Pandzic Analiza Met Polja I Sustava PDF

UDBENICI SVEUILITA U ZAGREBU
MANUALIA STUDIORUM UNIVERSITATIS ZAGRABIENSIS
IZDAVA
Hinus
Zagreb, Miramarska 13B
Tel. 01 615 41 96
Faks 01 611 55 18
e-mail: hinus@zg.hinet.hr
UREDNIK
mr. sc. Hrvoje Zrni
RECENZENTI
Prof. dr. sc. Branka Penzar
Prof. dr. sc. Nadeda inik
mr. sc. Milan Sijerkovi
LEKTOR
Ivanica uri
GRAFIKO-TEHNIKI UREDNIK
Ivan Lukac, graf. ing.
-----------------------------------------------------------CIP Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 551.502(075.8)
PANDI, Kreo
Analiza meteorolokih polja i sustava
/ Kreo Pandi Zagreb : Hinus,
2002. (Udbenici Sveuilita u Zagrebu =
Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis)
Bibliografija Kazalo
ISBN 953-6904-00-4
I. Sinoptika meteorologija Udbenik
420212044
------------------------------------------------------------
Slika na naslovnici predstavlja sinoptiku situaciju u sjeverozapadnoj Europi,

za 26. listopada 1859. godine, prema zamisli Roberta Fitzroya (vidi sliku 3.26).
Copyright autor
Sva prava pridana. Niti jedan dio ove knjige ne smije se umnoiti, pohraniti ili prenijeti u
bilo kakvom obliku, fotokopiranjem, elektroniki, mehaniki, presnimavanjem ili nekim
drugim nainom, bez prethodne pismene privole izdavaa.
Kreo Pandi
ANALIZA
METEOROLOKIH POLJA
I SUSTAVA
HINUS
Objavljivanje ove knjige omoguili su svojom potporom:
Ministarstvo znanosti i tehnologije

Dravni hidrometeoroloki zavod
Hrvatski hidrografski institut, Split
HEP prijenosno podruje Zagreb
Energetski institut Hrvoje Poar, Zagreb
Vodovod i kanalizacija, Split
Vodoprivredno-projektni biro, Zagreb
Higra, Split
Vodoprivreda, Novigrad
Geo-sat, Zagreb
Vodovod, Dubrovnik
PREDGOVOR
Zemljina atmosfera privlaila je ovjekovu pozornost od poetka njegova
postojanja. Atmosferske pojave kao to su grmljavinske oluje, jaki vjetrovi,
poplave ili sue pripisivane su nadnaravnim silama. Razvojem prirodnih znanosti i
otkriem meteorolokih instrumenata tijekom 16. stoljea otvorile su se
mogunosti za znanstveni pristup prouavanju atmosfere i pojava u njoj. Kako je
atmosfera veoma sloen sustav jo i danas postoje mnoge nepoznanice vezane za
ponaanje atmosfere osobito u duljem razdoblju. Meteorologija kao grana
geofizike bavi se fizikalnim procesima u atmosferi.
Jedan od najveih dosega suvremene meteorologije jest mogunost
predvianja razvoja atmosferskih procesa tj. prognoze vremena oko tjedan dana
unaprijed. Praktina provedba postupka prognoze vrlo je zahtjevna s razliitih
stajalita: kadrovskog, tehnolokog i financijskog. U tom procesu sudjeluje i
Republika Hrvatska s raspoloivim resursima, a kao lanica Svjetske meteoroloke
organizacije.
Za kvalitetnu prognozu vremena potrebno je imati takoer kvalitetnu analizu
postojeeg stanja atmosfere. Za to kvalitetnije provedbe postupaka analize i
prognoze te tumaenja dobivenih rezultata, koji se nadalje mogu koristiti u
planiranju ljudskih djelatnosti, potrebni su visoko obrazovani kadrovi. Ne moe se,
meutim, oekivati kvalitetno obrazovanje bez odgovarajuih udbenika. Njihova
deficitarnost je u Hrvatskoj osobito izraena na podruju meteorologije odnosno
analize i prognoze vremena. Iako je taj nedostatak kompenziran uporabom
odgovarajuih izdanja preteito na engleskom i ruskom jeziku, odreen broj
vlastitih izdanja je neophodan osobito zbog izgradnje vlastite terminologije.
Tematska cjelina obuhvaa dva dijela: prvi obrauje analizu meteorolokih
polja i sustava (preteito teoretske osnove za analizu vremena), a drugi uglavnom
numeriku prognozu vremena. Sadraj ovog rada pokriva prvi dio postojeeg
programa kolegija "Sinoptika meteorologija" studija meteorolokooceanografskog usmjerenja Prirodoslovno-matematikog fakulteta u Zagrebu.
Stoga je on prvenstveno namijenjen studentima navedenog usmjerenja, ali ga
mogu koristiti diplomirani meteorolozi kao i strunjaci srodnih disciplina za
proirenje znanja o atmosferskim procesima i nainu njihovog prognoziranja.
Autor se zahvaljuje recenzentima: Prof. Branki Penzar, Prof. Nadedi inik te
mr.sc. Milanu Sijerkoviu na korisnim savjetima i sugestijama. Rukopis su paljivo pregledali Prof. Mirko Orli i Zvonko ibrat, dipl. ing. pa im hvala za uloeni
trud. Takoer se pozivaju itatelji da upozore na mogue propuste kako bi se mogli
otkloniti u eventualnim buduim izdanjima.
Autor
SADRAJ
1. UVOD ............................................................................................................... 13
1.1 Kratki povijesni pregled dogaaja vanih
za razvoj analize vremena............................................................................... 13
1.2 Pojam analize vremena i prostorno-vremenska ljestvica .............................. 20
2. METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA ..........
2.1 Sustavi prikupljanja meteorolokih informacija .....................................
2.1.1 Sinoptike postaje ........................................................................................
2.1.2 Aeroloke postaje .........................................................................................
2.1.2.1 Pilotbalonska mjerenja vjetra ....................................................................
2.1.2.2 Radisondana mjerenja .............................................................................
2.1.3 Meteoroloki radari ......................................................................................
2.1.4 Meteoroloki sateliti .....................................................................................
2.1.5 Svjetsko meteoroloko bdijenje ...................................................................
2.2 Kontrola meteorolokih podataka ...............................................................
2.2.1 Logika kontrola ..........................................................................................
2.2.2 Statistika kontrola .......................................................................................
2.2.2.1 Kontrola unutar jedne postaje ...................................................................
2.2.2.2 Kontrola pomou podataka sa susjednih postaja ......................................
2.2.3 Dijagnostika kontrola .................................................................................
2.2.3.1 Hidrostatika kontrola ...............................................................................
2.2.3.2 Geostrofika kontrola ................................................................................
2.3 Analitiki materijali ......................................................................................
2.3.1 Meteoroloke karte .......................................................................................
2.3.1.1 Lambertova stoasta projekcija .................................................................
2.3.1.2 Polarna stereografska projekcija ...............................................................
2.3.1.3 Mercatorova valjkasta projekcija ..............................................................
2.3.2 Termodinamiki dijagrami ...........................................................................
2.4 Objektivna analiza meteorolokih polja .....................................................
2.4.1 Metoda prilagodbe funkcija .........................................................................
2.4.1.1 Lokalna polinomna prilagodba ..................................................................
2.4.1.2 Spektralna prilagodba ................................................................................
2.4.2 Metoda uzastopnog popravljanja .................................................................
2.4.3 Univarijatna statistika interpolacija ...........................................................
23
23
23
27
28
29
33
36
43
43
43
44
44
45
49
50
51
53
53
55
59
59
60
62
62
63
68
73
81
2.4.4 Varijacijska metoda usklaivanja meteorolokih polja ............................... 89

2.4.5 Metode interpolacije na gustu mreu .......................................................... 96
2.4.6 Grafiko predstavljanje rezultata numerike interpolacije .......................... 98
3. DIJAGNOZA ATMOSFERSKIH SUSTAVA I POLJA .......................... 103
3.1 Zrane mase ................................................................................................ 103
3.2 Atmosferske fronte ..................................................................................... 108
3.2.1 Nagib frontalne plohe i klasifikacija fronti ............................................... 110
3.2.2 Frontogeneza i frontoliza ........................................................................... 113
3.2.2.1 Frontogeneza na vertikalnom presjeku ................................................... 116
3.2.2.2 Pojednostavljeni primjer frontogeneze
u horizontalnom polju vjetra ................................................................. 117
3.2.2.3 Frontogenetiki i frontolitiki sektori u
kvazihorizontalnom polju vjetra (na izobarnoj plohi) ........................... 119
3.2.2.4 Frontogenetiki vektor ............................................................................ 121
3.2.2.5 Frontogeneza i vektor Q ......................................................................... 123
3.2.2.6 Frontogeneza u "prirodnim" uvjetima .................................................... 125
3.2.3 Procjena brzine gibanja fronti .................................................................... 127
3.3 Mlazne struje .............................................................................................. 128
3.3.1 Empirijski rezultati .................................................................................... 128
3.3.2 Analitiki aspekt ........................................................................................ 130
3.4 Bariki cirkulacijski sustavi ...................................................................... 132
3.4.1 Uobiajeni nain prikaza polja tlaka zraka ................................................ 132
3.4.2 Definicija i intenzitet ciklona i anticiklona ............................................... 136
3.4.3 Klasine teorije razvoja ciklona (ciklogeneza) ......................................... 137
3.4.3.1 Termalna teorija ciklona ......................................................................... 137
3.4.3.2 Ciklogeneza kao valni poremeaj na fronti ............................................ 141
3.4.3.3 Sutcliffeova teorija razvoja ciklona ........................................................ 148
3.4.4 Sutcliffeova teorija razvoja anticiklona (anticiklogeneza) ....................... 154
3.4.5 Jednadba tendencije visina izobarnih ploha ............................................ 155
3.4.6 Dijagnoza ciklogeneze (anticiklogeneze)
odnosno polja vertikalnih gibanja pomou -jednadbe ......................... 159
3.4.7 Prizemni bariki sustavi i visinski valovi
ope atmosferske cirkulacije .................................................................... 165
3.4.7.1 Rossbyjevi valovi na bezdivergentnoj razini .......................................... 170
3.4.7.2 Valovi u baroklinoj atmosferi koja ukljuuje razine s A 0 ............... 170
3.4.8 Zavjetrinska ciklogeneza ........................................................................... 172
3.4.8.1 Zavjetrinska ciklogeneza kao posljedica ouvanja
potencijalne vrtlonosti u zapadnoj struji .............................................. 173
3.4.8.2 Zavjetrinska ciklogeneza kao posljedica uspora hladnijeg zraka ........... 176
3.5 Povezanost polja temperature,
vlanosti, vertikalnih gibanja i oborine ................................................... 187
4. DJELOVANJE ATMOSFERSKIH SUSTAVA
I POLJA NA VRIJEME ..............................................................................
4.1 Odlike vremena u zranim masama ..........................................................
4.2 Temperaturna inverzija i njen utjecaj na vrijeme ...................................
4.3 Vrijeme u podruju atmosferskih fronti ...................................................
4.4 Olujne pruge i vrijeme ................................................................................
4.5 Vrijeme u podruju barikih cirkulacijskih sustava ...............................
4.5.1 Vrijeme u ciklonama i ciklonima ...............................................................
4.5.2 Vrijeme u anticiklonama ............................................................................
4.5.3 Utjecaj mlazne struje na vrijeme ................................................................
4.6 Orografski utjecaji na vrijeme ..................................................................
4.6.1 Orografska modifikacija globalnog Sunevog zraenja .............................
4.6.2 Utjecaj orografije na polje strujanja ..........................................................
4.6.3 Utjecaj orografije na polje naoblake i oborine ...........................................
4.6.3.1 Slojasti orografski oblaci i oborine iz slojastih oblaka ...........................
4.6.3.2 Konvektivni orografski oblaci i oborine .................................................
4.7 Obalna cirkulacija i vrijeme ......................................................................
Dodaci
A. Geopotencijal i hipsometrijska jednadba .....................................................
B. Statistiki parametri .......................................................................................
C. Procjena vrijednosti varijabli po principu najmanjih kvadrata ......................
D. Klasina interpolacija ....................................................................................
E. Osnove varijacijskog rauna ..........................................................................
F. Izentropska analiza na vertikalnom presjeku .................................................
G. Diferencijalna svojstva polja vjetra ...............................................................
H. Horizontalne strujnice i trajektorije ...............................................................
I. Hidrodinamika nestabilnost ..........................................................................
J. Izraunavanje vertikalne brzine gibanja zraka
pomou jednadbe ouvanja mase .................................................................
191
191
193
199
203
203
204
206
209
210
210
213
217
219
223
230
233
237
243
253
255
267
273
281
289
293
Referencije ......................................................................................................... 299

Djelomian popis oznaka .................................................................................. 305
Kazalo pojmova i imena ................................................................................... 311
"Moe se rei da je atmosfera glazbeni instrument

na kojoj se moe svirati mnogo melodija. Visoke
su zvuni valovi, niske dugi inercijalni valovi, i
priroda je vie Beethovenskog nego Chopinovog tipa.
Vie preferira niske note, a samo povremeno svira
arpeggio u sopranu i onda samo laganom rukom.
Oceani i kontinenti su 'slonovi s platem' koji
mariraju nespretnim ritmom, svaki dan jedan korak
ili neto tako" (pisao je Jule Charney Philipu
Thompsonu 12. veljae 1947. godine)
UVOD
1. UVOD
Analiza meteorolokih polja i sustava, kao to je naznaeno u predgovoru,
pokriva problematiku preteito teoretskih osnova analize vremena kao dijela
sinoptike meteorologije. Tradicionalno promatrano, sinoptika meteorologija je
grana primijenjene meteorologije koja osim analize (dijagnoze) vremena tretira i
predvianje njegovog razvoja odnosno prognozu. Naziv potjee od grke rijei
s i n o p t i k o s to znai p r e g l e d. S meteorolokog gledita navedena rije
oznaava istovremenu1 sliku stanja atmosfere na irem podruju. Osim tradicije,
upravo princip "istovremenosti" u procesu analize i prognoze vremena opravdava
daljnju upotrebu naziva "sinoptika meteorologija" iako je sadraj znatno
evoluirao u zadnjih pedesetak godina. Katkad se isti termin povezuje s
orijentacijskom veliinom prostorne ljestvice tj. sinoptikim razmjerom reda
veliine nekoliko tisua kilometara. Taj razmjer odgovara veliini prepoznatljivih
atmosferskih cirkulacijskih sustava kao to su na primjer ciklone i anticiklone.
1.1 Kratki povijesni pregled dogaaja vanih za razvoj

analize vremena
Odreena zapaanja o vremenu (znaci vremena) kao i rasprave o njemu
potjeu jo iz antikog doba (Aristotelova Meteorologika). Zapaanja o vremenu
esto su prerasla u narodne izreke ili poslovice. Tako, na primjer, pojava snijega
krajem studenog u srednjoeuropskim prostorima nedvosmisleno se opisuje
izrekom: "Sveta Kata snijeg na vrata". Meutim, znanstveni pristup meteorologiji,
a time i analizi vremena omoguen je tek nakon otkria meteorolokih
instrumenata odnosno uspostave motriteljskog sustava (vidi Frisinger, 1983).
Prvi meteoroloki instrumenti konstruirani su tijekom 16. i 17. stoljea.
Naime, prototip termometra konstruira Galileo Galilei (1564-1642) koncem 16.
stoljea, a otkrie barometra sredinom 17. stoljea pripisuje se Evangelistu
Torricelliu (1608-1647). Robert Hook (17. stoljee) jedan je od prvih konstruktora
anemometra i higrometra.
Otkrie instrumenata nije samo po sebi rijeilo problem meteorolokih
motrenja. Trebalo je definirati jedinstvena pravila koritenja tih instrumenata kao i
periodiku motrenja. Godine 1771. proslavljeni njemaki matematiar Johann
1
Meutim i "istovremenost" je upitna u dananjim uvjetima meteoroloke prakse kada su sve vie zastupljena
radiosondana, satelitska, avionska i brodska motrenja stanja atmosfere koja nisu istovremena (razlike u vremenu
mogu biti i nekoliko sati).
13
ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA
Lambert (1728-1777) predlae globalnu motriteljsku mreu sa simultanim

(sinoptikim) motrenjima u podne po londonskom vremenu (slika 1.1).
Slika 1.1 Lambertov prijedlog globalne meteoroloke motriteljske mree iz 1771. godine. Tokicama je
oznaen poloaj postaja (Frisinger, 1983; str. 111).
Otkrie telegrafa 1843. godine omoguuje brzu razmjenu meteorolokih

informacija pa se uskoro nakon toga organiziraju trajne motriteljske slube osobito
u zemljama zapadne i srednje Europe te Sjedinjenim Amerikim Dravama. Taj
proces ubrzava osjeaj potrebe za takvim slubama kod tadanjih vlasti u cilju
zatite plovidbe na moru, "jer kapetan koji zanemaruje vrijeme ima zaista kratak
ivot" - kae jedna poslovica. To je bilo osobito naglaeno nakon havarije
francuske flote 14. studenoga 1854. godine. Taj dogaaj, naime, potaknuo je
francuske vlasti da se obrate Urbainu Leverrieru, naelniku Parikog astronomskog opsrervatorija, da rekonstruira spomenuti dogaaj. On konstatira da je oluja
bila opaena dan ranije na podruju Sredozemlja i da se vjerojatno moglo
predvidjeti njen poloaj da je kontinuirano praena. Godinu dana kasnije zaduen
je za organizaciju sustava za nadzor oluja to prethodi uspostavi internacionalne
meteoroloke slube. Poinje s izdavanjem internacionalnog biltena na parikom
opservatoriju 1857. godine te sinoptikih karata 1863. godine (slika 1.2).
14
UVOD
Slika 1.2 Dvije sinoptike karte iz biltena "Bulletin International de l'Observatoire de Paris". Pune
linije oznaavaju izobare (mm Hg); brojevi na postajama odnose se na tlak zraka; smjer i jaina vjetra
oznaeni su strelicama s poprenim crticama. Karte se odnose na 7. i 10. rujna 1863. godine (Kutzbach,
1979; str. 70).
Slinu ulogu Leverrierovoj u Francuskoj, odigrao je admiral Robert Fitzroy

(1805-1865) u Engleskoj. Kao iskusni kapetan istraivakog broda Beagle
imenovan je prvim upraviteljem Britanske meteoroloke slube koja je osnovana
1854. godine u sastavu Ministarstva trgovine. Godine 1861. prvi uvodi naziv
"sinoptika karta" i poima redovito objavljivati dnevne prognoze vremena u
dnevniku Times.
Takoer 1854. godine poznati meteorolog Buys Ballot (1817-1890) postaje
direktor Nizozemskog meteorolokog instituta koji je osnovan godinu dana prije.
Na temelju ogranienog broja postaja s podruja Nizozemske, 1857. godine
utvruje vezu izmeu smjera i brzine vjetra i gradijenta tlaka zraka. Naime, on je
otkrio da vjetar openito pue priblino okomito na gradijent tlaka zraka te da je
niski tlak na lijevo, ako se postavimo tako da nam vjetar pue u lea, a visoki s
desne strane i da brzina vjetra raste s porastom gradijenta tlaka. Ta veza poznata je
generacijama europskih meteorologa kao Buys Ballotov zakon.
U to doba poinje postupno razvoj metoroloke mree u Hrvatskoj. Na
primjer, meteoroloka postaja na Zagreb-Griu, osnovana 1. prosinca 1861., radi
15
bez prekida do danas. Podaci s te postaje zajedno s podacima nekoliko drugih

postaja (Hvar, Mali Loinj, Pula) preko Bea ukljuuju se s prekidima u
meunarodnu razmjenu 1865. godine. Tek nakon 1892. podaci Zagreb-Gria
pojavljuju se redovito na europskim sinoptikim kartama. Zanimljivo je spomenuti
da je poznati hrvatski geofiziar Andrija Mohorovii (1857-1936), upravitelj
Opservatorija Zagreb-Gri u razdoblju 1893-1914., izdavao prognoze vremena za
podruje Zagreba u tadanjim novinama. Prireivane su "na osnovi motrenja na
ovom zavodu i vlastitoga iskustva" - zabiljeio je Mohorovii (vidi Lisac, 1998).
Meutim prijam meteorolokih izvjea iz Europe pomou radioureaja na
Zagreb-Griu zapoinje redovito tek 1919., a crtanje sinoptikih karata i izdavanje
prognoza 1920. godine. Naalost zapoeti proces je imao vee prekide zbog
nedostatka odgovarajuih uvjeta sve do zavretka II. svjetskog rata (Sijerkovi,
1993; Pandi et al., 1998).
Trodimenzijalna analiza atmosferskih polja i sustava omoguena je tek nakon
uvoenja visinskih mjerenja meteorolokih parametara. U takva mjerenja mogu se
ubrojiti i mjerenja na planinskim postajama. Tijekom 18. i 19. stoljea za visinska
mjerenja u slobodnoj atmosferi koriteni su posebni baloni opskrbljeni klasinim
instrumentima. Prvo takvo mjerenje izveno je u Glasgowu 1749. godine. Takva su
mjerenja bila prilino uspjena to pokazuje analiza vremenskog vertikalnog
presjeka na podruju Blue Hilla (SAD) iz 1898. godine koji je prikazan na slici
1.3. Godine 1927. atmosfera je prvi put pilotirana radiosondom. Tijekom II.
svjetskog rata zapoinje razvoj operativne mree radiosondanih postaja koja
krajem 40-tih godina 20. stoljea postaje dovoljna za redovnu izradu visinskih
sinoptikih karata. U isto vrijeme zapoinju radarska meteoroloka motrenja
vremena. Poetkom ezdesetih godina 20. stoljea tj. 1. travnja 1960. godine
lansiran je prvi meteoroloki satelit i dostie se suvremeni stupanj motriteljskog
sustava.
Izrada sinoptikih karata kao i visinska mjerenja omoguuju empirijski pristup
analizi vremena tj. analizi meteorolokih polja i sustava (vidi slike 1.2 i 1.3).
Tijekom 19. i poetkom 20. stoljea najvie pozornosti privukli su upravo sustavi
sinoptikih razmjera: ciklone, anticiklone i atmosferske fronte. Osobito u prvoj
polovini 19. stoljea nije jo bila izgraena ustaljena terminologija (vidi Kutzbach,
1979). Tadanji znanstvenici su, na primjer, "olujama" (eng. storms) nazivali
"vrtlone" sustave praene oborinom i pojaanim vjetrom neovisno o tome da li je
bila rije o vrtlogu u tropskom podruju ije su horizontalne dimenzije nekoliko
stotina metara ili stotina kilometara (na primjer tornado ili uragan) ili vrtlozima u
izvantropskim podrujima sinoptikih razmjera dimenzija preko tisuu kilometara.
Termin "ciklona" prvi koristi Henry Piddigton (1797-1858) godine 1842. U drugoj
polovini 19. stoljea spomenuti izvantropski vrtlozi nose nazive kao: barika
depresija, bariki minimum, niski tlak (eng. low), poremeaj (eng. disturbance),
samo vrtlog (eng. vortex) ili ciklona kao to je to uostalom sluaj i danas. Termin
16
UVOD
"anticiklona" prvi koristi Francis Galton (1822-1911) godine 1863., za vrtlog

suprotnog predznaka od ciklonalnog.
Pojam atmosferske fronte uvodi 1918. godine Jacob Bjerknes koji je stasao u
tzv. Bergenskoj koli u Norvekoj (vidi J. Bjerknes, 1919). Godine 1922. J.
Bjerknes i Solberg objavljuju valnu teoriju ciklone na polarnoj fronti. Iako se
njihovo otkrie tradicionalno dri revolucionarnim, Kutzbach (1979) pokazuje
meutim, da je ono samo nastavak dostignua kroz itavo prethodno stoljee.
Prema njenoj analizi meteoroloke povijesne dokumentacije, gornje otkrie
evoluiralo je iz termalne teorije ciklone koja je u odreenom obliku bila
prevladavajua tijekom 19. i poetkom 20. stoljea. Ova teorija pretpostavlja da se
ciklona odrava zahvaljujui dvama izvorima topline iz kojih ona dospijeva u njen
sustav: kao latentna toplina kondenzacije i advekcijom iz susjednog dijela
atmosfere. Posljednji izvor naglaava model Fitzroya iz 1863. godine koji e biti
jo razmatran kasnije. Za opisivanje tih procesa koristi se i prvi princip
termodinamike kao i jednadbe hidrodinamike s osobitim naglaskom na
Coriolisovu silu otklona koju matematiki prvi opisuje C. G. Coriolis (1972-1843)
godine 1835. (vidi Hadley, 1735). Iz posljednjeg proizilazi "dinamiki"
Slika 1.3 Vremenski vertikalni presjek linija jednake relativne vlanosti zraka za vrijeme prolaska oluje
preko postaje Blue Hill (SAD) u razdoblju 21-24. rujna 1898. godine. Duina AB oznaava os
anticiklone, a duina A1B1 os ciklone. Duine C1D1E1,,C4D4E4 su putanje balona za vrijeme
etverodnevnog razdoblja mjerenja. Sjenano podruje oznaava oblake (Kutzbach, 1979; str. 169).
17
Slika 1.4 Dinamiki model ciklone s kraja 19. stoljea. Duga zakrivljena strelica predstavlja spiralu
vjetra oko sredita ciklone. b bo oznauje porast tlaka s udaljenou od sredita ciklone gdje je bo
(mm Hg) tlak u centru. G oznaava gradijent tlaka (mm po stupnju g..). v ( ms 1 ) je brzina vjetra.
Ciklona je na geografskoj irini =60, koeficijent trenja je k=0.00012, je kut izmeu gradijenta tlaka i
smjera vjetra u vanjskoj zoni, a odgovarajui kut u unutranjoj zoni (Guldberg i Mohn, 1876; prilog).
18
UVOD
(matematiki) model ciklone (slika 1.4). U tom kontekstu je i cirkulacijski teorem

Vilhelma Bjerknesa (oca J. Bjerknesa) iz 1897. kojim se povezuje vertikalno
smicanje vjetra (termalni vjetar) i horizontalni temperaturni gradijenti. O svemu
ovome jo e biti govora kasnije.
Slika 1.5 Motriteljska nepravilna mrea postaja (kruii) i pravilna raster mrea (definirana punim
crtama) za Richardsonov prognostiki eksperiment iz 1922. godine (Richardson, 1922; str. 184).
Richardson (1922) subjektivnim postupkom svodi podatke nepravilne

motriteljske mree na pravilnu raster mreu (oblik ahovnice; slika 1.5). Meutim,
Panofsky (1949) koristi polinomnu interpolaciju mjerenih vrijednosti polja na
19
kvadratnu mreu toaka, koja se smatra prvim ozbiljnim pristupom objektivnoj

analizi meteorolokih polja. Zatim slijede radovi Gilchrista i Cressmana (1954)
koji definiraju razliite polinome za tzv. podruja utjecaja. Nakon toga,
Bergthorsson i Doos (1955) uvode metodu uzastopnih popravki koja ukljuuje
preliminarne procjene ili pozadinska polja to u znatnoj mjeri unaprjeuje analizu.
U to doba pojavljuju se i statistike metode (Eliassen, 1954; Gandin, 1963).
Osnovni principi objektivne analize meteorolokih polja navedenih postupaka
zadrali su se do danas.
1.2 Pojam analize vremena i prostorno-vremenska ljestvica

Pod pojmom analize u sinoptikoj meteorologiji podrazumijeva se detaljno
prouavanje stanja atmosfere zasnovano na stvarnim mjerenjima odnosno
vizualnim opaanjima2, obino ukljuujui rastavljanje opaenog stanja na
komponente te koristei izoplete za prikaz razliitih elemenata (vidi Huschke,
1986). Tako, analiza sinoptikih karata moe se sastojati, na primjer, od crtanja i
interpretacije razdiobe vjetra, atmosferskog tlaka, tendencije tlaka, temperature,
naoblake i hidrometeora koji se motre priblino istovremeno. Pri tome je posebna
pozornost poklonjena atmosferskim sustavima kao to su: zrane mase,
atmosferske fronte, bariko-strujni sustavi (ciklone i anticiklone). Ti sustavi mogu
biti razliitih prostornih dimenzija i razliitog trajanja. Klasifikacija atmosferskih
sustava ilustrirana je na slikama 1.6 i 1.7 (vidi Bluestein, 1992).
Na objema slikama treba obratiti pozornost na kvazigeostrofike (priblino
vrijedi ravnotea sile gradijenta tlaka zraka i Coriolisove sile) i hidrostatike
(vertikalna komponenta sile gradijenta tlaka zraka u ravnotei sa silom Zemljine
tee) sustave ije su horizontalne dimenzije sinoptikih razmjera. Oni su veinom
po horizontalnim dimenzijama (kao to je ve reeno) makrorazmjera, dok su
ostali sustavi mezorazmjera (horizontalne dimenzije manje od 1000 km) ili
mikrorazmjera (horizontalne dimenzije do 1 km).
Konano, treba razmotriti obiljeja vremena kao posljedicu djelovanja
atmosferskih polja i sustava. To je problem interpretacije koji je osobito vaan za
prognozu vremena, budui da se najuspjenije unaprijed proraunavaju samo neka
atmosferska polja, najee razdioba tlaka zraka, na osnovi kojih se donose
zakljuci o vremenskim prilikama, osobito kada je rije o lokalnim razmjerima.
Zbog toga je potrebna lokalna adaptacija prognostikih produkata velikih razmjera.
Treba napomenuti da se i na osnovi analize stvarnih (mjerenih) atmosferskih polja,
koja se nazivaju i poetnim uvjetima, mogu donositi odreeni zakljuci o razvoju
2
U hrvatskoj meteorolokoj slubi terminom motrenje obuhvaeno je mjerenje i vizualno opaanje.
20
UVOD
vremena u blioj budunosti. Prilikom analize u ovom udbeniku, koristit e se, to

je vie mogue, upotreba matematikog aparata, pomou kojeg je, zahvaljujui
zakonima fizike, mogue priblino tono opisati atmosferska stanja. Pri tome e
Slika 1.6 Klasifikacija atmosferskih sustava prema horizontalnim prostornim i vremenskim

dimenzijama: A - prainski vrtlog, B - tornado i pijavica, C - oblak vertikalnog razvoja (Cumulus), D turbulentni vrtlozi, E - olujne pruge, F - mezociklone, G - grmljavinske oluje, H - obalna cirkulacija i
cirkulacija nad obronkom, I - oborinski trag, J - obalna fronta, K - konvektivni sustav mezorazmjera, L niska mlazna struja, M - granica izmeu suhog i vlanog zraka (eng. dryline), N - tropski ciklon, O mlazna struja na visini, P - povrinska fronta, Q - ciklona i anticiklona, R - doline i grebeni u zapadnoj
struji (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 4).
21
Slika 1.7 Visina i irina atmosferskih sustava prikazanih na slici 1.6 (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 5).
teite biti na primjeni tog aparata, a manji naglasak e biti na njegovoj izvedbi to
je u velikoj mjeri zadaa "dinamike meteorologije". U svakom sluaju, prevagu e
imati "numeriki" (objektivni) tretman problema jer je on najpogodniji za rad na
raunalima (kompjutorima) bez kojih bi dananji stupanj u razvoju meteorologije
bio neodriv. To e ujedno biti i priprema za drugi udbenik u kojem e naglasak
biti na numerikoj prognozi vremena. Iako je tehnoloki napredak vaan za
praktinu meteorologiju, ipak prema tom napretku treba biti oprezan jer je on za
meteorologa samo sredstvo, a ne cilj (Houghton, 1985).
22
METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA
2. METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA

PODATAKA
Pod pojmom polja u fizikalnom smislu podrazumijeva se prostor u ijoj
svakoj toki odreena fizikalna veliina ima konanu vrijednost (vidi Huschke,
1986). Tako se moe govoriti o gravitacijskom polju, magnetskom, elektrinom
itd. U meteorologiji spomenute fizikalne veliine su: polje tlaka, temperature,
vlanosti, naoblake, oborine, vjetra itd.
Ovdje se radi o atmosferskim odnosno meteorolokim poljima iji se podaci
prikupljaju sa irih podruja Zemljine kugle u odgovarajue sabirne centre gdje se
dalje razvrstavaju, provjeravaju i konano prikazuju u obliku povoljnom za
analizu. Navedeni postupci djelomino pripadaju ciklusu asimilacije (prilagodbe)
meteorolokih podataka (vidi Daley, 1991).
2.1 Sustavi prikupljanja meteorolokih informacija

Sve vea potreba za meteorolokim (atmosferskim) informacijama problem
prikupljanja meteorolokih informacija ini sloenim. Cijeli proces se sastoji od
motrenja, prijenosa, provjere i distribucije pristiglih podataka. Motrenja se
obavljaju na sinoptikim, aerolokim, radarskim i satelitskim postajama. Obavljaju
se takoer specijalna motrenja balonima, te avionska i raketna. Posebno se mogu
tretirati motrenja na razliitim plovilima (plutae, brodovi).
2.1.1 Sinoptike postaje

Na sinoptikim postajama mjere se prizemni parametri: tlak i temperatura
zraka (po suhom t [ C ] i mokrom t' [ C ] termometru), smjer i brzina vjetra,
koliina oborine, visina snjenog pokrivaa i drugi. Naoblaka i vrste oblaka,
vidljivost, stanje tla i atmosferske pojave (vrsta oborine i njezin intenzitet, magla,
rosa, mraz, sadanje i prolo vrijeme itd.) obino se ocjenjuju vizualnim
opaanjem. Ovako dobiveni podaci podvrgavaju se daljnjoj obradi. Naime iz
temperatura suhog i mokrog termometra izraunava se relativna vlanost zraka u
[%] kao i rosite t r [ C ] pomou psihrometrijskih tablica ili raunski. Na
opservatoriju Zagreb-Maksimir, na primjer, taj se postupak obavlja raunalom. Pri
tome se koriste Magnus-Tetensove empirijske relacije za tlak vodene pare
zasienog zraka (tlak zasienja, ravnoteni tlak odnosno maksimalni tlak pare za
danu temperaturu zraka) e s [hPa] suhog i e s ' [hPa] mokrog termometra:
23
at
,
es 6.1exp
b t
(2.1)
at '
,
es ' 6.1exp
b t '
(2.2)
gdje su konstante a=22.4; b=272.4 u sluaju leda i a=17.1; b=234.2 u sluaju

vode na krpici mokrog termometra. Grafiki prikaz funkcije (2.1) dan je na slici
2.1, a isti oblik grafa vrijedi i za jedn. (2.2). Treba napomenuti da se u jedn. (2.1)
uvijek koriste navedene konstante za vodu. Prema termodinamikoj teoriji (vidi
Volari i I. Penzar, 1967; ade, 1973), stvarni tlak vodene pare e je
e es ' 0.00066(1 0.00115t' )1013.2(t t' )
(2.3)
i relativna vlanost zraka
u (e / es )100 [%]
(2.4)
t r b ln(e / 61
. ) / [a ln(e / 6.1)] .
(2.5)
te rosite
Sada se lako moe dobiti defict rosita d [ C] prema relaciji
d t tr
(2.6)
koji se alje u razmjenu u TEMP izvjetaju, dok se u SYNOP i METAR

izvjetajima alje rosite (vidi Radinovi, 1978; Gelo, 2000).
Drugi problem je svoenje tlaka zraka s postaje p s na morsku razinu tj.
vrijednost p0 (slika 2.2). Transformacijom hipsometrijske jednadbe (A10),
izvedene u Dodatku A, moe se dobiti izraz za redukciju tlaka s postaje na morsku
razinu. Naime, po definiciji vrijedi odnos izmeu geometrijskih ( z1 i z 2 ) i
geopotencijalnih ( Z1 i Z 2 ) visinskih razina dan relacijom
z2 z2
24
9.8( Z 2 Z1 )
,
g
(2.7)
Slika 2.1 Ovisnost ravnotenog tlaka vodene pare
es
o temperaturi zraka (Penzar i Penzar, 2000;
str. 93).
gdje je g akceleracija sile tee. Uvaavanjem relacije (2.7), uz pretpostavku da je

prva razina u toj relaciji upravo razina mora tj. z1 0 ( p1 p0 ), a druga razina
na nadmorskoj visini postaje z 2 h ( p2 ps ), jed. (A10) moe se pisati u
obliku
gh
p0 ps exp
,
Rd Tv
(2.8)
gdje Rd plinska konstanta za suhi zrak, Tv srednja virtuelna temperatura

pretpostavljena u zamiljenom sloju zraka od morske razine do visine postaje h
(vidi jedn. A6). U hrvatskoj meteorolokoj slubi koriste se dvije relacije za
redukciju tlaka na morsku razinu:
p0 ps 34.7 h / (27315
. t v ) za h10 m
i
p0 ps exp (9.8h) / 2871

. (27315
. t v ech 0.007(h / 2)) za h>10m,
(2.9)
(2.10)
25
gdje je
ch 0107
.
2.2 x105 h 2.8x109 h 2 ,
(2.11)
i t v virtuelna temperatura zraka na postaji izraena u Celziusovim stupnjevima tj.
t v Tv 27315
. , gdje je Tv apsolutna virtuelna temperatura na postaji (vidi
takoer jedn. A6). Naravno i ovaj problem rjeava se uz pomo tablica ili
raunalom kao to je to sluaj na opservatoriju Zagreb-Maksimir.
Na planinskim postojama provodi se "redukcija tlaka" na najbliu standardnu
izobarnu plohu (na primjer 850 hPa) na taj nain to se izrauna geopotencijalna
visina te plohe na temelju meteorolokih podataka na postaji i visine postaje. Za tu
svrhu treba direktno koristiti jedn. (A10) s time da se nadmorska visina postaje
izrazi u geopotencijalnim metrima (vidi jedn. 2.7), iako pogreka nije velika ako se
ta pretvorba i ne obavi, osobito za nie postaje u umjerenim geografskim irinama.
Primjer takve postaje je Puntijarka na Medvednici kod Zagreba. Redukcija tlaka
moe se obavljati i na udaljenije izobarne plohe od navedene plohe 850 hPa, a
takoer istovremeno reducirati tlak na morsku razinu. Ekstrapolacija
meteorolokih podataka s postaje ponekad nije dovoljno uspjena, osobito u
sluaju temperaturne inverzije, a naroito za visinsku razliku veu od 1 km. Tada
su mogue vee pogreke u ekstrapolaciji, osobito pri redukciji tlaka na morsku
razinu, pa se mogu javiti "lane" anticiklone (vidi Wallace i Hobbs, 1997;
Bluestein, 1992).
Slika 2.2 Ilustracija redukcije tlaka na morsku razinu. Tlak na postaji je oznaen s
p s , a na morskoj
razini s p0 . Sjenano podruje oznaava orografsku uzvisinu presjeenu izobarnim plohama, dok
nazubljena crta predstavlja morsku povrinu (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 60).
26
Slika 2.3 Razdioba sinoptikih postaja na globalnoj ljestvici.
Konano, motreni podaci kodiraju se u SYNOP izvjetaje i alju u sabirne

centre. Obino se oni alju svaka 3 sata (00, 03, 06, ...) po GMT (Greenwich Mean
Time) ili UTC (Universal Time Coordinated), to je isto.
Na automatskim sinoptikim postajama vei dio posla obavlja ugraeno
mikroraunalo, pa je doprinos motritelja manji. Meutim, bez obzira na
automatizaciju dobro je poznavati klasine principe prikupljanja podataka, jer su
oni veinom zadrani i kod automatskih postaja, iako nije oevidan postupak kao
kod "rune" obrade.
Optimalna udaljenost sinoptikih postaja u ravnici je oko 150 km, dok u
orografski razvijenim podrujima treba biti manja. U praksi to esto nije sluaj,
posebno u rijetko naseljenim podrujima i na oceanima. Tipina gustoa
navedenih postaja na globalnoj ljestvici prikazana je na slici 2.3. Termin "tipian"
ovdje oznaava priblinu gustou postaja koja je potvrena kroz praksu, a koja nije
uvijek reprezentirana istim postajama. U Hrvatskoj postoji tridesetak postaja
sinoptikog ranga.
2.1.2 Aeroloke postaje

Na aerolokim postajama dobivaju se podaci: temperature, relativne vlanosti
i tlaka zraka, visine izobarnih ploha te smjera i brzine vjetra. Ti podaci odnose se
27
na donjih tridesetak kilometara atmosfere. Vjetar se mjeri pilotbalonskim,

radarskim ili radiosondanim sustavom.
2.1.2.1 Pilotbalonska mjerenja vjetra
Pilotbalonska mjerenja obavljaju se uz pomo teodolita i balona napunjenog
vodikom ili helijem. Kako se on die (do 300 m/min), nosi ga struja zraka (otpor
zraka se zanemaruje). Na osnovi projekcije njegova dva uzastopna poloaja
r1 i r2 moe se izraunati smjer i brzina vjetra (slika 2.4). Iz slike 2.4a slijedi
r1 h1 / tg 1,
(2.12)
r2 h2 / tg 2 ,
(2.13)
gdje su h1 i h2 visine balona (unaprijed se pretpostave na temelju brzine dizanja)

te 1 i 2 odgovarajui kutevi nagiba (elevacija) spojnice balon-teodolit i
horizontalne plohe.
Nadalje, iz slike 2.4b moe se nai
x r2 sin 2 r1 sin 1 ,
(2.14)
y r2 cos 2 r1 cos 1 ,
(2.15)
r ( x y) 1/ 2 ,
(2.16)
gdje su x i y komponente projekcije u zonalnom i meridionalnom smjeru te r

razlika u projekcijama dva uzastopna poloaja, a 1 i 2 odgovarajui azimuti
poloaja pilotbalona.
Iz (2.16) i vremenskog razmaka t slijedi da je brzina vjetra V dana relacijom
V r / t
[m/s] ,
dok se smjer odreuje na osnovi predznaka komponenata x i y.
28
(2.17)
Slika 2.4 Shematski prikaz dva uzastopna poloaja pilotbalona u: a) trodimenzijalnom prostoru i b)
na projekciji u horizontalnoj ravnini.
2.1.2.2 Radiosondana mjerenja

Vani podaci za operativnu analizu i prognozu vremena su podaci
radiosondaa. Naziv potjee od principa prijenosa mjerenih signala meteorolokih
elemenata, koji se zasniva na radiovalovima. Naime, modulirani radiovalovi visoke
frekvencije prenose meteoroloke informacije od radiosonde (koja se die brzinom
oko 350 m/min) do prijemnog ureaja (RAWINa - RAdio WINd) smjetenog na
radiosondanoj postaji (slika 2.5). On obavlja demodulaciju radiovalova i tako
izdvaja informaciju o tlaku, temperaturi i relativnoj vlanosti zraka. Meutim,
poetno su te informacije samo u odreenoj funkcionalnoj vezi s navedenim
elementima. Tlak se odreuje na temelju liste umjeravanja (badarenja) i
odgovarajuih signala koji se biljee na listi registracije ili direktno ulaze u
raunalo. Analogno, temperatura se izraunava iz odgovarajuih zapisa ili ulaza u
raunalo prema empirijskoj formuli, kao i relativna vlanost zraka. Veza se temelji
na ovisnosti promjene nekog elektronikog parametra senzora (npr. njegovog
elektrinog otpora) o meteorolokim uvjetima (temperaturi i vlanosti zraka, na
primjer).
Za daljnje koritenje ne uzimaju se sve informacije koje daje radiosondani
sustav. Biraju se samo one razine na kojima pojedini meteoroloki elementi
znatnije odstupaju od linearnosti. Te razine nazivaju se signifikantnim razinama ili
29
tradicionalno znaajnim nivoima. Spomenuta odstupanja su za temperaturu 1 ili

2C, a za vlanost zraka 10%. Kod vjetra se takoer biraju signifikantne razine na
temelju kriterija odstupanja od linearnosti. Na primjer, signifikantnom se smatra
promjena brzine vjetra od 5 m/s ili promjena njegovog smjera od 10 do 60 o ovisno
o brzini. Takoer, kao signifikantne razine uzimaju se granice izotermnih i
inverzijskih slojeva te donja granica tropopauze. Svi su vezani za kvazinulti ili
pozitivni temperaturni visinski gradijent, dakle po predznaku suprotan prevladavajue negativnom u troposferi. Tropopauza se definira kao kvaziizotermni ili
inverzioni sloj debljine 1 ili 2 km s temperaturnim gradijentom veim od -0.22
C /100 m odnosno -0.32 C /100m, ali na visini veoj od plohe 500 hPa. Ona
predstavlja prijelaznu zonu izmeu troposfere i stratosfere, a visina joj varira
izmeu 15 i 20 km na Zemljinu ekvatoru, dok se postupno smanjuje prema
polovima na oko 8 do 10 km.
Slika 2.5 Shematski prikaz radiosondanog sustava.
Geopotencijalne visine izobarnih ploha izraunavaju se iz podataka

temperature i vlanosti zraka. Najprije se izraunava relativna visina sloja
atmosfere izmeu dviju izobarnih ploha. Za tu svrhu se koristi ve spomenuta
hipsometrijska jednadba (A10) iz Dodatka A tj.
Z 29.3Tv ln( p1 / p2 ) [gpm] ,

30
(2.18)
gdje je Z razlika geopotencijalnih visina (izraenih u geopotencijalnim metrima)

izmeu dviju izobarnih ploha, Tv srednja apsolutna virtualna temperatura tog sloja
i p1 tlak na donjoj te p2 na gornjoj granici sloja. Postupak grafike procjene
srednje virtuelne temperature sloja atmosfere izmeu dvije visinske razine
ilustriran je na slici 2.6 (vidi Wallace i Hobbs, 1977). Apsolutna visina izobarne
plohe dobiva se sumiranjem relativnih visina.
Slika 2.6 Ilustracija procjene srednje virtuelne temperature zraka izmeu dviju izobarnih ploha,
prema principu jednakih povrina (Wallace i Hobbs, 1977; str. 57).
U sluaju da se koristi elektroniki teodolit (RAWIN) za praenje poloaja

radiosonde, vjetar se izraunava na slian nain kao kod pilotbalonskog mjerenja,
to je prethodno opisano. U novije vrijeme sve vie se koriste i drugi naini
praenja poloaja radiosonde kao to je satelitski GPS (Global Positioning
System), iji opis prelazi okvire ovog udbenika.
Vertikalni profili mjerenih veliina mogu se prikazati grafiki, kao to je
prikazano na slici 2.7. Takav prikaz ima direktnu primjenu u kritikoj provjeri
podataka, ali i u dijagnozi i kratkoronoj prognozi vremena.
Konano, odabrani rezultati mjerenja interpoliraju se i na, globalnim
sporazumom, odreene standardne izobarne plohe kao to su: 1000, 925, 850, 700,
500 hPa itd. Interpolacija je linearna jer je i izbor signifikantnih razina temeljen na
principu linearnosti. Na kraju se odabrani podaci tj. oni na signifikantnim razinama
i standardnim plohama kodiraju u povoljan oblik i putem TEMP izvjetaja alju u
meunarodnu razmjenu. Razdioba radiosondanih postaja nije homogena u
svjetskim razmjerima, a osobito je nedovoljna gustoa na junoj hemisferi (slika
2.8).
31
Slika 2.7 Izlazni rezultati automatiziranog radiosondanog sustava VAISALA. Deblja puna
(isprekidana) crta predstavlja vertikalni profil temperature zraka (rosita). Desno pozicionirane
zastavice oznaavaju smjer i brzinu vjetra. Podaci se odnose na radiosondau Zagreb-Maksimir za 8.
sijenja 2002. godine u 00 UTC:
Slika 2.8 Razdioba radiosondanih postaja na Zemlji.
32
U Hrvatskoj je trenutno aktivna samo jedna radiosondana postaja i to na

opservatoriju Zagreb-Maksimir. Uspostava druge, potpuno automatizirane,
radiosondane postaje Zadar-Zemunik je u postupku.
2.1.3 Meteoroloki radari

Radari (RAdio Detection And Ranging) u meteorolokoj slubi su namijenjeni
za otkrivanje i praenje razvoja i gibanja oblanih sustava i pojava vezanih s
njima. Prva primjena radara za motrenje vremena vezana je za izviake akcije
saveznikog zrakoplovstva za vrijeme Drugog svjetskog rata (vidi Atlas, 1990).
Princip rada radara zasniva se na svojstvu refleksije snopa radiovalova, koje
on emitira, od primjesa prisutnih u dijelu atmosfere na koji je snop usmjeren (slika
2.9). Snaga povratnog radarskog snopa Pr ovisi o: koliini i agregatnom stanju
vodene tvari u jedinici volumena atmosfere, odnosno o efektivnoj povrini
rasipanja , povrini antene radara A p , udaljenosti cilja L, valnoj duljini
radiovalova i jaini emitiranog signala Pt . Navedena ovisnost izraava se
radarskom jednabom (vidi Maksimovi, 1973; Houghton, 1985)
Pt Ap
2
Pr
9L4 2
(2.19)
gdje je ovdje =3.14 kao i u ostatku knjige ako nije drukije reeno.
3
6
8
1
5
2
1. Predajnik
2. Automatski preklopnik
3. Primopredajna antena
4. Oblak
5. Prijemnik
6. Poziciono-panoramski ekran
7. Ekran vertikalnog presjeka
8. Amplitudni ekran
Slika 2.9 Blok shema principa rada radara (Maksimovi, 1973; str. 10).
33
Zbog praktikih razloga definira se odnos veliine P r i snage razine uma
P S prema relaciji
B 10 log( Pr / Ps ) [dB] ,
(2.20)
pa se snaga povratnog signala izraava u decibelima (dB), nazvanim u ast

eksperta za zvuk Grahama Bella.
Slika meteorolokog cilja na radarskom zaslonu (ekranu) naziva se odraz ili
jeka (eng. echo). Postoje tri naina prikazivanja odraza, na: panoramskom,
amplitudnom i zaslonu vertikalnog presjeka (slika 2.10).
Koritenjem intenziteta odraza oblaka moe se uz poznavanje njegove visine
te temperaturnih prilika ocijeniti da li je on tuonosan ili nije. Stoga ne udi da su
radari vano sredstvo u obrani od tue.
Slika 2.10 Tipovi radarskih zaslona: a) panoramski, b) vertikalnog presjeka i c) amplitudni

(Radinovi, 1969; str. 324, 325).
34
Slika 2.11 Radarski centar Bilogora.
U Hrvatskoj postoji nekoliko radarskih centara uspostavljenih u tu svrhu (slika

2.11), iako se u posljednje vrijeme radi na njihovoj prilagodbi i za druge potrebe.
Jedna od tih potreba je mjerenje koliine, osobito pljuskovitih oborina, u cilju
efikasnije zatite od poplava. Veza izmeu intenziteta oborine I i intenziteta
radarskog odraza B je
B aI b ,
(2.21)
gdje su a i b empirijske konstante koje nisu jedinstvene kod razliitih autora.

Rezultati mjerenja se onda mogu prikazati izohijetama (izohijete su linije istih
koliina oborine) na kvadratnoj raster mrei dimenzija osnovnih elija, 1 ili 2
kilometra (slika 2.12).
35
Praenje meteorolokog objekta moe se automatizirati i rezultati mjerenja

kvantificirati. Konano oni se ifriraju u RADOB izvjetaj i alju u meunarodnu
razmjenu. Danas su mnoge zemlje povezane u jedinstvenu radarsku mreu, tako da
se meteoroloki sustavi mogu pratiti na irem podruju. Tako je i radar na Bilogori
povezan s radarskim sustavom srednjoeuropskih zemalja.
Slika 2.12 Prikaz prostorne razdiobe koliina oborine izmjerenih radarom 18. kolovoza 1959.
godine na podruju Kijeva (prema Stepanenko, 1966; Radinovi, 1969; str. 329).
2.1.4 Meteoroloki sateliti

Meteoroloki sateliti najee pribavljaju pregledne slikovne i/ili digitalne
informacije o: naoblaci, temperaturi, zraenju, vjetru i oborini. Razlikuju se
orbitalni i stacionarni sateliti. Orbitalni sateliti krue oko Zemlje na visini od oko
850 km (slika 2.13a), od kojih svaki napravi 12.5 ophoda tijekom 24 sata. Snimak
itave Zemljine kugle oni realiziraju tijekom 12 sati. Prvi orbitalni meteoroloki
satelit lansiran je 1. travnja 1960. godine (vidi Houghton, 1985.). Njegov naziv je
bio TIROS (Television-Infra Red Observational Satellite). Geostacionarni sateliti
krue zajedno sa Zemljom, a stacionirani su iznad ekvatora na visini oko 36000 km
(Slika 2.13b). Oni proizvode novu sliku oblaka svakih 30 minuta ili ee, a slue i
36
kao telekomunikacijski centri. Prvi geostacionarni satelit je bio SMS (Synchronous

Meteorological Satellite) lansiran 1974. godine. On je zamijenjen tipom GOES
(Geosynchronous Operational Environmental Satellite) godinu dana kasnije.
Godine 1977. geostacionarni satelit METEOSAT (METEOrological SATellite)
lansirala je ESA-a (European Space Agency).
Slika 2.13 Poloaj orbitalnog (a) i geostacionarnog (b) satelita u odnosu na Zemlju (prema Schott,
1997; 156. str.).
37
U Dravnom hidrometeorolokom zavodu Republike Hrvatske postoji

prijemna stanica za komunikaciju s METEOSAT-om, to podrazumijeva prijem
slike oblaka, kao i analitike i prognostike sinoptike karte. Suvremeni meteoroloki satelitski sustav prikazan je na slici 2.14.
Slika 2.14 Suvremeni meteoroloki satelitski sustav oko Zemlje.
Princip rada satelita temelji se na radiometrijskoj analizi slike registrirane

pomou senzora. Zraenje koje pristie s promatranog objekta moe biti iz
razliitog dijela elektromagnetskog spektra. Izvor tog zraenja je Sunce
(kratkovalno zraenje) ili sustav Zemlja-atmosfera (dugovalno ili toplinsko
zraenje). Shematski prikaz staza elektromagnetskih zraka izloen je na slici 2.15.
Ovdje treba obratiti pozornost na dijelove elektromagnetskog spektra za koje
je atmosfera propusna, tzv. prozore (eng. windows). Takva spektralna podruja
mogu se uoiti na slici 2.16. Za vidljivi dio spektra atmosfera je dobro propusna.
Posebno je zanimljivo podruje izmeu 8 i 14 m, gdje se Suneva kratkovalna
radijacija moe ignorirati, a dugovalno zraenje ima maksimalnu vrijednost. To
nije sluaj u podruju 3-5 m, gdje je participacija Sunevog zraenja
signifikantna. Takoer treba uoiti podruje oko 6 m, gdje je apsorpcijska vrpca
vodene pare. Shodno tome esto se za satelitska motrenja odabiru spektralne
vrpce: 0.5-0.7 m u vidljivom, 10.5 -12.5 m u infracrvenom i oko 6 m za
spektar vodene pare.
38
Openito, ukupna energija zraenja pristigla s objekta motrenja na povrinu

senzora, izraena u jedinici vremena na jedinicu povrine po steradijanu [W m-2 sr-1]
moe se razloiti na komponente, kao to je to ilustrirano na slici 2.17
(kompozicija slika 2.15a i 2.15b uz isputanje direktnog Sunevog zraenja koje
pristie s objekata koji okruuju objekt motrenja, a koje je oznaeno sa I na slici
2.15), a simboliki tzv. "velikom jednadbom" (vidi Schott, 1997) oblika
L LA LD LB LE LG LH LC L F ,
(2.22)
gdje su: L A reflektirano direktno Sunevo zraenje od objekta motrenja

(albedo), L D dugovalno zraenje objekta motrenja, L B raspreno (difuzno)
Sunevo zraenje reflektirano od objekta motrenja, LE atmosfersko dugovalno
zraenje reflektirano od objekta motrenja, LG direktno Sunevo zraenje
reflektirano najprije na okolnim objektima, a zatim na objektu motrenja, L H
dugovalno zraenje okolnih objekata reflektirano na objektu motrenja, LC
raspreno Sunevo zraenje pristiglo iz atmosfere koje nije doseglo objekt
Slika 2.15 Putanje Sunevih zraka (a) i termalnog (toplinskog) zraenja (b); za oznake vidi tekst
(Schott, 1997; str. 48 i 51).
39
motrenja, LF dugovalno zraenje pristiglo direktno iz atmosfere. Treba

spomenuti da se indeksi uz simbole u jedn. (2.22) odnose takoer na odgovarajue
putanje energije zraenja (zrake) prikazane na slikama 2.15 i 2.17.
U Sunevom dijelu spektra dugovalne komponente LD , LE , LF i LH mogu se
zanemariti pa gornja jednadba poprima oblik
L LA LB LG LC .
(2.23)
Doprinos lanova L A i LC je znatno vei nego preostala dva. Dakle, najvanije je

reflektirano zraenje od objekta motrenja i raspreno na esticama atmosfere.
Analogno, u infracrvenom dijelu spektra mogu se zanemariti komponente L A , LB , LG i LC pa velika jednadba prelazi u
L LD LE LH LF .
(2.24)
Slika 2.16 Usporedba atmosferske propusnosti (transmisije) solarne i terestike radijacije (Schott,
1997; str. 84).
40
U ovom sluaju dominantni su lanovi LD i LF u odnosu na preostala dva. Ovdje

se radi o termalnom zraenju s objekta ali i onom koje zrai sama atmosfera. U
konanici, informacije o objektu dobivaju se preko njegovog albeda (lan L A ) u
vidljivom dijelu spektra te preko njegovog toplinskog zraenja (lan LD ) u
infracrvenom dijelu spektra, dok ostali lanovi predstavljaju u neku ruku "um"
prilikom motrenja objekta.
Slika 2.17 Kompozitna shema energetskih staza; za oznake vidi tekst (Schott, 1997; str. 114).
Temperatura objekta dobiva se koritenjem Planckovog zakona zraenja crnog

tijela. Po tom zakonu emitirana energija LT u jedinici vremena s jedinice
povrine po steradijanu na jedinicu valne duljine [m], izraena u [W m-2 sr-1 m-1],
je
LT c1 -5[exp(c2 / T ) 1]1 ,
(2.25)
41
gdje su c1 i c2 konstante i T temperatura objekta (podloge) koji se motri. Veliina

LT je proporcionalna veliini L D (vidi Schott, 1997). Kako, na primjer, oblaci
imaju niu temperaturu od Zemljine povrine mogu se na taj nain registrirati u
infracrvenom dijelu spektra. To je osobito pogodno tijekom noi kada se vidljivi
dio spektra ne moe koristiti. Prethodno je naveden tzv. spektar vodene pare
pomou kojeg se registriraju podruja vee vlanosti u atmosferi. Usporedna
snimka oblaka uinjena u sva tri spektralna podruja prikazana je na slici 2.18.
Slika 2.18 Satelitski snimak oblaka u vidljivom (a), infracrvenom (b) i tzv. spektru vodene pare (c)
(Pandi et al. 1998; str. 59).
Osim za snimanje oblaka, sateliti postaju moni meteoroloki instrumenti za

daljinsko motrenje (remote-sensing) Sunevog i Zemljinog zraenja, temperature
tla, mora i zraka, veliine ledenog pokrivaa itd. Detaljnije ulaenje u tu
problematiku, meutim, prelazi okvire ovog udbenika.
42
2.1.5 Svjetsko meteoroloko bdijenje

Prikupljanje i razmjena meteorolokih podataka obavlja se na globalnoj
(zemaljskoj) ljestvici. To koordinira Svjetska meteoroloka organizacija (World
Meteorological Organization - WMO) putem osnovnog programa Svjetsko
meteoroloko bdijenje (World Weather Watch - WWW). On ima tri komponente:
Globalni motriteljski sustav (Global Observing System - GOS), Globalni
telekomunikacijski sustav (Global Telecomunication System - GTS) i Globalni
sustav za razmjenu podataka (Global Data Procesing System - GDPS). Kao to
sami nazivi kau, GOS regulira motrenje, GTS telekomunikacije i GDPS principe
razmjene podataka. Radi lake praktine provedbe WWW-a, podaci se prikupljaju
u tri svjetska centra (Melbourn, Moskva i Washington) preko regionalnih centara
koji su direktno povezani s nacionalnim centrima lanica WMO-a. Hrvatska je
postala lanicom WMO-a krajem 1992. godine. Od tada neprekidno aktivno
sudjeluje u svim vanim komisijama te organizacije ukljuujui onu koja se brine
za provedbu WWW-a.
2.2 Kontrola meteorolokih podataka

U meteorologiji se razlikuju dvije vrste pogreaka: sluajne3 i sustavne.
Prosjena vrijednost prvih je jednaka nuli, dok to nije sluaj kod sustavnih.
Dijagnoza pogreaka moe biti vezana za jedan element ili postaju, za vie
elemenata na jednoj postaji ili jedan element na vie postaja itd. Gledano
prostorno, moe se promatrati samo horizontalna ili vertikalna dimenzija odvojeno
ili zajedniki. Po potrebi moe se ukljuiti i vremenska dimenzija. Metode
kontrole mogu se podijeliti u tri grupe: logiku, statistiku i dijagnostiku (vidi
Gandin, 1988).
2.2.1 Logika kontrola

Logika se kontrola zasniva na kontradikciji koegzistencije dva podatka. Na
primjer, nemogue su situacije da je magla i relativna vlanost zraka manja od
50%, kia i vedro vrijeme, jak vjetar i mirno more itd.
3
U literaturi se katkad razdvajaju male ili fine sluajne pogreke, koje su veinom posljedica nesavrenosti
mjernih ureaja, od velikih ili grubih sluajnih pogreaka koje mogu biti posljedica pogrenog oitavanja
instrumenata, pogrenog prijenosa podataka itd. (vidi Gandin, 1988).
43
2.2.2 Statistika kontrola

Statistika je kontrola jedna od najrasprostranjenijih metoda kontrole
podataka. Obino se kontrolira svaki element posebno. Najjednostavniji sluaj je
odbacivanje podataka koji se nikad ne pojavljuju; na primjer, pozitivna
temperatura zraka na plohi 500 hPa nikad se ne pojavljuje. Sloenije varijante ove
kontrole uzimaju u obzir empirijske statistike parametre. Jedna od varijanti je
usporedba mjerenog podatka s procjenom varijable na postaji (ili odreenoj
visinskoj razini) na temelju podataka susjednih postaja (razina) po principu
najmanje pogreke tj. optimalnom procjenom (Dodatak B i Dodatak C).
2.2.2.1 Kontrola unutar jedne postaje

Kontrola podataka na jednoj postaji temelji se na statistikim pokazateljima
definiranim na temelju niza mjerenja odreene meteoroloke (ujedno i statistike)
varijable. Jedan od tih parametara je oekivana vrijednost tj. vremenski srednjak
s B varijable s predoen izrazom
sB s
1
M
s
m 1
(2.26)
gdje sm ovdje oznaava "historijsku" mjerenu vrijednost, a M je broj mjerenja u

diskretnim vremenima. Pretpostavka je da s predstavlja preliminarnu procjenu
s B , koja openito moe biti definirana i drukije, na primjer moe biti rezultat
nekog prognostikog modela, to je diskutirano u Dodatku C. Formalno, takoer
prema Dodatku C, budui da je rije o jednom "mjerenju" tj. preliminarnoj
vrijednosti s B varijable s, prema principu najvjerojatnije procjene skalarne inaice
stohastike varijable, veliina
sB
2 B 2
(2.27)
treba biti minimalna, gdje sa oznaava najvjerojatniju procjenu. Nakon deriviranja

jedn. (2.27) po sa i izjednaenja te derivacije s nulom, slijedi da je sa sB . Pri
tome je standardna devijacija preliminarne procjene
44
B 2 s sB
1
M
sB ,
2
(2.28)
m1
kao drugi statistiki parametar raspoloiv na postaji. Ako je, prema Gandinu
(1988), ispunjen uvjet
sm sB
0 ,
(2.29)
tada podatak treba proglasiti sumnjivim.
2.2.2.2 Kontrola pomou podataka sa susjednih postaja

Vektorska inaica optimalne procjene ukljuuje podatke s odreenog broja
postaja (recimo K), s tim da se u pripremnoj fazi koriste i podaci s postaje za koju
se provjera vri (koriste se povijesni nizovi, tzv. vremenski nizovi podataka).
Meutim, prilikom procjene stohastike (meteoroloke) varijable na odreenoj
postaji, izmjereni podatak s te postaje se ne ukljuuje u procjenu nego samo kao
usporedni podatak naspram te procjene. Kako se to postie bit e pojanjeno
kasnije.
Vektorska inaica optimalne procjene meteoroloke varijable na postaji k,
prema jedn. (C24) je
f A rk f B rk Bk T B O
fB ,
(2.30)
k=1,2,...,K
gdje indeks B oznaava preliminarnu procjenu, a indeks o mjerenje (takoer
diskutirano u Dodatku B), B i O su KxK matrice autokovarijance pogreaka
preliminarne procjene odnosno mjerenja, f i f su K-stupac vektori preliminarne
B
procjene odnosno mjerenja meteoroloke varijable s elementima f B rk i f o rk ,

a Bk transpon stupac vektora s elementima B (r j ) B (rk ) ; j=1,2,...,K, koji
predstavljaju autokovarijance pogreaka preliminarne procjene. Detaljna
T
45
objanjenja oznaka iz (2.30) izloena su u Dodatku C. Nadalje moe se uvesti

oznaka
W k T Bk T B O
ili
B O W
(2.31)
Bk ,
(2.32)
gdje je W k nazvan stupac vektorom empirikih (a posteriori) teina, ali za sluaj

dva naina "mjerenja" (preliminarna procjena i instrumentalno mjerenje ili
vizualno opaanje).
Moe se doi do standardiziranog oblika jedn. (2.32). U tu svrhu definirajmo
dijagonalnu matricu B standardnih devijacija pogreaka preliminarne procjene
na poloajima postaja (vidi Dodatak B). Tada se mogu definirati nove teine lk ,
l=1,2,...,K, relacijom
1
W k T EB k B ,
T
(2.33)
gdje je E B B (rk ) varijanca pogreke preliminarne procjene na k-toj

postaji. Uvaivi ovo jedn. (2.30) poprima oblik
2
f A rk f B rk E B k T B 1 f o f B .
(2.34)
Uvaavanjem relacije (2.33) koja povezuje Wk i k u jednadbi (2.32) i njenim

1
mnoenjem s lijeva matricom B dobiva se
1
B
B B
B O B
EB B Bk .
(2.35)
Ako se pretpostave homogeni uvjeti s obzirom na varijancu pogreke preliminarne

procjene (Dodatak B) tada vrijedi B E B I , gdje je E B zamjenska oznaka za
standardnu devijaciju pogreke preliminarne procjene na svim postajama, a I
jedinina matrica. Iz jedn. (2.33) slijedi da je Wk k . Prema Dodatku B, veza
46
izmeu matrice autokovarijance pogreaka preliminovne procjene

odgovarajue autokorelacijske matrice
dana je relacijom B E B .
2
Nadalje pretpostavimo da su pogreke mjerenja korelirane, ali s konstantnom

varijancom E o
tj Eo (k ) Eo rk const . To je sluaj ako se mjerenja

2
obavljaju istim tipom instrumenta. Tada je O E o 2 , gdje je
autokorela-
cijska matrica pogreaka mjerenja. Ako se definira veliina o 2 E

se jednadba (2.32) moe pisati u obliku
/ E B 2 onda
o Wk B
2
o
2
o
(2.36)
ili
K
W
l 1
lk
r ,r
B
2
o
o r j , rl B r j , rk ,
(2.37)
j=1,2,...,K.
Ako nadalje pretpostavimo da su pogreke mjerenja nekorelirane, iako od istog
instrumenta, tada je I . Uz ovu pretpostavku jedn. (2.36) poprima oblik
o
o I Wk B
2
(2.38)
odnosno
W r , r
K
l 1
lk
W jk B r j , rk ,
2
o
(2.39)
j=1,2,...,K,
to
predstavlja
sustav
od
jednadbi
konstantnim
koeficijentima
W1k , W2k ,...,Wkk (k=1,2,...,K) za k-tu postaju.

Zanemarivanjem pogreaka mjerenja tj. uz pretpostavku da je o 0 , iz jedn.
(2.39) slijedi
K
W
l 1
lk
B r j , rl B r j , rk ,
(2.40)
j=1,2,...,K.
47
Sustav jednadbi (2.40) pogodan je za primjenu u praksi za izraunavanje a

posteriori teina Wlk .Te teine se nadalje koriste za procjenu vrijednosti funkcije
(varijable) f A (rk ) na k-toj postaji na temelju preliminarne f B (rk ) i mjerenih
fo (rk ) (ako ih ima) vrijednosti na samoj postaji kao i preliminarnih i mjerenih

vrijednosti na okolnim postajama. Ta procjena se obavlja prema modificiranom
obliku relacije (2.34) koji je usaglaen s gornjim pretpostavkama tj.
f A rk f B rk W k T f o f B .
(2.41)
Da bi procjena na k-toj postaji bila neovisna o mjerenju (ako postoji) na samoj

postaji ija se tonost ispituje, treba pretpostaviti da je na njoj f o rk f B rk .
Isti uvjet se moe zadati za neku od okolnih postaja za koju se utvrdi da je njeno
mjerenje nepouzdano ili ako nedostaje. Na taj nain se eliminira doprinos postaje
za koju se navedeni uvjet odnosi, jer je tako prirast (inkrement) dotine postaje
postavljen na nultu razinu.
Ako za procjenu elementa matrice B koristimo mjerene vrijednosti kao tone,
onda se ne moe govoriti o optimalnoj interpolaciji nego statistikoj, iako se naziv
optimalna interpolacija u praksi esto koristi.
Opisanom interpolacijom dobiva se tonija procjena funkcije f (rk ) ,
oznaena s f A (rk ) , nego to je preliminarna procjena f B (rk ) . Ova tvrdnja moe
se izraziti odnosom varijance pogreke interpolacije E A
i varijance pogreke
preliminarne procjene E B .
Iz jedn. (C28) slijedi da je
E A 2 E B 2 Wk T Bk
(2.42)
varijanca pogreke analize k-te postaje. Nakon standardizacije po E B , uzevi u

obzir relaciju (2.33), dobiva se izraz
A2 1 k T B k ,
(2.43)
gdje je A 2 E A 2 / E B 2 . Kako je u uvjetima prostorne homogenosti k W k , iz

jedn. (2.43) proizilazi
48
A2 1 W k B k 1 W jk B r j , rk .
K
(2.44)
j 1
S obzirom na jedn. (2.39) vrijedi
A2 1 W jk B r j , rl Wlk o 2W jk 2 .
K
j 1 l 1
(2.45)
j 1
Kako je rije o kvadratu, gornji izraz predstavlja nenegativnu veliinu, a budui da

su druga dva lana na desnoj strani takoer nenegativni (Dodatak B - jedn. B15),
proizilazi
E A EB ,
(2.46)
to se eljelo postii interpolacijom. Dakle, interpolacijom se postie ui (u

najgorem sluaju jednak) interval povjerenja za tonu, tj. mjerenu, vrijednost
meteoroloke varijable nego onaj koji se definira klasinim statistikim
parametrima za pojedine postaje (vremenskim srednjakom i standardnom
devijacijom oko njega). Prema Gandinu, ako je f o (rk ) izvan granica
f A (rk ) 4 E A podatak treba smatrati sumnjivim.
2.2.3 Dijagnostika kontrola

Posljednja grupa "Gandinovih" metoda kontrole podataka upotrebljava
dijagnostike jednadbe koje, barem aproksimativno, trebaju zadovoljavati podaci
motrenja. Razlike izmeu dvije nezavisno izraunate strane jednadbe slue kao
reziduali. Ako rezidual premauje odreene granice, onda se pretpostavlja da je
pogrean jedan ili vie podataka koji su upotrebljeni za njegovo izraunavanje.
Dva postupka koji e ovdje biti predstavljeni pripadaju grupi dijagnostikih
kontrola: hidrostatika kontrola temperature i geopotencijalnih visina zasnovana
na hipsometrijskoj jednadbi tj. integriranom obliku hidrostatike jednadbe i
geostrofika kontrola temeljena na geostrofikim jednadbama.
49
2.2.3.1 Hidrostatika kontrola

Hidrostatika kontrola temelji se, kako je ve reeno, na hipsometrijskoj
jednadbi (2.18). Ta jednadba moe se jo pojednostavniti ako se pretpostavi da
je srednja apsolutna virtuelna temperatura priblino jednaka srednjoj apsolutnoj
temperaturi u promatranom sloju atmosfere, tj.
Tv T .
(2.47)
Nadalje, umjesto indeksa 1 i 2 u (2.18) mogu se uvesti openiti indeksi, tako da je
Z Zi 1 Zi ,
(2.48)
gdje i oznaava donju, a i+1 gornju granicu atmosferskog sloja. Ako se pretpostavi
da je promjena temperature s visinom linearna funkcija prirodnog logaritma tlaka
zraka tj. ln(p), tada vrijedi
T 27315
. (ti 1 ti ) / 2 ,
(2.49)
gdje su t i 1 i t i temperature zraka na gornjoj odnosno donjoj granici sloja

izraene u
jednakost
C (vidi Wallace i Hobbs, 1977). Iz gornjeg proizilazi priblina
Z i 1 Z i Ai
i 1
i 1
Bi (ti 1 t i ) ,
gdje su
Ai i 1 8003.3 ln pi / pi 1
i
Bi i 1 14.65 ln pi / pi 1 ,
a pi i pi 1 odgovarajui tlakovi zraka. Formula za rezidual si i1 je
50
(2.50)
si i 1 Zi 1 Zi Ai i 1 Bi i 1 ti ti 1 .
(2.51)
Ako je s i1 0 podaci se mogu smatrati sumnjivima. Slabost metode se

oituje u sluajevima kada se istovremeno jave pogreke na razliitim
parametrima, dok je u sluaju pogreke na jednom od njih ona povoljnija.
2.2.3.2 Geostrofika kontrola

Geostrofika kontrola se zasniva na uporabi gostrofikih jednadbi (vidi
Holton, 1979). Rije je o usporedbi izmjerene geopotencijalne visine Z k izobarne
plohe na postaji k s izraunatom visinom na istoj postaji Z k . Proraun
geopotencijalne visine na postaji k temelji se na spomenutim geostrofikim
jednadbama, izmjerenoj geopotencijalnoj visini izobarne plohe Z s na postaji s te
izmjerenim komponentama vjetra us i vs (prva je zonalna, tj. u smjeru zapadistok, a druga meridionalna tj. u smjeru jug-sjever) na toj postaji.
Ekstrapolacija geopotencijalne visine izobarne plohe s postaje s na postaju k
moe se postii Taylorovim razvojem4 polja visina kao prostorne funkcije
horizontalne udaljenosti r, uz zanemarivanje nelinearnih lanova, tj.
Z
Z k (r ) Z s r ,
r s
(2.52)
gdje je r udaljenost izmeu promatranih postaja. Drugi lan na desnoj strani jedn.
(2.52) moe se izraziti u komponentama ako se pretpostavi ovisnost polja visina o
koordinatama x (zonalni smjer) i y (meridionalni smjer)
Z
Z k ( x, y ) Z s x y ,
x s
y s
(2.53)
gdje su x i y zonalna i meridionalna komponenta rezultantne udaljenosti izmeu

promatranih postaja. Prema geostrofikim relacijama
4
Taylorov razvoj je mogu s obzirom na "matematika" svojstva polja geopotencijalnih visina kao to su
neprekidnost i derivabilnost.
51
1 Z
f vs
9.8 x s
1 Z
f us ,
9.8 y s
dobiva se
Z k Z s f vs x us y ,
(2.54)
gdje je f=2 sin() Coriolisov parametar, kutna brzina Zemlje i geografska

irina postaje. Ako su razlike
Z k Z k 0 ,
(2.55)
tada se podatak na postaji k moe smatrati sumljivim.

Geostrofika aproksimacija nije primjenjiva u ekvatorijalnom pojasu i
graninom sloju atmosfere gdje se mogu koristiti i sloenije dijagnostike
jednadbe gibanja.
Treba naglasiti da primjena samo jedne od navedenih metoda nije dostatna da
bi se donijela konana odluka o ispravnosti nekog podatka. Zato se pribjegava tzv.
sloenoj kontroli kvalitete (eng. Complex Quality Control CQC) podataka
pomou nekoliko razliitih metoda. Pitanje nadomjetanja pogrenih podataka je
osobito sloeno. Bilo bi razumno prihvatiti zakljuak da pri pohranjivanju ne bi
trebalo ispravljati originalne podatke nego ih samo oznaiti zastavicom (eng. flag)
ako se smatraju sumnjivim. Meutim, u operativnoj upotrebi potrebno ih je
usklaivati s drugim podacima ovisno o svrsi kojoj slue.
52
2.3 Analitiki materijali

Osnovni cilj analize meteorolokih polja je odreivanje trodimenzionalnog
stanja atmosfere u utvrenim vremenskim razmacima i interpretacija tog stanja u
smislu razdiobe meteorolokih elemenata i pojava. Drugi cilj je prouavanje
promjena meteorolokih parametara u prostoru i vremenu s aspekta njihovog
prognoziranja tj. predvianja za dato podruje i termin. Mada problem u biti
ukljuuje etiri dimenzije, praktiki se prikaz obavlja u dvije dimenzije: na
geografskim kartama (horizontalna ravnina), vertikalnim prostornim ili
vremenskim presjecima (koordinate: horizontalna udaljenost visina, odnosno
vrijeme visina). Za tu svrhu koriste se brojne geografske karte i dijagrami
izraeni tako da se na to bolji mogui nain prikau oni meteoroloki elementi
koji imaju najvei utjecaj na promjenu vremena. Dimenzije i razmjeri geografskih
karata i dijagrama moraju biti pogodni za ucrtavanje podataka i njihovu analizu.
2.3.1 Meteoroloke karte

U analizi i prognozi vremena, tj. u sinoptikoj meteorologiji, uglavnom se
promatra nii sloj atmosfere ije su horizontalne dimenzije puno vee od
vertikalnih. Ujedno se taj sloj dijeli standardnim izobarnim plohama na podslojeve
da bi se to bolje analizirao. Svaka od visinskih karata standardnog tlaka
predoava projekcije presjecita odgovarajuih geopotencijalnih ploha i ploha
konstantnog tlaka (tj. topografiju ploha konstantnog tlaka izraenu u jedinicama
geopotencijala) na horizontalnoj plohi kao i podatke temperature, vlanosti i vjetra
s izobarne plohe. Aproksimativno, navedena horizontalna ploha moe biti povrina
modela Zemlje koji je priblino sfernog oblika.
Proces izrade karata sastoji se od dvije faze. Prvo, povrina modela Zemlje
projicira se na neku geometrijsku plohu (ravninu, stoac ili valjak). Nakon toga se
zamiljena ploha razvije u ravninu (ako to ve nije) i smanjuje na razmjere tako da
dimenzijama ispunjava zahtjeve za detaljima, praktinou upotrebe i
ekonominou (vidi Saucier, 1955; Jovanovi, 1983).
Prirodno je traiti da na karti predstavljeni likovi zadravaju, to je vie
mogue, karakteristike likova na sfernoj plohi: duljinu, smjer, povrinu i oblik.
Projekcije koje nastoje zadrati iste duljine likova zovu se izometrike, a one koje
nastoje zadrati oblik zovu se konformne. U meteorologiji se najee primjenjuju
konformne projekcije: Lambertova stoasta, polarna stereografska i Mercartorova
valjkasta projekcija (slika 2.19).
Paralela Zemljine kugle na koju je zamiljena ploha tangencijalna ili preko
koje sijee Zemlju naziva se standardnom paralelom. Ako zamiljena ploha
53
dodiruje Zemlju u samo jednoj toki, na primjer na polu, moe se govoriti o

standardnoj toki. Skupina projekcija s tangencijalnim plohama na Zemlju
nazivaju se tangencijalnim, a s plohama koje sijeku Zemlju u jednoj ili vie
standardnih paralela nazivaju se sekantnim projekcijama. S tim u vezi treba
razlikovati standardno mjerilo karte m, mjerilo projekcije i stvarno mjerilo karte
.. Standardno mjerilo karte se definira kao odnos udaljenosti na karti kod
standardne geografske irine (podruje na karti gdje je zadrana duljina slike sa
Zemlje prije standardnog smanjenja) i odgovarajue udaljenosti na Zemlji. Mjerilo
projekcije definira se kao omjer udaljenosti na projekciji i Zemlji na bilo kojoj
geografskoj irini prije standardnog smanjenja. Konano, stvarno mjerilo karte za
bilo koju geografsku irinu je =m. Za razliite tipove projekcija ovisnost
promjene mjerila projekcije karte o geografskoj irini je razliita (slika 2.20).
Slika 2.19 Projekcije karata: a) Mercatorova valjkasta projekcija sa standardnim paralelama na
20 o N i 20o S geografske irine; b) Lambertova stoasta projekcija sa standardnim paralelama

30 o N i 60 o N geografske irine; c) Polarna stereografska projekcija s polom kao "standardnom"
tokom. Dakle prve dvije projekcije ovdje prikazane su sekantne, a trea tangencijalna, vidi tekst za
definiciju (Haltiner, 1971; str. 13).
54
Slika 2.20 Prikaz promjene mjerila projekcije karte s geografskom irinom za: a) Mercatorovu, b)
Lambertovu i c) polarnu stereografsku projekciju. Crtkane krivulje odnose se na tangencijalne
projekcije, a pune na sekantne. Mjerilo na desnoj strani slike pod a) odnosi se na desno pozicionirane
krivulje (Saucier, 1955; str. 31).
Postavlja se pitanje kako dovesti u vezu prostorne odnose na karti s onima na

Zemljinoj povrini. To se moe postii izraavanjem udaljenosti na karti (u
koordinatnom sustavu karte) preko sfernih koordinata (, , a) gdje su:
geografska irina, geografska duljina i a polumjer Zemlje. To je potrebno i zato
to se prilikom analize i prognoze meteorolokih polja treba voditi rauna o
"prirodnim" razmjerima na Zemlji, a istovremeno koristiti kartografske prikaze.
Kako su analitike relacije za razliite projekcije razliite razmotrit e se njihov
izvod za svaku posebno.
2.3.1.1 Lambertova stoasta projekcija

Najprije e se razmotriti ta projekcija, jer je polarna stereografska projekcija
njen specifini sluaj. To ne vrijedi za Mercatorovu projekciju kao to e se
pokazati neto kasnije u potpoglavlju 2.3.1.3. Na slici 2.21a predstavljen je presjek
55
tangencijalno postavljenog stoca na hemisferu, a na slici 2.21b u ravninu razvijeni

plat stoca. Neka je radijus Zemlje a, geografska irina , komplement geografske
irine = 90 - , radijus irinskog kruga na Zemlji (paralele) R=acos =a sin ,
a r radijus njegove slike na projekciji.
Slika 2.21 Shema stoaste projekcije: presjek plata stoca i Zemljine polukugle (a) te razvijeni
oblik plata stoca (b) (Saucier, 1955; str. 29).
56
Opseg paralele na Zemlji je LE = 2R, a na projekciji L=2nr (0n1), gdje

je n faktor stoca definiran kao odnos infinitezimalne promjene geografske duljine
(izraene u kutnoj mjeri) na projekciji d i na Zemlji d tj.
n=d /d.
(2.56)
Kako je mjerilo projekcije konstantno du paralele, vrijedi da je
L / LE nr / R (nr csc ) / a ,
(2.57)
gdje je
csc 1 / sin .
Na standardnoj geografskoj irini 0 je = 0 , 1 , i tako n cos 0 jer je
R0 a sin 0 i R0 r0 sin 0 r0 cos 0 .
Infinitezimalna promjena udaljenosti du meridijana na Zemlji je

drE a d . Na odgovarajuoj projekciji ta udaljenost je dr drE (gdje
mjerilo projekcije du meridijana) ili dr a d . Zbog konformnosti
i nakon zamjene iz jedn. (2.57) umjesto u posljednjoj
jednadbi dobiva se
dr
n csc d cos 0 csc d .
r
(2.58)
Nakon dvostruke integracije gornje jednadbe po
slijedi
r0 0
r a tg 0 tg( / 2) / tg( 0 / 2)
cos 0
(2.59a)
Na slian nain, integracijom jedn. (2.56) po
(nakon mnoenja s d), dobiva
0 0
se druga koordinata polarnog sustava karte
57
=n.
(2.59b)
Kombinacijom jedn. (2.57) i (2.59a) moe se dobiti izraz za mjerilo projekcije
sin 0 csc tg( / 2) / tg( 0 / 2)
cos 0
(2.60)
Umjesto polarnih koordinata r i mogu se koristiti pravokutne koordinate x i

y. Prema slici 2.22 slijedi
x r sin
,
y q r cos
(2.61)
gdje je q parametar transformacije koordinata (npr. udaljenost od pola do

ekvatora).
Slika 2.22 Veza izmeu polarnih i pravokutnih koordinata na Lambertovoj stoastoj projekciji
(Jovanovi, 1983; str. 229).
58
Ako se uzme da je standardna paralela na = 45 , onda slijedi da je n=cos

45 =0.707 to vodi do izvorne Lambertove stoaste projekcije koja takoer
pripada skupini konformnih projekcija. Lambertova stoasta projekcija
(tangencijalna ili sekantna) preporua se za prikaz podruja sa Zemlje koja
pripadaju umjerenim geografskim irinama. Podruja koja gravitiraju prema
ekvatoru, a osobito ona prema polu vie su deformirana.
2.3.1.2 Polarna stereografska projekcija

Ako se uzme da je 0 0 ( 0 90 0 ) onda slijedi da je n=1 pa se na
temelju jedn. (2.59) i (2.60) dobivaju odgovarajui analitiki izrazi za polarnu
steregrafsku projekciju
r 2a tg ( / 2) 2a
cos
,
1 sin
(2.62a)
(2.62b)
2 / 1 cos
2
.
1 sin
(2.63)
Transformacija polarnih koordinata u pravokutne identina je onoj za

Lambertovu stoastu projekciju. Ta se projekcija preporua u primjeni za
hemisferske prostorne razmjere jer dobro reprezentira hemisferu osobito ako je
sekantna. Nedostatak je u tome to su podruja koja gravitiraju prema ekvatoru sve
vie deformirana.
2.3.1.3 Mercatorova valjkasta projekcija

Ako se u jedn. (2.59) i (2.60) stavi da je 0 90 0 , i n=0 ne dobivaju se
pogodni izrazi za glavne parametre Mercatorove projekcije. Naime, oni poprimaju
oblik
r ,
(2.64a)
(2.64b)
59
csc
1
,
cos
(2.65)
koji nije prihvatljiv osim u sluaju mjerila projekcije. Zbog toga se prilikom
izvoda parametara Mercatorove projekcije koristi pravokutni sustav s ishoditem
na ekvatoru. U tom sluaju, a na nain analogan onom za Lambertovu projekciju,
dobivaju se koordinate na projekciji (vidi Saucier, 1955) oblika
x a
(2.66)
y a ln
cos
.
1 sin
(2.67)
Mercatorova projekcija dobro reprezentira podruja na Zemlji iz

ekvatorijalnog pojasa, a slabije ona koja gravitiraju k polovima. Projekcija slina
Mercatorovoj koristi se u globalnim atmosferskim modelima. Meutim, tretiranje
takvih projekcija prelazi granice ovog udbenika (vidi Jovanovi, 1983).
Na kraju, treba rei da se ovdje prikazana analitika odnosi na tangencijalne
projekcije za razliku od sekantnih koje imaju po dvije standardne paralele (osim u
sluaju polarne stereografske projekcije). Izvod analitikih izraza je analogan
prethodnom, kao i njihov oblik (vidi Saucier, 1955). Kada se sve ovo uzme u obzir
postaju jasnije ilustracije na slikama 2.19 i 2.20 na kojima su prikazani primjeri
projekcija, odnosno parametri projekcije ovisno o geografskoj irini, kako za
tangencijalne tako i za sekantne projekcije.
2.3.2 Termodinamiki dijagrami

Iako se uvoenjem raunala u analizu i prognozu vremena sve manje koriste
klasini grafiki prikazi termodinamikih svojstava atmosfere, ipak oni nisu posve
izbaeni iz uporabe. Naime, funkcija dijagrama nije vie "raunska" nego oni slue
samo kao pregledno sredstvo za analizu. Najpoznatiji dijagrami ove vrste su
emagram i tefigram (vidi Saucier, 1955; Haltiner and Martin, 1957; slika 2.23).
Kao to se vidi sa slike, emagram sadri pet nizova razliitih linija: izobare,
izoterme, suhe adijabate, vlane adijabate i linije jednakog omjera mijeanja za
zasieni zrak. Naziv emagram potjee od pojmova: energija i masa. Naime,
pomou emagrama grafiki se moe utvrditi promjena energije po jedinici mase
zraka. Tefigram takoer sadri pet nizova razliitih linija kao i emagram, samo to
su drukije postavljene. Koordinate emagrama su temperatura i negativni dekadni
60
logaritam tlaka zraka, tj. (T , log p) , a tefigrama (T , c p log ) , tj. temperatura i

entropija, koja je umnoak specifine topline uz konstantan tlak i dekadnog
logaritma potencijalne temperature. Ovo je potrebno znati da bi se raunalno mogli
izraditi navedeni dijagrami. Ostale linije se umeu u odnosu na osnovne.
Slika 2.23 Prikaz termodinamikih dijagrama: a) emagram i b) tefigram (Saucier, 1955; str. 20).
Na termodinamike dijagrame najee se ucrtavaju podaci radiosandanih

mjerenja. Na temelju odnosa krivulja temperature i rosita moe se procijeniti
zasienost atmosfere po visini, a iz nagiba temperaturne krivulje procjenjuje se
hidrostatika stabilnost atmosfere (vidi Dodatak F). Na temelju prizemnih
podataka temperature i vlanosti zraka pomou termodinamikih dijagrama moe
se odrediti visina na kojoj bi zrak postao zasien uz pretpostavku adijabatskog
dizanja tj. kondenzacijski nivo dizanja (takoer vidi Dodatak F). Detaljnija
primjena termodinamikih dijagrama opisana je, na primjer, u knjizi H.B.
Bluesteina iz 1992. godine.
61
2.4 Objektivna analiza meteorolokih polja

Kad su podaci prikupljeni i provjereni, moe se prijei na oblikovanje
homogenijeg prikaza meteorolokih polja od onog koji se dobiva motrenjem. Na
taj nain omogueno je i automatsko (raunalno) ucrtavanje izopleta (linija istih
vrijednosti - gr. isos=isti; plethos=obilje, bogatstvo) pojedinog elementa. U tu
svrhu koristi se postupak tzv. objektivne analize. Sam naziv ne odgovara najbolje
biti problema. S jedne strane, rije je o interpolaciji podataka na razmjerno
pravilne mree toaka te konstrukciji izolinija, a ne o samoj analizi, pa bi moda
bio bolji naziv "numerike metode konstrukcije prikaza meteorolokih polja" (vidi
Radinovi, 1969). S druge strane, termin "objektivan" asocira na tonost i na
jednoobraznost pristupa. Meutim, ni jedno ni drugo nije zajameno. S tim u vezi
Daley (1991) kae: "Objektivnost objektivne analize je veinom fikcija, jer analiza
jednog dogaaja ostvarena prema dva razliita algoritma moe se razlikovati
priblino kao subjektivne analize dvaju prognostiara". Kako je termin
"objektivna analiza" nairoko prihvaen, i ovdje e se dalje upotrebljavati.
Problem objektivne analize dijelom je ve dotaknut prilikom razmatranja
kontrole meteorolokih podataka (vektorska inaica statistike kontrole), dok e u
ovom potpoglavlju teite biti na izraunavanju meteorolokih elemenata u
tokama mree, zatim na usklaivanju meteorolokih polja te izvlaenju izopleta.
Dobiveni rezultati, osim za analizu postojeeg stanja (dijagnozu), mogu posluiti
kao poetni uvjeti za numeriku prognozu vremena uz eventualnu dodatnu
prilagodbu (inicijalizaciju), ovisno o tipu prognostikog atmosferskog modela.
U dosadanjem razvoju objektivne analize formirano je nekoliko metoda:
prilagodba funkcija (polinomna i spektralna), metoda uzastopnih korekcija,
statistika (optimalna) interpolacija i varijacijska metoda. Katkad, meutim,
koriste se i druge metode, kao na primjer klasina interpolacijska metoda (Dodatak
D).
2.4.1 Metoda prilagodbe funkcija

(eng. function fitting)
Ovaj tip analize pretpostavlja razvoj funkcije f A (r) , r =(x,y,z) u red oblika
(vidi jedn. C 16a)
Q
f A (r) cq hq (r) cmnl hmnl ( x, y, z) cmnl hm ( x )hn ( y)hl ( z) , (2.68)

q0
62
mnl
gdje su, kao to je ve djelomino naznaeno u Dodatku C, hq (r) , hmnl ( x, y, z) ,

odnosno hm ( x ), hn ( y), hl ( z) , funkcije razvoja c q odnosno cmnl koeficijenti
razvoja. Broj lanova razvoja oznaen je s Q za "vektorski" sluaj, dok
odgovarajui broj lanova u "komponentnom" obliku nije eksplicite naznaen i
ovisi o odabranom rasponu indeksa za pojedinu dimenziju (komponentu) vektora
poloaja r=(x,y,z). Funkcije razvoja mogu biti openito definirane za itavu
Zemljinu atmosferu, a mogu biti polinomi, trigonometrijske ili empirijske funkcije.
Posljednji oblik u (2.68) podrazumijeva tzv. separaciju varijabli.
2.4.1.1 Lokalna polinomna prilagodba

Kasnih 40-tih i ranih 50-tih godina dvadesetog stoljea, u meteorologiji se
poela primjenjivati polinomna metoda izraunavanja vrijednosti meteorolokih
polja u tokama pravilne mree, sluei se podacima nepravilne motriteljske mree
(vidi Gilchrist and Cressman, 1954). Toke mree mogu se zadati radijus vektorom
ri ( x, y) ; i=1,2,..,I; gdje su x i y pravokutne koordinate, primjerice, na
geografskoj karti.
Oko svake toke moe se definirati krug polumjera Ri , koji predstavlja tzv.
podruje utjecaja tj. ono podruje za koje se pretpostavlja da ima upliv na stanje
meteorolokog polja u toki mree (slika 2.24).
Slika 2.24 Shema mree toaka s primjerima podruja utjecaja (Daley, 1991; str. 33).
63
Razmatrajmo prostornu analizu zavisne varijable f A (ri ) f A ( xi , yi ) ;

i=1,2,...,I (Daley, 1991). Definirajmo lokalni koordinatni sustav (x,y) s ishoditem
kod i-te toke mree tj. x=0, y=0. Neka mjerenja f o ( x k , y k ) (obino s pogrekom)
okruuju i-tu toku mree tako da je x k 2 y k 2 Ri 2 , uz pretpostavku da postoji
Ki takvih mjerenja (k=1,2,...,Ki).
Definirajmo nadalje analitike (interpolacijske) funkcije unutar zone utjecaja
s f A ( x, y) i pretpostavimo da su predstavljene dvodimenzionalnim polinomskim
razvojem oblika
f A ( x, y) c mn x m y n ,
m
(2.69)
m n Mc ; m, n 0
gdje su cmn (jo neodreeni) realni koeficijenti razvoja, a M c oznaava

maksimalni "kumulativni" stupanj dvodimenzionalnog polinoma (2.69). Iz iste
jednadbe proizlazi da je f A (0,0) c00 . Slijedei relaciju (C15), uz pretpostavku
prostorne konstantnosti varijance pogreke mjerenja ( o 2 o 2 (rk ) const.),
vrijedi
o 2
I
cmn x k m y k n f o ( x k , y k ) ,
2 k 1 m n
Ki
(2.70)
gdje se f A ( x, y) proraunava kod svake mjerne postaje 1 k K i u i-tom

podruju. Minimizacija veliine I, koja povlai najvjerojatniju procjenu od
f A ( x, y) , postie se njenim diferenciranjem po cmn i izjednaenjem te derivacije s
nulom, tj.
K
I
m
n
x k y k c x k y k f o ( x k , y k ) 0
cmn k 1

(2.71)
ili
Ki
c x k
k 1
yk
Ki
xk yk f o ( xk , yk ) ,
m
k 1
M c za sve m n M c .
64
(2.72)
U sluaju Mc 2 (vidi Gilchrist i Cressman, 1954) jedn. (2.69) poprima

oblik dvodimenzijalnog polinoma drugog reda
f A ( x, y) c00 c10 x c01 y c20 x 2 c02 y 2 c11 xy .
(2.73)
Definiranjem operatora
Ki
K1 ,
i k 1
koeficijenti polinoma (razvoja) iz jedn. (2.73) mogu se dobiti iz sustava jedn.

(2.72) koji u matrinom obliku izgleda ovako
1
xk
2
x
xk
k
y x y
k k
k
2
3
x
xk
k
y 2 x y 2
k k
k
2
x k yk x k yk
x k y k
3
2
2
x k yk x k
x k yk x k yk
2
2
3
2
yk
x k yk y k
x k yk
2
4
2
2
3
x k yk x k
x k yk x k yk
3
2
2
4
3
y k x k yk
yk
x k yk
2
3
3
2
2
x k yk x k yk x k yk x k yk
yk
xk
yk
f (x , y )
c00 o k k
xk f o ( xk , yk )
c10
c01 y k f o ( x k , y k )
2
,(2.74)
c20 x k f o ( x k , y k )
c 2
02 y k f o ( x k , y k )
c11
x k y k f o ( x k , y k )
gdje su elementi Ki xKi matrice na lijevoj starani jednadbe i Ki -stupca na desnoj

poznati. Minimalno treba biti Ki =6. U sluaju da ne postoji minimalan broj
mjerenja u podruju utjecaja ono se moe proiriti.
Alternativna mogunost proirenju podruja utjecaja je ukljuenje i drugih
polja u procjenu polinomnih koeficijenata, to je mogue uinti i u opem sluaju
tj. kada postoji dovoljan broj mjerenja u polju koje se interpolira. To su izvorno,
uz upotrebu kvadratinog podruja utjecaja, takoer inili Gilchrist i Cressman
(1954), pa se moe govoriti o svojevrsnoj multivarijatnoj analizi. Openito,
objektivna analiza treba biti konzistentna s hidrodinamikim jednadbama koje
povezuju razliite meteoroloke varijable. Na taj nain se zadaju fizikalna
ogranienja (uvjeti; eng. constraints) na varijable koja ujedno mogu biti i
matematika ogranienja (uvjeti). Panofsky (1949) je takoer rezonirao na slian
nain.
65
U sluaju analize polja geopotencijalnih visina (x,y) izobarne plohe,

geostrofikim relacijama mogu se u izvantropskim podrujima zadati uvjeti za
polje geopotencijala tj.
ug
1
1
,
; vg
f y
f x
(2.75)
gdje su u i v zonalna i meridionalna komponenta vektora vjetra, a f Coriolisov

parametar, to je ve navedeno prethodno u dijagnostikoj metodi kontrole
podataka5. Promatrajmo simultanu analizu geopotencijala A ( x, y) i
horizontalnih komponenata vjetra u A ( x, y) i v A ( x, y) . Pretpostavimo da su te
funkcije razvijene u red polinomnih (ili openito drugih oblika) funkcija razvoja
hmn , hmn i hmn oblika

A ( x, y ) c mn hmn ( x, y ),
mn
u A ( x, y ) c mn hmn ( x, y ),
u
(2.76)
mn
v A ( x, y ) c mn hmn ( x, y ),
v
mn
gdje su
hmn
g hmn ( x , y)
g hmn ( x, y)
v
,
( x, y)
; hmn
f
y
f
x
to slijedi iz jedn. (2.75) i jednakosti koeficijenata cmn . Na taj nain je ukljuen

uvjet (2.75).
Ako se uzme da je
h00 1, h10 x, h01 y, h11 xy, h20 x 2 , h02 y 2

i odgovarajui koeficijenti razvoja da su
c00 , c10 , c01 , c11 , c20 , c02 ,

5
Uvjeti (2.75) zovu se strogim (eng. strong constraints) jer su u potpunosti zadovoljeni za razliku od slabih uvjeta
(eng. weak constraints) koji su samo djelomino zadovoljeni i koji e se spomenuti kasnije u potpoglavlju 2.4.4.
66
dobiva se polinom drugog reda oblika (2.73) za prvu funkciju iz (2.76). Druge
dvije funkcije iz (2.76) jesu njene odgovarajue derivacije.
Moe se koristiti i kompaktnija notacija uvoenjem vektora r =(x,y) za
dvodimenzionalnu prostornu koordinatu i na taj nain jedn. (2.76) pisati u obliku
A (r ) c q hq (r ),
u A (r ) c q hq (r ),
u
(2.77)
v A (r ) c q hq (r ),
v
gdje je q skraenica za dvostruki ("dvodimenzijalni") indeks. Pretpostavimo da su

mjerenja geopotencijala o (rk ); k 1,2,..., Ki na postaji rk , a mjerenja vjetra
uo (rl ), vo (rl ); l 1,2,..., Li na postaji rl . Neka su (rk ) pogreke mjerenja
geopotencijala i v (rk ) pogreke mjerenja vjetra na odgovarajuim postajama.
Pretpostavimo nadalje da ne postoji prostorna (auto)korelacija izmeu pogreaka
mjerenja za pojedine varijable kao i za razliite varijable:
(rs ) (rp ) v (rs ) v (rp ) = 0 za p s,

kao i
(r p ) v (rs ) 0 za sve p i s.
Tada se prema analogiji s jedn. (C15) i (C16a) moe definirati kvadratna forma
I w (rk ) c q hq (rk ) o (rk )

k 1
q
Ki
2
2

u
v
+ wv (rl ) c q hq (rl ) u o (rl ) c q hq (rl ) vo (rl ) ,
l 1
q
(2.78)
Li
. / 2 (rk ) i wv (rl ) 05
. / v 2 (rl ) .
gdje su w (rk ) 05
67
Minimizacija veliine (2.78) po koeficijentima c q daje
Li
Ki
u
u
v
v
c
w
(
r
)
h
(
r
)
h
(
r
)
wv (rl ) hq (rl )h (rl ) hq (rl )h (rl )

k
q
k
k
l 1
k 1
(2.79)
Ki
Li
w (rk ) o (rk )hq (rk ) wv (rl ) u o (rl )hq (rl ) v o (rl )hq (rl ) ,
k 1
l 1
gdje su i q u ovom sluaju "dvodimenzijalni" indeksi. Relacija (2.79) moe se

zapisati i u matrinom obliku (vidi Daley, 1991).
Nedostatak lokalne polinomne prilagodbe je u tome to se obavlja za svaku
toku mree posebno. Ako se pak ista funkcija primijenjuje na itavo podruje, na
primjer Zemljinu kuglu, tada je rije o globalnoj polinomnoj prilagodbi. Pored
tekoa s rjeavanjem sustava jednadbi zbog velikih dimenzija matrica sustava,
potekoe se javljaju i u podruju rijetke mjerne mree u sluaju globalne
polinomne prilagodbe. Zbog toga se, u tom sluaju, pribjegava izboru specijalnih
funkcija razvoja, na primjer trigonometrijskih kao i postavljanju sloenijih
fizikalnih uvjeta nego to je uinjeno pri izvodu jedn. (2.79).
2.4.1.2 Spektralna prilagodba

Promatrajmo najprije jednodimenzijalnu funkciju f A ( x) kutne varijable x (na
primjer geografske duljine), na globalnom podruju -x s periodikim rubnim
uvjetima f(-)=f(). Pretpostavimo razvoj promatrane funkcije u obliku:
f A ( x)
a0 M
a m cos mx bm sin mx ,
2 m1
(2.80)
gdje su ao , am i bm koeficijenti razvoja. U kompleksnoj notaciji jedn. (2.80) moe

biti prikazana u obliku
f A ( x)
m M
e imx ,
(2.81)
gdje je m valni broj. Slijedei jedn. (C15) i (C16a), uz mjerene vrijednosti

f o ( xk ), k 1,2,..., K , definiramo kvadratnu formu
68
I wk d k
wk cm e imxk f o ( x k ) ,
m M
k 1
K
k 1
(2.82)
gdje su wk 0.5 / o ( xk ) . Minimizacijom veliine I po 2M+1 koeficijenata

2
cm , dobiva se sustav jednadbi

M
k 1
k 1
c wk ei ( m) xk wk f o ( x k )e imxk ,
(2.83)
-M m M.
Ako se pretpostave homogeni uvjeti za pogreke mjerenja tj. wk w te
neprekidnost i derivabilnost funkcija razvoja, uz zamjenu sume
integralom
k 1
, jedn. (2.83) prelazi u

dx
cm
1
2
( x )e imx dx ,
(2.84)
gdje je iskoriteno svojstvo ortogonalnosti
i ( m) x
dx 2 m
(2.85)
1 za m =
0 za m
jedn. (2.84) je klasini izraz za koeficijente Fourierovog razvoja.

Potekoe s izborom broja lanova razvoja mogu se ilustrirati primjerom.
Pretpostavimo toni signal na domeni -x u formi
f T ( x) 05
. 12
. cos x 08
. sin x 13
. cos 2 x 0.6 sin 2 x ,
(2.86)
69
prikazan na slici 2.25a debljom punom linijom. Na istoj slici su prikazane mjerene
vrijednosti punim kruiima, kao i vrijednosti dobivene prilagodbom spektralne
funkcije oblika (2.80) za sluaj M=2. Kao to se vidi s te slike, signal se dobro
slae s analitikom procjenom. Meutim, ako se uzme M=0 ili M=1 (slika 2.25b)
prilagodba mjerenim podacima je loa. Slina situacija je u sluaju izbora M=3 ili
M=4 (slika 2.25c). U prvom sluaju rije je o podbaaju (eng. underfitting), a u
drugom o prebaaju (eng. overfitting).
Slika 2.25 Ilustracija podbaaja i prebaaja u izboru broja lanova razvoja funkcije u Fourierov red.
Deblja crta pod a) predstavlja toni signal, dok su razni sluajevi izbora za M=0,1,2,3,4 naznaeni
pokraj grafikona pod a), b) i c). Kruii predstavljaju mjerene vrijednosti koje ukljuuju pogreke
mjerenja (Daley, 1991; str. 47).
70
Kao to se takoer vidi s gore citiranih slika, u ovom sluaju najbolji izbor je
M=2. Manji red od ovog ne opisuje dobro signal, dok vei redovi od njega daju
prevelik signal u podruju rijetkih mjerenja. Ova pojava je jo izraenija kod
polinomnog razvoja. Iako se danas ovi pristupi razmjerno malo koriste, mogu se
postii odreene korekcije uvoenjem dodatnih uvjeta na funkciju razvoja, na
primjer geostrofike aprosimacije (2.75).
Openito, osim kvadratne forme (u engleskoj literaturi esto nazivana cost
function)
K
I1 ( f A ) wk f A ( xk ) f o ( xk ) ,
2
(2.87)
k 1
definira se i dodatni uvjet (u engleskoj literaturi nazvan penalty function)
J p( fA)
xb
xa
dp
p f A ( x) dx ,
dx
(2.88)
gdje je I 1 mjera bliskosti f A i f o , dok je J p mjera glatkoe funkcije f A (vidi

Ahlberg et al., 1967; Daley, 1991). U ovom sluaju trai se uvjetni minimum (vidi
Schwartz, 1967; Kurepa, 1975) od I 1 odnosno bezuvjetni minimum veliine
I ( , p) I 1 ( f A ) J p ( f A ) ,
(2.89)
gdje su p i realne pozitivne konstante. Matematiki uvjet (2.88) moe biti ujedno
i fizikalni uvjet (vidi Daley, 1991).
Ako se izabere xa i xb i minimizira (2.89) u odnosu na cm dobiva
se sustav jednadbi
M
k 1
c w e
k
i ( m) xk
2 m2 p cm wk f o ( x k )e imxk ,
(2.90)
k 1
-M m M,
uz koritenje relacije (2.85). U sluaju da je wk w (prostorna homogenost
pogreke mjerenja) slijedi
71
cm
1
1 K
f o ( x k )e imxk ,
2p
1 m K k 1
M m M,
(2.91)
gdje je 2 / Kw , to prelazi u diskretni oblik relacije (2.84) za =0. lan

J p ( f A ) djeluje kao niskopropusni (eng. low-pass) filtar jer priguuje valove
kraih valnih duljina (veeg valnog broja m), a proputa valove sa veom valnom
duljinom (manjeg valnog broja m, pa otuda i naziv filtra).
Na slici 2.26 prikazan je uinak uvoenja uvjeta (2.88). Dijagram je istog
formata kao na slici 2.25 s deset mjerenja oznaenih kruiima. Odabrano je
M 3, p 2, wk 1 i 1 k 10 . Kao to se vidi sa slike, na podruju rijetkih
mjerenja analitika funkcija naglo raste za sluaj =0. S druge strane, kada se
uvaio uvjet (2.88) nije dolo do znatnijih promjena na podruju guih mjerenja,
ali je znatno ublaen "neprirodni" rast funkcije na podruju rijetkih mjerenja.
U dvodimenzijalnom sluaju trai se minimum od
2
I ( , p) wk f A ( xk , y k ) f o ( xk , y k ) J p ( f A ) ,
(2.92)
p
p p f
J p ( f A ) q pA q dxdy .
x y
x y q 0 q
(2.93)
k 1
gdje je
Za funkcije razvoja u dvodimenzijalnom sluaju mogu se odabrati sferne funkcije 6.

Tada analitika funkcija f A ( x k , yk ) poprima oblik
fA (xk , y k )
N ( m)
mn
m M n m
Zovu se sfernim funkcijama zato to su njihove nule na sferi.
72
Pn m (sin yk )e imxk ,
(2.94)
gdje je Pn m (sin yk ) pridruena Legendreova funkcija prve vrste stupnja m i reda

n, a y k takoer kutna koordinata kao i x k , koje se obino oznaavaju s k
odnosno k , te predstavljaju geografsku irinu odnosno duljinu. Takoer se moe

ukljuiti i trea prostorna dimenzija, kao i drukiji pristup prilagodbi analitike
funkcije mjerenjima od ovdje opisanog (vidi Bengtsson et al., 1981).
Slika 2.26 Utjecaj dodatnog uvjeta (eng. penalty function) na koeficijente razvoja funkcije
spektralne prilagodbe. Krivulja (a) je dobivena za =0 i (b) za =0.01. Kruii su mjerene vrijednosti
(Daley, 1991; str. 60).
2.4.2 Metoda uzastopnog popravljanja

(eng. Succesive Correction Method; SCM)
Objektivna analiza metodom prilagodbe funkcija, osobito polinomnih,

razvijena 50-tih godina dvadesetog stoljea, nije se pokazala efikasnom, naroito u
podruju rijetkih mjerenja. Skoro istovremeno, drugi pristup tom problemu
ostvarili su Bergthorsson i Doos (1955). Oni uvode a priori teine koje se
73
smanjuju s udaljenou mjerne postaje od toke mree za koju se interpolacija

vri, iako su izvorno odreene empiriki na temelju pogreaka analize. Stoga se
ova metoda moe smatrati preteom statistike interpolacije koja e biti
razmatrana neto kasnije. Inae, metoda se temelji na uzastopnom popravljanju
(korekcijama) preliminarne procjene, a uvoenje preliminarne procjene je prednost
ove metode u odnosu na metode prilagodbe. Preliminarne procjene, kao to je
spomenuto u poglavlju za kontrolu podataka, mogu poetno biti klimatske veliine
(na primjer klimatski prosjeci - normale), kratkorone prognoze atmosferskih
stanja (3-12 sati unaprijed) ili njihove kombinacije. Preliminarne procjene obino
treba interpolirati s toaka mree na postaje. Ta prethodna interpolacija se moe
obaviti pomou klasinih matematikih metoda, na primjer Lagrangeovom
interpolacijskom formulom (Dodatak D).
Razmotrimo najprije prvu korekciju ili iteraciju procedure. U tu svrhu
promatrajmo varijablu f(r), gdje r definira prostorni poloaj: ri toke mree i rk
postaje. Neka su f o (rk ) mjerene i f B (rk ) preliminarne vrijednosti polja na
postajama, a f A (ri ) analizirane i f B (ri ) preliminarne vrijednosti na tokama
mree. Slino, s B (ri ) i B (rk ) mogu se oznaiti pogreke preliminarnih
procjena i s o (rk ) pogreke mjerenja. Pretpostavimo da varijance pogreaka
preliminarne procjene
E B 2 B 2 (r)
ne ovise o poloaju. Neka je
o (rk ) o (rl ) 0 ; kl to znai da ne postoji korelacija izmeu pogreaka

mjerenja. Pretpostavlja se meutim da je E o 2 ( k ) o 2 (rk ) tj. da se mjerenja
obavljaju razliitim instrumentima.
Promatrajmo najprije sluaj jednog mjerenja na postaji s poloajem rk , kao
to su to izvorno inili Bergthorsson i Doos (1955,) uz drukiju notaciju, tj.
f B (ri )
i f B (ri ) f o (rk ) f B (rk ) ,
gdje je prva veliina preliminarna procjena polja u toki mree, a druga ispravljena
prva procjena za razliku izmjerene i preliminarne vrijednosti na postaji. Ako se
pretpostavi da je jednaka razlika izmeu mjerene i preliminarne vrijednosti na
postaji i toki mree, uz uvjet da je mjerenje tonije od prve preliminarne
procjene, to je u praksi uglavnom sluaj, onda je druga procjena zaista ispravka
prve (slika 2.27).
Bergthorsson i Doos pokuali su kombinirati navedene procjene i uvaiti
udaljenost izmeu toke mree i postaje na optimalan nain u cilju dobivanja to
tonije vrijednosti f A (ri ) . Rezultat tog pokuaja je jednadba
74
E B f B (ri ) E o ( k ) w(rk ri ) f B (ri ) f o (rk ) f B (rk )

2
f A (ri )
EB
E o ( k ) w(rk ri )
(2.95)
gdje je
w(rk ri ) 1 za rk ri
i w(rk ri ) 0 za rk ri .
Tako u sluaju kada je rk ri veliko f A (ri ) postaje jednako prvoj preliminarnoj

procjeni f B (ri ) . Ako je rk ri tada (2.95) postaje
E B 2 f B (ri ) E o 2 f o (ri )
f A (ri )
,
E B 2 E o 2
(2.96)
gdje je E o 2 varijanca pogreke mjerenja na toki mree s poloajem ri . Takoer je
Slika 2.27 Shematski prikaz konstantne razlike izmjerene vrijednosti i preliminarne procjene na
potezu postaja - toka mree.
vidljiva konzistentnost (2.96) s (C14b). Korisniji oblik (2.95) je
f A (ri ) f B (ri )
Eo 2 (k )w(rk ri )
fo (rk ) f B (rk ) ,
E B 2 Eo 2 w(rk ri )
(2.97)
75
gdje je f o (rk ) f B (ri ) prirast (inkrement) mjerenja i f A (ri ) f B (ri ) prirast

analize ili korekcija preliminarne procjene (u ovom sluaju prve). Veliina
w(rk ri ) je oznaena malim slovom jer je definirana " a priori". "A posteriori"
teine Wik , definirane po analogiji s (C16b), mogu se ukljuiti u (2.97) kao
f A (ri ) f B (ri ) Wik f o (rk ) f B (rk ) ,
(2.98)
gdje je
E B w(rk ri )
2
Wik
E B w(rk ri ) Eo (k )
2
Bergthorsson i Doos procijenili su teine Wik za geopotencijal plohe 500 hPa

statistikom regresijom u odnosu na niz subjektivno analiziranih karata kao to je
ve prethodno spomenuto. Na taj nain su ustanovili da je w(rk ri ) samo
funkcija relativne udaljenosti izmeu rk i ri tj.
w(rk ri ) w(r~); r~ 2 ( x k xi ) 2 ( y k yi ) 2 ,
a zbog upotrebe samo radiosondanih mjerenja uzeto je E o 2 ( k ) E o 2 za sve
postaje. Ilustracija ovisnosti w( r~) o udaljenosti r~ izloena je na slici 2.28.
Rezultat je u suglasnosti s oekivanjem tj. da se mjerenja blia toki mree
uzimaju s veom teinom, a ona udaljenija s manjom, dok su teine uvijek
pozitivne. Bergthorsson i Doos takoer su ustanovili da je za polje geopotencijala
. tj. da su mjerenja znatno tonija od
plohe 500 hPa E o 2 / E B 2 1 / 9 011
preliminarnih procjena.
Bergthorsson-Doosova shema je lokalna s obzirom na to da se prihvaaju
samo mjerenja iz podruja utjecaja (slika 2.24) oko toke mree ri koja utjeu na
analitiku vrijednost f A (ri ) . Ako pretpostavimo da postoji Ki mjerenja tada
(2.97) prelazi u
Ki
f A (ri ) f B (ri )
2
o
k 1
Ki
E
k 1
76
( k ) w( ~
r ) f o (rk ) f B (rk )
2
o
( k ) w( ~
r ) E B 2
(2.99)
Nadalje, ako se pretpostavi isti tip mjerenja tada je

Ki
f A (ri ) f B (ri )
w(r~) f
k 1
(rk ) f B (rk )
Ki
w(r~) o 2
(2.100)
k 1
gdje je o 2 Eo 2 / E B 2 konstanta.
Jedna od esto primijenjivanih varijanti SCM-a (Cressman, 1959) isputa lan
E B iz (2.99). U sluaju jednog mjerenja u toki mree Cressmanov algoritam
daje f A (ri ) f o (ri ) umjesto (2.96). To je opravdano ako su mjerenja dovoljno
tona i ako ne postoje preliminarne procjene.
Iako su, kako je ve reeno, Bergthorsson i Doos izveli w( r~) statistiki,
postoje razne funkcionalne formulacije ove veliine. Na primjer, Cressman (1959)
prilagoava slijedei oblik
2
R 22 ~r~ 22 ,
R r
w(~
r)
0
~r R
~r R
(2.101)
r = 0.
gdje je w(r~) 0 za r~ R i w(r~) 1 za ~
Drugi oblik od w( r~) predlau Sasaki (1960) i Barnes (1964) tj.
r~ 2
w( r~) exp 2 ,
2R
(2.102)
gdje je w(0) 1 i w(r~) 0 za sve r~. To osigurava da je nazivnik od (2.100)

konaan i u sluaju kad je 0 2 0 . Ako se uzme manji R bit e naglaeni procesi
manjih razmjera (valnih duljina) i obrnuto. To pokazuje spektralna analiza
procedure (vidi Daley, 1991).
77
Slika 2.28 Teinska Bergthorsson-Doosova funkcija (Daley, 1991; str. 67).
Glavni nedostatak opisane metode je u tome to Wik ne ovisi o relativnoj

udaljenosti postaja, a to je nuno prihvatiti, inae bi podruja s guim mjerenjima
bila uzeta s prevelikom teinom u odnosu na ona s rijeim. Meutim, uvoenjem
viestrukih iteracija rezultat se moe popraviti.
Opisana procedura odnosila se na jednu iteraciju (ispravku) prve preliminarne
procjene tj.
f A1 (ri ) f B (ri ) Wi T f o f B ,
(2.103)
gdje su f o I f B K-stupac vektori s elementima f o (rk ) i f B (rk ) te W i K-stupac

vektor s elementima
Wik
w(rik )
Ki
w(r
k 1
78
ik
) o
,
2
(2.104)
gdje je rik isto to i ~

r 2 . Druga iteracija daje
2
f A 2 (ri ) f A1 (ri ) Wi T f o f A1
(2.105)
ili openito j+1-ta
f A j 1 (ri ) f A j (ri ) Wi T f o f A j ,
(2.106)
gdje je f A 0 (ri ) f B (ri ).

U sluaju da toke mree na lokacijama ri (i=1,2,...I) koincidiraju s mreom
postaja na lokacijama rk (k=1,2,...Ki) tada (2.106) prelazi u
f A j 1 (rk ) f A j (rk ) Wk T f o f A j
(2.107)
odnosno u matrinom obliku koji obuhvaa sve toke mree
f A j 1 f A j W T f o f A j ,
(2.108)
gdje je f A j j-ta iteracija objektivne analize na mrei postaja rk , 1kK.
W je
KxK matrica teina.

Promatrajmo na podruju - k , globalni sluaj 20 jednako udaljenih
mjerenja xk k / 10 ; k=1,2,...20 iji su rezultati prikazani kruiima na
slici 2.29a. Uzete su teine oblika (2.101) uz R=/4. Sa slike je vidljivo
poboljanje prilagodbe analitike funkcije mjerenjima u drugom iterativnom
koraku (takoer slika 2.29a).
Treba takoer primijetiti da se slian rezultat postie ako se a posteriori teine
mijenjaju u svakom iterativnom koraku. One se mogu izraunati iz (2.108) nakon
operacija
f A j 1 f o I W T f A j f o I W T
f
j 1
fo
(2.109)
ili
79
f A j 1 f B W T ( j 1) f o f B ,
gdje je
W ( j) I I W
T
T j
(2.110)
i f A 0 f B.
Nadalje, W ( j ) su a posteriori teine za j-tu iteraciju. Ove teine su nacrtane

na slici 2.29b za sluajeve j=1,2,5 i x k 0. S te slike se uoava sve jae
naglaavanje manje prostorne ljestvice kako broj iteracija raste. Do slinog
zakljuka se takoer moe doi spektralnom analizom procedure (vidi Daley,
1991).
Slian uinak prethodno opisanom postie se ako bi se u svakom iterativnom
koraku mijenjale teinske funkcije (Barnes, 1964 i 1978)
r 2
w j (rlk ) exp lk 2 ,
2R j
(2.111)
l=1,2,...,K,
po pravilu
R 2 j 1
j 1
R0 ,
0 1,
(2.112)
gdje je R0 polumjer poetno definiranog podruja utjecaja koje se postupno

smanjuje, ovisno o R 2 j 1 / R 2 j . Na taj nain se, takoer, iterativnim
postupkom sve vie naglaavaju procesi manje prostorne ljestvice tj. mezoprocesi.
Stoga nije udno da se ova Barnesova procedura najvie upotrebljavala u
mezoanalizi, osobito radarskih i satelitskih slika.
Konano, moe se pokazati da opisani iterativni postupak uz odreene
modifikacije tei rezultatu statistike interpolacije dobivenom po metodi najmanje
varijance pogreke analize. Meutim, dokaz prelazi okvir udbenika (vidi takoer
Daley,1991).
80
Slika 2.29 Ilustracija iteracijskog procesa SCM za 20 jednako udaljenih postaja: a) analitike
vrijednosti kao funkcija iterativnog koraka i b) "a posteriori" teine (Daley, 1991; str. 71).
2.4.3 Univarijatna statistika interpolacija

Osnovni oblik jednadbi kod ove metode je slian onom koji je upotrebljen u
metodi uzastopnog popravljanja, ali i onom kod kontrole podataka s vie postaja.
Promatrajmo analizu varijable f(r), gdje je r openito trodimenzijalna prostorna
koordinata. Definirajmo f A (ri ) kao analitiku vrijednost of f u toki mree ri ,
f B (ri ) kao preliminarnu procjenu u istoj toki, dok su f o (rk ) i f B (rk ) mjerena i
81
preliminarana vrijednost na postaji rk . Onda se moe definirati linearna

kombinacija
K
f A (ri ) f B (ri ) Wik f o (rk ) f B (rk ) ,
(2.113)
k 1
gdje je K broj postaja, a Wik su jo neodreene teine.

Prikladno je uvesti jednostavniju notaciju.
Naime,
definirajui
Ai f A (ri ), Bi f B (ri ), Ok f o (rk ) i Bk f B (rk ) prethodna jednadba
se moe pisati kao

K
Ai Bi Wik Ok Bk ,
(2.114)
k 1
gdje su Ai Bi i Ok Bk prirasti ili korekcije analize odnosno mjerenja. Mogu se

uvesti oznake i za tonu vrijednost funkcije Ti f T (ri ) i Tk f T (rk ).
Povijesno gledano preliminarne procjene uveo je jo Gauss (1809; prijevod s
latinskog na engleski, 1963) pri proraunu putanja nebeskih tijela, kao i Gandin
(1963) prilikom objektivne analize meteorolokih polja, kada za preliminarne
procjene uzima klimatoloka polja tj. f B (r) f T (r) . Danas, kao to je ve
istaknuto, to su prognostiki rezultati numerikih modela, koji su jamano blii
f T (r) nego klimatoloki srednjaci. Kako su numerike prognoze obino
raspoloive samo za toke mree, kao to je takoer spomenuto, prethodna
interpolacija preliminarnih vrijednosti na postaje moe se obaviti, na primjer,
Lagrangeovom metodom (Dodatak D).
Moemo oduzeti tonu vrijednost od obje strane jedn. (2.114) tj.
K
Ai Ti Bi Ti Wik Ok Bk .
(2.115)
k 1
Prikladno je, ali ne i nuno, uvesti pretpostavke
ili
82
f B (r ) f T (r ) 0,
f o (r ) f T (r ) 0
Bi Ti Bk Tk Ok Tk 0
(2.116)
tj. pretpostavku o nepostojanju trenda pogreaka, to takoer na osnovi (2.115)

vrijedi i za pogreke analize. Inae, ako postoji poznati trend pogreaka on se moe
unaprijed eliminirati (vidi Daley, 1991).
Uz gornje pretpostavke, kvadrirajmo (2.115) i primijenimo operaciju
oekivanja
K
( Ai Ti ) 2 ( Bi Ti ) 2 2Wikv (Ok Bk )( Bi Ti )
k 1
+ Wik Wil (Ok Bk )(Ol Bl ) .
(2.117)
k =1 l =1
Moe se staviti da je E A 2 ( Ai Ti ) 2 oekivana varijanca pogreke analize u

toki mree ri , a E B 2 ( Bi Ti ) 2
ista veliina za preliminarne procjene.
Varijanca pogreke mjerenja na postaji rk je EO2 (Ok Tk ) 2 . Kako je
(Ok Bk ) (Ol Bl ) 0,
veliina (Ok Bk )(Ol Bl ) je autokovarijanca prirasta (inkrementa) mjerenja
izmeu postaja rk i rl . Slino tome, (Ok Bk )( Bi Ti ) je kovarijanca izmeu
pogreaka preliminarne procjene na toki mree ri i inkrementa mjerenja na
postaji rk .
Kao to je ve reeno, statistika interpolacija zasniva se na principu najmanje
varijance pogreke analize. Dakle, treba odrediti teine Wik ; k=1,2,...K uz uvjet da
je
K
E A2
0
2 (Ok Bk )( Bi Ti ) 2 Wil (Ok Bk )(Ol Bl )
Wik
l 1
(2.118)
ili
K
W
l 1
il
(Ok Bk )(Ol Bl ) (Ok Bk )( Bi Ti ) .
(2.119)
83
Desna strana jedn. (2.119) moe se pisati kao
(Ok Bk )( Bi Ti ) (Ok Tk )( Bi Ti ) ( Bk Tk )( Bi Ti ) .
lanovi oblika (Om Tm )( Bn Tn , koji se javljaju na obje strane jedn.
(2.119), su kovarijance izmeu pogreke preliminarne procjene i pogreke
mjerenja (ovdje indeksi m predstavljaju indekse k, a indeksi n indekse l odnosno i
u (2.119)) . U sluaju, na primjer, da su mjerenja radiosondana, a preliminarne
procjene klimatoloki prosjeci (normale), onda bi ovi lanovi iezli. To vrijedi za
veinu mjernih sustava. Dodue postoje izuzeci, na primjer, satelitski podaci (inae
ovisni o referentnim mjerenjima u atmosferi; vidi Schott, 1997) mogu biti dobiveni
uz pomo preliminarnih procjena, na primjer, rezultata prognostikih numerikih
modela. U tom sluaju gornja pretpostavka ne vrijedi. Ako su pak navedene
kovarijance poznate, to nije jednostavno ostvariti, mogue ih je eliminirati
odreenim postupcima (vidi Daley, 1991). Meutim, uz pretpostavku da ne postoji
korelacija izmeu pogreaka mjerenja i pogreaka preliminarnih procjena, iz
(2.119) slijedi
W ( B
K
l 1
il
Tk )( Bl Tl ) (Ok Tk )(Ol Tl ) ( Bk Tk )( Bi Ti ) . (2.120)
Dakle, algoritam statistike interpolacije sastoji se od jedn. (2.114) i sustava

jedn. (2.120). U vektorskoj notaciji ove jednadbe izgledaju
f A (ri ) f B (ri ) Wi
i
f f
o
B OW B
i
ili
(2.121)
(2.122)
W i T Bi T B O ,
(2.123)
gdje je W i stupac vektor duljine K kao i stupac vektor Bi iji su elementi
( Bk Tk )( Bi Ti ) . Simetrine matrice B i O su matrice autokovarijance

pogreaka preliminarnih procjena odnosno motrenja s elementima
84
( Bk Tk )( Bl Tl ) i (Ok Tk )(Ol Tl ) .
Jednadbe (2.121), (2.123) i (2.122) po obliku su identine jednadbama (2.30),
(2.31) i (2.32) s razlikom to se ovdje radi o interpolaciji na toke mree ri , a prije
se interpoliralo na postaje rk .
Nakon uvoenja standardizacije oblika Wi T EB i T B 1 i mnoenjem s
lijeva jedn. (2.122) s B
gdje je B
proizilazi
1
B O B
(2.124)
dijagonalna matrica standardnih devijacija pogreaka preliminarnih
procjena i odgovarajua autokorelacijska matrica, dok je i stupac vektor sa

B
B
standardiziranim elementima iz Bi . Ako se pretpostave homogeni uvjeti tada:
B E B I , i W i , B E B 2 , O Eo 2 , gdje je
B
autokorelacijska
matrica pogreaka mjerenja. Tada iz (2.124) dobivamo
o
2
W
i
i
B
ili
K
W
l 1
ik
(rl rk ) o o (rl rk ) B (ri rk ) ,

2
(2.125)
gdje je o 2 Eo 2 / E B 2 . Ako se nadalje pretpostavi nekoreliranost pogreaka

mjerenja slijedi
o I Wi B
ili
K
W
l 1
il
B (rl rk ) o 2Wik B (ri rk ) ,
(2.126)
gdje je i=1,2,...,I broj toaka mree i k=1,2,...,K broj postaja. Oblik sustava
(2.126) je identian sustavu (2.39) s tom razlikom to je ovdje takoer rije o
tokama mree umjesto postaja.
85
Slika 2.30 Prikaz svojstava autokorelacije izmeu geopotencijalnih visina plohe 500 hPa na
podruju Australije pomou izopleta (a) i na podruju Sjeverne Amerike pomou dijagrama
rasprenja (b) (Daley, 1991; str. 112 i 113).
Druga specifinost ovog razmatranja je u tome to ne postoji mogunost

direktnog izraunavanja autokorelacije izmeu toaka mree i postaja. tovie,
kako nisu poznate tone vrijednosti funkcija (polja) niti na postajama, umjesto njih
koriste se mjerene vrijednosti. S druge strane, obino se raspolae konanim
uzorcima mjerenja (vremenski nizovi) pa se koeficijent autokorelacije Rkl preliminarne pogreke izmeu dvije postaje l i k moe aproksimirati s
Rkl
(Ok Bk )(Ol Bl )
(Ok Bk ) 2
(Ol Bl ) 2
(2.127)
gdje "_____" oznaava vremenski prosjek veliina navedenih u formuli. Primjer

prorauna koeficijenata autokorelacije za geopotencijalne visine plohe 500 hPa na
podruju Australije i Sjeverne Amerike prikazan je na slici 2.30, u sluaju kada su
za preliminarne procjene uzeti klimatoloki srednjaci (normale).
Kao to je vidljivo sa slike 2.30, autokorelacijska funkcija opada razmjerno
pravilno s udaljenou. Eliptini oblik izopleta na slici 2.30a posljedica je oblika
atmosferskih sustava tj. dolina i grebena. To znai da ne postoji jednoobrazna
homogenost u svim smjerovima (izotropnost). Takoer to se uoava i na dijagramu
rasprenja prikazanom na slici 2.30b. Nas zanima analitiki oblik prostorne
autokorelacijske funkcije. Dakle, treba prilagoditi neku analitiku krivulju B (r~)
tokama na slici 2.30b koja e prikazati izotropnu komponentu funkcije
86
autokorelacije. Primjeri prve aproksimacije takve prilagodbe za dva tipa

preliminarnih procjena prikazani su na slici 2.31. Prva prilagodba se odnosi na
klimatoloke preliminarne procjene (c), a druga na prognostika polja kao
preliminarne procjene (f).
Slika 2.31 Prva aproksimacija autokorelacijske funkcije pogreaka preliminarnih procjena u sluaju
kada su one klimatoloke normale (c) i rezultati prognostikih modela (f) (rezultati se odnose na
Sjevernu Ameriku), (Daley, 1991; str. 114).
Kao to je vidljivo sa slike, funkcije "c" i "f" nisu jedinine u ishoditu iako to
slijedi iz definicije koeficijenta autokorelacije. To je posljedica udaljenosti
najbliih postaja preko 200 km. Zbog toga treba izvriti restandardizaciju tako
dobivenih krivulja. Za tu svrhu moe se definirati veliina
87
Rz lim R(~
r).
(2.128)
r 0
Slijedom toga, izotropna komponenta autokorelacijske funkcije pogreaka

preliminarnih procjena moe se definirati kao
B (r )
R(~
r)
R(~
r)
s B (0) lim
1.
Rz
r 0 R z
(2.129)
Analiza pokazuje da su iznosi intercepcijskih (startni s obzirom na ~

r)
vrijednosti Rz proporcionalni veliini varijance pogreke preliminarne procjene
E B 2 . Poto je ta veliina manja u sluaju odabira prognostikih preliminarnih
procjena nego klimatolokih, prvi pristup se preferira u odnosu na drugi (vidi

Daley, 1991). Druga razlika pristupa oituje se u predznacima krivulja. Naime,
vrijednosti funkcije "f" veinom su pozitivne dok to nije sluaj s funkcijom "c",
kao to je takoer vidljivo sa slike. Meutim, pojava negativnog predznaka ne
iskljuuje se i u sluaju odabira prognostike preliminarne procjene na globalnoj
ljestvici (slika 2.32). U oba sluaja to je posljedica "valnog" karaktera
odgovarajuih pogreaka preliminarne procjene.
Usprkos spomenutoj neizotropnosti pa i nehomogenosti na globalnoj ljestvici
uvode se analitiki korelacijski izotropni modeli koji olakavaju izraunavanje
autokorelacijskih vrijednosti na razliitim poloajima. Na primjer, u sluaju
klimatolokih preliminarnih procjena moe se uvesti oblik
B (~
r ) cos(c~
r)
sin(c~
r )
r)
sin(c~
exp
Lc
Lc
(2.130)
gdje su c i L konstante razliite od nule. U sluaju pak prognostiki preliminarnih

procjena esto se koristi korelacijski model oblika
~
r2 .
2
2L
B (~
r ) exp
88
(2.131)
Promjenom veliine L mogu se jae ili slabije naglasiti procesi na razliitim

prostornim ljestvicama kao to je razmatrano u opisu metode uzastopnih popravki.
Openito se u razmatranje moe uzeti vie varijabli (multivarijatna statistika
interpolacija) i trea prostorna dimenzija (vidi Daley, 1991).
Slika 2.32 Izotropna komponenta autokorelacijske funkcije pogreaka za prognostike preliminarne

procjene geopotencijalnih visina plohe 500 hPa za razliite dijelove zemaljske kugle (Daley, 1991;
str. 116).
2.4.4 Varijacijska metoda usklaivanja meteorolokih polja

Varijacijska metoda se moe primijeniti u razliitim podrujima atmosferskih
znanosti, a osobito u objektivnoj analizi meteorolokih polja i inicijalizaciji
atmosferskih modela (vidi Bengtsson et al., 1981; Daley, 1991). Procedura ima
slinosti s metodom prilagodbe po principu najmanjih kvadrata s tom razlikom to
je ovdje dan vei naglasak na fizikalne uvjete uz mogunost uvoenja etvrte
(vremenske) dimenzije. Posljedica toga je prilagodba podataka za inicijalizaciju
atmosferskih modela tj. usklaivanje meteorolokih polja, iako to ovdje nije
prvenstveni zadatak (vidi Sasaki, 1958). Konano, ovaj pristup je osnova za razvoj
89
suvremenih stremljenja u numerikoj analizi i prognozi vremena. Detaljan opis

metode izloen je u Dodatku E.
Primjeri koji e se diskutirati bit e vremenski neovisni problemi u
kontinuiranoj i diskretnoj formulaciji. Razmatrajmo najprije openitiji
trodimenzijalni sluaj dviju zavisnih7 varijabli. Pretpostavimo da su u(x,y,P) i
v(x,y,P) atmosferske varijable (na primjer temperatura i geopotencijal ili
komponente vjetra), gdje su x,y i P nezavisne varijable (prostorne koordinate).
Pretpostavimo nadalje da postoje analitike vrijednosti u A ( x, y, P) i v A ( x, y, P)
u pravilnoj mrei toaka. Cilj je proizvesti nove (popravljene) tj. inicijalne
vrijednosti u I ( x, y, P) i v I ( x, y, P) uz zadane uvjete. Drugim rijeima, u i v
"moraju" zadovoljavati neke fizikalne uvjete, kao na primjer geostrofiku,
hidrostatiku ili jednadbu ouvanja mase, ako se tako uvjeti zadaju. Bit pristupa
je da se varira inicijalno polje oko analitikih vrijednosti polja dok se ne zadovolje
postavljeni uvjeti. Matematiki se problem rjeava tako da se nau stacionarne
vrijednosti (u naem sluaju minimum) funkcionala (vidi E9)
I wu u I u A wv v I v A dSdP
PS
(2.132)
uz zadani uvjet da je
f 1 (u, v) 0 .
(2.133)
Integral (2.133) ima vertikalnu domenu po P (funkcija tlaka zraka) i horizontalnu

po S (horizontalna ravnina); wu i wv su specificirane teine koje su neprekidne
funkcije nezavisnih varijabli, a f 1 je vanjski zadani uvjet.
U praksi se jedn. (2.132) moe zamijeniti diskretnom formom u kojoj su
u A i v A odreene u tokama pravilne trodimenzijalne mree r j ; j=1,2,...,J uz
r j ( x j , y j , Pj ):
I wu r j u I r j u A r j wv r j v I r j v A r j
J
j 1
u I u A w u u I u A v I v A w u v I v A ,
T
(2.134)
U ovom kontestu nije rije o stohastikoj zavisnosti (nezavisnosti), nego o uobiajenom matematikom nazivlju.
90
gdje je u I stupac vektor duljine J s elementima u I (r j ), w
dijagonalna JxJ
matrica s elementima wu (r j ), dok analogne definicije vrijede za u A , v I , v A i w .

v
Funkcije teina w i w mogu se specificirati proizvoljno. Slijedei teoriju

u
najmanjih kvadrata (vidi dodatak C) razumno je odabrati
wu r j 0.5 u A r j
i wv r j 0.5 v A r j
(2.135)
pogreke analize varijabli u i v u j-toj toki mree.
gdje su u A r j i v A r j
Primijetimo da (2.132) i (2.134) pretpostavljaju da ne postoji korelacija izmeu

pogreaka analize jedne varijable kao i varijabli meusobno.
Najprije razmotrimo detaljnije jednodimenzijalni sluaj s konkretnim
varijablama kao ilustraciju primjene varijacijske teorije. Neka su poznate analitike vrijednosti zavisnih varijabli po vertikali: geopotencijala A (P) i
temperature TA ( P) .
elimo minimizirati razliku izmeu "inicijalnih" (popravljenih) i prethodnih
analitikih vrijednosti uz zadovoljenje hidrostatike jednadbe kao strogog uvjeta
(hidrostatiko usklaivanje). Tada se trai minimizacija integrala (funkcionala)
P2
( I A ) 2 wT (TI TA ) 2 dP
(2.136)
P1
pomou njegove varijacije I (vidi E17 i E18) uz uvjet da je zadovoljena

hidrostatika aproksimacija
dI
TI .
dP
(2.137)
Relacija (2.137) omoguuje zamjenu lana TI u integrand integrala I (vidi

Haltiner, 1971). Vertikalna koordinata definirana je kao P R ln( p / p1 ) , gdje
je R plinska konstanta za vlani zrak, p tlak zraka na proizvoljnoj, a p1 na jednoj
od dvije odabrane razine P1 i P2 (iz definicije varijable P slijedi da je P1 0 ).
Teine w i wT su pretpostavljene nezavisnima o prostornoj koordinati
(homogenost pogreke analize), jer su definirane kao polovine inverza varijanci
91
pogeaka analize polja geopotencijalnih visina odnosno temperaturnog polja (vidi

jedn. 2.135).
Nakon uvrtavanja (1.137) u (1.136) integrand integrala prelazi u oblik
F ( P, I , I ' ) , gdje je I ' d I / dP. Sada se moe primijeniti EulerLagrangeova jedn. (E19) za odreivanje stacionarne vrijednosti pa slijedi
d 2 I w
w
dT
I A A .
2
wT
wT
dP
dP
(2.138)
Dakle, odgovarajue vrijednosti I koje minimiziraju funkcional I iz jedn. (2.136)

zadovoljavaju diferencijalnu jednadbu drugog reda (2.138). Ova se jednadba
moe rijeiti numeriki s poznatim graninim vrijednostima za I kod P1 i P2 .
Nakon dobivanja vrijednosti za I , temperature se mogu dobiti iz hidrostatike
jednadbe (2.137). Ovo je ujedno primjer svoenja uvjetnog ekstrema dviju
varijabli na bezuvjetni jedne varijable.
Razmatrajmo isti problem uz pretpostavaku da raspolaemo analitikim
podacima na ekvidistancama po vertikali P oznaenima indeksom j. Onda je
odgovarajua suma za minimizaciju dana izrazom
I w I Pj A Pj
j 1
wT TI Pj TA Pj
(2.139)
Varijacija od I dana je pak s
I 2w I A I 2wT TI TA TI ,
(2.140)
gdje je isputen indeks zbog jednostavnosti.

U ovom se sluaju hidrostatika jednadba moe pisati kao
P I T I ,
(2.141)
I j 1 I j
P I
2 P
(2.142)
gdje je
92
nabla operator u obliku konanih razlika. Zamjenom TI u (2.140) s gornjim

operatorom dobiva se
I 2w ( I A ) I wT ( P I TA ) P I .
(2.143)
Kod unutarnjih toaka vrijedi (za vanjske toke je I 0 )
w w
T T ,
T
I ,
(2.144)
to odgovara parcijalnoj integraciji u (E18). Zamjenom ovih rezultata iz (2.144) u

(2.143) i uz primjenu zahtjeva varijacijskog principa da je I 0 , to je
ekvivalentno uvjetu da koeficijenti uz I iezavaju, slijedi Euler-Lagrangeova
relacija za diskretni sluaj promatranog problema (vidi Haltiner, 1971; Haltiner i
Williams, 1980), tj.
P 2 I
w
w
I
TA ,
wI
wT A
(2.145)
I j 1 2I j I j 1
.
P 2
(2.146)
gdje je
P 2 I
Jedn. (2.146) predstavlja jednodimenzijalni Laplaceov operator u diskretnom

obliku, a jedn. (2.145) je istovrsni ekvivalent jedn. (2.138). Jedn. (2.145) je
Helmoholtzovog tipa za I i moe se rijeiti metodom relaksacije uz zadan gornji i
donji rubni (granini) uvjet (vidi Haltiner, 1971). Centralne razlike nije mogue
primijeniti na rubne toke, pa se one zamjenjuju necentralnim (vidi Haltiner,
1971).
Sada razmotrimo dvodimenzijalan sluaj s tri zavisne varijable i dva uvjeta.
Na domeni (x,y) s analitikim vrijednostima geopotencijala A i vjetra (u A , v A )
treba dobiti inicijalne vrijednosti I , uI i v I koje potpuno zadovoljavaju
geostrofike relacije i da su to je mogue blie analitikim poljima. Cilj postupka
je postizanje geostrofike ravnotee izmeu polja vjetra i geopotencijala
(geostrofiko usklaivanje), s tim da se to je mogue manje promijeni analitiko
93
polje. Kontinuirana verzija problema moe se formulirati minimizacijom

funkcionala
I wv u I u A wv v I v A w I I dS ,
S
(2.147)
uz uvjet da je
I
f v I 0,
x
I
f u I 0,
y
(2.148)
i uz pretpostavku da su teine wv i w odreene. Openito se sustav oblika

(2.147-2.148) moe rijeiti upotrebom Lagrangeovog multiplikatora tj.
generalizacijom jedn. (E28) na dvodimenzijalni sluaj. Meutim, taj postupak
ovdje nije potrebno primjenjivati, jer se zamjenom (2.148) u (2.147) uvjetni
problem s tri zavisne varijable svodi na bezuvjetni s jednom varijablom tj.
2
2
1 I
1 I
2
I wv
u A wv
v A w I A dS . (2.149)
f y
f x
Uzimanjem prve varijacije od I nalazimo
wv 1 I
I
u A
f f y
y
S
I 2
w
v
f
1 I
I
v A
f x
x
w I A dS .
(2.150)
Nakon parcijalne integracije i izjednaenja varijacije integrala s nulom dobiva se
94
wv 1 I
wv 1 I
u A
v A I dS
y f f y
x f f x
1 I

VA I d 0,
f n
gdje je
(2.151)
krivuljni integral na granici podruja S, VA je tangencijalna
komponenta analitikog (rezultantnog) vektora vjetra V A , smjer integracije obrnut

je od smjera kazaljke na satu, a / n oznaava derivaciju u smjeru normalnom
na graninu krivulju (pozitivan smjer prema vanjskoj strani).
Ako pretpostavimo da su w i wv konstante, onda se iezavanje (2.151)
postie uz
w I
wv 2
w
I w A v A ,
f
f
(2.152)
u unutranjosti podruja i
I 0 ili
1 I
VA ,
f n
(2.153)
na granici. Ovdje je A v A / x u A / y analitika vrtlonost tj. vertikalna

komponenta rotacije8 analitikog polja vjetra (vidi Haltiner i Martin, 1957).
Granini uvjet I 0 trai da se I specificira na granici domene i poznat
je pod nazivom Dirichletov uvjet. Drugi uvjet iz jedn. (2.153) je tzv. J. von
Neumannov uvjet (specificira normalni geostrofiki gradijent). Jedn. (2.152) je
diferencijalna jednadba drugog reda slina Poissonovoj ( 2 G ; G-poznata
funkcija), uz granine uvjete (2.153) predstavlja eliptiku dvodimenzijalnu jedn.
Helmholtzovog tipa, slinu jednodimenzijalnim jedn. (2.138) i (2.145), i moe se
rijeiti metodom relaksacije (vidi Haltiner, 1971; Daley, 1991).
Najee koriteni matematiki simboli za rotaciju vektorskog polja V jesu:
rot V ili xV .
95
Ako je w wv onda se inicijalni geopotencijal i vjetar ravnaju prema

analitikom geopotencijalu, a ako je wv w tada se oni ravnaju prema
analitikom vjetru. Dakle, moe se dati vea teina jednom od polja.
Uvjeti diskutirani u ovom odlomku su jednostavni i linearni. Openito,
meutim, cilj varijacijske analize je uvoenje to realistinijih uvjeta, kao to je
nelinearna jednadba ravnotee (vidi npr. Haltiner, 1971), ali to prelazi okvire
udbenika. Uostalom, usklaivanje polja ovisi i o tipu atmosferskog modela koji se
primjenjuje na njih, to zadire u pitanje njihove inicijalizacije, koje e biti
razmatrano u drugom udbeniku posveenom prognozi vremena. Konano, zadani
uvjeti ne moraju u potpunosti biti zadovoljeni, pa se govori o "slabim uvjetima"
(eng. weak constraints; vidi Daley, 1991).
2.4.5 Metode interpolacije na gustu mreu

Prethodna analiza imala je za cilj izraunavanje vrijednosti meteorolokih
polja na "standardnim" mreama toaka iji koraci (razmaci izmeu pojedinih
toaka) ovise o uporabi takve analize. Nekada su razmaci izmeu toaka mree bili
i do nekoliko stotina kilometara (oko 300 km), a u novije se vrijeme smanjuju jer
se rezolucija modela poveava. Meutim, takve rezolucije jo uvjek su nedovoljne
da bi se raunalski mogle konstruirati izoplete meteorolokih elemenata. U tu
svrhu koristi se metoda bilinearne ili bikubne interpolacije (vidi Radinovi, 1969).
Bilinearna interpolacija (u matematici termin nije posve prihvaen) spada u
polinomnu metodu prilagodbe, a oslanja se na vrijednosti iz toaka "rijetke"
mree. Postupak se sastoji u izmjeninom izvoenju linearne interpolacije u dva
uzajamno okomita smjera. Razmotrimo primjer interpolacije geopotencijalnih
visina Z(x,y) izobarne plohe izraenih u geopotencijalnim metrima, koje se mogu
dobiti iz polja geopotencijala ( x, y) (vidi Dodatak A). Tada je navedeno
ekvivalentno opisu ovisnosti Z(x,y) unutar svakog "kvadrata" mree (veinom se
primjenjuje za kvadratne mree) koja se moe izraziti jednadbom drugog stupnja
Z ( x, y) c00 c10 x c01 y c11 xy ,
(2.154)
koja je linearna u odnosu na koordinate x i y posebno. Jednadba opisuje

hiperboloid lineariziran u smjeru ploha (x,Z) i (y,Z). Ako se pretpostavi jedinina
udaljenost izmeu toaka mree i ishodite koordinatnog sustava postavi u donji
lijevi kut "kvadratne stanice" mree (slika 2.33) tada su koeficijenti polinoma
(2.154) dani s
96
c00
c10
c01
c11
Z 00
Z10 Z 00
Z 01 Z 00
Z11 Z 00 Z10 Z 01 .
(2.155)
Indeksi uz Z oznaavaju koordinate toaka mree.

Zamjenom koeficijenata (2.155) u jedn. (2.154) ona poprima oblik
Z ( x, y) Z00 (1 x)(1 y) Z10 x(1 y) Z01 y(1 x) Z11 xy . (2.156)

Koordinate se mogu dati kao vrijednosti omjera m/n, gdje je n broj toaka fine
(guste) mree unutar grube (rijetke) , a m redni broj toke guste mree od 0 do n u
kojoj se interpolira vrijednost Z(x,y).
Slika 2.33 Odnos izmeu rijetke i guste mree toaka (Radinovi, 1969; str. 239).
U praksi se pokazalo da bilinearna interpolacija ne zadovoljava, naroito u

podruju naglih promjena tj. frontalnih zona. Zbog toga se pribjegava sloenijim
metodama kao to je bikubna interpolacija. Pri tom se, osim etiri toke mree
"sredinjeg" kvadrata mree, koristi jo dvanaest toaka oko tog kavadrata, dakle
97
sve toke prikazane na slici 2.33. Ovdje se ovisnost opisuje polinomom estog
stupnja
3
Z ( x, y ) cij x i y j .
(2.157)
i 0 j 0
Uz uvjet da jedn. (2.157) zadovoljava u svih 16 toaka mree odreuje se

konana interpolacijska jednadba tj. koeficijenti iz (2.157). Na graninim
kvadratima mree, zbog nemogunosti primjene bikubne koristi se bilinearna
interpolacija. U ovom sluaju, ako se koriste m/n jedinice za koordinate, m moe
biti vei od n. Naravno, ne iskljuuju se i druge metode klasine interpolacije, kao
to je na primjer ve spomenuta Lagrangeova metoda (Dodatak D).
2.4.6 Grafiko predstavljanje rezultata numerike interpolacije

Posljednji korak u objektivnoj analizi jest grafiko predstavljanje rezultata
interpolacije, tj. njihova vizualizacija. Najee se ti rezultati predstavljaju
izopletama.
Povijesno gledano, navedeni prikazi su bili kombinacija raunalnih i
manuelnih postupaka. Na primjer, numeriki rezultati interpolacije mogli su biti
ispisivani pokraj toaka mree ucrtanih na geografsku kartu. Nakon toga izoplete
se mogu "subjektivno" konstruirati (slika 2.34).
Vremenom se teilo uvoenju potpuno automatiziranog postupka prikazivanja
izopleta. U poetku izoplete su prikazivane posebnim skupinama istovrsnih
znakova, na primjer brojanih znamenki, u kombinaciji s prazninama. Na primjer,
za apsolutnu topografiju izobarne plohe 500 hPa, uvjetima
500<Z<504 1,
504<Z<508 prazno,
508<Z<512 2,
512<Z<516 prazno itd.,
zadaju se izmjenino podruja brojki i praznina. Rezultat tog postupka ilustriran je

na slici 2.35. Najvei nedostatak ovog postupka je nemogunost istovremenog
prikaza vie meteorolokih polja. Konano, trei i najpogodniji nain prikaza
temelji se na traenju vrijednosti bliskih izopletama prema uvjetu
Z0 k Z Z Z0 k Z ,
k 0 1 2....
98
(2.158)
Slika 2.34 Tablini prikaz rezultata objektivne analize sa subjektivno ucrtanim izopletama
(Radinovi, 1969; str. 240).
Slika 2.35 Ilustracija prikaza meteorolokih polja zonama istih znamenki i praznina
99
Slika 2.36 Konfiguracija izohipsa AT 500 hPa dobivena metodom objektivne analize (Radinovi,
1969; str. 243).
Slika 2.37 Karta AT 500 hPa od 25. srpnja 1958. u 03 h. Izohipse izvuene na osnovi: 1-subjektivne
analize, 2 - bilinearne interpolacije, 3 - bikubne interpolacije (prema Gandin, 1963; Radinovi, 1969;
str. 244).
100
gdje je Z 0 poetna vrijednost, k broj koji odvaja jednu izopletu od druge i interval o ijem izboru ovisi debljina izoplete. U sluaju geopotencijala, tj. AT 500
hPa, odabir za Z0 504 i Z=8 moe biti prihvatljiv. Rezultat ovakvog postupka
prikazan je na slici 2.36.
Na kraju se moe postaviti pitanje kakva je razlika izmeu subjektivne i
objektivne metode konstrukcije izopleta vrijednosti meteorolokih polja? Iskustvo
pokazuje da se ne moe govoriti o velikoj nadmoi jedne nad drugom u smislu
tonosti (slika 2.37).
Meutim, moe se govoriti o prednosti i nedostacima s praktine toke
gledita. Na primjer, prednost subjektivne analize lei u neposrednijem kontaktu
prognostiara s razvojem vremena to se moe pozitivno odraziti na vrlo
kratkorone prognoze vremena (eng. nowcasting), dok je nedostatak u
dugotrajnosti postupka. Nasuprot tome, prednost objektivnih metoda lei u brzini
izvoenja postupka i priskrbljivanju podataka na magnetnom mediju za daljnju
upotrebu, tj. numeriku prognozu vremena (Uccellini et al., 1992).
101
DIJAGNOZA ATMOSFERSKIH SUSTAVA I POLJA
3. DIJAGNOZA ATMOSFERSKIH SUSTAVA I POLJA

U prethodnom poglavlju bilo je govora o prikupljanju meteorolokih
informacija, njihovoj kontroli i nainu prikaza pogodnom za analizu. U ovom
poglavlju bit e naglasak na prouavanju dijelova meteorolokih polja
karakteriziranim posebnim obiljejima. Oni mogu biti homogeni sektori tih polja.
Takve posebno karakterizirane formacije u atmosferi nazivaju se atmosferskim
sustavima. U te sustave mogu se ubrojiti: zrane mase, atmosferske fronte, bariki
sustavi (ciklone, anticiklone, grebeni i doline). Svi zajedno ine opi cirkulacijski
atmosferski sustav.
3.1 Zrane mase

U atmosferi katkad postoje razmjerno otro odvojena podruja razliitih
svojstava. Takva podruja nazivaju se zranim masama. U tom smislu moe se
govoriti o: toplim i hladnim, suhim i vlanim, stabilnim i nestabilnim, stacionarnim
ili pokretnim zranim masama. Njihove horizontalne dimenzije doseu tisue
kilometara, a vertikalne tek nekoliko kilometara. Kao najvanija odlika zranih
masa ipak se smatraju njihova termiko-higrina svojstva i stratifikacija.
Uniformnost zrane mase moe se odrediti veliinom gradijenta meteorolokih
elemenata, na primjer, temperaturnog horizontalnog gradijenta ili pak gradijenta
potencijalne (pseudopotencijalne) temperature. Prema Bergeronu zrana se masa
moe smatrati kompaktnom sve dotle dok su horizontalni gradijenti navedenih
veliina u granicama:
T e T e
,
,
;
,
,
1 C / 100km ,
x x x y y y
(3.1)
gdje su: T apsolutna temperatura zraka, i e potencijalna odnosno ekvivalentna

potencijalna temperatura dani izrazima
1000
T
R/ cp
Lw s
,
odnosno e exp
cpT
ws je omjer mijeanja zasienog zraka definiran formulom

103
ws
0.622 es
,
p es
te p tlak zaraka, e s tlak vodene pare zasienog zraka, L latentna toplina

isparavanja, R plinska konstanta za vlani zrak i c p specifina toplina zraka uz
konstantni tlak (vidi Radinovi, 1969; Wallace i Hobbs, 1977). Meutim, u
podruju koje je prijelazna zona izmeu dvije zrane mase, koje se naziva i
frontalnom zonom, navedeni gradijenti su u granicama
1 C / 100km
T e
,
,
1 C / 1km ,
y y y
(3.2)
gdje je pretpostavljeno zonalno pruanje (zapad-istok) frontalne zone. Kako u

jedn. (3.1), tako i (3.2), pretpostavljeno je poveanje promatranih veliina u
pozitivnom smjeru promatranih koordinatnih osi. U protivnom bi trebalo
promatrati apsolutne vrijednosti navedenih gradijenata ili dodati nove uvjete
ovisno o predznaku promjena navedenih varijabli.
Da bi se formirala zrana masa potreban je njen dulji boravak iznad uniformne
povrine, kao to su oceanska i ledena prostranstva. Povoljni uvjeti za to javljaju
se u slabo pokretnim anticiklonama. Podruja gdje se zrane mase formiraju
nazivaju se njihovim izvoritima. Svojstva zrane mase uvelike ovise o podlozi na
kojoj se ona formira. Tako, zrane mase koje nastaju iznad mora bit e veinom
vlanije od onih ija su izvorina podruja iznad kopna, dok e one koje se
generiraju iznad pustinja sadrati poveane koncentracije praine itd.
Nakon naputanja izvorita postupno se mijenjaju svojstva zranih masa. Za
praenje njihove transformacije pogodno je promatrati individualne promjene
njenih konzervativnih (sporopromjenjivih) svojstava, kao to je potencijalna ili
ekvivalentna potencijalna temperatura (vidi Verni, 1952). Prva je konstantna za
suhoadijabatske, a druga i za vlanoadijabatske procese. Individualna promjena
potencijalne temperature dana je izrazom
Q,
dt c p T
(3.3)
koji slijedi iz prvog principa termodinamike i u kojem je Q promjena koliine

topline po jedinici mase zraka u jedinici vremena (vidi Bluestein, 1992). to su
izraenije promjene, na primjer, potencijalne temperature opisane s jednadbom
104
(3.3), to je jaa transformacija zrane mase i obrnuto, a kada se one pribliavaju

nuli transformacija zrane mase prestaje.
Slika 3.1 Primjer tradicionalne analize zranih masa. Granice izmeu arktike (A), polarne (P) i
maritimne tropske (mT) zrane mase oznaene su simbolima za fronte odnosno dvostrukim
isprekidanim crtama. Sredita ciklona oznaena su s C, a anticiklona s poveanim A. Situacija je
rezultirala pojavom blatnog snijega u Hrvatskoj i ire na Balkanu (Verni, 1952).
Tradicionalno se zrane mase dijele na etiri tipa, prema etiri geografska

termika podruja na Zemlji: arktiku (antarktiku), polarnu (ustvari umjerenih
irina), tropsku (ustvari suptropsku) i ekvatorijalnu. Kao to se vidi iz priloenog,
dva od etiri naziva su pogrena. Usprkos tome, u odreenoj mjeri, oni su se
zadrali sve do danas. Dodue, navedena nekonzistentnost u nazivlju moe se
djelomino objasniti povijesnim razlozima. Naime, tijekom 19. i poetkom 20.
stoljea u uporabi je bila podjela zranih masa na polarnu i tropsku, kao to je
sluaj u "teoriji ciklogeneze na polarnoj fronti" koja e biti razmatrana kasnije.
Ovisno o podlozi na kojoj se zrana masa formira (ocean, kontinent) razlikuju se
maritimni odnosno kontinentalni podtipovi. Primjer tradicionalne analize zranih
masa na podrju Europe i Sjevernog Atlantika prikazan je na slici 3.1 koju je
105
priredio Verni (1952). Na karti se uoava sukob tropske maritimne (mT), polarne
(P) i arktike (A) zrane mase na relativno uskom podruju Sredozemlja. Situacija
se odnosi na 25. sijenja 1947. godine koja je rezultirala blatnim snijegom dan
kasnije zabiljeenim u hrvatskim gradovima: Gospiu, Lipiku, akovu i
Vinkovcima. Pojava blatnog snijega ukazuje na prodor dijela tropske zrane mase
ije je izvorite bilo najvjerojatnije u Sahari 9. Vie detalja o tradicionalnoj podjeli,
podrijetlu i svojstvima zranih masa koje stiu u Europu bit e izneseno u
potpoglavlju 4.1.
U opticaju su i neto modificirane podjele zranih masa u odnosu na
tradicionalnu. Jednu takvu podjelu opisuje Kurz (1998) pozivajui se na Palmena i
Newtona (1969). On opisuje globalnu podjelu zranih masa na sjevernoj polutki u
suglasju s opom atmosferskom cirkulacijom. Prema njegovu opisu, tropski i
polarni zrak odvaja promjenljiva zona zrane mase umjerenih irina (slika 3.2).
Slika 3.2 Razdioba zranih masa, frontalnih zona i mlaznih struja za vrijeme zime na sjevernoj
polutki, predoena na vertikalnom presjeku. PJ (Polar Jet Stream) oznaava polarnu, a SJ
(Subtropical Jet Stream) suptropsku mlaznu struju (Kurz, 1998; str. 44).
Naime, sjeverna granica te zrane mase varira od 40o do 70o , a juna od

30 o do 45o , ovisno o godinjem dobu (nie geografske irine zimi, a vie ljeti).
Frontalna zona izmeu tropske i zrane mase umjerenih irina (suptropska
frontalna zona) uoljiva je samo u srednjoj i vioj troposferi. To je posljedica
9
Verni (1952) koristi u svom radu podjelu zranih masa na: arktiku (A), polarno-arktiku (PA), polarno-tropsku
(PT) i tropsku (T).
106
divergentnih procesa u niim slojevima suptropskog pojasa. Nasuprot tome,

polarna frontalna zona izraenija je u prizemnim nego u viim slojevima. To je
posljedica prevladavajuih konvergentnih procesa u tom podruju.
Slika 3.3 Karakteristini vertikalni profili temperature za tri osnovne zrane mase na sjevernoj
polutki (prema Defant i Moerth, 1978). P (Polar) oznaava polarnu, M (Mid-latitude) zranu masu
umjerenih irina i T (Tropical) tropsku zranu masu (Kurz, 1998; str. 45).
Prema Defantu (1978), razlika temperature u troposferi triju gore navedenih

zranih masa iznosi desetak stupnjeva Celziusovih tijekom ljeta i dvadesetak
tijekom zime (slika 3.3). Ta je razlika vea pri tlu nego na visini. Iz slike 3.3 je
vidljivo da je polarni zrak stabilniji (vidi Dodatak F) od onog u preostala dva tipa
zranih masa koji pripadaju posljednjoj podjeli.
107
3.2 Atmosferske fronte

Kao to je ve reeno, frontalne zone su relativno uske prijelazne zone izmeu
dviju zranih masa s izraenim horizontalnim gradijentima meteorolokih
elemenata (na primjer, temperature zraka; vidi jedn. 3.2). One su pod odreenim
kutem u odnosu na horizontalu (obino odvajaju nii hladniji, odnosno gui zrak
od onog na veoj visini koji je topliji i laki). U idealiziranom sluaju frontalne
zone mogu se predoiti frontalnom plohom na kojoj je skokovit prijelaz iz jedne u
drugu zranu masu. Primjer takve frontalne plohe prikazan je na slici 3.4a (gore).
Na vertikalnom profilu meteorolokog elementa, u ovom sluaju temperature
zraka, uoljiv je diskontinuitet (slika 3.4a; dolje). Taj diskontinuitet naziva se
diskontinuitetom nultog reda. Takvi prikazi mogu biti korisni za odreena
teoretska istraivanja. U stvarnosti, frontalne zone su ograniene frontalnim
plohama s diskontinuitetom gradijenata meteorolokih veliina tj. diskontinuitetom prvog reda10. irina frontalne zone, odnosno razmak izmeu frontalnih
ploha, ovisi o izraenosti kontrasta izmeu zranih masa. Na slikama 3.4b, 3.4c i
3.4d (gore) ilustrirana su tri razliita tipa realnih frontalnih zona.
Slika 3.4 Prezentacija frontalne zone u polju temperature zraka pomou jedne (a) i dvije frontalne
polohe za tri sluaja: jakog (b), umjerenog (c) i slabog (d) temperaturnog kontrasta izmeu zranih
masa. Na gornjem dijelu slike je prikaz frontalne zone na vertikalnom presjeku, a na donjem
vertikalni profil temperature zraka na kojem je uoljiv redom slijeva na desno: diskontinuitet
temperature, inverzija, izotermija i podruje smanjenog temperaturnog gradijenta u frontalnoj zoni
(Haltiner i Martin, 1957; str. 300).
10
Katkad se frontalna ploha definira kao diskontinuitet nultog reda s obzirom na neke elemente, na primjer
temperaturu zraka, a kao diskontinuitet prvog reda s obzirom druge, na primjer na tlak zraka.
108
Na vertikalnom profilu temperature zraka (iste slike; dolje), u prvom sluaju u

frontalnoj zoni je inverzija, u drugom izotermija, a u treem umanjen vertikalni
gradijent temperature u odnosu na susjedne slojeve. Katkad se frontalna ploha
specificira kao toplija strana frontalne zone (vidi Huschke, 1986). U literaturi se
susreu prikazi frontalnih zona kako s jednom tako i s dvije frontalne plohe, to e
biti sluaj i u ovom udbeniku. Prizemna atmosferska fronta je linija (pruga)
presjeka frontalne plohe (zone) sa zemljinom povrinom, a visinska fronta je
odgovarajui presjek frontalne plohe (zone) s izobarnom plohom. Fronte se uvijek
oznaavaju jednom, ali podebljanom linijom. Kompleks pojmova i procesa
vezanih za atmosferske fronte moe se objediniti nazivom frontalni sustav.
Pojam atmosferske fronte uveo je Jacob Bjerknes (1897-1975) potkraj druge
dekade 20. stoljea, inae sin ve spominjanog Vilhelma Bjerknesa, koji je poznat
po cirkulacijskom teoremu (oba znanstvenika su iz tzv. Bergenske kole).
injenica je, meutim, da su linije diskontinuiteta zapaene znatno prije, esto
oznaavane linijama nestabilnosti (vidi Kutzbach, 1979). Tako, jo 1841. godine,
ameriki meteorolog Elias Loomis (1811-1889) skicira konceptualni model
(pretpostavljenu shemu) frontalnog sustava na vertikalnom presjeku (slika 3.5).
Model je nainjen temeljem logikog rezoniranja bez visinskih mjerenja.
Slika 3.5 Susret toplije jugoistone i hladnije sjeverozapadne zrane struje prema Loomisu (1841).
Loomisov dijagram predstavlja prvi vertikalni presjek frontalnog sustava danas poznat kao hladna
fronta (Kutzbach, 1979; str. 30).
Problemom nagiba ploha diskontinuiteta bavili su se Hermann von Helmholtz

(1821-1894) i Max Margules (1856-1920), takoer u razdoblju koje je prethodilo
objavi rezultata J. Bjerknesa. Oni zakljuuju da na rotirajuoj Zemlji mogu
egzistirati u "dinamikoj ravnotei"11 zrane mase (gornja toplija od donje)
odvojene plohom diskontinuiteta pod odreenim kutem u odnosu na horizontalu. O
nagibu frontalnih ploha bit e jo govora u narednom odlomku.
11
U mehanici, stanje u kojem je vektorska suma svih sila jednaka nuli. U hidrodinamici takvo stanje odgovara
stacionarnom strujanju. Ravnotea moe biti stabilna ili nestabilna s obzirom na pomak esti zraka kao to je
sluaj s hidrostatikom ravnoteom (vidi Dodatak F).
109
3.2.1 Nagib frontalne plohe i klasifikacija fronti

Da bi se uspostavila dinamika ravnotea, tj. postigao minimum potencijalne
energije, hladniji zrak postavlja se u obliku klina ispod toplijeg (slika 3.6). To nije
statian sustav, nego naprotiv, zbog diskontinuiteta12 meteorolokih elemenata, on
je prilino dinamian te predstavlja i energetsku zonu (vidi Dodatak F).
Slika 3.6 Vertikalni presjek izotermnih i izentropskih ploha u frontalnoj zoni (Radinovi, 1969;
str.108).
Na samoj frontalnoj plohi tlak zraka nema diskontinuitet, inae bi se stvarali

beskonani gradijenti tlaka odnosno brzine vjetra, pa ne bi mogle postojati stabilne
plohe. Dakle, tlakovi s jedne i druge strane (idealizirane) frontalne plohe su
jednaki tj. p1 p2 , odnosno dp1 dp2 0 (slika 3.7). Prema tome, za sluaj
zonalno poloene frontalne plohe vrijedi (vidi Zverev, 1977)
12
Nije rije o stvarnom diskontinuitetu, nego o svojevrsnoj idealizaciji. Naime, u prirodnim uvjetima ne postoje
skokovite promjene meteorolokih veliina, ali se podruja naglih promjena "saimaju" na ui prostor tj.
prikazuju kao linije (plohe) diskontinuiteta neovisno o tome da li se radi o diskontinuitetu nultog ili prvog reda.
110
dp1
p1
p
p
p
dy 1 dz dp 2 2 dy 2 dz ,
y
z
y
z
(3.4)
iz ega slijedi izraz za kut nagiba frontalne plohe u odnosu na horizontalu tj.
tg
dz p 2 p1 p 2 p1

.
dy y
y z z
(3.5)
Slika 3.7 Shematski prikaz frontalne plohe na vertikalnom presjeku u svrhu izraunavanja njenog
nagiba (kut nagiba preuvelian), (Zverev, 1977; str. 221).
Koritenjem hidrostatike, odnosno geostrofike jedn., tj. p / z g i

p / y f v , gdje je g akceleracija sile tee, gustoa zraka, f Coriolisov
parametar i v zonalna komponenta vjetra, slijedi
tg
f 1v1 2 v2
f T2 v1 T1v2
.
g 1 2
g T2 T1
(3.6)
Ovo je poznata Margulesova formula za nagib plohe diskontinuiteta. Ona se moe

pojednostaviti ako se stavi da je:
111
T1 Tm T / 2,
Tm T1 T2 / 2; T T2 T1 ,
, T2 Tm T / 2,
v1 v m v / 2,
v m v1 v 2 / 2; v v1 v 2 ,
(3.7)
v 2 v m v / 2.
Nakon uvrtavanja (3.7) u (3.6) dobiva se
tg
f v
f
f v
Tm vm
T ,
g T
g
g T m
(3.8)
jer je Tm obino za red veliine vee od v m , a v / T 1 .

Kako je f 10 4 s 1 i g 10 ms 2 , uz Tm 280 K , slijedi
tg 0.0028
v1 v2
.
T2 T1
(3.9)
Ako se u ovu formulu uvrste motrene vrijednosti, onda se dobiva raspon

vrijednosti rezultata od 1/300 do 1/50, odnosno u prosjeku oko 1/150. Uzevi u
obzir injenicu da je za male kuteve tg , tada je oito da je rije o vrlo
malom kutu nagiba frontalne plohe u odnosu na horizontalu (slika 3.8). Vei kut
nagiba znai veu raspoloivu potencijalnu energiju frontalnog sustava (vidi
Kutzbach, 1979).
Slika 3.8 Ilustracija nagiba frontalne plohe (crtkano) u odnosu na horizontalu ("tlo"; sjenano) u
realnim razmjerima (Zverev, 1977; str. 221).
112
Ako fronta ne mijenja poloaj u prostoru naziva se stacionarnom frontom.

Ovisno o tome da li hladniji zrak potiskuje topliji i obrnuto, razlikuju se hladne i
tople atmosferske fronte. One se obino pojavljuju u paru, u sklopu ciklonalnog
sustava, o kojem e biti govora kasnije. Izmeu njih je topliji zrak u odnosu na
onaj ispred tople i iza hladne fronte. Kako se hladna fronta najee giba bre od
tople, ona ju sustie. Tada se topliji zrak istisne uvis, pa nastaje fronta okluzije.
Postoje dva tipa fronte okluzije: prvi, "tipa hladne fronte" (hladna okluzija) kada je
zrak iza hladne fronte hladniji od onog ispred tople fronte pa ga potisne uvis, i
drugi, "tipa tople fronte" (topla okluzija) kada je zrak ispred tople fronte hladniji
od onog iza hladne fronte, koji je potisnut uvis. Svi navedeni tipovi fronti, osim
posljednjeg, prikazani su shematski na slici 3. 9.
Slika 3.9 Struktura osnovnih tipova atmosferskih fronti: hladne (A), tople (B), stacionarne (C) i
okludirane (D). Frontalna zona je prikazana na vertikalnim presjecima omeena frontalnim plohama
(crtkane linije) zajedno s izotermama oznaenim s T. Prizemne fronte su prikazane uobiajenim
sinoptikim simbolima, zajedno s izobarama oznaenim s p (Pettersen, 1956 (Vol I); str. 198).
3.2.2 Frontogeneza i frontoliza

Proces stvaranja i jaanja fronte naziva se frontogeneza, a proces slabljenja
odnosno raspada fronte naziva se frontoliza. to su gradijenti meteorolokih
veliina na fronti vei to je ona jaa. Stoga, frontogenetika funkcija F za skalarno
113
svojstvo S moe se definirati kao individualna (totalna) promjena apsolutne

vrijednosti gradijenta tog svojstva tj.
d
S ,
dt
(3.10)
S S
S
i
j
k,
x
y
z
(3.11)
gdje je
S
i S apsolutna vrijednost gradijenta13a svojstva S. Ako je F>0 rije je o

frontogenezi, a ako je F<0 o frontolizi. U dvodimenzijalnom prostoru linija
maksimalne vrijednosti od F naziva se frontogenetikom linijom (slika 3.10). U
trodimenzijalnom prostoru odgovarajue maksimalne vrijednosti od F lee na
frontogenetikoj plohi.
Slika 3.10 Ilustracija frontogeneze u horizontalnom polju svojstva S. Razmaci izopleta svojstva S,
u tri uzastopna vremenska trenutka (s lijeva na desno), ilustriraju frontogenezu (Haltiner i Martin,
1957; str. 287).
U meteorologiji se esto veliina S naziva ascedentom od S dok se - S naziva gradijentom od S, iako se to

u matematici ne prakticira (vidi Kurepa, 1975; Huschke, 1986; Kurz, 1998; Bluestein, 1992). U ovom udbeniku
koristit e se naziv gradijent za veliinu S to je uobiajeno u matematici i u opoj fizici. U sluaju definicije
frontogenetike funkcije to nije bitno jer je apsolutna vrijednost obiju veliina jednaka. Hamiltonov diferencijalni
operator i / x j / y k / z naziva se nabla ili del prema W.R. Hamiltonu (1805-1865).
13a
114
Navedeno svojstvo S moe biti, na primjer: gustoa, temperatura ili

potencijalna temperatura zraka. Posljednja dva se najee razmatraju. Zbog
ouvanja u adijabatskim procesima posebno je zanimljiva potencijalna
temperatura13b . U tom sluaju jedn. (3.10) poprima oblik
d
dt
1 d
n
2
dt
d
,
dt
(3.12)
gdje je n / jedinini vektor u smjeru . Kako je
u
v
w
dt
t
x
y
z

w
u
v
t
x
z
y
u
v
w
x
y
z
d

dt
(3.13)

u
v
w ,

y
z
x
gdje su u,v i w komponente vektora vjetra: u dx / dt , v dy / dt i w dz / dt ,

tada iz (3.12) i (313) slijedi
d
F n
n
dt
u
v
w .
y
z
x
(3.14)
Ovo je openiti trodimenzijalni oblik frontogenetike funkcije koji se moe

odvojeno analizirati na vertikalnom presjeku i horizontalnoj ravnini.
13b
Umjesto potencijane temperature katkad se promatra apsolutna temperatura zraka T. U tom je sluaju
frontogenetika funkcja definirana izrazom FT d T / dt . Ona se openito razlikuje od frontogenetike
funkcije (3.12) definirane s obzirom na potencijalnu temperaturu zraka. Jednake su jedino tamo gdje je tlak zraka
jednak 1000 hPa (vidi jedn. F3).
115
3.2.2.1 Frontogeneza na vertikalnom presjeku

Da bi se analiza frontogenetike funkcije svela na analizu u vertikanoj ravnini,
odnosno na vertikalnom presjeku, pretpostavlja se da je os x usmjerena paralelno s
izentropskim linijama u horizontalnoj ravnini, a os y prema niim vrijednostima od
. Dakle, / x 0 i / y 0. Osim toga, prema slici 3.11 slijedi
n jcos + k sin ,
(3.15)
gdje je (180) kut izmeu pozitivnog smjera osi y i n . Ako se pretpostavi

ouvanje potencijalne temperature, tj. adijabatinost, proizlazi d/dt=0. Zamjenom
(3.15) u (3.14) slijedi da frontogenetika funkcija za vertikalni presjek ima oblik
v w
w v
cos
sin .
F
(3.16)
Utjecaj pojedinih lanova u jedn. (3.16) na frontogenezu moe se ilustrirati

odgovarajuim utjecajem na raspodjelu potencijalne temperature uporabom
dijagrama (vertikalnih presjeka) prikazanih na slici 3.12. Smicanje vjetra je
odabrano tako da je F0. Prva dva lana utjeu na promjenu horizontalne
komponente gradijenta potencijalne temperature, to je posljedica rotacije
izentropskih ploha oko vertikalne osi. Druga dva lana utjeu na promjenu
vertikalne komponente navedenog gradijenta, to je posljedica zbliavanja
Slika 3.11 Prikaz odnosa jedininog vektora n , gradijenta potencijalne temperature i osi y
(Haltiner i Martin, 1957; str. 288).
116
Slika 3.12 Doprinosi frontogenezi pojedinih lanova iz jedn. (3.16). Pune, odnosno crtkane, linije
predstavljaju poloaj izentropskih ploha prije, odnosno nakon djelovanja polja vjetra prikazanog
strelicama. (Haltiner i Martin, 1957; str. 289)
izentropskih ploha u vertikalnom smjeru. Treba spomenuti da u sluaju (c) (slika

3.12), zbog silaznih gibanja, moe doi do razbijanja naoblake, to naruava
predodbu da fronte uvijek nose "loe vrijeme" tj. oblake i oborinu (vidi Haltiner i
Martin, 1957).
3.2.2.2 Pojednostavljeni primjer frontogeneze u horizontalnom polju vjetra

Neka je svojstvo zraka potencijalna temperatura i pretpostavljeno horizontalno
polje s vektorima vjetra paralelnim s y osi. Ako se u jedn. (3.16) ukine i koordinata
z, odnosno formalno odabere =180 (cos 180=-1), dobiva se pojednostavljeni izraz
za frontogenetiku funkciju oblika
d v
,
dt y y y
(3.17)
gdje je y okomito na izentrope u horizontalnoj ravnini, kao i u prethodno

razmatranom sluaju. Ako je promjena potencijalne temperature / y 0 , a da
bi bilo F>0 tj. frontogeneza, treba biti takoer negativna promjena vjetra du y-osi,
odnosno v / y 0 . Dva primjera s gornjim odlikama prikazana su na slici 3.13.
Ako se pretpostavi da je vjetar geostrofiki, tj. v v g (odstranjuje se
divergencija u polju vjetra, a zadrava deformacija; vidi Dodatak G i potpoglavlje
3.2.2.3), uz uvjet da je v g / y pozitivno (to je ekvivalentno geostrofikoj
117
konfluenciji; vidi na primjer Huschke, 1986) i konstantno u vremenu, tada nakon

integracije po vremenu od poetnog trenutka t=0 do konanog t dobiva se izraz
v g

exp
y
y t y 0

t .

(3.18)
Slika 3.13 Idealizirani primjeri frontogeneze u horizontalnom polju vjetra (Haltiner i Martin; 1957;
str. 290).
Tako, poetni horizontalni gradijent potencijalne temperature rast e eksponencijalno e puta za vrijeme od (v g / y) 1 , to je reda veliine 10 5 sekundi tj.
jedan dan (vidi Bluestein, 1993). Drugim rijeima, potrebno je 2.5 dana da poetni
horizontalni gradijent temperature naraste za red veliine tj. e 2.5 puta. Izraz (3.18)
samo je poetno ispravan i daje grubu procjenu vremenskih dimenzija razvoja
sustava fronte, tj. razdoblje od nekoliko dana. Zbog uvoenja geostrofike
aproksimacije ovaj sluaj frontogeneze naziva se i kvazigeostrofikom frontogenezom. U praksi se pokazalo da se katkad gradijent potencijalne temperature
povea za red veliine i u razdoblju od samo jednog dana. Dakle, oigledno jedn.
(3.18) ne uzima u obzir sve relevantne procese koji uvjetuju frontogenezu, osobito
tzv. sekundarnu cirkulaciju14 koja utjee na vremensku promjenu geostrofike
konfluencije, koja je ovdje pretpostavljena konstantnom.
14
Terminima kao to su: primarna, sekundarna ili tercijarna cirkulacija razlikuju se katkad dimenzije
atmosferskih strujanja. Tako se strujanja planetarnih razmjera nazivaju primarnim, a sinoptikih razmjera
sekundarnim (vidi Huschke, 1986). Najee se terminom "sekundarne cirkulacije" imenuje polje vertikalnih
gibanja vezano za divergentno (konvergentno) horizontalno strujanje koje se veinom javlja kao posljedica trenja
ili baroklinosti atmosfere tj. poveanih horizontalnih temperaturnih gradijenata (vidi Holton, 1979 i Bluestein,
1993).
118
3.2.2.3 Frontogenetiki i frontolitiki sektori u kvazihorizontalnom polju

vjetra (na izobarnoj plohi)
Razmotrimo sada openitiji sluaj od prethodnog. Za tu svrhu mogu posluiti
izlaganja o diferencijalnim svojstvima linearnog horizontalnog (u naem sluaju
kvazihorizontalnog) polja vjetra iz Dodatka G. Kao to je u spomenutom dodatku
navedeno, treba imati u vidu u kojem se koordinatnom sustavu obavlja analiza.
Tradicionalno je to koordinatni sustav, ija se apscisna os poklapa s osi dilatacije,
odnosno kontrakcije, u polju iste deformacije vjetra. Osi tog koordinatnog sustava
oznaene su s x' (apscisa) odnosno y' (ordinata) u Dodatku G, ali zbog
jednostavnosti ovdje e crtice biti izostavljene uz napomenu da su divergencija i
vrtlonost invarijantni na rotaciju koordinatnog sustava (vidi takoer Dodatak G).
Uz pretpostavku adijabatinosti, tj. d /dt=0, jed. (3.14) na izobarnoj plohi
poprima oblik
F n p u
p v .
y
x
(3.19)
Ako je kut izmeu osi x i p tada je
n i cos j sin ,
p cos ,
p sin ,
x
y
(3.20)
gdje su i i j jedinini vektori u smjeru osi x odnosno y (slika 3.14).

Upotrebom relacija (3.19), (3.20) i (G19) nalazimo
1
p
2
D cos 2 .
(3.21)
Treba nadalje primijetiti da u horizontalnom linearnom polju vjetra samo

divergencija i deformacija mogu doprinijeti frontogenezi odnosno frontolizi.
Oigledno da negativna divergencija (konvergencija; <0) podrava frontogenezu,
a pozitivna (>0) frontolizu. S druge strane, deformacija moe doprinijeti
119
frontogenezi (frontolizi) ovisno o orijentaciji izentropa prema osi dilatacije, to je

odreeno kutem .
Jedn. (3.21) pokazuje da u sluaju p 0 , za bilo koje polje vjetra, za koje
je D (uvjet proizilazi iz definicije funkcije kosinus ije su vrijednosti u
rasponu od -1 do 1), postoji kritini kut k za koji je F=0 tj.
D cos 2 k 0 ili k
1

cos1 .
D
2
(3.22)
Raspon kuta za koji je F>0 moe se ilustrirati grafiki kao to je prikazano na

slici 3.15.
Slika 3.14 Geometrijski prikaz odnosa osi dilatacije (kontrakcije) tj. osi x i gradijenta potencijalne
temperature
(vidi tekst), (Bluestein, 1993 (Vol. II); str. 252).
Slika 3.15 Grafika ilustracija frontogenetikih (sjenano) i frontolitikih (bijelo) sektora u

linearnom polju vjetra (Haltiner i Martin, 1957; str. 294).
120
U sluaju da je =0 frontogenetiki i frontolitiki sektori su jednaki, to

slijedi iz jedn. (3.22). Tada orijentacija izentropa unutar 45 od osi x rezultira
frontogenezom, a ona izvan tog raspona frontolizom (slika 3.16). Ako je >0
(divergencija) frontogenetiki sektor je manji od frontolitikog ili ako je <0
(konvergencija) vrijedi obrat.
Slika 3.16 Primjeri: a) frontogeneze i b) frontolize u polju deformacije (Bluestein, 1993 (Vol. II);
str. 252)
3.2.2.4 Frontogenetiki vektor

Poopimo koncept frontogenetike funkcije tako da se osim individualne
promjene intenziteta kvazihorizontalnog gradijenta potencijalne temperature
ukljui i promjena njegovog smjera. Simboliki
d
p ,
dt
(3.23)
gdje se F moe nazvati frontogenetikim vektorom ili vektorskom frontogenetikom funkcijom (vidi Bluestein, 1993). Kao vektorska veliina F se moe
prikazati u razliitim koordinatnim sustavima. Ako se odabere smjer s du
121
izentropa te smjer n prema negativnom gradijentu potencijalne temperature koji je

okomit na s (tzv. prirodni koordinatni sustav), tada je
F Fs s 0 Fn n 0 ,
(3.24)
gdje su s 0 i n 0 jedinini vektori u smjeru osi s odnosno n, a Fs i Fn komponente

frontogenetikog vektora u smjeru tih osi. Os x polaznog sustava moe biti
usmjerena du osi dilatacije (kontrakcije), kao to je prethodno navedeno (slika
3.17).
U tom sustavu jed. (3.23), iji je razvijeni trodimenzionalni oblik prikazan
jednadbom (3.13), uz pretpostavku adijabatinosti u kvazihorizontalnom polju
vjetra, poprima oblik
u
u
F i
j
y y
x x
v
v
i j .
y
x
Slika 3.17 Prikaz "prirodnog" sustava za fontogenetiki vektor.
122
(3.25)
Kako je
Fs F s 0 ;
Fn F n 0 ,
s 0 (i sin j cos ),
n 0 (i cos j sin ),
(3.26)
p cos ,
p sin ,
x
y
gdje je kut izmeu pozitivnog smjera osi x i gradijenta potencijalne temperature,
uz koritenje jedn. (G19) slijedi
1
p D sin 2 ,
2
1
Fn p Dcos2 + .
2
Fs
(3.27)
Iz jedn. (3.21) i (3.27) proizilazi jednakost
F Fn ,
(3.28)
to znai da komponenta Fn oznaava individualnu promjenu apsolutne vrijednosti

gradijenta potencijalne temperature, a Fs odgovarajuu promjenu njegova smjera.
Zanimljivo je da se u Fs javlja i vrtlonost kao "frontogenetiki" faktor. Ona
direktno ne utjee na frontogenetiku funkciju, ali moe utjecati na rotaciju
izentropa u odnosu na polje strujanja, to pak utjee na frontogenezu.
3.2.2.5 Frontogeneza i vektor Q

Ako se pretpostavi da je polazni koordinatni sustav (x,y) ujedno i prirodni
(n,s), tada je analog jed. (3.14) u kvazihorizontalnom polju vjetra (uz geostrofiku
aproksimaciju) oblika
Vgn
Vgn
F
s 0
n 0 ,
n s
n n
(3.29)
123
gdje je V gn geostrofika komponenta vjetra u smjeru osi n. U jedn. (3.29) moe se

uvesti vektor15 Q u prirodnim koordinatama (vidi npr. potpoglavlje 3.4.6 i
Bluestein, 1993) na nain da je
p p0
R / cp

R p
Q,
(3.30)
gdje je T ln / p parametar statike stabilnosti ija se kvazihorizontalna

promjenljivost zanemaruje (vidi Bluestein (1992) i Dodatak F). Kako je
n 0 p / p
, uz uporabu (3.26) dobiva se

p
Fn
R p
p0

p
R / cp
(3.31)
odnosno prema jedn. (3.28)
p
F
R p
p0

p
R / cp
(3.32)
Prema jedn. (3.32), frontogenetika funkcija je proporcionalna skalarnom

produktu gradijenta potencijalne temperature i vektora Q. Dakle, u situacijama
kada je atmosfera statiki stabilna i p Q 0 odvijat e se frontogeneza, a u
sluaju kada je p Q 0 frontoliza, uz iste uvjete stabilnosti. Za statiki
nestabilnu atmosferu vrijedi obrat, dok za statiki neutralnu atmosferu veza (3.32)
nije definirana, to je nedostatak tog prikaza. Uzevi jo u obzir tumaenje vektora
Q iz potpoglavlja 3.4.6 i navedeno te pretpostavku da je atmosfera statiki
stabilna, slijedi da su frontogenetiki procesi prisutni kod tzv. direktne termalne
cirkulacije tj. u sluaju kada se topliji zrak die i hladniji sputa, a frontolitiki kod
tzv. indirektne termalne cirkulacije topliji zrak se sputa i hladniji die (slika
3.18).
Izvorno je vektor Q definiran prilikom dijagnoze tzv. -jednadbe koja e biti razmatrana u poglavlju 3.4.6.
Treba spomenuti da se katkad definicija navedenog vektora razlikuje za konstantu ovisno o autoru.
15
124
Slika 3.18 Primjeri odnosa gradijenta potencijalne temperature i vektora Q za sluajeve: a) direktne
i b) indirektne termalne cirkulacije (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 368).
Prema Kutzbach (1979), direktna cirkulacija se javlja osobito u poetnoj fazi

razvoja barikih atmosferskih sustava tj. ciklona i anticiklona. U prvima se topliji
zrak die, a u drugima hladniji sputa. Meutim u njihovoj zrelijoj fazi moe doi
do obrata tj. do "prisilnog" dizanja hladnijeg zraka u cikloni i sputanja toplijeg u
anticikloni.
3.2.2.6 Frontogeneza u "prirodnim" uvjetima

Najee frontogeneza i frontoliza nisu idealne kao u teorijskim prikazima,
nego nastaju kombinacijom razliitih utjecaja kao to su: divergencija,
deformacija i vrtlonost u horizontalnom polju strujanja uz vertikalno smicanje
vjetra (baroklinost), ukljuujui vertikalna gibanja, te naravno raspodjelu
temperature. Teko je iscrpsti sve mogue kombinacije koje se mogu pojaviti u
prirodnim uvjetima. Jedna od najeih situacija pogodnih za frontogenezu
prikazana je na slici 3.19 (vidi Petterssen, 1956). Na toj slici uoava se povoljan
poloaj izentropa (priblino izotermi) u polju vjetra s izraenom komponentom
deformacije.
Osim navedenih utjecaja, preteno sinoptikih razmjera, frontogenetiki
procesi su izloeni i utjecajima globalne cirkulacije i lokalnim utjecajima kao to
je topografija terena. Naime, poremeaji u globalnoj cirkulaciji mogu intenzivirati
proces frontogeneze, dok visoke planine, osim to modificiraju polje strujanja,
mogu zadrati, usporiti ili modificirati frontalnu zonu. Na slici 3.20 ilustriran je
globalni poremeaj u polju izentropa. Uz pretpostavku bezdivergentnog strujanja
125
Slika 3.19 Ilustracija jednog od najeih tipova frontogenetikog polja (Petterssen, 1956 (Vol. I);
str. 205).
Slika 3.20 Ilustracija veze izmeu frontogeneze i poremeaja u sustavu izentropa. Pune crte
predstavljaju neporemeeni (poetni) zonalni poloaj izentropa, a crtkane poremeene izentrope
(Petterssen, 1956 (Vol. I); str. 212).
126
Slika 3.21 Deformacija hladne fronte (
) na alpskom masivu. Pune crte su izobare s

rezolucijom 2 hPa. Situacija se odnosi na 26.07.1987. u 12h UTC (Buzzi, 1992; str. 5).
vrijedi princip ouvanja povrine izmeu izentropa (vidi Petterssen, 1956). Tako
svako izduenje izentropa uvjetuje njihovo zbliavanje tj. frontogenezu.
Na slici 3.21, pak, ilustriran je utjecaj alpskog planinskog lanca na hladnu
frontu (Buzzi, 1992). Na slici je uoljivo zadravanje fronte na podruju Alpa. To
zadravanje uzrokuje sekundarnu ciklogenezu u zavjetrini Alpa, o emu e biti
govora kasnije u potpoglavlju 3.4.8.2.
3.2.3 Procjena brzine gibanja fronti

Uz pretpostavku da se fronta nalazi u sustavu koji se giba brzinom c (u smjeru
okomitom na frontu), vremenska se promjena nekog njenog svojstva S u tom
suatavu moe izraziti relacijom (Petterssen, 1955)
dS S
c S ,
dt t
(3.33)
127
gdje je S / t lokalna promjena tog svojstva u fiksnom sustavu (npr. sustavu

karte) i S njegov gradijent u istom sustavu. Pretpostavimo da je promatrano
svojstvo razlika tlaka zraka s dviju strana fronte p1 p2 (vidi sliku 3.7). Kako je
na samoj fronti p1 p2 0 , slijedi
d ( p1 p 2 )
0.
dt
(3.34)
Uzevi u obzir jedn. (3.33) i (3.34) dobiva se
p p
c 1 2
t
t
p1 p 2
(3.35)
uz pretpostavku da je os y orijentirana okomito na frontu. Iz jedn. (3.35) je vidljivo

da se fronta giba u smjeru vee tendencije tlaka zraka uz pretpostavku da je lan iz
nazivnika pozitivan. Dakle, vrlo jednostavnom jednadbom omoguena je
dijagnoza gibanja fronti, ali samo za kraa razdoblja (nekoliko sati unaprijed).
3.3 Mlazne struje

Mlazna struja (eng. jet stream) je podruje relativno jakog vjetra
koncentrirano du kvazihorizontalne osi, obino u vioj troposferi ili stratosferi, i
karakterizirano jakim vertikalnim i horizontalnim gradijentima vjetra. Sline
pojave u nioj troposferi nazivaju se niskim mlaznim strujama (eng. low-level jet).
Os (eng. axis) mlazne struje je linija maksimalne brzine vjetra u njoj, a jezgra
mlazne struje (eng. jet streak) je podruje oko maksimalne brzine vjetra u itavoj
struji. Po konvenciji, maksimalna brzina vjetra na osi mlazne struje treba biti
najmanje 30 m/s (vidi Bluestein, 1993).
3.3.1 Empirijski rezultati
Da je mlazna struja realnost najbolje ilustrira globalni vertikalni presjek

razdiobe zonalne komponente strujanja prikazan na slici 3.22. Iz slike je vidljivo
128
Slika 3.22 Vertikalni presjek srednje zonalne komponente vjetra u (m/s) za: a) sjevernu hemisferu
zimi te junu ljeti i b) sjevernu hemisferu ljeti te junu zimi. Oznake DJF i JJA su konstruirane od
poetnih slova engleskih naziva mjeseci December (prosinac), January (sijeanj) i February (veljaa)
odnosno June (lipanj), July (srpanj) i August (kolovoz), (Bluestein, 1993 (Vol. II); str. 379).
da prosjena zonalna komponenta u zimskim mjesecima, koja je inae dominantna

u odnosu na meridionalnu, prelazi 30 m/s na nekim mjestima u viim slojevima
troposfere.
Maksimum brzine se javlja na visini oko izobarne plohe 200 hPa tj. oko deset
kilometara iznad morske razine odnosno, blizu tropopauze. To potvruju i analize
visinskog vjetra iznad Zagreba (vidi Sajko, 1996). U literaturi se navode dvije
prepoznatljive mlazne struje: polarna i suptropska. Prva je na polarnoj fronti
( 40 60 o g..) i druga na suptropskoj fronti ( 20 35o g..).
129
3.3.2 Analitiki aspekt

Pored brzine na osi mlazne struje, njena vana odlika je i smicanje vjetra u
smjeru okomitom na os pa ak i u svim smjerovima oko glavnog maksimuma
brzine odnosno u jezgri mlazne struje. Tako se intenzitet mlazne struje ija je os
usmjerena du x-osi koordinatnog sustava, praktino je to zonalni smjer, moe
izraziti s dvodimenzijalnim laplaceanom, tj. x 2 u 2 u / y 2 2 u / z 2 .
Analogno, intenzitet jezgre mlazne struje moe se izraziti trodimenzijalnim
laplaceanom 2 u 2 u / x 2 + 2 u / y 2 2 u / z 2 . U oba sluaja meridionalna komponenta vjetra je zanemarena u odnosu na zonalnu oznaenu s u. Na
osi mlazne struje openito vrijedi
u
u
=0 i
= 0,
y
z
(3.36)
u
u
u
= 0,
=0 i
= 0.
x
y
z
(3.37)
x u 0,
2
a u centru jezgre
2 u 0,
Moe se pratiti individualna promjena gornjih operatora tj. definirati genetike

funkcije za mlaznu struju (eng. jetogenetical functions) na vertikalnom presjeku i u
jezgri:
d
x 2 u
dt
(3.38)
Js
d
2 u .
dt
(3.39)
Definicije funkcija (3.38) i (3.39) analogne su Petterssenovoj definiciji

frontogenetike funkcije. One se mogu pisati i drukije, ako se pretpostavi
uniformnost x u odnosno u u susjedstvu promatrane esti (vidi Bluestein,
1993), tj. kao
130
du
J x 2 ,
dt
(3.40)
du
J s 2 .
dt
(3.41)
Gornje jednadbe nisu pogodne za dijagnostike svrhe. Ako je akceleracija esti

posljedica, na primjer, triju sila: Coriolisove (fv), sile gradijenta tlaka
1 / p / x i sile trenja ( Fx ) , tada vrijedi relacija
du
1 p
fv
Fx fv a Fx ,
dt
x
(3.42)
uz definiciju ageostrofike komponente meridionalnog vjetra v a kao
va v v g ,
(3.43)
gdje je v stvarna meridionalna brzina vjetra i v g geostrofika (vidi Kurz, 1998). Za

mali y moe se pretpostaviti da je
f va f0 va ,
(3.44)
gdje se f 0 odnosi na poloaj y=0. Uzevi ovo u obzir, jedn. (3.40) i (3.41), na osi
mlazne struje odnosno u njenoj jezgri gdje je y 0 , prelaze u
J f0 x 2 va x 2 Fx ,
(3.45)
J s f 0 2 va 2 Fx .
(3.46)
Prema tome, iako je meridionalna komponenta vjetra zanemarena kod

odreivanja intenziteta mlazne struje, njen utjecaj je dominantan kod promjene
intenziteta parametara mlazne struje. Nadalje, ako se zanemari trenje, to je
opravdano u viim slojevima atmosfere, genetika funkcija za mlaznu struju je
131
pozitivna tamo gdje se javlja lokalni maksimum ageostrofikog meridionalnog

vjetra na vertikalnom presjeku okomitom na os mlazne struje za sluaj jedn. (3.45)
i gledano prostorno za jedn. (3.46).
U niim slojevima troposfere, tj. u graninom sloju, drugi lanovi u jedn.
(3.45) i (3.46) mogu utjecati na genezu niske mlazne struje. Istraivanja pokazuju,
da su varijacije intenziteta ovih struja vezane za dnevnu varijaciju utjecaja trenja u
graninom sloju koji je obino izraeniji tijekom dana nego noi pa su niske
mlazne struje izraenije nou nego danju.
3.4 Bariki cirkulacijski sustavi

Pod barikim cirkulacijskim sustavima podrazumijevaju se specifini oblici
unutar polja tlaka zraka koji su popraeni odgovarajuim zranim strujanjem.
Posljedica tog strujanja su i ostale posebnosti koje se oituju kroz elemente
vremena: naoblaku, oborine, grmljavinu itd. Oni su, pored opisanih atmosferskih
fronti, odluujui imbenik u kreiranju lokalnog vremena. Tako je tlak zraka i
njegova raspodjela, kako u prolosti tako i danas, kljuni parametar u dijagnozi i
prognozi vremena.
3.4.1 Uobiajeni nain prikaza polja tlaka zraka

Polje tlaka zraka najee se analizira na dva naina: prikazom njegove
raspodjele na plohama konstantne visine ili visinama izobarne plohe. Obino se
prva metoda koristi za analizu tlaka na morskoj razini, dok se na visini analiziraju
topografije izobarnih ploha. Vertikalni presjeci izobarnih ploha se rijetko koriste,
jer su nagibi izobarnih ploha mali u odnosu na horizontalu (vidi Saucier, 1955).
Razdioba vrijednosti polja tlaka zraka prikazuje se pomou izopleta, tj.
izobara ili izohipsa, ovisno o tome je li rije o prvom ili drugom gore spomenutom
nainu prikaza. Izobare (izohipse) valovitog oblika (otvoreni oblici) mogu
opasivati itavu Zemlju na odreenom irinskom pojasu ili biti zatvoreni na
manjem prostoru od globalnog (zatvoreni oblici). Najpoznatiji zatvoreni oblici u
polju tlaka na prvom prikazu, koje obino prate ciklone i anticiklone (odreenija
132
definicija navest e se kasnije), formiraju se oko stacionarnih toaka16 s obzirom

na tlak zraka (prva derivacija tlaka po horizontalnim koordinatama iezava)
odnosno singularnih toaka u polju strujanja (smjer vjetra je u tim tokama
neodreen tj. prva derivacija smjera vjetra po horizontalnim koordinatama ne
postoji; vidi Huschke, 1986). U ovom sluaju stacionarne toke su i lokalni
ekstremi u polju tlaka tj. minimumi odnosno maksimumi u tom polju. Stacionarna
toka s minimalnim tlakom oznaava se s N (Nizak; eng. L - Low; njem. T - Tief),
a ona s maksimalnim tlakom oznaava se s V (Visok; eng. H - High; njem. H Hoch). Treba spomenuti da postoje stacionarne toke unutar polja tlaka koje nisu
ekstremi (vidi Dodatak E), a koje su u sastavu tzv. sedla (eng. saddle) i oznaavaju
se sa S. Primjeri navedenih oblika prikazani su na slici 3.23a, dok je na slici 3.23b
prikazano polje tlaka na vertikalnom presjeku (x i y su osi Kartezijevog
koordinatnog sustava u horizontalnoj ravnini, a z u vertikalnom smjeru).
Slika 3.23 Analiza polja tlaka: a) u horizontalnoj ravnini i b) na vertikalnom presjeku (Radinovi,
1969; str. 23 i Saucier, 1955; str. 104).
16
Pojam stacionarnosti je u irokoj uporabi u meteorologiji. Kae se tako da je neki atmosferski sustav
stacionaran ili kvazistacionaran ako ne mijenja ili zanemarivo malo mijenja svoj poloaj u prostoru kao i da je
atmosfersko strujanje stacionarno ako ne mijenja oblik kroz vrijeme. Vremenski niz meteorolokih podataka je
stacionaran ako njegova statistika svojstva ne ovise o razdoblju iz kojeg je uzet uzorak za njihovu procjenu.
Oigledno pojam stacionarnosti je vezan za vrijeme kao nezavisnu varijablu odnosno za sluaj kada lokalna
derivacija zavisne varijable po vremenu iezava. Meutim, naziv stacionarna toka prihvaen je u matematici za
one toke u kojima derivacija zavisne varijable iezava ukljuujui i derivacije po prostornim nezavisnim
varijablama (vidi Dodatak E i Kurepa, 1975).
133
Sredite ciklone karakterizirano je uvjetima
p
2p
p
2p
0, 2 0, i
0, 2 0 ,
x
y
x
y
(3.47)
a sredite anticiklone
p
2p
p
2p
0, 2 0, i
0, 2 0 .
x
y
x
y
(3.48)
p
2p
p
2p
0, 2 0, ali
0, 2 0 .
x
y
x
y
(3.49)
Za sedlo pak, vrijedi
Na vertikalnom presjeku u x-z ravnini, meutim, moe se promatrati nagib

izobarne plohe dan relacijom
z
tg p ,
x p
(3.50)
gdje je z prirast visinske razlike na izobarnoj plohi, a x odgovarajui prirast

du x osi. Nagib izobarne plohe je, kako pokazuju istraivanja, vrlo mali, pa ovaj
nain nije pogodan za analizu polja tlaka na vertikalnom presjeku kao to je ve
spomenuto. Za takva istraivanja postoje alternativne metode, koje imaju manjevie samo povijesno znaenje, pa se u to ovdje nee ulaziti (vidi Saucier, 1955).
Ako se polje tlaka analizira pomou visina izobarnih ploha, matematiki opis
atmosferskih procesa postaje spretniji, osobito zato jer jednadbe gibanja
poprimaju jednostavniji oblik17. U protivnom bi se u tim jednadbama, zbog
blagog nagiba gepotencijalnih ploha prema polovima, pojavili dodatni lanovi, to
nije poeljno (vidi Haltiner i Martin, 1957 ili Holton, 1979). Kako se visine
izobarnih ploha izraavaju obino u jedinicama geopotencijala (na primjer, u
geopotencijalnim metrima) moe se govoriti o vrijednostima polja geopotencijala
na njima.
17
To pojednostavljenje prvenstveno je vezano za jednostavniji prikaz sile gradijenta tlaka zraka. Naime, vrijedi
jednakost 1
, gdje je gustoa zraka, p tlak zraka, (=g z) geopotencijal, g
z p g p z 9.8 p Z p
akceleracija sile tee, z geometrijska i Z ( / 9.8) geopotencijalna visina izobarne plohe izraena u
geopotencijalnim metrima (vidi Dodatak A). Dakle, nelinearni prikaz sile gradijenta tlaka zamijenjen je linearnim
(vidi Haltiner i Martin, 1957; Wallace i Hobbs, 1977).
134
U razdiobi geopotencijalnih visina izobarnih ploha postoje takoer

karakteristine toke, linije i oblici. Za njih vrijede analogni uvjeti izloeni
prethodno za razdiobu tlaka na plohi konstantne visine. Meutim, prema veim
visinama sve su ei oblici otvorenog tipa, tj. doline (eng. trough) i grebeni (eng.
ridge), nego zatvoreni koji prate visinske ciklone i anticiklone. Analog sredita
zatvorenih sustava su osi dolina i grebena. Trodimenzijalni i dvodimenzijalni
prikaz grebena i dolina dan je na slici 3.24.
Slika 3.24 Shema dolina i grebena u trodimenzijalnom (a) i dvodimenzijalnom prikazu (b). S
oznakama z1, z2,..., z12 su oznaene izohipse izobarnih ploha, a s duinama mm i nn osi grebena
odnosno doline (Radinovi, 1969; str. 25).
135
3.4.2 Definicija i intenzitet ciklona i anticiklona

Na potekoe u vezi poimanja ciklone ve je ukazano u potpoglavlju 1.1.
Naalost, one nisu u potpunosti otklonjene sve do danas. Neto je manja
raznolikost poimanja anticiklone, kao neke vrsti antipoda cikloni. Na navedeno
utjeu mnogi imbenici: povijesni, geografski, jezini itd.
Djelomino kao posljedica nabrojanih oblika u polju tlaka, javljaju se vrtlona
podruja u polju vjetra. Ona mogu biti razliitih dimenzija, ovisno o geografskom
poloaju. Kao mjera za horizontalno vrtlono gibanje moe posluiti vertikalna
komponenta rotacije (vrtlonost) izraena relacijom
v u
,
x y
(3.51)
gdje su u i v komponente vektora vjetra (vidi Dodatak G). Po definiciji, vrtlonost

je na sjevernoj polutki pozitivna ako je rotacijska komponenta vrtloga u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu, a negatvna ako je ta komponenta strujanja u smjeru
kazaljke na satu. Na junoj polutki za isti tip rotacije predznaci su suprotni. U
ovom udbeniku veina analiza odnosi se na sjevernu Zemljinu polutku.
Sada se moe prijei na definicije ciklone i anticiklone. Ciklona je zrani
vrtlog srednjih (mezo) ili sinoptikih razmjera oko sredita niskog tlaka s
pozitivnom vrtlonou. Anticiklona je zrani vrtlog srednjih ili sinoptikih
razmjera oko sredita visokog tlaka s negativnom vrtlonou.
U anglosaksonskoj literaturi, razlikuju se izvantropske ciklone (srednjih ili
sinoptikih razmjera) od tropskih koje su srednjih razmjera (horizontalne
dimenzije manje od 1000 km). Kako su procesi u tropskim vrtlozima intenzivniji, u
nekim jezicima, kao to je hrvatski, oni se imenuju terminom ciklon, koji je
mukog roda. Katkad se za istu pojavu rabi naziv tropski ciklon. Treba meutim
naglasiti da su uvjeti nastanka i odranja tropskih i izvantropskih vrtloga s
pozitivnom vrtlonou veoma razliiti, pa je i to jedan od razloga ove podjele.
Naime, kao to e se detaljnije izloiti kasnije, ciklone u veini sluajeva prate
frontalni sustavi (asimetrini topli i hladni sektori), dok to nije sluaj s tropskim
ciklonima. Osim navedenih, postoje i vrtlozi subsinoptikih razmjera, kao to su:
tornada (eng. tornado), vodna pijavica (eng. waterspout) ili prainski vrtlog (eng.
dust devil). Iako su i oni praeni niskim tlakom u sreditu, nisu nuno
"ciklonalnog" smjera, to do sada nije u potpunosti objanjeno (vidi Houghton,
1985). U ovoj knjizi uglavnom e biti razmatrani vrtlozi sinoptikih razmjera u
izvantropskim irinama tj. ciklone i anticiklone.
Vrtlonost, kao mjeru intenziteta zranog vrloga, prvi je iskoristio Sutcliffe u
teoriji ciklogeneze, koja e biti opisana neto kasnije. Zanimljivo je da je
136
vrtlonost iz (3.51) proporcionalna tradicionalnoj mjeri intenziteta ciklone koja je

izraena relacijom
I z p ,
2
(3.52)
odraavajui raspored izobara u polju tlaka. Gornja konstatacija proizilazi iz

definicije vrtlonosti (vidi Dodatak G) koja se uz pretpostavku geostrofinosti
priblino izraava preko razdiobe tlaka tj.
1
2
z p ,
f
(3.53)
uz uvjet da se horizontalne promjene faktora 1 / f mogu zanemariti (vidi Zverev,

1977).
Katkad se koriste i druga obiljeja za ocjenu "intenziteta" ciklona i
anticiklona, kao to je iznos tlaka zraka u njihovom centru. Tako, povremeno se u
praksi rabe izrazi kao to su plitka i duboka ciklona, produbljavanje ili
popunjavanje ciklone itd. Moe se jo napomenuti da se u razliitim oblicima
mogu pojaviti centri snienog (depresija) ili povienog (kompresija) tlaka zraka
koji nemaju razvijeno vrtloenje, pa se ne mogu svrstati niti u jednu gore navedenu
skupinu.
3.4.3 Klasine teorije razvoja ciklona (ciklogeneza)

Podjela teorija razvoja ciklona (ciklogeneze) na klasine i suvremene je
uglavnom kronolokog karaktera. Naime, u prvu grupu svrstane su teorije koje su
bile dominantne u 19. i u prvoj polovini 20. stoljea. One se dakle odnose na
predinformatiko razdoblje s nedostatnim visinskim mjerenjima. Bez obzira na to
mnoga saznanja iz tog doba jednako su vrijedna suvremenima, ak tovie
nerijetko su i njihov temelj.
3.4.3.1 Termalna teorija ciklona

Pod termalnom teorijom ciklona najprije se podrazumijevala tzv. konvektivna
teorija, koja objanjava formiranje i odranje ciklonalnog sustava na osnovi
termodinamikih procesa vezanih za dizanje toplog zraka i kondenzaciju vodene
pare. Prve principe ove teorije daje ameriki znanstvenik James Pollard Espy
137
(1785-1860). Njegova tumaenja podvrgnuta su empirijskim istraivanjima tek

nekoliko desetljea kasnije tj. 1860-tih odnosno 1870-tih godina, zahvaljujui
intenzivnijim motrenjima (slika 3.25). Trodimenzijalna mjerenja iz 1880-tih
pokazala su, meutim, da latentna toplina kondenzacije nije dovoljna za odranje
ciklonalnog sustava.
Slika 3.25 Shematska ilustracija termalne teorije (modela) ciklone (1860-tih i 1870-tih godina).
Horizontalni (dolje) i vertikalni (gore) presjek; posljednji uzet du spojnice AB koja prolazi sreditem
ciklone C. Pune crte su izobare, a strelice oznaavaju smjer strujanja. Crtkana linija predstavlja
vertikalnu os ciklone, du koje je zrak najtopliji i vertikalni razmak izobara najvei. Cirkulacija je
ciklonalna ispod tokaste linije i anticiklonalna iznad nje. Termodinamiki procesi povezani s
dizanjem toplog i vlanog zraka i kondenzaciju vodene pare, prema termalnoj teoriji iniciraju i
odravaju ciklonalnu cirkulaciju (Kutzbach, 1998; str. 92).
138
S druge strane, usporedo "izvornoj" termalnoj teoriji, postojalo je tumaenje

ciklonalnog vrtloga kao posljedice "sukoba" dviju zranih masa, koje je meutim
zanemarivalo pretvorbu termalne energije u mehaniku i obrnuto. Ilustrativan
primjer takvog shvaanja je konceptualni model Fitzroya iz 1963. godine koji je
prikazan na slici 3.26. Ovaj nain shvaanja ciklonalnog vrtloga potie na
zakljuak da je drugi izvor topline koja pristie u ciklonu upravo horizontalna
advekcija toplijeg zraka obino na prednjoj strani ciklone. Na taj nain dolazi do
termike asimetrije unutar ciklonalnog sustava koju su identificirala empirijska
istraivanja. tovie, termalni gradijenti uvjetuju promjenu geostrofikog vjetra po
visini (Ferell, 1878), odnosno sekundarnu cirkulaciju prema V. Bjerknesovom
cirkulacijskom teoremu iz 1897. godine (vidi Dodatak F). Ukratko, prema ovome,
podruje mogueg nastajanja ciklone je baroklina zona, to e biti pokazano
kasnije.
Konano, Margules (1906) upozorava na vanost ploha diskontinuiteta
(frontalnih ploha) za pretvorbu potencijalne energije termikih kontrasta u
kinetiku. Pri tome ukazuje na razliku izmeu pokretnih i stacionarnih ciklona, tj.
na faze njenog ivotnog ciklusa. Na takvu mogunost ukazuju i empirijska
Slika 3.26 Fitzroyev model ciklone iz 1863. godine koji ilustrira susret polarnih i tropskih struja.
Vjerojatno je to shematska ilustracija "oluje" od 26. listopada 1859. godine koja je uzrok unitenja
britanskog plovila "Royal Charter" (Kurz, 1998; str. 92).
139
Slika 3.27 Shawov model ciklone iz Forecasting Weather (1911). Ova shema temelji se na
mnogobrojnim analizama prizemnih sinoptikih situacija. Strelice oznaavaju smjer strujanja s
uobiajenim oznakama za njega. Opis slike je na engleskom jeziku kao izvorniku (cool = studen,
cold=hladan; warm=topao; rainfall=oborine; pressure = tlak, air = zrak, from = iz, displaced =
istisnut, ascending = uspinjui, converging = konvergirajui, minimum = minimum), (Kutzbach,
1979; str. 183).
Slika 3.28 Valni karakter atmosferskih strujanja i razdiobe rubova zranih masa: a) Bigelowov
model strujanja u ciklonama i anticiklonama (iz Mon. Wea. Rev., 1902). Tople struje su prikazane
punim crtama sa strelicama, a hladne isprekidanim. Puna isprekidana crta oznaava sinusoidalno
strujanje na visini od oko 7620 m (3000 in). Opis slike je na engleskom jeziku kao izvorniku
(High=visok; Low=nizak); b) Fickerov model prolaska toplih i hladnih valova preko podruja
sjeverne Azije (iz Sitzber.Ak. Wien., 1911). Granica izmeu toplog i hladnog zraka predstavljena je
izotermom (debela crta). Strujanje je anticiklonalno u hladnom podruju, a ciklonalno na granici
"jezika" hladnog i toplog zraka. Rimski brojevi oznaavaju slijed prolazaka hladnih i toplih sektora
vala na jednoj meteorolokoj postaji. Opis slike je na njemakom jeziku kao izvorniku (kalt=hladan;
warm=topao), (Kutzbach, 1979; str. 175-a i 205 -b).
140
istraivanja Shawa i Lempferta (1906). Njihov model ciklone (poznat kao Shawov
model) prikazan na slici 3.27 pribliava se po izgledu tzv. frontalnom modelu
ciklone Bergenske kole, koji e biti opisan u slijedeem potpoglavlju. U prilog
modelu te kole svakako idu rezultati amerikog meteorologa Bigelowa (1903) i
austrijskog meteorologa Fickera (1911), koji ukazuju na valoviti karakter smjene
niskog i visokog tlaka, odgovarajueg polja vjetra te "jezika" toplog i hladnog
zraka koji su sastavnica ciklonalnog vrtloga (slika 3.28).
3.4.3.2 Ciklogeneza kao valni poremeaj na fronti

Na valoviti karakter atmosferske cirkulacije ukazano je ve u prethodnom
potpoglavlju. Takav nain promatranja usvojen je i u okviru Bergenske kole.
Naime, J. Bjerknes (1919), zajedno s definiranjem atmosferskih fronti, definira
frontalni konceptualni model ciklone valnog karaktera, koji je postao kamen
temeljac sinoptike meteorologije desetljeima. Originalna shema tog modela
prikazana je na slici 3.29.
Slika 3.29 Horizonatalni presjek originalinog Bjerknesovog modela frontalne ciklone (iz "The
structure of moving cyclones"; Geofysiske Publikasjoner, 1, 1919). Slika prikazuje strujnice i dvije
konvergentne linije koje odvajaju "topli sektor" ciklone od "hladnog". Najtamnija podruja
oznaavaju najnie oblake dok svjetlija oznaavaju srednje i visoke oblake. Opis slike je na
engleskom jeziku (path=staza; northern=sjeverni, section=presjek, southern=juni, squall line=linija
maha, steering line=linija konvergencije). Vertikalni presjeci nisu prikazani, premda su na slici
crtkano oznaeni njihovi poloaji (vidi sliku 4.12), (Bjerknes, 1919; str. 4).
141
Nekoliko godina kasnije, 1922. godine, J. Bjerknes zajedno sa svojim takoer

mladim kolegom Solbergom objavljuje proirenu teoriju frontalnog modela
ciklone. Pri tome promatraju razvoj ciklone kao val na polarnoj fronti kroz
nekoliko faza razvoja, ukljuujui i okluziju kao zavrnu fazu u ivotnom ciklusu
ciklone.
Prema ovoj teoriji (izvantropske) ciklone razvijaju se na polarnoj fronti. Jedna
od mogunosti poetne raspodjele tlaka i strujanja u blizini polarne fronte
ilustrirana je na slici 3.30. Meutim, neporemeena situacija prikazana na toj slici
nije postojana (vidi Radinovi, 1969). Zbog trenja vjetar skree prema fronti. Kako
komponente vjetra koje su okomite na frontu nisu jednake dolazi do nejednolikog
poremeaja (deformacije) na fronti. Tako se na njoj stvaraju valovi, pri emu su
jezici toplog zraka usmjereni prema sjeveru, a hladnog zraka prema jugu. Duljina
ovih valova je u rasponu od nekoliko stotina do nekoliko tisua kilometara. Kako
su ovi valovi poloeni u smjeru strujanja na visini, razvoj njihove amplitude ovisi
o hidrodinamikoj stabilnosti atmosfere18 (vidi Dodatak I). Ako je val stabilan
(valovi krai od 1000 km pri stabilnoj stratifikaciji zranih masa) nee doi do
intenzifikacije vala nego do povratka na prvobitni poloaj. Ako je duljina vala na
fronti velika (preko 1000 km), a nagib frontalne plohe prema horizontali relativno
velik, postoje preduvjeti da se mali poremeaj na fronti pretvori u val velike
amplitude (nestabilan val).
Slika 3.30 Stacionarna fronta u neporemeenom polju strujanja. U sredini je uobiajeni znak za
stacionarnu frontu, izobare (svakih 5 hPa) oznaene su tankim crtama, istono strujanje tanjim a
zapadno debljim strelicama. Pretpostavlja se da je hladniji zrak sjeverno, a topliji juno od fronte
18
Ako amplituda malog poremeaja (vala) u zonalnoj struji vremenom raste kae se da je atmosfera
hidrdinamiki nestabilna (vidi Holton, 1979).
142
Takav, hidrodinamiki nestabilan val, premjeta se du fronte u smjeru

strujanja na visini, pri emu se njegova amplituda poveava. Pri tome se na
prednjem dijelu vala topli zrak die iznad hladnog (topla fronta), praen padom
tlaka. Na zadnjem dijelu vala hladni zrak u vidu klina prodire ispod toplijeg
(hladna fronta). Tlak se u tom dijelu poveava zbog poveanja stupca hladnijeg
zraka (slika 3.31a). Tijekom vremena poremeaj zahvaa sve vie slojeve
atmosfere tako da ve nakon prvog stadija, na primjer, izohipse na plohama AT
500 hPa i RT 500/1000 hPa poprimaju valovit oblik (slika 3.31b).
Prema valnoj teoriji, po prilici nakon jednog dana, nastupa tzv. stadij mlade
ciklone koji je shematski prikazan na slici 3.32. Njegova bitna karakteristika je
dobro razvijen topli sektor izmeu tople i hladne fronte te dolina na relativnoj
topografiji iza hladne fronte. Ciklona u ovom stadiju vrlo je slina Bjerknesovom
modelu ciklone prikazanom na slici 3.29.
Slika 3.31 Shematski prikaz prvog stadija razvoja ciklone val na fronti: a) pored fronti i izobara
(hPa) prikazane su izalobare (linije iste promjene tlaka; hPa/3h) crtkanom linijom i b) crtkano
oznaene pretpostavljene izohipse relativne topografije (na primjer 500/1000 hPa) uz fronte i izobare
Trei stadij razvoja ciklone predstavlja stadij njene najvee razvijenosti (slika
3.33). U tom stadiju dolazi do zatvaranja izohipsi apsolutne topografije u donjoj
troposferi. Zbog razlike u brzini gibanja fronti (hladne se gibaju bre), hladniji
zrak poinje istiskivati topliji tj. poinje proces okluzije (lat. occludere=zatvoriti).
Topli sektor se sve vie suava, a podruje najveih temperaturnih gradijenata
premjeta se iz sredinjeg dijela prema periferiji ciklone u blizini fronti. U
okludiranom dijelu ciklone nestaje termike asimetrije i sve vee podruje zauzima
143
istorodna zrana masa. Termika asimetrija je takoer sve vie potisnuta prema
periferiji i u visinu. Maksimum rasta tlaka pomie se prema sreditu ciklone, a
oslabljeni maksimum pada tlaka odmie prema njenoj periferiji.
Slika 3.32 Drugi stadij razvoja ciklone mlada ciklona. Ostalo isto kao na slici 3.31 (Radinovi,
1969; str. 127).
Slika 3.33 Trei stadij razvoja ciklone stadij okludiranja. Ostalo kao na slici 3.31 (Radinovi,
1969; str. 128).
Na slici 3.34 prikazan je etvrti, odnosno zadnji, stadij razvoja cikolne. U

ovom stadiju hladni zrak je gotovo na cijelom podruju djelovanja ciklone. Centar
ciklone se priblino poklapa s centrom hladnog zraka. Na taj nain ciklona postaje
144
termiki simetrian sustav s hladnijim zrakom u veem dijelu troposfere. Ciklona u

zadnjem stadiju razvoja predstavlja neku vrstu kaplje hladnog zraka u atmosferi. U
tom stadiju dolazi do porasta tlaka na itavom podruju ciklone, a zbog trenja do
slabljenja cirkulacije i konano do iezavanja ciklonalnog vrtloga. Cijeli ciklus
traje u prosjeku nekoliko dana.
Iskustvo pokazuje da ciklone u etvrtom stadiju mogu ponovo poeti jaati. Ta
pojava naziva se regeneracijom ciklona. Ona je vezana uz poveanje termike
asimetrije unutar ciklone, to znai mogunost pretvaranja termalne potencijalne
energije u kinetiku. Do poveanja termike asimetrije, tj. regeneracije ciklone,
moe doi na nekoliko naina.
Slika 3.34 etvrti stadij razvoja ciklone okludirana ciklona. Ostalo kao na slici 3.31 (Radinovi,
1969; str. 128).
Tipian primjer regeneracije ciklone je dolazak nove fronte u stari sustav.

Tada, pod utjecajem postojee cirkulacije, dolazi do deformacije frontalne plohe,
tako da se formiraju dijelovi tople i hladne fronte (slika 3.35a). Stvaranje novog
frontalnog vala je praeno padom tlaka i tako otpoinje razvoj nove ciklone na
podruju stare (slika 3.35b).
Regeneracija je intenzivnija to je nadolazei hladni zrak hladniji od onog u
staroj cikloni. U umjerenim irinama do ovakve pojave dolazi u sluaju kada
arktika fronta, odnosno arktiki zrak, prodire u podruje ciklone.
145
Slika 3.35 Regeneracija ciklone dolaskom nove hladne fronte u podruje stare ciklone: a) poetna
faza i b) razvijenija faza (Radinovi, 1969; str. 140).
Drugi tip regeneracije predstavlja sluaj razvoja nove ciklone na dijelu hladne
fronte stare ciklone (slika 3.36a). Ova nova ciklona obino se giba po hladnoj
fronti u smjeru sredita stare. Kad se ti centri susretnu dolazi do pada tlaka u
sreditu stare ciklone (slika 3.36b). Zbog novih zaliha potencijalne energije dolazi
do intenzifikacije cirkulacije unutar sustava. Katkad se nova ciklona unutar stare
naziva sekundarnom, bez obzira na uzroke njenog nastanka, a stara primarnom.
Slika 3.36 Regeneracija ciklone razvojem vala na hladnoj fronti: a) poetna faza i b) razvijena faza
146
Najzad, do regeneracije, odnosno ponovne intenzifikacije, ciklone moe doi

u sluaju kada ona dolazi u dodir s bitno razliitom zranom masom. Takav sluaj
se dogaa tijekom zime kada se ciklona koja putuje Sjevernim Atlantikom
pribliava znatno hladnijem europskom kopnu. Kada se ona dovoljno priblii
kopnu hladni zrak biva uvuen u cirkulaciju to ima za posljedicu njenu
intenzifikaciju. Sline posljedice izaziva uvlaenje razmjerno toplijeg zraka s
podruja Sahare "hladnijim" ciklonama koje putuju Sredozemljem.
Konano, kao to je ve spomenuto u jednom od tipova regeneracije, na dijelu
hladne fronte unutar postojeeg ciklonalnog sustava moe doi do razvoja novog
poremeaja (vala), odnosno razvoja nove ciklone. Ta nova ciklona je obino
junije od ve postojee. Taj proces se moe ponoviti i nekoliko puta, pa nastaje
serija od 3-5 ciklona, koja nosi naziv familija ciklona (slika 3.37). Ovu pojavu prvi
je uoio jo Fitzroy sredinom 19. stoljea, da bi ju detaljnije istraili J. Bjerknes i
Solberg ezdesetak godina kasnije. Prema njima, prolazak jedne familije ciklona
iznad odreenog mjesta traje 5-6 dana.
Slika 3.37 Model ciklonske serije po J. Bjerknesu i Solbergu. Crtkane linije predstavljaju fronte,
pune tanke linije sa strelicom oznaavaju prodor hladnog, a dvostruke toplog zraka (Bjerknes i
Solberg, 1922; str.13).
Kasnije je pokazano da su serije ciklona usko vezane s baroklinom

nestabilnou zonalne struje i frontalne plohe u umjerenim irinama. Tu vezu
najbolje izraava Palmen (1951), svojim shematskim prikazom izloenim na slici
3.38. Sa slike je vidljivo da manji valovi na visini odgovaraju pojedinim ciklonama
iz familije, dok jedan dugi val odgovara cijeloj familiji. U zadnjem dijelu dugog
vala postoje uvjeti za razvoj anticiklone, koja prekida familiju ciklona. Takva
anticiklona naziva se prateom anticiklonom. Treba naglasiti da je prikaz na
navedenoj slici idealiziran, jer u stvarnosti jai razvoj jedne od ciklona u seriji
147
moe naruiti opu sliku familije. O povezanosti visinskih valova i prizemnih

sustava bit e jo govora kasnije, i to s analitikog aspekta.
Slika 3.38 Model odnosa familija ciklona i visinskih valova. Tanke crte predstavljaju izohipse,
debljom crtom oznaen je prosjeni visinski val, a nazubljena debela crta predstavlja prizemne fronte
(Palmen, 1951, str. 606)
Iako opisana teorija ciklogeneze na fronti ima svoju potvrdu, jer su takvi
sluajevi esti, postoji nekoliko teorija ciklogeneze koje objanjavaju nastanak
ciklona i u podrujima gdje poetno nema fronte. Neke od njih bit e izloene u
slijedeim potpoglavljima.
3.4.3.3 Sutcliffeova teorija razvoja ciklona

Kako vertikalna komponenta rotacije vektorskog polja strujanja (vrtlonost),
definirana jedn. (3.51), oznaava "intenzitet" horizontalnog kvazikrunog gibanja,
moe se upotrijebiti kao mjera "intenziteta" ciklone, kao to je ve reeno, a njena
148
vremenska promjena kao mjera razvoja ciklone. Takvo razmiljanje slijedio je

Sutcliffe (1947) pa prema njemu ova teorija razvoja nosi naziv. On polazi od
pojednostavljene kvazigeostrofike aproksimacije19 jednadbe vrtlonosti u
izobarnom sustavu tj.
d ( g f )
dt
g
Vg p ( g f ) f p V ,
t
(3.54)
gdje V oznaava horizontalnu komponentu strujanja (najee deklariranom kao

vjetar), a f je Coriolisov parametar. Jedn. (3.54) je za sinoptiku ljestvicu dobra
aproksimacija kompletne jednadbe vrtlonosti koja ja izloena u mnogim
dostupnim udbenicima iz meteorologije (vidi Holton, 1979; Bluestein, 1992).
Kompletna jednadba vrtlonosti bit e razmatrana i u udbeniku za prognozu
vremena. Gornja se jednadba moe primijeniti na dva nivoa, na primjer izobarne
plohe 500 i 1000 hPa, te nainiti razlika, tako da je
V p V0 Vg p g f Vg 0 p g 0 f
g g 0 , (3.55)
t
gdje indeks o oznaava izobarnu plohu 1000 hPa, a veliine bez indeksa odnose se
na plohu 500 hPa. Primjenom geostrofike aproksimacije, koja se odnosi samo na
desnu stranu jedn. (3.55), slijedi da je
g f 1 p 2 gf 1 p 2 z i g 0 f 1 p 2 0 gf 1 p 2 z 0 ,
gdje su i 0 geopotencijalne, a z i z0 geometrijske visine izobarnih ploha, te
g
g
2
2
2 h
g g0
p z p z0 p
.
t
f t
f
t
(3.56)
Ovdje je h z z0 debljina RT 500/1000 hPa. Uz pretpostavku da se relativne

visine mijenjaju samo zbog advekcije slijedi
19
Kvazigeostrofika aproksimacija znai da se u dijagnostikim jednadbama vjetar aproksimira geostrofikim,

najee samo u pojedinim lanovima, dok se u nekima zadrava s ageostrofikom komponentom. Najee se ta
komponenta vjetra zadrava u divergentnom lanu kao to to je uinio i Sutcliffe u svojoj teoriji razvoja, jer je
divergencija geostrofikog vjetra iezava (vidi Pedlosky, 1987; Bluestein, 1992).
149
h
Vg p h ,
t
(3.57)
gdje je ovdje Vg geostrofiki vjetar na gornjem nivou. Uzevi ovo u obzir, kao i
jedn. (3.56), dobivamo20
gf 1 p Vg p h Vg 0 p g Vg p g 0 .
2
(3.58)
Zamjenom ovog rezultata u jedn. (3.55) slijedi
V V0 f 1VT g g 0 f f 1VT g g 0 f ,
s
(3.59)
gdje je VT Vg Vg 0 termalni vjetar, a s koordinatna os u smjeru izohipse

debljine RT 500/1000 hPa. Nadalje, zamjenom g s g0 T
, gdje je
T gf p h vrtlonost termalnog vjetra, jedn. (3.59) moe biti preoblikovana

1
u formu
p V0
2 g0 VT T VT f
VT
,
f
s
f s
f s
(3.60)
kako je p V 0 , tj. priblino bezdivergentno stanje, na razini plohe 500 hPa.

Nadalje, kako zbog zatvorenosti prizemnih sustava, uz pretpostavku geostrofike
aproksimacije, vrijedi Vg 0 p g 0 f 0 (vidi sliku 3.39), iz jedn. (3.54),
primjenjene na plohu 1000 hPa i (3.60) slijedi
g0
g0
f .
2VT
VT T VT
t
s
s
s
(A)
20
(B)
(C)
Za dokaz jedn. (3.58) koriste se dvije relacije za Jakobijan:

F F2 F1 F2
,
J ( F1 , F2 ) 1
i 2 J ( F1 , F2 ) J ( F1 , 2 F2 ) J ( F2 , 2 F1 )
x y y x
gdje su F1 ( x, y) i F2 ( x, y) dvije proizvoljne funkcije od x i y.
150
(3.61)
Dakle, pozitivna vrijednost na desnoj strani jedn. (3.61), koja je inae izraena
preko iste strane jedn. (3.60), proizvodit e poveanje pozitivne vrtlonosti,
odnosno ciklogenezu. Obrnuti predznak izazivat e suprotni efekt, tj. ciklolizu.
Prvi lan na desnoj strani jedn. (3.60), koji je oznaen s (A), zove se "lan
termalnog upravljanja", drugi oznaen s (B) "lan termalne vrtlonosti " i trei s
oznakom (C) "irinski lan". Kako je u centru (krune) ciklone
g 0 / s 0, tj. g0 je maksimalan (slika 3.39), u smjeru termalnog vjetra bit e
negativan gradijent vrtlonosti, to e proizvoditi ciklogenezu, a u suprotnom
smjeru doi e do pojave ciklolize. Drugi lan proizvodit e ciklogenezu ispred osi
doline RT 500/1000 hPa, jer je maksimalna termalna vrtlonost u podruju osi
(osno-simetrine) doline (slika 3.40). irinski lan djeluje ciklogenetiki iza, a
ciklolitiki ispred doline RT 500/1000 hPa, ali je openito njegov doprinos manji
od doprinosa druga dva lana.
Slika 3.39 Idealizirani primjer razdiobe AT 1000 hPa (pune linije) i geostrofike relativne
vrtlonosti (crtkane linije). Sa L i H oznaeni su singulariteti u polju visina navedene plohe (Lminimum, H-maksimum). Zakrivljene strelice predstavljaju strujnice. Pretpostavka je da navedeni
singulariteti priblino koincidiraju s centrima "prizemnih" ciklona odnosno anticiklona. Izoplete
geostrofike vrtlonosti paralelne su izohipsama tj. s geostrofikim vjetrom (Bluestein, 1992 (Vol. I);
str. 304).
151
Slika 3.40 Shematski prikaz razdioba termalne vrtlonosti (crtkane linije) u polju RT 500/1000 hPa
(pune linije). Oznaka L je na podruju osi doline, a H grebena promatrane razdiobe relativne
topografije. (Kurz, 1998; str. 114)
lan "termalnog upravljanja" dominantan je nad lanom "termalne

vrtlonosti" samo u sluaju mlade ciklone, kada su izohipse relativne topografije
pravocrtne i na jednakoj udaljenosti. To znai da e termalno upravljanje biti
najizrazitije kod barikih sustava koji su vertikalno nerazvijeni, kao to su mlade
ciklone.
U razvijenijoj fazi ciklone, kada je troposfersko termalno polje valnog oblika,
lan "termalne vrtlonosti" postaje dominantan nad ostala dva. Deformacije u
navedenom termalnom polju mogu biti potencirane nailaskom termalnog vala na
drukiju podlogu (kopno-more) ili planinsku prepreku. Za podrobniju analizu ovog
lana, za nesimetrinu dolinu (greben) u polju relativne topografije, pogodno je
predstaviti termalnu vrtlonost u prirodnom koordinatnom sustavu, tj.
T KVT
VT
,
n
(3.62)
gdje je n normala na vektor termalnog vjetra (pozitivna, ako je usmjerena na lijevu

stranu termalnog strujanja; vidi Holton, 1979), a K zakrivljenost izohipsi relativne
topografije du kojih se obavlja diferenciranje. U tom se sluaju upliv "lana
termalne vrtlonosti" moe pisati kao
go
V
V
K
VT T K T VT
.
s
s
s n
t B
152
(3.63)
Iz jedn. (3.63) je vidljivo da doprinos ovog lana razvoju na plohi 1000 hPa
(priblino morska razina) ovisi o tri efekta: promjeni smicanja termalnog vjetra,
promjeni samog termalnog vjetra du izohipsa i promjeni zakrivljenosti izohipsa
relativne topografije.
Na slici 3.41 ilustriran je primjer analize promatranog lana u sluaju
difluentne doline u polju relativne topografije. Crtkano je prikazana os doline, a
tokasto os "mlazne" struje u polju termalnog vjetra.
Smicanje termalnog vjetra VT / n je negativno sjevernije od osi mlazne
struje, a ima veu vrijednost po apsolutnom iznosu na lijevoj strani doline nego na
desnoj. Juno od osi mlazne struje spomenuto smicanje je pozitivno, smanjujui se
prema difluentnoj strani doline. Prema tome, promjena smicanja du izohipsa je
pozitivna na lijevoj strani osi mlazne struje, a negativna na desnoj. Shodno tome,
na slici 3.41 s Cs i As oznaena su podruja ciklonalnog odnosno anticiklonalnog
razvoja s obzirom na doprinos promjene smicanja termalnog vjetra.
Slika 3.41 Raspored efekata "lana termalnog razvoja" u difluentnoj dolini u polju relativne topografije.
Punim linijama su oznaene izohipse relativne topografije. Ostale oznake objanjene su u tekstu (Radinovi,
1979; str. 27).
153
Brzina termalnog vjetra se smanjuje s lijeva na desno pa je njegova promjena

du izohipse negativna. S obzirom da je zakrivljenost izohipsa pozitivna
(ciklonalna) slijedi da ovaj lan doprinosi ciklonalnom razvoju na itavom
podruju (oznaeno s Cv na slici).
Kako je lan K / s pozitivan s lijeve, a negativan s desne strane osi doline
( VT uvjek pozitivan), slijedi da on doprinosi anticiklonalnom razvoju lijevo od osi
doline i ciklonalnom desno od osi. Ti razvoji oznaeni su s Ac odnosno Cc na
slici 3.41.
Kao to se vidi s navedene slike, samo se ciklogenetiki procesi odvijaju
desno od osi doline i sjeverno od mlazne struje. Oni takoer prevladavaju i lijevo
od osi na navedenoj strani mlazne struje te juno od nje s desne strane osi doline.
Anticiklogenetiki procesi prevladavaju jedino na lijevoj strani osi doline, a juno
od mlazne struje. Sve u svemu, promatrani tip doline u relativnoj topografiji prati
prevladavajua ciklogenetika aktivnost u prizemnom sloju atmosfere, ali ipak
naglaenija ispred osi doline, to se slae sa sluajem kada je ona osno-simetrina,
ali i openito.
Iako je Sutcliffeova teorija dala solidne dinamike osnove za praenje razvoja
sinoptike situacije, odnosno prognozu vremena, njeni rezultati su efikasni samo
za krae vrijeme. tovie, kasnija istraivanja su pokazala ozbiljne tekoe u
tumaenju pojedinih lanova jedn. (3.60). Pored ostalih, veoma kritiku analizu te
jednadbe dao je engleski meteorolog Carroll (1995).
3.4.4 Sutcliffeova teorija razvoja anticiklona (anticiklogeneza)

Anticiklone su podruja povienog tlaka s njegovim maksimalnim iznosom u
njihovom sreditu. Pored toga one predstavljaju cirkulacijski sustav "suprotnih"
svojstava od ciklonskog. Naime cirkulacijska (kruna) komponenta strujanja u tom
sustavu je na sjevernoj polutki u smjeru kazaljke na satu, dok je u cikloni suprotno.
Dakle, kvazirotacijsko strujanje predstavljeno je negativnom vrtlonou (slika
3.39).
Anticiklone su i kompezacijski sustavi ciklonama. Njihov se razvoj moe
takoer objasniti Sutcliffeovom teorijom. Za tu svrhu moe se koristiti neznatno
modificirani oblik jedn. (3.54) tj.
d ( g f )
dt
( g f ) p V ,
koji je takoer aproksimacija ope jednadbe vrtlonosti. Prema ovoj jednadbi,

poveanje apsolutne vrijednosti relativne geostrofike vrtlonosti, koja je u
154
anticikloni negativna uz pozitivnu divergenciju, limitirano je Coriolisovim

parametrom. U anticiklonama se i fronte rasplinjuju zbog divergentnih gibanja.
3.4.5 Jednadba tendencije visina izobarnih ploha

Za razliku od Sutcliffeove teorije koja tretira uglavnom prizemne zatvorene
barike sustave, ovdje e se razmatrati visinski bariki sustavi koji se
pretpostavljaju otvorenim (doline i grebeni), kao to je to obino sluaj na
srednjim i veim troposferskim visinama. Tada je, pri analizi njihovog razvoja,
potrebno zadrati lan advekcije vrtlonosti u jedn. (3.54), a umjesto lokalne
promjene vrtlonosti moe se promatrati laplacean tendencije visina izobarnih
ploha, to, kako e se pokazati kasnije, pojednostavljuje dijagnozu. Tada vrijedi
g
2
~ p f Vg p g f f 2 p V ,
t
(3.64)
gdje je / t i g (1 / f ) p . Dakle, lokalna promjena geostro-fike

2
vrtlonosti u korelaciji je s tendencijom visina izobarne plohe. Tonije, uz

pretpostavku valnog karaktera , porast (pad) vrtlonosti u korelaciji je s padom
(porastom) geopotencijalne visine. Suprotan predznak dolazi zbog dvostruke
derivacije navedenih valnih funkcija (vidi Holton, 1979; Bluestein, 1992). Uzevi
u obzir kvazigeostrofiku jednadbu prvog principa termodinamike za adijabatske
procese tj.
p
p
Vg pT ,
R p
R
(3.65)
i jednadbu ouvanja (kontinuiteta) mase u p-sustavu
p V
0,
p
(3.66)
155
dp / dt vertikalna komponenta strujanja u p-sustavu21 i

T ln / parametar statike stabilnosti, dobiva se standarni oblik
gdje
je
kvazigeostrofike jednadbe tendencije visina
2 f 2
f 2 R
p
Vg pT .
g
p
g
2
p
p p
(3.67)
Desna strana gornje jednadbe naziva se funkcijom prisile 22 (eng. forcing

function). Uz pretpostavku valnog karaktera kao prethodno, negativna vrijednost
desne strane uvjetovat e pozitivnu vrijednost i obrnuto. Stoga proizilazi da
advekcija pozitivne vrtlonosti kao i advekcija hladnog zraka na manjim visinama
(uz uvjet da je na veim visinama slabije izraena) doprinosi negativnoj tendenciji
visina tj. pozitivnoj promjeni vrtlonosti i obrnuto (slika 3.42).
Slika 3.42 Grafika interpretacija lanova funkcije prisile u jednadbi tendencije visina AT 500 hPa
(pune valovite linije): a) Ilustracija efekta advekcije vrtlonosti na tendenciju polja geopotencijalnih
visina. Podruje advekcije ciklonalne vrtlonosti oznaavano je s CVA (Cyclonic Vorticity
Advection) i podruje advekcije anticiklonalne vrtlonosti s AVA (Anticyclonic Vorticity
Advection). Oznaena su podruja pada i rasta visna izobarne plohe s < 0 odnosno > 0. Na osi
grebena (nazubljena linija) kao i doline (crtkana linija) advekcija vrtlonosti nema utjecaja na
tendenciju visina. b) Ilustracija efekta tople (WA Warm Advection) i hladne (CA Cold
Advection) advekcije u niim slojevima na tendenciju visina. Podruja visokog (H) i niskog (L) tlaka
na niim visinama naznaeni su na slici kao i smisao tendencije visina (Bluestein, 1993 (Vol. II); str.
56).
Openito vrijedi ( p) g w( z ) . To je veza izmeu vertikalne brzine izraene u p-sustavu i one u zsustavu. Kao to se vidi one su suprotnog predznaka. To znai tamo gdje je <0 gibanja su uzlazna, a gdje je >0
silazna.
22
Funkcija prisile "prisiljava" zavisnu varijablu ili varijable u diferencijalnim jednadbama da poprime
odgovarajui oblik.
21
156
Jedn. (3.65) se moe interpretirati kao promjena relativne topografije kojoj

doprinose dva lana: advekcija i vertikalna gibanja. Kako je u Sutcliffeovoj teoriji
promjena relativne visine (jedn. 3.57) s obzirom na doprinos vertikalnih gibanja
zanemaren, iz tog (pored ostalog), slijedi da je netom razmatrana "tradicionalna"
jednadba tendencije (3.67) openitiji sluaj teorije "ciklogeneze" ("anticiklogeneze") od Sutcliffeove.
tovie, postoji vrlo openit tzv. generalizirani oblik jednadbe tendencije.
On se dobije na slian nain kao i prethodni s tim da se ne uvodi geostrofika
aproksimacija kao ni ostale aproksimacje na polazne jednadbe tj. jednadbu
vrtlonosti i jednadbu prvog principa termodinamike (vidi Bluestein, 1993; str.
178-180).
U stvarnosti, u pojedinim situacijama otvoreni visinski sustavi katkad prijeu
u zatvorene koji se nazivaju i visinskim ciklonama odnosno anticiklonama. Taj
proces se naziva odvajanje (eng. cut-off), a shematski je prikazan na slikama 3.43 i
3.44.
Slika 3.43 Razvoj izolirane visinske ciklone prikazan u nekoliko razliitih stadija: poetni val (a),
razvijeni val (b), poetak odvajanja (c) i konani stadij (d). Pune linije predstavljaju izohipse visinske
izobarne plohe u srednjoj troposferi, a crtkane izoterme na istoj plohi. T oznaava dolinu, H greben,
K hladnije te W toplije podruje, a poetna su slova odgovarajuih njemakih rijei (Kurz, 1998; str.
105).
157
Slika 3.44 Razvoj situacije u tri faze: poetni val (a), poetak odvajanja (b) i konani stadij (c).
Pune linije predstavljaju izohipse visina izobarne plohe u srednjoj troposferi, a crtkane izoterme na
istoj plohi. Slovne oznake kao na slici 3.43 (Kurz, 1998; str. 106).
Uvjeti za nastanak odvajanja pojavljuju se kada je geopotencijalni visinski val

dinamiki nestabilan, a termiki val zaostaje za njim. U tom se sluaju hladniji
zrak advektira u dolinu vala, a topliji u greben. Visinska ciklona se u praksi naziva
i hladnom kapljom, to odgovara ve spomenutom zrelom stadiju ciklone
(okludirana ciklona). Za vrijeme formiranja visinske anticiklone karakteristian je
-oblik (slika 3.44).
Nadalje, gornji sustavi su priblino stacionarni i razmjerno dugotrajni (u
prosjeku petnaestak dana). Osobito ako su u nizu, mogu uvjetovati blokiranje
prolaska zonalne struje razdvajajui je na meridionalne grane. Termin blokiranja
najee se odnosi na stacionarne anticiklone koje se razviju do veih visina
uvjetujui gibanje slabije razvijenih prizemnih ciklona oko njih. Takve blokirajue
situacije su ee u pojedinim podrujima, na primjer, na zapadnoj obali Europe
nego na Pacifiku, ee u proljee nego u jesen (vidi Radinovi, 1969). O
blokirajuim anticiklonama bit e jo govora u potpoglavlju 4.5.2.
158
3.4.6 Dijagnoza ciklogeneze (anticiklogeneze) odnosno polja vertikalnih

gibanja pomou -jednadbe
Pod poljem vertikalnih gibanja, kao to sam naziv kae, podrazumijeva se
komponenta strujanja zraka okomita na horizontalnu komponentu. Iako su ona
veinom za red veliine slabija od horizontalnih, od izuzetne su vanosti za
formiranje oblaka i oborine, a u uskoj su vezi s procesima geneze atmosferskih
sustava. Posljednja veza moe se uoiti, na primjer, dijagnozom Sutcliffeove
jednadbe razvoja (3.61) i jednadbe kontinuiteta (3.66) primijenjenom na
izobarnu plohu 1000 hPa. Naime, u tom sluaju ako je na primjer 1000 0 , uz
pretpostavku da je na samoj povrini tla (mora) vertikalna brzina jednaka nuli i
ploha 1000 hPa iznad tla (mora), slijedi da je 1000 0 to znai ciklogenezu.
Drugim rijeima uzlazna strujanja vezana su za ciklogenezu, a silazna za ciklolizu
odnosno anticiklogenezu. Povezanost oborinskog polja s vertikalnim gibanjima bit
e izloena u potpoglavlju 3.5.
Do tzv. tradicionalnog oblika -jednadbe dolazi se upotrebom jedn. (3.64)(3.66), eliminirajui varijablu (vidi Bluestein, 1992). Taj oblik izgleda ovako
2 f 2
f
R
2
p

Vg p g f
p Vg p T ,
2
p
p
p
(3.68)
gdje su oznake identine onima u jednadbi tendencije visina (3.67). Prvi lan na
desnoj strani jedn. (3.68) predstavlja diferencijalnu advekciju vrtlonosti, a drugi
laplacean termalne advekcije. Oba lana ine funkciju prisile. U sluaju da je
valnog karaktera funkcija prisile je proporcionalna s , ali suprotnog predznaka,
to znai da njena pozitivna vrijednost uzrokuje uzlazna, a negativna silazna
gibanja.
lan diferencijalne advekcije vrtlonosti iz (3.68) moe se predstaviti u obliku
g
f Vg
p g f Vg p
,
p
p
gdje sada prvi lan predstavlja advekciju apsolutne vrtlonosti s termalnim
vjetrom, a drugi advekciju termalne vrtlonosti geostrofikim vjetrom. Ako se
uvae definicije komponenata termalnog vjetra tj.
159
u g
R T

p
fp y p
i
v g
R T
,
p
fp x p
te definicije komponenata geostrofikog vjetra u izobarnom sustavu (jedn. 2.75),

definicija geostrofike vrtlonosti (jedn. 3.51 za geostrofiki vjetar), obave
odgovarajua regrupiranja dobivenih lanova, na primjer, oblika
vg 2 u g
p x 2
vg 2
p x 2
2
1 vg 2 1 v g v g

,
f y p xy f x p xy
uz zanemarenje lanova s meridionalnom derivacijom Coriolosovog parametra,

lan s laplaceanom termalne advekcije iz (3.68) moe se predstaviti u obliku (vidi
Bluestein, 1992)
g D1
D2
f Vg
D2
p g Vg p
D1
p
p
p
p
Ovdje su D1 i D2 geostrofike deformacije (vidi Dodatak G):
u g v g
x
y
v g u g
D2
.
x
y
D1
(3.69)
Prvi novonastali lan prethodne verzije lana s laplaceanom termalne advekcije iz

(3.68) predstavlja advekciju geostrofike vrtlonosti termalnim vjetrom, a drugi
advekciju termalne vrtlonosti geostrofikim vjetrom (suprotnog predznaka). Trei
lan predstavlja odreenu kombinaciju geostrofike deformacije oblika
160
k Dg x
D g
,
p
gdje je k jedinini vektor u smjeru vertikale i
D
D g 1 .
D2
(3.70)
Dakle, funkcija prisile -jednadbe sadri efekt "termalne deformacije" (analogno

definiciji termalne vrtlonosti za vrtlonost). Hoskins et al. (1978) su pokazali da
se lan termalne deformacije moe izraziti preko rezultantne deformacije Dg i d
kuta izmeu osi dilatacije (kontrakcije) i osi x kao (Dodatak G):
D g
f
k D g x
2f
2 d

Dg
.
(3.71)
Prema gornjem, lan termalne deformacije ovisi o veliini rezultantne deformacije

i promjeni kuta orijentacije osi dilatacije (kontrakcije) po visini. Zanimljivo je da
je deformacija dola do izraaja u funkciji prisile kao tradicionalno zanemarivana
veliina u usporedbi s vrtlonou i divergencijom. Inae njen utjecaj je naglaen u
procesu frontogeneze koja je razmatrana u potpoglavlju 3.2.2.
Uzevi u obzir prethodno, nalazimo
2 f2 2
f
p

2
p
Vg
Vg
2 d
p g
p f 2 Dg
2
. (3.72)
p
p
p
Prema tome, funkcija prisile u ovoj alternativnoj formulaciji predstavljena je:

advekcijom geostrofike vrtlonosti termalnim vjetrom, advekcijom Zemljine
vrtlonosti termalnim vjetrom i efektima geostrofike deformacije i termalne
deformacije. Ovaj alternativni oblik -jednadbe naziva se Trenberthova
formulacija.
Kako je zadnji lan mali (osim u blizini fronti gdje je polje deformacije
izraenije nego drugdje) kao i srednji, slijedi
161
2 f2 2
f
p
2
2
p
Vg
p g .
(3.73)
Gornja aproksimacija osobito vrijedi u srednjoj i vioj troposferi. Ovo je koristan

rezultat jer omoguuje kvalitativnu procjenu vertikalne brzine u promatranom
sloju ak ako su predznaci dvaju lanova u tradicionalnom obliku i suprotnog
predznaka. Kako je Sutcliffe (1947) prvi ukazao na vanost advekcije geostrofike
vrtlonosti termalnim vjetrom za ciklogenezu odnosno anticiklogenezu, lan na
desnoj strani jedn. (3.73) naziva se katkad Sutcliffeovom lanom.
Konano, funkcija prisile za tradicionalni oblik (uz zanemarivanje advekcije
Zemljine vrtlonosti) moe se prikazati pomou vektora Q, u obliku (vidi
Bluestein, 1992; Kurz, 1998)
2 f2 2
p
2 p Q ,
p 2
(3.74)
gdje je
R p
Q
p p0
Q s s 0 Qn n 0
R / cp
V gn
V
s 0 gn
n 0

n
s n
(3.75)
vektor izraen u tzv. prirodnim koordinatama u odnosu na polje izentropa

(izolinija potencijalne temperature ). Naime, koordinatna os s (jedinini vektor
s 0 ) usmjerena je du izentropskih linija, a os n (jedinini vektor n 0 ) usmjerena je
okomito na izentrope, a u smjeru suprotnom od gradijenta potencijalne
temperature (potpoglavlje 3.2.2.4; slika 3.17). V gn je komponenta geostrofikog
vjetra u smjeru osi n.
Kako je Qs ~ Fs i Qn ~ Fn , gdje su Fs i Fn komponente frontogenetikog
vektora, slijedi da prva komponenta vektora Q utjee na rotaciju a druga na iznos
od p (potpoglavlje 3.2.2.4). Dakle, u openitom obliku, funkcija prisile jednadbe takoer ukljuuje i frontogenetike procese, to je ve spomenuto
prethodno u ovom potpoglavlju.
Dva jednostavna primjera strujanja prikazana na slici 3.45 pokazuju da je u
navedenom koordinatnom sustavu Qs povezana s deformacijom smicanja
geostrofikog vjetra, a Qn s deformacijom rastezanja (u ovom sluaju saimanja)
geostrofikim vjetrom (Hoskins et al., 1978).
162
Hoskins et al. (1978) su takoer pokazali da se pomou vektora Q moe

analizirati polje vertikalnih strujanja na podruju jezgre mlazne struje (vidi
potpoglavlje 3.3 i Bluestein, 1993) i u difluentnoj dolini u polju relativnih visina
izmeu dvije izobarne plohe. Naime, uz odreene pretpostavke navedene u opisu
slike 3.46a, postoje uzlazna gibanja sjeverno od osi mlazne struje, a zapadno od
jezgre, kao i juno od osi na istonoj strani jezgre. S june strane zapadno od
jezgre su silazna gibanja, a sjeverno uzlazna na istonoj strani. Slika 3.46b ilustrira
podruja uzlaznih i silaznih gibanja u difluentnoj dolini.
Jedn. (3.73) koja predstavlja pojednostavljenu Trenberthovu formulaciju jednadbe odnosno Sutcliffeov oblik, moe se skraeno pisati kao
2 f2 2
p
2 p Q Sut. ,
p 2
(3.76)
Vg
f
Q Sat . g
(3.77)
gdje je
Slika 3.45 Ilustracija raspodjele vektora Q (deblje strelice) u polju izentropa (crtkano) i strujanja
(tanke strelice) u sluaju: a) deformacije smicanja, kad je V gn rastua funkcija u smjeru osi s i b)
deformacije rastezanja (u ovom sluju saimanja), kad je V gn opadajua funkcija u smjeru osi n
(Hoskins et al., 1978; str. 35).
163
Slika 3.46 Shematski prikaz dviju standardnih sinoptikih situacija: a) izohipse (tanke krivulje)
geopotencijalnih visina izobarne plohe na podruju jezgre mlazne struje i b) izoterme (izohipse
relativne topografije; takoer tanke krivulje) u difluentnoj dolini. Strelice oznaavaju procjenu
vektora Q. Podruja konvergencije u polju vektora Q oznaena su sa znakom "-", a divergentna
znakom "+". Predznaci ujedno oznaavaju podruja uzlaznih (0) odnosno silaznih (0) gibanja.
(Hoskins et al., 1978; str. 36)
Sutcliffeov vektor Q. Jedn. (3.77), u kontekstu jedn. (3.73), slijedi iz injenice

da je divergencija termalnog vjetra priblino nula kao i geostrofikog, dok su f i
pretpostavljeni lokalno konstantni. Treba naglasiti da Q Sut. nije direktna
aproksimacija od Q i uvjek je orijentiran du izotermi odnosno izentropa na
izobarnim plohama to nije sluaj s opim vektorom Q (Hoskins i Pedder, 1980).
Dodue, istraivanja su pokazala da je dominantan doprinos Sutcliffeov vektor
Q komponenti Qs opeg vektora Q (Kurz, 1998).
Ilustrativan primjer usporedbe efekata navedenih sluajeva prikazan je na slici
3.47 iako se rezultati na toj slici odnose na odgovarajue jednadbe prikazane u
koordinatnom sustavu s geometrijskom visinom kao vertikalnom koordinatom
(vidi Hoskins i Pedder, 1980). Na slici se uoava razlika u razdiobi vertikalnih
brzina osobito u podruju hladne fronte (lijeva strana slika 3.47a i 3.47b) ovisno o
primijenjenoj metodi. Naime, detaljizacija u polju vertikalnih brzina izostaje kada
se uzima u obzir samo Sutcliffeov lan u funkciji prisile (slika 3.47d), u odnosu na
sluaj kada je uzet u obzir "cijeli" vektor Q (slika 3.47c).
Razliiti oblici -jednadbe mogu se rijeiti numeriki, na primjer metodom
relaksacije (vidi Carroll, 1995). Taj e postupak biti opisan u drugom udbeniku iz
sinoptike meteorologije. Alternativno, vertikalna brzina za sinoptike razmjere
moe se izraunati i drugim metodama, na primjer koritenjem jedn. (3.66). Taj
postupak detaljnije je izloen u Dodatku J.
164
Slika 3.47 Ilustracija razvoja baroklinog vala: a) razdioba prizemne potencijalne temperature (pune
linije svakih 4K) i tlaka zraka (crtkane linije svakih 6 hPa), b) razdioba potencijalne temperature
(pune linije) i vektora Q na visini 2.81 km, c) takoer na visini 2.81 km vektori Q i vertikalne brzine
silazne (crtkano) i uzlazne (pune linije) u oba sluaja s prirastima 0.5 ms-1, d) isto kao u sluaju (c)
osim to je rije o Sutcliffeovom (QSut.) vektoru (Hoskins i Pedder, 1980; str. 710).
3.4.7 Prizemni bariki sustavi i visinski valovi ope atmosferske cirkulacije

Pod opom atmosferskom cirkulacijom podrazumijeva se cjelokupnost
osnovnih oblika horizontalnih i vertikalnih gibanja pomou kojih se ostvaruje
165
razmjena zranih masa, energije odnosno topline u atmosferi. Pri prouavanju ope
cirkulacije pozornost se uglavnom posveuje gibanjima veih razmjera.
Dosadanja prouavanja pokazuju da su oblici ope cirkulacije u uskoj vezi s
rotacijom Zemlje i s razlikom u zagrijavanju izmeu ekvatora i polova, a valnog su
kraktera koji je s visinom sve izraeniji (vidi Dodatak I). Tako je na primjer, valni
karakter jasno izraen na plohi 500 hPa (oko 5 km nadmorske visine). Ti valovi su
u uskoj vezi s prizemnim barikim sustavima tj. ciklonama i anticiklonama (slika
3.48). Postavlja se pitanje kakve su brzine ovih valova i kakva je njihova veza s
prizemnim barikim sustavima?
Slika 3.48 Prikaz ope atmosferske cirkulacije: a) Strujnice toka na srednjim i veim visinama
(debele crte) i blizu Zemljine povrine tanke crte. N oznaava sredite niskog i V visokog tlaka. b)
Vertikalni presjek koji prikazuje zonalni srednjak meridionalne cirkulacije i zonalnog vjetra. W
oznaava zapadni, a E istoni vjetar (prema Mintz, 1961; Radinovi, 1969; str. 179).
166
Opaanja pokazuju da su centri prizemnih anticiklona blie ekvatoru, a centri

ciklona polu. Kao posljedica takvog razmjetaja prevladava istono zonalno
strujanje blie ekvatoru i polu, a zapadno u umjerenim irinama gdje postoje
"jezici" toplog i hladnog zraka koji su ve spominjani. Na taj nain obavlja se
globalna razmjena topline u atmosferi i odrava njena toplinska ravnotea.
Istovremeno se na jednom dijelu vala "topliji" zrak die i "hladniji" sputa pri
emu se potencijalna energija pretvara u kinetiku (navodi su stavljeni jer su
mogui i izuzeci u sluaju tzv. indirektne cirkulacije, to je takoer ve
spomenuto). Pri tome je dizanje praeno hlaenjem, a sputanje grijanjem zrane
mase (vidi sliku 3.48).
Odgovor na gornje pitanje povezanosti prizemnih i visinskih barikih
formacija, moe se dobiti promatranjem pojednostavljenog prikaza visinskog
valnog strujanja i definicije srednje divergencije preko individualne vremenske
promjene horizontalne povrine A tj.
1 dA
.
A dt
(3.78)
Naime, prva je pretpostavka da je gibanje gradijentsko23 tj. da su izoplete

geopotencijalnih visina (izohipse) izobarnih ploha ujedno i strujnice, a lokalno i
trajektorije (Dodatak H). Dakle, vrijedi gradijentska ravnotea

,
KV 2 fV
n p
(3.79)
gdje je V brzina vjetra, K=1/R zakrivljenost trajektorije, R polumjer njene

zakrivljenosti, n horizontalna udaljenost izmeu izohipsa i razlika
geopotencijala na dvije susjedne izohipse geopotencijalnih visina (slika 3.49).
Ako su izohipse sinusoidalne tada je povrina izmeu njih na potezu os doline
os grebena
nT L
,
2
2
23
Horizontalno strujanje bez trenja uvjetovano ravnoteom sila: gradijenta tlaka, Coriolisove sile i centrifugalne
sile. Osim navedenog, treba rei da je vektor gradijentskog vjetra uvijek tangencijalan na izohipse
geopotencijalnih visina izobarnih ploha.
167
Slika 3.49 Dio visinskog vala u polju geopotencijalnih visina izobarne plohe (vidi tekst), (Kurtz,
1998; str. 125).
gdje su nR i nT udaljenosti izmeu izohipsa na osi grebena odnosno doline, a

L valna duljina promatranog vala. Uz pretpostavku da ne postoji popreni tok
slijedi da promjena povrine omeena osima doline i grebena te izohipsama mora
zadovoljavati relaciju (dvodimenzionalni sluaj principa ouvanja volumena)
dA
VR n R VT nT .
dt
(3.80)
Indeksi na oznaci brzine vjetra odnose se na poloaje osi grebena odnosno doline.
Nadalje, ako se zanemari promjena brzine tj. pretpostavi da je VT VR V ,
slijedi
4V n R nT
.
L n R nT
(3.81)
Iz jedn. (3.79) proizilazi
V f KV
Umetanjem jedn. (3.82) u jedn. (3.81) dobiva se

168
(3.82)
4V
L
( fT f R ) V (KT K R )
.
( fT f R ) V (KT K R )
(3.83)
U koordinatnom sustavu (x,y) strujnica se moe predstaviti u obliku
x ct
,
y A0 sin 2
L
(3.84)
gdje je A0 amplituda i c brzina gibanja strujnice. Kako je zakrivljenost strujnice
K s definirana s 2 y / x 2 , nakon deriviranja (3.84) dobiva se na valnim
krijestama
Ks
4 2 A0
L2
(3.85)
Prema Blatonovoj (vidi DodatakH) jednadbi K Ks (V c) / V , zakrivljenost odgovarajuih trajektorija je
KT K R
V c 4 2 A0 .
V
L2
(3.86)
Jednakost zakrivljenosti trajektorija po apsolutnoj vrijednosti na osi doline KT i

grebena KR slijedi iz sinusoidalnog oblika strujnice te pretpostavke da su brzine
vjetra jednake na osi doline i grebena. Moe se nadalje staviti f f T f R / 2

kao i f R f T 2 A0 , gdje je df / dy . Koristei ove relacije te jedn. (3.83)
i (3.86) dobivamo
4VA0
4 2
V c 2 .
f L
L
(3.87)
Moe se odvojeno promatrati bezdivergentana razina u atmosferi tj. sluaj

kada je A 0 i divergentna za koju vrijedi A 0 . U prirodnim uvjetima
egzistiraju istovremeno oba sluaja, ali na razliitim visinama u baroklinoj
atmosferi.
169
3.4.7.1 Rossbyjevi valovi na bezdivergentnoj razini

Na razini na kojoj je A 0 (priblino na plohi 500 hPa) iz jedn. (3.87)
slijedi da je
L2
c VL
4 2
(3.88)
c VL Vc ,
(3.89)
odnosno
2
gdje je V L brzina vjetra na bezdivergentnom nivou, a Vc L2 tzv. kritina
4
brzina vjetra (sluaj kada je brzina strujnice odnosno vala jednaka nuli). Jedn.
(3.89) je poznata relacija za brzinu Rossbyjevih valova. Iz iste jednadbe slijedi da
je brzina Rossbyjevih valova vea tamo gdje je navedena brzina vjetra vea. Za
odreenu brzinu vjetra pak, brzina valova je vea tamo gdje je valna duljina kraa.
Krai valovi, naime, tee brzini vjetra dok dugi (obino ih je 5 oko Zemlje), kako
Vc sustie VL , imaju male brzine ili su stacionarni.
3.4.7.2 Valovi u baroklinoj atmosferi koja ukljuuje razine s A 0

Uvrtavanjem jedn. (3.88) u (3.87) dobiva se
4VA0 V c
1 ,
f L VL c
(3.90)
jednadba koja opisuje odnos parametara vala i divergencije u baroklinoj

atmosferi. Tipina razdioba divergencije po vertikali u baroklinoj zapadnoj struji
prikazana je na slici 3.50.
Prema jedn. (3.89) na bezdivergentnoj razini brzina vjetra, na prikazanom
profilu, nadmauje brzinu valova za iznos kritine brzine vjetra V c . Na viim
nivoima je V c VL c , te niim V c VL c iz ega proizilazi predznak
170
divergencije u jedn. (3.90). Dakle, iz jedn. (3.90) slijedi da ako vjetar raste s
visinom, u gornjoj troposferi je divergencija u podruju ispred (na desnoj strani)
osi doline vala, a u donjoj konvergencija, dok za podruje iza (na lijevoj strani) osi
doline vrijedi suprotno. Prema jednadbi kontinuiteta (3.66), ispred osi doline vala
u donjoj troposferi gibanje mora biti uzlazno (postiui maksimum na
bezdivergentnom nivou), a iza osi doline silazno.
Zamjenom (VL c) s ( L2 / 4 2 ) u jedn. (3.90) dobiva se
16 2 A0
V V VL .
f L3
(3.91)
Gornja relacija pokazuje da je divergencija gradijentskog vjetra proporcionalna

amplitudi vala A0, brzini vjetra V te odstupanju te brzine od one na
bezdivergentnom nivou tj. razlici (V VL ) , a obrnuto proporcionalna valnoj
duljini L.
Kako je (V VL ) najvee na mjestu maksimalnog vjetra, jedn. (3.91) kae da
divergencija postie maksimum na razini maksimalnog vjetra. Budui da je,
(V VL ) mjera vertikalnog smicanja vjetra, slijedi da veliina divergencije u vioj
i srednjoj troposferi ovise o baroklinosti atmosfere. Zbog ovih razloga, pokretne
ciklone i anticiklone koje su karakterizirane znatnom divergencijom i vertikalnim
gibanjima, zapaaju se u blizini baroklinih podruja mlazne struje polarne fronte i
ne postiu vee intenzitete drugdje (vidi Palmen i Newton, 1969).
Prethodna analiza zasniva se na pretpostavci da su valovi sinusnog oblika pa
tako vrijedi za viu i srednju troposferu. Meutim, u prizemlju je situacija neto
drugaija s obzirom na zatvorenost izohipsa u barikom sustavu. Mada je preteito
i u tom sluaju, prema Bjerknesu i Holmboeu (1944), konvergencija na istonoj, a
divergencija na zapadnoj strani ciklone na sjevernoj hemisferi. Osobito u
poetnom stadiju razvoja ciklona, zbog prisustva hladnijeg zraka na stranjoj strani
cikolone, spojnica osi dolina po visini nagnuta je prema zapadu (slika 3.50b).
Meutim, u prizemnom sloju zbog trenja dolazi do konvergencije na irem
podruju ciklone pa se razdjelnica izmeu divergencije i konvergencije u tom sloju
ne poklapa sa spojnicom osi dolina (vidi opet sliku 3.50b). Iako je opisana teorija
aproksimativna, dobro ilustrira odnose prizemnih barikih sustava i visinskih
valova ope atmosferske cirkulacije.
171
Slika 3.50 Grafika interpretacija jednadbe (3.90): a) Na lijevoj strani profil visinskog vjetra; na
vrhu (desno) visinska karta, a ispod nje su vertikalne kolone divergencije i konvergencije ; b) Pune
linije na vrhu predstavljaju visinski val, a crtkane prizemni bariki sustav, dok je ispod njih vertikalna
razdioba diveregencije (konvergencije), (Palmen i Newton, 1969; str. 145).
3.4.8 Zavjetrinska ciklogeneza

Orografske prepreke modificiraju atmosferske procese na razliitim vremensko-prostornim ljestvicama. Ovdje emo se ponovo zadrati na sinoptikim
razmjerima tj. na utjecaju orografije na ciklogenetike procese. Dosadanja
istraivanja pokazuju da se utjecaj orografije na ciklogenezu manifestira na vie
razliitih naina to ovisi o dimenzijama prepreka, smjeru zrane struje u odnosu
na prepreku te vrsti zranih masa. S tim u vezi, jedna od teorija zaniva se na
principu ouvanja potencijalne vrtlonosti prilikom prelaska preko orografske
prepreke, a druga na usporu hladnijeg zraka na prepreci.
172
3.4.8.1 Zavjetrinska ciklogeneza kao posljedica ouvanja potencijalne vrtlonosti u zapadnoj struji
Zakon ouvanja apsolutne potencijalne vrtlonosti slijedi iz Bjerknesovog
cirkulacijskog teorema primijenjenog na izentropsku plohu odnosno barotropni
fluid tj,
d
C 2A sin 0 ,
dt
gdje je C cirkulacija u polju strujanja V definirana krivuljnim integralom po
krivulji l
C V dl ,
gdje je A povrina zatvorena krivuljom l, kutna brzina Zemlje i geografska
irina (vidi Holton, 1979). Nadalje, vertikalna komponenta cirkulacije odnosno
vrtlonost moe se u prevladavajue horizontalnom strujanju definirati izrazom
C
.
A 0 A
lim
Ako se promatra est zraka mase M izmeu dviju izentropskih ploha koje su
na udaljenosti z, tada, uz konstantnu gustou zraka vrijedi odnos
M
const .
.
z
z
Uzevi gornje u obzir te oznaku za Coriolisov parametar f 2sin , slijedi

jedan od moguih prikaza zakona ouvanja apsolutne potencijalne vrtlonosti tj.
f
z
const .
(3.92)
Kao posljedica tog zakona je pojava ciklogeneze u zavjetrini planina pri zapadnoj
struji. Takav sluaj prikazan je na slici 3.51a, gdje je na vertikalnom presjeku
173
predoen prelazak zraka u zapadnoj struji preko prepreke orijentirane u smjeru

sjever-jug.
Pretpostavlja se da je zapadno od prepreke isto zonalno strujanje tako da je
0. Ako je strujanje adijabatsko onda stupac zraka (na slici 3.51a oznaen s M)
izmeu dviju izentropskih ploha o i o + ostaje izmeu istih ploha kada
zrak naie na prepreku. Pri tom, izentropske plohe blie tlu vie prate oblik
podloge nego one na veim visinama. Tako se visina stupca zraka z smanjuje
kada on nailazi na prepreku. U tom sluaju, iz jedn. (3.92) slijedi da relativna
vrtlonost treba postati manja (u promatranom primjeru i negativna). Prema
tome, zrak e u horizontalnoj ravnini zakretati anticiklonalno tj. prema jugu kako
je to prikazano na slici 3.51b. Nadalje, kako se stupac zraka sputa niz istoni
obronak planine, on poprima prethodne dimenzije. Istovremeno, est zraka
pomakla se junije u odnosu na poetni poloaj pa je Coriolisov parametar f postao
manji, to se treba nadoknaditi pozitivnom relativnom vrtlonou tj. zakrivljenost
trajektorije zraka treba biti ciklonalna. Kad se stupac zraka vrati na polaznu
geografsku irinu jo uvijek e imati komponentu strujanja prema sjeveru
poprimajui postupno anticiklonalnu zakrivljenost. Nakon izvjesnog vremena doi
e do promjene smjera prema jugu itd. Tako se, u zapadnoj struji, na istonoj
strani prepreke, stvara ciklonalni vrtlog s nizom dolina i grebena dalje od
prepreke.
Situacija u sluaju istonog strujanja preko prepreke je sasvim razliita nego u
sluaju zapadnog. Pretpostavimo da je strujanje uniformno ispred navjetrine
prepreke. U tom sluaju, prilikom prelaska preko prepreke strujanje bi trebalo
zakretati anticiklonalno da bi se odrala potencijalna vrtlonost. Na taj nain, est
zraka bi krenula prema veim irinama, a porast Coriolisovog parametra uvjetovao
bi jo jau negativnu vrtlonost radi ouvanja potencijalne vrtlonosti. Kao
posljedica toga moglo bi biti vraanje esti zraka prema istoku to bi dovelo u
pitanje stacionarnost strujanja uz ouvanje potencijalne vrtlonosti (vidi Holton,
1979).
Zbog navedenih razloga, za razliku od zapadnog, istono strujanje "mora
osjeati" prepreku i prije nego na nju naie (vidi takoer Holton, 1979). Kako je
naznaeno na slici 3.52a, stupac zraka zakree ciklonalno prije dolaska na
prepreku. Ova ciklonalna zakrivljenost nastaje kao rezultat strujanja po izobarama
polja tlaka nastalim zbog djelovanja prepreke. Ova pozitvna vrtlonost
uravnoteena je smanjenjem Coriolisovog parametra u cilju ouvanja potencijalne
vrtlonosti. Kako stupac zraka prilazi vrhu prepreke nastavlja se gibati prema
ekvatoru tako da se smanjenje njegove visine kompenzira smanjenjem od f.
Konano, kako se est sputa niz prepreku prema zapadu, proces je obrnut pa
stupac zraka dospijeva na polaznu geografsku irinu i nastavlja gibanje prema
zapadu (slika 3.52b). Tako, u sluaju zapadnog strujanja u zavjetrini ono prelazi u
valovito dok to izostaje u sluaju istonog strujanja.
174
Slika 3.51 Ilustracija zapadnog strujanja preko orografske prepreke: a) visina z stupca zraka (M)
izmeu izentropskih ploha
o i o o
du koordinatne osi x; b) trajektorija esti (stupca) zraka
u (x,y) ravnini (Holton, 1979; str. 89).
Slika 3.52 Isto kao na slici 3.51, osim za istonu zranu struju (Holton, 1979; str. 90).
175
Primjer tipine zavjetrinske ciklogeneze javlja se na istonoj strani Stijenjaka

u Sjedinjenim Amerikim Dravama koji je velikih dimenzija i priblino poloen u
smjeru sjever-jug. Taj proces je izraeniji ako ve postoji iniciran "kratkovalni"
poremeaj u zapadnoj struji na veim visinama tj. dolina u polju geopotencijalnih
visina u srednjoj ili vioj troposferi (vidi Bluestein, 1993).
3.4.8.2 Zavjetrinska ciklogeneza kao posljedica uspora hladnijeg zraka

Tipian primjer zavjetrinske ciklogeneze kao posljedice uspora "prizemnog"
hladnijeg zraka dogaa se na junoj strani Alpa, za vrijeme sjeverozapadnih
prodora. To je ujedno i sekundarna ciklogeneza jer nastaje na hladnoj fronti koja je
dio frontalnog sustava ciklone koja putuje sjevernije. Deformacija prizemnog
termikog polja odnosno hladne fronte, uzrokovana zastojem hladnijeg zraka na
sjevernoj strani Alpa, ve je opisana u potpoglavlju 3.2.2.6.
Podrobniju analizu alpske ciklogeneze pomou Sutcliffeove teorije izlau
Radinovi i Lali u svojem radu iz 1959. godine. Koritenjem Sutcliffeove jedn.
(3.60) oni izraunavaju ukupnu divergenciju polja vjetra na plohi 1000 hPa za
podruje Europe i nekoliko uzastopnih sinoptikih termina. Za termin 11. sijenja
1957. godine u 00 GMT dobivaju izraeniji porast negativne divergencije (tj.
konvergencije) u promatranom polju vjetra na podruju Alpa (slika 3.53) u odnosu
na okolna podruja i prethodni sinoptiki termin. Pokazali su takoer da je
doprinos lana termalne vrtlonosti iz Sutcliffeove jednadbe najizraeniji u
zapadnom dijelu alpskog podruja, dok je doprinos lana termalnog upravljanja
izraeniji neto istonije (ovdje nije prikazano). Prema autorima, doprinos lana
termalne vrtlonosti je veim dijelom posljedica deformacije termalnog polja na
Alpama tj. polja RT 500/1000 hPa, a doprinos lana termalnog upravljanja
tumae postojanjem ve stvorene ciklone na junoj strani Alpa, a ije postojanje
nije zabiljeeno zapadno od njih u promatranom terminu kao ni prethodnom.
irinski lan je zanemaren.
Na slian nain Bluestein (1993) objanjava ciklogenezu na junoj strani
Alpa. Za tu svrhu on koristi tradicionalni oblik -jednadbe (3.68). Na desnoj
strani te jednadbe je funkcija prisile, koja oblikuje polje vertikalnog strujanja i
koja ima dva lana: prvi lan predstavlja diferencijalnu advekciju vrtlonosti, a
drugi laplacean termalne advekcije, to je ve reeno u potpoglavlju 3.4.6.
Bluestein (1992) te lanove, u konkretnom primjeru alpske ciklogeneze (slika
3.54), prikazuje oznakama (VA) / p 0 (eng. Vorticity Advection; VA) i CA
(eng. Cold Advection) jer pretpostavlja poveanje advekcije vrtlonosi po visini i
advekciju hladnog zraka u niim slojevima troposfere. Prvi lan uzrokuje uzlazna
176
Slika 3.53 Tumaenje ciklogeneze u zavjetrini Alpa pomou Sutcliffeove teorije razvoja: a) Izohipse
RT 500/1000 hPa (pune linije) na podruju Europe za 11. sijenja 1957. godine u 00 GMT. Crtkana
linija u smjeru SW-NE predstavlja os doline, a crtkana linija L-O-R-S-M predstavlja os "mlazne"
struje u polju termalnog vjetra. Oznake C i A oznaavaju ciklogenetiki odnosno anticiklogenetiki
proces na mjestu gdje se nalaze, dok njihovi indeksi oznaavaju doprinose pojedinog lana "termalne
vrtlonosti" (s - promjena smicanja termalnog vjetra du izohipsi, v- promjena termalnog vjetra
takoer du izohipsi, c - odgovarajua promjena zakrivljenosti izohipsi). b) Razdioba divergencije
polja vjetra (10-6 s-1) na plohi 1000 hPa, izraunata prema Sutcliffeovoj jednadbi. Pune linije
predstavljaju pozitivne, a crtkane negativne vrijednosti divergencije (Radinovi i Lali, 1959; str. 35).
gibanja ( v 0 ), a drugi silazna ( T 0 ). Prema tome, utjecaji dvaju lanova

se mogu ponitavati dok djeluju na istom prostoru (slika 3.54a).
Nakon zadravanja hladnog zraka u navjetrini Alpa, hladna advekcija izostaje
pa se time otvara mogunost razvoja uzlaznih gibanja bez kompezacijskog efekta
koji bi uzrokovala hladna advekcija (slika 3.54b). Uzlazna gibanja nadalje potiu
ciklogenetiki proces (vidi potpoglavlje 3.4.6) u zavjetrini Alpa.
Pitanjem ciklogeneze na junoj strani Alpa, pored ostalih, bavili su se
talijanski meteorolozi Buzzi i Tibaldi (vidi Houghton 1985; Ray, 1986). U svom
radu iz 1978. godine vrlo detaljno analiziraju "kolski" primjer alpske zavjetrinske
ciklogeneze iz travnja 1973. godine. Zbog vanosti tog sustava za nae krajeve,
uputno je detaljnije razmotriti Buzzi-Tibaldijevu analizu.
Prvog analiziranog dana tj. 2. travnja 1973. godine u 12 GMT, centar duboke
ciklone s izraenim frontalnim sustavom nalazio se istono od Velike Britanije, a
dva centra anticiklone bila su iznad sjevernog Atlantika. Opisana situacija
177
dokumentirana je satelitskom slikom oblaka snimljenom dva sata ranije (slika

3.55) kao i sinoptikom kartom (slika 3.56a). Tijekom iduih 12 sati, centar
ciklone se premjeta prema junom Baltiku, dok greben atlantske anticiklone
dosee zapadnu Europu. Istovremeno je naglaeno sjeverno strujanje izmeu ta
dva sustava s izraenom hladnom frontom koja tada dosee Alpe, na kojima se ve
primjeuje njena deformacija (slika 3.56b). U iduem 12-satnom terminu pak,
formirana je sekundarna ciklona u zavjetrini Alpa (slika 3.56c) koja nastavlja put
du Jadrana prema jugoistoku (slika 3.56d).
Slika 3.54 Efekti uspora hladnog zraka na Alpama na povrinsku ciklogenezu: a) Advekcija
vrtlonosti ( (VA) / p 0 , povezana je s uzlaznim gibanjem v 0 , a hladna advekcija
(CA) sa silaznim gibanjem T 0 . b) Prizemni hladni zrak, blokiran planinom, prisiljen je na
obilazak sa strane. Uinak advekcije vrtlonosti ne ponitava se hladnom advekcijom. Uzlazno
gibanje i prizemna konvergencija uzrokuju prizemnu ciklogenezu (Bluestein, 1993 (Vol. II); str. 173)
Nastanak sekundarne visinske doline prikazan je na slici. 3.57. Ona ubrzo

prerasta u visinsku "ciklonu" tj. realizira se cut-off proces odnosno "odvajanje"
ciklone.
178
Slika 3.55 Satelitski snimak oblaka iznad Europe u vidljivom spektru za 2. travnja 1973. godine,
oko 10 GMT (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 276).
Usporeni prelazak hladne fronte preko alpskog masiva prikazan je i na

vertikalnim presjecima na slikama 3.58-3.60. Vertikalni presjeci su priblino
okomiti kako na frontu tako i na Alpe, aproksimativno u smjeru hladnog prodora.
Na slici treba obratiti pozornost na podruja zgusnutih i nagnutih izentropa u
troposferi koje naznauju podruje hladne fronte (vidi Dodatak F). Podruje fronte
u prizemlju je sjeverno od Alpa na prvoj od tri slike, na drugoj je iznad Alpa
(vidljivo odvajanje dijela fronte u srednjoj troposferi od prizemne) te na junoj
strani Alpa na treoj slici. Na navedenim slikama uoava se mlazna struja na visini
uvjek ispred fronte.
179
Slika 3.56 Prikaz prizemne sinoptike situacije na podruju Europe u etiri 12-satna uzastopna
termina poev od 2. travnja 1973. godine u 12 GMT. Pune linje predstavljaju izobare izraene u hPa,
dok su tople i hladne fronte oznaene standardnim simbolima. Crtkano je naznaen poloaj
vertikalnih presjeka predoenih na slikama 3.58-3.60. Kvadratii u blizini te crtkane linije ukazuju na
poloaj radiosondanih postaja koje su upotrebljene za izradu vertikalnih presjeka (Buzzi i Tibaldi,
1973; str. 273 i 274).
180
Slika 3.56 Nastavak.
181
Slika 3.57 Analiza geopotencijalnih visina plohe 500 hPa (pune linije) za dva sinoptika termina iz
razdoblja ciklogeneze u zavjetrini Alpa. Visine izobarne plohe izraene su u geopotencijalnim
dekametrima, a termini su naznaeni na slikama (Buzzi i Tibaldi, 1973; str 275).
182
Slika 3.58 Vertikalni presjek du linije A-B sa slike 3.56a koji se odnosi na sinoptiku situaciju od
2. travnja 1973. godine u 12 GMT. Pune linije su izentrope, a crtkane na presjek okomite
komponente vjetra izraene u vorovima (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 277).
Slika 3.59 Vertikalni presjek du linije C-D na slici 3.56b koji se odnosi na sinoptiku situaciju od
3. travnja 1973. godine u 00 GMT. Vidi sliku 3.58 (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 277).
183
Slika 3.60 Vertikalni presjek du linije E-F sa slike 3.56c koji se odnosi na sinoptiku situaciju od
3. travnja 1973. godine u 12 GMT. Vidi takoer sliku 3.58 (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 279).
Dijagnoza polja strujanja, prikazana na slici 3.61, istie utjecaj Alpa na to

polje. Naime, analizom strujanja na izentropskoj plohi 285 K koja je neto ispod
vrha Alpa (izmeu 850 i 650 hPa), uoava se difluentno strujanje na Alpama tj.
razdvajanje strujanja na dvije grane: jednu zapadno i drugu istono od Alpa (slika
3.61a). Posebno se uoava orografski utjecaj na istonoj strani Alpa, gdje je
evidentna anticiklonalna zakrivljenost trajektorija esti zraka. Ova komponenta
strujanja je odgovorna za prodor hladnog zaraka u sjeverni Jadran i dolinu rijeke
Po. Ovakav tip strujanja prepoznatljiv je u mnogim sluajevima alpske ciklogeneze
i moe doprinijeti pojavi bure (relativno hladan vjetar na istonoj obali Jadrana o
kome e biti jo u potpoglavlju 4.6.2). Na slici 3.61b prikazane su trajektorije na
izentropskoj plohi 295 K koja zahvaa topli sektor na prednjoj strani zavjetrinske
ciklone. One se znatno razlikuju od onih na slici 3.61a. Pune linije oznaavaju
prodor hladnog zraka u zapadni Mediteran dok se topliji zrak die iznad hladnog
"klina" koji prodire na istonom rubu Alpa to je opisano prethodno.
184
Dopunski uvid u polje vertikalnih gibanja omoguuje razdioba vertikalnih

brzina na izentroskoj plohi 295 K koja lei na toploj strani prizemnog frontalnog
sloja (vidi slike 3.59 i 3.60). Ta razdioba prikazana je na slici 3.62. Sa slike je
vidljivo da prevladavaju uzlazna gibanja juno od Alpa, a osobito u sjevernoj
Italiji i sjevernom Jadranu. Nef analiza (analiza naoblake) ukazuje na dobro
slaganje razdiobe uzlaznih vertikalnih brzina s razdiobom naoblake juno od Alpa
(slika 3.63).
Pichler i Steinacker (1987) identificiraju dva osnovna tipa alpske zavjetrinske
ciklogeneze prema smjeru visinskog vjetra na podruju Alpa tj. jugozapadni i
sjeverozapadni tip (slika 3.64; vidi Newton and Holopainen, 1990). U prvom se
sluaju visinska dolina giba od zapada prema istoku u prevladavajuoj zapadnoj
makrostruji. Orografski utjecaj je osobito uoljiv ako se visinska dolina sporo
giba. U drugom sluaju, visinski poremeaj putuje u prevladavajuoj sjevernoj
odnosno sjeverozapadnoj visinskoj makrostruji. U oba sluaja dolazi do
deformacije prizemne hladne fronte postojee (primarne) ciklone, kao to je
prikazano na slici 3.64. Na istoj slici je takoer skiciran frontalni sustav
zavjetrinske (sekundarne) ciklone.
Mogunost nastanka ciklonalnih vrtloga mezorazmjera u zavjetrini Alpa i
Dinarida diskutiraju Tuti (1995) i Ivanan-Picek (1998) u svojim doktorskim
disertacijama. One naglaavaju ciklogenetinost na podruju Jadrana koji je esto
u sjeni ciklogenetiki aktivnog enovskog zaljeva. Pri tome, pored klasinih
metoda, koriste rezultate objektivne analize i produkte prognostikih mezomodela.
Slika 3.61 Trajektorije esti zraka na izentropskim plohama za 3. travnja 1973. godine od 00 do 12
GMT. Pune linije oznaavaju silazne trajektorije, a crtkane uzlazne. Izentropske plohe: a) =285 K i
b) =295 K (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 280).
185
Slika 3.62 Prosjene vertikalne brzine na izentropskoj plohi =295 K za 3. travnja 1973. godine od
00 do 12 GMT. Pune linije naznauju uzlazno, a crtkane silazno gibanje. Izolinije su oznaene u
desetinama hPa/12 sati (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 282).
Slika 3.63 Nef-analiza za 3. travnja 1973. godine oko 11 GMT. Svjetlije sjenano podruje
oznaava ravnomjeran oblani pokriva, a jae sjenano podruje oznaava neprekidne oborine.
Podruje isprekidane naoblake nije razmatrano (Buzzi i Tibaldi, 1978; str. 281).
186
Slika 3.64 Shematska ilustracija topografije visinskih ploha za jugozapadni (lijevo) i

sjeverozapadni (desno) tip alpske ciklogeneze. Atmosferske fronte primarne ciklone oznaene su
brojem 1, a sekundarne s brojem 2. Podruja Alpa i Pirineja oznaena su sjenano. (Newton i
Holopainen, 1990; str. 119)
Iako ovdje izneseni rezultati prilino dobro rasvjetljavaju proces ciklogeneze s

june strane Alpa, u stvarnosti se mogu javiti razliite situacije koje je teko
uokviriti u bilo koju ablonu do koje se dolo dosadanjim istraivanjima (vidi
Newton i Holopainen, 1990). Naime, katkad nije jednostavno izdvojiti blokirajui
utjecaj Alpa na ciklogenezu iako on moe biti prisutan, jer postoje i drugi
mehanizmi koji potiu taj proces (baroklinost, diskontinuitet kopno-more, tip
zrane mase itd). S druge strane, treba istai da je promatrano podruje na stazi
ciklona koje dolaze iz razliitih smjerova, na primjer s jugozapada ili juga koje se
mogu ovdje modificirati ili usporiti, a nisu pod utjecajem opisanog blokirajueg
efekta. Bez obzira na uzroke, znaaj ciklona s june strane Alpa, najee
tretiranim kao enovske ciklone, imaju presudan utjecaj na oborinske prilike u
Hrvatskoj osobito u njenom primorskom dijelu (vidi Pandi et al., 1994; Penzar i
Penzar, 1978).
3.5 Povezanost polja temperature, vlanosti, vertikalnih gibanja i oborine

Vani meteoroloki parametri, s praktine toke gledita, jesu polja naoblake i
oborinsko polje tj. koliina oborine koja se izlui u odreenom razdoblju na
jedinicu povrine. Pojava oblaka i oborine usko je vezana za podruja uzlaznih
strujanja koja su pratilac ciklona i atmosferskih fronti, orografskih prepreka kao i
187
konvektivnih procesa. Pri tome je takoer bitna razdioba temperature i vlanosti

zraka. Meusobni odnos navedenih veliina mogue je izraziti analitiki.
Moe se poi od aproksimativne formule za maksimalnu specifinu vlanost
q s zasienog zraka tj.
qs
mv s
md
0.622 es
,
p
(3.93)
gdje je e s tlak vodene pare zasienog zraka, p tlak zraka, mvs masa vodene pare i
md masa suhog zraka (vidi Haltiner, 1971). Diferenciranjem gornje jednadbe po
vremenu dobivamo
1 dq s
1 des
,
q s dt
es dt
p
(3.94)
gdje je = dp / dt . Jedn. (3.94) povezuje vremensku promjenu maksimalne

specifine vlanosti s vremenskom promjenom tlaka vodene pare zasienja i
vertikalnim strujanjem. Clausius-Clapeyronova jednadba povezuje maksimalni
tlak vodene pare zasienog zraka i temperaturu zraka
des
L dT
,
es
Rv T 2
(3.95)
gdje je Rv plinska konstanta za vodenu paru i L latentna toplina isparavanja

(kondenzacije). Za detaljnije objanjenje openitijeg integriranog oblika iste
jednadbe vidi, na primjer, udbenik Bluesteina (1992).
Uvrtavanjem (3.95) u (3.94) nalazimo
1 dq s
L dT
.
q s dt
Rv T 2 dt p
(3.96)
Pretpostavljajui da je kondenzacija rezultat adijabatskog hlaenja zraka, prvi

zakon termodinamike postaje
188
L dq s
dT RT
cp
,
dt
dt
p
(3.97)
gdje je c p specifina toplina zraka uz konstantan tlak i R plinska konstanta za zrak.

Eliminirajui dT / dt izmeu (3.96) i (3.97) slijedi
Fp
dq s q s T LR c p Rv T
,
dt
p c p Rv T 2 q s L2
p
(3.98)
uz
LR c p Rv T
Fp q s T
2
2
c p Rv T q s L
i
= 1 za < 0 i q qs ,
= 0 za 0 ili q qs ,
(3.99)
gdje q oznaava specifinu vlanost zraka. Alternativno, moe se pretpostaviti

neka kritina vrijednost zasienosti (umjesto 100%) ili openito definirati kao
funkciju relativne vlanosti zadanu omjerom q / q s .
Ako se pretpostavi da e se itava kondenzirana koliina vodene pare izluiti u
obliku oborine, moe se napisati jednostavna jednadba koja daje iznos oborine P
po jedininoj povrini u vremenu t tj.
t t
F p
dq s
dzdt
0 dt
t 0 pg dpdt ,
t t
(3.100)
kako je
dp gdz
i
dmvs dq s dmd dq s dV dq s dz .
189
Za izraunavanje gornje veliine P potrebno je odrediti kao funkciju

relativne vlanosti (kao to je ve reeno) i vertikalnu brzinu . Relativna vlanost
se obino mjeri radiosondanim ureajima, a vertikalna brzina izraunava na
temelju mjerenja drugih veliina (vidi Dodatak J). Uz pretpostavku da je relativna
vlanost zraka manje promjenjiva veliina od vertikalnih brzina, lako je uoiti
vanost podruja uzlaznih i silaznih gibanja u atmosferskim sustavima za
formiranje oblaka i oborina. Treba naglasiti razliitu prirodu polja vertikalnih
gibanja u sustavima sinoptikih razmjera, na koje se uglavnom odnose spomenuta
potpoglavlja, od konvektivnih oblaka i oborina koji su posljedica nestabilnosti
atmosfere (Dodatak F) ili prelaska zraka preko orografskih prepreka (potoglavlje
4.6), a koji su obino srednjih ili malih razmjera.
190
DJELOVANJE ATMOSFERSKIH POLJA I SUSTAVA NA VRIJEME
4. DJELOVANJE ATMOSFERSKIH POLJA I SUSTAVA

NA VRIJEME
U prethodnim poglavljima uglavnom su razmatrani odnosi meteorolokih
polja i sustava bez dubljeg osvrta na njihov utjecaj na vrijeme tj. sveukupno stanje
atmosfere na odreenom mjestu, odnosno manifestaciju tog stanja koje se oituje
kroz vremenske elemente: vjetar, temperaturu, vlanost i tlak zraka, naoblaku,
oborine itd. Ovisno o utjecaju jednog ili vie atmosferskih sustava formira se tip
vremena odnosno razdioba gore navedenih meteorolokih elemenata unutar
atmosferskih polja. Tipovi vremena uglavnom se grupiraju u ovisnosti o
atmosferskim sustavima kao to su: zrane mase, atmosferske fronte, bariki
sustavi itd. (vidi Radinovi, 1969).
4.1 Odlike vremena u zranim masama

Zrane mase odlikuju se toplinskim svojstvima, koliinom vlage u njima,
odnosom prema podlozi kao i svojstvima hidrostatike stabilnosti. Uz sline ostale
uvjete stabilnost moe presudno utjecati na vrijeme u zranoj masi. Meutim, to
ovisi o godinjem dobu kao i dobu dana. Tako, u stabilnim zranim masama
tijekom ljeta prevladava vedro vrijeme dok u zimskim danima, osobito na kopnu i
nou, moe prevladavati maglovito ili oblano vrijeme (obino slojasti oblaci). Na
uspostavljanje stabilne stratifikacije utjee nono hlaenje podloge (najee
kopnene), osobito u sluaju snijega na tlu. Pri tome se obino pri tlu formira
relativno hladniji sloj tj. uspostavlja temperaturna inverzija24. Tako se u sredinjoj
Aziji za vrijeme zimskih mjeseci mogu formirati hladni slojevi zraka (do -70 C),
debljine do 2 km. Na taj se nain sjeverni pol hladnoe nalazi u tom podruju, koje
je hladnije od Arktika.
U nestabilnim zranim masama, uz povoljne toplinske uvjete i odgovarajuu
vlanost, moe doi do razvoja konvektivnih oblaka (tzv. oblaka vertikalnog
razvoja) tj. grmljavinskih nepogoda. Ovaj razvoj obino nastaje u popodnevnim
satima tijekom toplog dijela godine (u tropima itavu godinu) dok za vrijeme noi
dolazi do stabilizacije vremena. Openito toplija podloga podrava kovektivni
razvoj. Ljeti je to kopnena povrina, a zimi vodena.
24
Pod nazivom inverzije (obrata) u meteorologiji podrazumijeva se takva promjena s visinom nekog
atmosferskog svojstva, najee temperature zraka, kakva nije uobiajena. Temperaturnu inverziju, na primjer,
predstavlja porast temperature zraka s visinom. Ovaj termin spominjan je u udbeniku i ranije.
191
Karakteristike zrane mase ovise o njihovom izvoritu. Arktika zrana masa

nastaje u podruju polarnog kruga (iznad 70 g..). Ona obino donosi dobru
vidljivost (25-50 km). Ako je maritimnog karaktera, njen nailazak na kopno
tijekom ljeta popraen je grmljavinskim olujama, a ako je s kopna rijetko izaziva
oborine (razvijaju se samo cumulusi). Za vrijeme zime, maritimna arktika masa
donosi oborine samo du morskih obala, a kontinentalna vedro i veoma hladno
vrijeme uz izrazito malu vlanost zraka. Podruje formiranja zrane mase
umjerenih irina je od 50-70 ljeti i 45-65 zimi. Tradicionalno se naziva i
polarnom zranom masom iako to nije opravdano. Ovisno o podlozi na kojoj se
dulje zadravala te smjeru vjetra, moe biti maritimna ili kontinentalna, topla ili
hladna. Temperatura maritimne zrane mase navedenih irina tijekom zime je
razmjerno visoka, a kontinentalne veoma niska te praena inverzijom, ponekad
nia nego u arktikim zranim masama, osobito u prizemnom sloju (primjer je
spomenuto hlaenje u sredinjoj Aziji). Ljeti je donekle suprotno stanje. Naime,
tada su maritimne zrane mase umjerenih irina razmjerno hladnije od
kontinentalnih koje su toplije u prizemnom sloju nego na visini. Maritimne zrane
mase navedenih irina nailaskom nad kopno tijekom ljeta izazivaju oborine, a u
kontinentalnim masama istih irina prevladava vedro vrijeme. Podruje formiranja
maritimnih tropskih zranih masa na sjevernoj polutki je unutar suptropskog
pojasa Sjevernog Atlantika i Tihog oceana. Tijekom zime one najee dolaze u
Europu zapadnim vjetrovima iz podruja Azora ili Sredozemlja. Ova masa ima
relativno visoku temperaturu i vlanost. U njoj ili prevladavaju slojasti oblaci ili
izmaglica, a vidljivost je openito slaba. Kontinentalni tropski zrak formira se
iznad kontinentalnih dijelova suptropskog pojasa u slabo pokretnim anticiklonama
kao i podrujima snienog tlaka. To je relativno najtoplija zrana masa koja
dospijeva na europski kontinent. Premjetanjem ove mase prema sjeveru,
uglavnom tijekom ljeta, dolazi do razvoja grmljavinskih oluja. Vidljivost je u njoj
smanjena zbog zadravanja iznad pjeanih pustinja pa eventualne oborine iz nje
sadre estice praine ili pijeska. U tom sluaju govori se o "blatnoj" kii ili
snijegu. Katkad ti sastojci mogu biti crvenkaste boje pa se spominje termin
"krvava" kia ili snijeg. Sam naziv "tropska" ne odgovara geografskom poloaju
izvorita. Tipini izvorini poloaji opisanih zranih masa, a koje dospijevaju do
Europe, prikazani su na slici 4.1.
U tropskom pojasu formiraju se tzv. ekvatorijalne zrane mase koje su
veinom bogate vlagom, to pogoduje svakodnevnom razvoju konvektivnih oblaka
praenih grmljavinom i pljuskovima kie. Meutim, te mase najee se
zadravaju unutar tropskog pojasa zbog slabo razvijenih horizontalnih strujanja.
Vertikalnim strujanjem prenose se znaajne koliine vlage i topline u vie slojeve
atmosfere gdje se onda dalje prenose prema viim geografskim irinama.
192
Slika 4.1 Izvorita zranih masa za Europu: arktiku (A), polarnu ili umjerenih irina (P) i tropsku
(T). Prefiksi m i k oznaavaju maritimni odnosno kontinentalni karakter zrane mase (Plazini, 1985;
str. 454).
4.2 Temperaturna inverzija i njen utjecaj na vrijeme

Porast temperature zraka s visinom naziva se inverzijom ili obratom, to je
takoer ve vie puta spomenuto. Najee se javlja u prizemnom atmosferskom
sloju za vrijeme noi, osobito zimi. Povoljni su uvjeti za stvaranje inverzije ako je
tlo pokriveno snijegom, u zatvorenim kotlinama i dolinama, za vedra i tiha
vremena u anticiklonama. Pod utjecajem toplinskog zraenja zrak se na obroncima
hladi i kao specifino tei od okolnog klizi u dolinu (kotlinu). Isti tip hlaenja
zahvaa prizemni sloj zraka u ravnicama, gdje se topliji zrak prenosi u vie slojeve
koji postaju sve topliji i specifino laki od prizemnih. (vidi Plazini, 1985).
Shematski prikaz tipine razdiobe temperature zraka s visinom za vrijeme mirnog i
vedrog dana odnosno noi izloen je na slici 4.2.
Sloj atmosfere u kojem temperatura raste visinom naziva se inverzioni sloj
koji je omeen donjom (osnovom) i gornjom granicom (vrhom) inverzije. Svaka
inverzija je odreena visinom donje granice iznad Zemljine povrine, debljinom
inverzionog sloja tj. razlikom visine gornje i donje granice te intenzitetom.
Posljednje definira omjer razlike temperature na gornjoj i donjoj granici i debljine
inverzionog sloja tj. vertikalni temperaturni gradijent (stopa promjene
temperature visinom ili vertikalna temperaturna stopa definira se kao negativni
vertikalni temperaturni gradijent; vidi Dodatak F).
193
Inverzioni slojevi imaju jako stabilnu stratifikaciju i ine prepreku uzlaznom

gibanju pa se inverzije nazivaju i zadravajuim slojem. Pretpostavimo da
prizemni sloj ima stopu promjene temperature visinom veu od suhoadijabatske
( a ; vidi sliku 4.3 i Dodatak F). Iako je taj sloj, po definiciji, apsolutno
nestabilan, nakon dolaska esti zraka u inverzioni sloj gdje je vertikalni
temperaturni gradijent pozitivan, est zraka uskoro postaje hladnija od okolnog i
kao gua i tea vraa se prema dolje.
Slika 4.2 Shematski prikaz razdiobe temperature zraka s visinom: a) danju i b) nou (Plazini, 1985;
str. 447).
Slika 4.3 Blokirajui inverzioni sloj. Deblja puna crta predstavlja suhu adijabatu, a tanja krivulju
razdiobe temperature visinom. Donja crtkana linija predstavlja poetak inverzionog sloja, a druga
visinu na kojoj se sjeku dvije krivulje stanja (Plazini, 1985; str. 447).
194
Prema visini donje granice, inverzije se dijele na prizemne i visinske

(izdignute). Daljnja njihova podjela zasniva se na uzrocima postanka. Tako se
prizemne inverzije dijele na radijacijske i advektivne.
Radijacijske inverzije nastaju uslijed ohlaivanja prizemnog atmosferskog
sloja koji je u neposrednom kontaktu s povrinom tla, koja se hladi dugovalnim
(toplinskim) zraenjem, kao to je ve reeno (vidi sliku 4.2; krivulja stanja
oznaena s b). Najee se ovakve inverzije javljaju tijekom vedrih i mirnih noi,
osobito zimi. U tijeku ljetnih noi radijacijske inverzije poinju se formirati jo u
veernjim satima. Pojaavaju se tijekom noi dostiui maksimum pred izlazak
Sunca. One se meutim brzo "razbijaju" nakon izlaska Sunca zbog zagrijavanja i
turbulencije pri emu se privremeno pretvaraju u visinske inverzije. Tijekom zime
pak, stvaranje prizemne inverzije moe trajati i vie dana, ali i njihova trajnost je
najee viednevna. Kao to je ve reeno, za stvaranje inverzije najpogodnija su
podruja brdskih ili planinskih udolina i kotlina gdje su one ee i dugotrajnije
nego drugdje. Debljina prizemnog inverzionog sloja moe biti preko 500 metara.
Za radijacijskog hlaenja moe doi do formiranja magle ako je zrak dovoljno
vlaan da doe do njegovog zasienja. Osim toga, ako je hlaenje dugotrajno,
moe doi do pojave ekstremno niskih temperatura, osobito ako je snijeg na tlu za
vrijeme zime. Uzevi u obzir nedostatak sijanja Sunca (i zbog magle), lako je
zakljuiti da takvo vrijeme moe biti neugodno hladno i zahtjevno u odnosu na
potronju energije za grijanje stambenih i radnih prostora.
Advektivne prizemne inverzije nastaju prilikom premjetanja toplijeg zraka
nad hladniju podlogu. Takve inverzije se katkad nazivaju i snjenim ili proljetnim,
jer su tada najee. Naime, u to doba mogue je oekivati nailazak toplijeg zraka
nad snijegom pokriveno tlo. Pri tome, iz prizemnog sloja zraka troi se toplina na
topljenje snijega pa zrak poprimi temperatru blisku nitici, dok u viim slojevima
ona treba biti via da bi bila inverzija.
Visinske inverzije se dijele na: inverzije turbulencije, dinamike inverzije,
inverzije sputanja i frontalne inverzije.
Inverzije turbulencije nastaju na visini od nekoliko stotina metara iznad
Zemljine povrine, odmah iznad prizemnog sloja trenja koji je karakteriziran
jakom turbulencijom. Turbulencijom se naime, esti zraka diu ili sputaju. Pri
prvom procesu se adijabatski hlade, a pri drugom zagrijavaju. Na taj nain u
turbulentnom sloju mogu nastati veliki negativni vertikalni temperaturni gradijenti
bliski gradijentima suhoadijabatskog hlaenja. Na slici 4.4 linija AB je krivulja
stanja prije pojave turbulencije, a linija EF je krivulja stanja nakon pojave
turbulencije u prizemnom sloju. Iznad tog sloja pretpostavlja se naglo smanjenje
turbulencije gdje krivulja FD predstavlja krivulju stanja koja ukazuje na pojavu
inverzije u tom sloju. Debljina ovakve inverzije nije velika (nekoliko desetaka
metara). Meutim, u ovu kategoriju uvjetno se moe ubrojiti "ostatak" prizemne
inverzije na visini koja se obino poima "razbijati" od tla takoer procesom
195
turbulecije i zagrijavanjem. Katkad taj proces moe "prestati" na nekoj visini,

zbog nedovoljnog zagrijavanja na primjer, pa ostatak prizemne inverzije na visini
moe i dalje egzistirati. Pri tome je mogue razbijanje magle u prizemnom sloju,
ali ne i u inverzionom, gdje moe postojati "izdignuta" magla odnosno slojasti
oblak (stratus).
Slika 4.4 Ilustracija nastanka inverzije turbulencije (vidi tekst), (Plazini, 1985; str. 449).
Dinamike inverzije se javljaju u podrujima "mlaznih struja" tj. u podrujima

poveanih brzina vjetra s izraenim vertikalnim smicanjem. Naime, ako
pretpostavimo da su brzine vjetra V1 i V2 znatno manje od one na osi mlazne struje
Vmax , dolazi do silaznog vrtlonog gibanja iznad te osi i do uzlaznog ispod nje. Pri
sputanju zrak se adijabatski grije, a pri dizanju hladi. Pri tome se javlja inverzija u
okolini osi mlazne struje (slika 4.5).
Inverzije sputanja nastaju u podrujima iznad kojih je visoki atmosferski tlak
(anticiklona). Pod utjecajem silaznih zranih strujanja, koja su prisutna u takvim
situacijama, est zraka je izvrgnuta procesu sabijanja u vertikalnom i irenja u
horizontalnom smjeru (pretpostavka je da se vertikalne brzine sputanja smanjuju
u smjeru tla). Svakih 100 metara sputanja temperatura esti zraka povea se za
196
priblino 1C. Proces stvaranja inverzije sputanja ilustriran je na slici 4.6. Na

odreenoj visini, neka promatrani sloj zraka, na primjer, ima debljinu 600 m te
temperaturu -10C na gornjoj i -7C na donjoj granici. Neka je vertikalna
temperaturna stopa u ovom sloju =0.5C/100m. Pri sputanju se ovaj sloj stanjuje
i iri u horizontalnom smjeru. Dok se njegova donja granica spusti za 900 m,
gornja se spusti za 1300 m, pa njegova debljina iznosi 200 m. Gornja granica pak,
sada ima temperaturu 3C, a donja 2C, to znai da je vertikalna temperaturna
stopa u tom sloju =-0.5C/100m, to znai da je u ovom sloju nastala inverzija.
Anticiklonalne ili inverzije sputanja zahvaaju ira podruja i traju vie dana. U
njima, u veini sluajeva dolazi do formiranja slojastih oblaka (stratusa) kako
sputajui zrak dolazi u relativno hladnije slojeve zraka. Dakle, u takvim
situacijama osobito zimi prevladava oblano i tmurno vrijeme, ali ne mora biti i
suvie hladno.
Slika 4.5 Ilustracija nastanka dinamike inverzije. Crtkana linija predstavlja krivulju stratifikacije
atmosfere prije nastanka inverzije, a puna tanka linija je odgovarajua krivulja stratifikacije nakon
nastanka inverzije. Debela strelica oznaava primarno strujanje na osi mlazne struje, a tanje strelice
isto strujanje iznad odnosno ispod te osi. Manje strelice oznaavaju vrtlone struje (sekundarno
strujanje), (Plazini, 1985; str. 450).
Frontalne inverzije nastaju u frontalnoj zoni, a frontalna zona je, kako je ve

reeno, prijelazna zona izmeu hladnog i toplog zraka. Ovdje se opaaju nagle
promjene vertikalnog gradijenta temperature koji ukazuje na postojanje izotermije
197
(temperatura konstantna s visinom) ili inverzije. Visina donje granice ove inverzije
ovisi o njenoj udaljenosti od fronte u prizemlju tj. ona se poveava s udaljenosti od
prizemne fronte. Na slici 4.7 ilustrirane su frontalne inverzije na toploj i hladnoj
fronti. Hladniji zrak uvijek lei ispod toplijeg. Prijelazni sloj lei pod odreenim
kutem iznad frontalne plohe. On se oituje promjenom vertikalnog temperaturnog
gradijenta.
Slika 4.6 Anticiklonalne ili inverzije sputanja (vidi tekst), (Plazini, 1985; str. 450).
Saeto, sve inverzije imaju veliki utjecaj na razvoj mnogih atmosferskih

procesa i pojava. Kao to je navedeno, utjeu na formiranje magle i slojastih
oblaka. One spreavaju razvoj konvektivnih strujanja pa se inverzioni slojevi
nazivaju blokirajuim slojevima. Takvo blokiranje (naziva se i poklopcem), moe
katkad poticajno djelovati na razvoj intenzivnih konvektivnih nepogoda ako
konvektivne struje uspiju probiti tu blokadu na pojedinim mjestima. U tom sluaju
vei dio konvektivne energije usmjeri sa na ui prostor pa se tako intenzivira
vertikalna struja (vidi Bluestein, 1993).
198
Slika 4.7 Ilustracija frontalne inverzije. Izlomljene vertikalne linije predstavljaju krivulje stanja, a
zakrivljene frontalne plohe. Pune strelice oznaavaju smjer gibanja hladnog, a nepopunjene toplog
zraka (Plazini, 1985; str. 451).
Na podruju velikih izvora oneienja zraka, inverzije ine pogodne uvjete za

velike koncentracije zagaenosti zraka u prizemnom atmosferskom sloju koje
mogu biti opasne za ivotnu sredinu. Zbog smanjenja vidljivosti utjeu na sve vrste
prometa.
4.3 Vrijeme u podruju atmosferskih fronti

Atmosferske fronte imaju jako izraen utjecaj na vrijeme. Na njima dolazi do
nagle promjene smjera vjetra i temperature zraka, potiu razvoj oblaka te
izluivanje oborina. Meutim, taj utjecaj nije uvjek isti. On ovisi o vrsti fronte,
njenom intenzitetu, svojstvima zranih masa, pa ak i o brzini njihovog gibanja.
Ovdje e se razmotriti razlike u vremenu uglavnom u ovisnosti o vrsti fronte
(topla, hladna ili fronta okluzije).
Topla fronta je najizrazitija u podruju ciklona i to u njenom poetnom stadiju
razvoja. Vrijeme u okolini tople fronte je uvjetovano dizanjem zraka na frontalnoj
plohi (slika 4.8a). Karakter i intenzitet oblanog sustava ovisi o vlanosti zraka kao
i karakteru njegovog vertikalnog dizanja. To dizanje nadalje ovisi o razlici brzine
gibanja tople i hladne zrane mase. Ve na udaljenosti 1000 km od prizemne
fronte javljaju se visoki oblaci Cirrusi (Ci), Cirrocumulusi (Cc), Cirrostratusi (Cs)
199
te nakon toga Altostratusi (As) iz kojih pokatkad pada i kia. Zatim slijedi srednji
oblak Nimbostratus (Ns) te napokon Stratus fractus (St fra) i Cumulus fractus (Cu
fra). Kina zona poinje na udaljenosti 200-400 km ispred fronte, a ljeti je ua
nego zimi. Prema empirikim istraivanjima, oborine su veinom najjae na liniji
maksimalnog pada tlaka zraka u blizini same fronte jer su tamo uzlazne brzine
najvee. Ako je zrak hidrostatiki nestabilan moe doi do razvoja Cumulonimbusa (Cb) kao to se vidi sa slike 4.8b. Tijekom ljetnog dana, ako je naoblaka
razbijena, ispred tople fronte moe doi do zagrijavanja u prizemnom sloju
atmosfere gdje se fronta rasplinjuje, dok na visini jo postoji. Na taj nain nastaje
topla maskirana fronta. Topla fronta moe proi nezapaeno u prizemlju tijekom
zime kada ne uspije razbiti inverzioni sloj.
Slika 4.8 Vrijeme u podruju stabilne (a) i nestabilne (b) tople fronte skicirano na vertikalnom
presjeku (Devuyst, 1972; str. 90 i 91).
Karakter vremena u podruju hladne fronte takoer ovisi o brzini njenog

gibanja. S tim u vezi razlikuju se sporije fronte prvog reda, koje se javljaju blie
centru mladih ciklona, i bre drugog reda koje se javljaju na periferiji ciklone.
200
Kod prvih oblaci As i Ns su slojastog karaktera iza same fronte, a njihov je razvoj
djelomino uvjetovan dizanjem toplijeg i vlanijeg zraka iznad klina hladnijeg
zraka. Odreenu ulogu takoer igra i stabilnost toplijeg zraka. Katkad se zato
mogu razviti i Cumulonimbusi (Cb) (slika 4.9a).
Slika 4.9 Shematski prikaz hladne fronte na vertkalnom presjeku: a) prvog reda i b) drugog reda
(Devuyst, 1972; str. 91).
Hladna fronta drugog reda javlja se u podrujima velikih horizontalnih

gradijenata tlaka tj. tamo gdje su brzine njenog premjetanja velike. Oblani se
sustav u tom sluaju razvija ispred fronte (slika 4.9b). Glavni oblaci su Cb. irina
oborinske zone je nekoliko desetaka kilometara. S obzirom na rijetku mreu
postaja motrenja, hladna fronta moe izgledati razbijena. U sluaju vlanijih
201
zranih masa oborinska zona moe dosei irinu nekoliko stotina kilometara (200300 km), ali u sluaju relativno suhih i stabilnih zranih masa oborina moe i
izostati. Karakteristike vremena na hladnoj fronti ovise o godinjem dobu odnosno
dobu dana. Tako, zimi su slabije razvijeni Cb i ne prelaze visinu od 4 km. Osim
toga ispred fronte zimi moe doi do intenzivnog prizemnog radijacijskog hlaenja
ako je naoblaka razbijena pa nastaje maskirana hladna fronta koja se moe uoiti
samo na viim nivoima. U toplijoj polovini godine hladne fronte su obino dobro
izraene. Kada hladnija i vlanija zrana masa naie iznad toplijeg kontinenta
nastaje jak razvoj Cb koji dosee visinu tropopauze. esto se javljaju nestabilnosti
iza hladne fronte. Ta podruja se nazivaju sekundarnim hladnim frontama.
Okludirana fronta predstavlja sloenu tvorevinu hladne i tople fronte. S tim u
vezi pokazuje karakteristike vremena vezane za njih. Ipak, razlikuju se okluzije
tipa tople i tipa hladne fronte. Treba rei da se hladni tip javlja ee ljeti, a topli
zimi zbog radijacijskog grijanja odnosno hlaenja podloge u poduju zrane mase
koja je bila ispred tople fronte (slika 4.10). Openito su na fronti okluzije oborine
slabije nego kod "obine" fronte. Treba, meutim, istai i dnevnu ovisnost njenog
intenziteta posebno tijekom ljeta. Naime, dnevno zagrijavanje moe intezivirati
oborine na okluziji do olujnih razmjera.
Slika 4.10 Okluzija na vertikalnom presjeku: a) tipa tople fronte i b) tipa hladne fronte (Devuyst,
1972; str. 91 i 92).
202
4.4 Olujne pruge i vrijeme

U zadnjih nekoliko desetljea uveden je novi pojam u sinoptiku meteorologiju: olujna pruga (pruga maha ili pruga nestabilnosti; eng. squall line).
Slika 4.11 Ilustracija pruge nestabilnosti na panoramskom radarskom zaslonu. Mrea linija
predstavlja koordinate daljine na zaslonu , a crno obojana podruja oznaavaju poloaj oblaka (prema
publikaciji iz 1949. godine meteoroloke slube Sjedinjenih amerikih drava; Radinovi, 1969; str.
289).
Naime, analize radarskih zaslona ukazuju na tendenciju postrojavanja vremenskih

nepogoda du linija pojaanog vjetra na manjim visinama u odsutnosti fronte
(slika 4.11). Na tom podruju, dakle, mogu se javiti pojaani vjetrovi praeni
pljuskovima kie, tuom i grmljavinom, a ponekad se javljaju pijavice i tornada
(vidi Radinovi, 1969; Ray, 1986).
Linije nestabilnosti se najee pojavljuju nekoliko desetaka kilometara ispred
hladnih fronti tj. u toplom sektoru ciklone. Katkad se one nazivaju i
pseudofrontama. Povremeno se javljaju i iza hladne fronte (sekundarna hladna
fronta) ili ispred tople fronte osobito ljeti. Njihovom razvoju pogoduju podruja
turbulencije i konvekcije irih razmjera (vidi Ray, 1986).
4.5 Vrijeme u podruju barikih cirkulacijskih sustava

Ako se izostave orografski i drugi lokalni utjecaji onda se vrijeme u barikim
cirkulacijskim sustavima moe prikazati kao funkcija njihove dinamike i
203
termodinamike strukture. Pri tom treba uvaiti odreene podtipove tih sustava s
obzirom na vrijeme.
4.5.1 Vrijeme u ciklonama i ciklonima

S obzirom na vrijeme najvanije su ciklone budui da su s njima povezane i
fronte. Osim toga to su podruja uzlaznih strujanja sinoptikih razmjera odnosno
one su konvergentna podruja to pogoduje frontogenezi (vidi poglavlje 3).
Tipine vremenske prilike u ciklonama ilustrirane su na slici 4.12. Na njoj se
razlikuju tri osnovne zone: prednji i sredinji (ispred tople fronte i oko sredita
ciklone) te stranji hladni sektor (iza hladne fronte) i topli sektor (izmeu fronti).
Vertikalni presjek ciklone na njenom "junom" dijelu (oznaka I na slici 4.12)
ukazuje na dominatan utjecaj fronta na vrijeme u tom dijelu ciklone. Intenzitet
oborine ovisi o vlanosti zraka i njegovoj stabilnosti. U meufrontalnom prostoru
tj. toplom sektoru moe biti ak i vedro vrijeme ako je zrak suh. Inae, obino
prevladavaju slojasti oblaci sa slabim oborinama, pokatkad s maglom ili
sumaglicom. Ponekad, uz pojaana vertikalna strujanja i nestabilnu zranu masu,
moe doi i do razvoja grmljavinskih oblaka. Vrijeme u podruju fronta opisano je
u prethodnim potpoglavljima. Na drugom vertikalnom presjeku (oznaka II na slici
4.12) koji prolazi "sjevernim" podrujem navedene ciklone, prevladava relativno
homogeno oborinsko vrijeme.
U cikloni s okluzijom (hladna fronta sustigla toplu) ne postoji topli sektor pa
se moe govoriti o samo dvije zone: prednjoj i stranjoj (topli zrak je istisnut
uvis). Postoje odreene slinosti vremena u cikloni s okluzijom i vremena u mladoj
cikloni.
Treba naglasiti posebnosti vremena u tropskom ciklonu. Naime, u njemu
postoje dva podruja (zone): prvo (oko ciklone) je kruna zona oko centra i drugo
je prstenasti ostatak do periferije. Promjer prve zone je do 30 km. U njoj je vjetar
slab i oblaci razbijeni. U drugoj pak zoni brzine su vjetra olujne kao i jak intenzitet
oborina. Prema avionskim mjerenjima iz 1958. godine odreena su strujanja u
tropskoj cikloni Kleo (Slika 4.13a). Zabiljeena je maksimalna brzina vjetra od 45
m/s. Prolazak tropskih ciklona uvjetuje stvaranje visokih morskih valova (do 15 m)
osobito u blizini obale gdje je more plie. Na slici 4.13b prikazana je razdioba
temperature zraka na vertikalnom presjeku kroz tropski ciklon. S te slike je
vidljivo da je temperatura zraka vea od okolne u sredinjem dijelu ciklona, a
neto nia od navedenog prosjeka na periferiji.
Razvoj satelitske meteorologije znatno je pridonio prouavanju tropskih
ciklona (vidi Anthes, 1982). Praenje njihovog gibanja (oko 20-40 km/h tj. kao
globalna strujanja u tom podruju; Houghton, 1985) u znatnoj mjeri doprinosi
sigurnosti plovidbe na moru i moe pomoi u ublaavanju tetnih posljedica pri
nailasku tropskog ciklona na naseljena podruja (slika 4.14).
204
Slika 4.12 Vrijeme u cikloni prema izvornom konceptualnom modelu J. Bjerknesa i Solberga. Na
prizemnom "horizontalnom presjeku" u sredini zatvorene linije predstavljaju izobare, podruja pada i
rasta tlaka odvojena su crtkanim linijama, sjenani dio je podruje kompaktnih oblaka i oborina, a
ostale oznake su standardne. Strelica u sredini oznaava smjer gibanja ciklone. Na donjem dijelu slike
prikazan je vertikalni presjek ciklone du linije oznaene s "I" na horizontalnom presjeku, a na
gornjem du linije "II" (Zverev, 1977; str. 242).
205
Slika 4.13 Vertikalni presjek tropskog ciklona Kleo iz 1958. godine s prikazom polja: a) brzine
vjetra i b) odstupanja temperature od okolne (prema publikaciji iz 1965. godine Sredinjeg instituta
za prognoze iz Lenjingrada; Radinovi, 1969: str. 298)
4.5.2 Vrijeme u anticiklonama

Vrijeme u anticikloni odreeno je prije svega silaznim gibanjima osobito u
blizini njenog centra to je suprotno stanju u ciklonama. Navedeno silazno gibanje
pridonosi stvaranju inverzije (inverzije sputanja) koja je u zimskim mjesecima
206
najee praena slojastim oblacima. U blizini centra, uz zimsko vedro vrijeme,

zbog jakog hlaenja u prizemlju moe doi do velikog snienja temperature tj.
razvoja prizemne inverzije koja moe biti praena maglom (Sibirska anticiklona).
Slika 4.14 Satelitski snimak tropskog ciklona "Georges" na istonoj obali SAD-a iz rujna 1998.
godine.
Tijekom ljeta pak, u okolini sredita anticiklone prevladava vedro vrijeme.

Naime, iako se centar jako grije, subscidencija ne dozvoljava razvoj konvektivnih
oblaka. Zagrijavanju doprinosi spomenuto silazno gibanje kao i topla advekcija na
zapadnoj strani. Divergentna gibanja u niim slojevima anticiklone su frontolitika
i ne dozvoljavaju stvaranje atmosferskih fronta.
Vrijeme u anticikloni ovisi o tome da li je ona stacionarna ili pokretna, da li se
nalazi u okruenju ciklonalnih odnosno frontalnih sustava, o strani svijeta
anticiklone. Pokretne anticiklone nazivaju se i prateim, jer najee prate cikone
u familijama. U tom sluaju vrijeme u perifernim dijelovima anticiklone je slino
onom u rubnim djelovima susjedne ciklone (susjednih ciklona). Nepokretne ili
stacionarne anticiklone su obino dugotrajne, dobro razvijene i djeluju blokirajue
na prolazak ciklonalnih poremeaja, koji ih najee obilaze u smjeru kazaljke na
satu. To potie istovrsno strujanje u anicikloni. Anticiklona ovog tipa je Azorska
anticiklona koja sprjeava ciklonalne prodore prema Sredozemlju osobito za
vrijeme ljeta. Slian efekt proizvode Europska i Sibirska anticiklona, koje
207
povremeno sprjeavaju prolazak ciklona preko europsko-azijskog kopna osobito za

vrijeme zimskih mjeseci.
Slika 4.15 Sinoptika situacija iznad europskog podruja za 6. oujka 1964. godine. Primjerom se
ilustrira sluaj dovoenja vlanog zraka u srednjoeuropski dio jake Europske anticiklone, putem
ciklone iz Sredozemlja (Radinovi, 1969: str. 300).
Na zapadnoj je strani anticiklone obino topla advekcija s juga, a na istonoj

hladna sa sjevera. Stoga su pojave magle ee na zapadanoj nego na istonoj
strani anticiklone. Advekcija relativno toplog i vlanog zraka na visni moe
dovesti do stvaranja slojastih ili slojasto-kumuliformnih oblaka, a u rubnom
prizemlju do stavranja magle.
Na junoj strani anticiklone vrijeme moe biti pod utjecajem ciklona koje su
junije od nje. Tako, tijekom zime nerijetko dolazi do snjenih oborina u takvim
situacijama (slika 4.15). Meutim, zbog slabo izraenog frontalnog djelovanja
208
oborine unutar anticiklone imaju karakter onih u zranim masama kada atmosferski sustavi nisu razvijeni.
4.5.3 Utjecaj mlazne struje na vrijeme

Mlazna struja se odlikuje velikim brzinama i smicanjima vjetra (slika 4.16).
Stoga prema baroklinoj teoriji ciklogeneze (potpoglavlje 3.4.7.2) ona utjee na
razvoj ciklona i anticikona ovisno o strukturi vjetra u njoj. To se djelovanje
obavlja prijenosom vrtlonosti iz okoline mlazne struje u susjedne slojeve. to se
tie vremena, najizraeniji utjecaj u samoj okolini mlazne struje manifestira se
kroz naoblaku. To je osobito sluaj kad su mlazne struje vezane s frontalnim
Slika 4.16 Razdioba brzine vjetra (tanke pune crte) i naoblake (sjenano) na vertikalnom presjeku
mlazne struje. Os mlazne struje je na presjecitu crtkanih linija. Deblje crte predstavljaju plohe
diskontinuiteta (tropopauze gore i frontalne zone dolje), (prema publikaciji iz 1965. godine
Sredinjeg instituta za prognoze iz Lenjingrada; Radinovi, 1969 str. 303)
209
sustavom. Nekad se mogu formirati vrpasti oblaci, paralelni struji, obino s desne
strane osi mlazne struje. Slojasti oblaci se javljaju na prednjoj strani visinskog
grebena ili stranjoj strani doline. U gornjoj troposferi oblaci su obino lijevo od
osi struje. Horizontalne dimenzije oblaka doseu vie tisua kilometara u smjeru
osi struje, a vertikalne nekoliko kilometara. Najei su oblaci: Ci, Cc i Ac.
4.6 Orografski utjecaji na vrijeme

Ve je bilo govora o utjecaju orografije na atmosfereske sustave kao to je
deformacija frontalnog sustava i zavjetrinska ciklogeneza (potpoglavlja 3.2.2.6 i
3.4.8). Navedeni utjecaji su veih (sinoptikih) prostornih razmjera. Meutim
utjecaj orografije manjih razmjera (mezo ili malih razmjera) na lokalno vrijeme
moe takoer biti signifikantan. Prije svega taj se utjecaj manifestira kroz
prostornu razdiobu zraenja (Sunevog - kratkovalnog i Zemljinog - dugovalnog) i
modifikaciju polja strujanja. Ovo nadalje ponajvie uzrokuje modifikaciju polja
temperature, naoblake i oborina na regionalnoj i lokalnoj ljestvici.
4.6.1 Orografska modifikacija globalnog Sunevog zraenja

Whiteman (1990) pokazuje da rezultantno zraenje u velikoj mjeri ovisi o
direktnom odnosno globalnom Sunevom zraenju (difuzno kratkovalno zraenje
ima mali doprinos u odnosu na direktno). Ono je pak, jako ovisno o izloenosti
terena tom Sunevom zraenju to ovisi o orografskim karakteristikama krajolika.
Jedna od tih karakteristika je nagib terena prema horizontali, a druga njegova
orijentacija u odnosu na strane svijeta tj. azimut. Navedeni autor promatra
razdiobu dnevnog globalnog zraenja u orografski razvijenom podruju Colorada
(SAD) za vedra vremena (slika 4.17). Kao to se vidi sa slike 4.17a, rije je o
dolini poloenoj u smjeru SE-NW pa se moe govoriti o sjeveroistonoj odnosno
jugozapadnoj strani doline. Na prvoj Sunce veinom kasnije izlazi nego na drugoj
(slika 17b), kao to je sluaj i sa zalaskom Sunca (slika 17c). Nagib terena je slian
na objema stranama (slika 17d), dok se azimuti signifikantno razlikuju (slika 17e).
Sjeveroistona strana prima veu koliinu Suneva zraenja nego jugozapadna
(slika 4.17h). To je posljedica povoljnijeg nagiba i orijentacije sjeveroistone
strane doline u odnosu na smjer pada Suevih zraka, nego to je sluaj s
jugozapadnom stranom. Drugim rijeima, Suneve zrake padaju na nju pod veim
210
Slika 4.17 Ilustracija promjene globalnog Sunevog zraenja u orografski razvijenoj Brush Creek
(Colorado) dolini (Blumen, 1990; str. 18 i 19).
211
Slika 4.17 Nastavak.
212
kutem nego na suprotnoj strani doline, uz dulje sijanje. Izuzetak ine jutarnji sati,
kada je globalno zraenje izraenije na jugozapadnoj nego sjeveroistonoj strani
(slika 4.17f). Predveer pak, globalno zraenje na jugozapadnoj strani je
zanemarivo u odnosu na ono na sjeveroistonoj (slika 4.17g).
Razdioba zraenja direktno se odraava na lokalnu temperaturu tla, a time i
temperaturu zraka u sloju uz tlo osobito u sluaju mirna vremena. To nadalje
utjee na vlanost tla i zraka odnosno na vrijeme u mikrorazmjerima tj. mikroklimu.
4.6.2 Utjecaj orografije na polje strujanja

Dva su osnovna mehanizma preko kojih orografija modificira postojee ili
inicira novo strujanje zraka. Prvi je termalno i drugi "mehaniko" djelovanje. Ove
utjecaje je teko razluiti premda se prvi utjecaj vie manifestira na strujanju
lokalnih razmjera, a drugi na strujanju sinoptikih razmjera.
Razmotrimo ukratko prvi sluaj tj. termalnim mehanizmom inicirano strujanje
u orografski razvijenom krajobrazu. U literaturi se razlikuju dva tipa ovog
strujanja: vjetar obronka i dolinski vjetar. Prvi je posljedica razlike u temperaturi
(gustoi) sloja zraka uz obronak i onog u slobodnoj atmosferi na istoj visini
odnosno sile uzgona koja se pri tome javlja, dok je drugi uzrokovan razlikom u
temperaturi zraka unutar nagnute doline odnosno gradijentom tlaka koji je
proizveden tom temperaturnom razlikom. Za vrijeme vedrog dana zrak struji uz
obronak (dolinu), a nou niz obronak ili dolinu (slika 4.18).
Slika 4.18 Shematska ilustracija termalno-iniciranog strujanja (Blumen, 1990; str. 6).
213
Superpozicijom vjetra obronka i dolinskog vjetra nastaje dnevno skretanje

vjetra na obroncima. Na slici 4.19 shematski je ilustriran smjer skretanja vjetra u
rijenoj dolini. Neovisno o smjeru njenog pruanja, na obronku uz lijevu obalu
rijeke vjetar skree obrnuto od kazaljke na satu, a na desnoj u smjeru kazaljke na
satu, to je posljedica dnevne promjene smjera sile gradijenta tlaka zraka.
Slika 4.19 Ilustracija dnevnog skretanja vjetra u rijenoj dolini. Nepopunjene strelice oznaavaju
smjer vjetra, a pune smjer njegovog skretanja. Debela vijugava crta oznaava rijeno korito, a u
poleini je skicirano obzorje. Brojke oznaavaju doba dana po lokalnom vremenu (Blumen, 1992; str.
29).
Za vrijeme noi hladniji zrak, kao tei od okolnog, slijeva se u kotlinu. Na taj
nain izaziva kompenzirajue dizanje zraka u sreditu kotline zbog ega se tamo
zrak adijabatski hladi. Na taj se nain ubrzava stvaranje inverzionog sloja u kotlini
(slika 4.20a). Tijekom dana djeluju suprotni efekti pa dolazi do razbijanja inverzije
ako je zagrijavanje obronaka kotline dovoljno jako (slika 4.20b).
"Mehaniki" utjecaj orografske prepreke na strujanje sinoptikih razmjera
moe biti raznolik. On ovisi u brzini i smjeru vjetra, veliini i obliku orografske
prepreke, stabilnosti zraka itd. Tipini primjeri deformacije strujanja prilikom
prelaska preko orografske prepreke prikazani su na slici 4.21. Prvi primjer ilustrira
prelazak zraka preko prepreke visine 1000 m (slika 4.21a), a drugi preko prepreke
visine 300 m (slika 4.21b). U oba sluaja postoji uzlazna struja na navjetrini, a
silazna na zavjetrini dok je valni karakter strujanja izraeniji u posljednjem
sluaju. Uzlazno gibanje uzrokuje adijabatsko hlaenje, a silazno istovrsno
214
grijanje. Zbog toga u zavjetrini planina katkad pue relativno topao vjetar pod
nazivom fen.
Slika 4.20 Proces nastanka (a) i razbijanja (b) inverzije u kotlini. Crtkana linija oznaava granice
inverzionog sloja, a strelice oznaavaju zranu struju. Pune crte u sredini, oznaene s (z),
predstavljaju vertikalni profil potencijalne temperature zraka (Blumen, 1990; str. 31 i 32).
Ako je zrak na navjetrenoj strani znatno hladniji od onog u zavjetrini tada

moe doi do dodatnog ubrzanja hladnijeg zraka (kao specifiki teeg od okolnog)
u zavjetrini zbog pretvorbe njegove potencijalne energije u kinetiku. Razvoju
takve situacije pogoduje postojanje prizemnog sloja hladnog zraka u navjetrini ija
se debljina sve vie smanjuje prema vrhu prepreke. U takvim okolnostima moe
doi do tzv. hidraulikog skoka (eng. hydraulic jump) tj. prelaska u turbulentno
gibanje u zavjetrini (slika 4.22). Zbog toga su vjetrovi ovog tipa i mahoviti. Lako
je prepoznati iz izloenog da je bura, koja pue du istone obale Jadrana, upravo
vjetar opisanog tipa.
Naravno, opisani model je vrlo pojednostavljena slika prirodnih uvjeta. To
pokazuju istraivanja mnogih autora: Banda (1950), Makjania (1978), Yoshina
(1976). Tip bure ovisi o sinoptikoj situaciji tako da se razlikuje ciklonalna
(mrana) i anticiklonalna (jasna) bura. Primjeri takvih situacija prikazani su na
slici 4.23. Inae, pojava bure najea je zimi, a najrijea ljeti. Zbog jakosti moe
paralizirati pomorski, zrani pa i kopneni promet. Katkad, u kombinaciji sa
snijegom, moe uzrokovati tete na infrastrukturnim objektima, osobito na
dalekovodima.
215
Slika 4.21 Primjeri deformacija strujnica (izentropa) na vertikalnom presjeku prilikom prelaska
zraka preko orografske prepreke, slijeva na desno na slici, visine: a) 1000 m i b) 300 m. Izentropske
linije su rezultat numerikog modela (prema Durran, 1981; Blumen, 1990; str. 235).
Slika 4.22 Ponaanje sloja hladnijeg zraka preko prepreke. PE oznaava potencijalnu, a KE
kinetiku energiju. Sjenano podruje oznaava prepreku, gornja deblja crta vrh sloja hladnog zraka,
a strelica smjer njegovog gibanja. Spiralna crta ukazuje na turbulentno gibanje (hidrauliki skok)
(Blumen, 1990; str. 67).
Orografija djeluje na vjetar i kanaliziranjem strujanja. Ubrzanje vjetra u

orografskim tjesnacima (kanalima) posljedica je Bernoullijeva zakona proticanja
fluida koji glasi: brzina fluida u strujnoj cijevi je vea tamo gdje je cijev ua
(Feynman, 1975). Posljedica tog djelovanja je pojaanje bure na gorskim
prijevojima. Istie se prijevoj Vratnik iznad Senja u kojem esto pue jaka bura.
Juni vjetar (jugo) kanalizira se uz jadransku obalu i otoke u smjeru njihovog
216
pruanja. Obino je to jugoistoni smjer (vidi Makjani, 1978). Za razliku od bure,

jugo proizvodi jau valovitost mora.
Slika 4.23 Sinoptike situacije za vrijeme bure: anticiklonalne (a) i ciklonalne (b) (Makjani, 1967;
str. 216 i 222).
4.6.3 Utjecaj orografije na polje naoblake i oborine

Orografija djeluje dvojako na polje oblaka i oborina: kao prepreka koja
modificira strujanje makrorazmjera i kao "povieni toplinski izvor". Posljednji
utjecaj takoer u izvjesnoj mjeri modificira strujanje makrorazmjera i inicira
strujanje manjih razmjera tj. mezorazmjera. U oba sluaja treba obratiti pozornost
na vertikalnu komponentu strujanja izazvanu preprekom, osobito uzlaznu. Pri tome
procesu bitne su dvije razine: kondenzacijaka (LCL; Lifting Condensation Level) i
razina tzv. slobodne konvekcije (LFC; Level of Free Convection). Oba pojma su
vezana za adijabatske termodinamike procese opisane u Dodatku F. Naime,
dosezanjem prve razine dolazi do stvaranja "slojastih" oblaka, i druge do
realizacije vlanoadijabatske nestabilnosti tj. do razvoja "konvektivnih" oblaka.
Meutim, veliine LCL i LFC su funcije visine z. Tu ovisnost najbolje ilustrira
primjer prikazan na slici 4.24. Iz slike je vidljivo da navedene funkcije postiu
217
minimalne vrijednosti, u promatranom sluaju u podruju vrha planine, to osobito

vrijedi za LFC.
Postavlja se pitanje koliko podizanje uzrokuje prepreka (planina). Ako se
pretpostavi poluvaljkasti oblik planine (slika 4.25a), tada normalizirana funkcija
podizanja (eng. lifting function) L(z) za neutralnu atmosferu ima oblik kao na slici
4.25b.
Mogu se postaviti dva pitanja. Prvo, da li u bilo kojem sloju zraka moe doi
do njegovog podizanja na kondenzacijsku razinu tj. LCL? Ako se to realizira moe
se oekivati stvaranje slojastih oblaka, a ukoliko se to ne realizira ne bi trebalo
oekivati stvaranje navedenih oblaka.
Drugo, da li u bilo kojem sloju zraka moe doi do njegovog podizanja na
razinu slobodne konvekcije tj. LFC? Ako takva mogunost postoji, mogu se
oekivati oblaci konvektivnog razvoja, a ukoliko ne postoji ne bi trebalo oekivati
takve oblake. Primjer sa slike 4.24, u kombinaciji s funkcijom podizanja pokazuje
na postojanje uvjeta za razvoj kako slojastih tako i konvektivnih oblaka,
posljednjih samo za slojeve sa startnom osnovom neto niom od vrha orografske
prepreke (slika 4.26).
Slika 4.24 Termodinamiki dijagrami za oluju od 1. kolovoza 1961. godine na planinskom podruju
blizu Flagstaffa (Arizona): a) radiosondani profil temperature (puna linija) i rosita (crtkano) na
tefigramu i b) funkcije LCL(z) i LFC(z) izraunate na temelju sondae (a), gdje z oznaava visinu nad
morem odnosno podnojem, a z predstavlja relativnu visinu podizanja esti zraka na profilu z da bi
dosegla LCL odnosno LFC razinu. Zvjezdica oznaava visinu vrha prepreke. Oznake AGL (Above
Ground Level) i ASL (Above Sea Level) pod b) odnose se na visine iznad tla odnosno mora (prema
Brownu, 1966; Blumen, 1990; str. 232).
218
Slika 4.25 Funkcija podizanja za mogue strujanje preko poluvaljka: a) strujnice i b) normalizirana
krivulja podizanja . Veliina
L( z ) z z max z o predstavlja razliku maksimalne razine ( z max )
dostignute podizanjem esti zraka i polazne ( z o ), a normalizira se radijusom poluvaljka a koji

predstavlja visinu prepreke (Blumen, 1990; str. 233 gore).
4.6.3.1 Slojasti orografski oblaci i oborine iz slojastih oblaka

Slojasti (stabilni) orografski oblaci nastaju u struji stabilnog i vlanog zraka
koji prilkom prelaska orografske prepreke dosee kondenzacijsku razinu (LCL).
Takvi oblaci zovu se orografski Stratusi. Maksimalna koncentracija tekue vode u
oblaku u tom sluaju javlja se tamo gdje je maksimum podizanja esti zraka u
struji tj. negdje pri vrhu prepreke. Poloaj maksimalne koliine oborine (ako je
uope ima) ovisi o mikrofizikalnim procesima. Ako bi se pretpostavilo da se
kondenzirana vodena para odmah izluuje u obliku oborine, tada bi poloaj
maksimalne koliine oborine bio tamo gdje je maksimalna koncentracija tekue
vode u oblaku, dakle u blizini vrha prepreke. Meutim, u realnosti mogu biti
znatna odstupanja od opisanog.
Da li e doi do izluivanja oborine na prepreci ovisi o mikrofizikalnim
uvjetima. Naime, ukoliko kapljice u oblaku ne postignu dovoljnu veliinu odnosno
brzinu padanja bit e zranom strujom preneene preko prepreke i na zavjetrenoj
strani tj. silaznoj grani struje jednostavno ispariti zbog adijabatskog zagrijavnja. U
tom sluaju na vrhu prepreke bit e prisutna oblana kapa, ali bez oborina (slika
219
4.27a). Ako je pak prepreka dovoljno iroka tj. dovoljno dug vremenski interval za
formiranje veih oborinskih kapljica doi e do izluivanja oborina na prepreci.
Slika 4.26 L(z) krivulja za mogue strujanje preko poluvaljkaste prepreke ukomponirana na LCL(z)
i LFC(z) funkcije iz slike 4.24. Visina poluvaljka odgovara relativnoj visini planine iz Brownova
(1966) prouavanja. Slika pokazuje da je mogue postizanje kondenzacijske razine za esti zraka koje
kreu u bilo kojem sloju od tla pa do visine blizu 4 km iznad njega, dok je postizanje razine slobodne
konvekcije mogue za esti koje kreu neposredno ispod vrha prepreke (zvjezdica na slici). Slika je
ilustrativnog karaktera jer stvarno strujanje u promtranom sluaju nije dobro predstavljeno strujanjem
preko poluvaljka (Blumen, 1990; str. 233 dolje).
Istraivanja pokazuju da je potrebno od 1/2 do 2 sata da bi se formirale oborinske

kapljice koje e dosei tlo (slika 4.27b). Da li e est zraka biti u uzlaznoj grani
struje toliko vremena ovisi o brzini struje, obliku i irini prepreke. Nadalje, brzina
formiranja oborinskih estica ovisi o tipu zrane mase. Openito, u maritimnoj
zranoj masi bre dolazi do formiranja oborinskih kapljica nego u kontinentalnoj
koja sadri vei broj kondenzacijskih jezgara (slika 4.28). U odreenim
okolnosima, iskljuivo pri negativnoj temperaturi zraka na razini oblaka nastaju
krute oborine.
220
Slika 4.27 "Sudbina" kondenzata u orografskoj oblanoj kapi: a) kondenzati (kapljice vode) ne
uspjevaju narasti dovoljno da bi uspjele dosei tlo i b) kondenzati narastu dovoljno veliki da dosegnu
povrinu tla. Strelice na slici predstavljaju strujnice, a kruii vodene kapljice u oblaku (Blumen,
1990; str. 238).
Slika 4.28 Dijagram trajanja rasta oblanih kapljica na orografskim preprekama za dva tipa zrane
mase: maritimnu i kontinentalnu (Blumen, 1990; str. 239).
221
Slika 4.29 Konceptualni model koji ilustrira orografski utjecaj na intenzitet oborina putem
mehanizma "sija-hranilac" (prema Browning, 1980). Veliina kapljica ukazuje na intenzitet obor ina
na odgovarajuoj lokaciji. Oznake P0, P1 i P2 ukazuju na intenzitet oborine slijedom: iznad orografske
oblane kape, na povrini tla izvan te kape te na povrini tla unutar nje (Blumen, 1990; str. 243).
Jasno je da prethodno opisani mehanizam nastanka oblaka i oborina ne moe

"proizvesti" znatnije koliine oborina, osobito ako su orografske prepreke
razmjerno uske (na primjer desetak kilometara). Meutim, empirijski rezultati
pokazuju da je utjecaj orografije takvog tipa veoma izraen u pojednim
sluajevima. To je posljedica prije svega interakcije atmosferskih oborinskih
sustava sinoptikih razmjera na orografskim preprekama, kao to su ciklone i
atmosferske fronte. Primjer takve interakcije predstavlja mehanizam "sijahranilac" (eng. seeder-feeder). Taj mehanizam sadri dvije komponente: nii
orografski stratus (diskutiran prethodno) i iznad njih oborinske oblake koji su
sastavnica atmosferskog sustava veih razmjera (slika 4.29). Takva situacija moe
se pojaviti i na malim preprekama s visinom tek pedesetak metara iznad okolnog
terena. Iako orografski stratus moe biti bezoborinski, vodene kapljice koje se u
njemu nalaze mogu, procesom kolizije (vidi Wallace i Hobbs, 1977),
"pothranjivati" one koje dolaze iz vieg oblanog sloja. Na taj nain mogu se
poveati koliine oborine i do 50% i na manjim preprekama. Vjerojatno su veim
dijelom posljedica tog mehanizma poveane koliine srednjih godinjih (19611990) oborina na relativno uskim planinskim vrhuncima Like i Gorskog kotara
(slika 4.30). To mogu potvrditi ili opovrgnuti daljnja istraivanja, kako empirika
tako i simulacijska (pomou numerikih modela mezorazmjera).
222
Slika 4.30 Ilustracija utjecaja orografski razvijenog terena Like i Gorskog Kotara (a) na razdiobu
srednjih godinjih koliina oborine (b) za razdoblje 1961-1990. godina. Na dijelu slike oznaenom s
(a) kruiima i brojkama su prikazani poloaji kiomjernih postaja s kojih su bili na raspolaganju
oborinski podaci (Pandi, 2000; str. 16).
4.6.3.2 Konvektivni orografski oblaci i oborine

Konvektivni (nestabilni) oblaci i oborine predstavljaju drugu glavnu skupinu
pojava iniciranih ili modificiranih utjecajem orografije. Raspon utjecaja protee se
od malih Cumulusa do prostranih oluja praenih intenzivnim oborinama, jakim
vjetrom i grmljavinom. Posljednje navedeno moe uzrokovati bujine poplave,
utjecati na rad elektroenergetskih sustava, izazivati umske poare ili neposredno
ugroziti ljudske ivote.
Preduvjeti za nastanak konvektivnih oblaka mogu se saeti u tri initelja:
dovoljna koliina vlage u zraku, uvjetno (vlanoadijabatski) nestabilna atmosfera i
pokretaki mehanizam (eng. trigger) za inicijalizaciju konvektivnog razvoja. Iako
uloga orografskih prepreka u navedenom razvoju moe biti raznolika (na primjer u
223
kanaliziranju dovoenja vlage), glavna uloga orografije je u inicijalizaciji procesa.

Na slici 4.31 ilustrirana su tri opa mehanizma pomou kojih orografska prepreka
inicira (pokree) konvektivni razvoj: preprekom uvjetovanim podizanjem zraka na
razinu slobodne konvekcije (LFC), termalnom cirkulacijom i aerodinamikim
efektom.
Slika 4.31 Ilustracija tri mehanizma za pokretanje konvektivnog razvoja: a) direktno podizanje zraka
na LFC, b) termalna cirkulacija (cirkulacija obronka) i c) aerodinamiki efekt prepreke (Blumen,
1990; str. 249).
224
Prvi mehanizam moe se najbolje ilustrirati na jednom primjeru katastrofalne

bujine poplave koja se dogodila sredinom ljeta tj. 31. srpnja 1972. godine na
podruju planinskog dijela sliva rijeke "Big Thompson" u SAD-u (slika 4.32).
Naime, u tijeku 4 sata palo je preko 250 mm oborine u sredinjem dijelu sliva. To
je uzrokovalo dizanje vode na visinu 6 m u uskom kanjonu. Poginulo je oko 140
osoba, a teta je procijenjena na 35 milijuna amerikih dolara. Temeljem
radiosondanih podataka s postaje Lovlend, smjetene nizvodno od rijenog
kanjona, konstruiran je dijagram podizanja za termin 18:00 sati po lokalnom
vremenu koji je prethodio oluji (19:20 21:10 sati). Taj dijagram prikazan je na
slici 4.33. Sa slike je vidljivo da su postojali preduvjeti za podizanje zraka na LFC
osobito u sloju zraka debljine oko 1 km koji je neposredno uz tlo. Taj sloj zraka je
inae bio bogat vlagom koja je noena prema kanjonu jugoistonim vjetrom.
Nadalje, promjena vjetra visinom bila je takva da je olujni oblak bio protegnut
prema zapadu tj. oborinska zona je bila pomaknuta u istom smjeru u odnosu na
uzlaznu struju u oblaku. To je pogodovalo trajnosti oluje. Ukratko, opisanom
olujnom nevremenu pogodovala je opa sinoptika situacija (strujanje, razdioba
vlage, temperatura itd.). Razdioba intenziteta oborina za 30-minutne intervale i
jedan 20-minutni prikazana je na slici 4.34. Prvi se interval odnosi na razdoblje
19:20-19:50 sati, dok se ostali intervali kronoloki naslanjaju na njega. Zanimljivo
je da su najintenzivnije oborine bile daleko ispod planinskih visova tj. u
sredinjem dijelu kanjona. Vjerojatno barem dio opisanog mehanizma mogao bi se
primijenti na objanjenje oluja koje nerijetko izazivaju bujine poplave na
podruju Medvednice kraj Zagreba.
Drugi, termalni mehanizam, u odreenim makrovremenskim situacijama
(vedro i razmjerno tiho danje vrijeme u toplom dijelu godine), proizvodi uzlazno
gibanje kojim prepreka potie konvektivni razvoj. Openito, na orografskoj se
prepreci, u navedenim okolnostima, stvara topli sloj zraka debljine nekoliko stotina
metara. Takva situacija uzrokuje stvaranje gradijenta tlaka prema prepreci jer je
zrak uz nju topliji od onog na istoj visini podalje od nje. Posljedica toga je
konvergentno strujanje prema prepreci odnosno uzlazno strujanje na njenim
obroncima. Prema tome, orografska prepreka djeluje kao izdignuti izvor topline.
Katkad se orografska uzvienja nazivaju toplim otocima (eng. hot islands) ili
toplim mrljama (eng. hot spots). estina i intenzitet konvektivnog razvoja ovisi o
dobi dana. Na primjer, u prijepodnevnim satima moe se oekivati intenzivniji
konvektivni razvoj na obroncima okrenutim vie prema istoku, a u poslijepodnevnim na onima okrenutim prema zapadu.
225
Slika 4.32 Topografska karta ireg podruja kanjona Big Thompson (SAD). Podruje kanjona je
sjenano. Izohipse su izvuene svakih 300 m, a podruje iznad 3000 m je rafirano kosim crtama.
Tokasto-crtkana linija je kontinentalna razdjelnica slivova (prema Yoshizaki i Ogura, 1988; Blumen,
1990; str. 251).
Slika 4.33 Dijagram podizanja prema radiosondai u Lovelandu (Colorado) za termin 18:00 sati
prema lokalnom vremenu. Visina kontinentalne razdjelnice slivova na obje koordinatne osi oznaena
je znakom , a segment debele crte du z osi oznaava podruje oluje (Blumen, 1990; str. 254).
226
Slika 4.34 Izohijete izvuene na temelju radarskog odraza za tri 30-minutna intervala (pod a, b, c) i
jedan 20-minutni (pod d) za vrijeme oluje koja se dogodila na podruju kanjona Big Thompson u
razdoblju od 19:20-21:10 sati po lokalnom vremenu. Skoro identina konfiguracija izohijeta bila je
opaena u itavom razdoblju trajanja oluje (prema Caracena et al., 1979; Blumen, 1990; str. 255).
Statistika radarskih opaanja konvektivnih oblaka, prikazana na slici 4.35,

pokazuje da razlika samo u jednom satu moe znatno utjecati na estinu pojave
konvektivnog razvoja na istom podruju. Zapaeno je takoer da konvektivni
227
razvoj zapoinje jo u jutarnjim satima na orografskim preprekama, kada

istovremeno u susjednoj dolini ili ravnici moe prevladavati karakteristino vedro
vrijeme s kompenzirajuim silaznim strujanjima. Takoer je potvreno da se
oblaci vertikalnog razvoja najprije pojavljuju na veim, a zatim na manjim brdima
(planinama). Iako se oblane elije u pravilu ne gibaju, sukcesivni razvoj novih
elija sve udaljenije od prepreke stvara privid gibanja oluje, koja se na taj nain
"prenosi" na susjedne doline odnosno ravnicu. U situacijama neto jaeg
makrostrujanja konvektivni razvoj potaknut dnevnom cirkulacijom moe biti
ogranien samo na zavjetrenu stranu prepreke. U sluaju pak razmjerno jakog
makrostrujanja, zbog intenzivnog mijeanja zraka u graninom sloju, efekt toplog
otoka moe biti poniten.
Slika 4.35 Izoplete estine ljetnih radarskih odraza na podruju Colorada (postotak svih dana kada
je zabiljeen barem jedan odraz na promatranom podruju), za kasne jutarnje sate tj. za 10:30 (lijevo)
i 11:30 sati (desno) po lokalnom vremenu (Blumen, 1990; str. 258).
Trei, aerodinamiki, mehanizam pokretanja konvektivnog procesa ukljuuje

nekoliko efekata: navjetreno blokiranje, teinske valove, turbulenciju u zavjetrini
(slinu onoj iza broda koji plovi; eng. wake) te zavjetrinsku konvergenciju. U
ovom sluaju prostorna razdioba oblaka i njihova veliina u velikoj mjeri ovise o
konfiguraciji terena. Uspor struje stabilnog zraka moe izazvati navjeternu
konvergenciju i potaknuti konvekciju na toj strani prepreke. Nain razdvajanja
stabilne zrane struje na prepreci ovisi o kutu pod kojim ona nailazi na prepreku.
228
Dvije situacije su prikazane na slici 4.36. U prvom sluaju, struja nailazi na

izduenu prepreku pod malim kutem. Tada se na "navjetrenoj" strani stvara
konvergentni vrtlog, a na "zavjetrenoj" divergentni (slika 4.36a). Ako pak zrana
struja nailazi pod velikim kutem na priblino simetrinu prepreku tada e se u
njenoj zavjetrini stvoriti konvergentni vrtlog (slika 4.36b). Oba navedena sluaja
vjerojatno se javljaju na podruju Medvednice kraj Zagreba na to ukazuju
dosadanja istraivanja (ai, 1986).
Slika 4.36 Konfiguracija horizontalnog strujanja koja ilustrira aerodinamiki efekt prepreke: a)
otklon struje na prepreci koja joj je skoro paralelna i b) konfluentni vrtlog iza prepreke. U oba sluaja
sjenano podruje oznaava maksimum konvergencije (Blumen, 1990; str. 267).
229
4.7 Obalna cirkulacija i vrijeme

Obalna cirkulacija (vjetar s mora odnosno kopna; eng. sea breeze odnosno
land breeze), pripada skupini termalno inicirane cirkulacije na lokalnoj razini.
Posljedica je razliitih termalnih svojstava kopnene odnosno vodene povrine. Na
primjer, voda ima vei toplinski kapacitet od kopna, proputa vie topline u dubinu
nego kopno, izloena je mjeanju itd. Ukratko, morska (openito vodena) povrina
Slika 4.37 Srpanjske dnevne rue vjetra (termini oznaeni na slici po lokalnom vremenu) za luku
Ashdod (oko 25 km juno od Tel Aviva; Izrael), dobivene na temelju podataka iz razdoblja 19581968. Duljine zebrastih linija oznaavaju estinu smjera vjetra, a njihova irina brzinu vjetra.
Usmjerene su tamo od kamo vjetar pue (prema Neumann, 1977; Ray, 1986; str. 524).
230
sporije se ugrijava i hladi od kopnene. Posljedica toga je nastajanje gradijenta

atmosferskog tlaka u blizini obala mora ili jezera. Za vrijeme sunanih i relativno
mirnih dana u ljetnom dijelu godine gradijenti tlaka su usmjereni od mora prema
kopnu, a za vrijeme vedrih noi (osobito zimskih) prema moru. Ti gradijenti
iniciraju strujanje zraka prema obali odnosno prema moru. Zbog djelovanja
Coriolisove sile dolazi do skretanja vjetra cum sole (za Suncem) (vidi Ray, 1986).
Tipine brzine vjetra s mora su 5-10 m/s, dok je vjetar s kopna obino slabiji.
Skretanje vjetra tijekom dana na istonim obalama Sredozemlja, za vrijeme
ljetnih mjeseci, zamijeeno je jo u biblijskim vremenima. Da je to zapaanje bilo
ispravno pokazuju rezultati empirijskih istraivanja. Primjer takvog istraivanja
ilustriran je dnevnim ruama vjetra za Ashdod, prikazanim na slici 4.37. Postojanje
obalne cirkulacije dokazano je na morima diljem svijeta. Ona je izraenija u
suptropskim podrujima nego u sjevernijim (junijim) od njih, a opaena je ak i
na obalama Aljaske. Naravno, obalna cirkulacija karakteristina je i za obale
Jadrana (Luki, 1989; Orli et al., 1988).
Zapaen je takoer utjecaj obalne cirkulacije na stvaranje konvektivnih oblaka
pa i oborina osobito u suptropskim podrujima. Takav proces, za sluaj vjetra s
mora, shematski je ilustriran na vertikalnom presjeku prikazanom na slici 4.38.
Dizanje toplijeg zraka iznad kopna, u promatranom sluaju, potaknuto je
razmjerno hladnijim zrakom s mora. Slian proces se moe dogoditi nad morem u
sluaju vjetra s kopna. Naravno pojava oblaka ovisi o vlanosti zraka, njegovoj
stabilnosti kao i sinoptikoj situaciji makrorazmjera.
Slika 4.38 Vertikalni presjek za shematsku ilustraciju utjecaja vjetra s mora na razvoj konvektivnih
oblaka. Sjenano podruje oznaava tlo, a nazubljena crta predstavlja morsku povrinu. Puna ravna
crta predstavlja granicu (frontalnu plohu) izmeu maritimnog i zraka iznad kopna. Strelice
oznaavaju dijelove strujnica (Meteorological Office, 1971; str. 62).
231
Osim na oblake i oborine, obalna cirkulacija moe utjecati na "provjetravanje"

ovjekovih obitavalita za vrijeme ljetnih sparina. Takoer, raspodjela zagaivala
atmosfere moe katkad biti diktirana obalnom cirkulacijom. Konano, irenje
umskih poara, koji se nerijetko javljaju i na jadranskoj obali, izloeni su utjecaju
vjetra pa tako i obalne cirkulacije.
232
DODATAK A
DODATAK A
Geopotencijal i hipsometrijska jednadba
Geopotencijal u bilo kojoj toki Zemljine atmosfere definira se kao rad koji
treba izvriti protivno sili tei da bi se masa od 1 kg podigla s morske razine na
razinu te toke (Wallace i Hobbs, 1977). Drugim rijeima, je teinski
(gravitacijski) potencijal za jedininu masu. Jedinice za geopotencijal su
Jkg 1 ili m 2 s 2 . Sila (u Newtonima) koja djeluje na jedininu masu od 1 kg na
visini z iznad morske razine numeriki je jednaka akceleraciji sile tee g. Zato je
rad (u Jouleima) izvren dizanjem mase od 1 kg s visine z (u metrima) na visinu
z+dz jednak g dz tj.
d g dz .
(A1)
Prema tome, geopotencijal (z) na visini z dan je izrazom

z
( z ) g dz ,
(A2)
gdje se konvencionalno uzima da je na morskoj razini (z=0) geopotencijal (0)=0.

Treba naglasiti da geopotencijal za bilo koju toku Zemljine atmosfere ovisi samo
o visini te toke, a ne o stazi po kojoj je jedinina masa dostigla u tu toku.
Moe se takoer definirati geopotencijalna visina Z kao
( z )
1
g dz ,
9.8
9.8 0
z
(A3)
gdje je konstanta iz nazivnika numeriki priblino jednaka prosjenoj akceleraciji

sile tee na Zemljinoj povrini. Geopotencijalna visina, definirana s (A3), je
izraena u geopotencijalnim metrima (gpm). Geopotencijalni metar je izvedena
jedinica za geopotencijal jednaka 0.98 dinamikih metara (1 dinm = 10 Jkg-1). U
sluaju kada je g=9.8 ms-2 geopotencijalni metar odgovara visinskoj geometrijskoj
razlici od 1 m. Kako navedena akceleracija raste idui od ekvatora prema
233
polovima, ekvigeopotencijalne plohe su blago nagnute prema polovimaI. Iako ta

nagnutost nije izraena postoji fizikalno opravdanje za promatranje atmosferskih
procesa na geopotencijalnim plohama u odnosu na geometrijske "horizontalne"
plohe (na primjer, na geopotencijalnim plohama jednostavnije su hidrodinamike
jednadbe atmosfere o kojima e opirno biti govora u udbeniku za prognozu
vremena). Openito, odnos izmeu geometrijske i geopotencijalne visine, ovisno o
sili tei, prikazan je u tablici A1.
Tablica A1 Vrijednosti geometrijske visine (z), geopotencijalne visine (Z) i akceleracije sile tee (g)
na geografskoj irini od
40 (Wallace and Hobbs, 1977; str. 55).
z (km)
0
1
10
20
30
60
90
120
160
200
300
400
500
600
z (gpkm)
0
1.000
9.986
19.941
29.864
59.449
88.758
117.795
156.096
193.928
286.520
376.370
463.597
548.314
g ( ms 1 )
9.802
9.798
9.771
9.741
9.710
9.620
9.531
9.443
9.327
9.214
8.940
8.677
8.427
8.186
Geopotencijalne ili ekvigeopotencijalne plohe jesu plohe konstantnog geopotencijala. Zbog toga je konstantna
potencijalna energija esti zraka koja se giba na toj plohi. Geopotencijalne plohe su u svakoj toki okomite na
smjer djelovanja sile tee. Kako sila tea postupno raste od ekvatora prema polu, nadmorske odnosno
geometrijske visine geopotencijalnh ploha postupno padaju u istom smjeru. Tako, postoji nagib izmeu
geopotencijalnih i ploha konstantne nadmorske visine. Meutim, taj nagib nije velik tako da se za odreene
praktine svrhe moe pretpostaviti koincidencija tih ploha.
234
DODATAK A
Izraz (A3) nije najpogodniji za meteoroloku praksu. Do pogodnijeg oblika

moe se doi upotrebom hidrostatike jednadbe
dp g dz
(A4)
i jednadbe stanja plina za vlani zrak
p RT Rd Tv ,
(A5)
gdje je p tlak zraka, gustoa vlanog zraka, R plinska konstanta vlanogII, a Rd

plinska konstanta suhog zraka te T apsolutna i Tv virtuelna temperatura zraka.
Virtuelna temperatura zraka moe se izraziti formulom
e
Tv 1 0.378 T ,
p
(A6)
dok je R dano s
R=(1 + 0.378
e
) Rd ,
p
gdje je e tlak vodene pare koji izraava sadraj vlage u zraku (vidi Haltiner i
Martin, 1957; Wallace i Hobbs, 1977). Upotrebom jednadbi (A4) i (A5) izraz
(A1) prelazi u
d RT
dp
dp .
Rd Tv
p
p
(A7)
Integracijom (A7) po tlaku i geopotencijalu izmeu dviju razina dobiva se
II
Na rije konstanta postavljeni su znaci navoda jer R definirano u (A5) nije konstanta budui da ovisi o vlazi u
zraku koja je vremenski i prostorno promjenljiva. Meutim doprinos vlage veliini R je razmjerno mali pa se
esto moe zanemariti. Kako zrak uvijek sadri neto vlage, R se moe tretirati konstantom zraka, a naglasiti
sluajeve kad se tretira suhi zrak.
235
p2
2 1 Rd Tv
p1
dp .
p
(A8)
Dijeljenjem obaju strana posljednje jedn. (A8) s 9.8 i zamjenom granica

integracije slijedi izraz
p
Z 2 Z1
Rd 1 dp
T .
9.8 p2 v p
(A9)
Ako se s Tv oznai srednja virtuelna temperatura izmeu dviju razina tada (A9)
postaje
Z 2 Z1
p
Rd Tv p1
ln 29.3 Tv ln 1 ,
9.8 p 2
p2
(A10)
jer je Rd 287 JK 1kg 1 .

Jedn. (A10) poznata je pod nazivom hipsometrijska jednadba (eng.
hypsometric equation). Gornji oblik te jednadbe pogodan je za izraunavanje
debljine atmosferskog sloja izmeu dviju izobarnih ploha koja oito ovisi jedino o
njegovoj srednjoj virtuelnoj temperaturi. Te debljine se nazivaju i relativnom
topografijom za razliku od apsolutne topografije koja se izraunava od morske
razine. Tako se na primjer relativna topografija izmeu ploha 500 i 1000 hPa
skraeno oznaava s RT 500/1000 hPa, a apsolutna topografija plohe 500 hPa kao
AT 500 hPa itd. Hipsometrijska jednadba u modificiranom obliku moe se
takoer koristiti za svoenje tlaka zraka, izmjerenog na meteorolokim postajama,
na morsku razinu kao i za analizu promjene tlaka visinom.
236
DODATAK B
DODATAK B
Statistiki parametri
Pod pojmom sluajne ili stohastike varijable podrazumijeva se skup
vrijednosti dobivenih kao rezultat nekog eksperimenta (vidi Daley, 1991). Neka je
to skalarna varijabla s. Predpostavimo li da ona moe poprimiti sve vrijednosti
izmeu - i + tada je oekivana vrijednost od s dana s
sp(s)ds
(B1)
gdje je p(s) funkcija gustoe vjerojatnosti od s. Vrijednost p(s) je vjerojatnost da s

lei u infinitezimalnom intervalu [s, s+ds], uz uvjet da je
p( s) 0
p(s)ds 1
(B2)
Oekivanje od s , =s, naziva se srednjom vrijednou ili prvim momentom od

s.
Ako je f(s) proizvoljna funkcija od s tada je
f s
f (s) p(s)ds
(B3)
Pretpostavimo li da je f ( s) ( s ) j , gdje je j cijeli broj i =s oekivana

vrijednost od s, tada je s
( s ) j ( s ) j p( s)ds
(B4)
definiran j-ti moment od s oko njegove oekivane vrijednosti . Drugi moment

(j=2) predstavlja varijancu od s tj.
s 2 (s ) 2
(B5)
237
gdje je s standardna devijacija od s i mjera je njegovog rasipanja oko .

Normalna razdioba vjerojatnosti sluajne varijable ima funkciju gustoe
oblika
p( s)
(s ) 2
.
exp
2
2
2 s
(B6)
U sluaju dviju varijabli s i q oekivanje sume varijabli jednako je sumi

oekivanja tj.
sq s q ,
(B7)
to se moe izvesti iz (B1). Meutim, kad je rije o mnoenju dviju varijabli

openito ne vrijedi razdvajanje gornjeg tipa. Naime, definira li se kovarijanca
dviju varijabli s i q kao
cov( s, q) s s q q
sq s q ,
(B8)
kae se da su varijable stohastiki nezavisne ako je sq=sq. Dakle,

oekivanje produkta jednako je produktu oekivanja samo za nezavisne varijable.
Iz (B8) slijedi
cov( s, s) s 2 s
(B9)
tj. varijanca od s.
Koeficijent korelacije se definira kao
qs
s s q q
s q
- 1 qs 1
(B10)
gdje su s i q definirani s (B5). U sluaju da su q i s stohastiki nezavisni
qs 0 .
238
DODATAK B
Razmotrimo sada sluaj kada su s i q funkcije poloaja r ( x, y, z ) tj. triju

prostornih koordinataIII. Pretpostavimo da su one definirane na poloajima ri ,
1iI. Neka su s i q stupac-vektori s elementima s(ri ) i q(ri ) , i=1,2,...,I. Na ovaj
nain su definirane vektorske stohastike varijable. U tom sluaju, oekivanje
produkta vektora s-s i [q-q]T definira IxI matricu kovarijance
Csq s s q q
(B11)
gdje T oznaava transpon stupac-vektora tj. prevodi ga u redak-vektor (u sluaju

matrice svi njeni stupci prelaze u retke). Proizvoljni element matrice dan je s
csq (ri , r j ) cov s(ri ), q(r j ) sri sri qr j qr j ,
(B12)
i, j=1, 2, I.
Sama matrica u razvijenom obliku izgleda ovako
csq (r1 , r1 )...csq (r1 , rI )
Csq
. ...
.
.
csq (rI , r1 )...csq (r I , rI )
(B13)
Analogijom s (B10) mogue je definirati korelacionu matricu
sq (ri , r j )
sq
s elementima
sr sr qr qr ,
i
s (ri ) q (r j )
(B14)
gdje su
s 2 (ri ) sri sri
III
Vektori poloaja, brzine, akceleracije, sila itd. u knjizi su oznaeni "masnim" slovom, stupac-vektori tj.
jednostupane matrice su oznaene jednom podcrtom, a viestupane matrice s dvije.
239
q 2 (r j ) qr j qr j
varijance odgovarajuih varijabli. Koeficijenti kovarijance i korelacije mogu se

povezati izrazom
odnosno
gdje je
sq ri , r j c sq ri , r j / s ri q r j
(B15)
Csq s sq q ,
(B16)
dijagonalna matrica s elementima s (ri ) i
dijagonalna matrica s
elementima q (ri ) .
U specijalnom sluaju kada je s=q, Css je simetrina i naziva se matricom
autokovarijance a rijee samo matricom kovarijance (analogna terminologija
pripada i matricama autokorelacije). Css je pozitivno semidefinitna (vidi Daley,
1991). To znai da je
z Css z css (ri , r j ) zi z j zi z j s(ri ) sri s r j s(r j )

I
i 1 j 1
i 1 j 1
zi sri sri
i1
(B17)
kvadratna forma, gdje je z proizvoljni stupac-vektor s I elemenata od kojih su

barem neki razliiti od nule. Iz relacije (B17) proizilazi da su sve svojstvene
vrijednosti od Css realne i pozitivne. Nadalje, moe se pretpostaviti zbog
jednostavnosti da je
s(ri ) q(ri ) 0 , 1 iI,

tako da je
cov[ s(ri ), q(r j )] s(ri )q(r j ) .

Kae se da je statistika struktura prostorno homogena ako ovisi samo o
r r j ri . Takva ovisnost je povoljnija za promatranje od
relativnoj udaljenosti ~
apsolutne ovisnosti. U homogenom sluaju
240
DODATAK B
csq (ri , r j ) sri qri ~

r csq (~
r)
(B18)
kovarijanca je funkcija relativne udaljenosti ~
r . Tada su dijagonalni elementi
matrice kovarijance
csq (ri , ri ) sri qri csq (0)
(B19)
neovisni o poloaju. Nadalje, iz (B18) i (B19) slijedi
csq ~
r sri qri ~
r sri ~
r qri qri sri ~
r cqs (~
r)
iz ega je evidentno da je
Kako je
css ~
r css (~
r) .
(B20)
(B21)
css (0) s 2 ri s 2
neovisno o poloaju, tada je
css (~
r ) s2
i
ss
~r css 0ss ~r
css 0 s 2 s 2 ss ~
r css ~
r .
(B22)
Treba spomenuti da homogenost po definiciji zadrava ovisnost statistike

strukture o smjeru relativne udaljenosti ~
r . Dodatni uvjet je izotropnost koja
pretpostavlja neovisnost statistike strukture o smjeru vektora relativne
udaljenosti. Na taj nain se ovisnost statistike strukture svodi na njenu ovisnost o
r ~
r tj. na ovisnost o skalarnom
apsolutnoj vrijednosti relativne udaljenosti ~
parametru to pojednostavljuje njenu analizu (vidi Daley, 1991; Bengtsson et al.,
1981; Radinovi, 1969).
Vremenski analog prostornoj homogenosti i izotropnosti zajedno je
stacionarnost. Definiramo li s i q u vremenima t1 i t 2 i razliku t2 t1 , pod
stacionarnim uvjetima tada vrijedi
csq t1 , t2 st1 qt2 st1 qt1 csq ,
(B23)
tj. c sq postaje funkcija samo vremenske razlike , dakle funkcija skalara.
241
Sada pretpostavimo da je s(r,t) tona vrijednost od s (eng. signal) i

definirajmo procjenu (eng. estimation) sa se (r, t ) uz pogreku (r, t ) . Tada je
se (r, t ) s(r, t ) (r, t ).
(B24)
Procjene se (r, t ) od s(r,t) mogu se dobiti motrenjem, klimatolokom analizom ili

prognozom pomou numerikih modela (zovu se i preliminarnom procjenom) ili
algoritmom objektivne analize. Operator oekivanja moe takoer biti primijenjen
na pogreku (r, t ) tj.
p( )d ,
(B25)
2 2 p d ,
gdje je p( ) vjerojatnost pojave pogreke u intervalu [ , d ] . Radi

jednostavnosti mogu se uvesti odreene pretpostavke na pogreku:
Ako je (r, t ) 0 , ne postoji sustavna pogreka.
Ako je (ri , t ) (r j , t ) 0 za ri r j , pogreke nisu prostorno
korelirane.
Ako je (r, t1 ) (r, t2 ) 0 za t1 t2 , pogreke nisu vremenski
korelirane.
Ako je s(r, t ) (r, t ) 0 , pogreka nije u korelaciji sa signalom.
Ako je ispunjen prvi od navedenih uvjeta tada je
se (r, t ) s(r, t ) .
(B26)
Mjera signifikantnosti pogreke moe se izraziti odnosom varijance signala i

pogreke tj.
sr, t
s(r, t )
2 (r, t )
to je ova veliina manja pogreka procjene je signifikantnija.
242
(B27)
DODATAK C
DODATAK C
Procjena vrijednosti varijabli po principu najmanjih kvadrata
Teorija metode najmanjih kvadrata potjee jo od Gaussa IV. Kako je tonost
mjerenja nekog procesa (varijable) ograniena trai se to je mogue blia
vrijednost tonoj (vidi Daley, 1991).
I. Skalarna verzija
Pretpostavimo da postoji N naina mjerenja skalarne varijable, s pogrekom
mjerenja n s sn za n-to mjerenje, gdje je sn izmjerena vrijednost varijable
(takoer za n-to mjerenje), a s tona. Neka je pogreka mjerenja sluajna varijabla
s nultom oekivanom (srednjom) vrijednou tj. n 0 i normalno
razdijeljena. Tada je vjerojatnost da e pogreka n-tog mjerenja leati u intervalu
[ n , n d n ] jednaka
p n
n2
,
exp
2
2
2 n
(C1)
gdje je
n2
standardna devijacija pogreke mjerenja.

Ako je N=1, tada je najvjerojatnija ona vrijednost od s za koju je vjerojatnost
p( 1 ) maksimalna. Iz jedn. (C1) sljedi da je to sluaj kada je 1 0 ili s s1 .
Ako postoji N naina mjerenja razliitim instrumentima (sa stohastikog
gledita neovisnih mjerenja; m n 0 , za m n) tada je zdruena vjerojatnost
IV
K. F. Gauss je njemaki matemaiar (1777-1855).
243
da 1 lei u intervalu [1 , 1 d1 ] , 2 u intervalu [ 2 , 2 d 2 ] i N u intervalu
[ N , N d N ] jednaka produktu pojedinih vjerojatnosti tj.

n2
p(1 , 2 ,..., N ) p(1 ) p 2 ... p N

exp
2
2
n 1
n
n
2
N
N s sn
1

exp
2
n 1 n 2
n 1 2 n
N
(C2)
gdje oznaava operaciju mnoenja. U ovom je sluaju najvjerojatnija vrijednost

za s ona za koju je vjerojatnost p(1 , 2 ,..., N ) maksimalna. To se postie kada je
suma unutar eksponenta iz (C2) minimalna. Najvjerojatnija vrijednost za s moe se
oznaiti sa sa (od eng. analysis), a esto se naziva procjenom uz maksimalnu
vjerojatnost (eng. maximum likelihood estimate). To povlai minimiziranje
veliine
s s s s
s sn
1 N s s
I a 2 n a 1 a 2 ... a
.
2 n 1 n
2 1
2 2
2 n
2
(C3)
Deriviranjem (C3) po sa i izjednaavanjem te derivacije s nulom dobiva se

N
n 1
sn
sa s1
sa s2
...
sa sn
ili
N
sa
n 1
N
2
n
n 1
sn
.
(C4)
2
n
Dakle, najvjerojatnija procjena od s je oteani prosjek mjerenja, gdje su teine

obrnuto proporcionalne varijancama pogreaka mjerenja. Kako je po definiciji
244
DODATAK C
s n s , iz (C4) slijedi da je s a s , tj. ne postoji "prevaga" (eng.

bias) ni na jednu stranu od oekivane vrijednosti s.
Moe se definirati i pogreka procjene uz maksimalnu zdruenu vjerojatnost
a sa s . Tada je njena varijanca
s a s 2
kako je n
2
n s n s
n 1 N
n 1
2
1
N
2
n ,
n 1
(C5)
0 za mn jer, po pretpostvci, pogreke razliitih mjerenja
nisu u korelaciji i injenice da je n ( s n s) 2 .

2
U sluaju kad se mjerenja obavljaju istim tipom instrumenta tada je n ,

1nN, odnosno
sa
1 N
sn
N n1
a2
(C6)
Dakle, najvjerojatnija procjena je prosjek svih mjerenja, a varijanca pogreke te

procjene proporcionalna je varijanci pogreke mjerenja, a obrnuto proporcionalna
broju mjerenja.
Jedn. (C3) moe se pisati kao
N
I wn d n ,
2
(C7)
n 1
gdje su wn 0.5 n i d n s a s n . Veliine wn zovu se Gaussovim modulom

preciznosti ili Gaussovim teinama. Kako je wn unaprijed zadano zovu se a priori
teinama za razliku od onih koje se dobiju empiriki a posteriori, a koje e se
oznaavati s velikim slovom tj. s Wn . Veliina d n je rezidual n-tog mjerenja.
Do istog rezultata za sa kao to je u (C4) dolazi se linearnom kombinacijom
mjerenih vrijednosti sn tj.
245
sa cn sn ,
(C8a)
n 1
uz uvjet da je
N
c
n 1
1.
(C8b)
Iz gornjeg pak slijedi da je oekivana pogreka procjene
a sa s cn n s 1 cn 0
n 1
kako je
0 . Varijanca procjene je
(C9a)
n 1
kako je n
N
N
cn sn cn s
n 1
n 1
cn n
n 1
c n n ,
2
(C9b)
n 1
0 .
Za minimiziranje varijance pogreke procjene (C9b) uz uvjet (C8b) koristi se

Lagrangeov princip za traenje uvjetnih ekstrema. tj. minimizira se veliina
J a
1 cn ,
n 1
(C10)
gdje je Lagrangeov multiplikator (vidi Kurepa, 1975; Schwartz, 1967).

Diferenciranjem po cn i izjednaavanjem te derivacije s nulom tj.
J
2cn n 2 0
cn
dobiva se
246
(C11)
DODATAK C
,
2 n 2
cn
(C12a)
iz ega, nakon sumiranja po n proizilazi
n 1
(C12b)
2
n
uz uvjet (C8b). Zamjenom (C12b) u (C12a) dobiva se
cn
n 2
N
n 1
(C12c)
2
n
Uvrtavanjem (C12c) u (C8a) nalazimo najvjerojatniju procjenu varijable s tj.

N
sa
n 1
N
2
n
n 1
sn
,
(C13)
2
n
to je isto to i (C4). Teine cn nazivaju se optimalne teine.

Specijalan je sluaj kada je N=2. Uz posebne oznake za mjerenja "o" (eng.
observation) i preliminarne (pozadinske - eng. background) procjene "B", iz jed.
(C3)-(C5) slijedi
so
2 o 2
sB
2 B 2
o 2 so B 2 sB sB 2 so o 2 sB
B 2
sa
sB 2
s s ,
o 2 B 2
o 2 B 2
o B 2 o B
(C14a)
(C14b)
247
a 2 B2
B4
B 2 o 2
2
B 2 .
2
2
2
2 o
o B
o B
(C14c)
II. Vektorska verzija

Kada su varijable prostorno i/ili vremenski ovisne primjenjuje se tzv.
vektorska verzija principa najmanjih kvadrata. Najprije razmotrimo sluaj N=1.
Neka je f(r) prostorno ovisna varijabla o r=r(x,y,z), te f T (rk ) tona (eng.
true) i f o (rk ) mjerena vrijednost od f(r) na meteorolokoj postaji k s pogrekom
mjerenja o (rk ) f o (rk ) f T (rk ) , koja ima oekivanu ili srednju vrijednost
o (rk ) 0, kao i varijancu Eo 2 ( k ) o 2 (rk ) , uz uvjet da je

o (rk ) o (rl ) 0 za lk, l, k=1, 2,K. Oznaka K predstavlja broj promatranih
postaja.
Po analogiji s (C7) moe se uvesti kvadratna forma
K
I wk d k
k 1
1 K
2
o rk
2 k 1
fo rk f A rk ,
gdje f A (rk ) oznaava procjenu od f (rk ) i wk

gornje veliine po f A (rk ) dobiva se
1 2
o rk
2
(C15)
. Minimiziranjem
f A rk f o rk ,
k=1,2,...,K
to znai da su u ovom sluaju najvjerojatnije vrijednosti upravo one koje su
dobivene mjerenjem. Osim u sluaju kada su mjerenja zadovoljavajue tona ovaj
trivijalni rezultat nije poeljan. Meutim, ako se minimizacija (C15) po funkciji
f A (rk ) obavlja uz uvjet njenog razvoja u red po funkcijama razvoja hq (rk ) ,
q=1,2,...,Q koje mogu biti: polinomi, trigonometrijske ili empirike funkcije tj.
Q
f A (rk ) c q hq (rk ) ,
q 0
248
(C16a)
DODATAK C
gdje su c q koeficijenti razvoja, tada rezultat nije trivijalan. Moe se takoer

definirati regresijska procjena odnosno linearna kombinacija oblika
K
f A rk Wk f o rk ,
(C16b)
k 1
gdje su Wk a posteriori teine.

Jedn. (C15) pak, moe se pisati u matrinom (vektorskom) obliku kao
I f A fo w f A fo
T
ili
I 0.5 f A fo O
T
(C17)
fo ,
gdje su f A i f o K-dimenzionalni stupac vektori analiziranih f A (rk ) i mjerenih

f o (rk ) vrijednosti, w je KxK dijagonalna matrica s elementima wk i O je
dijagonalna matrica s elementima o 2 (r k ) .
U sluaju N=2 uvode se dodatno preliminarne procjene f B (rk ) s pripadnim
parametrima B (r k ) 0 i E B 2 ( k ) B 2 (r k ) tj. oekivanjem odnosno
varijancom pogreke preliminarne procjene definirane s
B (rk ) f B (rk ) f T (rk ) .

Razumno je pretpostaviti
o rk o rl 0,
B rk B rl 0 i
o rk B rl 0 (C18)
za sve k i l. Tada je vektorska generalizacija (C3) za N=2 oblika (odnosno C14a)
I 0.5 f A f o O 1 f A f o f A f B B 1 f A f B ,
(C19)
gdje su O i B matrice autokovarijance
249
o r1 o r1 ... o r1 o rK
O
.
...
.
,
r r ... r r
o K
o K
o K o 1
B r1 B r1 ... B r1 B rK
B
.
...
.
r r ... r r
B K
B K
B K B 1
pogreaka mjerenja odnosno preliminarne procjene, dok su f A i f B odgovarajui

stupac vektori. Relacija (C19) moe se pisati u obliku
K
I 0.5{ f A rk f o rk f A rl f o rl o~kl
k 1 l 1
~
+ f A rk f B rk f A rl f B rl bkl },
(C20)
~ i b skraeno oznaeni elementi matrica O i B . U sluaju da ne

gdje su o
kl
kl
postoje prostorne korelacije izmeu pogreaka mjerenja i preliminarnih procjena
tada su ove matrice dijagonalne.
Deriviranjem (C20) po f A (rk ) i izjednaavanjem derivacije s nulom, dobiva
se
f A rk
~
0 f A rl f o rl o~kl f A rl f B rl bkl ,
l 1
(C21)
k 1,2,..., K
ili
B 1 f A f B O 1 f A f o 0,
(C22)
odnosno
f A B O
1 1
tj.
f A fB B BO
fBO fo ,
fB .
(C23)
(C24)
Jedn. (C24) je vektorska inaica (verzija) jedn. (C14b) tj. optimalna procjena
funkcije f(r) na K postaja.
250
DODATAK C
Mogue je takoer odrediti varijancu pogreke analize f A . Za tu svrhu

definirajmo K-stupac vektor tonih vrijednosti f T i oduzmimo ga od obje strane
jedn. (C23). Tim postupkom dobiva se relacija
f A fT B O
B f
1 1
fT O
fT .
(C25)
Definirajmo nadalje pogreku analize na k-toj postaji s A (rk ) f A (rk ) f T (rk )

i s A stupac vektor sa elementima A (rk ) kao i stupac vektor o sa elementima
o (rk ) . Onda iz jedn. (C25) slijedi
A B 1 O 1
B
1
Mnoenjem obiju strana gornje jedn. s
T
A
B O 1 o .
(C26)
i djelovanjem operatora oekivanja
(uz uvjet B o o B ) dobiva se

T
A A T B 1 O 1
B
1
B B T B 1 O 1 o o T O 1 B 1 O 1
Kako je
B BT B
o oT O ,
proizilazi
A A T B 1 O 1
(C27)
Ako se definira matrica A sa elementima A (rk ) A (rl ) , k=1,2,...,K;

l=1,2,...,K, tada je
A B 1 O 1
251
ili
A B BO
B B BO
B,
(C28)
to je vektorska inaica od jedn. (C14c). Dijagonalni elementi od A su varijance

pogreke analize E A 2 ( k ) A 2 (rk ) , k=1,2,...,K.
252
DODATAK D
DODATAK D
Klasina interpolacija
Pretpostavimo da je jednodimenzijalna funkcija f(x) tono poznata na K
pravilno ili nepravilno rasporeenih poloaja na podruju xa x xb . Tako
f ( x1 ), f ( x2 ),..., f ( x K ) su pretpostavljene poznatim. Proces odreivanja aproksimativne vrijednosti od f(x) na proizvoljnom poloaju x naziva se interpolacijom.
Slika D1. Grafikon funkcije f ( x) cos x (deblja crta) i Lagrangeova interpolacijska

aproksimacija
f A ( x) (tanja crta), (Daley, 1991; str. 422).
253
Moda najpoznatija formula za interpolaciju je ona od Lagrangea:
f A x
( x x 2 )( x x 3 )...( x x K )
f ( x1 )
( x1 x 2 )( x1 x 3 )...( x1 x K )
+...
+
(D1)
( x x1 )( x x 2 )...( x x K 1 )
f (xK )
( x K x1 )( x K x 2 )...( x K x K 1 )
gdje je f A ( x) aproksimacija tone funkcije f(x). U sluaju da je f(x) polinom

oblika
f ( x) a0 a1 x...a N x N ,
(D2)
onda je Lagrangeova interpolacijska formula tona za svako x za N+1K.

U sluaju da je f(x) neka druga funkcija, na primjer, trigonometrijska tj.
f ( x) cos x , tada primjena Lagrangeove interpolacione formule daje, uz poznate
vrijednosti u:
x1 2 / 3, x2 0 i x3 2 / 3
27 x 2
f A ( x)
1 .
8 2
(D3)
Rezultati gornje funkcije prikazani su na slici D1. Oni su prihvatljivi unutar

intervala 2 / 3 x 2 / 3 , dok su izvan njega prilino loa aproksimacija
tone funkcije.
254
DODATAK E
DODATAK E
Osnove varijacijskog rauna
Razvoj varijacijskog rauna u 17. i 18. stoljeu bio je motiviran potrebom
traenja najveih ili najmanjih vrijednosti brzo promjenljivih veliina. Jedan od
problema, na primjer, bilo je traenje maksimalnog rasapa balistikog projektila
pod utjecajem sile tee i otpora zraka ovisno o nagibu ispaljivanja. U principu,
putem varijacijskog rauna mogue je opisivati ponaanje sustava bez poznavanja
detalja interakcije pojedinih njegovih komponenata (vidi Daley, 1991).
a) Stacionarna vrijednost funkcije

Varijacijski pristup ukljuuje odreivanje stacionarnih vrijednosti (ekstrema)
integralnih izraza pod nazivom funkcionali. Prije toga razmotrimo stacionarnu
vrijednost funkcije.
Razmatrajmo funkciju f(x,y), gdje su x i y nezavisne varijable. Kae se da
funkcija f ima stacionarnu vrijednost u toki ( x0 , y0 ) ako je u infinitezimalnoj
okolini te toke promjena funkcije u svim smjerovima jednaka nuli.
Koncept stacionarne vrijednosti moe se istraivati pomou operatora " "
koji je prvi uveo Lagrange. On je slian diferencijalnom operatoru "d" uz suptilne
razlike. Posljednji se odnosi na stvarni infinitezimalni pomak, a prvi na virtuelni
(zamiljeni) infinitezimalni pomak. Najbolje je to objasniti primjerom.
Promatrajmo kuglicu (pekulu) u ovalnoj zdjelici. Ne miemo kuglicu, ali elimo
nai promjenu potencijalne energije kada bi se kuglica pomakla u susjedni poloaj.
Istraivaki premjetaj ovog tipa je nestvaran (virtuelan) i naziva se varijacijom
poloaja.
Operator se upotrebljava za istraivanje okoline toke ( x0 , y0 ) . Pretpostavimo mali virtuelni pomak od te toke. On se moe oznaiti s ( x,y).
Promjena funkcije pak moe se izraziti kao
f
f
x y ,
x
y
(E1)
255
gdje se f naziva prvom varijacijom funkcije f. x i y mogu se izraziti preko

kosinusa smjera x i y premjetaja (slika E1) tj.
x x , y y .
U tom sluaju jedn. (E1) postaje
f f
f
cos cos( ) .
x
y
2
(E2)
Slika E1 Zamiljeni pomak u okolini stacionarne toke ( x0 , y0 ) .
Da bi toka ( x0 , y0 ) bila stacionarna, onda f / mora iezavati za bilo koji

virtuelni pomak neovisno od smjera ( tei prema nuli). Drugim rijeima, u
stacionarnoj toki mora biti
f
f
0 i
0.
x
y
256
(E3)
DODATAK E
Ovo je nuan i dovoljan uvjet da bi funkcija f imala stacionarnu vrijednost u toki

( x0 , y0 ) .
Stacionarna vrijednost funkcije moe takoer biti i njena ekstremna
vrijednost, ali stacionarnost, iako nuan, nije dovoljan uvjet da bi funkcija imala
ekstrem. Primjer za to je tzv. sedlasta toka funkcije tj. sredinja toka sedla (u
meteorologiji podruje u polju tlaka zraka izmeu dviju ciklona i anticiklona), gdje
su u jednom smjeru vrijednosti funkcije vee, a u drugom manje od vrijednosti u
samoj toki. Druge derivacije funkcije mogu se iskoristiti u cilju utvrivanja da li
je stacionarna toki ekstrem ili nije. Tako, jednodimenzijalna funkcija u
stacionarnoj toka x0 x ima maksimum/minimum ako je
d2 f
dx 2
x x0
manje/vee od nule. Koncept stacionarnih vrijednosti i ekstrema zahtijeva

odreene dodatne specifikacije osobito u sluaju funkcija vie varijabli (vidi
Kurepa, 1975).
Nadalje, u varijacijskoj analizi javljaju se razliiti uvjeti. Pretpostavimo da se
trai stacionarna vrijednost funkcije f(x,y) uz uvjet da je
g( x, y) 0.
(E4)
Dakle, stacionarna vrijednost se trai u potprostoru x-y ravnine gdje je g(x,y)=0.

Moe se dogoditi da je uvjet (E4) mogue izraziti i drugije tj.
y h( x) .
(E5)
U tom sluaju, traenje stacionarne vrijednosti od f(x,y) analogno je traenju

stacionarne vrijednosti od f(x,h(x)). Na taj se nain, ako se uvjet moe zapisati u
obliku (E5), dvodimenzijalni uvjetni problem reducira na bezuvjetni jednodimenzijalni.
U sluaju kada navedeno nije mogue sprovesti, koristi se alternativna
Lagrangeova metoda neodreenog multiplikatora (ili vie multiplikatora ako je
vie uvjeta) koja je ve spomenuta u dodatku C. Tada se formira nova funkcija
f1 f g ,
(E6)
257
gdje je ovdje Lagrangeov neodreeni multiplikator neovisan o koordinatama x i

y. Da bi se nala uvjetna stacionarna toka funkcije f trai se bezuvjetna
stacionarna toka za funkciju f 1 (vidi poglavlje o uvjetnim ekstremima u
Schwartzu (1967) ili Kurepi (1967)) . Dakle,
f
g
0,
x
x
f
g
0.
y
y
(E7)
Koritenjem jedn. (E7) i uvjeta (E4) moe se nai multiplikator kao i poloaj
stacionarne toke ( x0 , y0 ) uz poznate funkcije f i g izraene kao zavisne varijable
koordinata x i y (vidi Kurepa, 1975 i Dodatak C za primjer).
U N-dimenzijalnom prostoru ( x1 , x2 ,..., x N ) , stacionarna toka funkcije
f ( x1 , x2 ,..., x N ) uz M uvjeta g1 ( x1 , x2 ,..., x N ),..., g M ( x1 , x2 ,..., x N ) 0 , moe
se nai na opisani nain. U ovom sluaju rezultat je
M

f m g m 0,
x n
m 1
(E8)
1 n N
gdje openito uvjet oblika (E4) moe biti diferencijalna jednadba. Ako je poznata
stacionarna toka lako je nai stacionarnu vrijednost funkcije za tu toku.
b) Stacionarna vrijednost odreenog integrala

Kae se da je I funkcional funkcije u(x) na intervalu ( xa , xb ) ako on zavisi o
svim vrijednostima od u(x), xa x xb . Dva primjera funkcionala su
xb
I u ( x) F (u ( x))dx
i
xa
xb
I u ( x) F ( x, u, u ,..., u ( n ) )dx,
xa
258
(E9)
DODATAK E
gdje je
du
d nu
(n)
u
... u n .
dx
dx
Podruje definicije funkcionala je niz funkcija umjesto koordinatnog prostora. Na
primjer, podruje definicije funkcionala moglo bi se sastojati od niza svih
pozitivnih neprekidnih funkcija na intervalu xa x xb .
U odreenom podruju funkcija, nai funkciju u(x) datog funkcionala I za
koju je Iu(x) stacionarna vrijednost je osnovni problem varijacijskog rauna.
Rezultat nije nuno ekstrem.
Razmatrajmo prvi tzv. najjednostavniji problem varijacijskog rauna. Nai
funkciju u(x) koja ini funcional
xb
I u ( x) F ( x, u, u )dx
(E10)
xa
stacionarnim uz uvjet u( xa ) i u( xb ) . Ovdje su i zadani, u je

pretpostavljeno neprekidnom funkcijom s prvom i drugom derivacijom. Ovaj
problem prvi su rijeili Euler i Lagrange promatrajui dvostruko ogranieni
proces.
Pretpostavimo da funkcija u(x) daje stacionarnu vrijednost funkcionala
Iu(x) iz (E10). Promatrajmo zatim, neznatno modificiranu funkciju
u~( x) u( x) ( x) ,
(E11)
gdje je (x) proizvoljna neprekidna i diferencijabilna funkcija s ( xa ) ( xb ) 0

i po iznosu mali parametar koji tei nuli kao u jedn. (E2). Slika E2 shematski
~( x) i ( x).
ilustrira funkcije u( x), u
~( x) se naziva varijacijom funkcije "u" tj.

Razlika izmeu u( x) i u
u u~( x) u( x) ( x) .
(E12)
259
Ona se u potpunosti moe dovesti u analogiju s varijacijom poloaja toke (iz

prethodnog odlomaka) koja je infinitezimalna i virtuelna. Pomou parametra 0
promjena se moe uiniti proizvoljnom.
Ovdje se moe uoiti razlika izmeu varijacijskog operatora i diferencijalnog operatora d; u i du su infinitezimalne promjene funkcije u. Meutim, du
se odnosi na infinitezimalnu promjenu od u(x) uzrokovanu promjenom dx nezavisne varijable, dok je u infinitezimalna promjena od u(x) koja proizvodi novu
funkciju u(x)+u(x) na istom poloaju. U procesu varijacije zavisne varijable, u se
varira dok varijabla x ne varira, tako da je x uvijek nula. Meutim, ako su
granine vrijednosti u( xa ) i u( xb ) zadane onda se one ne mogu varirati tj.
x 0,
u / x 0,
a
u / x 0.
b
~( x) i ( x) upotrebljenih u izvodu Euler-Lagrangeovih

Slika E2 Ilustracija funkcija u( x), u
jednadbi (Daley, 1991; str. 247).
260
DODATAK E
Operator je komutativan s operatorom derivacija i integracija:
d
d
d du~ du
du
(u ) ( ( x))
.
dx
dx
dx dx dx
dx
(E13)
Analogno, lako je pokazati da je

xb
xb
xa
xa
F ( x, u, u )dx F ( x, u, u )dx.
(E14)
Sada razmotrimo varijaciju integranda u jedn. (E10)
F ( x, u, u ) F ( x, u u, u u ) F ( x, u, u )
F ( x, u , u ) F ( x, u, u ).
(E15)
Razvojem F u Taylorov red oko u i u', ignorirajui nelinearne lanove razvoja

(kako je malo), slijedi
F
F
.
u
u
F ( x, u, u )
(E16)
Nadalje promatrajmo varijaciju integrala iz (E10)

xb
xb
I Fdx Fdx
xa
xa
xb
u + u dx.
(E17)
xa
Primjenom parcijalne integracije nalazimo:

xb
F
F d F
dx ( x)
u
u dx u
I
xa
xb
xa
(E18)
261
I se naziva varijacijom ili preciznije, prvom varijacijom od I. Da bi se dobila

stacionarna vrijednost od I, prema analogiji s (E2), I / mora iezavati. Ovaj
zahtjev u fizici se naziva varijacijskim principom (vidi Supek, 1974).
Kako je (x)=0 u x xa i x xb , a drugdje je (x) proizvoljno, integral
(E18) mora iezavati za bilo koji izbor (x). To se ostvaruje pod uvjetom da je
F d F
0,
u dx u
(E19)
x a x xb .
Uvjet (E19) je nuan i dovoljan za iezavanje I i obino se naziva Euler Lagrangeovom jednadbom. Iezavanje od I je potreban ali ne i dovoljan uvjet
da bi to bio ekstrem od I. Funkcija u(x) koja zadovoljava Euler - Lagrangeovu
jednadbu naziva se stacionarnom funkcijom.
Najjednostavniji problem varijacijske analize (E10) moe se generalizirati na
vie naina. Pretpostavimo da je I funkcional dviju funkcija u(x) i v(x):
xb
I u ( x), v( x) F ( x, u, u , v, v )dx.
(E20)
xa
Moe se jednostavno pokazati da ako je I stacionarno, postoje dvije EulerLagrangeove jednadbe za u(x) i v(x):
F d F
F d F
0 i
0.
u dx u
v dx v
(E21)
Ako podintegralna funkcija sadri vie derivacije od u,

xb
I u ( x) F ( x, u, u ,..., u ( n ) )dx,
xa
onda Euler-Lagrangeova jednadba postaje
262
(E22)
DODATAK E
F d F d 2 F
d n F
2
...(1) n n ( n ) 0.
u dx u dx u
dx u
(E23)
Ako postoje dvije nezavisne varijable x i y onda I moe poprimiti oblik
I u ( x, y ) F ( x, y, u x , u y )dxdy ,
(E24)
gdje su
ux
u
u .
i uy
x
y
S je podruje u (x,y) ravnini gdje je u neprekidna i derivabilna te ima zadane

vrijednosti na granici od S. U tom sluaju Euler-Lagrangeova jednadba za (E24)
ima oblik:
F F F

u x u x y u y
0.
(E25)
Analogne jednadbe mogu se izvesti za bilo koji broj varijabli.

Promatrajmo problem traenja stacionarne vrijednosti od I iz (E10) uz
proizvoljan uvjet
xb
g ( x, u, u )dx 0.
(E26)
xa
Formirajmo novi funkcional

xb
I 1 (u, g , ) ( F g)dx,
(E27)
xa
gdje je neodreeni Lagrangeov multiplikator. Slijedei proceduru od (E16)(E18), jednostavno se moe pokazati da je
263
d
(F g )
( F g ) 0.
u
dx u
(E28)
Jedn. (E28) zajedno s uvjetom (E26) dovoljni su za odreivanje stacionarne

vrijednosti integrala (E27). U sluaju vie uvjeta moe se pojaviti vie
Lagrangeovih multiplikatora.
Neto je razliit problem traenja stacionarne vrijednosti integrala (E10) uz
dodatni uvjet
g( x, u, u) 0.
(E29)
Ako funkcija g ovisi o u', onda je rije o diferencijalnoj jednadbi (eng.

nonholonomic constraint). Moe se pokazati da je Euler-Lagrangeova jednadba
ovog sustava
F ( x) g d F ( x) g 0,
u
dx
(E30)
gdje je funkcija nezavisne varijable.

Do sada su samo djelomino analizirani granini uvjeti. Jedna od
karakteristika varijacijske analize je ukljuenje realnih graninih uvjeta na
elegantan nain. Razmatrajmo funkcional
xb
I F ( x, u, u , u )dx.
xa
Uzmimo prvu varijaciju

xb
xb
xa
xa
I Fdx (
ili
264
F
F
F
u
u
u )dx
u
u
u
(E31)
DODATAK E
xb
I u (
xa
d 2 F d F F
)dx
dx 2 u dx u u
F
d F
F
u
u
u
dx u
u
u
xb
xa
(E32)
Ovaj integral odgovara sluaju (E22) za n=2. Granini lanovi iezavaju ako je
u=u'=0 za x xa , xb . Ovo odgovara specifikaciji u i u' na rubovima (ukljuen
granini uvjet).
Meutim, I moe ieznuti ako u i u' nisu jednaki nuli na rubovima. Ako je
F d F
F
0 i
0 na x xa , xb ,
u dx u ' '
u ' '
(E33)
onda rubni lanovi takoer iezavaju. Ovi uvjeti su poznati pod nazivom prirodni
granini uvjeti. Ako ne postoji druga derivacija od F, onda granini uvjeti postaju
F
0
u '
na
x xa , xb .
(E34)
Gornje se moe generalizirati na vee dimenzije i vie varijabli.

Konano, mogue je utvrditi da li je stacionarna vrijednost ekstrem
izraunavanjem druge varijacije od I. Ona se oznaava s 2 I i analogna je
ispitivanju drugih derivacija funkcija. Ovo kompletira temelje varijacijske analize
(vidi Daley, 1991).
265
DODATAK F
DODATAK F
Izentropska analiza na vertikalnom presjeku

Izentropska (iso+entropija) analiza vezana je za analizu ploha iste
potencijalne temperature. Definicija potencijalne temperature pak, izvodi se iz
prvog principa termodinamike za sluaj kada nema razmjene topline u odreenom
sustavu (na primjer, esti zraka) s okolinom. U tom sluaju jednadba prvog
principa termodinamike moe se pisati u obliku (vidi Haltiner i Martin, 1957)
0 cp
dT
dp
R ,
T
p
(F1)
gdje je R plinska konstanta vlanog zraka, T temperatura i p tlak zraka te c p

specifina toplina zraka uz konstantan tlak. Integracijom (F1) od poetnog stanja
( p0 ,T0 ) do konanog ( p, T ) dobiva se Poissonov izraz koji povezuje temperaturu
i tlak zraka u adijabatskom procesu tj.
T p

T0 p0
R / cp
(F2)
Potencijalna temperatura plina temperature T i tlaka p definira se kao

temperatura dobivena adijabatskom ekspanzijom ili kompresijom na tlak 1000 hPa.
Dakle, potencijalna temperatura
T 1000 / p R / c ,
p
(F3)
za adijabatske procese je konstantna (vidi Haltiner i Martin, 1957). Za suhi zrak,

R=Rd=287 JK-1kg-1 i cp=1004 JK-1; zato, R/cp =0.286.
Ako se pretpostavi ovisnost atmosferske potencijalne temperature o visini, to
je veinom realno, tada diferenciranjem jedn. (F3) po z dobiva se
267
1 1 T R 1 p
.
z T z c p p z
(F4)
Zamjenom hidrostatike p / z g ( gustoa zraka i g akceleracija sile

tee) i jednadbe stanja p RT u jedn. (F4), nalazimo
T
d ,
z
(F5)
gdje su d = g i T suhoadijabatska odnosno stvarna stopa promjene

cp
z
temperature visinom (vertikalne temperaturne stope odnosno negativni vertikalni
temperaturni gradijenti). Ako uzmemo da je Cp=1004 JK-1 i g=9.81 ms-2 slijedi da
je iznos suhoadijabatske stope priblino 1 C / 100m , a iznos stvarnog vertikalnog
temperaturnog gradijenta u prosjeku oko 0.6 C / 100m . Parametar iz jedn. (F5)
je mjera hidrostatike stabilnosit (nestabilnosti) atmosfereV . Drugim rijeima ako
je:
odnosno d 0; atmosfera stabilna,

z
odnosno d - 0; atmosfera neutralna,

z
odnosno d 0 ; atmosfera nestabilna.

z
(F6)
Gornje se moe ilustrirati grafiki slikom F1 (vidi Wallace i Hobbs, 1977). Na

toj slici promatra se adijabatsko dizanje esti zraka iz polaznog ravnotenog
poloaja O do poloaja A. U prvom sluaju stabilne atmosfere na tom poloaju taj
zrak e biti hladniji od okolnog zraka koji je oznaen poloajem B tj. TA TB
V
Katkad se u literaturi susree i neto drukija definicija parametra hidrostatike stabilnosti (nestabilnosti) od
one u jed. (F5), to ovisi o izboru koordinatnog sustava. Tako na primjer u p-koordinatnom sustavu taj parametar
RT ln , to ne utjee na promjenu predznaka parametra tj.
T , ili alternativno
poprima oblik

p p
p
bit definicije hidrostatike stabilnosti.
268
DODATAK F
(slika F1a). To istovremeno znai da je est zraka specifino tea od okolnog zraka
pa e se nastojati vratiti na poetni poloaj. U sluaju nestabilne atmosfere bit e
specifino laka od okolnog zraka pa e nastaviti gibanje uvis (slika F1b).
Slika F1 Ilustracija hidrostatiki stabilnog (a) i nestabilnog (b) stanja atmosfere za nezasieni zrak.
Za oznake vidi tekst (Wallace i Hobbs, 1977; str. 82).
U zasienoj atmosferi odvijaju se vlanoadijabatski procesi s vertikalnim

vlanoadijabatskim temperaturnim gradijentom s 0.6 C / 100m . Hlaenje
dizanjem je sporije zbog oslobaanja topline kondenzacije. U tom sluaju
atmosfera je stabilna, neutralna ili nestabilna ovisno o tome da li je
s , s ili s .
Nadalje, ako je s d i est zraka na ravnotenoj razini O na slici F2,
ona ne mora biti zasiena, ali kako se dizanjem hladi na tzv. kondezacijskoj razini
A to postaje. Meutim, kako je u tom poloaju est zraka hladnija od okoline trai
se dodatni mehanizam njenog dizanja (na primjer vertikalno strujanje) do razine B
odnosno razine slobodne konvekcije. Ako taj dodatni mehanizam (energija)
izostane proces slobodne konvekcije se ne realizira. Ovakva atmosfera naziva se
uvjetno nestabilnom (eng. conditionally unstable).
Logino je da prikaz polja potencijalne temperature na vertikalnom
prostornom ili vremenskom presjeku moe dati vie informacija o stanju atmosfere
nego netom razmatrani jednodimenzijalni prikazi. Ograniimo se na prostorni
presjek napominjui da se na vremenskom presjeku mogu analizirati procesi na
slian nain. Primjer navedenog prostornog vertikalnog presjeka prikazan je na
slici F3.
269
Slika F2 Ilustracija uvjetne hidrostatike nestabilnosti za vlanoadijabatske procese (Wallace i

Hobbs, 1977; str. 85).
Slika F3 Vertikalni presjek polja potencijalne temperature na potezu Francuska-Maarska za 4.

oujka 1994. u 00 UTC (Zwats-Meise, 1994; str. 146).
Prema relaciji (F4) stabilnija su podruja gdje je vertikalni gradijent potencijalne

temperature vei, a nestabilnija gdje je manji tj. negativan (pad potencijane
temperature visinom). Posljednje se meutim u prirodi rijetko dogaa i to najee
270
DODATAK F
u prizemnim slojevima. Prema prethodnom, za vlanoadijabatske procese su

potrebni blai uvjeti za pojavu statike nestabilnosti osobito uvjetne. Zato je vrlo
vjerojatno da e se ona javiti u razmjerno vlanom zaraku na podrujima slabih
vertikalnih gradijenata potencijalne temperature bliskih suhoadijabatskom neutralnom stanju (vidi Holton, 1979; str. 333).
Treba takoer obratiti pozornost na horizontalne gradijente potencijane
temperature (nagnute izentropske linije) na slici F3 koji ujedno ukazuju na
atmosfersku frontu (potpoglavlje 3.2). Prema solenoidnoj teoriji (vidi Saucier,
1955; Haltiner i Martin, 1957) baroklinost atmosfere tj. promjenjivost
geostrofikog vjetra visinom moe se dovesti u vezu s brojem solenoida na
vertikalnom presjeku po jedinici povrine kao i odgovarajuom zatvorenom
cirkulacijom (Bjerknesov cirkulacijski teorem). Solenoidi se javljaju na
presjecitima izobarnih i izosternihVI ploha (slika F4).
Slika F4 Solenoidi na verikalnom presjeku. Za oznake vidi tekst (Saucier, 1955; str. 155).
Iz gornje slike slijedi da je povrina A solenoida dana produktom udaljenosti z

izmeu "jedininih" izobara (oznaenih s p, p+1) i n udaljenost izmeu
"jedininih" izostera (oznaenih s , +1)
VI
Plohe konstantnog specifinog volumena.
271
A z n .
(F7)
Ako se s oznai specifini volumen kao i na slici F4, tada iz hidrostatike

jednadbe slijedi
z / g p .
(F8)
,
n n p
(F9)
A p / g / np .
(F10)
Kako je du izobare
zamjenom (F8) u (F7) dobiva se
Povrina za jedinini p i je
A' A / p / g / np ,
(F11)
odakle slijedi da je gustoa solenoida po jedinici povrine
N p ,
g
g
.
n p n p
(F12)
Premda je izraz N-p,a numeriki jednak broju selenoida na jedinicu povrine

vertikalnog presjeka, dimenzionalna analiza pokazuje da su mu dimenzije s 2 to
znai specifinu energiju na jedininu povrinu okomitu na solenoid. Dakle,
podruje atmosferske fronte (tamo su izraeni horizontalni gradijenti potencijalne
temperature) je i energetska zona. Istovremeno je vidljivo da je baroklinost
atmosfere jaa (vea promjena specifine gustoe du izobara) tamo gdje je broj
solenoida iz (F12) vei. Identian izraz s (F12) povezuje horizontalni gradijent
apsolutne temperatute T i broja solenoida Np, (vidi Saucier, 1955). Operator
ovdje ne oznaava virtueni nego stvarni pomak.
272
DODATAK G
DODATAK G
Diferencijalna svojstva polja vjetra
Ako su u i v komponente vjetra u smjeru osi x i y, kojih su istovremeno i
funkcije, onda se one mogu predstaviti u obliku Taylorovog razvoja u okolini neke
toke ( x0 , y0 ) koja oznaava ishodite koordinatnog sustava. Dakle
u
u
u ( x, y ) u 0 x y
x 0
y 0
v
v
v( x, y ) v0 x y .
x 0
y 0
(G1)
lanovi vieg reda su zanemareni jer se zadralo na razini linearnih promjena u

bliskoj okolini ishodita (x i y razmjerno mali u odnosu na makrorazmjerne koje su
reda 1000 km). Prostorne derivacije komponenti vektora vjetra mogu se
kombinirati na slijedei nain:
u v
(divergenc ija),
x y
v u
( vrtlonost),
x y
u v
D1 (deformaci ja rastezanja),
x y
v u
D2 (deformaci ja smicanja).
x y
(G2)
Iz gornjih jednadbi (zbrajanjem i oduzimanjem) moe se nai da je:
u / x (1 / 2)( D1 ), u / y (1 / 2)( D2 ),
v / x (1 / 2)( D2 ) i v / y (1 / 2)( D1 ).
(G3)
273
Slika G1 Elementarna svojstva linearnog polja vjetra u okolini ishodita: a) predznak derivacija, b)
translacija, c) divergencija, d) konvergencija, e) pozitivna vrtlonost, f) negativna vrtlonost, g)
deformacija rastezanja i h) deformacija smicanja. Kratke pune crtice predstavljaju komponente vjetra
a dulje strujnice dok crtkane krunice oznaene brojkama od 1 do 3 oznaavaju radijalne udaljenosti
od ishodita koordinatnog sustava (Saucier, 1955; str. 317).
274
DODATAK G
Zamjenom (G3) u (G1) nalazimo
1
1
1
1
u u 0 x y D1 x D2 y,
2
2
2
2
1
1
1
1
v v0 y x D1 y D2 x.
2
2
2
2
(G4)
Gornje sugerira da je gibanje u odnosu na ishodite sloeno od: divergencije,

vrtlonosti i deformacije u ishoditu. Upotrebom relacija (G4) moe se odrediti
karakter horizintalnog strujanja u izvoru (slika G1).
Za praktine primjene katkad nije najpogodniji oblik jednadbi (G4). Zbog
toga se pribjegava rotaciji polaznog kordinatnog sustava (x,y). Neka je to poetno
rotacija za kut u smjeru obrnutom od kazaljke na satu (vidi Bluestein, 1992).
Tada se poloaaj toke P, prikazan na slici G2 , moe prikazati u rotiranom
sustavu (x',y') slijedeim vektorsko-matrinim prikazom
sin x
x' cos

,
y ' sin cos y
(G5)
gdje se matrica s trigonometrijskim elementima naziva matricom transformacije

koordinata. Na slian nain dobiva se rotacija komponenti vektora vjetra
sin u
u ' cos

,
v' sin cos v
(G6)
dx
dy
dx'
dy'
u,
v,
u' i
v' .
dt
dt
dt
dt
u ' u ' v' v'
Zanimaju nas veliine:
,
,
i
. Kako su u i v sloene
x'
y ' x' y '
funkcije nezavisnih varijabli x i y tada prema pravilu za derivacije sloenih
funkcija vrijedi (eng. chain rule; vidi Riley et al., 1988)
gdje su:
275
u '
x '
v '
x '
u ' u '

y ' x
v ' v '

y ' x
u ' x
y x '
v ' y
y x '
x
y '
y
y '
(G7)
y
.
v
(G8)
Iz jend. (G6) slijedi
u '
x
v '
u '
u
y cos sin x
v' - sin cos v
y
x
Slika G2 Geometrijska veza izmeu koordinata toke P u nerotiranom (x,y) i rotiranom (x',y')
koordinatnom sustavu (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 83).
276
DODATAK G
Kako je meutim,
x cos

y sin
- sin x'
,
cos y '
(G9)
y ' cos - sin

.
y sin cos
y '
(G10)
tada,
x '
y
x '
Upotrebom jedn. (G7), (G8), (G9) i (G10) dobiva se
u '
x '
v '
x '
u '
y '
v '
y '
cos
- sin

sin x
cos v
y cos
v sin
- sin
.
cos
(G11)
Jedn. (G11) predstavlja pogodan mehanizam za utvrivanje veze izmeu

diferencijalnih parametara u polju vjetra u polaznom i rotiranom koordinatnom
sustavu. Tako, lako se pokazuje da su divergencija i vrtlonost invarjantni na
rotaciju koordinatnog sustava. To meutim, nije sluaj s deformacijom. Naime,
prema jedn. (G11)
D1 ' D1 cos 2 D2 sin 2

D2 ' D1 sin 2 D2 cos 2 .
(G12)
Meutim, suma kvadrata komponenata deformacije je invarijanta rotacije tj.
D1 ' 2 D2 ' 2 D1 D2 D 2 .
2
(G13)
Veliina D zove se rezultantna deformacija koja moe biti pozitivna ili negativna.
Povoljno je odabrati takvu rotaciju da je D2 ' 0 . U tom sluaju (G12) postaje
277
D1 ' D1 cos 2 d D2 sin 2 d ,

0 D1 sin 2 d D2 cos 2 d .
(G14)
Iz jedn. (G14) proizilazi
1
tan 1 ( D2 / D1 )
2
(G15)
D2
D1
D.
sin 2 d cos 2 d
(G16)
d
i
D1 '
Dakle, prva komponenta deformacije u rotiranom koordinatnom sustavu jednaka je

rezultantnoj deformaciji. Ako je ona pozitivna, est zraka e biti razvlaena du osi
x' (os dilatacije) i saimana du osi y' (os kontrakcije). Ako je pak negativna,
vrijedi obrat (slika G3). Iz jedn. (G13) i (G16) slijedi da je apsolutna vrijednost
rezultantne deformacije jednaka
D D1 ' D1 D2 .
2
(G17)
Uzevi prethodno u obzir, polje vjetra moe biti predstavljeno u rotiranom

sustavu izrazima
1
1
1
u ' u 0 ' x' y ' D x' ,
2
2
2
1
1
1
v' v0 ' y ' x' D y '.
2
2
2
(G18)
Deriviranjem jedn. (G18) po x' i y' proizlazi
u ' / x' (1 / 2)( D), u ' / y' (1 / 2) ,

v' / x' (1 / 2) i v' / y' (1 / 2)( D).
278
(G19)
DODATAK G
Slika G3 Ilustracija djelovanja polja iste deformacije na est zraka: a) pozitivna deformacija i b)
negativna (Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 101).
U praksi se najee isputa crtica iako se prikazuje polje vjetra na ovaj nain,
osobito prilikom promatranja frontogenetikih procesa na koje deformacija vjetra
veinom ima znatan upliv (vidi Haltiner i Martin, 1957). Stoga treba obratiti
pozornost na to o kojem se koordinatnom sustavu radi prilikom spomenutih
analiza.
279
DODATAK H
DODATAK H
Horizontalne strujnice i trajektorije
Pretpostavimo da je gibanje horizontalno. U tom sluaju vektor vjetra V moe
se prikazati na dva naina tj. pomou brzine V i smjera tj.
V V ( x, y ), ( x, y )
ili komponenata
(H1)
u u ( x, y ) i v v( x, y ),
koji su funkcije poloaja u koordinatnom sustavu (x,y). Polje vjetra moe se
analizirati pomou strujnica i trajektorija (vidi Petterssen (Vol. I), 1956).
Strujnice su linije du kojih je strujna funkcija konstantna tj. (x,y)=const. i
zadovoljen uvjet (slika H1)
Vxdr 0; drxV 0
(H2)
ili
Slika H1 Ilustracija odnosa vektora vjetra i strujnice u koordinatnom sustavu (Petterssen, 1956
(Vol I); str. 21).
281
u dy v dx 0 odnosno
dx u ,
dy v
(H3)
gdje je dr prirast radijus vektora r s odgovarajuim komponentama dx i dy. Drugim

rijeima, strujnice su linije na koje je u svakoj njihovoj toki vektor vjetra
tangencijalan. S druge strane (uri, 1983)
dx
dy .
x
y
(H4)
Kako je du strujnice d=0, iz jedn. (H3) i (H4) slijedi
.
; v
y
x
(H5)
Budui da u jednadbi (H5) eksplicite nije ukljuen Coriolisov parametar one se

katkad upotrebljavaju za izraunavanje vektora vjetra u kvazinedivergentnim
numerikim modelima, to je pogodno za podruja oko ekvatora gdje Coriolisov
parametar iezava (vidi Zverev, 1977) VII.
Mogu se razlikovati strujnice utjecanja (konvergencije), istjecanja
(divergencije) i neutralne toke (singulariteti). Konvergencija je vezana za ciklone,
divergencija za anticiklone, a singularne toke za njihova sredita u kojima smjer
vjetra nije definiran (vidi Saucier, 1955; Petterssen, 1956).
Grafika konstrukcija strujnica temelji se na podacima smjera i brzine vjetra.
Najprije se konstruiraju izogone (linije istih smjerova). Zatim se na njih postave
crtice u smjeru koji predstavljaju (slika H2a). Nakon toga se spajanjem tih crtica
dobivaju strujnice (slika H2b).
Strujnice, po definiciji, predstavljaju sliku strujanja zraka, u odreenom
trenutku (u ovom sluaju horizontalnog strujanja). Trajektorija ili staza (putanja),
meutim, je krivulja uzastopnih poloaja esti zraka. Individualna promjena
poloaja esti u koordinatnom sustavu (x,y) moe se prikazati jednadbom
VII
Budui da je V=0, iz (H5) slijedi da je V tangencijalno na izoplete strujnih funkcija tj. da one jesu
strujnice ( je po definiciji okomit na izoplete). Ako se Coriolisov parametar f pretpostavi konstantnim u polju
geostrofikog strujanja tada su geopotencijalne visine izobarnih ploha (na izohipsama) proporcionalne strujnoj
funkciji tj. =/f.
282
DODATAK H
dr
V
dt
(H6)
ili, to je vie uobiajeno jednadbom
d d ds
VK t ,
dt
ds dt
(H7)
gdje je Kt 1/ Rt zakrivljenost trajektorije, Rt polumjer njene zakrivljenosti te

ds segment trajektorije (slika H3). U jedn. (H7) upotrebljena je aproksimacija
ds= Rt d kada ds0. Nadalje,
Slika H2 Ilustracija konstrukcije strujnica: A) segmenti strujnica s glavnim izogonama i B) strujnice.

Karte predstavljaju situaciju od 05.06.1950. u 1500 UTC na visini oko 5500 m (18000 ft),
283
Slika H3. Veza izmeu promjene kuta kuta smjera vjetra , du dijela trajektorije (strujnice) s, i
zakrivljenosti R (Holton,1979;str 65).
V VK t .
dt
t
(H8)
Ako je /s promjena smjera vjetra du strujnice, tada je
(H9)
V VK s ,
(H10)
V V
tj.
1
, zakrivljenost strujnice a Rs polumjer njene zakrivljenosti (slika
Rs
H3). U jedn. (H10) upotrebljena je aproksimacija s= Rs kada s0. Konano,
gdje je K s
jedn. (H8) moe biti pisana u obliku izraza
1
V K t K s V ,
t
Rt Rs
284
(H11)
DODATAK H
poznatog pod nazivom Blatonova formula. U sluaju stacionarnog gibanja

strujnice i trajektorije se poklapaju. Ako su pak poznate lokalne promjene smjera
vjetra / t , brzina vjetra i zakrivljenost strujnica (relativno jednostavno
dostupno), tada koritenjem jedn. (H11) moe se izraunati zakrivljenost
trajektorija.
Openito, konfiguracije izopleta (izobara ili izohipsa) atmosferskih sustava
umjerenih irina, gibaju se od zapada prema istoku kao posljedica zapadnih
visinskih vjetrova. U takvim sluajevima javlja se lokalna promjena smjera vjetra
iako se, po pretpostavci, konfiguracija sustava ne mijenja. Zbog jednostavnosti
pretpostavimo da se takav sustav giba konstantnom brzinom C. U tom sluaju
treba razlikovati ovu brzinu premjetanja sustava od vektora vjetra V koja se
najee aproksimira gradijendtskim vjetrom, obino zanemarujui trenje (vidi
npr. Haltiner i Martin, 1957). Prema ovom, izoplete (izobare ili izohipse
geopotencijalnih visina izobarnih ploha) su ujedno i strujnice pa lokalna promjena
smjera vjetra ovisi o brzini gibanja sustava. Dakle,
,
C C cos
t
s
(H12)
gdje je kut izmeu strujnica (izopleta) i smjera gibanja sustava. Zamjenom jedn.
(H12) u (H11) dobiva se veza izmeu polumjera zakrivljenosti strujnica i
trajektorija tj.
C cos
Rs Rt 1
,
V
(H13)
odnosno druga verzija Blatonove formule. Prema ovoj jednadbi moe se

izraunati zakrivljenost trajektorije bilo gdje na gibajuoj konfiguraciji strujnica
(slika H4).
Prema izloenom, izgleda, da je konstrukcija trajektorija viestruko sloenija
nego konstrukcija strujnica. Jedan od moguih postupaka konstrukcije trajektorija
opisao je Gustafson na temelju karata strujnica i razdiobe brzina vjetra (izotaha).
Postupak se odvija u nekoliko koraka (vidi Petterson, 1955):
1. Neka je P0 na slici H5 poetak praenja trajektorije i neka je brzina vjetra
u toj toki V0 . Ako se prvi niz strujnica (crtkano na slici) i brzina vjetra ne
bi mijenjali tijekom vremenskog intervala t tada bi preeni put bio
P0 P1 V0 t .
285
Slika H4 Tipine trajektorije u blizini barikih cirkulacijskih sustava: a) ciklonalne i b)

anticiklonalne cirkulacije. Brojevi od 1 do 5 uznaavaju uzastopne poloaje centara ciklone odnosno
anticiklone (dvostruka crta) i odgovarajue poloaje promatranih esti zraka (jednostruke deblje
krivulje). Tanje krune krivulje predstavljaju izobare ili izohipse topografije izobarnih ploha
2. Ako bi se est zraka premjetala po drugom nizu strujnica (pune crte na

slici) konstantnom brzinom V1 ona bi prela put P0 ' P1 V1t .
3. Premjestimo element krivulje P0 ' P1 na poloaj P0 P2 . Druga aproksimacija poloaja esti na kraju vremenskog intervala t bila bi u Q0 .
4. Nacrtajmo spojnicu P0Q0 koja je u poetnom poloaju tangencijalna na
prvi niz strujnica, a u konanom na drugi.
5. Ako se duljina krivulje P0Q0 ne slae s duljinom D V t , gdje je V
srednja vektorska brzina vjetra du aproksimativne trajektorije P0Q0 ,
(dobivena iz dva odgovarajua nizu linija izotaha tj. linija istih brzina
vjetra) treba pristupiti daljnjoj prilagodbi konstruirane trajektorije
stvarnim uvjetima.
Treba spomenuti da se pri analizi samo horizontalnih trajektorija obino ini
pogreka u odnosu na stvarno gibanje esti. Naime, iako su vertikalne brzine male,
one mogu u duljem razdoblju znatno promijeniti visinski poloaj esti zraka, gdje
mogu biti razliita horizontalna strujanja od onih na prethodnom nivou.
286
DODATAK H
Slika H5 Prikaz konstrukcije trajektorija iz karata strujnica i izotaha (nisu prikazane), (Petterssen,
1956 (Vol. I); str. 28).
Slika H6 Ilustracija mogueg utjecaja vertikalne brzine na trajektoriju esti zraka (Petterssen, 1956
(Vol. I); str. 29).
Mogunost pojave navedene pogreke ilustrirana je primjerom prikazanim na slici

H6. Krivulja OA, na slici, predstavlja trajektoriju esti zraka uz pretpostavku da je
vertikalna brzina jednaka nuli. Stvarno, est zraka moe sljediti putanju OC ija je
horizontalna projekcija OB. Zbog toga je preporuljivo konstruirati trajektorije u
izentropskom koordinatnom sustavu, uz pretpostavku da je gibanje zraka
adijabatsko.
287
DODATAK I
DODATAK I
Hidrodinamika nestabilnost
Analogno hidrostatikoj nestabilnosti moe se definirati hidrodinamika
nestabilnost. Prva se katkad naziva statikom nestabilnou, a druga dinamikom.
Razlika je pored ostalog u tome to se kod hidrostatike nestabilnosti promatra
gibanje esti zraka u verikalnom, a kod hidrodinamike u horizontalnom smjeru.
Naime, u posljednjem sluaju promatra se poremeaj na zonalnoj struji. Takvi
poremeaji su valovitog karaktera, a kae se da je atmosfera u podruju struje
hidrodinamiki nestabilna ako amplituda poremeaja (vala) raste. Postoji nekoliko
kategorija hidrodinamike nestabilnosti kao to su: barotropna i baroklina.
Oblik barotropne nestabilnosti, nazvan inercijalna nestabilnost, pretpostavlja
da je strujanje geostrofiko te da je atmosfera hidrostatiki stabilna, to znai da
nema sile uzgona. Ovo posljednje znai da je ubrzano gibanje esti zraka mogue
samo u horizontalnoj ravnini. Dalje se pretpostavlja da pomak esti ne remeti polje
tlaka to istovremeno znai da ne dolazi do razvoja vala u tom polju nego samo u
polju strujanja tj. polju divergencije, vrtlonosti i deformacije. Dakle, poremeaj
utjee na diferencijalne veliine polja strujanja bitne za frontogenezu i
ciklogenezu. Uz gornje pretpostavke, primjenom hidrodinamikih jednadbi na
gibanje esti zraka u Kartezijevom koordinatnom sustavu, moe se izvesti kriterij
za inercijalnu nestabilnost atmosfere (vidi Holton, 1979). Taj je kriterij dan
relacijom
u g
0,
y
(I1)
gdje je f Coriolisov parametar i u g / y meridionalno smicanje geostrofikog

vjetra u zonalnoj struji. Veliina na lijevoj strani nejednadbe (I1) je apsolutna
vrtlonost. Kako apsolutna vrtlonost na sinoptikoj ljestvici tei pozitivnim
vrijednostima, pojava negativne vrijednosti ukazuje na lateralno (s obzirom na
osnovnu struju) mijeanje fluida ime se dio kinetike energije osnovne struje
prenosi na vrtlona gibanja.
Openito, gore navedena metoda pomaka esti ne moe opisati sloenije
tipove hidrodinamike nestabilnosti, na primjer one koji ukljuuju poremeaj u
polju tlaka odnosno geopotencijala. U toj skupini nestabilnosti razlikuje se opet
barotropna i baroklina nestabilnost. Prva se zasniva na pretpostavci da nema
289
vertikalnog smicanja geostrofikog vjetra (barotropnost), a druga da postoji takvo

smicanje (baroklinost). Za izvedbu kriterija gornjih nestabilnosti koriste se
linearizirane verzije hidrodinamikih jednadbi (vidi takoer Holton, 1979). Takve
linearizirane jednadbe zadovoljava valno rjeenje oblika
eik ( x ct ) ,
(I2)
gdje je i imaginarna jedinica, k valni broj, c fazna brzina gibanja vala, x prostorna i
t vremenska neovisna koordinata. Fizikalno je vaan realni dio iz jedn. (I2), te se
uvjet nestabilnosti odreuje na temelju postojanja (ili ne) kompleksnog dijela
brzine c. Ova tehnika se naziva tehnikom normalnih modova.
Posebno izveden kriterij za barotropnu nestabilnost dan je relacijom
2u
0,
2y
(I3)
gdje je = f / y , a u brzina osnovne struje. Dakle, na podruju zone

barotropne nestabilnosti mora biti ispunjen uvjet (I3). To istovremeno znai da
apsolutna vrtlonost osnovne struje f u / y ima ekstremnu vrijednost na
istom mjestu. Istraivanja pokazuju da se barotropna nestabilnost najee javlja
na podruju intertropske zone konvergencije. Ona se moe javiti i u podruju
mlaznih struja u mjerenim irinama iako njen utjecaj na razvoj atmosferskih valnih
poremeaja u tim irinama nije toliko vaan kao baroklina nestabilnost.
Konano, trea od navedenih nestabilnosti je baroklina. Kao to je ve reeno,
posljedica je vertikalnog smicanja vjetra u osnovnoj struji. S obzirom na to da
temperatura zraka openito opada od juga prema sjeveru, prema definiciji
termalnog vjetra jasno je da zonalna komponenta geostrofikog vjetra, koji je
blizak stvarnom vjetru iznad graninog sloja, raste visinom. Dakle, ima smisla
promatrati sluaj kada osnovna struja raste visinom (vidi Holton, 1979).
Primjenom lineariziranog atmosferkog modela na dvije razine, moe se
pokazati da je atmosfera baroklino nestabilna tamo gdje je veliina
290
k 4 k 2 2
2 2
uT 2 2 k 2
,
k 2 2 2
2
(I4)
DODATAK I
manja od nule, a koja je tada imaginarni dio fazne brzine c, gibanja valnog
poremeaja s valnim brojem k koji je obrnuto proporcionalan valnoj duljini tog
poremeaja. je takoer funkcija promjene Coriolisovog parametra , parametra
koji je funkcija Coriolisove sile i hidrostatike stabilnoti atmosfere kao i zonalne
komponente termalnog vjetra uT . Na slici I1 grafiki je predstavljena dijagnoza
jednadbe (I4). Na apscisi je veliina proporcionalna valnom broju, a na ordinati
veliina proporcionalna zonalnoj komponenti termalnog vjetra osnovne struje. Sa
slike je vidljivo da za male i velike valne duljine neovisno o vertikalnom smicanju
vjetra atmosfera nije baroklino nestabilna, dok u sluaju slabog vertikalnog
smicanja atmosfera nije baroklino nestabilna ni za jednu valnu duljinu. Pri
normalnim uvjetima hidrostatike stabilnosti atmosfere u umjerenim irinama,
pojava barokline nestabilnosti je najvjerojatnija za valne duljine od oko 4000 km
to su prosjene valne duljine atmosferskih poremeaja sinoptikih razmjera. Kada
se baroklini val razvije dolazi do intenzivnijeg transporta toplije zrane mase s
Slika I1 Krivulja neutralne barokline stabilnosti atmosfere koja odvaja nestabilno (sjenano) od
stabilnog podruja (bijelo). Na apscisi je bezdimenzionalna veliina proporcionalna valnom broju k, a
na ordinati takoer bezdimenzionalna veliina proporcionalna zonalnoj komponenti termalnog vjetra
osnovne struje (Holton, 1979; str. 222).
291
juga na sjever i obrnuto. Na taj nain se smanjuju temperaturni kontrasti u

meridionalnom smjeru odnosno zonalni termalni vjetar. Taj proces postupno slabi
valni tip cirkulacije. Ipak, temperaturni gradijenti u smjeru sjever-jug se u
potpunosti ne ponitavaju nego se valnom cirkulacijom oslabljeni, realiziraju u
prosjeku za dulja razdoblja nego to je vijek trajanja atmosferskih poremeaja
sinoptikih razmjera.
Iako opisani mehanizmi hidrodinamike nestabilnosti doprinose razumijevanju ope cirkulacije atmosfere i procesa ciklogeneze postoje odreena
ogranienja u teorijskom pristupu. Naime, prilikom linearizacije hidrodinamikih
jednadbi poetno se pretpostavljaju valni poremeaji malih amplituda. Nakon
porasta njihovih amplituda oni openito ne zadovoljavaju polazne linearizirane
jednadbe. Nestabilno rjeenje vrijedi samo za neko krae poetno vrijeme koje se
naziva linearnim podrujem (vidi Mesinger, 1976).
292
DODATAK J
DODATAK J
Izraunavanje vertikalne brzine gibanja zraka pomou jednadbe ouvanja mase

Pored ostalih, metoda izraunavanja vertikalnih brzina gibanja zraka pomou
jednadbe ouvanja mase je zacijelo najtradicionalnija i jedna od jednostavnijih.
Ta jednostavnost proizilazi iz jednadbe ouvanja mase izraene u izobarnom
kordinatnom sustavu iji je oblik
u v

0,
x y p p
(J1)
gdje su u i v zonalna odnosno merdionalna komponenta vjetra, a vertikalna

brzina (definirana takoer u p-sustavu). Kako je po definiciji divergencija
horizontalnog polja strujanja dana s
u v
,
x y p
(J2)
.
p
(J3)
jedn. (J1) moe se pisati kao
Istraivanja pokazuju da tipian oblik meusobne ovisnosti vertikalne brzine i

divergencije o visini, moe biti ilustriran grafiki kao na slici J1. Naime, na toj
slici poloaj maksimalne verikalne brzine odgovara bezdivergentnom nivou to je
takoer u suglasju s jednadbom (J3). Mogu se pretpostaviti i drukiji vertikalni
profili od navedenog na slici koji takoer zadovoljavaju gornju jednadbu (vidi
Bluestein, 1992).
293
Slika J1 Tipini profil vertikalne brzine (puna crta) i horizontalne divergencije (isprekidana
crta) iznad morske razine. Bezdivergentna razina je oznaena s LND (eng. level of nondivergence),
(Bluestein, 1992 (Vol. I); str. 296).
Navedeno ukazuje na opravdanost primjene opisane jednadbe kontinuiteta za

izraunavanje vertikalne brzine. Postupak izraunavanja pak, sastoji se u
sukcesivnim integracijama jed. (J3) po vertikali. Izmeu dvije razine s tlakom
p1 i p2 integrirani oblik jedn. (J3) glasi
p2 p1 2 1 ,
294
(J4)
DODATAK J
gdje predstavlja srednju vrijednost divergencije u sloju izmeu navedenih

razina, a 1 i 2 odgovarajue vertikalne brzine. Ako se postupak pone
primjenjivati od tla, uz pretpostavku da je 1 0 , uzastopnom integracijom po
visini (tlaku) mogu se dobiti procjene vertikane brzine na viim nivoima. Ako se
uzme da je
u v
,
x y p
(J5)
gdje su u i v komponente vjetra na sredini promatranog sloja atmosfere, tada

opisani postupak izraunavanja vertikalne brzine nosi naziv kinematika metoda.
Kako postoje signifikantne pogreke u mjerenju horizontalne brzine vjetra (ak do
20%) postoji realna mogunost pojave numerike nestabilnosti u izraunavanju
odnosno vertikalne brzine. S obzirom na postupak, pogreka se akumulira visinom.
Rezultati se mogu popraviti primjenom varijacijske metode koju je uveo O'Brien
(1970).
Varijacijskom metodom obavlja se prilagodba polja vertikalnih brzina
jednadbi kontinuiteta koja se temelji na minimizaciji funkcionala
pB
I w p I p A p dp ,
2
(J6)
pT
uz uvjet da je
I
0,
p
(J7)
gdje su I i A inicijalno odnosno analitiko (izraunato) polje divergencije, a

(J7) jedn. kontinuiteta mase. Na dnu (eng. bottom) promatranog stupca zraka tlak
je pB , a na vrhu (eng. top) stupca je pT , w ( p) 0.5
su teine
koje su obrnuto proporcionalne varijanci pogreke izraunavanja divergencije VIII
VIII
Teine w
( p)
su ve spominjani Gaussovi moduli preciznosti. One bi trebale biti vee za preciznije
izraunate vrijednosti, u ovom sluaju polja divergencije, i manje za vrijednosti izraunate s veom pogrekom.
Kada bi usporedo s izraunatim vrijednostima postojale i precizno izmjerene vrijednosti odnosno tone vrijednosti
divergencije onda bi se navedene teine mogle procijeniti empirijskim putem na temelju uzoraka tih podataka.
Kako to nije sluaj, preostaje nain da se pretpostavi oblik teinske funkcije. Ona moe biti odabrana kao: nulta
vrijednost, konstanta razliita od nule, funkcija tlaka zraka, vertikalne brzine, turbulencije ili gustoe
radiosondanih mjerenja vjetra itd. U naem sluaju ove teine odabrane su kao funkcija tlaka ili jednostavno kao
konstanta (vidi O'Brien, 1970).
295
(vidi Dodatak B) i I inicijalno polje vertikalne brzine. Uvjet (J7), nakon

integracije, moe se pisati u obliku
pB
dp
I
B ,
(J8)
pT
gdje se T i B pretpostavljaju poznatim. Sada se moe definirati novi

funkcional uz upotrebu Lagrangeovog multiplikatora kao u (E27) tj.
pB
T
2
I1 w I A I B
pB pT
pT
dp ,
(J9)
gdje je nepoznat Lagrangeov multiplikator uz takoer nepoznato I . Uzimajui

prvu varijaciju, uz napomenu da ne ovisi o p, nalazimo
pB
pB
pT
pT
I 1 I 2ws p I A dp I
B T
dp .
p B pT
(J10)
Primjenom varijacijskog principa tj. uvjeta I 1 0 , treba biti zadovoljeno
I ( p) A ( p)
2w ( p)
(J11)
a takoer i jedn. (J7). Integracijom jedn. (J11) uz uvjet (J7) dobiva se
pB
2 A ( p)dp B T
p
,
T
pB
dp
p w ( p)
T
296
(J12)
DODATAK J
gdje je mjera kako dobro A ( p) zadovoljava uvjet (J7). Zamjenom (J12) u (J11)
dobivamo
pB
I ( p) A ( p) ( p)T B A p'dp' ,
pT
(J13)
uz
2 p
pB
p' dp'
pT
te napomenu da je nezavisna funkcija zamijenjena s p' da ne bi bilo zabune.

Ako je
neovisno od p, odnosno konstanta, tada (J13) poprima oblik
pB
I ( p) A ( p)
T B A p'dp'
pB pT
pT
(J14)
Lako je vidljivo da drugi lan u jedn. (J14) je popravka analizirane vrijednosti

A(p) u smislu suglasnosti s jednadbom kontinuiteta izraene u integriranom
obliku (J8). Ako je T=B, onda (J14) implicira da je profil divergencije
promjenjen za konstantu tako da inegral od I (p) po vertikali iezava. Vertikalna
brzina se dobiva integracijom jedn. (J7).
Osim popravki pogreaka u proraunu vertikalnih brzina ova procedura spada
u skupinu postupaka inicijalizacije atmosferskih modela radi izbjegavanja
numerike nestabilnosti prilikom njihove integracije.
297
REFERENCE
REFERENCIJE
Ahlberg, J., Nilson, E. and J. Walsh, 1967: The theory of splines and their
applications. Academic Press, New York. 284 pp.
Anthes, R. A., 1982: Tropical cyclones Their evolution, structure and effects.
American Meteorological Society, Boston. 208 pp.
Atlas, D., 1990: Radar in meteorology. American Meteorological Society, Boston.
806 pp.
Band, G., 1950: Die Bora der Adria. Doktorska disertacija, Kln.
Barnes, S., 1964: A technique for maximizing details in numerical map analysis. J.
Appl. Meteor., 3, 395-409.
Barnes, S., 1978: Oklahoma thunderstorms on 29-30 April 1970. Part I:
Morphology of a tornadic storm. Mon. Wea. Rev., 106, 673-684.
Bengtsson, L., Ghil M. and E. Klln, 1981: Dynamic meteorology - Data
assimilation methods. Springer - Verlag, Heidelberg. 330 pp.
Bergthorsson, P. and B. Doos, 1955: Numerical weather map analysis. Tellus, 7,
329-340.
Bigelow, F., 1902: Studies on the statics and kinematics of the atmosphere in the
United States. Mon.Wea.Rev., 30, 80-87.
Bigelow, F., 1903: The mechanism of countercurrents of different temperatures in
cyclones and anticyclones. Mon.Wea.Rew., 31, 72-84.
Bjerknes, J., 1919: On the structure of moving cyclones. Geofys. Publ. 1/2, 1-8.
Bjerknes, J. and J. Holmboe, 1944: On the theory of cyclones. J. Meteorol., 1,
1-22.
Bjerknes, J. and H. Solberg, 1922: Life cycle of cyclones and the polar front
theory of atmospheric circulation. Geofys. Publ. 3/1, 1-18.
Bluestein, H.B., 1992: Synoptic-dynamic meteorology in midlatitudes, (Vol. I).
Oxford University Press, New York. 431 pp.
Bluestein, H.B., 1993: Synoptic-dynamic meteorology in midlatitudes, (Vol. II).
Oxford University Press, New York. 594 pp.
Blumen, W., 1990: Atmospheric processes over complex terrain. American
Meteorological Society, Boston. 323 pp.
Brown, R.A., 1966: Three-dimensional growth characteristics of an orographic
thunderstorm system. Satellite Mesometeorology Research Project Paper
61, University of Chicago.
299
Browing, K.A., 1980: Structure mechanism and prediction of orographically

enhanced rain in Britain. Global Atmospheric Research Programme, Ser.23,
WMO, 88-114.
Buzzi, A., 1992: Analysis and modeling of a summer case of Alpine lee
cyclogenesis associated with organized convective activity. International
Workshop on Mediterranean Cyclones Studies. Trieste, Italy; 18-22 May,
1992, 5-8.
Buzzi, A. and S. Tibaldi, 1978: Cyclogenesis in the lee of the Alps: A case study.
Quart. J.R. Met. Soc., 104, 271-287.
Carroll, E.B., 1995: Practical subjective application of the omega equation and
Sutcliffe development theory. Meteor. Appl., 2, 71-81.
Cressman, G., 1959: An operational objective analysis system. Mon. Wea. Rev.,
87, 367-374.
ai, I., 1986: Utjecaj orografije u mezorazmjeru na ponaanje Cb oblaka i
razdiobu oborine: Sluaj 28. srpnja 1980. na podruju Medvednice.
Rasprave (Zagreb), 21, 69-76.
uri, M., 1983: Osnovi dinamike meteorologije. Beograd. 317 str.
ade, M., 1973: Meteorologija. Izdavako-grafiki zavod, Beograd. 228 str.
Daley, R., 1991: Atmospheric data analysis. Cambridge University Press,
Cambridge. 457 pp.
Defant, F., and H.T. Moerth, 1978: Compendium of Meteorology. Editor Aksel
Wiin-Nielsen. Vol. 1. P3 Synoptic meteorology, WMO-No. 364.
Devuyst, P., 1972: La meteorologie. Albert De Visscher, Bruxelles. 164 pp.
Durran, D.R., 1981: The effects of moisture on mountain lee waves. Ph. D.
Disertation, National Center for Atmospheric Research Cooperative Thesis
No. 65, 142 pp.
Ferell, W., 1878: On cyclones, tornadoes and waterspouts. U.S. Coast and
Geodetic Survey, Washington.
Fitzroy, R., 1863: The weather book A manual of practical meteorology.
London.
Frisinger, H.H., 1983: The history of meteorology to 1800. American
Feynman, R.P., et al., 1964: Lectures on physics (Volume 2). Addison-Wesley,
London.
Ficker, H., 1911: Das Fortschreiten der Erwrmungen in Russland und Nordasien.
Sitzber. Ak. Wien., 120, 745-836.
Gandin, L., 1963: Objective analysis of meteorological fields (English translation
in 1965). Jerusalem.
300
REFERENCE
Gandin, L., 1988: Complex quality control of meteorological observations. Mon.

Wea. Rev., 116, 1137-1156.
Gauss, K., 1963: Theory of motion of the heavenly bodies (translation of "Theoria
Motus Corporum Coelestum"; 1809). New York.
Gelo, B., 2000: Opa i prometna meteorologija (II dio). Sveuilite u Rijeci,
Rijeka. 520 str.
Gilchrist, B. and G. Cressman, 1954: An experiment in objective analysis. Tellus,
6, 309-318.
Guldberg, C. et H. Mohn, 1876: tudes sur les mouvements de latmosphre. A.W.
Brogger, Christiania, 39 pp.
Hadley, G., 1735: Concerning the cause of the general trade winds. Trans. Roy.
Soc., 39, 58-62.
Haltiner, G.J. and F.L. Martin, 1957: Dynamical and physical meteorology.
McGraw-Hill, New York. 470 pp.
Haltiner, G.J., 1971: Numerical weather prediction. John Wiley Sons, New
York. 317 pp.
Haltiner, G.J. and R.T. Williams, 1980: Numerical prediction and dynamic
meteorology. John Willey Sons, New York. 477 pp.
Holton, J.R., 1979: An introduction to the dynamic meteorology. Academic Press,
New York. 391 pp.
Hook, R., 1665: Micrographia. London. 38 pp.
Hoskins, B.J., Draghici, I. and H.C. Davies, 1978: A new look at the - equation.
Quart. J. R. Met. Soc., 104, 31-38.
Hoskins, B.J. and M.A. Pedder, 1980: The diagnosis of middle latitude synoptic
development. Quart. J. R. Met. Soc., 106, 707-719.
Houghton, D.D., 1985: Handbook of applied meteorology. John Wiley Sons,
New York. 1461 pp.
Huschke, R.E., 1986: Glossary of meteorology. Amer. Metor. Soc., Boston. 638
pp.
Ivanan-Picek, B., 1998: Generiranje atmosferskih vrtloga nad podrujem
Jadrana. Doktorska disertacija, PMF-Zagreb. 138 str.
Jovanovi, 1983: Matematika kartografija. Beograd. 559 str.
Kurepa, S., 1975: Matematika analiza III - Funkcije vie varijabli. Tehnika
knjiga, Zagreb. 419 str.
Kurz, M., 1998: Synoptic meteorology. Deutscher Wetterdienst, Offenbach. 200
pp.
Kutzbach, G., 1979: The thermal theory of cyclones - A hystory of meteorological
thought in the nineteenth century. Amer. Meteor. Soc., Boston. 254 pp.
301
Lisac, I., 1998: Andrija Mohorovii i prognoza vremena. Znanstveni skup

"Andrija Mohorovii" 140. obljetnica roenja, Zagreb, 10/12. oujka
1998, 77-91.
Luki, I., 1989: Dnevni periodiki vjetrovi u Senju. Geofizika, 6, 59-74.
Makjani, B., 1967: Osnove meteorologije. Sveuilite u Zagrebu, Zagreb. 243 str.
Makjani, B., 1978: Bura, jugo, etezije. Savezni hidrometeoroloki zavod,
Beograd. 73 str,
Maksimovi, S., 1973: Korienje radarskih osmatranja u analizi i prognozi
vremena. Republiki hidrometeoroloki zavod SR Srbije, Beograd. 97 str.
Margules, M., 1906: ber Temperaturschichtung in stationr bewegter und
ruhender Luft. Meteorolog. Z. Hann-Band, 243-254.
Mesinger, F., 1976: Dinamika meteorologija - Analitika reenja i numerike
metode. Graevinska knjiga, Beograd. 224 str.
Meteorological Office, 1971: Handbook of aviation meteorology. London. 402 pp.
Mintz, Y., 1961: The general circulation of planetary atmospheres. The
Atmospheres of Mars and Venus. National Acad. of Sciences. Publ. 944,
107-146.
Neumann, J., 1977: On the rotation rate of the direction of sea and land breeze
circulation. J. Atmos. Sci., 34, 1913-1917.
Newton, C.W. and E.O. Holopainen, 1990: Extratropical cyclones. American
O'Brien, J., 1970: Alternative solutions to the classical vertical velocity problem. J.
Appl. Meteor., 9, 197-203.
Orli, M., Penzar, B. and I., Penzar, 1988: Adriatic sea and land breezes: clockwise
versus anticlockwise rotation. J. Appl. Meteorol., 27, 675-679.
Palmen, E., 1951: The aerology of extratropical disturbances. In Compendium of
meteorology. American Meteorological Socity, Boston, 599-620.
Palmen, E. and C.W. Newton, 1969: Atmospheric circulation systems - Their
structure and physical interpretation. Academic Press, New York. 603 pp.
Pandi, K., Kisegi, M, Gelo, B. and M. Sijerkovi, 1992: An analysis of the low
and high pressure centre influence on precipitation. Beitr. Phys. Atmosph.
65, 107-128.
Pandi, K. et al., 1998: 50 godina Dravnog hidrometeorolokog zavoda. Dravni
hidrometeoroloki zavod, Zagreb. 288 str.
Pandi, K., 2000: Sezonske karakteristike oborinskih vertikalnih gradijenata na
podruju Like i Gorskog kotara. Dravni hidrometeoroloki zavod, Zagreb.
38 str.
Panofsky, H., 1949: Objective weather-map analysis. J. Appl. Meteor., 6, 386-392.
302
REFERENCE
Penzar, B., i B. Makjani, 1978: Uvod u opu klimatologiju. Prirodoslovno matematiki fakultet, Zagreb. 206 str.
Penzar, I. i B. Penzar, 2000: Agrometeorologija. kolska knjiga, Zagreb. 222 str.
Petterssen, S., 1956: Weather analysis and forecasting (Vol. I and II). McGrawHill, New York. 428 (266) pp.
Pichler, H. and R. Steinacker, 1987: On the synoptics and dynamics of
orographically induced cyclones in the Mediterranean. Meteor. Atmos.
Phys., 36, 108-117.
Plazini, S., 1985: Tehnika meteorologija. Nauna knjiga, Beograd. 463 str.
Radinovi, ., 1969: Analiza vremena. Univerzitet u Beogradu, Beograd. 367 str.
Radinovi, , 1978: Praktikum iz analize i prognoze vremena. Univerzitet u
Beogradu, Beograd. 191 str.
Radinovi, ., 1979: Prognoza vremena. Univerzitet u Beogradu, Beograd. 266
str.
Radinovi, ., i D., Lali, 1959: Ciklonska aktivnost u Zapadnom Sredozemlju.
Savezni hidrometeoroloki zavod, Beograd. 57 str.
Ray, P.S., 1986: Mesoscale meteorology and forecasting. American Meteorological Society, Boston. 793 pp.
Richardson, L.F., 1922: Weather prediction by numerical process. Cambridge
University Press, London. 236 pp.
Riley, K.F., Hobson, M.P. and S.J. Bencl, 1998: Mathematical methods for physics
and engineering. Cambridge University Prees, Cambridge. 1008 pp.
Sajko, A., 1996: Mlazne struja iznad NW Hrvatske. Diplomski rad - PMF, Zagreb.
59 str.
Sasaki, Y., 1958: An objective analysis based on the variational method. J. Meteor.
Soc. Japan, 36, 77-88.
Sasaki, Y., 1960: An objective analysis for determining initial conditions for the
primitive equations. Tech. Rep. (Ref. 60-16T), Texas University.
Saucier, W.J., 1955: Principles of meteorological analysis. The University of
Chicago Press, Chicago. 438 pp.
Schott, J.R., 1997: Remote sensing - The image chain approach. Oxford University
Press, Oxford. 394 pp.
Schwartz, L., 1967: Cours d'analyse. Herman, Paris.
Shaw, N. and R.G.K., Lempfert, 1906: The life history of surface air currents.
M.O. Memoir, 174, 15-131.
Sijerkovi, M., 1993: Hrvatski vremenari crtice iz povijesti hrvatske
meteorologije. kolske novine, Zagreb. 138 str.
303
Stepanenko, V.D., 1966: Radiolokacija v meteorologii. Gidrometeoizdat,

Lenjingrad. 350 str.
Supek, I., 1978: Teorijska fizika i struktura materije (I dio). kolska knjiga,
Zagreb. 639 str.
Sutcliffe, R.C., 1947: A contribution to the problem of development. Quart. J.
Roy. Meteor. Soc., 73, 370-383.
Tuti, V., 1995: Razvoj olujnih procesa iznad nehomogene podloge. Doktorska
disertacija, PMF-Zagreb. 182 str.
Uccellini, L.W. et al., 1992: Report on the surface analysis workshop held at the
National Meteorological Center, 25-28 March 1991. Bull. Amer. Meteor.
Soc., 73, 459-472.
Verni, R., 1952: Termodinamike karakteristike zranih masa. JAZU, Zagreb.
35 str.
Volari, B. i I. Penzar, 1967: Osnove meteorolokih motrenja i mjerenja.
Sveuilite u Zagrebu, Zagreb. 199 str.
Wallace, J.M. and P.Y. Hobbs, 1977: Atmospheric science - An introductory
survey. Academic Press, New York. 467 pp.
Yoshino, M.M., 1976: Local wind bora. Univ. of Tokyo Press, Tokyo. 289 pp.
Zverev, A.S., 1977: Sinoptieskaja meteorologia. Gidrometeoizdat, Leningrad.
710 pp.
Zwatz-Meise, V., 1994: Contributions to satellite and radar meteorology in
Central Europe. Zentralanstalt fur Meteorologie and Geodynamik, Wien.
162 pp.
304
DJELOMIAN POPIS OZNAKA

a
b
c
cp
d
dr
e
es
polumjer Zemlje, Fourierov koeficijent, Magnus-Tetensova konstanta,

koeficijent u radarskoj oborinskoj jednadbi
Fourierov koeficijent, Magnus-Tetensova konstanta, koeficijent u radarskoj
oborinskoj jednadbi
koeficijent razvoja, regresijska teina, proizvoljna konstanta, brzina gibanja
atmosferskih sustava
specifina toplina zraka uz konstantan tlak
totalna derivacija, deficit rosita
diferencijal radijus vektora poloaja
tlak vodene pare
tlak vodene pare zasienja
e s ' tlak vodene pare zasienja mokrog termometra

f
proizvoljna funkcija, Coriolisov parametar
f A analitika vrijednost funkcije

f B preliminarna procjena funkcije
f o izmjerena vrijednost funkcije
f T tona vrijednost funkcije
g
h
i
konstanta ubrzanja sile tee

visina, proizvoljna funkcija razvoja
- 1 ,indeks
jedinini vektor u smjeru osi x

j
indeks
j
jedinini vektor u smjeru osi y
k indeks
k jedinini vektor u smjeru osi z
l
indeks
m valni broj, indeks
md masa suhog zraka
mv masa vodene pare

n
valni broj, smjer okomice, indeks, faktor stoca
305
n
p
p0
jedinini vektor u smjeru osi n prirodnog koordinatnog sustava

tlak zraka
tlak zraka na morskoj razini
p s tlak zraka na postaji

q
specifina vlanost zraka, indeks
q s specifina vlanost zasienja

r
r~
r
s
iznos vektora poloaja

relativna udaljenost
vektor poloaja
proizvoljna varijabla stanja procesa
stupac vektor prostorno zavisne varijable
tr
jedinini vektor u smjeru osi s prirodnog koordinatnog sustava

temperatura zraka, vrijeme
temperatura mokrog termometra
rosite
tv
virtuelna temperatura zraka
zonalna (zapad-istok) komponenta vjetra

prosjena zonalna komponenta vjetra
meridionalna (jug-sjever) komponenta vjetra
a priori teine, vertikalna komponenta vjetra
s
t
t'
u
v
w
ws omjer mijeanja zasienog zraka vodenom parom

x
y
z
z
A
horizontalna koordinatna os u zonalnom (zapad-istok) smjeru

horizontalna koordinatna os u meridionalnom (jug-sjever) smjeru
vertikalna koordinatna os, geometrijska visina izobarne plohe
proizvoljni stupac-vektor
povrina omeena izohipsama i osima doline i grebena, povrina solenoida
matrica kovarijance pogreke analize
A p povrina radarske antene

B
odnos snage povratnog radarskog signala i snage razine uma

matrica kovarijance pogreaka pozadinske procjene
opa matrica kovarijance
deformacija polja vjetra
306
Dg geostrofika deformacija polja vjetra
E 2 varijanca pogreke
F
frontogenetika funkcija, podintegralna funkcija
Fp parametar
F
I
I
J
K
L
frontogenetiki vektor
kvadratna forma, funkcional, intenzitet oborine procijenjene radarom,
intenzitet ciklone
matrica identiteta
"uvjetna" kvadratna forma, genetika funkcija mlazne struje
zakrivljenost trajektorije ili strujnice
valna duljina atmosferskih valova, udaljenost radarskog cilja, energija
zraenja u "velikoj jednadbi" satelitskog sustava motrenja, opseg paralele,
latentna toplina kondenzacije
matrica kovarijance pogreke motrenja
Pr snaga povratnog radarskog signala

PS
Pt
Q
Q
R
Rd
S
T
Tv
snaga radarskog uma

snaga emitiranog radarskog signala
promjena koliine topline po jedinici zraka u jedinici vremena
vektor Q [ku]
polumjer podruja utjecaja, polumjer Zemljine paralele, plinska konstanta
zraka, polumjer zakrivljenosti strujnice ili trajektorije
plinska konstanta za suhi zrak
proizvoljno svojstvo zraka
apsolutna temperatura zraka
apsolutna virtuelna temperatura zraka
Tv srednja apsolutna virtuelna temperatura u sloju zraka

V
brzina vjetra, volumen zraka
V g brzina geostrofikog vjetra

VT brzina termalnog vjetra
W
a posteriori teine
W matrica a posteriori teina

Z
geopotencijalna visina izobarne plohe izraena u geopotencijalnim metrima

307
azimut, kut nagiba frontalne plohe
promjena Coriolisovog parametra s geografskom irinom
p kut nagiba izobarne plohe

d
kut izmeu osi dilatacije (kontrakcije) x' i osi x
divergencija, varijacijski i diferencijalni operator, koordinata ravinskog

polarnog sustava karte, parametar
pogreka, kut nagiba (elevacija), parametar
vertikalna komponenta relativne cirkulacije (vrtlonosti)
g geostrofika vrtlonost
T termalna vrtlonost
proizvoljna funkcija, oekivana vrijednost funkcije
potencijalna temperatura
geografska duljina, valna duljuna radarskih signala, parametar
3.14
korelacija, gustoa zraka
standardna devijacija, efektivna povrina rasipanja, mjerilo projekcije
geografska irina
tendencija visine izobarne plohe

komplement geografske irine, strujna funkcija
normalizirane teine, vertikalna brzina u p-sustavu
vertikalna temperaturna stopa

d suhoadijabatska vertikalna temperaturna stopa
n prirast horizontalne udaljenosti u smjeru osi n
r prirast iznosa vektora poloaja r
t
vremenski interval
z geometrijska debljina sloja atmosfere
Z debljina sloja atmosfere izraena u geopotencijalnim metrima

x prirast horizontalne udaljenosti u smjeru koordinatne osi x
y prirast horizontalne udaljenusti u smjeru koordinatne osi y
prirast geopotencijala
308
geopotencijal
operator za parcijalnu derivaciju

trodimenzijalni nabla operator
p dvodimenzijalni nabla operator na izobarnoj plohi

p diskretni oblik dvodimenzijalnog nabla operatora na izobarnoj plohi
z dvodimenzijalni nabla operator na plohi konstantne visine

x jednodimenzijalni nabla operator u smjeru osi x
operator divergencije
x operator rotacije
omega zadnje slovo grkog alfabeta
309
KAZALO POJMOVA I IMENA
aeroloke postaje, 23, 27
Bluestein, 20-22, 26, 61, 105, 114, 118-125,

128-132, 149, 151, 155-163, 176, 178, 188,
198, 275-279, 293-294
Ahlberg, 71
Blumen, 210-229
analiza
Brown, 218, 220
globalna, 68, 79
Browing, 222
lokalna, 63
Buzzi,127, 177-186
objektivna, 19, 62-101

subjektivna, 101
analitiki materijali, 53-61
anticiklona, 13, 17, 20-21, 26, 132-187,
203-208
C
Carroll, 154, 164
Ciklona, 13, 16, 20-21, 132-187, 203-208
Anthes, 204
Ciklogeneza, 137-187, 289
Anticiklogeneza, 154-172
Coriolis, 17
asimilacija podataka, 23
Coriolisov parametar, 52, 66, 111, 149, 155,

173-174, 282, 289, 291
Atlas, 33
atmosfera
nestabilna, 268
neutralna, 268
stabilna, 268
atmosferska fronta, 108-128, 141-148,
199-202
Coriolisova sila, 17, 20, 131, 167, 231, 291

Cressman, 20, 63, 65, 77
ai, 229
ade, 24
atmosfersko polje, 23, 103, 191

atmosferski sustav, 13, 86, 103, 191
D
Daley, 23, 62-96, 237-265
Decibel, 34
Band, 215
Defant, 107
bariki sustav, 103, 132-187, 203-209

Barnes, 77, 80
Deformacija, 117, 119, 121, 125, 160-163,

273-280
Bengtsson, 73
Devuyst, 200-202
Bergenska kola, 17, 109, 141
Dijagnoza, 103
Bergthorsson, 20, 73-78
Divergencija, 117, 119, 121, 125, 155,161,

167-172, 176, 275-278, 282, 289, 293-297
Bigelow, 140-141
Bjerknes J., 17, 19, 109, 141-147, 171, 205
Bjerknes V., 19, 109,139, 173, 271
Dolina, 135
Doos, 20, 73-78
Durran, 216
311
Huschke, 20, 23, 109, 114, 118, 133
Espy, 138
homogenost, 241
Euler-Lagrangeova jednadba, 92, 262
I
interpolacija
klasina, 253-254
Ferell, 139
polinomna, 63-64
Feynman, 216
statistika, 81-89
Ficker, 140-141
Ivanan-Picek, 185
Fitzroy,15, 17, 139
izobare, 132
Frisinger, 13-14
izogone, 282, 283
fronta
izohiete, 35
hladna, 109, 113, 127, 143, 201, 204
izohipse, 132
okluzije, 113, 143, 202, 204
izoplete, 62
stacionarna, 113, 142
izotahe, 285
topla, 113, 143, 199-200, 204
izoterme, 110
frontogeneza, 113-127, 289
izotropnost, 241
frontogenetika funkcija, 114

frontogenetiki vektor, 121
funkcija prisile, 156
jednadba
geostrofike ravnotee, 52, 66
funkcional, 90, 258
gradijenske ravnotee, 167

hipsometrijska, 236
G
Gandin, 20, 43-52, 82, 100
ouvanja mase, 155, 293
Gauss, 82, 243
omega (), 159-165, 176
Gelo, 24
radarska, 33
Gilchrist, 20, 63, 65
stanja plina, 235
Greben, 135
tendencije visina, 155-158
gusta mrea, 96
velika, 39
vrtlonosti, 149
H
Hadly, 17
Haltiner, 54, 60, 91-96, 108-120, 134, 188,
267, 271, 279, 285
Jovanovi, 53, 58, 60
K
kontrola
Holton, 51, 118, 134, 142, 149, 152, 155,

173-175, 289-291
dijagnostika, 49-52
Hook, 13
statistika, 44-49
Hoskins, 161-165
Houghton, 22, 33, 36, 136, 177, 204
312
logika, 43
konvergencija, 107, 118-119, 121, 141, 164,
171, 176, 178, 204, 225, 228-229, 274, 282,
290
hidrostatika, 268, 289
Kurepa, 71, 114, 133, 246, 257, 258

Kurz, 106-107, 114, 131, 152, 157-158, 162,
164
normalni modovi, 290

Newton C.W., 106, 185, 187
Kutzbach 15-17, 109, 112, 125, 138, 140
O'Brien, 295
Lagrange, 74, 82, 92-94, 98, 246, 253-255,

257-264, 296
Lambert, 14, 53-55, 58-60
Legendre, 73
Lisac, 16
Luki, 231
olujna pruga, 203

omega () situacija, 158
Orli, 231
opa atmosferska cirkulacija, 165-166
optimalna procjena, 44-49
M
Makjani, 215, 217
Maksimovi, 33
Margules, 109, 112, 139
matrica
autokorelacije, 240
Palmen, 106, 147, 148, 171-172

Pandi, 16, 187, 223
Panofsky, 19
Penzar B., 25, 187
Penzar I., 24, 25, 187
autokovarijance, 240
Petterssen, 113, 125-127, 130, 281-283,

285-287
dijagonalna, 46, 240
Pichler, 185
jedinina, 46
Planckov zakon, 41
korelacije, 239
Plazini, 193-199
kovarijance, 239
pogreka
Mesinger, 292
meteoroloka polja, 23, 103, 191
meteoroloke karte, 53-60
meteoroloki
radari, 33-36
sateliti, 36-42
mjerenja
pilotbalonska, 28
radiosondana, 29-33
mlazne struje, 128-132, 209-210
analize, 251-252
mjerenja, 243, 248
preliminarne procjene, 249
sluajna, 43
sustavna, 43
pol hladnoe, 191
potencijalna temperatura, 267
projekcija
Lambertova, 54-59
polarna stereografska, 54, 59
Mercatorova, 54, 59-60
prilagodba funkcija
nagib frontalne plohe, 110-112
polinomna, 63-68
nestabilnost
spektralna, 68-73
barotropna, 289-290
baroklina, 289-292
313
Radinovi, 24, 34, 36, 62, 96-100, 104, 110,

133, 135, 142-146, 153, 158, 166,
176-177, 191, 203, 206-209, 241
Uccellini, 101
regeneracija ciklona, 145-147
Riley, 275
Varijacija
Ray, 177, 203, 230-231
funkcije, 256
Richardson, 19
integrala, 261
poloaja, 255
varijacijska metoda usklaivanja, 89-96
S
Sajko, 129
Sasaki, 77, 89
Saucier, 53-61, 132-133, 271-272, 274, 282
Schott, 37-42, 84
Schwartz, 71, 246, 258
varijacijski raun, 255-265

varijacijski princip, 262
varijanca, 237
vektor Q , 123-125, 162-165
vertikalni presjek
Shaw, 140-141
prostorni, 106, 109-111, 113, 116-117,

129, 133, 138, 166, 183-184, 205-206,
209, 216, 270-271
Sijerkovi, 16
vremenski, 17
sedlo, 133, 257
sinoptike postaje, 23-27
vertikalna brzina, 293-297
smicanje vjetra, 130, 171
virtuelna temperatura, 235
Solberg, 17, 142, 147, 205
vjetar
srednja vrijednost, 237
ageostrofiki, 131
stacionarna
geostrofiki, 51-52, 66
funkcija, 262
gradijentski, 167
toka, 133, 256

vrijednost, 255
termalni, 150
Volari, 24
strujnice, 281
vrtlonost, 95, 119,123, 125, 149-162,

173-178 209, 273-278, 289-290
Sutcliffe, 137, 148,154-157, 159, 162-165,

176-177
standardna devijacija, 238
Svjetsko meteoroloko bdijenje, 43
zavjetrinska ciklogeneza, 172-187

zrane mase, 103-107, 191-193
Zverev, 111-112, 137, 205, 282
termodinamiki dijagrami, 60-61
Zwatz-Meise, 270
trajektorije, 282
tropski ciklon, 204-207
Tibaldi, 177-186
Wallace, 26, 31, 50, 104, 222, 233-235
Tuti, 185
Y
Yoshino, 215
314

Pandzic Analiza Met Polja I Sustava PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pandzic Analiza Met Polja I Sustava PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDBENICI SVEUILITA U ZAGREBU

MANUALIA STUDIORUM UNIVERSITATIS ZAGRABIENSIS

Slika na naslovnici predstavlja sinoptiku situaciju u sjeverozapadnoj Europi,

Objavljivanje ove knjige omoguili su svojom potporom:

Ministarstvo znanosti i tehnologije

2.4.4 Varijacijska metoda usklaivanja meteorolokih polja ............................... 89

Referencije ......................................................................................................... 299

"Moe se rei da je atmosfera glazbeni instrument

1.1 Kratki povijesni pregled dogaaja vanih za razvoj

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

Lambert (1728-1777) predlae globalnu motriteljsku mreu sa simultanim

Otkrie telegrafa 1843. godine omoguuje brzu razmjenu meteorolokih

Slinu ulogu Leverrierovoj u Francuskoj, odigrao je admiral Robert Fitzroy

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

bez prekida do danas. Podaci s te postaje zajedno s podacima nekoliko drugih

"anticiklona" prvi koristi Francis Galton (1822-1911) godine 1863., za vrtlog

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

(matematiki) model ciklone (slika 1.4). U tom kontekstu je i cirkulacijski teorem

Richardson (1922) subjektivnim postupkom svodi podatke nepravilne

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

kvadratnu mreu toaka, koja se smatra prvim ozbiljnim pristupom objektivnoj

1.2 Pojam analize vremena i prostorno-vremenska ljestvica

U hrvatskoj meteorolokoj slubi terminom motrenje obuhvaeno je mjerenje i vizualno opaanje.

vremena u blioj budunosti. Prilikom analize u ovom udbeniku, koristit e se, to

Slika 1.6 Klasifikacija atmosferskih sustava prema horizontalnim prostornim i vremenskim

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA

2. METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA

2.1 Sustavi prikupljanja meteorolokih informacija

2.1.1 Sinoptike postaje

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

gdje su konstante a=22.4; b=272.4 u sluaju leda i a=17.1; b=234.2 u sluaju

e es ' 0.00066(1 0.00115t' )1013.2(t t' )

i relativna vlanost zraka

Sada se lako moe dobiti defict rosita d [ C] prema relaciji

koji se alje u razmjenu u TEMP izvjetaju, dok se u SYNOP i METAR

METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA

Slika 2.1 Ovisnost ravnotenog tlaka vodene pare

o temperaturi zraka (Penzar i Penzar, 2000;

gdje je g akceleracija sile tee. Uvaavanjem relacije (2.7), uz pretpostavku da je

gdje Rd plinska konstanta za suhi zrak, Tv srednja virtuelna temperatura

p0 ps exp (9.8h) / 2871

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

i t v virtuelna temperatura zraka na postaji izraena u Celziusovim stupnjevima tj.

METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA

Slika 2.3 Razdioba sinoptikih postaja na globalnoj ljestvici.

Konano, motreni podaci kodiraju se u SYNOP izvjetaje i alju u sabirne

2.1.2 Aeroloke postaje

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

na donjih tridesetak kilometara atmosfere. Vjetar se mjeri pilotbalonskim,

gdje su h1 i h2 visine balona (unaprijed se pretpostave na temelju brzine dizanja)

gdje su x i y komponente projekcije u zonalnom i meridionalnom smjeru te r

dok se smjer odreuje na osnovi predznaka komponenata x i y.

METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA

2.1.2.2 Radiosondana mjerenja

ANALIZA METEOROLOKIH POLJA I SUSTAVA

tradicionalno znaajnim nivoima. Spomenuta odstupanja su za temperaturu 1 ili

Slika 2.5 Shematski prikaz radiosondanog sustava.

Geopotencijalne visine izobarnih ploha izraunavaju se iz podataka

Z 29.3Tv ln( p1 / p2 ) [gpm] ,

METEOROLOKA MOTRENJA I ASIMILACIJA PODATAKA

gdje je Z razlika geopotencijalnih visina (izraenih u geopotencijalnim metrima)

U sluaju da se koristi elektroniki teodolit (RAWIN) za praenje poloaja