Jerome David Salinger

LIJEPA USTA I ZELENE MI OČI

Kada je telefon zazvonio, prosijedi muškarac, gotovo s nekim popuštanjem u glasu, upitao je
djevojku što misli, ne bi li možda bilo bolje da se ne javi. Djevojka ga je čula kao iz neke daljine i
okrenula se k njemu. Jedno oko - ono prema svjetlu - bilo joj je čvrsto zatvoreno, a ono drugo,
otvoreno, bilo je - ma koliko to izvještačeno zvučalo - veliko i tako plavo da je izgledalo gotovo
ljubičasto. Prosijedi muškarac pozvao ju je da se brže odluči i ona se podignula na desni lakat, upravo
toliko hitro da joj pokret ne izgleda sasvim bezvoljan. Uklonila je kosu s čela lijevom rukom. - Bože, ne
znam ni sama - rekla je. - Ovaj, što ti misliš? - Prosijedi muškarac rekao joj je da on, ovako ili onako,
ne vidi neku naročitu razliku i provukao je lijevu ruku ispod djevojčine, iznad lakta, probijajući se
prstima, praveći mjesta za njih između toplih površina njezine mišice i grudi. Desnu je ruku pružio
prema slušalici. Da bi je mogao dohvatiti naslijepo, bez mnogo pipanja, bio je prisiljen malo se
podignuti tako da je zatiljkom očešao rub sjenila lampe. U tom trenutku svjetlost je naročito isticala,
možda malo i prejako, njegovu prosijedu, na mnogim mjestima već gotovo bijelu kosu. Iako u tom
trenutku u neredu, bilo je očigledno da je nedavno podšišana ili, bolje rečeno, nedavno njegovana.
Na sljepoočnicama i na zatiljku bila je na uobičajen način potkraćena dok je sa strane i na tjemenu
bila ostavljena čak nešto više nego podugačka, tako da je čitava frizura bila u stvari "izrazito osobna".
- Halo - rekao je zvučnim glasom u telefon. Djevojka je ostala oslonjena na lakat i promatrala
ga. Njezine oči, sad već više jednostavno otvorene nego uznemirene ili radoznale, odražavale su
uglavnom samo vlastitu veličinu i boju.
Muški glas, hladan, mrtav a ipak nekako grubo, gotovo opsceno ubrzan za ovu priliku, dopro
je s drugog kraja žice.
- Lee? Jesam li te probudio?
Prosijedi muškarac bacio je kratak pogled ulijevo, prema djevojci. - Tko je pri telefonu? -
upitao je. Arthur?
- Aha... Jesam li te probudio?
- Nisi, nisi. U krevetu sam, čitam. Nešto nije u redu?
- Sigurno te nisam probudio? Časna riječ?
- Ne, nisi, uopće nisi - rekao je prosijedi muškarac. - U stvari, u posljednje vrijeme jedva ako
prosječno četiri sata...
- Evo zašto sam te zvao, Lee. Jesi li slučajno primijetio kada je Joanie otišla? Jesi li slučajno
primijetio da nije otišla s Ellenbogenovima, kojim slučajem?
Prosijedi muškarac pogledao je ponovo ulijevo, ali nešto više ovaj put, nekamo iznad
djevojke, koja ga je sad promatrala kao neki mladi plavooki Irac-policajac.
 - Ne, nisam, Arthure - rekao je, pogleda usmjerenog prema dalekom, mračnom dijelu sobe
gdje se zid spaja sa stropom. - Zar nije otišla s tobom?
- Nije, zaboga. Nije. Znači da uopće nisi vidio kad je otišla?
- Pa sad, i nisam. Ako se pravo uzme, i nisam, Arthure - rekao je prosijedi muškarac. - U stvari,
ako hoćeš istinu, nisam čitavu večer vidio oko sebe pod bogom ništa. Onog trenutka kad sam prošao
kroz vrata, upao sam u jednu ubi-bože dugu raspravu s onim doseljenikom iz Francuske, iz Beča ili
vrag bi ga znao odakle. Svi do jednog ti stranci kao zapeti vrebaju priliku da besplatno uhvate poneki
pravni savjet. Zašto pitaš? Što se dogodilo? Joanie se izgubila?
- Oh, Bože... Tko bi to znao! Ne znam. Znaš već i sam kakva je kad malo više potegne i kad
dobije volju da... Ja pojma nemam. Možda je naprosto...
- Jesi li zvao Ellenbogenove? - upitao je prosijedi muškarac.
- Jesam. Još se nisu vratili kući. Ne znam. Bože, nisam čak siguran da je otišla s njima. Znam
samo jedno. Znam samo jednu vražju stvar. Dozlogrdilo mi je time si razbijati glavu. Ozbiljno mislim.
Ovaj put mislim ozbiljno. Dosta mi je. Pet podina. Gospode!
- U redu, a sad se pokušaj malo smiriti, Arthure - rekao je prosijedi muškarac. - Kao prvo,
koliko ja znam Ellenbogenove, vrlo je vjerojatno da su svi koliko ih je bilo uskočili u taksi i odvezli se
dolje u Village na par sati. Sve troje će po svoj prilici odjednom upasti...
- Imam neki osjećaj da je otišla obrađivati tamo nekog tipa u kuhinji. Imam takav neki osjećaj.
Uvijek se, čim malo više potegne, počne ljubakati s kojekakvim tipovima po kuhinjama. Dosta mi je.
Bogom ti se kunem da ovaj put mislim ozbiljno. Pet prokletih...
- Gdje si sad, Arthure? - upitao je prosijedi muškarac. - Kod kuće?
- Aha. U svom domu. Dome, mili dome. Gospode!
- U redu, pokušaj malo da se... Što ti je?... Jesi li pijan, što li?
- Ne znam. Kako bih, dovraga, znao?
- U redu, a sad slušaj. Smiri se. Jednostavno se opusti - rekao je prosijedi muškarac. - Znaš već
Ellenbogenove, zaboga! Što se po svoj prilici dogodilo, vjerojatno su zakasnili na posljednji vlak. Sve
troje će vjerojatno upasti kod tebe svakog trenutka, a iz njih će samo pljuštati duhoviti barski...
- Odvezli su se kolima.
- Otkud znaš?
- Od djevojčice koja im čuva djecu. Naš razgovor bio je prava pravcata, iskričava konverzacija.
Sasvim smo se zbližili. Kao dva zrna graška u mahuni.
- U redu. U redu. Pa što onda? Hoćeš li sad lijepo sjesti i smiriti se? - rekao je prosijedi
muškarac. - Sve troje će sigurno svakog trenutka upasti kod tebe, igrajući valcer. Vjeruj mi na riječ.
Znaš kakva je Leona. Ne znam koji im je vrag, ali čim dođu u New York, uhvati ih onaj pravi pravcati
konektikatski štimung. Znaš i sam.
 - Aha. Znam. Znam. Pa ipak, ne znam.
- Sigurno znaš. Posluži se malo maštom. Njih dvoje su vjerojatno doslovno odvukli Joanie...
- Slušaj. Nitko na ovom svijetu ne mora vući Joanie bilo kamo. Nemoj mi pričati o tamo
nekom odvlačenju.
- Nitko ti ne priča ništa slično, Arthure - rekao je prosijedi muškarac mirno.
- Znam, znam! Oprosti! Gospode, već gubim pamet. Daj mi časnu riječ da te nisam probudio!
- Rekao bih ti da jesi, Arthure - odgovorio je prosijedi muškarac. Odsutno, povukao je ruku
koja je još uvijek bila između djevojčine mišice i grudi. - Slušaj me, Arthure. Želiš li od mene savjet? -
nastavio je. Dohvatio je prstima telefonski kabel, ispod same slušalice. - Ozbiljno ti govorim, sada.
Hoćeš li da ti dam jedan savjet?
- Aha. Ne znam. Gospode, držim te budnog u ovo doba. Zašto naprosto ne prekineš ovo
moje...
- Slušaj me samo trenutak - rekao je prosijedi muškarac. - Kao prvo... ovo ti ozbiljno kažem...
idi u krevet i smiri se. Pripremi neku poveliku čašu dobre kapljice pred spavanje i zavuci se pod...
- Kapljicu! Šališ li se, što ti je? Gospode, popio sam valjda litru za ova posljednja, prokleta dva
sata. Kapljicu! Tako sam se naljoskao da jedva mogu da...
- U redu. U redu. Idi onda pravo u krevet - rekao je nato prosijedi muškarac. - I smiri se...
čuješ li me? Reci sam. Ima li kakve koristi od toga što tu sjediš i ždereš se?
- Aha, znam. Ne bih se uopće brinuo, zaboga, ali kad u nju čovjek ne može imati povjerenja!
Tako mi boga! Tako mi boga, ne može! U nju se čovjek smije pouzdati koliko da može... ne znam ni
sam što. Ah, kakva korist od svega toga. Poludjet ću, vrag ga odnio.
- U ledu. Ostavi to, sada. Zaboravi. Hoćeš li mi učiniti uslugu pokušati malo ne misliti na čitavu
stvar? -rekao je prosijedi muškarac. - Kad skupiš na jednu gomilu sve što znaš, čini mi se... na časnu
riječ, čini mi se da praviš od...
- Znaš li što radim? Znaš li što radim? Stid me je reći ti, ali... ali znaš li što zamalo ne napravim
svake proklete noći? Kad se vratim kući? Želiš li znati?
- Arthure, slušaj, ovo nije...
- Čekaj malo, reći ću ti, vrag ga odnio. Doslovno se moram prisiljavati da ne pootvaram vrata
na svim prokletim ormarima u stanu... Bogom ti se kunem. Svake noći, kad se vratim kući, očekujem
da ću zateći gomilu tipova kako se kriju po svim kutovima. Liftboje. Poštare. Policajce...
- U redu. U redu. Daj da o svemu popričamo malo smirenije, Arthure - rekao je prosijedi
muškarac. Okrenuo se naglo udesno gdje je cigareta, upaljena nešto ranije te večeri, stajala na
samom rubu pepeljare. Očigledno se već bila ugasila i zato je nije uzeo. - U prvom redu - rekao je u
telefon - rekao sam ti to već mnogo, mnogo puta, Arthure, to je upravo ono u čemu najviše griješiš.
Znaš li što u stvari činiš? Hoćeš li da ti kažem što u stvari činiš? Radiš takve stvari... ovo ti sad ozbiljno
kažem... radiš takve stvari samo i jedino zato da samog sebe mučiš. Ti, u stvari, sam inspiriraš Joa-
nie... - Zastao je. - Imaš prokletu sreću što je ona stvarno divno dijete. Ozbiljno ti govorim. I ti tom
djetetu apsolutno ne želiš priznati da ima malo dobrog ukusa... ili bar razuma, za ime Božje, što se tih
stvari tiče...
- Razuma! Šališ se? Ona nikakvog razuma nema! Ona je prava životinja!
Čini se da je prosijedi muškarac, šireći nosnice., duboko uzdahnuo. - Svi smo mi životinje - rekao je. -
U suštini, svi smo mi životinje.
- Jesmo vraga. Ja nisam nikakva prokleta životinja. Možda sam glupi, zaglupljeni bijednik
dvadesetog stoljeća, ali životinja nisam. To mi ne pričaj. Životinja nisam.
- Slušaj, Arthure. Ovo nas neće nikamo...
- Razuma. Gospode, da samo znaš kako je to smiješno! Ona misli da je intelektualka! To je
ono najsmješnije, da crkneš od smijeha! Ona čita kazališnu stranu i gleda, televiziju dok gotovo ne
oslijepi, i zbog toga je intelektualka! Znaš li koga sam uzeo za ženu? Želiš li znati koga sam uzeo za
ženu? Uzeo sam za ženu najveću živu nerazvijenu neotkrivenu glumicu, književnicu, psihoanalitičarku
i, sve u svemu, najvećeg neotkrivenog genija i veličinu u čitavom prokletom New Yorku. Ti o tome
pojma nisi imao, zar ne? Gospode, to je tako smiješno da mi dođe da uzmem nož i zakoljem samog
sebe. Madame Bovary iz škole za dopunska obrazovanje. Madame...
- Tko? - upitao je prosijedi muškarac, glasom u kojem se osjećalo nestrpljenje.
- Madame Bovary ide na predavanja iz estetskih vrijednosti televizije. Gospode, da samo znaš
kako...
- U redu, u redu. Sigurno već shvaćaš da nas ovo ne vodi nikamo - rekao je prosijedi
muškarac. Okrenuo se i dao djevojci znak, stavljajući dva prsta pred usta, da želi cigaretu. - U prvom
redu - rekao je u telefon - za jednog tako inteligentnog momka, ti si netaktičan koliko čovjek uopće
može biti. - Ispravio je leđa tako da djevojka može dohvatiti cigarete iza njega. - Ozbiljno ti kažem. To
se odražava u tvom osobnom životu, to se odražava u tvom...
- Razuma. Oh, Bože, to me obara s nogu! Svemogući bože! Jesi li ikad imao prilike čuti kako
nekog opisuje…nekog muškarca, mislim? Jednom, kad ne budeš imao nikakvog drugog posla, učini mi
uslugu i navuci je da ti opiše nekog muškarca. Ona opis svakog muškarca kojeg vidi počinje riječima
"strašno privlačan". To može biti i najstariji, najmasniji, najljigaviji…
- U redu, Arthure - odbrusio je prosijedi muškarac oštro. - Ovo nas ne vodi nikamo. Apsolutno
nikamo. - Uzeo je upaljenu cigaretu koju mu je pružila djevojka. Upalila je dvije. - Uzgred budi rečeno
- nastavio je, ispuštajući dim kroz nos - kako si prošao danas?
- Što?
- Kako si prošao danas? - ponovio je prosijedi muškarac. - Kako je završio proces?
 - Oh, Bože! Nemam pojma. Gadno. Valjda dvije minute prije nego što sam htio započeti
izlaganje, advokat tužitelja, onaj Lissberg, utjerao je u sudnicu onu blesavu sobaricu s gomilom plahti
kao dokaznim materijalom... sve išarane mrljama od stjenica. Gospode!
- Pa što se dogodilo? Izgubio si? - upitao je prosijedi muškarac, ponovo uvlačeći dim cigarete.
- Znaš li tko je predsjedavao? Tata Vittorio. Kog vraga taj čovjek ima protiv mene, to neću do
smrti saznati. Bilo je dovoljno da otvorim usta pa da skoči na mene kao tigar. Čovjek uopće ne može
diskutirati s takvim tipom. To je nemoguće.
Prosijedi muškarac okrenuo je glavu da vidi što radi djevojka. Uzela je pepeljaru i položila je između
njih. - Izgubio si, znači, ili što? - rekao je u telefon.
- Što?
- Jesi li izgubio, rekoh?
- Aha. Upravo sam ti htio pričati o tome. Na toj priredbi nisam imao nikakvih šansi, s čitavom
onom gomilom. Što misliš, hoće li Junior odskočiti do plafona? Za to mi u stvari baš puca prsluk, ali
što ti misliš? Misliš da hoće?
Lijevom rukom prosijedi muškarac zamišljeno je skidao pepeo s cigarete o rub pepeljare.
- Ne vjerujem da će obavezno skočiti plafona, Arthure - rekao je mirno. - Svi su, međutim,
izgledi da ga čitava stvar neće baš bogzna kako obradovati. Ti znaš otkad već zastupamo ta tri
prokleta hotela? Stari je Shanley sam osobno otpočeo čitav...
- Znam, znam. Junior mi je to pričao najmanje pedeset puta. To je jedna od najljepših i
najpotresnijih priča koje sam čuo u životu. U redu, i tako sam izgubio taj prokleti proces. Prvo i prvo,
to nije bilo mojom krivicom. Najprije me je onaj luđak Vittorio maltretirao za vrijeme čitavog suđenja.
Onda je ona duševno zaostala sobarica počela širiti plahte prekrivene mrljama od stjenica, i još...
- Nitko ne kaže da je tvoja krivica, Arthure - rekao je prosijedi muškarac. - Sam si me pitao
hoće li Junior odskočiti do plafona. Samo sam ti sasvim otvoreno...
- Znam... znam... i ne znam. Uostalom, baš me briga. Mogu se uvijek vratiti u vojsku. Jesam li
ti pričao o tome?
Prosijedi čovjek ponovo je okrenuo glavu prema djevojci, možda radi toga da joj i izrazom lica
pokaže svu svoju suzdržanost, pa čak i stoicizam. Djevojka je, međutim, propustila to primijetiti.
Upravo je bila prevrnula pepeljaru koljenom i brzo je, prstima, skupljala rasuti pepeo u gomilicu da ga
počisti. Njezine oči podignule su se prema njemu možda djelić sekunde prekasno. - Ne, nisi, Arthure -
rekao je u telefon.
- Aha. Možda ću. Ne znam još. Nisam baš ludo oduševljen tom idejom, naravno, i neću ići ako
budem ikako mogao to izbjeći. Možda će mi, međutim, to biti jedini izlaz. Ne znam. U svakom slučaju,
to mi dođe kao neko utočište. Ako mi vrate moj lijepi mali šljem i onaj moj glomazni, debeli stol, i
moju veliku mrežu protiv komaraca, možda sve to neće..
 - Volio bih da nekako utuvim malo pameti u tu tvoju glavurdu momče, eto što bih volio učiniti
- rekao je prosijedi muškarac. - Za vražjeg... Za jednog navodno inteligentnog mladog čovjeka, govoriš
kao pravo pravcato dijete. To ti kažem sasvim iskreno. Puštaš da šačica sasvim nevažnih stvari
nabubri u toj tvojoj glavi do takvih dimenzija da postaneš apsolutno nesposoban za bilo kakvo...
- Trebao sam je ostaviti. Znaš li to? Trebao sam na sve to udariti točku prošlog ljeta, kad je
lavina stvarno krenula... znaš li to? A znaš li zašto nisam? Želiš li znati zašto nisam?
- Arthure. Zaboga. Ovo nas stvarno nikamo ne vodi.
- Čekaj malo. Pusti da ti kažem zašto! Želiš li znati zašto nisam? Mogu ti točno reći zašto! Zbog
toga što mi je bilo žao nje. To je prava i jednostavna istina. Bilo mi je žao nje.
- Pa sad, ne znam. Hoću reći, to je izvan moje jurisdikcije - rekao je prosijedi muškarac. - Meni
se, međutim, čini da, po svemu sudeći, zaboravljaš jednu stvar, a to je da je Joanie odrasla osoba,
žena. Ne znam, ali meni se čini...
- Odrasla! Žena! Jesi li ti lud? Ona je odraslo dijete, zaboga! Slušaj. Ja se, na primjer, brijem.
Slušaj samo ovo. Ja se, na primjer, brijem, a ona me odjednom počne dozivati odnekud iz potpuno
drugog kraja stana. Ja, naravno, odem vidjeti što se događa... usred brijanja, sa sapunicom po
čitavom licu i tako. I znaš li što je htjela? Htjela me je pitati što mislim o njezinim umnim
sposobnostima. Kunem ti se bogom. Ona je patetična, kažem ti. Katkad je promatram dok spava i
znam o čemu govorim. Vjeruj mi.
- Dobro, to su stvari koje ti znaš bolje nego... hoću reći da je to izvan moje jurisdikcije - rekao
je prosijedi muškarac. - Suština je ipak, vrag ga odnio, u tome što ti ne poduzimaš pod bogom ništa
konstruktivno da...
- Mi smo pogrešno spojeni, eto u čemu je stvar. To je čitava i sasvim jednostavna priča. Mi
smo pogrešno spojeni kao sam vrag i… Znaš li ti što je njoj potrebno? Njoj je potreban jedan krupan i
mutav momak da je s vremena na vrijeme nagazi i istjera joj dušu... i onda se lijepo vrati natrag u
fotelju da završi čitanje novina. To je ono što je njoj potrebno. Ja sam za nju preslab. Znao sam to još
kad smo se vjenčali... kunem ti se da jesam. Hoću reći, ti si pametan čovjek, nikad se nisi ženio, ali
ljudi s vremena na vrijeme, prije nego što se ožene, doživljavaju trenutke vidovitosti i znaju kako će to
izgledati kad budu u braku. 0 tome nisam vodio računa. Ignorirao sam te svoje proklete trenutke
vidovitosti. Slab sam. To je u malo riječi suština čitavog problema.
- Nisi slab. Samo se ne služiš vlastitom glavom - rekao je prosijedi muškarac, primajući novu,
tek upaljenu cigaretu od djevojke.
- Naravno da sam slab! Naravno da sam slab. Vrag ga odnio, valjda ja znam jesam li slab ili
nisam! Da nisam slab, zar misliš da bih dopustio da sve ide u... Ah, kakva je korist od same priče!
Sigurno da sam slab... Gospode, držim te budnog čitavu noć. Zašto me ne pošalješ dovraga i ne
spustiš slušalicu? Ozbiljno ti govorim. Spusti slušalicu.
 - Neću spustiti slušalicu, Arthure. Htio bih ti pomoći, ako je to u ljudskoj moći - rekao je
prosijedi muškarac. - U stvari, ti si svoj vlastiti najveći...
- Ona me uopće ne poštuje. Čak me i ne voli, za ime Božje! U suštini... kad se sve do kraja
analizira... ne volim ni ja nju nimalo više. Ne znam. I volim i ne volim. To se mijenja. To leluja.
Gospode! Svaki put kad se spremim raščistiti stvar, imam neku večeru izvan kuće, iz ovog ili onog
razloga, i negdje se sastajem s njom, a ona dolazi s nekim prokletim bijelim rukavicama ili takvim
nečim. Ne znam. Ili, počnem se sjećati kako smo se prvi put odvezli u New Haven na utakmicu s
Princetonom. Guma nam je legla čim smo krenuli s parkirališta, bilo je zima kao u paklu, a ona je
držala bateriju dok sam ja namještao onu prokletu stvar... Znaš već na što mislim. Ne znam. Ili
počnem misliti o onoj... Gospode, to mi je već nezgodno pričati... Počnem misliti o onoj prokletoj
pjesmi koju sam napisao za nju i poslao joj kad smo tek počeli izlaziti zajedno. "Ruža je moje boje i
bijela, lijepa usta i zelene mi oči..." Gospode, stvarno mi je nezgodno... i to me je podsjećalo na nju.
Ona uopće nema zelene oči... ima oči kao školjke, tako mi boga, ali me je to ipak podsjećalo na nju...
Ne znam. Nema potrebe sad o tome pričati. Sigurno je da ću poludjeti. Spusti slušalicu i prekini me,
zašto nećeš? Ozbiljno ti kažem.
Prosijedi je muškarac pročistio grlo i rekao:
- Nemam ni najmanju namjeru to učiniti, Arthure. Ima samo jedna...
- Jednom mi je kupila odijelo. Od svojih vlastitih novaca. Jesam li ti pričao o tome?
- Nisi, ja...
- Otišla je naprosto... mislim... u Tripler's i kupila ga. Ja čak nisam ni išao s njom. Hoću reći,
ona zaista ima nekoliko lijepih osobina. Najsmješnije je u tome to da mi uopće nije loše stajalo.
Morao sam samo dati da se malo suze oko kukova... hlače... i da se skrate. Hoću reći, zaista ima
nekoliko lijepih osobina.
Prosijedi je muškarac slušao još nekoliko trenutaka, a onda se naglo okrenuo djevojci. Pogled
koji joj je uputio, iako sasvim kratak, potpuno ju je informirao o onome što se u tom trenutku
događalo na drugom kraju žice. - A sada slušaj, Arthure. To ti neće donijeti ništa dobro - rekao je u
telefon. - Od toga ništa dobro biti neće. Ozbiljno ti kažem. Hajde, slušaj. Kažem ti ovo sasvim iskreno.
Hoćeš li se svući i otići u krevet kao dobar dečko? I prestati se živcirati? Joanie će se vjerojatno vratiti
za par minuta. Sigurno ne želiš da te vidi takvog, zar ne? Prokleti Ellenbogenovi po svoj će prilici
upasti s njom. Sigurno ne želiš da te čitava ta rulja vidi takvog, zar ne? - Osluškivao je. - Arthure! Čuješ
li me?
- Bože, držim te budnog čitavu noć. Sve što radim...
- Ne držiš me budnog čitavu noć - rekao je prosijedi muškarac. - Na to čak i ne mislim. Već
sam ti rekao, u posljednje vrijeme spavam prosječno valjda samo četiri sata. Što bih zaista želio, ako
je to samo u granicama ljudske moći, jest da ti pomognem, momče. - Slušao je. - Arthure! Jesi li još
tamo?
- Aha. Ovdje sam. Slušaj. Držim te budnog čitavu noć i tako i tako. Da li bih mogao doći k tebi
na čašicu? Je l' bi ti smetalo?
Prosijedi muškarac ispravio je leđa i položio dlan slobodne ruke na glavu. - Pa sad, je l' ozbiljno misliš?
- Aha. Mislim, ako nemaš ništa protiv. Ostao bih samo pola minute. Htio bih samo da mogu
negdje sjesti i da... ne znam ni sam. Bi li to bilo u redu?
- Aha, ali stvar je u tome da ja mislim kako to ne bi trebao raditi, Arthure - rekao je prosijedi
muškarac spuštajući ruku s glave. - Evo što je. Više si nego dobro došao ako želiš doći, ali najiskrenije
mislim kako bi trebao sjediti gdje jesi i mirno pričekati dok Joanie ne upleše u kuću. Najozbiljnije. Ono
što ti stvarno želiš jest da budeš točno tu, na licu mjesta, kad ona upleše u kuću. Jesam li u pravu ili
nisam?
- Jesi. Ne znam. Tako mi Boga, ne znam.
- E pa, ja znam, časna riječ, znam - rekao je prosijedi muškarac. - Slušaj, zašto sad naprosto ne
uskočiš u krevet i smiriš se, a onda kasnije, ako ti bude do toga stalo, nazovi me telefonom. Hoću reći,
ako ti dođe želja da malo popričaš. I nemoj ništa brinuti. To je glavna stvar. Čuješ li me? Hoćeš li
učiniti tako?
- U redu. Prosijedi muškarac držao je još nekoliko trenutaka slušalicu pored uha, a zatim je
spustio na vilicu aparata.
- Što je rekao? - upitala je smjesta djevojka. Uzeo je cigaretu iz pepeljare, to jest izabrao je iz
gomile opušaka i napola popušenih cigareta. Povukao je dim i rekao: - Htio je doći ovamo na čašicu.
- Gospode! A što si mu ti rekao? - upitala je djevojka.
- Čula si me - odgovorio je prosijedi muškarac i pogledao je. - Mogla si čuti sve. Zar nisi? -
Nakon toga je zgnječio cigaretu.
- Bio si izvanredan. Apsolutno divan - rekla je djevojka, promatrajući ga. - Gospode, osjećam
se kao kučka.
- Pa sad - rekao je prosijedi muškarac - bila je to zaista nezgodna situacija. Ne znam koliko
sam bio izvanredan.
- Bio si. Bio si divan - rekla je djevojka. - Ja sam mrtva. Apsolutno mrtva. Pogledaj me samo!
Prosijedi se muškarac zagleda u nju. - Ovaj, stvarno, bila je to nemoguća situacija - rekao je. - Hoću
reći, čitava je stvar tako fantastična da čak nije...
- Dragi... oprosti - rekla je djevojka brzo i nagnula se naprijed. - Čini mi se da goriš! Vršcima
prstiju udarila ga je nekoliko puta brzo, odsječno, po nadlanici, da odbaci žeravicu. - Ne. Bio je to
samo pepeo. - Naslonila se. - Ne, bio si izvanredan - rekla je. - Gospode, osjećam se kao prava
pravcata kučka!
 - Da, situacija je bila vrlo, vrlo nezgodna. Momak, očito, prolazi kroz apsolutnu...
Telefon je iznenada zazvonio.
Prosijedi muškarac reče: - Gospode! - ali ipak podiže slušalicu prije drugog zvona. - Halo! -
rekao je.
- Lee? Jesi li bio zaspao?
- Ne, nisam.
- Slušaj, pomislio sam samo da bi možda želio znati. Joanie se upravo vratila.
- Što? - rekao je prosijedi muškarac i zaklonio oči lijevom rukom, iako je svjetiljka bila iza
njega.
- Aha. Upravo je upala. Valjda deset sekundi nakon što sami završio razgovor s tobom. Nešto
sam pomislio da će biti najbolje da te pozovem dok je još u klozetu. Slušaj, hvala ti milijun puta, Lee.
Ozbiljno ti kažem... znaš na što mislim. Nisi bio zaspao, zar ne?
- Ne, nisam. Samo sam... Ne, ne - rekao je prosijedi muškarac, još uvijek držeći ruku kao da
štiti oči. Pročistio je grlo.
- Aha. Znaš što se dogodilo, Leona se, izgleda, nešto uvrijedila, a onda udarila u cmizdrenje,
pa je Bob molio Joanie da iziđe i negdje zajedno s njima nešto popije, i pomogne izgladiti stvar. Ja ne
znam. Znaš već. Nešto jako zapetljano. Bilo kako bilo, sada je kod kuće. Kakva zavrzlama! Časna riječ,
ja mislim da je to sve od ovoga prokletog New Yorka. Što sam mislio da eventualno napravimo, ako
sve krene kako treba, da potražimo za sebe neko mjestance tamo, možda, u Connecticutu. Ne baš
obavezno negdje bogu za leđima, ali dovoljno daleko da možemo voditi nekakav vražji normalan
život. Hoću reći, ona je luda za biljkama i takvim stvarima. Vjerojatno bi bila sva izvan sebe da ima
neki vlastiti vrt i te stvari. Znaš već na što mislim. Hoću reći... izuzev tebe... koga uopće poznajemo u
New Yorku, osim čopora neurotičara? Tako nešto mora prije ili kasnije minirati čak i sasvim normalnu
osobu. Znaš na što mislim?
Prosijedi muškarac nije odgovorio. Njegove oči, zaštićene lukom dlana, bile su zatvorene.
- Bilo kako bilo, namjeravam još noćas o tome razgovarati s njom. Ili sutra, možda. Sad je još
uvijek malo pod gasom. Hoću reći, u suštini je jedno fantastično dobro dijete i, ako nam se pruži
prilika da se nekako uklopimo, bili bismo najgore proklete budale da bar ne pokušamo. Kad sam već
kod toga, nastojat ću malo srediti i onu blesavu gužvu oko stjenica i plahti. Nešto sam razmišljao.
Nešto sam se pitao, Lee. Što misliš, kad bih otišao i osobno porazgovarao s Juniorom, mogao bih…
- Arthure, ako nemaš ništa protiv, bio bih ti vrlo zahvalan…
- Hoću reći, ne bih želio da pomisliš kako sam te opet nazvao samo zbog toga što sam
zabrinut za to svoje prokleto radno mjesto i te stvari. Nisam. Hoću reći, u krajnjoj liniji, tako mi Boga,
nije mi baš ni najmanje stalo. Samo sam mislio kako bih, ako mi pođe za rukom da se nagodim s
Juniorom a da ne ostanem bez glave, bio najgora budala...
 - Slušaj, Arthure - prekinuo ga je prosijedi muškarac, sklanjajući ruku s lica - odjednom me
uhvatila strašna glavobolja. Ne znam odakle mi sad to. Hoćeš li se ljutiti ako te zamolim da ovo sad
prekinemo? Razgovarat ćemo ujutro... Je l' vrijedi? - Osluškivao je još nekoliko trenutaka, a onda
spustio slušalicu.
Djevojka mu se opet smjesta obratila nekim pitanjem, ali on joj nije odgovorio. Uzeo je
upaljenu cigaretu - djevojčinu - Iz pepeljare i htio je prinijeti ustima, ali mu je ispala iz ruke. Djevojka
mu je pokušavala pomoći da je nađe prije nego što se nešto zapali, ali joj je rekao neka, zaboga, bude
mirna, pa je povukla ruku.

PRIJEVOD: Nikola Kršić