Knjige.

Club Books

Naslov izvornika:

Yoko Ogawa
博士の愛した数式

Hakase no Aishita Sûshiki

2
 Knjige.Club Books

Yoko Ogawa

Profesorova
omiljena
jednadžba

Prevela s japanskog
Mirna Potkovac-Endrighetti

Hena com

3
 Knjige.Club Books

Zvali smo ga Profesorom. A on je mog sina prozvao Korjenko. Zbog toga što
je sinovo tjeme bilo ravno kao u matematičkom znaku za korijen.
- Oh, u ovoj se glavi krije bistar um! - rekao je Profesor, gladeći mu glavu
kružnim pokretima i ne kajući da će ga raskuštrati. Moj sin usuče vrat. Budući da
nije volio da ga zbog tjemena drugovi u školi zadirkuju, iz opreza je uvijek nosio
kapu.
- Tim znakom možeš svakome broju, i beskonačnom kao i onom najmanjem,
gotovo nevidljivom, odrediti točan položaj.
I Profesor kažiprstom napiše znak za korijen u uglu prašnjavog radnog stola.

Od njega smo naučili mnogo, neizbrojivo, jer ni nabrojati ne bih mogla

koliko, no korijen je u tome zauzimao naročito važno mjesto. Profesor, koji je
vjerovao da se postanak svijeta može izraziti brojevima, možda se ne bi složio s
izrazom neizbrojivo. Ali ne znam kako bih to drugačije rekla. Od njega smo
naučili da postoje brojevi od sto tisuća znamenaka i saznali za najveći prosti
broj, upisan i u Guinnessovu knjigu rekorda, koji služi kao dokaz da se
matematički može zamisliti postojanje broja i većeg od beskonačnog. Mnogo
smo toga naučili dok sam kod njega radila, ali vrijeme koje smo tamo proveli nije
se svodilo samo na to.
Dobro se sjećam dana kada smo zajednički pokušavali otkriti kakvo se čudo
zbiva ako neki broj stavimo ispod znaka za korijen. Bilo je to jedne kišne večeri
početkom travnja. Nad polumračnim radnim stolom gorjelo je sjajno svjetlo, na
sagu je ležao sinov odbačen školski ruksak, kroz prozor se vidjela marelica u
cvatu puna kapljica kiše.
Ne mogu reći da je od nas uvijek očekivao samo točan odgovor. Nije mu
zapravo bilo drago ako smo šutjeli, draže mu je bilo da, onako stjerani u kut,
izvalimo makar i notornu glupost. A kada bi početni zadatak postao izvorištem
drugog, novog zadatka, još bi se više obradovao. Njegov način da nam usadi
4
 Knjige.Club Books

samopouzdanje bio je jedinstven, uspijevao je zapravo baš zato što nismo znali
točan odgovor ni nakon dugog razmišljanja.
- A sad ćemo pod korijen pokušati staviti minus 1 - rekao je.
- Treba pomnožiti broj s tim istim brojem, a da rezultat bude minus 1.
Iako je Korjenko u školi tek učio dijeljenje, iz Profesorove je polusatne
poduke shvatio da postoje i brojevi manji od nule. Ja sam u sebi zamislila √-l.
Korijen od 100 je 10, od 16 je 4, od 1 je 1; sukladno tome, od minus 1 je...
Profesor nas nije požurivao. Volio je promatrati nas kako razmišljamo.
- Nema takvog broja, zar ne...? - rekla sam oprezno.
- Nije točno, postoji. Tu!
I on upre prstom u svoje grudi.
- To je vrlo nenametljiv broj, ne voli se pokazivati. Ali tu je u našim srcima,
na njegovim ručicama počiva svijet.
Ja sam ponovo zašutjela, misao mi je odlutala u neko nepoznato negdje u
daljinu. Tamo se, navodno, nalazio korijen od minus 1 energično ispruženih ruku.
Čuo se samo romon kiše. A Korjenko se pogladio po glavi kao da još jednom želi
provjeriti oblik korijena.
No Profesor nije samo podučavao. Onome što nije poznavao pristupao je
obazrivo, bio je podjednako suzdržan kao i korijen od minus 1. Kad god mi je
želio nešto reći, započinjao je frazom oprostite. Čak i u slučaju kada je,
primjerice, na tosteru trebalo samo podesiti tajmer na tri i pol minute, ne bi
zaboravio dodati tu riječ. Nakon što bih ja podesila vrijeme, on bi istegnuo vrat i
zurio u malu pećnicu tako dugo dok tost ne bi bio gotov. Bio je očaran tostom.
Kao da sam mu ukazala na dokaz koji vodi prema određenoj istini i želi mu to
stanje prenijeti, a ta istina ima jednaku vrijednost kao Pitagorin poučak.

U ožujku 1992. na njegovu me adresu rasporedilo Sindikalno udruženje za

kućnu ispomoć Akebono. Iako sam u tom malom gradu na obali Unutarnjeg mora
bila najmlađa prijavljena domaćica u Akebonu, za sobom sam imala već više od
deset godina radnog staža. Sa svakim sam se poslodavcem dobro slagala, a u
kućnim poslovima smatrala sam se profesionalkom. Nisam negodovala, čak ni u
slučajevima kada me predsjednik Akebona prisiljavao da prihvatim klijente koje
su drugi zaobilazili u velikom luku.
Dovoljan mi je bio već i sam pogled na Profesorovu karticu da zaključim da
se radi o teškom slučaju. Kada bi na zahtjev klijenta došla nova domaćica, kartica
bi dobila žig s plavom zvjezdicom. A na poleđini njegove kartice bilo je devet
takvih zvjezdica. Bio je to najveći broj zvjezdica koji sam vidjela otkad radim.
Kad sam otišla tamo na razgovor, pred mene je izašla elegantna, mršava
postarija žena. Kosa joj je, obojana u kestenjasto, bila začešljana u punđu, na sebi
je imala pletenu haljinu, a lijevom se rukom oslanjala o crni štap.

5
 Knjige.Club Books

- Trebam kućnu ispomoć, domaćicu - rekla je.

U početku mi nije bilo jasno u kakvom su odnosu ona i čovjek za kojega ću
raditi.
- Dosad nijedna domaćica nije dugo izdržala, to brine i šogora i mene. Svakoj
novoj ženi moram sve nanovo objašnjavati, sve ispočetka. To me iscrpljuje.
Naposljetku sam shvatila da govori o muževom mlađem bratu.
- Posao nije prezahtjevan. Trebam vas od ponedjeljka do petka; doći ćete u
jedanaest sati prijepodne. Treba mu skuhati ručak, počistiti i urediti stan, otići u
kupovinu, pripremiti večeru, i u sedam sati možete otići. I to je sve.
U riječi šogor, kako ju je ona izgovarala, osjećalo se nešto oklijevajuće. Iako
joj je vladanje bilo uglađeno, prsti lijeve ruke na štapu nisu mirovali. A s vremena
na vrijeme, pazeći da nam se oči ne susretnu, oprezno bi me pogledala.
- Detaljan raspored možete pročitati u ugovoru u Akebonu. Uglavnom, mom
šogoru potrebna je osnovna pomoć - što zapravo svatko može raditi, ono osnovno
da bi vodio normalan život. I ako to bude išlo glatko, neću imati nikakvih
prigovora.
- A gdje je vaš šogor sada? - upitala sam, na što žena vrhom štapa pokaže na
malu kuću u stražnjem dvorištu.
Kroz zelenilo gusto obrasloga vrta, s one strane uredno potkresane fotinije
nazirao se krov od pločica škriljevca, boje azukija.
- Nemojte dolaziti ovamo u moju kuću, nema potrebe da nas dvije
komuniciramo. Vaš je posao vezan isključivo uz vrtnu kućicu. Sjeverna, ulična
strana ima zaseban ulaz, bilo bi dobro da koristite taj ulaz. Probleme koji
vam mogu iskrsnuti s mojim šogorom rješavajte tamo s njim. To su eto uvjeti i
tražim da ih se pridržavate.
Kucnula je štapom o pod.
U usporedbi s mnoštvom nerazumnih zahtjeva mojih prethodnih
kućedomaćina, primjerice da raspustim kosu i na nju stavim drugačiju vrpcu
svaki dan, da temperatura čaja bude točno 75 °C, ni više ni manje, ili da
sklopim ruke i molim kada se na nebu pojavi Venera, ovo mi se nije činilo previše
teškim.
- Mogu li vidjeti vašeg šogora?
- To nije potrebno.
Odbila me tako odrješito da sam ostala bez riječi, ne znajući što bih joj
odgovorila.
- Ako vas danas i upoznam, do sutra će vas zaboraviti. Stoga nema potrebe.
- Što time mislite...
U redu, bit ću izravna; on ima problema s pamćenjem. Nije senilan, njegove
moždane stanice u cijelosti normalno funkcioniraju. Ali u prometnoj nesreći,
prije sedamnaest godina, od udarca u glavu dio mozga je oštećen, a posljedica
6
 Knjige.Club Books

toga je gubitak sposobnosti pamćenja. Zapisi u njegovu pamćenju postoje samo

do 1975. godine, otad nadalje sve što se upisuje u njegovu memoriju odmah se i
briše. Sjeća se hipoteze koju je dokazao prije trideset godina, ali ne može se sjetiti
što je jučer večerao. Jednostavno rečeno, on funkcionira kao da u glavi ima video
kazetu od 80 minuta. Kada se kazeta ispuni, a snima se dalje, početni dio se gubi.
Njegovo pamćenje traje 80 minuta. Onoliko sadržaja koliko stane u jedan sat i
dvadeset minuta. - Vjerojatno zato što je već mnogo puta to objašnjavala,
govorila je staloženo, bez emocija.
Bilo mi je teško zamisliti kako u stvarnosti izgleda pamćenje koje traje 80
minuta. Radila sam, doduše, već na nekoliko mjesta gdje se trebalo brinuti o
bolesniku, ali nije mi bilo jasno kako mi takva iskustva mogu pomoći. Tek sada
sam se sjetila onog niza plavih zvjezdica na kartici.
Koliko se iz kuće moglo vidjeti, vrtna je kućica djelovala tiho, ne odajući
znakove života. Na živici od fotinije bila su vrata na šarkama starinskog dizajna
i put je vodio kroz njih. Pomniji pogled otkrivao je solidnu, potpuno hrđavu bravu
prekrivenu slojem ptičjeg izmeta, za koju se činilo da je nikakav ključ ne bi
mogao otvoriti.
- Počinjete dakle raditi od ponedjeljka, to je prekosutra. U redu? - odrješito
je rekla žena, kao da mi želi oduzeti priliku za možda još koje pitanje.
I tako sam ja počela raditi kod Profesora.

U usporedbi s kućom, vrtna je kućica djelovala jadno. Bila je više nego

skromna; onako kompaktna i hladna, odavala je dojam da je sklepana nevoljko,
silom prilika. Da bi se to prikrilo, samo je drveće oko nje bilo zapušteno i
neobrezano. Ulaz je hvatao tek malo sunca, zvonce je bilo pokvareno. Nije radilo.
- Koji broj cipela nosite?
To je bilo prvo što me Profesor upitao kao svoju novu domaćicu; ne ime,
nego broj cipela. Bez pozdrava, bez naklona. Poštujući pravilo Akebona koje
kaže da se poslodavcu, ni pod koju cijenu, na pitanje ne smije
odgovoriti pitanjem, odgovorila sam mu:
- Broj 24.
- O, to je moćan broj. Faktorijel broja 4.
Prekrižio je ruke i zatvorio oči. Neko je vrijeme šutio.
Nisam znala zašto bi poslodavcu bio važan broj mojih cipela; ali ako je tako,
to je možda tema za malo razgovora, pomislih, te upitah.
- Što je faktorijel?
- Ako sve prirodne brojeve od 1 do 4 pomnožimo, dobit ćemo kao rezultat 24
- rekao je Profesor i dalje zatvorenih očiju.
- A koji vam je telefonski broj?
- 576- 1455.

7
 Knjige.Club Books

- 5761455? Prekrasan broj! Ekvivalent svih pojedinačnih prostih brojeva do

100 milijuna - kimnuo je zadivljeno.
Iako nisam mogla razumjeti što je to tako krasno u mom telefonskom broju,
mogla sam osjetiti toplinu u njegovu glasu. Nije izgledalo kao da se razmeće
svojim znanjem, baš naprotiv; iz njegova držanja strujahu obzir i iskrenost.
Osjećala se toplina čovjeka koji živi u iluziji da njegovi brojevi imaju posebnu
sudbinu; prema tome, vjerojatno, i njegova je sudbina posebna.
Kasnije, nakon što sam kod njega već neko vrijeme bila radila, shvatila sam
da svaki put kada nije znao što bi rekao govori brojke, a ne riječi. Bio je to njegov
način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se
rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio. Ogrtač tako debeo da se dodirom
po površini nisu mogle pratiti linije tijela, i koji mu nitko nije mogao skinuti. I
sve dok ga je nosio, umio je - barem zasad - zaštititi svoje mjesto u svijetu.
Svako jutro, cijelo vrijeme mog službovanja kod Profesora, na ulaznim se
vratima vodio razgovor o brojkama. Osobi sa sposobnošću pamćenja ograničenoj
na 80 minuta ja sam svaki dan bila nova domaćica, žena koju prvi put vidi. Zato
je svaki put prema meni bio suzdržan i srdačan. A osim broja cipela i telefonskog
broja, tu su bile i varijacije: poštanski broj, broj registarske tablice na mom
biciklu, broj poteza u pisanju znakova mog imena, a nakon toga bi se uvijek
ponavljalo isto, odmah im je pridavao značenja. Unatoč tomu što ništa nije
ukazivalo na to da se posebno trudi iznaći im značenja, riječi faktorijel i prosti
broj same su mu od sebe tekle iz usta.
Iako bi mi tako, korak po korak, rastumačio sistem funkcioniranja faktorijela
i prostih brojeva, ja sam i poslije toga, ugodno osvježena, uživala u razgovoru na
ulaznim vratima. Kada bih čula uvijek iznova provjereno da moj telefonski broj,
osim pukog povezivanja telefonskih linija, ima i neko drugo značenje, to bi u
mom uhu odjeknulo kristalnom jasnoćom i mogla sam s osjećajem ugode
započeti radni dan.
Profesor je nekada predavao na fakultetu, uža specijalnost mu je bila teorija
brojeva. Premda su mu bile šezdeset četiri godine, po njegovu oronulu izgledu
reklo bi se da je stariji. A tako nije samo izgledao, ostavljao je dojam i potpuno
neuhranjene osobe. Bio je visok svega sto šezdesetak centimetara, no uslijed jake
pogrbljenosti činio se još nižim. U naborima na mršavu vratu vidio se sloj
prljavštine, a suha sijeda kosa, neposlušna u svim smjerovima, dopola mu je
prekrivala podeblje uši. Glas mu je bio slabašan a pokreti usporeni, i što god da
je radio, trebalo mu je dvostruko više vremena od očekivanog.
Međutim, kad ga čovjek promotri i ne zbuni se takvim izgledom, imao je
lijepo lice. U svakom slučaju, to je lice odavalo da je on, barem nekada, morao
biti zgodan muškarac.
Svaki je dan, bez iznimke, oblačio odijelo i vezivao kravatu. Imao je tri
odijela: zimsko, ljetno i proljetno/jesenje; tri kravate, šest bijelih košulja, i ni više
ni manje nego jedan vuneni kaput. I to je bila sva odjeća u njegovu ormaru.
8
 Knjige.Club Books

Možda on nije ni znao da na ovom svijetu postoji i nešto drugo osim odijela.
Nije ga zanimalo kako se oblače drugi; štoviše, nije ga brinulo ni kako sam
izgleda, a još je manje provodio vrijeme razmišljajući o tome. Ujutro poslije
ustajanja otvorio bi ormar te iz plastične vrećice izvadio odijelo koje je došlo iz
kemijske čistionice, i to mu je bilo dovoljno. Sva tri odijela bijahu tamne boje,
iznošena i pohabana, a kako su dobro pristajala duhu kojim je zračio, moglo se
čak reći da su mu srasla s kožom.
Ali ono što me najviše zbunjivalo na njegovoj odjeći bili su papiri iz bloka
prikačeni tu i tamo na kaputu. Bilo ih je na svim mjestima koja je moguće
zamisliti; na ovratniku, ivici rukava, džepovima i rubu kaputa, te na pojasu od
hlača i na rupicama. Tkanina je zbog spojnica bila izvučena i izobličena. I kao što
je bilo tek običnih papira, bilo je također i onih potrganih i požutjelih, no na
svima je nešto pisalo. Da bih pročitala što na njima piše, morala sam mu priči
bliže i dobro napregnuti oči. Pretpostavila sam, doduše, da to čini u namjeri da
potpomogne svoje pamćenje od 80 minuta. Stoga zapisuje sve što ne
smije zaboraviti i zatim te papire spojnicama kači po odijelu, ali na pitanje kakav
stav zauzeti prema takvoj osobi bilo mi je puno teže odgovoriti nego na ono o
broju cipela.
- Uđite! Ja doduše radim, ali ne smetate mi. Vi slobodno radite svoj posao -
rekao je i pozvao me da uđem, nakon čega je odmah sjeo za radni stol.
A dok je radio, čulo se šuškanje papirića na njegovu kaputu.

Prema pripovijedanju onih devet žena koje su radile prije mene i bile
otpuštene, a malo-pomalo sastavljajući detalje u cjelinu, vremešna žena u toj kući
bila je udovica Profesorova starijeg brata. Braća su rano ostala bez roditelja, a
dvije godine stariji brat naslijedio je i uspješno vodio očevu tvornicu tekstila.
Zahvaljujući školarini koju mu je on plaćao, Profesor je mogao otići u Englesku i
nastaviti studij matematike na Cambridgeu. No upravo kad se osamostalio
dobivši mjesto u Matematičkom centru za istraživanje, njegov se brat razbolio od
akutnog hepatitisa i umro. Kako on i žena nisu imali djece, Udovica je zatvorila
tvornicu, na njezinu mjestu sagradila apartmane i počela živjeti od prihoda od
iznajmljivanja. Nakon prometne nesreće koja se u dobi od četrdeset sedam godina
dogodila Profesoru njihov miran život stubokom se promijenio. U sudaru što ga
je izazvalo vozilo s usnulim vozačem za volanom, iz suprotnog smjera, zadobio
je povredu mozga od koje nije bilo oporavka. Posljedica je bila gubitak posla.
Nakon toga jedini su mu izvor prihoda bile male svote novca kojima je
matematički časopis nagrađivao dobre dokaze nagradnih hipoteza. Nije
bio oženjen i činilo se da je sve dosad, do dobi od šezdeset četiri godine, bio
ovisan o bratovoj ženi od koje se nikada nije odvojio.
- Čudan je stvor taj njen šogor, prilijepio se poput parazita i sada troši bratovo
i njeno nasljeđe. I nju treba žaliti! - ojađeno su govorile žene otpuštene nakon
tjedan dana, podižući glas zbog maltretiranja brojevima.
9
 Knjige.Club Books

Unutrašnjost vrtne kućice djelovala je podjednako sumorno kao i vanjski

izgled. Premda je kuhinju od radne, a ujedno i spavaće sobe dijelio samo paravan,
uočljiviji od nedostatka prostora bio je nedostatak ugodne atmosfere. Svaki dio
pokućstva bio je jeftina roba, papir na zidovima već je bio potamnio, hodnik
neugodno škripao. Štoviše, nije samo zvonce na vratima bilo u kvaru, bilo je i
drugih stvari - što raspadnutih, što razbijenih. Prozorsko okno u zahodu bijaše
napuklo, okrugla kvaka na kuhinjskim vratima napola potrgana, a radio na polici
s posuđem nije davao ni zvuka, koliko god okretala dugme da ga upalim.
Prva dva tjedna bila sam potpuno iscrpljena, nisam znala ni što ni kako ću
raditi. To nije trebao biti težak rad, ali tetive u mišićima postale su mi tvrde, a u
tijelu sam osjećala težinu. Na svakome je mjestu teško dok se ne uhoda ritam
posla, ali u Profesorovu slučaju bilo mi je izuzetno naporno. Obično su mi
poslodavci govorili što trebam, a što ne smijem raditi, upućivali su me, pa bih
na taj način prirodno upoznala njihov karakter. Tako sam mogla shvatiti što je od
mene tražio taj posao, obrazac zahtjeva; na koje poslove i kako rasporediti svoju
pažnju, i kako izbjegavati nevolje. Ali Profesor mi nije davao nikakve naredbe.
Ignorirao me, kao da mu je zapravo najdraže kad ništa ne radim.
Kao prvo, potrebno je pripremiti mu ručak, pomislih, sjetivši se što mi je rekla
njegova šogorica. Jasno da sam zavirila u hladnjak, a i pregledala sve police u
kuhinji, no osim jedne kutije s vlažnom zobenom kašom i makarona, kojima je
rok najbolje upotrijebiti do istekao prije četiri godine, nikakvih drugih namirnica
nije bilo.
Pokucala sam na vrata njegove radne sobe. Budući da nije bilo odgovora,
pokucala sam ponovo. Baš kao i prije, odgovora nije bilo. Svjesna svog
neodgojenog ponašanja, otvorila sam vrata. Uputila sam se prema radnom stolu
i obratila mu se, onako s leđa.
- Oprostite što vas ometam u radu...
Nije se ni trgnuo. Ili nije čuo, ili su mu uši začepljene, pomislila sam i prišla
mu bliže.
- Što želite da vam pripremim za večeru? Pomoglo bi mi kad biste mi rekli
što volite a što ne, i jeste li možda alergični na nešto.
Sa stola me zapahnuo miris papira. Razlog je možda bila i loša ventilacija, no
svaki je kutak sobe bio ispunjen tim mirisom. Kutija s knjigama skrivaše pola
prozora, one koje više nisu stale na policu ležahu po podu u naslagama; madrac
postelje do zida bijaše izlizan. Na stolu se nalazila tek jedna bilježnica, otvorena;
računala nije bilo, u ruci nije imao nikakvog pisaćeg pribora. Sjedio je zureći u
jednu točku u zraku.
- Ako nemate nikakvih posebnih želja, pripremit ću nešto na svoju ruku. U
redu? Ali slobodno recite, meni sve odgovara.
Uočila sam na njemu nekoliko prikačenih papirića: Analitička, pogreška;
Hilbert, problem broj 13; Dokaz krivulje elipse. A među fragmentima meni

10
 Knjige.Club Books

nerazumljivih brojki, znakova i riječi, bio je i tekst koji sam mogla razumjeti:
Moje pamćenje traje samo 80 minuta. Po tome što je papir imao uvrnute rubove
i bio sav umrljan, kao i po zahrđaloj spajalici, zaključila sam da je na tom mjestu
stajao već dugo vremena.
- Nećete mi ništa reći?
Profesor se iznenada okrenu i viknu:
- Razmišljam! Kada me netko u tome ometa, osjećam se gore nego da mi
steže omču oko vrata. A bez dozvole ući u prostor odnosa ljubavi i brojeva
neodgojeno je. Baš kao i virenje u zahod kroz ključanicu.
Pognula sam glavu ispričavajući se, ali riječi nisu do njega dopirale. Opet je
samo zurio u zrak.
Nisam još zapravo ni počela raditi, a Profesor je već prvi dan viknuo na mene.
Šteta je bila učinjena. Zabrinula sam se da će njegov karton dobiti i desetu
zvjezdicu, moju. Stoga sam u sebi duboko urezala podsjetnik da ga ni pod koju
cijenu ne smijem ometati u razmišljanju.
Ali Profesor je po cijeli dan razmišljao. Razmišljao je uvijek: i kad bi ustao
od radnog stola, i kad bi sjeo za stol da jede, i kad bi u kupaonici prao zube i
grgljao, i kad bi započinjao svoju čudnu gimnastiku razodijevanja. Hranu pred
sobom mehanički je prinosio ustima; ne bi je dobro ni sažvakao, a već bi mu
skliznula niz grlo; hod mu je bio lagan. Kada nešto nije znao, kao - primjerice -
gdje se nalazi lavor ili gdje je kuhalo za vodu, nije pitao. A ja sam se ponašala
obazrivo, da to ničime nepotrebno ne uzburkam. Nisam gotovo ni disala.
Tumarala sam kućom kao muha bez glave i čekala da mu mozak ode na malu
pauzu.
Dva tjedna kasnije, jednog petka oko šest sati navečer, Profesor je kao i
obično sjeo za stol. Da bi mogao jesti bez posebnog truda, izbjegavala sam meso
i zrnje žitarica jer ih je trebalo odvajati od kosti ili ljuštiti. Skuhala sam kremasto
varivo s dovoljno povrća i bjelančevina, koje je mogao jesti žlicom.
Njegovo ponašanje za stolom bilo je daleko od uzornog, vjerojatno zato što
je rano ostao bez roditelja. Nije bilo ni nagovještaja da bi rekao itadakimasu1, pri
svakom zalogaju ispalo bi mu nešto hrane iz usta, a naizgled prljavom i
zgužvanom salvetom čačkao je uši. Okusima jela nije prigovarao, no s druge
strane nije pokazivao ni najmanje želje za ugodnim čavrljanjem za vrijeme jela.
Pogled mi je sasvim slučajno pao na njegov rukav, gdje je bio prikačen novi
papirić; jučer ga nije bilo. Svaki put kad bi žlicom grabio iz tanjura, činilo se da
ga uranja u varivo.
Nova domaćica, pisalo je malim, slabašnim znakovima. Na poleđini je bilo
nacrtano žensko lice. Kratka kosa, okrugli obrazi, madež pored usana; slika kakvu

1
Fraza koja se izgovara prije jela (nema analognog izraza u hrvatskom jeziku). (nap.prev.)
11
 Knjige.Club Books

bi nacrtalo dijete vrtićke dobi, ali odmah mi je bilo jasno da je to lice nalik
mojemu.
Nije mi bilo teško zamisliti Profesora kako nakon mog odlaska, srčući juhu,
žurno crta tu sliku dok mu je pamćenje još živo, dok se ne izgubi. Profesor je na
razmišljanje o meni izdvojio dio svog dragocjenog vremena, a dokaz je bio taj
komadić papira.
- Želite li još? Pripremila sam više nego dovoljno. Da vam zagrabim? - upitala
sam nehajno, prijateljskim tonom.
Podrignuo je umjesto odgovora. Nije mi čak uputio ni pogled, već je otišao i
sjeo za svoj radni stol. Na tanjuru na kojemu je bilo varivo ostala je samo mrkva.

Kad sam se jednog ponedjeljka, prvog radnog dana u tjednu, predstavila kao
i obično, pokazala sam mu na papirić na njegovu rukavu. On je pogledao lice na
papiru, pa mene, usporedio nas te neko vrijeme šutio pokušavajući se prisjetiti što
bi značila ta bilješka, taj crtež na papiru.
- Mm, mm... - promrmljao je ovlaživši grlo, nakon čega je uslijedilo pitanje
o broju cipela i telefona.
No odmah sam osjetila da je nešto drugačije no što je prošli tjedan bilo.
Pokazao mi je naime svežanj papira gusto ispisan jednadžbama i zamolio me da
to pošaljem u Matematički žurnal.
- Oprostite, gospođo... - obratio mi se, tonom neočekivano uglađenim za
osobu koja se neki dan za radnim stolom onako izderala na mene. Njegova glava
više nije „razmišljala”.
- Nije težak zadatak.
Ne znajući doduše ni kako se to izgovara, prepisala sam jedno po jedno
latinično slovo na kovertu pazeći pritom da ne pogriješim, naslovila na osobu
zaduženu da prima dokaze za nagradne postavke i puna poleta otrčala na poštu.
Kada nije razmišljao, Profesor bi se ispružio u naslonjaču kraj kuhinjskog
prozora i tako provodio puno vremena, a tada sam napokon mogla čistiti i
pospremati. Otvorila bih prozore širom, jastuk i posteljinu iznijela u vrt da se
prozrače, uzela usisivač i podesila ga na maksimalnu snagu. Soba je bila zakrčena
i neuredna, no nisam se u njoj loše osjećala. Iako sam ispod radnog stola
usisala poveću količinu kose, a tu i tamo ugledala i pokoji pljesniv štapić od
lizalice ili pileću kost, to me nije naročito sablaznilo.
Možda i zato, mislila sam, što je u sobi vladao mir kakav ja dosad još nikad
nisam okusila. To nije jednostavno bila tišina bez šuma i zvuka; nad tišinom, koja
je ispunjavala Profesorovo srce dok je tumarao šumom brojeva, nisu na podu
ležali samo kosa ili pljesniv štapić. Na njoj je bilo nekoliko takvih slojeva. I bila
je prozirna kao jezero skriveno u dubini šume.

12
 Knjige.Club Books

No ako se u njoj i nisam osjećala loše, kad bi me netko upitao je li to soba

kakvu bi poželjela jedna spremačica, odmahnula bih glavom. Nije bilo nijedne
stvari koja bi govorila o poslodavcu, kao primjerice knjiga koje bi govorile o
njegovoj prošlosti i izmamljivale osmijeh na licu, fotografija obojenih velom
tajne ili ukrasnih predmeta što izazivaju uzdahe. Baš nijedne sitnice, koja bi
potaknula maštu, a domaćici značila male radosti.
Obrisala sam prašinu na kutiji s knjigama. Teorija Lie grupa, Teorija
algebarskih integrala, Studija o teoriji brojeva. Herman Schwarz, Richard
Hamilton, Alan Turing, Godfrey Harold Hardy, Henry Frederick Baker... Imao
je toliko knjiga, no začudo nijedne koju bih poželjela čitati. Pola ih je bilo na
stranom jeziku, pa nisam mogla ni pročitati što im na hrptu piše. Na stolu su ležale
bilježnica s fakulteta i naslaga bilježaka, istrošena olovka i nekoliko spajalica;
sumoran prostor za koji se ne bi reklo da je mjesto umnoga rada. Sve što je
ukazivalo na dojučerašnji rad bilo je nešto malo natruha gumice.
Prebirući u mislima kako matematičari vjerojatno ne trebaju skupi kompas ili
višenamjensko ravnalo, od onih kakvi se ne mogu nabaviti u običnoj trgovini
pisaćim priborom, otresla sam natruhe gumice, poravnala papire na stolu,
spajalice složila na kup. Na tapeciranoj stolici vidjelo se udubljenje od sjedenja.
- Kada vam je rođendan?
Tog dana poslije večere Profesor nije odmah otišao od stola već me pažljivo
promatrao kako pospremam, kao da se trudio naći temu za razgovor.
- 20. veljače.
- Ooo...
Izvadio je mrkvu iz krumpir salate i ostavio je. Oprala sam suđe i prebrisala
stol, umrljan hranom čak i kad Profesor nije razmišljao. Iako je bila već sredina
proljeća, uvečer bi naglo zahladnjelo, pa je u kutu dnevnog boravka gorjela
petrolejska grijalica.
- Šaljete li uvijek svoje radove u časopis? - upitala sam.
- Nije to nešto što bi se moglo nazvati radovima. Samo me veseli dokazivati
pretpostavke, hipoteze. Časopis je namijenjen amaterima koji su ludo
zaljubljeni u matematiku. A kada imam sreće, nešto i dobijem. Novac za nagrade
daju bogataši kojima je matematika strast.
Provjeravajući cedulje po sebi, malo tu, malo tamo, pogled mu padne na lijevi
džep kojemu je na rubu bio prikačen papirić.
- A tako... Danas sam dokaz poslao u Matematički žurnal broj 37. Dobro.
Budući da sam na poštu išla prijepodne, bilo je već prošlo 80 minuta.
- Uh, oprostite, trebala sam to poslati žurnom poštom. Ako odgovor ne stigne
prvi, nećete dobiti nagradu.
- U redu je, nema potrebe za žurnim slanjem. Naravno, uistinu je važno da
stigne brzo, ali ako dokaz nije lijep, onda nema vrijednosti.

13
 Knjige.Club Books

- Zar dokaz nije dokaz, već postoji podjela na one lijepe i one manje lijepe?
- Naravno!
Profesor je ustao, i dok sam ja ispirala posuđe, unio mi se u lice i izjavio:
- Uistinu dobar dokaz posjeduje besprijekornu čvrstoću i fleksibilnost; a ovi,
opet, ne smiju biti kontradiktorni nego skladni. Jer, recimo da i nije pogrešan, ali
je nesređen, zbunjujući, i može te frustrirati, a takvih je mnogo. Razumijete li me?
Zašto su zvijezde lijepe? To nitko ne može objasniti. A jednako je tako teško
izraziti i ljepotu u matematici.
Profesor nikada nije toliko govorio. Nisam željela da mu raspoloženje
splasne, pa sam prestala prati suđe i potvrdno kimnula glavom.
- Vaš je rođendan u veljači, dvadesetog? Uistinu šarmantan broj, 220.
Pogledajmo ga. Ovo je moja nagrada, dobio sam je kao student. Dekanova
nagrada, ja sam je dobio za diplomski rad o iracionalnim brojevima.
Profesor skine svoj ručni sat i prinese mi ga bliže očima: sat dobre kvalitete,
strane proizvodnje, u disproporciji s njegovim ukusom za modu.
- To je doista krasan poklon.
- Ali to je zapravo nevažno. Možete li pročitati brojke ugravirane na njemu?
Na pločici s unutarnje strane sata pisalo je: Dekanova nagrada br. 284.
- To je valjda broj nagrade od njezina utemeljenja, otkako su je počeli
izdavati?
- Vjerojatno. Ali mene zanima broj 284. Nije vrijeme za pranje suđa,
govorimo o brojevima 220 i 284.
Skinuo mi je pregaču i posjeo me za stol, iz unutarnjeg džepa na kaputu
izvukao je svoju istrošenu olovku B4 i uzeo reklamni papir. Preklopivši ga, na
poleđini je napisao dvije brojke:

220
284

Iz nekog nepoznatog razloga brojke su bile delikatno udaljene.

- Što mislite?
Osjetivši kako se stvar razvija nepovoljno po mene, obrisala sam mokre ruke
o pregaču. Željela sam odgovoriti na njegov entuzijazam; ali upitana što mislim,
nije ni bilo moguće da moj odgovor zadovolji jednog matematičara. Bili su to
obični brojevi.
- Hm, da vidimo... - promrmljala sam zamuckujući.
- Oba imaju tri znamenke... Ne znam što bih rekla... Nisu li ti brojevi slični?
Među njima baš i nema neke velike razlike. Recimo da idem u trgovinu i na odjelu
za meso vidim dva pakovanja mljevenog miješanog mesa, jedan od 220 i jedan

14
 Knjige.Club Books

od 284 grama, meni je to otprilike isto. A budući da mi je svejedno, kupujem onaj

s novijim datumom. Na letimičan pogled ta dva broja izgledaju isto, imaju
jednako stotica i sastoje se od parnih brojeva...
- Pametno razmišljanje, priznajem! - naglasio je pohvalu Profesor, njišući u
ruci kožnati remen svog sata. Ali to me, naprotiv, samo zbunilo.
- Intuicija je jako važna, takav treba biti i naš pristup razumijevanju brojeva.
Nalik reakciji vodomara koji zagnjuri naglo, već na trenutačni odbljesak leđne
peraje u vodi.
Privukao je stolicu da bude bliže dvjema brojkama. Baš kao i njegov stol, i
on je vonjao po papiru.
- Poznat vam je pojam djeljenika?
- Da, bar mislim. Učili smo u školi...
- 220 djeljiv je s 1. Ali isto je tako djeljiv i s 220. Nema ostatka. To znači da
su 1 i 220 djeljenici. Prirodni brojevi bez iznimke su djeljivi sami sa sobom kao
djeljenikom. No ima li još brojeva kojima je djeljiv?
- Ima. 2, i 10...
- Točno. Razumjeli ste, zar ne? Pokušajmo sada zapisati djeljenike brojeva
220 i 284, ne računajući ta dva broja kao djeljenike. Evo ovako:

220 : 1 2 4 5 10 11 20 22 44 55 110
142 71 4 2 1 : 284

Slova su mu bila zaobljena i sva malo nagnuta, a uokolo je razasut ležao

mekan grafitni prašak.
- I sve te djeljenike možete izračunati u svojoj glavi?
- Nije to obično zbrajanje, jedan po jedan. Trebate samo slijediti svoju
intuiciju, kao maloprije. A sad krenimo dalje!
Dodao je sljedeće simbole:

220 : 1 + 2 + 4 + 5 + 10 + 11 + 20 + 22 + 44 + 55 + 110 =
= 142 + 71 + 4 + 2 + 1 : 284

- Probajte to zbrojiti! Polako, vrijeme nije bitno...

Pružio mi je olovku a ja sam počela zbrajati na praznom dijelu reklamnog
papira. Kako sam se oslanjala na intuiciju, a glas mu je zvučao prijateljski,
završila sam zadatak a da se nisam osjećala kao đak na ispitu. Kao da sam se
zapravo izvukla iz maloprijašnje zbunjenosti u koju sam bila upala, osjetila sam
u sebi nešto kao svojevrsnu misiju, da samo ja mogu točno riješiti taj zadatak.

15
 Knjige.Club Books

Triput sam provjerila jesam li možda negdje pogriješila. Nisam ni primijetila

da je sunce zašlo i da se već spušta mrak. Napola oprano suđe stajalo je u
sudoperu, kadikad bi se čuo zvuk kapanja vode koja se cijedi sa suđa. Profesor je
stajao pored mene i budno pratio što radim.
- Evo, gotovo!

220 : 1 +2 + 4 + 5 + 10 + 11 + 20 + 22 + 44 + 55 + 110 = 284

220 = 142 + 71 + 4 + 2 + 1 : 284

- Točno. Pogledajte samo taj krasan niz! Suma svih djeljenika broja 220 je
284. A suma svih djeljenika broja 284 je 220. To je prijateljska ljubav, takav se
par rijetko susreće! Čak i Herman, i Descartes, svaki je od njih pronašao samo
jedan takav par. Povezani su božanskom sponom. Ne mislite li i vi da su krasni?
A datum vašeg rođenja i broj na mom ručnom satu povezani su. Vezama unutar
tako veličanstvenog lanca!
Pogled nam je dugo ležao na reklamnom papiru. Slijedili smo dva niza
brojeva, Profesorov i moj, koji su glatko potekli slijevajući se u jedno. Kao da na
noćnom nebu povezuju treptave zvijezde, opisujući sazviježđa.

16
 Knjige.Club Books

Po povratku kući, kada je Korjenko otišao na spavanje, palo mi je na pamet

da bih i sama mogla tražiti prijateljske parove brojeva. Htjela sam provjeriti jesu
li uistinu tako rijetki kao što tvrdi Profesor. Ako je puko ispisivanje djeljenika i
zbrajanje dovoljno, smatrala sam da to mogu i ja, iako nisam završila cijelu višu
školu.
Ali odmah mi je postalo jasno koliko je nepromišljen bio taj izazov. Na
preporuku Profesora oslonila sam se na intuiciju, ali svaki moj pokušaj bio je
promašaj.
U početku mi se činilo da su pogodniji parni brojevi i da je njima lakše naći
djeljenike, pa sam ispisala dva reda parnih brojeva i bacila se na posao. No nakon
nekog vremena shvatila sam da mi je trud bio uzaludan, pa sam proširila
istraživanje i na neparne brojeve; sastavila sam tri retka, ali ni tu nije bilo
napretka. Svi brojevi postupali su sa mnom neprijazno i okretali mi leđa. Bilo je
očito da se neće pojaviti prijateljski par, koji bih mogla, makar i nakratko, taknuti
barem vrškom prsta.
Profesor je stvarno bio u pravu. Moj rođendan i njegov ručni sat susreli su se
u neizmjernom prostranstvu svijeta brojeva, te u potpuno predanom zagrljaju
obostrano njegovali prisnost.
Odjednom je papir preda mnom bio ispunjen brojkama, praznog bijelog
prostora više nije bilo. Ako je to i bio uradak jednog djeteta, nastao je logičnim
razmišljanjem. Na kraju krajeva, međutim, više mi ništa nije bilo jasno.
Pronašla sam samo jedan no slabašan primjer. Broj 28: kad njegove djeljenike
zbrojim, dobijem 28.

28 : 1 + 2 + 4 + 7 + 14 = 28

Ne mislim time da je to nekakvo postignuće. Pokušala sam pronaći broj čiji

bi djeljenici, tj. njihov zbroj davali taj isti broj, i bio je to jedini primjer; ali možda
je to model koji se često ponavlja. Svjesna sam da je izraz otkriće možda pretjeran
i zato komično zvuči. Ali to nije ni važno. Bilo je to moje otkriće.
17
 Knjige.Club Books

U besmislenoj zbrci brojeva na papiru taj se redak, kao probijen voljom

nekoga ili nečega, protezao i rastezao na papiru. Iz njega je izbijala snaga koja bi
izazvala bol u onome tko ga samo i dotakne.
Kad sam legla u postelju i pogledala na sat, od vremena kad smo Profesor i
ja koketirali s brojevima već je bilo prošlo dobrih 80 minuta. Premda su
prijateljski parovi2 brojeva za njega bili jednostavna i beskrajna dječja igra, kao
da je tek sada postao svjestan njihove ljepote i to ga je otkriće iznenadilo. Bio je
kao podanik pred kraljem, vazal pred gospodarom.
Profesor je dosad već zaboravio na našu malu tajnu o prijateljskim brojevima.
220... Komu pripada taj broj i što predstavlja, možda se ni toga ne može prisjetiti.
Zbog takvih misli nisam mogla utonuti u san.

Kuća je bila mala, nitko nije dolazio u posjet; dapače, ni telefon nije nijednom
zazvonio. Što se tiče pripreme jela, radilo se o malom obroku za mušku osobu
kojoj je bilo svejedno što je na tanjuru. Prema težini posla s gledišta standarda za
domaćice, a s obzirom na takve uvjete, moj se posao nalazio u lakšoj grupi. U
usporedbi s dosadašnjim mjestima, gdje sam morala odraditi sve što se od mene
očekivalo, što efikasnije i u točno određenom vremenu, radovalo me što sada
imam dovoljno vremena da svaki posao odradim dobro. A dovinula sam se i
načinu kako mogu raditi, i što mogu raditi, a da Profesora ne ometam dok je u fazi
razmišljanja kako dokazati nagradnu postavku. Laštila bih stol sve do punog
sjaja, ušivala zakrpe na strunjaču, dovijala se lukavstvima koje bi ga privukle da
pojede mrkvu.
Ali najteže mi je bilo razumjeti kako to funkcionira njegovo pamćenje. Prema
kazivanju Udovice, ono je zaustavljeno, a po svemu sudeći i ostalo je u 1975.
godini. Što za njega, primjerice, znači pojam jučer, i može li uopće i predvidjeti
tako nešto kao što je sutra? Neznanje o tome neizrecivo me iscrpljivalo.
Dani su prolazili a on mi još uvijek nije zapamtio ime, činilo se da su riječi
Udovice bile točne. Papirnati podsjetnik na njegovu rukavu, onaj s meni sličnim
licem, samo mu je davao na znanje da osobu koja stoji pred njim ne vidi prvi put,
dakle nije mogao oživotvoriti vrijeme što smo ga provodili zajedno.
Kada je trebalo ići u kupovinu, nastojala sam je obaviti u periodu kraćem od
80 minuta. Siva tvar njegova mozga, baždarena na 80 minuta, bila je preciznija
od sata. Ako bi prošlo manje od 80 minuta od trenutka mog javljanja: Izlazim3 pa
do mog povratka uz standardnu frazu: Stigla sam!4 - on bi me dočekao riječima:

2
U teoriji brojeva par brojeva u kojemu je svaki broj jednak zbroju svih djelitelja drugoga
broja, (nap. prev.)
3
jap. Itte kimasu (nap. prev.)
4
jap. Tada ima (nap. prev.)
18
 Knjige.Club Books

Dobro se vratili!5 Hvala vam za trud... Ali ako bi prošle 82 minute, bio je
opet onaj stari i pitanje je glasilo: Koji broj cipela nosite?
Brinulo me da mi se možda i nehotice ne omakne kakva nesmotrena
primjedba, poput U današnjim novinama piše da je guverner pokrajine
Miyazawe... zaustila bih, ali odmah i zašutjela (posljednji guverner u njegovu
pamćenju bio je Isao Miki); Kako bi bilo da kupite televizor prije
ljetnih Olimpijskih igara u Barceloni! (za njega su posljednje Olimpijske igre bile
one u Münchenu). Ali kad god bih nesmotreno tako nešto izustila, odmah bih
požalila svoje riječi.
Na njemu se nije vidjelo da mu to smeta. Kada bi razgovor krenuo u neželjenu
pravcu, nije se ljutio, nije bio nervozan, samo je strpljivo čekao; toliko, koliko
mu treba da se snađe i da opet uzmogne nešto reći. Nije pokušavao nešto saznati
o meni, nije bilo nijednog jedinog pitanja o tome kako dugo radim ovaj posao,
odakle sam, imam li obitelj. Vjerojatno zato što se možda pribojavao da bi
mi pitanja, koja često slušam, mogla biti neugodna.
Zapravo smo opušteno razgovarali samo o brojevima. U školi sam mrzila
matematiku, već i sam pogled na matematički udžbenik izazivao je u meni jezu.
Ali pitanja i zadatke koje mi je postavljao Profesor usvajala sam jednostavno. I
to ne zato da kao domaćica pokažem zanimanje za hobi svog poslodavca, već
zbog izvanrednog načina poduke. Sjaj u njegovim zjenicama, uzdah udivljenja,
riječi pohvale ljepoti jednadžbe koje bi joj prethodile - već je samo to bilo
bremenito smislom.
Zahvaljujući tomu što je zaboravljao ono što smo već radili, mogla sam mu
bez ustručavanja ponavljati isto pitanje, a to mi je puno značilo. Ono što bi đaku
obično bilo dovoljno objasniti jedanput, meni je Profesor objašnjavao od pet do
deset puta, sve dok to konačno ne bih razumjela.
- Čovjek koji je prvi otkrio prijateljski par brojeva bio je izuzetan, zar ne?
- Tako je. Zove se Pitagora, živio je u 6. stoljeću prije nove ere.
- Zar su i tako davno postojali brojevi?
- Naravno. Zar ste možda mislili da su se brojevi pojavili krajem razdoblja
Edo ? Brojevi su postojali još prije nego se pojavio čovjek, oni su postojali i prije
6

nastanka svijeta!
Naš razgovor se uvijek odvijao u dnevnom boravku dok je on sjedio za stolom
pri ručku ili pak udobno zavaljen u naslonjaču, a ja na plinskom štednjaku
miješala jelo u loncu ili u sudoperu prala suđe.
- Zar stvarno? Mislila sam da su brojeve izmislili ljudi.

5
jap. Okaeri (nap. previ)
6
razdoblje u japanskoj povijesti (1600. - 1867.) (nap. prev.)
19
 Knjige.Club Books

- Krivo. Da smo ih mi izmislili, nitko se njima ne bi gnjavio i matematičari

nam ne bi bili potrebni. Ne postoji čovjek koji je bio prisutan njihovu rađanju. A
dok smo se snašli, brojevi su već bili tu.
- I zato pametni ljudi mozgaju kako bi objasnili sistem brojeva...
- U usporedbi s onim tko je izmislio brojeve, mi ljudi smo slaboumni -
odmahnuo je glavom Profesor, udobno se namjestio u naslonjaču i otvorio
matematički časopis.
- A kad su ljudi gladni postaju još tupaviji. Trebate se dobro najesti, da bi
vam hranjive tvari doprle i u najudaljenije dijelove mozga. Pričekajte još malo,
ubrzo sam gotova.
Naribala sam mrkvu, umiješala je u mljeveno meso i od toga napravila
hamburger. Koru od mrkve krišom sam bacila u smeće, da je Profesor ne vidi.
- Pokušala sam i sama, osim para 220 i 284, naći još koji prijateljski par. U
posljednje vrijeme pokušavam to svake večeri, ali uzalud.
- Sljedeći mali par je 1184 i 1210.
- Četveroznamenkasti broj? Sad mi je jasno da ja do toga nisam ni mogla
doći. I sin mi je pomogao. Pronalaženje prijateljskog broja pretežak mu je
zadatak, ali umije brzo računati.
- Vi imate sina?
- Da.
- Koliko mu je godina?
- Deset.
- Deset? Pa to je još dječarac...
Lice mu je istog trena potamnjelo pod oblakom misli, vidjelo se da nije više
smiren. Prestala sam miješati sastojke za hamburger i čekala da mi nešto kaže o
broju 10.
- Nego, recite mi gdje je on sada i što radi?
- Sada...? Vratio se iz škole, ali mislim da nije napisao zadaću, nego izletio iz
kuće i igra se s drugovima u parku. Vjerojatno igraju bejzbol...
- Hmm... Niste li malo neodgovorni? Uskoro će mrak.
Koliko god ja čekala, ništa nije ukazivalo na to da će mi otkriti tajnu broja
10. U ovom slučaju, kako se činilo, značenje broja 10 bilo je ukazati na malo
dijete, i ništa više.
- U redu je, ne brinite. Tako je svaki dan, navikao je.
- Svaki dan? A vi svakim danom puštate dijete samo i ovdje radite
hamburgere?
- Ne napuštam ga. Samo, ovo mi je posao...
Dodala sam papar i muškatni oraščić u zdjelu sa sastojcima. I dalje mi nije
bilo jasno zašto ga je toliko zaokupio moj sin.

20
 Knjige.Club Books

- A tko se brine o njemu kada niste kod kuće? Muž vam se rano vraća s posla?
Ili možda njegova baka?
- Ne, nažalost. Muža nemam, a nema ni bake koja bi ga čuvala. Samo nas je
dvoje, moj sin i ja.
- To znači da je dečko sam kod kuće? Gladan, u polumraku sobe, i čeka da
mu se majka vrati... A majka za to vrijeme priprema tuđu večeru. I to moju večeru.
Grozno! Ne može to tako, nije u redu.
Profesor ustade, ne mogavši suspregnuti uzbuđenje, a papirići na njegovu
tijelu zašuštaše. Poče hodati oko stola. Od bijesa je čupao kosu. Prhut je letjela
na sve strane, pod je škripao. Ugasila sam plamen ispod uzavrele juhe.
- Ne bi vas to trebalo zabrinjavati - rekla sam blago, koliko god sam mogla.
- Bili smo uglavnom sami još od njegove najranije dobi, stalno. A sada, kad
mu je deset godina, i bez mene se dobro snalazi u svemu. Zna ovaj telefonski
broj, a imam i dogovor s Okom, stanarkom na katu ispod našega, da mu pomogne
ako se nađe u kakvoj nevolji.
- Ne može to tako. Nije u redu, to nikako nije u redu! - prekinuo me Profesor,
usporivši korak u kruženju oko stola.
- Nedopustivo je dijete ostaviti samo, bez obzira na okolnosti! Što bi bilo da
se grijalica prevrne i izazove požar, ili da mu bombon zastane u grlu? Tko bi mu
pomogao? Već i sama pomisao na to je strašna, ja to ne bih mogao podnijeti.
Odmah se vratite kući. Kao majka trebali biste pripremati obroke svom sinu.
Hajde idite, iz ovih stopa.
Uhvatio me za mišku i pokušao odvući do ulaznih vrata.
- Čekajte, imam još malo posla. Moram još samo oblikovati meso za
hamburger i ispržiti ga.
- Pustite sad to. Za vrijeme dok vi pečete hamburger vaše dijete može umrijeti
u požaru. Kako biste se osjećali? No dosta priče. Od sutra ćete sina dovoditi k
meni, neka poslije škole odmah dođe ovamo. Ovdje može pisati zadaću i biti
stalno u majčinoj blizini. Osim toga, ako i zaboravi ono što je učio jučer, neće se
zbog toga previše gristi. Ne bih želio da me podcijenite. Ja ovo neću zaboraviti,
i ne prihvaćam odbijanje!
Skinuo je s rukava podsjetnik nova domaćica, izvadio olovku iz unutrašnjeg
džepa i na poleđini cedulje s licem sličnim mojem dopisao: i njen desetogodišnji
sin.
Ne samo da nisam pospremila kuhinju, nisam stigla ni oprati ruke. Ostavila
sam sirovo meso, kojemu se već osjećao vonj, i iz vrtne kućice izjurila kao
istjerana. Otkad se Profesor naljutio na mene što sam ga omela u razmišljanju,
stalno sam bila pod nekim pritiskom. U njegovoj ljutnji bilo je i nekog straha, a
od njega me hvatala jeza. Trkom sam se vratila kući, cijelim putem razmišljajući
o tome što mi je činiti ako je u stanu buknuo požar.

21
 Knjige.Club Books

***

Kako se moje povjerenje u Profesora rodilo već u trenutku njegova susreta s

mojim sinom, moj vječno budan oprez iščeznuo je.
Poštujući obećanje od prethodne večeri, sljedećeg sam dana sinu dala papir s
ucrtanom mapom puta do Profesorove kuće, rekavši mu da odmah poslije škole
dođe na tu adresu. Brinulo me doduše da bi dolazak s djetetom na radno mjesto
mogao privući pažnju Akebona, ali nisam se mogla usprotiviti silini Profesorova
zahtjeva.
Kada se Korjenko s ruksakom na leđima pojavio na ulaznim vratima,
Profesor s osmijehom na licu raširi ruke i zagrli dječaka. Nisam imala vremena
uprijeti prstom na podsjetnik ...i njen desetogodišnji sin. Svojim je rukama
nastojao zaštititi slabo biće pred sobom, a ta je gesta odisala silnim suosjećanjem.
Usrećilo me što sam izbliza mogla gledati kako netko grli mog sina na taj način.
Štoviše, pomislila sam kako bi lijepo bilo da se i meni obrati tako.
- Lijepo od tebe što si došao. Hvala ti - rekao je. Nije bilo čak ni uobičajenih
pitanja o brojevima, koja mi je svako jutro postavljao kao osobi koju vidi prvi
put.
Moj se sin sasvim ukočio, zbunjen neočekivanom dobrodošlicom. No čeljust
mu bijaše opuštena, čime se na svoj način trudio opravdati sugovornikovo
oduševljenje. Na to mu je Profesor skinuo s glave kapu s amblemom Tigersa,
pogladio ga po glavi i, ne upitavši ga za ime, prišio mu odgovarajući nadimak od
milja.
- Korijen... Ti si Korjenko! Korijen voli sve brojeve, svakome od njih može
biti pribježište i pruža mu krov nad glavom. Uistinu plemenit znak!
I Profesor brzo dopiše znak korijena na cedulji na svom rukavu.
Nova domaćica i njen sin √ (10 godina)
Da bih Profesoru olakšala snalaženje, jednom sam prilikom izradila cedulje
s imenima. Kad bi cedulja s mojim imenom bila ne samo na njemu, nego i na
meni, možda ne bismo morali za svaku sitnicu oboje biti na oprezu. A Korjenko
bi, nakon izlaska iz škole, etiketu s imenom škole zamijenio znakom √. Bijahu to
prekrasne etikete, i bez obzira na to koliko je rastresen, Profesor nije mogao ne
primijetiti ih. Ali nije bilo promjene koliko sam očekivala. Ja sam za njega i dalje
bila suputnica s kojom se jednoga dana, s brojevima kao desnom rukom, možda
i rukuje, a moj sin bio je tu sa mnom i trebalo ga je prigrliti.
Korjenko se ubrzo priviknuo na takav način dobrodošlice, počeo je dapače u
njemu i uživati. Sam bi skinuo kapu i isturio tjeme, ponosno pokazujući kako
odgovara korijenu. A na to ponašanje Profesor nikada ne bi zaboravio pohvaliti
njegovo veličanstvo korijen.
Dogodilo se i da je Profesor na večeri, prvoj kad smo se sve troje našli
zajedno, po prvi put sklopio ruke i rekao uobičajenu frazu, Itadakima.su. Prema
22
 Knjige.Club Books

ugovoru trebala sam pripremiti večeru, pospremiti kuhinju i u sedam sati otići
kući, ali kako je sada tu bio i moj sin, Profesor je imao zamjerku.
- Nedopustivo je da čovjek ovako žvače pred gladnim djetetom. Dok vi
stignete kući i napravite večeru, bit će već osam sati i on će tek tada jesti. A to ne
samo da nije dobro, nego nije ni prirodno. Dijete mora u osam sati biti u postelji,
nitko nema pravo zakinuti mu vrijeme spavanja. Od pojave ljudske vrste, u svim
razdobljima, djeca rastu i razvijaju se za vrijeme spavanja.
Za jednog matematičara to baš nije bila znanstveno utemeljena primjedba.
Zasad sam, međutim, odlučila razgovarati s predsjednikom Akebona i pitati ga
postoji li mogućnost da se od moje plaće odbija hranarina za mene i mog sina.
Profesorovo ponašanje za stolom sada je bilo besprijekorno. Sjedio je
uspravno, jeo bez suvišnih zvukova, na stolu kao i na salveti nije bilo ni kapi
prolivene juhe. Sada kad sam vidjela da se zna i uglađeno ponašati, čudilo
me zašto se tako nedolično vladao kad smo nas dvoje sami.
- Kako se zove tvoja škola?
- Imaš li dobrog razrednika?
- Kakav vam je danas bio školski obrok?
- Što želiš biti u budućnosti, hoćeš li mi reći? - postavljao je pitanja Profesor
cijedeći limun na pirjanu piletinu i odmičući s nje bijeli grah. Nije se libio pitati
o prošlosti ili budućnosti. Osjećao se njegov trud da atmosferu za stolom učini
što ugodnijom. I koliko god Korjenkov odgovor bio ravnodušan, Profesorov stav
pažljivog slušača nije se mijenjao. Zahvaljujući njemu, naše vrijeme za stolom -
matematičara u ranoj fazi senilnosti, domaćice u tridesetima i njezina
desetogodišnjega sina - protjecalo je bez trenutaka nelagode zapadanja u muk.
Međutim, Profesor se nije trudio samo oraspoložiti dijete. Kad god bi vidio
laktove na stolu, čuo lupkanje posudica ili zamijetio nešto drugo što se kosilo s
dobrim vladanjem za stolom (sve što je inače on sam činio), nehajno bi mu na to
skrenuo pažnju.
- Moraš puno jesti. Djetetova je zadaća rasti.
- Ja sam najniži u razredu.
- To te ne treba brinuti. Sada je vrijeme da tijelo pohrani energiju koja će
kasnije eksplodirati i ti ćeš naglo narasti. Moći ćeš čak i čuti kako kosti škripe
dok se izduljuju.
- Je li i kod vas bilo tako?
- Ne, nažalost. Ja sam svoju energiju istrošio u drugom pravcu.
- U drugome pravcu? A kojem?
- Na svoje najbolje prijatelje. Ali zbog nekih okolnosti, s njima nisam mogao
igrati bejzbol ili šutati limenke po cesti, dakle trčati i puno se kretati.
- Ti prijatelji bili su bolesni?

23
 Knjige.Club Books

- Naprotiv, bili su jako zdravi! I veliki i snažni, neuništivi. Mogli su se oni

zapravo i igrati, ali samo u svom domu, u glavi. Previše moje energije utrošeno
je na njih, zato je uzmanjkalo kostima.
- Kužim. Ti tvoji prijatelji su brojevi. Od mame sam čuo da si ti slavni
profesor.
- Ti si bistra glava, dobro si to nanjušio. Da, nisam imao drugih prijatelja osim
brojeva. I zato se djeca trebaju mnogo kretati da bi im se kosti razvile. Jesi li me
razumio? Ne ostavljaj na tanjuru ni hranu koju ne voliš. A ako ti nije dovoljno i
mogao bi još, slobodno uzmi i moju porciju. Neću ti zamjeriti.
- Kužim. Hvala!
Korjenko još nikada nije toliko uživao u večerama. Odgovarao je na
Profesorova pitanja i uvijek tražio još jednu porciju da bi mu udovoljio, a u
međuvremenu, uslijed prevelike radoznalosti, pogled mu je vrludao sobom.
I krišom, da ne bi bilo previše upadljivo, promatrao cedulje na Profesorovu
kaputu.
Pala mi je na um ideja za malu podvalu: sljedeći ću dan Profesoru staviti
mrkvu u zelenu salatu. No to mi se učinilo smiješnim i u sebi sam se nasmijala.
Slušala sam njihov razgovor.
Korjenko je kao beba rijetko bio u mom naručju. Kad sam ga u rodilištu
vidjela u onom prozirnom krevetiću nalik maloj lađi, kamo je odmah bio
smješten, preplavilo me čuvstvo sličnije strahu nego radosti. Budući da je
od poroda bilo prošlo svega nekoliko sati, njegovi kapci, usne resice, pete, kao i
svi ekstremiteti, još su bili natečeni od plodne vode. Oči su mu bile
poluzatvorene, no činilo se da ne spava, a iz neadekvatne, prevelike bolničke robe
izvirivale su ručice i nožice mičući se sitnim pokretima, kao da se žele potužiti
da su ostavljene na pogrešnome mjestu.
S čelom na staklu sobe za novorođenčad upitala sam osobu u prolazu kako se
zna koje je tvoje dijete.
Imala sam osamnaest godina, bila sam sama i neiskusna. Obrazi su mi bili
ispijeni od jutarnjih mučnina, koje su trajale sve do odlaska na stol za rađanje,
kosa je odvratno vonjala po znoju, a pidžama na meni još je bila umrljana
plodnom vodom.
U sobi je u dvoredno smještenim krevetićima ležalo petnaestak
novorođenčadi, no jedino je on bio budan. U polumraku, nije se još sasvim bilo
razdanilo, vidjelo se u rasvijetljenoj sobi samo dežurno osoblje u bijelim kutama;
na hodniku i u čekaonici nije bilo ni žive duše. Dijete je otvorilo šačicu, no odmah
ju je nespretno i zatvorilo; a prekomjerno maleni, plavičasto crni prsti, vjerojatno
su zagrebli o sluznicu pa se krv na njima zgrušala i zaprljala ih.
- Oprostite, mogu li zamoliti... - žurnim sam korakom otišla do sobe za
osoblje, teturajući. - Možete li mu odrezati nokte na prstima? Živahan je i stalno
maše rukama, mogao bi se ogrepsti po licu.

24
 Knjige.Club Books

Ne znam jesam li time samo željela pokazati da sam brižna majka, ili sam to
možda rekla zato što mi je susret s ondašnjim bolom u utrobi bio nepodnošljiv.

Otkad znam za sebe u mojim sjećanjima nije bilo oca. Majka se zaljubila u
čovjeka za kojega se nije mogla udati, rodila me, i poslije odgajala kao samohrana
majka.
Radila je raznorazne poslove oko organizacije vjenčanja: računovodstvo,
pomoć u oblačenju prigodne odjeće, aranžirala cvijeće, koordinirala poslove za
stolovima. Potrudila se položiti stručni ispit za svaku od tih grana i na kraju
dogurala do menadžera.
Nije podnosila poraze, bilo bi joj grozno da joj kćer sažalijevaju zbog toga
što živi sa samohranom majkom i što je siromašna. Bili smo doduše siromašni,
ali ona se jako trudila da djelujemo imućno, i vanjštinom i duhom. Iz jedne
krojačke radnje, a od osobe koja je tamo imala pristup, pribavljala je ostatke
tkanina i od njih šivala moju odjeću, a s muzičarom koji je svirao električne
klavijature na vjenčanjima ugovorila je za mene nižu cijenu privatne poduke iz
klavira. Cvijeće iz dvorane preostalo nakon slavlja donosila je kući i stavljala na
naše prozore, tako da su oni uvijek bili lijepi i u veselim bojama.
Razlog što danas radim kao domaćica možda je i taj, što sam kućanske
poslove obavljala umjesto mame još od malih nogu. Kad su mi bile dvije godine,
dok još nisam imala potpunu kontrolu nad mokrenjem, sama sam prala svoje
mokre gaćice, a nož sam prvi put držala u ruci i prije no što sam pošla u školu,
režući salamu i pripremajući prženu rižu s povrćem. A u Korjenkovoj sam dobi,
osim naravno svih kućanskih poslova, obavljala već sve, od plaćanja računa za
struju do odlazaka na sastanke udruženja stanara.
O svom ocu nisam od mame čula nijednu ružnu riječ, govorila je o njemu
samo kao o krasnu i naočitu čovjeku. Po svemu sudeći vodio je vlastitu
gostionicu, ali nešto više o tome hotimice je prešućivala. Uvijek je nanovo pričala
samo o onome što je uhu bilo ugodno čuti: da je bio visok i vitak, izvrsno govorio
engleski i bio dobar poznavatelj opere, te da je kao ponosna, a ujedno i skromna
osoba osvajao ljude svojim jedinstvenim i toplim osmijehom.
Slika koju sam stvorila o njemu bila je nalik kipu koji stoji u muzeju u fiksnoj
pozi. Koliko god mu se približila, zjenice su mu uvijek gledale u daljinu, nije bilo
ni najmanjeg znaka da bi mi mogao pružiti ruku.
Tek sam se u adolescentnoj dobi u čudu zapitala zašto nas je napustio, ako je
mama govorila istinu, i zašto majku nije barem financijski pomagao, ali tada mi
je zapravo bilo već svejedno. Živjela sam s njom u tom zamišljenom svijetu bez
propitkivanja.
No kad sam ostala u drugom stanju, cijeli se taj svijet urušio. Sve se potpuno
uništilo i raspalo s mojom trudnoćom, svijet s odjećom sašivenom od ostataka

25
 Knjige.Club Books

tkanine i satovima poduke iz klavira, i svim onim cvijećem što ga je majka

donosila sa slavlja. A to se dogodilo početkom trećeg razreda srednje škole.
Upoznala sam ga na honorarnom poslu gdje je i on radio. Bio je student
elektrotehničkog inženjerstva. Ono što se među nama dogodilo nije bilo dovoljno
za stabilniju vezu. Misteriozno znanje o elektrici, koje me kod njega isprva
očaralo, nije bilo ni od kakve koristi. Postao je time sasvim običan mladić i
nedugo zatim nestao iz mog života.
Mama je bila ljuta, iako je i ona rodila dijete koje nije imalo oca, ili možda
upravo zato. Bila je to ljutnja prožeta patnjom i bolom, i bez obzira na to koliko
se ja trudila, njena se ojađenost nije smirivala. Uslijed žestine tih osjećaja ja sam
se izgubila, nisam više znala ni što zapravo osjećam, pa sam u dvadeset i trećem
tjednu trudnoće otišla od kuće. Otada se više nismo čule.
Iz rodilišta sam otišla u dom za nezbrinute majke s djecom. Jedina osoba koja
nas je dočekala bila je kućepaziteljica. A jedinu sačuvanu sliku djetetova oca
stavila sam, presavivši je, u drvenu kutijicu s podvezanom pupčanom vrpcom, u
tu svrhu dobivenoj u bolnici.
Čim sam sina mogla upisati u ustanovu dnevnog boravka za djecu, otišla sam
na razgovor u Akebono. To je bio jedini posao za koji sam se mogla prijaviti s
obzirom na svoje slabe kvalifikacije.
Mama i ja pomirile smo se nedugo prije sinova upisa u osnovnu školu. Poslala
mi je školsku torbu. Bila sam upravo izašla iz doma za nezbrinute majke i
osamostalila se u pravom smislu te riječi. Ona je još uvijek radila na
poslu organizacije vjenčanja.
Napetost među nama popustila je i sve sam jasnije osjećala koliko je život
lakši kada u blizini imaš baku. Međutim, nedugo zatim, imala je izljev krvi u
mozak i umrla.
Zato sam i bila onako sretna kad sam vidjela da je Profesor toplo zagrlio
Korjenka. Sretnija i od samog Korjenka.

Život utroje, s Korjenkom, odmah se uhodao. Promjena u mom poslu nije

bilo, osim što sam sada pripremala večeru za tri osobe. Najviše sam posla imala
petkom jer je trebalo pripremiti i jela za dane vikenda te ih ostaviti u zamrzivaču.
Primjerice, mesna štruca i pire krumpir, kuhana slana riba i povrće; Profesoru bih
po tko zna koji put tumačila što s čime ide u paru i kako se odleđuje, no on nikada
nije naučio koristiti mikrovalnu pećnicu.
Ali u ponedjeljak ujutro vidjela bih da je sva pripremljena hrana nestala;
mesna štruca i kuhana slana riba odleđene i pojedene, a prljavo suđe oprano i
pospremljeno na police.
Nije bilo sumnje da je to u mojoj odsutnosti činila Udovica. Nije se međutim
pojavljivala dok sam ja bila tamo. Nisam razumjela zašto mi je tako strogo
zabranila da komuniciram s njom, takav mi je odnos bio dodatni problem.

26
 Knjige.Club Books

Teški problemi, za Profesora, odnosili su se na matematiku. O njima bi dugo

razmišljao i borio se da ih dokaže, no kad bi riješio postavku, a njegov dokaz bio
nagrađen, ne bi se razveselio iako bih ga ja pohvalila.
- Nije to ništa, samo dokona zabava.
U njegovu bi glasu bilo više prizvuka tjeskobe nego skromnosti.
- Tko je postavio taj problem, zna rješenje. A rješavanje problema, za koji se
sa sigurnošću zna da rješenje postoji, nalik je uspinjanju na planinski vrhunac uz
pomoć vodiča. Matematička je istina zapretena negdje na nikome poznatome
mjestu, do kojeg mi ne znamo put. K tomu, to ne mora isključivo biti planinski
vrhunac, mogu biti i klisure, a mogu biti i udoline.
Navečer, čim bi začuo Korjenkov glas na vratima, Profesor bi ustao od
radnog stola bez obzira na to koliko dotad bio zaokupljen matematičkim mislima.
Kada je Korjenko bio u pitanju, to jednostavno nije vrijedilo, unatoč tomu što nije
podnosio da ga ometaju u razmišljanju. Ali u većini slučajeva Korjenko bi samo
odložio ruksak i zatim otišao u park igrati s drugovima bejzbol, a Profesor bi se
potišteno vratio u svoju sobu. Stoga se on veselio kišnim danima, kada je
Korjenku mogao pomagati u rješavanju zadaće iz matematike.
- Kada u njegovoj sobi učim, čini mi se da sam pametniji.
U našem stanu nije bilo kutija s knjigama, pa mu se Profesorova radna soba
s gomilom naslaganih knjiga uz zidove činila čudesnom.
Profesor bi najprije napravio Korjenku prostor za učenje; kad bi do ruba stola
odmaknuo bilješke, spajalice i natruhe gumice za brisanje, učenje je moglo
početi. Kako čovjek, koji je stručnjak za višu matematiku, može efikasno
podučavati osnovnoškolca? Ili je za to potreban poseban dar? Fantastično je
tumačio razlomke, dijeljenje i volumen. Činilo mi se da je upravo to način kojim
bi roditelji trebali pomagati djeci u rješavanju zadataka.
- Koji je umnožak brojeva 355 i 3840? A kvocijent brojeva 6239 i 23? Zbroji
4,62 i 2,74. Od 5 2/₇ oduzmi 2 1/₇.
Bila to pismena zadaća ili obično zbrajanje, Profesor je najprije tražio da mu
to dječak glasno pročita.
- Svaki zadatak ima svoj ritam, eto zašto. Kao u muzici. Kada glasno čitamo,
taj nas ritam ponese. Tako smo u stanju sagledati cjelinu i možemo pretpostaviti
gdje nas vrebaju zamke, možemo uočiti opasna mjesta.
Korjenko je počeo jasno i glasno čitati, a glas mu je ispunjavao radnu sobu.
- Kupili smo 2 maramice i 2 para sokni za 380 jena. A 2 iste maramice i 5
pari sokni kupili smo za 710 jena. Kolika je cijena 1 maramice, a kolika jednog
para sokni?
- Hajde... Na što ćemo prvo obratiti pažnju?
- Mmm... To je malo teško.

27
 Knjige.Club Books

- Imaš pravo. Taj je zadatak najveći smutljivac u današnjoj zadaći. No stvarno

si dobro čitao maloprije. Maramice i sokne pojavljuju se na tri mjesta. Koliko
maramica, koliko sokni, koliko jena, i ponovno, koliko maramica, koliko sokni,
koliko jena. U tom ponavljanju točno si pogodio odgovarajući ritam. Zadatak je
zvučao poput poezije.
Profesor ga je hvalio, no nije štedio truda u radu s njim; vrijeme je protjecalo
u bodrenju. Profesor ga nije požurivao. I u slučajevima kad bi dječak rekao nešto
glupo ili možda zalutao u ćorsokak, Profesor je u tome uvijek vidio nešto lijepo,
kao da je u planinskoj rijeci ugledao u mulju zrnce zlata.
- Sada ćemo pokušati dočarati to slikom. Prvo 2 maramice, zatim 5 pari sokni.
- To ne izgleda kao sokne, nego kao debele krumpirove zlatice. Ja ću nacrtati.
- Stvarno. Sad izgledaju kao sokne, imaš pravo.
- Ne da mi se crtati svih 5 pari. Drugi put je kupio isti broj maramica, no više
sokni. Uf, i na mom su crtežu nalik krumpirovim zlaticama.
- Nije tako, baš su lijepe. I dobro si rekao. Sveukupno je platio više zato što
je kupio više pari sokni. Izračunajmo i zašto je kupio više.
-710-380, to je...
- Uvijek se mora vidjeti i kako si to izračunao.
- Ja to izračunam na poleđini zasebnih papirića.
- To je zato što svaka jednadžba i svaki broj imaju svoje značenje, i treba ih
tretirati s uvažavanjem. Žalosno je ako to ne činimo.
Sjela sam na krevet i nešto šivala. Dok su oni rješavali zadatke, trudila sam
se obavljati poslove poput glačanja bijelih košulja, čišćenja mrlja s tepiha ili
ljuštenja mahuna, u kuhinji, gdje bi do mene kadikad doprli živahni
glasovi. Osjećala sam se tužno što sam isključena iz tog društva.
Željela sam zajedno s Korjenkom provoditi trenutke u kojima mu netko
posvećuje toliko pažnje.
U sobi se jasno čuo romon kiše, kao da je na toj strani nebo bilo niže. Zavjese
nisam zatvarala ni nakon zalaska sunca, jer uslijed gustog zelenila nije bilo
bojazni da bi pogled izvana mogao nešto vidjeti. Na staklu su se ocrtavala dva
vlažna profila. A miris papira u kišnim je danima bio intenzivniji no obično.
- Samo tako, samo tako. Došao si do dijeljenja, a to je to.
- Dobio sam rezultat za sokne, 110 jena.
- Dobro. Ali sad se nemoj previše opustiti. Iako maramice izgledaju jako
dobroćudno, taj izgled može i varati.
- Razumijem. Ali lakše je računati s malim brojevima.
Korjenko se istegnuo prislonivši lice uz stol malo previsok za njega, čvrsto
držeći u ruci izgriženu olovku. Profesor je djelovao opušteno, prekriženih nogu
promatrajući dječakove prste i s vremena na vrijeme gladeći neobrijanu bradu.

28
 Knjige.Club Books

Nije to više bio nemoćan starac ili znanstvenik zadubljen u razmišljanje, bio je to
istinski zaštitnik malenoga bića. Na mokrom staklu odražavala su se dva profila
i čuo se romon kiše, a s njim su do mene dopirali i šum gumice na papiru te
škljocanje Profesorova zubala.
- Mogu li to rješavati korak po korak? Naš učitelj kaže da se to sve mora
riješiti u jednoj jednadžbi. I ljuti se ako tako ne radimo.
- Čudan neki učitelj, ako se ljuti na đaka koji se trudi riješiti zadatak.
- Možda... 110 x 2, to je 220. Ako to oduzmemo od 380, to je 160. A 160:2
je 80. Riješio sam! Jedna maramica košta 80 jena.
- Točno. Krasno si to riješio! - rekao je Profesor pogladivši ga po glavi. A
dok mu je Profesor tako mrsio kosu, Korjenko je promatrao njegovo lice, nije
želio da mu promaknu trenuci sreće na tom licu.
- I ja ću ti davati zadaće, slažeš li se?
- Molim?
- Čemu odmah takvo kiselo lice? Učit ćemo zajedno, ja ću glumiti učitelja i
davati ti zadaće.
- To nije fer!
- Samo jedan zadatak, u redu? Koliko dobiješ zbrajanjem svih brojeva od 1
do 10?
- To? Pa to je bar lagano, jednostavno. To mogu odmah. Ali i ja bih nešto
zamolio vas: popravite radio! Otkad sam ovdje, nemam pojma što se događa u
bejzbolu. A borba za prvenstvo već je počela!
- Zanima te? Profesionalni bejzbol...?
Profesoru se oteo dug uzdah; ruka mu je i dalje počivala na dječakovoj glavi.
- Za koji tim navijaš?
- Zar nije očito? Pogledajte moju kapu. Tigers!
Korjenko baci ruksak u stranu i stavi kapu.
- Vidim. Stvarno, Tigers! Ti navijaš za njih, znači?
I kao da se nikome izravno ne obraća, već govori sam sa sobom, promrmljao
je:
- Moj favorit je Enatsu. Njihov najbolji igrač, Enatsu.
- Stvarno? Baš dobro da ne volite Giantse. Svakako trebate popraviti radio! -
umiljavao mu se dječak.
Profesor je još uvijek uznemireno nešto mrmljao.
Zatvorila sam kutiju sa šivaćim priborom, ustala s kreveta i pozvala ih:
- Idemo večerati!

29
 Knjige.Club Books

Konačno mi je uspjelo pridobiti Profesora za izlazak iz kuće. Otkada radim

kod njega, nije još nijednom izašao. Nije uopće ni iskoračio iz kuće, čak ni u vrt,
pa sam mislila da bi mu dobro bilo provesti malo vremena na vanjskom zraku.
- Danas je krasno vrijeme.
To nije bila laž.
- Sunce te samo vuče, i počneš disati punim plućima.
Ali Profesor, koji je u svom naslonjaču čitao neku knjigu, samo je nešto
neodređeno rekao.
- Što kažete na laganu šetnju parkom? Nakon toga možemo svratiti i do
brijača.
- A zašto bismo to učinili?
Pomaknuo je naočale i pogledao me preko njih. Osjećalo se da to smatra
gnjavažom.
- Zar se ne može ići i bez posebnog razloga? Trešnje u parku još su u cvatu,
a uskoro će nestati i cvjetni drijen. K tomu, i posjet brijaču će vas osvježiti.
- Što se toga tiče, ja se i sada osjećam čilo i svježe.
- Nakon dobre šetnje poboljšat će vam se cirkulacija u nogama, a to će možda
doprinijeti i kvalitetnijem matematičkom razmišljanju.
- Putovi cirkulacije u nogama drugačiji su od onih u glavi.
- A bit ćete i zgodniji kad se ošišate.
- Uf... Koješta!
I tako se stalno izmotavao. Ali na kraju, popustivši pred mojim
navaljivanjem, Profesor nevoljko zatvori knjigu. Na polici za cipele stajao je
svega jedan par kožnih cipela, na kojima je ležao blijedi sloj plijesni.
Dok sam čistila cipele, okrenuo se prema meni:
- I vi ćete sa mnom ići, zar ne? - pitao me uzastopce nekoliko puta, želeći biti
potpuno siguran.

30
 Knjige.Club Books

- Naravno, bit ćete sa mnom. Ne bi bilo u redu da odete dok sam kod brijača,
pa da se kući moram vratiti sam.
- Ma ne brinite! Bit ću cijelo vrijeme s vama.
Iako sam svojski prionula laštenju cipela, nisam se mogla pohvaliti ishodom.
Brinulo me što ću s ceduljama na njegovu kaputu. Bio je to problem; ako bi
takav izašao, svi će sigurno u njega ljubopitljivo zuriti. Hoću li mu reći da bi ih
trebalo skinuti? Oklijevala sam, no kako se činilo da to njega posebno ne
zabrinjava, i odlučila.
Nebo je bilo bez ijednog oblačka. No Profesor nije pogledao uvis, nije
primjećivao ni psa u prolazu ni usputne izloge, samo je netremice gledao u noge
i nespretno koračao. Činilo se da ga boravak vani ne opušta, već naprotiv, samo
pojačava njegovu napetost.
- Pogledajte, eno tamo! Trešnja u punom cvatu.
On bi i na te moje riječi samo neodređeno reagirao. Tu, vani, djelovao je
dvanaest godina starijim.
Odlučila sam da prvo obavimo brijača. Brijač je bio ljubazan i oštrouman
čovjek. Već na prvi pogled vidjelo se da je bio zatečen čudnim izgledom
Profesorova kaputa, no očito je odmah shvatio da to nije bez razloga. Ponašao se
srdačno, činilo se da misli da smo u srodstvu jer je rekao:
- Sretni ste što imate kćer koja ide s vama.
Nijedno od nas nije to zanijekale. Čekajući da Profesor bude gotov, sjela sam
među ostale mušterije koje su čekale svoj red.
Reklo bi se da Profesora uz brijanje vežu samo ružne uspomene, jer čim mu
je brijač stavio ogrtač oko vrata, postao je još napetiji. Obrazi su mu se zategli,
čelo namrštilo, a prsti stisnuli naslon za ruke, žestinom naoko spremnom na ugriz.
I ma koliko se brijač trudio da ga oraspoloži neutralnim temama, nije mu to
uspijevalo. Naprotiv, kad je Profesor bubnuo ona svoja dva nesuvisla pitanja:
Koji je vaš telefonski broj? Koji broj cipela nosite? - i ono malo duha što ga je
bilo u zraku isparilo je.
Iako me vidio u ogledalu, Profesor bi se s vremena na vrijeme okrenuo, kao
da mi ne vjeruje, da provjeri jesam li možda prekršila obećanje i otišla. U takvim
bi trenucima brijač morao zaustaviti škljocanje škara. Ali nije prigovarao, samo
bi prilagodio rad mušičavom Profesoru. A ja sam, sve smješkajući se, malo
podignutom rukom davala Profesoru do znanja da sam tu.
Sijeda je kosa u pramenovima klizila niz ogrtač i padala na pod. Brijač nije
mogao znati da se u toj lubanji, prekrivenoj sjedinama, nalazi mozak koji bez
greške može navesti sve proste brojeve do sto milijuna. A isto tako, nitko od
mušterija koje su sjedile u brijačnici nestrpljivo čekajući da taj čudan tip bude
gotov i ode nije mogao znati za tajnu vezu između mog rođendana i sata na
Profesorovoj ruci. To me ispunilo nekim čudnim ponosom, pa liku u ogledalu
uputih još vedriji osmijeh.
31
 Knjige.Club Books

Nakon posjeta brijaču otišli smo u park. Tamo smo na klupi popili kavu u
limenci. Bio je to park s pješčanikom, vodoskokom i teniskim igralištem. Pirkao
je povjetarac i svako malo odizao latice trešnje s tla, sunce je kroz
granje obasjavalo njegov profil, ceduljice na njemu neprestano su podrhtavale, a
on je zurio u otvor limenke, kao da usnama prinosi neko sumnjivo piće.
- Baš kao što sam i mislila. Ovako ste zgodniji i muževniji.
- Prestanite s takvim šalama! - ukorio me. A do mene je, za promjenu, umjesto
mirisa papira dopro miris kreme za brijanje.
- Što ste zapravo učili na studiju, koju matematičku granu?
- Dio koji smo mi zvali kraljicom matematike - odgovorio je, posrkavši kavu
jednim gutljajem.
- Lijepa i uzvišena poput kraljice, okrutna poput demona. Ukratko, vrlo je
jednostavno. Učili smo cijele brojeve, one koje svi znamo: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7... i
njihove međusobne odnose.
U njegovu me objašnjenju iznenadio taj izraz iz bajke, kraljica. Lagani
odskoči teniskih loptica dopirali su iz daljine. Svi koji su pored nas prolazili,
majke s dječjim kolicima, trkači na stazi, biciklisti, svi su odmah skretali pogled
čim bi zapazili Profesora.
- I onda istražujete te odnose.
- Da, tako je. Ali to nije otkriće u smislu nečeg novoga, samo nanovo
otkrivanje već postojećeg. Otkrivamo pravila koja nezapaženo tu postoje još
otprije našeg rođenja, od pradavnih vremena. Ta su pravila zabilježena samo
u Božjim spisima, a naš je posao, zapravo, prepisivati iz njih redak po redak. No
gdje su ti spisi i kada će se otvoriti, to nitko ne zna.
Dok je govorio o matematičkoj logici, Profesor je, kao i uvijek u tom stanju
razmišljanja, bio zagledan u neku točku u zraku na koju bi ukazivao prstom.
- Na studiju u Cambridgeu smo se, na primjer, bavili Artinovim predviđanjem
cijelih koeficijenata kubnih oblika. Trudili smo se pronaći kubni oblik kakvoga
nema kod Artina, koristeći se znanjem o teoriji kruga, kao i znanjem iz algebarske
geometrije, znanjem iz algebarske teorije brojeva, i tomu vrlo bliskim
Diofantosom. A naposljetku smo i pronašli takav oblik, u vrlo
specifičnim uvjetima. I imali smo dokaz...
I kao da to nije mogao izraziti drugačije, Profesor podigne jednu grančicu s
tla ispod klupe i počne šarati po tlu. Brojke, slova i neki tajanstveni znakovi, no
svi su bili poredani u urednome nizu. Iako ni riječi od onoga što je govorio nisam
razumjela, shvaćala sam da je upravo ta nepokolebljiva logika put, na kojemu on
čvrsto stoji na nogama i kojim korača. Djelovao je dostojanstveno, ni traga onoj
napetosti koja se na njemu osjećala kod brijača.
Poluosušena se grančica, vođena Profesorovom rukom, bez zastajkivanja
kretala urezujući se u tlo, i odjednom je područje oko njegovih nogu, prekriveno
jednadžbama, poprimilo izgled čipke.
32
 Knjige.Club Books

- Mogu li i ja nešto reći, o nečemu što sam sama otkrila? - izustila sam kada
se grančica zaustavila i ponovo zavladao muk, iznenadivši i samu sebe. Možda
sam se samo, očarana ljepotom čipke, željela tomu pridružiti. A Profesor neće s
visine gledati na moje djetinjasto otkriće, u to sam bila čvrsto uvjerena.
- Kada zbrojimo sve djelitelje broja 28, dobijemo 28.
- Ooo...!
I on u istom redu, gdje je već bila zabilježena Artinova pretpostavka, nastavi
pisati:
28 = l + 2 + 4 + 7 + 14.
- Savršen broj.
- Savršen... broj...? - promrmljala sam, želeći osjetiti odjek tako stabilne
riječi.
- Najmanji savršen broj je 6. 6 = 1 + 2 + 3.
- Gle, stvarno. Ali u tome nema ničega posebnog.
- Naprotiv! To je pogrešno razmišljanje, savršeni brojevi7 jako su rijetki.
Sljedeći savršeni broj poslije 28 je 496. 496 = 1 + 2 + 4 + 8 + 16 + 31 + 62 + 124
+ 248. A sljedeći poslije 496 je 8128. Zatim 33550336. Pa 8589869056. I što
brojevi postaju veći, to je teže pronaći savršene brojeve.
Iznenadilo me što je Profesor do devet znamenaka mogao s lakoćom nabrojati
sve savršene brojeve.
- Naravno, izuzmemo li savršene brojeve, zbroj djeljenika nekog broja ili je
veći ili manji od samog tog broja. Ako je zbroj veći, broj je prekomjeran, ako je
zbroj manji, broj je nedostatan. Imena ih sjajno opisuju, zar ne? Djeljenici broja
18,1 + 2 + 3 + 6 + 9, iznose 21, to je dakle prekomjeran broj. A djeljenici broja
14, 1 + 2 + 7, iznose 10, to je dakle nedostatan broj.
Zamislila sam brojeve 18 i 14. Nakon tog Profesorova objašnjenja oni za
mene nisu više bili tek obični brojevi. Broj 18 potiho je stenjao pod težinom
prekomjerna tereta, a broj 14 šutke je, kao ukopan, stajao pred prazninom svoje
oskudice.
- Ima mnogo nedostatnih brojeva u minusu samo za 1, ali nema nijednog
prekomjernog broja u plusu samo za 1. Ili bi, možda, točnije bilo reći da postoji.
Ali još ga nitko nije otkrio.
- Kako to da ga nisu pronašli?
- Odgovor se nalazi u Božjim spisima.
Već blage Sunčeve zrake podjednako su obasjavale sve stvari uokolo.
Svjetlucala je čak i mrtva muha u fontani. Primijetila sam da se najvažnija cedulja

7
Savršeni broj: cijeli broj jednak zbroju svojih djelitelja, uključujući jedinicu, ali ne i samoga
sebe. (nap. prev.)
33
 Knjige.Club Books

- Moje pamćenje traje samo 80 minuta - na njegovim grudima gotovo otkačila,

pa sam ispružila ruku i pričvrstila je.
- Želim vam ukazati na još jedno svojstvo savršenih brojeva.
Profesor malo bolje uhvati grančicu, podvuče noge pod klupu te time osigura
više praznog prostora.
- Savršen broj možemo izraziti i kao zbroj niza prirodnih brojeva.

6=1+2+3
28 = 1 + 2 + 3 + 4 + 5 + 6 + 7
496 = 1 + 2 + 3 + 4 + 5 + 6 + 7 + 8 + 9 + 10 + 11 + 12 + 13 + 14 + 15 + 16 +
17 + 18 + 19 + 20 + 21 + 22 + 23 + 24 + 25 + 26 + 27 + 28 + 29 + 30
+ 31

Ispružio je ruku da bi mogao ispisati tako dug niz zbrajanja. Bio je to

jednostavan redak koji je slijedio pravilo. Nigdje ničega suvišnog i izbrušen do
bistrine, pun naboja od kojega nam trnu osjeti.
Tajanstvena formula Artinove pretpostavke, stapajući se bez proturječnosti s
izračunom zbroja djelitelja broja 28, ležali su oko nas. Svaki je pojedini broj bio
djelić te čipke, jedna očica, kojih je skladno mnoštvo tvorilo delikatan uzorak.
Sjedila sam mirno, gotovo bez daha, da ne bih ni slučajno pomaknula nogu i
zbrisala makar ijednu brojku. To se nije smjelo dogoditi.
Pod mojim nogama, u tom trenutku, kao da se jasno ukazala tajna svemira.
Tu na tlu, uz našu klupu, Bog je otvorio svoju bilježnicu.
- Nego, hoćemo li uskoro? Vratimo se - rekao je Profesor.
- Da - kimnula sam.
- Uskoro će se i Korjenko vratiti.
- Korjenko...?
- Moj desetogodišnji sin. Ima ravno tjeme, zbog toga je Korjenko.
- O, - iznenadio se Profesor - zar vi imate sina? Majčina je dužnost dočekati
dijete kad se vrati iz škole. Požurimo! Nema ničega ljepšeg od djetetova glasa na
vratima: mama, stigao sam!
Uto se iz pješčanika začuo jecaj. Tamo je, na rubu plača, s lopaticom u ruci
stajala neka djevojčica od možda dvije godine. Vjerojatno joj je zrnce pijeska
upalo u oko. Profesor ode do nje, hitrinom kakvu dosad još nikada nije pokazao.
Rekao joj je nešto i pogledao je u lice, te rukom nježno otresao pijesak s njene
suknje. Učinio je to načinom koji je odavao da taj čovjek ne voli samo
Korjenka, nego i svu djecu.
- Pustite je, nije to vaša briga - odnekud se pojavila njena majka, istrgnula
djevojčicu iz Profesorovih ruku i žurno otišla.

34
 Knjige.Club Books

On je ostao nepomično stajati u pješčaniku, napušten i sam, a ja nisam mogla

ništa, nego odostrag samo bespomoćno promatrati. A na tlu, dolepršale latice
trešnje dodavale su nov uzorak tajni svemira.
- Napisao sam zadaću. A vi mi popravite radio, obećali ste - utrčao je u kuću
Korjenko, ni ne pozdravivši.
- Evo tog zadatka. - I dječak odmah izvadi matematičku bilježnicu.

1 + 2 + 3 + 4 + 5 + 6 + 7 + 8 + 9 + 10 = 55

Profesor je promatrao Korjenkov redak kao da proučava izračun visokog

stupnja. No umjesto da se pokuša prisjetiti zašto su te brojke tu, i kakve on veze
ima s popravkom radija, pokušavao je tu vezu naći u samom zadatku.
I inače se uvijek trudio ne postavljati pitanja, ni meni ni mom sinu, o stvarima
starijim od proteklih 80 minuta. Iako se veza između zadaće i radija mogla
objasniti u svega nekoliko riječi, on je radije iz postojeće situacije pokušavao
iznaći objašnjenje. A kako mu je mozak bio izvanredno istreniran, vjerojatno je
negdje u njegovoj dubini ležala i svijest o vlastitom hendikepu. I to ne zbog
ponosa, već više zato što je izgledalo kao da ne želi, dapače da mu je neugodno,
smetati drugima koji žive u svijetu uobičajene memorije. Stoga sam i ja odustala
od suvišnih riječi i pitanja.
- Pa to je zbroj svih brojeva od 1 do 10.
- Dobro je, zar ne? Provjerio sam nekoliko puta, siguran sam.
- Točno je.
- A sad ćemo uzeti radio i odnijeti ga na popravak.
- Čekaj malo, Korjenko! - nakašlja se Profesor, kao da se trudi dobiti na
vremenu.
- Objasni mi kako si to izračunao.
- Pa to je barem jasno. Zbrajao sam brojeve redom.
- Posve prirodno. To je pouzdan način kojemu nitko ne može ništa
prigovoriti.
Korjenko kimne glavom.
- Ali kako bi to učinio da imaš, na primjer, nekog groznog učitelja, koji bi ti
dao izračun zbroja od 1 do 100?
- ...Pa isto, pribrajao bih brojeve redom.
- Jasno. Ti si dobar učenik, a k tomu ustrajan i temeljit. I zato bi tvoj rezultat
i za zadatak od 1 do 100 bio točan. Ali sada zamisli da je taj učitelj sam vrag koji
ti zadaje izračun od 1 do 1000, samo da bi te mučio? Ili od 1 do 10 000? A možda
i sve dalje i dalje. I dok će se poštenjak poput tebe mučiti s pribrajanjem potiho
stenjući, vrag će se grohotom smijati. Bi li to mogao izdržati?

35
 Knjige.Club Books

Korjenko odmahne glavom.

- To sam i mislio. Ali ti ne možeš podnijeti njegovu nadmoć, želiš mu
pokazati da ti to znaš.
- ... Kako bi, onda, to trebalo računati?
- Nađimo jednostavniji način, bez obzira na veličinu broja. Kada ga
otkrijemo, uzet ćemo radio i zajedno ga odnijeti na popravak.
- To nije fer! - zatopće nogama Korjenko. - Dogovor nije bio takav. - Nikako
nije fer - ponovi.
- Ne ponašaj se tako, pa nisi malo dijete - ukorila sam ga. Ali Profesor
smireno odolijevaše pritisku.
- To što si točno riješio zadatak, ne znači i da je zadaća gotova. Postoji još
jedan, drugačiji način da dođemo do 55, zar ga ne bi želio znati?
- Baš i ne...
Još se durio.
- U redu, ovako ćemo. Taj je radio vrlo star. Sve da ga danas i odnesemo na
popravak, možda će im trebati nekoliko dana da ga poprave. A da se natječemo s
vremenom popravka? Pa da vidimo što će biti brže: naći taj drugi način, ili
dočekati popravak radija?
- U redu. Ali zapravo ne znam kako. Koji bi još mogao biti način, osim
pribrajanja...?
- Gle ti njega, nisam mislio da si takva kukavica. Odustaješ prije nego što si
i pokušao?
- U redu, pokušat ću. Ali ne mogu obećati da ću to riješiti do dana popravka
radija. Imam i drugih zaduženja.
- To je u redu.
Kao i uvijek, Profesor pomiluje Korjenka po glavi.
- Uf, tako ne ide. Moram zapisati važna obećanja da ih ne zaboravim. On
istrgne listić iz bloka i zapiše to, te ga potom prikači spajalicom na preostali dio
slobodnog prostora na ovratniku.
Učinio je to naviknutom kretnjom, neusporedivom s njegovom
svakodnevnom nespretnošću. Novi listić odmah se izgubio u mnoštvu drugih.
- Ali moraš obećati da ćeš završiti zadaću do poluvremena utakmice, ugasiti
radio dok večeramo, i ne ometati Profesora u njegovu radu. Dogovoreno?
Kada sam mu na to skrenula pažnju, progunđao je:
- Uf, uf... To znam i da mi ne kažeš. Ove su godine Tigersi jaki. Dvije godine
zaredom bili su na zadnjem mjestu, ali od prošle godine više nisu. Pobijedili su
Giantse na početku sezone.
- Stvarno? Hanshin je dakle u dobroj formi? - rekao je Profesor.
- I koji je Enatsuov prosjek uspješnih udaraca loptice?

36
 Knjige.Club Books

- nastavio je s pitanjima, gledajući nas naizmjenično.

- Koliko godina sada ima Enatsu?
Korjenku je trebalo malo vremena da odgovori.
- Enatsua su prodali, i to još prije nego što sam se ja rodio... Povukao se i više
ne igra.
- Kako... - ukipi se Profesor, a riječ mu zapne u grlu.
Bilo je to prvi put da sam ga vidjela tako iznenađenog i uznemirenog. U
slučajevima kad bi se pojavilo nešto čega nije bilo u njegovoj memoriji, koliko
god to bilo neočekivano, reagirao bi uvijek smireno. Samo je ovaj put
bilo drugačije. Nije znao kako se nositi s takvom situacijom. Gledajući ga takvog
shvatila sam koliko su grozne bile izrečene riječi, pa nisam imala vremena čak ni
suosjećati s Korjenkom.
- Bio je najbolji igrač u Japanu i u periodu kad je igrao u Carpu - dodao je,
pokušavši umiriti Profesora, ali postigao je suprotno.
- Što, u Carpu? Svašta. Nemoguće da bi Enatsu mogao nositi bilo koji dres
osim onoga s vertikalnim prugama - podnimljenih laktova rekao je Profesor i
promrsio novu frizuru, a ostrišci kose padoše na bilježnicu. Sad je na Korjenku
bio red da mu gladi razbarušenu kosu, pa je to i činio, kao da se time može
popraviti učinjena štetu.
Kad smo se te večeri vraćali kući, Korjenko je cijelim putem šutio.
Na moje pitanje igraju li Tigersi i danas, nevoljko je odgovorio.
- S kim igraju?
- S Taiyom.
- Što misliš, tko će pobijediti?
- To se ne zna...
U brijačnici svjetlo se ugasilo, u parku više nije bilo nikoga. Formule ispisane
grančicom također su potamnjele i nisu se više vidjele.
- Nisam to trebao reći - rekao je Korjenko.
- Da sam znao koliko ga profesor voli, ne bih.
- Ni ja nisam znala.
A zatim sam ga utješila riječima koje možda i nisu bile najprikladnije:
- Bit će sve u redu, ne brini. Sutra će opet biti sve po starom. Mislit će da je
Enatsu najbolji igrač Tigersa.

Zadatak koji je dobio Korjenko bio je podjednako težak kao problem koji
nam je izazvao Enatsu.
Profesor je odnio radio na popravak; no kao što je i pretpostavio, tamo su mu
rekli da još nisu vidjeli tako star model. Nisu bili sigurni hoće li popravak biti
moguć, no obećali su da će pokušati, javit će se za tjedan dana. A ja sam svaki
37
 Knjige.Club Books

dan, kad bih se s posla vratila kući, pokušavala riješiti zadatak „koliki je zbroj
svih prirodnih brojeva od 1 do 10“. Iako je to zapravo Korjenko trebao riješiti,
on je brzo odustao, pa sam se umjesto njega, hoćeš-nećeš, ja našla u tom škripcu.
No vjerojatno sam to učinila zato jer me mučio slučaj s Enatsuom. Nisam htjela
još više razočarati Profesora, štoviše, željela sam ga obradovati. A za to nije bilo
drugog puta osim matematičkog pristupa.
Krenula sam načinom koji je Profesor uvijek tražio od Korjenka i naglas sam
pročitala zadatak:
„1 + 2 + 3 + ... 9 + 10 = 55, 1 + 2 + 3 ... 9 + 10 = 55“
Ali to mi nije puno pomoglo. Samo mi je pokazalo da se i težak zadatak može
riješiti krajnje jednostavnom jednadžbom.
Potom sam brojeve od 1 do 10, i parne i neparne i proste brojeve, ispisala u
vodoravnom i vertikalnom redu pa ih grupirala, te donijela šibice i špekule. Čak
i u predahu od posla odmah bih uzimala olovku i radila na zadatku. Pisala sam na
poleđini reklamnog papira.
Kada sam prije tražila prijateljske brojeve bilo je više računanja, a
napredovala sam ovisno o vremenu koje sam u to ulagala. Ali sada je bilo
drugačije. Kojim god načinom pristupila zadatku, bila sam nesigurna i
bespomoćna, i na kraju nisam više točno znala ni što to uopće tražim. Izgledalo
mi je da se na sasvim krivom mjestu samo vrtim u krug i da se malo-pomalo
povlačim. A zapravo sam sve to vrijeme samo zurila u poleđinu reklamnog
papira.
Unatoč tomu nisam odustajala. Od svoje trudnoće, tako svesrdno nekim sam
se problemom bavila prvi put.
Ni meni samoj nije bilo jasno zašto se tako ozbiljno upuštam s djetetom u
igru od koje neću imati nikakve koristi.
U početku mi je stalno bio u mislima Profesor, no uskoro se taj osjećaj
povukao i odjednom smo ostali samo problem i ja, u ozbiljnoj borbi za pobjedu.
Kad bih se ujutro probudila, prvo što bih ugledala bila je jednadžba 1 + 2 + 3 +
.......9 + 10 = 55. Cijeli bih dan prosjedila uz nju, uvukla mi se u mrežnicu oka
poput sjenke koju nisam mogla ni odstraniti niti ignorirati.
Ono što je u početku izgledalo samo kao dosadan zadatak, uskoro je oživjelo
i pretvorilo se u misiju. Samo ograničen broj ljudi razumije značenje koje se
skriva u toj jednadžbi, mnogo će ih i umrijeti, a da ga uopće ne osjete. A jedna
domaćica, iz svijeta daleko od jednadžbi, hirom sudbine upravo stavlja ruku na
vrata njihovih tajni. Već onda kad su me u Akebonu rasporedili na rad kod
Profesora, do mene je dopro svjetlosni trak nečega nalik posebnoj misiji o kojoj
nisam ništa znala.
- Gle, kada me ovako gledaš, ne izgledam li i ja poput Profesora kada
razmišlja?

38
 Knjige.Club Books

S olovkom između kažiprsta i srednjeg prsta pritisnula sam sljepoočice i

zauzela pozu. Toga sam dana iskoristila sve reklamne papire, ali vidljivog
napretka nije bilo.
- Ne, uopće ne. Profesor ne priča sam sa sobom i ne trga vlasi kose dok radi.
Njegovo je tijelo tamo prisutno, ali duh mu je negdje na drugom mjestu - rekao
je Korjenko.
- Osim toga, i težina problema sasvim je drugačija.
- To mi je jasno. A što misliš, zbog koga se ja time gnjavim? Nemoj tu samo
čitati o bejzbolu, pokušajmo ovo riješiti zajedno.
- Ali moj život iznosi samo trećinu tvojega! A zadatak je besmislen.
- Pa to je strašan napredak, iznenada si se izrazio razlomkom. Zahvaljujući
Profesoru...
- Možda...
Korjenko se zagleda u poleđinu reklame. Kimao je glavom odobravajući.
- Mislim da si na dobrom tragu.
- Neodgovoran način rješenja.
- Ali bolji nego da te ne tješim.
I Korjenko se ponovo vratio svojoj knjizi o bejzbolu.
Kada je bio manji, a ja bih dolazila kući uplakana jer su me optužili za krađu,
preda mnom bacali u smeće pripremljena jela ili me proglasili nesposobnom, on
me često tješio:
- Ne brini, mama, ti si lijepa - uvjerljivim bi tonom govorio. On je to smatrao
utjehom prvog stupnja.
- Zar tako misliš? Ja sam lijepa?
- Naravno. Nisi to znala? - odglumio je hotimice pretjerano iznenađenje.
- I zato će biti u redu - ponovio je. - Ti si lijepa.
Premda mi nije bilo tako teško da bih plakala, ponekad bih se i pretvarala da
plačem, u želji da me tješi. A on je uvijek prihvaćao tu igru.
- Mislio sam... - iznenada je rekao. - Od 1 do 10, broj 10 je nekako drugačiji,
autsajder.
- A zašto?
- Pa vidiš. Samo on ima dvije znamenke.
Stvarno je bilo tako. Pokušavala sam riješiti zadatak grupirajući brojeve na
mnogo načina, ali nisam to učinila s obzirom na različitost broja 10.
Ponovo sam promotrila taj broj. Kako to da to prije nisam primijetila? Upadao
je u oči jer je njegov uvrnuti oblik kvario red. Jedino on nije bio jednoznamenkast
broj.
- Da nema njega, mogla bi se odrediti središnja pozicija. To bi bilo dobro.

39
 Knjige.Club Books

- Središnja pozicija?
- Vidi se da nisi bila na zadnjem roditeljskom sastanku. Na satu gimnastike,
a znaš da sam dobar i da mi je to omiljeni predmet, kada je učitelj naredio
„Grupirajte se prema centru!“, učenik u središtu reda podigao je ruku i mi smo se
poredali prema njemu. Ako ima devetero đaka, centar je peti đak, ali ako su
desetorica, to je problem. S dodatkom već od samo jednoga ne bi bilo moguće
odrediti centar.
Pokušala sam tako. Napisala sam broj 10 sa strane, a brojeve od 1 do 9
poredala te zaokružila broj 5.
To je bilo točno, broj 5 bio je u sredini. Bila su četiri broja ispred i iza njega.
Ponosno uspravljen pružao je ruke prema nebu pokazujući time da je baš on
ispravna meta.
Tada mi se dogodilo nešto što još nikada nisam osjetila, jedan čudesni
trenutak. Kroz pustinju, čiji sam mir tako okrutno narušila svojim ulaskom,
prošao je vjetar, i u jednom naletu otvorio za mene nov put. Na kraju tog puta
vidjela se svjetlost. Ona me vodila, zvala da uđem, i neodoljivo me vukla da cijela
uronim u nju. Taj trenutačan sjaj, to sada znam, bio je blagoslov sreće.

Radio je s popravka stigao u petak, dvadeset četvrtoga travnja, na dan

utakmice s Dragonsima. Stavili smo radio na sredinu stola i naćulili uši. Kad ga
je Korjenko upalio, kroz šumove je dopro i prijenos utakmice. Tek
beznačajan zvuk, i to prijenos. No ipak utakmica, i prvi dašak vanjskog svijeta
otkad sam došla u tu kuću. Svi smo bili razdragani.
- Nisam znao da se preko tog radija može slušati i bejzbol - iznenadi se
Profesor.
- Može se, može se preko svakog radija.
- To mi je davno kupio moj brat da bih učio engleski i slušajući.
- Vi dakle nikada niste navijali za Tigerse, kad su igrali? - upita ga Korjenko.
- Mm... da. U kući nema ni televizora, tako je... - zamuckujući prizna
Profesor. - Da budem iskren, nikada nisam ni gledao njihovu utakmicu.
- Ne mogu vjerovati! - ote se Korjenku uzvik iznenađenja.
- Ali ne shvati to krivo. Pravila igre znam.
- No kako onda možete reći da ste fan Tigersa?
- Itekako mogu. Za vrijeme podnevne pauze išao sam u školsku knjižnicu i
tamo čitao sportsku rubriku u novinama. I ne samo čitao. Nijedan sport, osim
bejzbola, ne može se u tolikoj mjeri izraziti brojevima. Analizirao sam prosjek
udaraca i obrana Tigersovih igrača i iz te promjene od 0,001 pratio u glavi tijek
utakmice.
- I bilo je zanimljivo?

40
 Knjige.Club Books

- Naravno da jest. Može se i bez radija pratiti u mislima. Znam da je Enatsu

svoju prvu pobjedu kao profesionalni igrač ostvario 1967. s deset udaraca u igri
s Carpima, kao i da je 1973. njegov završni udarac donio produžetak i utakmica
je završila s no hit / no run. Sve to detaljno vidim u svojoj glavi.
U tom trenutku komentator najavi prvog bacača, Kasaija.
- A kada nastupa Enatsu?
- Malo kasnije. Rotiraju igrače - ne oklijevajući, i bez moje pomoći,
jednostavno odgovori Korjenko.
Iznenadilo me njegovo odraslo ponašanje. Dogovorila sam se s njim da je
svaka laž dozvoljena kada je Enatsu u pitanju. Teško je lagati, bez obzira na to o
čemu se radi. A pogotovo je bilo teško jer je u pitanju Profesor. I premda smo se
tako ponašali zbog njegove bolesti, mučilo nas je što nismo bili sigurni je li to
dobro za njega.
Ali nismo mu mogli prirediti još jedan onakav šok.
- Mama, možemo mu reći da je Enatsu rezervni igrač na klupi ili da vježba u
prostoru za zagrijavanje - rekao je Korjenko.
Budući da Korjenko nije znao ništa o aktivnom razdoblju Enatsuova života,
odlazio je u knjižnicu i uzimao sve što je o njemu mogao naći. Enatsu je imao
206 pobjeda, 158 poraza, 197 osvojenih baza i 2987 udaraca; nakon ulaska u
profesionalnu momčad u svojem je drugom izlasku na palicu ostvario home run.
Imao je kratke prste za bacača, od svog rivala Ōa primio je najviše
strikeoutova, ali postigao i najviše home runova, i nijednom mu nije bacio mrtvu
lopticu. U sezoni 1968. godine, s četiri stotine i jednim strikeoutom postigao je
svjetski rekord, a 1975., po završetku sezone (godine u kojoj je zaustavljena
Profesorova memorija), kupio ga je klub Nankai...
Htio je pokazati Profesoru da poput njega i on zna nešto o Enatsuu, vjerojatno
u želji da mu njegov lik, unutar radosnih glasova s one strane s radija, učini što
uvjerljivijim. Dok sam se ja mučila s onim zadatkom, Korjenko se za to vrijeme
bavio Enatsuom. Posudio je iz knjižnice Leksikon slavnih igrača bejzbola.
Listajući ga, upao mi je u oči jedan broj. Na Enatsuovu dresu bio je broj 28. Kada
je Enatsu završio studij na Osaka Gakuinu i došao u Tigerse, bila su mu ponuđena
tri broja za dres: 1, 13 i 28. On je izabrao 28. Bio je igrač sa savršenim brojem
28.

Istoga dana poslije večere, za stolom, pokazali smo Profesoru rješenje

zadatka. Njemu sučelice za stolom, s blokom i flomasterom u ruci, ustali smo i
naklonili mu se.
- Riješili smo zadatak koji ste nam dali. Pitanje je bilo: kolika je suma svih
brojeva od 1 do 10...

41
 Knjige.Club Books

Korjenko se odjednom jako uozbiljio. Malo se nakašljao. I kao što smo se

večer prije toga bili dogovorili, ispisao je vodoravno brojeve od 1 do 9, a samo
10 malo postrance.
- Odgovor je jasan. 55. Rješavao sam to pribrajanjem, ali vi time niste bili
zadovoljni.
Profesor ga je prekriženih ruku pažljivo slušao. Činilo se da ne želi propustiti
nijednu jedinu riječ.
- Pogledajmo najprije brojeve od 1 do 9, zaboravimo zasad na broj 10. U
njihovu je središtu broj 5, dakle... 5... to je...
- Prosjek - šapnula sam mu.
- A da, prosjek... O tome u školi još nismo učili, tu mi je pomogla mama. Ako
pribrajamo brojeve od 1 do 9 i tu sumu zatim podijelimo s 5, dobit ćemo 45; dakle
5 x 9 = 45. To je suma brojeva od 1 do 9. A sada se trebamo sjetiti već
zaboravljenog broja 10.
I namjestivši flomaster u ruci Korjenko napiše jednadžbu:

5 x 9 + 10 = 55

Profesor je neko vrijeme mirno sjedio. I dalje prekriženih ruku, šutke je

proučavao jednadžbu.
Naposljetku sam pomislila da taj blistavi trenutak moje matematičke
inspiracije njemu izgleda poput dječje šale. Iako sam to znala od samog početka,
i koliko god sam se svim srcem trudila da iz svojih malih moždanih
ćelija izvučem sve što se dalo izvući, bilo je umišljeno od mene što sam mislila
da bih time mogla razveseliti pravog matematičara.
Uto Profesor neočekivano ustane i zapljeska, toplo i snažno. Takav pljesak
vjerojatno nije dobio ni čovjek koji je dokazao Fermatovu jednadžbu. Odjeknuo
je cijelom kućom. A k tomu i potrajao.
- Krasna jednadžba! Prekrasna, Korjenko!
- U redu, razumio sam. Ne mogu disati.
Budući da ga je Profesor čvrsto stisnuo, Korjenkovo mrmljanje prigušila je
tkanina kaputa i nije doprlo do njegovih ušiju.
Ali Profesor se nije mogao smiriti. Nije mogao podnijeti da tog mršavog
dječaka s ravnim tjemenom, koji je stajao pred njim, ne uvjeri u svu snagu i
ljepotu jednadžbe do koje je sam došao.
Stajala sam sa strane, promrmljavši u sebi da sam jednadžbu riješila zapravo
ja, iako je Korjenko pobrao svu slavu. Osjetila sam veliki ponos, zaboravivši da
sam još do maloprije bila nesigurna i mrzovoljna. Bacila sam pogled na blok i
zagledala se u ispisani redak.

42
 Knjige.Club Books

5 x 9 + 10 = 55
I premda matematiku, zapravo, nikada nisam učila, gledajući u jednadžbu,
izraženu tako simbolima, osjetila sam koliko je dubokoumna.

n(n - 1)
+2
n

Bilo je to veličanstveno otkriće za moju malenkost. Prema dosadašnjem

stanju mog lutalačkog kaosa, mjesto do kojega sam došla zračilo je sjajem; poput
blještavog kristala, nađenog u kakvoj špilji na pustopoljini. Kristala, k tomu,
kojemu nitko nije mogao nauditi ili zanijekati ga.
Potiho sam se nasmijala shvativši da sama sebi laskam. Upravo onoliko,
koliko je Profesorova pohvala bila upućena Korjenku.
Konačno ga je Profesor oslobodio svog stiska, a mi smo se, poput sudionika
na matematičkom seminaru koji poslije svog nastupa zaslužuju njegov pljesak,
ponosno i zahvalno naklonili.
Tog su dana Tigersi izgubili utakmicu s Dragonsima rezultatom 2 : 3. Iako su
bili dva runa u vodstvu zahvaljujući triple obrani Wade, protivnička je ekipa
nizala bodove i brzo ih sustigla, preokrenuvši rezultat u svoju korist.

43
 Knjige.Club Books

Profesor je više od svega na svijetu volio proste brojeve. I ja sam naravno

znala za njih, ali nikada mi ne bi palo na pamet da oni mogu biti i objekt nečije
ljubavi. No koliko god bizaran bio taj objekt, Profesorova je ljubav bila prava.
Volio je čisto, bezuvjetno, nježno; pomagao im kada je trebalo, a ponekad ih i
milovao, ponekad i klečao pred njima; ali nikada se od njih nije odvajao.
Najčešće priče za kuhinjskim ili pak radnim stolom u njegovoj sobi bile su
one o prostim brojevima. U početku nisam mogla razumjeti u čemu je draž tih
naizgled tvrdoglavih brojeva, djeljivih samo s 1 ili sa samima sobom. Ali
Profesor nas je osvajao svojim načinom pričanja o njima, i malo-pomalo postali
su nam bliski. Postali su nešto što je isplivalo iz naše nutrine, što se maltene
moglo dotaknuti rukom. Zacijelo su svakome od nas ti brojevi značili nešto
drugo, no dovoljno je bilo da Profesor kaže: prosti broj, a nas dvoje bismo se
pogledali. I veselo namignuli jedno drugomu, kao pri pomisli na bombon
okusa karamele, jer već i sâma pomisao na nj izaziva ugodan osjećaj u ustima.
Večer nam je svima bila dragocjeno vrijeme. Budući da sam Profesoru
svakim jutrom bila osoba koju prvi put vidi, potpuna neznanka, do večeri bi
postao opušteniji; a i Korjenko se tada vraćao iz škole i kućom bi se
rasprostirao bezazleni dječji glas. Vjerojatno je i to razlogom što mi je Profesorov
profil ostao u sjećanju kao obasjan uvijek zrakama zalazećeg sunca.
Neizbježno, Profesor je i po više puta ponavljao svoje priče o prostim
brojevima. Ali dogovorila sam se s Korjenkom da mu nikad ne kažemo da smo
to već čuli. Bio je to važan dogovor, kao što je bio i dogovor da o
Enatsuu smijemo i lagati. A trudili smo se, primjerice, trudili smo se čak i onda
kad bi nam dosadilo slušati. Trebalo je Profesora nagraditi za trud koji ulaže i
obraća nam se kao pravim matematičarima, no prije svega nismo ga htjeli ponovo
zbuniti, jer bi ga zbunjenost bilo koje vrste rastužila. Sve dok mi budemo šutjeli,
on neće biti svjestan izgubljenog. A to je isto kao da ništa i nije izgubljeno.
Ne reći Profesoru da smo tu priču „već slušali“ bio je dakle lak zadatak.
Ali zapravo su nam matematičke priče rijetko bile dosadne. Čak i kada je
ponavljao priče o prostim brojevima, bilo da je pričao o dokazu beskonačnosti

44
 Knjige.Club Books

niza ili o postavljanju kriptograma pomoću prostih brojeva, o ekstremno velikim

brojevima ili o brojevima blizancima, o Mersennovim brojevima ili o nečemu
drugomu, dovoljna je bila i posve sitna promjena u konfiguraciji da bismo
vidjeli da se varamo i da otkrijemo nešto novo. Čak su i promjene poput vremena
ili boje njegova glasa bacale drugačije svjetlo i na proste brojeve.
Njihova draž, kako sam ja to zamišljala, bila je u neobjašnjivu slijedu kojim
su se pojavljivali. Bez drugih djelitelja, osim samih sebe i broja jedan, kakvi već
jesu, raštrkali su se na ljestvici brojeva kako ih je volja. Što je broj bio veći, to ih
je teže bilo pronaći, a nije bilo pravila; stoga je nemoguće bilo i pretpostaviti koji
će broj biti sljedeći. Njihov kapriciozan karakter mučio je Profesora, učinivši ga
robom ljepotice za kojom je pošao u potragu.
- Ispisat ćemo proste brojeve od 1 do 100 - rekao je i uzeo Korjenkovu olovku,
te ispod zadaće u njegovoj bilježnici napisao:
2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31, 37, 41, 43, 47, 53, 59, 61, 67, 71, 73, 79,
83, 89, 97.
Brojevi su pod njegovim prstima uvijek izvirali s lakoćom. Kojim čudom su
ti slabašni i pomalo drhtavi prsti, koji su jedva mogli okrenuti i prekidač na
mikrovalnoj pećnici, mogli rukovati svim vrstama brojeva, slagati ih
u besprijekorne redove i biti im na čelu? Bila sam zadivljena.
Voljela sam također i njegove brojke, način kako ih je pisao svojom 4B
olovkom: 4 zaokrugljen poput mašne, a 5 samo što se nije spotakao, kao da će
ljosnuti na nos... Iako se nije moglo reći da su mu brojke lijepo poredane, sve su
imale osobnost, i u svakoj se odražavala ljubav koju je Profesor gajio prema
brojevima od trenutka kad ih je upoznao.
- Kako vam izgledaju?
Njegovo prvo pitanje uvijek je bilo apstraktnog karaktera.
- Raštrkani su, ima ih posvuda - prvi se javio Korjenko. - A 2 je jedini parni
broj.
Parne je brojeve uvijek, tko zna zašto, Korjenko prve zamjećivao.
- Dobro kažeš. U nizu prostih brojeva samo je 2 paran broj. A 1, broj koji na
početku stoji sâm, prvi je udarac, predvodnik bejzbolske ekipe infinitivnog niza
prostih brojeva, koji ih drži na okupu.
- Nije li usamljen?
- Nije, o tome ne mora brinuti; ako zaželi društvo, dovoljno mu je samo otići
od prostih brojeva. I naći će puno drugova, ne brini.
- A neki se javljaju i u parovima, poput 17 i 19, 41 i 43 - natječući se s
Korjenkom iznijela sam i ja svoje zapažanje.
- Vrlo oštroumno. To su prosti brojevi blizanci8.

8
Dva najbliža susjedna prosta broja koje razdvaja neki parni broj. (nap. prev.)
45
 Knjige.Club Books

Pitala sam se zašto riječi iz svakodnevne upotrebe imaju tako egzotičan

prizvuk u matematici. Izrazi prijatelji i blizanci dobro pogađaju njihovu bit, no
ostavljaju dojam da se ujedno i stide što iskaču iz stihova poeme. Tako izdvojeni
iz mnoštva, u identičnom ruhu, u mojoj su se mašti brojevi blizanci katkada grlili,
a katkada držali za ruke.
- Što je broj veći, i udaljenost između njih raste, pa ih je sve teže pronaći. I
kao što ne znamo ima li prostih brojeva beskonačno mnogo, to isto tako ne znamo
ni za brojeve blizance - govorio je Profesor zaokružujući ih.
Njegove su matematičke priče imale još jednu specifičnost; nije se ustručavao
reći da nešto ne zna. Ne treba se stidjeti neznanja, ono je samo putokaz u novu
etapu učenja. Osim s već dokazanim hipotezama, smatrao je podjednako važnim
upoznati nas i s neriješenim pretpostavkama.
- Ako brojeva ima beskonačno mnogo, i broj blizanaca mora rasti.
- Tako je, Korjenko, zdrav razum nam to kaže. Ali poslije broja 100, zatim:
1000, 10 000, 100 000, 1 000 000 i dalje, nema ih; potraga za njima je kao lutanje
po pustinji.
- Pustinji?
- Da, pustinji. Jer što dublje u nju ulaziš, prostih brojeva više nema; kud ti
oko seže, samo je more pijeska. Sunce nemilosrdno prži i grlo je suho, oči
zamućene, vid zamagljen. I baš kad pomisliš da si ugledao prosti broj i potrčiš mu
ususret, shvatiš da je to samo fatamorgana; ispružiš li ruku da ga dohvatiš, sve što
će ti u njoj ostati bit će vrući pustinjski vjetar. Unatoč tomu ne odustaješ, korak
po korak ideš dalje, i ne namjeravaš odustati sve dok negdje, daleko na obzorju,
ne ugledaš oazu s kristalno bistrom vodom, zvanu prosti broj.
Sunce na zalazu izduljivalo nam je sjene na tlu. Korjenko je olovkom slijedio
zaokruženu liniju oko brojeva blizanaca. Iz kuhinje se širila para iz kuhala za rižu.
Profesor se zagledao kroz prozor kao da želi prodrijeti u dubinu pustinje, no sve
što je vidio bio je njegov mali, napušten i zapušten vrt.

Nasuprot tomu, ono što je najviše mrzio bile su gužve i vreve, što je također
bilo razlogom tomu što nije volio izlaziti. Nije podnosio mjesta poput stanice,
vlaka, robne kuće, kina ili podzemne željeznice gdje se nalazilo mnogo ljudi. Za
njega, koji je u svemu tražio matematičku ljepotu, već sama činjenica da se na
tim prostorima zbivaju potpuno slučajni susreti, da se tamo gužvaju i izvijaju,
bez ikakvoga reda, svakojaki, i raznorazni ljudi, nalazila se na suprotnome polu.
I tako je on uvijek tražio mirna mjesta. No to nije morala biti potpuna tišina.
Nije ga, primjerice, smetao bat Korjenkovih koraka po hodniku ili glasan zvuk
radija. Tražio je tišinu u koju ne dopiru zvukovi izvana, a ona se nalazila u njemu.
Bavio se dokazivanjem nagradnih hipoteza iz matematičkih časopisa, no
nakon što bi dokaze uredno prepisao u rubriku za slanje, prije mog odlaska na

46
 Knjige.Club Books

poštu još bi ih jednom provjeravao. Pritom je često, zadovoljan svojim pristupom

problemu i njegovim dokazom, mrmljao:
- Ah, koji mir...
Dobar dokaz nije pratila radost, nije bilo oslobođenje; bio je to mir. On je bio
taj koji je oduvijek bio tu, na za njega određenu mjestu, takav kakav jest,
nepromjenjiv; ne može mu se ništa ni dati ni oduzeti. On je tu od pamtivijeka i
vjerojatno će tako biti i zauvijek.
Takav je mir dakle bio najveća pohvala koju je Profesor mogao izreći.

Što se događa, međutim, kada se okolnosti ne poklapaju s očekivanim

pravilom i Profesor izgubi taj mir, vidjela sam 6. svibnja, posljednjeg dana
„zlatnog tjedna“9, shvativši koliki ga užas u takvim slučajevima
obuzme. Korjenko se bio ozlijedio nožem.
Prvo jutro, kad sam nakon četiri dana praznika - od subote do utorka -
posjetila Profesora, zatekla sam poplavu u hodniku; sudoper je bio začepljen.
Telefonirala sam Vodoprivredi i tražila vodoinstalatere, bila sam živčana. A k
tomu je Profesor, vjerojatno zbog naše poduže pauze, djelovao ravnodušno i
neuobičajeno tupavo. Pokazala sam mu prstom na cedulju gdje je pisalo tko sam,
no reakcija je bila slaba. Bio je ukočen, skoro do same večeri. Neposredni okidač
Korjenkovu ranjavanju mogla je biti i moja nervoza koja se prenijela na njega, no
u svakom slučaju to nije imalo veze s Profesorom.
Nedugo nakon Korjenkova povratka iz škole primijetila sam da mi je
ponestalo ulja i otišla u kupovinu. Da budem sasvim iskrena, priznajem da me
malo brinulo ostaviti Korjenka i Profesora same. Zato sam šaptom Korjenka prije
odlaska još priupitala:
- Je li to u redu?
- A što to? - naprasito je odgovorio.
Ni sama zapravo nisam znala zašto to ne bilo u redu, možda je to bio samo
predosjećaj. Ali ipak nije to. Nisam bila sigurna može li Profesor, i u praktičnome
smislu, stvarno zaštititi dijete.
- Vraćam se odmah. Ostavljam vas same, a to je prvi put. Nadam se da neće
biti problema.
- Budi bez brige! - ignorirao me Korjenko i otrčao u radnu sobu da mu
Profesor pregleda zadaću.
Iako sam se vratila iz kupovine nakon dvadesetak minuta, primijetila sam već
s ulaznih vrata da nešto nije u redu. Stenjući ili jecajući, nije se moglo
razabrati, Profesor je s Korjenkom u naručju malaksalo sjedio na podu.

9
jap. Ogon Shukan, tjedan koji traje od 29. travnja do 3. - 6. svibnja, unutar kojega se
obilježavaju četiri nacionalna praznika, (nap. prev.)
47
 Knjige.Club Books

- Korjenko... Korjenko... Uh, grozno!

Profesor je jedva mogao govoriti koliko se tresao. Htio je objasniti kako se to
dogodilo. No što se više trudio, samo su mu usne sve više drhtale; čelo mu se
orosilo znojem, zubi cvokotali. Odmaknula sam ruke koje su čvrsto stezale
Korjenka i razdvojila ih.
Korjenko nije plakao. Možda zbog želje da se Profesor što prije smiri, a
možda i zbog straha da ću na njega vikati, samo je mirno i skrušeno sjedio.
Vidjela sam kako mu lijeva ruka krvari i kako na odjeći obojice ima krvavih
mrlja, no shvatila sam odmah da rana nije tako ozbiljna da bi toliko uznemirila
Profesora. Krv se već napola bila zgrušala, a čini se da ni Korjenka nije previše
boljelo. Uhvatila sam mu zapešće i pod slavinom oprala ruku, donijela ručnik
i rekla da ga čvrsto pritisne uz zapešće.
Sve to vrijeme Profesor je nepomično sjedio na podu, obiju ruku ukočenih u
položaju u kojem je grlio Korjenka. Činilo mi se važnijim povratiti njegovu
prisebnost negoli vidati sinovu ranu.
- Sve je u redu - kazala sam blago.
- Strašno... Kako se to moglo dogoditi? Tako dragom, tako pametnom
djetetu...
- Pa samo se malo potezao. Dječak je, to se često događa.
- Ja sam kriv, nije on. On je bio tih, da me ne ometa... I samo šutke trpio...
- Nitko nije kriv.
- Nije točno, dogodilo se zbog mene. Pokušao sam zaustaviti krv, vjerujte mi.
Ali unatoč tomu... Lice mu je problijedjelo, kao da bi u svakom času mogao
izdahnuti...
I Profesor rukama prekrije lice, vlažno od znoja, suza i sline što mu je curila
iz nosa.
- Ne morate brinuti, živ je. Uvjerite se uostalom i sami, on diše. Pritom sam
ga nježno pogladila po leđima. Iznenadila su me svojom širinom. Pokušala sam
dvije neusklađene priče složiti u cjelinu; nakon što je napisao zadaću, Korjenko
je za užinu htio pojesti jabuku. Želio ju je oguliti, ali nožem je zasjekao u prostor
između palca i kažiprsta. Profesor je tvrdio da se njemu prohtjelo jesti jabuku, a
Korjenko je inzistirao na suprotnom: to je on sâm htio. Bilo kako bilo, Korjenko
je pokušao srediti to sâm, no potraga za zavojem i flasterom bila je bezuspješna.
Ruka je i dalje krvarila, a Korjenko je bio sav smeten, ne znajući što mu je činiti.
Kao za inat, klinikama u blizini već je isteklo radno vrijeme. Jedini poziv na
koji mi se na telefon netko javio, bila je dječja klinika u blizini stanice; liječnik
je rekao da će nas primiti. Pružila sam Profesoru ruku da lakše ustane i obrisala
mu vlažno lice, na što on podigne Korjenka na ramena i počne trčati. Iskolačila
sam oči u čudu; nikad ga dosad još nisam vidjela tako aktivnog. Trčao je s njim,
sve do klinike, ne obraćajući pažnju na moje riječi da Korjenko nije slomio nogu.
Mene je, međutim, brinulo da će se njegova rana, uslijed trešnje, još više otvoriti.
48
 Knjige.Club Books

Koliko god se radilo o djetetu, to je ipak bio školarac od preko tridesetak

kilograma i nije bilo jednostavno nositi ga na leđima. Iznenadila me njegova
snaga. Nosio ga je na onim istim leđima kojima je još maloprije bio potreban
dodir moje ruke, čvrsto ga držeći za noge, i trčao u pljesnivim cipelama koliko su
ga noge nosile. A Korjenko je kapu navukao duboko na oči i sasvim prekrio lice,
ali ne zbog boli, nego zato što ga je bilo stid da ga prolaznici gledaju takvog. Kada
smo stigli pred kliniku, Profesor zalupa na vrata kao da na leđima nosi maltene
polumrtvo dijete.
- Otvorite, brzo, molim vas! Nosim dijete u groznim mukama. Pomozite,
doktore!
Bila su potrebna samo dva šava da zatvore ranu. Mi smo čekali da završi
provjera je li možda došlo i do povrede tetive, no već i sam boravak u
polumračnom hodniku te stare klinike izazivao je osjećaj tjeskobe; strop
izblijedjele boje, prljave papuče koje su se lijepile za pod, a posteri na zidu - s
uputama o prehrani djece nakon prestanka dojenja i s uputama o cijepljenju -
požutjeli.
- Znate li nešto o trokutastim brojevima? - upita Profesor uprijevši prstom u
znak trokuta na vratima rendgenske sobe, koji je ukazivao na opasnost od
radijacije.
- Ne znam - odgovorila sam.
- To su uistinu elegantni brojevi.
Profesor uzme jedan upitnik s prijemnog šaltera, i redajući crne točkice počne
crtati trokute.

- Kako vam to izgleda?

- Hm, da vidimo... Kao da je netko pedantan naslagao drva za ogrjev, ili
poslagao crna zrna soje...
- Tako je. Poanta je u pedantnosti. U prvome je redu jedno zrno, u drugome
su dva, u trećemu tri... i tako nastaje trokut. Ne može biti jednostavnije.
Promotrila sam trokute, primijetivši ujedno da Profesoru ruke lagano
podrhtavaju. Činilo se da crne točkice lebde u polumraku sobe.
- Ako pobrojimo točke u svakom trokutu, dobit ćemo brojeve 1, 3, 6, 10, 15,
21. Izraženo formulama, to izgleda ovako:

49
 Knjige.Club Books

1
1+2=3
1+2+3=6
1 + 2 + 3 + 4 = 10
1 + 2 + 3 + 4 + 5 = 15
1 + 2 + 3 + 4 + 5 + 6 = 21

Naime, trokutasti je broj, bez obzira na to htjeli mi to ili ne, zbroj svih
prirodnih brojeva počevši od 1 pa do broja n. A kada dva trokuta spojimo,
otvaraju se novi putovi. Nećemo se umarati crtanjem velikog broja točaka,
ostanimo na četvrtom trokutu s njih 10.

Profesoru su ruke sve više drhtale, iako nije bilo hladno; točke su postajale
iskrivljene, red krivudav. Trudio se cijelim svojim bićem, sva njegova
koncentracija bila je usmjerena u vrh olovke. Cedulje na njegovu kaputu bile su
umrljane krvlju, neke od njih i nečitke.
- Razumijete? Dobro pogledajte. Ako dva četvrta trokuta spojimo, dobivamo
po četiri točke u okomitim redovima i pet točaka u vodoravnim, i nastao je
pravokutnik. A zbir svih točaka u njemu je 4 x 5 = 20. Vidite li? Ako se sada
vratimo na polovicu, to je 20 : 2 = 10; a 10 je zbroj svih prirodnih brojeva od 1
do 4. Ili možemo svaki red u pravokutniku zamisliti ovako:

1 2 3 4
+ + + +
4 3 2 1
5 5 5 5

- Na taj način možemo izračunati trokutasti broj od 10, tj. zbroj prirodnih
brojeva od 1 do 10, kao i trokutasti broj od 100 ili od bilo kojeg drugog broja.

50
 Knjige.Club Books

Za broj 10 on bi bio:

10 x 11 = 55
2

Za broj 100, bio bi:

100 x 101 = 5050

2

A za broj 1000, bio bi:

1000 x 1001 = 500 500

2

A od 1 do 10 000...

Vidjelo se da plače. Olovka mu je ispala iz ruke i otkotrljala se do njegovih

nogu. Iako sam ga prvi put vidjela kako plače, pričinilo mi se da ga često vidim
u takvom stanju, kao da ga odavno znam takvog i slušam njegove slabašne jecaje,
ali ne mogu ništa osim samo stajati i promatrati. Položila sam svoju ruku na
njegovu.
- Jeste li me razumjeli? Tako možemo naći zbrojeve za sve prirodne brojeve.
- Razumjela sam.
- Poredate zrna crne soje u trokut. I to je sve.
- Da. Jasno mi je.
- Stvarno razumijete o čemu govorim?
- Razumijem, zato budite mirni. I nemojte plakati, trokutasti su brojevi
prelijepi da biste plakali - rekla sam.
Tada su se vrata otvorila i Korjenko izađe.
- Nije mi ništa. Gledajte!
I da bi to dokazao, bodro zamahne lijevom rukom, omotanom zavojem.

Zahvaljujući toj nezgodi neplanirano smo večerali vani. Shvatili smo koliko
smo gladni čim smo izašli iz klinike. Radi Profesora, koji nije podnosio gužve,
potražili smo restoran s najmanje gostiju na cesti s trgovinama ispred stanice, te
naručili rižu s curryjem. U praznom restoranu hrana baš i ne ide u slast, no
51
 Knjige.Club Books

Korjenko je bio neizmjerno sretan jer gotovo nikada nije jeo vani. Bio
je zadovoljan i svojim zavojem na ruci, doduše pretjerano velikim s obzirom na
veličinu ozljede. Osjećao se poput heroja koji je stekao slavu zahvaljujući
ranjavanju.
- Neću ti moći pomagati u pranju na ruke, a neću se moći ni kupati neko
vrijeme - važno je izjavio.
Profesor ga je i na povratku nosio na leđima. Kako se već sasvim smračilo,
pa je na ulicama bilo manje prolaznika, Korjenko se nije morao brinuti da ga
gledaju; možda i zato, a možda i iz obzira prema Profesoru koji nije mogao
dopustiti da on hoda, podigao je obod kape i jednostavno se prepustio nošenju. U
visini, nad drvoredom platana obasjanim gradskim svjetlom plovio je djelimice
okrnjen mjesec. Pirkao je ugodan večernji povjetarac, želuci su nam bili puni, s
Korjenkovom je rukom sve bilo u redu. Bila sam zadovoljna. Čuo se
ujednačen bat mojih i Profesorovih cipela, Korjenkove tenisice njihale su se.

Otpratili smo Profesora i vratili se kući. No čim smo prešli prag, Korjenkovo
se raspoloženje odjednom, iz neznanog nam razloga, pokvarilo. Odmah je otrčao
u svoju sobu i upalio radio. Na moje riječi da skine odjeću umrljanu krvlju nije
ništa odgovorio.
- Jesu li Tigersi izgubili?
Korjenko je sjedio za radnim stolom i buljio u radio. Tigersi su igrali s
Giantsima.
- I jučer su izgubili.
Ni sada nije bilo odgovora. Komentator je izvijestio o rezultatu: izjednačeno,
2 : 2, završilo je u prvom dijelu devetog inninga, nakon čega je uslijedio bacački
duel Nakate i Kuwate.
- Boli li te? - upitala sam.
Ugrizao se za usne, ne skidajući pogled s radija.
- Ako te boli, popij tabletu koju smo dobili kod liječnika. Donijet ću ti vodu.
- Ne treba.
Konačno jedan odgovor, makar to bile i samo dvije riječi.
- Ali bolje je ne trpjeti bol, a i da spriječimo infekciju.
- Ako kažem da neću, onda neću. Zato što me ne boli.
On stisnu ruku sa zavojem i udari dva-tri puta o stol, no oči mu zasuziše pa
ih zakloni drugom rukom. Njegovo loše raspoloženje očito nije imalo nikakve
veze s Tigersima.
- Što to izvodiš? Tek su ti to zašili. Što ćemo ako prokrvari?

52
 Knjige.Club Books

Niz obraze mu potekoše suze, koje više nije mogao skrivati. Kad sam htjela
provjeriti ima li na zavoju krvi, otresao je moju ruku. Iz radija su se začuli veseli
povici. Pogodak u bazu iz dva outa, čini se.
- U čemu je tvoj problem? Je li to zato što sam otišla u kupovinu sama, bez
tebe, ili te ljuti to što nisi znao rukovati nožem? Ili te možda stid što ti se to
dogodilo pred Profesorom?
Korjenko je opet utonuo u šutnju. Na potezu je bio udarač Kameyama.
- Gube... Kuwata baca teške loptice. Izveo je posljednja dva udarca na palicu.
Hoće li biti još jedno ravno bacanje? Gle ga, baš je u zamahu!
I u poluvremenu su se kadikad čuli radosni povici, ali on ništa nije čuo.
Plakao je; bezglasno, bez i najmanjeg drhtaja tijela. Suze su mu samo kapale iz
očiju.
Koje li večeri, pomislih. Samo u jednoj večeri vidjela sam dvojicu muškaraca
kako plaču. Naravno da sam Korjenka nebrojeno puta vidjela kako plače; kao
dojenče, kada je bio gladan, kada je tražio da ga držim u naručju, kada je bjesnio,
te kad mu je umrla baka. Od samog početka, otkad je došao na ovaj svijet, samo
je plakao.
Ali suze, koje su sada tekle, bile su drugačije; moja ruka nije dosezala do
mjesta odakle su izvirale, nije ih mogla obrisati.
- Ljutiš li se možda što ti Profesor nije pomogao?
- Ne!
Zabuljio se u mene, i nevjerojatno smirenim tonom za nekoga tko je još do
maločas plakao, rekao:
- Ne, nego zato što ti nisi imala povjerenja u njega! Kako si mogla i pomisliti
da me ne možeš samoga ostaviti s njim? Ne mogu vjerovati!
Kameyama je odbio drugu lopticu u desni centar i Wada se s prve baze
ponovo pokrenuo te optrčavanjem svih četiriju baza postigao završni run.
Komentator je nešto vikao, sa stadiona su dopirali radosni poklici.

Sljedećeg sam dana s Profesorom nanovo ispisivala cedulje.

- Zašto na njima ima krvi? - pregledavao ih je čudeći se.
- Korjenko, moj sin, potezao je ruku nožem. Ali rana nije velika.
- Vaš sin? Joj, to je loše. I čini se da je jako krvarilo.
- Nije. Zahvaljujući vama, ruka mu je u redu.
- Meni? Zar sam ja pomogao?
- Naravno. Kako bi se inače, bez vašeg truda, ove cedulje uništile?
Skidala sam ih jednu po jednu - ponegdje su to bila i gnijezda na njegovu
odijelu. No koliko god ih ja skidala, kao da se njihov broj nije smanjivao. Većina

53
 Knjige.Club Books

ih je bila ispisana meni nerazumljivim matematičkim znakovima; one ostale, s

podacima koje bi bilo korisno pamtiti, bile su u manjini.
- I niste pomogli samo Korjenku, i ja sam tamo u čekaonici naučila od vas
nešto važno.
- Važno? A što to?
- Trokutaste brojeve. I kako ih izračunati za prirodne brojeve od 1 do 10,
podučili ste me o jednadžbi za koju nisam mogla ni zamisliti da postoji. O
jednadžbi tako uzvišenoj, da i nehotice sklopiš oči i poželiš se pomoliti. Ali
najprije počnimo od ovoga.
Skinula sam najvažniju cedulju, „Moje pamćenje traje samo 80 minuta“, a
Profesor na novi papir prepiše taj redak.
Moje pamćenje traje samo 80 minuta.
Na taj je način čitao; tiho, i glasom koji je samo on mogao čuti.

54
 Knjige.Club Books

Nisam znala ima li to možda veze s njegovim matematičkim sposobnostima,

no Profesor je imao i neke druge nevjerojatne sposobnosti. Jedna od njih je bila
trenutno preokretanje glasova u rečenici, čitanje naopačke.
Primijetili smo to jednom kada se Korjenko mučio sa zadaćom iz japanskog
jezika, sastavljanjem obrtaljke10.
- Ako riječ čitamo odostrag, naravno da nema smisla. Peri-care-žera-cirep, pa
tko uopće tako govori? I uostalom, nikad još nisam vidio nekog Pericu da reže
raci rep. Zar ne, Profesore?
- Peri-care-žera-duci-reP-goken-oidiv-masin-šoj-dakin - promrmljao je on.
- Što to govorite, Profesore?
- Eroseforp, etirovog ot otš?
- Što se događa s vama?
- Amav s ađagod es otš?
- Ovo je grozno, mama! Profesor je poludio! - Korjenko se usplahirio i
potražio moju pomoć.
- Korjenko je u pravu. Kada riječi čitamo naopačke, svi izgledamo ludi -
odgovorio mu je Profesor ozbiljna lica.
Upitala sam ga odakle mu ta sposobnost, ali čini se da ni sam to nije znao.
Nije to ni uvježbavao niti se naročito trudio, bilo mu je prirodno da se to može i
dugo je mislio da tu sposobnost imaju i svi ostali.
- Odakle vam ta ideja? Ja ne mogu pročitati natraške čak ni trosložnu riječ a
da ne pogriješim. Ta je sposobnost upisana u klasi posebnih vještina u
Guinnessovoj knjizi. Mogli biste nastupati na televiziji u programu Super talent.
- Tnelat repuS umargorp u ijizivelet an itaputsan?
Nije se doimao nimalo sretnim, a u stanju zbunjenosti još je više obrtao riječi.
Jedno je bilo sigurno; nije zamišljao rečenicu u glavi i potom je čitao naopačke.

10
Rečenica koja čitana i sprijeda i straga ima isti smisao; palindrom (Perica reže raci rep), (nap.
prev.)
55
 Knjige.Club Books

Važan je bio ritam; te kad bi ga apsolutnim sluhom osjetio u sebi, dalje je bilo
jednostavno.
- Na primjer... - rekao je.
- U samom početku se ni sjajne matematičke ideje ne javljaju u glavi kao
jednadžbe, nego kao predodžbe. Obris im je apstraktan, no mogu se jasno osjetiti
dodirom, ili tako nekako.
- A da još malo probamo? - zadivljen Profesorovom sposobnošću upita
Korjenko, zaboravivši na svoju zadaću. - Da vidimo... Hanshin tigers.
- Sregit nihsnah.
- Radiogimnastika.
- Akitsanmigoidar.
- Užina je bila pohana piletina.
- Anitelip anahop alib ej anižu.
- Prijateljski par brojeva.
- Avejorb rap iksljetajirp.
- Crtao sam armadila u zoološkom vrtu.
- Tuvr mokšolooz u alidamra mas oatrc.
- Yutaka11 Enatsu.
- Ustane Akatuy.
- Gle, kad se Enatsu čita naopačke, stječe se dojam da je slab bacač.
Ja i Korjenko naizmjence smo mu zadavali rečenice jednu za drugom. U
početku smo zapisivali što je rekao i zatim provjeravali, ali kako je sve bilo točno,
ubrzo nam je dosadilo i prestali smo. Čim bi dobio rečenicu on bi je u istom trenu,
bez i sekunde oklijevanja, složio u točnu obrtaljku.
- Pa vi ste strašni, Profesore. Upravo nevjerojatni! Trebate biti ponosni,
pokazati to svima. Čak i od nas ste skrivali taj svoj talent.
- Yutaka Enatsu, Ustane Akatuy; treba samo obrnuti redoslijed.
- Nije tako, Profesore. Vaša sposobnost bi uzbuđivala ljude, uživali bi u njoj.
- Hvala! - tihim je glasom rekao, sramežljivo spustivši pogled.
Položio je dlan na Korjenkovo ravno tjeme, savršena oblika da mu zadrži
ruku.
- Od moje sposobnosti nema nikakve koristi. Nikome ona ne treba. Sasvim
mi je dovoljno što si me ti pohvalio.
Obrtaljka, koju je Profesor smislio Korjenku za zadaću, glasila je:

11
Ime u japanskom jeziku dolazi iza prezimena, ali u ovome prijevodu zadržali smo hrvatski
redoslijed: ime - prezime. Izgovor glasova je sljedeći: tsu = cu, y = j, j = đ, sh = š, ch = č. (nap.
prev.)
56
 Knjige.Club Books

Oktal12 sere slatko.13

Profesor je imao još jednu sposobnost, pronalaženje prve zvijezde na

večernjem nebu. Vjerojatno u cijelom svijetu nije bilo čovjeka s tako istančanim
osjećajem za otkrivanje zvijezde Večernjače u sutonu.
- Eno je!
Još nije bila večer, bilo je prerano. Sunce je sjalo još u sredini svoda kada je
on, iz svog naslonjača, kratko izustio:
- Eno je! - ponovio je istim tonom te drhtavom rukom pokazao kroz prozorsko
staklo.
- Zvijezda Večernjača.
Nije to rekao kao da govori nekome, ali kako je nekamo baš upitao prstom,
prekinula sam posao u kuhinji i pogledala u tom pravcu. Ali sve što sam vidjela
bio je nebeski svod.
Matematičke iluzije, promrmljala sam u sebi. A Profesor će na to, kao da je
čuo moju misao:
- Eno, tamo je!
Kažiprst mu je bio smežuran i ispucao, ispod nokta pun prljavštine. Zatreptala
sam i usredotočila se, ali nisam otkrila ništa osim sićušnog oblačka.
- Nije li malo prerano za zvijezde? - kolebljivo sam upitala.
- Noć samo što nije počela. Izašla je zvijezda Večernjača.
Rekao je to više za sebe, ne obraćajući pažnju na mene, a potom spustio ruku
i ponovo zadrijemao.
Nisam znala što za njega znači zvijezda Večernjača i njeno otkrivanje na
nebu. Možda to na njega djeluje opuštajuće, no možda to čini i samo iz navike.
Budući da u svakodnevnom životu nije zamjećivao ni u koliko je zdjelica
poslužena hrana na stolu, tim sam to teže razumjela.
Kako god bilo, staračkim je prstom upitao u jednu točku na prostranome
nebu. Jednu točku, jednu i jedinstvenu, dodjeljujući joj stanovit smisao.

Korjenkova je rana bez komplikacija zacijelila; međutim, njegovo se

raspoloženje nije popravljalo. U društvu s Profesorom ponašao se kao i obično.
Ali čim bismo ostali sami, naglo bi postao šutljiv, i dobivala sam samo kratke
i odsječne odgovore. Prvobitno snježnobijeli zavoj izgubio je svoju bjelinu, sada
je bio već lagano uprljan.
- Oprosti! - sjedoh ispred njega na pod, malo pognuvši glavu.

12
Oktal ili oktalni sustav je brojevni sustav s bazom 8. Za predstavljanje broja se koriste
znamenke 0-7. (nap. prev.)
13
izv. Reito toire, zamrznuti toalet (nap. prev.)
57
 Knjige.Club Books

- Ja sam pogriješila. Nisam smjela ni na trenutak posumnjati u Profesora.

Stidim se zbog toga, priznajem. Žao mi je.
Mislila sam da se ne obazire na mene. Ali on se nenadano pomakne i sjedne
sučelice; a potom, izravnavši kičmu i spustivši pogled, te igrajući se petljom na
zavoju, skrušeno reče:
- Razumio sam. Hoćemo li se pomiriti? Ali ja nikada neću zaboraviti dan kad
sam se porezao.
Rukovali smo se.
Bila je to rana od svega dva šava, ali vidjela se još dugo vremena; nestala je
tek kasnije, u Korjenkovoj odrasloj dobi. Ožiljak na lijevoj ruci između palca i
kažiprsta bio mu je poput dokaza koliko je tog dana Profesor bio zabrinut za
njega, ili pak dokaza kako neće iznevjeriti obećanje da ga nikada neće zaboraviti.

Jednoga dana, slažući knjige na polici u Profesorovoj radnoj sobi, ispod

gomile matematičkih knjiga naslaganih na najdonjoj polici našla sam, sprešanu,
limenu kutiju za kekse. Podignula sam zarđali poklopac. Zavirila sam u
nju očekujući da ću ugledati pljesnive kekse, no iznenadila sam se. U njoj su bile
bejzbolske karte.
Bilo ih je više od stotinu; u kvadratnoj kutiji, širine četrdesetak centimetara,
bile su tako gusto zbijene, bez imalo praznog prostora, da se činilo nevjerojatnim
podvigom uvući prst i izvući ma i jednu kartu.
Vidjelo se koliko je ta zbirka značila njezinu vlasniku. Svaka je, zasebno
zaštićena celofanskim uloškom, bila savršeno čista i neumrljana otiscima prstiju.
Nijedna nije imala otkinute ili zavinute uglove, a isto tako nije bilo nijedne
stavljene naopačke. Karte su bile klasificirane prema igračima i odvojene
kartonskim pregradama na kojima je rukopisom pisalo: bacač, igrač druge baze,
lijevi vanjski igrač. A igrači poimence unutar tih grupa, poredani po japanskom
abecednom redu, svi do jednoga bili su igrači Tigersa. Svaka je, koju god izvukla,
bila bez iznimke kao nova. I najpedantnijem bi knjižničaru bilo teško klasificirati
ih tako savršeno.
No koliko god da su bile kao nove, vrijeme je na njima ostavilo svoj trag. A
crno-bijele slike bile su u većini. Za neke igrače sam i čula, kao što su „Yoshida
Yoshio, suvremeni Ushiwakamaru“ ili „Minoru Maruyama, bacač u stilu
Zatopeka“; ali već sam u sljedećim imenima, poput „Wakabayashi Tadashi,
visoka đavolja loptica“, ili „Sho Kageura, jedinstveni igrač“, bila izgubljena.
Samo jedan igrač nije bio uložen prema poziciji u igri nego svojim imenom:
Yutaka Enatsu, i izdvojen, dobivši tako i zasebno mjesto. A ni uložak u kojemu
se nalazila karta nije bio od celofana, poput ostalih, već od čvrste plastike, koja
ju je trebala štititi od svih vanjskih utjecaja. Pohranjivanjem u kutiju, osjećala se
namjera da se kartu čuva kako je ne bi umrljali prsti.

58
 Knjige.Club Books

Bilo je još Enatsuovih karata, u raznoraznim pozama. Ali to nije bio trbušasti
Enatsu kakvoga poznajem, već mršava, muževna figura, i na svim je slikama bio
u dresu Tigersa.

Rođen u Nari 15. svibnja 1948. Ljevoruki bacač, ljevoruki udarac.

Visok 179 cm, težak 90 kg. Godine 1967., nakon završene srednje škole
Osaka gakuin u Osaki, u prvoj selekciji ušao u Tigerse. Sljedeće godine,
s 401 izbacivanjem postavio novi svjetski rekord i nadmašio rezultat
Sandy ja Koufaxa (382) u sezoni. Godine 1971. izbacio devet udaraca u
nizu (osmorici nije uspjelo dotaknuti lopticu) na All-Star utakmici
u Nishinomiyi. Godine 1973., no hit / no run. Nadzemaljski talentiran
igrač. Ljevoruk igrač, ruka odlična, jaka...

Enatsuov profil i podaci bili su sitno ispisani na poleđini karata. Bila je tu

karta gdje je stajao s rukavicom na koljenu, čekajući znak za početak, trenutak u
njemu tipičnom zamahu; na drugoj je, spuštene ruke, bio zagledan u hvatačevu
rukavicu; a na trećoj se, na bacačkom postolju, vidjela snažna figura nalik
božanstvu Deva14. A na svim je slikama nosio uniformu sa savršenim brojem, 28.
Pažljivo sam vratila karte na njihovo mjesto i zatvorila kutiju.
U dubini police pronašla sam i prašnjav svezak Profesorovih bilježnica.
Sudeći prema stanju papira i tuša, kao i prema izblijedjeloj boji, bijahu
podjednako stare kao bejzbolske karte. Uslijed dugogodišnje težine knjiga vrpca
- kojom je tridesetak bilježnica bilo svezano - bila je olabavljena, a korice
iskrivljene.
Prelistavala sam ih jednu za drugom, no u svima su bile samo brojke, neki
simboli i latinična slova. Sumnjive li znanosti, pomislila sam gledajući te čudne
uzorke, no preda mnom neočekivano iskrsnu zakrivljene linije i grafikoni.
Prepoznala sam Profesorov rukopis. Ali potezi su bili energičniji, u njima je bilo
više života. Četvorka je bila poput mašne, a petica samo što se nije spotakla i
ljosnula na nos.
Kako god, listala sam ih, iako sam znala da je u mom poslu najveća sramota
kopati po stvarima svog poslodavca. Ali nisam mogla odoljeti njihovoj ljepoti.
Ne obazirući se na crte, i u smjerovima kako im se prohtjelo, jednadžbe su se
negdje sastajale, no već odmah zatim i rastavile, a strelice, √, ∑ i drugi simboli
posvuda se razbacano raštrkali. Mjestimice nalik crnim mrljama, mjestimice
poput mrava koji su se razmiljeli po papiru, pa je bilo još ljepše.
Naravno da nisam razumjela ni djelić zagonetnog znanja na tim stranicama.
Nisam ni mogla razumjeti. Usprkos tomu, osjećala sam da bih u to mogla stalno
gledati.

14
milosrdno božanstvo u hinduizmu (nap. prev.)
59
 Knjige.Club Books

Upitala sam se piše li u njima i dokaz za Artinovu pretpostavku, o kojemu je

jednom Profesor bio pričao? Sigurno su tu negdje i njegova razmišljanja o njemu
omiljenim prostim brojevima. A možda i koncept diplomske radnje, za koju je
dobio Dekanovu nagradu s brojem 284... Ja sam na svoj način iz svega toga
mnogo osjetila; strast koja je izbijala iz umrljanih tragova olovke, žurbu kojom je
precrtavao pogreške, i samouvjerenost na mjestima podcrtanima dvocrtom. A
jednadžbe su me, navirući tako u slijedu, vukle prema samom kraju svijeta.
Pomnijim pregledom uočila sam, u uglu nekih stranica, nešto nažvrljano.
Nešto, što sam i ja mogla razumjeti.
Bolje proučiti dokaz s obzirom na definicije.
Ne vrijedi ako je samo napola stabilno.
Drugačiji pristup uzaludan.
Hoću li stići?
Sastanak u 14 h s N, pred knjižnicom.
Bilješke su bile tek razbacane po papiru i kao stiješnjene unutar jednadžbi,
no njima je kolalo više života negoli u ceduljama na Profesorovu kaputu. Meni
nepoznat Profesor vodio je u njima svoju bitku.
Što se to dogodilo u dva sata ispred knjižnice? Tko je bila osoba N? Iz sveg
sam srca željela da mu je taj sastanak bio od sretnijih događaja u životu.
Pogladila sam stranicu i pod prstima osjetila Profesorove brojke. Jednadžbe
su se, jedna za drugom, nadovezivale tvoreći dug lanac koji je visio, i ja sam se
malo-pomalo počela spuštati. Prizor oko mene je nestajao, svjetla više nije bilo,
a uskoro više nije bilo ni zvuka. Ali nisam se bojala; znala sam da je to siguran
put k istini ničim narušene vječnosti.
Osjetila sam s udivljenjem kako tlo poda mnom podupire neki svijet iz
dubine; a da bi se tamo došlo, nije bilo drugog puta do slijediti lanac brojeva,
riječi nisu imale značenja, i uskoro više nisi znao ideš li to u dubinu ili se zapravo
penješ u visinu. Znao si samo jedno: da početak lanca vodi k istini.
Kad sam pročitala i posljednji list posljednje bilježnice, lanac se iznenada
prekinuo, a ja sam ostala u mrklome mraku. Da sam samo mogla malo dalje ići,
možda bih ubrzo i našla što sam tražila. Međutim, koliko god naprezala oči, nije
više bilo broja kojim bi se put nastavljao.
- Oprostite - začuo se Profesorov glas iz kupaonice - znam da imate posla...
- Evo me! - vedro sam se odazvala pospremivši sve na prvobitno mjesto.

Na dan isplate plaće u mjesecu svibnju kupila sam tri ulaznice za utakmicu
Tigersa 2. lipnja. Tigersi u naše mjesto dolaze izdaleka, možda dva puta godišnje,
i ako se ta prilika propusti, treba dugo čekati do sljedeće utakmice.
Korjenka još nikada nisam vodila na utakmicu. Sjećam se da ga je baka
odvela jednom u zoološki vrt, ali nikada nije bio u muzeju ili kinu. Budući da sam

60
 Knjige.Club Books

od njegova rođenja stalno radila boreći se da sastavim kraj s krajem, premalo sam
vremena posvećivala zajedničkim druženjima.
Kad sam ono u praznoj limenci za kekse našla bejzbolske karte, palo mi je na
pamet da bi bejzbolska utakmica bila prava stvar za obojicu, i za teško bolesnog
starog čovjeka koji od jutra do mraka istražuje svijet brojeva, i za dječaka koji
oduvijek, svake večeri željno iščekuje majčin povratak s posla.
Zapravo su ulaznice s rezervacijom, za tri mjesta u trećem redu unutarnjeg
polja, bile gotovo bolno skupe, tim više što je taj mjesec bilo i bolničkih troškova.
Ali prilika da taj novac nekako povratim bit će još mnogo, a vremena, koje će
Profesor i dječak provesti zajedno uživajući u bejzbolu, vjerojatno nema toliko.
Ipak, više od svega željela sam da Profesor vidi kako u stvarnosti izgleda svijet
bejzbola, koji je on zamišljao prema svojim kartama; da vidi oznojene uniforme
s vertikalnim prugama, lopticu kojom se postiže home run popraćen radosnim
povicima gledatelja, postolje za bacača označeno vrhom cipele. To ne ulazi u opis
posla domaćice, ali željela sam mu omogućiti da to doživi. Sve da i ne uspijem
oživjeti Enatsua.
Divila sam se samoj sebi što sam se toga sjetila, no Korjenito je reagirao
neočekivano mlako.
- Možda on neće htjeti ići - promrmljao je.
- Profesor ne voli bučna mjesta i gužvu.
Bio je to dobar argument. Namučila sam se da Profesora odvedem brijaču, a
bejzbolsko je igralište sve samo ne mirno mjesto kakvo bi Profesoru odgovaralo.
- A kako ćeš mu to reći, kako će shvatiti da ide na bejzbolsku utakmicu?
Kada je o Profesoru bila riječ, Korjenko je pokazivao začudnu sposobnost
pronicanja u ljudsku psihu.
- Da, treba ga pripremiti...
- Sve što se njemu događa, događa se iznenada. On ne može unaprijed
planirati. To je neprekinuti stres, mnogo veći nego kod drugih ljudi. I zato, ako
mu se tako velika stvar javi kao grom iz vedra neba, mogao bi od šoka umrijeti.
- Glupost! Sjetila sam se. Prikačit ću mu cedulju za kaput.
- Neće puno pomoći - odmahnu Korjenko glavom. - Jesi li ikad vidjela da su
mu te cedulje koristile?
- Pa svaki put, kad ujutro dođem, gleda u cedulju na rukavu da shvati tko sam.
- Ali po onim crtežima, kao u vrtićke djece, ni ne vidi razliku između tebe i
mene.
- On je dobar u matematici, ali loš u crtanju, očito.
- Dok ga gledam s onom kratkom olovčicom kako piše po ceduljama i stavlja
ih na sebe, dođe mi da zaplačem.
- Zašto?

61
 Knjige.Club Books

- Zato, jer je to žalosno! - odvratio je odglumivši ogorčenost.

Nisam mu mogla proturječiti pa sam šutke kimnula glavom.
- Ali postoji još jedan problem - reče Korjenko ispruživši kažiprst. - Nitko iz
ekipe Tigersa, koju je poznavao Profesor, ne igra više. Povukli su se iz igre.
Ništa od toga nije se moglo osporiti. Ako Profesor na utakmici ne vidi
nijednog od igrača na bejzbolskim kartama, razočarat će se. Drugačije su im čak
i uniforme. A igralište nije mirno mjesto poput matematičkih hipoteza. Vrlo je
bučno. Štoviše, ima i pijanih navijača. A ima i svakojakih upadica. Sve što je
brinulo Korjenka bilo je točno.
- U redu, razumjela sam te. Ali kupila sam tri ulaznice. Ostavimo sad
Profesora, imam ulaznicu i za tebe. A ti, želiš li ti ići? Želiš li gledati utakmicu
Tigersa?
Na to se Korjenko uzvrpolji poniknuvši pogledom, ili je to samo odglumio.
Ali nakon nekog vremena, ne mogavši više izdržati, počne vrištati od veselja i
skakutati uokolo.
- Želim! Bez obzira na sve, želim! Ići ću, moram ići.
Skakao je tako i skakutao, a na kraju mi se objesio o vrat i rekao: hvala ti,
mama.
Najviše nas je brinulo vrijeme 2. lipnja, ali bio je prekrasan dan. Krenuli smo
autobusom u 16.50.
Još je uvijek bio dan, sunce još nije bilo zašlo. U autobusu sam zapazila još
nekoliko ljudi koji su, rekla bih, također išli na utakmicu.
S kapom Tigersa na glavi i megafonom, koji je posudio od prijatelja,
Korjenko me svakih desetak minuta zapitkivao imam li ulaznice. Kako su meni
obje ruke bile zauzete - u jednoj sam držala košaru sa sendvičima, u
drugoj termosicu s čajem - a njegovo me prečesto zapitkivanje zbunjivalo,
kadikad bih u džep na suknji zavukla ruku, da za svaki slučaj provjerim.
Profesor je bio u svom svakodnevnom izdanju; u kaputu prekrivenom
ceduljama, kožnatim cipelama s kulturom plijesni, s olovkom u malom džepu na
grudima. I jednako kao i prošli put kada smo išli brijaču, grčevito se držao oslonca
za ruke.
Za utakmicu sam mu rekla u 15.30, točno 80 minuta prije polaska autobusa.
U to se vrijeme Korjenko već vratio iz škole i mogli smo se udvoje potruditi da
na što prirodniji način kažemo Profesoru za utakmicu. U početku kao da nije
razumio o čemu mu to govorimo. Profesor nije znao da se profesionalni bejzbol
igra na stadionima po cijeloj zemlji. Nisam mogla vjerovati.
Isto tako nije znao ni da svatko može gledati utakmicu, dovoljno je da to želi
i da kupi ulaznicu. To je također bilo teško povjerovati, no to možda i nije bilo
tako čudno. Sjetila sam se da sve donedavno nije znao ni da se utakmica može

62
 Knjige.Club Books

slušati preko radija. Za njega je bejzbol postojao samo u sportskoj rubrici u

novinama i na njegovim kartama.
- Vodite me na utakmicu? - Profesor se zamislio.
- Naravno, ali to ne znači da morate ići. Samo sam vas pozvala da idete s
nama, ako želite.
- Uf... Na stadion, autobusom...
Razmišljanje o nečemu bila je njegova specijalnost, te ako ga sad pustim na
miru, utakmica će već i završiti, a on će o njoj još razmišljati.
- Hoću li vidjeti Enatsua?
Uslijed udarca u bolno mjesto ustuknula sam, ali prema našem prethodnom
dogovoru uskočio je Korjenko.
- On je igrao prekjučer u utakmici protiv Giantsa na stadionu Koshien, pa
danas, nažalost, neće on bacati. Žao mi je, Profesore.
- Zašto se ti ispričavaš, pa nisi ti kriv. No stvarno šteta. A je li pobijedio?
- Pobijedio je. To mu je sedma pobjeda u ovoj sezoni.
Yoshihiro Nakada, igrač s brojem 28 na uniformi, te je godine, 1992.,
ozlijedio rame pa je rijetko igrao. Nisam mogla procijeniti je li to za nas bila
sretna ili nesretna okolnost. Profesoru će biti čudno ako Nakada ne bude
bacao, ali ako Nakada bude u prostoru za zagrijavanje, možda neće ni zamijetiti
razliku. On nikada nije vidio Enatsua u igri i nije mu poznat njegov bacački stav.
Ali ako se Nakada popne na bacačko mjesto, bit će to za njega neizmjeran šok jer
će shvatiti da nešto nije u redu. On je, za razliku od Enatsua, desnoruki bacač.
Zato bi bilo najbolje da uniforme s brojem 28 uopće nema.
- Ići ćete, Profesore, zar ne? Bit će nam ljepše ako idete s nama - rekao je
Korjenko.
Napokon je i on pristao ići s nama.
Profesor se čvrsto držao u autobusu za ručni oslonac, no kada smo se iskrcali,
zamijenio ga je Korjenkovom rukom. Cijelim putem dok smo parkom išli prema
stadionu, kao i dok smo se kroz mnoštvo probijali betonskim prolazom do svog
mjesta, i jedan i drugi jedva da su prozborili i riječi; prvi od zbunjenosti, što je
bio izvučen iz svog svakodnevnog okružja, a drugi od uzbuđenja, što će mu
se ostvariti želja da gleda utakmicu Tigersa, obojica su samo šarali očima
unaokolo.
- Je li sve u redu? - upitala bih ga s vremena na vrijeme, na što bi on samo šutke
kimnuo i čvršće stisnuo Korjenkovu ruku.
Kad smo se stepenicama uspeli do svojih mjesta iznad treće baze, svima nam
se istovremeno ote uzvik. Pred očima nam se nenadano ukaza bejzbolski stadion;
meko, crno tlo s još netaknutim bazama, bijelim ravnim linijama i uredno
podrezanim travnjakom. Nebo, koje se već smračilo, izgledaše kao nadohvat

63
 Knjige.Club Books

ruke; a upalila se i rasvjeta, kao da je samo nas čekala. Tako obasjan svjetlosnim
koktelom, stadion je iz zraka djelovao poput prizemljenog svemirskog broda.

Je li Profesor uživao u utakmici? Kasnije sam s Korjenkom ponekad

razgovarala o tom za njega posebnome danu, ali nismo bili sigurni. Često sam
požalila zbog svoje bezobzirnosti, zbog toga što smo dobrodušna bolesna čovjeka
samo nepotrebno izmorili.
Ti zajednički proživljeni prizori i trenuci ipak nisu blijedjeli. Naprotiv, kako
je vrijeme prolazilo, iskrsavali bi još svježiji, ispunjavajući nam srca toplinom.
Napukli i neudobni nasloni naših sjedala; čovjek koji se držao za žičanu ogradu i
cijelo vrijeme, od početka do kraja utakmice uzvikivao ime igrača Kameyame;
sendviči s jajima i s previše senfa; svjetlo, nalik zvijezdi padalici, aviona koji se
kretao preko neba iznad stadiona. Tih smo se prizora uvijek rado prisjećali. Kad
god smo razgovarali o tom danu, uvijek nam se činilo da je i Profesor tu, s nama.
Omiljena nam je zgoda bila kad sam za Korjenka htjela naručiti sok. On je,
nakon drugog inninga bacača Tigersa, na brzinu smazao svoje sendviče i rekao
da je žedan. Htjedoh zaustaviti prodavačicu na stadionu koja se
Profesoru svidjela, no on me spriječio: - Nemojte! - rekao je. Ali na moje pitanje
zašto, samo je šutio. Potom sam je htjela dozvati rukom, no i ovaj me put
zaustavio riječju „nemojte“. Rekao je to tako ozbiljnim tonom da sam pomislila
da on smatra da sokovi nisu dobri za djecu, zbog čega ne želi da ga Korjenko
dobije.
- Imam čaja, pij čaj.
- Neću čaj! Gorak je.
- Idem onda do kioska i donijet ću ti mlijeko.
- Pa nisam mala beba! A na bejzbolskom stadionu ionako ne prodaju mlijeko,
u pravilu se pije čaj. I to u velikim papirnatim čašama.
Korjenko je uvijek, na sebi svojstven način, zamišljao kako bi u idealnom
slučaju trebalo nešto izgledati. Ne znajući što bih, okrenula sam se Profesoru i
upitala:
- A da mu ipak uzmemo sok? Samo jedan.
Na to Profesor, i dalje smrtno ozbiljan, približi lice mom uhu i prošapće:
- Ako kupujete, kupite ga od one djevojke tamo.
- A zašto? Nije li svejedno od koga ću kupiti?
Koliko god ja pitala on nije otkrivao razlog, no kad je Korjenko rekao da više
ne može podnijeti žeđ, napokon je priznao.
- Ona djevojka tamo je najljepša.
Imao je oko za lijepo, nije pogriješio. Već letimičnim pregledom tribina
vidjelo se da je to stvarno najzgodnija djevojka, a imala je i najljepši osmijeh.

64
 Knjige.Club Books

Trudeći se da ne propustimo priliku dok se ona kretala prema nama, pažnja

nam je više bila usmjerena na nju nego na zbivanja na igralištu. I tako nam je
promakao četvrti safe Tigersa, kojim su u prvom dijelu trećeg inninga preuzeli
vodstvo.
Kada je djevojka ušla u red ispod našega i konačno se približila, Profesor je
dozove energičnim pokretom ruke i Korjenku kupi sok. Ruka mu se tresla dok joj
je pružao novac, ali ni to, ni njegovo odijelo s papirnatim ceduljama, nije
zasjenilo djevojčin osmijeh. Samo je Korjenko progunđao, zašto treba toliko
vremena da bi dobio jedan jedini sok. No kad se djevojka ponovo približila,
Profesor mu samoinicijativno kupi kokice, sladoled i još jedan sok, pa se
odobrovoljio.
Iako nas je time Profesor iznenadio, i dalje je bio matematičar.
- Stranica kvadrata unutarnjeg igrališta iznosi 27,43 m - bilo je prvo što je
rekao lutajući pogledom po stadionu. A kad je vidio brojeve svog i Korjenkova
sjedala, 7- 14 i 7- 15, zaboravio je sjesti već odmah počeo raspredati o
tim brojevima.
- 714 je broj home runova Babe Rutha, njegov rekord u 1935. A Hank Aaron
je 8. travnja 1974. povisio taj rekord na 715, što mu je omogućilo bacanje Al
Downinga iz Dodgersa.
A umnožak brojeva 714 i 715 odgovara umnošku prvih 7 prostih brojeva.

714 X 715 = 2 X 3 X 5 X 7 X 11 X 13 X 17 = 510510

Isto tako su jednaki i zbrojevi višekratnika od tih brojeva, od 714 i 715:

714 = 2 x 3 x 7 x 17
715 = 5 x 11 x 13
2 + 3 + 7+ 17 = 5 + 11 + 13 = 29

Parovi uzastopnih cijelih brojeva vrlo su neobični, postoji ih samo 26 do 20

000. A to je par Ruth-Aaron. Kao i s prostim brojevima, što su brojevi veći,
javljaju se sve rjeđe. Najmanji takav par je 5 i 6. Postoje li ti parovi i u
beskonačnost, veliko je pitanje. Ali sada je važno to da sam ja na mjestu 714, a ti
na 715. Ne bi ni smjelo biti obrnuto, jer mlađe snage obaraju stare rekorde. Tako
funkcionira svijet. Što ti kažeš na to?
- Razumijem, shvatio sam. Gledajte, ono je Shinjo!
Korjenko je Profesorova predavanja obično slušao s pažnjom, ali sada je bio
odsutan. Čini se da ga nije zanimao broj mjesta na kome je sjedio.

65
 Knjige.Club Books

Tijekom cijele utakmice Profesor bi svako zbivanje na terenu popratio pričom

o brojevima; po tome se vidjelo koliko je nervozan. Govorio je umjereno jačim
glasom, kao da nije želio da ga navijači Tigersa nadglasaju. Bilo je očito da se
jedino mi ne uklapamo u Tigersove fanove. Komentator najavi bacača koji
započinje igru, Nakagomija, a stadion se ispuni klicanjem. No dok se Nakagomi
kretao prema bacačkom uzvišenju, Profesor je započeo:
- Visina bacačkog uzvišenja je 10 inča ili 25,4 cm. No od mjesta, udaljenog
6 stopa od bacačkog mjesta, sa svakom je stopom niže za 1 inč.
Zatim, kada je primijetio da je svih sedam udarača ljevoruko :
- Prosjek udaraca para udarača i bacača, ako su obadvojica ljevaci, iznosi
0,2568, a kod para dešnjaka 0,2649.
U timu Hiroshima osvajanje baze povjereno je Nishidi, i dok je publika
negodovala, Profesor je raspredao:
- Od trenutka kad bacač zauzme položaj pa do bacanja loptice prođe 0,8
sekundi. Loptica, po ovoj krivulji, putuje do hvatačeve rukavice 0,6 sekundi.
Dotad je dakle prošlo 1,4 sekunde. Udaljenost koju pretrči trkač, oduzmemo li
dio kad preuzima vodstvo, jest 24 metra. Da bi stigao do druge baze treba pretrčati
50 metara, što znači da hvataču, kako bi ga u tome spriječio, preostaje 1,9
sekundi.
Srećom, gledatelji s naše lijeve strane samo su ga uglađeno ignorirali, dok ga
je čovjek s desne strane slušao, a kadikad i upadao u riječ. To je ublažavalo
situaciju.
- Čini se da vi znate mnogo više od onog groznog komentatora.
- Mogli biste biti odličan zapisničar pogodaka.
- A da usput izračunate i magični broj za Tigerse?
Nije se moglo očekivati da je razumio sve brojke i kalkulacije o kojima je
Profesor govorio; ali u intervalima, kada nije dobacivao nešto igračima Hirošime,
pažljivo ga je slušao. Zahvaljujući njemu Profesorovo matematičko izlaganje nije
zvučalo kao tek puko fantaziranje, već je na ostale moglo ostaviti dojam čvrsto
potkrijepljene teorije, makar i djelomično. Čovjek je s nama podijelio i
svoje grickalice, kikirikije u ljusci.
U prvom dijelu prvog inninga Tigersi su iznenada preuzeli vodstvo pogocima
Wade i Kujija, a u sljedećem su inningu s pet pogodaka osvojili još četiri
boda. Sunce na obzorju već je iščezlo i postalo je prohladno. Uzvrtjela sam se
oblačeći Korjenku džemper, pokrivajući Profesoru koljena i brišući im ruke prije
jela vlažnim ručnikom. A kad sam sve to obavila, zaprepastila sam se vidjevši
osvojene bodove. Korjenko je od sreće vrištao u megafon, dok je Profesor sa
sendvičem u ruci nespretno pljeskao.
Bio je zadubljen u igru. Divio se već i putanji loptice, odobravao je, ili pak
nabirao obrve. Povremeno bi ljudima u redu ispred nas zavirivao u kutije s

66
 Knjige.Club Books

ručkom, čak bi kadikad i podignuo pogled i promatrao mjesec nad krošnjama

topola.
Na tribinama iznad treće baze uočljiviji su bili navijači Tigersa nego
Hirošime, žuta je boja dominirala, a osjećalo se i bolje raspoloženje. Navijači
Hirošime nisu ni mogli biti glasni, nije bilo prilike za to. Nakagomi im je
oduzeo šansu u igri, druge više nije bilo, i tako se utakmica odvijala bez razloga
za njihovo slavlje.
Na svaki Nakagomin strike tribinama bi se prolomilo klicanje. No kad bi se
bod prikazao na signalnoj ploči, intenzitet bi se malo rasplinuo, obujmivši zatim
cijeli stadion poput mjehura od sapunice. Još nikada nisam doživjela nešto slično,
toliko mnoštvo na okupu ujedinjeno radosnim uzbuđenjem. Radovao se čak i
Profesor na čijem sam licu poznavala samo dva izražaja: kada razmišlja i kada se
ljuti što ga ometaju u razmišljanju. No sve da je bio i suzdržan, bio je također
dijelom sveukupnog veselja.
Ali najoriginalnije se veselio čovjek koji se držao za žičanu ogradu. Mladić
od dvadesetak godina s tranzistorom o pojasu, u dresu Kameyame prebačenu
preko radnog odijela, očito njegov obožavatelj, ni na trenutak nije odvajao prste
isprepletene u žičanoj mreži. Dok je Hirošima bila u napadu, nije skidao pogled
s Kameyame u lijevom polju. Uzbudio se kad ga je ugledao na klupi kako čeka
svoj red, a uoči nastupa svog udarača nije prestajao uzvikivati njegovo ime. Glas
mu je varirao u nijansama od bodrenja sve do molećivosti. A u želji da se što više
približi svom idolu, lice je čvrsto priljubio na žičanu ogradu, ne mareći za otisak
mreže koji će mu ostati na čelu. Nije dobacivao protivničkim igračima, a nije ni
negodovao ili uzdisao kad bi Kameyama odstupio sa svog mjesta. Samo se, svim
srcem i dušom, unio u izgovaranje jedne jedine riječi: Kameyama.
I zato, kad je Kameyama postigao pravovremeni pogodak, navijače uokolo
zabrinulo je da bi mladić mogao pasti u nesvijest; zapravo je čovjek iza njega već
bio pripravan poduprijeti ga, u slučaju da se to dogodi. Loptica je izvanrednom
snagom prošla kroz bazu, pala na tratinu i zakotrljala se. U usporedbi s
Kameyaminom lopticom koja je slavodobitno svijetlila na tratini, vanjski trkači
koji su za njom trčali bili su tek sitna crna sjena. Mladić je počeo vrištati iz sveg
glasa; vrištao je tako sve dok nije ispraznio pluća, a i tada je nastavio, nekim
cviležom, mrseći kosu i grčevito se izvijajući. I još je dugo, već je i Paciorek
došao na mjesto udarača, bio u transu. U usporedbi s njim, Profesorovo navijanje
bilo je mnogo izravnije.
Čini se da Profesoru nije previše zasmetalo što nije vidio nijednog od igrača
iz svoje bejzbolske kolekcije. Misli mu je zaokupljalo nagomilano znanje o
bejzbolskim pravilima i statističkim podacima, kao i njihova primjena
i povezivanje s utakmicom koja mu se odvijala pred očima, pa nije imao vremena
razmišljati o imenima igrača.
- Što je u onoj vrećici?
- Borova smola. Kada se ruke protrljaju tom smolom, loptica se manje skliže.
67
 Knjige.Club Books

- Zašto hvatači jedan za drugim trče prema prvoj bazi?

- Da budu spremni. Da mogu odmah uhvatiti lopticu kad je bačena.
- Na klupi za igrače sjede i navijači.
- Nisu navijači, mislim da su prevoditelji. Za strane igrače.
Profesor je jednostavno pitao Korjenka sve što nije znao. Znao je izračunati
kinetičku energiju loptice koja se kreče brzinom od 150 km/h ili objasniti odnos
između njene temperature i prijeđenog puta, ali nije znao ništa o vrećici s
borovom smolom. Iako Korjenka nije više držao za ruku, on mu je bio potreban.
Dok je pričao o brojevima postavljao mu je pitanja, kupovao od lijepe djevojke,
jeo kikiriki. A cijelo to vrijeme pogled bi mu svako malo odlutao prema prostoru
za zagrijavanje. Broja 28 ipak nije bilo.

Tigersi su vodili sa 6 : 0, dalje se utakmica odvijala brzim tempom. Kako su

inninzi završavali, manje je zanimanja bilo za sam ishod utakmice, a više za
Nakagomijevo bacanje. Završio je i osmi inning, a Nakagomi nije dozvolio
nijedan hit.
Raspoloženje navijača iza treće baze bilo je sumorno, unatoč pobjedi Tigersa.
Kada je njihov tim iz napada prešao u obranu, mučenički uzdasi sa svih strana
odavali su kako im je. To još i ne bi bilo tako strašno da su Tigersi nastavili
dobivati bodove; ali poslije šest bodova koje su osvojili do trećeg inninga, više
ih nije bilo, te nisu imali izbora do usredotočiti se na obranu.
U drugom dijelu devetog inninga, kada je Nakagomi napustio klupu i izašao
na bacački humak, netko iz publike, ne mogavši više izdržati, oglasi se povikom
nalik vapaju:
- Još tri outa...
Rekao je ono što nitko nije želio čuti, pa se stadionom proširi žamor. Na taj
vapaj reagirao je jedino Profesor:
- Šansa da se postigne no hit/no run je 0,18 %.
Hirošima je kao prvog udaraca stavila udaraca za izvanredna stanja. Kako mu
nitko nije znao ime, a ni čuo za njega, on nije privukao ničiju pažnju. Nakagomi
je bacio prvu lopticu.
Odbijena od palice, loptica poletje uvis i na večernjem nebu opisa elegantnu
parabolu. Slična se krivulja nalazila u Profesorovim starim bilježnicama. Loptica
je na azurnom nebu, u samome vrhu, lebdjela bjelja od mjeseca, ljepša od
zvijezda. Svi su zaneseno gledali u tu točku.
Ali kad je loptica počela padati, bilo je jasno da to nije bio tako elegantan
udarac. Sa svakim joj se trenutkom brzina povećavala te je prohujala zrakom i
pala, isijavajući toplinu poput meteorita iz svemira nakon prevaljena puta.
Negdje se začu vrisak.

68
 Knjige.Club Books

- Pazite! - začuh Profesorov glas na uhu. Loptica snažno tresnu o beton,

okrznu Korjenku koljena, odbi se visoko i odskakuta iza njegovih leđa.
Zaštitio ga je Profesor. Nadvio se nad njim cijelim tijelom i obujmio ga
rukama, odlučan u namjeri da to krhko biće pošto-poto zaštiti od povrede.
Loptica se već i otkotrljala dalje, a oni su još uvijek bili u istom položaju.
Zapravo, sve da je to i htio, Korjenko se ne bi mogao osloboditi iz Profesorova
čvrstog stiska.
- Pripazite na faulove - začulo se s razglasa na stadionu.
- Sad je već sve u redu - rekla sam Profesoru oko kojega su, prosuvši se iz
ruke, razbacano ležale ljuske od kikirikija.
- Težina loptice je 141,7 grama... Ako pada s visine od 15 metara... kao
željezna loptica od 12,1 kg... Udari 85,39 puta jače... - čula sam ga kako mumlja.
Brojevi na naslonima njegova i Korjenkova sjedala bili su 714 i 715, to je
bila posebna tajna veza između njih dvojice; baš kao što su to za mene i Profesora
značili brojevi 220 i 284.
Iznenada se stadionom razlegnuo žamor. Nakagomijeva druga loptica, nakon
što je zasvijetlila u zraku, kotrljala se na travnjaku.
- Kameyama! - još jednom viknu čovjek na žičanoj ogradi.

69
 Knjige.Club Books

Vratili smo se kući kasno, nešto prije deset sati. Premda još uvijek uzbuđen,
Korjenko je s mukom susprezao zijevanje. Namjeravali smo otpratiti Profesora i
odmah se vratiti kući, ali čini se da je to Profesoru bilo previše za jedan dan, pa
sam odlučila ostati sve dok ne ode u krevet. Očito ga je izmorila vožnja u
autobusu prepunom ljudi koji su se vraćali s utakmice. Kad god bi se autobus
zaljuljao a on se našao prikliješten putnicima, unezvijereno bi se zabrinuo da mu
cedulje ne otpadnu s kaputa.
- Još malo i stigli smo.
No on nije čuo moj glas kojim sam ga stalno ohrabrivala. A za vrijeme
vožnje, izbjegavajući dodir s ostalim putnicima u autobusu, izvijao se na
najčudnovatije načine.
I vjerojatno ne uslijed umora, nego je tako možda oduvijek i radio, svlačio je
odjeću redom: sokne, kaput, kravatu, hlače, i bacao ih na pod; te kad je na kraju
ostao samo u donjem rublju, zavukao se u krevet ni ne opravši zube. Pretvarala
sam se da je to možda na brzinu već obavio u kupaonici kada je otišao na zahod.
Prije no što je sklopio oči, rekao je:
- Danas sam baš lijepo proveo dan, hvala vam.
- Ali šteta što je to bila no hit / no run utakmica - rekao je Korjenko, kleknuvši
uz postelju da izravna nabor na pokrivaču.
- Dogodilo se to i Enatsuu, i to 30. kolovoza u produžetku posljednje
utakmice s Giantsima, a u borbi za prvenstvo u sezoni 1973. U dodatnom,
jedanaestom inningu igrač obrane Enatsu je protivničkom igraču Chunichiju
izveo završni home run i donio svom timu pobjedu 1 : 0. Bio je dobar i u obrani
i u napadu. Ali danas nije on bacao...
- Nije, ali provjerit ćemo drugi put. Kupit ćemo karte samo ako on baca.
- No kako god, pobijedili su; nije li to dovoljno? - rekla sam.
- Imate pravo. I to sa 6 : 1. Dobar rezultat.

70
 Knjige.Club Books

- Sada su se Tigersi podigli na ljestvici, na drugom su mjestu. A Giantsi, ako

bi izgubili utakmicu s Taiyom, pali bi na najniže mjesto. Malo je tako sretnih
dana, zar ne, Profesore?
- U pravu si, i hvala ti što si me odveo na utakmicu. A sad se lijepo vratite
kući. Slušaj mamu i idi brzo u krevet. I sutra imaš školu?
Slabašan osmijeh ukaza mu se oko usana, no oči mu se sklopiše, a da nije ni
dočekao odgovor. Kapci su mu bili rumeni, usne poluotvorene, vlasište se
iznenada ovlažilo. Položila sam dlan na njegovo čelo.
- Nije dobro.
Profesor je sav gorio. Imao je visoku vrućicu.
Promislivši malo, odlučila sam da se ne vratimo kući, nego da prespavamo
kod Profesora. Nisam mogla ostaviti bolesna čovjeka, tim više što se radilo o
Profesoru. Bilo mi je jednostavnije brinuti se za bolesnika nego razmišljati
o pravilima koja mi nalaže posao ili koja pišu u ugovoru.
Pretražila sam cijelu kuću, ali - kao što sam i pretpostavila - nigdje nisam
pronašla ni hladan gel za temperaturu ni toplomjer, ni sredstvo za snižavanje
temperature, tekućinu za grgljanje, pa čak ni zdravstvenu knjižicu;
drugim riječima, baš nijednu stvar koja bi mi u ovoj situaciji mogla biti od koristi.
Provirila sam kroz prozor; u Udovičinoj kući još je gorjelo svjetlo, a učini mi se
da se uz ogradu miče i neka sjena. Pomoglo bi mi kada bih Udovicu upitala za
savjet, ali sjetila sam se da mi je izričito dala do znanja da ne želi znati ni za kakve
probleme u ovoj kući. Navukla sam zastore.
Morala sam se uglavnom snaći nekako sama. Zdrobila sam led, istresla ga u
najlonsku vrećicu i sve to obavila ručnikom. To sam mu stavila na leđni dio vrata,
oko pazuha i na bedra, izvukla zimski vuneni pokrivač i pokrila ga te skuhala čaj
da dobije potrebnu tekućinu. Radila sam sve ono što sam i inače radila kada bi
Korjenko imao vrućicu.
Za Korjenkov ležaj odabrala sam sofu u kutu Profesorove radne sobe, koja
već odavno, prenatrpana knjigama, nije služila svojoj svrsi; ali kad sam je
raščistila, iznenadilo me što uopće nije bila neudobna. Korjenko je i dalje bio
u brizi za Profesora, no odmah je zaspao. Na gomili naslaganih matematičkih
knjiga ležala je njegova Tigers kapa.
- Kako ste, boli li vas negdje? Jeste li žedni?
Reakcije nije bilo. Ali i laiku je bilo jasno da to nije polusvjesno stanje uslijed
visoke temperature, nego dubok san. Disao je malo hrapavo, ali nije se činilo da
mu je loše; zapravo, onako sklopljenih vjeđa, na licu mu se ocrtavao spokoj duše
u carstvu snova. Nije se budio ni dok sam mu stavljala novi led i brisala vlažno
tijelo. Krotko mi se prepustio.
Profesorovo tijelo bez kaputa s ceduljama, onako ogoljelo, bilo je krhko i
mršavo čak i za njegove godine; nešto ovješena mesa samo u predjelu trbuha,
bedara i ruku, a ostalo je bila neuredno smežurana koža, koja je na

71
 Knjige.Club Books

pritisak reagirala tek bijelim ulegnućem, bez elastičnosti. Napregnuta sam oči ne
bih li barem na noktima otkrila znakove života, ali nije ih bilo. Sjetila sam se
riječi jednog matematičara, ime mu nisam zapamtila, koje sam svojedobno
bita čula od Profesora:
Bog postoji. Zato što matematika ne dozvoljava kontradikcije. No isto tako
postoji i vrag. Zato što to ne možemo dokazati.
Ako je tako, nutrijente iz Profesorova tijela preuzeo je matematički vrag.
Kako je noć prolazila, sa svakim sljedećim dodirom činilo mi se da mu
temperatura raste. Dah mu bijaše vruć, na koži izbijahu kapljice znoja, a led se
sve brže topio. Što mi je činiti, da odmah otrčim do ljekarne? Je li prisila
na izlazak u mnogoljudnu sredinu možda bita pogreška, okidač za ovakvo stanje,
i što ću ako to dovede do dodatnog oštećenja njegova mozga? Sve te strepnje
prohujale su mi glavom, no napokon sam se utješila mišlju da će vjerojatno sve
biti u redu, s obzirom na to da tako mirno spava.
Zamotala sam se u pokrivač kojim sam na stadionu Profesoru prekrila koljena
i legla na pod pored njegova kreveta. Kroz zastore se u sobu protezao snop
mjesečine. Bejzbolska je utakmica bila već događaj iz davne prošlosti.
S lijeve mi je strane spavao Profesor, a s desne Korjenko. Ležeći tako
zatvorenih očiju, čula sam Profesorovo hrkanje, šuštanje posteljine uz šum leda
koji se otapao, kao i Korjenkovo buncanje u snu i škripanje sofe. Ti su mi šumovi
pomogli da zaboravim na nezgodu s Profesorovom vrućicom i mirno me odveli
u san.
Sljedeće jutro, kada je Korjenko ustao i otišao u stan po školske knjige, zatim
vratiti prijatelju megafon i onda u školu, Profesor je još spavao. Lice mu više nije
gorjelo i disao je mirnije, ali još je uvijek čvrsto spavao; nije bilo nagovještaja da
će otvoriti oči. Sada me zabrinuo upravo takav san. Potapšala sam ga po obrazu,
odgrnula s njega pokrivač, nakašljala se, dirala ga i škakljala po mjestima poput
udubine ključne kosti, ispod pazuha, oko pupka. Čak sam mu i puhala u ušnu
školjku, ali ništa nije koristilo. Jedino su neznatni pokreti ispod zatvorenih kapaka
odavali žive zjenice.
Radila sam u kuhinji, kad se oko podneva začuo neki zvuk iz Profesorove
radne sobe; nije dakle imao bolest spavanja. Otišla sam tamo i našla ga kako sjedi
na krevetu, u svom odijelu, s glavom klonulom na prsima.
- Ne smijete ustati, imate vrućicu. Morate mirovati.
On me pogledao, i bez riječi oborio oči. Krmelji nakupljeni u uglovima,
raščupana kosa, loše svezana kravata; sve je to neuredno visjelo s njegova vrata.
- Skinut ćemo odijelo. Moramo obući novu potkošulju, noćas ste se dobro
oznojili. Poslije ću otići kupiti vam pidžamu. Promijenit ću i posteljinu, bolje ćete
se osjećati. Očito vas je jako iscrpilo trosatno gledanje utakmice na stadionu.
Nisam vas trebala nagovarati da idete, ispričavam se. Ali sve će biti u redu. Ostat
ćete u krevetu u toplome, pripremat ću vam okrjepljujuću hranu, i nakon

72
 Knjige.Club Books

mirovanja opet ćete biti dobro. Znam iz iskustva s Korjenkom. Ali prvo trebate
staviti nešto u želudac. Da vam donesem sok od jabuke?
Profesor, koji je dotad bio gledao u moja ramena, odgurnu ih. I okrenu glavu.
Tek sam u tom trenutku shvatila da sam učinila elementarnu pogrešku. On se
više nije sjećao da je išao na bejzbolsku utakmicu, nije znao ni tko sam ja.
Oborio je glavu i netremice gledao preda se. Čak mu je i pogrbljenost bila
izraženija. Sjedio je nepomično, izmoždeno, bez i trunka energije. Samo je njegov
duh, koji je izgubio svoje utočište, lutao negdje maglovitim predjelima.
Profesorova predanost odgonetavanju misterija brojeva, očinska ljubav prema
Korjenku, iščezli su bez traga; iz njegova cijeloga bića nestalo je života.
Nedugo zatim začulo se jecanje. Nisam odmah primijetila da zvuk dolazi od
njega, pričinilo mi se kao da dolazi od neke pokvarene muzičke kutije negdje u
sobi. Ali jecao je drugačije nego kad je Korjenko potezao prst; sad Profesor nije
plakao zbog drugoga, nego zbog sebe, samozatajno.
Profesoru najvažnija cedulja nalazila se na kaputu koji je uvijek oblačio, i na
najuočljivijemu mjestu. Čitao ju je:
- Moje pamćenje traje samo 80 minuta.
Sjela sam na ivicu kreveta. Nije mi padalo na pamet što bih još mogla učiniti,
moja elementarna pogreška pokazala se fatalnom.
Svako jutro čim se probudi i obuče, a da bi znao od čega boluje, Profesor čita
s papira presudu koju je sam sebi napisao. Ako je nešto sanjao, to nije bio san iz
jučerašnje noći, jer ona je već pala u zaborav, nego iz posljednje noći koju je još
pamtio. Bio je neutješno svjestan da se sav sadržaj od prethodnoga dana nalazi
na rubu vremena i bespovratno strmoglavljuje u bezdan. Profesor je
Korjenka obranio od faul-loptice. Ali osoba koja je to učinila u njemu više nije
postojala. Nikada nisam razmišljala o njegovoj stvarnosti, da on svako jutro -
sjedeći sam na krevetu - jednu po jednu čita te okrutne presude.
- Ja sam vaša domaćica - rekla sam pričekavši na trenutak između jecaja.
- Ja sam nova, zaposlena sam kod vas da vam pomažem.
Pogledao me; oči su mu bile vlažne od suza.
- Imam sina, navečer se vraća iz škole. Ima ravno tjeme, zato se zove
Korjenko. Vi ste ga tako prozvali.
Pokazala sam mu prstom na crtež s dva vrlo slična lica. Sva sreća da se u
autobusu crtež nije otkačio s odijela.
- Kada vam je rođendan? - upitao je slabim glasom, uslijed vrućice, no
odahnula sam čuvši od njega i neki drugi zvuk osim jecaja.
- U veljači, dvadesetoga.
- 220. Broj, koji s 284 čini prijateljski par.

73
 Knjige.Club Books

***

U vrućici je bio tri dana i sve to vrijeme uglavnom je spavao. Nije se tužio da
ga nešto boli ili se svojeglavo ponašao, samo je jednostavno spavao, i ništa drugo
nego spavao.
Kako se nije budio ni u vrijeme obroka, a također ni međuobroka koje bih mu
ostavljala na ormariću uz krevet, bila sam prisiljena hraniti ga žlicom. Posjela bih
ga u krevetu i prstima mu stisnula obraze, te pazeći da ne propustim trenutak kada
smušeno otvori usta, unijela u njih već spremnu žlicu s hranom. Ali ni na taj način
ne bi uspio pojesti ni juhu, a da prije toga već ne zadrijema.
Naposljetku je prošlo bez posjeta liječniku. Budući da mu je izlazak i bio
uzrok vrućice, pretpostavljala sam da će se brže oporaviti mirovanjem kod kuće.
Po meni, dijagnostički bi to bila vrućica uslijed prenaglog izlaganja vanjskoj
atmosferi, nešto slično fenomenu izbijanja umnjaka. A prije svega, ne bi bilo ni
moguće probuditi ga, dobiti da obuje cipele i hoda sve do klinike.
Korjenko je odmah po povratku iz škole otišao u radnu sobu vidjeti Profesora.
Stao je uz njegov krevet i gledao ga. Izašao je tek kad sam mu rekla da ode pisati
zadaću, a Profesora pusti da se odmara.
Njemu je četvrtog dana vrućica pala, a nakon toga uredno se oporavljao. Sve
je manje spavao, a i tek mu je bio sve bolji. Bilo mu je već dovoljno dobro da
može ustati iz kreveta i jesti za stolom, sam uredno svezati kravatu, kao i sjesti u
svoj naslonjač u blagovaonici i listati matematičke knjige. Vratio se dokazivanju
nagradnih hipoteza iz svojih matematičkih časopisa. Dok je razmišljao, bio je loše
volje jer sam mu ja smetala; ali u predvečerje, uoči Korjenkova povratka iz škole,
raspoloženje mu se popravljalo i on bi ga toplo dočekivao. Rješavao je s njim
zadatke i dugo bi ga milovao po glavi. Sve je bilo kao i prije.
Nedugo nakon njegova ozdravljenja stigao mi je poziv od predsjednika
Akebona. Takav je poziv nesumnjivo bio loš znak, još nije bilo vrijeme za
redovni izvještaj. Obično su to ozbiljne stvari: pritužba klijenta ili strogi
ukor, zahtjev za isprikom ili zahtjev za nadoknadom počinjene štete u kući. No s
obzirom na Profesorovu memoriju ograničenu 80-minutnim intervalom, on ne bi
ni mogao podnijeti prijavu, a ja nisam opterećivala Udovicu problemima u vrtnoj
kućici jer sam se pridržavala njezina pravila o nejavljanju. Pomislila sam dakle
da su možda htjeli malo više istražiti o čovjeku koji je zaradio već 9 oznaka za
posebnu skrb, 9 plavih zvjezdica.
- Ovo je ozbiljno.
Već nakon tih prvih riječi shvatila sam da sam bila u zabludi.
- Stigla je pritužba na vas - rekao je češući se po ćelavome čelu. Djelovao je
zabrinuto.
- Kakva pritužba? - promucala sam.

74
 Knjige.Club Books

I dosad mi se nekoliko puta dogodilo da je bilo pritužbi, ali uglavnom su to

bili nesporazumi ili ekscentrični prohtjevi klijenta; predsjednik bi shvatio da tu
nema moje pogreške i samo bi mi rekao da se u tome snađem kako najbolje znam.
Ali ovaj je put bilo drugačije.
- Ne pravite me budalom! Učinili ste veliku pogrešku. Prenoćili ste kod
Profesora, je li tako?
- Nisam ni u čemu pogriješila. Tko to sumnja na nešto vulgarno? Smiješno!
Ne slažem se - usprotivila sam se.
- U to nitko ni ne sumnja. Ali činjenica je da ste kod njega prespavali. Točno?
Ja sam na to mogla samo kimnuti glavom.
- U slučaju potrebe, odnosno ostanka duljeg od dogovorenog vremena dužni
ste obavijestiti Akebono, a čak i u takvim izvanrednim okolnostima morate od
klijenta dobiti pismeni pristanak. Isto se tako traži da nakon toga podnesete
izvještaj o tom periodu. To piše u pravilniku.
- Znam, to mi je dobro poznato.
- Upravo u tome i leži vaša pogreška, niste se toga pridržavali. I što je u tome
vulgarno ili smiješno?
- Nisam to mislila. I nije to bilo dodatno radno vrijeme, samo sam mu željela
pomoći dok je trebalo. No možda sam malo pretjerala.
- Ako to nije bio rad, kao što ste upravo rekli, a što je to onda bilo? Ako nije
rad, a vi prespavate kod muškog klijenta, tek se to može nazvati sumnjivim
ponašanjem. Zar ne?
- Bio je bolestan. Iznenada je dobio vrućicu i nisam ga mogla ostaviti samog.
Prekršila sam pravilo, priznajem, za to nema opravdanja. Ali kao domaćica nisam
učinila ništa neprilično, nego zapravo smatram da sam u tom trenutku uradila
jedinu ispravnu stvar.
- A što se tiče vašega sina... - i predsjednik pritom pokaže prstom na
Profesorovu karticu među karticama ostalih klijenata.
- Kod vas smo napravili iznimku, znate da nije dopušteno dovoditi dijete sa
sobom na posao. No čini se da je sam klijent to želio, a i okolnosti su
nesvakidašnje, pa sam pristao. Međutim, s vremena na vrijeme slušam
negodovanje ostalih žena, i upravo zato očekujem da svoj posao radite savjesno i
promišljeno. Izbjegavajte situacije koje bi se mogle krivo protumačiti. Inače me
dovodite u neugodan položaj.
- Ispričavam se, to je stvarno bilo nesmotreno. Zahvalna sam vam na
razumijevanju za mog sina. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti što ste toj molbi
izašli ususret.
- U redu je. Premjestit ću vas na drugo mjesto.
- Molim? - upitah.

75
 Knjige.Club Books

- Od današnjeg dana ne radite više tamo. Danas imate slobodan dan, a sutra
idete novom klijentu na razgovor - i on preokrene Profesorov karton i na poleđini
utisne plavi žig, desetu plavu zvjezdicu.
- Čekajte malo. Ne možete mi nešto takvo reći tako naglo. Čija je to želja,
Profesorova ili vaša?
- Udovičina.
Odmahnula sam glavom.
- Ali vidjela sam je svega jednom, na prvom razgovoru, inače se uopće nismo
susretale. Ne znam čime sam joj mogla zadati glavobolje jer sam se pridržavala
njezina pravila, a to je da probleme s Profesorom rješavam samostalno, bez nje.
Istina je da me ona plaća, ali ona ne zna ništa o mom načinu rada. Kako me u tom
slučaju ona može otpustiti?
- Ona zna da ste prenoćili u radnoj sobi.
- Onda je virila u sobu. Nadgledavala me je?
- To je njeno pravo.
Sjetila sam se da mi se te večeri pričinilo da se uz pokrajnja vrata miče neka
sjena.
- Profesor je bolestan. Ali njegov slučaj zahtijeva posebno razrađenu skrb.
Standardna njega ne može mu puno pomoći, bit će izgubljen ako se ja danas ne
vratim. Možda je upravo ustao iz kreveta i primijetio cedulje na sebi, sam
samcat...
- Ima mnogo i drugih žena koje vas mogu zamijeniti - prekinuo me
predsjednik te iz ladice radnog stola izvukao Profesorov karton i objesio ga na
stalak.
- I to bi bilo to. Riješena stvar - rekao je i uz tresak zalupio ladicu. Energija
tog zvuka bila je u oprečnosti s mojim osjećajima.
Tako sam prestala raditi kod Profesora.

Moje sljedeće radno mjesto bilo je kod bračnog para koji je vodio ured
poreznog računovodstva. Od ureda do našeg stana putovala sam više od sat
vremena, podzemnom željeznicom i zatim autobusom. Radno mi je vrijeme
bilo dugo, do devet sati navečer. Često mi nije bilo jasno radim li ja to samo svoj
posao u uredu ili me oni i privatno iskorištavaju, a i žena se prema meni grozno
ponašala. Vjerojatno me na taj način predsjednik htio kazniti.
Odlazak od domaćina posve je uobičajena stvar u mom poslu, a pogotovo ako
radite preko Akebona. Osim što se okolnosti kod klijenta često mijenjaju, rijetki
su i kompatibilni odnosi domaćina i domaćice; dulji ostanak na istome mjestu
samo pogoduje nastanku neugodnih situacija.
Bilo je klijenata koji bi mi na rastanku priredili oproštajnu zakusku, a jedno
mi je dijete, suznih očiju, uručilo poklon na odlasku. No bilo je i takvih koji bi mi

76
 Knjige.Club Books

samo uručili račun, navodno za štetu nastalu korištenjem njihova kuhinjskog

suđa, namještaja i odjeće.
Naučila sam da me to previše ne pogađa i da se zbog toga ne osjećam
povrijeđeno i jadno. Ja sam za njih bila samo slučajni prolaznik, i kada odem,
prirodno je da će mi zaboraviti ime jednako kao što i ja zaboravljam njihova.
Ustvari, čim počnem raditi na drugome mjestu, toliko sam zaokupljena
pamćenjem novih kućnih pravila da me sentimentalno raspoloženje odmah
napusti.
Ali ovaj je put bilo drugačije. Najviše me mučila činjenica da nas se Profesor
više neće sjećati. On nije u stanju Udovicu pitati o razlogu našeg odlaska i neće
znati što se sada događa s Korjenkom. Bilo da u svom naslonjaču iščekuje izlazak
zvijezde Večernjače, bilo da u radnoj sobi sjedi zadubljen u rješavanje
matematičkih problema, neće nas se sjetiti jer mu je oduzeta sloboda prisjećanja.
To me boljelo. Bila sam ljuta na sebe što sam počinila neoprostivu grešku,
koja se nije mogla ispraviti. To me priječilo da se usredotočim na svoj novi posao.
Iako je posao koji sam dobivala bio uglavnom fizički rad (pranje pet automobila
uvozne marke, čišćenje stepenica četverokatnice, priprema večere za desetoro
ljudi), jednostavno nisam bila prisutna, stalno mi je u mislima bio Profesorov lik.
Na taj me način posao umarao više psihički, nego fizički. Što god radila, vidjela
sam Profesora kako i dalje sjedi na krevetu onako klonule glave. Opsjednuta tom
slikom često sam griješila i u sitnicama, pa se gospođa ljutila.
Ne znam tko me poslije zamijenio kod Profesora, bilo bi dobro da se to lice
nije previše razlikovalo od onog nasmijanoga s Profesorove cedulje. Zacijelo i tu
osobu Profesor pita za broj cipela i telefonski broj, da bi joj zatim otkrio tajne tih
brojeva. Pomisao da Profesor s nekim drugim sada dijeli te tajne nije bila nimalo
ugodna, kao da će čari brojeva kojima je naučio samo mene izblijedjeti. Unatoč
tomu što će uvijek, što god da se događalo u svijetu, brojevi postojati i trajati.
Čak sam se ponadala da bi se nova domaćica mogla potužiti na Profesorovu
tešku narav, no predsjednik se jamačno ne bi predomislio. Prepustila bih se
kadikad tim laskavim maštanjima, ali odmah bih i odustala od njih. Koje li
taštine, misliti da Profesor ne može bez mene; on me nije trebao. Ima i mnogo
drugih žena koje me mogu zamijeniti. Predsjednik je bio u pravu.
- Zašto ne idemo Profesoru? - stalno me zapitkivao Korjenko.
- Okolnosti su se promijenile - bilo je sve što sam mu mogla reći.
- Koje okolnosti?
- Stvar je malo komplicirana.
- Uff... - otpuhnuo je usukavši se u ramena.
U nedjelju 14. lipnja u utakmici s hirošimskim Carpima Yufune, bacač
Tigersa, bacio je no hit lopticu. Odustavši od kupanja poslije večere, ja i Korjenko
cijelo smo vrijeme prosjedili uz radio. Mayumi je postigao tri runa., udarač
Shinjo samo jedan home run, a nakon osmog inninga bilo je 6 : 0, što je bio isti
77
 Knjige.Club Books

rezultat kao u utakmici u kojoj je igrao Nakagomi. No iako je na svako

izbacivanje udarača, uz glas komentatora, raslo i uzbuđenje na stadionu, nas
dvoje samo smo šutjeli. U devetom je inningu prvi udarač pao na drugo mjesto,
na što je Korjenko samo uzdahnuo. Oboje smo dobro znali čega se onaj drugi
prisjeća i o čemu razmišlja, pa je tim više bilo nepotrebno išta reći.
No tada se posljednjim udarcem, koji je izveo Shoda, situacija izmijenila. Iz
radija se prolomi klicanje, a uskoro do nas dopru i komentatorovi povici: Out\
Out!
- Uspio je - tiho izusti Korjenko, na što ja šutke kimnuh glavom.
- To je pedesetosmi takav igrač u povijesti bejzbola... I prvi kojem je to
uspjelo u Tigersima... Nakon Enatsua 1973...
Komentatorov glas dolazio je do nas u prekidima.
Bili smo zbunjeni. Nismo znali kako izraziti svoju radost zbog pobjede, a
prije svega, trebamo li se uopće radovati. Iako su Tigersi pobijedili, i to s
rezultatom koji će se pamtiti, bili smo potišteni. Uzbuđenje koje je izviralo iz
radija oživjelo je u nama odlazak na stadion 2. lipnja, što nas je podsjetilo na
činjenicu da su Profesor i njegovo sjedalo 7- 14 postali već dio prošlosti. Tada je
prvi, još bezimeni udarač, u posljednjem inningu udario faul-lopticu. Bilo je to za
nas možda loše znamenje. Ta me misao nije napuštala.
- Idemo, vrijeme je za spavanje. Sutra moraš rano ustati. Korjenko progunđa
nešto i ugasi radio.

Prvi loš znamen, Nakagomijev faul, označio je da više neće biti nijednog no
hit / no runa, ali i poslije toga uslijedile su same loše stvari, poput Profesorove
vrućice i mog otkaza. Naravno, možda se ne može reći da je svemu kriva zla kob
faula, ali mene su već i takve misli dovoljno uznemiravale.
Kad sam nekidan išla na posao, na autobusnoj mi je stanici neka žena na
prevaru uzela novac. Nije mi ukrala novčarku ili torbicu, nego sam joj ga sama
dala, pa priča nije držala vodu za policiju; ali ako je to bila nova metoda
lopovluka, stvarno je odlična. Žena mi se na dojmljiv način jednostavno
približila, te bez pozdrava, i ni riječi o tome tko je, ispružila ruku i izgovorila tek
jednu jedinu riječ - pare! Bila je krupna, svijetle puti i u kasnim tridesetim, i osim
što je bila u proljetnom kaputu iako je već počelo ljeto, ni po čemu nije izgledala
sumnjivo. Bila je uredna i nije djelovala poput skitnice, no isto tako ni poput
nekoga na životnoj prekretnici. A način kojim je to rekla bio je staložen kao da
me pita da joj objasnim put, ili naprotiv, kao da ga ona meni objašnjava.
- Pare! - ponovila je.
Položila sam jednu novčanicu na njen dlan, i sama se iznenadivši svojim
postupkom. Nitko me nije zastrašio nožem i natjerao da to učinim, pa nisam
mogla razumjeti zašto sam joj ga dala, kad sam i sama bila siromašna? Žena je

78
 Knjige.Club Books

novčanicu pospremila u džep kaputa, i kao što mi je bila i prišla, jednako tako se
i udaljila. Mimoišla se s autobusom koji je upravo prolazio.
Sve do ureda poreznog računovodstva pokušavala sam sebi dočarati koliko
joj je potreban taj novac i što će s njim učiniti. Hoće li tim novcem nahraniti
gladnu djecu, treba li joj možda za lijekove bolesnim roditeljima, ili joj je i toliko
dovoljno da prestane razmišljati o obiteljskom harakiriju... No što god ja
zamišljala, nije me razvedravalo, a razlog tomu nije bio gubitak novca. I sama
sam se osjećala jadno, kao da sam ja - a ne netko drugi - bila ta koja
treba suosjećanje.
Isto tako, kad sam jednog dana, na godišnjicu majčine smrti, otišla s
Korjenkom na groblje, ugledali smo u grmu iza nadgrobnog kamena lane
ispruženo na tlu. Nije to bio potpuno ogoljeli kostur, no koža mu je već izgledala
Profesorova omiljena jednadžba poput poderane pjegave krpe. Sve četiri
noge još su se držale trupa. Izbačene prema van, odavale su da se lane u mukama,
na izdisaju, posljednjim snagama borilo da ustane. Utroba mu bijaše u raspadanju,
oči su mu zjapile kao crne duplje, a kroz poluotvorena usta izvirivahu još
nedovoljno razvijeni zubići.
Prvi ga je vidio Korjenko. Nije bio u stanju ni zazvati me, samo je kratko
uzviknuo i pokazao na njega prstom, ne odvajajući pogled.
Lane je vjerojatno, doskakutavši s brda, udarilo o nadgrobni kamen i na
mjestu izdahnulo. Promotrila sam malo bolje i uočila komadić mesa i mrlju, koja
bi mogla biti od krvi.
- Što ćemo s njim, što ćemo učiniti?
- Ništa, ostavit ćemo ga. Neka ostane tako.
Dulje smo se molili za lane nego za moju mamu. Neka se i ta malena duša
pridruži njezinoj, glasila je naša molitva.
Sljedećeg sam dana u lokalnim novinama ugledala sliku Korjenkova oca.
Čini se da je od nekog fonda dobio nagradu koja se mladim tehničarima da je za
njihov istraživački rad. Iako je članak bio u uglu lista, malen, a slika na njemu
nejasna, to je nesumnjivo bio on. Upravo deset godina stariji.
Zatvorila sam novine, zgužvala ih i bacila u kantu za smeće. Nedugo zatim
predomislila sam se i izvadila ih, izravnala papir i izrezala članak. Ali bio je to
samo zgužvani komad papira, ni po čemu se nije razlikovao od ostalog papira u
smeću.
- Pa što s tim? - upitala sam samu sebe, i odmah odgovorila:
- Nije uopće važno. Korjenkov je otac dobio nagradu. To je radosna vijest,
ali ništa više od toga.
Presavila sam članak i spremila ga u kutijicu s Korjenkovom pupkovinom.

79
 Knjige.Club Books

Svaki put kad bih vidjela prosti broj, sjetila bih se Profesora; a oni su se
skrivali posvuda: na ceduljama s cijenama u supermarketu, kućnim brojevima,
redu vožnje, datumu isteka optimalnog ukusa salame, Korjenkovoj ocjeni iz testa.
Svi su oni, vanjštinom, igrali neku određenu ulogu, no u biti su hrabro čuvali, kao
i održavali, onaj izvorni, skriveni smisao.
Nisam, naravno, odmah znala radi li se o prostom broju. Zahvaljujući
Profesorovoj poduci, proste brojeve do sto uglavnom sam mogla raspoznati po
ugođaju, no brojeve veće od sto morala sam dijeliti da bih bila sigurna. Ono što
je izgledalo kao složeni broj, bio je zapravo prosti broj; i obratno, broj koji je
ostavljao dojam da je prosti broj, bio je zapravo složeni broj.
Od Profesora sam naučila da uvijek sa sobom nosim olovku i blok papira,
držala sam ih u džepu na pregači. Na taj sam način mogla računati kad god mi se
prohtjelo. Kad sam u kuhinji poreznog savjetnika prala hladnjak, uočila sam na
unutarnjoj strani vrata serijski broj: 2311. Broj mi se učini zanimljiv, valjda
predosjećaj, pa sam krpu i deterdžent ostavila po strani, izvukla blok i počela
dijeliti. Prvo s 3, pa sa 7, 11. Nije išlo, uvijek je ostatak bio 1. Zatim s 13, 17, 19.
Također nije išlo; štoviše, 2311 bio je nedjeljiv nekim uistinu majstorskim
trikom. Baš kad bih pomislila da sam pronašla djeljenika, on bi mi, uz nagovještaj
sljedećeg koraka, iskliznuo i nanovo me ostavljao frustriranu. Tako su
funkcionirali prosti brojevi.
Kad sam ustanovila da je 2311 prosti broj, vratila sam blok u džep i nastavila
s čišćenjem. Postao mi je drag taj hladnjak, ta njegov serijski broj bio je prosti
broj; muževan i beskompromisan, ponosno je čuvao svoju neovisnost.
Drugi sam put, brišući u uredu pod ispod stola, našla plavu poreznu prijavu s
brojem 341.
To bi mogao biti prosti broj, pomislila sam i istog trena odložila krpu. Bilo je
očito da je prijava tamo dugo ležala, bijaše prekrivena sloj prašine, ali broj 341
nije izgubio vitalnost kojom je zračio. Imao je draž onih brojeva koji osvajaju
Profesorovu naklonost.

80
 Knjige.Club Books

U uredu s već napola pogašenim svjetlima nije više bilo nikoga. Počela sam
provjeravati. Budući da još nisam imala svoju metodu, sve bi završavalo
oslanjanjem na vlastitu intuiciju. Sjećam se da mi je Profesor jedanput pričao
o knjižničaru Aleksandrijske knjižnice, Eratostenu, ako sam dobro upamtila ime.
Pričao mi je i o njegovoj metodi, ali bila je suviše komplicirana i nisam je
upamtila. Ipak, kako je Profesor jako cijenio intuiciju kad su u pitanju
brojevi, vjerujem da bi i kod mene odobrio taj način. Broj 341 nije bio prosti broj.
- Gle, gle...
Podijelila sam jedanput.

341 : 11 = 31

Bila je to krasna jednadžba.

Naravno, bila sam sretna kada bih otkrila da se radi o prostom broju, ali to
niukoliko ne znači da sam bila potištena ako to nije bio. A ako bi se moje
predviđanje pokazalo netočnim, i to je bilo učenje. Množenjem 11 i 31 nastaje
broj koji zbunjuje, pseudoprosti broj. Bilo je to pravo otkriće; i sasvim
neočekivano, navelo me na razmišljanje o pravilu kojim bi se moglo otkriti
pseudoprosti broj.
Stavila sam papir na stol, umočila krpu u kantu s prljavom vodom i čvrsto je
iscijedila. Kako bilo da bilo, otkrila ja prosti broj ili pak dokazala da to nije, ništa
se neće promijeniti. Preda mnom je kao i uvijek bila hrpa posla koji je trebalo
obaviti. Bez obzira na serijski broj, hladnjak je i dalje bio samo aparat koji služi
svojoj svrsi; i jednako tako, čovjeka koji je predao poreznu prijavu broj 341 i
dalje muče isti problemi. Ne samo da od toga nije bilo koristi, nego je bilo
zapravo štete jer bi se sladoled u hladnjaku otapao, a čišćenje napredovalo sporo,
pa bi se porezni savjetnik ljutio. No istinski smisao prostog broja 2311 i složenog
broj 341, unatoč tomu, nije blijedio.
Sjetila sam se Profesorovih riječi:
Ljepota reda u matematici upravo je u tome što od njega u svakodnevnom
životu nemamo nikakve koristi.
Time što smo shvatili prirodu prostih brojeva neće nam život biti lakši niti
ćemo se obogatiti. Ali otkriće prostih brojeva, koliko god mi svijetu okretali leđa,
ima mnogostruku praktičnu primjenu. Proučavanje elipse važno je za putanje
zvijezda, a Einstein je neeuklidskom geometrijom ukazao na oblik svemira.
Međutim, upravo su oni, što je bilo loše, kao nositelji kriptografije odigrali i
ulogu, rame uz rame, u zlu rata. Ali to nije svrha matematike, svrha joj je jedino
otkrivati istinu.
Profesor je riječi istina, pridavao jednaku važnost kao i prostim brojevima.

81
 Knjige.Club Books

- Sad povucimo ovdje pravac - rekao mi je jednom za stolom, poslije večere

(uvijek smo pisali na poleđini reklamnog materijala). Uzela sam olovku i povukla
crtu, posluživši se dugim kuhinjskim štapićem kao ravnalom.
- Tako je, to je pravac. Vidim da ga dobro razumijete. Ali promislite malo.
Vaš pravac ima početak i kraj. A to je najkraći put između dvije točke, dužina.
Međutim, pravac nije omeđen nego se proteže u beskonačnost. No list papira ima
granice, a tako i naša snaga, pa moramo ovu crtu prihvatiti kao pravac. Ukratko,
koliko god pažljivo i koliko god dobro naoštrili olovku, njen vrh ima
svoju debljinu, što je razlogom da ovaj pravac ima širinu, ima i površinu. U
stvarnosti, dakle, nemoguće je na papiru nacrtati pravac.
Zagledala sam se u vrh olovke.
- A gdje možemo naći istinske pravce?
- Evo tu, ovdje! - i on položi ruku na svoje grudi, isto kao što je to učinio u
slučaju imaginarnih brojeva.
- To je ona vječna istina, oku nevidljiva, na koju ni materijalni svijet ni
prirodni fenomeni ni osjećaji ne mogu utjecati. A brojke je mogu jasno osvijetliti
i izraziti, i nema ničega što bi to moglo spriječiti.
Brišući pod osjećala sam koliko mi je, već izgladnjeloj i stalno u brizi za
Korjenka, bila potrebna ta vječno ispravna istina o kojoj je govorio Profesor.
Trebalo mi je da istinski osjetim kako neki nevidljivi svijet podupire ovaj naš
stvarni i vidljivi, da osjetim taj pravac istine koji nema ni širine ni površine, a koji
se u nedogled, dostojanstveno, probija kroz tamu. Taj mi je pravac donio malo
mira.
Otvorite dobro te bistre oči...
Zurila sam u tamu prisjećajući se Profesorovih riječi.

Upravo sam se vratila iz kupovine i počela pripremati večeru, kad sam iz

Akebona primila poziv:
- Idite odmah k onom Profesoru matematike, čini se da je iskrsnuo neki
problem u vezi s vašim sinom. Ne znamo ništa detaljnije, ali hitno je, morate
odmah otići. To je naredba predsjednika.
Veza se tako brzo prekinula da nisam stigla pitati o čemu se radi.
Prvo što mi je palo na pamet bio je loš znamen onog faula. Tom lancu se nije
se nazirao kraj. Zapravo, baš kad je opasnost jednom već bila izbjegnuta, loptica
se ponovo vratila i Korjenku pala na glavu. Profesor je bio u pravu kad me
upozoravao: ne smije se dijete ostavljati samo.
Svašta mi je prolazilo kroz glavu: da mu je zalogaj krafne zapeo u grlu pa se
počeo gušiti, ili da je u utikaču na radiju došlo možda do kratkog spoja. Dršćući
od straha, pod kišom negodovanja poreznog savjetnika, odjurila sam k Profesoru.

82
 Knjige.Club Books

Iako nije prošlo ni mjesec dana otkad sam otišla, ozračje vrtne kućice na
čudan je način bilo drugačije. Potrgano zvonce, elegantan namještaj i zapušten
vrt ostali su isti, ali čim sam zakoračila u kuću obuzeo me neugodan osjećaj.
Odmah mi je bilo jasno da uzrok tomu nije bio Korjenko. On se nije gušio, a
nije ga udarila ni struja. Sjedio je za stolom i s Profesorom igrao šah.
Ono što je zrak činilo teškim bila je Udovica, Profesorova šogorica, i do nje
neka sredovječna žena, po svemu sudeći moja zamjena. U prostor na kojemu smo,
prema meni, trebali biti samo Profesor, ja i Korjenko, sada je upala nepoznata
osoba. U zraku se osjećala neopisiva napetost.
Odahnuvši kad sam vidjela da je Korjenko dobro, počela sam se čuditi kako
to da je kod Profesora. Udovica je sjedila na središnjem mjestu stola, u elegantnoj
haljini, istoj onoj koju je nosila kada sam joj prvi put došla na razgovor; i kao
tada, lijevom se rukom također oslanjala o štap.
Korjenko je djelovao pitomo i izbjegavao moj pogled, a Profesor, u svojoj
pozi razmišljanja, bio je potpuno usredotočen i ni prema kome nije gledao.
- Znam da radite, ali morala sam vas pozvati, trebamo razgovarati. Izvolite
sjesti - rekla je pokazavši mi stolicu.
Kako još nisam došla do daha jer sam sve od stanice bila trčala, nisam imala
glasa za odgovor.
- Sjednite, molim vas. A vi, donesite čaj za našu gošću.
Nova domaćica, možda iz Akebona, a možda i ne, ustane i uputi se u kuhinju.
Koliko god je Udovičin govor bio uglađen, neke su je geste odavale; po
lizanju usana ili grebanju noktima po stolu vidjelo se da je uznemirena. Nisam
znala što bih rekla, pa sam je poslušala.
Neko je vrijeme vladao muk.
- Vi... - odrješito je rekla, još oštrije zagrebavši po stolu.
- Kakve su vaše namjere?
Uzela sam zraka da joj odgovorim.
- Moj sin... Je li učinio nešto loše?
Oborena pogleda, Korjenko je na koljenima gužvao svoju Tigers kapu.
- To ja trebam pitati vas. Zašto dijete osobe koja više ne radi ovdje mora
dolaziti mom šogoru? - lak joj se ljuštio s lijepo uređenih noktiju.
- Nisam učinio ništa loše - javio se Korjenko gledajući u pod.
- I to dijete bivše domaćice! - prekinula ga je Udovica. Iako je stalno govorila
dijete, nije u njega gledala, a nije gledala ni u Profesora; kao da njih dvojice,
uopće, u sobi nije ni bilo.
- Nije riječ o tome je li potrebno... - još uvijek nisam shvaćala o čemu se točno
radi. - Mislim da je samo želio vidjeti Profesora.

83
 Knjige.Club Books

- Posudio sam u knjižnici knjigu The Lou Gehrig Story i zaželio je čitati s
Profesorom - rekao je Korjenko konačno podigavši glavu.
Udovica je ponovo prečula njegove riječi.
- A zbog čega bi to desetogodišnji dječak želio posjetiti šezdesetogodišnjaka?
- Ispričavam se što je moj sin došao k vama ne znajući odgovara li to vama.
Meni o tome ništa nije rekao. To je moj propust u nadzoru djeteta.
- Pustimo sad to, nije u tome problem. Ja se pitam zašto bi žena koja više ne
radi ovdje slala svog sina u posjet Profesoru, ako nema skrivenih namjera?
Grebanje noktima po stolu počelo mi je parati uši.
- Namjeru, rekli ste? Čini se da je došlo do nesporazuma. Moj sin ima samo
deset godina, a došao je jer se želio družiti s Profesorom. Našao je zanimljivu
knjigu i htio da je čitaju zajedno. Zar to nije dovoljno?
- Tu ste u pravu, djeca nemaju zlih primisli. Ali ja to pitam vas.
- Ne želim ništa, osim da moj sin bude sretan.
- Zašto onda mog šogora uvlačite u to? Izlazite zajedno noću, obnoć ostajete
da biste ga njegovali... Ne sjećam se da sam od vas tražila išta takvo.
Došla je domaćica s čajem. Predana svom poslu, ne izustivši ni riječi, bez i
najmanjeg je šuma stavila po šalicu čaja ispred svakoga. Činilo se očitim da ona
nije na mojoj strani; i kao da ne želi imati nikakve veze s tim problemom, brzo se
vratila u kuhinju.
- Točno je da ste mi na razgovoru objasnili moje dužnosti. Ali nikakve
namjere ili plana nije bilo, stvar je puno jednostavnija.
- Je li u pitanju novac?
- Novac?! - od prevelikog šoka glas mi je prešao u falser. - Preko toga ne
mogu prijeći. Povucite tu riječ! I to mi govorite pred djetetom!
- Ništa mi drugo ne pada na pamet. Iskorištavate zdravstveno stanje mog
šogora i vješto time manipulirate.
- Glupost...
- Zna se da više ne radite ovdje. Prema tome, i svaka veza između nas je
prekinuta, pa se dakle tako i ponašajte.
- Ostavite nas na miru!
- Oprostite... - ponovno se pojavila domaćica, no ovaj put bez pregače i s
ručnom torbicom.
- Gotova sam za danas. Doviđenja!
Izašla je bešumnim korakom, na isti način kao kad je donijela čaj. Ispratili
smo je pogledom.
Profesorove su misli tonule u sve veću dubinu, Korjenko je i dalje gužvao
svoju kapu povećavajući joj broj nabora. Duboko sam uzdahnula.

84
 Knjige.Club Books

- Je li sve ovo samo zato što smo prijatelji? - izustila sam. - A prijatelja je
zabranjeno posjetiti?
- Što time želite reći, tko je prijatelj i s kim?
- Moj sin i ja, s Profesorom.
Udovica na to odmahne glavom.
- Možda se uzalud nadate, moj šogor nema nikakve imovine. Ono što je i
naslijedio od roditelja uložio je u studij matematike, a od uloženog novca nije
povratio ama baš nijedan jen.
- To sa mnom nema veze.
- Moj šogor nema prijatelja. Nijedan ga prijatelj još nijednom nije posjetio.
- To znači da smo mu ja i Korjenko prvi prijatelji.
Profesor, iznenada, ustane.
- Ne dirajte mi dijete!
Izvadio je iz džepa komad papira i na njemu nešto nažvrljao, apotom,
ostavivši ga na stolu, napustio sobu. Učinio je to odlučno, kao da je od samog
početka tako trebalo biti. Nije bio ni mrzovoljan ni smušen, samo obavijen
koprenom apsolutne tišine. Sve troje šutjeli smo zureći u papir. Nitko se nije ni
pomaknuo. Na papiru je bio napisan svega jedan redak. Matematička jednadžba:

e∏ i + 1 = 0

Nitko nije ništa govorio, grebanje noktima po stolu također je prestalo.

Udovičina hladnoća i podozrivost pomalo su iščezavali, a iz njenih se očiju
vidjelo kako ona istinski razumije ljepotu matematičke jednadžbe.

Nedugo zatim dobila sam obavijest od Akebona da odsad ponovo radim kod
Profesora. Nije bilo načina da saznam zašto, je li Udovica promijenila svoje
mišljenje o meni nakon našeg razgovora, ili se jednostavno nije mogla priviknuti
na novu domaćicu, a Akebono joj više nije imala koga poslati. Bilo kako bilo,
Profesor je zaradio i jedanaestu plavu zvijezdu. Međutim, je li time bila riješena
i Udovičina neutemeljena prosudba, nisam znala.
Koliko god se na to vraćala, njeno mi je protivljenje bilo zagonetka. Prijava
Akebonu sa željom da me otpuste, kao i njena pretjerana reakcija na Korjenkov
posjet Profesoru, bile su čak i čudne.
Navečer onoga dana kad smo bili na bejzbolskoj utakmici netko je iz dvorišta
gledao u vrtnu kućicu, a to je zacijelo bila ona. Zamislivši lik sa štapom u ruci
koji se vukući bolesnu nogu skriva iza grmlja, zaboravila sam na neosnovane
sumnje i osjetila sažaljenje.

85
 Knjige.Club Books

Možda je Profesora i voljela na svoj način, pa sam joj ja samo smetala, a

razlog zabrani komunikacije s glavnom kućom možda nije bila želja da nema
veze s Profesorom, nego da tu vezu, zapravo, može neometano i u
tajnosti održavati...
Moj prvi radni dan bio je sedmog srpnja, na dan festivala Tanabata15. Kada
se Profesor pojavio na vratima, a cedulje na njemu zalepršale, podsjetiše me na
festivalske šarene trake. Među njima je također bila i cedulja/podsjetnik na mene
i Korjenka.
- Koliko ste težili pri porodu?
Tako je bilo i prije: pitanje na ulaznim vratima. Ali pitanje o težini bilo je
novo.
- 3217 grama - budući da sam zaboravila svoju, rekla sam Korjenkovu.
- 2 na 3217. potenciju minus 1, to je Mersenneov prosti broj - promrmljao je
i otišao u svoju radnu sobu.
Od utakmice drugog lipnja Tigersi su se dobro držali, grčevito su se borili za
prvo mjesto. Nakon Yufuneova no hit/no runa dobri bacači ojačali su i udarače.
Ali krajem lipnja linija im je krenula silazno i izgubili su zaredom šest utakmica,
prestigli su ih čak i Giantsi, koji su se malo-pomalo uzdigli. Tako su Tigersi pali
na treće mjesto.
Čini se da je domaćica koja je došla na moje mjesto bila pedantna osoba, jer
svu je matematičku literaturu - koju ja nisam gotovo ni taknula, da Profesora ne
ometam u radu - poslagala po policama, a što nije stalo na police, poredala je u
ormar s odjećom ili u ono malo prostora ispod sofe. K tomu ih je i razvrstala, ali
samo po veličini; i premda je to zaista izgledalo lijepo, onaj skriveni red koji se
godinama stvarao u nasumičnoj gomili knjiga bio je potpuno izgubljen.
Iznenada se zabrinuh za kutiju s bejzbolskim kartama. Potražila sam je. Bila
je na istoj polici kao i prije, samo malo podalje, u funkciji držača za poravnanje
reda. Karte u njoj, uključivši i Enatsua, bile su čitave i na broju.
Ali u Profesorovu životu, kakav god bio položaj Tigersa na ljestvici i koliko
god mu soba bila uredna, nije bilo promjena. U manje od dva dana, međutim, sav
trud moje prethodnice otišao je u dim i Profesorova radna soba ponovo je
dovedena u prvobitno, njemu poznato stanje.
Brižno sam čuvala papirić koji je Profesor onog dana bio ostavio na stolu. Na
svu sreću, Udovica je prešutno odobrila kretnju moje ruke na stolu. Papirić sam
pažljivo presavila i spremila, odmah do Korjenkove slike, u etui za pokaznu
kartu.

15
Dan kojim se slavi susret božanstava Orihime (Vega) i Hikoboshija (Altair). Prema legendi
Mliječni je put razdvojio ljubavnike i oni se mogu susresti samo jedanput godišnje. Obilježava
se šarenim trakama, (nap. prev.)
86
 Knjige.Club Books

U želji da doznam smisao te jednadžbe otišla sam u knjižnicu. Premda bi mi

Profesor odmah objasnio da sam ga pitala, osjećala sam da ću je puno bolje
shvatiti ako se mirno, i sama, suočim s njom. Bio je to tek ničime potkrijepljen
osjećaj, no tijekom onog kratkog druženja s Profesorom u meni se, malo-pomalo,
ni ne osvijestivši kad, prema brojevima i matematičkim simbolima razvio osjećaj
kao prema muzici i knjigama. Unatoč tomu što je bila kratka, ta je jednadžba bila
važna.
Nisam bila u knjižnici od ljeta prošle godine, kad sam za Korjenka otišla
posuditi knjigu o dinosaurima; on je preko praznika trebao napisati sastav na
izbornu temu. Matematički se kutak nalazio na istočnoj strani prvoga kata. U
njemu je vladala tišina. I osim mene nije bilo nikoga.
Na knjigama u Profesorovoj radnoj sobi bilo je prašine, neke su bile uvrnutih
listova, a bilo ih je i s mrvicama hrane; ovako ili onako, imale su neki znak da ih
je Profesor držao u rukama. No knjige u knjižnici bile su prelijepo složene i
uredne, pa im je bilo teže prići. Među njima zacijelo ima i takvih, pomislila sam,
koje će cijeli svoj životni vijek provesti ležeći na polici, a da ih ničije ruke ne
otvore.
Izvadila sam etui i iz njega izvukla papirić.

e∏ i + 1 = 0

Bio je to prepoznatljiv Profesorov rukopis. U cjelini je bio zaokrugljenih

linija; mjestimice je međutim bilo i tek naškrabanih mjesta, no jednadžba je
unatoč tomu djelovala jasno, a osjećala se štoviše i brižnost ruke koja je ispisivala
nule. S obzirom na veličinu papira, bila je napisana skromno; sitno, i to ne u
sredini nego malo poviše.
Pogledala sam je malo bolje; bila je čudna. Usporedila sam je s ono malo
formula za koje sam znala; o površini pravokutnika, kao umnošku dužine i širine,
ili o pravokutnom trokutu, da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata
nad katetama. Ali ova je nekako čudno bila neuravnotežena. Imala je svega dvije
brojke, 1 i 0, a od računskih operacija samo zbrajanje. Bila je suviše jednostavna.
Međutim, početak joj je bio glomazan.
Nisam znala odakle započeti svoje istraživanje. Izvukla sam nekoliko knjiga
u blizini i nasumično ih listala.
Sve je bila matematička literatura. Teško mi je bilo povjerovati da je to
znanje, baš kao i meni, svima dostupno. U tim se listovima nalazio plan za
odgonetavanje tajne svemira, preslika iz Božjih spisa.
Zamišljam kako negdje daleko, na samom kraju nebeskoga svoda, tvorac
svemira čipku tka. Čipka je od najfinijeg konca, propušta i najslabije svjetlo.
Uzorak postoji samo u njegovoj glavi; nitko ga ne može ukrasti, nitko ne može

87
 Knjige.Club Books

predvidjeti kako će dalje izgledati. Kačkalica neumorno radi, čipka se proteže u

beskonačnost, u valovima leluja na vjetru. A ti se i nehotice ne možeš svladati, a
da je ne uzmeš u ruke, izložiš prema svjetlu, i vlažnih, očaranih zjenica ne
prisloniš uz obraze. Kako bi dobro bilo, mislila sam, da se makar i djelić tog
uzorka može satkati i riječima, da ga tako učinimo svojim i vratimo se s njim na
zemlju.
Upala mi je u oči knjiga o Fermatovu posljednjem teoremu. Sadržaj joj je bio
sličniji povijesti nego matematici, pa mi je u određenoj mjeri bio čak i razumljiv.
Znala sam daje taj teorem ostao nedokazan, no iznenadila me njegova
jednostavnost.
Za sve prirodne brojeve n jednake ili veće od 3 nema prirodnih brojeva X, Y
i Z koji zadovoljavaju jednadžbu: xn + yn = zn.
I to je sve? I nehotice mi je gotovo izletjelo. Činilo mi se da ima mnogo
brojeva koji bi mogli zadovoljiti tu jednadžbu. Kada je n = 2, imamo čudesni
Pitagorin poučak; pa zar je već povećanje za samo 1 dovoljno da taj red naruši?
A to nije proizašlo iz neke disertacije, prema onome što sam letimice pročitala
onako stojećke, već je rođeno iz Fermatovih žvrljotina. On, međutim, nije ostavio
dokaz, kao da mu je ponestalo mjesta na papiru. Otada su se brojni veleumovi
bavili traženjem dokaza, tim savršenim ciljem u matematičkom svijetu, no uvijek
bez rezultata.
Suosjećala sam s matematičarima, koje je puki hir jednoga od njih mučio
puna tri stoljeća.
Razmišljala sam o dubini teksta u Božjim spisima, o profinjenosti
Stvoriteljeve čipke. Koliko se god gorljivo trudio da slijediš očicu po očicu,
dovoljan je bio samo trenutak nepažnje pa da se putokaz izgubi iz vida. A baš
kad se obrađuješ pomislivši da si stigao do cilja, pred očima ti se ukaže još
zamršeniji uzorak. Profesoru je zacijelo uspjelo steći uvid u neke fragmente te
čipke. Pitajući se kakav li se to krasan uzorak krije ispod nje, nadala sam se da je
još uvijek urezan u Profesorovu pamćenju.
U trećem poglavlju, gdje se objašnjavalo da Fermatov posljednji teorem nije
postavljen kao problem tek iz puke radoznalosti jednog fanatika, već je izvršio i
radikalan utjecaj na teoriju brojeva, naišla sam na jednadžbu jednaku onoj
Profesorovoj. Nasumično sam listala stranice, kad mi se u samom kutu vidnog
polja ukazao redak koji mi nije promaknuo. Pažljivo sam ga usporedila s retkom
na svom papiru. Nije bilo sumnje, bila je to ista jednadžba. Eulerova jednadžba,
pisalo je.
Sada sam znala kako se zove, ali razumijevanje njezina smisla išlo je malo
teže. Stojeći između polica, stalno sam iznova čitala paragrafe o jednadžbi.
Posebno teška mjesta, kao što me je učio Profesor, čitala sam naglas. Budući
da sam u matematičkom odjeljku još uvijek bila sama, to nikome nije smetalo.
Osluškivala sam svoj glas koji se gubio među policama.

88
 Knjige.Club Books

Znala sam što je ∏, kvocijent opsega i promjera kruga. Od Profesora sam čula
i za i, imaginarni broj, √-l. Problematičan mi je bio e. Činilo mi se da je i
neponavljajući iracionalni broj e, poput ∏, jedna od najvažnijih matematičkih
konstanti.
Za početak sam morala shvatiti što je logaritam. To je eksponent, broj kojim
treba potencirati neki fiksni broj da bismo dobili željenu vrijednost; fiksni se broj
zove baza. Primjerice, ako je baza 10, logaritam od 100 (log10100) je 100= 102,
dakle 2.
U decimalnom sustavu, koji je kod nas u upotrebi, praktično je za bazu uzeti
10. To su dekadni logaritmi. Ali u teoriji brojeva nemjerljivu ulogu imaju i
logaritmi s bazom e. To su prirodni logaritmi; eksponenti na koje treba dići bazu
e da bismo dobili željeni broj, e je dakle baza prirodnih logaritama.
A taj vitalno važan e, prema vrijednosti koju je izračunao Euler, iznosi:
e = 2,71828182845904523536028... i dalje se nastavlja u beskonačnost.
Izračun te vrijednosti, s obzirom na zamršenost postavke, bio je izrazito
jednostavan.

Ali zbog te je jasnoće djelovao samo još većom zagonetkom.

Sve u svemu, mislila sam, zove se prirodni logaritam, ali što je tu ustvari
prirodno, ako se ne može izraziti drugačije nego simbolom i nema tog papira na
koji bi se cijeli dao ispisati; zato sam se pitala nije li zapravo krajnje neprirodno
takav broj, kojemu se ni ne nazire kraj, uzeti kao bazu.
Taj slučajni, kaotični i nekoherentni niz brojeva, nalik svojevoljno poredanim
kolonama mrava ili nespretno poslaganim drvenim dječjim slagalicama, bio je
zapravo bremenit smislom. Nisam to mogla razumjeti.
Neizmjeran je rad koji obavlja Bog. Ima ljudi, međutim, kojima je uspjelo u
njega proniknuti. No velika većina, uključujući tu i mene, nedovoljno cijeni
njihov mukotrpan rad.
Knjiga je bila teška. Nakon što sam odmorila ruke, ponovo sam okrenula
stranicu i uputila svoje misli najvećem matematičaru osamnaestog stoljeća -
Euleru. Nisam o njemu znala ništa, no imala sam u ruci jednu jednadžbu a već i
to davalo mi je osjećaj njegove fizičke prisutnosti. Euler je, na temelju krajnje
neprirodnog koncepta, otkrio vezu između naizgled nepovezanih brojeva i
prirode, i izrazio je otkrivenom jednadžbom.
Ako e dignemo na potenciju umnoška ∏ s i tomu dodamo 1, rezultat će biti 0.
Još sam jednom provjerila Profesorov listić. Jedan broj, koji se ponavljao u
beskonačnost, a drugi nalik praznini, jer se nije otkrivao, stremili su k istom cilju,

89
 Knjige.Club Books

ostavljajući za sobom jasne tragove. Iako nigdje nije bilo kruga, neočekivano je i
tko zna odakle dolebdio ∏, smjestio se uz i i sramežljivo mu pružio ruku. Približili
su se jedan drugome, pritajivši dah, i dovoljno je bilo samo da se pojavi netko tko
će tomu pridodati 1, pa da se istog trena, bez ikakva nagovještaja, svijet stubokom
promijeni i sve se nađe obujmljeno ništicom.
Eulerova jednadžba bijaše poput nebeske krijesnice u tami ili stiha pjesme
urezane u mračnoj špilji. Dirnuta ljepotom njezina sadržaja, pospremila sam je
natrag u etui.
Silazeći stepenicama osvrnula sam se na odlasku. U matematičkom odjeljku
i dalje nije bilo nikoga. Bilo je tiho, sve ono lijepo tamo je pritajeno ležalo, ne
otkrivajući se nikome.

I sljedećeg sam dana otišla u knjižnicu. Željela sam provjeriti nešto što me
još otprije stalno bilo kopkalo. Potražila sam uvez lokalnih novina od 1975.
godine i strpljivo listala debelu knjigu, stranicu po stranicu. Članak koji me
zanimao pronašla sam u novinama od 24. rujna 1975.

Dana 23. rujna 1975. u mjestu ... kamion transportnog poduzeća ...
koji je vozio ... (28), na državnoj autocesti br. 2, oko 16.10 prešao je
preko bijele crte ušavši u suprotni prometni trak. Time je
izazvao frontalni sudar s putničkim vozilom iz suprotnog smjera, kojemu
je za volanom bio ... (47), profesor matematike na fakultetu ... Vozač
automobila zadobio je jak udarac u glavu i u teškom je stanju. Suvozaču,
njegovoj šogorici (55), slomljena je lijeva noga. Vozač kamiona ima
lakše ozljede glave. Policija ga ispituje radi rasvjetljavanja okolnosti
nezgode, čini se da je zadrijemao za volanom...

Zatvorila sam svezak. Sjetila sam se štapa o koji se oslanjala Udovica.

Otada sam Profesorov listić uvijek nosila sa sobom, čak i kad je Korjenkova
slika bila već izblijedjela. Eulerova je jednadžba bila moj životni oslonac i
memento, moje blago.
Stalno sam razmišljala zašto je tada Profesor napisao tu jednadžbu. On nije
ljutito podigao glas, nije prijeteći udario rukom po stolu, samo je napisao
jednadžbu i ostavio je na stolu. Time je riješio Udovičin sukob sa
mnom, posljedično su i mene vratili natrag k njemu, a obnovljeno je i njegovo
prijateljstvo s Korjenkom. Vjerojatno je od samog početka računao s tim. Ili je
možda, previše zbunjen, reagirao tek tako, bez dubljeg razmišljanja.

90
 Knjige.Club Books

Ali jedno je bilo sigurno, a to je njegova briga za Korjenka. Uplašio se da bi

dječak mogao misliti kako je on uzrok majčinu sukobu, pa ga je spasio iz te
situacije kako je znao i umio, na svoj način.
Još i danas kad na to pomislim, ne mogu naći riječi kojima bih opisala čistoću
njegovih osjećaja prema djeci. Bila je poput Eulerove jednadžbe; nepromjenljiva,
nalik vječnoj istini.
Profesor je uvijek i u svakoj situaciji nastojao zaštititi Korjenka. Bez obzira
na to koliko i njemu samome bilo teško, mislio je da je pomoć potrebnija dječaku
nego njemu, a to je smatrao svojom dužnošću. I radovao se kad je to mogao
učiniti.
Nije samo njegovo ponašanje odavalo njegove osjećaje, već i mnoštvo
gotovo neprimjetnih sitnica. No Korjenko je to primjećivao i nije uzimao zdravo
za gotovo, nije se ponašao kao da to nema veze s njim; on mu je na tome
bio zahvalan, dapače bio je i ponosan. Ugodno me iznenadila ta neočekivana
zrelost koju sam kod njega otkrila.
Profesor je bio čvrsto uvjeren da najveća porcija treba pripasti najmlađoj
osobi, te ako bi on dobio veću od Korjenkove, bio to riblji file, odrezak ili
lubenica, skrenuo bi mi na to pažnju. Za Korjenka je uvijek, čak i kad je bio
zadubljen u rješavanje nagradnog problema, imao beskrajno mnogo vremena.
Radovao se kad mu je Korjenko postavljao pitanja. Vjerovao je da djecu muče
teži problemi nego odrasle. I ne samo da je znao odgovore na pitanja, već je i
osobu koja ih postavlja umio učiniti ponosnom na njih. Podjednako kao i
izvrsnošću Profesorova odgovora Korjenko je već unaprijed bio opijen i ljepotom
vlastitog pitanja. Profesor je, k tomu, imao majstorsko oko za otkrivanje
promjena na Korjenkovu tijelu. Primijetio je urasle dlačice i prištić iza uha prije
mene. Kada se radilo o djetetu, nije trebao posebno zuriti ni opipavati; dovoljan
mu je bio jedan pogled, pa da odmah vidi ono što je trebalo vidjeti. Pazio je
međutim da Korjenku zbog toga ne bude neugodno, pa bi uočenu osobitost
kradomice priopćio samo meni.
Još se dobro sjećam njegova glasa, koji mi je u kuhinji, dok sam prala suđe,
dopirao s leđa.
- Možda bi glede tih prištića trebalo nešto učiniti, što vi mislite?
Prema načinu kojim me to upitao reklo bi se da se približava smak svijeta.
- Djeca imaju ubrzan metabolizam. Mogli bi narasti, izvršiti pritisak na limfne
žlijezde, zatvoriti mu dušnik i dovesti ga u kritično stanje.
Kada je Korjenkovo zdravlje bilo u pitanju, Profesor je pokazivao
maksimalnu zabrinutost.
- A da ih probušimo iglom? - nehajno sam rekla, na što se on ozbiljno naljutio.
- Inficirat će se!
- Ako iglu prođemo plamenom i steriliziramo je, bit će u redu.

91
 Knjige.Club Books

Namjerno sam ga zadirkivala. Zabavljalo me slušati o glupostima koje su ga

brinule, a i bilo mi je bilo drago što se toliko brine o Korjenku.
- Ne dolazi u obzir, posvuda oko nas vrvi bakterijama. Ako mu uđu u krvotok
mogu doprijeti i do mozga, i šteta će biti nepopravljiva.
I sve dok ja ne bih rekla da razumijem i da ću ga odmah odvesti liječniku,
Profesor se nije povlačio.
Odnosio se prema Korjenku kao prema prostom broju. Budući da su po njemu
prosti brojevi bili esencijalna priroda svih prirodnih brojeva, tako je i djecu
smatrao elementarnom bazom na kojoj počiva svijet odraslih. Vjerovao je da već
i samu činjenicu svog postojanja; što sada i ovdje, eto, postojimo, možemo
zahvaliti djeci.
Događa mi se ponekad da vadim Profesorov listić i promatram ga. U besanim
noćima, večerima kad sam sama, trenucima kad mi se plače, jer sam se sjetila
osoba koje su mi bile drage. I pred veličanstvenošću tog retka priginjem glavu.

92
 Knjige.Club Books

I na dan festivala Tanabata Tigersi su u utakmici s Taiyom pretrpjeli poraz

rezultatom 0 : 1, što im je bio sedmi uzastopni poraz. Što se mog posla tiče, on se
ubrzo vratio u normalu, unatoč jednomjesečnoj pauzi. A zahvaljujući
Profesorovu problemu s memorijom - što je samo po sebi, naravno, loša stvar - iz
nje su zlovolja i zamjerke, srećom po nas, bile brzo izbrisane. Ni ona prepirka sa
šogoricom nije na njemu ostavila traga.
Premještala sam papiriće na ljetno odijelo. Pazila sam da ne pogriješim
mjesta na koja ih stavljam, a poluiskidane i izlizane papire nanovo sam ispisala.
U koverti u radnom stolu, druga ladica odozdo
Teorija funkcija, 2. izdanje, str 315 - 372
Rezervni nož
Zahvaliti Korjenku na kolaču
Bilo je već i zastarjelih sadržaja (prošlo je mjesec dana otkad je Korjenko
donio Profesoru kolač, pripremljen u školi na nastavi domaćinstva), ali Profesor
ih nije bacio, odnosio se prema njima jednako kao i prema ostalima. Čitajući ih,
shvatila sam koliko se mukotrpno Profesor borio sa svakodnevicom i koliko se
samo trudio sakriti tu muku; stoga sam odustala od čitanja i nastavila sa svojim
poslom. Kada sam pričvrstila sve cedulje, ljetno je odijelo, onako osvježeno, bilo
spremno za nošenje u bilo kojem trenutku.
Profesor je radio na dokazu izuzetno teškog problema, nešto slično još nikada
nije imao. Bio je to problem s najvišim iznosom nagrade otkad Matematički
žurnal postoji. No on je bio ravnodušan prema novcu, njega je zanimao sam
problem kao takav. Pošta s nagradama koje je dosad bio dobio ležala je
neotvorena, što na hodniku na ulazu, što na stoliću za telefon, što na stolu. Na
moj prijedlog da mu to na pošti zamijenim za gotovinu izustio je
nešto neodređeno, pa mi nije preostalo drugo no da sve preko Akebona
prosljeđujem njegovoj šogorici.
Dovoljno mi je bilo da ga gledam dok radi, pa da shvatim težinu problema
koji rješava. Kad bi gustoća roja njegovih misli dosegla točku zrelosti, a on otišao

93
 Knjige.Club Books

u svoju sobu, toliko zadubljen u misli da se iz nje nije više čulo ni šuma, zabrinulo
bi me postoji li on uopće kao fizičko tijelo.
No tada bi iz tišine sobe do mene doprlo trošenje grafitnog srca, šum olovke
po papiru. To bi me umirilo. Ma koliko malen taj pokazatelj bio, bio je dokaz da
je Profesor živ.
Ponekad sam se pitala kako to da čovjek kojemu je svako jutro počinjalo
podsjećanjem na njegovo jadno stanje može provesti toliko vremena rješavajući
jedan zadatak. Ali Profesor se i sve vrijeme prije 1975. godine, godine u kojoj je
doživio prometnu nezgodu, nije bavio ničim drugim osim matematičkim
istraživanjima, pa je već instinktivno sjedao za stol i svoje misli usmjeravao
na zadatke na njemu. A na stolu je, kao nadoknadu za izgubljeno pamćenje već
riješenih problema, držao jednu bilježnicu i škrabao po papirićima, uslijed čega
mu je tijelo izgledalo poput čahure dudova svilca.
Jedne takve večeri, dok sam u kuhinji pripremala jelo, Profesor se iznenada
stvorio preda mnom. Kada je duboko razmišljao rijetko bi mi se približavao, a
obično mi ne bi uputio ni pogled. No još me više iznenadilo što nisam čula ni
škripu vrata, a ni njegove korake.
Neko sam vrijeme, ne znajući hoće li ga naljutiti ako nešto kažem, šutke
vadila sjemenke iz paprike i ljuštila luk, tu i tamo bacajući pogled na Profesora.
On je prekrštenih ruku stajao naslonjen o pregradni šank između kuhinje i
blagovaonice, intenzivno zureći u moje ruke. To me činilo čudno nervoznom i
otežavalo mi je rad. Otišla sam do hladnjaka i izvadila jaja te počela pripremati
kajganu.
- Nešto ste trebali? - upitah konačno, ne mogavši više izdržati.
- Ne, samo nastavite - umirio me neočekivano ugodan ton njegova glasa. -
Volim vas promatrati dok kuhate.
Razbila sam jaja u posudu te ih počela mutiti kuhinjskim štapićima, dok su
mi glavom odzvanjale njegove riječi: volim vas gledati. Kako bih potisnula tu
jeku, trudila sam se ne misliti ni na što drugo, osim na jaja pred sobom. Nastavila
sam miješati i nakon što su se začini otopili, a mjehurići ravnomjerno raspršili.
Nije mi bilo jasno zašto je to Profesor rekao. Palo mi je na pamet samo to da
je matematički problem možda suviše težak, i to mu je u glavi izazvalo kratki
spoj. Naposljetku me umor u rukama primorao da prestanem.
- A što sada slijedi? - upitao je mirno.
Profesorova je nazočnost unijela nered u moje korake pripreme.
- Zar ih nećete ispeći?
- Dobro pitanje. Bolje je da malo odstoje, da se okusi prožmu.
Korjenka nije bilo, igrao se u parku. Kroz krošnje u vrtu probijalo se zalazeće
sunce i na tlu poigravalo svjetlom i sjenama. Nije bilo vjetra; zastori na
otvorenom prozoru nisu se ni neznatno njihali. Profesor me gledao onim istim
očima kakve je imao pri rješavanju matematičkih problema; zjenice mu bijahu
94
 Knjige.Club Books

crne, tako tamne da su djelovale gotovo prozirno, a sa svakim dahom zadrhtale bi

mu i trepavice. Premda je njegov subjekt bio u blizini, činilo se da mu je pogled
odlutao u daljinu. Uvaljala sam kotlete u brašno i poslagala ih u tavicu.
- Zašto to činiš, zašto im mijenjaš mjesta?
- Meso se ne peče jednako na rubovima i u sredini tavice. I zato kotletima
promijenim mjesta, da bi se podjednako ispekli.
- Ima smisla. Ne zauzmeš najbolje mjesto samo za sebe, nego ga ustupaš i
drugima.
U odnosu na kompleksnost matematičkog problema kojim se bavio pitanje
kako ispeći meso bilo je beznačajna stvar. No on je na to kimnuo kao da sam
izjavila nešto jedinstveno. Među nama zrakom se širio fin miris pečenja.
Nakon toga natezala sam papriku i luk za salatu i napravila preljev od
maslinova ulja te ispekla kajganu.
Namjeravala sam naribati i mrkvu pa je kriomice umiješati u salatu, ali to nije
bilo moguće jer me promatrao. Nije više govorio. No zastao mu je dah kad je
ugledao cvjetni uzorak izrezan iz limuna, nagnuo se nad šank da me gleda kako
miješam ocat i ulje i kako im se boja sjedinjuje u opalno bijelu. Naposljetku, kad
sam na šank odložila kajganu s koje se odizala para, oteo mu se uzdah.
- Nego... - morala sam ga pitati.
- Što vam je u tome toliko zanimljivo?
- Volim vas gledati dok kuhate.
Odgovorio mi je isto kao i prije. Spustio je ruke, pogledao kroz prozor,
potražio na nebu zvijezdu Večernjaču i otišao u radnu sobu. Otišao je jednako
kao što je i došao, za njim nije ostalo ni traga. Na leđima mu je sjalo
zalazeće sunce.
Gledala sam u pripremljenu hranu, pa u svoje ruke, naizmjence. Gledala sam
ih jedno po jedno: naglo pečena svinjetina garnirana limunom, povrtna salata i
žuta, kremasto pečena kajgana. Sve je bilo tako obično, a opet, jako ukusno,
večera koja kraju dana donosi trenutke sreće. Još sam jednom spustila pogled na
svoje ruke. Osjetila sam smiješno zadovoljstvo, kao da sam upravo učinila
podjednako veliku stvar, nalik dokazu za Fermatov posljednji teorem.

Nastupila je kišna sezona, počeli su i ljetni praznici, otvorene su i Olimpijske

igre u Barceloni, a Profesor je još uvijek radio na istom problemu. S veseljem
sam iščekivala dan kad će me poslati na poštu s pismom za Matematički žurnal,
ali taj dan nisam dočekala.
Bili su to vrući dani. Vrtna kućica nije imala rashladni uređaj, a ni ventilacija
u njoj nije bila naročita, no podnosili smo to ne tužeći se. Ali Profesorovoj
sposobnosti da to podnosio tako dobro nije bilo premca. Čak i kad bi dnevni
maksimum bio viši od 35 °C, on bi u svojoj sobi zatvarao vrata i u odijelu, koje

95
 Knjige.Club Books

nije skidao, radio cijeli dan. Pribojavao se možda da će se sav njegov dotadašnji
trud i rad, cijela hrpa papira, pretvoriti u prah ako ne bude tako. Bilješke su bile
vlažne od znoja i izvitoperene, na zglobovima je imao bolan osip od vrućine.
Dolazila sam mu u sobu s ventilatorom, predlagala mu da se rashladi vodom,
govorila da treba piti više ječmenog čaja, no to mu je samo išlo na živce i svaki
bi me put izbacio.
Kada su počeli praznici, Korjenko je ujutro dolazio sa mnom u vrtnu kućicu.
S obzirom na onaj konflikt s Udovicom, smatrala sam da ne bi bilo dobro da
prečesto ovamo dolazi, ali Profesor za to nije htio ni čuti. Premda u njemu,
navodno, nikakvo drugo znanje osim matematike nije ostalo sačuvano, smatrao
je da osnovnoškolac mora duge ljetne praznike provesti pod budnim
majčinim okom. Ali Korjenko nije pisao zadaće, nego u parku igrao bejzbol s
prijateljima, a poslijepodne je odlazio na školski bazen, tako da je rijetko bio s
nama.
Profesor je dokazao problem u petak, 31. srpnja. Ipak, nije bio naročito
uzbuđen, nije se na njemu vidjelo da je umoran, samo mi je ispisane stranice
predao, kao nešto beznačajno. Budući da je sutradan bila subota, htjela sam to
pošto-poto poslati još istog dana, pa sam otrčala na poštu.
Provjerivši da je žig udaren i koverta zaprimljena, obradovala sam se i nisam
se vratila ravno Profesoru, već sam tu i tamo i skrenula. Kupila sam Profesoru
donje rublje, mirišljavi sapun, sladoled, žele yōkan16. Kada sam se vratila, zatekla
sam Profesora kakav je inače bio; Profesora, koji me nije poznavao. Pogledala
sam na sat. Od mog izbivanja iz kuće prošao je jedan sat i deset minuta.
Još se nikad nije dogodilo da je njegova 80-minutna memorija zakazala.
Njegov je mozak odbrojavao 80 minuta točnije i nemilosrdnije od sata.
Protresla sam sat u želji da provjerim ide li, i stavila ga na uho.
- Koliko ste težili kao novorođenče? - upitao me.
Početkom kolovoza Korjenko je išao na petodnevni izlet u kamp. Na taj su
izlet mogla ići djeca starija od deset godina i on ga je još otprije s veseljem
iščekivao. Premda mu je to bilo prvi put da se odvaja i da nekamo ide bez mene,
nije djelovao izgubljeno. Na autobusnom stajalištu, sabirnome mjestu, vladala je
užarena atmosfera. Roditelji su se s djecom nevoljko opraštali, do zadnjeg
trenutka davali su im savjete i upozorenja. Ni ja tu nisam bila iznimka; htjela sam
Korjenku reći da obuče pulover ako mu bude hladno, kao i da dobro čuva
iskaznicu od osiguranja. Ali on me nije slušao nego je prvi, čim je autobus stigao,
uskočio u njega. Naposljetku mi je, napola formalnosti radi, kroz prozor mahnuo
rukom.
Prve večeri nakon što je Korjenko otišao nije mi se dalo vraćati u prazan stan,
pa sam se poslije večere još neko vrijeme motala po kuhinji.

16
gusti, začinjeni japanski desert napravljen od paste od crvenog graha, agara i šećera (nap.
prev.)
96
 Knjige.Club Books

- Želite li možda voća? - upitala sam, na što se Profesor, zavaljen u svom

naslonjaču, okrenuo.
- Oprostite...
Do zalaska sunca preostalo je još vremena, no odjednom su se počeli
okupljati gusti oblaci. Mješavina sumraka i rumenila zalazećeg sunca prekrivala
je unutarnji vrt omotačem nalik svjetloljubičastom celofanu. Počeo je puhati i
slab povjetarac. Natezala sam dinju i dala je Profesoru te sjela kraj naslonjača.
- Uzmite i vi.
- Ne, hvala. Samo vi jedite.
Profesor je vilicom zgnječio meso dinje, a dok je jeo, sok je prštao uokolo.
Nitko nije palio radio kad nije bilo Korjenka, pa je bilo tiho. Iz glavne kuće nije
se čulo ni šuma. Ako bi se kadikad i začulo glasanje cikade, ubrzo bi nastupila
tišina.
Posljednji je komad dinje Profesor htio dati meni.
- Hvala, ja neću. To je za vas, pojedite.
Maramicom sam mu obrisala vlažna usta i bradu.
- I danas je bio vruć dan.
- Da.
- Ne zaboravite namazati kremom ona mjesta gdje vam je izbio osip. U
kupaonici je.
- Ako ne zaboravim...
- Kažu da će sutra biti još toplije.
Iznenada zašumješe krošnje, smračilo se u tren oka; ono malo večernjeg
rumenila, do maločas još zaostalog na obzorju, progutao je mrak. Začula se i
grmljavina.
- Grmi! - rekosmo istovremeno.
Istog časa počela je i kiša. Kapi su joj bile tako krupne da je svakoj posebice
bilo moguće razaznati oblik, a pljuštanje po krovu odzvanjalo je sobom. Htjedoh
zatvoriti prozor, no Profesor na to reče:
- Pustite ga tako, bolje da je otvoren, ugodnije je.
Kad god bi se zastori zanjihali, ušlo bi i nešto kiše i poprskalo nam bose noge.
Kao što je Profesor rekao, bilo je hladno i godilo je. Ni tračka sunca više nije bilo,
samo je unutarnji vrt svijetlio blijedim sjajem; od svjetla nad sudoperom, koje
sam zaboravila ugasiti.
Otprhnule su ptičice dotad skrivene u krošnjama, granje je klonulo i uskoro
je cijeli krajolik bio pod kišnim plaštem. U zraku se osjećao miris zemlje,
grmljavina se čula iz sve veće blizine.
Mislila sam na Korjenka. Hoće li među stvarima pronaći kabanicu koju sam
mu pripremila? Možda sam mu trebala dati još jedan par tenisica. Pitala sam se

97
 Knjige.Club Books

ne jede li možda previše, tamo u društvu, ne ide li mokre kose u postelju, nije li
se možda prehladio.
- Kišno je i u brdima, zar ne? - upitah.
- Mračno je već, ne vidi se - odgovorio je zaškiljivši. - Još malo pa će mi
trebati nove naočale.
- Ona grmljavina je dolazila s brda.
- Zašto vas zanima kako je tamo?
- Moj je sin tamo, išao je u kamp.
- Vaš sin?
- Da, deset mu je godina. Voli bejzbol i pravi je nestaško. Vi ga zovete
Korjenko, zato što ima ravno tjeme.
To sam mu objašnjavala već po ne znam koji put. Dogovorila sam se i s
Korjenkom da nikada ne pokažemo zamor što stalno moramo odgovarati na
uvijek ista pitanja.
- Tako dakle, imate dijete. To je dobro.
Čim bi tema razgovora postao Korjenko, Profesorovo bi lice oživjelo. Tako
je bilo uvijek.
- Ljetni kamp simbolizira zdravlje i sklad, dobra je to stvar za djecu.
Naslonio se na jastuk i protegnuo. U dahu mu se još osjećao miris dinje.
Uto zabljesnu i zagrmje, mnogo jače nego prije. Ni kiša ni mrak nisu omele
svjetlosni snop što je zaparao zrakom, očaravajući i nakon što je nestao.
- Ova je zacijelo došla do zemlje - rekoh.
Profesor nije ništa rekao, samo potvrdno kimnuo. Po tatamiju17 su prskale
kapi kiše. Dok sam mu podvrtala nogavice da se ne smoče, migoljio je nogama
jer ga je to škakljalo.
- Munje pogađaju visoka mjesta, zato su brda opasnija od ravnica.
S obzirom na to da je i matematika prirodna znanost, pretpostavljala sam da
o munji zna više od mene, ali čini se da nije bilo tako.
- Obris zvijezde Večernjače danas je nejasan. Za takvih dana vrijeme se
mijenja.
Njegov je odgovor bio daleko od matematičke preciznosti.
U međuvremenu pljusak se pojačao, bez prestanka je sijevalo, munja za
munjom, a uslijed grmljavine tresla su se stakla.
- Brinem se za Korjenka.
- Pročitao sam negdje da je briga o djetetu najteži roditeljski test.
- A što ako mu se stvari smoče? Tamo ostaju još četiri dana.

17
hasure od rižine slame kojima se oblaže pod u japanskoj kući (nap. prev.)
98
 Knjige.Club Books

- To je samo kratkotrajni ljetni pljusak. Kad sutra grane sunce i zatopli, sve
će mu se brzo osušiti.
- Što ako u njega udari grom?
- Mala je vjerojatnost.
- Ali ako sijevne i pogodi njegovu Tigers kapu? Njegova je glava tako
posebna, vi to znate. Tjeme mu je nalik simbolu za korijen. Nitko nema takvo,
samo on. Ne bi bilo čudno da privuče grom.
- Pogrešno. Šiljate su glave u većoj opasnosti jer mogu djelovati kao
gromobran.
Premda inače uvijek zabrinut za Korjenka, Profesor je sada preuzeo ulogu
tješitelja. U sobi na prvom katu u Udovičinoj kući upalilo se svjetlo.
- Osjećam nekakvu prazninu kad nema Korjenka - rekla sam.
- Kad kažete prazninu, mislite li time zapravo na 0? - promrmljao je, ali ne
kao pitanje.
- U vama sada postoji 0, moglo bi se reći.
- Tako je, valjda - neodređeno sam rekla.
- Čovjek koji je otkrio 0 bio je velik čovjek. Što vi kažete na to?
- Ali 0 oduvijek postoji, nije li tako?
- Oduvijek? A koje je to vrijeme, oduvijek?
- Ima je posvuda, vjerojatno otkad postoji čovjek.
- Zar mislite da je 0 poput cvijeća i zvijezda, koje su čovjeku bile pred očima
od njegova postanka? I da je on bez muke došao do te ljepote? Varate se. Pokažite
više strahopoštovanja prema sjajnim dostignućima čovječanstva, ne može ga biti
previše. Nitko vas radi toga neće kazniti. Pridigao se u naslonjaču mrseći kosu,
vidjelo se da je utučen iz dubine duše. Prhut samo što nije počela padati na tanjur
na kojem je bila dinja, pa sam ga brzo odgurnula ispod naslonjača.
- A tko je taj, čovjek koji ju je otkrio?
- Neki matematičar iz Indije, ne znamo mu ime. On je spasio matematičke
spise koji su divljaštvom heretika bili bačeni u vatru javnog kupališta i tako
ponovo oživio izgubljeni teorem, ali i otkrio novu istinu. Matematičari drevne
Grčke smatrali su da ono što ne postoji ne treba brojati; budući da ne postoji, ne
može se ni izraziti znakom. Ali našao se čovjek koji je tu logiku preokrenuo
naglavačke; izrazio je 0 brojkom, udahnuo život nečemu što ne postoji.
Fenomenalno, zar ne?
- I ja mislim - složila sam se, iako nisam shvaćala na koji to način moju brigu
za Korjenka može nadomjestiti indijski matematičar. No kada o nečemu Profesor
priča sa žarom, već sam naučila, to je uvijek nešto dobro.
- Zahvaljujući velikom indijskom matematičaru koji je otkrio 0 zapisanu u
Božjim spisima, dakle, u njima je otvorena nova stranica.

99
 Knjige.Club Books

- Tako je, točno tako, vidim da brzo shvaćate. Nedostaje vam

strahopoštovanja, no u stanju ste hrabro sagledati matematiku u cjelini. A sad
pogledajte ovo.
Izvadio je olovku i blok iz džepa na prsluku, kretnjom koju sam vidjela već
mnogo puta. No bio je to i trenutak kada je djelovao najlucidnije.
- Ova dva broja možemo razlikovati zahvaljujući upravo nuli.
I Profesor, onako u naslonjaču, na osloncu za ruke kako podloškom, napiše
brojeve 38 i 308, a nulu podvuče dvostrukom crtom.
- Broj 38 ima 3 desetice i 8 jedinica, a 308 ima 3 stotica, 0 desetica i 8
jedinica. Mjesto za desetice prazno je. Na to prazno mjesto stavljamo znak 0,
razumijete?
- Razumijem.
- Dobro. A sada zamislite da ovdje imamo ravnalo, milimetarsko drveno
ravnalo dugo 30 cm. Svaki centimetar i svakih 5 centimetra jače su naznačeni.
Što se nalazi na lijevom kraju ravnala?
- Nula.
- Tako je. Pomalo ulazimo u bit stvari. Lijevi kraj počinje od 0, te kad želimo
nešto izmjeriti namjestimo to na 0 i ravnalo nam samo pokaže duljinu. Kad bismo
počinjali od 1, bilo bi više posla. Ravnalo dakle bezbrižno koristimo upravo
zahvaljujući nuli.
Još je uvijek padala kiša, a negdje je svirala sirena koju je ubrzo zaglušila
grmljavina.
- Ono što nulu čini čudesnom, međutim, nije njen simbol, ili činjenica da je
najmanja mjerna jedinica, već to što je ona istinski pravi broj. Od prvog prirodnog
broja, 1, manji je prirodni broj 0. U aritmetičkim se zakonima ništa nije
poremetilo pojavom nule. Dapače, ne samo da nije, već je time njihova
dosljednost i ojačana, a sistem učvršćen. Zamislite sliku: negdje u krošnji sjedi
ptičica, dražesnoga kljuna i lijepili šarenih krila i cvrkuće jasnim glasom. Ima
dražestan kljun i lijepa šarena krila. Ti se i nehotice zagledaš u nju, očaran, no
ona odleti za tren kraći od tvog udaha i izdaha. I od nje više ne ostaje ni
traga, osim gole grane koja se njiše.
Pritom je upirao prstom u mračni vrt, koji je - onako vlažan od kiše - djelovao
još tamnije, kao da je u tom času ptičica i stvarno odletjela.

1–1=0

- Nije li to prekrasno? - okrenuo se prema meni.

Uto zatutnja još gromoglasnije a zemlja se zatrese, u Udovičinoj kući ugasi
se svjetlo, i na trenutak se ništa nije vidjelo. Uhvatih se za njegov rukav.

100
 Knjige.Club Books

- Smirite se, nema razloga za brigu. Korijen je moćan simbol, on je utočište

svim ostalim brojevima - rekao je i stavio svoju ruku na moju.
Korjenko se s izleta vratio u očekivano vrijeme. S puta je donio figuru zeca
koji spava, načinjenu od grančica i kestena. Profesor ju je stavio na svoj stol, a u
podnožju zalijepio cedulju na kojoj je pisalo: Poklon od Korjenka
(sina domaćice).
Pitala sam Korjenka je li mu bilo grozno prvog dana, kada je onako padalo i
grmjelo, ali odgovorio je da tamo nije bilo ni kapi kiše. Čini se da je od groma
zapravo stradalo stablo ginka kod obližnjega hrama. U vrtnu kuću ponovo su ušli
vrućina i glasanje cvrčaka. Zastori i pod također su se ubrzo osušili.
Korjenka su najviše brinuli Tigersi. Čini se da se nadao da će za vrijeme
njegove odsutnosti Tigersi izbiti na vrh, ali nije tako glatko išlo; izgubili su
utakmicu sa Swallowsima i time pali na četvrto mjesto.
- Jeste li navijali za njih i dok me nije bilo?
- Naravno.
Korjenko je sumnjao da su Tigersi lošiji zato što Profesor nije za njih navijao.
- Ali vi ne znate ni upaliti radio.
- Znam, tvoja mama mi je pokazala.
- Stvarno?
- Stvarno. I namjestila je na stanicu o bejzbolu.
- Ali kako će pobijediti ako samo slušaš?
- Jasno mi je. Navijao sam iz petnih žila i molio radio da mi ispuni želju, da
Enatsu izvede strike out - dovijao se izgovorima Profesor trudeći se u Korjenka
odagnati sumnju.
I tako je u našoj kuhinji navečer opet svirao radio.
Stajao je na kredencu s kuhinjskim priborom.
Otkad je Profesor, kao nagradu Korjenku što je dobro riješio zadatak, dao
popraviti radio, zvuk mu je bio solidan. Ako bi s vremena na vrijeme i bilo
šumova ili krčanja, razlog tomu nije bio u samom aparatu, nego zacijelo u lošoj
poziciji vrtne kućice.
Do početka noćnog prijenosa stišali smo zvuk. Svirao je tako tiho da se nije
moglo znati ni je li uopće upaljen, jer se čulo zveckanje suđa iz kuhinje, promet
s ulice, Profesorovo mrmljanje sebi u bradu, Korjenkovo kihanje. U jednom
trenutku, međutim, kad je zavladao sveopći muk, iz radija izroni muzika. Mnogo
pjesama, i sve su mi zvučale poznato, ali nisam se mogla prisjetiti kako se zovu.
Profesor je na svom mjestu, u naslonjaču kraj prozora, čitao knjigu, Korjenko
je na stolu otvorio bilježnicu i nešto u njoj nemirno tražio. Tekst na koricama -
Kubna jednadžba s cjelobrojnim koeficijentima br. 11 - bio je precrtan
dvostrukom crtom, a ispod toga Korjenkovim je rukopisom pisalo: Bilježnica za
Tigerse. Želio je na svoj način prikupiti podatke o njima, pa mu je Profesor
101
 Knjige.Club Books

ustupio jednu od svojih starih bilježnica. Zato su prve tri stranice bile ispisane
nerazumljivim jednadžbama, no slijedio ih je prosjek Nakadinih loših i Shinjovih
dobrih loptica.
Ja sam mijesila kruh. Odlučili smo da ću za večeru ispeći kruh, za promjenu,
a na onako topli kruh svatko će staviti sir, šunku ili povrće, ili što već želi.
Iako je sunce već bilo nisko, nije izgledalo da će vrućina popustiti. Možda je
razlog tomu bilo lišće koje se po danu kupalo na suncu pa je sada isijavalo toplinu
- kroz prozor je u sobu ušao zapah toplog zraka. Ladolež u lončanici, koji je
Korjenko bio donio iz škole, već je zatvorio čaške, spreman za noćni san, a pod
lišćem najviše paulovnije u vrtu nekoliko je cvrčaka odmaralo svoja krila.
Upravo uzraslo krušno tijesto bilo je tako mekano da bi bilo lijepo u njemu
stalno držati ruke. Radna površina i pod bijeljeli su se od brašna, a i na licu bi mi
ostalo malo kad god bih rukom obrisala znoj s čela.
- Profesore? - obrati mu se Korjenko gledajući u bilježnicu, s olovkom u ruci.
Na sebi je imao samo gimnastičku majicu i kratke hlače jer mu je bilo
nepodnošljivo vruće. A kako se tek malo prije toga vratio s bazena, kosa mu je
bila još mokra.
- Što je? - podignu on glavu, a naočale mu skliznuše na nos.
- Što to znači pogođene baze?
- Broj baza osvojenih jednim udarcem. Dakle, 1 baza - 1 bod; 2 baze - 2 boda;
3 baze - 3 boda, a bome run...
- 4 boda.
- Točno! - Profesorovo lice zasja od sreće.
- Ne ometaj Profesora - rekoh sinu kidajući tijesto na manje, podjednake
komade i oblikujući okrugla peciva.
- Jasno mi je - odgovorio je.
Nebo bijaše bez oblačka, zelenilo je blistalo, kroz krošnje su se probijale
Sunčeve zrake i podrhtavale na tlu. Korjenko je na prste brojio osvajanje baza.
Upalila sam pećnicu. Muziku na radiju na trenutak su prekinuli šumovi, no ubrzo
je ponovo potekla.
- Imam pitanje... - ponovo se javio Korjenko.
- Što je? - upitala sam.
- Ne govorim tebi - glasio je odgovor.
- Kako se računa najniži prosjek uspješnih udaraca?
- Moraš broj utakmica pomnožiti s 3,1. Brojeve iza decimalnog zareza
zanemarujemo.
- A ne zaokružujemo broj?
- A to? Pokaži mi...

102
 Knjige.Club Books

Profesor odloži knjigu na naslonjač i uz šuštanje papira ode do Korjenka,

položi jednu ruku na njegovo rame, a drugu stavi na stol. Dvije se sjene
preklopiše. Korjenko je ispod stolice njihao nogama. Stavila sam kruh u pećnicu.
Kada se uskoro začula muzika koja nagovještava početak prijenosa utakmice,
Korjenko ispruži ruku i pojača zvuk.
- Danas ne smiju izgubiti.
Tako je svaki put govorio.
- Prvi bacač bit će Enatsu, zar ne?
Profesor je skinuo naočale.
Zamislili smo bacačko mjesto na koje još nitko nije kročio; lijepo poravnatu,
vlagom natopljenu tamnocrnu zemlju koja odiše ugodnom svježinom.
- Obrana Hanshin, bacač...
Usklici publike i šumovi s radija zaglušili su komentatorov glas. Zamislili
smo Spikea kao prvog bacača kako ide prema bacačkom mjestu. Iz pećnice je
zamirisalo, a miris se proširio kuhinjom.

103
 Knjige.Club Books

Bilo je to jednog dana pri kraju ljetnih praznika, na dan kada su Tigersi
završili ljetne utakmice u gostima s ukupno 10 pobjeda i 6 poraza, i time se popeli
na drugo mjesto - odmah iza Yakulta - sa samo dva i pol boda razlike. Profesoru
je otekao zub. Oteklina je bila takva da nikoga nije mogla prevariti. On mi to nije
rekao, nego je cijelo vrijeme samo trpio bol; a da je samo djelić pažnje koju je
davao Korjenku usmjeravao na sebe, stanje zuba ne bi mu se toliko pogoršalo.
Kad sam to primijetila, lijevi mu je obraz bio već iskrivljen od otekline, a teško
je otvarao i usta.
Trebalo ga je odvesti zubaru; ipak, to se pokazalo lakšim od prijašnjeg
odlaska brijaču ili na utakmicu. Uslijed jake boli izgubio je želju za
izmotavanjem, a budući da je i usta teško otvarao, teško da bi mogao nešto i reći.
Presvukao se, obuo cipele i do zubara poslušno hodao. Išao je zgurivši se, kao da
time želi zaštititi bolni zub, a ja sam nad njim držala svoj suncobran.
- Morate me čekati, kao što znate.
Sjeli smo u čekaonicu. On je stalno provjeravao pokretljivost svog jezika.
Pitala sam se da li me on to ne razumije ili mi jednostavno ne vjeruje, jer čekajući
na svoj red gotovo svakih pet minuta govorio je isto:
- Nemojte izlaziti i šetati dok sam ja u ambulanti. Sjedite tu i čekajte me,
razumijete?
- Naravno, budite bez brige. Neću nikamo otići i ostaviti vas.
Položila sam mu ruku na leđa u želji da mu ublažim bol. Ostali su pacijenti
gledali u pod pretvarajući se da nas ne primjećuju. Ja sam već naučila što mi je
raditi u takvim situacijama; morala sam biti čvrsta, poput Pitagorina poučka ili
Eulerove jednadžbe.
- Stvarno?
- Naravno, ne brinite. Čekat ću cijelo vrijeme ovdje, koliko god je potrebno -
ponovila sam po ne znam koji put, iako sam dobro znala da ga ni to neće umiriti.
Čak i u posljednjem trenutku, kad su se vrata za njim već zatvarala, okrenuo
se i provjerio jesam li tu.

104
 Knjige.Club Books

Pregled je trajao neočekivano dugo. Već je i sljedeći prozvani pacijent platio

i otišao, a on još nije izlazio. Profesor o svom zubalu nije vodio brigu niti je prao
zube, a kako nije bio ni pacijent koji surađuje, vjerojatno je i zubaru bilo teško s
njim. Ja bih kadikad zavirila u ambulantu pridignuvši se preko prijamnog šaltera,
ali vidjela sam samo njegov potiljak.
Kada je konačno bio gotov i izašao, bio je očito zlovoljniji nego dok je trpio
bol; lica siva od muke i čela orošena znojem neprestano je šmrcao i nervozno
grizao usne koje su, čini se, bile još utrnule od anestezije.
- Jeste li dobro? Ovo vas je baš izmorilo...
Ustala sam i pružila mu ruku, ali on je samo prošao. Ne samo da je nije ni
pogledao, već ju je pokušao i otkloniti.
- Što je bilo?
Ali moj glas nije do njega dopirao. Skinuo je uredske papuče, teturajući
navukao cipele i izletio iz klinike. Pohitala sam do šaltera, platila pregled i
potrčala za njim, a da nisam stigla upitati za sljedeći termin.
On se baš približavao prvom uglu. Krenuo je doduše u dobrom smjeru, no
hodao je brzo, sredinom ceste, ne obraćajući pažnju na promet i ignorirajući
semafore. Iznenadilo me kad sam vidjela kako brzo može trčati.
- Čekajte! - viknula sam glasno, u želji da ga zaustavim. Prolaznici su me
sumnjičavo gledali. Ljetno je sunce pržilo, osjećala sam kako me hvata
vrtoglavica.
Počeo me već i ljutiti. Zbog to malo boli kod zubara nije trebao biti toliko
zlovoljan; bilo bi mu još gore da nismo otišli zubaru, a kad-tad bi taj zub ionako
morao liječiti. Toliko boli čak je i Korjenko mogao podnijeti. Sinulo mi je da sam
i njega trebala povesti s nama. Da sam to učinila, Profesor bi se kao odrasla osoba
možda tako i ponašao. Ipak, ja sam se u potpunosti držala dogovora, čekala sam
ga.
Odlučila sam, pomalo zlobno, da mu neko vrijeme pustim na volju, stoga
usporih korak odustavši od praćenja. Kao i prije, nije reagirao na trubljenje
automobila niti bi ustuknuo pred električnim stupom, samo je nastavljao zureći
naprijed, kao da što prije mora stići kući. Raskuštrane kose, u zgužvanom kaputu,
s te je udaljenosti djelovao još sitnije. Nisam ga mogla izgubiti iz vida jer kad god
bi mu sunce obasjalo figuru, papirići na njemu zasvjetlucali bi, poput šifrirane
poruke koja mi je odavala gdje se nalazi.
Odahnula sam i premjestila suncobran u ruci te pogledala na sat. Pokušala
sam se prisjetiti koliko je otprilike vremena prošlo od njegova ulaska pa do
izlaska iz ambulante. Računala sam na prste: 10, 20, 30 minuta...
Potrčala sam za njim slijedeći svjetlucanje ceduljica, ne brinući se što su mi
sandale gotovo spadale s nogu. A svjetlucanje je skrenulo iza sljedećeg ugla i
potom se izgubilo u gradskim sjenama.

105
 Knjige.Club Books

***

Dok je Profesor bio u kupaonici, slagala sam Matematičke žurnale. Koliko

god se u nagradne zadatke unosio cijelim svojim bićem, toliko je prema njima bio
nemaran, ležali su ovdje-ondje razbacani po stolu. Pokupila sam ih i poslagala po
brojevima, redom od najstarijeg, nakon toga im provjerila sadržaje i na kraju
izvukla brojeve u kojima je, kao dobitnik nagrade za najbolji dokaz, pisalo
Profesorovo ime.
Velika je bila vjerojatnost da ću naići na njegovo ime. Ime dobitnika u kazalu
je pisalo velikim slovima, uokvireno ukrasnim obrubom. Stajalo je uistinu
ponosno i dostojanstveno pa ga je bilo lako uočiti. Dokaz u tiskanom obliku,
doduše, nije više imao onu toplinu koju je imao rukopis, no dobio je više
dostojanstva. Čak je i meni izgledao neoborivim.
U njegovoj je sobi, možda uslijed duge izolacije zidovima tišine, bilo toplije.
Dok sam časopise u kojima se nije on spominjao slagala na kup, još sam jednom
sam pokušala izračunati koliko je vremena moglo proći. Bili smo u čekaonici, a
on je potom ušao u ambulantu, ali bili smo u istoj zgradi; svejedno, nije mi oprez
trebao popustiti samo zato što smo bili pod istim krovom. Bilo kako bilo, njegovo
bi pamćenje trebalo trajati 80 minuta ako sam cijelo vrijeme s njim.
Računala sam i računala, no vrijeme naše razdvojenosti trajalo je manje od
60 minuta.
No i matematičar je samo čovjek, govorila sam sama sebi, dakle ne može baš
uvijek, ciklično, biti točno 80 minuta. Vremenske prilike mijenjaju se iz dan u
dan, to utječe i na nas, a ponekad se i ne osjećamo baš najbolje. A tog je dana
Profesora mučila zubobolja. Nepoznata mu je osoba nešto prtljala po ustima i
živci su mu bili napeti, stoga nije ni čudo da je u 80-minutnoj traci došlo do kvara.
Naslagala sam časopise s njegovim dokazima na pod. Kup mi je sezao gotovo
do struka. Pri pomisli da su Profesorovi dokazi poput dragulja, umetnutih u te
posve obične časopise, ni po čemu različite od drugih, osjetih koliko mi je drag.
Slagala sam ih uredno, jedan po jedan; ta hrpa odavala je koliko je njegove
energije bilo utrošeno na matematiku, no istovremeno je bila i istinski dokaz
da njegovo matematičko znanje, unatoč doživljenoj nesreći, nije bilo izgubljeno.
- Što to radite? - upitao me.
Nisam vidjela kada je izašao iz kupaonice. Promatrao me. Vjerojatno
anestezija nije sasvim popustila jer su mu usne još bile iskrivljene, ali obraz mu
više nije bio natečen. Bio je raspoložen. Čini se da ga više nije boljelo. Kradomice
sam pogledala na zidni sat, željela sam provjeriti koliko je vremena proveo u
kupaonici.
- Slažem časopise.
- Hvala vam, ali niste trebali. Pogledajte samo kolika je ta hrpa. Oni su doduše
teški, znam, no mogu li vas zamoliti da ih bacite u smeće?

106
 Knjige.Club Books

- Koješta. Bacanje ne dolazi u obzir.

- Zašto?
- Zato što ste sve ovo ovdje postigli vi. Vi sami - rekla sam mu.
U nedoumici me pogledao, ali nije ništa odgovorio. Cedulje na njemu bile su
vlažne i gotovo providne od kapljica koje su mu klizile niz kosu.
Već pomalo dosadni cvrčci utihnuli su tijekom dopodneva, samo su Sunčeve
zrake ispunjavale vrt. Usprkos tomu, pozoran bi pogled negdje u daljini iza
planinskog sedla, upravo tamo gdje izlazi Večernjača, otkrio blijedo pramenje
oblaka, kao nagovještaj jeseni.

Nedugo nakon što je Korjenku opet počela nastava Profesoru je stigla

obavijest od Matematičkog žurnala. Njegov je dokaz nagrađen kao najbolji. Bio
je to onaj dokaz na kojemu je naporno radio cijelo ljeto. Ali kao što sam i
pretpostavljala, nije se obradovao. Jedva da ju je i pročitao. Bacio ju je, a ni sjenka
osmijeha nije mu prešla preko lica - bez ijedne riječi.
- To je dosad najviša svota otkad izlazi Đanaru-obu - kazala sam u želji da
mu to naglasim.
Budući da nisam bila sigurna hoću li dobro izgovoriti ime časopisa, skratila
sam ga u Đanaru-obu.
- Da... - uzdahnuo je.
Očito mu to nije puno značilo.
- Sjetite se koliko vam je muke zadao taj problem. Od jutra do mraka
izgubljeni u svijetu brojeva, niste pošteno ni jeli ni spavali. I doslovce ste se
kupali u znoju. Na kaputu vam se još vide bijele mrlje od soli, znate li? -
naglašavala sam gledajući u njega, iako sam znala da su u njegovu pamćenju svi
ti podaci već izgubljeni.
- Ali ja nisam zaboravila. Pamtim i debljinu i težinu tog pisma, kao i svoj
osjećaj ponosa dok sam ga predavala na šalteru.
- Zar stvarno...?
Što god ja rekla, reagirao je tako mlako da me to ljutilo.
Nisam znala odnosi li se podcjenjivanje vlastitih postignuća na sve
matematičare ili je to crta Profesorove osobnosti, no i oni zacijelo žude za slavom
i žele da ih zapaze svi, ne samo matematičari. Matematička znanost upravo se
tako i razvijala. A u Profesorovu slučaju, možda, matematički problemi
nakupljeni u njegovu pamćenju samo čekaju na svoj red.
Bilo kako bilo, nakon što bi izveo dokaz, Profesor je prema njemu bio
iznenađujuće ravnodušan. Kada bi cilj prema kojemu je stremio svim svojim
bićem bio ostvaren, postajao je suzdržan i šutljiv čim bi odigao glavu od
stola. Nije se tužio na žar i trud što ga je uložio i nije se više osvrtao. Provjerio bi
još je li izvedeni dokaz dobar, nakon toga bi u tišini nastavljao dalje.

107
 Knjige.Club Books

Nije bilo tako samo s matematikom. Jednako se ponašao i kad je Korjenka

odveo u bolnicu ili kad ga je svojim tijelom zaštitio od faul-loptice. Nije znao
prihvatiti našu zahvalnost. I to ne zbog možebitne tvrdoglavosti ili mrzovolje,
nego mu jednostavno nije bilo jasno čime to zaslužuje zahvalnost.
Ono što bi učinio smatrao je beznačajnim; ako to može on, smatrao je da
može i bilo tko drugi. Tako je sam sebi Profesor uvijek govorio.
- Imat ćemo proslavu.
- Proslavu? Nije potrebno.
- Osvojili ste nagradu, a radost je dvostruko veća ako je proslavimo zajedno.
- Ne želim ništa slaviti. Ja sam samo zavirio u Božje spise i iz njih nešto malo
prepisao.
- Nećemo tako, proslavit ćemo. Sve da vi to i ne želite, proslavit ćemo ja i
Korjenko.
Na spomen Korjenkova imena Profesorov se stav promijenio.
- Tako ćemo, proslavit ćemo zajedno i Korjenkov rođendan, to je 11. rujna.
Bit će mu drago što ste i vi s nama.
- A koji mu je rođendan?
Moja je strategija djelovala. U hipu se zainteresirao za slavlje.
- Jedanaesti.
- Jedanaesti...
Profesor se nagnuo, nekoliko puta zatreptao i počešao se po glavi, pri čemu
je nešto prhuti palo na stol.
- To je krasan prosti broj, posebno lijep i među prostim brojevima. A to je i
broj na Murayaminu dresu. Zar nije lijep?
Rođendan je jedanput godišnje i imamo ga svi, pa sam mislila da to nije ništa
posebno i da se ne može usporediti s nagrađenim matematičkim dokazom; ali
nisam to rekla naglas, samo sam se mirno složila.
- U redu, slavit ćemo. Djeci je potrebno slavlje. U tome se ne može pretjerati;
dijete treba tortu, svijeće, prijatelje da mu čestitaju, i ono je sretno. To je barem
lako, zar ne?
- Da, baš kao što kažete.
Uzela sam flomaster i na kuhinjskom kalendaru zaokružila 11. rujna tako
velikim krugom da čak ni najrastresenijoj osobi ne bi mogao promaknuti, a
Profesor je napisao novu cedulju: 11. 9. (petak), Korjenkov rođendan. Teškom je
mukom uspio i za nju naći malo mjesta među ostalima, odmah ispod najvažnije
cedulje na grudima.

Dogovorila sam se s Korjenkom da ćemo Profesoru kao poklon kupiti

bejzbolske karte s Enatsuom. Dok je Profesor drijemao, potajno sam s police u

108
 Knjige.Club Books

kuhinji uzela onu kutiju za kekse i pokazala je Korjenku. Njegov je interes bio
očit; sjeo je na pod i izvlačio ih, jednu po jednu, zaboravivši da je to Profesoru
trebala ostati tajna, pa ih preokretao, gledao im poleđinu i uzdisao.
- Pazi da ih ne saviješ ili uprljaš, Profesoru su dragocjene - upozorila sam ga,
ali on me nije čuo.
To mu je bio prvi izravni susret s bejzbolskim kartama. Vjerojatno ih je vidio
kod prijatelja, znao da postoje. No mislim da ih je podsvjesno čak i izbjegavao,
nije bio dijete koje bi od majke zahtijevalo da mu ispuni neku njegovu želju,
pogotovo ako se ta želja ticala samo njega samoga.
Ali kad je pred sobom ugledao Profesorovu kolekciju, povratka više nije bilo.
Pred njim se otvorio još jedan bejzbolski svijet, drugačije vrste od stvarnoga, ali
isto tako prepun draži. A te male karte izgledale su mu poput anđela čuvara koji
se brinu za bejzbol na radiju i na stadionima.
Oštrina zaustavljenih trenutaka na fotografijama, trijumfalno zabilježeni
veliki trenuci, epizode koje su obećavale - sve to bilo je u njegovoj ruci; pravilni
pravokutni oblici u prozirnim plastičnim vrećicama koji su svjetlucali na suncu.
Karte su ga očarale. A zamišljajući još koliko je truda i zadovoljstva Profesor
uložio u to da sastavi tu kolekciju, bio je potpuno opčinjen.
- Pogledaj ovog Enatsua ovdje! Vide se čak i kapljice znoja u zraku.
- A pogledaj Backquea. Kako su mu duge ruke!
- I ova je dobra. Ta je iz posebne serije.
- A tek ova, fenomenalna je! Kada je gledaš prema svjetlu, pojavi se
trodimenzionalni Enatsu.
Razgledavao ih je tako jednu po jednu i s oduševljenjem komentirao,
očekujući od mene da se složim s njim.
- U redu. A sada ih lijepo pospremi.
Uto se iz kuhinje začu škripa naslonjača. Već je bilo Profesorovo vrijeme da
ustane.
- Sljedeći put zamolit ćemo Profesora i na miru ih pogledati. Pazi da ne
pogriješiš redoslijed, razvrstane su točno po grupama.
Nisam to još ni izrekla do kraja, a metalna kutija - mahom zbog neočekivane
težine a mahom zbog dječakova uzbuđenja koje nije jenjavalo - tresnu o pod. Bio
je to prodoran zvuk. Ipak, zahvaljujući tomu što su karte bile čvrsto zbijene, malo
ih se oštetilo, unatoč snažnu udarcu; no jedan se dio, i to uglavnom igrači druge
baze, razasuo po podu.
Požurih vratiti karte u njihovo prvobitno stanje. Srećom, nije bilo nijedne
kojoj se plastični uložak potrgao ili puknuo. Međutim, Profesorova je kolekcija
bila tako savršeno složena u kutiji, da se činilo kako već i sitni pomak mjesta
nepovratno remeti sveukupni red. Zato smo se još više užurbali.

109
 Knjige.Club Books

Profesor se svaki čas mogao probuditi. Iako sam zapravo i znala kako bi on
rado udovoljio Korjenkovoj molbi da ga ovaj to samo zamoli, te da nije bilo
potrebe tajiti što radimo, u slučaju bejzbolskih karata u kutiji iz nepoznatog sam
se razloga skanjivala. A tim ustručavanjem samo sam izazivala nevolju. Umislila
sam da će Profesoru možda biti mrsko da netko gleda njegove stvari, kao što bi
bilo kakvom dječaku koji je dobro sakrio svoju tajnu.
- Shirasaka počinje sa shi, dakle stavljam ga iza Minorua Kamate.
- A kako se ovo čita?
- Piše, čitaj izgovor; Yasuji Hondo. Tu kartu stavljaš puno dalje, straga.
- Znaš li za njega, mama?
- Ne znam. No s obzirom na to da je tu na karti, očito je važan igrač. Ali to
nam sada nije ni bitno, moramo požuriti.
Svojski smo prionuli slaganju karata, stavljajući ih jednu po jednu na mjesta
koja im je odredio Profesor; no dok smo to radili, iznenada sam, u trenutku dok
sam u ruci držala kartu Yasujija Honde, uočila da kutija ima dvostruko dno. Ono
je, naspram visine kutije, bilo preduboko.
- Čekaj malo... - zaustavili Korjenka.
Uvukla sam prst u mali razmak u bloku karata s igračima druge baze. Nije
bilo nikakve sumnje; kutija je imala dvostruko dno.
- Ima nešto? - upita me on sumnjičavo.
- Sve je u redu. Prepusti to meni.
Moje ustručavanje odjednom iz nekog razloga iščeznu, postadoh odvažna.
Uzela sam iz ladice Korjenkova stola ravnalo, umetnula ga i pridignula dno,
pazeći pritom da se karte ne rastresu.
- Evo pogledaj, tu ispod karata ima još nešto. Ja ću i dalje tako držati, a ti
izvuci to što je ispod.
- Razumijem.
Uvukao je prstiće u uzani procjep i bez problema izvukao sadržaj dna. Nekih
stotinjak stranica na engleskom jeziku, natipkanih pisaćom mašinom i uvezenih,
s amblemom fakulteta na koricama, po svemu sudeći bile su Profesorov dokaz.
Njegovo je ime bilo natipkano čvrstim gotičkim slovima, a godina na tom radu
bila je 1957.
- Matematički problem koji je Profesor riješio.
- Čini se da je tako.
- Ali zašto ga ovako skriva? - nije se mogao dovoljno načuditi Korjenko.
Brzo sam oduzela 1957 od 1992. Profesor je tada imao 27 godina. Iz dnevnog
se boravka više ništa nije čulo, škripa naslonjača utihnula je.
S kartom Kinga Motoyashikija u ruci listala sam Profesorov rad. Odmah mi
je bilo jasno da ga je jednako pomno čuvao kao i bejzbolske karte. Godine su,

110
 Knjige.Club Books

doduše, na papiru i slovima ostavile očekivani trag, ali nije bilo nikakvog traga
da ih je netko imao u rukama; bez nabora na stranicama, svinutih uglova ili
umrljanih mjesta, bile su navlas u istom stanju kao i bejzbolske karte. Tekst je bio
otipkan umješno i bez greške, uvez precizan na milimetar, uglovi posloženi pod
pravim kutom, papir ugodan pod prstima; čovjek bi pomislio da čak ni oporuka
kakvog kralja ne bi mogla biti spremljena s toliko topline.
Povodeći se za primjerom ruku koje su s toliko pažnje dirale te stranice, a
poučena maloprijašnjom Korjenkovom nezgodom, bila sam krajnje oprezna.
Unatoč prekinutom dugogodišnjem snu, otmjenost Profesorove teze ostala je
nepromijenjena, neoskvrnuta bilo mirisom keksa, bilo težinom karata.
Jedino što sam mogla razumjeti bio je prvi redak na prvoj stranici: 1.
poglavlje. Listajući dalje, u više sam navrata naišla na riječ koju sam znala: Altin.
Sjetila sam se da nam je Profesor, kad smo se ono vraćali od brijača,
objašnjavao Altinovu pretpostavku na tlu u parku, pišući grančicom; a kad sam
uzgred spomenula broj 28, tumačio nam je i zašto se on smatra savršenim brojem.
A prisjetila sam se i latica trešnje koje su lepršale uokolo.
Uto odnekud iz stranica ispade crno-bijela fotografija. Podigne je Korjenko.
Prikazivala je Profesora kako sjedi na djetelinom obrasloj riječnoj obali,
ispruženih nogu i škiljeći na jarkome suncu. Djelovao je opušteno. Bio je zgodan
i vrlo mlad. I tada je bio jednako odjeven, u svom kaputu; nepotrebno je i reći da
na njemu nije bilo nijedne cedulje. Osjećalo se da je to izuzetno sposoban čovjek.
Uz njega je, privijajući se, sjedila neka žena. Ispod prozračno raširene suknje
virili su joj samo vršci cipela, a vrat je sramežljivo priklonila prema Profesoru.
Iako im se tijela nigdje nisu dodirivala, bilo je očito da su u prisnoj vezi, i unatoč
proteklim godinama, nije bilo sumnje da se radilo o Udovici.
Osim Profesorova imena i 1. poglavlja postojalo je još nešto što sam mogla
pročitati; napisano krasopisom, jedini tekst na japanskom, koji je kao prethodnica
krasio početak dokaza:
Za N, moju vječnu ljubav
da je nikada ne zaboravim

Iako smo bili odlučili da Profesoru kao poklon kupimo bejzbolske karte
Enatsua, kada smo krenuli u potragu, pokazalo se da to i nije tako jednostavno.
Naime, Profesor je već imao cijelu kolekciju iz vremena do 1975., kada je Enatsu
igrao u Tigersima. A u kasnijem, novome izdanju, postojale su uglavnom karte iz
razdoblja njegova transfera u drugu momčad. Nije, naravno, dolazilo u obzir da
Profesoru poklonimo njegova igrača u dresu Nankaija ili Hirošime.
Za početak smo kupili časopis o bejzbolskim kartama; doduše, nisam imala
pojma da tako nešto postoji. Proučili smo koliko ih vrsta ima, koliko koštaju i
gdje se mogu nabaviti. Raspitali smo se ujedno i o povijesti karata i navikama
kolekcionara, i o tome kako se čuvaju. Preko vikenda, ciljajući kioske s

111
 Knjige.Club Books

časopisima koji su na posljednjoj stranici imali te karte, obišli smo ih sve koje
smo stigli, ali bezuspješno.
Svi kiosci s kartama bili su smješteni pored lihvarskih ili proročkih ureda, ili
detektivskih agencija, unutar kakve oronule zgrade. One su bile takve da je već
sama vožnja liftom izazivala tjeskobu; međutim, već s prvim korakom u radnju s
kartama, to bi za Korjenka postao raj. Pred očima mu se prostirao svijet u kojemu
je bilo bezbroj Profesorovih kutija.
Pogled mu je vrludao s karte na kartu, a kad se malo primirio, posvetili smo
se traženju Yutake Enatsua. Odjeljak s njegovim kartama bio je naročito bogat.
Uz klasifikaciju po timu, periodu igranja i poziciji u igri, kao i u svim drugim
radnjama, zauzimao je i zasebno mjesto, uz Nagashimu i Oa.
Obilazili smo te radnje. Smjestivši se ispred Enatsuova odjeljka pregledavali
smo karte jednu po jednu, ja s jedne i Korjenko s druge strane. Možda se baš u
sljedećoj karti skriva ona koju još nismo vidjeli, Enatsu kakvoga priželjkujemo.
Pregledavanje karata u takvu iščekivanju iziskivalo je ustrajnost, nalikovalo je
istraživanju bez kompasa kroz šumu u koju ne prodire svjetlost. Ali nismo
jadikovali, već naprotiv, malo-pomalo shvatili smo kako treba tražiti. Time smo
postali umješniji, a i brže napredovali.
Prvo bismo kažiprstom i palcem izvukli jednu kartu, pa ako je bila jedna od
onih u Profesorovoj kutiji, odmah bismo je vraćali; no ako je bila drugačija,
pomno bismo proučili zadovoljava li uvjete koje tražimo. Provjere su bile
trenutačne i slijedile su jedna za drugom. Ali koju god uzeli, ili nam je bila već
poznata, ili je na njoj Enatsu nosio drugu uniformu, ili je to bila karta s podacima
o njegovim transferima. Shvatili smo također da su crno-bijele karte iz Enatsuova
ranog perioda vrijedne i jako skupe, što nam je otežavalo stvar. Kad bi se moji i
Korjenkovi prsti u sredini reda sudarili, oteo bi mi se uzdah; još je jedna
šansa otpala.
Premda smo se u prodavaonicama zadržavali dugo, a na kupnju nismo
potrošili ni novčića, prodavači nisu djelovali mrzovoljno. Kad bismo im rekli da
tražimo karte s Enatsuom, ljubazno bi nam donijeli sve što imaju i tješili bi nas
kad bi vidjeli naše razočaranje ponuđenim. Na posljednjem smo mjestu dobili čak
i savjet.
Prodavač nam je rekao da potražimo karte koje je jedna tvornica slatkiša
1985. stavila u opticaj gratis uz kupnju čokolade. Obično su se karte mogle
nabaviti samo uz slatkiše, ali 1985. tvornica je obilježavala pedesetu
obljetnicu osnutka, pa je u to ime izdala premiju karata. A kako su te godine
Tigersi osvojili naslov prvaka, njegovi su igrači posebno dobro obrađeni.
- Što je to premija? - upita Korjenko.
- Karte s originalnim potpisom igrača, ili s dodanim hologramom, ili
sastruganim komadićem udaračeve palice koji je umetnut u kartu. U Enatsuovu
slučaju, budući da se on 1985. bio već povukao iz igre, ponovo su izdane karte s

112
 Knjige.Club Books

njegovom rukavicom. Imao sam ih svega jednom. Ali odmah su se prodale, jako
su tražene.
- Karte s rukavicom? Kakve su to karte? - nastavljao je s pitanjima Korjenko.
- Izrezali su rukavicu u komadiće i umetali ih u karte.
- Od rukavice koju je stvarno koristio Enatsu?
- Naravno. Izdavanje karata odobrava Japansko sportsko udruženje, pa o tako
nečemu sigurno ne bi lagalo. Bilo kako bilo, malobrojne su i teško se mogu naći.
Ali nemojte odustati. Negdje u svijetu oko nas zacijelo postoje. Ako dobijem
koju, odmah ću vas nazvati. Enatsu je i moj igrač. Prodavač hitro zadigne obod
Tigers kape i pogladi Korjenka po glavi.
Bližio se 11. rujna. Rekla sam Korjenku da je sasvim u redu ako promijenimo
plan i Profesoru poklonimo nešto drugo, ali to nije prošlo. Pošto-poto htio je da
to budu bejzbolske karte.
- Ako na pola puta odustanemo, ne možemo doći do savršenog rješenja.
Tako je on razmišljao. Naravno, najvažnije je bilo obradovati Profesora; ali
činjenica je bila da je i on sam jako uživao u toj zbirci. Osjećao se poput pustolova
koji luta po svijetu u potrazi za jednom kartom.
U kuhinji Profesor je neprestance pogledavao na kalendar. A kadikad bi
otišao i do zida te prstom prelazio po krugu kojim sam označila 11.9. Cedulja na
njegovim grudima čvrsto se držala. Profesor se na sebi svojstven način trudio da
ne zaboravi Korjenkov rođendan.

On nije znao da smo mi vidjeli njegovu kutiju. Još neko vrijeme, tada, oči mi
bijahu prikovane za naslovnicu njegove radnje. Zurile su u tekst: Za N, moju
vječnu ljubav, da je nikada ne zaboravim. Bio je to nesumnjivo Profesorov
rukopis. A za njega vječnost nije imala uobičajeno značenje; bila je to vječnost
kao u matematičkih teorema, koji su vječni.
Ali Korjenko me brzo dozvao u stvarnost.
- Uvuci ravnalo, mama, i napravi malo mjesta da to vratimo - rekao je uzevši
radnju iz moje ruke i stavio je na dno kutije. Učinio je to žurno, ali ne i grubo,
kao da se samom sebi zavjetovao da će čuvati tu tajnu.
Pospremio je karte sve do jedne. Ništa nije izazivalo sumnju da ih je netko
dirao; rubovi su se uredno poklapali, dno više nije bilo ulubljeno, bile su
razvrstane po fonetskom redu. Ipak, usprkos tomu, nešto je bilo drugačije.
Otkad sam otkrila da je matematički dokaz, posvećen N, pokopan u mračnom
podzemlju, to više nije bila tek lijepa zbirka bejzbolskih karata; bio je to lijes u
kojemu je ležalo Profesorovo pamćenje. Spremila sam kutiju na policu, duboko.
Neka počiva.

113
 Knjige.Club Books

***

Premda smo ipak gajili malo nade, telefon nije zazvonio. Korjenko je ulagao
posljednje napore; pisao u rubriku čitatelja časopisa, pitao prijatelje, pa i njihovu
stariju braću. A ja sam razmišljala o poklonu za Profesora u slučaju da ne nađemo
karte. Da ne bi bilo prekasno, u tajnosti sam pripremila rezervni dar. Dugo mi je
trebalo da odlučim hoće li to biti bilježnica, spojnice, papiri ili košulja...
Profesoru je trebalo malo, a bilo mi je tim teže što se o tome nisam mogla
dogovarati s Korjenkom.
Pale su mi na um cipele. Profesoru trebaju cipele; da uvijek, kad god to poželi,
može bilo kamo slobodno odšetati. Cipele na kojima nema plijesni.
Sakrila sam poklon u ormar, sasvim straga, kao što sam to nekada činila s
Korjenkovim darom. Poklonit ćemo mu cipele sve da i dobijemo karte, a njih
ćemo potajice ubaciti u kutiju.
Iskra nade došla je iz neočekivanog pravca. Otišla sam u Akebono po plaću i
tamo srela kolegicu s posla, čija je majka nekada vodila trgovinu mješovitom
robom. Ona se prisjetila da je kod nje vidjela bejzbolske karte koje su se uz
kupnju slatkiša davale gratis. Budući da je i predsjednik slušao razgovor, naravno
da nisam spomenula proslavu ni za Profesora ni za Korjenkov rođendan, rekla
sam samo da dječak silno priželjkuje te karte, a ja ne znam gdje ih mogu naći. Na
to se javila ta žena s pričom o bejzbolskim kartama odbačenima u skladištu. Ali
nije bila sasvim sigurna.
Nadu mi je održavala činjenica da je njena majka, zbog poodmakle dobi,
zatvorila radnju baš 1985. U studenom te godine dotična se čokolada prodavala
osobama treće dobi kao namjenski međuobrok na putovanjima. Smatrajući da toj
populaciji karte ne trebaju, njena je majka izvadila tanke gratis karte, jednu po
jednu, iz crnih vinilnih vrećica prilijepljenih na dno kutije. Planirala ih je ponuditi
dječjim izletničkim grupama u proljeće. Poznato je da se gratis dodatku više
vesele djeca nego odrasli. Nejasno je, doduše, je li ona znala da se radi
o bejzbolskim kartama, ali njena je procjena bila ispravna. Međutim, budući da
se u prosincu razboljela i morala zatvoriti radnju, narudžbe za dječji izlet nije
bilo. Tako se dogodilo da je, u dugome snu, u skladištu ležalo gotovo stotinjak
karata.
Iz Akebona smo odmah otišle k njoj. Dobila sam tešku, prašnjavu kartonsku
kutiju. Ponudila sam joj da to platim, no dobrodušna me žena glatko odbila.
Usudivši se prešutjeti joj kako bi za te karte, da ih odnese u radnju s kartama,
mogla dobiti više no što je cijena čokolade, zahvalno sam ih prihvatila.
Čim sam se vratila kući, bacila sam se s Korjenkom na posao. Ja sam rezala
vrećice, a Korjenko provjeravao sadržaj; ništa više od toga. No uskladivši dah i
izbjegavajući nepotrebne pokrete, napredovali smo prema svom cilju. Izvježbali

114
 Knjige.Club Books

smo se u prepoznavanju karata, Korjenko im je već pod prstima mogao odrediti

vrstu.
Igrači su se pojavljivali jedan za drugim: Oshita, Hiramatsu, Nakanishi,
Kinugasa, Boomer, Oishi, Kakefu, Harimoto, Nagaike, Horiuchi, Arito, Bass,
Akiyama, Kadota, Inao, Kobayashi, Fukumoto... Bilo je i trodimenzionalnih
karata, kao i onih s potpisima igrača, a i zlatno svjetlucavih, baš kao što nam je
rekao prodavač. Korjenko je vjerojatno mislio da će brže postići cilj ako se
usredotoči na posao te više nije pri svakoj klicao od oduševljenja ili coktao
jezikom od razočaranja. Crne plastične vrećice ležale su razbacane uokolo, a
uskoro se i snop karata u Korjenkovoj ruci beživotno srušio između nas. Kad
god bih posegnula rukom u kartonsku kutiju, zapahnuo bi me vonj plijesni, no
vjerojatno zbog promijenjenog mirisa što ga je čokolada dobila uslijed stajanja u
kartonskoj kutiji.
Počeli smo gubiti nadu kad smo pregledali više od polovine karata; štoviše,
pitali smo se i radi čega to radimo, što to uopće tražimo. Sve mi je manje to bilo
jasno. Barem meni.
Bilo je previše igrača. Nije to bilo ni čudno, jer svaki je tim bio sastavljen od
devet igrača; bile su i dvije lige - Centralna i Pacifička - i k tomu bejzbol se u
zemlji igra već više od pedeset godina. Za Enatsua smo, naravno, znali da je
izvrstan igrač. Ali ima i drugih velikih igrača, poput Sawamure, Kanede ili
Egawe; oni također imaju svoje fanove, a fanovima trebaju njihove karte. I zato,
iako je pred nama bilo toliko karata, sve da i ne nađemo onu jednu koju smo
stvarno željeli, nije nas to smjelo ljutiti. Nije potrebno. Neka samo Korjenko bude
zadovoljan. Imam skriven poklon u ormaru. Ništa osobito vrijedno, ali skuplje od
bejzbolske karte; cipele, jednostavnog dizajna, a po svemu sudeći i udobne za
nošenje, koje će se Profesoru sigurno svidjeti.
- Ah! - kratkim se uzvikom iznenada oglasi Korjenko. Glas mu je bio kao u
zrela čovjeka koji je upravo pronašao odgovor na tešku mozgalicu, ili koji je u
kratkom roku riješio zahtjevni dijagramski zadatak; glas tako hladan i staložen,
da nekoliko trenutaka nisam ni primijetila da u ruci drži kartu koju smo tražili.
Nije uskliknuo, nije poskočio u zrak, nije se došao priviti uz mene. Činilo se
da je nekoliko trenutaka htio Enatsua promatrati tako sam. Zato ništa nisam
govorila. Bila je to karta s komadićem Enatsuove rukavice iz limitiranog izdanja
premije iz 1985. Još su nas dva dana dijelila do proslave.

115
 Knjige.Club Books

10

Bila je to lijepa proslava. Od svih na kojima sam dosad bila urezala mi se u

sjećanje kao najljepša. Nije bilo raskoši ni sjaja, po čemu je bila slična proslavi
Korjenkova prvog rođendana u domu za nezbrinute majke s djecom, proslavama
njegova trećeg, petog i sedmog18 rođendana, kao i božićnoj proslavi kod bake. Ne
znam zaslužuju li takvi dani uopće naziv proslave, no Korjenkov 11.
rođendan bio je poseban već samim time što je na njemu bio prisutan i Profesor;
a također i zato što je ta večer bila ujedno i posljednja koju smo proveli s
Profesorom.
Pričekala sam da se Korjenko vrati iz škole, da svi budemo na okupu, te
započela s pripremom za proslavu. Dok sam ja bila zaposlena jelom, Korjenko je
brisao pod i prema mojim uputama obavljao još neke sitne poslove, a Profesor je
izvadio glačalo i glačao stolnjak.
Nije zaboravio na Korjenkov rođendan. Čim je shvatio da sam ja domaćica i
majka djeteta imenom Korjenko, pokazao je prstom na datum označen krugom:
- Danas je 11. - i zanjihao ceduljom na svojim grudima kao da zbog toga
očekuje pohvalu.
Nije mi prvobitno bila namjera pitati ga da izglača stolnjak. S obzirom na
njegovu nespretnost, smatrala sam kako je sigurnije da to učini Korjenko, a da
slavljenik, kao i obično, samo bezbrižno sjedi u naslonjaču. Ali on je rekao da bi
i sam želio nekako pripomoći.
- Ako se i dijete trudi i pomaže, kako bi se odrasla osoba mogla izležavati?
Takve sam riječi mogla od njega i očekivati, ali iznenadilo me što je donio
glačalo i stolnjak. Zbunila me već i sama činjenica da zna gdje se glačalo nalazi.
No kad je iz kuta ormara izvukao još i stolnjak, bila sam kao opčinjena. Nakon
više od pola godine, koliko radim u toj kući, prvi sam put vidjela da u njoj postoji
i stolnjak.

jap. Shichi-go-san (7 - 5 - 3), svečanost za dijete na njegov treći, peti i sedmi rođendan, kad
18

mu roditelji oblače lijep kimono i odlaze u hram. (nap. prev.)

116
 Knjige.Club Books

- Nema dobre proslave bez čistog, izglačanog stolnjaka, zar ne? A ja sam
dobar u tome.
Stolnjak je bio sav zgužvan. Bilo je očito da je na polici ormara, zaboravljen,
dugo ležao.
Vrućina je popustila, zrak bijaše suh i prozirno čist; a sjena, koju je glavna
kuća bacala na vrt bila i oblikom i dubinom drugačija. Drugačije su bile i boje
lišća na stablima. Iako je tu i tamo još bilo svjetla, Večernjača i mjesec već su se
plaho pomaljali, a oblaci svakim časom mijenjali svoj oblik. Nisko uz stabla,
stidljivo se prikradajući, mrak je danjem svjetlu ostavio još malo vremena. To mi
je bio najdraži dio dana.
Profesor je postavio dasku za glačanje pored naslonjača i ne oklijevajući ni
časka, započeo s radom. Već po načinu kako je izvukao kabel, uključio aparat i
namjestio temperaturu vidjelo se da zna taj posao. Raširio je stolnjak pa ga je
onako otprilike - slažući pregibe redom, jedan na drugi, kao što i dolikuje
matematičaru - razdijelio na šesnaest podjednakih dijelova.
Najprije ga je dvaput navlažio prskalicom, potom provjerio je li glačalo
možda prevruće i konačno ga položio na prvi pregib stolnjaka. Čvrsto držeći
ručku klizio je glačalom, čak u stanovitom ritmu, i pažljivo, da ne ošteti materijal;
nabore je provjeravao skupljenih obrva, raširenih nosnica i očiju prikovanih o
stolnjak. Radio je precizno i samopouzdano, u tome je bilo i ljubavi. Glačalo je
klizilo održavajući kut i brzinu glačanja logikom najvećeg učinka, a uz najmanji
trud.
Oboje smo, i ja i Korjenko, morali priznati da nema osobe koja bi u tom poslu
bila bolja od Profesora. Pogotovo ako se uzme u obzir i to da se radilo o čipkastom
stolnjaku.
Svi smo imali neko zaduženje, svi smo bili uspuhani od posla i osjećali to isto
kod drugih. Obavljajući tako sitne radove, gledali smo kako se malo-pomalo naš
posao primiče kraju, i to nas je ispunilo neočekivanom srećom. Miris pečenja iz
pećnice, šum kapljica vode s krpe za pod, isparavanje iz glačala, sve se to oko nas
stapalo u sveobuhvatno osjetilno jedno.
- Danas igraju Hanshin Tigers i Yakult. - To je naravno rekao Korjenko.
- Ako pobijede, izbit će navrh.
- A hoće li pobijediti?
Isprobala sam juhu i zavirila u pećnicu.
- Mislim da hoće - odlučnije no ikad izjavi Profesor. - Pogledajte Večernjaču!
Izgleda kao da joj nedostaje donji rub, a kažu da to znači da će se dogoditi nešto
dobro. To je dokaz da će pobijediti i osvojiti zastavicu.
- Ma kako? Ako nema stvarne pobjede, dakle bodova, to je samo gađanje na
slijepo.
- Opejils an enjađag.

117
 Knjige.Club Books

- Izvrćete riječi naopačke, nije fer!

No koliko god ga Korjenko gnjavio, to nije ometalo ritam glačanja i posao se
primicao kraju, posljednjem pregibu stolnjaka. Korjenko se zavukao ispod stola
i brisao noge stolica i unutarnji dio stola, mjesta koja se rijetko čiste, dok sam ja
razgledavala ormar s posuđem u potrazi za tanjurom prikladnim za serviranje
pečene govedine. Kadikad bi mi pogled skrenuo i prema vrtu, a svaki je
put svjetlost bila primjetno bljeđa.

Na samome kraju, kad smo već mislili da smo gotovi i da proslava može
početi, otkrili smo jedan propust. Ništa strašno, ništa zbog čega bi se trebalo
brinuti, a lako se moglo popraviti. Krivnja za to nije bila ni na kome od nas,
no ako bi je već trebalo tražiti, bila je na radnici u pekari koja je u kutiju s tortom
zaboravila staviti svjećice.
Kako torta nije bila dovoljno velika za 11 svjećica, naručila sam jednu deblju
i jednu tanju svijeću. Ali kad sam iz hladnjaka izvadila kutiju s tortom, u njoj ih
nisam našla.
- Kakva je to rođendanska torta bez svijeća? Prežalosno. Ne može nešto ni
zaželjeti ako ne puše u svijeće.
Profesor je zapeo za svijeće više od samog Korjenka koji je u njih trebao
puhati. Izgubio je nešto od svoje smirenosti; ipak, ne toliko da bi to moglo
pokvariti našu proslavu. Svi smo bili zadovoljni obavljenim poslom i ispunjeni
radosnim iščekivanjem finog jela i poklona.
- Idem u pekaru po svjećice - rekoh skidajući pregaču, no Korjenko me
prekine.
- Idem ja! Ja sam brži. - Nije još to ni dorekao, a već je bio vani.
Trgovački kvart nije bio daleko, sunce još nije zašlo, nije bilo razloga za
brigu. Zatvorila sam kutiju s tortom i privremeno je vratila u hladnjak, a Profesor
i ja sjeli smo za stol i čekali Korjenkov povratak.
Stolnjak je izgledao kao nov. Iako se glačanje, s obzirom na to koliko je bio
zgužvan, činilo uzaludnim trudom, sad više nije bilo nijednog nabora, dapače, i
svaka je očica na čipki dolazila do izražaja. A time je običan i
neugledan kuhinjski stol pretvoren u elegantnu i vrijednu stvar. Boca od jogurta
s poljskim cvijećem koje sam nabrala u vrtu, a ni ime mu nisam znala, davala mu
je dovoljno živopisnu notu. Žlice, vilice i noževi, onako uredno poslagani,
nisu doduše pripadali istom kompletu, no ako se pred tim zažmiri, opći je dojam
bio prilično upečatljiv.
Jelo je naspram stolnjaka bilo posve obično. Koktel od kozica, pečena
govedina, pire-krumpir, salata od špinata i slanine, krem-juha od graška i voćni
punč, sve omiljena Korjenkova jela; no ni u što nisam stavila mrkvu, koju
Profesor nije volio. Nije bilo posebnih umaka ni mašte u serviranju, bilo je to tek
jednostavno jelo, ali fino je mirisalo.

118
 Knjige.Club Books

Ne znajući što bismo drugo u međuvremenu, ja i Profesor pogledali smo se i

samo razmijenili osmijehe. On se nakašljao, izravnao rub kaputa te ispravio
držanje, kao da proslava samo što nije počela.
U sredini stola, baš ispred mjesta gdje je sjedio Korjenko, bio je malen prazan
prostor; mjesto za tortu. Gledali smo u nj.
- Kasni, čini se - oklijevajući promrmlja Profesor.
- Ne bih rekla. Ne kasni - odgovorila sam.
Ali već sama činjenica da je Profesor gledajući na sat izrekao nešto što se tiče
vremena, u najmanju me ruku iznenadila.
- Nije prošlo još ni deset minuta.
- Zaista?
Upalila sam radio da mu zaokupim misli, upravo je počela utakmica Tigersa
i Yakulta. Ponovo smo pogledali u prazno mjesto za tortu.
- Koliko je sada prošlo?
- Dvanaest minuta.
- Ne kasni li previše?
- Sve je u redu, nema razloga za brigu.
Palo mi je na pamet da sam tu rečenicu, otkad radim kod njega, ponovila već
bezbroj puta: sve je u redu, nema razloga za brigu. Kod brijača, pred kabinetom
za rendgen u klinici, ili u autobusu na povratku s utakmice. Nekad sam ga tješila
pogladivši ga po leđima, a nekad sam činila to isto, ali po ruci. No jesam li ga
ikad, makar i jedanput stvarno utješila? Njegova se bol nalazila negdje drugdje.
A kako nisam znala gdje, nisam mu mogla pomoći.
- Brzo će se vratiti. Ništa ne brinite.
Ali moje riječi nisu ništa promijenile.
Što se više mračilo, njegov je nemir samo rastao. Pogledavao je na sat svakih
tridesetak sekundi i neprestano poravnavao rub kaputa. Na taj mu je način palo i
nekoliko cedulja, ali to nije primijetio.
Iz radija se začuše usklici. U drugom dijelu prvog inninga Paciorek je
pravovremenim pogotkom postigao prvi bod za Tigerse.
- Koliko je minuta prošlo?
Vrijeme proteklo između pitanja bilo je sve kraće.
- Zacijelo se nešto dogodilo. Što god to bilo, previše kasni.
Naslonjač je nemirno škripao.
- U redu, idem pred njega - nagnula sam se i pogladila ga po leđima. - I ništa
ne brinite, sve će biti u redu.

Korjenka sam našla na ulazu u trgovački kvart. Profesor je s pravom bio

zabrinut. Pojavio se problem; radnja u koju je išao bila je već zatvorena, ali on se
119
 Knjige.Club Books

snašao. Otišao je do pekare na drugoj strani stanice, rekao da mu trebaju svjećice

i dobio ih. Trčeći smo se vratili Profesoru.
Kada smo stigli, odmah smo primijetili da je stol nekako drugačiji. Cvijeće u
boci od jogurta još je bilo svježe, na radiju je svirala himna Tigersa, na kup
naslagani tanjuri, pripremljeni za serviranje, sve je izgledalo isto. Ali to nije bio
stol kakav smo ostavili na odlasku. U samo toliko vremena, koliko je trebalo da
se donesu dvije svijeće, nešto se pokvarilo. Na onom malom mjestu za
rođendansku tortu, koje smo Profesor i ja još do maločas bili promatrali, sada je
ležala raspadnuta masa.
Profesor je s praznom kutijom u ruci nepomično stajao. Nad leđima mu je
ledbio sumrak.
- Samo sam htio da sve bude spremno, da odmah možemo jesti - promrmljao
je, kao da se obraća praznoj kutiji.
- Žao mi je, ne znam što bih rekao. Ne može se više popraviti, uništena je.
Odmah smo mu prišli, postupivši onako kako nam se učinilo najprikladnijim
da ga utješimo. Korjenko mu je kutiju odvojio iz ruku, te kao da mu želi reći da
u njoj nije bilo ništa važno, grubo je stavio na stolicu. A ja sam stišala radio i
upalila svjetlo u kuhinji.
- Nepopravljivo, kakva je to riječ? Nemojmo pretjerivati. Ništa strašno, ništa
zbog čega bi trebalo očajavati.
Odmah smo se dali na posao. U takvim slučajevima trebalo je Profesoru
oduzeti vrijeme za razmišljanje, nismo smjeli oklijevati ili zastajkivati. Trebalo
je odmah djelovati i na što neupadljiviji način povratiti prvobitno stanje.
Torta je, čini se, iskliznula nakoso jer je samo napola bila izvan kutije, no
ostatak je bio gotovo netaknut. Čak je i čokoladni natpis na torti: Profesor i
Korjenko, iskrene čest... ostao djelomično čitav. Bilo kako bilo, podijelila sam je
u tri dijela, nožem popravila premaz od šlaga; zatim uspravila jagode, porušene
zečiće od želea i šećerne anđele. A kad sam ih još skladno rasporedila, kolač je
ipak dobio nekakvu formu. Svijeće sam stavila na Korjenkov dio.
- Vidite? Prava pravcata torta, ima čak i svijeće!
Korjenko je gledao u njega:
- I mogu puhati u svijeće.
- A jednako je fina kao i prije.
- Tako je. Ništa joj ne nedostaje.
Govorili smo naizmjence, ponavljajući da je to sitnica, neproporcionalna
težini krivnje koju osjeća. Ali on nije ništa odgovarao. Samo je šutio.
Ipak, mene nije toliko zaokupljala raspadnuta torta, koliko stolnjak, očice
umrljane masnoćom i komadićima biskvita. Pokušavala sam ih očistiti, ali koliko
god se trudila, mrlje nisu nestajale. Na svaki potez krpom preko njih zapahnuo bi
me sladak vonj. Čipkasti stolnjak, koji je zahvaljujući Profesoru opet došao u

120
 Knjige.Club Books

upotrebu, čipka u čiji je uzorak bila utkana šifra za odgonetavanje postanka

svemira, sada je izgledao loše. Nepopravljivu štetu nije pretrpjela torta, nego
stolnjak.
Uzela sam tanjur s govedinom i prekrila umrljani dio, podgrijala juhu,
pripremila šibice za svijeće. Čuo se tih glas s radija kako javlja da je Yakult
preuzeo vodstvo u drugom dijelu trećeg inninga. Korjenko je krišom stavio u
džep Enatsuovu kartu ukrašenu žutom vrpcom, tako da je u svakom trenutku
može izvaditi.
- Evo vidite, sve je kao i prije. Sjednite, molim vas.
Uzela sam ga za ruku. On je konačno podigao glavu i skrenuo pogled prema
Korjenku, koji je stajao sa strane.
- Koliko imaš godina? - upitao je hrapavim glasom i kružnim ga pokretom
pogladio po glavi.
- Kako se zoveš? O, u ovoj se glavi krije bistar um! - Ona je kao znak za
korijen. A korijen je utočište svim ostalim brojevima, s tim znakom možeš
svakome broju, i onom beskonačnom, a i onomu najmanjem, gotovo
nevidljivome, odrediti točan položaj.

121
 Knjige.Club Books

11

U novinama od 24. lipnja 1993. izašao je članak da je Englez Andrew Wiles,

profesor na Sveučilištu Princeton, dokazao posljednji Fermatov teorem.
Fotografija Wilesa, kovrčave kose u opadanju i u neformalnom odijelu, i
Fermatova slika u starinskome, očigledno onovremenskom odijelu, zauzimale su
cijelu stranicu. Gotovo komičan nesklad tih dviju figura govorio je o vremenu
koje je trebalo proći da se riješi posljednji teorem. U članku je pisalo kako je
drevna matematička zagonetka konačno riješena, opisavši to kao pobjedu
ljudskog uma i nov korak prema napretku. Ipak, u srži Wilesova dokaza bila je
ideja japanskih matematičara Yutake Tanigawe i Gora Shimure, što je - onako
uzgred - skromno bilo spomenuto.
Pročitavši članak, izvukla sam papirić iz plastičnog uloška za pokaz, kao što
to uvijek činim kad mislim na Profesora. Bila je to Eulerova jednadžba.

e∏i + 1 = 0

Papirić je uvijek bio na tom mjestu. Uvijek u istom obliku i nadohvat ruke,
slaveći mir.
U sezoni 1992. Tigersi nisu osvojili prvenstvo. Imali bi još šanse da su
posljednje dvije utakmice s Yakultom dobili, ali 10. listopada izgubili su s 2 : 5 i
tako pali na drugo mjesto. Bodovna razlika između njih i pobjednika Yakulta
iznosila je 2,0.
Korjenko je plakao od jada, ali svake je godine sve više shvaćao da je sreća
već i ući u borbu za naslov prvaka. Od 1993. nadalje Tigersi su dugo bili na dnu,
od osnutka tima već po tko zna koji put, a ni dolaskom dvadeset prvog stoljeća
nije im uspjelo uzdignuti se. Šesto mjesto, šesto, peto, šesto, šesto, šesto... Više
su puta mijenjali trenera, Shinjo je otišao u Major League, Minoru
Maruyama umro je.

122
 Knjige.Club Books

Danas mislim da je upravo tog dana, 11. rujna 1992., utakmica s Yakultom
označila prekretnicu za Tigerse; da su kojim slučajem dobili utakmicu, mogli su
biti prvi, a ne tako dugo teturati pri dnu.
Kasnije, nakon što sam poslije slavlja sve pospremila, po povratku u stan
odmah smo upalili radio. Rezultat je bio 3 : 3, utakmica je bila u posljednjem
inningu. Korjenko je ubrzo zaspao. Utakmica se nastavila duboko u noć, nikako
da završi. Ja sam je cijelo vrijeme pratila.
U drugom dijelu devetog inninga, poslije dva outa i jedne osvojene baze Yagi
je nakon fullcounta. postigao pogodak u lijevo polje, koji se pokazao završnim
home runom. Iako je bazni sudac jedanput zamahnuo rukom, a na signalnoj ploči
zabljesnula su dva boda, loptica je udarila o gumenu ogradu koja joj se
prepriječila na putu i zatim pogodila drugu bazu. Na to su Tigersi protestirali i
utakmica je prekinuta na 37 minuta. Kada se utakmica nastavila, nakon dva outa.
i dvije osvojene baze, druge i treće, bilo je već deset i pol. Tigersi naposljetku
nisu iskoristili šansu za home run i utakmica je, pretječući u lošem ozračju, ušla i
u produžetak. Dok sam tako slušala razvoj utakmice i gledala u redak na svom
dlanu, Eulerovu jednadžbu, pred očima mi je lebdio lik Profesora od kojeg smo
se ne tako davno oprostili.

Ostavivši vrata Korjenkove sobe pritvorena, tek toliko da mu čujem dah,

vidjela sam kako je Profesorov poklon, rukavicu, kao dragocjeno blago položio
sebi uz uzglavlje. Nije to bila tek jeftina imitacija, igračka za djecu, već prava
pravcata kožna rukavica Omladinskog bejzbolskog udruženja.

Nakon što je Korjenko pogasio svijeće i svo smo troje zapljeskali, ponovo
smo upalili svjetlo. Tada Profesor zamijeti cedulju na podu ispod stola. S obzirom
na njegovu zbunjenost u tom trenutku, to je i za njega i za Korjenka bio najbolji
trenutak. Na cedulji je bilo zabilježeno mjesto gdje je spremio poklon za
Korjenka. Zahvaljujući tomu Profesor je shvatio situaciju u kojoj se nalazi, a
Korjenko je, naravno, dobio svoju rukavicu.
Na Profesoru se vidjelo da nije naviknut na davanju poklona. Kada je ispružio
ruke da ga Korjenku preda, učinio je to s osjećajem krivnje što mu ne daje nešto
bolje. A kada se Korjenko, lud od sreće, privio uz njega i umalo ga poljubio u
obraz, samo se nervozno promeškoljio.
Korjenko te večeri nije skidao rukavicu. Da mu ja nisam skrenula pažnju na
to da je skine, vjerojatno bi mu tako na ruci i ostala. Samo bi je kadikad opipavao
desnom šakom, sve do kraja večere.
Kako se kasnije ispostavilo, rukavicu je Profesoru u nekoj trgovini sportskom
opremom kupila Udovica. Čini se da je on priželjkivao rukavicu koja ima ljepotu
hvatanja, koja bez greške hvata svaku udarenu lopticu.

123
 Knjige.Club Books

Mi smo se ponašali što prirodnije. Nije bilo potrebe za žurbom, sve i da oboje
padnemo u zaborav i za manje od desetak minuta. Otprije smo odlučili da
proslavu treba samo započeti. Već smo se dobro izvježbali i kada je u pitanju bila
Profesorova memorija, imali smo ustaljena pravila. Pazili smo da ga ne
povrijedimo kakvim nesmotrenim postupkom, na razne smo se načine dovijali
kako se prilagoditi novonastaloj situaciji. I tako, dovoljno je bilo samo slijediti
ustaljeni model ponašanja da ponovo uspostavimo prijašnje stanje.
Usprkos tomu, te se večeri osjećao među nama neki nemir. Bilo ga je
nemoguće zanemariti; olovno težak nemir, baš nasred stolnjaka, u blizini onog
umrljanog dijela. To je, u nekom kutku vidnog polja, upalo u oči čak i Korjenku,
koji je dobio rukavicu. Ali čim se malo smirio, odmah ravnodušno odvrati pogled.
Usporedbe radi, koliko god ja vješto premazala tortu šlagom i popravila je, nije to
više bila ona ista torta. Što sam više o tome razmišljala, kako me to ne treba
brinuti, gruda nemira samo je više bubrila.
Ali to ne znači da proslava nije uspjela. Naše poštovanje prema čovjeku koji
je dokazao težak matematički problem nije zbog toga bilo ništa manje, a i njegovi
osjećaji prema Korjenku bili su jednako srdačni unatoč maloj nezgodi. Jeli smo i
smijali se do mile volje, čavrljali o prostim brojevima, o Enatsuu, o šampionskim
Tigersima.
Profesor je sjao od sreće što je mogao proslaviti Korjenkov jedanaesti
rođendan. Bio je to samo rođendan, on se prema tom danu odnosio s poštovanjem,
a mene je njegovo ponašanje navelo na to da ponovo osjetim kako je Korjenkov
rođendan neprocjenjivo važan dan.
Pogladila sam prstom Eulerovu jednadžbu na svojoj cedulji, nježno, da ne
razmažem grafitni trag Profesorove 4B olovke. Osjetila sam pod prstima
dražesno zakrivljene nožice simbola ∏, nezamislivu snagu točke na i,
nepokolebljiv spoj na vrhu pri pisanju nule. Tigersi su propustili sve šanse da
postignu home run i okončaju igru. Slijedio je inning za inningom; dvanaesti,
trinaesti, četrnaesti. Sve to vrijeme u meni je postojala samo misao da su trebali
završiti još u devetom inningu, pa mi je time bilo samo teže. Kroz prozor je sjao
pun mjesec. Uskoro je i kalendarski započinjao nov dan.
Profesor je bio loš u darivanju, ali za primanje poklona imao je izvanredan
dar. Nikad neću zaboraviti njegov izraz dok je primao Enatsuovu kartu; njegova
je zahvalnost bila neusporedivo veća od ono malo našeg truda, koliko smo tražili
kartu. U dubini duše smatrao se malim, te kao što je ponizno klečao pred
brojevima, isto se tako ponizno naklonio i nama, zatvorenih očiju i
sklopljenih ruku. A mi smo osjećali da smo dobili više no što smo dali.
Odvezao je vrpcu i neko vrijeme gledao u kartu, zatim podigao glavu da bi
nešto rekao. No usne su mu samo drhtale, nije ništa izustio. Prislonio je kartu uz
grudi kao nešto drago, kao da se radi o prostom broju ili Korjenku.

124
 Knjige.Club Books

Tigersi su izgubili. Nakon petnaestog inninga. u produžetku utakmica je

završila rezultatom 3 : 3. Trajala je 6 sati i 26 minuta.

U nedjelju, dva dana nakon proslave, Profesor je smješten u ustanovu za

doživotnu skrb. To nam je telefonom dojavila njegova šogorica.
- Tako iznenada? - začudila sam se.
- Predala sam zahtjev još prije, samo sam čekala da mi jave kad se oslobodi
mjesto - odgovorila je.
- Ima li to veze sa mnom, jer nisam poslušala vašu opomenu o radnom
vremenu?
- Ništa takvo. To sam razumjela. Znala sam da će ta večer biti posljednja koju
će provesti sa svojim jedinim prijateljima. Jeste li i vi što primijetili?
Ne znajući što da joj odgovorim, samo sam šutjela.
- 80-minutna traka pokvarila se. Njegovo pamćenje sada seže samo do 1975.,
ni minutu dalje.
- Mogu se i tamo za njega brinuti.
- Nije potrebno, tamo ima sve što mu treba. - Na trenutak je zastala, zatim
nastavila:
- Tu sam ja. Moj šogor više ni ne zna tko ste vi, ali mene zna. I nikad me neće
zaboraviti.
Dom se nalazio četrdesetak minuta vožnje od centra grada prema moru. Išlo
se glavnom cestom uz obalu, zatim skretalo u sporednu i prelazilo preko omanjeg
brda. Tamo je ležao stari aerodrom, a iza njega se nalazio dom.
Kroz prozor predvorja za posjetitelje vidjeli su se napukla aerodromska pista
i krov hangara, prekriven raslinjem, a u daljini i tanka linija mora. A za lijepih
dana, svjetlucajući na suncu, valovi su se pružali obzorjem poput svjetlosne trake.
Posjećivali smo Profesora jednom ili dvaput na mjesec. Pripremila bih
sendviče i u nedjelju ujutro s košarom bismo krenuli na autobus. U domu smo
sjedili u predvorju, neko vrijeme čavrljali, a nakon toga izlazili smo na terasu
i ručali sendviče. Kada je vrijeme bilo lijepo, Profesor i Korjenko izašli bi u vrt i
na tratini se igrali lopticom; a poslije smo još malo, pazeći da ne propustimo
autobus u 13.50, čavrljali uz čaj.
Često bi nam se pridružila i Udovica. Uglavnom se ustručavala, pa bi otišla
nekamo u kupovinu, no tu i tamo i ona bi se raspoloženo uključila. Ponekad bi
donijela i kekse, koje smo zatim zajedno jeli. Skromno se povukla u svoju ulogu,
ulogu jedine osobe koja još živi u Profesorovu pamćenju.
Posjećivali smo ga tako svih godina, sve do njegove smrti. Korjenko je u
međuvremenu završio osnovnu školu i upisao srednju, završio i nju, i upisao se
na fakultet. A sve do ozljede koljena igrao je bejzbol; bio je igrač druge baze. Ja
sam cijelo to vrijeme radila za Akebono. Korjenko me prerastao za više od

125
 Knjige.Club Books

dvadesetak centimetara, bio je u dobi kad bi mogao pustiti i bradu, no Profesor je

u njemu još uvijek vidio dijete koje treba zaštitu. Budući da je njegova ruka bila
već prekratka da dosegne Tigers kapu, Korjenko bi mu uviđavno isturio glavu da
mu mrsi kosu koliko ga volja.
Profesorov je kaput ostao nepromijenjen; podsjetnici na njemu, međutim,
postepeno su gubili svoju funkciju i jedan po jedan otpadali. Na mjestima cedulja
koje je više puta ispravljao, kojima je često nešto dodavao, ili podsjetnika s
tekstom Moje pamćenje traje samo 80 minuta, ostale su samo kvačice. I crtež s
mojim licem i simbolom √ sasvim je izblijedio, a papir se sasušio i raspao.
Sada je umjesto toga Profesor oko vrata nosio bejzbolsku kartu, onu s
Enatsuom iz premijalne serije koju je dobio od nas. Šogorica mu je probušila
rupicu u plastičnom omotu i kroz nju zatim provukla uzicu, tako da karta stalno
bude s njim. Kad sam ga prvi put s tim vidjela, pomislila sam da je to
identifikacijska karta za korisnike doma, potrebna radi kontrole izlazaka. Ali
budući da je služila kao dokaz da je to on, glavom i bradom, zapravo se i mogla
nazvati identifikacijskom. Svjetlucanje karte na njegovim grudima u hodniku
osvijetljenom iz pozadine nepogrešivo ga je odavalo među ostalima.
Isto tako, i Korjenko je svaki put nosio sa sobom Profesorov dar, bejzbolsku
rukavicu. Igranje lopticom nije bila baš idealna igra za tu dvojicu, no obojica su
u tome uživali. Korjenko je dobacivao loptice tako da ih Profesor može što lakše
uhvatiti, i činio je sve da i on uhvati njegovu lopticu, bez obzira na to kako je loše
Profesor odbio. A Udovica i ja bismo, sjedeći na tratini, pljeskom popratile svaku
dobru lopticu. Korjenko se tom rukavicom nastavio služiti čak i poslije, kad mu
veličinom više nije odgovarala; tvrdio je naime da kao drugi bazni igrač može
tijesnom rukavicom brže baciti lopticu. Rukavica je bila već izblijedjela, rub
joj je bio ofucan, a otpao je i logo proizvođača, no nije djelovala otrcano. Čim bih
uvukla prste u nju, osjetila bih oblik Korjenkove ruke, i unatoč tome što joj se
koža sjajila od mnogobrojnih hvatanja, odisala je izvjesnim dostojanstvom.
Posljednji smo ga put posjetili one jeseni kada je Korjenko navršio dvadeset
drugi rođendan.
- Znaš li da se svi prosti brojevi osim 2 mogu svrstati u dvije grupe?
Sjedio je na suncem obasjanu mjestu i držao u ruci svoju olovku 4B. Bili smo
sami u predvorju, a u hodnicima je vladala neometana tišina i njegov se glas jasno
čuo.
- Ako imamo neki prosti broj, možemo ga izraziti jednadžbom 4n + 1 ili 4n -
1. Jednom od te dvije.
- Znači li to da se svi prosti brojevi mogu svrstati u samo dvije grupe?
Obuzeo me val udivljenja. Jednadžba koja bi potekla iz olovke 4B uvijek je
bila jednostavna, ali njeno je značenje bilo grandiozno.
- Uzmimo, primjerice, 13...
-4x3+1

126
 Knjige.Club Books

- Točno. A 19?
-4x5-1
- Ispravno! - ozarena lica kimnu Profesor.
- A da vidimo i ovo: brojevi iz jedne grupe mogu se uvijek izraziti zbrojem
dvaju kvadrata, što nikada nije slučaj s onima iz druge.
- To je 13.
13 = 22 + 32
- Kada je netko tako prijemčiv na znanje kao ti, Korjenko, ljepota teorema o
prostim brojevima još više dolazi do izražaja.
Njegova je sreća bila u oprečnom odnosu prema težini zadatka. Koliko god
zadaci bili jednostavni, zajednički smo dijelili radost zbog točnog rezultata.
- Korjenko je položio ispit za nastavnika matematike u srednjoj školi. Počet
će raditi u proljeće - ponosno sam obavijestila Profesora.
U pokušaju da zagrli Korjenka on se prignu prema naprijed, podigavši ruke.
No one su bile slabe i drhtale su. Korjenko ih primi, obujmi mu ramena i potom
ga privuče u zagrljaj. Na Profesorovim grudima njihala se Enatsuova karta.
Pozadina je bila tamna, gledatelji i tablica s rezultatom utonuli su u mrak;
obasjan svjetlom, izranjao je samo Enatsuov lik. Lijeva ruka spuštena u zamahu,
desna noga čvrsto na tlu, a ispod oboda kape pogled koji slijedi putanju loptice
prema hvatačevoj rukavici. Žestinu tog zamaha odavao je kovitlac zemlje oko
bacačeva postolja. Bila je to najbrža loptica u njegovu životu. Na prugastoj
uniformi vidio se na leđima broj 28. Savršen broj 28.

127
 Knjige.Club Books

Pojmovnik bejzbolskih termina

bejzbol (engl. baseball) - jedan od najpopularnijih momčadskih sportova u SAD-

u, a proširio se po cijelom svijetu. Igra se tvrdom loptom i oblim palicama;
igralište je podijeljeno na unutrašnje, kvadratno s bazama u kutovima (home
base ili kućna baza; prva baza, druga baza i treća baza) i vanjsko,
lepezasto. Udaljenost između baza iznosi 27,45 m. Igraju ga dvije momčadi
s po devet igrača. Cilj je obiju momčadi pobjeda, a pobjednik je ona momčad
koja na kraju utakmice osvoji više bodova (runs). Bodove može osvojiti samo
momčad koja se nalazi u fazi napada, dok momčad koja se nalazi u obrani
nastoji doći u fazu napada, izbacivanjem trojice protivničkih
napadača. Momčad se sastoji od bacača - pitcher (igrač koji baca lopticu),
udarača - batter (igrač s palicom), hvatača - catcher (koji nastoji uhvatiti
lopticu) i trkača - te ostalih igrača. U napadu sudjeluju udarač i trkač, a u
obrani bacač, hvatač i ostali igrači. inning (ili izmjena) - dio utakmice u
kojem su se obje momčadi izmijenile u obrani i napadu. U regularnom dijelu
utakmice devet je izmjena, a sama utakmica nije vremenski ograničena. home
run - optrčavanje svih četiriju baza i osvajanje boda.
hit (base hit) - uspješan udarac koji igraču omogućuje da optrčavanjem osvaja
baze.
no hit/no run - nema uspješnog udarca, nema optrčavanja i osvajanja baze.
strike - loptica bačena na dozvoljen način koju je udarač promašio.
strike out - način izbacivanja udarača dobro i ispravno bačenom lopticom.
out - jedno od triju potrebnih izbacivanja igrača momčadi u napadu.
home base (ili kućna baza) - nalazi se u vrhu lepezastog dijela igrališta.
run (score) - bod osvojen od strane napadača koji je napredovao od udaraca do
trkača i dotaknuo prvu, drugu, treću i kućnu bazu, tim redoslijedom.
double play - igra obrane u kojoj su izbačena dva napadača u jednoj neprekinutoj
akciji.
triple play - igra obrane u kojoj su izbačena tri napadača u jednoj neprekinutoj
akciji.

128
 Knjige.Club Books

at bat (time at bat) - izlazak na palicu; ulazak udarača u igru s klupe prema
unaprijed utvrđenom redoslijedu.
foul (foul ball) - udarena loptica koja je izašla iz dozvoljenog prostora za igru ili
je prošla iznad njega.
safe - odluka suca da je trkač osvojio bazu.
hit by pitch - slučaj u kojem bacačeva loptica udara u odijelo ili opremu udarača,
koji za nagradu osvaja prvu bazu.
strike - dobra lopta.
ball - loša lopta.
count - trenutni omjer strikeova i ballova, glavni sudac označava count tako da
prstima lijeve ruke pokazuje broj ballova, a prstima desne ruke broj strikeova.
Ako je pitcher (bacač) ,,pun“ (što znači da je bacio tri balla) sudac to može
pokazati i sa zatvorenom lijevom šakom, a ako je batter (udarač) ,,pun“
(što znači da već ima dva strikea) sudac to može pokazati i sa zatvorenom
desnom šakom. Full count jest situacija u kojoj su bacač i udarač „puni“ ;
sudac će to pokazati na način da spoji šake.

129
 Knjige.Club Books

Bilješka o prevoditeljici

Mirna Potkovac-Endrighetti (1953., Zagreb) književna je prevoditeljica s

japanskog jezika. Završila je Glazbenu akademiju u Zagrebu (violina) i radila je
u Zagrebačkoj filharmoniji do odlaska na studij japanskog jezika u Japan.
Japanski jezik počela je učiti samostalno u 17. godini, završila je poslijediplomski
studij na Fakultetu stranih jezika u Osaki. U mladosti je pisala pjesme
i pripovijetke, a srednjoškolski hobi bio joj je prevođenje s engleskog jezika.
Poseban joj je izazov prevođenje poezije. Objavila je trojezičnu (hrvatski,
japanski i engleski) ilustriranu Priču o tsunamiju u stihovima, koju potpisuje
kao autorica i prevoditeljica. Uz ljubav prema glazbi, uživa i u bogatstvu i ljepoti
jezičnog izričaja, posebice s obzirom na glazbene komponente.
S japanskog je prevela sljedeća djela: Shimazaki Toson: Zavjet, Yoshimoto
Banana: Kitchen, Enchi Fumiko: Na uzbrdici, Kenjiro Haitani: Zečje oči,
Kenzaburo Oe: Osobno iskustvo, Soseki Natsume: Uzglavlje u travi te Antologija
suvremene japanske pripovijetke.
Uz prevoditeljski rad bila je zaposlena kao violinistica u opernom orkestru
Narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Od 1981. živi u Rijeci.

Scan i obrada: Knjige.Club Books

130