IN MEMORIAM

SP, br. 1., 157.-164. (2013)

edomir Popov, 15. oujka 1936. 9. lipnja 2012.

Istaknuti srpski povjesniar edomir Popov nakon krae bolesti preminuo je 9.

lipnja 2012. u Novom Sadu. Potekavi iz srpske graanske obitelji u Melencima, u Banatu, Popov je nakon zavrene osnovne kole pohaao gimnaziju u Zrenjaninu, da bi
1954., kao pripadnik prve generacije upisanih studenata, zapoeo studij povijesti na
novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Meu nastavnicima edomira
Popova bili su ugledni profesori koji su svoju strunu zrelost postigli jo u meuratnom razdoblju. Rije je o arheologu Milutinu Garaaninu, klasiaru Rastislavu Mariu, medievistima Ivanu Boiu i oru Sp. Radojiiu te novovjekovcima Petru I. Popoviu, Miti Kostiu i Vasi ubriloviu. Uei zanat historiara od profesora koji su
bili sam vrh historijske znanosti u tadanjoj jugoslavenskoj dravi, edomir Popov
diplomirao je pred komisijom koju su sainjavali profesor Vasa ubrilovi i tada mladi docent Slavko Gavrilovi. Prekretnica u njegovoj profesionalnoj karijeri bio je odlazak na specijalizaciju u Strasbourg tijekom kolske godine 1959./60. Studijski boravak
u Francuskoj i izbor za asistenta na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu koji je potom
uslijedio odredili su da historiografija postane ivotni poziv edomira Popova. Nakon
obrane doktorske disertacije 1970., posveene srpsko-francuskim odnosima od Frankfurtskog mira do Berlinskog kongresa, proao je sva nastavnika zvanja na Filozofskom fakultetu, gdje je proveo cijeli radni vijek, odakle je otiao u zasluenu mirovinu
2001. godine.
O historiografskom djelu edomira Popova najrjeitije svjedoi njegova voluminozna bibliografija od preko 500 jedinica razliitog karaktera. Pri tome su istaknuta
obiljeja njegova rada na povijesti izrazita erudicija, akribinost te izvanredna sposobnost za historijsku sintezu. Pored mnotva znanstvenih lanaka, rasprava i priloga Popov je objavio knjige posveene pojedinim aspektima srpske povijesti u XIX. stoljeu:
Francuska i Srbija 1871-1878 (1974.), Srbija na putu osloboenja 1868-1878 (1980.) te
Istono pitanje i srpska revolucija 1804-1918 (2008.). Autor je i opirnih poglavlja posveenih povijesti Srbije u drugoj polovini XIX. stoljea u Istoriji srpskog naroda (1981.,
1983.), a istodobno je uredio i napisao znaajan dio kolektivne monografije Vojvodina
u narodnooslobodilakom ratu i socijalistikoj revoluciji (1984.). Poticaj za dvije knjige
pruila su neposredna politika zbivanja na srpskom i jugoslavenskom prostoru i dezintegracija jugoslavenske drave kojoj je Popov bio suvremenik. U knjizi Autonomija
Vojvodine srpsko pitanje (1993.), objavljenoj u suautorstvu sa suprugom, takoer
povjesniarkom, Jelenom Popov, izloio je svoj pogled na povijesnu genezu vojvoanskog problema. Nasuprot tome, djelom Velika Srbija stvarnost i mit (2008.) nastojao je pokazati historijsku neutemeljenost inae u politikom rjeniku, ali i dijelu
znanosti, veoma rasprostranjene teze o kontinuiranom postojanju nacionalistike politike koja je imala za cilj stvaranje velike srpske drave.
U znanstvenom opusu profesora Popova posebno mjesto zauzimaju obimne historijske sinteze u kojima je dao pregled europske povijesti od kraja XVIII. do sredine
XX. stoljea i koje su zbog svoje kvalitete do danas ostale nezaobilazni sveuilini udbenici na prostorima bive Jugoslavije. Dok je u knjizi Od Versaja do Danciga (1976.)
dao znalaki koncipiran pregled povijesti meunarodnih odnosa u meuratnom razdoblju, Graanska Evropa 1770-1914 (I-III, 2010.) u neku je ruku ivotno djelo edomira Popova i njegov magnum opus. Zapoeta prije etvrt stoljea i objavljena prvi put

162

IN MEMORIAM

SP, br. 1., 157.-164. (2013)

1989. u dva obimna toma koji se odnose na razdoblje 1770.1870., Graanska Evropa
vrlo je brzo postala nezaobilazan izvor informacija i osnovni prirunik za izuavanje
sloenih tokova europske povijesti tijekom navedenog razdoblja. Ve prvo izdanje
ovog djela doivjelo je izrazito pozitivnu recepciju u strunim krugovima i postalo
klasino ostvarenje srpske historiografije posveeno europskoj povijesti. Drugo izdanje, koje je ugledalo svjetlost dana nakon vie od dva desetljea od prvog pojavljivanja,
prva je cjelovita sinteza povijesti Europe od vremena graanskih revolucija krajem
XVIII. stoljea do izbijanja Prvog svjetskog rata koja je napisana na jednom od junoslavenskih jezika. Pored ovih, najznaajnijih radova profesora Popova, vano je spomenuti i dvije obimom nevelike, ali sadrajem bogate znanstveno-popularne knjiice
Evropske graanske revolucije od 18. do 20. veka (1992.) te Politiki frontovi Drugog
svetskog rata (1995.). Radovi posveeni teoriji i metodologiji historijske znanosti kao i
historiji historiografije, za koje je Popov pokazivao meu povjesniarima rijetko zanimanje, sabrani su u knjizi O istoriji i istoriarima (1999.).
Naslovi najznaajnijih radova edomira Popova pruaju jasan uvid u tematski krug
pitanja koja su bila teite njegova nastavnog i znanstvenog rada. U kronolokom pogledu to je Opta povijest Novog veka, sveuilini predmet koji je Popov preuzeo od svoga
profesora Petra Popovia i kojim se posveeno bavio vie od etiri desetljea. Tijekom
novovjekovne epohe tri su kruga pitanja osobito privlaila njegovu pozornost povijest
velikih drava Europe u rasponu od razdoblja graanskih revolucija u drugoj polovini
XVIII. pa do sredine XX. stoljea, povijest meunarodnih odnosa te srpska nacionalna
revolucija u irem povijesnom kontekstu istonog pitanja. Pored tri nosee historijske
teme, znanstveni interesi edomira Popova bili su znaajno usmjereni prema europskim
utjecajima na pojavu i razvitak drutvenih ideja i institucija u obnovljenoj srpskoj dravi
(1804.1918.). Pristupajui tim historijskim problemima, Popov je svoje razumijevanje
novovjekovne europske povijesti temeljio na sintezi nekoliko kola miljenja. Uoivi
veoma rano ogranienja tradicionalnog historizma i pozitivizma, koji su bili dominantni
teorijsko-metodoloki okvir junoslavenskih historiografija, on je prihvatio inspirativne
impulse marksistikog tumaenja povijesti. Pod neposrednim utjecajem marksizma Popov je izgradio unutranju periodizaciju novog vijeka zasnovanu na promjenama u ekonomskom ivotu, tj. uspostavljanju kapitalizma i nizu drutvenih, politikih i kulturnih
promjena koje su njime bile prouzrokovane. Pri tome, slijedei svoje afinitete u domeni
povijesti meunarodnih odnosa, tradicionalno svedene na usko shvaenu diplomatsku
historiju, Popov je svoj pristup ovoj disciplini historijske znanosti izgradio slijedei Pierrea Renouvina, vodeeg povjesniara meunarodnih odnosa u prvoj polovini XX. stoljea, s kim se i osobno upoznao tijekom boravka u Francuskoj. Imajui u vidu interpretativni okvir u kojem se kretala novovjekovna povijest Europe prije pojave Popovljevih
sinteza, moe se s pravom ustvrditi da je on, djelujui u uvjetima neupitne prevage esto
redukcionistiki shvaene marksistike teorije drutva i jo izrazitije vulgarne marksistike ideologije, uspio u svojim radovima ostvariti uspjenu sintezu tradicionalne i nove
historiografije.
Uz nastavu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Popov je sudjelovao i u radu
brojnih strunih tijela - bio je lan urednitva Zbornika Matice srpske za istoriju od
njegovog pokretanja 1970. i sve do 2009. godine. U meuvremenu, obavljao je i dunost glavnog i odgovornog urednika posljednje serije Jugoslovenskog istorijskog asopisa (1985.-1989.). Mnotvo priznanja za znanstveni rad profesora Popova okrunjeno je
izborom za dopisnog (1981.), a potom i redovnog lana tadanje Vojvoanske akademije nauka i umetnosti, da bi nakon njezina objedinjavanja sa Srpskom akademijom

163

IN MEMORIAM

SP, br. 1., 157.-164. (2013)

nauka i umetnosti (1992.) postao redovni lan potonje. Odlazak u mirovinu nije meutim oznaio i kraj njegova bavljenja znanstvenim i javnim radom. Aktivan u Matici
srpskoj tijekom vie desetljea, 2008. izabran je za predsjednika najstarije srpske kulturne i znanstvene institucije. S tog poloaja akademik Popov rukovodio je s vie znanstvenih projekata, meu kojima se svojom vanou osobito istiu Srpski biografski
renik te Srpska enciklopedija. Upravo zahvaljujui njegovu nesebinom angamanu,
nakon dugogodinjeg zastoja zapoelo je ostvarivanje ovih kapitalnih znanstvenih
projekata.
Popovljevo pojavljivanje kao svjedoka obrane na suenju Slobodanu Miloeviu
na Hakom sudu izazvalo je oprena miljenja i kritike u inae ideoloki otro podijeljenom srpskom drutvu. Usprkos tome, iako su pojedine interpretacije i ocjene posebno meunarodnih odnosa u suvremenom svijetu koje je profesor Popov razmjerno esto iznosio u javnosti upitne i podlone kritici, on u svome znanstvenom radu
nije gubio osjeaj za mjeru niti je, poput nemalog broja povjesniara na bivem jugoslavenskom prostoru, u svojim prosudbama zanemarivao principe kritike historiografije. Tijekom postojanja zajednike jugoslavenske drave edomir Popov odravao
je bliske veze sa svojim kolegama u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Pored kruga beogradskih povjesniara, posebno je blizak odnos njegovao s profesorom Reneom Lovreniem, s kime su ga, pored zajednikih strunih interesa, vezivale i prijateljske niti.
Neobinom sluajnou, samo dan nakon smrti svoga zagrebakog kolege i prijatelja
preminuo je i edomir Popov. Njegovim odlaskom zatvorilo se jedno razdoblje u
razvoju srpske historiografije, dok njegovo djelo svjedoi o razvojnim putevima srpske
i jugoslavenske historiografije u XX. stoljeu.
MICHAEL ANTOLOVI

164