Professional Documents
Culture Documents
LICA:
HELMER, advokat
NORA, njegova ena
DOKTOR RANK
GOSPOA LINDE
KROGSTAD, pravnik
Troje male Helmerove djece
ANA-MARIJA, dadilja kod Helmerovih
Sluavka kod Helmerovih
Nosa
Radnja se odvija u Helmerovom stanu.
PRVI IN
(Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namjetena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga
vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Izmeu ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini
zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjaama i malom sofom.
Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana pe, pred kojom stoji nekoliko
naslonjaa i jedna stolica za ljuljanje. Izmeu pei i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica
sa porcelanom i drugim umjetnikim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskonim povezima;
tepih preko cijele sobe. U pei vatra. Zimski dan. U predsoblju zvoni; odmah potom uje se otvaranje vrata.
Nora ulazi u sobu pjevuckajui zadovoljno. Ona je u eiru i kaputu i nosi mnotvo paketa koje stavlja
desno na sto. Iza sebe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi nosa koji nosi jelku i korpu;
on to predaje sluavci koja im je otvorila.)
NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek veeras, i kad bude okiena. (Nosau,
vadei novanik) Koliko...?
NOSA: Pedeset era.
NORA: Evo jedne krune. Ne... ostatak zadrite. (Nosa zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i
dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida eir i kaput. Izvadi iz tane kesicu sa slatkiima i pojede
nekoliko; onda oprezno prie vratima svoga mua i oslune) Da, on je kod kue. (Opet tiho pjevucka za sebe
dok prilazi stolu desno.)
HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrkue eva?
NORA (otvarajui pakete): Da, cvrkue!
HELMER: Je li to skakue vjeverica?
NORA: Da.
HELMER: A kad je vjeverica dola kui?
NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkiima u tanu.) Doi, Torvalde, da vidi ta sam kupila.
HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra.) ta si sve kupila,
kae? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni eljugar opet izletio i profukao novac?
NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemo i malo vie potroiti. Pa ovo nam je prvi Boi kad ne
moramo da tedimo.
HELMER: E, pa sluaj, ne smijemo ba prei u luksuz.
NORA: Naprotiv, Torvalde, sad ve smijemo sebi dozvoliti i malo luksuza. Zar ne? Onako sasvim, sasvim
malo. Pa ti sad dobiva veliku platu, a zaraivae mnogo, mnogo novaca.
HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prou itava tri mjeseca dok nova plata doe.
NORA: Eh, do tada moemo i posuditi.
HELMER (prilazi joj i alei se vue je za uho): Zar te spopada lakomislenost? Zar ja danas posudim
hiljadu kruna, ti ih potroi u boinoj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja leim tu...
NORA (zapui mu usta): Fuj, ne govori tako runo!
HELMER: Da, pretpostavimo da se tako neto dogodi... ta onda?
NORA: Kad bi se tako neto grozno dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ne.
HELMER: A ljudi od kojih sam posudio novac?
NORA: Oni? Koga je jo za njih briga? Pa to su tui ljudi.
HELMER: Noro, Noro, ti si prava ena! Ali ozbiljno Noro: ti zna ta ja o tome mislim. Nikakvih dugova!
Nikakvog posuivanja! Neto nelijepo i neslobodno padne na kuanstvo koje se zasniva na dugovima. Do
danas smo oboje hrabro izdrali i tako emo initi jo i ovo kratko vrijeme, koliko je potrebno.
NORA (odlazi do pei): No da, kad ti eli, Torvalde.
HELMER (ide za njom): E, ali ne smije zato sada mala eva da objesi krila. Kolko? Zar da vjeverica talko
stoji i da se duri?... (Vadi novanik.) Noro, ta li ja to imam ovdje?
NORA (brzo se okrene): Novac!
HELMER: Evo, uzmi! (Daje nekoliko novanica.) Dragi boe, znam da za Boi toliko toga treba u kui.
NORA (broji): Deset, dvadeset, etrdeset. Najljepa hvala, Torvalde, hvala; s ovim u se due pomoi.
HELMER: Da, a tako i mora!
NORA: Da, da, i hou. A sad hodi da vidi ta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo... novo
odjelo za Ivora... i uz to jo sablja. Evo konja i trube za Boba, evo lutke sa koljevkom za Emi. Ovo za nju je
sasvim jednostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za sluavku. Majica
Ana-Mari bi zapravo morala i mnogo vie dobiti!
HELMER: A ta je u onom paketu tamo?
NORA (viknu): Ostavi, Torvalde! To e moi da vidi tek uvee!
HELMER: Ah, tako!... Ali sad mi kai, ti mala rasipnice, da li si se neim i sebe sjetila?
NORA: Ma hajde... ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala ta...
HELMER: Ali mora! Reci mi neto pametno to bi ti priinilo posebnu radost.
NORA: Ja stvamo ne bih znala.... Ipak, Torvalde, sluaj...
HELMER: No?
NORA (sputenog pogleda): Ako ba hoe da mi napravi poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi...
HELMER: No, dakle... reci!
NORA (brzo): Mogao bi mi pokloniti novac, Torvalde. Samo onoliko koliko misli da moe odvojiti. Onda
bih mogla u nekoj prilici kasnije da neto kupim.
HELMER: Ali, Noro,...
NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalde, lijepo te molim. Zamotau onda novac u lijepi zlatni papir i
objesiti ga na boino drvce. Zar to ne bi bilo divno?
NORA: Da, tako smo imali novaca, a ljekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije.
GOSPOA LINDE: A tvoj mu se vratio posve izlijeen?
NORA: Cio kao riba u vodi.
GOSPOA LINDE: A... doktor?
NORA: Kako?
GOSPOA LINDE: ini mi se da je djevojka rekla da je gospodin to je uao sa mnom... doktor.
NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je na najbolji prijatelj i moe ga ovdje
kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije vie bio ni asa bolestan. I djeca su ila i zdrava, ja
takoer. (Skoi i pljee rukama.) Boe, o boe, Kristina, ipak je divno ivjeti i biti sretan! Ah, ali ovo je
tako runo od mene... samo govorim o svojim stvarima. (Sjeda uz nju na stoliicu i stavlja ruke na krilo
gospoe Linde.) Ah, nemoj se ljutiti na mene... Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga mua?
Zato si se onda udala za njega?
GOSPOA LINDE: Moja majka je jo bila iva i leala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem
i za svoja dva mlaa brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu.
NORA: Da, da, to je sasvim pravo. On je, dakle, tada bio bogat?
GOSPOA LINDE: Mislim da je bio vrlo imuan. Ali to su bili nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro,
dolo je do sloma i nita nije ostalo.
NORA: I onda...?
GOSPOA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz ivot s malom sitniarskom radnjom, s malom
kolom i svaim drugim. Posljednje tri godime su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je
on zavren, Noro. Moja jadna majka me vie ne treba... ona je umrla. Mladii takoe ne... oni imaju sada
svoja namjetenja i mogu se sami brinuti o sebi.
NORA: Kako mora da ti je laknulo...
GOSPOA LINDE: Ne, vidi, samo mi je tako naizrecivo prazno. Nema vie nikoga za koga mogu da
ivim. (Ustaje nemirno.) Zato vie ne mogu da izdrim tamo u onom zabaenom gnijezdu. Ovdje e se
sigurno lake moi da nae neto to ovjeka zaokuplja i ispunjava mu misli. Ako mi samo uspije da naem
neko sigurno zaposlenje, neki mali kancelarijski posao...
NORA: Ali, Kristina, pa to je uasno naporno, a ti i bez toga izgleda tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje
kad bi mogla da otputuje u neku banju!
GOSPOA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro!
NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene!
GOSPOA LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene. To je ono najgore u prilikama kakve su
moje, to ovjek postaje tako ogoren. Nema za koga da radi, a ipak stalno mora raditi. Ipak se mora
ivjeti i tako postaje egoist. Kad si mi ispriala o sretnim promjenama u vaem ivotu... vjeruj mi... ja se
nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe.
NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misli da bi Torvald mogao neto uiniti za tebe.
GOSPOA LINDE: Da, to sam mislila.
NORA: Pa i hoe, Kristina. Prepusti ti to samo meni; ja u to ve tako fino izvesti, tako fino... ve u ja
znati da neto fino izmislim, ime u ga pridobiti. Ah, tako bih strano eljela da ti pomognem!
GOSPOA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe to se tako zauzima za moje stvari... utoliko ljepe to ti
sama nisi nikad upoznala teret i nevolje u ivotu.
NORA: Ja...? Ja da nisam...?
GOSPOA LINDE (smijeei se): Dragi boe, to malo runog rada i slino... ti si jo dijete, Noro.
NORA (zabaci glavu i hoda po sobi): To nisi smjela rei s takvom uvjerenou.
GOSPOA LINDE: Sluaj, draga Noro, ti valjda nisi uinila kakvu napromiljenost?
NORA (opet se uspravi): Zar je to nepromiljenost, spasiti ivot svome muu?
GOSPOA LINDE: Ja smatnam da je to bila nepromiljenost to si bez njegovog znanja...
NORA: Ali on nije smio znati! Gospode boe, zar ne moe to da shvati? Nije smio da zna kako je loe
njegovo stanje. Ljekari su meni doli i rekli da je njegov ivot u opasnosti i da ga samo boravak na jugu
moe da spasi. Zar misli da nisam najprije pokuala da se na drugi nain izvuem iz neprilike? Govorila
sam mu o tome, kako bi mi se svialo da mogu kao druge mlade ene da putujem u inostranstvo. Plakala
sam i preklinjala ga; govorila sam mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako
dobar da mi uini po volji; a onda sam nagovijesitila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro
pobjesnio, Kristina. Rekao je da sam lakomislena i da je njegova dunost kao mua da ne poputa mojim
muicama i kapricima... tako je to nazvao, ini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti mora biti spaen; i onda
sam pronala ovaj izlaz...
GOSPOA LINDE: Zar tvoj mu nije saznao od tvoga oca, da vam novac nije on poslao?
NORA: Ne, nikada. Tata je ba tih dana umro. Imala sam namjeru da njemu stvar povjerim i da ga zamolim
da nita ne oda. Ali poto je bio tako teko bolestan... naalost, to vie nije bilo potrebno.
GOSPOA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome muu?
NORA: Ne, Boe, ta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! Osim toga... Torvaldu, s
njegovom mukom sujetom... kako bi mu muna i poniavajua bila spoznaja da mi je duan zahvalnosti. To
bi potpuno poremetilo nae meusobne odnose. Na lijepi, sretni dom ne bi vie bio ono to je sada.
GOSPOA LINDE: Zar mu nee nikada rei?
NORA (zamiljeno, s polusmijekom): Da, moda... jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad vie ne
budem tako lijepa kao sada. Ne smije se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvald vie ne bude tako
mnogo volio kao sada, kad vie ne bude uivao u tome da mu neto otpleem, da se preobuem i recitujem.
Onda e moda biti dobro da imam neto u rezervi... (Prekine se.) Ah, besmislica, besmislica! To vrijeme
nikad nee doi.... No, pa ta kae na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za neto sposobna?...
Uostalom, moe mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo muke. Nije mi bilo ba lako da uvijek
pravovremeno izvravam svoje obaveze. Treba, naime, da zna, da u poslovnom ivotu ima neto to se zove
etvorogodinje kamate i jo neto to zovu otplata, a novac je uvijek tako strano teko stvoriti. Tako sam,
vidi, uvijek i stalno morala da tedim, gdje sam samo mogla. Od novca za kuanstvo nisam mogla gotovo
nita odvajati jer je Torvald morao dobro ivjeti. Ni djecu nisam mogla pustiti da hodaju okolo loe
odjevena; ono to dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i potroiti. Slatki, dragi maliani!
GOSPOA LINDE: Onda si morala da smanji svoje vlastite potrebe, jadna Noro?
NORA: Da, naravno. Pa ja sam bila na redu. Svaki put kad bi mi Torvald dao novac za nove haljine i slino,
ja ne bih potroila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednostavnije. Prava je srea to mi
sve tako dobro stoji, pa Torvald nita ne primjeuje. Ali ponekad mi je bilo vrlo teko, Kristina, jer ipak je
divno biti lijepo obuen. Zar ne? No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime sam imala
sreu da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zakljuavala i pisala svake veeri do duboko u
no. Ah, ponakad sam bila tako umorna, tako umorna. Ali, uprkos tome, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da
tako radim i zaraujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao mukarac.
GOSPOA LINDE: I koliko si mogla otplaititi na taj nain?
NORA: Pa, to ti ne mogu rei tako tano. Zna, vrlo je teko snai se u takvim poslovima. Znam samo da
sam plaala koliko sam god mogla skupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako u. (Smijei se.) Onda bih tu
sjela i zamiljala, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati gospodin...
GOSPOA LINDE: Kako? Kakav gospodin?
NORA: Ah, gluposti!... i kako je on umro i kad su otvorili njegov testament, pisalo je u njemu velikim
slovima: Sav moj novac neka odmah i u gotovom bude isplaen ljubaznoj gospoi Nori Helmer.
GOSPOA LINDE: Ali, draga Noro, kakav to gospodin?
NORA: Gospode boe, zar ne shvaa? Pa gospodin nije postojao; tako sam to sebi zamiljala... uvijek i
neprestano, kad nisam znala kako u obezbijediti novac. Ali sad svejedno; to se mene tie, stari dosadni
ovjak moe i da ostane, gdje god je; ne zanima me vie ni on ni njegov testament, jer sad je mojim brigama
kraj. (Skoi.) O, boe, Kristina, pa to je boanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim bez briga! Igrati
se i skakati s djecom, imati u kui sve divno i udobno, ba onako kako Torvald voli! I zamisli, sad e
proljee sa svojim dalekim, plavim nebom! Moda moemo poi na kakav mali put. Moda u opet vidjeti
more. Ah, da, da! Kako je divno ivjeti i biti sretan! (uje se zvono u predsoblju.)
GOSPOA LINDE (ustaje): Zvoni, moda je najbolje da ja odem.
NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To neko dolazi Torvaldu...
SLUAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospoo.... tu je jedan gospodin.... koji eli da govori s
gospodinom advokatom.
NORA: Misli sa gospodinam direktorom banke...
SLUAVKA: Da, s gospodinom direktorom banke, pa ja ne znam, jer... jer gospodin doktor je jo unutra...
NORA: Ko je taj gospodin?
KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospoo.
NORA (ide mu korak u susret, uzbueno, poluglasno): Vi? ta to treba da znai? O emu vi haete da
razgovarate s mojim muem?
KROGSTAD: O bankovnim poslovima... tako rei. Ja imam u Akcionoj banci malo namjetenje, a kako
ujem, va mu nam je sada ef...
NORA: To su dakle...
KROGSTAD:... samo suhoparni poslovi, milostiva gospoo, nita drugo.
NORA: Da, onda budite tako dobri pa se potrudite do kancelarije. (Pozdravi i ravnoduno zatvara vrata
predsoblja; onda odlazi do pei i sjeda prema vatri.)
GGSPOA LINDE: Noro... ko je taj ovjek?
NORA: To je izvjesni Krogstad.
GOSPOA LINDE: Dakle zaista je on.
NORA: Poznaje li tog ovjeka?
GOSPOA LINDE: Poznavala sam ga...prije. Bio je neko vrijeme zamjenik pravobranioca u naem kraju.
NORA: Sasvim tano.
GOSPOA LINDE: Kako se promjenio.
NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oenjen.
GOSPOA LINDE: Sad je udovac.
NORA: S mnogo djece.... Tako... sad gori vatra. (Zatvara pe i gurne stolicu za ljuljanje malo u stranu.)
GOSPOA LINDE: Kau da se on bavi svakakvim poslovima?
NORA: Tako? To moe biti. Ja stvarno ne znam.... Ali, neemo sad o poslovima. To je tako dosadno.
(Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe.)
DOKTOR RANK (jo na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da smetam; radije u malo ui kod
tvoje ene. (Zatvara vrata i ugleda gospou Linde.) O... molim za izvinjenje, izgleda da i ovdje smetam?
NORA: Ne, uopte ne. (Predstavlja ih.) Dr Rank .... gospoa Linde.
RANK: Ime koje se u ovoj kui esto spominje. Mislim da sam proao pored vas na stepenitu.
RANK: Pa, onda nije ba preporuljivo. Ali ipak moete. No ta biste tako rado rekli, da i Torvald uje?
NORA: Strano bih voljela da kaem: U boju mater!
RANK: Jeste li poludjeli?
GOSPOA LINDE: Ali, Noro...!
RANK: Pa recite. Evo njega.
NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst! (Helmer dolazi s mantilom preko ruke i eirom u ruci, iz svoje
sobe. Nora mu ide u susret.) No, dragi Torvalde, jesi li ga se rijeio?
HELMER: Da, otiao je.
NORA: Mogu li te upoznati .... to je Kristina. Danas je doputovala.
HELMER: Kristina...? Izvinite, ali ja ne znam...
NORA: Gospoa Linde, dragi Torvalde, gospoa Kristina Linde.
HELMER: Ah, tako. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje supruge?
GOSPOA LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije.
NORA: I zamisli, ona je prela dalek put da bi govorila s tobom.
HELMER: Kako to... ?
GOSPOA LINDE: To ba ne...
NORA: Kristina je, naime, izvanredno vjeta u kancelarijskim poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod
nadzorom nekog sposobnog ovjeka, i da naui jo vie nego to zna...
HELMER: Vrlo pametno, gospoo Linde.
NORA: I kad je sada ula da si ti postao direktor banke... brzojav je to razglasio... doputovala je ovamo to
je mogla bre i... Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti e ve neto uinit za Kristinu? Hoe?
HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemogue, vi ste, pretpostavljam, udovica?
GOSPOA LINDE: Da.
HELMER: I poznajete kancelarijsike poslove?
GOSPOA LINDE: Da, prilino.
HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu nai neko namjetenje...
NORA (pljee rukama): Vidi li, vidi li?
HELMER: Naili ste ba u pravom trenutku, gospoo Linde.
GOSPOA LINDE: Kako da vam zahvalim...?
HELMER: To nije potrebno. (Oblai mantil.) Ali danas me morate izviniti.
RANK: ekni, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na pei.)
NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde.
HELMER: Samo jedan sat, neu due.
NORA: Ide i ti, Kristina?
GOSPOA LINDE (oblai kaput): Da, moram sad ii da potraim kakvu sobu.
HELMER: Onda moda moemo zajedno niz ulicu.
NORA (pomae joj): Kako je glupo to mi nemamo vie prostora. Ali nemogue je da te...
GOSPOA LINDE: ta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i hvala ti za sve.
NORA: Dovienja! Veeras e doi. I vi, takoe, doktore. ta? Naravno da ete se osjeati dobro!
(U optem razgovoru idu u predsoblje. Na stepenitu se uju djeiji glasovi.)
NORA: Evo ih, evo ih! (Ona potri i otvara. Ana-Mari dolazi sa djecom.) Unutra, samo unutra! (Saginje se
i ljubi ih.) Moji slatki, jedini...! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu draesni?
RANK: Ne priajte ovdje na propuhu.
HELMER: Doite, gospoo Linde. Sad ovdje postaje neizdrljivo za svakoga ko nije majka! (Rank,
Helmer i gospoa Linde odu niz stepenice, dadilja s djecom u sobu. Za njima Nora, poto je zatvorila
vrata.)
NORA: Kako mi izgledate svjee i veselo. Pa kakve to crvene obraze imate? Kao jabuke i ruice. (Djeca
cijelo vrijeme neprestano razgovaraju s njom.) Jeste li se dobro zabavljali? Pa to je divno! Ah... ti si Emi i
Boba vozio na sankama? Zamisli! Da, ti si pravi deko, Ivore. Daj mi je malo, Ana-Mari! Moju slatku, malu
lutkicu! (Uzima od dadilje najmanje dijete i plee s njim.) Da, da! Mama e plesati i sa Bobom. ta? I
grudvali ste se? O, to i ja nisam bila s vama! Pusti, ja u je sama svui, Ana-Mari. Pusti samo, to mi je
zadovoljstvo. Idi ti samo u djeiju sobu. Ti izgleda tako smrznuto. Na pei je topla kafa za tebe. (Dadilja
odlazi u sobu lijevo. Nora uzima od djece kapute i kape i baca ih naokolo, a djeca neprestano priaju.) Ah,
ta? Tjerao vas je neki veliki pas? Ali nije vas ugrizao? Ne, takve male lijepe lutkice, psi ne ujedaju. Ne
gledaj pakete, Ivore! ta je to? E, kad bi vi znali! Ah, nemoj, ne, unutra je neto runo. Je li? Hoete da se
igramo? ta emo se igrati? Skrivanja? Neka se Bob prvi sakrije. Ja? Dobro, onda u se ja prva sakriti.
(Ona i djeca se igraju uz vrisku i smijeh po sobi i susjednoj prostoriji lijevo. Najzad se Nora sakrije pod sto.
Djeca jure okolo, trae, ali ne mogu da je nau. Onda uju njen priguen smijeh, jure do stola, podiu
stolnjak i vide je. Burno klicanje. Ona ispue napolje, kao da hoe da ih uplai. Nova vriska. Sada se vrata
napola otvore i ukae se Krogstad. On malo prieka. Igra se nastavlja.)
KROGSTAD: Oprostite, gospoo Helmer...
NORA (prigueno vrisne, okrene se i napola skoi): Ah! ta hoete vi?
KROGSTAD: Oprostite... vrata na stubitu su samo pritvorena; mora da je neko zaboravio da ih zakljua.
NORA (ustaje): Moj mu nije kod kue, gospodine Krogstad.
KROGSTAD: To znam.
NORA: Tako... pa ta onda hoete ovdje?
KROGSTAD: Da s vama malo porazgovaram.
NORA: Sa...? (Djeci, tiho.) Idite taimo kod Ane-Mari. ta? Ne, strani gospodin nee mami nita uiniti. Kad
on ode, igraemo se dalje. (Ona odvodi djecu u sobu. Nemirno, napeto.) Hoete da govorite sa mnom?
KROGSTAD: Svakako.
NORA: Danas .... ali ovo jo nije prvi.
KROGSTAD: Ne, ali je Badnjak. Od vas samih zavisi, kakav e vam biti Boi!
NORA: ta hoete vi? Danas ja apsolutno ne mogu...
KROGSTAD: O tome zasad neemo govoriti. Radi se o neem drugom. Valjda imate tranutak vremena?
NORA: O, da, sigurno, vremena imam, iako...
KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restoranu Olsen i vidio vaeg mua kako ide preko ulice...
NORA: Da.
KROGSTAD:... s jednom damom.
NORA: I ta dalje?
KROGSTAD: Smijem li neto upitati: je li ta dama izvjesna gospoa Linde?
NORA: Da.
KROGSTAD: Ona nije dugo ovdje?
NORA: Od jutros.
NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije u mojoj moi da vam pomognem.
KROGSTAD: Zato to neete. Ali ja imam sredstva da vas prisilim.
NORA: Vi, valjda, neete rei mom muu da sam vam duna onaj novac?
KROGSTAD: Hm, a kad bih mu rekao?
NORA: To bi bilo sramno od vas. (Priguuje suze.) Tu tajnu, koja je moja radost i moj ponos... to da on
sazna na tako ruan i neukusan nain? Da sazna od vas? Izloili biste me najstranijim neugodnostima...
KROGSTAD: Samo neugodnostima?
NORA (estoko): Ali samo vi to uinite! Vi sami ete od toga imati najvie tete; onda e tek moj mu
vidjeti kakav ste vi zao ovjek. I tek tada neete moi zadrati svoje mjesto!
KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo domaih neugodnosti?
NORA: Ako to moj mu i sazna, on e, naravno, ostatak svote odmah platiti i onda vie nemamo s vama
nikakvog posla.
KROGSTAD (prie korak blie): Sluajte me, gospoo Helmer, vi ili nemate dobro pamenje ili nemate
pojma o poslovima. Moram vam itavu stvar malo temeljitije rastumaiti.
NORA: Kako to?
KROGSTAD: Kad je va mu bio bolestan, doli ste kod mene da posudite dvjesta talira.
NORA: Nisam znala nikag drugog.
KROGSTAD: Ja sam obeao da u vam taj novac nabaviti...
NORA: Pa i nabavili ste mi...
KROGSTAD: Ja sam obeao da u vam taj novac nabaviti pod izvjesnim uslovima. Vi ste tada bili tako
zaokupljeni boleu svaga mua i tako obuzeti eljom da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste
poklanjali nikakve panje. Zato je vrlo uputno da vas na njih podsjetim. Pa, dakle, ja sam obeao da u vam
nabaviti taj novac uz obveznicu koju sam ja sastavio.
NORA: I koju sam ja potpisala.
KROGSTAD: Dobro. Ali tome sam jo dalje dodao nekoliko redova, prema kojima va otac jami za dug.
Ove redove morao je va otac potpisati.
NORA: Morao... ? Pa on ih jeste potpisao.
KROGSTAD: Datum sam bio ostavio in blanco. To je znailo da va Otac sam treba da naznai dan kada je
papir potpisao. Sjeate li se, milostiva gospoo?
NORA: Da, ini mi se...
KROGSTAD: Potom sam obveznicu predao vama, da je potom poaljete vaem ocu. Zar nije bilo tako?
NORA: Da.
KROGSTAD: I to ste vi, naravno, odmah i uinili, jer ste mi ve nakon pet-est dana donijeli papir natrag
sa potpisom vaeg oca. Onda sam vam isplatio iznos.
NORA: Pa da. Zar vam nisam tano otplaivala?
KROGSTAD: Tako, prilino.... Ali, da se vratimo na ono o emu smo govorili... to je bilo teko vrijeme za
vas, milostiva gospoo.
NORA: Da, bilo je.
KROGSTAD: Va otac je sigurno leao teko bolestan?
NORA: Leao je na smrtnoj pastelji.
KROGSTAD: I umro je brzo.
NORA: Da.
KROGSTAD: Recite mi, gospoo Helmer, znate li, sluajno, dan smrti vaeg oca? Datum, mislim.
NORA: Tata je umro 29. septembra.
KROGSTAD: Sasvim tano. Za to sam se raspitao. I zato sebi nikako ne mogu da objasnim... (Vadi neki
papir.) .... jednu udnovatu okolnost.
NORA: Kalkvu udnovatu okolnost? Ja ne znam...
KROGSTAD: udnovatu okolnost, milostiva gospoo, da je va otac ovu obveznicu potpisao tri dana
poslije svoje smrti.
NORA: Kako? Ne razumijem...
KROGSTAD: Va otac je umro 29. septembra. A pogledajte ovdje, ovdje je potpis vaeg oca datiran sa 2.
oktobrom. Zar to nije udnovato, milostiva gospoo? (Nora uti.) Pada u oi, takoe, da rijei 2. oktobar i
broj godine ne odaju rukopis vaeg oca, ve vie jedan drugi rukopis koji mi se ini poznat. No, to se ve da
objasniti. Va otac je mogao zaboraviti da datira svoj potpis i onda je mogao neko drugi staviti datum
otprilike, prije nego to je saznao za njegovu smrt. U tome nema nita loe. Vaan je potpis imena, a taj je,
valjda, pravi, gospoo Helmer? Va otac je ipak vlastoruno ovdje potpisao svoje ime?
NORA (poslije krae pauze, zabaci glavu i pogleda ga prkosno): Ne, nije tako: ja sam potpisala tatino ime.
KROGSTAD: Oho, milostiva gospoo, znate li vi da je to jedno opasno priznanje?
NORA: Zbog ega? Pa vi ete uskoro dobiti svoj novac.
KROGSTAD: Dozvolite jedno pitanje... zbog ega niste taj dokument poslali svom ocu?
NORA: Bilo je nemogue. Pa tata je leao bolestan. Da sam ga zamolila za potpis, morala bih mu i kazati za
ta mi je novac potreban. A kako sam tako tekom bolesniku mogla kazati da je ivot mog mua u ivotnoj
opasnosti? To je bilo sasvim nemogue.
KROGSTAD: Onda bi za vas bio bolje da ste odustali od puta u inostranstvo.
NORA: Ne, i to je bilo nemogue. Taj put je trebalo da spasi ivot mome muu... nisam mogla odustati.
KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene prevarili?
NORA: Na to se nikako nisam mogla obazirati. Vi me se apsolutno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti
jer ste bili tako bezduni i stvarali mi toliko tekoa, iako ste znali kako je opasno bilo stanje moga mua.
KROGSTAD: Gospoo Helmer, vi oigledno nemate jasne predstave o tome ta ste skrivili. A ja vam mogu
rei: ono to sam ja nekada uinio i to je pokopalo itav moj graanski ugled, nije bilo nita vee ni gore.
NORA: Vi? Vi mi, valjda, neete priati kako ste poduzeli neto hrabro da biste spasi ivot svoje ene?
KROGSTAD: Zakoni ne pitaju za razloge.
NORA: Onda to moraju biti vrlo loi zakoni.
KROGSTAD: Loi ili ne, ako ja ovaj komad papira predam sudu, vi ete biti osueni prema tim zakonima.
NORA: Ne vjerurjem u to ni sada ni nikada! Zar da ki nema pravo da svog starog na smrt bolesnog oca
potedi od brige i straha? Zar ena nema pravo da svom muu spasi ivot? Ja ne poznajem dobro zakone, ali
ja sam uvjerena da u njima sigurno negdje stoji da je tako neto dozvoljeno. I o tome vi nita ne znate, vi
koji ste pravobranilac? Vi ste lo pravnik, gospodine Krogstad.
KROGSTAD: Moe biti. Ali, zar ne, u poslove... u takve poslove kakve smo mi imali, u te se razumijem
sasvim dobro? U redu. Radite vi sada ta vas je volja. Ali ovo u vam rei: ako ja jo jedanput budem
izopen, onda ete mi i vi praviti drutvo. (On pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.)
NORA (trenutak zamiljena, onda zabaci glavu): Ah, ta! On hoe da me zaplai! Tako glupa ipak nisam.
(Pone slagati djeije kapute, a onda zastane.) Ali? Ne, pa to je nemogue! Pa ja sam to uinila iz ljubavi.
DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je upravo izaao iz kue.
NORA: Da, da, znam. Ali nemojte nikome govoriti o stranom u ti otpjevati... otplesati...
HELMER: Dobio sam punomo od ranije direkcije da izvrim potrebne izmjene u personalu i poslovnom
planu. Za to moram da iskoristim ovu boinu sedimcu. Hou da sve bude u redu do Nove godine.
NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad...
HELMER: Hm.
NORA (jo se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po zatiljku): Da nema tako mnogo posla,
zamolila bih te za jednu vrlo veliku uslugu, Torvalde?
HELMER: Da ujem. ta bi to bilo?
NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo izgledam na kostimiranom balu.
Torvalde, zar mi ne bi mogao pomoi i savjetovati u ta da se presvuem i kakav kostim da napravim?
HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za anelom-spasiocem?
NORA: Da, Tarvalde, bez tvoje podrke neu to znati da izvedem.
HELMER: Pa, lijepo; razmisliu o tame. Ve emo neto izmisliti.
NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do boinjeg drvceta. Pauza.) Kako su lijepi ovi crveni
cjetovi.... Reci, da li je zaista tako strano to to je skrivio ovaj Krogstad?
HELMER: Krivotvorio je potpise. Ima li uopte pojma, ta to znai?
NORA: Zar to nije mogao uiniti iz nevolje?
HELMER: Da, ili... kako mnogi ine... iz lakomislenosti. No, nisam ja tako bezduan da nekoga osudim
zbog jednog jedinog takvog djela.
NORA: Ne... zar ne, Torvalde?
HELMER: Mnogi takvi se moralno opet uzdignu, ako otvareno priznaju svoju krivicu i kaznom je okaju.
NORA: Kaznom... ?
HELMER: Ali Krogstad nije krenuo tim putem. On se izvlaio spletkama i prevarama; i upravo to ga je
moralno upropastilo.
NORA: Misli li da...?
HELMER: Pa pomisli samo kako ovjek, svjestan svoje krivice, mora na sve strane da lae i da se pretvara.
Kako pred svojim najbliima, pred svojom enom i djecom da nosi masku. Pred djecom to je najuasnije.
NORA: Zato?
HELMER: Zato to takav zadah lai unosi u cijelu porodicu zarazu i bolest. Vazduh koji djeca udiu u
takvoj kui ispunjen je klicama zlih djela.
NORA: Jesi li siguran u to?
HELMER: To sam kao advokat vie puta zapazio. Gotovo svi rano iskvareni ljudi imali su laljive majke.
NORA: Zato ba... majke?
HELMER: Najee to dolazi od majki. Ali, zapravo, i oevi mogu da djeluju na isti nain. To je svakom
pravniku vrlo dobro poznato. A ipak je taj Krogstad bio u stanju da godinama laima i pritvornou truje
svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno propalim. (Prua joj ruku.) I zato, moja draga mala Nora,
mora meni obeati da se nee mijeati u njegove stvari. Ruku ovamo! No, no. ta je sad? Daj mi ruku! Tako.
Tako je u redu. Uvjeravam te da bi mi bilo nemogue i da radim s njim zajedno. U blizini takvih ljudi
spopada me doslovno fiziko gaenje.
NORA (izvue ruku i ode na drugu stranu jelke): Kako je ovdje toplo. A ja imam tako mnogo da radim.
HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da jo neto proitam. A moram da
razmislim i o tvojoj maski. Moda ak imam neto na skladitu, to bi se moglo u zlatnom papiru objesiti na
boino drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu.) O, ti moja ljubljena ptiice pjevaice! (Odlazi u svoju sobu i
zatvara za sobom vrata.)
NORA (tiho, nakon krae pauze): Ah, ta! To ne moe biti tako. To je nemogue. To mora biti nemogue.
DADILJA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole smiju li doi mami.
NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih, Ana-Mari.
DADILJA: Da, da, milostiva gospoo. (Zatvara vrata.)
NORA (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim! Da im trujem dom! (Kratka pauza; die glavu.) To
nije istina. To nikad ne moe biti istina!
DRUGI IN
(Ista soba. U uglu kod klavira boino drvce, opustjelo, poskidanih ukrasa i dogorjelih svijea. Na sofi lee
Norin eir i kaput. Nora je sama u sobi, nemirno hoda tamo-amo; konano zastaje kraj sofe i uzima kaput.)
NORA (opet sputa kaput): Neko dolazi. (Ode do vrata, oslune.) Ne, nije niko. Naravno, danas na prvi dan
Boia niko ne dolazi. Ali, moda (Otvara vrata i gleda napolje.) Ne, nema nita u sanduetu za potu.
Prazno je. (Hoda kroz sobu.) Besmislica! On to nije mislio ozbiljino! Tako neto se ne moe dogoditi. To je
nemogue. Pa ja imam troje male djece. (Dadilja dolazi iz lijeve sobe sa velikom kartonskom kutijom.)
DADILJA: Najzad sam nala kutiju sa kostimom za bal pod maskama.
NORA: Lijepo. Stavite je na sto.
DADILJA (uradi): Ali kostim nije ureen.
NORA: Ah, kad bih ga mogla istrgati u sto hiljada komadia!
DADILJA: Ali ne! Moete ga vrlo lijepo popraviti. Samo malo strpljenja!
NORA: Da, idemo do gospoe Linde da mi pomogne.
DADILJA: Opet izlazite? Po ovako runom vremenu? Gospoo Noro, vi ete se prehladiti razboljeti.
NORA: To jo ne bi bilo ono najgore... ta rade djeca?
DADILJA: Jadni orlii, igraju se sa svojim boinim darovima.
NORA: Pitaju li esto za mene?
DADILJA: Pa, navikli su na to da im je majka uvijek oko njih.
NORA: Da, ali, Ana-Mari ubudue vie neu moi da budem tako mnogo sa njima kao do sada.
DADILJA: No, mala djeca se naviknu na sve.
NORA: Misli? Vjeruje li da bi oni svoju mamu zaboravili, kad bih ja sasvim otila?
DADILJA: Boe sauvaj, sasvim otila!
NORA: Reci mi, esto sam o tome mislila, kako si ti imala srca da svoje dijete prepusti tuim ljudima?
DADILJA: Ali morala sam to, ako sam htjela da budem dadilja maloj Nori.
NORA: Da, ali da li si to htjela?
DADILJA: Da, kad sam dobila tako dobro mjesto. Sirota djevojka, koja se unesreila mora se tome jo i
radovati. Jer, onaj pokvareni ovjek nije ba nita inio za mene.
NORA: Ali tvoja ki te je sigurno zaboravila?
DADILJA: Ah, ne, nije. Pisala mi je kad je bila na krizmi, i poslije kad se udala.
NORA (zagrli je): Moja stara Ana-Mari! Ti si mi bila tako dobra majka, kad sam bila mala!
DADILJA: Jadna mala Nora nije ni imala druge majke osim mene.
NORA: I ako moja djeca ne budu vie imala druge, ja znam dobro da e im ti... Ah, besmislice, besmislice,
besmislice! (Otvara kartonsku kutiju.) Idi tamo njima. Sad moram... vidjee, kako u sutra biti lijepa.
DADILJA: Da, na itavom balu nee niko biti tako lijep kao gospoa Nora. (Ode lijevo.)
NORA (poinje raspakivati kutiju, ali opet sve odbaci): Ah, kad bih samo smjela izai! Samo da niko ne
doe! Da se u meuvremenu u kui nita ne dogodi. Ah, besmislica. Pa ko da doe? Ne treba da mislim na
to. Sad da oetkam muf. Pa lijepe rukavice. Lijepe rukavice. Samo mirno! Samo mirno! Jedan dva tri
etiri pet est (Krikne.) Ah, evo ih dolaze! (Hoe na vrata, ali zastaje neodluno. Gospoa Linde ulazi
iz predsoblja gdje je ostavila eir i kaput.) Ah, ti si to, Kiristina. Nema nikog drugog napolju? Kako je
dobro, to si dola.
GOSPOA LINDE: ula sam da si bila kod mene i da si me traila.
NORA: Da, ba sam tuda prolazila. Mora mi neto pomoi. Sjednimo na sofu. Dakle, uj! Sutra je gore kod
konzula Stenborga bal pod maskama pa Torvald hoe da se ja preobuem u napolitansku ribarsku djevojku i
da pleem tarantelu, koju sam nauila na Kapriju.
GOSPOA LINDE: Vidi, vidi, pa ti e, dakle, izvesti malu predstavu?
NORA: Da, Torvald misli da bih trebala. Evo, tu je kostim. Torvald mi ga je poruio u Italiji; ali sad je sve
tako potrgano da ni sama ne znam...
GOSPOA LINDE: To emo ve urediti. Samo se rub na nekoliko mjesta isparao. Ima li iglu i konca?
Tako, to je sve to nam treba.
NORA: O, kako je to lijepo od tebe.
GOSPOA LINDE (ije): Dakle, sutra e biti kostimirana? Zna ta, Noro, onda u doi samo na trenutak,
da te vidim u punom sjaju. Ali ja sam sasvim zaboravila da ti zahvalim za sinonje ugodno vee.
NORA (ustaje i hoda po sobi tamo-amo): Ah, meni sino nije bilo tako ugodno kao inae. Trebalo je da
prije doe u grad, Kristina... Da, Torvald stvarno umije kuu uiniti ugodnom i prijatnom.
GOSPOA LINDE: A i ti, mislim, nita manje. Nisi ti uzalud ki svoga oca. Ali, reci mi, je li doktor Rank
uvijek tako neraspaloen kao jue?
NORA: Ne, jue je to bilo naroito upadno. Uostalom, on ima neku vrlo opasnu bolest. Njemu se, jadniku,
sui kima. Mora, naime, znati, da je njegov otac bio odvratan ovjek, jurio je za enama i tako dalje, i od
toga je, sigurno razumije, njegov sin jo od djetinjstva bolestan.
GOSPOA LINDE (ispusti ivanje u krilo): Ali draga, dobra Noro, odakle ti zna takve stvari?
NORA (eta tamo-amo): Eh, kad ima troje djece, onda te ponekad posjeuju ene, ene koje su u
izvjesnom smislu napola doktori, i one ti onda ispriaju ovo i ono.
GOSPOA LINDE (opet ije; kratka pauza): Dolazi li gospodin doktor Rank svaki dan kod vas u kuu?
NORA: Svaki boji dan. Pa on je Torvaldov najbolji prijatelj iz mladosti. I moj dobar prijatelj, takoe.
Doktor, tako rei, pripada porodici.
GOSPOA LINDE: Ali reci mi, je li taj ovjek iskren? Mislim, dijeli li rado ljudima komplimente?
NORA: Ba naprotiv. Kako ti je to palo na pamet?
GOSPOA LINDE: Kad si me jue predstavila njemu, tvrdio je da se moje ime ovdje u kui esto uje. Ali
kasnije sam primijetila da tvoj mu, zapravo, pojma nema ko sam ja. Kako je mogao onda doktor Rank...?
NORA: Da, to je sasvim tano, Kristina. Vidi, Torvald me tako neopisivo voli i zato hoe da me ima, kako
on kae, sasvim i samo za sebe. U prvo vrijeme je bio gotovo ljubomoran, ako bih ja u kui samo spomenula
ljude koje volim. Onda sam, naravno, prestala. Ali s doktoroim esto govorim o meni, jer on to rado slua.
GOSPOA LINDE: Sluaj, Noro, ti si u mnogim stvarima jo dijete. Ja sam koju godinu starija od tebe i
imam neto vie iskustva. Neto u ti rei: pokuaj da okona tu stvar sa doktorom Rankom.
NORA: Da okonam kakvu to stvar?
GOSPOA LINDE: No, uopte molim. Jue si neto priala o nekom bogatom oboavaocu, koji bi ti
mogao nabaviti novac...
NORA: Da, o nekom koji, naalost, ne postoji. ta dalje?
KROGSTAD: Ne bi vam nita ni koristilo. I kad biste jo toliko gotovog novca stavili preda me, ipak ne
biste dobili svoju obveznicu natrag.
NORA: Onda mi objasnite ta ete s njom uraditi.
KROGSTAD: Samo hou da je zadrim, da je imam u svojim rukama. Niko koga se to ne tie, nee nita o
njoj saznati. Ako se, dakle, spremate na kakvu oajniku odluku...
NORA: Da, spremam se.
KROGSTAD: ...ako namjeravate da napustite kuu i porodicu...
NORA: Namjeravam.
KROGSTAD: ...ili moda jo neto gore...
NORA: Otkud vi znate?
KROGSTAD: ...onda se ostavite takvih misli.
NORA: Odakle vi znate da se ja nosim takvim mislima?
KROGSTAD: Ljudi kao mi u poetku se gotovo uvijek nose takvim mislima. I ja sam na to pomiljao. Ali,
dragi moj boe, nisam imao brabrosti...
NORA (bez glasa): Ni ja.
KROGSTAD (s olakanjem): Zar ne? Nemate hrabrosti za to ni vi?
NORA: Nemam je. Nemam je.
KROGSTAD: To bi i bila glupost. im proe bura u kui... Evo, ovdje u tani imam pismo za vaeg mua.
NORA: U kojem ste sve napisali?
KROGSTAD: Sve je reeno obzirno koliko je bilo mogue.
NORA (brzo): To pismo ne smije doi u njegove ruke! Pocijepajte ga, ja u pakuati da nabavim novac.
KROGSTAD: Izvinite, milostiva gospoo, ali mislim da sam vam upravo rekao...
NORA: Ah, ne mislim novac koji vam dugujem. Recite mi, koju svotu traite od mog mua? Onda u vam
nabaviti taj novac.
KROGSTAD: Ja ne traim nikakav novac od vaeg mua.
NORA: ta onda traite?
KROGSTAD: To ete saznati. Ja hou da stanem na noge, milostiva gospoo, hou gore. I u tome mi mora
va mu pomoi. Ve godinu i po dana nisam uinio ni jedno nepoteno djelo. Za to vrijeme sam se borio sa
vrlo tekim prilikama. Bio sam zadovoljan da se opet mogu podii, korak po korak. Sad sam istjeran i sad se
vie neu zadovoljiti time da budem primljen po milosti. Ja hou gore, kaem vam. Hou opet u banku, ali
hou da imam vii poloaj: va mu mi mora obezbijediti mjesto.
NORA: To on nikad i nipoto nee uiniti.
KROGSTAD: On e to uiniti, poznajem ga. Nee se usuditi ni da pisne. I kad sam jednom tamo, zajedno s
njim, onda ete vidjeti! Za manje od godinu dana postau direktorova desna ruka. Onda e Nils Krogstad
voditi Akcionarsku banku, a ne Torvald Helmer!
NORA: To neete doivjeti!
KROGSTAD: Zar ete moda...?
NORA: Sada imam hrabrosti za to.
KROGSTAD: Ah, neete me uplaiti. Takva fina, razmaena dama kao vi...
NORA: Vidjeete, vidjeete!
KROGSTAD: Pod led moda? U hladnu, kao smola crnu vodu? A onda vas u proljee izbaci na obalu,
runu, unakaenu, opale kose...
TREI IN
(Ista soba. Sto sa stolicama gurnut je u sredinu sobe. Na stolu gori lampa. Vrata predsoblja stoje otvorena.
Sa gornjeg sprata uje se muzika.)
GOSPOA LINDE (sjedi za stolom i rastreseno lista neku knjigu; pokuava da ita, ali izgleda kao da ne
moe da sabere misli. Nekoliko puta oslune napeto u pravcu vrata prema stepenitu. Gleda na sat.): Jo ga
nema. A krajnje je vrijeme. A ako on ne... (Oslune ponovo.) Ah! evo ga. (Ona ode u predsoblje i oprezno
otvara vanjska vrata. uju se tihi koraci po stepenicama. Ona apne.) Uite. Ovdje nema nikoga.
KROGSTAD (na vratima): Naao sam u svom stanu ponuku od vas. ta to treba da znai?
GOSPOA LINDE: Moram hitno razgovarati s vama.
KROGSTAD: Tako? I to treba da bude upravo ovdje, u ovoj kui?
GOSPOA LINDE: Kod mene kod kue bilo bi nemogue. Moja soba nema posebnog ulaza. Doite blie,
sasvim smo sami. Djevojka spava, a Helmerovi su gore na balu.
KROGSTAD (ulazi u sobu): Vidi, molim te! Helmerovi veeras pleu? Stvarno?
GOSPOA LINDE: Da, zato da ne?
KROGSTAD: No da, zato da ne.
GOSPOA LINDE: Krogstade, dajte da porazgovaramo.
KROGSTAD: Zar nas dvoje imamo jo o emu da razgovaramo?
GOSPOA LINDE: Nas dvoje imamo mnogo da razgovaramo.
KROGSTAD: To nikad ne bih pomislio.
GOSPOA LINDE: Jer me nikad niste sasvim razumjeli.
KROGSTAD: ta je tu trebalo da se razumije? Zar to nije stara pria: ena bez srca otjera mukarca kad joj
se ukae bolja prilika.
GOSPOA LINDE: Zar mislite da sam toliko bez srca? I vjerujete da sam laka srca prekinula s vama?
KROGSTAD: A zar niste?
GOSPOA LINDE: Krogstade, zar ste to zaista vjerovali?
KROGSTAD: Ako nije bilo tako, zato ste mi onda na taj nain pisali?
GOSPOA LINDE: Nisam mogla drugaije. U onom trenutku kad sam prekidala s vama, smatrala sam
svojom dunou da u vama unitim sve to ste osjeali za mene.
KROGSTAD (stee pesnice): Zato, dakle! I samo... samo radi novaca.
GOSPOA LINDE: Ne smijete zaboraviti da sam imala bespomonu majku i dva mala brata. Mi nismo
mogli ekati na vas, Krogstade, a vai izgledi su onda bili slabi.
KROGSTAD: Moe biti. Ali vi niste imali pravo da me napustite zbog drugog ovjeka.
GOSPOA LINDE: Ne znam. esto sam se i sama pitala jesam li imala pravo na to.
KROGSTAD (tiho): Kad sam vas izgubio, bilo mi je kao da sam izgubio vrsto tlo pod nogama. Pogledajte
me, sad sam brodolomnik na svojoj olupini.
GOSPOA LINDE: Pomo je, moda, blizu.
KROGSTAD: Bila je blizu. Onda ste doli vi i stali mi na put.
GOSPOA LINDE: To nisam znala. Danas sam saznala da je trebalo da dobijem vae mjesto u banci.
KROGSTAD: Vjerujem vam, kad tako kaete. Ali eto, sad znate, sada ete se povui?
GOSPOA LINDE: Ne. Vi ne biste imali od toga ni najmanje koristi.
KROGSTAD: Eh, koristi, koristi, ja bih uprkos tome tako uinio.
GOSPOA LINDE: Nauila sam da postupam razumno. ivot i tvrda, gorka oskudica su me tako nauili.
KROGSTAD: A mene je ivot nauio da ne vjerujem u prazne rijei.
GOSPOA LINDE: Onda vas je neto vrlo pametno nauio. Ali u djela valjda vjerujete?
KROGSTAD: Kako to mislite?
GOSPOA LINDE: Rekli ste da se osjeate kao brodolomnik na vlastitoj olupini.
KROGSTAD: Valjda imam i razloga da to kaem.
GOSPOA LINDE: Pa i ja sam kao brodolomnik. Nemam nikoga za koga bih mogla da se brinem.
KROGSTAD: To je bio va vlastiti izbor.
GOSPOA LINDE: Drugog izbora nisam imala.
KROGSTAD: Dobro, pa onda?
GOSPOA LINDE: Krogstade, kad bi nas dvoje brodolomnika sada mogli prii jedno drugom.
KROGSTAD: ta to govorite?
GOSPOA LINDE: Bolje dvoje na jednoj olupini, nego svako na svojoj sam.
KROGSTAD: Kristina!
GOSPOA LINDE: A ta mislite da je mene dovelo u grad?
KROGSTAD: Valjda nije misao na mene?
GOSPOA LINDE: Ja moram raditi da bih podnijela ovaj ivot. itavog svog ivota, koliko se mogu
sjetiti, ja sam radila i to je bila moja najljepa, jedina radost. Ali sada sam sama na svijetu, sa strahovito
praznom duom i naputena. Raditi sama za sebe, to nije nikakva radost. Krogstade, dajte mi nekoga, dajte
mi neto, za ta bih mogla da radim.
KROGSTAD: U to ja ne vjerujem. To je heroizam pretjerane ene, koja eli da se rtvuje... nita vie.
GOSPOA LINDE: Da li ste ikad zapazili da sam bila pretjerana?
KROGSTAD: Zar biste vi to zaista mogli? Recite mi, da li je vama sasvim poznata moja prolost?
GOSPOA LINDE: Da.
KROGSTAD: I vi znate kako se ovdje gleda na mene?
GOSPOA LINDE: inilo se iz vaih rijei da ste uvjereni da ste sa mnom mogli postati sasvim drugaiji.
KROGSTAD: To bez svake sumnje.
GOSPOA LINDE: Zar se to ne bi moglo jo i sada dogoditi?
KROGSTAD: Kristina, govorite li vi to sasvim promiljeno? Da, govorite, vidim to na vama. Vi, dakle,
zaista imate hrabrosti...?
GOSPOA LINDE: Treba mi neko kome bih mogla biti majka, a vaoj djeci treba majka. Nas dvoje
trebamo jedno drugom, ja vjerujem u ono to je dobro u vama, zajedno s vama usuujem se na sve.
KROGSTAD (uhvati je za ruke): Hvala Kristina! Sad u ve znati da se rehabilitujem u oima drugih! O,
ali ja sam zaboravio...
GOSPOA LINDE (oslukuje): ujte! Tarantela! Idite! Idite!
KROGSTAD: Zbog ega? ta je sad?
GOSPOA LINDE: ujete li ovaj ples gore? Kad se on zavri, moemo ih oekivati.
KROGSTAD: Dabome! Idem. Sve je zalud. Vi ne znate kakve sam korake preduzeo protiv Helmera.
GOSPOA LINDE: Da, Krogstade, i to znam.
KROGSTAD: I uprkos tome imate hrabrosti...?
GOSPOA LINDE: Ja dobro razumijem u ta oajanje moe natjerati ovjeka kao to ste vi.
KROGSTAD: O, kad bih to nekako mogao izbrisati!
GOSPOA LINDE: To jo moete, jer vae pismo je jo uvijek u sanduetu.
KROGSTAD: Znate li to sigurno?
GOSPOA LINDE: Sasvim sigurno, ali...
KROGSTAD (gleda je ispitivaki): Treba i to da tako shvatim? Vi hoete pod svaku cijenu da spasite svoju
prijateljicu. Recite mi otvoreno. Je li tako?
GOSPOA LINDE: Krogstade, ko se jedanput rtvuje za druge, taj to ne ini po drugi put.
KROGSTAD: Ja u povui svoje pismo.
GOSPOA LINDE: Ne, ne.
KROGSTAD: Da, naravno. ekau ovdje dok Helmer ne sie rei mu da mi mora vratiti pismo. Da se u
pismu govori samo o mome otkazu, da ne treba da ga ita.
GOSPOA LINDE: Ne, Krogstade, to pismo ne treba da traite natrag.
KROGSTAD: A recite mi: vi ste me ipak samo zbog njega pozvali ovamo?
GOSPOA LINDE: Da, u prvi mah; ali u meuvremenu je prolo dvadeset i etiri sata, a za to vrijeme sam
bila svjedok nevjerovatnih stvari u ovoj kui. Helmer mora saznati. Ta nesretna tajna mora na svjetlo dana i
izmeu njih mora doi do otvorenog razgovora. Nemogue je nastaviti sa zatakivanjem i izbjegavanjem!
KROGSTAD: Pa dobro, ako vi rizikujete. Ali jedno moram na svaki nain uiniti, pa neka to bude odmah...
GOSPOA LINDE (oslukuje): Pourite! Idite, idite! Ples je zavren. Nismo vie ni trenutka sigurni.
KROGSTAD: Ja u vas dolje priekati.
GOSPOA LINDE: Da, priekajte. Moete me ispratiti do kunih vrata.
KROGSTAD: Tako neiskazano sretan nisam bio nikada. (Odlazi kroz stubina vrata. Vrata izmeu sobe i
predsoblja ostaju otvorena.)
GOSPOA LINDE (malo posprema i premjeta svoj eir i kaput): Kakav preokret! Da, kakav preokret!
Ljudi za koje mogu da radim, za koje mogu da ivim. Dom u koji u smjeti da unesem sreu i zadovoljstvo.
Tu e biti ozbiljnog posla. Kad bi samo brzo doli. (Oslune.) Aha, evo ih ve. Gdje su moje stvari? (Uzima
eir i kaput. Napolju se uju glasovi Helmera i Nore, klju se okree u bravi i Helmer gotovo silom uvodi
Noru u predsoblje. Ona je u talijanskom kostimu sa velikim crnim alom. Helmer je u veernjem odijelu sa
otvorenim crnim dominom preko njega.)
NORA (jo na vratima, opirui se): Ne, ne, ne, neu kui! Hou ponovo gore. Ne elim da odem tako rano.
HELMER: Ali, draga Noro...
NORA: Ah, molim te, Torvalde, molim te svim srcem, samo jo jedan sat.
HELMER: Ni minute due, moja slatka Noro. Ti zna, tako smo se dogovorili! Tako! Unutra u sobu. Ovdje
e se samo prehladiti. (Uprkos njenom opiranju vodi je polako u sobu.)
GOSPOA LINDE: Dobro vee.
NORA: Kristina!
HELMER: Kako, gospoo Linde, vi ovako kasno ovdje?
GOSPOA LINDE: Da, oprostite, tako sam eljela da vidim Noru u njenom punom sjaju.
NORA: Zar si me itavo vrijeme ekala?
GOSPOA LINDE: Da. Dola sam, naalost, prekasno. Ti si ve bila gore, a onda nisam htjela da odem,
prije nego to te vidim.
HELMER (skida Nori al): Da, samo je dobro pogledajte! Mislim da je zaista vrijedna panje. Zar nije
draesna, gospoo Linde?
GOSPODA LINDE: Da, zaista jeste.
HELMER: Zar nije neobino draesna? To je bilo miljenje i itavog drutva. Ali uasno je tvrdoglavo, to
slatko stvarenje. ta da se radi? Hoete li mi vjerovati: morao sam gotovo silu upotrijebiti, da je odvedem.
NORA: Torvalde, ti e se jo kajati to mi nisi priutio bar jo pola sata.
HELMER: Eto, ujete je, gospoo Linde. Otplesala je svoju tarantelu, dobila burni pljesak, koji je i
zasluila, iako je, mislim, izvoenje bilo malo suvie naturalistiko, malo naturalistikije nego to, strogo
uzevi, odgovara zahtjevima umjetnosti. Ali kako god bilo, glavna stvar je postigla je uspjeh i buran aplauz.
I zar da je poslije toga jo ostavim gore? Zar da tako razvodnjimo efekat? O, nipoto! Uzeo sam svoju
draesnu malu djevojku sa Kaprija, svoju kapricioznu djevojicu sa Kaprija, zapravo tako treba da kaem,
pod ruku, onda brzi krug po sali, nakloni na sve strane i, kako se to u romanima kae, lijepa slika je iezla.
Odlazak uvijek mora biti efektan, gospoo Linde. Ali ja nisam u stanju da to objasnim Nori. Uh, kako je
ovdje toplo! (Odbaci domino na stolicu i otvara vrata prema svojoj sobi.) ta? Pa ovdje je mrak! Ah, da,
naravno, izvinlite. (Ulazi i zapali nekoliko svijea.)
NORA (ape brzo i bez daha): Dakle?
GOSPOA LINDE (tiho): Govorila sam s njim.
NORA: I?
GOSPOA LINDE: Noro, ti mora sve rei svome muu!
NORA (bez glasa): Znala sam.
GOSPOA LINDE: Krogstada ne mora da se boji, ali ti mora govoriti.
NORA: Neu.
GOSPOA LINDE: Onda e govoriti pismo.
NORA: Hvala ti, Kristina, sad znam ta treba da radim. Pst! (Helmer opet ulazi.)
HELMER: No, gospoo Linde, jeste li joj se nadivili?
GOSPOA LINDE: Da, a sad jo da vam zaelim laku no.
HELMER: Ah, ta, ve? Je li ovo vae pletivo?
GOSPOA LINDE (uzima ga): Da, hvala. Skoro sam ga zaboravila.
HELMER: Vi, dakle, pletete?
GOSPOA LINDE: Da, naravno.
HELMER: Znate ta, bolje bi bilo da vezete.
GOSPOA LINDE: Tako? A zbog ega?
HELMER: Jer to mnogo ljepe izgleda. Vidite samo, drite vez lijevom rukom, tako, a desnom radite
iglom, tako, u laganim dugim lukovima, zar ne?
GOSPOA LINDE: Da, moe biti...
HELMER: A pletenje, naprotiv... nije lijepo vidjeti. Pogledajte: zgrene ruke, igle koje idu gore-dolje, ima
neeg kineskog u tome. Bio je stvarno sjajan ampanjac koji su nam posluili!
HELMER (ljubi je u elo): Laku no, moja ptiice-pjevaice, dobro spavaj, Noro. Sad u proitati pisma.
(On odlazi s pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.)
NORA (s ludakim pogledima, pipa oko sebe, hvata Helmerov domino, ogrne se njime i ape brzo,
promuklo i isprekidano): Da ga vie nikad ne viim. Nikad! Nikad, nikad! (Prebaci al preko glave.) A ni
djecu. Ni njih. Nikada vie, nikada vie! O! Ledene vode. O bezdane dubine! Samo da i to proe. Sad je
otvorio pismo, ita ga. Ne ne, jo ne! Torvalde, zbogom, tebi i djeci! (Hoe kroz predsoblje, pa napolje. U
istom trenutku otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u ruci.)
HELMER: Noro!
NORA (krikne glasno): Ah!
HELMER: ta je ovo? Zna li ti ta pie u ovom pismu?
NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje!
HELMER (zadrava je): Kuda e?
NORA (pokuava da se otrgne): Ti mene ne smije spasavati, Torvalde!
HELMER (zatetura): Istina je, dakle? Je li istina ovo to pie? Uasno! Ne, ne, to ne moe biti istina!
NORA: To jeste istina. Vie od svega na svijetu voljela sam tebe!
HELMER: Pusti te bijedne isprike!
NORA (prie mu korak blie): Torvalde!
HELMER: Ti, nesretnice, ta si ovo uinila?!
NORA: Pusti me da odem! Ti ne smije ispatati zbog mene. Ne smije to uzeti na sebe.
HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata predsoblja.) Ovdje e ostati i odgovarati. Ima li ti
pojma, ta si uinila? Odgovaraj! Ima li pojma o tome?
NORA (gleda ga netremice i govori sa sve jaim naglaskom): Da, sad tek poinjem dobro da shvaam.
HELMER (hoda okolo po sobi): O, kakva strana java! Za svih ovih osam godina, ona, koja je bila moja
radost i moj ponos, ona da je licemjerka, laljivica, gore, jo gore, zloinka! Ah, kakva se beskrajna
odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj! (Nora uti i gleda ga ukoeno. On zastane pred njom.) Trebalo je i
prije da budem spreman na tako neto. Morao sam to predvidjeti. Lakomislene principe tvoga oca. uti!
Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni osjeaja dunosti. O, kako sam
kanjen, to sam njemu progledao kroz prste. Tebi za ljubav sam to uinio. A ti mi ovako zahvaljuje!
Razorila si itavu moju sreu. Unitila si moju budunost. Ah, uasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti
jednog besavjesnog ovjeka; on moe uraditi sa mnom ta god hoe; zahtijevati od mene sve to mu na
pamet padne; zahtijevati ta hoe, zapovijedati mi po svojoj volji. A ja ne smijem ni pisnuti. Da tako bijedno
potonem i propadnem zbog jedne lakomislene ene!
NORA: Kad mene ne bude, bie slobodan.
HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvoj otac bio spreman. ta bi mi koristilo da tebe ne bude,
kako kae. Nita mi to ne bi koristilo! On uprkos tome moe stvar razglasiti; a ako to uini, moe na mene
pasti sumnja da sam znao za tvoje zloinako djelo. Moe se pomisliti da se ja krijem iza toga, da sam te ja
na to naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve vrijeme naeg braka na rukama nosio. Shvaa
li sada ta si mi uinila?
NORA (hladno i mirno): Da.
HELMER: Tako je nevjerovatno da jo uvijek ne mogu da shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se
izvuemo! Skidaj taj al! Skidaj, kaem ti! Ja moram pokuati da tog ovjeka smirim na bilo koji nain.
Stvar se mora zatakati po svaku cijenu. A to se tie tebe i mene, treba da izgleda kao da je meu nama sve
kao i prije. Naravno, samo u oima svijeta. Ti, dakle, ostaje u kui kao i ranije, to se razumije. Ali djecu
vie ne smije odgajati, njih ti ne smijem povjeriti. O, da ovako moram govoriti eni koju sam tako duboko
volio i koju jo uvijek! To se mora zavriti. Od danas se vie ne radi o srei, ve o tome da se spase ruevine,
ostaci, privid. (Zvoni u predsoblju. Helmer se trgne.) ta? Tako kasno? Zar je ono najstranije...? Zar e
on...? Sakrij se, Noro! Reci da si bolesna. (Nora nepokretno stoji. Helmer ide i otvori vrata predsoblja.)
SLUAVKA (napola obuena u predsoblju): Pismo za milostivu gospou.
HELMER: Daj ovamo. (Uzima pismo, zatvara vrata.) Da, od njega. Nee ga dobiti. Sam u ga proitati.
NORA: Pa itaj.
HELMER (kraj lampe): Skoro da nemam hrabrosti za to. Moda smo izgubljeni i ti i ja. Ipak, moram znati.
(Otvara pismo, preleti nekoliko redova, gleda priloeni papir. Radosno uzvikne.) Noro! (Nora gleda ga
pitajui.) Noro! Ne! Moram jo jednom proitati... Da, da, tako je. Ja sam spaen! Noro, ja sam spaen!
NORA: A ja?
HELMER: I ti... naravno. Oboje smo spaeni, i ti i ja. Pogledaj. On ti alje natrag tvoju obveznicu. Pie da
mu je ao, da se kaje, da je neka sretna promjena u njegovom ivotu... ali svejedno ta on pie... mi smo
spaeni. Noro! Niko ti nita ne moe. Ah, Noro, Noro... ali najprije da unitimo taj odvratni papir. Da
vidim... (Baca pogled na obveznicu.) Ne, neu to da vidim; neka mi itava ova pria ne bude nita drugo
nego ruan san. (Cijepa papir i oba pisma u komadie, sve baca u pe i gleda kako gori.) Tako, sad vie
nieg nema. On pie da si od Badnje veeri... O, to su morala biti tri strana dana za tebe, Noro!
NORA: Ta tri dana sam provela u stranoj borbi!
HELMER: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego... Ali mi emo sve te rune dogaaje pokopati. Sad
emo samo klicati i ponavljati: prolo je, prolo je! je li me, Noro? Ti kao da jo nisi shvatila: prolo je. a
je to? Takav ukoen izraz? Ah, moja jadna mala Noro, razumijem te, ti jo ne moe da povjeruje u to da
sam ti oprostio. Ali jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa znam ja, to to si uinila, uinila si iz
ljubavi prema meni.
NORA: To je istina.
HELMER: Voljela si me kao to ena treba da voli svoga mua. Samo ti je nedostajao stav da proceni
sredstvo. Ali zar misli da te manje volim zato to nisi sposobna da djeluje samostalno? Ne, ne, samo se ti
oslanjaj na mene, ja i elim da te savjetujem, da te vodim. Ja ne bih bio mukarac kad te upravo tvoja enska
bespomonost ne bi u mojim oima inila dvostruko privlanom. Ne osvri se na grube rijei koje sam ti u
prvom strahu izgovorio, u trenutku kad sam pomislio da e se sve sruiti na mene. Oprostio sam ti, Noro,
zaklinjem se, da sam ti oprostio.
NORA: Hvala ti na tvom oprotenju (Odlazi na desnu stranu.)
HELMER: Pa ostani sad. (Gleda u sobu.) ta radi tamo?
NORA (iz sobe): Skidam kostim i masku.
HELMER (na otvorenim vratima): Dobro, pokuaj da se pribere i da opet nae ravnoteu u svojoj dui, ti
moja mala preplaena ptiice-pjevaice! Smiri se, ja u te pokriti svojim snanim krilima. (eta oko vrata.)
O, kako je naa kua ugodna i lijepa, Noro. Ovdje si ti bezbjedna; ja u te uvati kao progonjenu golubicu
koju sam istrgnuo iz ubilakih kandi kopca; ja u ve umiriti tvoje jadno, nemirno srce. Malo-pomalo,
Noro, vjeruj mi to. Ve sutra e na sve ovo gledati sasvim drugim oima; uskoro e sve biti po starom.
Neu vie morati esto da ti ponavljam da sam ti oprostio: ti e sama jasno osjeati da je tako. Kako si
uopte dola na misao da bih te ja mogao odbaciti ili ti samo prebacivati? O, Noro, ti ne poznaje srce
pravog mukarca. Mukarcu je neopisivo milo, umirujue u dui kad zna da je svojoj eni neto oprostio,
oprostio punim i iskrenim srcem. Jer, ona tako na neki nain dvostruko postaje njegovo vlasnitvo: kao da ju
je on po drugi put doveo na svijet. Ona je, tako rei, pastala njegova ena i istovremeno njegovo dijete. To
e ti meni i ubudue biti, ti slabana i bespomoona stvarice. Nita se ne boj, Noro; budi samo otvorena
srca prema meni, a ja u biti tvoja volja i tvoja savjest. ta je to? Ti ne ide u krevet? Ti si se preobukla?
NORA (u svakodnevnoj odjei): Da, Torvalde, preobukla sam se.
HELMER: Neke istine ima u tvojim rijeima, koliko god su pretjerane i lukcaste. Ali od sada neka bude
drugaije. Dani igranja su sada proli, sad dolazi vrijeme odgoja.
NORA: ijeg odgoja? Mog i djejeg odgoja?
HELMER: I tvog i djejeg, draga ga Noro.
NORA: Ah, Torvalde, ti nisi ovjek koji bi mene odgojio, da budem prava ena za tebe.
HELMER: I ti to tako kae?
NORA: A ja, jesam li ja osposobljena za takav zadatak kao to je odgoj djece?
HELMER: Noro!
NORA: Zar mi i sam nisi maloas rekao da mi ne bi smio povjeriti taj zadatak?
HELMER: U trenutku uzbuenja! Kako to moe shvatiti ozbiljno?
NORA: Ipak, imao si sasvim pravo. Ja nisam dorasla tom zadatku. Ali tu je i jedan drugi zadatak koga se
moram prihvatiti. Moram pokuati da odgojim samu sebe. A ti nisi ovjek koji bi mi u tome mogao pomoi.
To moram sama uraditi. I zato te sada naputam.
HELMER (skoi): ta ti to govori?
NORA: Moram da budem sasvim sama, ako hou da se snaem sa samom sobom i vanjskim svijetom. Zato
vie ne mogu ostati kod tebe.
HELMER: Noro! Noro!
NORA: Naputam te odmah. Kristina e me primiti za ovu no.
HELMER: Ti nisi pri sebi! Ti to ne smije! Ja ti to zabranjujem!
NORA: Od sada vie nema svrhe da mi bilo ta zabranjuje. Uzeu sa sobom ono to mi pripada. Od tebe
neu nita, ni danas ni poslije.
HELMER: Kakve ludosti!
NORA: Sutra putujem kui, to znai u moj stari zaviaj. Tamo e mi biti najlake da neto otponem.
HELMER: O, ti zaslijepljeno, neiskusno stvorenje!
NORA: Moram pokuati da steknem iskustvo, Torvalde.
HELMER: Da napusti svoju kuu, svog mua, svoju djecu! Pa zamisli ta e svijet rei!
NORA: Tu ne mogu imati nikakvih obzira. Znam samo da je ovo meni potrebno.
HELMER: O, to je uasno. Zar tako da napusti svoje najsvetije dunosti?
NORA: ta ti smatra mojim najsvetijim dunostima?
HELMER: Zar ti to moram rei? Zar to nisu dunosti prema tvom muu i prema tvojoj djeci?
NORA: Imam ja i drugih dunosti koje su isto toliko svete.
HELMER: Nema. Kakve bi to mogle biti dunosti?
NORA: Dunosti prema samoj sebi.
HELMER: U prvom redu ti si supruga i majka.
NORA: Ja tako vie ne mislim. Mislim da sam prije svega ovjek isto kao ti, ili, jo bolje, mislim da u
pokuati da to postanem. Ja dobro znam da e svijet tebi dati za pravo, Torvalde, i da neto slino stoji i u
knjigama. Ali to to kae svijet i ta stoji u knjigama, to za mene vie ne moe biti mjerodavno. Ja sama
moram razmisliti da bi mi stvari bile jasne.
HELMER: Zar tebi nije jasan tvoj poloaj u vlastitoj porodici? Zar u takvim stvarima nema pouzdanu
vodilju? Zar nema religiju?
NORA: Ah, Torvalde, ta je to religija, to ja uopte ne znam tano.
HELMER: ta ti to govori?
NORA: Pa ja znam samo ono to je govorio pastor Hansen kad sam ila na krizmanje. On je govorio da je
religija i ovo i ono. Kad sada budem izvan svojih sadanjih prilika i upuena na samu sebe, onda u i to da
otkrijem. Vidjeu da li je ono to je govorio pastor Hansen bilo tano, ili bolje, da li je to za mene tano.
HELMER: Ah, to je ipak neuveno iz usta jedne mlade ene! Ali ako ti religija ne moe biti vodilja, pusti
me barem da probudim tvoju savjest. Jer osjeaj valjda ima? Ili, odgovori mi, zar ni njega nema?
NORA: Da, Torvalde, nije mi lako da ti na to odgovorim, Torvalde. Jer, ja to ne znam, tu sam potpuno
zbunjena. Znam samo da o tome imam potpuno drugaije miljenje nego ti. Da su zakoni drugaiji nego to
sam ja mislila, i to sam sada ula. Ali da su oni dobri, to mi nikako ne ide u glavu. Jedna ena, dakle, nema
prava da potedi briga svog starog umirueg oca ili da spasi ivot svoga mua! To ja ne vjerujem!
HELMER: Ti govori kao dijete. Ti ne razumije drutvo u kome ivi.
NORA: Ne razumijem, svakako. Ali u ga izbliza pogledati. Moram saznati: ko ima pravo, drutvo ili ja.
HELMER: Ti si bolesna, Noro, ti ima groznicu, ak mislim da nisi pri sebi.
NORA: Ja nikad nisam osjeala i mislila tako jasno i tako sigurno kao sada.
HELMER: I tako jasno i sigurno odlazi od svog mua i svoje djece?
NORA: Da, odlazim.
HELMER: Onda je mogue jo samo jedno objanjenje. Ti me vie ne voli?
NORA: Da, to je upravo tako.
HELMER: Noro! I to mi samo tako kae?
NORA: Strano mi je ao, Torvalde, jer si bio tako dobar prema meni. ta da se radi?! Ja te ne volim vie.
HELMER (jedva se pribere): Je li i to tvoje jasno i sigurno uvjerenje?
NORA: Sasvim jasno i sigurno uvjerenje. To je i razlog to neu due da ostanem ovdje.
HELMER: A moe li mi i to objasniti, kako sam izgubio tvoju ljubav?
NORA: Da, mogu. To je bilo veeras, kad udo nije dolo; i tad sam vidjela da ti nisi onakav ovjek kakvim
sam te ja smatrala.
HELMER: Budi jasnija, ne razumijem te.
NORA: Osam godina ja sam strpljivo ekala, jer uviala sam da udo ne moe doi kao neto svakodnevno.
Onda se nada mnom nadvila nesrea. Bila sam nepokolebivo vrsto uvjerena: sad e se dogoditi udo. Dok
je Krogstadovo pismo lealo tamo napolju nisam ni u jednom trenutku pomislila da bi se ti mogao
povinovati uslovima toga ovjeka. Bila sam vrsto uvjerena da e mu se suprotstaviti i rei: objavi itavom
svijetu! I da se to dogodilo...
HELMER: No, i...? Da sam svoju vlastitu enu izvrgnuo ruglu i sramoti...?
NORA: Da se to dogodilo, vjerovala sam da bi ti onda istupio, sve uzeo na sebe i rekao: ja sam krivac.
HELMER: Noro!
NORA: Misli, ja od tebe takvu rtvu nikad ne bih primila? Naravno da ne bih. Ali ta bi moja uvjeravanja
vrijedila prema tvojima? To je bilo udo kome sam se nadala u svom strahu i tjeskobi. I da bih to sprijeila,
htjela sam da okonam svoj ivot.
HELMER: Noro, ja bih s velikom radou dan i no radio za tebe, podnosio bih za tebe sve nevolje i brige.
Ali svoju ast ne rtvuje niko, ni za onoga koga voli.
NORA: Stotine i hijade ena su to uinile!
HELMER: Ah, ti i misli i govori kao nerazumno dijete.
NORA: Moe biti. Ali ti, ti niti misli niti govori kao ovjek na koga bih se ja mogla osloniti. Kad je on
proao, tvoj strah, ne od onog to je meni prijetilo, nego od onog to se tebi moglo dogoditi, kad je ta
opasnost prola ... ti si se ponaao kao da se nita nije desilo. Ba kao i prije bila sam opet tvoja eva i tvoja
lutka, koju si htio jo opreznije nositi na rukama, jer je tako slaba i lomna. (Ustane.) Torvalde, u tom
trenutku sam dola do spoznaje da sam osam godina ovdje stanovala zajedno s jednim stranim ovjekom i
da sam s njim imala troje djece. O, ne smijem misliti na to! Samu bih sebe razbila u hiljadu komadia!
HELMER (tuno): Vidim. U stvari, izmeu nas se otvorio ponor. Ali, Noro, zar se ne bi mogao premostiti?
NORA: Ovakva kakva sam sada, ja nisam ena za tebe.
HELMER: Ja imam snage da postanem drugaiji.
NORA: Moda... kad ti bude oduzeta lutka.
HELMER: Rastanak rastanak s tobom? Ne, Noro, tu misao ne mogu podnijeti.
NORA (odlazi desno unutra): Utoliko odlunije treba to uraditi. (Vraa se sa eirom i kaputom, nosi putnu
torbu koju stavlja na stolicu pored stola.)
HELMER: Noro, Noro, ne sada! ekaj do sutra.
NORA (oblai kaput): Ne mogu provesti no u stanu jednog stranog ovjeka.
HELMER: Ali zar ne bismo mogli zajedno stanovati kao brat i sestra?
NORA (stavlja eir): Ti zna da to ne bi dugo trajalo. (Umotava se u al.) Zbogom, Torvalde. Djecu neu
da vidim. Znam da su u boljim rukama nego to su moje. Ovakva kakva sam sada, ne mogu im biti korisna.
HELMER: Ali jednom poslije, Noro... poslije?
NORA: Kako to mogu znati? Ja uopte ne znam ta e biti sa mnom.
HELMER: Ali ti si moja ena, sada i ubudue.
NORA: Sluaj, Torvalde: ako ena napusti kuu svoga mua, kao to ja to inim, onda njega, koliko znam,
zakon oslobaa svih obaveza prema njoj. Ja te oslobaam obaveza. Ti ne smije biti vezan, kao to ni ja neu
da budem. Obe strane moraju dobiti punu slobodu. Tako, evo vraam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj.
HELMER: Jo i to?
NORA: I to.
HELMER: Evo ti ga.
NORA: Dobro. Sad je i to gotovo. Ostavljam ti kljueve. Djevojke e se snai u domainstvu, bolje nego ja.
Sutra e doi Kristina da spakuje stvari koje sam donijela od svoje kue. Njih treba poslati za mnom.
HELMER: Gotovo?! Svreno?! Noro, zar nikad nee misliti na mene?
NORA: Sigurno u esto morati da mislim na tebe i djecu i na ovu kuu.
HELMER: Smijem li ti pisati?
NORA: Ne nikada. To ti zabranjujem.
HELMER: Ali smijem ti barem neto poslati?
NORA: Ne, kaem ti. Nita ne primam od stranih ljudi.
HELMER: Noro... zar ja za tebe vie nikad neu moi da budem drugo nego stranac?
NORA (uzima putnu torbu): Ah, Torvalde, onda bi se moralo dogoditi najvee udo.
HELMER:... da ti pomognem, kad ti zatreba pomo.
NORA: Onda bismo se oboje, i ti i ja, morali toliko promijeniti... Ah, Torvalde, ja vie ne vjerujem u uda.
HELMER: Ali ja hou da vjerujem. Reci do kraja! Toliko promijeniti da...?
NORA:... da na zajedniki ivot moe da postane pravi brak. Zbogom! (Odlazi kroz predsoblje.)
HELMER (spusti se na stolicu pored vrata i pokrije lice rukama): Noro! Noro! (Gleda oko sebe i ustaje.)
Prazno. Otila je! (U njemu se javlja neka nada.) A najvee udo..?
(Odozdo se uje zvuk zalupljenih vrata)
K RAJ