Professional Documents
Culture Documents
***
Neke stvari se ne izgovaraju. Osete se u pokretu, pogledu.
Nisam stidljiva, ni plaljiva. Neu da ih izgovorim. Ne umem da ih objasnim.
Umorila sam se traei re savitljivu da ne porui nevidljivi most, meku da ti
ruke ne umrtvi, re muziku, onu tihu koju volimo. A da kaem: "Mi to sebi ne
smemo da dozvolimo, ali...", ili one dve obine koje sam mnogima rekla... mi nismo
mnogi. Umorna sam. Od tvog neumornog zagrljaja, ta sam stekla?
I ta ako ne doekam sutra, a nisam ti rekla?
***
Moda je to samo izgovor za meku i finu pauinu koja se prilepila, zgusnula u ljusku
neproboj an tit.
Nemam vremena, a da ga imam, onda kad me snae pisala bih: o umetnosti
ispijanja prve jutarnje kafe; o belim porculanskim oljicama sa roza cvetiima i padu
svake kapi iz mesingane dezve u njih; o metalnom posluavniku koji nasmejana
kroz dvorite do naih alosnih vrba nosi; o nainu na koji ga na sto od prua
sputa tvoja nena, bela ruka; o koti na kojoj nam se susreu pogledi dok niz grla
klizi toplo crnilo...
Moda je samo izgovor, al' ve je est. Pobei ce mi autobus. Izgoreu jezik. A
jednom, jednom u o svemu pisati.
NA GRANAMA MATE
Sanjala sam o velikim morima po kojima se koralska ostrva ljuljaju kao kotarice
cvea. O predelima gde sunani zraci u tekim debelim viticama padaju na zemlju, i
gde nema druge hladovine i sveine do kad morske ptice raire svoja krila i vodom
sa svoga perja poprskaju cvee. Sanjala sam o stranoj studi, i gleerima iz ijih se
pukotina plazi udna plava svetlost, i oseala da tamo na severu, u onim smrznutim
energijama, mora leati klica i stihija prave venosti.
... Volela sam sunce, svetlost, leptire, bubice i cvrke. Volela sam ih nervozno i sa
strepnjom, jer sam videla da sunce zalazi, znala da e za dan ili za nedelju poumirati
areni i ludi leptiri, i da e za malo popadati iznureni mali cvrci. Popadae, i vruina
e ih spriti, i ja u moda sama izgaziti osuene leinice veselih mojih pevaa.
... Plamen i svetlost su roaci i dolaze iz iste arobne zemlje. U plamenu je puno
slika i pria, i svi prostoduni dobri ljudi znaju da zimski plamen daje sve to se
nema i vraa sve to se oplakuje i eli. Zimski plamen je zmaj koji preko dana
drema, a kad doe vee, on rairi svoja vatrena krila i rastrese svoje plamene vitice,
i pria, pria ozeblim i uurenim Korjecima, pria tiho i toplo, pria im i pucka i
greje dok ih ne zanese, dok ne zadremaju, poleu i zaspe, a vatra stalno i jednako
bukti, i toplo je i ugodno, a napolju je prostor i sloboda, i nigde nema ulice i nema
suseda, i niko nije siromaniji od drugog, i nema slugu, i dok zvide i cie vetrovi i
zveri, u korjekim kolibama je mir, mir, mir.
ISIDORA SEKULI
(18771958)
Isidora Sekuli spada u red najistaknutijih pisaca srpske knjievnosti. Ona je to po
vremenu koje je obeleila svojim stvaralatvom (od 1913. godine kada je objavila
prvu knjigu Saputnici, do 1957. godine, kada je objavila knjigu "oglednih radova" Mir
i nemir); po raznovrsnosti stvaralakih interesovanja; po osobenom proznom stilu;
po izvrsnim, nadahnutim i stilski savrenim esejima; po obrazovanju i erudiciji. Po
obrazovanju je doktor filozofskih nauka, po profesiji nastavnik, po roenju
pripoveda i esejista, po zasluzi akademik. Rodila se u Banatu, Vojvodina je njen
zaviaj, Zemun grad odrastanja, Beograd grad stvaralake afirmacije.
Ona je izvan svih knjievnih pokreta ali je njen stvaralaki duh bio tako otvoren i
radoznao da se nije dao ograniiti bilo stvaralakim tokom, bilo idejnim
opredeljenjem, bilo poetikim naelima. Dubinom svoga intelekta zala je u sve
sfere ljudskog stvaranja i sigurno sudila o stvaraocima i delima.
Isidora Sekuli je pripoveda (Saputnici, 1913; Iz prolosti, 1919; Kronika palanakog
groblja I II, 1940, 1958; Zapisi o mome narodu, 1948), romansijer (akon
Bogorodiine crkve, 1920), putopisac (Pisma iz Norveke, 1914), esejista (Analitiki
trenuci i teme I III, 1940; Govor i jezik kulturna smotra naroda, 1956; Njegou
knjiga duboke odanosti, 1951; Mir i nemir, 1957), prevodilac.
poeziju. Kao i u esejima, Isidora Sekuli je i u ovom radu, koji ima obim i karakter
studije, maksimalno spajala i proimala objektivno i subjektivno, egzaktnu analizu
teme i linu zanesenost njome. Knjiga nije do kraja dovrena. Drugi dio, sa "Gorskim
vijencem" kao centralnom temom, ostao je nenapisan.
O Isidori Sekuli i njenom djelu pisano je esto ali fragmentarno. Skoro sve njene
knjige propraene su veim brojem prikaza. Puno osvrta nastalo je povodom njene
smrti. Od starijih kritiara o njoj su pisali A. G. Mato, J. Skerli i J. Dui, od novijih V.
Gligori, R. Konstatinovi, S. Leovac i S. VelmarJankovi. Obimnije oglede o djelu
Isidore Sekuli napisali su Dragan Jeremi: Isidora Sekuli esejista, Slobodan .
Markovi: Isidora Sekuli, Miodrag Pavlovi Jedan pogled na knjievno delo Isidore
Sekuli i Milan Kaanin: Isidora Sekuli.
Slobodan Kalezi Miroslav urovi
Iz itanke, 1980.
Izmeu katastrofa i zakona ima udan dodir: svaki nov zakon je u prvi mah dobrim
delom katastrofa; svaka katastrofa, postepeno, pretvara se u naviku, pa i u zakon,
zatim.
U nekoj kritici stoji: "Bolje je imati talenta a nemati vetine; nego imati vetine a
nemati talenta." Opet jedna od onih upljih verbalnih inversija koja progalopira tek
galopa radi. Ko je ono pisao, taj se nije mnogo muio oko teoriskih znanja o
suprotnostima. Ako neko ima talenta, on ne moe biti lien izvesnog stepena vetine
u oblasti poziva svog talenta, to jest u oblasti stvaralake tehnike. Nema pisca bez
vetine pisanja, nema svirca bez vetine sviranja, nema pesnika bez vetine
stihovanja. Vetinu "neku", naravno, moe imati i ovek bez odreenog talenta. Ta
vetina meutim nije umetnika tehnika, nego neka funkcijska tehnika. Funkcija
uglavnom i nije drugo do "neka" specifina vetina. Gore istaknuta teza kritike ne
sadri dakle nikakvu suprotnost, ak ni naporednost. Zavela je kritiara u verbalnu
igru; ovoga puta ista re "vetina" za razne pojmove. Ako zamenimo izraz "vetina"
izrazom "stvaralaka tehnika", dobiemo: "Bolje je imati talent a nemati stvaralaku
tehniku" (apsurd); "nego imati stvaralaku tehniku a nemati talent" (apsurd).
Zapisano je ovo u zdravlje pokreta koji bi poeo goniti verbalne inversije.
ovek je mnogo puta gospodar, ali nije uvek i autoritet. To su dve razline stvari. Za
gospodara, treba jasna disciplina; za autoritet, tajanstvena disciplina. Gospodariti,
to je uspostaviti jedan krut odnos, smatrati za realno ono to je istovetno sa
gospodarevim iskustvima. Biti autoritet, znai dejstvovati bez stalnog odnosa, samo
kroz trenutne dodire. Kroz dodire koje autoritet ima, kao munja sa nebom i zemljom,
istovremeno sa onim nad im je on autoritet, i sa onim to je nad njim autoritet. Biti
gospodar, to je drutvena mo. Biti autoritet, to je pitanje supstance.
ovek osea udan, neobrazloiv stid: kad mora da ide korak u korak, sa oima na
poskakujuem temenu prethodnika. Tu zastienost oseti ovek, na primer, ve pri
prostom ukrcavanju i iskrcavanju iz broda, kad mora da stupa po uskom mostu i u
taktu koji nije njegov. Neto nedostojno ga pee, on pouruje, krivuda levo i desno
traei nesvesno da izae iz reda teme u teme. I aci, i vojnici, i robijai znaju za to
oseanje. Ima ih koji zbog toga odjedared uine nedisciplinu, manji ili vei nered,
esto veliku glupost. Koji tako hadaju po drumu, njima se zavidnim ini sve to stoji,
ak ono to je sasvim nepomino i time sasvim osloboeno od smene koordinacije,
od povorke. Drvo na livadi, zvono u tornju, dou im kao vlastela, kuii, gospodari
od sebe.
Oslabi i izgubi se to neprijatno oseanje samo pri umetnikom plesu, ili pri
izraenim telesnim vebama, kad oveka obuzme zanos osobitog ritma,
kombinovanog ritma. Ali raditi, stradati, stariti u stroju, dakle morati biti u stroju, to
je neoveno. Volja takvih ljudi pati i boluje: zuji u uima kao boleu pritisnuta krv.
Ljudi u stroju ne vide svoj put ni kao prostiranje, ni kao lepotu. Izmeu tela njihovih
je suton, a noge njihove gaze izmrvljene senke. Cilj vide samo prvi u stroju. Ostale
e zaustaviti zid zaustavljenih. Umor ljudi u zbijenoj koloni dostie tragine granice.
Noge izlomljene, ula mutna. I kad padne no, iznemogli pojedinac porie rezultat
kolektiva.
Doslednost nije crta ovekova karaktera, nego domet njegova heroizma. Potpuno
dosledan je onaj ko nabrzo pogine, ili postrada za svoju veru. ovek je od Boga
stvoren kao nedosledan, jer je prolazan, jer je nomad. ovek ne moe uspostavljati,
i dugo odravati stalnost stvari, niti sam ostati stalan meu njima. Prorok Jeremija
kae: "u atorima ivite svega vijeka svojega, da biste dugo ivjeli na zemlji, gdje
ste doljaci."
Dokle god ovek ima oseanje stida, ne moe eleti bezgraninu, sebinu slobodu.
U stidu ima od nepogreivosti; zbunjenost od stida je rajski zaostatak. Kad ovek
obori oi zemlji i stane guvati maramicu, onda je najbolji, onda mu pomozi svom
silom.
Bolesti koje e ovek preboleti, dolaze i radi duha ovekova. Za vreme bolesti iile
itavi kontinenti u nama. Jedna sezona otrovnih groznica, i uguena je najvea
telesna strast, ili najpoganija mrnja, ili najljua zabluda. Prezdravljenik je nov
ovek, nova dua. Nije vie, ako je bio, mizantrop, krivomislilac, sekta neki,
poudnik. Prezdravljenje je ono udesno kratko vreme kada je ovek dobar, srean,
sav u nadmonom duhovnom miru. Prezdravljenje bismo imali da pamtimo kao to
se pamti prelaz sedla na visokoj planini, nad oblacima, u suncu.
Prolee je u stvari post i razmiljanje. S prolea omali ljudska i stona hrana; ogrev
je potroen, a noi i jutra su surovo hladna; mlado zelenilo je slabako, i odmah opet
prolazno. Netano je da se u prolee "sve" podmlauje, sem oveka. Nita se ne
podmlauje na ovoj zvezdi koja je ve tako odavno tamna! Drvee se obue u novo
za kratko vreme, a koren i stablo stare. Otuda ovek ba u prolee ima velike
bezline enje religioznog smera. Veliki post i Veliki petak padaju u prolee.
Prolena tuga je isto duhovno raspoloenje, nasuprot jesenjoj tuzi koja je
rezignacija ulnog oveka.
Tvrde oni koji zauzimaju visoka upravna mesta: da na vrhu avek mora biti despot.
"Kako da ne budem despot, kad su moji glavni pomagai ljudi koji svoju fijoku ne
znaju u redu drati." Zanimljivo je da prvi pomagai kau doslovce istu optubu o
svom stareini i to njegovoj fijoci. Nesporazum lei u fijoci: drugo je, i za drugo je
fijoka despota; a drugo, i za drugo fijoka poslenika.
Pratanje je visok stepen vrline. To nije pomirenje zavaenih, to je samopregorenje
unienog i uvreenog. Pratanje je veliki moralni zadatak sav na jednoj strani.
Prata onaj koji prata bez spoljne ceremoiije mirenja, bez satisfakcije; prata
bezuslovno, ne ekajui reakciju uvredioca. Retko biva tako. A obine su dve forme.
Vrsta primirja, uz razna uveravanja i gestove, pri emu se jedna strana samohvali
da je mogla i gore uvrediti. ali nije; a druga strana se samohvali da je mogla i ona
vreati, ali nije. I vrsta egzekucije: ako je neko osramio blinjeg do kraja, uzeo nad
njim mo delata, onda je rtva obeena, a delat u fraku i cilindru upuuje
izvinjenje leini.
Kolektivnost je visok ideal, ali on nije stvar oveanska nego kosmika. Kolektivno
ive, rade, i umiru zvezde; energije vaselenske; talasi u atmosferi. Da je ljudstvu
suena kolektivnost, ne bismo je posle toliko vekova dobili u politikom
eksperimentu. Nego bismo kroz kolektivne moi ulazili, mi ljudi, u kosmike
skladove. Obuzimale bi nas zajednike sile i lepote od prilike onako kao to, pred
nastupanje noi, divno veernje treperenje obuzima sve, od planine do sitne travke.
Dualizam je neprolazna ideja, naelo, oseanje ovog sveta. Razni su vidovi dualizma
u religiji, etici, drutvu. Jedan od venih vidova dualizma u drutvu jeste siromatvo
i bogatstvo. Izmeu siromatva i bogatstva stoji debeo zid. Probija taj zid na jednom
mestu otvor veliki koliko igleno uvo. Ono igleno uvo iz Svetog pisma, kroz koje uvo
kamila nikada nee proi.
Vie je puta u istoriji stajao veliki krik: ista rasa! Sabijalo se dakle sve rasno u jedan
dravni i nacionalni ivot; guena infiltracija stranaca; gonjeni naroito Jevreji. Tu
sad poinje paradoks. Dok sve rase ostaju meavine, Jevreji, koliko se i gde moe,
uvaju rasnu istotu. I ba otuda to nemaju korena, zemlje, drave, jezika,
zakonodavstva, i zato nemaju odreenog meunarodnog stava i morala. Oni su
samo rasa, a nisu narod, nemaju dakle meunarodni nagon, probojnost, otvorenost.
Oni na sva vrata, na njihova niko... Rasa je vrea, narod je koren. Koren je ono to
boli i voli, i neda biti samoivim, opteljudski neprobojnim.
Narod, generacije, trae od svih svojih velikana raun o istoriji njihovih dela: ko se
krije, ta se krije iza knjiga, slika, skulptura, simfonija. Samo su novani dobrotvori i
velikani izuzetak. Bogatstvo nema biografije. Otuda valjda pojava da potomstvo
prireuje redovne i sveane parastose samo novanim dobrotvorima.
Ima tip oveka koji je uvek agresivan. I kad je skroman, i kad daje i odrie se, i kad
boluje, jo i kad umire. To proizlali, daleko ne uvek iz neke silovitosti ili
neobuzdanosti. Proizlazi esto iz muka za skruenou oveka koji nema vokaciju
skruenosti, a ima enju za skruenou. To su ljudi krajnje opori i strogi; ljudi nagle
i jarosne pronikljivosti. To su ljudi koji su gospodari i kad su robovi.
Skoro sve, moda sve u oveku moe iz volje roditi se, i proizii, samo ljubav ne.
Otuda se, u raznim oblicima, vraa misao o Bojoj milosti, i vraae se. Ko ljubav
ima, ima oblik ivota, ima poziv i cilj. Ko ljubav nema, kao uklet je, ma ta drugo
imao. To prokletstvo, oseanje tog prokletstva, realnost je. Realnost je pojedinih
linih ivota i realnost je itavih istorijskih epoha, kad se u sveoptem ivotu osea
suha bolest.
KAKO VALJA ITATI ESEJE ISIDORE SEKULI
Za razliku od proze, koja je pronala svoju odgovarajuu esejistiku formu, eseji
Isidore Sekuli kao da svoju pravu formu nemaju. To najbolje vidimo u knjizi koja je
trebalo da bude njen magnum opus, knjizi o Njegou. Najbriljantnije stranice te
knjige opis noi na Cetinju i smrt Vladike Rada otimaju se u pripovedaku
prozu i intelektualnu poeziju u prozi, u koju se otimaju i najlepe stranice njene
esejistike kao to je, na primer, opis Vojvodine u eseju o Milanu Konjoviu. Otuda je i
forma njenih eseja najee ponuena i zadana, a ree spontana. To su lanci pisani
u raznim povodima, predavanja, prikazi, beleke: urednitvo je trailo, Kolarev
univerzitet (koji je za nju bio "topao srpski dom i moja kua") je pozivao... Je li to,
kako obino volimo da govorimo, njeno prosvetiteljstvo, elja da bude korisna i
potrebna, da obavlja i neki nacionalni zadatak, da Skerliu dokae kako nije samo
"izlian pisac"? Jednim delom svakako jeste. U malim i ne mnogo kulturnim
sredinama, pisac ne sme sebi da dopusti onu meru stvaralakog egoizma koja je
sasvim prirodna u sredinama sa daleko dublje ukorenjenom kulturom: obavljajui i
prosvetiteljske zadatke, pisac istovremeno i priprema itaoce za ono u ta ulae
svoju pravu ambiciju. Ali ovo prosvetiteljstvo Isidore Sekuli ima i svoju drugu
stranu: da je ponuena i traena forma bila na neki nain razreenje osnovnog
problema njene esejistike, problema koji se sastojao u tome to njeni eseji
uglavnom nisu pronalazili svoj pravi oblik, to su se ulivali u visoko evokativnu
prozu, a ponekad i u ono to su braa Gonkur nazvala le style artiste, na mestima
na kojima bismo oekivali neto drugo.
U stvari, jo uvek ne znamo tano kako bi trebalo itati eseje Isidore Sekuli. Oni
sasvim sigurno nisu knjievna kritika; nisu ni literarni esej u pravom smislu rei, jer
njihov cilj nije osvetljavanje ni neke knjievnoistorijske ili knjievnoteorijske
problematike. Erudicija Isidore Sekuli nije upravljena u pravcu u kome se najee
upravlja erudicija knjievnog esejiste, ka irem shvatanju dela o kome je re.
Naprotiv, imamo utisak da je ona najee koristila pisce i dela o kojima je pisala
samo kao povod, da su joj oni sluili kao odskona daska, da razvije jednu svoju
sasvim posebnu problematiku. Najire uzev, to je duhovna i psiholoka problematika
stvaranja, koja nas od umetnikog dela odvodi ka linosti autora i njegovoj sudbini.
Ona je traila one trenutke u kojima se linost i delo jednog umetnika ukrtaju, u
kojima se ivot iskupljuje delom, a delo plaa ivotom. U takvom posmatranju, delo
postaje duhovni i psiholoki dokument i izlazi iz svog istorijskog ili estetikog
konteksta; estetika nas da se posluimo Kjerkegorovim izrazima vodi etici. U
tom smislu, nema principijelne razlike izmeu Kronike palanakog groblja i njenih
eseja: oni su okrenuti istoj problematici, a pisci o kojima govori u svojim esejima
postaju delimino stvarne a delimino imaginarne linosti neke "Kronike literarnog
groblja". Samo, dok esejistikom formom i interesovanjem za sudbinsko proza
Isidore Sekuli dobija svoju vrstu sredinu taku i okosnicu, to isto interesovanje
predstavlja unutarnji rascep u prozi njenih eseja, i oni se pretapaju u pripovedako,
u ono to nazivamo "stvaralakim".
To je ono to i oseamo u njenim esejima: napon stvaralakog, koji probija okvire
oblika, pri emu pod "stvaralakim" treba razumeti imaginativno uoseavanje u
ivot i linost umetnika koje karakterie imaginaciju pripovedaa ili romansijera.
Knjiga o Njegou je bez sumnje takvo uoseavanje, i zato je ne itamo kao esej o
piscu Gorskog vijenca ili Lue, ve kao roman, kao stvaranje jednog monog
imaginarnog mogueg ivota. Pritom ne smemo biti zavedeni erudicijom koju
otkrivamo u njenim literarnim analizama, jer svrha tih analiza nije da Njegoa stavi
u relevantne knjievnoistorijske ili filozofske okvire, ve da ga, kao stvaraoca, stavi
u kontekst koji je Isidora Sekuli smatrala duhovno relevantnim, sudbinski
relevantnim. Kritiar i istoriar moe odmahnuti rukom na poreenje Njegoa sa
Platonom i Miltonom, na primer; ali funkcija tih poreenja i nije u tome da nam
otkrije mogue veze i uticaje jednih knjievnih dela na druga; ona je u tome da nam
otkrije povezanosti i slinosti meu stvaralakim sudbinama. Tanije reeno, meu
stvaraocima kao junacima i linostima u nekoj "Kronici", u kojoj oni nemaju samo
svoje istorijske ili psiholoke dimenzije, nego i dimenzije koje im daje sam pisac
"Kronike", koji ih stvara u istoj meri u kojoj se i udubljuje u njih kao u stvarno
postojee linosti. Njego Isidore Sekuli je takva ni sasvim stvarno postojea, ni
BURE IVOTA
Isidora Sekuli kolski zadaci nisu joj zadavali mnogo brige, sve je bilo prosto i lako
i, kako je zapisala, moglo se ve u koli nauiti i zapamtiti. Ali, ta odlika imala je lou
stranu: "Znala sam veoma mnogo i nehotice sam to pokazivala, nije bilo mogue
sakriti. trala sam u svojoj sredini i deca me nisu podnosila. U kolskoj torbici,
dolazei kui, nalazila sam podsmeljive poruke, svoje karikature, i sve se svodilo na
to da zabijam nos u knjigu i da se pravim vana. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali
su mi oni oko mene pridavali vanost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv,
uvlaila sam se u sebe i beala u poslednje redove, u najtamnije uglove. Oseala
sam da smetam, da izazivam svojom eljom za znanjem. Lepotu i ljupkost nisu toliko
gonili, nje je bilo dosta, a valjda i zbog toga to je prolazna i kratkotrajna. Bila sam
vrlo nesrena u tim godinama... Moda sam ba zbog toga toliko volela Leopardija,
tog grbavca koji je uprkos svom linom jadu umeo da u svetu otkrije toliko lepote.
itala sam ga gotovo jecajui, i to mi je bila sva uteha." akomo Leopardi, jedan od
najveih pesnika italijanskog romantizma, nije bio jedina Isidorina lektira. U stvari,
moe se rei da je ona volela sve knjige. "U bibliotekama sam bila kao u zaaranoj
umi; knjiga je bila moje oputanje, moj azil, knjiga i putovanje." O istoj temi,
zabeleila je sledee: "Sedela sam, dakle, po ceo dan sama u kakvom kutiu i
prevrtala arene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. Tamo
se videlo kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih udnih tropskih biljaka sa
fizionomijama divljih ivotinja, utalo je more i vozile se po njemu grdne galije
asirskih veslaa, ili su u boj egipatski vojnici, sve jedan kao drugi, sa zapetim
strelama i sa onim udnim otrim profilima glave na oba ramena..." Isidoru je bilo
mogue nai s knjigom po raznim osamljenim mestima kue, pa i u buretu. Za
rasuenu staru kacu koju je otkrila u dnu dvorita, vezivale su je vane uspomene.
"Pomiljala sam prvo da u drutvu prodrem u bure, ali sam se predomislila i reila da
ga sama ispitam i po robinzonski osvojim. Jednog ranog letnjeg jutra dograbim
sobne merdevine, eki i sekiricu, popnem se na krov i razmaknem daske po njemu
da moe sunce unutra, a zatim istavim jednu trulu dasku s boka da bih i sama
mogla da uem... Tog dana sam se uselila u bure. Prvo sam unela malu stoliicu i
nad njom razapela stari izbeljeni kiobran s kojim su mlai ili u jesen da pazare.
Onda sam dovukla svu moju baticu u loncima, izmeu ostaloga i dva lepa visoka
fikusa koji su u buretu izgledali kao palme... U toj truloj kolibici nauila sam da volim
ono to ne vidim, ono to nemam, i ono to mora da proe... Jedne septembarske
noi digla se strahovita oluja... Te septembarske noi uvenuo je moj letnji san. Vihor
je pokidao krov na buretu, razredio i poupao daske s bokova, poruio i pokrhao
moje pokustvo, i podavio laice i izbrisao Madagaskar i Braziliju. Lonci s cveem
izvrnuti i razbijeni, puno mrtvih buba, a moja stoliica, kao dodola, zatrpana
mokrim, prozeblim i mrtvim granicama... Otac me je drao za ruku i govorio da se
bure ne moe opraviti, da ga je oluj unitio, i da e sada i tako doi zima. A ja sam
vritala. Vritala i drhtala s onim bolesnim oajanjem siroeta koje komijske matere
ljubi i u buretu letuje... To je mesto, zajedno sa kuom i dvoritem, prodato... Da mi
je da ga kupim, da ga uzidam u kulu, da kulu zabravim sa devet kljueva, da se
mogu zazidati tragovi mrtvih dana."
TA SU SRBINU GUSLE
Posle treeg razreda realke, otac ju je poslao najpre u Viu ensku kolu u Novi Sad,
pa u Sombor, u tada uvenu srpsku Preparandiju, kolu za budue uitelje. Bila je
meu najboljim acima. U Somboru je objavila svoj prvi rad: u "kolskom listu", u
broju za mart/april 1894. godine, napisala je lanak "ta su Srbinu gusle?" Meutim,
moe se rei da je njen prvi javni literarni pokuaj nastao mnogo ranije. "Srpsko
narodno pozorite davalo je neku dramu ili tragediju, ne seam se vie. Iznosila sam
svoje utiske pred prijateljima u oevoj kui i neko je to objavio u 'Branku'. Istorijski, i
hronoloki, to bi bio poetak." Kad je to tano bilo, nije ni vano. Ispite je poloila s
odlinim ocenama, pa je lako u Peti upisala Vii pedagogijum, matematiko-fizike
nauke, kako bi postala profesor. Studirala je tri godine, i zavrila s odlinim
uspehom. Zemunski list "Novo vreme" objavio je 29. juna 1897. godine sledeu
vest: "Gospoica Isidora, erka naeg uvaenog gradskog kapetana gosp. Danila
Sekulia, svrila je u Budimpeti vii kurs dravne pedagogije sa skroz izvrsnim
uspehom. Ista gospoica svrila je od prvog osnovnog razreda sve razrede osnovne
kole, viu ensku kolu u Novom Sadu i Preparandiju u Somboru sa izvrsnim
uspehom. estitamo i gospoici i ocu na tako sjajnom uspehu." Nedavno je
obeleeno pola veka od smrti Isidore Sekuli. U Beogradu, u Univerzitetskoj
biblioteci "Svetozar Markovi", postoji spomen-soba Isidore Sekuli. Otvorena je za
svakoga, dakle nije kao veina soba velikih ljudi ograena debelim svilenkastim
kanapom zakaenim za mesingane stubie. U njoj je Isidorina biblioteka, radio
"kosmaj", zidni sat, sekreter, svenjaci, stona lampa, slike domaih umetnika, stoi,
fotelja, pisaa maina, fotografije, mnogo razglednica iz muzeja s reprodukcijama
umetnikih dela, line sitnice: naoari, paso, mastionica, pero za pisanje, no za
seenje hartije i vie od hiljadu priznanica i rauna za struju, vodu, penziju, ali
najvie za pretplatu na strane asopise. Pisma je unitila, sauvana su samo pisma
koja je ona pisala drugima. Nikad nije pisala za decu. Zna se samo ta je mislila
kako to treba initi: "Ljudi koji piu za decu gree, svet i ljude prikazuju defektne i
smanjene, preteruju sa opisima, esto i sa glupostima. Dete je potpun ovek, veoma
rano, gotovo odmah, shvata ono ta je lepota. Dete treba vaspitavati sa
potovanjem i ozbiljnou. Pogledajte Kiplingove bajke, i sad se uzbuujem kad ih
itam. Kau da je u Francuskoj najitanija knjiga 'Mali princ' Sent-Egziperija. Ja to
mogu da shvatim." Umrla je 1958. godine, sahranjena je bez govora i venaca,
uvijena samo u beli arav.
Sonja iri | Politikin zabavnik
INTERVJU SA ISIDOROM SEKULI
Prije pola stoljea pojavila se studija Isidore Sekuli "Njegou knjiga duboke
odanosti". Ta je knjiga pisana u zanosu Njegoevom fizikom i duhovnom pojavom,
ali je izostalo njegovo dublje istorijsko situiranje. Zato su njeni bitni zakljuci, kao to
je onaj da je Njegou kosovska ideja bila ivotni smisao, izazivali suprotna
miljenja kritike. Isidora je posebno visoko cijenila Prolog, kako ona kaze, "Lue
mikrokozma" i monologe iz "Gorskog vijenca", po kojima je to djelo "ne samo
crnogorska, nego i opsteovjeanska tema". Razmisljajui o pedesetogodinjem
ivotu ove nezaobilazne knjige o Njegou, o otporima koje je izazvala, pomislio sam
da bi najzad mogao biti publikovan jedan moj razgovor sa Isidorom, od 18. marta
1957. godine, koji nosi ton zadnje ispovijesti. Dan je sunan, proljeni. Dok idem
ulicom Vase Pelagia, u kojoj stanuje Isidora Sekuli, razmisljam o njenim esejima, o
njenom ivotu posveenom radu, slinom ivotu benediktinke. Pri kraju ulice, desno,
nalazi se njena kua, prizemna, sa malim trijemom. Ispred kue nalazi se mala
bata, tek prekopana i oiena. Ograda je napravljena od tica i bodljikave ice. U
batu se ulazi kroz uska i niska vrata od natrule jelovine.
Sa desne strane od ulaza nalazi se dvorino zvono na potez, uvijeno krpom. Poslije
drugog zvonjenja, pojavi se Isidora, povijenih ramena i vrata, tako da joj je naporno
gledati pravo. Ramena su joj uska i kosa, kao da je htjela da bude riba, kako ona
sama opisa jedan svoj lik, Kostu Zemljotresa. Oi su joj krupne, plave, malo iskoile
iz debelih kapaka. Na elu iznad lijeve obrve ima malu bradavicu. Sijedu kosu je
savila u punu. Dvije velike bore su joj usjeene ispod istaknutih jagodica, a druge
dvije polaze od kraja usana i odvajaju bradu od ostalog lica. Na njoj je kuna haljina
neodreene boje, iskrpljena na laktovima.
Uite, izvolite napred pa emo razgovarati, napravi lak pokret rukom i lice joj
se razvedri.
U radnoj sobi bili su rafovi sa uredno sloenim knjigama, ispred je pisai sto, tri
kone fotelje i dvije stolice bez naslona, obloene koom. Preko parketa je prostrt
stari ilim. Sedite na fotelju, odmah u se vratiti, samo da umijem ruke, ofarbala
sam ih crvenim papirom, uvijala sam vaze za cvee. Pokaza umrljane dlanove i za
trenutak ode u susjednu prostoriju. Brzo se vrati, sjede na stolicu bez naslona,
ispred pisceg stola i metnu ruke na krilo.
O emu emo sad da razgovaramo upita.
O "Pismima iz Norveke" i o "Hronici palanakog groblja", ako ste raspoloeni.
O "Pismima iz Norveke" ima malo da se kae. Mislim da je u tome putopisu
najznaajniji stil. Gradovi se menjaju, a sto se tie opisa prirode, to je verno i moze
da zainteresuje itaoce i posle sto godina. Svuda je misaonost provedena. Vidi se iz
svakog retka da se pisac pripremao briljivo pre nego sto je poao u tu zemlju. Ja
sam ila u Carigrad jo kad mi je bilo devet godina. Bila sam u Francuskoj,
Nemakoj, ila sam u Englesku, Skandinaviju. Rusiju slabo poznajem, bila sam u
Moskvi, Petrogradu, i jo nekim gradovima. Zakuila sam i malo severne Afrike, bila
sam u Aliru, Maroku; tamo sam putovala ugljarskim brodom. Tako putuju siromani
ljudi kao to sam ja. Na brodu kojim se prevozi ugalj ima i nekoliko kabina za
siromane putnike. Tu se jede zajedno sa mornarima, ono to oni za sebe kuvaju.
Bila sam i u Maloj Aziji, u Brusi i u jo nekoliko mesta. Za svako putovanje sam se
dugo i briljivo spremala. Moj otac Danilo (vidite imao je ime kao i vi) bio je mnogo
obrazovan ovek. Radio je u magistratu u Zemunu; on me je upuivao. Kad sam
trebala da idem u Italiju, on mi je rekao da moram godinu dana pre toga da uim jer
u se tamo susresti sa dvadeset vekova. I da mi nije dovoljno to znam italijanski. Ja
sam uila ne jednu nego dve godine: ta sam god nala itala sam, uila sam
knjievnost, umetnost, geografiju, istoriju. Tako sam o Italiji vie znala od kustosa
sto su me vodili. I za Norveku sam se spremala, samo manje nego za Italiju, jer o
Norvekoj ima manje da se ui. Tamo moe da se putuje sa znanjem engleskog i
nemakog. Ali sam ja, kao i svi ljudi koji znaju vie jezika, posle tri dana itala
novine, a posle tri meseca romane na norvekom.
okrenutu ambiciju unutra. Kao sto kaze eli: "Crnac je uinio svoje i moe da ide". Ja
sam izvrila svoju dunost i sad mogu da idem na groblje.
Razgovor se povede o njenoj godinjici.
Ta larma to je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke
poznanike, mlade ljude, da gde god vide neto o meni napisano, prigue. Ali eto ta
su uradili. Zvali su me na neko vee o meni, ali sam odbila, rekla sam da sam
bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kau: ima 80 godina, skoro e
umreti, daj da napiemo neto i da je ostavimo. To strano vrea. Volim tiinu, zato
me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nesto vredim, neka kau posle moje
smrti, a ni dva dana pred smrt ne elim da me hvale. Nisam bila srena. S tim sam
se pomirila. Postoji vasionska srea koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud
ete vi nastojati da vas vole.
Od ega ivite, upitah.
Imam penziju, neki dodatak kao lan akademije i neto to zaradim.
Zato ne primate vee honorare?
Odbila sam da primim 215 hiljada za knjigu o Njegou i 105 hiljada za Zapise.
Ova moja potena ruka nikad nije primila 100 hiljada, niti e. Volim siromatvo. Ve
tri godine nemam zimskog kaputa. Klavir sam prodala za vreme rata. Volim muziku,
ali nemam novca da kupim drugi klavir. I radio sam prodala za vreme rata, a ovaj
sam kupila za 6000. Ne zaduujem se nikad jer posle moje smrti nema ko vratiti
moje dugove.
PORODINA HRONIKA
Recite mi neto o kronici Vlaovici.
Koja je to, ne seam se. Poto sam je podsjetio, ona produi: Da. To su nai
roaci, u stvari to je ivot nae porodice. Ja sam sa majine strane nasledila potpunu
tuberkulozu, jer su tamo svi tuberkulozni. S oeve strane nasledili smo ludilo i razne
oblike nervne poremeenosti. Moj pradeda se doselio iz Crne Gore u Baku. Njegova
kerka je bila luda. Onda se to dalje protee na enske osobe. Moja tetka je bila
neko vreme u duevnoj bolnici, pa su je doveli kui i ja je pamtim, sedela je stalno u
jednom uglu i nesto mumlala. Moj je otac strano patio od glavobolje. enio se tri
puta. Od prve ene je imao mene i sina, koji je umro u 22. godini od tuberkuloze. Bio
je talentovan za muziku, svirao je violinu, nastupao je. Ja sam ve od etiri godina
patila od nesanice. Sve sam plakala u krevetu to ja ne mogu da spavam kao sva
druga deca. I danas me strano boli glava. Ne spavam. Nekad plaem u krevetu i
tako sedim i razmiljam. Na virusnoj bazi me boli glava, pa ti virusi mogu da preu
na modanu koru, od ega mogu da umrem i u gorem sluaju poludim. Od majke,
koju nisam zapamtila, kao to rekoh nasledila sam tuberkulozu. Bila sam
tuberkulozna, zato su mi grudi ovako uske. Zatim sam skrofulozna. Evo, vidite, i
pokaza vrat. U naoj kui se redovno postilo, mada nismo bili mnogo poboni.
Otac nije dao ni jednoj eni da zapali kandilo ako ima menstruaciju. U naoj porodici
postoji manija istoe, sve mora da bude isto. Ako vam nije teko da se dignete, da
vidite kako je u ifonjeru sve isto i sloeno. Otvori ifonjer i pokaza rublje sloeno
po veliini. Sve mora, nastavi Isidora, da bude na svome mestu. Da se
vratim naem predmetu razgovora. Ja sam u Vojvodini pratila razvoj porodica i
ustanovila sam da uvek posle tree generacije izumiru. Tako u Engleskoj nije.
Tamo ive i po devet generacija. Samo je kod njih uspon blai: prvo je obian seljak,
pa vojnik, kapetan, moreplovac, pukovnik, pomonik ministra, ministar. Tako blago
napreduju kroz generacije. I u naoj porodici je tako, kao u Vojvodini. Ja sam trea
generacija, i sa mnom se gasi naa porodica. Zapravo, sada sam dobila pismo, kada
se ovo bila digla buka oko mene (proslava 80-togodinjice D. R.) od nekoga
monaha-paroha Nikodima. Pie nekim slovima kao bubavabe. Pita me da li sam ja
njegova roaka, jer je moj otac imao iz drugoga braka jednoga sina. Taj sin moga
oca je imao dvoje muke dece. Jedan je mladi dolazio pre nekoliko godina.
Ispostavilo se da smo roaci, nisam sa njim priala ni o emu, jer nismo imali
zajedniki jezik. Posle sam ula da je umro od tuberkuloze. Ovaj monah-paroh
Nikodim to se sada pojavljuje je njegov brat. Poto je monah, ne moe se eniti.
Tako e se sa nama zavriti ivot nae porodice. Znanje
VLADETA JEROTI
SUSRETI SA ISIDOROM SEKULI
U poznao sam je zahvaljujui Miodragu Pavloviu, a od poetka 1955. godine
poseivao sam je i kao njen lekar. Patila je od nesnosnih migrenoznih bolova kao
posledice oftalminog herpesa. Pokuavao sam da joj homeopatskim injekcijama
olakam muke jer mi je izgledalo da ova vrsta lekova, pre energetska nego
materijalna, vie odgovara njenoj energiji duha. Brzo sam saznao da se bavim
uzaludnim poslom. Isidora je sebe uporno smatrala neizleivim bolesnikom, ak i
kada sam joj rekao da je Tomas Man bolovao od iste bolesti i da se posle mnogo
pokuaja ipak izleio zahvaljujui nekoj Ruskinji u San Francisku koja nije, bila lekar.
Bilo joj je bolje posle devet injekcija, ali je doao grip koji je sve pokvario. Vukla ga je
nekoliko nedelja, ak je malo i kaljala. Kada je proao, zapoeo sam drugu seriju.
Pojavili su se, meutim, neki eludani bolovi, pa sam je esto zaticao sa toplim
termoforom na stomaku. Ali nikad u krevetu, ma koliko joj bilo teko. Govorila je da
ne voli krevet, u njemu se nou teko uspava, iako vrlo kasno legne.
Na samom poetku bilo mi je naglaeno da u imati posla sa vrlo nezahvalnim
bolesnikom, koji je oduvek pokazivao otpornost prema svim lekovima, naroito onim
protiv bolova i nesanice. A tvrdila je da ima bolova i da pati od nesanice otkad zna
za sebe. Kao da nije ni znala za drugu vrstu ivota, osim ovog bolesnog. Govorila je,
a u poslednjem pismu koje sam od nje primio, od 25. februara 1958. godine, i
napisala: "Ono to mi najvie treba, glava, tu je, u njoj je usredsreena sva nemo, i
neivot, i puno bola."
Dok je nisam dovoljno upoznao, pokuavao sam da ostvarim nemogue: govorio
sam ta bi trebalo da jede, koliko da radi i spava da bi leenje nekako koraknulo
napred. Nita od svega. Branila se Luterovim reima pred Koncilom: "Neka mi je Bog
u pomoi, ne mogu drukije. Kad ovek jedared zavazda ne moe drukije, srea i
nesrea su slivenosti, istovetnosti."
Ve sam ranije sluao o izvanrednoj obavetenosti Isidore Sekuli. Ipak, njena
konstantna i uvek iva prisutnost u raznobojnim zbivanjima svakidanjice premaila
je moja oekivanja. Znala je tano cene mladom graku na pijaci, ko je i gde objavio
poslednju filosofsku studiju o Spinozi, kao i o skoranjim uspesima Jehudija
Menjuhina ili an-Luj Baroa. Gnevom mladog oveka sipala je varnice na poslednji
broj jednog naeg knjievnog asopisa, u kojem je pogreno odtampano ime Ogista
Konta u jednom njenom lanku povodom Prvog maja.
Nikada u ivotu nisam doiveo susret sa takvom pronicljivou uma i ivou duha
kakvu je imala Isidora u svojoj sedamdesetosmoj godini kada sam je upoznao. Neto
pogurena, lako nakrenute glave na jednu stranu, kretala se po sobama hitro i
neujno kao duh. Uvek spremna na svakovrsne razgovore, orna da pria, nestrpljiva
da slua; ako je sabesednik dug u izlaganjima, poinjala bi nervozno da tapka
nogama i neto nevidljivo kida rukama. Divno ju je sluati. Bilo je muzikalnosti u
njenom neto od starosti pootrenom glasu, sa takvom gamom, da sam pomiljao,
neka progovori sada kineski, razumeu sve ta hoe da mi kae. Nije znala za
nedovrene reenice, isprekidanu misao, nervoznu rimu. Iako joj je svaka misao bila
naelektrisana visokim nabojem, nije bilo grevitosti u miljenju. Podsticala je i kod
drugih do kraja izgovorenu re. Seam se kako se nezadovoljno mrtila kada sam
jednom, glasno sanjarei, govorio o mogunosti boljeg sporazumevanja ljudi samo
putem prenosa misli. Od tada kao da se jo vie trudila da mi dokae da svako ko je
kadar dobro i do kraja da domisli svoju misao, mora da bude u stanju da je isto tako
dobro i do kraja izgovori. Retko, vrlo retko je zaboravljala i poinjala da pria isto, i
to obino kada je bila bolesnija nego inae.
*
Dva puta sam prisustvovao jakim uzbuenjima kojima se Isidora rado predavala
kada su bili u pitanju susreti sa umetnicima visokog reda. udno je bilo posmatrati
je transformisanu, kako na nekoliko minuta postaje odjednom mlada, dobija boju na
uvek bledim i bledoutim obrazima, kako joj miii u itavom telu podrhtavaju nekim
finim treperenjem, ili kako nije vie kadra da sedi, ve gonjena unutranjom vatrom
koja se razgorela do ushienja, neujno, hitro hoda kroz sobe kao na krilima.
Prvi put je to bilo posle izlobe Henrija Mura, sa koje se upravo bila vratila, drugi put
u vreme zajednikog sluanja Laloove panske rapsodije u izvoenju Jehudija
Menjuhina. Za ovog velikog umetnika imala je samo rei divljenja i potovanja.
Znala je o njegovom ivotu mnogo zanimljivih detalja, ak i godinu roenja, iako je
govorila da godine loe pamti. Muziko obrazovanje Isidorino bilo je tako
izdiferencirano da mi se pri njenoj analizi ove Laloove rapsodije uinilo da je bila
roena za jo jednog kritiara. Umela je u toj analizi da uoi mnotvo finih detalja iz
solistike violinske partije i da zrelim muzikim renikom objasni ta je uvek iznova
oduevljava kod Menjuhina.
*
Nije priala gotovo nikad ta tog trenutka radi, ali mi je dvaput sa oduevljenjem
pomenula Pola Valerija, iji je Traktat o Leonardu upravo prevodila. Kada bi govorila
o nekim detaljima prevoda koji su je danima muili jer ne moe da nae
odgovarajui izraz na naem jeziku, o radu paljivom, pedantnom i sporom, liila mi
je na savesnog eksperimentatora-naunika koji ne objavljuje rezultate svojih otkria
dok ih dobro ne proveri i ne iscrpe sve autokritike mogunosti. Nije propustila da
mi i tada ponovi svoju omiljenu misao da je svaki prevod u osnovi apsurdan jer je
nemogue transformisati jedan jezik u drugi. Valerija nije mogla dovoljno da nahvali.
Videla ga je samo jednom u Parizu 1932. godine, kada je proslavljana 300-godinjica
Spinozinog roenja. Bili su predstavnici raznih nacija, koji su se smenjivali u svojim
govorima o Spinozi. Valeri je strpljivo i paljivo sluao, ali kada je doao na red neki
Nemac i poeo da govori na loem francuskom jeziku, zanimljivo je bilo posmatrati
Valerijevo lice kako se nervozno gri u munom nestrpljenju da ve jednom bude
kraj tom masakriranju francuskog.
Povodom smrti Pola Klodela, bilo je rei o ujednaenim, svetlim religioznim
egzistencijama kao to je njegova. Doivevi jednom preobraaj, itav njegov ivot
otada tekao mirno i spokojno kada je bila re o veri. Ispriala mi je, ivopisno, da je
u nekom asopisu proitala kakvo je bilo intimno prijateljstvo izmeu Klodela i anLuja Baroa. Jednom ga je Klodel sasvim uzgred pitao da li je bio nekad u katedrali,
na ta je Baro odgovorio negativno. Klodel mu nita nije rekao. Kada je doao Veliki
Petak, Baro se setio razgovora i reio se da ode u crkvu. Atmosfera je bila osobita.
Upravo se jedina svea koja je predstavljala svu svetlost toga momenta u katedrali
odnosila iza oltara simboliui Hristovu smrt. Baro je proivljavao neto sasvim
novo. Na izlazu je stajao Klodel. Stisnuli su samo jedan drugom ruke i razili se. Baro
je prvi put tada osetio neki stid, koji nije umeo da objasni, ali koji ga je iznutra istio.
Bio sam uzbuen kada je Isidora zavrila ovo kazivanje evocirajui stihove iz
Verlenovih Mudrosti.
*
Religija je bila est predmet naih razgovora. U poetku je o njoj nerado govorila,
kao da skriva neku tajnu, ne zbog blizine smrti. Potom se postepeno otvarala. Ipak,
nikakvu tajnu nisam doznao, a ne znam ni da li je postojala. Znam pri svem tom da
je Isidora Sekuli bila religiozan ovek. Nikakvom filosofskom verom izgraena,
nikakvim umom iskonstruisana, ona je nosila u sebi sasvim prostu veru, ponekad mi
je ak izgledalo da je to bila vera crkvena, pravoslavna, narodska. Ona je to nazivala
religioznim oseanjem koje je odavno nosila u sebi. elei i uspevajui da sve to o
svojim oseanjima kae istovremeno intelektualno proradi i zaodene u jezgrovitu i
punu reenicu, ona se valjda snebivala da govori o tim svojim oevidno intimnim,
emocionalnim, unutarnjim doivljavanjima religioznog u sebi. Zato mi je i poklonila
Zapise (ilegalno izdanje, 1941.), gde ve na prvoj strani ima nekoliko izvanrednih
molitava, moda jedinstvenih u naoj knjievnosti. U tim toplim, sugestivnim kricima
religioznog oveka, moda i hrianina, koji doivljava intenzivno dramu vere, ona
se nesumnjivo otkrila kao ovek koji veruje. Ako bih je ipak naveo da neto
konkretnije kae, odmah bi se uvukla u svoju intelektualnu ljuturu i odgovarala kao
ubeeni agnostik. Na sva moja izazivanja o realnosti duhovnog sveta, reinkarnaciji,
raznim ovojima ovekovog bia, Hristu, slegala je mirno ramenima i odgovarala
skeptino: "Moda, moda." Za Hrista je govorila da je samo "obdareni Jevrejin", za
ezoterno hrianstvo nije imala dublje interesovanje. Za indijsku religiju, koju
zahvaljujui Upaniadama odlino poznaje, ima punu meru divljenja, ali hladnu,
intelektualnu i ini mi se nedoivljenu. Iako nee propustiti da podvue
karakteristina mesta iz prikaza Radakrinanove knjige u engleskom asopisu
Filosofija, koji zajedno sa mnogim drugim asopisima iz inostranstva redovno prima i
prati, kontemplativna mirnoa indijske filosofije ne doima je se dublje. U tome je pre
hrianin koji intenzivno, u afektu, doivljava sve suprotnosti i grehe hrianske
vere. Kao da nee nita da opravda, a vie nema snage ni da se buni. Ostalo je
mirenje ili tihi bunt koji ne pravi mnogo larme.
Rekla mi je vie puta da voli rituale i da zbog toga opravdava spoljanju stranu svih
crkvenih bogosluenja. Ako je ikada u ivotu doivela unutarnje spokojstvo i mir, o
kome toliko piu religiozni ekstatiari i za kojim toliko ude mnogi, bili teisti ili
ateisti, onda je to bilo samo dva ili tri puta, i to ba u crkvi i za vreme nekog obreda.
Jednom u nekom pariskom manastiru, ini mi se da je rekla benediktinskom, a drugi
put u Topiderskoj crkvi. To su oni blaeni trenuci u ivotu oveka kada se sve ima i
kad se vie nita ne moe poeleti to se ve nije u tome asu ispunilo. Isidora mi je
tada odluno tvrdila da ove trenutke ne bi dala ni za ta na svetu.
Najvie sam je ojaenu i potresenu viao kada bi proitala ili ula da su negde ljudi
kolektivno stradali u nekoj nesrei: zemljotresu, poplavi, u rudniku. Tako je bilo i
toga dana. ula je preko radija da je oko trideset ljudi izgubilo ivote u jakoj buri u
senjskom kanalu, kada se izvrnuo jedan brod, a celokupna posada podavila.
Ponavljala je potresena tom veu: strano je, strano, kao da upuuje prekore
nekome koji bi je mogao uti, a koji je, moda, ipak kriv za tu nesreu.
*
Odranije me je zanimalo pitanje naeg doprinosa svetskoj kulturi. Bio sam esto u
nedoumici kad bi se negde povela re o ovome. Zbog toga sam nastojao da ujem
Isidorino miljenje. Ono je bilo iznenaujue negativno. Smatrala je da smo u ovome
doprinosu siromani, od slovenskih naroda ponajsiromaniji. Osim fresaka, govorila
je, nemamo gotovo nita. Narodne pesme i Njego, kada se prevedu, gube veoma
mnogo, pa nas Francuzi i Englezi s pravom pitaju: pa ta? Naa narodna pesma
nema mudrosti, osim nekoliko izuzetaka, naravno, koje bi mogle posluiti kao
predmet posebnih studija, kao, na primer: Marko Kraljevi nad pogubljenim Musom
(..."e pogubih od sebe boljega"), ili one bosanske, enske, lirske pesme u kojoj se
peva: Zaprosi li me, odbiu te; oeni li se, preiveti neu. Narodna pesma
siromana je i u opisima prirode, govorila je Isidora. Pa u emu je, zapravo, velika? U
svome mitskom karakteru i svome narodnom duhu. Nema mita niti legende van
velikih istorijskih dogaaja ili velikih ljudi. Napraviti od kosovskog poraza pobedu
mogla je samo narodna pesma. Moda se i velika svetska poezija nalazi u nekom
status nascendi. Pokuaja ima mnogo, dostignua malo. Ono to e biti veliko, to
moe doneti samo bavljenje mitom.
*
Savremena politika situacija u svetu privlaila je njenu panju i o njoj je rado
govorila. Povodom tadanjeg novog zaotravanja politikih odnosa Istoka i Zapada,
napravila je jedno smelo i zanimljivo poreenje. Godine 31. pre nae ere vodila se
bitka kod Akciuma izmeu Antonija koji je sa razliitom vojskom iz Afrike
Na petoj strani knjige ilerovih drama Danilo Sekuli, belenik Optine moorinske,
zapisao je da mu se "dana 4/16. februara 1877. godine, u petak, pet minuta pred tri
etvrtine na jedanaest sahati pre podne", rodila kerka Isidora. A na devetoj strani,
pod rednim brojem 16 u knjizi "Protokol kreajemih parohije Hrama Soestvija
Svetoga Duha v meste Moorine", paroh Vasilije Popovi upisao je da je Isidora
Sekuli krtena 9/21. februara, da joj je otac Danilo, a mati Ljubica, da su
pravoslavne vere i da im je broj kue u Moorinu 112. Upisao je da je kum bio doktor
Milan orevi, urednik novosadske "Zastave", a poroaj je obavila sreska babica
Ana Komek iz Titela.
Ovako je otpoeo ivotni put Isidore Sekuli (18771958), najpismenije srpske ene
od monahinje Jefimije do danas, pripovedaa, romansijera, putopisca, esejiste i
prevodioca, jedne od kljunih linosti moderne srpske i slovenske knjievnosti, prve
ene lana Srpske akademije nauka i umetnosti. Iako joj je bilo sueno da svoje
najlepe godine provede u palanakim mrtvajama unienog i ogranienog
ivotarenja s one strane dobra i zla, ona je uspela da napie vie od pet hiljada
stranica meditativne i putopisne proze i tako ih je sama nazvala "oglednih
radova svake vrste", da ostavi za sobom romane akon Bogorodiine crkve (1915) i
Kroniku palanakog groblja (1940) kao i znamenitu studiju Njegou, knjiga duboke
odanosti (1951). Jovan Skerli, prikazujui njenu prvu knjigu Saputnici (1913),
priredio joj je zao doek, a Milovan ilas, sasecajui njenu studiju o Njegou, jo
nemilosrdniji ispraaj iz srpske knjievnosti. Ipak, vreme je pokazalo da je takvo
literarno i intelektualno naslee, izuzev Skerlia, Andria i Crnjanskog, od znaajnijih
srpskih pisaca XX veka malo ko ostavio.
U sebi je Isidora Sekuli nosila dve ljubavi prema Bogu i prirodi. Nosila je u svome
biu sasvim prostu veru, crkvenu, pravoslavnu, narodsku. I kao to se snebivala da
govori o intimnim, emocionalnim, unutranjim oseanjima i porivima, tako je utala i
o oseanju svoje duboke religioznosti. U eseju "Molitve u Topiderskoj crkvi", koji
Jovan Hristi ubraja u sam vrh duhovne proze srpske knjievnosti, progovorila je o
svojoj tenji za dostizanjem do Boga. "San, hranu, dokolicu, poinak sve sam sebi
uskratila i uskraujem, Gospode... Ja verujem, Gospode, da ima dostizanja, ali ja
muno i uzaludno inim pokuaje da stignem i do praga dostizanja".
U govoru, ponaanju, odevanju, ivotu Isidorinom bilo je neega monakog. Ona kao
da nije ivela u gradu nego u manastiru i kao da nije itala i pisala u radnom
kabinetu nego u keliji isposnikoj. Godinama je ivela, krhka i tiha, o obedu koji se
sastojao od dva peena krompira. Znala je kao kakav isposnik da po itav dan nita
ne uzme u usta. Molila se Gospodu da je spase od iskuenja "zlatne sredine, odmora
i mira". Ne pamti kad je popodne legla da se odmori, a od sna se branila tako to je
sebe udarala araem po glavi, pa se jednom tako i povredila. Svojim ivljenjem
umela je da bude prekor drugima. U vreme rata, kau, zakopavala je ostatke obeda
koji su joj donosili u batu. Bilo ju je stid da ona ima, a da drugi nemaju. Neobian je
bio i njen doivljaj bolesti: "Bolest je za mene neobino zanimljiv doivljaj, sem to
je muan. (Kad ovek ne moe da radi treba da se bar mui, inae nije opravdano
to je jo iv). Za vreme bolesti ovek izae iz istorije, iz drutva, potpuno, ue u
neto sasvim privatno. Po tome je bolest vea, ozbiljna, sa posledicama, sa
progresom u smrt po tome je bolest sasvim slina smrti. Sami, van istorije, van
drutva, jedino vas kao vetar nosi dinamika vremena",... pie Isidora krajem marta
1951. godine Mladenu Leskovcu. itavog ivota sama, bolesna i siromana, Isidora
Sekuli je i u najteim godinama okupatorskog terora i nematine nalazila u sebi
'Santa Maria della Salute', Vladika Nikolaj Velimirovi u delovima njegove 'Molitve na
jezeru' i Momilo Nastasijevi u pesmama 'Molitva' i 'Rei iz osame'", navodi Jeroti.
Ve u prvoj, uvodnoj molitvi, Isidora Sekuli ispoveda Bogu i ljudima svoj ivotni
kredo: "Kao reka je ovek: bez dna i mulja ne postoji!" Sukobljena mnogo puta u
ivotu najpre sama sa sobom, svesno i odgovorno, a tek onda i sa drugim ljudima,
Isidora se i ovom molitvom nala u vodi "pokrivena mutnom penom" (rekli bismo da
je ovo oigledna reminiscencija na Ps. 68), a sa njome i sa svim onim to se sa dna
reke podiglo. Njena etvrta molitva, po Jerotievom miljenju, moda je najblia
sutini mistikog i asketskog usmerenja hrianstva. Odricanje od svoga ja, potpuna
lienost oseanja posesivnosti i moi, svest o svojoj ljudskoj malenosti i istovremeno
svest o svojoj bogolikosti, podviniki je put svih pravih mistika. Isidora Sekuli,
istinski hrianski podvinik tokom skoro celog svog ivota, u ovoj molitvi je najblie
mistikom doivljaju, jer je svesna da se "stranim naporom" mora "sitno i mekano
samleti", da bi na kraju podviga, "laka kao magla", stigla do Gospoda. A da e do
Boga stii, Isidora je sigurna, "jer mi je put jedan", kako ona i ispoveda. Posebnom
lepotom odie sedma molitva pohvala hramu Boijem u koji je Isidora ulazila
"gorka i mrgodna, ... bespomona i umorna", a iz njega izlazila "prava i odmerena,
bistra pogleda". Ova molitva kao da je bila zavrnica onog kazivanja Isidore Sekuli
iz njenog lanka Bdenije u manastiru Rakovici iz 1928. godine u kome ova mudra
ena smelo i srano upozorava srpski narod, nekolovane i kolovane podjednako,
do dana dananjeg, reima: "Ceo jedan svet jo ne zna ta e ovek u Crkvi?! Ne
zna ta je to: ostaviti ulicu, skinuti eir, pevati pod svodom pod kojim se uvek peva
ivima i mrtvima, srenima i nesrenima". Najzad, u poslednjoj, desetoj molitvi, u
kojoj kao da su sadrane sve prethodne, Isidora se u "maloj, praznoj i tihoj"
topiderskoj crkvi obraa Bogu jednom jedinom molbom molbom da u Bogu
potpuno iezne, da "prestanem biti ono za ta vaim u ivotu". Tako je iz dubina
svoga bia vapijala i pred Gospodom ruke svoje prostirala ona koja je u svom
ovozemaljskom veku udela jedino za tihim pristanitem udesne Hristove venosti.
Petog aprila 1958. godine zemna stranstvovanja Isidore Sekuli bila su zavrena.
Najumnija ena ponikla u srpskom narodu sputena je u mali goli amov sanduk i
predata zemlji do opteg Vaskrsenja.
ira javnost tek je naknadno obavetena da je Isidora Sekuli, "ovaj literarno
najkulturniji ovek naeg tla od irila i Metodija do jue, do danas, moda do
prekosutra", sahranjena 7. aprila, u ponedeljak, u 16 asova, na Toiderskom
groblju. Sahrana je obavljena skromno. Prisustvovali su najistaknutiji pisci i kulturni
radnici Beograda: Aleksandar Beli, Ivo Andri, Milan Bogdanovi, Veljko Petrovi,
Milo uri i drugi. Uvijena je u belo platno i poloena u obian amov sanduk "da
kao i ostali ljudi istruli za tri meseca".
Tako se ka Gospodu svome vinula dua koja Mu je itavog ivota predano sluila na
oltaru svoga srca i uma, uiui neugasiva kandila rada, samoodricanja,
samortvenosti, prinosei miomir devstvenosti i siromatvoljublja i tiho se i trepetno
sa bogonadahnutim Prorokom i Psalmopojcem Davidom samo za jedno molei: "Da
ivi u domu Gospodnjem sve dane ivota svojega, da gleda krasotu Gospodnju i rani
u crkvu Njegovu" (Ps. 27, 4). Neka poiva na dui njenoj blagoslov Gospodnji kroza
svu vekovenost!