Professional Documents
Culture Documents
Besede Sveti Jovan Sangajski
Besede Sveti Jovan Sangajski
BESEDE
sadraj
U POETKU BEE RE, I RE BEE U BOGA, I RE BEE BOG
Na Liturgiji na dan Svetloga Vaskrsa ita se poetak Jevanelja po Jovanu o
Boanskoj Rei. Kada sve ispunjava Svetlost Vaskrsenja Hristovog i nebesa se
sjedinjuju sa zemljom u slavljenju Pobednika nad smru, Jevanelje nam
saoptava ko je On: "U poetku (po starom prevodu - od iskona) bjee Rije. "
O Rei se govorilo jo u Starom Zavetu: "Rijeju Gospodnjom nebesa se
stvorie, i Duhom usta Njegovijeh sva vojska njihova" (Ps. 33, 6), "Posla Rije
Svoju i iscijeli ih" (Ps. 106, 20). Posebno ivopisno i upeatljivo o monom
delovanju Rijei Boije je reeno u knjizi Premudrosti Solomonove.
Pa ipak, starozavetni ljudi su pod Reju Boijom podrazumevali samo
projavljivanje volje i delovanja Boijeg. A sada Jovan donosi blagu vest da Re
Boija jeste Sam Sin Boiji Jedinorodni, Drugo Lice Svete Trojice.
Zato se Sin Boiji isto tako naziva Reju?
Zato to kroz Njega Otac izraava Svoju volju.
Re Boija nije ono to je re ljudska. ovek reju izraava svoje misli i elje. Ali
re koju ovek kae utiava se i iezava. elja koja se njome izraava ponekad
se ispunjava, a esto ostaje neispunjena.
Re Boija vena je i svemogua. Ona je uvek u Bogu. Re ljudska jest snaga
koja mu slui. Re Boija jeste Drugo Lice Svete Trojice. Ona je Sama Bog.
Bog Re jeste Sin Boiji i voli Oca i sve dobrovoljno tvori po volji Njegovoj.
Preciznije - oni imaju istu volju.
Bog Otac voli Sina Svoga i sve stvara kroz Njega. Nita Otac ne naini
nezavisno od Sina. "Sve kroz njega postade. " Sve je kroz Njega poelo da
postoji i bez Njega nita ne doe u postojanje, to postoji: "Sve kroz Njega
postade, i bez Njega nita ne postade to je postalo" (Jn. 1, 3). (Kao to je
reeno u 2. lanu Simvola Vere. ) Kada se u knjizi Postanja kae da prilikom
stvaranja sveta Bog "ree neka bude svjetlost, ree neka bude suho /zemlja/",
onda to znai da je Bog poeleo da stvori svetlost, zemlju i ostalo, i da je Re,
Sin Njegov, to izvrila.
Re Boija daje ivot. On je izvor ivota: "U Njemu bjee ivot i ivot bjee
svjetlost ljudima. "
Re Boija jeste Svetlost, kroz Njega se objavljuje Bog Otac i saoptava Svoju
boansku volju: "Bjee svjetlost istinita koja obasjava svakoga ovjeka koji dolazi
na svijet" (Jn. 1, 9).
Ovu Svetlost ne moe da sakrije nikakva tama: "I svjetlost svijetli u tami i tama je
ne obuze. "
Mrak greha je zavladao oveanstvom posle prvorodnog greha, ali nije mogao
da sakrije Boansku Svetlost.
U skladu sa voljom Oevom, Sin Boiji je osvetao svet, siavi na zemlju i
ovaplotivi se. "I Rije postade telo i nastani se meu nama" (Jn. 1, 14).
Od Boga bejae poslat Jovan Pretea da Mu pripremi put u srca ljudska. On je
propovedao o Hristu i pozivao da se veruje u Njega, jer je On Sin Boiji.
Davno pre toga preko Mojsija je bio dat Zakon. Ali Zakon, ograniavajui zlo, nije
mogao da spase ljude. Izvravajui Zakon na spoljanji nain, ljudi su ostali puni
zla u sebi. Zato svet nije prepoznao Svoga Tvorca to je doao na zemlju, Sina
Boijeg: "U svijetu bjee, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna; svojima
doe i svoji ga ne primie" (Jn. 10-11). Potovaoci Zakona nisu prihvatili Re
ovaploenu, jer im nepodnoljiva bee Svetlost Njegova.
Ali Izvor ivota, Koga oni smrti predadoe, siavi u ad uniti ga, tamu rastera
Svojom Boanskom Svetlou.
Vaskrsnuvi iz mrtvih, Hristos otvori dveri Carstva Slave Svoje svima koji u Njega
veruju. Oni koji poverovae u ovaploenog Sina Boijeg primie Ga u duu svoju
i srcem postaju deca Boija. Blagodat Boija duhovno ih preporaa, ulazei u
njih i dajui snagu da ljube Istinu i tvore volju Gospodnju. "A onima koji Ga
primie dade vlast da budu eda Boija, onima koji vjeruju u Ime Njegovo" (Jn.
12).
Oni koje blagodat preporodi, ako do kraja zemnog ivota u njoj ostanu i nastave
da idu putem to ga pokaza Hristos, Svetlost istinska, postaju dostojni da prime
od Njega novi dar: oni e veno zadovoljstvo imati u Carstvu Oca Nebeskog
posmatrajui Slavu Sina Njegovog Jedinorodnog, Slavu koja prevazilazi sve na
svetu, i oseae pri tome radost i blaenstvo neopisivo.
Ista veita Re Boija, koja stvori svet, spase i preporodi za novi, radosni ivot
rod ljudski svojim Ovaploenjem i Vaskrsenjem.
Svetlo Vaskrsenje je pobeda Boga Rei, dan pobede njegove nad paklom i
smru, poetak ivota novog i veselja venog, to nam ih pokloni.
Rei sabespoetnoj Ocu i Duhu, od Djeve roenoj radi spasenja naeg, zapojmo,
verni, i poklonimo se, jer nas udostoji da se u ploti na Krst uznese, i smrt
podnese, i da umrle vaskrsne slavnim Svojim Vaskrsenjem.
Jedinorodni Sine i Rei Boija, Koji si besmrtan, smru smrt pobedio, Jedan jesi
od Svete Trojice, po slavi ravan Ocu i Svetome Duhu, spasi nas.
sadraj
BOG JE OGANj
Bog je sveprodirui oganj. Kada se predmet primakne vatri, on se menja: ili
izgori, ili se okali.
Tako ovek, pribliavajui se Bogu ili propada ili se spasava.
Oganj je uvek oganj. Ali u dodiru sa njim nastaje i pepeo, i elik, u zavisnosti od
toga ta ga dodiruje.
Tako se dogaa i sa ovekom i sve zavisi od toga ta e on doneti do Boanskog
ognja - u kakvom stanju e on pristupiti Bogu. Ako se ponaa poput gvoa,
onda e snaga gvoa postati elina. Ako se rastopi do krhkosti slame izgoree.
Svaki ovek e, pre ili kasnije, neminovno pristupiti Bogu i teko njemu ako se ne
pripremi za taj susret.
Tolstoj se nepaljivo, samouvereno pribliio Bogu, a ne u strahu Boijem,
priestio se nedostojno i postao je otpadnik od Boga.
Nastupie trenutak kada emo doi u dodir sa silom Boijom, eleli mi to ili ne.
Lopata je u ruci Boijoj. Lopatom se razvejava zrno i slama, i ovu poslednju nosi
vetar, a zrno pada pred noge Domaina i prikupljaju ga u itnicu, a slama se
ostavlja ili spaljuje.
Neminovan je susret sa Gospodom i treba se spremati za taj susret.
Gresi nai - to je slama koja e izgoreti prilikom tog susreta. Treba sami unapred
da o sebi sudimo i da se sami, pripremajui se za taj susret, odvojimo od slame,
da spalimo slamu grehova pokajanjem.
Ili e samo oni biti spaljeni ili e zajedno sa njima izgoreti i sam ovek, koji se
prepusti grehu.
Potrebno je znati za Strani Sud i odnositi se prema tome danu i dogaaju kako
sleduje. Treba oistiti duu svoju, treba se moliti.
Prema tom dogaaju se treba odnositi jasno i svesno, a ne kao ivotinja, koja
okree glavu da ne bi videla opasnost.
sadraj
CRKVA JE TELO HRISTOVO
"I On (Hristos) je glava tijela Crkve" (Kol. 1, 18) "koja je tijelo njegovo, punoa
Onoga koji sve ispunjava u svemu" (Efes. 1, 23).
Vie puta u Svetom Pismu Crkva se naziva Telom Hristovim. "Sada se radujem
svojim stradanjima za vas... za tijelo njegovo, koje je Crkva" (Kol. 1, 24), pie o
sebi apostol Pavle.
Apostoli, proroci, jevanelisti, pastiri i uitelji, kae upravo on, dati su od Hrista
"za djelo sluenja, za sazidanje tijela Hristova"(Efes. 4:11-12).
U isto vreme u Telo i Krv Hristovu preobraavaju se hleb i vino kroz Boansku
Liturgiju i vernici se njima prieuju. Tako je odredio Sam Hristos, koji je
priestio Svoje apostole na Tajnoj Veeri uz rei "uzmite, jedite, ovo je tijelo moje;
pijte iz nje svi, jer ovo je krv moja Novoga zavjeta" (Mat. 26, 26-28).
A kako istovremeno Telo Hristovo jesu i Crkva i Svete Tajne?
Vernici su i sami udovi Tela Hristovog - Crkve i prieuju se Telom Hristovim
kroz Svete Tajne?
I u jednoj i u drugoj situaciji naziv "Telo Hristovo" ne koristi se u prenosnom, nego
u najdoslovnijem znaenju ove rei. Mi verujemo da Svete Tajne, zadravajui
oblik hleba i vina, jesu istinsko Telo i istinska Krv Hristova. Isto tako verujemo i
ispovedamo da je Hristos Sin Boga ivoGa, doavi u svet da spase grene,
postao pravi ovek i da je plot Njegova, koju primi od Djeve Marije, bila prava
ljudska plot; da je telom i duom Hristos bio istinski ovek, u svemu slian
ostalima, osim greha, ostajui u isto vreme istinski Bog. Boanska priroda se nije
umanjila i izmenila kod Sina Boijeg prilikom Njegovog ovaploenja, kao to se
tada nije izmenila ni ljudska priroda, nego je u potpunosti zadrala sve svoje
ljudske osobine.
Nepromenljivo i nesliveno, zauvek, "neodvojivo i nerazluivo" sjedinili su se u
Jednoj Linosti Gospoda Isusa Hrista Boanstvo i oveanstvo.
Ooveio se Sin Boiji da bi ljude uinio priasnicima Boanske prirode (2. Pet.
1, 4), da bi oveka koji pade u greh i smrt oslobodio od njih i uinio besmrtnim.
"sve je pred njim otkriveno", - ali sada svu teinu i mrskost njihovu osea i
Njegova ljudska priroda. On strada onako kako sami grenici ne stradaju, poto
oni svojim ogrubelim srcem ni ne oseaju koliko greh pogani oveka i udaljava
ga od njegovog Tvorca. Stradanje Njegovo jo je jae s obzirom da On vidi tu
ogrubelnost i osurovelost srdaca, da su ljudi "oslepeli srca svoja, da ne vide, i ne
ele da uju uima svojim i da se obrate, da bi ih On iscelio". On vidi da se sav
svet odvraa od Boga Koji mu je doao u ljudskom obliju. Ide as i ve je nastao
(Jn. 16, 31) kada e se razbeati ak i oni koji su Ga do malopre uveravali u
svoju spremnost da za Njega poloe svoje ivote. Sam e na krstu visiti
Bogoovek, zasut kiom poruga naroda koji e doi da gleda takav prizor. Samo
nekoliko dua Mu je ostalo verno, ali i one svojom nemom tugom i
bespomonou uveava]u stradanja ljubveobilnog srca Djevinog Sina. Niotkuda
pomoi...
Istina, ni u tim trenucima On nije sam, jer Otac je sa Njim svagda (Jn. 8, 29, 10,
30). Ali, da bi osetio svu teinu posledica greha, Sin Boiji e dobrovoljno
dopustiti svojoj oveanskoj prirodi da oseti i uas razdvojenosti od Boga. Taj
stravini tren bie nepodnosiv za sveto, bezgreno bie. Silni krik otee se iz
usta Njegovih: "Boe Moj, Boe Moj, zato Si me ostavio? " I predviajui taj tren
sveta dua se puni uasnuem i uzbuenou.
Jo pre, kad su Isusu doli Jelini da bi Ga videli, On je Svojoj oveanskoj prirodi
dopustio da oseti pribliavanje tog strahotnog asa. Kad su mu dole "ovce iz
drugog tora", Bogoovek je video da je ve blizu as kad e Mu, na krst
podignutom, prii. Zadrhtala je oveanska priroda, smutila se dua Njegova. Ali
Isus je znao da je bez stradanja nemogue spasenje ljudi, da e bez stradanja
Njegova zemaljska delatnost ostaviti isto tako malo traga kao i zrno koje je dugo
lealo na povrini tla, sve dok ga sunce nije osuilo. Zato se On tada odmah
obratio Ocu, da Otac ne dozvoli da ljudske slabosti ne ovladaju svim mislima i
eljama Njegove oveanske prirode: "Sada je alosna dua Moja, i ta da
kaem: Oe, spasi Me od asa ovoga. Ali zbog ovog asa sam i doao". I,
obodrivi Se seanjem na to zbog ega je On doao na zemlju, Hristos Se moli
da se ispuni volja Boja - spasenje ljudskog roda: "Oe, proslavi ime Tvoje"
-proslavi ga na zemlji, meu ljudima, pokai Sebe ne samo kao Tvorca, nego i
kao Spasitelja (Sv. Vasilije Veliki, "Protiv Evnomija", knj. 4). "I proslavio sam, i
opet u proslaviti" - uo se glas s neba, javivi da nastupa vreme ispunjenja od
veka skrivene Boje Tajne (Kol. 1 , 26; Ef. 1, 9; 3, 9).
I evo, sada, to je ve nastupilo. Ako je i pre drhtala i uzbuivala se ljudska priroda
Hristova pri misli o onom ta dolazi, ta ona sad osea, kad Se On u oekivanju
Svojih neprijatelja i izdajnika poslednji put nasamo moli Bogu? Gospod je znao
da e svaka Njegova molitva biti usliena (Jn. 11, 42), znao je da e, ako zamoli
oca da Ga izbavi od muenja i smrti - On poslati vie od dvanaest legiona angela
(Mt. 26, 53), da Ga odbrane. Ali, zar je On za to doao? Zar za to da bi se u
poslednjem asu odrekao od ispunjenja onoga to je Sam On predjavio u
Svetom Pismu?
Pa ipak, duh je bodar, ali je telo slabo. Duhom gori (Rm. 12, 11) i sada Isus,
elei samo jedno - da ispuni volju Boju. Ali po samoj prirodi svojoj oveansko
jestestvo se gnua stradanja i smrti ("Tano izloenje pravoslavne vere", knjiga
III, glave 18, 20, 23, 24; Blaeni Teofilakt; Jovanova "Lestvica", Beseda esta, "0
pamenju smrti"). Dobrovoljno je Sin Boji primio tu nemonu prirodu. On sam
Sebe predaje na smrt radi spasenja sveta. I On pobeuje, mada osea strah
smrtni kako se pribliava i gnuanje prema stradanjima ("Lestvica", tamo; Blaeni
Avgustin; "Tano izloenje pravoslavne vere", knjiga 3, 24). Sada e ta stradanja
biti naroito uasna, ne toliko sama po sebi, koliko zbog toga to je do dna
potresena dua Bogoovekova.
Za Njega je neizrecivo teko da na Sebe primi ljudski greh. Taj greh davi Isusa,
ini prestojea stradanja nepodnosivim.
Hristos zna da e, kad stradanja budu na vrhuncu, On biti sasvim sam. Ne samo
da meu ljudima niko ne moe da ih olaka "ekah nekog da se saali i ne naoh
ga, i pogledah i ne bi pomonika, i pomislih - i niko me ne zastupi" (Ps. 68, 21; Is.
63, 5) - nego e Mu ak, da bi potpuno oseti teinu grehova, biti doputeno da
oseti i teinu razdvojenosti od Nebeskog Oca. I u tom trenutku njegova ljudska
volja moe da poeli da izbegne stradanja Da ne bude! Neka se nijednog trena
Njegova ljudska volja ne razmimoie sa Boanskom. Za to i moli Bogoovek
Svog Nebeskog Oca Ako je mogue da oveanstvo vaspostavi svoje jedinstvo
sa Bogom bez novog strahotnog prestupa protiv Sina Bojeg (Sv Vasilije Veliki,
"Protiv Evnomija", knj. 4) bolje bi bilo da ne bude tog asa. Ali, ako samo tako
oveanstvo moe biti ponovo privueno svom Tvorcu, neka se i u tom sluaju
ispuni blagovoljenije volje Boje. Neka bude volja Njegova, i neka oveanska
priroda Isusova ak i u najuasnijim trenucima ne poeli nita, osim jednog ispunjenja volje Boje, savravanja Bojeg domostrojiteljstva. Upravo o tome Se i
molio Hristos u Getsimanskom vrtu, "sa silnim vapajem i sa suzama u dane tela
Svoga prinosio molitve i moljenja Onome koji Ga moe spasiti od smrti", po rei
Svetog Pavla.
On je prineo molitve i moljenja Onome Koji Ga moe spasiti od smrti, ali se nije
molio za izbavljenje od smrti. Kao da je ovako govorio Gospod Isus Hristos Svom
Boanstvenom Ocu: "Ava, Oe Moj, Oe Onoga Koga Si poslao da u jedno
sabere narod Izrailjski i rasejanu decu Boiju - narode neznaboake, da bi iz
dvoje sazdao jednog novog oveka, i posredstvom Krsta ih pomirio sa tobom.
Sve je mogue Tebi, mogue je sve to odgovara Tvojim bezgraninim
savrenstvima. Ti zna da je ljudskoj prirodi svojstveno da se gnua stradanja,
da ovek hoe svagda da "vidi dane dobre" Ali onaj koji Tebe ljubi svim srcem,
svom duom svojom i svim razumom svojim, eli samo ono to je ugodno Tvojoj
volji, dobroj i savrenoj. Ja, Koji sam na zemlju doao radi ispunjenja Tvoje
premudre volje i radi toga uzeo udeo u telu i krvi, primivi ljudsku prirodu sa svim
njenim nemoima, osim grehovnih, takoe bih eleo da izbegnem stradanja, ali
samo pod jednim uslovom - da to bude po Tvojoj svetoj volji. Ako je mogue da
delo domostroja bude obavljeno bez novog stranog zloina od strane ljudi, ako
je mogue da ne oseam ta duevna stradanja kojima e se kroz nekoliko
asova pridruiti uasna stradanja ljudskog tela, ako je to mogue - izbavi Me
onda od ispitanja i iskuenja koja su ve nastupila i koja tek predstoje. Izbavi Me
od neophodnosti da osetim posledice Adamovog prestupa. Ali, ovu molbu Mi
namee nemo Moje ljudske prirode, a neka bude tako kako je ugodno tebi, neka
se ispuni volja ne nemone ljudske prirode, nego Na zajedniki, predveni svet
njegovih usta zauo smerni glas: "Pomeni me, Gospode, kada doe u Carstvu
svome. "
To je bio vapaj biveg razbojnika, a sada novog uenika Hristovog, koji poverova
u Hrista onda kada Ga raniji uenici napustie.
"Razbojnik blagoslovi, a ja se odrekoh" (sjedalen, glas 5), jecae posle tuno sv.
apostol Petar. U to vreme u Gospoda posumnjae i svi ostali apostoli.
ak i sv. Jovan Bogoslov, koji je nerazdvojno pratio svoga Uitelja i stajao kod
Krsta na Golgoti, iako je nastavio da bude veran Isusu koji ga ljubljae, ne
imadijae tada savrenu veru u Boanstvenost svoga Uitelja: tek posle
Vaskrsenja, uavi u prazan grob, u kome su leali pokrovi i ubrus koji obavijahu
mrtvo Telo Hristovo, on "vidje i vjerova" da je Hristos vaistinu vaskrsao i da je Sin
Boiji.
Apostoli su se pokolebali u svojoj veri u Isusa, kao u Mesiju, zato to su oni
oekivali i eleli da u Njemu vide Cara zemaljskog, u ijem e Carstvu oni moi
da sede "desno i levo" od Gospoda.
Razbojnik je shvatio da carstvo ponienog i sramnoj smrti preputenog Isusa iz
Nazareta "nije od ovoga svijeta". Ali upravo to carstvo razbojnik je sada i traio.
Zatvarala su se za njim vrata zemnoga ivota, otvarala se venost. Sveo je
raune sa zemaljskim ivotom, sada je mislio na ivot veni. I na pragu venosti
razumeo je tatinu slave zemaljske i carstava zemaljskih. On je postao svestan
da se veliina sastoji u pravednosti i u pravednom Isusu koga su nevinog muili
on je ugledao Cara pravde. Ne trai on od Njega slavu u carstvu zemaljskom,
nego spasenje due svoje.
Vera razbojnikova, koja se rodi iz divljenja Hristovoj moralnoj veliini, pokazala se
jaom nego vera apostola, koji su bili opinjeni uzvienou Hristovog uenja, ali
su jo uvek vie verovali u Njega zbog uda i znamenja koja je tvorio.
Sada se nije dogodilo udesno izbavljenje Hristovo od neprijatelja njegovih i
pokolebala se vera apostola.
Ali trpljenje, sveopte pratanje i vera u to da ga uje Otac Njegov Nebeski tako
su jasno pokazali pravednost Isusovu, Njegovu moralnu uzvienost da se, poto
je zbog nje poverovao u Hrista, nije mogao pokolebati onaj koji je traio duhovni i
moralni preporod.
A upravo je za tim i udeo razbojnik koji postade svestan svog dubokog pada.
On nije traio od Hrista da bude u Carstvu Njegovom "levo ili desno od Njega",
nego je svestan svoje nedostojnosti, smerno molio samo "da ga pomene u
Carstvu svome", da mu da makar najneznatnije mesto.
On je otvoreno pred svima ispovedao Raspetog Hrista kao Gospoda i molio Ga
da mu se smiluje.
Smerna vera u Hrista uini ga ispovednikom. Po volji svojoj on bee ak
muenik, jer, poto se ne uplai da prizna za svoga Gospoda od svih odbaenog
"Cara Judejskog", na Koga bee usmerena sva mrnja bezbrojnog naroda koji se
okupi tih dana u Jerusalim iz svih krajeva sveta na praznik Pashe i zajedno sa
svojim stareinama i svetenicima huljae na Hrista, sigurno se ne bi uplaio ni
da strada za Njega.
Da bi spasao oveka koji kroz prvobitni greh otpade od Boga i postade smrtan,
po predvenom Savetu Svete Trojice pokoravajui se volji Oca Sin Boiji sie na
zemlju, rodi se delovanjem Svetoga Duha od Prisnodjeve Marije, objavi ljudima
Istinitog Boga Oca i Njegovu Boansku volju, poui ih istinskom potovanju
Boga, postradavi zbog grehova naih, sie u ad i, oslobodivi odatle due
umrlih, vaskrsnu iz mrtvih.
Jo pre stradanja Svoga obeao je Hristos Svojim apostolima, koje izabra meu
uenicima Svojim, da e im dati vlast da vezuju i razreuju - da ljudima oprataju
grehove ili da im ih zadravaju. Ovaj blagodatni dar posle Svoga Vaskrsenja nije
dao bilo kome od apostola posebno, nego svima njima zajedno: On je stvorio
Crkvu Svoju, uvara te blagodati, sjedinio u njoj sve koji Ga vole i u Njega veruju.
Obeavi apostolima da e im dati silu vinju, - poto im posla Duha Svetoga,
izvrivi sve radi ega je doao na zemlju, Gospod Isus Hristos se vaznese na
nebo, zadobivi i po oveanstvu onu ast i slavu, koju i pre stvaranja sveta
imadijae kao Sin Boiji.
Poto se spusti na uenike Hristove, kako je obeano, Duh Sveti utvrdi ih u veri
Hristovoj i blagodau Svojom izli na njih darove Boije. On ih ojaa radi
propovedanja i izvravanja Hristovog uenja u ivotu, radi organizacije Crkve
koju Hristos sazda i Sveti Duh uini delatnom.
Crkvom, iji se temelj nalazi na zemlji i glava joj je Sin Boiji to sedi s desne
strane Oca, tajanstveno upravlja Duh Sveti. Ona unutarnje ujedinjuje decu svoju i
sjedinjuje ih sa Bogom. Blagodatni darovi Boiji, preko Crkve, izlivaju se na one
koji nastoje da idu putevima Hristovim, osveuju i jaaju sve dobro u njima,
oiuju od greha i neisti svake, inei ih sposobnima da budu prebivalita sjaja
slave i sila Boijih.
Kroz Crkvu oveanstvo postaje priesnik Boanske prirode, stupa u najbliskiji
odnos sa Svetom Trojicom.
Osveuje se i sa Bogom opti ne samo dua nego i telo ljudsko u prieivanju
Telom i Krvlju Hristovom, kroz Koga se sjedinjuje sa itavom Svetom Trojicom.
Blagodau Boijom, uz uee sopstvene volje i napora, ovek postaje nova tvar,
sudeonik venoga Carstva Boijeg.
Za to Carstvo Boije to e doi priprema se i priroda, radi predstojeeg
oienja ognjem od posledica grehova ljudskih i prokletstva koje je na njoj. Ona
dobija nagovetaje osveenja silaskom Svetoga Duha na nju prilikom
bogojavljenskog osveenja vode i mnogih drugih crkvenih slubi, da bi potom
postala nova zemlja i novo nebo.
To e se dogoditi kada se navri vreme koje Bog Otac odredi i Sin Boiji u slavi
doe da sudi svetu.
Tada e oni koji su ljubili Boga i sjedinili se sa Njim zablistati od zraka Boanske
Svetlosti i veno e se naslaivati nestvorenom svetlou Trijedinog Boanstva,
Jedinosutne, ivotvorne i Nerazdeljive Trojice.
Ba Njoj (Trojici), Bogu, Tvorcu i Spasitelju naemu neka je slava, ast i
poklonjenje u vekove vekova:
"Doite, ljudi, poklonimo se triipostasnom boanstvu, Sinu i Ocu, sa Svetim
Duhom: jer Otac pre veka rodi Sina, koji je od venosti i iste asti i Duh Sveti se
sa Sinom proslavi: jedna sila, jedno sutastvo, jedno Boanstvo. A njemu se svi
poklanjamo govorei: Sveti Boe, koji Sinom sve tvori, sadejstvom Duha
Svetog; Sveti Krepki, Kroz kojega Oca poznasmo i Duh Sveti u svet doe; Sveti
Besmrtni, Due Utehe, koji od Oca izlazi i u Sinu poiva: Trojice Sveta, slava
Tebi. "
sadraj
BESEDA O DVE GOZBE
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Danas duhovno gledamo dve gozbe, o kojima nam govore dananje
jevaneoske propovedi.
Jednu gozbu, opisanu u prii, priprema car pun blagonaklonosti i milosti. Pa ipak,
oni koji su na nju pozvani ne dooe kada je gozba bila spremljena. Oni su vie
drali do toga da se bave, ko trgovinom, a ko svojim domaim poslovima; a neki,
uhvativi glasnike, izruie i ak ubie neke. Razgnevljeni car, poto strogo kazni
krivce, ponovo posla sluge svoje - da pozovu na gozbu svakoga koga sretnu. I
okupi se zvanica mnogo i kada car prie da ih pogleda, ugleda jednoga
neobuena u praznino ruho. Car ga zapita zato nije odeven kako prilii, a onaj
utae, pokazavi time prezir prema caru i nepostojanje elje da uestvuje u
svetkovini, zbog ega bjee izbaen napolje. Tako je na tu gozbu bilo mnogo
zvanih, ali je malo bilo izabranih, koji uestvovae na veeri.
Druga gozba nije alegorijska, nego je stvarna. To je gozba bezbonoga Iroda.
Kao to se zna, na nju niko od zvanica nije odbio da doe, svi. su bili sveano
obueni i uivali su do mile volje. Ona se odvijala u pijanstvu, obesti koju nije
obuzdavao stid ni savest i zavrila se najveim zloinom, ubistvom Jovana
Krstitelja.
Ove dve gozbe su slike dva naina ivota, dve vrste uivanja. Prva je slika
duhovne gozbe, duhovnog zadovoljstva. Nju priprema Gospod. Ova gozba je
Crkva Hristova. Mi smo pozvani na tu gozbu kada nas pozivaju na uee u
bogosluenjima, posebno u Boanskoj Liturgiji i kroz prieivanje Boanstvenim
Telom i Krvlju Hristovom, na injenje dobra, smotrenost i razboritost. Ne
odazivamo se pozivu na tu gozbu kada ne idemo na crkvene slube, kada
umesto dobra inimo zlo, kada pretpostavljamo svakodnevne brige i zadovoljstva
boanskom ivotu. Mi ne dolazimo u svadbenoj odei kada unosimo tue, greno
raspoloenje u taj ivot. Svako od nas mnogo puta u toku dana je pozvan na ovu
gozbu i odbija poziv svaki put kada plotsko i greno pretpostavlja duhovnom i
boanskom.
Na Irodovu gozbu takoe smo pozvani mnogo puta u istom danu. Mi esto ne
primeujemo odmah da nas zlo kua. Greh uvek poinje od malog. Irod je ak u
poetku sa uivanjem sluao Jovana Krstitelja, on je intimno bio svestan
grenosti svoga postupka, ali se nije borio protiv greha i stigao je do ubistva
najveeg pravednika. Mi odlazimo na Irodovu poganu gozbu svaki put kada
umesto dobra biramo zlo, plotska, grena zadovoljstva, nemilosrdnost, nebrigu
za svoju duu i tako dalje.
tako u svetovnoj umetnosti, tim pre isto tako mora biti u duhovnoj umetnosti, gde
se prikazuje vie, nebesko, duhovno.
Ikona nije portret; portret prikazuje samo zemaljski lik oveka, a ikona prikazuje i
njegovo unutarnje stanje. ak i ako se prikazuje samo spoljanji lik /forma/, u
razliitim momentima svi prikazi e biti razliiti. Preblaeni mitropolit Anastasije je
priao da je, dok je bio student duhovne Akademije, sa drugim svojim vrnjacima
bio u Krontatu na bogosluenjima pravednog oca Jovana. I kada je otac Jovan
zavravao Liturgiju lik mu bejae obasjan svetlom, kao u Mojsija kada je silazio
sa Gore sinajske. Posle nekog vremena otac Jovan ih je primao kod sebe u keliji
i izgledao je kao obian ovek.
Pa i Sam Gospod na Isus Hristos pokaza nam jednom Svoju slavu Boansku na
brdu Tavoru, a u ostalo vreme on je izgledao kao obian ovek i ljudi su se udili
odakle Njemu takva mo i uda.
Ikona mora da prikae ne samo spoljanje nego i unutarnji ivot, svetost i
bliskost nebu. Najee se to prikazuje u licu i njegovom pogledu, a u skladu sa
tim se mora slikati i ostali deo ikone. Na prikazivanje stanja duha koji je skriven
ispod ploti i usmeravana je sva panja naih pravoslavnih ikonopisaca. to je
bolje to polazilo za rukom, to je bolja bila ikona. esto je pri tome dolazilo do
nesavrenog prikazivanja ovih ili onih delova tela, ne zato to su to ikonopisci
inili svesno, ve zato to im ostvarivanje najvanijeg cilja nije uvek dozvoljavalo
da obrate dovoljno panje na sporedne strane. Uostalom, ak i kada bi se pravile
obine fotografije, posebno neoekivane, sigurno bi se na mnogima dobili
neprirodni poloaji ljudskih tela, koje mi obino ne primeujemo.
Nemogue je naslikati ikonu samo prikazavi spoljanji oblik tela, ve se na njoj
moraju odraavati nevidljivi podvizi i mora blistati slava nebeska. To najpotpunije
moe da uini onaj ko sam ivi duhovnim ivotom i kome su razumljivi i bliski
ivoti svetitelja. Zato su nai stari ikonopisci uvek to inili i pripremali su se za to
postom i molitvom. Mnogim tako naslikanim ikonama Gospod je dao udotvornu
mo.
Naravno, svaka ikona se posle osveenja mora potovati i prema njoj se ne treba
odnositi sa omalovaavanjem i bez potovanja, zbog ega emo se uzdrati od
rasprave o ikonama koje se ve nalaze u hramovima, ali uvek moramo da teimo
boljem i, to je najvanije, da ne obraamo toliko panju na spoljanju lepotu
ikona, koliko na njihovu duhovnost. A ikone koje oigledno ne zadovoljavaju
zahteve pravoslavnog ikonopisa ne treba postavljati u hramove i ak ponekad ni
u domove.
Ikonu ne mogu da slikaju svi koji poseduju vetinu i sposobnost za slikanje.
esto raspoloenje onoga koji slika ikonu i elja da poslui Bogu ima vei znaaj
nego sama slikarska /umetnika/ vetina. Posle Petra Velikog u Rusiju je,
zajedno sa onim dobrim to je doneto sa Zapada, dospelo i mnogo novog,
pravoslavnom duhu stranog uticaja, kome je podlegao znaajan deo obrazovane
ruske klase, unosei u svoja dela mnoge nekorisne, loe novine. To se delimino
odrazilo i na ikonopis. Umesto podraavanja staroruskim ikonopiscima, zavladalo
je ugledanje na, Pravoslavlju tue, zapadne umetnike. Pravoslavlju tui duh se
odomaio u Rusiji i postepeno ju je razorio.
Nama su sada namenjene rei proroka: "Ne predaj drugome slavu tvoju i to je
tebi korisno narodu stranom. " Kako u ivotu, tako i u crkvenim obiajima
moramo se vratiti onim vrstim i jasnim temeljima, na kojima je graena i
poivala Rusija. Njihov odraz je i na ikonopis. Ne treba slikati ikone za nae
hramove strane duhu Pravoslavlja. Netano misle oni koji tvrde da se
pravoslavne ikone obavezno moraju slikati tamnim bojama i sa neprirodnim
poloajem tela. Stare ikone su slikane jarkim svetlim bojama i vremenom su
postale tamne, od vremena i praine mnogih vekova. Ali istovremeno se treba
podsetiti da su zaista mnogi svetitelji bili tamnoputi, provodei svoj ivot u vrelim
pustinjama i da su tela kod mnogih zaista bila izmuena dugogodinjim
podvizima. Oni su se proslavljali ne zemaljskom nego nebeskom lepotom. Neka
nam pomognu svojim molitvama da hramovi nai budu odraz slave nebeske, a
da se pastva naa sjedini u traenju carstva Boijeg i, kako svojim hramovima,
tako i ivotom svojim da propoveda istinu Pravoslavlja.
sadraj
ZATO SE S MOLITVAMA IVOTVORNOM KRSTU
ZDRUUJU MOLITVE ZA CAREVE
Krst Gospodnji, kao orue naeg spasenja, hriani su poeli da potuju u
apostolsko doba. U vreme progona, potovanje je moglo da bude samo tajno.
Hristos raspeti Judejima je bio sablazan a paganima bezumlje. Zato hriani
potovanje krsta nisu pokazivali otvoreno, kako ga ne bi izlagali porugama.
Krsno znamenje su skrivali, ili su ga predstavljali tako, da pagani nisu mogli da
pogode da crte na skriveni nain izobraava krst.
Godine 312. car Konstantin Veliki je za vreme pohoda na Rim video na nebu
izobraenje krsta sa natpisom "NIKA", tj. "pobeuj". Nainivi znamenje krsta za
vojsku, Konstantin je stupio u borbu, pobedio neprijatelja i zauzeo Rim. Kao
spomen te pobede, zapovedio je da se u Rimu postavi njegov spomenik sa
krstom u ruci i natpisom: "Ovim spasonosnim znamenjem Rim oslobodih od
tiranina. " Uskoro posle ovoga, Milanski edikt je proglasio hriansku veru
dozvoljenom. Sam car Konstantin pokazivao je primer potovanja krsta,
zapovedivi da ga sa krstom predstavljaju ak i na novcu.
Njegovo potovanje Svetog Krsta osnaila su jo dva vienja tokom narednih
pohoda.
Po elji cara Konstantina, njegova mati - sveta carica Jelena, preduzela je put u
Jerusalim i tamo pronala Sveti i ivotvorni Krst. Deo Krsta je donela u Carigrad,
a vizantijski carevi su ga, kreui u pohode, uzimali sa sobom uzdajui se u
pomo Boiju.
Eto zbog ega su u divnim pesmopojima kojima je proslavljan Sveti Krst, njemu
blagodarili za pomo koju su preko njega dobijali pravoslavni carevi.
Uz to, Pravoslavna Crkva je, ispunjavajui uputstva ap. Pavla o molitvama za
careve, ak i paganske ukoliko su zatitnici poretka a ne gonitelji vere, svagda
uznosila molitve Bogu da bi krsna sila bila na pomo carevima koji se u krst
uzdaju. Slube Svetom Krstu sredom i petkom, kada se pominju stradanja
Hristova, kao i za druge praznike ivotvornog Krsta, pune su takvih molitava. U
njima se kae: "Krst je sila careva", "tobom se najverniji carevi nai hvale, jer
silom tvojom Ismailane silno kaznie", "pobedu blagovernim carevima nad
neprijateljima daruj, i krstom Tvojim sauvaj ljude Tvoje", "asno drvo koje
carevima daje pobedu nad varvarima"... Slube krstu obiluju ovakvim iskazima.
Znaajno je primetiti da su mnoge od ovih slubi pisali Sveti Oci koji su sami
mnogo postradali od careva ikonoboraca; ipak nisu prestajali da se mole za njih,
vrsto verujui da e posle zlih biti i pobonih careva. Te molitve nisu menjali ni
pravoslavni Grci ni Juni Sloveni nalazei se pod turskom vlau, ili pod vlau
tuih, stranih vlastodraca, makar oni bili i inoverni.
Kakav je smisao molitava za careve u molitvama Svetom Krstu, ako neki
pravoslavni narod nema svog pravoslavnog cara?
Prvo - pravoslavni narodi ne moraju da se mole samo za svoje gospodare, nego,
kao udovi jednog tela - Crkve, takoe i za druge pravoslavne gospodare. Srbi,
Grci, Bugari i Rumuni su se u turskom ropstvu molili za tada jedinog
pravoslavnog Ruskog Cara. Dunost je Rusa da se mole ne samo za svoje nego
i za njihove vladare, naroito zato to su u njihovim zemljama ruske izbeglice
uivale zatitu tih vladara.
Drugo - uznosei molitve za careve mi se ne molimo samo za sadanje
pravoslavne careve, nego i za budue, jer e, po tumaenju svetog Jovana
Zlatousta, pravoslavni gospodari imati vlast do dolaska antihrista, spreavajui
irenje zla. Eto zato Pravoslavna Crkva ne prestaje da se moli: "Pobedu
blagovernim carevima nad neprijateljima daruj. " Ove se rei nalaze u molitvi
ivotvornom Krstu koja se naroito esto koristi, poto je tropar, tj. svojevrsna
himna dana posveenih Svetom Krstu.
U Rusiji i u nekim drugim pravoslavnim zemljama u tu su molitvu stavljali i ime
Cara koji je na vlasti, ali osnovni njen sadraj je uvek ostajao nepromenjiv i
nepatvoren tekst, onaj koji su napisali Sveti Oci: "Spasi Gospode ljude Tvoje i
blagoslovi naslee Tvoje, pobedu blagovernom caru nad protivnicima daruj i
Krstom Tvojim sauvaj narod Tvoj. "
sadraj
HOE LI OIVETI KOSTI LjUDSKE?
Ne bee kraja jadu i tyzi starih Judejaca kada je razoren bio Jerusalim i kada oni
sami bejahu odvedeni u Vavilonsko ropstvo. "Gdje su milosti Tvoje iz starine,
kojima si se Davidu zakleo? " (Ps. 89, 3) - vapili su oni. "Ali sada si nas podvrgao
i posramio... neprijatelji nas nai haraju i po narodima rasijao si nas" (Ps. 44, 914).
Ali kada je izgledalo da nema nade u spasenje, prorok Jezekilj koji je takoe bio
u zarobljenitvu imao je divnu viziju. "Ruka Gospodnja doe nada me", kazuje on
o tome. Nevidljiva Desnica Gospodnja postavi ga usred polja punog kostiju
ljudskih. I pitae ga Gospod: "Sine ovjeji, hoe li oivjeti ove kosti? " "Gospode,
Gospode Ti zna", odgovara prorok. Tada glas Gospodnji zapoveda proroku da
kae kostima da e Gospod metnuti u njih duh poto ih obue u ile, plot i kou. I
kada izree prorok re Gospodnju, nasta glas i zatrese se zemlja i poee kosti
da se pribiraju svaka ka svojoj kosti, i na njima se pojavie ile i pokaza se meso
i navue se koa, tako da se sve polje ispuni telima ljudskim, ali duha jo ne
bee u njima. Ponovo prorok zau Gospoda i po zapovesti Njegovoj prorie re
Gospodnju i sa etiri strane sleu due, ulazi duh ivota u tela, oni ustaju i polje
se ispunjava velikom masom ljudi.
I ree Gospod: "Sine ovjeji, ove su kosti sav dom Izrailjev; gle govore: proe
nadanje nae, propadosmo... Ja u otvoriti grobove vae, i izveu vas iz
grobova vaih narode moj, i metnuu duh svoj u vas da oivite i naseliu vas u
vaoj zemlji".
Tako pokaza Gospod Bog Jezekilju da su pouzdani zaveti Njegovi i da se ono to
izgleda nemogue ljudskom umu dogaa silom Boijom.
Ova vizija je znaila da e se Izrailj, oslobodivi se iz zarobljenitva, vratiti u
svoju zemlju, a u viem znaenju je upozoravala na ulazak duhovnog izrailja u
veno nebesko Carstvo Hristovo. U isto vreme tu se unapred objavljivalo i opte
vaskrsenje svih umrlih koji e doi.
Zato se ovo Jezekiljevo prorotvo ita na jutrenju Velike Subote, kada smru
svojom Hristos, poto je razorio vrata smrti otvara grobove svih umrlih.
Vera u vaskrsenje je kamen temeljac nae vere. "Ako nema vaskrsenja mrtvih, to
ni Hristos nije ustao. A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naa, pa
prazna i vjera naa" (1. Kor. 15, 13-14). Ako nema vaskrsenja lano je itavo
hriansko uenje. Eto zato se toliko protiv vere u vaskrsenje bore neprijatelji
hrianstva i isto toliko tvrdi veru u vaskrsenje Crkva Hristova. esto se podizahu
visoko talasi neverovanja, ali se odbijahu pred novim znamenjem koje je
objavljivalo stvarnost vaskrsenja, Boijeg oivotvorenja onih koji su proglaeni
mrtvima.
Za vladavine cara Teodosija Mlaeg, bila je poela da se veoma iri sumnja u
vaskrsenje mrtvih, tako da su se ak i u Crkvi o tome odvijali sporovi. I ba u to
vreme se dogodio divan dogaaj, ija je verodostojnost potvrena nizom
istorijskih zapisa.
Jo sredinom III veka, za vladavine cara Dekija (249-251), po njegovom nalogu u
peinu pokraj grada Efesa je kamenjem zazidano sedmoro deaka. Sin
gradonaelnika Efesa, Maksimilijan i est njegovih prijatelja - Jamblih, Dionisije,
Jovan, Antonin, Martinijan i Eksakostudijan su ispovedali hrianstvo i odbili su
da prinesu rtvu idolima. Iskoristivi potom vreme koje im je ostavljeno za
razmiljanje i privremeni odlazak cara, oni su napustili Efes i sakrili se u jednoj
peini u okolnim planinama. Kada se Dekije vratio, poto je saznao za to naredio
je da se zazida ulaz u peinu da bi momii u nedostatku hrane i dovoda
vazduha tamo bili ivi sahranjeni.
Dok je nareenje Dekija izvravano, dva potajna hrianina, Teodor i Rufin,
zapisali su taj dogaaj na olovnim ploama koje su sakrili meu kamenje kod
ulaza u peinu.
Deaci koji su se nalazili u peini svejedno, nisu znali ta se dogodilo. Napokon
su oni, poto su saznali da je Dekije stigao u grad i od srca se pomolili Bogu,
zaspali neobino vrstim snom koji je trajao oko 172 godine. Oni su se probudili
tek za vladavine Teodosija Mlaeg, ba kada su se vodile rasprave o vaskrsenju.
U to doba tadanji vlasnik tog zemljita je pronaao kamenje koje je zagraivalo
ulaz u peinu, i upotrebio ga je za izgradnju uopte ne sumnjajui da se u peini