na delanje (str. 4):
(1) elja za novim iskustvom; (2) elja za bezbednou; (3) elja
za reakcijom (prilikom interakcija sa drugim ljudima); (4) elja
za priznanjem, koja se ogleda u borbi ljudi za poziciju u njihovoj
drutvenoj grupi. . . (str. 31)
Merton pokuava da pokae irelevantnost iskljuivo psiholokih analiza borbe za zaslugama, jer smatra da je ta potreba
posledica same institucije nauke, odnosno njene prirode. Originalnost je izuzetno vana vrednost u nauci i zato se priznanje toliko
ceni, jer nakon nekog otkria nauniku ostaje samo priznanje.
Njegov doprinos postaje javno dobro, tj. javno znanje (Ziman
1968). Merton pokazuje koliko je zaista bitna trka za eponimikim
zakonima (Merton 1957: 642644), jer je eponimija najtrajnije i
verovatno najprestinije priznanje koje je institucionalizovano u
nauci1.
O etosu nauke je bilo rei, tako da je ovom prilikom dovoljno rei da Merton najvie panje posveuje skromnosti, koja
se ogleda u vidu odavanja priznanja znanju svojih prethodnika.
Jedna od najpoznatijih formulacija ove vrline pripisuje se Njutnu:
Ako sam ja video dalje, to je zato to sam stajao na ramenima
dinova. (Njutn, u Koyre 1952: 315)2 Kako Merton (1957: 648)
1
Detaljnija istraivanja o eponimiji mogla bi mnogo toga da kau o
samoj nauci, sistemu nagraivanja i rastu naunog saznanja. Ako posmatramo
stanje u nauci u poslednjih nekoliko decenija, sve je manje zakona koji su nazvani po nauniku koji ih je otkrio (deB. Beaver 1976). Razlog tome je moda
manja elja za eponimijom od strane naunika, to je malo verovatno, ili je u
pitanju poveanje saradnje u nauci, to dovodi do oteanog odavanja priznanja
pojedinanim naunicima. Prvo polje koje je prikazalo devijacije u odnosu na
tradicionalni eponimijski rast jeste hemija, koja je poznata po kolaboracionim
radovima. I zaista, eponimiki zakoni u hemiji prestaju krajem 19. veka.
2
Poznata reenica se grekom esto smatra Njutnovom, koji ju je
upotrebio u svom pismu Huku. U knjizi Anatomy of Melancholy (1621) Robert
Barton (15771640) je napisao: Iako je bilo mnogo starih dinova u fizici i
filozofiji, slaem se sa Didakusom Stelom [Didacus Stella], Patuljak koji stoji
na ramenima dina moe videti dalje nego sam din; mogu lako dodati, menjam
i vidim dalje nego moji prethodnici . . . Didakus Stela je bio panski egzegeta
214
215
216
217
218
219
sti, ali ne zbog nekakve moralnosti samih naunika, ve zbog kumulativne prirode nauke koja neizbeno dovodi do isplivavanja
greaka ili prevara. Vajt (White 1987) se ne slae sa Kolandom
i iznosi miljenje da preko 10% svih objavljenih radova sadri
neke vidove prevare, poput zanemarivanja negativnih rezultata (sa
stanovita eksperimenta ili istraivanja), citiranja radova koji navodno potkrepljuju problem koji se razmatra, statistikih analiza
koje se ne razmatraju detaljno i jasno itd. Problem ove tvrdnje je
u zanemarivanju razlike izmeu svesne i nesvesne obmane.
Hagstrom (1965) se slae sa Mertonom i njegovom procenom da su prevare retka pojava u nauci, s tim to tvrdi da se
one najee javljaju u perifernim oblastima istraivanja, gde se
pokuaji replikacije ree deavaju. On skree panju na bitnost
tajnosti u nauci koja se danas javlja najee zbog straha da se ne
bude anticipiran ili preduhitren. Jo jedan razlog za tajnost lei
u elji da se bude to sigurniji u validnost sopstvenih ideja, gde
je Darvinov sluaj sigurno najpoznatiji primer iz istorije nauke.
Danas se esto prvo tampaju apstrakti koji omoguavaju lake
reavanje sporova oko prioriteta.
Harijet Zakerman (Zuckerman 1984) je naune norme
ponaanja podelila na kognitivne i socijalne/moralne. Kognitivne
norme su zajednika oekivanja koja se tiu naunog istraivanja
i naune prakse, dok se ove druge odnose na meusobni odnos
naunika u radu. Njen zakljuak je da sistem drutvene kontrole u
nauci nije dovoljno razvijen kada se uporedi sa sistemima kontrole
koje moemo nai u medicini ili pravnom sistemu i da malo toga
znamo o prevarama u nauci sa empirijske strane.
Voren maus (Schmaus 1983, 1984) se vie fokusirao na
etike implikacije prevare u nauci kao celovitom sistemu znanja.
Zakerman je govorila najvie o oblicima, izvorima, uestalosti i
moguim konsekvencama koje prevare mogu da imaju na razvoj
naunog znanja. maus ima za cilj da pokae nunost razlikovanja
svesne ili nesvesne prevare u nauci, jer re prevara upuuje na
svesno delovanje, dok je nesvesna prevara stvar nemara ili sluajnosti (vidi Feigenbaum and Levy 1996). Ova razlika je veoma
bitna. (Svesna) prevara je najtei oblik naruavanja naunih principa, jer ona uruava same temelje poverenja na kojima se gradi
220
221
naunicima i njihovom etosu mausu je jasno da u javnosti preovladava slika o naunicima kao ljudima koji nezainteresovano
tragaju za istinom. Zato pokuava da pokae kako rast nauke ne
zavisi od specijalnih moralnih normi na osnovu kojih se naunici
suzdravaju od delanja u sopstvenom interesu. Kada naunici vre
prevare, to je jednostavno prevara, a ne krenje nekog posebnog
moralnog pravila. Oni nisu drugaiji od ostalih ljudi.
Ako bismo eleli da na optem nivou razmatramo naunu
prevaru, moramo pronai neophodne uslove koji su uvek u njoj
prisutni. Tako moemo rei da se nauna prevara sastoji iz tri
komponente (List 1985). Mora postojati najmanje jedna osoba koja
je prevarena, medijum preko kojeg se vri prevara (rad, tabela,
fosilni ostaci itd.) i model bez kojeg se prevara ne bi shvatila ozbiljno. Preko modela se prevara prihvata kao prava stvar1.
List smatra da je evoluciona teorija naune prevare ta
koja na najbolji nain moe da objasni fenomen prevare, ba
kao to organska evolucija objanjava mimikriju. (str. 27) Prema
evolucionoj teoriji naune promene ideje preivljavaju ili se odbacuju usled svojih sposobnosti da opstanu u neprekidnom procesu
selekcije u nauci. U itavom kompleksu selekcije i varijacija prevara moe biti adaptivna strategija maksimizacije profesionalnog
ugleda i uspeha. Ona moe biti posledica radnih okolnosti nekih
naunika (gde se rauna i pritisak da se konstantno objavljuju
radovi), tako da moe doi do pokuaja plagijatorstva rezultata
drugih ili fabrikovanja nepostojeih rezultata i eksperimenata.
tom injenicom, to je umanjilo kritiko sagledavanje dokaza.
Kenet Oukli je bio kljuan ovek koji je razotkrio prevaru. Prva
lobanja je bila ljudska, stara oko 620 godina, druga takoe (bio je pronaen i
drugi primerak koji je ubedio mnoge skeptike). Vilica je pripadala orangutanu
i bila je stara oko 500 godina. Zubi koji su pronaeni pripadali su slonu, nilskom
konju i impanzi. Na raznim listama nalazi se preko 15 imena moguih uesnika
prevare, ali je najverovatnije da pravi poinilac (ili poinioci) nikad nee biti
otkriven(i).
1
Najpoznatiji primeri metodologije prevare najee se nazivaju
doterivanje i kuvanje. Doterivanje se sastoji iz ublaavanja i izjednaavanja
numerikh podataka (dodavanjem lanih brojeva), dok se kuvanje odnosi na
odabir samo onih sluajeva koji potvruju neiju hipotezu. ista prevara je
ona u kojoj se podaci u potpunosti izmiljaju.
222
Tako se izdvajaju dva stanovita sa kojih se moe posmatrati prevara. Stanovite prema kojem je prevara devijacija i
stanovite prema kojem je prevara strategija koja vodi (lakem)
uspehu. List (str. 28) je posmatra kao evoluiranu strategiju za
opstanak u odreenim vrstama kompetitivnih situacija i tvrdi
da striktniji standardi u naunoj praksi ne mogu da dovedu do
iezavanja prevara, jer novi standardi raaju nove modele za nove
vrste prevara (upor. Norman 1984). Striktnija nauka stvara sofisticiranije prevare. On tvrdi da u tom pravcu ne moemo traiti
reenje za suzbijanje prevare.
I konano, postoji i ekonomska teorija naune prevare
(Wible 1992). Ona polazi od dve kategorije loeg ponaanja naunika: neuspeha replikacije i prevare. Tako prevara predstavlja
namerno krenje naunog principa radi line materijalne dobiti
i profesionalnog napredovanja. (str. 5) Neuspeh replikacije javlja se kod onih rezultata koji ne mogu da budu ponovljeni usled
odreenih aspekata uobiajenog naunog istraivanja. Prvi razlog
je najee to to je vremena malo, a drugi to je nagrada daleko
vea za inovaciju nego za puku replikaciju inovacije1. Uobiajeno
je da naunici alociraju svoje vreme na (za njih) vrednija istraivanja ili probleme. Zato ne ude pokuaji da se naunici prilikom
optube esto pozivaju na neuspeh replikacije.
Kako bi objasnio ovo esto pozivanje naunika na neuspeh replikacije Vibl pravi varijaciju Bekerovog modela alokacije
vremena (Becker 1965), koji se tie alokacije vremena izmeu
dva zanimanja. Vibl govori o realokaciji vremena izmeu dve
aktivnosti unutar istog zanimanja, to je u ovom sluaju nauka.
1
223
224
225
nagrade. Devijantno shvatanje prevare predstavlja nauku kao sastavljenu od jedinstvene naune institucije, to nije tano. Unutar
svih grana nauke postoje institucije u nadmetanju i naunici u
nadmetanju. Zato se moemo sloiti sa Halom (Hull 1985: 4) kada
kae da [o]bjektivnost koja je toliko vana za nauku nije toliko
objektivnost individualnih naunika, koliko objektivnost naune
zajednice.
Pitanja prevare u nauci i borbe oko prioriteta povlae za
sobom jo mnoga pitanja. Jedno od njih je svakako pomenuto
pitanje otvorenosti i tajnosti u nauci. Makmalin (McMullin 1985)
predstavlja istorijsku analizu ovog problema, dok Hal (Hull 1985,
1988) vri teorijsku analizu. Otvorenost i tajnost mogu se smatrati
naunim kognitivnim strategijama, gde svaka ima svoje prednosti,
ali i mane. Kraa je sluaj kada jedan naunik tui rad predstavlja
kao svoj, a laganje i prevara su sluajevi kada naunik izmilja
rezultate. Kao to je reeno, ova dva tipa devijacija razliito
se kanjavaju. Kraa se u principu blae kanjava, jer najvie
kodi onom ko je sprovodi, dok je sasvim suprotno sa lairanjem
podataka i laganjem, zbog potencijalnih negativnih posledica na
sve naunike koji koriste lairane rezultate.
Tako moemo postaviti pitanje o kompetitivnosti u nauci. Da li je kompetitivnost sluajni produkt nauke ili intrinzini
deo njene organizacione strukture? Verovatno je i jedno i drugo
razvijano simultano tokom istorije, odnosno, nauka se verovatno
odvija negde izmeu kompeticije i kooperacije, to Merton nije u
dovoljnoj meri naglaavao1. Danas je u nauci daleko tee da prou
1
226
radovi i stavovi koji nisu potkrepljeni, a naunik se nalazi u situaciji koja ga tera da bude i kooperativan i kompetitivan. Ukoliko
eli zasluge od strane naune zajednice on se mora pozivati na
druge autore kako bi potkrepio svoje stavove. Time on i drugima
odaje priznanje. Nauka je efikasna jer upravo u njoj esto koincidiraju ciljevi individua koji je upranjavaju i ciljevi drutva, tj.
grupe. Ovo koincidiranje ne treba uzeti zdravo za gotovo. Sukobi
izmeu vrednosti nauke i individualnog naunika ogledaju se u
dilemama izmeu refleksije i produkcije, opreznog i brzog rada,
komunikacije i tajnosti, istraivanja i poduavanja (Reif 1961;
Merton 1963/1976, 1976b).
Ne smemo zaboraviti da pored priznanja koje autor dobija
za svoj rad treba da postoji i autorska odgovornost. Problem sa
sve uestalijim radovima sa mnogo autora nastaje kod pokuaja
pripisivanja odgovornosti. Anonimnost umanjuje anse za zaslugama, ali i opasnosti od preuzimanja odgovornosti. Nauni doprinosi nisu kognitivni atomi koji se mogu procenjivati u izolaciji.
Znanje identiteta autora rada moe biti veoma vano za njegovu
objektivnu evaluaciju. (Hull 1985: 10) Hagstrom (1965: 140) jasno
naglaava da praksa da naune tekstove pie vie autora oteava
socijalnu kontrolu naune zajednice, jer nije redak sluaj da se na
radove potpisuju i ljudi koji nisu na njima radili.
Ne zauzimaju svi naunici iste pozicije u drutvenoj
strukturi, iz ega sledi da postoje razlike u pristupu mogunostima za nauno postignue. Individualne razlike u kapacitetu
se podrazumevaju. Kako bismo temeljnije razumeli anomine
alnije da govorimo o individualnoj kompetitivnosti u nauci. Naalost, malo toga
znamo o ovoj grupi autora. ta bi se dogaalo da su imali drugaija miljenja?
Kako su njihovi radovi prolazili kada su objavljivani odvojeno (za detalje vidi
Hull 1988)?
Postoji jo jedan poznat primer skrivanja iza nepostojeeg autora,
ovog puta Isidora Nabija (ponekad spelovanog kao Isidore, a nekad Isadore), po
imenu fiziara i nobelovca Isidora Rabija. U pitanju je grupa od pet izuzetnih
evolucionih biologa (Robert Makartur, Riard Levins, Riard Luontin, Lorens
Slobodkin i Edvard Vilson) koji su u svojoj mladosti smatrali da je nauka isuvie
kompetitivna i da bi mnogo bolje funkcionisala kada bi bila vie kooperativna
(detaljni prikaz epizode u vezi sa Nabijem i debate oko sociobiologije koja je
izuzetno interesantna sa stanovita sociologije nauke vri Segerstrle 2000a:
184188).
227
228
nauka jeste, a ne samo kakva bi trebalo da bude. Postojanje naunih prevara ne znai da ne postoje nikakve norme u nauci. Kao
i druge drutvene institucije, institucija nauke ima sopstvene
karakteristine vrednosti, norme i organizaciju. (Merton 1957:
659) Ostaje samo da se ispita u kojoj meri su one internalizovane,
koliko su snane, kada dolazi do njihovog sloma, zbog ega, i kako
sve to utie na nauku kao drutvenu instituciju.
Veoma vaan Mertonov rad tie se viestrukih i singularnih otkria (Merton 1961) i u njemu se traga za odgovorima na dva
pitanja ono o otkriima, ali i na pitanje o geniju, tj. oveku koji
dolazi do otkria. Na prvi pogled moda deluje udno Mertonova
tvrdnja da u istoriji nauke izuzetak predstavljaju otkria koja su
uinjena samo jedanput. tavie, ta otkria zahtevaju posebna
objanjenja, a ne ona viestruka, i singularna otkria se najadekvatnije mogu tretirati kao potencijalna viestruka (za kritiku ove
ideje vidi Stokes 1986).
Dve tradicionalno suprotstavljene teorije naunog razvoja
tiu se pokuaja objanjenja uloge oveka koji dolazi do otkria.
Merton se zalae za socioloko, a ne psiholoko objanjenje. On ne
spori nijednu stranu argumenta, jer je razumljivo da je za nastanak
nekog otkria najee potrebna interakcija bioloko-psiholokih i
environmentalnih faktora, i zato insistira na sociolokoj koncepciji naunog genija. Na ovaj nain koncipiran, genije je onaj ovek
iji rad e na kraju biti ponovo otkriven. (Merton 1961: 484)
Genije tako postaje funkcionalni ekvivalent brojnim naunicima
sa manje ili vie talenta. I zaista, najvei naunici esto su bili
ukljueni u viestruka otkria (a time i u rasprave o prioritetu).
229
Prilikom razmatranja naune revolucije u 17. veku teoretiari su svoja objanjenja zasnivali na tri mogunosti. Objanjenje preko individualnog naunog genija (preteno objanjenja
istoriara), preko evolutivnog karaktera naunog znanja ili to je
preteno sluaj sa sociolozima, objanjenje preko znaaja neposrednog drutvenog okruenja (Merton 1938b). Odreena koliina genijalnosti neophodna je za neke poduhvate koje mi danas
posmatramo kao delove naune revolucije, meutim, preterano
naglaavanje genijalnosti podrazumeva da je nauna revolucija
nepredvidiva i teko objanjiva (vidi Kearney 1964, 1965).
Teorije o velikom oveku u drutvenim naukama nisu
nove. Sredinom 19. veka Karlajl (Carlyle 1841/1872) je pisao o
herojima, dok je Edvin Boring smatrao da [t]eorija o velikom
oveku ne moe da bude pogrena. Ona izraava isuvie oiglednu
istinu o drutvu. (1950: 339) Situacija je ipak daleko komplikovanija od ove konstatacije. Boring pravi razliku izmeu personalistikog i naturalistikog shvatanja genija, za koja je mogue da
budu i protivrena i komplementarna. Personalistiko shvatanje
oveka vidi kao potpuno slobodnog agensa, dok je naturalistiko
donekle ire i moe da inkorporira ovo prvo, jer posmatra genija
ne samo kao prethodnika novina, ve i kao konsekvencu njemu
prethodeih zbivanja. Naturalistiko shvatanje time negira misteriju i pokazuje preduslove genijalnosti. Boring je pokuao da
nae sinkretistiko objanjenje. Personalistiki argument bio je
da veliina oveka determinie veliinu otkria. Naturalistiki argument obre kauzalni red; veliina otkria je ta koja determinie
veliinu pronalazaa. (str. 341) U oba sluaja veliki ljudi dolaze
do velikih otkria.
Karlajlova objanjenja su personalistika, a verovatno
najpoznatiji rad koji zagovara tanost teorije o velikom oveku je
Dejmsov tekst (James 1880), dok je najpoznatija kritika takvog
stava Kroberov tekst (Kroeber 1917). Kroberovu argumentaciju
je kasnije prihvatio Lesli Vajt (White 1949/2005) i ona spada u
domen kulturnog determinizma.
Dejms svoj tekst poinje uenjem to do tada nikom
nije palo na pamet da postoji paralela izmeu injenica socijalne
evolucije i mentalnog rasta rase, s jedne, i Darvinove teorije evolu-
230
231
232
233
234
235
236
237
238
Merton (1945: 469n18) pojam serendipity objanjava kao komponentu istraivanja, tj. otkrie validnih rezultata do kojih se dolo sluajno,
nenameravano. Ovu temu on je prvi put naeo radom o nepredvidivim i
neoekivanim posledicama drutvene akcije (Merton 1936). Re serendipity
u engleskom jeziku ima veoma interesantnu istoriju, kojom se Merton sa Elinor
Barber pozabavio pre pola veka, 1958. godine. U pitanju je zajednika knjiga
koja nije objavljena na engleskom sve do 2004. godine, nakon smrti oba autora.
Elinor Barber je preminula 1999. godine, dok je Merton doiveo da vidi izdanje
knjige na italijanskom (Merton and Barber 1958/2004). U pogovoru knjige
Merton (2004) navodi i srpskohrvatski prevod rei serendipity: sposobnost
srenih otkrivanja sluajem i sposobnost sretnog sluajnog otkrivanja (str.
254). Termin serendipity skovao je Horas Volpol 1754. godine, a insipiracija
mu je bila bajka The three princes of Serendip. Serendip je staro ime za
Cejlon, tj. ri Lanku. Ovaj pojam najlake je definisati opisno, kao dolazak
do srenih i neoekivanih sluajnih otkria ili kao potragu za jednom stvari
i pronalazak druge. Najpoznatiji istorijski primeri ovakvih otkria jesu: Kolumbova, Keplerova, Plankova, Hercova, Rendgenova, Bekerelova i dr. (vidi
Barber and Fox 1958; Merton and Barber 1958/2004; Kantorovich and Neeman
1989).
239
240
241
242
243
244
1
Verovatno kontraintuitivno deluje tvrdnja da neznanje ima svoje
drutvene funkcije, a kamoli da moe da ima pozitivne konsekvence. Ono moe
da se definie kao odsustvo empirijski validnog znanja. (Moore and Tumin
1949) Totalno znanje je totalitet svih znanja koja su idealno dostupna oveku
. . . a ne samo ono to se veruje da je dostupno unutar konteksta socijalne akcije.
(str. 788n4) Ali poto ono nije mogue, neznanje moramo posmatrati ne kao
pasivni ili disfunkcionalni uslov, ve kao aktivan i esto pozitivan element u
delujuim strukturama i odnosima.
245
246
247
Prajs (Price 1963) nije govorio o tome u kolikoj meri elita zavisi
od ostatka naune populacije. Podaci jasno ukazuju na to da vrhunski naunici (i po svom radu i po radnom mestu na prestinim
univerzitetima) preteno citiraju naunike koji su isto pripadnici
elite. Za ovaj fenomen postoje razna objanjenja, kao na primer
da u viim krugovima postoji neki oseaj grupne pripadnosti ili
meusobnog potovanja, da najprestiniji univerziteti dobijaju
najvie sredstava itd. Ti prigovori ne stoje u svetlu empirijskih
dokaza, jer i fiziari iz niih slojeva najvie citiraju vrhunske
strunjake (S. Cole 1970).
Babuk i Bejts (Babchuk and Bates 1962) su istraivali
situaciju u drutvenim naukama i zakljuili da je ona jo gora.
Koristili su uzorak od 262 sociologa koji su stekli doktorat izmeu 1945. i 1949. godine. Profesionalnog sociologa autori shvataju
kao pripadnika dve profesionalne zajednice: zajednice ljudi koji
poduavaju na univerzitetima i zajednice disciplinarnih specijalista. Uloge u ove dve zajednice su razliite. Oni koji objavljuju
tekstove u relevantnim asopisima pre e oseati kao da intimnije
pripadaju zajednici disciplinarnih specijalista, i obrnuto. No, jasno
je da doprinos nauci ne mora da se ogleda samo kroz kvantitet
objavljivanja. Jedan rad moe da izvri vie uticaja nego velika
koliina radova.
Nije dovoljno posmatrati objavljivanje, ve i uticaj objavljenog rada. Tada disparitet postaje jo vei. Na ovaj nain dolazimo do podataka da u odreenim oblastima mali broj naunika
biva citiran. U okeanografiji se 2% naunika javlja u 65% svih
navoenja i citiranja. U psihologiji samo 10% od ukupnog broja
psihologa objavi po jedan rad godinje, a od tih 10% samo 10%
biva citirano (Hull 1988). Barbara Reskin (1977) je na uzorku od
238 hemiara koji su stekli doktorat izmeu 1955. i 1961. godine otkrila da 7,5% ovih hemiara nisu nita objavili tokom prve
decenije nakon sticanja doktorata, dok je 11% objavilo po jedan
rad. U svakoj godini oko 60% hemiara ne objavi nijedan rad, a
injenica je da je hemija nauka u kojoj razna istraivanja omoguavaju relativno lako pisanje radova. Moe se postaviti pitanje u
kojoj meri je citiranost adekvatan nain ispitivanja uticaja radova,
o emu e biti rei u sledeem poglavlju, ali isto tako treba imati
248
249
250
U poslednjih tridesetak godina vreno je nekoliko istraivanja sa ciljem da se ispita tanost opservacije da jedna nauna
teorija umire samo onda kada umru i poslednji veliki naunici koji
je zagovaraju. Nakon takvih testova (Hull et al. 1978; Nitecki et
al. 1978; Diamond 1980; Messeri 1988; Levin et al. 1995) postaje
jasno da je u pitanju (bila) zabluda. Ovo su istraivanja iz oblasti
teorije evolucije, geologije i kliometrije koja pokazuju da manje
od 10% varijacija u prihvatanju teorije ima veze sa godinama,
odnosno sa starou naunika. Ubedljiv(ij)e korelacije nisu pronaene.
Meseri (Messeri 1988) je pisao o kontroverzi oko kontinentalnog pomeranja. Na poetku kontroverze (pre 1966. godine)
stariji naunici su lake prihvatali ovu teoriju od mlaih. Srednji
period kontroverzi, od 1966. do 1968. godine, ne pokazuje razlike
izmeu starijih i mlaih naunika. Meseri nudi objanjenje za ove
razlike na osnovu sledeeg kriterijuma. Ponaanje naunika pre
zavisi od njegovog poloaja nego od starosti (iako je verovatnije
da e stariji naunik biti na boljem poloaju u stratifikacijskom
sistemu nauke). Stariji naunici su bolje situirani i zato im je lake
da prihvate nekonvencionalna istraivanja i da brane kontroverzne
ideje.
Mnogi autori su Plankov princip prihvatali preko socijalne
osmoze. Ono to previaju jeste mogunost davanja alternativnog
objanjenja za razlike u prihvatanju novih teorija starijih i mlaih
naunika. Starost se pre moe dovesti u vezu sa, recimo, interesima karijere, kao to je pokazao Meseri, a ne sa konceptualnom
inercijom koja bi bila psiholoka karakteristika starijih naunika.
Godine nisu operativni faktor u opiranju novim idejama. Ne radi
se toliko o opiranju novoj ideji, koliko o strahu od naputanja
svoje/stare ideje.
Barber, Hagstrom i Kun previaju jo jednu bitnu injenicu, a to je da je sam Plank prekrio sopstveno pravilo1. Na
osnovu detaljnijih analiza Plankovog stanovita jasno je da je u
pitanju obiter dictum, a nikako pretenzija Planka da definitivno
1
251
252
253
1
Dajana Krejn pravi razliku izmeu osnovne i primenjene nauke
(osnovna je ona koja se bavi problemima za ija reenja se smatra da nemaju
neposrednu praktinu primenu) i analizira internacionalni karakter nauke i
naine finansiranja, odnosno zavisnost od kulturnog okruenja (vidi i Price
1976a).
2
Znaaj Dereka Prajsa za sociologiju nauke gotovo da je nemogue
preceniti. Njegovi naukometrijski prorauni su najpoznatije numerike
deskripcije nauke koje se i danas esto koriste (vidi Mackay 1984; Griffith
1988).
254
uobiajeno. Ipak, privatna pisma jo uvek su bila omiljeni i uobiajeni nain komunikacije.
Vremenom su naunici shvatili da su knjige postale nezgodno sredstvo za objavljivanje eksperimenata. Isto je vailo i
za pisma, kada se radi o diseminaciji raznih otkria (Price 1963;
Porter 1964). U 17. veku glavni motiv za osnivanje prvih urnala
nije bio objavljivanje novih radova, ve saimanje novih publikacija i pisama kojih je bivalo previe da bi ih naunik mogao itati
i pratiti.
Nauni rad je dananji izgled dobio izmeu 1780. i 1790.
godine, a polovinom 19. veka javlja se moderni obrazac eksplicitnog navoenja referenci. Primarni motiv Prajs vidi u tienju
intelektualnog vlasnitva (Price 1963: 64, 68), jer je glavna svrha
objavljivanja radova (bila) u nadmetanju oko prioriteta, a ne u
objavljivanju novih informacija. Viestruka otkria samo su povod
za rasprave, a ne uzrok, odnosno osnova konflikta. Konflikte u nauci ne treba posmatrati psihologistiki kao da su odraz egoizma ili
nekih drugih linih osobina (iako ne treba zanemariti injenicu da
i line osobine mogu da doprinesu nainu rasprave oko prioriteta),
ve je potrebno shvatiti da je u pitanju naruavanje institucionalnih normi intelektualnog vlasnitva (Merton 1957: 637).
asopis Journal des Savans prvi put je objavljen u
Parizu 1665. godine, 5. januara. Imao je 20 strana i sadrao je
deset lanaka, pisama i beleaka. U to vreme vre se i pripreme
za asopis Philosophical Transactions koji izlazi 6. marta iste
godine. Imao je 16 strana sa devet lanaka i spiskom vanih filozofskih knjiga1. Tek 47. broj iz 1753. postaje oficijelna publikacija
Kraljevskog drutva. Prvi urednik bio je Henri Oldenburg, koji
je u poetku tampao asopis mimo Drutva, a bio je tadanji
sekretar (Porter 1964).
1
255
256
257
1
Sistematsko prouavanje neformalne komunikacije u velikoj meri
poiva na Prajsovim istraivanjima (Price 1963).
258
259
260
261
262
263
264
265
Veoma vana karakteristika nevidljivih koleda je meusobno citiranje istomiljenika. Sasvim je jasno ta naunik dobija
time to u svom radu koristi i navodi, recimo, iskljuivo pozitivne
citate, tj. one koji mu samo idu u korist (vidi Hull 1988). Analiza
citiranosti je veoma popularan metod utvrivanja uticaja odreenih naunika u sociologiji nauke i veoma koristan metod prilikom
raznih statistikih analiza (vidi Cole 1992 o raznim aspektima
ovih analiza; upor. Goudsmit 1974; za klasinu analizu citiranosti
vidi Price 1965 i Bayer and Folger 1966, a za novije bibliometrijske primere i tehnike detalje mapiranja autora u intelektualnom
prostoru vidi Bayer et al. 1990 i McCain 1990)1.
Merton je svojim radovima obezbedio teorijsku osnovu
za naukometriju i citatologiju, tako to je govorio o simbolizmu
odavanja intelektualnog priznanja ili duga (vidi Small 2004).
Pored njega, ovek koji je sigurno dao najvei tehniki doprinos izuavanju citiranosti jeste Judin Garfild. Po osnovnom
obrazovanju Garfild je hemiar, zatim je magistrirao iz domena
bibliotekarstva, a doktorirao iz strukturalne lingvistike. Prouavanjem naune komunikacije poeo je da se bavi 1951. godine
na univerzitetu Johns Hopkins (vidi Caraway 1999 i Cole 2000).
Pored raznih prigovora o kojima emo govoriti, analize citiranosti
ipak ostaju jedan veoma koristan nain za merenje i izuavanje
uticaja i kvaliteta naunog rada, za meusobnu isprepletenost
raznih naunih specijalnosti itd.
Ideja o Science Citation Index-u poinje radom iz asopisa
Science 1955. godine (Garfield 1955), gde su prvi put iznete ideje
o ovom ambicioznom projektu. Prva detaljna studija u kojoj se
primenjuje tehnika indeksa citiranosti na istoriju nauke je (Garfield et al. 1964). Garfild je u svojim kasnijim radovima govorio i o
impakt faktoru (tj. faktoru uticajnosti) koji omoguuje smisleno
poreenje velikih i malih asopisa (vidi npr. Garfield 1996a).
Merton (1988) je pisao o tome kako pozivanje na referencu moe da ima instrumentalnu kognitivnu i/ili simboliko
institucionalnu funkciju. Instrumentalnu u smislu to nam govori
1
Bibliometrija se odnosi na sve pokuaje kvantifikacije procesa
komunikacije koji su sadrani u pisanim i objavljenim radovima.
266
o radu za koji ranije nismo znali, a simboliku jer registruje poreklo neke ideje i odnosi se na intelektualno vlasnitvo. To znai da
reference ne predstavljaju samo eruditsku ornamentaciju. (str.
622) Postavlja se pitanje: kada je potrebno citirati?
Garfild (Garfield 1996b: 451452) navodi petnaest momenata kada je poeljno pozvati se na izvor(e): (1) kada se odaje
priznanje pionirima odreenih oblasti; (2) kada je potrebno odati
priznanje za odreeni rad savremenicima; (3) kada se identifikuju
metodologija, oprema za odreene eksperimente itd.; (4) kada se
ukazuje na literaturu o odreenom problemu; (5) kada se upuuje na ispravke sopstvenog rada; (6) kada se ispravljaju radovi
drugih; (7) kada se kritikuju prethodni radovi odreene oblasti;
(8) kada se potkrepljuju odreene tvrdnje; (9) kada postoji elja
da se italac upozna sa literaturom koja e se tek pojaviti; (10)
kada je poeljno podsetiti itaoce na slabo poznate radove, koji su
moda (nepravedno) retko citirani; (11) kada se potvruju podaci i
injenice; (12) kada se identifikuju originalne publikacije u kojima
se raspravlja o nekoj ideji; (13) kada se identifikuju originalne
publikacije koje opisuju eponimiki koncept ili termin; (14) kada
se eli opovrgnuti rad drugih ljudi, to je negativno citiranje; (15)
kada se radi o borbi oko prioriteta sa drugim naunicima, to je
vid negativnog odavanja priznanja.
Citiranje i navoenje referenci igraju veoma znaajnu ulogu u nauci, ali postoje razliita vienja ovog problema, od kojih su
neka prilino radikalno suprotstavljena. Tako Kaplan (1965) tvrdi
da njegova istraivanja pokazuju da citiranje pre slui borbi oko
problema prioriteta nego preciznoj i tanoj rekonstrukciji prethodnika koji su uticali na autora koji citira (vidi i Small 1978). Jo
jedna latentna funkcija citiranja je to se preko njega svom radu
daje intelektualna i nauna respektabilnost.
Za sada se ne zna koliko esto naunici citiraju tue radove, a da ih nisu (paljivo) proitali. Ono to se sa sigurnou moe
tvrditi je da se to dogaa. Pretpostavka koja je prilino razumna
jeste da se esto odvija prepisivanje tuih referenci oko odreenog
problema. Treba imati u vidu i da se reference esto ubacuju u rad
267
268
citiranja.
269
270
271
272
Ed (Edge 1979: 108) eli da istakne dve stvari da kvantitativne metode odravaju racionalizovano objanjenje naunih
procesa koje pokuavaju da mere i da zamagljuju njihove prave
osobenosti. Nudei objektivnu sliku nauke, kakva ona navodno jeste, takve metode impliciraju neadekvatnu, pozitivistiku
i realistiku perspektivu, a zanemaruju i potiskuju dinamiku
perspektivu samih naunika. Objanjenja naunika se smatraju
parcijalnim, tako da se kvantitativnim metodama navodno dolazi
do objektivnije slike.
Smol (Small 1973) kocitiranje vidi kao tehniku preko
koje se odstranjuju subjektivni elementi koji bi nastali kada bi
istraiva sam odluivao i pretraivao literaturu iz neke specijalnosti. Ed tvrdi da je to preterivanje i citiranje shvata samo
kao jedan aspekt ponaanja naunika. Ako uopte i prihvatimo
ovaj metod kao najadekvatniji, to je samo zato to je potkrepljen i
drugim dokazima. Samo citiranje, istie Ed, nije dovoljno (vidi
i Chubin and Moitra 1975). U analizi citiranosti citiranje B od
strane A posmatra se kao da reflektuje uticaj B na A. U analizi
kocitiranosti jedina pretpostavka je da citiranje B i C od strane A
implicira da su iz perspektive A rad B i C povezani. Dakle, mape
kocitiranja reflektuju samo percepcije autora. Ipak, veliki broj
analitiara iz ove povezanosti zakljuuje drugaije. Kocitiranost
za njih predstavlja dokaz da su B i C povezani komunikacionim
vezama i da autori grupisani na osnovu kocitiranja predstavljaju
grupu koja je u interakciji.
Kol (J. R. Cole 1970) je kao i Ed pisao o ceremonijalnom citiranju, ali za razliku od njega, citiranje tretira kao validni
indikator uticaja. Ne treba zaboraviti da pored ceremonijalnog
citiranja postoji i sluaj demonstracije poznavanja literature,
diplomatsko citiranje (jer se reference de facto esto ubacuju i na kraju pisanja) i diplomatsko necitiranje (ako je neka
grupa naunika u sukobu sa drugom, malo je verovatno da e
biti meusobnog citiranja, osim ako su u pitanju kritike) itd. Ed
specijalnosti vidi kao socijalne konstrukcije koje omoguavaju
naunicima da pronau smisao i orijentaciju u svom radu. Iz ovog
sledi da nema jasnog konsenzusa oko granica discipline i njenih
273
274
275
276
277
278
279
280
281
282
283
u kojima se vre mnoga istraivanja i koja doivljavaju intelektualnu ekspanziju karakterie preteno citiranje skorijih publikacija.
Upravo to se dogodilo i sa sociologijom nauke. Kako je vreme
odmicalo, tokom ezdesetih godina, uoava se citiranje sve novijih
referenci.
Sutina je u sledee tri injenice: konsenzus o radu odreenih autora vremenom je rastao, mlaih autora je bilo sve vie
meu najcitiranijim autorima i sve vie su se citirale novije publikacije. Analize citiranosti pokazuju da tokom pedesetih godina u
sociologiji nauke nije postojala zajednika intelektualna orijentacija. Na listi najpoznatijih najcitiranijih autora od 1954. do 1959.
godine nalaze se (redom) Landberg, Djui, Parsons, Merton, Veber,
ils, Konant, Kun, Dirkem, Ogbern i dr. Malo ko od ovih autora je
ostvario neki veliki doprinos u sociologiji nauke. To su preteno
bili radovi iz raznih disciplina, a iji rad se mogao transponovati
u sociologiju nauke. Verovatno najpoznatiji sluaj jeste sa radom
Ogberna i Doroti Tomas (Ogburn and Thomas 1922) koji je esto
bio citiran od strane Mertona i Barbera.
Ve od 1955. godine Merton preuzima prvo mesto po citiranosti. Tek od 1960. godine na listi poinju da se nalaze sociolozi
i sociolokinje koji su i danas poznati u ovoj disciplini: Barber,
Gilispi, Kun, rajok, Prajs, Garfild, Hagstrom, Zakerman, Ben-Dejvid, braa Kol, Storer, Krejn i dr. Nedostatak ovih podataka
koje iznose Kol i Zakerman (Cole and Zuckerman 1975) jeste u
tome to je tek sredinom sedamdesetih godina uopte i bilo mogue da se na listi pojave autori koji su izazivai mertonovske paradigme. Danas se na listi nalazi i mnogo imena konstruktivistike
provenijencije, poput Blura, Barnsa, ejpina, Latura, Knor-Cetine
i dr. Pri analizi nove discipline interesantan je i odnos izmeu
uitelja i uenika. Poetkom sedamdesetih godina na listi najcitiranijih autora nalazi se i sedam Mertonovih studenata: Barber,
braa Kol, Glejzer, Guldner, Kaplan i Harijet Zakerman. Dajana
Krejn je takoe bila njegov student, ali nije radila doktorat pod
Mertonovim nadzorom.
Kao osniva istorije nauke kao discipline Sarton nije uspeo da regrutuje mnogo sledbenika (Thackray and Merton 1972).
Kao osnivau sociologije nauke Mertonu je to polo za rukom.
284
285
286
identiteta, a naroito nove profesionalne uloge; (4) uslovi pod kojima ovaj interes nastaje mogu se identifikovati i iskoristiti kao
osnova za izgradnju prediktivne teorije1.
Za nove profesionalne uloge neophodno je da postoje
uslovi u odreenom naunom polju. Pre razmatranja naunih
uloga razmotriemo problem uloga sa stanovita opte sociologije.
Potrebno je razjasniti nekoliko termina (Gullahorn and Gullahorn
1963: 3236). Drutveni status se odnosi na poziciju u okviru
drutvenog sistema, onakvu kako je ona definisana preko konfiguracije oekivanja koja se odnose na poziciju u sistemu kao celini
i prema ostalim pozicijama unutar sistema. Drutvena uloga
se odnosi na skup oekivanja koja su povezana sa zauzimanjem
odreenog statusa. Opti status oznaava opta oekivanja koja
vae za sve pojedince koji zauzimaju odreenu poziciju u grupi.
Specifini status se odnosi na oekivanja znaajnih altera prema
ponaanju i kvalitetima koji su prikladni za odreenu poziciju u
odreenom drutvenom sistemu.
Kada osoba poseduje odreeni status, mogue je da se
jave novi obrasci oekivanja. Alteri mogu da promene svoju definiciju specifinog statusa kako bi prilagodili odreene line karakteristike, kvalifikacije ili ogranienja ega. Ovaj skup definicija
zove se oekivanja u odnosu na ulogu. Definicija uloge odnosi
se na egovu percepciju konfiguracije oekivanja koja se povezuju
sa odreenim statusom. Ovde je naglasak na kognitivnom nivou
organizacije linosti, gde ego procenjuje ono to percipira kao
realnost. Na ove percepcije utiu i razni motivacioni procesi.
1
Autori govore o primeru psihologije koja je na svojim poecima
bila podeljena na spekulativnu filozofiju i fiziologiju. Krajem 19. veka (oko
1880. godine) nastajalo je sve vie specijalizovanih publikacija u kojima su se
zapostavljale i kritikovale filozofske publikacije. Publikovanje je postalo sve
intenzivnije, tako da je rasla svest naunika o postojanju specifine discipline,
psihologije. esto se nastanak nove grupe koja je posveena novoj specijalnosti
posmatra kao efekat intelektualnog rasta. Ubrzo nije bilo pojedinaca koji bi bili
u stanju da imaju znanje iz svih oblasti discipline, jer je znanje postalo preobimno. U radu se pokazuje kako je mogue da novi nauni identitet nastane pre
rasta discipline i da omogui rast naune produkcije. Dakle, makar na primeru
psihologije socijalni faktori su igrali veoma vanu ulogu, (relativno) nezavisno
od intelektualnog sadraja.
287
Uloga je jedinstvo koje ego postie izmeu skupa elemenata koji sainjavaju njegovu definiciju uloge i skupa elemenata
koji sainjavaju oekivanja u odnosu na ulogu od strane altera,
koji formiraju referentnu grupu za egov status. Uloga je tako
interakcija sistema linosti sa drutvenim sistemom. Ponaanje
tipino za ulogu odnosi se na ponaanje ega koje je zasnovano na
kognitivnoj organizaciji njegove definicije uloge i njegove percepcije oekivanja altera. Ono to je oigledno jeste da su ove razliite
percepcije esto i u preklapanju i u konfliktu. U tim procesima
razilaenja i usklaivanja dolazi do redefinisanja uloga.
Konflikt uloge definie se kao situacija koju karakteriu svi sledei uslovi: (1) odluka se zahteva od
osobe ija uloga je takva da se oekuje odluivanje;
(2) odluka je izmeu dve ili vie alternativa, od kojih
e svaka ispuniti legitimna oekivanja altera. . .; (3)
nijedna odluka koja je otvorena osobi nee zadovoljiti
zahteve koji su joj nametnuti od strane svih oekivanja
ili obaveza u konfliktu. Uopteno gledajui, bez obzira
na to ta ego odlui, on nee uspeti da ispuni neka
od legitimnih oekivanja njemu nametnutih od strane
njegove uloge ili njegovih uloga. [str. 38]
288
289
290
291
292
293
U poslednjem poglavlju o mertonovskoj sociologiji nauke obraeni su problemi stepena kodifikacije odreenih nauka,
prvenstveno sociologije, i problem konsenzusa u nauci. Prvom
problemu Merton je posvetio panju u radu o starosnoj diferencijaciji u nauci (Zuckerman and Merton 1972/1973). Kodifikacija
se odnosi na konsolidaciju empirijskog znanja u jezgrovite i meuzavisne teorijske formulacije. (str. 507) Nauke i discipline se
meusobno razlikuju po stepenu kodifikacije, to svaki naunik
zna intuitivno, ali to je potrebno teorijski objasniti. Grubo gledano, nauke koje su vie kodifikovane su prirodne, a one koje su
manje kodifikovane su drutvene nauke i humanistike discipline.
Iz stepena kodifikacije slede mnoge osobenosti odreenih naunih
disciplina ili nauka, a razmotriemo one najvanije.
Prva posledica ovakvog posmatranja nauka je njihova
mogua hijerarhizacija na osnovu stepena kodifikacije. Kada se
govori o ovom fenomenu obino se misli i na kompleksnost fenomena koje odreene nauke izuavaju, ali i na stepen njihovog
intelektualnog razvoja. Tako je astronomija prva nauka koja se
razvila, a za njom su usledile fizika, hemija, biologija i sociologija
(ovde se misli na Kontovu pojednostavljenu zamisao hijerarhije
[Comte 183042/1896). Nauke se po ovom kriterijumu mogu podeliti na tvrde i meke. Tvrde nauke bi bile: fizika, hemija
i biohemija; srednje tvrde: botanika, zoologija i ekonomija; a
meke: psihologija, sociologija i politika nauka (Storer 1967:
80).
U manje kodifikovanim naukama veu ulogu bi trebalo
da igra iskustvo, jer u njima naunici moraju da vladaju velikim
brojem deskriptivnih injenica i teorijama niskog nivoa, ije implikacije esto nisu u potpunosti shvaene. Preko konsolidacije
podataka i ideja u teorijske formulacije vie kodifikovana polja
imaju tendenciju da vre obliteraciju originalnih verzija izvesnih
prolih doprinosa i da inkorporiraju njihovu sutinu u novije formulacije. to je polje vie kodifikovano to je nivo obliteracije
publikacija vei (Weiss 1960). Vajs je preko analize citiranja zakljuio da vie kodifikovane nauke ee citiraju noviju literaturu.
294
295
296
297
298
299
300
301
302
303
Vrh hijerarhije
Dno hijerarhije
1. Razvoj teorije
Nema ni teorije, ni generalizacija niskog nivoa; pretparadigmatski stadijum; postoji nizak nivo kodifikacije
2. Kvantifikacija
3. Kognitivni
konsenzus
Progres ili stopa rasta no- Progres ili stopa rasta novog znanja je relativno brz vog znanja je relativno spor
304
pisanja knjige, a u sociologiji se citiraju preteno relativno savremeni radovi. Materijal u udbenicima iz fizike od pre 20 godina
veoma je slian kao i u dananjim, to nije sluaj sa sociologijom.
Drugim reima, tekstovi iz fizike govore o onome to je u jezgru,
a tekstovi iz sociologije govore o onome to je u stalno promenljivom frontu. Kol (Cole 1994b) tvrdi da dve varijable utiu na razvoj
znanja jezgra koje razlikuju prirodne i drutvene nauke. U pitanju
su mutabilnost fenomena koji se istrauju i mera u kojoj su izbor
problema i odluke koje se donose prilikom njegovog reavanja
zasnovani na kognitivnim ili nekognitivnim kriterijumima.
Ukoliko je razreena dilema oko konsenzusa (oko znanja
jezgra i znanja na istraivakom frontu) u raznim naukama, ostaje
samo da se osvrnemo na jo jednu ekstenziju hipoteze o kodifikaciji koja se tie mladih naunika koji navodno zatiu drugaiju
intelektualnu niu u raznim naukama i koji na razliite naine
izvode svoju ulogu. Jedan od mitova nauke je svakako onaj o
mladom i revolucionarnom nauniku, koji kao komplementarnu
implikaciju ima verovanje da nauna kreativnost opada sa godinama (Kuhn 1962/1970; Zuckerman and Merton 1972/1973).
Kolova istraivanja (Cole 1979, 1992) nude drugaiju sliku. Ako
se kao mlai naunici uzmu ljudi do 35 godina, njihova proporcija
u radovima objavljenim izmeu 1965. i 1969. godine u raznim disciplinama bila je sledea: u hemiji 29%, geologiji 38%, matematici
11%, fizici 25%, psihologiji 24% i sociologiji 13%. Na osnovu
empirijskih podataka ponovo moemo da vidimo da hipoteza o
kodifikaciji nije tana.
Kakve su onda posledice razlike u konsenzusu u znanju
jezgra u raznim naukama? I kakav je status sociologije? Pojam
naunog progresa teko je definisati, naroito ako govorimo o
drutvenim naukama. Jedan od naina da neko nauno polje ocenimo kao progresivno jeste da utvrdimo da li ono ima jezgro i da
li razvija novo znanje koje se dodaje jezgru. Iako priroda utie
na naunu istinu, odnosno, namee odreena ogranienja naim
teorijama koje nisu puke socijalne konstrukcije, danas teko da
moemo da govorimo o apsolutnoj naunoj istini. Uticaj prirode
moe da varira u odreenim teorijama, a i ne moemo biti sasvim
sigurni da su neka dananja znanja apsolutne istine (npr. Boring
305
306
307
308
309
Jedan od najveih pobornika teze da je sociologija prirodna nauka, odnosno da je u stanju da dostigne stupanj razvijenosti
prirodnih nauka je Volter Volas (Wallace 1983, 1994a, b). Njegova
knjiga je znaajna iz nekoliko razloga. Prvi je taj to eli da odbrani naunost sociologije, drugi jer predstavlja pokuaj inkorporiranja sociobiologije u tradiciju sociologije, a trei (i najvaniji)
je tretiranje sociologije kao prirodne nauke1. Kol (Cole 1994c) se
ne slae sa Volasovim pozitivizmom i shvatanjem da je sociologiji
neophodno jasno definisanje osnovnih pojmova, jer uniformne definicije i dalje ne podrazumevaju uniforman pristup fenomenima.
Puki lingvistiki konsenzus oko definisanja osnovnih pojmova ne
bi doneo nita novo, sve dok ne postoji konsenzus i oko znaenja
i znaaja fenomena.
Volasov projekat je veoma ambiciozan. On eli da pronae nain na koji teorijska raznolikost sociologije moe da dostigne
nivo komplementarnosti, a ne samo kontradikcije, jer nijedna
[teorija] nije u pravu o svim aspektima socijalnog ivota, ali svaka
je u pravu o nekim aspektima. . . (Wallace 1968: 440) Glavni cilj
nije u ocenjivanju sociolokih orijentacija, ve u demonstraciji
osnove za njihovu integraciju preko isticanja njihovih tipinih
obeleja. Neto slino, ali sa daleko manje ambicija i pretencioznosti, rekao je Merton razmatrajui status strukturalne analize
u sociologiji.
[S]koranja dogaanja u strukturalnoj analizi
dovode do sfera slaganja i komplementarnosti, a ne
navodnih osnovnih protivrenosti izmeu raznih
sociolokih paradigmi. Ovo nije nita udno. Jer nije
lako dostii ak i umereno plauzibilne socioloke
doktrine (paradigme, teorije, konceptualne sheme,
modele) koje protivree jedne drugima u osnovnim
pretpostavkama, konceptima i idejama. Mnoge ideje
u strukturalnoj analizi i simbolikom interakcionizmu
su, na primer, suprotstavljene jedne drugima otprilike
1
310
u istom smislu kao to je unka suprotstavljena jajima: oni su vidno razliiti, ali meusobno obogaujui.
[Merton 1975/1976: 119]
311
Subjektivni (idealistiki)
Nametnuti
socijalnom
(determinisani)
Osnovni
fenomeni koji
objanjavaju
socijalno
Generisani od
strane socijalnog (posledica
slobodne volje)
312
313
314
315
U teoriji se termini konstruktivizam i konstrukcionizam najee upotrebljavaju naizmenino, kao sinonimi. Utisak
je da je konstruktivizam vie rasprostranjen termin i zato emo
njega koristiti. Kenet Gergen (1985: 266n1) se opredeljuje za konstrukcionizam, jer ga konstruktivizam podsea na pijaeovsku
perceptualnu tradiciju i na pokret u umetnosti iz prolog veka.
Preko termina konstrukcionizam on pokuava da izbegne te
konfuzije, ali i da odri vezu sa knjigom u kojoj je prvi put upotrebljen termin konstrukcija, a to je The Social Construction of
Reality (Berger and Luckmann 1966). Za konstrukcionizam se
316
317
relativizam, jer je mogue kombinovati konstruktivizam (injenice su konstruisane) sa antirelativistikom idejom da o njima
moemo da imamo apsolutno istinite ili lane ideje. Ovo se pre
svega odnosi na ideju da su samo neki aspekti drutvene stvarnosti
socijalne konstrukcije. Novac i njegova vrednost dobar su primer
socijalne konstrukcije. Isto tako, ini se moguom i pozicija da
naune injenice, jednom konstruisane, postanu istinite. Latur i
Vulgar su, na primer, odbacili relativizam, a prihvatili konstruktivizam (Latour and Woolgar 1979/1986).
Takoe, mogue je kombinovati shvatanje da su verovanja samo relativno zagarantovana sa antikonstruktivistikom
hipotezom da postoji nezavisna stvarnost. Ovi realisti priznaju
da neto postoji nezavisno od ljudske aktivnosti, ali negiraju da
o tome moemo da imamo neko apsolutno znanje. Ovo je pozicija
Knor-Cetine (Knorr-Cetina 1981a) koja smatra da su relativne
injenice nauno konstruisane.
Hari Kolins zastupa semantiku hipotezu. On je rekao
da priroda ne igra ulogu u naem prihvatanju naunih tvrdnji. U
pitanju je sigurno jedna od najpoznatijih reenica koja se veoma
esto pominje kada se govori o konstruktivizmu. Jedna kola,
meutim, posebno inspirisana Vitgentajnom i neto kasnije
fenomenolozima i etnometodolozima, prihvata eksplicitni relativizam u kojem prirodni svet igra malu ili nepostojeu ulogu u
konstrukciji naunog znanja. (Collins 1981b: 3; kurziv dodat)
Reenice nemaju utvren empirijski sadraj i nema veze da li
dogaaj potvruje ili opovrgava hipotezu, jer se o ishodu moe
pregovarati. Semantiki konstruktivizam je time nezavisan od
epistemikog relativizma i metafizikog konstruktivizma.
U najirem smislu i mertonovci su konstruktivisti ako
pod konstruktivizmom podrazumevamo injenicu da nauna
verovanja esto imaju socijalne uzroke. Ta teza je prihvatljiva.
Problem je sa smelijim tvrdnjama, kada se ne govori samo o konstrukciji naunih verovanja, ve i o naunim injenicama. Krajnja
konsekvenca ove teze, koja je donekle prihvatljiva, jeste da danas
imamo nauku kakvu imamo zbog odreenih deavanja u socijalnoj istoriji nauke. To znai da su naa dananja saznanja o atomu
pod uticajem socijalne istorije nauke. Druga teza, daleko jaa, ali
318
319
320
321
322
323
324
325
326
(1) Konstrukcija preko isprepletenosti aktera: institucije, ukljuujui znanje, metodologije, polja, navike i regulativne
ideale.
(2) Konstrukcija teorija i objanjenja od strane naunika,
u smislu da su to strukture koje poivaju na osnovama podataka
i posmatranja.
(3) Konstrukcija artefakata u laboratoriji kroz materijalnu
intervenciju.
(4) Konstrukcija objekata miljenja i predstava u neokantovskom smislu (vidi i Knorr Cetina 1993; Sismondo 1993b).
Rei da su injenice konstruisane najee znai da
njihova injeninost zavisi od odreenih ljudskih akcija. Negacija ove pozicije je tvrdnja da su injenice nezavisne od ljudske
aktivnosti. To bi bila pozicija realizma, koji najoptije govori o
tome da je stvarnost koju naune teorije opisuju u velikoj meri
nezavisna od nas i naih teorija. Ronald Gir (Giere 1988) svoj
glavni prigovor konstruktivistima zasniva na ovom argumentu,
da je tvrdnja da konstrukcije ontoloki prethode stvarnosti veoma
malo verovatna1. Kada budemo govorili o antropologiji nauke, o
teoretiarima koji su konstruktivizam sprovodili u praksi u naunim laboratorijama, govoriemo o materijalnom konstruktivizmu,
jer, po tim autorima, mi u laboratoriji nigde nemamo prirodu ili
stvarnost. One se u njima konstruiu.
Iako je o pojmovima objektivnosti, subjektivnosti, racionalizma, iracionalizma, realizma i relativizma usputno bilo rei,
naroito u prvom poglavlju, gde je cilj bio da se pokae kako
sociologija moe da bude/jeste objektivna nauka, ovom prilikom
panja e biti posveena aspektima koji se direktno odnose na
konstruktivistiki orijentisanu sociologiju. Tokom veeg dela
njihove istorije u drutvenim naukama je kao kognitivna orijentacija preovladavao realizam. Drutveni naunici su stvarnost i
spoljanji svet uzimali zdravo za gotovo i pretpostavljali su da je
njihov zadatak da ga objasne to objektivnije.
1
[P]o konstruktivistima, nauna teorija ne opisuje svet, ve, suprotno tome, konstituie ga. (Nola 1994: 692: kurziv u originalu)
327
328
329
330
331
332
333
334
Jasno se vidi da je relativizam za njih od sutinskog znaaja za sve discipline koje pokuavaju da objasne sisteme znanja i
da je glavni zadatak naunog izuavanja nauke da otkrije specifine, tj. lokalne uzroke verovanja, gde se relativistiki metodoloki
stav podrazumeva. Poto se pod relativizmom obino podrazumeva da verovanja ljudi o odreenoj temi variraju, Barns i Blur
zagovaraju jo jau verziju relativizma koja sadri u sebi postulat
ekvivalencije1.
Postulat ekvivalencije se odnosi na shvatanje da su sva verovanja jednaka po pitanju uzroka njihove kredibilnosti. (Barnes
and Bloor 1982: 23) To znai da je kredibilnost jednako problematina i za istinita i za lana verovanja. Za sociologa je najvanija
potraga za kredibilitetom, a ne za (ne)istinitou ili(i)racionalnou verovanja. O kredibilitetu verovanja moe se govoriti bez
obzira na ove kategorije. Oni se pozivaju na mnoge studije sluaja
iz istorije nauke gde autori ne govore o epistemolokom statusu
sluaja koji je u pitanju, ve samo istrauju sluajne determinante
verovanja i miljenja, bez obzira na to da li su verovanja istinita ili
zakljuivanja racionalna. (str. 23) Zato je njihov zakljuak da se
vie dokaza moe navesti u korist relativizma nego protiv njega i
da se opozicija relativizmu moe nai preteno na programskom
nivou.
Barns i Blur svoje stanovite nazivaju monistikim i sva
verovanja tretiraju kao jednaka zarad objanjenja. Racionalisti koji
odbacuju relativizam su dualisti, jer prave razliku izmeu racionalnih i iracionalnih verovanja i onih istinitih i pogrenih. Oni
ova verovanja razliito tretiraju i insistiraju na tome da iracionalna
verovanja zahtevaju eksternalistika objanjenja.
Sutinsko obeleje ovakvog relativizma je negiranje
(mogunosti) postojanja transkulturnih normi racionalnosti ili
racionalnosti koja transcendira (drutveni) kontekst. Zbog toga
je njihovo najjae metodoloko oruje postulat ekvivalencije.
Insistiranje na socijalnom domenu objanjenja Barns i Blur ne
vide kao suprotstavljeno nativizmu. Pozivanje na nativizam je
1
[S]ve znanje je relativno lokalnoj situaciji mislilaca koji ga proizvode. . . (Bloor 1976: 142)
335
336
miljenja imaju meusobno nesamerljiva shvatanja i zato je konstruktivizam u bilo kojem obliku relativistiki. Konstruktivisti
brkaju stvarnost sa naim predstavama stvarnosti, ono to se
istrauje sa istraivaem, injenice sa podacima, objektivne zakone sa izjavama o zakonima, pretpostavke sa konvencijama itd.
Osim radikalnih empirista, svi se slau da su koncepti, hipoteze i
teorije konstruisane, ali samo subjektivisti tvrde da su i injenice
konstruisane. Epistemoloki konstruktivizam je u izvesnoj meri
opravdan, ali ontoloki ne.
Hermeneutika filozofija drutva zasniva se na pretpostavci da je sve drutveno svrhovito, simboliko ili tekstualno i da
mora biti interpretirano preko intencija, a ne uzroka. Konvencije,
simboli, izbori itd. ne smeju se zanemariti u izuavanju oveka,
ali treba ih izuavati objektivno. Interpretacijom odreene akcije stvaramo hipotezu koju bi trebalo empirijski testirati. Zato je
mogue doi do odreenih socijalnih injenica i zakona. Hermeneutiku drutvenu teoriju zbog toga najee karakteriu trivijalnosti i greke. [S]ubjektivnost se mora izuavati nauno, tj. preko
pouzdanih objektivnih (fiziolokih ili bihevioralnih) indikatora.
Arbitrarno pripisivanje verovatnoa stanjima uma ili moguim
ishodima nameravanim akcijama nije nauna procedura, upravo
zato to je arbitrarna. (str. 225)
Na kraju ostaje da vidimo poziciju realizma koja je neophodna kako bi sociologija uspela da se po naunosti priblii
prirodnim naukama, o emu je bilo rei u prvom poglavlju. Filozofski realizam ili objektivizam je shvatanje da spoljanji svet
postoji nezavisno od naeg ulnog iskustva, ideacije i volje i da
moe biti saznat. (str. 229) Ova definicija sadri ontoloku i epistemoloku tezu i nije kontradiktorno zagovarati jednu, a negirati
drugu. Mogue je misliti da materijalni objekti postoje van nas,
ali da ih ne moemo zapravo saznati. Ili, mogue je misliti da je
svet spoznatljiv, jer ga mi konstruiemo, ali kao to konstruiemo
mitove ili matematike teorije.
Realizam je suprotstavljen subjektivizmu i sukobljava
se sa konvencionalizmom, fikcionizmom, konstruktivizmom i
fenomenalizmom. S druge strane, mogue je da bude u skladu
sa imaterijalizmom, kao kod Tome Akvinskog, i da se veruje u
337
imaterijalne due ili anele. Zato se ne sme poistoveivati sa materijalizmom, koji je ontoloki stav, a ne epistemoloki, niti se sme
poistoveivati sa empirizmom ili pozitivizmom, koji ograniavaju
ono to je spoznatljivo na eksperimentalne dokaze, tako da su
delimino subjektivistiki. Ontoloka teza realizma najjednostavnije glasi: postoje stvari za sebe. Epistemoloka je da ih moemo
istinski saznati, a ne samo onako kako nama izgledaju.
Obino se razlikuju tri vrste realizma: naivni (zdravorazumski), kritiki i nauni. Naivni realizam tvrdi da su stvari
onakve kakvima ih mi vidimo. Ne pravi razliku izmeu stvari po sebi i stvari za nas. Pravo znanje je ogledalo stvarnosti.
Naivni realista je nekritian i podloan perceptivnim iluzijama
i samoobmani i ne moe da objasni greku, niti da pokua da je
ispravi preko konstruisanja teorija koje bi sadrale koncepte koji
su udaljeni od direktne percepcije i intuicije. On je neupotrebljiv
za prouavanje, npr. atoma ili drutvenog sistema, jer oni nisu
direktno perceptibilni i imaju kontraintuitivna obeleja. Mogue
ga je odbaciti ili rafinirati. Njegovo odbacivanje je obeleje antirealizma i predstavlja defetistiki pokuaj. Antirealizam je blatantno nerealistian, tj. pogrean, jer je sutina naunog istraivanja
istraivanje stvarnog sveta kako bismo ga saznali.
Kritiki realista shvata da je percepcija ograniena, da
moe da bude pogrena i da je veoma teko doi do potpune istine. Priznaje da nain na koji percipiramo injenice, naroito u
socijalnom domenu, zavisi od naih verovanja i oekivanja. Sve
to ga predisponira da prihvati kritiki ili skeptiki stav, tj. da bude
falibilista. On shvata da percepcija mora da se ispravi i dopuni
konstrukcijom koncepata, hipoteza i teorija koje se odnose na imperceptibilne stvari, poput socijalnih mrea, monetarnih sistema,
institucija i nacija. Kritiki realista razume da naune teorije ne
mogu da budu jednake stvarnim referentima jer sadre pojednostavljenja, idealizacije i konvencionalne elemente, poput mernih
jedinica ili koordinatnog sistema. Ukratko, naune teorije sadre
konstrukte bez stvarnih odgovarajuih entiteta u stvarnosti.
Nauni realizam je rafinirana verzija kritikog realizma.
Pored ontolokih i epistemolokih postulata realizma on tvrdi
da je metodoloki princip naunog istraivanja najbolji nain
338
339
koji je usledio neto vie od etiri decenije nakon originalnog izdanja Flekove knjige, Kun je sreo samo dve osobe koje su proitale
knjigu bez njegove intervencije. U pitanju su Edvard ils (koji
je, kako Kun kae, oigledno proitao sve) i Mark Kac (koji je
lino poznavao Fleka) (Kuhn 1979).
Za razliku od mnogih svojih savremenika Ludvik Flek
je (bio) slabo poznat (sociolokoj) naunoj javnosti. Dovoljno
je samo uporediti njegovu socioloku sudbinu sa sudbinama
Popera i Malinovskog, naunicima iji rad je bio veoma priznat i
potovan u vreme objavljivanja. Flekove ideje su po objavljivanju
ostale u senci tadanje epistemologije Bekog kruga, a naroito
Poperove uvene knjige (Popper 1935/2002). Malinovski je imao
veoma uspenu karijeru, to je dobro poznato. Interesantne su
razliite sudbine Malinovskog i Fleka u podruju antropologije
nauke koja je izuzetno popularna meu konstruktivistima. Danas
je uticaj Malinovskog kao jednog od najveih klasinih antropologa u sociologiji nauke u potpunosti zaboravljen i ignorisan
(Gonzalez et al. 1995). Kao i Flek, on je bio znaajni kritiar
zapadne nauke, ali na drugaiji nain. Malinovski je naglaavao
univerzalnost nauke u svim drutvima, to je bilo i u funkciji
opovrgavanja Levi-Brilovog koncepta prelogikog mentaliteta
(vidi Malinowski 1948).
S obzirom na to da se o uticaju Fleka na Kuna dosta pisalo, potrebno je detaljnije ispitati puke slinosti i pravi uticaj. Nekad
se njihove slinosti zanemaruju, ali esto i prenaglaavaju. Kun
je knjigu proitao tokom 1949. ili poetkom 1950. godine (Kuhn
1979). Razmiljajui o problemu naunih revolucija, problemu koji
do tada nije ni postojao u tradicionalnoj filozofiji nauke, Kun kao
prekretnicu navodi dve fusnote. Jedna se nalazila u Mertonovoj
doktorskoj disertaciji i upuivala je na Pijaea, a druga je kod
Rajhenbaha upuivala na Fleka, gde je njegova epistemoloka
pozicija pogreno predstavljena (Shapin 1980). Rajhenbahovo citiranje Fleka bilo je usputno, ali Kunu se naslov reference uinio
veoma interesantnim. Njega je privukla sintagma razvoj naune
injenice.
Bilo je to, ja mislim, u Rajhenbahovoj knjizi Experience and Prediction, da sam pronaao referencu za
340
341
342
343
344
Flek se ne slae za konstatacijom da je tokom istorije nauka prihvatala i odbacivala ideje koje su istinite i pogrene. Ovu svoju tvrdnju potkrepljuje mogunou da postoji nekoliko moguih
interpretacija nepoznatih objekata i da sifilis danas znai sasvim
neto drugo nego to je nekad znaio. Zato je znaaj protoideja
u heuristikoj plodnosti. [N]ema sumnje da se injenica razvija
korak po korak od ove nejasne protoideje, koja nije ni tana ni
pogrena. (Fleck 1935/1979: 25)
Protoideje, prema Flekovom miljenju, konstituiu znaajan deo naeg zajednikog sociokulturnog naslea i one u
odreenom vremenu predstavljaju kolektiv miljenja u procesu
spoznaje. Neke od njih opstaju tokom dugih vremenskih perioda
i bivaju koriene od strane raznih kolektiva miljenja. Tako je
i Vasermanova reakcija samo reenje koje se zasniva na staroj
protoideji sifilisa kao promene u krvi (alteratio sanguinis letica)
(vidi Brorson 2000, 2006).
Metodoloki problem sa identifikovanjem protoideja u
istoriji uvek pretpostavlja neko savremeno znanje. Zato se postavlja pitanje: zbog ega bi analitiar u stvarnosti bio privilegovan
u identifikaciji protoideja u istoriji? Kako on moe da prevazie
ogranienja svog kolektiva miljenja? Ovo je, zapravo, problem
prezentizma o kojem je bilo rei (vidi Hull 1979) i gde je ukazano
na to da je on u istoriji nauke nuan i da nije uvek pogrean i lo.
Svaka epistemoloka teorija koja ne uzima u obzir . . . socioloku
zavisnost sveukupne spoznaje na fundamentalan i detaljan nain
je trivijalna. (Fleck 1935/1979: 43) Upravo preko negiranja bilo
kakvog oblika prezentizma Flek promovie svoj relativizam, jer
zagovara tezu o nemogunosti dananje procene starogrkih atomistikih teorija kao lanih ili pogrenih. Hronoloki kontekst
neke teorije jeste bitan i nuno ga je uzeti u obzir, ali tu se brka
objektivnost u epistemolokom i ontolokom smislu. Mogue je
objektivno verovati u pogrenu naunu teoriju jer dokazi na to
ukazuju, ali to nema veze sa njenom ontolokom tanou.
Kada se jednom stvori, sistem miljenja nekog kolektiva
aktivno se opire svim protivrenostima i taj proces ima nekoliko
stadijuma:
345
346
347
348
provera naunikih arbitrarnosti koje nastaju usled otpora u miljenju kolektiva (Schnelle 1981). Ako kolektiv miljenja pokua
da inkorporira otpor u svom razvijenom sistemu on kasnije moe
da postane percipirani getalt. Iako se smatra za neto objektivno
dato, injenica biva determinisana kroz aktuelni stil miljenja.
Kao to smo videli, danas nije neuobiajeno da se analizira otpor naunika prema novim otkriima (Barber 1961), niti
da se naglaava otpor promenama u nauci (npr. Cohen 1952) kao
konzervativnoj instituciji. Stil miljenja je neka vrsta pripremljenosti za usmerenu percepciju, pri emu se odvijaju procesi mentalne i objektivne asimilacije u odnosu na ono to se posmatra.
On namee nain miljenja individui. I ovde se verovatno radi o
direktnom uticaju na Kuna koji je govorio o uticaju paradigme na
nain na koji naunici posmatraju svet. injenica je neto to se u
tradicionalnoj epistemologiji vezuje za istinu, ali za Fleka ona nije
ni relativna ni subjektivna u popularnom smislu rei, ve je
u potpunosti determinisana unutar stila miljenja . . .
Istina nije konvencija, ve pre (1) u istorijskoj perspektivi, dogaaj u istoriji misli, (2) u svom savremenom kontekstu, stilizovano ogranienje misli. [Fleck
1935/1979: 100; kurziv u originalu]
349
350
351
352
353
354
355
Ovu stranu nauke mertonovci nisu u dovoljnoj meri obraivali jer su racionalnost nauke esto uzimali zdravo za gotovo.
Nakon Flekovog podsticaja na sledbenike i razreenjem debate
izmeu dve dimenzije nauke, racionalne i socijalne, sigurno emo
dobiti jednu realn(ij)u sliku nauke, to predstavlja vredan doprinos
filozofiji i sociologiji nauke koji daleko prevazilazi puki istorijski
znaaj.
356
357
svih nedostataka predstavlja veliki doprinos naunoj istoriografiji1. Sutina Formanove teze je jednostavna. U prvom delu
1
Radi korektnosti treba napomenuti da je neto ranije Braun (Brown
1970) objavio rad gde se primenjuje slina metodologija. U njemu se analizira
jatromehanizam, koji se danas smatra retrogradnim i prilino udnim intelektualnim pokretom. Jatromehanizam se najjednostavnije moe definisati kao
kola miljenja koja sve fizioloke procese tretira kao rigidne posledice zakona
fizike. Moe se nai i pod imenom jatrofizika ili jatromatematika, ali bez
obzira na termin, u pitanju je nusprodukt Naune revolucije koji predstavlja
pokuaj mehanizacije slike sveta u medicini na nain na koji se to uspelo u
fizici. U zavisnosti od perspektive iz koje se posmatra, jatromehanizam se esto
smatrao besmislenim ili preuranjenim naunim pokuajem.
Ono to Braun eli da pokae jeste da je ova uobiajena predstava
jatromehanizma nekompletna, odnosno da nije u pitanju samo (nus)produkt
Naune revolucije, ve pre skup ideja koje su zastupali neki medicinari i da je
potrebno odgovoriti na pitanja ko su bili jatromehanisti, koji je bio njihov status
u okviru medicinske zajednice i koja je bila njihova motivacija za prihvatanje
ovih ideja. Braunova strategija poiva na uverenju da se relevantnost ideja moe
utvrditi preko njihove upotrebe, a da je upotreba blisko povezana sa okolnostima
onih koji ih upotrebljavaju. Zato je osnovni predmet njegovog rada analiza
pripadnika institucije College of Physicians od 1665. do 1695. godine. Okolnosti
koje su najvanije u njegovoj analizi su intelektualne i sociopolitike.
U intelektualnom domenu Koled je sredinom sedamnaestog veka
bio u fazi konceptualne konfuzije, konfuzije koja proistie iz pokuaja da
se istovremeno bude nauno progresivan i medicinski konzervativan. (str.
13) Uopteno gledano, pripadnici Koleda su bili pristalice Harvijeve teorije
cirkulacije krvi, koja se u nekim krugovima smatrala za kraj tradicionalne
medicine. Pored ove injenice ima jo nekoliko jasnih naznaka o progresivnoj
orijentaciji Koleda, odnosno njegovih pripadnika. Istovremeno, postoje i jasne
naznake konzervativne orijentacije pripadnika i zato se moe rei da je Koled
eleo da pomiri nepomirljive krajnosti modernu nauku i tradicionalnu medicinu (vidi Brown 1970). Sve ovo dovelo je do intelektualne dezorijentacije.
Sociopolitike okolnosti bile su jo tee. Kako Braun kae, Koled je sredinom
sedamnaestog veka jo uvek iveo svoju esnaestovekovnu istoriju.
Jatromehanike teorije su podravale tradicionalne medicinske procedure, odnosno njima je bilo dozvoljeno prisustvo u medicinskoj praksi. To
znai da su jatromehanisti veoma lako mogli da prevaziu tadanju trenutnu
intelektualnu dislokaciju, a da istovremeno odre najvanije profesionalne
stavove netaknutim. Meutim, Braun ovu intelektualnu motivaciju vidi kao
samo delimino objanjenje pri razmatranju rasprostranjenosti jatromehanizma
i poziva se i na sociopolitike okolnosti. S obzirom na to kakve su one bile, on
tvrdi da je jatromehanizam prihvaen delimino i zato to je bio relevantan za
praktine potrebe Koleda.
Jatromehanizam je bio prihvaen kada je Koled imao sociopolitike
probleme i, sada se ini prilino verovatnim, takoe zato to ih je Koled imao.
(str. 2829, kurziv u originalu) U sociopolitikom domenu jatromehanizam je
358
Nakon Prvog svetskog rata nauka je u Nemakoj bila u veoma tekom periodu izolacije. Za to su postojala tri glavna uzroka.
Usled inflacije strane naune publikacije su bile izuzetno skupe i
imao odreenu funkciju. Lekari Koleda pozajmljivali su tada dominantne ideje
Kraljevskog drutva, jer su bili ukljueni u politike borbe oko profesionalnog
prestia koji je bio umanjen, tako da su preko pozajmljivanja dominantnih ideja
u naunoj zajednici eleli da ponovo podignu svoj presti, to bi dovelo i do
poboljanja politike pozicije. Pozivanjem na mehanicistike ideje nadali su
se da e spreiti optube u javnosti za neznanje, intelektualnu zaostalost ili
konceptualnu zbrku. Ipak, Braun se ograuje kada kae da ne treba misliti kako
su jatromehanike teorije uvek predstavljale manifestaciju politikog ponaanja.
Zagovaranje ovih ideja vrlo lako se moglo initi racionalnim, naroito jer je
jatromehanizam takoe zadovoljio stvarne intelektualne potrebe lekara. Sutina
teksta bila je da se istakne i znaaj sociopolitikih faktora.
1
Naputanje kauzalnosti u fizici predstavlja pokuaj nemakih
fiziara da prilagode sadraj njihove nauke vrednostima njihovog intelektualnog okruenja. (Forman 1971: 7)
359
360
361
Preovladavajui ton ove knjige Forman opisuje kao fatalistikorelativistiki pesimizam. Od 1918. do 1926. godine ona je prodata
u preko 100 000 primeraka i bila je veoma itana u akademskim
krugovima (Forman 1971: 3037)1. Pod uticajem penglera, Ernst
Trel je pisao o novoj revoluciji u nauci, a pri tom je o kauzalnosti govorio samo peorativno (str. 17). Veoma su znaajni i
podaci da je Beki krug u istom periodu imao svuda uspeha osim
u Nemakoj, kao i to da je pokret Bauhaus ispoljavao antagonizam
prema nauci i tehnologiji, preko propovedanja Lebensphilosophie (str. 1923).
Forman (1968) je u doktoratu pretpostavio da antinauni
trendovi kod naunika izazivaju povlaenje u nauku i naunu
zajednicu, uz reafirmaciju tradicionalne ideologije odreene
discipline. Meutim, na taj nain nije mogue direktno dovesti
u vezu intelektualno okruenje i nauni diskurs, to pokuava u
radu (Forman 1971). Pojednostavljeno gledano, moe se rei da
Formanova teza u sebi sadri tri teze (Radder 1983: 166167):
(1) On optu intelektualnu klimu u Nemakoj izmeu
1918. i 1927. godine opisuje kao da je bila pod uticajem filozofija ivota i antiracionalizma, sa neprijateljskim stavom prema
pozitivizmu, mehanicizmu i materijalizmu. Sve to je sumirano
kod penglera, gde se naroito propoveda opadanje uticaja kauzalne prirode nauke. Najvaniji faktor za promenu intelektualne
klime prema Formanovom miljenju je poraz Nemake u Prvom
svetskom ratu. Sutina njegovog argumenta ipak nije nuno u vezi
sa postojanjem odreenih sociopolitikih prilika. On konstatuje
kakav je bio vajmarski intelektualni milje, kakva je bila preovladavajua nauna ideologija i kakvo je bilo stanje u tadanjoj
fizici, a na osnovu toga eli da utvrdi efekte socijalnih, politikih
i intelektualnih uticaja na fiziare kao pripadnike nemake akademske zajednice.
(2) Zatim pokuava da dokae postojanje dva vana efekta koja su posledica sociointelektualnih pritisaka. Prvo se nauna
1
Forman (1971: 56) navodi naunike koji su nesumnjivo bili upoznati
sa penglerovom knjigom: Maks Born, Albert Ajntajn, Franc Eksner, Filip
Frank, Gerhard Hesenberg, Paskval Dordan, Konrad Knop, Riard fon Mizes,
Fridrih Poske, Herman Vejl i Vilhelm Vijen.
362
363
364
365
366
367
368
369
370
371
Kramers Holananin, a Slejter Amerikanac. Kramersova korespondencija nam ukazuje na to da ne moemo govoriti o konverziji, niti o adaptaciji na intelektualni milje 1918. godine. On svoj
romantiarski stav iskazuje ve 1916. godine (Radder 1983).
Iz njegovih spisa moe da se vidi da on kauzalnost ne vidi kao
univerzalni princip koji rukovodi stvarnou, ve samo da je u
pitanju manje ili vie koristan epistemoloki alat.
Rader pravi razliku izmeu epistemolokog i metafizikog pozitivizma. Metafiziki se odnosi na pogled na svet i ima
korene kod Konta. Njegova glavna teza je da e nauka zameniti
svu metafiziku. pengler je protiv ove vrste pozitivizma usmerio
svoje kritike i vajmarski milje je u ovom smislu protivniki raspoloen prema pozitivizmu. Epistemoloki pozitivizam ima veze
sa statusom znanja i uglavnom obuhvata empiristike i instrumentalistike teze. Kramersov pozivitizam je epistemoloki. On
ne mora da bude u kombinaciji sa metafizikim, jer ima za cilj da
nauku stavi na mesto koje joj pripada, a to je domen vidljivog, tj.
pojavnog sveta. Razumevanje esencije ne spada u njegove prioritete. Ovakav pozitivizam ostavlja prostor filozofiji ivota i nauka
je u njemu u stanju da ini samo formalne deskripcije prirodnih
fenomena (Radder 1983).
Po pitanju Formanove prve teze oigledno je da su i Kramers i Bor bili pristalice filozofije ivota i antiracionalizma
(Slejter se protivio bilo kakvom indeterminizmu). Rader smatra
da bi eventualno traganje za socijalnim faktorima njihovih ubeenja trebalo da pone od Danske, gde je Kramers iveo od 1916.
godine, teno govorio danski i bio oenjen Dankinjom. Da li je
antiracionalizam bio obeleje intelektualnog miljea Danske? Da li
je penglerovski pesimizam imao uticaja i izvan granica vajmarske oblasti? Koje su bile posledice Prvog svetskog rata, ne samo u
Nemakoj? Na ova pitanja Formanova teza ne nudi odgovore.
to se tie druge Formanove teze, Kramers nije doiveo
nikakvu konverziju. To samo govori da, ak i ako bi se prva teza
mogla proiriti na Dansku, u sluaju Kramersa bilo bi veoma
teko uspostaviti kauzalni uticaj opteg intelektualnog miljea na
njegovu naunu ideologiju. Ako bi se Formanova teza proirila
na Dansku, shvatanje epistemolokog pozivitizma moglo bi da
372
373
374
375
376
377
378
379
380
381
382
383
Pored Formanovog rada, sigurno najpoznatija studija sluaja koja pripada konstruktivistikim strujama jeste ona koja se
bavi kontroverzom izmeu Pastera i Puea. U pitanju je problem
spontane generacije koji autori ovog poznatog rada, Farli i Gajson,
objanjavaju na slian nain kao to je Forman objanjavao uspon
akauzalne fizike. Pokuaemo da pokaemo da se i ova epizoda
iz istorije nauke moe objasniti na racionalistiki nain, bez
prenaglaavanja ekstranaunih interesa.
Na prvi pogled tema koju su Farli i Gajson odabrali moe
se initi nevanom, meutim, to je daleko od istine. Debata oko
spontane generacije ticala se veoma vanih pitanja i njene implikacije su izuzetno znaajne za nauku. Kao to emo videti, ona na
povrini deluje veoma apstraktno, ali dublja sutina bila je u tome
to se nakon nje dolo do boljeg znanja o distribuciji i diseminaciji
bakterija i do uspostavljanja eksperimentalne bakteriologije. Luj
Paster je jedan od najveih naunika i eksperimentatora 19. veka i
ostao je upamen po mnogim stvarima koje je uradio ili otkrio, ali
konstruktivisti su se najvie fokusirali na njegov doprinos debati o
spontanoj generaciji. iroj javnosti on je verovatno najpoznatiji po
teoriji fermentacije koja ga je i dovela do problema spontane generacije. Za razliku od prethodnika on je utvrdio da je fermentacija
posledica aktivnosti mikroorganizama i daljom elaboracijom je
zakljuio da postoje aerobni i anaerobni mikroorganizmi.
Problem spontane generacije veoma je stari problem filozofije i ukratko emo prikazati neke osnovne karakteristike kako
bismo shvatili njegov istorijski i nauni znaaj. Kada se govorilo
o poreklu organizama obino su se navodile tri mogunosti (von
Hofsten 1936): mehanika spontana generacija iz neorganske materije, natprirodna kreacija i evolucija. Stvaranje iz niega nije
se ozbiljnije razmatralo u istoriji filozofske/naune misli. Danas
moderna nauka priznaje samo evolucioni razvoj. Teorija evolu-
384
385
386
387
388
Konant Pasterov rad Organizovane korpuskule koje postoje u atmosferi iz 1862. godine smatra za jedan od najznaajnijih dokumenata eksperimentalne nauke. U njemu je razmotrio
rad Redija, Nidama, Spalancanija, neke tadanje eksperimente
nemakih naunika i ukazao na injenicu da lanovi Akademije
nisu bili u stanju da dokau greke Pueovih eksperimenata koji
su sticali popularnost. Zbog toga je Akademija i raspisala nagradu
za nove uspene pokuaje koji bi doprineli rasvetljavanju pitanja
spontane generacije. Pasterove eksperimente Konant naziva konvergirajuim dokazima, jer nikakvi eksperimenti sami po sebi
nisu bili dovoljni da u potpunosti uklone sve sumnje ljudi koji
su verovali u spontanu generaciju (vidi Conant 1951: 248251 za
opis eksperimenata).
Pue je verovao da je osnovni sastojak fermentacije i
truljenja kiseonik. Jednostavno reeno, eksperimenti su zaista
bili falini nain dokazivanja tanosti jedne ili druge teorije, jer
su bilo kakve greke u samoj proceduri uvek ile u korist Pueu.
[S]vi neuspesi da se unite ili iskljue mikrobi bi, prema Pasterovoj hipotezi, doneli rezultate koji se ine da indiciraju spontanu
generaciju. (str. 253; kurziv u originalu) to se tie komisije koju
je oformila Akademija, a koja je trebalo da presudi u korist jednog
od dvojice aktera, Konant kae da je
[Pasterov] dokaz bio najubedljiviji. Iz razloga koji
nisu jasni Pue i njegovi saradnici su uputili trivijalne
primedbe na uslove koje je za test propisao komitet,
odbili su da izvedu svoje eksperimente i konano su se
povukli. Komitet je odluio u korist Pastera. Pobeda se
inila konanom 1865. godine. Meutim, deset godina
kasnije postalo je oigledno ak i Pasteru da se Pue
sa polja bitke povukao isuvie rano. [str. 253]
To ne znai da se dolo do novih dokaza u korist spontane generacije koji bi mogli da izdre eksperimentalno opovrgavanje. Ispostavilo se da Pueovi eksperimentalni rezultati nisu
bili posledica pogrenih izvoenja eksperimenata. Problem je bio
u tome to su uesnici debate pretpostavljali da priroda fermentabilnog materijala nije vana. Pue je koristio infuzum, a Paster
eernu vodu. Tu je bila sutina nesporazuma, jer mikroorganizmi
389
390
391
392
Sa usponom liberalizma crkva je sve vie postajala autoritarna i reakcionarna, to je kulminiralo 1864. godine kada je u
jednoj papskoj enciklici naglaena opasnost religijske tolerancije i
prilagoavanje silama liberalizma i republikanizma (vidi i Farley
1978).
Bitan dogaaj je i pojavljivanje prevoda Porekla vrsta
1862. godine, kada darvinizam postaje politiko-teoloka doktrina koja je povezana sa silama koje su pretile crkvi i dravi.
393
394
395
396
397
apsolutnu istinu koju religija treba da potuje. Ako nauka podri religioznost, to je za njega bilo dobro, ali religija ne sme da
ima bilo ta sa pronalaskom naunih istina. Kao to moemo da
vidimo, autonomija naunog metoda dovela je do asimetrinog
odnosa. Nauna istina moe da se koristi u podravanju religije,
ali religija ne moe da se koristi u potkrepljivanju naunih tvrdnji.
Autoritet religije ne vai na terenu nauke (Roll-Hansen 1979).
Ova separacija omoguila je Pasteru da koristi rezultate
svojih eksperimenata o spontanoj generaciji kao argumente protiv
materijalizma i ateizma dok je tvrdio da njegovi nauni zakljuci
nisu pod uticajem religijskih doktrina. Za ovo postoje dokazi iz
njegovog uvenog predavanja o spontanoj generaciji iz 1864. godine. Rekao je da bi materijalizam pobedio kada bi samo mogao
da potvrdi injenicu da se materija sama organizuje, stvara ivot
sama od sebe. (Paster; prema Roll-Hansen 1979: 276) Uprkos
tome, govorio je i da je pitanje oko spontane generacije pitanje
injenica i da problemu nije pristupio sa bilo kakvim predrasudama. Moda je preterivao sa priom o svojoj otvorenosti kada
su u pitanju eksperimenti, ali Pueove tvrdnje je proveravao na
nauno ispravan nain. Paster nije eksplicitno pominjao religiju u
naunom kontekstu, dok je Pue vrlo otvoreno govorio o tome da
je heterogeneza u skladu sa ortodoksnim religijskim doktrinama,
vie nego Pasterova teorija. U govoru pred Akademijom nauka
1882. godine Paster je raspravljao o odnosu izmeu religije i nauke. Naroito je kritikovao pozitivizam i Konta zbog zloupotrebe
naunih metoda u odnosu prema politici i religiji, jer nije mislio da
nauni metod moe da rei sve probleme (Roll-Hansen 1979)1.
Kao jedan od glavnih zadataka eksperimentalne nauke video je istraivanje nepoznatih mogunosti. Pasterov nauni metod
slagao se sa hipotetiko-deduktivnim idealom. Naglaavao je da
nauni dokazi moraju da budu izgraeni na empirijskim injenica1
Tokom 1876. godine Paster je pokuao da ue u politiki ivot
Francuske i da bude izabran u senat. Iz njegovog izbornog programa bilo je
uoljivo da gaji prezir prema obinim politiarima i naglaavao je da nije povezan sa nekom partijom, ve da samo eli da slui svojoj dravi preko slube
nauci. Priao je o istoi nauke i njenoj nezavisnosti, to nam pokazuje njegovu
politiku naivnost. Veoma malo ljudi je glasalo za njega.
398
399
Ovo na neki nain zamagljuje sutinu itavog konstruktivistikog argumenta. Farli i Gajson nisu ekstremni konstruktivisti
jer ne dovode u pitanje tanost Pasterovih teorija, ve na kraju
samo brane tezu da je on nesvesno u svom naunom ponaanju
trpeo veliki uticaj ekstranaunih faktora. Kod njih se ipak ne radi
o konstrukciji samih naunih injenica, tj. nema tvrdnje da je
Paster konstruisao mikrobe.
Izmeu 1859. i 1864. godine, dok je trajala kontroverza
sa Pueom, Paster je pronaao reenje za problem, i do 1880. godine njega je prihvatila nauna zajednica, kada su ove rasprave
izmeu Bastijana i Tindala zavrene. Teorija spontane generacije
nije umrla nakon kontroverze, ali je bila vana zato to je predstavljala deo internacionalne debate o nastanku mikroorganizama
i zato to je Pasterov rad na ovom problemu bio percipiran kao
veoma vaan. On je svojim reenjima postavio jedan obrazac za
budua istraivanja, iako je bilo potrebno jo tridesetak godina da
opozicija konano odustane.
Farli i Gajson u svojoj analizi ne prave sutinsku razliku
izmeu heterogeneze i abiogeneze, to ne prua pravu sliku debate. Pravi nauni problem ove debate nije bila abiogeneza, ve
heterogeneza. Heterogeneza je nastanak mikroorganizama spontano iz organskog sastava koji ne sadri ive roditelje potomaka
u sebi. Abiogeneza je stvaranje ivih organizama iz neorganske
400
Moemo konstatovati da je objanjenje Rol-Hansena i Konanta adekvatnije od onog koje su popularizovali Farli i Gajson.
Njihov rad predstavlja veliki doprinos naunoj istoriografiji, jer
oni sa te strane nude mnogo interesantnih i relevantnih podataka,
ali samo objanjenje Pasterove pobede je neuspeno. Jo jedna
veoma bitna stvar u njihovom tekstu jeste dovoenje u pitanje
krucijalnih eksperimenata o kojima se mnogo govorilo u klasinoj
filozofiji nauke. Zato je Konantovo insistiranje na konvergirajuim dokazima najadekvatniji opis Pasterovih eksperimenata.
U poslednjem poglavlju dodatno e biti obrazloeno zbog ega
smatramo da je racionalistiko objanjenje adekvatnije. U pitanju
je Laudanov princip aracionalnosti.
401
Metodoloka formulacija Blurovog jakog programa sociologije naunog znanja predstavlja sigurno najpoznatije krilo
socijalnog konstruktivizma. S obzirom na odreene slinosti sa
jakim programom prikazaemo i empirijski program relativizma
Harija Kolinsa koji predstavlja jednu od najradikalnijih formulacija konstruktivistikog programa. Prilikom grupisanja ovih autora
nailazi se na odreene tekoe, jer je uobiajeno da se grupa oko
Blura i Barnsa naziva Edinburkom kolom, to smo i uinili nekoliko puta zbog rasprostranjenosti tog imena, kao i da se autori
poput Kolinsa i Pina nazivaju kolom Bat univerziteta. Kada se
radi o detaljnijim prikazima dela ovih autora, taj naziv nije sasvim
zadovoljavajui. Teorije Barnsa, ejpina, Makenzija i njima slinih autora bie iznete u poglavlju o teorijama interesa.
Blurova neposredna i glavna inspiracija je Dirkem, to
nije sluaj sa njegovim nekadanjim kolegom Barnsom, kod kojeg
su prisutne izvesne primese (neo)marksizma1. Dirkemova socio1
402
403
404
Ovo znai da kauzalnost, nepristrasnost, simetrija i refleksivnost definiu sutinu jakog programa sociologije naunog
znanja. Ako sociologija ne bi mogla da se primeni na temeljan
nain na nauno znanje, to bi znailo da nauka ne moe sebe da
zna nauno. (str. 40)
Cilj sociologije znanja postaje objanjenje procesa nastajanja verovanja ljudi preko uticaja koji na njih deluju. Prvi princip
govori o lociranju uzroka verovanja, odnosno o optim zakonima
koji povezuju verovanja sa uslovima koji su nuni i dovoljni da ih
determiniu. Drugi se odnosi na to da se ne sme praviti izuzetak
za verovanja istraivaa koji primenjuje program, jer je program
indiferentan/nepristrasan prema istini/greci. Trei govori o tome
da ista vrsta uzroka mora da generie obe klase verovanja, i tana i
netana, dok se etvrti odnosi na objanjenje nastanka sopstvenih
zakljuaka istraivaa (Bloor 1973: 173174).
1
405
Jaki program mora da uzme u obzir sve uticaje koji proizvode verovanja, ali i oveka, kao objekta na kojeg uzroci deluju.
Model ovekove bioloke prirode potreban je da
nadogradi sociologiju znanja. I suprotno tome, sociolog ne sme da ignorie ulni input sa kojim ljudi
moraju da se bore. Ono to je vieno, to se ulo i
to je dodirnuto sainjava deo totalne kauzalne slike,
zajedno sa ljudskim kapacitetom za obradu ili neuspeh
obrade tih informacija. [str. 174]
406
407
Blurovo shvatanje nauke prihvatljivo je za veinu naturalista. Ona je kauzalna, teorijska, vrednosno neutralna, obino
redukcionistika, u izvesnoj meri empiristika i materijalistika,
poput zdravog razuma.1 Ona je suprotstavljena teleologiji, antropomorfizmu i transcendentnom i zato drutvene nauke treba
povezati sa empirijskim naukama preko metoda. Svoj metod, koji
je predstavljen preko etiri osnovna postulata jakog programa,
Blur naziva metodolokim relativizmom, ije su glavne odlike
simetrija i refleksivnost2.
Moda najvanija promena u istoriji nauke, i svakako u prouavanju nauke uopte, tokom poslednje
decenije jeste da je ono postalo oputenije i naturalistiko. Sve vie smo spremni da tretiramo nauku kao
aspekt nae kulture, kao i bilo koji drugi. Intenzivna
briga ranijih generacija sa specijalnim statusom nauke
i njenim navodnim specifinim karakteristikama poela je da opada. [Barnes and Shapin 1979b: 9]3
1
1992).
2
Ovaj program Blur je najtemeljnije pokuao da sprovede na primeru
matematike i logike. Obino se smatra da su logika i matematika bezline i
objektivne i da se na njih ne moe primeniti socioloka analiza. Tako bi se
matematika bavila istinom po sebi ili istinom o preegzistirajuoj stvarnosti,
to je neka vrsta platonizma ili realizma (Bloor 1973, 1976). Platonska koncepcija matematike uklanja mogunost sociologije matematike, kako je Blur
koncipira. Zato je njemu potrebna koncepcija matematike koja ostavlja mesto
socijalno uzrokovanim varijacijama u matematikom miljenju i nju nalazi u
Milovoj tvrdnji da se matematika ne moe jednostavno apstrahovati iz fizike
realnosti, jer bilo koja konkretna situacija moe da se apstrahuje na beskonano
mnogo razliitih naina.
Sutina Blurovog shvatanja jeste u isticanju kauzalne veze izmeu
injenice da su brojevi socijalne kreacije i konvencije i zakljuka da se i sama
matematika tie socijalnog domena. Zato ona, posmatrana iz njegove vizure,
na indirektan nain govori o drutvu. Ona nije platonska, ve predstavlja kombinaciju fizike stvarnosti i drutvenog ivota (vidi Freudenthal 1979 za veoma
efektnu kritiku Blurovih ideja).
3
Ovo je najpoznatija rana zbirka radova koji spadaju u istoriju i
sociologiju nauke koje se mogu pripisati Edinburkoj koli. Svi eseji su studije
sluaja koje se bave naunim aktivnostima kao sredstvom za interpretiranje prirodnog sveta, a te aktivnosti se vide kao kulturna ekspresija koja se ne razlikuje
od ekspresije drugih aktivnosti unutar drutva. Jedan od kurioziteta je to se
tekstovi bave preteno naukom iz 19. veka, a ne periodom iz Naune revolucije,
408
To znai da ima sve manje potrebe za racionalnom rekonstrukcijom prolosti. Konstruktivisti shvataju znanje kao
prirodno, kao produkt naeg naina ivota, kao neto to smo
pre konstruisali nego neto to je bilo, da tako kaemo, nama
otkriveno. (str. 9) Na ovaj nain nauka se izjednaava sa ostalim
kulturnim produktima i brie se granica izmeu internih i eksternih faktora.
Jo pre svoje najpoznatije knjige Blur je izneo prve ideje
o drutvenim korenima klasifikacije (Bloor 1975) koje su kasnije
razraene u jednom od njegovih najkontroverznijih i svakako
najpoznatijih radova (Bloor 1982a). Osnovu ovog rada sainjava
teorija primitivne klasifikacije Dirkema i Mosa i njihova teza
da klasifikacija stvari reprodukuje klasifikaciju ljudi (Durkheim
and Mauss 1903/1963)1.
Svi sistemi znanja sadre podelu koja se vri izmeu vrsta
stvari, to je optepoznata injenica. Problem je kako se naini
klasifikacije objanjavaju i koje je njihovo poreklo. Dve suprotstavljene ideje verovatno su one po kojima su nam taksonomski
principi u potpunosti uroeni ili po kojima u celini zavise od kulture i drutva u kojem ivimo. Blur eli da rekonstituie Dirkemovu i Mosovu ideju na novoj teorijskoj, relativistikoj osnovi. Na
primitivni smisao za slinost nuan je deo transmisije, upotrebe
i ekstenzije znanja. On je sveprisutan, ali nedovoljan da objasni
delovanje stvarne klasifikatorne sheme. (Bloor 1982a: 271) Za to
mu je potreban opti model klasifikacije koji pronalazi u mrenom modelu. Znanje po ovom modelu nije izgraeno od
diskretnih, samodovoljnih injenica koje zadravaju
svoju individualnost i status u meusobnoj izolaciji.
Znanje je, zapravo, organsko i organizacija celine ima
jer bi jaki program morao da se suoi sa mnogim klasinim istraivanjima od
strane istoriara nauke koji se preteno protive ubacivanju sociologije znanja
u domen prirodne nauke.
1
Etnografski podaci koje su Mos i Dirkem koristili bili su izloeni
brojnim kritikama (vidi Bloor 1982a; Lukes 1973/1985) i danas je prihvaeno
stanovite po kojem njihovi dokazi o korelaciji izmeu kognitivnih sistema
i socijalne klasifikacije nisu tani. Blur im zamera to vezu izmeu znanja i
drutva ne objanjavaju adekvatno, ali svoju teoriju gradi na njihovoj osnovnoj
ideji.
409
prioritet nad delovima, nadgledajui njihovo prilagoavanje i ispravku. tavie, model sugerie da organizacija klasifikatornih sistema nije, niti moe da bude,
determinisana nainom na koji svet postoji. Nema
tako neeg poput prirodne ili jedinstveno objektivne
klasifikacije. [str. 269; kurziv dodat]
410
favorizovani teorijski modeli, metafore i analogije. Drugom favorizovane granice ili distinkcije koje razdvajaju razliite modele i/
ili metafore i analogije.
Govorei da stabilnost mree i njena aktivna protekcija ne
mora da se objanjava preko istine ili stvarnosti, Blur se poziva na
debatu izmeu Pastera i Puea (Farley and Geison 1974). Kada se
naie na probleme, rutinska procedura u nauci je, kao i drugde, da
se prihvaena teorija i praksa tite putem elaboracije mree odatle kontinuitet istraivakih programa i teorijske tradicije. (Bloor
1982a: 281) Blurovi primeri iz istorije nauke navodno pokazuju da
je mogue za sisteme znanja da istovremeno reflektuju drutvo i
da se obraaju prirodnom svetu. (str. 293) Ovako nauni progres
postaje samo kolektivna iluzija, jer se sve klasifikacione sheme
odravaju i menjaju preko socijalnih procesa.
Nakon ovog rada usledile su mnoge kritike Blurovih ideja
(Bloor 1982b, c, 1984a; Buchdal 1982; Hesse 1982; Lukes 1982a;
Smith 1984), koji je u svojim odgovorima razjanjavao svoju poziciju i eleo da pokae kako se znanje gradi od konvencionalno
strukturiranih odnosa slinosti. Znanje ne moe biti isto socijalno, ali ne moe da bude ni isto induktivno. Svi nai koncepti
i klasifikacije i teorije su socijalno strukturirani i konvencionalno
kanalisani oblici indukcije. (Bloor 1982b: 305)
Dirkem (Durkheim 1912/1947) je govorio o socijalnoj
uslovljenosti spoznaje, to je unelo velike zabune i zablude u
sociologiju i antropologiju. Drutvo je za njega homogen, organizovan i samoreprodukujui entitet, a kategorije razumevanja i
sistemi klasifikacije su po svom poreklu drutveni. Ova druga
pretpostavka predstavlja drutveni determinizam spoznaje. Prva
je dosta kritikovana od strane antropologa, dok je druga retko kad
dovoena u pitanje.
Razlozi to teorija o drutvenom poreklu kognitivnih sistema dugo vremena nije bila kritikovana nisu u potpunosti jasni,
ali jednim delom to je sigurno zbog toga to je ona povezana sa
verovanjem mnogih antropologa da razliite kulture ili drutva
imaju sutinski razliite sisteme miljenja, koje svoj najradikalniji
izraz dobija u Sapir-Vorfovoj tezi (npr. Sapir 1929; Whorf 1950;
vidi i Lukes 1982b).
411
Jezik je vodi kroz drutvenu stvarnost . . . Ljudi ne ive samo u objektivnom svetu, niti samo u svetu
drutvene aktivnosti kako se ona obino razumeva,
ve su u velikoj meri u milosti odreenog jezika koji je
postao medijum izraavanja njihovog drutva. Iluzija
je zamisliti da je mogue sutinski prilagoditi se stvarnosti bez upotrebe jezika i da je jezik samo sluajno
sredstvo reavanja specifinih problema komunikacije
ili refleksije. injenica je da je stvarni svet u velikoj
meri nesvesno izgraen na jezikim navikama grupe.
Dva jezika nikad nisu dovoljno slina da bi se smatralo da predstavljaju istu drutvenu stvarnost. Svetovi
u kojima razliita drutva ive su razliiti svetovi, ne
samo isti svet sa drugaijim etiketama. [Sapir 1929:
209; kurziv dodat]
Dirkem je na osnovu (navodnog) postojanja razliitih sistema miljenja u istom svetu u kojem ljudi ive zakljuio da te razlike moraju poticati od drutva. U antropologiju se ovo shvatanje
proirilo preko Boazovog (Boas 1940) kulturnog partikularizma,
u vidu ubeenja da svi narodi imaju ispravan pogled na svet.
Grubo gledano, ova formulacija je govorila sledee: Kultura je
jedino vana, biologija je nebitna.
Kasnija istraivanja donela su sa sobom suprotne rezultate. Verovatno su najpoznatija ona od Berlina i Keja (npr. Kay
and Maffi 2000; Kay 2005), na osnovu kojih se moe zakljuiti
da su klasifikacije boja, biljaka, ivotinja, ak i ljudi zasnovane na
istim kriterijumima i da proizvode iste klase. Evidentne su samo
razlike u stepenu elaboracije. Berlin i Kej su 1969. godine objavili,
412
danas ve klasinu antropoloku studiju, u kojoj su veoma ubedljivo pokazali principe kroskulturnih klasifikacija boja. Odavno
je poznato da razliiti jezici imaju razliite leksike klasifikacije
boja, ali dugo vremena je ova injenica tumaena na pogrean
nain. Smatralo se da nedostatak leksikih distinkcija sa sobom
nosi i perceptivnu nesposobnost pripadnika odreene kulture, tj.
korisnika odreenog jezika, da razlikuju neke boje.
Rezultati Berlina i Keja pokazuju da postoje univerzalije u semantici boje (Kay and Maffi 2000) u (verovatno) svim
jezicima i da postoji evoluciona sekvenca razvoja leksikona boja,
gde bela i crna prethode crvenoj, crvena prethodi zelenoj i utoj,
zelena i uta prethode plavoj, plava prethodi braon, a braon prethodi ruiastoj, narandastoj i sivoj. U psihologiji su ovi zakljuci
uglavnom prihvaeni kao nekontroverzni, to nije bio sluaj u
antropologiji (Kay 2005).
Blok (Bloch 1977) misli da se ovaj problem (meusobnog
nerazumevanja razliitih kolektiva miljenja) moe reiti. Poznat
je primer, na koji se klasini antropolozi esto pozivaju, da iskustvo o vremenu kulturno varira. Odatle potie pria o linearnom
i statikom ili ciklikom vremenu, gde je krajnja posledica da
relativnost pojma o vremenu opravdava zakljuak da su i svi
ostali aspekti kulture relativni. Zato on govori samo o percepciji
trajanja, a ne o nainima na koje se vreme deli ili metaforiki
predstavlja.
S jedne strane nalaze se pojmovi kao to je na svakodnevni pojam linearnog vremena, a s druge pojam statikog vremena,
koje zovemo ciklinim. Nesklad prilikom interpretacije ovih razliitih rezultata istraivanja potie i iz injenice da su Berlin i Kej
izuavali neritualnu, praktinu komunikaciju, a Dirkem i njegovi
sledbenici su govorili o ritualnoj komunikaciji i mitu. Problemi
nastaju ako se iz ritualne percepcije vremena izvlai zakljuak da
preko toga saznajemo neto o kognitivnim sistemima ljudi koje
prouavamo. Dirkemovi zakljuci mogu da opstanu samo ako
govorimo o razliitim percepcijama vremena u ritualnim kontekstima. U svakodnevnim interakcijama kategorije i klasifikacije su
oigledno zasnovane na kognitivnim univerzalijama (D. E. Brown
1991) koje funkcioniu u socijalnom kontekstu, ali to ne znai da
413
414
415
416
417
I normalni i radikalni program mogu da objanjavaju racionalnost, ali to ine na razliite naine. Objanjenje normalnog
programa je sledee: Naunik X je delovao racionalno u pokuaju
da opovrgne Y hipotezu. Objanjenje radikalnog programa je:
X je radio ono to se smatralo racionalnim u pokuaju da opovrgne Y hipotezu. Racionalnost, kao i u jakom programu, postaje
lokalna i relativna. Formulie se na osnovu definicije situacije.
[M]odeli racionalnosti koje su razvili filozofi izgleda da generalno nisu korisni pri pomaganju naunicima da odlue kako da
delaju nauno. (str. 221)
Kolins je u svojim empirijskim radovima (npr. Collins
1974) nastojao da pokae kako svi tipovi znanja sadre (delimino
i) preutna pravila koja nije mogue precizno formulisati. Zato
u nauci veoma vanu ulogu igraju neformalna pravila i preutno znanje. Dotadanjoj sociologiji nauke zamerao je to nije bila
u stanju da prouava prirodu naunog znanja. Pravo socioloko
prouavanje mora da uzme u obzir sve elemente iz kojih se sastoji
nauno znanje, a ne samo one formalne i neformalne. Potrebno je
saznati elemente ubeivanja, politike i emocionalne, ak i one
neizrecive, jer je mogue govoriti o onome o emu se ne moe
govoriti. (str. 184; kurziv u originalu)
Kolins kritikuje shvatanja prema kojima je nae znanje
vrsto, te da zbog toga ne zahteva neko posebno opravdanje.
Ovakvo vienje je za njega posledica posmatranja okruenja koje
shvatamo kao ispunjenog
objektima znanja koji su ve ustanovljeni. Da kaem
figurativno, to je kao da epistemologe zanimaju karakteristike brodova (znanje) u bocama (opravdanje),
dok ive u svetu gde su svi brodovi ve u bocama, sa
osuenim lepkom i odseenim icama. Brod unutar
boce je prirodni objekt u ovom svetu i zato to nema
naina da se proces obrne, nije lako prihvatiti da je
brod ikada bio samo gomila tapia. Veina percepcija
o osnovama znanja je strukturirana na naine koji potiu od ove perspektive. Teorije, istorije i epistemologije
obino su u odreenom stepenu podlone onome to se
moe nazvati etnocentrizmom sadanjosti. [Collins
1975: 205; kurziv u originalu]
418
419
Akcije naunika su pregovaranja o tome koji eksperimenti se mogu smatrati za kompetentne. Reavajui ovaj problem,
oni odluuju o karakteru gravitacionih talasa. (str. 220; kurziv
dodat)
U nauci se veoma mali broj naunika bavi problemima
replikacije eksperimenata, o emu smo govorili kod problema
naune prevare. Kolins iz ove injenice izvlai zakljuak da mali
broj naunika snosi odgovornost za metodoloke osobenosti nauke. To su skupovi koji ine jezgro. Oni u sebi sadre naunike
koji su aktivno ukljueni u eksperimente ili posmatranje ili koji
doprinose teoriji o nekom fenomenu ili eksperimentu, ali na nain
koji ima znaaja za ishod kontroverze (misli se na one kontroverze koje ukljuuju eksperiment i posmatranje). To znai da nije
mogue ponuditi jasnu podelu koji naunici gde pripadaju, jer se
nikad sa sigurnou ne moe znati ko je i u kojoj meri uticao na
kontroverzu (Collins 1981c).
Kolins (vidi i Pickering 1981; Pinch 1981) negira validnost
retrospektivnog realizma. Tako se konsenzus oko nekog problema
ili fenomena ne objanjava preko njegovog postojanja, jer percepcija, recimo DNK, zavisi od naune zajednice i promena njene interpretativne prakse. Verovanje u DNK je posledica tih promena,
ali ne predstavlja razlog za te promene. Zato objanjenje promena
u interpretativnoj praksi mora da se objasni drugaije, a ne preko
420
421
422
423
424
425
426
427
428
429
430
431
432
433
Pre nego to detaljnije prikaemo teorije interesa u sociologiji naunog znanja ukratko emo se osvrnuti na jo dve struje
koje se sa njima ponekad podudaraju. U pitanju su etnometodoloka izuavanja nauke i analiza naunog diskursa. To emo uiniti
preko radova Garfinkela i Lina iz etnometodologije i radova Malkeja i Gilberta za analizu diskursa. Do sada smo nekoliko puta
govorili o problemu racionalnosti. Garfinkel je svoje shvatanje
formulisao pod direktnim uticajem ica (vidi Schuetz 1943; ire
o problemu racionalnosti izvan nauke vidi kori 2006b).
Program njegove discipline zahteva da sociolog
na nauni nain opie svet koji kao problematine
fenomene ukljuuje, ne samo akcije druge osobe, ve
znanje druge osobe o svetu. Kao rezultat, sociolog ne
moe da izbegne neke radne odluke po pitanju raznih
fenomena na koje se misli pri upotrebi termina racionalnost. [Garfinkel 1960: 72; kurziv u originalu]
U vreme kada je Garfinkel pisao tekst jedna od najprihvatljivijih definicija racionalnosti bila je ona koja se ticala empirijske adekvatnosti sredstava (str. 72n1). Sociologija se bavi i
neracionalnou ljudskih akcija i zato on problem racionalnosti
smeta u empirijsku stvarnost i eli da istrai razna racionalna
obeleja ponaanja i uslove socijalnog sistema pod kojima se ona
434
435
436
437
438
439
440
drutva kao analognog njegovim tehnikama ili njegovim konvencionalnim oblicima umetnike ekspresije, od kojih se oba mogu
razumeti kao kulturno transmitovani i kao sposobni za modifikaciju i razvoj koji odgovara odreenim zahtevima (str. 2).
Ovim znanje dobija jednu istorijsku dimenziju, ali u relativistikom smislu. [R]ast znanja ne bi trebalo shvatati kao rezultat nasuminog uenja o stvarnosti, ve kao korelat istorijskog
razvoja procedura, kompetencija i tehnika, relevantnih u raznim
stepenima, za ciljeve kultura ili potkultura. (str. 6)1
Kada govori o pitanju socijalnih interesa i ideologiji,
Barnsova direktna inspiracija je marksizam. Evropsko idealistiko
krilo marksizma zastupa stav suprotan pozitivizmu, koji promovie ideju da postoji striktna odvojenost injenica i vrednosti, gde
se objektivno znanje u tolikoj meri naglaava da se ini kao da
je saznajui subjekt iskljuen iz epistemikih procesa. Socijalna i
istorijska dimenzija u potpunosti su zapostavljene i zastupa se neka
vrsta atomistikog koncepta validacije. Barns i sam priznaje da
je etiketa pozitivizam dosta konfuzna, ali ne objanjava detaljnije njegove karakteristike, ve nudi jednu isuvie optu sliku sa
kojom se ne bi sloio verovatno nijedan pozitivistiki autor.
Poput Blura, Barns je naturalista koji kritikuje teleoloko
shvatanje znanja. Naturalistiko shvatanje znanja je ono koje ga
razumeva preko preegzistirajuih kulturnih elemenata i trenutnih
uzroka, a teleoloko je ono koje znanje posmatra preko buduih
stanja. Zato Barns istie kako kompletno znanje stvarnosti nije
mogue i po tom pitanju on se zalae za instrumentalizam i socijalnu odrivost znanja. Znanje je instrumentalno jer se generie
i ocenjuje na osnovu prethodnih interesa koji za cilj imaju predvianje i kontrolu. Ono je i normativno, jer se odrava konsenzusom zajednice, a o njemu se odluuje i zato nema nuno veze
sa racionalnou. Stanovite progresivnog realizma za njega nije
odrivo.
1
[J]ueranje ontologije imaju . . . tendenciju da postanu sutranje
instrumentalno adekvatne predstave. . . (Barnes 1977: 6) Neto kasnije Barns
kae sledee. [J]ueranja ideologija esto se neprimetno transformie u
dananju nauku. (str. 42)
441
442
od evaluativne, jer se ova druga zasniva na kulturnim konvencijama. [Z]ato bismo oekivali da strane kulture odravaju, na
primer, ono to Poper zove pravilima igre emprijske nauke, vie
nego to bi se oekivalo da odravaju pravila ragbija? (str. 118)
Evaluativna i prirodna racionalnost odnose se na razliite svrhe i
Barns smatra da ih ne treba brkati.
Naturalistike teorije uzronosti ne treba da objasne zato
svet nije onakav kakav bismo mi voleli da bude, ve da objasne
devijacije od osnove koja je zamiljena naturalistiki. Antropolozi su se esto bavili racionalnou koja karakterie primitivne
kulture. Razne navodne iracionalnosti u tim kulturama obeleavane su kao magija ili neto slino. Barns se zalae za odbacivanje
tih termina i analiza, jer se u njima ogleda naa kultura, a ne naa
racionalnost. Krajnje implikacije za antropologiju i sociologiju su
sledee: [V]arijacije u institucionalizovanim verovanjima koja se
nalaze kod predaka, stranaca i devijanata trebalo bi da se tretiraju
kao kulturne varijacije, a ne kao razlike u osnovnoj prirodnoj
racionalnosti. . . (str. 123)
U domenu sociolokog istraivanja nauke ovaj princip
predstavlja suprotnost tradicionalnom shvatanju da je prirodna
nauka izuzetno racionalna aktivnost koju sociologija znanja ne
moe da izuava. Barns nauku vidi kao jednu od mnogih kulturnih institucija i eli da pokae koliki je znaaj koncepta prirodne
racionalnosti u drutvenim naukama. Preko njega miljenje u svim
drutvima poinje da se posmatra kao prirodno racionalno i time
nestaje problem objanjenja iracionalnih verovanja. Varijacije u
verovanjima postaju deo kulturnih varijacija i sva verovanja u
svim kulturama postaju ekvivalentna za sociologa. (str. 125; kurziv dodat) O ekvivalenciji, tj. simetriji, bilo je rei kod Blura.
Barns se posebno bavio problemima ideologije i imputacije (Barnes 1977). Za ideoloki determinisana verovanja kae se
da su ona koja su stvorena, prihvaena ili odravana u njihovom
odreenom obliku, samo zato to se odnose na odreene drutvene interese. (str. 27) Ti interesi su uzroci verovanja. Znanje je
ideoloki determinisano ukoliko je stvoreno, prihvaeno ili odravano preko skrivenih, nepriznatih, nelegitimnih interesa. Ono ne
mora da bude iracionalno odravano. Njega je najbolje posmatrati
443
444
445
446
samo jedna od dve osnovne komponente modela, a to je uslov koherentnosti. Druga komponenta modela (empirijska posmatranja)
je zapostavljana. Ovakva, ontoloki nihilistika sociologija nauke
(Campbell 1989), nije u stanju da ponudi prihvatljiv kauzalni scenario o promeni teorije u nauci. Kembelovo shvatanje jezika je
evolucionistiko. Ljudi su produkt prirodne selekcije, to implicira
da su im uroene odreene spoznajne karakeristike. On istie
da postoje selekcioni pritisci koji potiu od fizikog okruenja
koji nam govore kako da razumevamo prirodu. Ovaj model se
razlikuje od Sapirovog, gde je uloga prirodnog sveta veoma mala,
o emu je bilo rei.
Barns (Barnes 1981a) alternativne sisteme klasifikacije,
poput Blura, vidi kao konvencije. U pitanju su institucije koje
se odravaju socijalnim mehanizmima. Svi sistemi empirijskog
znanja su totalne konvencije, jer se znaenje kreira preko sistema
upotrebe. U ovoj teoriji veliku ulogu imaju i socijalni interesi.
Ljudi egzistiraju u izuzetno kompleksnoj fizikoj sredini koje su
svesni i gde se uenje odigrava tokom
recepcije kompleksnih inputa informacija preko iskustva ili sveta ili stvarnosti ili bilo kog termina
koji favorizujemo. Drugo, uenje uvek zapoinje unutar socijalnog konteksta; nauiti da se klasifikuje znai
nauiti da se koriste klasifikacije neke zajednice ili
kulture, a to ukljuuje interakciju sa kompetentnim
pripadnicima kulture. [str. 305]
447
448
verovanja ostaju zauvek neobjanjive (Yearley 1981a, 2005). Jedino reenje koje se ini odrivim jeste da se umesto ideje o beskonano mnogo dostupnih izbora pretpostavi da je samo nekoliko
alternativa stvarno i praktino dostupno. Interes zaista moe da
determinie odabir teorije, ali o tome i racionalisti govore kada
kau da se racionalnost sastoji od najboljeg odabira meu dostupnim alternativama. Argument o nedovoljnoj potkrepljenosti
nije odriv u konstruktivistikoj varijanti.
Ostaje jo da vidimo kakav je konani status teorije interesa, odnosno da li je pozivanje na interese kao objanjenje validna
metodoloka strategija1. Kod Barnsa je prilino nejasno definisanje naturalizma. Nekad ga poistoveuje sa metodom prirodnih
nauka (Barnes 1977: viii), nekad sa neevaluativnim metodom,
gde se on kao deskriptivan pristup suprotstavlja preskriptivnom
(str. 1). Za to je dobar primer da je znanje ono to ljudi smatraju
znanjem. Naturalizam takoe oznaava neteleoloke modele (str.
12, 65), a negde koherentni model koji je direktan (u smislu da
se naturalistika analiza ne bavi evaluacijama) i nepristrasan (str.
13).
Nejasnoa upotrebe naturalizma kod Barnsa prenosi se i
na upotrebu interesa kao primarnog sredstva objanjenja. Interesi bilo koje vrste smatraju se eksplanatornim resursom ija se
egzistencija uzima zdravo za gotovo. (Woolgar 1981a: 369) Oni
se ne problematizuju u dovoljnoj meri i njihova egzistencija se posmatra odvojeno od naunog sadraja koji navodno objanjavaju.
Nakon pretpostavke o sutinskoj nezavisnosti fenomena i principa
objanjenja upotrebljava se kauzalno objanjenje. Interesi se tako
koriste u objanjenju nastanka znanja, ali govori se o njihovom
uticaju, a ne o determinaciji produkcije znanja.
Najvei problem sa kojim se Edinburka kola suoava
jeste to njeni predstavnici znanje smatraju socijalnom konstrukcijom, ali tu simetriju ne prenose na socijalne interese preko kojih
se sve objanjava. Barns eli da objasni kako akteri raspolau
znanjem, ali i ukazuje na to da je u pitanju sredstvo za postizanje
1
Veoma interesantna rasprava o validnosti interesnog modela odigrala se izmeu Vulgara, Barnsa i Makenzija (Woolgar 1981a, b; Barnes 1981b;
MacKenzie 1981).
449
450
451
socijalna i nauna shvatanja bila su ujedinjena oko ideala univerzalne saglasnosti preko potinjavanja neosporivom autoritetu (koji
se moe shvatiti i kao geometrija/logika ili kao suveren). S druge
strane, Bojl je postao jedan od glavnih zagovornika novog, nezavisnog izvora znanja, tj. produkcije eksperimentalnih injenica
u laboratorijama pred svedocima. Njegova socijalna tehnologija
imala je za cilj da promovie konsenzus i mir unutar eksperimentalne zajednice.
Tokom Graanskog rata u Engleskoj (16421651) plemstvo, kojem je pripadao i Bojl, bilo je podeljeno na one koji su
eleli da se srui monarhija i one koji su podravali apsolutistiki
kraljevski autoritet. Bojl je, prema ejpinu i aferu, spadao u grupu ljudi koja je elela da ima kralja na prestolu, ali kralja koji nije
apsolutista, i da povrati mo crkve. Hobs je zastupao miljenje da
je najbolja vladavina jednog vladara. Dok je Bojl pokuavao da
pomogne oslabljenoj crkvi preko eksperimenta, Hobs je kritikovao eksperiment kao metod dolaenja do istine. Bojl je ljudsku
sudbinu stavio u ruke boga, a Hobs u ruke vladara.
Stvaranje vakuuma vazdunom pumpom bio je jedan
od tada najpoznatijih primera eksperimentalne nauke. Hobs je
kritikovao neku vrstu postavljanja epistemolokih granica, jer je
tvrdio da se na taj nain ne mogu istraiti pravi uzroci. Kako se
moe znati da je proizveden vakuum, a da se prvo ne istrai prava
priroda vazduha? Eksperimentaliste je video kao grupu koja eli
da obezvredi prirodnu filozofiju i da je pretvori u neku vrstu zanata. Hobs je smatrao da bilo koja grupa intelektualaca (svetenici,
advokati ili naunici) koja sebe iskljui iz autoriteta suverena i
ustanovljenih zajednica sa sopstvenim pravilima po pitanju toga
ta se moe smatrati znanjem, automatski predstavlja pretnju
drutvenom poretku. Odgovor na pitanje zato je Bojl pobedio je
jasan i oigledan, ali autori na njega ne odgovaraju.
ejpin i afer preko kontroverze dovode u pitanje sledee
postulate: (1) da metod nauke poseduje privilegovanu objektivnost
i konkluzivnost; (2) da posmatranje, naroito kako je izraeno u
eksperimentalnom metodu, predstavlja nezavisnu kontrolu nad
teorijom; (3) da centralnost eksperimenta u modernoj nauci donosi
452
453
Teoretiare koji su zagovornici teorije aktera i mree obradiemo kasnije, ali Kalon i Lo na jasan nain demonstriraju zato
se ove dve veoma popularne konstruktivistike kole razlikuju
po pitanju interesa. Njihova pozicija je drugaija i od Vulgarove
i od Barnsove, a slina je novijim Laturovim radovima. Poput
Vulgara, Kalon i Lo pokazuju da su interesi u naunom radu uvek
prisutni, ali za razliku od njega oni se ne bave oblikom interesnog
objanjenja. Njihovo glavno interesovanje jeste da otkriju na koji
nain naunici jedni druge upisuju, odnosno regrutuju, i zato
neki uspevaju u tome, a drugi ne. U tom pogledu su sliniji Barnsu
(Callon and Law 1982). Njih posebno zanima manipulacija i transformacija interesa, poto mi sve socijalne interese vidimo kao
privremeno stabilizovane ishode prethodnih procesa upisivanja.
(str. 622)
Edinburani kategoriju socijalnih interesa koriste kako
bi organizovali i strukturirali empirijski materijal. Za njih imputacija interesa ima smisla. Kalon i Lo preko teorije upisivanja
govore o nainima na koje se poredak predlae i ponekad postie.
Samo jedan nain je preko kategorije interesa. Oni smatraju da
naunici preko interesa pokuavaju da nametnu poredak socijalnom svetu.
Oni pokuavaju da izgrade verziju drutvene
strukture. Prema ovom shvatanju, interesi (i druge
kategorije poput udnja, motiva i elja) se ne vide kao
pozadinski faktori koji se inputiraju od strane analitiara. Oni su pre pokuaji da se definiu (i to je vanije, da se primene) institucije, grupe ili organizacije
454
455
456
457
458
Kako i sam Latur kae u postkriptu drugog izdanja, njegovo znanje o nauci bilo je nepostojee, veoma slabo je znao engleski
i apsolutno nije bio svestan postojanja socijalnih studija nauke.
Njihova jedina zajednika knjiga nije pokuaj da se razvije alternativna epistemologija, niti je napad na filozofiju. Moda najbolji
nain da izrazimo svoju poziciju je preko predloga o desetogodinjem moratorijumu na kognitivna objanjenja nauke. (Latour and
Woolgar 1979/1986: 280)
Knjiga Laboratory Life predstavlja prvu iscrpnu studiju
dnevnih aktivnosti naunika u njihovom prirodnom okruenju,
tj. laboratoriji. Zasnovana je na Laturovom boravku u Gijemanovoj laboratoriji, gde je Latur doao oktobra 1975. godine i proveo
dve godine na Salk institutu. [M]oglo bi se rei da nas zanima
socijalna konstrukcija naunog znanja u onoj meri u kojoj ovo
skree panju na proces preko kojeg naunici nalaze smisao svojih
posmatranja. (str. 32; kurziv u originalu) Autori se fokusiraju na
dva glavna pitanja. Kako se injenice konstruiu u laboratoriji i
kako sociolozi mogu da objasne taj proces? Koje su razlike, ako
postoje, izmeu konstrukcije injenica i konstrukcije objanjenja?
Naunici se posmatraju kao pripadnici plemena, samo to umesto
primitivnih mitologija imaju sopstvenu, prema kojoj na njih ne
utiu kultura i razna verovanja, ve su zainteresovani samo za
tvrde injenice.
Iz injenice da je nemogue da posmatra (antropolog/sociolog) ue bez ikakvih pozadinskih pretpostavki u laboratoriju
opadajue istraivake mogunosti. Malkej, Gilbert i Vulgar ele da pokau
kako je veliki deo naunog napretka sasvim drugaije prirode, odnosno da
je posledica stvaranja potpuno novih oblasti istraivanja i formiranja novih
istraivakih mrea. Zato je razumevanje nastanka novih istraivakih mrea
od sutinskog znaaja za socioloko prouavanje naunog razvoja. Na nivou
tih mrea postoji regularna razmena informacija izmeu istraivaa koji su
kompetentni da ocene rezultate drugih. Nauni konsenzus se uspostavlja prvo
na ovom nivou. Istraivake mree su koncentracije interesnih veza bez jasnih
granica. To su amorfne socijalne grupe, konstantno u stanju kretanja zbog
preklapajueg osoblja i migracija. Istraivaka zajednica se sastoji od raznih
mrea u razliitim stupnjevima formiranja, rasta ili opadanja. Iz saradnje sa
Malkejem uoljivo je i zanimanje za analizu diskursa (Woolgar 1986). U svojim
kasnijim radovima Vulgar se bavio problemima refleksivnosti (vidi npr. Baber
1992), ali i tehnologije, moi, dominacije, poput Latura, Loa, Kalona i drugih
(vidi npr. Law 1991).
459
Potrebno je skrenuti panju na to da termin socijalno Latur i Vulgar upotrebljavaju za fenomene, a ne na uticaj ideologije (vidi npr. Forman 1971)
ili makrosocioloke aspekte (vidi npr. Shapin and Schaffer 1985). U kasnijoj
Laturovoj fazi pojam socijalno dobija drugaije znaenje i tim prelazom on
postaje zagovornik teorije aktera i mree.
460
Gijeman i ali su se ovim problemom najintenzivnije bavili izmeu 1962. i 1969. godine. ali je bio Gijemanov saradnik
od 1957. do 1963. godine, kada ga je napustio i poeo da radi u
drugoj laboratoriji, tako da su njih dvojica u ovoj trci oko otkria
bili rivali. Do 1962. godine sakupljeno je mnogo dokaza da hormon postoji i bilo je jasno da e njegova izolacija i identifikacija
dovesti do Nobelove nagrade. Glavni problem predstavljala je
injenica o izuzetno malim koliinama hormona u prirodi. Zbog
toga je bilo potrebno obezbediti nekoliko stotina tona ivotinjskog
tkiva. Do 1975. godine rad na TRF(H) je ve bio deo istorije, ali
je Latur svoja naknadna zapaanja iskoristio za rekonstrukciju
otkria. Zakljuak koji su on i Vulgar izvukli iz itave epizode
jeste da je TRF(H) nastao onda kada su se naunici dogovorili
oko njegove hemijske strukture.
Gijeman je radio sa oko 500 tona svinjskih mozgova, dok
je ali koristio ogromnu koliinu ovijih mozgova. U oba sluaja
dobijena koliina TRF(H) bila je izuzetno mala. Glavni problemi
u laboratorijskom radu bili su problem identifikacije hormona, jer
ga je veoma teko izolovati u veim koliinama, i problem testiranja testova provere. Razvijeni su razni biotestovi za TRF(H),
ali zbog male koliine hormona nemogue je bilo utvrditi koji je
istinit. Situacija nije toliko beznadena kako se moda na prvi
pogled ini (i kako Latur i Vulgar ele da je predstave), jer je
injenica da postoji supstanca u hipotalamusu koja lui hormon
tirotropin iz hipofize i njegova hemijska struktura je poznata.
Autori svoju tezu zasnivaju na pretpostavci da postojanje
injenice poiva na prihvatanju odreenog biotesta. To znai da
za njih bez biotesta ova supstanca i ne postoji. Nedostatak standardizovanog testa, prema njihovom miljenju, ukazuje na vanost socijalnog pregovaranja. Dakle, TRF(H) postoji samo ako je
biotest X prihvaen; test X je prihvaen kao rezultat socijalnog
pregovaranja; TRF(H) nije otkriven, ve je socijalna konstrukcija
(J. R. Brown 1991). Nijedna od ovih premisa nije prihvatljiva. Jasno je da Latur i Vulgar ne misle na situaciju u kojoj se za TRF(H)
bez biotesta ne moe tvrditi da postoji, jer ova interpretacija samo
govori da injenica (hormon) nije socijalna konstrukcija. Problematina je i tvrdnja da je prihvatanje biotesta rezultat socijalnog
461
462
463
1980/2003).
464
1979/1986: 121) Meutim, konstrukcija TRF(H)-a ne porie njegovu injeninost, ve se samo eli naglasiti kako, gde i zato je
on stvoren. Autori prihvataju Blurov postulat nepristrasnosti u
svojim objanjenjima, ali smatraju da makar i implicitno prihvatanje vrednosti istine menja oblik objanjenja koje se proizvodi
(str. 149n1).
Mi ne tvrdimo da su samo injenice socijalno konstruisane. Mi takoe elimo da pokaemo da proces konstrukcije
ukljuuje upotrebu odreenih mehanizama preko kojih svi tragovi produkcije bivaju ekstremno teki za otkrivanje. (str. 176; u
originalu kurzivom) Otkrivanje tragova produkcije veoma je bitno
za Laturov i Vulgarov pokuaj objanjenja konsenzusa. Na poetku laboratorijskog rada naunici nisu u stanju da ocene tanost/
pogrenost, objektivnost/subjektivnost i veliku/malu verovatnost
tvrdnji. Modalnosti se konstantno menjaju, dodaju i odbacuju, dok
se kljuna promena odigrava stabilizacijom izjava, kada injenica
postaje razdeljeni entitet.
S jedne strane, ona je skup rei koji predstavlja izjavu o
objektu, a s druge, ona korespondira sa objektom i zapoinje svoj
sopstveni ivot. To je kao da je originalna izjava projektovala
virtualnu sliku sebe koja postoji izvan izjave. (str. 176) U taki
stabilizacije naunici prestaju da se bave izjavama i sve vie stvarnosti se pripisuje objektu, a sve manje izjavama o objektu. To je
proces inverzije objekt postaje razlog zbog kojeg se izjava uopte
i formulisala. Objekt nije vie virtualna slika izjave, ve izjava
postaje slika stvarnosti u ogledalu. Tada nastupa i proces inverzije
prolosti, gde se zakljuuje da je injenica oduvek i postojala, da
ju je samo trebalo otkriti. Sve ovo znai da snaga korespondencije
izmeu objekata i izjava o ovim objektima izvire iz cepanja i
inverzije izjava unutar laboratorijskog konteksta.
U nauci izjave manifestuju dupli potencijal ili se objanjavaju preko lokalnih uzroka (subjektivnost ili artefakt) ili se
posmatraju kao stvar koja postoji tamo negde (objektivnost i
injenica). Lokalni status injenice zavisi od okolnosti koje izjavu stavljaju negde na kontinuum izmeu injeninog statusa ili
artefaktskog statusa. Ova distinkcija izmeu stvarnosti i lokalnih okolnosti postoji samo nakon to je izjava uspostavljena kao
465
Opti zakljuak koji bi mogao da se donese o ovoj izuzetno zanimljivoj sociolokoj studiji jeste da opis otkria TRF(H)
zavisi od realistikog opisa objekata koje prouava nauka. Na taj
nain konstruktivizam parazitira na realizmu i nije u stanju da
466
467
468
jednostavnosti ili kompleksnosti kompozicije, direktnog ili indirektnog uporeivanja itd.) (Knorr-Cetina 1981a). Na osnovu ovog
uoava se da su tokom naunog istraivanja izbori sveprisutni, to
ukazuje na znaaj linih interpretacija i u prirodnim naukama.
Najpoznatija knjiga Knor-Cetine bavi se prirodom nauke i
naune promene i zasnovana je na jednogodinjem istraivanju na
Berkliju (od oktobra 1976. do oktobra 1977. godine). Njen glavni
zadatak (Knorr 1979; Knorr-Cetina 1981a) je obraun sa objektivizmom shvatanjem po kojem je svet sainjen od injenica,
gde bi cilj znanja bio u vernoj ili bukvalnoj predstavi sveta preko
empirijskih zakona i teorijskih propozicija. Antirealisti, s druge
strane, problem injeninosti vide kao interni problem znanja, a
ne kao eksterni faktor nauci1. Knor-Cetina pravi jednu zanimljivu
analogiju izmeu bioloke evolucije i evolucije znanja koja nije
uobiajena u konstruktivistikoj sociologiji. Poput samog progresa evolucije, progres nauke se moe povezati sa mehanizmima
koji ne pretpostavljaju da znanje oponaa prirodu. (Knorr-Cetina
1981a: 2) Ova analogija se ne obrauje detaljnije2.
Poput Latura i Vulgara, autorka problem injeninosti postavlja u kontekst laboratorije i naglaava njegovu instrumentalnu
dimenziju.
[P]raktini uspeh nauke zavisi vie od naunikove
sposobnosti da analizira situaciju kao celinu, da misli
na nekoliko razliitih nivoa odjednom, da prepozna
tragove i da sklopi disparatne delove informacija, nego
od samih zakona. Kao i sa bilo kojom igrom, pobeda
zavisi manje od pravila nego od onoga ta je uinjeno
unutar prostora koji su ta pravila stvorila. [str. 3]
469
u potpunosti vetaka. Laboratorija je [l]okalna akumulacija instrumenata i sprava unutar radnog prostora koji je sastavljen od
stolica i stolova. (str. 3) Tu se nalaze i manja pomagala, fijoke,
hemikalije, friideri, uzorci itd. Zato nema prirode u laboratoriji,
ukoliko se ona ne definie od poetka kao da je produkt naunog
rada. (str. 4) Zbog povezanosti sa instrumentima teorije postaju
ateorijske u laboratoriji i uobiajene su njihove parcijalne interpretacije. ista teorija, onda, moe da se nazove iluzijom koju su
nauke zadrale od filozofije. (str. 4)
Produkti nauke su kontekstualno specifine konstrukcije,
tako da je proces konstrukcije veoma bitan za produkte koje dobijamo. Iz ovog sledi i zakljuak da su naune injenice interno
strukturirane kroz proces produkcije, bez obzira na spoljanju
strukturu koja u veoj ili manjoj meri odgovara stvarnosti.
Strukturiranje naunih proizvoda se odvija preko nekoliko nivoa selekcije, to naglaava nemogunost replikacije u razliitim
uslovima. Selekcije se vre na osnovu prethodnih selekcija, koje
su zasnovane na translacijama ka buduim selekcijama. Laboratorija je tako lokalna akumulacija materijalizacija od prethodnih
selekcija. (str. 6)
Knor-Cetina istie da se rad u laboratoriji odvija sa pogledom ka potencijalnim kritikama ili prihvatanjem, iako situacija
nije toliko jednostavna, to smo videli iz analize mode u nauci.
Nisu prihvatljivi zakljuci da potvrivanje znanja zavisi od toga
ko iznosi rezultat, gde je rad vren i kako je postignut. Ovo je
isuvie pojednostavljena slika prihvatanja/odbijanja naunog otkria, to smo takoe videli na primeru Matejevog efekta. Svi
navedeni faktori jesu vani, ali nisu jedino relevantni. Nauka ne
napreduje zbog identifikacije rezultata sa okolnostima nastajanja
njenih tvrdnji. Autorka smatra da se otkrie i proces potvrivanja znanja ne mogu razdvojiti ako se paljivo posmatra nauna
praksa. Validacija je proces formiranja konsenzusa za koji se najee govori da je racionalan ili socijalan. Knor-Cetina ga shvata
kao proces formiranja miljenja koji je lociran izvan naunog
istraivanja. Kao adaptacija, prihvatanje moe da se vidi kao
rezultat kontekstualnih pritisaka koji utiu na selekcije naunika
u environmentalnim niama koje obezbeuju laboratorije. (str. 9)
470
471
472
473
474
475
Drugim reima, ovaj veni proces translacije/kontratranslacije odgovoran je za determinisanje sociokognitivne prirode elemenata koji su povezani u mreama i
kako ove asocijacije nastaju. To je prilika za odreene
aktere da afirmiu ili da modifikuju njihov identitet,
kao i identitet drugih aktera. [Callon et al. 1983: 193]
To su situacije u kojima akter govori preko mi, a zapravo sprovodi translaciju drugih aktera u jedinstvenu volju iji
glavni zastupnik postaje on sam. On/a poinje da dela za neke,
a ne samo za jednog. On/a postaje jai/a. On/a raste. (Callon and
Latour 1981: 279) Akter (ili aktant) je [b]ilo koji element koji oko
sebe zakrivljuje prostor, ini da drugi elementi budu zavisni od
njega i translira njihovu volju u sopstveni jezik. (str. 286) Uoptavajui Blurovu simetriju, akteri se ne dele na socijalne/tehnike,
ljudske/ivotinjske ili mikro/makro, ve se u obzir uzima stepen
otpornosti i razmatraju se samo varijacije u relativnoj tvrdoi i
izdrljivosti razliitih vrsta materijala.
Primer translacije u nauci Lo i Vilijams ele da prikau
preko analiziranja naunih radova. Neke osobenosti naunog
rada koje nisu naune u striktnom smislu imaju odreeni uticaj
na njegovu recepciju, ali Lo i Vilijams (Law and Williams 1982) te
uticaje precenjuju. Jedan od ciljeva naunika jeste da rad bude to
bolje prihvaen, tj. da bude smatran vanim radom u nekom polju.
Mo u nauci, kao i drugde, dolazi od uspenog kapaciteta da se
kreira i nametne vrednost. Upravo za ovaj kapacitet se naunici
bore kada piu rad. (str. 539) Naunici pribegavaju raznim manevrima dok piu radove (o emu je bilo rei), pokuavajui da preko
translacije stvore konvergencije i homologije iz partikularnosti,
odnosno da kreiraju to vie univerzalno prihvaenih tvrdnji. Ako
alijanse shvatimo kao skupove sline nevidljivim koledima (zajedno sa ne-ljudskim akterima), gde priroda igra odluujuu ulogu
u procesima ubeivanja, ove ideje se ne razlikuju mnogo od nekih
koje smo videli u prikazu mertonovske tradicije.
Problem je u tome to zagovornici teorije aktera i mree
ne spominju ulogu prirode u procesu ubeivanja. Nadmetanje
u nauci nije samo bitka oko nametanja translacije preko koje se
alociraju vrednosti na grupe, individue i injenice kao delove
476
477
478
479
480
svoje delatnosti upranjavaju i skrivanje tragova aktivnosti konstruisanja, to smo videli kao bitan deo teorije i kod Latura i Vulgara i kod Knor-Cetine. Graenje lanaca alijansi odvija se preko
translacija interesa, a lanci se sastoje od ljudi, stvari, tehnika,
tekstova, simbola, artefakata itd.
Pokuaj Latura je pre svega da se prevaziu ogranienja
socijalnog konstruktivizma preko irenja simetrije na sve vrste
aktera i preko ove heterogenosti on kritikuje Blurovu koncepciju
simetrije (Amsterdamska 1990; Schaffer 1991; Yearley 2005).
Najvei problem radikalne simetrije je to kontroverze bivaju
reene na osnovu snage jedne od alijansi ija se superiornost demonstrira time to je pobedila. Ovakva teorija je uvek tana,
ali i cirkularna, to je ini neadekvatnom. Problem cirkulanosti
se javlja i kod objanjenja injeninosti. injenica je izjava koja je
liena modalnosti. Kada se izjava kolektivno tretira kao injenica
uklanjaju se njene modalnosti, a tretiranje stava kao injenice ima
za posledicu da on postaje injenica.
Ponekad se ini kao da nisu najjasnije slinosti/razlike
izmeu Blura i Latura, tako da su se i sami autori pozabavili ovim
nejasnoama. Jedno je sigurno, a to je da se moe napraviti razlika
izmeu jakog programa i konstruktivizma Latura (vidi Freudenthal 1984; Niiniluto 1991). Videli smo da jaki program pod znanjem
podrazumeva sve ono to neki kolektiv smatra znanjem. Blurova
teorija je zasnovana na materijalizmu, relativizmu i scijentizmu, a
nauka je shvaena kao kauzalna, teorijska, vrednosno neutralna,
esto redukcionistika, a u nekoj meri i empiristika. U pitanju je
metodoloki monizam koji epistemike faktore vidi kao socijalne,
jer je veza izmeu premisa i konkluzije socijalno konstruisana.
S druge strane, antropoloki pristupi su zainteresovani
prvenstveno za laboratorijsku produkciju injenica. Latur i Vulgar
nauku ne posmatraju kao aktivnost koja je racionalnija od ostalih
svakodnevnih aktivnosti. Tako je nauna realnost artefakt, stvoren
selektivnim, kontekstualnim i socijalno situiranim praksama u
naunim laboratorijama i pregovaranjima. Veoma je vano podsetiti se da Latur sebe ne smatra relativistom. On ne tvrdi da nema
stvarnosti, ve da je ona na neki nain konsekvenca naunog rada,
a ne uzrok.
481
482
483
1
Za slinosti i razlike izmeu Latura i ejpina i afera vidi Shapin
1988a; Latour 1990 i Schaffer 1991.
484
485
486
Iako su Nauni ratovi pojava karakteristina za devedesete godine prolog veka, to ne znai da pojedini autori, naroito
sociolozi, nisu uviali krizu koja je postala oigledna jo tokom
sedamdesetih godina. Dva velika sociologa koji su o ovome govorili pre tri decenije iz vizure sociologije nauke bili su Ben-Dejvid
i ils. Ben-Dejvidovo ime se ne spominje u Naunim ratovima,
to je udno ako znamo da je pisao gotovo o svim relevantnim
problemima o kojima su se kasnije vodile estoke debate. On
(Ben-David 1975) pretee antinaunih stavova locira u romantizmu osamnaestog veka, iako, kao i mnogi drugi, glavnu inspiraciju
vidi u pengleru i njegovim negiranjima univerzalne validnosti
nauke. Takoe, kritikuje stavove po kojima je opta intelektualna
atmosfera tog doba uticala na otkrie principa neodreenosti 1927.
487
488
489
490
491
Relativizam u filozofiji i sociologiji nauke nema uticaja na same naunike i njihov profesionalni rad. Meutim, kao i
Holton, Vajnberg se plai uticaja relativizma na one koji odluuju
o budetu nauke i kolovanju naunika. Zato se obojica slau sa
hipotezom da su radikalni napadi na nauku jedna manifestacija
neprijateljstva prema zapadnoj civilizaciji uopte, to u 20. veku
potie prvenstveno od penglera.
Godinu dana kasnije izlazi Holtonova knjiga (1993) koja
je sastavljena preteno od ve objavljenih radova, iji cilj je takoe
promovisanje i apologija nauke. Eseji govore o uticaju Maha na
pozitivizam, o Mahu i Ajntajnu, defersonovskom istraivakom
programu, dok su za debatu o antinauci neposredno vezana dva
poglavlja poglavlje o kontroverzama oko kraja nauke i poglavlje
o fenomenu antinauke. Poglavlje koje se bavi kontroverzom oko
kraja nauke razmatra dva najoptija pogleda na nauku: jedan istie
da e nauka po svojoj prirodi morati da propadne, dok drugi zagovara tezu da e nauke jednog dana stvoriti jedno koherentno telo
znanja i razumevanja svih fenomena. Holton (1973) ove poglede
naziva tematskim idejama.
Tematska ideja o krahu nauke karakteristina je za cikliare, koji u nauci uoavaju progres, ali smatraju da nakon toga
nailazi doba opadanja i raspada. Pripadnici druge struje mogu
se nazvati linearistima. Tano je da postoje zastoji u nauci,
ali na optem nivou poveavaju se interna koherentnost, tanost
predvianja, meusobna povezanost teorija itd. U ekstremnoj
varijanti cikliari smatraju da je nauka rukovoena prvenstveno
socijalnim procesima i da ona predstavlja samo jedan opti duh
vremena i da je predmet socijalne konstrukcije. Holtonu je jasno
da nije jednostavan zadatak odluiti se za istinitu sliku nauke.
Zato se odluuje za prikaz shvatanja dva mislioca koji pripadaju
razliitim tematskim idejama. U pitanju su pengler i Ajntajn
(Holton 1993).
pengler, o kojem smo govorili i kod Formanove analize
kvantne teorije, nekoliko godina je radio na knjizi enciklopeMerton zapoeo tradiciju prouavanja nauke kao bilo koje druge drutvene
pojave, to nije tano.
492
493
494
godine nije nauio da ita i pie i nikada nije nauio nijedan strani jezik. Vavilov
i Lisenko predstavljaju dva osnovna tipa naunih eksperata u ranoj sovjetskoj
Rusiji. Potrebno je samo napomenuti da nijedan od njih dvojice nije bio lan
Komunistike partije i nisu se bavili ideolokim i politikim debatama.
Vavilov je tokom tridesetih godina kritikovao sovjetsku vladu po
pitanju poljoprivrede i 1940. godine je uhapen pod optubom da je britanski
pijun. Osuen je na smrt, iako je presuda kasnije preinaena u doivotnu robiju.
Pred kraj ivota se borio protiv suzbijanja genetikih istraivanja i do danas je
ostao upamen kao simbol borbe za nauku u staljinistikoj Rusiji (Roll-Hansen
2005).
Meutim, Nikolaj Vavilov je u mnogome zasluan za uspon Lisenka u naunoj zajednici. Ranih tridesetih predloio ga je za lana Ukrajinske
akademije nauka i branio ga je od raznih kritika. Tek 1938. godine, kada je
Lisenko dobio njegovo mesto, Vavilov je poeo otro da ga kritikuje. Do tada
je priznavao da je Lisenkovo poznavanje genetike prilino slabo, ali ga je hvalio povodom radova iz fiziologije i vernalizacije. Vernalizacija se odnosi na
razvoj biljaka i sazrevanje na niskim temperaturama. Termin je uao u naunu
upotrebu 1933. godine kao latinizirani prevod Lisenkovog termina. Sve do
sedamdesetih godina zapadni udbenici su se pozivali na Lisenkov rad u ovoj
oblasti. Njegova elja bila je da otkrije formulu koja bi bila u stanju da predvidi
efekat temperature na razvoj biljaka. Jedan od glavnih motiva to je Vavilov
podravao Lisenka nisu bile ideje iz genetike, ve instrumentalna korisnost za
njegov lini projekat. Vavilov je radio na projektu Svetska kolekcija, prvoj
velikoj banci gena kultivisanih biljaka. Vlada je 1931. godine odluila da skrati
vreme za realizaciju ovog velikog projekta i Vavilov je umesto 1012 godina
dobio 45 godina da ga zavri. Osnovni problem bio je u adaptiranju raznih
vrsta da rastu u surovoj sovjetskoj klimi. Reenje za ovu prepreku video je
u Lisenkovim eksperimentima. Tako je vernalizacija Vavilovljeve kolekcije
postala Lisenkova ulaznica u genetiku. Na poetku karijere on je bio fiziolog
biljaka, a ne genetiar. Tada je uivao veliki ugled meu starijim i priznatim
kolegama. Ipak, u prvoj polovini tridesetih godina svoju karijeru preusmerava
na genetiku (Roll-Hansen 2005).
S obzirom na to da se u to vreme jo uvek nije znalo sa sigurnou
da li na molekularnom nivou postoje geni, neolamarkistike teorije su jo uvek
bile popularne. Zato ne udi to su ga tokom kasnih tridesetih i poetkom
etrdesetih godina branili velikani poput Dozefa Nidama, Dona Bernala i
Dona Holdejna, iako ne treba zaboraviti da su ovo teoretiari i naunici sa
495
496
497
498
499
500
501
502
503
Kulturni konstruktivizam ne predstavlja jedinstvenu doktrinu, to se moe videti iz njegovih sastavnih delova koji mogu
da budu raznih teorijskih orijentacija. On sam po sebi nema jasno definisano intelektualno jezgro svojih teorija, odnosno neki
teorijski centar. Ujedinjujui faktor kulturnog konstruktivizma
tako postaju vannauni faktori, najee u vidu prezira ili samo
kritike moderne nauke. Najea situacija sa kojom se susreemo
je neka vrsta hibridnog spoja izmeu ovih razliitih orijentacija.
Ipak, moda bismo mogli rei da je najoptije zajedniko obeleje akademske levice perspektivizam. Perspektivizam naglaava
partikularnost, vremenitost i kontekstualnost naunog znanja.
Detaljna kritika svih ovih pristupa zahtevala bi mnogo prostora,
tako da emo se fokusirati preteno na Grosovu i Levitovu kritiku
kulturnog konstruktivizma.
U zdravorazumskom smislu ljudi su konstruktivisti u
pogledu nauke, jer nauka je zaista neto to je ljudska kultura
konstruisala. Autori se u samom startu ograuju od hiperpozitivistike orijentacije prema kojoj bi nauka bila u potpunosti osloboena od interesa, verovanja, ak i predrasuda. Takoe, jasno je
da postoji i hijerarhizacija finansiranja istraivanja, odnosno, ne
moe se porei da na nauku deluju i neki ekstranauni faktori.
Stoga oni imaju opravdanje za klasifikaciju konsktruktivistikih
teorija na jake i slabe. Prethodne stavove retko koji naunik bi
uopte i eleo da porekne, tako da moemo rei da je neka vrsta
slabog konstruktivizma u nauci uvek na delu. Problemi nastaju
kada metanaune analize poprime karakteristike jakog konstruktivizma.
Sa stanovita jakog socijalnog (ili kulturnog) konstruktivizma nauka predstavlja skup konvencija karakteristinih za
odreenu kulturu i odreeni istorijski period. Ona nije znanje o
stvarnom svetu oko nas, ve neka vrsta diskursa koji je razvila
izvesna interpretativna zajednica. Posebni problemi se javljaju
kada shvatimo da je taj diskurs za socijalne konstruktiviste samo
jedan od mnogih koji trenutno postoje i koji su postojali kroz istoriju. Krajnja posledica ovakvog nauno destruktivnog shvatanja je
u tome da nauka gubi privilegovanu poziciju u pokuaju da otkrije
istinu o svetu. Nauka je praksa a ne znanje; a praksa ukljuuje
504
konvenciju i arbitrarnost (str. 45), jer je tekstualna praksa besmislena van odreene zajednice koja joj daje znaenje.
Ako paljivo razmotrimo sve konsekvence ovakvog shvatanja, moemo uoiti da se ovakvim pristupom nauci opovrgava
privilegovan status u traganju za istinom i da nam je onemogueno da razlikujemo stvarna i objektivna znanja o svetu od mnjenja,
sujeverja, pogleda na svet itd. Naalost, najvei pobornici jakog
socijalnog konstruktivizma jesu sociolozi, to mnogi vide kao
veliki problem dananje sociologije nauke. Ovo ne znai da treba
insistirati na nekoj ekstremnoj pozitivistikoj poziciji gde je nauka
u potpunosti osloboena od nekih interesa, spoljanjih i istorijskih
okolnosti, ali nauka zaista deluje. U nastavku kritike konstruktivizma autori se osvru na neke najpoznatije konstruktivistike
studije o kojima je uglavnom bilo govora.
U recenziji knjige Higher Superstition Martin (B. Martin
1996) tvrdi da su Gros i Levit prvo morali da konstruiu akademsku levicu i takoe kritikuje (s pravom) neadekvatan izbor
konstruktivista i terminologije. Iako su Gros i Levit priznali da
termin akademska levica nije najsrenije odabran, Martin im ne
zamera na izboru samog termina, ve zbog onog ta se pod njim
podrazumeva, a to je da je akademska levica iskljuivo povezana
sa kritikom naunog znanja.
O (neadekvatnom) izboru meta svojih napada Grosa i
Levita takoe je pisao i Dejvid Ed (Edge 1996a, b). On brani
Edinburku kolu, naroito od Vajnbergovih napada. I zaista, veoma je esta pojava da se o konstruktivizmu pie bez pozivanja na
reference, tj. autore koji bi predstavljali prave primere koji se kritikuju unutar konstruktivizma. Najee se kritike piu uopteno.
Gros i Levit (Gross and Levitt 1994/1998) samo na jednom mestu
spominju Dejvida Blura (str. 5253), dok se o Edinburkoj koli
raspravlja samo usput, bez referenci koje bi upuivale, recimo na
Blura, Barnsa, Makenzija i ejpina, to je zaista veliki propust.
Ako je u pitanju prilino ambiciozna kritika konstruktivistikog
programa, onda su njena teina i relevantnost daleko manje bez
kritike najrelevantnijih autora1.
1
505
Vajz (Wise 1996: 323) u svojoj recenziji Grosovog i Levitovog napada smatra da [d]emonizacija poinje reifikacijom
sila dobra i zla u crno-belu sliku jakog kontrasta. Bele boje je,
naravno, prosvetiteljstvo, ali prema Vajzovom miljenju ono reificirano, a ne sedamnaestovekovno. U pitanju je stereotipizirana
esencija. Na ovu esenciju Vajz i ukazuje kada razmatra Grosove i
Levitove kritike postmodernizma, konstruktivizma i feminizma.
eleo je da ukae na to da su se autori rukovodili strategijom
napada na stereotipe, a ne na stvarne primere. Gijerin (Gieryn
1996) takoe napada Grosa i Levita kao predstavnike naune
policije koja konstruie retoriku granicu izmeu nauke i STS
intepretacija nauke (str. 101; kurziv u originalu), jer posledice
toga su stavovi da studije nauke i tehnologije nemaju apsolutno nikakav kognitivni autoritet. Na ovaj napad je uzvratio Gros
(Gross 1996).
Dve godine nakon prvog izdanja knjige Higher Superstition Gros i Levit sa Martinom Luisom ureuju knjigu The Flight
from Science and Reason (Gross, Levitt and Lewis 1996) koja
predstavlja skup radova sa konferencije New York Academy of
Sciences 1995. godine. Kako se napominje u predgovoru (Greenberg 1996), knjiga je nastala kao rezultat brige za fizike i bioloke
nauke koje su u poslednje vreme bile predmet napada od strane
drutvenih naunika. Ono to je interesantno jeste to da najvei
broj uesnika na ovoj konferenciji (a time i najvei broj autora u
knjizi) potie iz drutvenih nauka. Sutina Grinbergovog uvoda
je u tome da itaocima skrene panju na konferenciju, takoe iz
1995. godine, gde se raspravljalo o opasnom uplivu socijalnog
konstruktivizma u medicinu. Gros (Gross 1996a) u uvodu eli da
istakne da je opozicija nauci stara koliko i sama nauka, ali da ona
nije zasnovana na dokazima, ve na poricanju efikasnosti racionalnog istraivanja ili insistiranju na jednakoj epistemolokoj
validnosti alternativa. (str. 2)
tivisti jeste da je Blur 1996. godine dobio Bernalovu nagradu koja je izuzetno
prestina i koju su pre njega dobili mnogi ozbiljni autori (npr. Holton, Merton
i Malkej). Prilino je problematino precizno odrediti metu napada Grosa i
Levita. Jaka verzija socijalnog konstruktivizma, kako je opisana kod njih, retko
se moe sresti u celini u delima nekih ozbiljnijih sociologa naunog znanja.
506
507
508
509
Razne kritike socijalnih studija nauke dolazile su i iznutra. Henri Bauer (2000) je jedan od veterana naunih studija, po
obrazovanju hemiar. Njegova kritika naunih studija ima drugaije motive od kritike Grosa i Levita. Dananjim studijama nauke
i tehnologije on zamera to to poniavaju socijalno prouavanje
nauke1. Raniji vidovi studija nauke i tehnologije kritiki su ispitivali odnos izmeu nauke i drutva, bez isticanja ekstremnih
epistemolokih pretpostavki o nauci. Moemo se sloiti sa konstatacijom Bauera da su Gros i Levit isuvie generalizovali neke
probleme, govorei da naunici treba da se suprotstave sociolozima i filozofima koji napadaju same osnove nauke. Isto tako, i
sami konstruktivisti preteruju kada istiu da su, npr. eksperimenti
retko kad odluujui faktori pri reavanju naunih kontroverzi.
Ovakve tvrdnje postaju izuzetno opasne u kontekstu obrazovanja
i ekspanzije naune pismenosti.
3. Prevara Sokal
Nekoliko godina sam kao student bio zanesen filozofijom, a onda sam se razoarao. Uvidi
onih filozofa koje sam ja prouavao izgledali su
mi mutni i tamni u poreenju sa zasenjujuim
uspesima fizike i matematike. Od tih dana pa do
danas, ja sam ponekad pokuavao itati najnovija dela iz oblasti filozofije nauke. Naao sam
da su neka od njih napisana argonom tako neprobojnim, da naprosto moram zakljuiti da su
pisana sa ciljem da budu zadivljeni oni koji ne
razlikuju nejasnost od dubokoumnosti. Poneki
od tih tekstova bili su dobri za itanje, pa ak
i duhoviti, na primer spisi Vitgentajna i Paula
Fajerabenda. Ali vrlo retko sam sticao utisak da
imaju ikakve veze sa onim to je meni poznato
kao nauni rad. [Vajnberg 1992/1997: 1478]
510
511
512
18. 5. 1996. godine. Sokal je tada bio nepoznat profesor fizike koji
je svoj rad pripremao u tiini i sa velikim naporom. Rad je morao
biti dovoljno lo kako bi pokazao ono to je nameravano, ali i
dovoljno dobar da prevara ne bude otkrivena tako lako (The
Editors of Lingua Franca 2000b).
Sokal svoj rad poinje konstatacijom da mnogi prirodni
naunici odbacuju samu pomisao da discipline koje se bave socijalnom i kulturnom kritikom mogu neto da doprinesu njihovom
istraivanju. Razlog tome on vidi u zastupanju dogme nametnute
od strane dugotrajne postprosvetiteljske hegemonije nad zapadnim
intelektualnim pogledom na svet, ije osobenosti se mogu ukratko
sumirati. . . (Sokal 1996: 217) U pitanju su realistike pretpostavke o svetu oko nas: da postoji spoljanji svet, nezavisan od itavog
oveanstva, da su njegove osobenosti kodirane u fizikim zakonima, i da ljudi mogu stei pouzdano znanje o tom svetu. Sve ovo
mogue je na osnovu (takozvanog) naunog metoda. (str. 217)
Dalje, Sokal se poziva na Hajzenberga, Bora i na revizionistike
studije iz filozofije nauke (Kuna, Fajerabenda, Latura, Aronovica
i Blura), feministike i poststrukturalistike kritike, istiui kako
su se u 20. veku dogodile duboke konceptualne promene koje su
ozbiljno dovele u pitanje kartezijansko-njutnovsku metafiziku i
koje su demistifikovale supstantivni sadraj mejnstrim zapadne
naune prakse, otkrivajui ideologiju dominacije, skrivenu iza fasade objektivnosti. (str. 217) Zakljuak je da i fizika realnost,
kao i socijalna, predstavlja puki konstrukt. Nauno znanje nije
objektivno, ve reflektuje dominantne ideologije i odnose moi
kulture koja ju je proizvela. (str. 218) U skladu sa esto nerazumljivim i besmislenim renikom postmodernih (i njima slinih)
teoretiara, Sokal istie da diskurs naune zajednice nema
privilegovani epistemoloki status u odnosu na kontrahegemonike narative koji emaniraju od disidentskih ili marginalizovanih
zajednica. (str. 218)
Nakon uvoda Sokal naglaava kako eli da analizira trenutni razvoj u oblasti kvantne gravitacije, u kojoj se raa sinteza
Hajzenbergove kvantne mehanike i Ajntajnove opte teorije relativiteta. U kvantnoj gravitaciji . . . prostor-vreme . . . prestaje da
postoji kao objektivna fizika realnost; geometrija postaje relaci-
513
514
1
Najvei problem stvara princip neodreenosti koji se tumai na
mnoge naine, oigledno kako kome to odgovara. Meutim, odnosi neodreenosti se ne odnose na nekakvu metafiziku neodreenost koja ima subverzivne epistemoloke konsekvence na osnovu kojih bi itavo nae (objektivno)
znanje bilo dovedeno u pitanje. To je zaista jedan od najvanijih zakona fizike,
prediktivni zakon o ponaanju konkretnih fenomena, ali koji vrlo lako moe
da bude potvren, kao i ostali principi fizike. U pitanju je objektivan zakon
koji ne dovodi u pitanje odnos izmeu subjekta i objekta spoznaje, ve samo
na matematiki jednostavan nain govori o statistikim ishodima repetitivnih
posmatranja odreenih fenomena (vidi Gross and Levitt 1994/1998: 52).
515
Sokal u razotkrivanju itave afere (Sokal 1996a/2000) istie kako je eleo da vidi da li e urednici poput Rosa i Dejmsona
prihvatiti i tampati lanak koji je namerno zainjen glupostima
ukoliko je (a) zvuao dobro i (b) laskao ideolokim ubeenjima
urednika (str. 49). Kasniji radovi (1996b/2000, 1997/2000, 1998;
Sokal and Bricmont 1998b) posveeni su opovrgavanju sopstvenih
prethodno izreenih tvrdnji, gde je lako uoljivo autorovo ponavljanje da gotovo sve to je pisao nije podrano nauno validnim
argumentima. Sokalu je jasno i sasvim razumljivo da urednici
asopisa Social Text nisu bili u stanju da kritiki (pr)ocene tehnike aspekte njegovog rada, ali im zamera to nisu konsultovali
strunjaka za datu oblast. Ono to jo vie iznenauje jeste koliko
spremno su prihvatili moju implikaciju da potraga za istinom u
nauci mora biti podreena politikoj agendi i koliko su nemarni
bili prema sveukupnoj logici rada. (1996a/2000: 51) Kako sam
kae, njegov metod je bio satirian, ali motivacija je bila izuzetno
ozbiljna.
Ukratko, moja briga oko irenja subjektivistikog
miljenja je i intelektualna i politika. Intelektualno,
problem sa takvim doktrinama je u tome to su lane
(kada nisu u potpunosti besmislene). Postoji stvarni
svet; njegove osobenosti nisu puke socijalne konstrukcije; injenice i dokazi su znaajni. [str. 51; kurziv u
originalu]
516
517
518
519
520
to se tie samih urednika koje je Sokal direktno nasamario, oni (Robbins and Ross 1996/2000) su izjavili da im je ao to
su uopte i tampali Sokalov tekst. Kako sami priznaju, kada su
dobili rad, prvo to su pomislili bilo je da jedan nepoznati fiziar
ima elju da se afirmie u postmodernoj filozofiji. Urednici naglaavaju da bi takav rad bio smatran zastarelim da ga je pisao neki
drutveni naunik i da su ga objavili kao znak ohrabrenja za sline
budue pokuaje prirodnjaka, a ne kao rad sa ijim tvrdnjama se
oni slau. Ovi argumenti su prilino slabi i neubedljivi.
to se tie samog asopisa Social Text, Aronovic, jedan
od njegovih osnivaa, tvrdi da je u pitanju marksistiki projekat
(Aronowitz 1997/2000). Podnaslov koji su mu osnivai dali bio
je Teorija, kultura, ideologija. Upotreba termina ideologija
u podnaslovu otkriva pravu nameru urednika osnivaa. Ideologiju oni nisu shvatali kao neku lanu svest, ve kao oblik
proivljenog iskustva. Svi procesi znanja, ukljuujui i nauku,
posredovani su od strane njihovih praksi; jer za nas praksa nije
mentalna, ve materijalna kategorija. (str. 201) Aronovic insistira
na tome da nije glavni problem da li realnost postoji, ve da li je
znanje o realnosti transparentno i ovde locira Sokalovu greku
da su razum, logika i istina u potpunosti neproblematine kategorije. Meutim, Sokalu je jasno da je interpretacija nuna, s tim
to on insistira na tome da adekvatni nauni metodi proiavaju
socijalne i kulturne uticaje prilikom procesa otkria. Sa ovim se
Aronovic ne slae i smatra ovakav argument slinim religijskoj
veri. (str. 201)
Stenli Fi je takoe pokuao da kritikuje Sokala na osnovu
pogreno shvaenih protivnika (Fish 1996/2000), tvrdei da on (Sokal) nije adekvatno razumeo dve stvari. Jedna je ta to je socijalno
konstruisano poistovetio sa neim to nije stvarno. Fi ne vidi
protivrenost u tome da je neto konstruisano i stvarno u isto vreme.
Kako on istie, sociolozi nauke ni ne pokuavaju da se bave naukom, ve pokuavaju da pokau ta naunici rade i ta znai baviti
nain prebacuje na nivo rasprave o uticaju Sokalove prevare na dalje promene
u amerikom obrazovanju. Takoe, govorei o stanju fizike, ali i o njenoj budunosti, Gruner i dr. (Gruner et al. 1995) smatraju da fiziari treba vie da se
fokusiraju na interne okolnosti na koje sami mogu da utiu, nego na eksterne.
521
522
523
Naune ratove. Njegovo vienje postmoderne lako je okarakterisati, jer recenzija poinje citatima postmodernih autora koje Dokins
razotkriva kao besmislene. On insistira na tome da nejasan stil
pisanja postmodernista samo predstavlja nain skrivanja praznih
i besmislenih reenica i da nauna terminologija ne podrazumeva
iznoenje nauno relevantnih stavova. Neto kasnije on (Dawkins
2000/2003) izdaje esej u kojem kritikuje stavove teoretiara koji
izjednaavaju epistemiki status nauke sa ostalim znanjima i nainima saznavanja.
Dokins smatra da, na primer, ljudi iz Amazona veruju u
istinitost svojih sistema verovanja, jer ne znaju za nauku. To ne
znai da naunici takva shvatanja treba da stavljaju u istu ravan sa
(zapadnim) naunim znanjem, to implicira konstruktivizam. Govorei o snazi nauke Dokins navodi da je konverzija domorodaca
u hriansku veru bila posledica, pre svega nauno zasnovane tehnologije, a ne religije. injenica je da je religiji grekom pridavana
superiornost i da je hrianski bog smatran superiornim u odnosu
na neka lokalna boanstva, jer su njegovi vernici nosili puke,
imali teleskope, radio aparate i medicinu koja funkcionie.
Na kraju situacija postaje jo komplikovanija kada Sokal
kae da je stari leviar kojem nije jasno kako e dekonstrukcija
moi da pomogne radnikoj klasi i promovisanju drutvene pravde.
Za sebe kae da je naivina koja ipak veruje da postoji spoljanji
svet i objektivne istine o njemu koje je mogue otkriti uz pomo
nauke. On se ograuje od drutvenih nauka za koje smatra da u
principu treba da imaju iste metode kao i prirodne nauke, ali da
ipak imaju odreene metodoloke specifinosti koje nastaju usled
predmeta istraivanja, a to su ljudi koji imaju subjektivna stanja
svesti. On ne negira postojanje socijalnih konstrukcija. Rei da
je fizika stvarnost socijalni i lingvistiki konstrukt jednostavno
je blesavo, ali rei da je socijalna stvarnost socijalni i lingvistiki
konstrukt bukvalno je tautologija. (Sokal 1996/1998: 270n4)
Sokal ne misli da nauku treba po svaku cenu spasiti od
postmodernista, ve da levo usmerenu politiku treba spasiti od
neozbiljnog i laikog razmiljanja. On istie da relativizam, iracionalizam i pogreno miljenje ometaju progresivne politike
ciljeve. Jasno miljenje trebalo bi da bude glavno oruje levice,
524
POLITIKA DESNICA
525
Socijalni konstruktivisti i postmodernisti (gledajui uopteno) smatraju da nema sveta onakvog kakav jeste, gde bismo
mogli da otkrijemo nekakve objektivne, prirodne zakone, ve je
sutina nauke u tome to mi nameemo nae okvire svetu, koji su
izraz naih politikih i socijalnih interesa. Tako bi trenutna nauka
bila samo puki izraz zapadnjakih belih mukaraca bogate klase.
Postojea nauka mora da trpi kritiku zbog njene ideologije koju
treba promeniti kako bi bila u slubi potlaenih (siromanih, ena,
ljudima druge boje koe, ak i okruenja itd.). Neki sociobiolozi,
teoretiari rasa i IQ-a svrstavaju se u naune konzervativce, sa
motom: Mi samo elimo da otkrijemo injenice. Neke od njih
moda nisu prijatne, ali to nije naa greka. Zato Edvard Vilson
sebe i sebi sline naunike naziva ekspanzionistima, koji ele da
proire granice nauke.
Ako ovu kategorizaciju prebacimo na teren Grosove i
Levitove terminologije, onda se akademska levica (gornji levi
ugao) bori sa naunicima u klasinom smislu (donjim desnim
uglom). Sokalova afera ukazala je na to da postoji i donji levi ugao,
odnosno pronauno orijentisani leviari. Njihovo ubeenje je da
objektivna nauka moe biti snaan mehanizam za ostvarivanje
progresivnih ciljeva. Oni preteno odbacuju konstruktivizam i
veruju da spoljanji svet i njegovi zakoni postoje nezavisno od
nas. Pronicanjem u njegove tajne bili bismo u boljoj poziciji da
poboljamo situaciju mnogih ljudi.
Jedan od najinteresantnijih aspekata Naunih ratova povezan je sa bitkom za samu levicu. Leviari imaju irok spektar
drutvenih ciljeva, ali uopte se ne slau oko toga koji je najbolji
nain za njihovo postizanje. Ovo nas dovodi do nekih krucijalnih
pitanja: Kakvu ulogu igra nauka (ako je uopte ima) u stvaranju,
odravanju i menjanju drutvenog poretka? Kakvu ulogu (ako
je uopte ima) igraju drutveni faktori u produkciji i odravanju
naunih teorija? Kakvo bi shvatanje nauke levica trebalo da usvoji kako bi promovisala sopstvene drutvene ciljeve? Na osnovu
razlika u odgovorima nastale su ove debate koje do danas nisu
zavrene.
526
527
528
529
Interesantno je to to je Vilson svoje protivnike u autobiografiji nazvao postmodernistima (Wilson 1994). Ovaj anahroni
termin lako je objanjiv Vilsonovim povezivanjem svojih iskustava sa leviarima tokom sedamdesetih i osamdesetih godina
prolog veka. Meutim, razlozi imaju i svoju praktinu stranu.
Identifikujui svoje protivnike sa postmodernizmom, a i dalje
govorei o objektivnoj nauci i protiv ideologije, Vilson je sada
mogao da pronae saveznike sa pronaune strane u Naunim
ratovima. U igri je retroaktivno klasifikovanje uesnika u debati
oko sociobiologije. Na jednoj konferenciji 1994. godine Vilson je
izjavio da ga je kontroverza oko sociobiologije nauila koliko su
bitni saveznici u borbi za nauku (Wilson 1995).
Gros i Levit (Gross and Levitt 1994/1998) o Guldu i Vilsonu imaju samo rei hvale. Gulda svrstavaju u levicu, odnosno
karakteriu ga kao oveka sa snanim leviarskim ubeenjima,
ali iji rad se ni u kojem sluaju ne sme porediti sa konstruktivistikim programom. Iako je Guld jedan od najveih i najpoznatijih
politikih kritiara nauke koji (kao ni Gros ni Levit) ne pokuava
da porekne drutvene interese i vannauna ubeenja koja utiu
na nauku, on je ubeen da logika, empirijski dokazi i objanjenje
predstavljaju zatitini znak nauke. Po svojim shvatanjima Guld
podsea na Kuna ija shvatanja su u velikoj meri iskrivljena i
pogreno tumaena od strane konstruktivista. Gros i Levit bezrezervno izraavaju svoju podrku i Vilsonovom angaovanju na
polju biodiverziteta i kritikuju konstruktivistika tumaenja sociobiologije kao izraza kapitalistiko-patrijarhalistike zavere.
(str. 288)
Zakljuak koji se jasno namee jeste da za Grosa i Levita
nije svaka kritika nauke neosnovana i tetna, ve samo konstruktivistike kritike. Gros i Levit prihvataju kritike nauke koje priznaju
dokaza da su trgovci sistematski favorizovali individualistiku (ili bilo koju
drugu) filozofiju.
ini se, dakle, da nema nikakvog odnosa izmeu klasnih interesa
s jedne strane, i filozofskih pojmova i metoda s druge, ak ni u takozvanom
ideolokom polju gde ova povezanost deluje veoma plauzibilno. Verovatno postoji nekakav odnos izmeu konkretnih socijalnih ili kulturnih problema kojima
filozofi posveuju panju i okruujue drutvene stvarnosti, ali ako i jeste tako,
ovaj odnos je trivijalan. (str.9)
530
531
Kada ils (Shils 1986: 56) kae da [v]ana kola sociolokog prouavanja nauke zauzima poziciju Karla Manhajma
jednog od osnivaa sociologije znanja - da praktini interesi i
drutvena pozicija ulaze u same kategorije i kriterijume validnosti znanja, on je daleko rigorozniji od dananjih boraca za nauku,
koji su preteno napadali humanistike discipline i drutvene
naunike. ils je u svom napadu izuzetno precizan. Za njega i
Dejvisa samo kritikovanje raznih istraivanja bilo je signal da
se radi o antinauci. Meutim, moe se postaviti pitanje da li su
ti kritiari automatski predstavnici antinauke ili samo kritiari
nauke? Mogu li se, recimo, Guld i Luontin smatrati par excellence
predstavnicima antinauke? Kompromisno reenje je da su njih
dvojica konkretno bili protiv loe nauke, a ne nauke uopte.
Pripadnici Grupe za prouavanje sociobiologije zastupali
su jednu specifinu koncepciju drutvene odgovornosti naunika
koja se u znatnoj meri razlikuje od koncepcije koju su zastupali,
recimo, Dejvis i Vilson. Zato se kritiari mogu nazvati iskoreniteljima, a sociobiolozi i njima slini, sadiocima (Segerstrle
2000a: 215). Sadioci su pripadnici naunog mejnstrima koji ne
dovode u pitanje veru u dostizanje znanja, integritet i drutvenu
korisnost produkata naunog znanja. Oni obino samo ele da
sprovode svoja istraivanja. S druge strane, iskorenitelji veruju da
lou nauku treba identifikovati i razotkriti pre nego to moe
da nakodi drutvu. Oni svoju misiju vide u konstantnoj potrazi
za (navodno) opasnim porukama koje se nalaze u naunim tekstovima, novim ili starim.
Dejvisova knjiga (Davis 1986) zasnovana je na ubeenju
da bi socijalna politika bila najefektnija kada bi bila zasnovana
na objektivnom znanju (o) stvarnosti. Upravo ovakvo shvatanje
je Dejvisa i Edvarda Vilsona esto dovodilo u neprilike (vidi
Segerstrle 2000a). Dejvis kritikuje eksternalistike struje u sociologiji i filozofiji nauke, s jedne strane, i one struje koje ne dovode u
pitanje objektivnost naunog (sa)znanja, ali dovode u pitanje njenu
relevantnost kod reavanja socijalnih pitanja i problema.
Na pitanje da li nauka moe (i treba) da ima uticaj na
socijalnu politiku, Dejvis odgovara potvrdno. Ove odluke koje
se donose na osnovu nauke su vrednosne, u smislu da ukljuuju
532
Fajerabend (Feyerabend 1974/1985) se zalagao za formalno odvajanje drave i nauke, kao to je to sluaj sa dravom i crkvom. Nauka moe
da vri uticaj na drutvo, ali samo u onoj meri u kojoj je to dozvoljeno bilo
kojoj politikoj ili nekoj drugoj grupi za vrenje pritiska na javnost. Naunici
mogu biti konsultovani u vezi sa vanim projektima, ali krajnji sud mora biti
ostavljen demokratski izabranim savetodavnim telima. Ova tela e se sastojati
uglavnom od laika. Da li e laici biti sposobni da dou do ispravnog suda? To
je sasvim izvesno, jer su kompetencija, komplikovanost i uspeh nauke mnogo
preuveliani. [Nauka je] intelektualna disciplina koju moe da ispituje bilo ko
od zainteresovanih i koja izgleda teka i duboka jedino zbog sistematske kampanje zamagljivanja koju vode mnogi naunici. . . (str. 358; kurziv dodat)
533
534
Ono to se esto zaboravlja kod razmatranja poetaka kontroverze oko sociobiologije jeste da su Luontin i Vilson bili prijatelji i u vreme
neoekivano surovog napada Luontina, kao nesumnjivo glavnog predstavnika
Grupe, na Vilsona. Vilson je njega ak i doveo na Harvard. Takoe, najvee
debate povezane sa Dejvisom odvijale su se sa Donatanom Bekvitom, kojeg
je Dejvis doveo na Harvard.
2
Treba imati na umu da mnogi kritiari sociobiologije nisu imali
nikakvih dodira sa evolucionom biologijom, to samo pokazuje da je njihova
namera prvenstveno bila ideoloka, a ne nauna, da se sociobiologija kritikuje
zbog svoje netanosti. Meu najveim protivnicima sociobiologije bili su i
mnogi sociolozi, iako bi bilo veoma interesantno ispitati koliko su oni zaista
razumeli o emu se tu zapravo radi, a koliko su bili uplaeni navodnim krajnjim konsekvencama Vilsonovog (preteranog) hiperpozitivizma, po kojem
e sociobiologija vrlo brzo zameniti sociologiju. Takoe, pitanje je i koliko
su uopte mogli/eleli da shvate razliku sociobiologije u odnosu na socijalni
darvinizam.
535
536
ako se na njega daju odgovori koje je nudio Densen (vidi npr. Jensen 1967 i
Feldman and Lewontin 1975). Tako u startu imamo Densena kao naunika koji
upranjava lou nauku, koja je moralno loa i socijalno opasna. Zato su Dejvis
i Guld vodili ve pomenute sporove, jer je Dejvis smatrao prilino iritantnim
Guldove pokuaje povlaenja paralela izmeu istraivanja IQ-a i nekadanje
kraniologije. Guldova poenta bila je u sledeem. Kao to je savremeno testiranje IQ-a izuzetno popularno polje istraivanja, tako je nekada kraniologija
bila prava umetnost od nauke. Tada niko nije dovodio u pitanje zakljuke
kraniologije, jer su ili na ruku preovladavajuim drutvenim ubeenjima, a
isto tako danas ljudi mogu verovati u mentalno testiranje, jer rezultati potkrepljuju trenutne drutvene koncepcije. Drugim reima, Guld smatra da nauka
o merenju kognitivnih sposobnosti nije eliminisala sopstvene greke. On je
eleo da dovede u pitanje dananje nauno znanje koje se uzima zdravo za
gotovo. Takoe, usled ovakvih akcija nee biti mogue rei da su svi u naem
vremenu verovali u merenja IQ-a.
1
Dejvis je u jednom intervjuu ponosno izjavio da mu je Merton
rekao da je on (Dejvis) naunik koji na najbolji nain predstavlja etos nauke
(Segerstrle 2000a).
537
Sada moemo videti da shvatanje dobre nauke nije jedinstveno i opteprihvaeno. Poput Vilsona i drugih tradicionalista
Dejvis je verovao u inherentnu objektivnost nauke i u tendenciju da
se nauna greka vremenom smanjuje. Ta objektivnost je politiki
ideal, jer je ona jedina odbrana od ideoloki zasnovane nauke. S
druge strane, Guld je eksplicitno pokuavao da kao obeleje dobre
nauke uspostavi princip razotkrivanja. On se zalagao za kontrolu
kvaliteta u nauci i smatrao da se za objektivnost treba boriti. Tako
dolazimo do paradoksa. I za sadioce i za iskorenitelje naglaavanje
i opovrgavanje objektivnosti samo su razliite strategije kako bi se
postigao isti cilj, a to je odravanje iste nauke. Dok su kritiari
pokuavali da razotkriju IQ istraivanja kao lou nauku, upravo
to je bilo ono to je Dejvis eleo da ouva, sa ubeenjem da je to
dobra nauka. I kao to je za kritiare sociobiologije opasnost od
loe nauke povezana sa potencijalnom drutvenom zloupotrebom,
za Dejvisa je prosperitet dobre nauke povezan sa njenom potencijalnom drutvenom korisnou.
Kontroverza oko sociobiologije je u ovom kontekstu vana jer predstavlja tranzicionu taku izmeu nove levice ezdesetih
godina i nove kritike nauke od strane kulturne levice. Interesantno
je da ak postoji i kontinuitet kod samih kritiara. Izdanje broja
asopisa Social Text u kojem se nalazi i Sokalov tekst pojavilo se i
kao knjiga. Sokalov tekst je bio izbaen, a dodat je bio Luontinov
rad. Levinsov lanak se nalazio i u asopisu i u knjizi1.
Levins u svom tekstu (Levins 1996) nema pretenzija
da okarakterie marksistiku poziciju, jer je svestan teorijskih
raznolikosti unutar samog marksizma. Njegov cilj je da ponudi
izvesne propozicije koje su rukovodile njegovim radom. Propozicija ima deset i u najkraim crtama one govore o tome da itavo
znanje potie iz iskustva i refleksije tog iskustva, u smislu nekog
prethodnog znanja. Po ovom principu nauka se ne razlikuje drastino od ostalih naina uenja. Nauno i intuitivno znanje nisu
fundamentalno razliiti epistemoloki; ona se zapravo razlikuju
u drutvenim procesima njihove proizvodnje i nisu meusobno
1
Kod nas su delimino prevedene poznate knjige (Lewontin et al.
1984) ovih autora: Lewontin i dr. 1984/1987; Levins i Lewontin 1985/1987.
538
539
verenje u eksperte i samu objektivnost nauke, zagovarala je demokratizaciju nauke, a iznad svega je isticala potrebu za ideolokom
analizom naunih tekstova1. Naglaavanje tekstualne analize jedna
je od najvanijih veza izmeu kritiara sociobiologije i dananjih
postmodernih (leviarskih) kritiara nauke. Moda Vilson i nije
pogreio kada je svoje kritiare sa poetka debate oko sociobiologije nazvao postmodernistima. Kao to se opozicija kritiara
sociobiologije prema looj nauci u Naunim ratovima proirila
na sveobuhvatnu kritiku celokupne nauke, tako se i ideoloko-kritika tekstualna analiza iz kontroverze oko sociobiologije kasnije
pretvorila u totalnu dekonstrukciju. (Segerstrle 2000a: 343)
Postoji i krucijalna razlika. Cilj ideolokih kritiara sociobiologije
bila je istina, dok se rezultati dekonstrukcije ne smatraju istinitijim
od samog originalnog teksta, to vodi u jedan besmisleni relativizam, prenaglaavanje drutvenih i zanemarivanje kognitivnih
interesa i resursa.
Kako bismo konano shvatili poziciju Grupe za prouavanje sociobiologije, potrebni su nam i neki lini stavovi samih aktera do kojih ne moemo doi samo na osnovu njihovih tekstova.
Autorka koja ve vie od 25 godina prati kontroverzu (Segerstrle
2000a) Grupu za prouavanje sociobiologije u pogledu shvatanja
nauke locira na sredinju poziciju izmeu starije levice i postmoderne ili kulturne levice. Politiki ciljevi su im isti, jer su i aktivisti
ezdesetih godina i marksisti starije levice podravali potlaene
klase. Meutim, dok su leviari starije orijentacije, poput Grosa
i Levita, smatrali da je objektivna nauka upravo to oruje kojim
se istina moe postii i odbraniti od lanih tvrdnji vlastodraca i
drutvenih monika, pripadnici Grupe su mo locirali, ne u establimentu per se, ve u nauci i naunoj ekspertizi, koju su videli
kao slugu establimenta. Za Grosa i Levita, objektivne injenice
su bile vane kao moralni argumenti. Bilo koja pretnja autoritetu
nauke potkopala bi njenu snagu kao politikog oruja.
Gde onda spadaju Guld i Luontin? Autorka za Gulda kae
da je izgleda tradicionalniji, jer se kretao u starim leviarskim
krugovima Njujorka, gde ga je verovatno Levit i upoznao. On je
1
540
541
542
Validnost naunih iskaza mora se Nema razlike izmeu stvarnosti i naiprocenjivati iz perspektive onog koji na na koji je ljudi reprezentuju.
ih iznosi.
Studije nauke i tehnologije poseduju Pripadnici studija nauke i tehnologije
autonomiju u odnosu na nauku.
namerno ne potuju i ne poznaju nauku.
Nauka je samo jedan od nekoliko Nauka je samo interpretacija koja
moguih naina interpretiranja isku- iskrivljuje pravu prirodu iskustva.
stva.
Gravitacija je koncept koji naunici
koriste da objasne, recimo, zato
padamo nadole, a ne nagore. Postoje
i drugi naini za objanjenje istog
fenomena.
Ova tabela je interesantna, ali samo na nekom najoptijem nivou, jer postoje preterivanja sa obe strane. Na primer, nije
logino da studije nauke i tehnologije budu autonomne u odnosu
na nauku, jer po principu refleksivnosti i za njih bi trebalo da vae
isti principi analize. Isto tako, nisu potene optube pronaunih
aktivista na raun svojih protivnika, da oni ne poznaju nauku.
Ve smo rekli da Nauni ratovi nisu ratovi izmeu dve
kulture u striktnom smislu. Nisu u pitanju samo sukobi izmeu
prirodnih i drutvenih naunika. U pitanju je pokuaj prirodnih
naunika da povrate neto za ta su mislili da je izgubljeno, a to je
njihov progresivni karakter kao kulturne sile (Segerstrle 2000e:
102). Pronauni aktivisti nauku vide kao sutinsko obeleje kulture
kao celine, koja u sebi sadri vane drutvene vrednosti. Upravo
taj aspekt nauke oni smatraju najvie ugroenim. itav sukob se
543
544
545
Segerstrole (Segerstrle 2000e: 116), racionalnost moe oznaavati i nauno-tehniki diskurs o sredstvima za ostvarenje nekog
cilja, ali i razumni diskurs o samim ciljevima. Jedno su injenice
o tome koje mi naune rezultate posedujemo, a drugo ta emo sa
njima kao drutvo da uinimo1.
Iz ovog osvrta konano moe da se zakljui da su pobornici nauke i protivnici loe nauke imali za cilj istu stvar
odravanje iste i od ideologije osloboene nauke. Problem je
ipak bio u tome to su obe strane podrazumevale razliite stvari
pod ideologijom. Gros i Levit su pod ideologijom podrazumevali
shvatanja kulturne levice, Dejvis i Vilson su kao glavnu prepreku objektivnoj nauci videli (pre svega) marksistiku ideologiju, a
Guld i Luontin su glavni problem videli u buroaskoj ideologiji
koja je za cilj imala ouvanje drutvenog verovanja u uroene
nejednakosti (Segerstrle 2000d).
Pored ovoga moramo imati na umu da ujedinjene kritike
protiv postmodernizma i konstruktivizma teko mogu da prou
kao adekvatne. Bauer (2000) i Fuler (Fuller 2000) ukazuju na
razliite intelektualne korene ovih tradicija koji se moraju uzeti u obzir. U pokuaju napada na ove intelektualne struje mora
postojati razlika izmeu postmodernistike kritike i socijalno
konstruktivistike i relativistike epistemoloke kritike nauke.
Postmodernistika kritika nauku vidi kao deo opte kulture koji
je proet socijalnim vrednostima i ideologijama i tvrdi da nauka
nema neku posebnu osnovu za svoje tvrdnje o objektivnosti. Konstruktivisti takoe vide sebe kao kritiare nauke, ali prvenstveno
kao epistemoloke kritiare, a ne politike. Motivi sociologije naunog znanja bili su u nezadovoljstvu postojeim paradigmama
u sociologiji nauke. Njihov osnovni cilj ipak je stvaranje nove
intelektualne strategije, a ne kritika nauke radi kritike. I opet, kao
trea stvar koju treba imati na umu jeste da ovakva kategorizacija
vai za osnivae sociologije naunog znanja, ali ne i za sve njihove
sledbenike, koji su esto imali i politiku pozadinu. U neku ruku
etiketa antinauke je konstrukcija sa promenljivim sadrajem koju
su pronauni aktivisti koristili u razne svrhe. Ne radi se o nekoj
prirodnoj kategoriji koja bi bezuslovno vaila za sva vremena.
1
546
547
548
549
550
Bilo da naunik kao specijalista nudi svoje miljenje putem insajderskih ili autsajderskih kanala, njegova percepcija problema
i znanje koje moe da ponudi kako da se rei kontroverza bie
strukturirani kognitivnim i profesionalnim okvirom (str. 363)
Drugaije reeno, na naunika utiu podgrupne ideologije. S
obzirom na to da naunik pripada mnogim grupama, pa i samoj
grupi naunika, nije jasno koja pripadnost dominira. Nije sporno
ni da je sama kontroverza (ili kako kae Pels [1998], intelektualni
rivalitet) socijalni konstrukt, ali to ne znai da se time konstruie i
predmet kontroverzi, tj. nauno znanje. Najtrajnije i najee kontroverze jesu one koje (mogu da) imaju implikacije na socijalnu
politiku, to se moe vrlo lako uvideti na primeru sociobiologije,
gde kontroverza traje ve 35 godina.
Poput sociobiologije, i kontroverza oko RDNK odvijala
se na tri nivoa (Altimore 1982): naunom (ili tehnikom), filozofskom i politikom. Nauna ili tehnika komponenta sadri stavove
koji ograniavaju diskusiju na nauna pitanja, poput bezbednosti
istraivanja i projektovanih drutvenih koristi koje su mogue
od istraivanja. U ovom segmentu debate naunici su eksperti, a
javnost je posmatra. Filozofski stavovi se fokusiraju na netehnika, etika pitanja. U ovom domenu naunici ne poseduju poseban
kredibilitet i autoritet u oima javnosti. Politika dimenzija je ona
koja se tie nenaunih stavova, poput dobrih ili loih politikih
potencijala istraivanja, kao to je genetiki inenjering. Ovde
spadaju i pitanja oko kontrole nad finansijskim fondovima i ciljevima istraivanja. Diskusije ovog profila ne zahtevaju akademski
kredibilitet. Na tok kontroverze moe da utie i uokviravanje u
masovnim medijima, to u velikoj meri moe na nju da utie. Tako
je bitka oko sociobiologije percipirana vie kao ideoloka bitka, a
ona oko RDNK vie kao tehnika. Ali ne treba zaboraviti da kontroverzu moe da izazove/produbi i autsajder, tj. osoba koja nema
formalno nauno obrazovanje (vidi Gibbons and King 1972).
Karakteristika vrhunskih naunika je razvijanje izuzetno
koherentnog sistema, to je znak duboke posveenosti nekoj temi
ili verovanju u svoju teoriju. Zato su te rasprave na visokim
nivoima izuzetno kompleksne i zamrene. Takoe, tipino za debate je skrivanje sopstvenih interesa. Na prvi pogled ovo moda
551
552
okolnosti. Meutim, ak su i ovi isti naunici podloni drutvenim i kompetitivnim pritiscima u svom radu. Institucionalni
okvir u kojem naunik najee radi jeste univerzitet i evidentno
je da u poslednje vreme kompetitivni pritisci u nauci jaaju (o
profesionalnom pritisku i relaciji izmeu ivotnog doba naunika
i njegovog naunog postignua vidi [Reif and Strauss 1965])1.
Naunik eli da bude uspean, kao i mnogi ljudi u drugim profesijama, s tim to je definiciju uspenosti u nauci teko odrediti.
U prirodnim naukama rad istog naunika zasniva se na prikupljanju novih podataka i formulaciji novih zakona, pojava itd.
Da bi te novine postale deo naunog znanja neophodno je da budu
proverene/proverljive od strane ostatka kvalifikovane naune
zajednice. Sama priroda naune aktivnosti implicira potrebu za
priznanjem od strane drugih naunika iz odreene oblasti.
To znai da se odnosi izmeu naunika reguliu i
razmenom informacija i priznanja (Hagstrom 1965), gde se
priznanje odaje za informacije. Naunik koji svojim kolegama
daje mnogo informacija biva nagraen visokim prestiom. Ovaj
odnos moe da se uopti i da vai i za grupe koje su od posebnog
znaaja u naukama gde se vre kompleksni eksperimenti, to je
sluaj sa nekim granama fizike. Razmena informacija moe da
bude i simetrina, ali je ee asimetrina.
Drutvena kontrola u nauci deluje kroz proces u kojem
kolege savremenici (pr)ocenjuju individualne ezoterine doprinose naunika i predstavljaju ih laicima. U ovom smislu u nauci
postoji drutvena kontrola i zadatak sociologa nauke je da pokae
da nauka nije neka nezavisna intelektualna tvorevina koja egzistira sama za sebe bez drutvenih uticaja (ali i uticaja na drutvo).
Hagstrom (1965, 1974) je pokazao koliko naunicima zaista znai
1
553
554
555
556
557
558
Potrebno je skrenuti panju na to da esto postoji pozitivna povezanost izmeu cilja profesionalnog uspeha i promovisanja
traganja za istinom. U nauci se lini uspeh sastoji velikim delom
iz dobre reputacije koja obino biva translirana i u drugu robu:
visoku platu, prestinije radno mesto, nagrade itd. Radi se o profesionalnoj reputaciji, a ne linoj. Profesionalna se u nauci stie
preko doprinosa odreenom polju, a oni zavise od njihove procene
i recepcije od strane zajednice, gde se najvie vrednuju originalni
doprinosi. Potovanje u nauci moe da se podeli na direktno i
indirektno (Goldman and Shaked 1991). Direktno daju specijalisti
polja u kojem autor radi, a indirektno daju ljudi van polja, koji to
ine na osnovu svedoenja specijalista.
Kvaziekonomski model je mogue proiriti na naune
kontroverze koje se tiu i vrednosno osetljivih problema, kao to
je, recimo, debata oko doprinosa uroenog i steenog u mnogim
naukama, gde svakako spada i debata oko sociobiologije. Kod
ovakvih kontroverzi, osim standardnog dvoboja na polju injenica
akteri svoje odbrane/napade odvode i u moralno-politiku sferu.
Zato moemo govoriti i o moralnom kapitalu koji je poseban tip
simbolikog kapitala. Pohod ka moralnom kapitalu ponekad je
bio direktna motivaciona sila za naunike koji su bili ukljueni u
kontroverze oko IQ-a i sociobiologije, a ponekad su to bili i razlozi
koji su ih uopte i uvukli u te kontroverze (Segerstrle 2000a).
Stoga i ne udi gomila udnih rei koje su bile prikladne za protivnike, a koje smo i ovom prilikom spominjali:
neolisenkoizam, marksizam, postmodernizam, antinauka, konzervativizam, genetski determinizam itd. Svrstavanjem svojih
protivnika u najgore zamislive kategorije oni koji kritikuju (ili se
brane) time sebi poveavaju moralni kapital u budunosti. Ako
nauka doe do istine koja bi eventualno razjasnila debatu, onda
bi oni koji su bili u pravu mogli da kau da su pobedili strane
protivnike i da su znali da e ta borba biti teka, upravo zbog
teine i moralne izopaenosti protivnika.
Nauni ratovi, ali i sociobiologija i rat oko IQ-a, posebno
su interesantne teme za ovu raspravu, jer nije sluajno to su ovo
bili izuzetno dobro medijski propraeni dogaaji i okraji. Takoe,
u sluaju sociobiologije i Naunih ratova, svi akteri ovih debata
559
560
561
562
563
564
565
566
567
kognitivni autoritet u odnosu na masu prosenih naunika. Najvei problem za ovaj model je nemogunost objanjenja kako konsenzus nastaje iz prethodeeg stanja disenzusa i zato je cirkularan.
Jedan od naina na koji se ovaj model moe braniti jeste da ga
predstavimo kao deskripciju onog stanja koje je Kun nazvao normalnom naukom, gde su ve dostupni relativno uspostavljeni
evaluativni kriterijumi. Meutim, to ne umanjuje slabosti ovog
modela, jer nije mogue objanjenje tranzicije iz naune krize
u stanje normalne nauke. Mertonovci su uglavnom smatrali da
u prirodnim naukama postoji visok stepen konsenzusa i da je to
njihovo prirodno stanje. S druge strane, iako su konstruktivisti
ispravno eksplicirali ovaj problem, ni oni nisu uspeli da objasne
mehanizam koji uspostavljanje konsenzusa ini moguim.
Na prvi pogled moda se ini da je realistiko-konstruktivistika sociologija nauke nemogua, ali Stiven Kol na veoma
interesantan nain pokuava da pokae odrivost ove orijentacije
(Cole 1992). Njeno glavno obeleje bilo bi priznavanje socijalne
konstruisanosti nauke, ali uz ogradu da je ona ograniena prirodom, odnosno empirijskom stvarnou. Kolove rane radove smo
obradili u okviru mertonovske tradicije, ali neke njegove ideje su
prilino zanimljive ako se posmatraju kao pokuaj inkorporiranja
najboljih ideja konstruktivizma u klasinu sociologiju nauke.
Kol se po pitanju nivoa konsenzusa u prirodnim naukama slae sa konstruktivistima, ali ne i kada se radi o njegovom
postizanju. Glavna podela naunog znanja za Kola je na znanje
jezgra i na istraivaki front. Jezgro se sastoji od malog skupa
teorija, analitikih tehnika i injenica koje sainjavaju datost u
odreenom vremenskom trenutku i predstavlja osnovu za proizvodnju novog znanja (Cole 1983, 1992). Latur i Vulgar ovo znanje
nazivaju injeninim (Latour and Woolgar 1979/1986). Nauna
zajednica znanje jezgra mora da ocenjuje kao vano. Veliki deo
naunih znanja sa istraivakog fronta pre produkuje deskriptivne
analize nego to reava neke probleme, a kako bi novi nauni
doprinosi postali deo jezgra moraju da budu procenjeni kao vani
i istiniti. Ono to najjasnije razdvaja jezgro od istraivakog fronta
jeste nivo ili prisustvo/odsustvo konsenzusa. Istraivaki front je
povezan sa jezgrom preko procesa evaluacije i veliki broj naunih
568
569
570
571
572
Na samom kraju uporedne analize ukazaemo na metodoloko naelo koje postkonstruktivistika sociologija nauke
treba da inkorporira kako bi bila epistemoloki relevantna. Mertonovska sociologija nauke nije se bavila objanjenjima verovanja
o svetu, to je Blur (Bloor 1976) video kao njen veliki hendikep
i zato je eleo da sociologiji dodeli daleko ambiciozniju ulogu.
Postavlja se pitanje da li uopte postoje granice socioloke analize
verovanja?
Uprkos pomenutim pokuajima sociologizacije matematike, teko da bi se ubedljivo moglo pokazati da je verovanje u
tanost iskaza 2 + 2 = 4 socijalno uslovljeno, kao to bi bilo
verovatno nemogue dokazati da je rasistiko opravdanje ropstva
iz 19. veka posledica isto intelektualnih razloga. To znai da moramo pretpostaviti kako su neka verovanja racionalno zasnovana,
a ne samo socijalno determinisana. Laudan (1977) razlikuje tri
metodoloka principa koja se povezuju sa kognitivnom (tj. konstruktivistikom) sociologijom nauke, od kojih je prvi najvaniji:
pretpostavka aracionalnosti, istorijsko-socijalna pretpostavka i
interdisciplinarna pretpostavka.
Manhajm (Mannheim 1936) je razlikovao imanentne i neimanentne (egzistencijalno determinisane) ideje, gde su imanentne
one koje su prirodno i racionalno povezane sa drugim idejama
koje osoba ima. Najjednostavnije je dati primer iz matematike,
gde se prihvatanjem aksioma moraju prihvatiti i dalje teoremske
konsekvence. Neimanentne ideje su one koje ljudi mogu da prihvate, ali koje nisu intrinzino vie racionalne od mnogih drugih
alternativnih ideja koje su mogli da prihvate. (Laudan 1977: 202)
Sociologija moe da objasni samo ove druge ideje.
Ovaj kriterijum demarkacije Laudan naziva pretpostavkom aracionalnosti, gde sociologija znanja moe da se ukljui
u objanjenje verovanja, ako i samo ako ta verovanja ne mogu da
se objasne preko racionalnih kriterijuma. (str. 202; u originalu
kurzivom) Ovim se pravi razlika izmeu posla kojim se bavi
istoriar ideja i onog koji upranjava sociolog znanja/nauke. Socioloka analiza verovanja potrebna je samo ukoliko racionalna
analiza prihvatanja/odbacivanja nekog verovanja nije adekvatna.
Laudanova aracionalnost, koja zapravo predstavlja samo uoblia-
573
574
575
576
577
578
Neuspeh verovanja da bude prihvaeno kao validno nauno znanje lei u nesposobnosti onog koji ga
iznosi da ispregovara zadovoljavajui ishod. Neuspeh
se moe razumeti kao rezultat razlika u znaenjima,
definicijama i preutnim konvencijama (koje u konanom smislu mogu da poivaju na razliitim socijalnim interesima). [str. 342]
Oigledno je da se ovde provlai teza da je jaz izmeu nauke i pseudonauke samo kulturni jaz. to je tvrdnja neke
pseudonauke radikalnija, tj. odvojenija od kulturne ortodoksije,
to je naunicima lake da joj uskrate nauni status. Sutina je u
tome da ne postoje nezavisni standardi racionalnosti, to ipak ne
znai da moemo da prihvatamo sa jednakom validnou bilo
koje verovanje. Kontekstualno zavisna racionalnost obraena je
na nekoliko mesta i argumentacija protiv teze simetrije je u potpunosti prihvatljiva.
Mertonova sociologija nauke je u izvesnom smislu bila
pozitivistika, i kao to smo videli, nije davala presudni znaaj socijalnim faktorima (uz priznanje da ih je ponekad ipak nedovoljno
uzimala u obzir). Neke ideje su se pokazale kao tane i odrive, o
nekima debate jo uvek traju, a neke su nakon empirijskih kritika
ispravljene, to samo ukazuje na to da kumulativni (iako ne nuno
linearni) napredak ipak postoji. Merton je svojim izuzetnim idejama inspirisao stotine sociologa (nauke), postavio okvire jedne
socioloke discipline, ukazao na njenu vanost i znaaj, ali tokom
sedamdesetih godina prolog veka njegov uticaj poeo je da slabi
pred usponom relativistikih i konstruktivistikih teorija. Ove orijentacije sa sobom su donele odreena poboljanja i modifikacije
tradicionalnog (pozitivistikog) shvatanja nauke, ali naglaavanje
relativizma, subjektivizma i raznih kontingentnih faktora ini ih
nedovoljno dobrim da bi se prihvatile kao u potpunosti validna
alternativa ili nastavak mertonovske sociologije nauke. Kako bi
sociologija nauke mogla da nastavi sa razvojem potrebno je stvoriti sintezu ove dve struje, ali sintezu koja bi u sebi kao glavne
osnove imala naglaavanje naunog znanja kao epistemoloki
superiornog (ali nikako savrenog) u odnosu na sva ostala ljudska
znanja. To znai da treba prevazii subjektivizam i relativizam
konstruktivistikih teorija.
579
LITERATURA
Abraham, G. A. (1983). Misunderstanding the Merton thesis: A boundary dispute between history and sociology. Isis 74 (3): 368387.
Alcock, J. (2001). The Triumph of Sociobiology. New York: Oxford University
Press.
Allen, B. (1997). Referring to schools of thought: An example of symbolic
citations. Social Studies of Science 27 (6): 937949.
Allen, E. M. (1960). Why are research grant applications disapproved? Science
132 (3439): 15321534.
Allen, G. (1881). The genesis of genius. The Atlantic Monthly 47 (281): 371
381.
Allison, P. D., D. de Solla Price, B. C. Griffith, M. J. Moravcsik, and J. A.
Stewart (1976). Lotkas law: A problem in its interpretation and application. Social Studies of Science 6 (2): 269276.
_____, J. S. Long and T. K. Krauze (1982). Cumulative advantage and inequality in science. American Sociological Review 47 (5): 615625.
_____ and J. A. Stewart (1974). Productivity differences among scientists:
Evidence for accumulative advantage. American Sociological Review
39 (4): 596606.
Alpert, H. (1955). The social sciences and the National Science Foundation.
Proceedings of the American Philosophical Society 99 (5): 332333.
Altimore, M. (1982). The social construction of a scientific controversy: Comments on press coverage of the recombinant DNA debate. Science,
Technology, & Human Values 7 (41): 2431.
Amsterdamska, O. (1990). Surely you are joking, monsieur Latour! Science,
Technology, & Human Values 15 (4): 495504.
Anderson, A. (1988a). US congressional committee takes on role of reviewer.
Nature 332 (6166): 670.
_____ (1988b). Criminal charge in scientific fraud. Nature 332 (6166): 670.
580
Andrade, E. N. Da C. (1949). The presentation of scientific information. Proceedings of the Royal Society of London, Series B 136 (884): 317333.
Aran, L. and J. Ben-David (1968). Socialization and career patterns as determinants of productivity of medical researchers. Journal of Health and
Social Behavior 9 (1): 315.
Aronowitz, S. (1996). The politics of the Science Wars. Social Text 46/47 (14):
177197.
_____ (1997/2003). Alan Sokals Transgression. In: The Editors of Lingua
Franca (2000a), pp. 200204.
Asch, S. E. (1951/1958). Effects of group pressure upon the modification and
distortion of judgements. In: E. E. Maccoby, T. M. Newcomb and E. L.
Hartley (eds), Readings in Social Psychology (1958), 3rd Edition. New
York: Henry Holt and Company, pp. 174183.
Ashmore, M. (1993). The theatre of the blind: Starring a Promethean prankster,
a phoney phenomenon, a prism, a pocket, and a piece of wood. Social
Studies of Science 23 (1): 67106.
Babchuk, N. and A. P. Bates (1962). Professor or producer: The two faces of
academic man. Social Forces 40 (4): 341348.
Baber, Z. (1992). Sociology of scientific knowledge: Lost in the reflexive funhouse? Theory and Society 21 (1): 105119.
Bakanic, V., C. McPhail, and R. J. Simon (1987). The manuscript review and decision making process. American Sociological Review 52 (5): 631642.
Balme, D. M. (1962). Development of biology in Aristotle and Theophrastus:
Theory of spontaneous generation. Phronesis 7: 91104.
Barber, B. (1952/1962). Science and the Social Order Revised Edition. New
York: Collier Books.
_____ (1955). Present status and needs of the sociology of science. Proceedings
of the American Philosophical Society 99 (5): 338342.
_____ (1961). Resistance by scientists to scientific discovery. Science 134
(3479): 596602.
_____ (1987). The emergence and maturation of the sociology of science. Science & Technology Studies 5 (3/4): 129133.
_____ (1989). Talcott Parsons and the sociology of science: An essay of appreciation and remembrance. Theory, Culture & Society 6 (4): 623635.
_____ (1996). Acceptance. Science & Technology Studies 21 (3): 342346.
_____ (1998). Intellectual Pursuits: Toward an Understanding of Culture. New
York: Rowman & Littlfield Publishers, Inc.
_____ (2000). Some patterns and processes in the development of a scientific
sociology of science: Notes from a sixty-year memoir. In: Segerstrle
(2000b), pp. 6373.
_____ and R. C. Fox (1958). The case of the floppy-eared rabbits: An instance
of serendipity gained and serendipity lost. The American Journal of Sociology 64 (2): 128136.
581
Barnes, B. (1976). Natural rationality: A neglected concept in the social sciences. Philosophy of the Social Sciences 6 (2): 115126.
_____ (1977). Interests and the Growth of Knowledge. London: Routledge &
Kegan Paul.
_____ (1979). Vicissitudes of belief. Social Studies of Science 9 (2): 247263.
_____ (1981a). On the conventional character of knowledge and cognition.
Philosophy of the Social Sciences 11 (3): 303333.
_____ (1981b). On the hows and whys of cultural change (response to Woolgar). Social Studies of Science 11 (4): 481498.
_____ (1983). Social life as bootstrapped induction. Sociology 17 (4): 524
545.
_____ (1984). Problems of intelligibility and paradigm instances. In: Brown
(1984), pp. 113125.
_____ (1985). Ethnomethodology as science. Social Studies of Science 15 (4):
751762.
_____ and D. Bloor (1982). Relativism, rationalism and the sociology of
knowledge. In: Hollis and Lukes (1982), pp. 2147.
_____ and J. Law (1976). Whatever should be done with indexical expressions?
Theory and Society 3 (2): 223237.
_____ and S. Shapin (eds) (1979a). Natural Order: Historical Studies of Scientific Culture. Beverly Hills and London: SAGE Publications.
_____ and S. Shapin (1979b). Introduction. In: Barnes and Shapin (1979a),
pp. 913.
Barnes, S. B. (1934). The scientific journal, 16651730. The Scientific Monthly
38 (3): 257260.
_____ (1969). Paradigms Scientific and social. Man 4 (1): 94102.
Bauer, H. (1984). Velikovsky and social studies of science. 4S Review 2 (4):
28.
_____ (2000). Antiscience in current science and technology studies. In:
Segerstrle (2000b), pp. 4161.
Bayer, A. E. and J. Folger (1966). Some correlates of a citation measure of
productivity in science. Sociology of Education 39 (4): 381390.
_____, J. C. Smart and G. W. McLaughlin (1990). Mapping intellectual structure of a scientific subfield through author cocitations. Journal of the
American Society for Information Science 41 (6): 444452.
Becker, G. (1984). Pietism and science: A critique of Robert K. Mertons hypothesis. The American Journal of Sociology 89 (5): 10651090.
_____ (1992). The Merton thesis: Oetinger and German pietism, a significant
negative case. Sociological Forum 7 (4): 641660.
Becker, G. S. (1965). A theory of the allocation of time. The Economic Journal
75 (299): 493517.
582
Beller, M. (1992). The birth of Bohrs complementarity: The context and the
dialogues. Studies in the History and Philosophy of Science 23 (1):
147180.
_____ (1996). The rhetoric of antirealism and the Copenhagen spirit. Philosophy of Science 63 (2): 183204.
_____ (1998). The Sokal hoax: At whom are we laughing? Physics Today 51
(9): 2934.
Ben-David, J. (1960a). Roles and innovations in medicine. The American Journal of Sociology 65 (6): 557568.
_____ (1960b). Scientific productivity and academic organization in nineteenth
century medicine. American Sociological Review 25 (6): 828843.
_____(1971). The Scientists Role in Society: A Comparative Study. New Jersey:
Prentice-Hall, Inc.
_____ (1973). The state of sociological theory and the sociological community:
A review. Comparative Studies in Society and History 15 (4): 448472.
_____ (1975). On the traditional morality of science. Newsletter of the Program
on Public Conceptions of Science 13: 2436.
_____ and R. Collins (1966). Social factors in the origins of a new science: The
case of psychology. American Sociological Review 31 (4): 451465.
_____ and T. A. Sullivan (1975). Sociology of science. Annual Review of Sociology 1: 203222.
Benton, T. and I. Craib (2001). Philosophy of Social Science: The Philosophical
Foundations of Social Thought. Palgrave: St. Martins Press.
Ber, V. (1995/2001). Uvod u socijalni konstrukcionizam. Beograd: Zepter Book
World.
Berger, P. L. and T. Luckmann (1966). The Social Construction of Reality: A
Treatise in the Sociology of Knowledge. London: Penguin Books.
Bernal, J. D. (1945). Transformation in science. The Scientific Monthly 61 (6):
474476.
Bernard, C. (1865/1957). An Introduction to the Study of Experimental Medicine. New York: Dover Publications.
Beyer, J. M. (1978). Editorial policies and practices among leading journals in
four scientific fields. Sociological Quarterly 19 (1): 6888.
Blackmore, J. T. (1978). Is Plancks principle true? The British Journal for the
Philosophy of Science 29 (4): 347349.
Blanpied, W. A. (1974). Subjective impressions regarding contemporary concerns and trends. Newsletter of the Program on Public Conceptions of
Science 8: 136156.
Bloch, M. (1977). The past and the present in the present. Man 12 (2): 278
292.
Bloor, D. (1973). Wittgenstein and Mannheim on the sociology of mathematics.
Studies in History and Philosophy of Science 4 (2): 173191.
583
584
585
_____ (1981). Fraud and the structure of science. Science 212 (4491): 137
141.
Brorson, S. (2000). Ludwik Fleck on proto-ideas in medicine. Medicine, Health
Care, and Philosophy 3 (2): 147152.
_____ (2006). The seeds and the worms: Ludwik Fleck and the early history of
germ theories. Perspectives in Biology and Medicine 49 (1): 6476.
Brown, D. E. (1991). Human Universals. New York: McGraw-Hill.
Brown, J. R. (ed.) (1984). Scientific Rationality: The Sociological Turn. Dordrecht: D. Reidel Publishing.
_____ (1988). The experimenters social circle. Philosophy of the Social Sciences 18 (1): 101106.
_____ (1989). The Rational and the Social. London and New York: Routledge.
_____ (1991). Latours prosaic science. Canadian Journal of Philosophy 21
(2): 245261.
_____ (2001). Who Rules in Science?: An Opinionated Guide to the Wars.
Cambridge: Harvard University Press.
Brown, T. M. (1970). The College of Physicians and the acceptance of iatromechanism in England, 16651695. Bulletin of the History of Medicine
44 (1): 1230.
Brush, S. G. (1974). Should the history of science be rated X? Science 183
(4130): 11641172.
Buchdahl, G. (1982). Editorial response to David Bloor. Studies in History and
Philosophy of Science 13 (4): 299304.
Bulmer, R. (1967). Why is the Cassowary not a bird? A problem of zoological
taxonomy among the Karam of the New Guinea Highlands. Man 2 (1):
525.
Bunge, M. (1955a). Strife about complementarity (I). The British Journal for
the Philosophy of Science 6 (21): 112.
_____ (1955b). Strife about complementarity (II). The British Journal for the
Philosophy of Science 6 (22): 141154.
_____ (1968). Analogy in quantum theory: From insight to nonsense. The
British Journal for the Philosophy of Science 18 (4): 265286.
_____ (1981). Genesis and development of a scientific fact. Behavioral Science
26 (2): 178180.
_____ (1991). A critical examination of the new sociology of science: Part 1.
Philosophy of the Social Sciences 21 (4): 524560.
_____ (1992). A critical examination of the new sociology of science: Part 2.
Philosophy of the Social Sciences 22 (1): 4676.
_____ (1993). Realism and antirealism in social science. Theory and Decision
35 (3): 207235.
_____ (2000). Systemism: The alternative to individualism and holism. Journal
of Socio-Economics 29: 147157.
586
587
588
_____ (1989). The paradox of individual particularism and institutional universalism. Social Science Information 28 (1): 5176.
_____ (2000). A short history of the use of citations as a measure of the impact
of scientific and scholarly work. In: B. Cronin and H. B. Atkins (eds),
The Web of Knowledge: A Festschrift in Honor of Eugene Garfield. New
Jersey: Information Today, pp. 281300.
_____ (2004). Robert K. Merton, 19102003. Scientometrics 60 (1): 3740.
_____ and H. Zuckerman (1975). The emergence of a scientific specialty: The
self-exemplifying case of the sociology of science. In: Coser (1975), pp.
139174.
Cole, S. (1970). Professional standing and the reception of scientific discoveries.
The American Journal of Sociology 76 (2): 286306.
_____ (1975). The growth of scientific knowledge: Theories of deviance as a
case study. In: Coser (1975), pp. 175220.
_____ (1979). Age and scientific performance. The American Journal of Sociology 84 (4): 958977.
_____ (1983). The hierarchy of the sciences? The American Journal of Sociology 89 (1): 111139.
_____ (1992). Making Science: Between Nature and Society. Cambridge: Harvard University Press.
_____ (1994a). Introduction: Whats wrong with sociology? Sociological Forum 9 (2): 129131.
_____ (1994b). Why sociology doesnt make progress like the natural sciences.
Sociological Forum 9 (2): 133154.
_____ (1994c). Progress in the natural and social sciences: A reply to Wallace.
Sociological Forum 9 (2): 319323.
_____ (1996). Voodoo sociology: Recent developments in the sociology of
science. In: Gross, et al. (1996), pp. 274287.
_____ (2004). Mertons contribution to the sociology of science. Social Studies
of Science 34 (6): 829844.
_____ and J. R. Cole (1967). Scientific output and recognition: A study in the
operation of the reward system in science. American Sociological Review
32 (3): 377390.
_____ and J. R. Cole (1968). Visibility and the structural bases of awareness of
scientific research. American Sociological Review 33 (3): 397413.
_____ and J. R. Cole (1972). The Ortega hypothesis. Science 178 (4059):
368375.
_____, J. R. Cole, and G. Simon (1981). Chance and consensus in peer review.
Science 214 (4523): 881886.
_____, G. Simon, and J. R. Cole (1988). Do journal rejection rates index consensus? American Sociological Review 53 (1): 152156.
Collins, H. M. (1974). The TEA set: Tacit knowledge and scientific networks.
Science Studies 4 (2): 165185.
589
590
591
Cronin, B. (2004). Normative shaping of scientific practice: The magic of Merton. Scientometrics 60 (1): 4146.
Culliton, B. J. (1983). Coping with fraud: The Darsee case. Science 220 (4592):
3135.
_____ (1986). Harvard researchers retract data in immunology paper. Science
234 (4780): 1069.
_____ (1987). Integrity of research papers questioned. Science 235 (4787):
422423.
Dallinger, W. H. (1876). Professor Tyndalls experiments on spontaneous
generation, and dr. Bastians position. The American Naturalist 10 (7):
415422.
Darwin, C. (1859/1964). On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life. (facs.
ed. of 1st ed.) Cambridge and London: Harvard University Press.
Datta, L. (1968). Birth order and potential scientific creativity. Sociometry 31
(1): 7688.
Davidson, D. (1963). Actions, reasons, and causes. The Journal of Philosophy
60 (23): 685700.
Davis, B. D. (1975/1986). Science, objectivity, and moral values. In: Davis
(1986), pp. 1826.
_____ (1982/1986). Review of The Double Helix. In: Davis (1986), pp. 34
36.
_____ (1983/1986). Neo-Lysenkoism, IQ, and the press. In: Davis (1986), pp.
114131.
_____ (1986). Storm Over Biology: Essays on Science, Sentiment, and Public
Policy. New York: Prometheus Books.
Dawkins, R. (1976/1989). The Selfish Gene Second Edition. New York: Oxford
University Press.
_____ (1986). The Blind Watchmaker: Why the Evidence of Evolution Reveals
a Universe without Design. New York: W. W. Norton & Company Inc.
_____ (1998). Unweaving the Rainbow: Science, Delusion and the Appetite for
Wonder. London: Penguin Books.
_____ (1998/2003). Postmodernism disrobed: Review of Intellectual Impostures by Alan Sokal and Jean Bricmont. In: Dawkins (2003), pp. 5562.
_____ (2000/2003). What is true? In: Dawkins (2003), pp. 1722.
_____ (2003). A Devil's Chaplain. London: Phoenix.
De Grazia, A. (1963). The scientific reception system and Dr. Velikovsky (including Some Additional Examples of Correct Prognosis by Immanuel
Velikovsky). American Behavioral Scientist 7 (1): 4567.
deB. Beaver, D. (1976). Reflections on the natural history of eponymy and
scientific law. Social Studies of Science 6 (1): 8998.
Delanty, G. (1997). Social Science: Beyond Constructivism and Realism. Buckingham: Open University Press.
592
593
594
595
596
Garfield, E. (1955). Citation indexes for science. Science 122 (3159): 108111.
_____ (1964). Science Citation Index A new dimension in indexing. Science 144 (3619): 649654.
_____ (1970). Citation indexing for studying science. Nature 227 (5259):
669671.
_____ (1972). Citation analysis as a tool in journal evaluation. Science 471
479.
_____ (1975). The obliteration phenomenon in science -- and the advantage
of being obliterated! Current Contents 51/52: 396398.
_____ (1996a). How can impact factors be improved? British Medical Journal
313 (7054): 411413.
_____ (1996b). When to cite. Library Quarterly 66 (4): 449458.
_____ (2004a). The intended consequences of Robert K. Merton. Scientometrics 60 (1): 5161.
_____ (2004b). The unintended and unanticipated consequences of Robert K.
Merton. Social Studies of Science 34 (6): 845853.
_____ and I. H. Sher (1963). New factors in the evaluation of scientific literature through citation indexing. American Documentation 14 (3): 195201.
_____, _____ and R. J. Torpie (1964). The Use of Citation Data in Writing the
History of Science. Philadelphia: Institute for Scientific Information.
Garfinkel, H. (1960). The rational properties of scientific and common sense
activities. Behavioral Science 5 (1): 7283.
_____ (1967). Studies in Ethnomethodology. Cambridge: Polity Press.
_____, M. Lynch and E. Livingston (1981). The work of a discovering science
construed with materials from the optically discovered pulsar. Philosophy
of the Social Sciences 11 (2): 131158.
Garvey, W. D. and B. C. Griffith (1967). Scientific communication as a social
system. Science 157 (3792): 10111016.
_____ and _____ (1971). Scientific communication: Its role in the conduct
of research and creation of knowledge. American Psychologist 26 (4):
349362.
_____ and _____ (1972). Communication and information processing within
scientific disciplines: Empirical findings for psychology. Information
Storage Retrieval 8 (3): 123136.
_____, N. Lin, and C. E. Nelson (1970). Communication in the physical and
the social sciences. Science 170 (3963): 11661173.
_____, _____, _____ and K. Tomita (1972a). Research studies in patterns of
scientific communication: I. General description of research program.
Information Storage Retrieval 8 (3): 111122.
_____, _____, _____ and _____ (1972b). Research studies in patterns of
scientific communication: II. The role of the national meeting in scientific and technical communication. Information Storage Retrieval 8 (4):
159169.
597
598
_____ (1996). Policing STS: A boundary-work souvenir from the Smithsonian exhibition on Science in American life. Science, Technology, and
Human Values 21 (1): 100115.
_____ (2004a). Eloges: Robert K. Merton, 19102003. Isis 95 (1): 9194.
_____ (2004b). Merton, teacher. Social Studies of Science 34 (6): 859861.
_____ and R. K. Merton (1978). The sociological study of scientific specialties.
Social Studies of Science 8 (2): 257261.
Gilbert, G. N. and S. Woolgar (1974). The quantitative study of science: An
examination of the literature. Science Studies 4 (3): 279294.
Gillispie, C. C. (1959). Science in the French revolution. Proceedings of the
National Academy of Sciences of the United States of America 45 (5):
677684.
_____ (1974). Mertonian theses. Science 184 (4137): 656660.
Gittler, J. B. (1940). Possibilities of a sociology of science. Social Forces 18
(3): 350359.
Goffman, C. (1969). And what is your Erds Number? The American Mathematical Monthly 76 (7): 791.
Goldberg, S. (1992). Inventing a climate of opinion: Vannevar Bush and the
decision to build the bomb. Isis 83 (3): 429452.
Goldman, A. I. (1986). Epistemology and Cognition. Cambridge and London:
Harvard University Press.
_____ and M. Shaked (1991). An economic model of scientific activity and
truth acquisition. Philosophical Studies 63 (1): 3155.
Goldstein, S. (1996). Quantum philosophy: The flight from reason in science.
In: Gross, et al. (1996), pp. 119125.
Goldstone, J. A. (1979). A deductive explanation of the Matthew effect in science. Social Studies of Science 9 (3): 385391.
Gonzalez, R. J. and L. Nader, and C. Jay Ou (1995). Between two Poles: Bronislaw Malinowski, Ludwik Fleck, and the anthropology of science.
Current Anthropology 36 (5): 866869.
Goodenough, U. W. (1993). Creativity in science. Zygon 28 (3): 399414.
Gottfried, K. and K. G. Wilson (1997). Science as a cultural construct. Nature
386 (10 April): 545547.
Goudsmit, S. A. (1974). Citation analysis. Science 183 (4120): 28.
Gouldner, A. W. (1962). Anti-Minotaur: The myth of a value-free sociology.
Social Problems 9 (3): 199213.
Graham, L. R. (1966). Quantum mechanics and dialectical materialism. Slavic
Review 25 (3): 381410.
_____ (1985). The socio-political roots of Boris Hessen: Soviet marxism and
the history of science. Social Studies of Science 15 (4): 705722.
Granovetter, M. (1973). The strenght of weak ties. The American Journal of
Sociology 78 (6): 13601380.
599
_____ (1983). The strength of weak ties: A network theory revisited. Sociological Theory 1: 201233.
Grassie, W. (1997). Postmodernism: What one needs to know. Zygon 32 (1):
8394.
Gray, D. J. (1968). Value-free sociology: A doctrine of hypocrisy and irresponsibility. Sociological Quarterly 9 (2): 176185.
Greaves, R. L. (1969). Puritanism and science: The anatomy of controversy.
Journal of the History of Ideas 30 (3): 345368.
Greenberg, H. (1996). Introductory remarks: Medicine took an earlier flight.
In: Gross, et al. (1996), pp. ix-xi.
Griffith, B. C. (1983). Derek Price (19221983) and the social studies of science.
4S Review 1 (4): 24.
_____ (1988). Derek Prices puzzles: Numerical metaphors for the operation of
science. Science, Technology, & Human Values 13 (34): 351360.
_____ and N. C. Mullins (1972). Coherent social groups in scientific change.
Science 177 (4053): 959964.
_____, M. J. Jahn and A. J. Miller (1971). Informal contacts in science: A
probabilistic model for communication. Science 173 (3992): 164166.
_____, H. G. Small, J. A. Stonehill and S. Dey (1974). The structure of scientific literatures II: Toward a macro- and microstructure for science. Science
Studies 4 (4): 339365.
Gross, P. R. (1996a). Introduction. In: Gross, et al. (1996), pp. 17.
_____ (1996b). Reply to Tom Gieryn. Science, Technology, and Human Values
21 (1): 116120.
_____ and N. Levitt (1994/1998). Higher Superstition: The Academic Left and
Its Quarrels With Science Updated Edition. Baltimore and London: The
Johns Hopkins University Press.
_____ and N. Levitt (1995). Knocking science for fun and profit. The Skeptical
Inquirer 19 (2): 3842.
_____, N. Levitt and M. W. Lewis (eds) (1996). The Flight from Science and
Reason. New York: New York Academy of Sciences.
Gruber, H. E. (1981). On the relation between Aha experiences and the construction of ideas. History of Science 19 (1): 4159.
Gruenberg, B. (1978). The problem of reflexivity in the sociology of science.
Philosophy of the Social Sciences 8 (4): 321343.
Gruenberger, F. J. (1964). A measure for crackpots. Science 145 (3639): 1413
1415.
Gruner, S. M., J. S. Langer, P. Nelson and V. Vogel (1995). What future will we
choose for physics? Physics Today 48 (12): 2530.
Gullahorn, J. T. and J. E. Gullahorn (1963). Role conflict and its resolution.
Sociological Quarterly 4 (1): 3248.
Gustin, B. H. (1973). Charisma, recognition, and the motivation of scientists.
The American Journal of Sociology 78 (5): 11191134.
600
601
_____ (1979/2001). Cultural Materialism: The Struggle for a Science of Culture Updated Edition. Walnut Creek: AltaMira Press.
Harvey, J. (1999). History of science, history and science, and natural sciences:
Undergraduate teaching of the history of science at Harvard, 19381970.
Isis 90 (Supplement): S270S294.
Harwood, J. (1986). Ludwik Fleck and the sociology of knowledge. Social
Studies of Science 16 (1): 173187.
Hayes, E. C. (1913). Social values. The American Journal of Sociology 18 (4):
470508.
Heffner, A. G. (1979). Authorship recognition of subordinates in collaborative
research. Social Studies of Science 9 (3): 377384.
Hendry, J. (1980). Weimar culture and quantum causality. History of Science
18 (3): 155180.
Herskovits, M. J. (1942). On the values in culture. The Scientific Monthly 54
(6): 557560.
Hesse, M. (1982). Comments on the papers of David Bloor and Steven Lukes.
Studies in History and Philosophy of Science 13 (4): 325331.
Hessen, B. (1931/1980). Drutveni i ekonomski koreni Newtonovih Principia.
Marksizam u svetu 7 (910): 241303.
Hill, C. (1964). Puritanism, capitalism and the scientific revolution. Past and
Present 29: 8897.
Hines, T. M. (1994). Irrational disbelief Denying the Holocaust. The Skeptical
Inquirer 18 (3): 295296.
Hodges Persell, C. (1984). An interview with Robert K. Merton. Teaching
Sociology 11 (4): 355386.
Holden, C. (1996). Anti-evolution TV show prompts furor. Science 271 (5254):
1357.
Hollinger, D. A. (1983). The defense of democracy and Robert K. Mertons
formulation of the scientific ethos. Knowledge and Society: Studies in
the Sociology of Culture 4: 115.
_____ (1995). Science as a weapon in Kulturkmpfe in the United States during
and after World War II. Isis 86 (3): 440454.
Hollis, M. (1982). The social destruction of reality. In: Hollis and Lukes (1982a),
pp. 6786.
_____ and S. Lukes (eds) (1982a). Rationality and Relativism. Cambridge:
MIT Press.
_____ and S. Lukes (1982b). Introduction. In: Hollis and Lukes (1982a), pp.
120.
Holmes, F. L. (1981). The fine structure of scientific creativity. History of Science 19 (1): 6070.
Holton, G. (1969). Einstein, Michelson, and the crucial experiment. Isis 60
(2): 132197.
602
603
604
605
606
Kojevnikov, A. (1996). President of Stalins academy: The mask and responsibility of Sergei Vavilov. Isis 87 (1): 1850.
Kornblith, H. (1988). How internal can you get? Synthese 74: 313327.
Koshland, D. E., Jr. (1987). Fraud in science. Science 235 (4785): 141.
Koyre, A. (1952). An unpublished letter of Robert Hooke to Isaac Newton. Isis
43 (4): 312337.
Kroeber, A. L. (1917). The superorganic. American Anthropologist 19 (2):
163213.
_____ (1949). Values as a subject of natural science inquiry. Proceedings of
the National Academy of Sciences of the United States of America 35
(6): 261264.
Krohn, W. and D. Raven (2000). The Zilsel Thesis in the context of Edgar
Zilsels research programme. Social Studies of Science 30 (6): 925933.
Kuhn, T. S. (1962). Historical structure of scientific discovery. Science 136
(3518): 760764.
_____ (1962/1970). The Structure of Scientific Revolutions, Second Edition.
Chicago: The University of Chicago Press.
_____ (1979). Foreword. In: Fleck (1935/1979), pp. vii-xi.
_____ (1983). Reflections on receiving the John Desmond Bernal award. 4S
Review 1 (4): 2630.
_____ (1990). The road since Structure. PSA 1990 (2): 313.
_____ (1992/2000). The trouble with the historical philosophy of science. In:
Kuhn (2000), pp. 105120.
_____ (1997/2000). A discussion with Thomas S. Kuhn. In: Kuhn (2000), pp.
253323.
_____ (2000). The Road since Structure: Philosophical Essays, 19701993,
with an Autobiographical Interview. Edited by J. Conant and J. Haugeland. Chicago and London: The University of Chicago Press.
Kukla, A. (2000). Social Constructivism and the Philosophy of Science. London: Routledge.
Kultgen, J. H. (1970). The value of value judgements in sociology. Sociological
Quarterly 11 (2): 181193.
Kurtz, P. (1994). The growth of antiscience. The Skeptical Inquirer18 (3):
255263.
Labinger, J. A. (1995). Science as culture: A view from the Petri dish. Social
Studies of Science 25 (2): 285306.
_____ and H. Collins (eds) (2001a). The One Culture? A Conversation about
Science. Chicago: University of Chicago Press.
_____ and H. Collins (2001b). Introduction. In: Labinger and Collins (2001a),
pp. 110.
Lafleur, L. J. (1951). Cranks and scientists. The Scientific Monthly 73 (5):
284290.
Lakan, . (1966/1983). Spisi. Beograd: Prosveta.
607
Lakatos, I. (1970). Falsification and the methodology of scientific research programmes. In: I. Lakatos and A. Musgrave (eds), Criticism and the Growth
of Knowledge. Cambridge: Cambridge University Press, pp. 91196.
Langdon, J. H. (1991). Misinterpreting Piltdown. Current Anthropology 32 (5):
627631.
Langmuir, I. (1989). Pathological science. Physics Today 42 (10): 3648. Transcribed and edited by Robert N. Hall.
Larson, E. J. and L. Witham (1997). Scientists are still keeping the faith. Nature
386 (6624): 435436.
Latour, B. (1988). A relativistic account of Einsteins relativity. Social Studies
of Science 18 (1): 344.
_____ (1990). Postmodern? No, simply amodern! Steps towards an anthropology of science. Studies in History and Philosophy of Science 21 (1):
145171.
_____ (1993). Pasteur on lactic acid yeast: A partial semiotic analysis. Configurations 1 (1): 129146.
_____ (1994). Pragmatogonies: A mythical account of how humans and nonhumans swap properties. American Behavioral Scientist 37 (6): 791808.
_____ (1997/2000). Is there science after the Cold War? In: The Editors of
Lingua Franca (2000a), pp. 124126.
_____ (1999). For David Bloor and beyond: A reply to David Bloors AntiLatour. Studies in History and Philosophy of Science 30 (1): 113129.
_____ (2000). When things strike back: A possible contribution of science studies to the social sciences. British Journal of Sociology 51 (1):
107123.
_____ (2002). The Science Wars A dialogue. Common Knowledge 8 (1):
7179.
_____ and S. Strum (1986). Human social origins: Oh, please, tell us another
story. Journal of Social and Biological Structures 9 (2): 169187.
_____ and S. Woolgar (1979/1986). Laboratory Life: The Construction of Scientific Facts Second Edition. New Jersey: Princeton University Press.
Latur, B. (1980/2003). Tri mala dinosaurusa ili nona mora sociologa. urnal
za sociologiju 1: 93100.
Laudan, L. (1977). Progress and Its Problems: Toward a Theory of Scientific
Growth. Berkeley and Los Angeles: The University of California Press.
_____ (1981a). The pseudo-science of science? Philosophy of the Social Sciences 11 (2): 173198.
_____ (1981b). More on Bloor. Philosophy of the Social Sciences 11 (2):
199213.
Lavine, T. Z. (1942). Sociological analysis of cognitive norms. The Journal of
Philosophy 39 (13): 342356.
Law, J. (ed.) (1991). A Sociology of Monsters: Essays on Power, Technology and
Domination. London and New York: Routledge.
608
609
610
611
Meltzer, B. N. (1949). The productivity of social scientists. The American Journal of Sociology 55 (1): 2529.
Mermin, N. D. (1996a). Whats wrong with this sustaining myth? Physics Today
49 (3): 1213.
_____ (1996b). The golemization of relativity. Physics Today 49 (4): 1112.
Merton, R. K. (1935). Science and military technique. The Scientific Monthly
41 (6): 542545.
_____ (1936). The unanticipated consequences of purposive social action.
American Sociological Review 1 (6): 894904.
_____ (1936/1968). Puritanism, pietism, and science. In: Merton (1968a), pp.
628660.
_____ (1937a). Science, population and society. The Scientific Monthly 44 (2):
165171.
_____ (1937b). The sociology of knowledge. Isis 27 (3): 493503.
_____ (1938a). Science and the social order. Philosophy of Science 5 (3):
321337.
_____ (1938b). Science, technology and society in seventeenth century England. Osiris 4: 360632.
_____ (1939/1968). Science and economy of 17th century England. In: Merton
(1968a), pp. 661681.
_____ (1942/1968). Science and democratic social structure. In: Merton
(1968a), pp. 604615.
_____ (1942/1973). The normative structure of science. In: Merton (1973), pp.
267278.
_____ (1945). Sociological theory. The American Journal of Sociology 50 (6):
462473.
_____ (1945/1973). Paradigm for the sociology of knowledge. In: Merton
(1973), pp. 740.
_____ (1948a). The bearing of empirical research upon the development of
social theory. American Sociological Review 13 (5): 505515.
_____ (1948b). The self-fulfilling prophecy. Antioch Review 8 (2): 193210.
_____ (1949/1968). Social structure and anomie. In: Merton (1968a), pp.
185214.
_____ (1952). Foreword. In: Barber (1952), pp. 720.
_____ (1957). Priorities in scientific discovery: A chapter in the sociology of
science. American Sociological Review 22 (6): 635659.
_____ (1957/1968). Manifest and latent functions. In: Merton (1968a), pp.
73138.
_____ (1961). Singletons and multiples in scientific discovery: A chapter in the
sociology of science. Proceedings of the American Philosophical Society
105 (5): 470486.
_____ (1963/1976). The ambivalence of scientists. In: Merton (1976a), pp.
3255.
612
613
614
_____ (1976). The mediating role of the scientific elite. Social Studies of Science 6 (3/4): 445470.
_____ (1979). Science and the Sociology of Knowledge. London: George Allen
& Unwin.
_____ and G. N. Gilbert (1982a). Accounting for error: How scientists construct
their social world when they account for correct and incorrect belief.
Sociology 16 (2): 165183.
_____ and G. N. Gilbert (1982b). What is the ultimate question? Some remarks
in defence of the analysis of scientific discourse. Social Studies of Science
12 (2): 309319.
_____, G. N. Gilbert and S. Woolgar (1975). Problem areas and research networks in science. Sociology 9 (2): 187203.
Mulligan, L. (1973). Civil war politics, religion and the Royal Society. Past and
Present 59: 92116.
Mulliken, R. S. (1937). Science and scientific attitude. Science 86 (2221):
6568.
Mullins, W. A. (1979). Truth and ideology: Reflections on Mannheims paradox.
History and Theory 18 (2): 141154.
Mumford, L. (1967/1986). Mit o maini: tehnika i razvoj ovjeka, tom I. Zagreb:
Grafiki zavod Hrvatske.
_____ (1970/1986). Mit o maini: Pentagon moi, tom II. Zagreb: Grafiki
zavod Hrvatske.
Munby, A. N. L. (1952). The Keynes collection of the works of Sir Isaac Newton
at Kings College, Cambridge. Notes and Records of the Royal Society
of London 10 (1): 4050.
Munz, P. (1984/1987). Philosophy and the mirror of Rorty. In: Radnitzky, G. and
W. W. Bartley, III (eds), Evolutionary Epistemology, Rationality, and the
Sociology of Knowledge. La Salle: Open Court, pp. 345398.
Moore, G. E. (1903/1988). Principia Ethica. New York: Prometheus Books.
Nagel, E. (1979/1994). The value-oriented bias of social inquiry. In: M. Martin
and L. C. McIntyre (eds), Readings in the Philosophy of Social Science.
Cambridge: MIT Press, pp. 571584.
Nagel, T. (1998). The sleep of reason. The New Republic October 12: 3238.
Nanda, M. (1997/2000). The Science Wars in India. In: The Editors of Lingua
Franca (2000a), pp. 205213.
Needham, J. (1951a). Human laws and laws of nature in China and the West (I).
Journal of the History of Ideas 12 (1): 330.
_____ (1951b). Human laws and laws of nature in China and the West (II):
Chinese civilization and the laws of nature. Journal of the History of
Ideas 12 (2): 194230.
Nelkin, D. (1996). The Science Wars: Responses to a marriage failed. Social
Text 46/47 (14): 93100.
615
616
617
618
619
620
_____ (1996b). A few good species. Social Text 46/47 (14): 207215.
Rossi, P. (2001). Historicism. In: N. J. Smelser and P. B. Baltes (2001): 6757
6762.
Rossianov, K. O. (1993). Editing nature: Joseph Stalin and the new Soviet
biology. Isis 84 (4): 728745.
Rossiter, M. W. (1993). The Matthew Matilda effect in science. Social Studies
of Science 23 (2): 325341.
Roszak, T. (1969/1978). Kontrakultura: razmatranja o tehnokratskom drutvu
i njegovoj mladenakoj opoziciji. Zagreb: Naprijed.
Roth, A. M. (1996). Building bridges to afrocentrism: A letter to my egyptological colleagues. In: Gross, et al. (1996), pp. 313326.
Roth, P. and R. Barrett (1990). Deconstructing quarks. Social Studies of Science
20 (4): 579632.
Rothman, R. A. (1972). A dissenting view on the scientific ethos. The British
Journal of Sociology 23 (1): 102108.
Rouse, J. (1993). What are the cultural studies of scientific knowledge? Configurations 1 (1): 5794.
Rudner, R. (1953). The scientist qua scientist makes value judgments. Philosophy of Science 20 (1): 16.
Ruse, M. (1979). Review of Social Stratification in Science. Social Indicators
Research 6 (4): 495502.
_____ (1994). Struggle for the soul of science. Review of Gross and Levitts
Higher Superstition. The Sciences 34 (6): 3944.
_____ (1999). Mystery of Mysteries: Is Evolution a Social Construction? Cambridge: Harvard University Press.
Sanders, E. R. (1969). The Hamitic hypothesis; its origins and functions in time
perspective. The Journal of African History 10 (4): 521532.
Sapir, E. (1929). The status of linguistics as a science. Language 5 (4): 207
214.
Sarton, G. (1935). Standing on the shoulders of giants. Isis 24 (1): 107109.
Sartori, G. (1969). Politics, ideology, and belief systems. The American Political
Science Review 63 (2): 398411.
Schaffer, S. (1988). Science and puritanism. Social Studies of Science 18 (3):
551556.
_____ (1991). The eighteenth brumaire of Bruno Latour. Studies in History and
Philosophy of Science 22 (1): 175192.
Schmaus, W. (1983). Fraud and the norms of science. Science, Technology, and
Human Values 8 (4): 1222.
_____ (1984). A reply to Zuckerman. Science, Technology, & Human Values
9 (3): 7275.
_____ (1985). Reasons, causes, and the Strong programme in the sociology of
knowledge. Philosophy of the Social Sciences 15 (2): 189196.
621
_____ (1994). Durkheims Philosophy of Science and the Sociology of Knowledge: Creating an Intellectual Niche. Chicago and London: The University of Chicago Press.
_____, U. Segerstrle and D. Jesseph (1992). The hard program in the sociology
of science. A manifesto. Social Epistemology 6 (3): 243265.
Schnelle, T. (1981). Genesis and development of a scientific fact. Theory and
Society 10 (5): 733737.
Schuetz, A. (1943). The problem of rationality in the social world. Economica
10 (38): 130149.
Schultz, R. W. (1995). The improbable adventures of an American scholar.
Temple Review 47 (1): 813.
Schulze, R. (1969). Some social-psychological and political functions of ideology. Sociological Quarterly 10 (1): 7283.
Schumpeter, J. A. (1949). Science and ideology. The American Economic Review 39 (2): 345359.
Schweber, S. S. (1997). Reflections on the Sokal affair: What is at stake? Physics
Today 50 (3): 7374.
Searle, J. R. (1990). The storm over the university. The New York Review of
Books, December 6: 3442.
_____ (1995). The Construction of Social Reality. New York: The Free Press.
Segerstrle, U. (1983). Whose truth shall prevail? Moral and scientific interests
in the sociobiology controversy. PhD dissertation.
_____ (1987). Scientific controversy as moral/political discourse: From restoration science to sociobiology. Contemporary Sociology 16 (4): 544547.
_____ (2000a). Defenders of the Truth: The Battle for Science in the Sociobiology Debate and Beyond. New York: Oxford University Press.
_____ (ed.) (2000b). Beyond the Science Wars: The Missing Discourse about
Science and Society. New York: State University of New York Press.
_____ (2000c). Science and science studies: Enemies or allies?. In: Segerstrle
(2000b.), pp. 140.
_____ (2000d). Anti-antiscience: A phenomenon in search of an explanation, part I. Anatomy of recent antiscience allegations. In: Segerstrle
(2000b), pp. 76100.
_____ (2000e). Anti-antiscience: A phenomenon in search of an explanation,
part II. The conflict about the social role of science. In: Segerstrle
(2000b), pp. 101121.
_____ (2001). Thomas Kuhn: A philosophical history of our times. Interdisciplinary Science Reviews 26 (1): 7375.
Seguin, E. (2000). Bloor, Latour, and the field. Studies in History and Philosophy of Science 31 (3): 503508.
Shapere, D. (1986). External and internal factors in the development of science.
Science & Technology Studies 4 (1): 19.
622
623
Shryock, R. H. (1955). The nature of the conference and its implications. Proceedings of the American Philosophical Society 99 (5): 327331.
Simmel, G. (1950). The Sociology of Georg Simmel. (Edited by K. H. Wolf.)
New York: The Free Press.
Simon, H. A. (1973). Does scientific theory have a logic? Philosophy of Science
40 (4): 471480.
_____ (1983). Discovery, invention, and development: Human creative thinking. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United
States of America 80 (14): 45694571.
_____ (1991). Comments on the symposium on Computer Discovery and the
Sociology of Scientific Knowledge. Social Studies of Science 21 (1):
143148.
Simonton, D. K. (1999). Creativity as blind variation and selective retention: Is
the creative process Darwinian? Psychological Inquiry 10 (4): 309328.
Sismondo, S. (1993a). Some social constructions. Social Studies of Science 23
(3): 515553.
_____ (1993b). Response to Knorr Cetina. Social Studies of Science 23 (3):
563569.
Skinner, Q. (1969). Meaning and understanding in the history of ideas. History
and Theory 8 (1): 353.
Slack, H. J. (1876). Bastian and Pasteur on spontaneous generation. The American Naturalist 10 (12): 730734.
Slezak, P. (1989). Scientific discovery by computer as empirical refutation of the
strong programme. Social Studies of Science 19 (4): 563600.
Small, H. G. (1973). Co-citation in the scientific literature: A new measure of
the relationship between two documents. Journal of the American Society
for Information Science 24 (4): 265269.
_____ (1977). A co-citation model of a scientific specialty: A longitudinal
study of collagen research. Social Studies of Science 7 (2): 139166.
_____ (1978). Cited documents as concept symbols. Social Studies of Science
8 (3): 327340.
_____ (2004). On the shoulders of Robert Merton: Towards a normative theory
of citation. Scientometrics 60 (1): 7179.
_____ and B. C. Griffith (1974). The structure of scientific literatures I:
Identifying and graphing specialties. Science Studies 4 (1): 1740.
Smelser, N. J. (1997). Problematics of Sociology: The Georg Simmel Lectures,
1995. Berkeley and Los Angeles: University of California Press.
_____ and P. B. Baltes (eds) (2001). International Encyclopedia of the Social
and Behavioral Sciences. Oxford: Elsevier Science.
Smith, J. W. (1984). Primitive classification and the sociology of knowledge: A
response to David Bloor. Studies in History and Philosophy of Science
15 (3): 237243.
Snow, C. P. (1959/1964). The Two Cultures. New York: Cambridge University
Press.
624
625
626
627
Trefil, J. (1996). Scientific literacy. In: Gross, et al. (1996), pp. 543550.
Trenn, T. J. (1976). The non-rational dimension of natural science. Deutsche
Vierteljahrsschrift fr Literaturwissenschaft und Geistesgeschichte 50
(1/2): 113.
_____ (1979a). Descriptive analysis. In: Fleck (1935/1979), pp. 154165.
_____ (1979b). Preface. In: Fleck (1935/1979), pp. xiii-xix.
Turner, S. (1981). Interpretive charity, Durkheim, and the strong programme
in the sociology of science. Philosophy of the Social Sciences 11 (2):
231243.
_____ (1986). The sociology of science in its place: Comment on Shapere.
Science & Technology Studies 4 (1): 1518.
_____ (1991). Social constructionism and social theory. Sociological Theory
9 (1): 2233.
Tversky, A. and D. Kahneman (1974). Judgment under uncertainty: Heuristics
and biases. Science 185 (4157): 11241131.
Vajnberg, S. (1992/1997). Snovi o konanoj teoriji. Beograd: Sfinga.
White, L. A. (1949/2005). The Science of Culture: A Study of Man and
Civilization. New York: Percheron Press.
van den Belt, H. (2002). Ludwik Fleck and the causative agent of syphilis:
Sociology or pathology of science? A rejoinder to Jean Lindenmann.
Studies in History and Philosophy of Biological and Biomedical Sciences
33 (4): 733750.
_____ and B. Gremmen (1990). Specificity in the era of Koch and Ehrlich: A
generalized interpretation of Ludwik Flecks serological thought style.
Studies in History and Philosophy of Science 21 (3): 463479.
van Helvoort, T. (1992). Bacteriological and physiological research styles in
the early controversy on the nature of the bacteriophage phenomenon.
Medical History 36 (3): 243270.
Veblen, T. (1906). The place of science in modern civilization. The American
Journal of Sociology 11 (5): 585609.
Velikovski, I. (1950/1982). Svetovi u sudaru. Beograd: Prosveta.
von Hofsten, N. (1936). Ideas of creation and spontaneous generation prior to
Darwin. Isis 25 (1): 8094.
Vucinich, A. (1982). Soviet marxism and the history of science. Russian Review
41 (2): 123143.
Waddington, C. H. (1941/1948). The Scientific Attitude Second and Revised
Edition. West Drayton: Penguin Books.
Wade, N. (1977). Thomas S. Kuhn: Revolutionary theorist of science. Science
197 (4299): 143145.
Wagner-Dobler, R. (1997). Self-organization of scientific specialization and
diversification: A quantitative case study. Social Studies of Science 27
(1): 147170.
Wallace, W. L. (1968). Toward a theoretic synthesis in sociology. Sociological
Quarterly 9 (4): 440478.
628
629
630
631
REGISTAR
abiogeneza 394, 395, 400, 401
Adler, A. 113
afrocentrizam 518, 519, 520
Agasi, L. 252
Ajntajn, A. 94, 96, 98, 115, 133,
252, 295, 362, 364, 365,
366, 368, 369, 370, 379,
382, 445, 446, 477, 480,
492, 493, 513, 514, 523,
549
Ajsenk, H. 238
akademska levica 487, 498, 499,
500, 501, 502, 503, 504,
505, 518, 526, 545
akumulacija znanja 27, 84, 86,
202, 217, 231, 304, 309,
330
akumulativna prednost 180, 183,
206, 212, 246
Akvinski, T. 337, 385
Alen, B. 269
Alen, E. 177
Alen, G. 231
alhemiari 164, 218
alhemija 160, 161, 164
Alison, P. 207, 246
Alkok, D. 528
Alpert, H. 5
Altimor, M. 550
632
Altise, L. 514
analiza naunog diskursa 434,
437
antidarvinizam 525
antifundacionalizam 331
antinauka 11, 17, 19, 20, 71, 82,
83, 85, 94, 113, 122, 125,
127, 128, 166, 362, 366,
382, 433, 484, 485, 486,
487, 488, 489, 492, 493,
494, 495, 496, 498, 499,
500, 502, 507, 508, 509,
511, 524, 525, 527, 531,
532, 541, 543, 544, 545,
546, 559
antipozitivizam 15, 28
opskurantistiki 28, 29
prosvetljeni 28
antiracionalizam 184, 185, 315,
360, 362, 372
antirealizam 13, 328, 336, 338,
376, 414, 415, 469, 574,
575
antiredukcionizam 39, 395, 396,
397
antropologija 23, 79, 107, 132,
136, 137, 217, 307, 330,
333, 334, 340, 344, 347,
404, 411, 412, 413, 429,
633
Blondlo, P. 299
Blur, D. 136, 137, 284, 331, 332,
333, 334, 335, 336, 347,
402, 403, 404, 405, 406,
407, 408, 409, 410, 411,
414, 415, 416, 417, 421,
422, 423, 424, 425, 426,
427, 428, 429, 430, 431,
432, 433, 437, 439, 440,
441, 442, 443, 444, 446,
447, 448, 465, 474, 475,
476, 478, 481, 482, 483,
505, 506, 513, 514, 573
Boaz, F. 330, 412
Bodrijar, . 131, 523
Bogosijan, P. 518
Bojd, R. 73
Bojl, R. 149, 150, 450, 451, 452,
453, 560
Bolcman, L. 252, 360
Bom, D. 382, 383, 514
Bor, N. 98, 264, 359, 363, 364,
365, 366, 367, 371, 372,
376, 377, 378, 379, 380,
381, 513, 514
Boring, E. 213, 230, 241
Born, M. 362, 364, 365, 366, 368,
369, 371, 376, 377, 378,
379, 382
Botomor, T. 27, 28
Bra, S. 40, 129, 192
Braun, D. 22, 28, 29, 56, 426,
445, 446, 525
Braun, P. 139
Braun, T. 357, 358, 359
Brenigen, A. 424
Brikmon, . 507, 514, 522, 523
Buber, M. 110
Budon, R. 331
Buharin, N. 96, 97
Bunge, M. 17, 19, 20, 25, 26, 29,
32, 101, 328, 330, 343,
380, 381, 562
Burbaki, . 226
Bu, V. 49, 85, 86
634
Dajson, F. 365
Darvin, . 25, 38, 40, 41, 42, 76,
132, 217, 220, 230, 231,
252, 295, 529, 548, 549
darvinizam 42, 73, 74, 76, 115,
117, 132, 237, 278, 393,
394, 396, 477, 500, 525,
549
Dauni, K. 41
de Brolji, L. 364, 366
De Gracija, A. 208, 209
Dejvidson, D. 425
Dejvis, B. 35, 36, 42, 52, 58, 488,
531, 532, 533, 534, 535,
536, 537, 538, 539, 546,
560
Dejvis, K. 169
Dekart, R. 74, 75, 151, 154, 165,
199, 385
dekonstrukcija 117, 126, 132,
133, 508, 512, 515, 524,
540
dekonstrukcionizam 20, 27, 79,
128, 129, 518
Delez, . 514, 523
Demokrit 344
Derida, . 131, 132, 508, 514
determinizam 15, 18, 21, 32, 36,
41, 48, 50, 53, 93, 104,
144, 151, 155, 165, 168,
230, 312, 319, 324, 325,
333, 349, 350, 366, 371,
374, 383, 405, 406, 407,
410, 411, 414, 419, 424,
431, 438, 439, 448, 449,
453, 471, 486, 554, 573
dijalektiki materijalizam 94, 97,
101, 540
Dijem, P. 103
Dijem-Kvajnova teza 76, 114,
119, 120, 195, 306, 576
Diltaj, V. 18
Dingl, H. 6, 7
diplomatsko citiranje 268, 273
diplomatsko necitiranje 268, 273
635
636
637
638
Hajlbron, D. 549
Hajli, B. 383
Hajzenberg, V. 252, 365, 366,
371, 376, 377, 378, 379,
380, 381, 382, 513, 514,
520
Hak, S. 433, 507, 514
Haking, J. 317
Haksli, T. 83
Hal, D. 40, 129, 213, 219, 226,
549
Hamilton, V. 267, 268
hamitska hipoteza 519, 520
Haravej, D. 514
Harding, S. 511, 514
Hardvig, D. 224
Haris, K. 89
Haris, M. 23, 24
Hartli, D. 292
Harvi, V. 154, 155, 358, 385
Haton, D. 549
Hegel, G. 18, 19, 92, 370, 383
Helmholc, H. 252
hemiari 207, 248, 388, 483
hemija 13, 30, 39, 71, 85, 90, 102,
103, 108, 205, 206, 214,
216, 245, 248, 252, 294,
295, 302, 303, 305, 390,
394, 493, 572
Hempel, K. 84
hemurgija 85, 90
Henderson, L. 102, 103, 105,
109
Hendri, D. 357, 367, 371, 373,
374
Herbert, D. 215
Herc, H. 239
hermeneutika 20, 79, 328, 336,
337, 468, 514
Herskovic, M. 57, 87
Hese, M. 410
Hesen, B. 94, 95, 96, 97, 98, 99,
100, 141, 315, 339, 355,
494, 522
heterogeneza 386, 387, 388, 391,
639
640
641
523, 525
kvantna mehanika 95, 96,
264, 357, 359, 360,
364, 365, 366, 367,
371, 373, 375, 376,
379, 380, 381, 382,
494, 513, 514, 520
kvantna teorija 252, 357,
361, 364, 365, 366,
371, 375, 377, 378,
381, 382, 492
252,
363,
369,
377,
383,
359,
367,
380,
642
Maklaud, R. 136
Makmalin, E. 37, 38, 39, 49, 50,
51, 107, 226
Maksvel, D. 33, 364
Maliken, R. 88
Malinovski, B. 340
Malkej, M. 136, 178, 185, 186,
188, 434, 437, 438, 439,
444, 459, 506
Malpigi, M. 385
Mamford, L. 493
Manc, P. 18
Manhajm, K. 7, 64, 65, 66, 93,
94, 112, 142, 319, 343,
403, 531, 573
Marks, K. 18, 19, 25, 64, 69, 92,
93, 97, 104, 105, 113, 132,
440, 491, 496
marksizam 25, 56, 64, 92, 93,
94, 95, 96, 97, 98, 99, 100,
101, 102, 104, 107, 128,
129, 135, 136, 328, 343,
361, 383, 402, 440, 441,
444, 496, 501, 503, 521,
531, 534, 535, 536, 537,
538, 539, 540, 541, 546,
559
Markuze, H. 122, 534
Martin, B. 505, 550
Martin, E. 511
Matejev efekat 180, 196, 198,
199, 202, 203, 205, 206,
207, 208, 212, 285, 295,
470
matematiari 149, 163, 226, 271,
368, 369, 382
matematika 28, 30, 65, 92, 93, 97,
101, 103, 108, 137, 151,
158, 162, 164, 206, 216,
226, 228, 232, 252, 256,
271, 295, 298, 305, 307,
308, 337, 361, 367, 377,
382, 403, 405, 408, 431,
512, 515, 518, 554, 573
matematizacija 307, 308
643
644
Njuman, M. 270
Njutn, I. 10, 11, 94, 95, 96, 97,
98, 99, 100, 115, 154, 161,
165, 196, 214, 215, 236,
295, 311, 355, 364, 445,
514, 549
Pajk, K. 23
Paracelzus 160
paradigma 55, 61, 107, 114, 115,
116, 241, 243, 244, 252,
263, 304, 320, 346, 349,
351, 507, 554, 561, 570
parapsihologija 383, 491, 520,
578
645
Pareto, V. 105
Park, R. 106
Parsons, T. 5, 6, 44, 45, 55, 57,
67, 68, 104, 105, 106, 108,
110, 169, 284, 310
partikularizam 171, 176, 177,
179, 180, 181, 182, 183,
184, 189, 193, 212, 297,
502, 504, 566
Paskal, B. 151, 154, 199
Paster, L. 40, 71, 289, 384, 386,
387, 388, 389, 390, 391,
392, 393, 394, 395, 396,
397, 398, 399, 400, 401,
411, 446, 477, 560
Pauli, V. 378
Pavlov, I. 496
Pejli, V. 76
Pels, D. 551
Perkin, V. 90
perspektivizam 48, 65, 315, 504
Petronijevi, B. 217
Pijae, . 340
Pikard, M. 57
Pikering, E. 514
Pilke, R. 86, 139
Pin, T. 133, 402, 578
Pinker, S. 223
Pirson, K. 552
Plank, M. 239, 250, 251, 252,
364, 365, 367, 370
Plankov princip 196, 241, 244,
246, 250, 251, 252, 253,
490
Platon 385
Plinije 254
Poenkare, A. 103, 367, 445
Polanji, M. 138, 193, 218, 244,
245, 319
Polibije 165
Poling, L. 30
Poper, K. 13, 18, 19, 69, 84, 112,
113, 115, 118, 119, 120,
193, 340, 403, 419, 443,
494
646
Porter, R. 549
postmoderni generator 127
postmodernizam 19, 28, 49, 70,
79, 125, 126, 127, 128,
130, 131, 134, 138, 307,
312, 315, 363, 379, 382,
485, 486, 487, 500, 501,
503, 506, 508, 511, 512,
513, 514, 515, 517, 518,
521, 523, 524, 525, 526,
528, 530, 536, 540, 542,
544, 546, 559
postnormalna nauka 125, 126
poststrukturalizam 20, 27, 128,
131, 132, 133, 513
pozitivizam 15, 16, 17, 19, 20,
23, 24, 28, 36, 44, 52, 74,
84, 92, 104, 114, 120, 181,
184, 185, 272, 306, 308,
310, 319, 328, 338, 355,
356, 360, 361, 362, 372,
373, 380, 393, 398, 441,
442, 472, 491, 492, 505,
534, 579
pragmatika simetrija 427
pragmatizam 19, 29, 63, 72, 306,
331, 336
Prajs, D. 100, 101, 110, 111, 139,
243, 246, 247, 249, 250,
254, 255, 258, 265, 272,
279, 283, 284, 458
predarvinistika biologija
38,
549
prezentizam 40, 41, 334, 345
princip aracionalnosti 401, 427,
573
princip asimetrije 427, 428, 429,
430, 439, 450, 451, 482,
483
logika asimetrija 429
psiholoka asimetrija 429
prioritet 85, 160, 172, 194, 212,
213, 216, 217, 218, 219,
220, 226, 229, 255, 267,
285, 556, 565
647
Rasel, B. 87
rasizam 85, 534, 540, 560, 573
Ravec, D. 138
realistiko-konstruktivistika sociologija nauke 568
realizam 12, 13, 26, 36, 72, 78,
135, 272, 317, 318, 324,
325, 326, 327, 328, 329,
337, 338, 356, 376, 377,
408, 414, 420, 429, 431,
432, 441, 466, 467, 469,
485, 486, 490, 513, 541,
563, 569, 570
Redi, F. 385, 386, 389
redukcionizam 21, 25, 39, 75,
80, 81, 125, 159, 188, 205,
262, 325, 353, 354, 395,
408, 481, 485, 574, 576
refleksivnost 21, 130, 405, 408,
417, 427, 430, 431, 436,
459, 543, 576
relacionizam 65
relativizam 14, 19, 22, 24, 27,
28, 29, 35, 42, 43, 56, 57,
65, 93, 112, 113, 115, 117,
118, 122, 125, 128, 129,
136, 137, 181, 212, 273,
274, 306, 309, 317, 318,
319, 322, 324, 325, 326,
327, 330, 331, 332, 333,
334, 335, 336, 337, 344,
345, 350, 352, 353, 354,
355, 356, 361, 365, 373,
401, 406, 407, 408, 409,
410, 412, 415, 416, 417,
419, 421, 427, 430, 431,
440, 441, 442, 446, 448,
457, 466, 471, 472, 473,
474, 477, 479, 481, 483,
484, 485, 486, 490, 491,
492, 501, 502, 511, 516,
518, 523, 525, 528, 529,
539, 540, 546, 547, 562,
569, 570, 574, 575, 579
religija 6, 11, 13, 14, 31, 32, 38,
648
Samner, V. 106
Sapir, E. 447
Sapir-Vorfova hipoteza 333, 411
Sarton, D. 91, 102, 103, 104,
105, 108, 141, 158, 215,
284, 285, 288, 319
scijentizam 41, 323, 339, 481,
494
Segerstrole, U. 117, 531, 534,
536, 545
semantiki socijalni konstruktivizam 317
Sen-Simon, A. 199
Serl, D. 128, 416, 487
simboliko citiranje 268, 555
simetrija 72, 118, 137, 343, 388,
405, 406, 408, 417, 422,
427, 428, 443, 449, 451,
475, 476, 478, 479, 480,
481, 482, 483, 576, 578,
579
Sismondo, S. 326
sistemizam 25, 26, 416
skepticizam 88, 132, 173, 338,
509, 533, 572
metodoloki 14
samoporaavajui skeptiki relativizam 49
sistematski 14
Skiner, B. 77, 512
Slejter, D. 363, 371
Slobodkin, L. 227
Smelser, N. 15
Smit, A. 529
Smit, D. 103
Smit, G. 221
Smol, A. 106, 270
Smol, H. 269, 270, 273, 276
Snou, . 123, 124
socijalna konstrukcija 12, 21, 30,
130, 131, 157, 273, 305,
316, 318, 326, 353, 414,
415, 439, 445, 459, 461,
492, 516, 517, 524
socijalna paradigma 60, 61
socijalni darvinizam 512, 535
socijalni konstruktivizam 9, 13,
649
650
tern, O. 369
ulce, T. 60
umpeter, J. 66, 67, 105
veber, S. 520
Tagard, P. 424
Tajlor, E. 330
Tard, G. 479
Tarner, S. 317
Teneri, P. 103
Tenis, F. 105
Teokaris, T. 112, 113, 119, 120,
121, 500, 508
teorija aktera i mree 125, 432,
454, 458, 460, 474, 476,
480
teorija relativiteta 6, 95, 96, 133,
295, 361, 364, 377, 412,
446, 480, 494, 514, 523
teorije interesa 117, 363, 374,
402, 434, 444, 449, 450,
453, 455, 472, 474, 570
Tibo, D. 20
Tindal, D. 390, 400
Tojnbi, A. 493
Tomas, D. 202, 203, 204, 205,
231, 232, 284
Tomas, V. 106, 202, 203, 204,
205, 214
Tomasova teorema (definicija
situacije) 21, 46, 68, 202,
203, 204, 415, 418, 435,
436
Torndajk, E. 53, 55
Torndajk, L. 102, 161
Torner, J. 144
To, N. 432
Trefil, D. 509
Trel, E. 18, 362, 367, 368
Tverski, A. 20
tvrdi program 576, 578
ujedinjena teorija nauke
563
univerzalizam 123, 130,
171, 174, 175, 176,
179, 180, 181, 182,
562,
170,
178,
183,
Vajgl, R. 353
Vajnberg, S. 5, 122, 379, 491,
492, 497, 498, 499, 505,
514, 519, 523
Vajs, P. 294
Vajt, L. 230, 347
Vajt, R. 220
Vajthed, A. 103, 105, 383
Vajtli, R. 136
Vajz, M. 506
Vavilov, N. 95, 96, 494, 495, 496,
497
Vavilov, S. 95, 494
Veber, M. 7, 18, 43, 44, 45, 46,
47, 48, 67, 105, 143, 144,
153, 268, 284, 310, 311,
328, 331, 332, 336
Veblen, T. 6, 105
Vegener, A. 549
Vejl, H. 370, 371
Veldon, R. 552
veliki ovek 146, 230, 232, 249
Velikovski, I. 180, 186, 187, 188,
208, 209, 212
verifikacija 16, 17, 36, 233, 364,
439
verifikacionizam 13
Vesalije 254
Vibl, D. 223
Vijen, V. 362, 369, 370, 379
Viko, . 18
Viler, V. 105, 514
Vilijams, D. 275
Vilijams, R. 476
Vilson, E. 117, 173, 223, 227,
268, 310, 494, 497, 499,
512, 526, 528, 530, 531,
532, 533, 534, 535, 537,
539, 540, 541, 544, 546,
555, 556, 560
Vilson, K. 133
Vin, P. 402
Vin-Edvards, V. 275
651
Virilio, P. 523
Virt, L. 109
Vitgentajn, L. 74, 137, 318, 402
Vitruvije 236
Vodington, . 88, 170
Volas, A. 57, 217, 529
Volas, V. 17, 306, 309, 310, 311,
312, 313
Voler, V. 204
Volpert, L. 489, 490, 491, 497,
498, 499
Volpol, H. 239
Vong, D. 88
Vord, S. 132
Vorf, B. 412
Votson, D. 30, 195, 196, 240,
569, 570
vrednosna neutralnost 42, 43, 44,
46, 47, 48, 50, 51, 57, 69,
408, 481
vrednosna orijentacija 44, 48, 67,
68, 147, 148
vrednosna relevantnost 45
vrednosni stavovi i sudovi 36, 43,
44, 45, 47, 50, 52, 57, 58,
147, 532
vrednosti 6, 9, 12, 14, 22, 24, 36,
37, 38, 42, 43, 44, 45, 46,
47, 48, 49, 50, 51, 52, 53,
54, 55, 56, 57, 58, 59, 60,
61, 68, 69, 71, 72, 87, 88,
93, 97, 98, 118, 125, 127,
134, 140, 141, 143, 144,
146, 147, 151, 152, 153,
154, 156, 157, 166, 167,
168, 169, 170, 174, 175,
176, 177, 181, 182, 185,
190, 191, 203, 210, 214,
227, 229, 242, 298, 330,
652
SADRAJ
I. OSNOVNI EPISTEMOLOKO-METODOLOKI
PROBLEMI I SPOROVI U SOCIOLOGIJI (NAUKE) ............................ 5
1. Sociologija (nauke) kao nauka .............................................................14
1.1. Antinauka u sociologiji ................................................................17
1.2. Zakonite generalizacije i (in)determinizam ............................... 20
1.3. Objektivnost/subjektivnost i emika/etika perspektiva ................21
1.4. Individualizam, holizam i sistemizam ....................................... 24
1.5. Ostali non sequitur argumenti protiv pronaune sociologije..... 27
2. Kognitivni internalizam, socijalni kontekstualizam
i prezentizam ......................................................................................31
3. Vrednosti ............................................................................................. 42
4. Ideologija ............................................................................................. 58
5. Naturalizam ......................................................................................... 72
II. NASTANAK I EMANCIPACIJA SOCIOLOGIJE NAUKE.................. 82
1. Zamisli o beskrajnoj nauci .................................................................. 82
2. Uticaji marksizma, Manhajma, Hesena i Bernala ..............................91
3. Sarton, Merton, Barber, Ben-Dejvid i Prajs ..................................... 102
4. Epistemoloke antiteze i klasina filozofija nauke:
Poper, Kun, Lakato i Fajerabend....................................................111
5. Socijalne i kognitivne okolnosti nastanka i razvoja
postmodernizma i studija nauke i tehnologije .............................. 122
III. MERTONOV(SKI) PROGRAM SOCIOLOGIJE NAUKE ................ 140
1. Mertonova teza i Cilselova teza .........................................................142
2. Normativna struktura nauke i socioloka ambivalencija..................167
3. Matejev efekat, obliteracija putem inkorporacije i sistem(i)
nagraivanja u nauci ....................................................................... 196
653
654