PRIKAZI KNJIGA

SP, br. 3., 903.-941. (2010)

Borisav JOVI, Od Gazimestana do Haga. Vreme Slobodana Miloevia, Metaphysica, Beograd 2009., 413 str.
Godine 2009. izala je nova knjiga srbijanskoga politiara Borisava Jovia o vremenu vladavine Slobodana Miloevia, iji je Jovi bio najblii politiki suradnik dugi
niz godina. Shodno tome proitao sam je sa zanimanjem, a poznavajui njegova prethodna djela, u kojima se predstavio kao vjerodostojni svjedok odnosa unutar vrha
srbijanske politike, elio sam vidjeti njegov pogled nakon dogaaja koji su se dogodili
samom Miloeviu i u samoj Srbiji nakon izlaska njegova zadnjeg djela. Uvodnu napomenu napisao je Slobodan Jovanovi, koji je naglasio veliku ulogu Jovieve knjige u
buduem istraivanju politikoga djelovanja Slobodana Miloevia.
U prvom dijelu knjige naslovljenom Miloevi izbliza autor na samome poetku
navodi razloge pisanja ove knjige, a to je valorizacija politikoga djelovanja Slobodana Miloevia tijekom njegove vladavine. Samu pojavu Miloevia ocijenio je kao
povijesnu nunost zbog, kako smatra, podreene uloge Srbije unutar jugoslavenske
federacije, te tvrdi da bi se, da se nije pojavio Miloevi, pojavio netko drugi. Njegov
izbor uznemirio je ostale jugoslavenske republike i njihova komunistika vodstva, iako
je po njemu Miloevi zastupao ravnopravnost jugoslavenskih federativnih elemenata,
ali ne na tetu srbijanskih interesa. Dolazak Miloevia na elo srbijanskih komunista
dogodio se, prema Joviu, u najviim demokratskim standardima moguima u tom
vremenu te su sve odluke donoene konsenzusom u vrhu srbijanske Partije.
Promjene Ustava SR Srbije u oujku 1989. bile su politika inicijativa samoga Borisava Jovia. Sam se Miloevi kolebao, ali se na nagovor Jovia i odreenog broja
politikih suradnika predomislio. To je po autoru dokaz Miloevieva demokratskog
kapaciteta na poetku njegove politike karijere. Miloeviev odnos prema medijima
vidljiv je u dranju na vezi glavnih urednika koji su servirali vijesti javnosti, to je
pokazivalo njegovo razumijevanje vanosti medija u politici. Osvrnuo se i na graenje
Miloevieva kulta linosti kroz vrijeme, kao i na negativnu selekciju kadrova koji su
napredovali, ocjenjuje Jovi, po sistemu dodvoravanja efu srbijanske drave. Tvrdi
kako Miloevi nije bio komunist, jer se meu prvima zalagao za trinu privredu,
kao ni nacionalist ni ovinist, nego odluan u borbi protiv separatizma. Ulogu Miloevieve ene u politikom ivotu Srbije ocijenio je vrlo loom, a smatra kako je ona
utjecala na veliki broj njegovih loih politikih odluka. Osma sjednica CK SKS bila je
najznaajnija politika pobjeda u Miloevievoj karijeri. Njome je u drugi plan baena
elita srbijanskih komunista kriva za lo poloaj Srbije unutar SFRJ, kao i za problem
Kosova. Jovi donosi opis unutarpolitikog obrauna u srbijanskoj Partiji nakon kojeg
je Miloevi postao neprikosnoveni lider srbijanske politike scene. Miloevievu ulogu u ustavnim republikim promjenama 1989., koje su mijenjale poloaj autonomnih
pokrajina, ocijenio je malom, a svjedoi kako je on sam u tome odigrao vodeu ulogu,
za to ga je Miloevi poslije honorirao najviim politikim funkcijama. Dogaaje na
izvanrednom etrnaestom kongresu Saveza komunista Jugoslavije opisuje kao Miloevievu strateku pogreku jer je htio politiki nadigrati antisrpsku koaliciju unutar jugoslavenskih komunista, ali je dolo do prekida kongresa. Jovi zakljuuje kako
je raspad jugoslavenske Partije bio lo po srbijanske interese. Miloevievu odluku o
prekidu ekonomskih veza sa Slovenijom takoer je smatrao pogrekom jer su mnoga
srbijanska poduzea usko suraivala sa slovenskima. Jedna od najveih Miloevievih

909

PRIKAZI KNJIGA

SP, br. 3., 903.-941. (2010)

pogreaka, prema Joviu, odugovlaenje je s uvoenjem viestranakog sustava, jer

smatra kako nakon svih prethodnih dogaaja nisu mogli izgubiti izbore, a to je kanjenje imalo negativne posljedice na percepciju Srbije na meunarodnoj sceni u buduim
vremenima. Slijedi opis oujskih demonstracija 1991. i intervencije savezne vojske na
ulicama Beograda, koja je bila opravdana zbog pozadine opozicijskih ciljeva.
Ulogu Miloevia u raspadu SFRJ ne smatra negativnom jer, po autoru, nije moglo
biti drugaije uslijed povijesnih okolnosti na globalnoj i lokalnoj razini. Agresija Srbije
na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bila je, prema Joviu, obrana srpskoga naroda i
njihova prava na samoopredjeljenje, a ulogu meunarodne zajednice u tim dogaajima ocijenio je negativnom jer je krila meunarodno pravo. Stvaranje SR Jugoslavije
1992., koju su tvorile Srbija i Crna Gora, prolo je u politikim previranjima oko ingerencija republika i savezne vlade. Jovi tvrdi da su konstitutivnim elementima nove
drave ostavljene prevelike ovlasti, koje su blokirale vlast na saveznoj razini. Bio je protivnik dolaska amerikoga poslovnog ovjeka Milana Pania na elo savezne vlade, ali
je popustio pod Miloevievim pritiskom. Pania je smatrao amerikim ovjekom koji
je smijenjen nakon Miloevieve spoznaje kako je tome tako, a ista je sudbina snala
i prvoga predsjednika SR Jugoslavije i oca nacije Dobricu osia koji je Paniu dao
potporu. Miloevievu kadrovsku politiku unutar institucija ocijenio je samovoljnom,
pa tako opisuje epizodu kada je medijskim pritiskom postavio svoga ovjeka na mjesto
predsjednika beogradske organizacije Socijalistike partije Srbije (SPS) unato protivljenju lanstva toga odbora. Svjedoi kako je Miloevi samo jednom prepustio dio
apsolutne vlasti koju je imao, a to se dogodilo kada je autora postavio na elo SPS-a u
svibnju 1991., no ubrzo je promijenio miljenje. Jovi opisuje metodologiju politikoga djelovanja kojom je Miloevi ponovno zasjeo na elo vlastite stranke u ljeto 1992.
Posebno je negativno apostrofirao osnivanje Jugoslavenske levice (JUL) i Miloevievu
ulogu u tome, smatrajui da je to oslabilo snagu njihove stranke. Poslije je zakljuio
kako je osnivanje JUL-a imalo za ulogu ienje kadrova za koje je Miloevi smatrao
da su nepodobni po razliitim osnovama, a taj je strateki manevar doveo do organizacijskog uruavanja njegove matine stranke. lanove JUL-a opisuje kao interesnu
skupinu novonastalih bogataa, koja se obogatila u tranzicijskom razdoblju, a nakon
toga je trebala preuzeti i politiku vlast. Jovi je od samoga poetka imao negativno
miljenje po pitanju politike suradnje s JUL-om te tvrdi kako ga je to stajalo i politike smjene 1996. Dokaz autorovim tezama bio je i slab rezultat koalicije SPS-a i JUL-a
na izborima 1996. Miloevi je pokuao politikim kombinacijama pretvoriti poraz
u pobjedu, ali ga je u tome sprijeio pritisak Zapada. Optuuje i srbijansku opoziciju
da zbog meusobnih podjela nije dokraja iskoristila pad Miloevieve popularnosti,
jer smatra kako su se budui dogaaji mogli odvijati povoljnije po interese Srbije da
je tada dolo do smjene vlasti. Slijedi opis odnosa s Crnom Gorom, za ije pogoranje
takoer optuuje Miloevievu politiku samovolju koja je utrla put crnogorskoj samostalnosti.
Problem Kosova kojim je zapoeo Miloeviev politiki uzlet bio je i finale njegova djelovanja u politici. Mirovni sporazum nakon intervencije NATO-a za rjeenje
kosovskoga problema bio je iznuen od strane Zapada te u toj konstelaciji snaga Miloevi nije imao izbora nego pristati na takve uvjete sporazuma. Gubitak vlasti na
izborima 2000. i njegovo izruenje Hakom sudu po Joviu je klasina likvidacija, a
zloini srbijanskih postrojbi navedeni u optunici na podruju Hrvatske, BiH i Koso-

910

PRIKAZI KNJIGA

SP, br. 3., 903.-941. (2010)

va su navodni. Zakljuuje kako je nakon Miloevieve smrti srpski narod odao priznanje bivem predsjedniku za dostojanstvenu odbranu pred sudom, gdje je ostavio
utisak pobednika argumentima koje je iznosio. U njegovoj obrani oni su prepoznavali
obranu istine i dostojanstva Srbije.
Drugi dio knjige naslovljen je Svedoenje pred Hakim tribunalom. U njemu je
transkript Jovieva svjedoenja na strani obrane u procesu protiv Miloevia. Na poetku poglavlja Jovi iznosi kako je bio osumnjienik Hakoga tuiteljstva te je u tom
svojstvu razgovarao s istraiteljima. Kako vidimo, optunica na kraju nije podignuta.
U transkriptu svjedoenja mogue je uoiti kako je Jovi ostao na istim pozicijama na
kojima je bio u prethodnome vremenu. Tako je ustvrdio kako dvije pogrene rakete
nisu granatiranje Dubrovnika, srbijansko politiko vodstvo nije imalo veze s paravojnim srbijanskim jedinicama, okupacija hrvatskoga teritorija bila je osloboenje
srpskoga naroda, a agresija na Hrvatsku graanski rat. O masakru hrvatskih civila
u Vukovaru nije znao nita, Hrvatsku nisu eljeli osvajati, nego zatititi srpske teritorije u Hrvatskoj. Albanci kao manjina nisu imali ista prava na samoopredjeljenje
kao Srbi u Hrvatskoj i BiH, a savezni premijer Ante Markovi i njegova gospodarska
politika bili su upereni protiv Srbije. Ustavne promjene 1989. u Srbiji bile su potrebne,
a one nisu promijenile status pokrajina u federaciji. Memorandum SANU nije imao
nacionalistiku platformu, a Hrvatska i Slovenija bile su za razbijanje jugoslavenske
zajednice. Uzroci agresije na Hrvatsku bili su u hrvatskoj politici, samim time i za sukob u Vukovaru, a vodstvo Srbije nije imalo utjecaja na zapovjednitvo JNA. Granice
Velike Srbije bile su politika srbijanske opozicije, odgovornost za srbijansku agresiju
na Bosnu i Hercegovinu na muslimanskom je vodstvu, pa Jovi navodi kako sumnja
da je za masakr na sarajevskoj trnici Markale u veljai 1995. kriva vojska bosanskih
Srba. U meunarodnoj su zajednici Njemaka i SAD bili glavni zagovornici ruenja
Jugoslavije i podravali nasilne secesioniste Sloveniju i Hrvatsku, a pravo na samoopredjeljenje nisu imale republike nego narodi. Politika Srbije bila je mirotvorna i borila
se za ouvanje Jugoslavije, a na kraju svjedoenja Jovi je objasnio kako je s politikih
funkcija smijenjen 1996. zbog izlaska svoje knjige Posljednji dani SFRJ.
Posljednji dio knjige naslovljen je Neka svedoenja protiv Slobodana Miloevia.
Donosi Jovievu analizu svjedoenja amerikoga diplomata Herberta OKuna, hrvatskoga politiara Stjepana Mesia, zadnjeg saveznog jugoslavenskog premijera Ante
Markovia, naelnika Kontraobavjetajne slube (KOS) JNA Aleksandra Vasiljevia i
voe pobunjenih hrvatskih Srba Milana Babia u procesu protiv Miloevia. Svjedoenje Herberta OKuna lano je teretilo Miloevia da je bio vrh zapovjedne piramide u srbijanskim agresijama, te ga je tuiteljstvo prepariralo u skladu s potrebama
svoje optunice. Svjedok Mesi takoer je iznosio lane optube, jer je Hrvatska ve
u Jugoslaviji djelovala protiv interesa Srbije kako bi zaotravanjem dola do alibija
za separatistiku politiku Hrvatske. Mesi lano tvrdi kako su republike imale pravo
na samoopredjeljenje, kao i da su Hrvatska i Slovenija svojim prijedlogom o konfederaciji jugoslavenskih republika pokuavale spasiti Jugoslaviju. Miloevi i uz etiri
glasa unutar Predsjednitva SFRJ nije imao utjecaj na njega, a zanimljivo je Jovievo
svjedoenje kako je MUP Hrvatske u nasilnoj secesiji prihvatio u svoje snage 600
Albanaca otputenih iz milicijskih struktura Kosova za obraun s hrvatskim Srbima.
Tvrdi kako je Miloevi dokazao da je Ante Markovi u svom svjedoenju lagao da su
Tuman i Miloevi u Karaorevu 1991. dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine i

911

PRIKAZI KNJIGA

SP, br. 3., 903.-941. (2010)

njegovu smjenu. Markovi je svjedoio kako mu je Tuman to izjavio na sastanku u

Zagrebu, ali je Miloevi kao dokaz predoio dnevnik Markovieva kabineta tijekom
tog vremena, gdje ne postoji zabiljeka o tom sastanku. Naelnika KOS-a Vasiljevia
kao svjedoka optube optuio je za lano svjedoenje o odgovornosti politikoga vodstva Srbije za slanje jedinica iz Srbije na ratita u Hrvatskoj zbog straha od progona.
Svjedoenje voe pobunjenih hrvatskih Srba Milana Babia ocijenio je kao iznoenje
neistina zbog ucjene Hakoga tuiteljstva, a nakon te spoznaje i vlastitog ponienja
poinio je samoubojstvo u pritvoru.
Borisav Jovi je u ovome djelu ostao na svojim starim politikim pozicijama to
se tie velikosrpskog projekta na elu s Miloeviem. Slovenija i Hrvatska su, usprkos demokratskim procedurama koje su provele uoi izdvajanja iz Jugoslavije, nasilni secesionisti, srbijanska agresija na susjedne drave i narode je opravdana, zloini
srbijanskih postrojbi poinjeni prema njima esto su navodni. U uroti protiv Srbije,
krei meunarodno pravo, veliku je ulogu imala i meunarodna zajednica. Jedina
autorova zamjerka Miloeviu je djelovanje na unutarnjem politikom planu Srbije
zbog politike samovolje, utjecaja Miloevieve supruge na politiku i slabe demokratizacije politikoga sustava Srbije. Bez obzira na sve Jovievo je djelo svjedoanstvo
o srbijanskom politikom voi i politikom ivotu u Srbiji koje donosi mnoge detalje
toga vremena potrebne za istraivanje ove problematike.
DOMAGOJ KNEEVI

ore BUBALO, Katarina MITROVI, Radmila RADI, Jurisdikcija katolike

crkve u Sremu, Slubeni glasnik, Beograd 2010., 326 str.
Hrvati u istonome dijelu Srijema nali su se raspadom Jugoslavije odvojeni dravnom granicom od svoje matine akovako-srijemske biskupije, odnosno Hrvatsko-slavonske metropolije. Stoga je Sveta Stolica niz godina pokuavala nai rjeenje
koje bi najvie odgovaralo tamonjim katolicima, iji je broj prepolovljen kao posljedica iseljavanja i progona kojima su bili izloeni od 1991. do 1995. godine. Tako je
1999. osnovan posebni Srijemski vikarijat (u sklopu akovake i Srijemske biskupije),
a 2008. utemeljena je zasebna Srijemska biskupija sa sjeditem u Sremskoj Mitrovici.
Ona je i dalje ostala sufragan akovake dijeceze, sada uzdignute na rang akovako-osjeke metropolije i nadbiskupije. Unato tome nova biskupija nije dio Hrvatske
biskupske konferencije, nego Meunarodne biskupske konferencije sv. irila i Metoda, koja obuhvaa rimokatolike i grkokatolike dijeceze na podruju Crne Gore, Makedonije i Srbije. Tim je potezom Sveta Stolica, u skladu sa svojom tradicijom, samo
potvrdila ve postojeu politiku realnost. Status Srijemske biskupije kao sufragana
akovake nadbiskupije ouvan je samo kao potvrda i spomen na vrstu viestoljetnu
politiku i etniku povezanost tih dvaju prostora.
Knjiga Jurisdikcija katolike crkve u Sremu, izdana u suautorstvu troje srpskih
povjesniara, a tiskana uz potporu Ministarstva vjera Srbije, predstavlja koristan do-

912