Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet
1

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Etika i politika

Etika i politika
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Kulturni ivot svakog razdoblja razvija se pod prevlau one vrijednosti koja mu se
nametnula kao vrhovna, kao "najvie dobro" ovjeka tog vremena. Znamo, da je
itava kultura Srednjega Vijeka nastajala u sjeni autoriteta religije, kultura prolog

stoljea pod hegemonijom izvjesnih znanstvenih i pseudonaunih hipoteza, dok

dananju kulturu tlai esto upravo antikulturna diktatura politike.

Kad gledamo na kulturni ivot nekoga doba izvana, priinjava nam se kao da je
njegov slobodni razvitak sprijeen stanovitim predrasudama, pa i nasiljem. Taj
dojam, koji nam daje povijest a i savremeno iskustvo, pojaava se jo i time, to
dobro znamo da se ta slubena najvia vrijednost namee ljudima izvjesnog doba
esto silom, sredstvima koja nisu uvijek primjerena kulturnom nivou 'dotine
vrijednosti. Ali kad pogledamo problem najvie vrijednosti iznutra, sa stanovita
ljudskog duhovnog ivota, vidjeemo, da ta zavisnost itavog kulturnog ivota i
doivljavanja od nekog mjerila najvieg, najboljeg, i apsolutnog, nije samo posljedica
spoljnjeg pritiska, nego je moda taj spoljni pritisak zapravo samo vjeto iskoriena
potreba ovjejeg duha za nekim unutarnjim poretkom i 'harmonijom. Ipak su,
uprkos toga duhovnog centralizma, pojedina podruja ljudskog ivota uvijek bila vie
ili manje samostalna, i ovjek koji je potovao neku vrijednost kao "ajviu nije uvijek
toj vrijednosti na isti nain i u istoj tejeri i robovao. Tako je naprimjer ovjek
Srednjega Vijeka morao da ispovijeda "jedinu pravu i "spasonosnu" vjeru, ako nije
elio da izgubi glavu; ali je ipak pritome mogao sasvim individualno da uredi svoj
obiteljski

ivot, svoju djecu mogao je da odgaja u duhu ove ili one hrianske vrline, i nije
morao da ih upisuje u neke odreene organizacije. U duhu pojma slobode svoga
vremena smio je ovjek relativno slobodnije da se bavi naukom nego danas, smio je
da stvara ili da pristaje uz stanovite smjerove hrianske filozofije s mnogo veom
slobodom nego to bi to dozvolila danas bilo koja hrianska dogmatska
organizacija, a i bilo koja druga dogmatska (politika, recimo) organizacija. Ne zato,
moda, to bi ono doba bilo tolerantnije, nego zato to ovjek toga doba nije jo bio
takovo "drutveno bie" kao to je dananji. Ova sloboda linog djelovanja i ureenja
ivota samo se je poveala tokom nekoliko prolih stoljea, sa razvitkom ideala
graanskog drutva, i proirila se je od slobode djelovanja na slobodu miljenja,
smanjivanjem nepremostivosti klasnih razlika i tradicija koje su sredovjenom
ovjeku prijeile slobodan razvoj prirodnih sposobnosti. Dananjem ovjeku meutim
prijeti opasnost, da potpuno izgubi tu slobodu linosti koja je prije bila samo
ograniena.

Ljudima se danas dodue ne stavljaju direktne prepreke da ive kulturnim ivotom, i

u tom je pogledu dananji ovjek slobodniji nego to je bio ikad u istoriji. Ali, kakvim
e kulturnim ivotom smjeti da ivi, u tome dogmatinost naeg vremena poinje
ve da prevazilazi i najtamniji Srednji Vijek. Jo gore u tome, ko da odreuje te
granice. Da bi nam to postalo jasno, moramo u ljudskom duevnom ustrojstvu

zagledati u onu sklonost koja je mogla biti iskoriena u smislu ove duhovne
diktature. Promjene socijalnih struktura i drutvenih ureenja imaju uvijek za
posljedicu i neke nove oblike privatnog i javnog ivota. Tako su teevine politike
povijesti prolih dvaju stoljea donijele sobom i tip drutvenosti i drutvene
organizacije kakav danas imamo. Svijest ovjeka, da je samo dio nekog ireg
socijalnog organizma unutar kojeg jedino njegov ivot moe nai smisao, od kojega
zavisi njegova moralna i materijalna egzistencija, njegova sudbina, socijalna svijest
savremenog ovjeka poela je da vezuje u pokrete i organizacije ideje i uvjerenja
koja su stoljeima i tisuljeima ivjeli u ljudskom duhu, pojavljujui se tu spontano i
neobrazloeno iz unutarnje potrebe, ili irei od usta do usta kako je sluaj to
doputao. More organizacija, koje su tako niknule tokom prolog stoljea, imalo je
svoju dobru stranu u tome, to je dalo novog poticaja mnogim kulturno vrijednim
idejama; ali je imalo i svoje loe strane, jer je borei se za. slobodu misli i rijei, tu
misao istodobno zarobljavalo snanom sugestijom i pritiskom organizovane mase na
pojedinca, koji bez te sugestije moda nikad ne bi preuzeo i propovijedao sve dogme
svojih organizovanih istomiljenika, a moda bi nesputan stvorio neto nova i
dragocjena. S pomou organizaciji uspjelo je tako drutvo da se utisne u najintimnije
kutove individualnog ivota pojedineva, da ga kontrolira, i po potrebi da vri
nad njim sugestiju i teror. I Srednji Vijek imao je propovjednitvo i duhovnu pastvu,
no ona nije nikada bila tako organizovana kao danas, i zato nikada nije mogla biti ni
tako opasna. Da se reeno ilustrira konkretnim primjerom, dovoljno je ukazati na
nain kako se vri politika propaganda u kolama: nju diktiraju efovi i ideologije
politikih organizacija, kojima pojedini nastavnici legalno ili ilegalno pripadaju, to
znai da je stvaraju advokati, tehniari, industrijalci, seljaci, i ljudi svake ruke, tako
da svaki srednjokolac, od prvog do osmog razreda, stalno pati pod pritiskom i
nadmudrivanjem dravno-nacijonalne (ne stalno identine) opozicijonelne,
klerikalne, i komunistike propagande, esto najnie vrste.

Takove su okolnosti kulturnog ivota savremenog ovjeka, jednostrano uporeene s

nekim injenicama iz ivota njegovih predaka. Ne mislimo ovdje o tim injenicama
donositi kritiki sud. Kako e se ko prema njima opredijeliti, to je ipak u krajnjem
vidu i u dnu due jo uvijek, bar napola, njegova stvar. Zadovoljiemo se, da po
uzoru na savremenu socijoloku znanost injenice koje smo ustanovili, koliko je to
mogue ovako ukratko, ralanimo i obrazloimo.

Vidjeli smo, da ovjek po svojoj prirodi uvijek eli da slui neem vrijednome. Kad
ovjek ne bi htio da se zalae ni rtvuje ni za ta to nije njegov neposredni interes,
ne bi bilo ni istorije ni kulture. Ve po svom unutarnjem porivu, ovjek se rtvuje da
bi nadiivio sam sebe. Ljudsko je djelo svakako trajnije, a vrlo esto i vrijednije, od
ljudskog ivota i karaktera: u onome to e iza sebe ostaviti na zemlji nalazi kulturan
ovjek u prvom redu svoju besmrtnost. Kad bi naa vjera u kraljevstvo nebesko bila

savrena i potpuna, onda ne bi bilo u nama tenje da nadivimo sami sebe u

zemaljskim djelima, izuzev moda etika djela koja ionako nisu vezana za neke
odreene vidljive manifestacije. Kad bi vjenost bila ukorijenjena u ovjekovoj
transcendentalnosti, ne bi se moglo pjevati: "Blago onom ko dovijeka ivi, imao se
rasta i roditi", jer bi onda svi ivjeli podjednako vjeno. Tako, mislim, upravo svojoj
sumnji u zagrobni ivot ima ovjek u prvom redu da zahvali kulturu, iako on redovno
nije toga svjestan. Jer danas jo i atejist ivi od religije koju mu udahnjuje njegova
politika organizacija (tirner); ili je moda marksist sa svojom materijalistikom
dogmom i s mitosom dijalektike prahistorije manje religijozan od klerikalca koji
vjeruje da potjee od Adama i Eve? Znanost je dokazala, da nije. Politika kao i
religija trai smisao ivota iznad doivljaja; ali onaj koji prenosi kulturne vrijednosti
zato to su kulturne vrijednosti, taj u samome vrednosnom doivljaju i prosvjetljenju,
u trajanju doivljene vrijednosti, a ne u svom trajanju, nalazi smisao ivota. Nije
ovjek nosilac vjenosti, nego vjenost moe za koji trenutak i kroz koje djelo da
pronese ovjeka. To je dosta da dade smisao ivotu kulturnog ovjeka. A moe se
dogoditi, da neki ovjek ili neko vrijeme i ne doraste do svog sloja vjenosti; ili zar
vjersko-politiki fanatizam naih dana daje ovjeku smisao ivota?

Tragedija ovjekova poinje time, to on moe da ostvari neto veliko i trajno samo
onda ako se ogranii na jedno svoje ivotno djelo. Tako se dogaa, da neko ono za
to se rtvuje smatra najvrednijim emu se ovjek moe rtvovati i posvetiti.
Svakom je poznata pojava profesora koji svoj predmet smatra najvrednijim i
najvanijim, ne samo za sebe ve i za sve ljude na svijetu! Mjesto da predaje svoje
znanje i onima koji e u budunosti stvarati na sasvim drugim podrujima, jer je
njihov poziv drukiji, mjesto da ih ui, on propovijeda. Ali, ba kao profesor koji
propovijeda svoju matematiku ili literaturu kao najvredniji i najvaniji "predmet", istu
pogreku ine i svi drugi propovjednici, ma o emu propovijedali; i svaki je ovjek po
svojoj prirodi pomalo propovjednik, jer svaki slui neemu to je za njegovo
shvatanje i za njegovu spoznaju najvie. Propovjednika u tom smislu ima svuda: ima
ih u crkvi i u politici; a ima ih naalost i u znanosti, pa i u koli.

Religija i politika pretpostavljaju propovjednitvo po svojoj biti. Jer religija polazi od

uvjerenja, da je zahvatila izvor itavog duhovnog ivota; a itavom duhovnom ivotu
moe oito biti samo jedno vrelo. Prema tome bi sama sebe pobijala religija koja ne
bi smatrala, da ba ona jedina sadri pravu istinu, te da je njezina boanska objava
relativna. Zato propovjednitvo u religiji ne moe osuivati niko ko uope priznaje
vrijednost i vanost religije za kulturu. Isto tako ni politika ne moe postojati bez
propovjednitva, jer kao to religija eli da upravlja cjelinom duhovnog ivota
ovjeka, tako politika eli imati kontrolu nad itavim materijalnim zbivanjem
njegovim. Religija i politika su najprimitivniji oblici socijalnog ivota med ju ljudima;
tek naknadno se odvajaju kulturna podruja znanosti, morala, tehnike civilizacije, i

druga. Tako se s vremenom kulturni ivot dijeli u podruja koja nikada sama od sebe
nisu mogla imati nakanu da jedno drugo unite, zatru, ili progutaju, jer napredak
jednoga zavisi od napretka drugoga. Zato prava kultura, u svom uem podruju, ne
trpi propovjednitva; ona smatra, da ovjek moe uiniti najvie za drutvo onda kad
svoj smjer i svoje uvjerenje nalazi sam u sebi. Onaj ko pristaje uz neki nauk, koji su
mu drugi propovijedali, vrlo je koristan lan svoje politike stranke i lijep primjer
vjernika, ali kultura od njega nema koristi. Jer ljudsko drutvo napreduje kulturno
samo onda ako se stare spoznaje stalno mijenjaju, proiruju, da, i pobijaju novima.
to manje istomiljenika, utoliko je napredniji i bujniji kulturni ivot. Vidimo iz toga,
da i etika visina hricanstva ljubav, ima svoj pravi smisao samo u vjerskopolitikoj dimenziji propovjednitva; na kulturnim podrujima ne mora ljubav prema
blinjemu biti uvijek najvia vrlina. Nastranost i jednostranost uenjaka, naprimjer,
poveava njegovu otrinu pogleda i kritinost; ljubav je u znanosti esto ak
deplasirana i opasna. Nauna prepirka ne smije biti isto to i politika; tamo gdje se
to dogaa, gdje su politike i line pristranosti kvalifikacije za nauni rad, tamo se
znanost degenerie u propovjedniki rat. Ne elim time rei, da svaki uenjak,
tehniar, ili odgajatelj, mora biti krvni neprijatelj svakog vjerskog, politikog, ili
moralnog propovjednika, zato to u njegovu uenjakom, tehnikom, odgajalakom
kulturnom pozivu propovjednitvo nije dozvoljeno. Nijedan ovjek ne ivi samo u
svome zvanju, i svakom je potrebna opa orijentacija i svoj pogled na ivot. to je
ovjek na viem stupnju kulture utoliko je njegov zahtjev za tim vei, tim e se tee
pomiriti sa sudbinom masa; pa i njegovom vlastitom vlada kakav bilo propovjedniki
stale. Nije iskljueno, da takav ovjek zato i sam postane propovjednikom
(Masarik), upadajui tada lako u kontradikcije. Moramo znati, uostalom, da nije
mogu pogled na ivot u kom ne bi bilo kontradikcija, da je zapravo svijest
kontradikcije i nerjeivih problema jedina kadra da nam otvori oi i osvijesti nas iz
sna u koji su nas uljuljali propovjednici. Ona nam pomae da, mjesto vjenog
blaenstva, zaelimo svojim idejama i radu ast, da se budunost na njih osvrne
time to e pobijajui ih ili prevazilazei ih upotpunjavanjem dosei vii nivo
istine. Shvatljivo je ipak, da e u doba kao to je nae, gdje se lani proroci i
propovjednici uvlae u sva podruja drutvenog ivota i ugroavaju slobodu kulture,
mrnja na propovjednike i neprijateljstvo postajati sve vee to nam manje
mogunosti ostaje da se s njima borimo njihovim orujem.

Ako hoemo da pravilno shvatimo ulogu propovjednitva u savremenom socijalnom

ivotu, mislim da moramo poi od pretpostavke, da problemi ovoliko razvijene
civilizacije kao to je naa nikako ne mogu da se strpaju u neki zatvoreni dogmatski
sistem gledanja na ivot. Prema tome se za nas postavlja pitanje: postoji li
mogunost da se povezu svjetovi u koje bi razni propovjednici htjeli da nas zatvore
nudom svoje logike? Ako takova mogunost ne postoji, onda smo osueni da vjeno
ivimo u ratu propovjednitava koja se bore a da se ni ne poznaju, koja se razumiju
samo uvstveno, muklo, i ivotinjskim instinktom, kako to danas moemo lijepo da
vidimo. Jedino e nam etiki problem savremenog ivota dati, ini mi se, malo svjetla

za ulaenje u to pitanje, koliko ono zasijeca u nau temu. Vidjeli smo, kako se sadraj
propovijedanog "najvieg" dobra razliito mijenja: najvie dobro moe da bude neka
izrazita moralna krepost, ali moe da bude i religijoznost, znanost, ili politika. Tu se
izraz "najvie dobro" primjenjuje na prvotno vanetike vrijednosti; a to se ne dogaa
tek sluajno ili logikom pogrekom, nego nam povjesno iskustvo daje razloga da
kojugod vanetiku vrijednost mjerimo etikim mjerilom kad postane najvia.

Vidjeli smo, dalje, da se neka najvia vrijednost, ili najvii autoritet, uvijek
propovijeda. Znanost nema potrebe da svoje rezultate propovijeda, da pravi
propagandu za neki novopronaeni zakon u kemiji ili fizijologiji, da ga slavi kao
najvii i najbolji. U znanosti postoji samo razjanjavanje i razumijevanje. Ni prava
umjetnost, u osnovi, nita ne propagira, mada su vrijednosni sudovi njezina domena.
ta hoe ona u prvom redu? da preporodi ukus. No zar ukus nije neto ve
priroeno i nekolovanu ovjeku, masi? Prava likovna umjetnost, koja bi htjela biti
maksimalno socijalno pozitivna, morala bi da bude krajnje realistina i da u arenim
bojama prikazuje tendencijozno izabrane i naglaene motive, kako to naprimjer ini
savremena ruska novela, ili njemaka likovna umjetnost koja vie nee da bude
"entartet". No veina umjetnika, uprkos svoje politike orijentiranosti, ne mogu da se
s time pomire. Slino je i s revolucijonarnom muzikom, koja ne svira mareve; jer, za
propovjednika je samo mar revolucijonaranl U moralu je meutim obiaj, da se
krepostan ivot propovijeda, i da se ljudi zadobijaju za "dobru stvar"; i onda kad im
za neku krepost nedostaje svako razumijevanje. Tako je bilo oduvijek, i s tim se
moramo pomiriti. No nije isto tako fatalna i nepobjediva navika, da ljudi koji hoe da
propovijedaju neto to po svojoj biti nije pristupano propovjednitvu, naprimjer
neku ekonomsku teoriju ili teoriju o ishrani, ine to tako da tu ekonomsku ili
gastronomsku teoriju, koja je suhi goli raun, pretvore u moralnu vrlinu, da na
temelju neega to sa moralom nema nikakove veze izgrade etiku teoriju. (Vrijedno
bi bilo ustanoviti, naprimjer, koliko je marksistikih intelektualaca kod nas proitalo
"Kapital"!) Tako se, izgleda, sve to hoe da postane popularno i politiko mora
najprije pomijeati sa "moralinskom kiselinom", kako bi rekao Nie, da bolje dri!

Primjeri koje sam dosada naveo pokazuju ipak, da se stvari i ideje ne neutraliziraju u
"moralinskoj kiselini" samo zato da se usavri moralni ivot ovjekov, ili zato to
moral ne bi imao svoje nezavisne vrijednosti ve bi morao da ih posuuje od
ekonomije ili nauke o ishrani. Ne, stvari se rastapaju u moralinskoj kiselini zato da
poslue nekim sasvim drugim svrhama: samo se moralnim utjecajem moe zarobiti
savjest ovjekova, njegova linost; a onaj ko osvoji ovjekovu savjest, moe njime
vladati. Moral se, dakle, ne propovijeda zbog morala, nego se propovijeda zato da se
moe bolje i lake ljudima vladati. Kad to znamo, razumjeemo i jednu vrlo udnu
psiholoku i socijalnu pojavu, koja se tie odnosa znanosti i umjetnosti naspram
morala. Ako pogledamo u emu je veliina znanosti ili umjetnosti, vidjeemo da ona

nije u tome, to znanstvene pronalaske ili umjetnika djela izrauju ili izgrauju svi
ljudi, niti to su ta djela i rezultati svima bez dalnjega pristupani. Veliina znanosti i
umjetnosti ba je u obrnutom: znanstveni ili umjetniki rad potuju lajici zato to mu
se dive, to osjeaju da je taj rad daleko iznad sposobnosti prosjenog ovjeka, to iz
njega prosijava blago budueg ovjeanstva. Sasvim drukije miljenje imaju
"purgeri" o moralu: on im imponira samo onda ako izrie i opravdava sud prosjenog
ovjeka, ako u diskusijama o etikim problemima moe svako sudjelovati i svako
traiti za sebe pravo da ima svoj sud. Moral se iri svojim kvantitetom, a ne
kvalitetom. Kratko reeno: "moralnim" postaje ono to se propovijeda masama. I
zato to se moral propovijeda i nalae odozgo, zato nestaje individualni i lini razvoj
ovjeka, ovjek se odrie svoje savjesti, svog priroenog prava i instinkta da svoj
ivot uredi po vlastitom ukusu i sudu, ovjek se sve vie dragovoljno odrie prava na
odgoj svoje djece, na obiteljski ivot, i drugo. Nije tome, kao ni ratu, kriva kultura!
Civilizatorna dobra i kulturne vrijednosti tako su u sebi mnogostruke, da po sebi
pretpostavljaju upravo suprotni ekstrem, gotovo patoloku istananost ukusa i
razuma. Otupjelost koja umjesto toga nastaje, posljedicom je manije kolektiviranja i
uniformiran ja, ukoliko ne svjesne ruilake tenje i kulta mehaniziranoga duha u
zdravu tijelu. No ovo posljednje je samo eksces; a prvo je istorijski proces.
Neispravno bi bilo prema tome iz istih razloga, mislim, i shvatanje, da bogatstvo i
svjeinu linog ivota treba traiti u povratku k prirodi i u negiranju kulture, jer
dananja kultura u normalnim prilikama te osobine upravo pretpostavlja; ali su
zapreke koje se danas postavljaju punom kulturnom ivotu tolike da onemoguuju
harmonian razvitak individua. Napadati kulturu zbog otupjelosti savremenog
ovjeka, isto je tako pogreno kao i napadati Zidove za teku ekonomsko-politiku
situaciju. To znai, improvizirati uzroke i ad hoc identificirati na povran nain ono
to je neidentino.

Savjest prosjenog ovjeka, ukoliko uope jo postoji kao lini doivljaj pravde ili
nepravde, ukoliko uope ovjek jo posjeduje spontanu svijest dunosti (a to
opaamo da je kod mladih generacija sve manje), usmjerena je na jedno: treba
izmijeniti socijalne prilike,reformirati socijalni sistem. Na koji nain, to ovdje za nas
nije vano. Za nas je vano ustanoviti, da su sve moralne snage koncentrirane na
jedan svakako velik i plemenit cilj. I ukoliko dananji osurovljeli ovjek uope ima jo
neposrednog i nediktiranog moralnog doivljaja, onda je to doivljaj bijede njegova
blinjega. Bijeda je bolest savremenog socijalnog organizma, pa zato moramo
raunati da je i dranje zdravih dijelova tog organizma danas zapravo abnormalno,
primjereno bolesti: sve to nije u vezi s tom boleu, nema nikakove vrijednosti ni
vanosti za savremenog ovjeka, on poinje da tupi za sve osim za ljudske socijalne
vrijednosti. rtvovao je sve to je ljudsko u njemu da spase jedno koje je u
opasnosti: rtvovao je obitelj, djecu je poklonio kolektivu i ulici, rtvovao je svoje
zdrave interese i talente, svoje zanimanje (mnogi koji bi moda u normalnim
prilikama bio dobar kroja ili matematiar ili pisac romana, smatrao je da e biti
socijalno korisniji ako postane loim propovjednikom), svoju karijeru. Neemo se

ovdje pitati, da li je dobro ili ne ako, naprimjer, neki bolesnik koji boluje od
tuberkuloze ili stomaka misli iskljuivo na svoja plua ili eludac, ivi jo samo zbog
te bolesti i ne brine se ni za to drugo na svijetu; neemo pitati ni da li je to upravo u
interesu same bolesti najbolje. Svakako je tako vrlo prirodno, a gdjekad vie i ne
moe da bude nita drugo: bolesniku ne preostaje u ivotu nita drugo do borba sa
boleu.

Nismo ulazili u uzroke ovakova stanja, koji lee izvan moralnog podruja teme;
nemamo dakle ni prava zauzimati neki radikalni stav prema tako kompleksnom i
aktualnom problemu kao to je propovjednitvo. Ta potekoa raste jo i time, to se
ovdje radi o socijalnom procesu koji je jo u toku. Uostalom, nije nam bila svrha da
raspravljamo o krivnji za rat, ve o pojavi koja nije akutna samo danas, te o kojoj ni
novi sistem koji se raa izgleda da ne vodi dovoljno rauna. Zato emo se
ponovno ograniiti samo na poloaj pojedinca, individualnog ovjeka, u ve
opisanom socijalnom kompleksu. Pred nama kao pojedincima otvorena su, do
zadnjeg asa i bez obzira na sve, dva puta. Sjetimo se samo, da moralni sud,
moralni doivljaj u ovjeku, ako je taj doivljaj dovoljno dubok , ne moe da slomi
ni iskorijeni nikakova "logika nuda" i nikakova fizika sila. Zato i "religijske dogme
moramo uzeti za duevno zdravlje isto onako kao i ljenike pilule za tjelesno
zdravlje cijele i nesavakane", kae T. Hobbes; a unutarnje vjerovanje ili
nevjerovanje, kako bi on jo rekao, je "ono to Bog moe u svojoj milosti da da ili da
ne da", to su dvije mogunosti koje nam ostaju vjeno otvorene. Prva je, da se
umijeamo u more propovjednika i nastojimo to vei broj ljudi povesti u nekom
odreenu smjeru, u neku odreenu borbu (koju propovjednici redovno ne vode
suvie etikim metodama). U takovu bojnom zovu sigurno je svako rasparavanje
sila, svaka dublja kritina misao, smetnja i zapreka: propovjednik u prvom redu mora
(svjesno ili nesvjesno) da zaslijepi mase, da ih fanatizira, ili kako se to ljepe kae
da ih oduevi; a da to moe provesti, psiholoki mu je potrebno koncentrisati
poglede svih na jednu jedinu taku. U tom smislu sluamo danas esto prigovor da
svi t. zv. "individualni" problemi i pitanja linosti treba da umuknu, dok se ne rijei
veliki problem reforme socijalnog sistema. Koliko nam duboko taj prigovor otvara
pogled u moralnu strukturu ovjeka koji ga stavlja, moemo ponajbolje shvatiti kad
upoznamo drugi put kojim moemo kao pojedinci da krenemo. Taj nas put vodi
najprije k upoznavanju stvarne moralne prirode ovjekove, onakove kakova ona u
normalnim prilikama doista jeste, a ne kako bismo mi tek elili da je uniformiramo.
Ako tako pogledamo na stvar, realno i izbliza, a ne sa propovjednikog pijedestala i
propagatorskog podija, vidjeemo najprije, da bogatstvo i irina moralne linosti
nipoto ne znae povrnost, pliinu, i rasipanje snaga. Ako, naprimjer, neki ovjek
prolazei ulicom obrati svoju panju na koru od narane koju je neko bezobzirno
bacio na plonik, pa je odstrani da ne bi kogod na njoj pao, onda je oito da taj
moralni in nipoto ne prijei istog ovjeka da se ujedno bori za velike ideale
dananjice. A zato bi ga u tom prijeili dublji imperativi njegove savjesti, koji
postoje esto uprkos svim propovjednikim teorijama i mogu se jedino uguiti na

krvav i okrutan nain tako da se unakazi savjest. Zato? Zato to bi neemu to se

naziva "ideologija" bilo potrebno da meni neprirodno postane prirodno !

Problem bijede i socijalnosti esto se, zbog vee jednostavnosti, jasnije oituje u
bacanju naraninih kora. na plonik, ili u muenju ivotinja, nego u kompliciranim
metafizikim teorijama, makar se te teorije same smatrale i najistijom i jedino
spasonosnom znanou. Jer, na primjeru naranine kore i muenja konja moe lako
svako dijete jasno i neposredno vidjeti, ta znai biti socijalan (mnogo jasnije nego iz
polemika ljeviara i desniara). Takovo dijete e i u ivotu posve jasno dozreti do
zdravog shvatanja socijalnih problema, i nee pretpostavljati konja ovjeku. Umjesto
toga, politiki propovjednici i propagatori siju mrnju, obeavajui sreu i blagostanje
u kojima e veeg udjela imati oni koji budu jae i uskogrudnije mrzili i svirepije
ubijali. Takovi su ljudi dodue dresirani za socijalnu disciplinu, ali o moralnoj linosti
nema u njima ni traga. A da li e se nakon "pobjede" moi stvarati moral iz niega?
itajte ratne pisce! Vidjeete, da se ba nasuprot, podizanjem socijalne discipline
i slijepoga zapta zatire priroena moralna svijest ovjekova, njegova suut za blinje.
I ako je dananja omladina surova, onda to nije samo zato to je igrala mnogo
nogometa, nego se iza toga nogometa krije oito jedan lo, iako vanredno snaan i
izrazit, socijalni odgoj: tako se odgajaju u doslovnom smislu generacije socijalnih
slijepaca, koji onda kad im se dovikne, da su zlu na svijetu krivi kapitalisti, urlaju
protiv kapitalizma, a kad im se dovikne da su krivi idovi, urlaju protiv Zidova.

Odluimo li se da umjesto toga poemo drugim putem, putem odgoja slobodne i

pune moralne linosti i odgovornosti, shvatiemo zato na ivot ne treba gledati
uvijek sa pijedestala neke najvie dogme. Svaki vrijednosni doivljaj, pa i onaj
najsitniji koji imamo kad napola mehaniki nogom odgurnemo naraninu koru sa
plonika, moemo da shvatimo kao centar, i da metnemo u centar svog gledanja na
ivot. Jer svaki vrijednosni doivljaj ukljuuje neke druge mogue vrijednosne
doivljaje, a neke iskljuuje. Da to ilustriramo, ostanimo kod naeg primjera. Neki
zaguljeni frankovac, naprimjer, ne bi smio odgurnuti naraninu koru sa plonika
beogradske ulice, nego bi jo trebao da podmee takove kore omraenim Srbima! Taj
sitni pokret nogom dokazuje, da u ovjeku koji ga ini ima kozmopolitske svijesti, da
nije egojist, i mnogo ega drugoga u pozitivnom i negativnom smislu. Treba samo taj
pokret da postane svjestan, pa imamo ve neku skicu pogleda na ivot ovjeka koji
ga ini. Istina je, da za potpun i izgraen pogled na ivot u ovom jednostavnom
sluaju nedostaje jo mnogo toga; ali, to je ono to e prevagnuti, to e tome
gledanju na svijet koje se budi dati definitivan izgled, to se ionako ne moe
jednostavno odrediti. Zato moemo mirne due prei preko zadnjeg pitanja koje nam
se namee: da li je neki normalni i zdravi pogled na ivot uope ikad potpun i
zaokruen, i da li je ba pripadnost ovoj ili onoj propovjednikoj struji ili stranci ono
to iz ovjeka stvara ovjeka? Pogled na ivot je spontaniji od pogleda na svijet,

pa uslijed toga i nastaju sukobi i borbe izmeu jednog i drugoga, borbe kojih je
propovjednitvo ili, prostonarodno reeno, propaganda jedan alostan
simptom.